Sai Baba Konano Iskustvo

ZAHVALA
Prije svega elim se od srca zahvaliti Sai Babi na njegovoj
fizikoj prisutnosti na zemlji i na prilici koju ta prisutnost prua
svima koji mu doputaju da zapali iskru boanstvenosti koja se
nalazi u svakome od nas. Zahvaljujem toj iskri u mnogim ljudima
koji su mi na razne naine i s puno ljubavi pomogli da napiem
ovu knjigu.
Izraavam svoje duboko potovanje mome suprugu Sidneyu,
naoj keri Sheili i naoj pokojnoj keri Lorni - zbog svega to su
me nauili.
Posebno se zahvaljujem Sidneyu na njegovoj potpori u godinama
pripreme ove knjige te Sheili na njezinoj neprocjenjivoj pomoi
pri paljivu ureivanju knjige.
Predgovor
Zato sam se prihvatila tako teka zadatka kao sto je pisanje
knjige o Sai Babi? To je uistinu izazov, takav da ga sama od sebe
nikada ne bih preuzela. Kako obino ljudsko bie moe potpuno
opisati toliku raznolikost osobe koja je na glasu kao avatar? Nisam
se osjeala doraslom tome zadatku.
Otprilike zadnjih dvadeset i pet godina trudila sam se na unutarnjem
planu otkriti znaenje ivota sluei se meditacijskom
tehnikom koja bi se mogla usporediti sa stanjem sna najavi. Rezultat
je te potrage psihoterapijska metoda koja se sastoji od vjebi
vizualizacije i simbola. Ti se simboli mogu koristiti na sesijama,
ali se njima mogu sluiti i pojedinci u svome domu.
Mnogi s kojima sam radila, nagovarali su me da o toj metodi
napiem knjigu. No previe me zaokupljala u praksi, a tu su bile
i dunosti ene i majke, da bih se posvetila takvu zadatku. Uz to,
nikada nisam poeljela postati pisac. vrsto uvjerena da sam pronala
posao u kojem uivam, nisam eljela nijedan drugi. No ljudi
kojima je ta metoda pomogla, sve su me vie nagovarali jer bi
ona preko knjige postala dostupna iroj publici, te sam na kraju
pristala.
Odnijela sam gotov rukopis Sai Babi da ga blagoslovi i zamolila
ga da mi dopusti na kraju knjige dodati poglavlje o njemu.
Na moje iznenaenje, rekao mi je da o njemu napiem posebnu
knjigu.
O Babi. njegovu uenju, udima i izljeenjima pisali su mnogo
iskusniji pisci. Zato sam svoj prikaz odluila ograniiti, to je
vie mogue, na osobna iskustva, dojmove i spoznaje. Pokuala
sam pokazati kako me Baba vodio, korak po korak, na putu za koji
zna da je pravi put za mene, postavi lako moj vrhunski zen-uitelj.
Izmeu mnogo puteva, uitelj za svoga uenika izabire jedini
ispravan, ovisno o njegovim potrebama. Iako tisue ljudi dolazi k
Babi po blagoslov, Baba ne samo da za svakoga moe rei da li je
spreman krenuti unutarnjim putem prema jedinstvu s Bogom koji
u njemu prebiva, ve zna i koji je put prikladan za svakoga od njih.
Kao najsigurniji put veini ljudi koja ivi u dananje vrijeme, Baba
preporua put bhaktija ili pobonosti. No ak i kada vie ljudi
krene istim putem, pojedinani se koraci na tom putu bitno razlikuju,
"kao to se razlikuju i iskuenja koja odreuju napredak i
stupanj spoznaje svakoga poklonika.
Baba za sebe kae da je avatar koji se u vrijeme velikih napetosti
utjelovio da bi ovjeanstvu pomogao ponovno otkriti
drevnu mudrost kojom e otkloniti veliku nesreu. I drugi su se
avatari. poput Rame i Krine u prolim razdobljima velikih kriza,
utjelovili da bi pomogli ljudima i vodili ih. Prvi je Babin zadatak,
koji je sam sebi postavio, iznova povezati ljude svoje rodne Indije
s njihovim drevnim naslijeem Veda, koje su zanemarili zbog materijalistinih
aspekata zapadnjake kulture i obiaja. Baba isto
tako milostivo daje svoju ljubav i panju ljudima iz cijeloga svijeta,
koji su pronali svoj put do njega.
U ovome malenu prikazu mojih iskustava s Babom, predstavila
sam ga u njegovim mnogobrojnim ulogama: kao mudroga
uitelja i duhovnoga gurua, kao roditelja - i majku i oca punog
ljubavi, kao prijatelja i tjeitelja, kao iscjelitelja i psihologa. K
tomu, pokuala sam pokazati njegove sveobuhvatne, makrokozmike
vidove diplomata, osobe koja upravlja, savjetnika i odgajatelja
i, iznad svega, svjetskog voe.
Mnogo je onih koji bi mogli bolje predstaviti njegovu vieznanu
osobnost i bogat, aktivan ivot jer su dulje vrijeme ivjeli
u njegovoj blizini, to im je omoguilo da ga promatraju u raznim
situacijama i u dodiru s tisuama razliitih ljudi. Mnogi su ga poznavali
od djetinjstva, pratei njegov razvoj tijekom godina.
J a sam ga, meutim, posjeivala samo jednom u godini, nakratko.
No osvrnem li se na te kratke posjete svih ovih godina,
otkrivam jedinstven obrazac - metodu kojom se sluio da bi me
poduavao. Taj se obrazac odraava i na irem planu u nainu na
koji je zapoeo svjetsku misiju u ovo nemirno doba svjetske povijesti
i evolucije. Budui da se svijet sastoji od pojedinaca, ijedan
su i drugi pristup prijeko potrebni kako bi itav plan postao
vidljiv i djelatan.
Da bih osmislila ovaj prikaz, moram se baviti iskljuivo osobnim
iskustvima koji su temelj svega to o njemu znam. No elim
istaknuti da sam vrsto nakanila ponajprije predstaviti njega i njegova
uenja s obzirom na sebe. Naime, kroz njegovo se djelovanje
na moj ivot moe sagledati, kao u ogledalu, utjecaj koji moe
imati na ivote svih koji zatrae njegovu pomo. '
Mogu se samo nadati da e Baba i njegova poruka privui
mnoge koji proitaju ovu knjigu, da e se mnogi od njih pridruiti
njegovim poklonicima u nastojanju da njegova misija u naem nemirnom
svijetu postane plodotvorna. No nije nuno biti u njegovoj
fizikoj blizini u Indiji, niti e on uvijek biti dostupan jer je
najavio da e se postupno sve manje pokazivati u javnosti. J edna
od njegovih zadnjih poruka u skladu s tim glasi: "Inner view not
interview" (engl. igra rijei: Unutarnje vienje, a ne intervju, nap.
prev.). Drugim rijeima, svi koji su spremni i ele se potruditi, u
sebi mogu doi u dodir s iskrom boanskosti koja je prisutna u
svakome ivom biu. Nadam se da u uspjeti pokazati d a j e to
mogue.
1 . poglavlje
"Tko je Sai Baba? On je ljubav, ljubav, ljubav." I sada ujem
Babu kako pjevui ovaj mali refren dok ulazi u sobu za intervju u
svom aramu. Tiho ponavljajui te rijei, laganim je korakom,
kao da klizi, uao i poelio dobrodolicu poklonicima koje j e pozvao
na skupni intervju. Tako je na svoj neponovljiv nain odgovorio
na prvo pitanje koje se svima javlja u mislima. Ta njegova
naizgled jednostavna izjava, zapravo je istina. No on sam nipoto
nije jednostavan.
Prvi sam put ula za Babu u travnju 1972., nekoliko dana prije
no to smo moj suprug Sydney i ja krenuli na put u sjevernu
Indiju, u moj drugi posjet toj zemlji. Nekoliko dana prije odlaska
svratili smo u oblinju knjiaru kako bismo kupili neto za itanje
jer je pred nama bio dug let. Dok sam s najvie police pokuavala
dohvatiti jednu knjigu, druga mi je gotovo pala na glavu. Podignula
sam je. Odmah me se dojmilo upeatljivo lice na omotu ispod
naslova Baba, autora Arnolda Schulmana. Iznenadila sam se
to za toga svetog ovjeka nikada prije nisam ula. Pitala sam se
kako mi je to promaknulo budui da sam itala sve to do ega
sam mogla doi o istonim uiteljima i njihovu uenju. Bila sam
posve sigurna da ga nikada dotad nisam vidjela jer se tako neobian
izgled ne zaboravlja. Nije to bilo tipino indijsko lice, iako
jedva da sam to i vidjela osim njegovih oiju koje su, inilo se,
prodirale u samu sr mojega bia.
U svom sam-radu nauila obraati panju na "znakove", kako
sam to nazivala, koji su mi pomagali i vodili me kroz svakodnevicu,
te mi se taj dogaaj uinio upozorenjem da bolje pogledam
knjigu koja mi je gotovo pala na vrh glave, ne u krilo. Listala sam
je u nadi da u otkriti poruku upuenu sebi i paljivije sam pogledavala
druge Babine slike. Prikazivale su ga s razliitim izrazima
lica i u razliitim situacijama, no uvijek u istoj jednostavnoj
naranasto-crvenoj haljini. Njegova tamna kosa izgledala je poput
aureole oko glave, a, nevjerojatne oi dominirale su svime. Dok
sam prouavala slike, osjeala sam kako me snano privlai. Poeljela
sam doznati o njemu neto vie. Tako sam i tu knjigu dodala
knjigama koje sam ve prije odabrala za predstojei put. No
bila sam toliko opinjena, da sam je poela itati im sam stigla
kui. Nisam je vie mogla ispustiti iz ruku; proitala sam je prije
no to smo krenuli na put. Bila sam oarana Sai Babom, no jo
vie neobinim nainom na koji mi, kako mi se inilo, govori sa
stranica knjige. Silno sam poeljela osobno ga upoznati. I to to
prije! Pogledala sam u na plan puta i sa aljenjem ustanovila da
nije nimalo jednostavno posjetiti ga dok smo u sjevernoj Indiji.
Bit emo daleko od njegova doma u Whitefieldu. u predgrau
Bangalorea, ili njegova arama u Puttaparthiju, u dravi Andhra
Pradesh, mjesta na jugu zemlje. Put smo unaprijed isplanirali tako
da su bili potvreni svi letovi i hotelske rezervacije. Trebali smo
krenuti za nekoliko dana, nije vie bilo vremena za izmjene. Koliko
sam god razmiljala o tome to bismo mogli promijeniti, nisam
nala prostora ni za kratak posjet, i to me doista oneraspoloilo.
Otada sam puno puta ula da Babu nitko ne posjeuje ako to
nije njegova elja, jer je u ivotu osobe pravo vrijeme veoma vano.
Nakon nekoliko godina uvidjeli smo koliko je to uistinu tono.
Nekoliko se naih prijatelja spremalo posjetiti Babu, ali su svi u
posljednjem trenutku morali odustati zbog razliitih razloga. J edan
za drugim bili su prisiljeni odgoditi planirani put zbog neoekivanih
dogaaja koji su ih sprijeili da u tom trenutku odu od
kue. Primjerice, jedna se mlada ena namjeravala ukrcati u avion
za Indiju iz Pariza. Tri j e dana zaredom dolazila na aerodrom, i
svaki put avion zbog nekog razloga nije mogao poletjeti. Konano
je shvatila i odustala je od puta. Razmiljajui o tome svi su, nakon
stanovita vremena, uvidjeli da ne bi bilo dobro da u tom trenutku
nisu bili kod iz kue.
No nita od toga jo nisam znala u svome prvom susretu s
Babom u knjizi koju sam proitala, i bila sam sve nezadovoljnija
to odlazim u Indiju, a ipak ga neu moi posjetiti. Tako je moj
put zapoeo donekle tuno.
Nae je prvo odredite bio Rangoon u Burmi. To smo mjesto
prvi put posjetili prije jedanaest godina, u sijenju 1961., prije no
to je vojska preuzela vlast. Tada sam se zaljubila u tu zemlju i
njezine ljude. S nekoliko smo se obitelji u Rangoonu, koji su nam
postali dragi prijatelji, s vremena na vrijeme dopisivali.
Nova je vlast zatvorila zemlju strancima, to je trajalo nekoliko
godina. im smo doznali daje taj zakon ublaen i da turisti
mogu u Burmi boraviti sedam dana, ukljuujui dane dolaska i
odlaska, odluili smo to iskoristiti i ponovno je posjetiti. eljeli
smo vidjeti svoje prijatelje i sami se uvjeriti u promjene koje su
novine i oni u svojim pismima tek navjetavali. eljeli smo se i
vratiti u sredite za meditaciju u Rangoonu, gdje smo prouavali
budistiku meditaciju ili umno vjebanje pod nazivom satipatthana.
Tu j e metodu zapoeo Buda, a u Burmu su je donijeli budistiki
redovnici ili, kako sami sebe nazivaju, mahasi sayadav.
Pri naemu prvom posjetu imali smo sreu upisati kratki teaj meditacije
pod izravnim vodstvom tadanjega mahasi sayadava. Bilo
je to vrijedno iskustvo te smo ga eljeli ponoviti, makar i samo
nekoliko dana.
Taj je drugi boravak u svakom pogledu bio potpuna suprotnost
prvome. Stigavi u Rangoon, zaprepastilo nas je koliko je taj
lijepi grad propao. Promjena se posebno oitovala u ljudima.
Pamtili smo ih kao drage, ljubazne, gostoljubive i sretne ljude,
kakve nismo sretali nigdje drugdje u svijetu. Sada smo na ulicama
primjeivali samo sumornost i beznae. Nae smo prijatelje unaprijed
obavijestili da dolazimo, pa smo im se javili im smo se
smjestili u hotel. Bili su presretni to nas opet vide jer smo donosili
daak svjeeg zraka iz vanjskog svijeta od kojega su godinama
bili odvojeni. No istodobno, jedva su prikrivali strah da
e ih netko vidjeti sa strancima. Shvatili smo da sada ive pod ne-
preslanim nadzorom vojne policije. Nekada su to bili uspjeni
graani bogate zemlje, koji su se nakon uobiajenih radnih dunosti
redovito povlaili u sredite za meditaciju. Sada su doslovno
bili zatvorenici u vlastitoj dravi, koji su se plaili razgovarati s
ljudima da ne bi zavrili na policiji zbog nekog, makar i neznatnog,
krenja strogih pravila. Posljednjeg dana naeg boravka odbacili
su oprez pa smo svi zajedno otili na oprotajnu veeru. Bila
je to radosna veer slina onima koje smo zajedno provodili
kada smo prvi put bili ovdje. Sljedeeg smo jutra putovali, eljeli
su nas otpratili na aerodrom. Osjeali smo se se krivima gledajui
ih stisnute kako nam mau suznih oiju. Ostavljali smo ih zarobljene
u svoje ivote bez nade da e im biti bolje, dok smo mi putovali
gdje god smo eljeli znajui da emo se vratiti u zemlju u
kojoj ne samo da smo bili slobodni, nego smo mogli ivjeti punim
ivotom s razmjerno malo ogranienja. Dok se na avion dizao
uvis, izgledali su poput tokica na zemlji. Pitali smo se da li
emo ih ikada vie vidjeti.
S takvim smo se tekim mislima vratili u Calcuttu gdje smo
prespavali prije odlaska u Daijeeling. Pokuavajui kroz prozor
posljednji put vidjeti zemlju koja mi je bila toliko draga, sjetila
sam se svoga nezadovoljstva prije odlaska od kue kada sam
shvatila da na ovom putovanju neu moi posjetiti Babu. Usporeujui
to sa svakodnevnim tekoama kojima je proet ivot
Burmanaca, bez nade da e im sutra biti lake - posramila sam se
svoje nestrpljivosti. Poslije sam doznala da su sline spoznaje uobiajene
nakon to ovjek prvi put uje za Babu. Na neki udan
nain koji se opire svakom objanjenju. Baba poduava one koji
su makar i nakratko doli s njim u dodir, gdje god se nalazili.
Kao da eli potvrditi tu istinu, te se noi u hotelu u Calcutti
zbio neobian dogaaj. Kako smo jo bili ukoeni od duga leta,
odluili smo protegnuti noge prije veere i proetati hotelskim
predvorjem i trgovinama. Otkrili smo staretinarnicu koja je jo
bila otvorena, pa smo uli u elji da je razgledamo. Uistinu sam
se iznenadila vidjevi sliku Sai Babe na stolu vlasnika trgovine,
koji je ustao da nas pozdravi. Kroz glavu mi je proletjela misao
da ne bih prepoznala Babu da nisam nedavno proitala knjigu o
njemu. Zamijetivi moje zanimanje, vlasnik me je, iznenaen,
upitao znam li tko je Baba. J a sam pak njega upitala da li je Babin
sljedbenik. Odgovorio je da jest i da su sljedbenici i neki lanovi
njegove obitelji. Zanimalo ga je gdje sam ula za Babu. Rekla
sam mu za knjigu Arnolda Schulmana, a on mi j e predloio da
proitam Sai Baba - udesnik, jo jednu knjigu o Babi iz pera Howarda
Murpheta, Australijanca, zahvaljujui kojemu je on doznao
za Babu. Dao nam je adresu knjiare koja se nalazila nedaleko od
hotela. Vjerovao je da je jo otvorena i da emo tamo moi kupiti
tu knjigu.
Na odlasku sam ga upitala ima li kakav komad mogulskog
nakita. Odgovorio je da trenutano nema, ali da jedan od njegove
brae ima lijepu zbirku toga nakita u svojoj trgovini u New Delhiju.
Trebali smo posjetiti taj grad pa nam je dao bratovu posjetnicu.
Zapanjili smo se kada smo otkrili da smo njegova brata
upoznali prigodom naega posjeta Indiji 1967. godine, a i sada
smo ga namjeravali posjetiti. Povremeno smo se dopisivali i nekoliko
se puta susreli u Sjedinjenim Dravama. Uistinu smo se
iznenadili doznavi da su i on i njegova obitelj Sai Babini poklonici.
Bilo je to ak i pomalo nevjerojatno jer je uvijek bio sumnjiav
prema duhovnim vjerovanjima. Djelovao je poput agnostika
koji je vjerska pregnua preputao svojoj supruzi. J asno se sjeam
da sam pomislila kako Baba mora biti iznimno moan i uvjerljiv
kad se uspio dojmiti takva ovjeka.
Zahvalili smo se vlasniku trgovine i pourili u knjiaru, s nadom
da je jo uvijek otvorena i da emo nai knjigu koju nam je
preporuio. Poslije, kada smo bolje upoznali Babu, nauili smo
da se stvari dogaaju na neki udan nain i da ono to trebamo
naemo upravo onda kada nam je potrebno. Dokaz je za to otvorena
knjiara i ljubazni prodava koji je pronaao primjerak
knjige gurnute iza drugih knjiga na polici. Bila je sva pranjava
ali. sreom, cijela. Razveselila sam se to u moi ponovno itati
o Babi, iako ga na tom putu neu vidjeti. Otada nadalje primjeivala
sam da se njegove slike pojavljuju na najneoekivanijim
mjestima, kao da nas pozdravlja na razliitim etapama naega puta.
Uinilo mi se da nas u duhu prati preko svojih slika i knjige.
Godinama ve tragala sam za neim to bi mi pomoglo da
bolje napredujem na duhovnom putu. Pritom sam posjetila mnoga
mjesta, upoznala mnoge uitelje i metode. U svima sam nala
poneto zanimljivo, ali nikada toliko da bi me potpuno zaokupilo.
niti sam bila uvjerena da sam nala pravi put. Nastavila sam svoje
traenje kada mi se god pruila prigoda. Osim to smo na ovom
putovanju namjeravali posjetiti Burmu gdje smo iznova eljeli
vidjeti sredite za meditaciju, u planu nam j e bio i susret s
Gopijem Krishnom koji ivi u Srinagaru, u Kamiru. S njim sam
se dopisivala nakon to sam proitala njegovu zanimljivu knjigu
Kundalini. U njoj je iznio svoja iskustva kada je nehotice, nakon
godina meditacije, probudio u sebi energiju kundalini. Slikovitim
je pojedinostima opisao nevjerojatne posljedice koje je taj dogaaj
imao na sve vidove njegova ivota. Kada je konano shvatio
pravu prirodu kundalini, uspio je probiti se kroz tu energiju stigavi
do stanja neobine jasnoe. Svoju je teoriju, temeljenu na
osobnu proivljavanju, objasnio time daje vrhunac spomenutog
iskustva stanje proirene svijesti. Bio je siguran da i drugi duhovni
tragatelji mogu postii to stanje svijesti, uz uvjet da dobiju nune
upute o tome kako da nadziru proces buenja kundalini i time
izbjegnu burne reakcije koje je sam imao. Duboko je vjerovao da
otkria do kojih je doao tijekom tog procesa, mogu zanimati i
znanost i religiju. Sanjao je da ujedini te dvije discipline kako bi
se zajednikim naporom otkrilo kako pomoi ovjeanstvu da poniti
negativne snage koje u svijetu postaju sve djelatnije. Privukao
je pozornost nekolicine uglednih znanstvenika, nadajui se da
e mu pomoi u pokretanju istraivakog projekta. Sluei se dostupnim
drevnim spisima o kundalini, zajedno s osobnim iskustvima
i opaanjima, elio je razviti sigurnu metodu kojom e se
mukarci i ene koji ele sudjelovati u predloenom pokusu, poduavati,
nakon to ih izabrano tijelo proglasi prikladnim kandidatima.
Stigavi u Srinagar, nazvali smo ga. Pozvao nas je da provedemo
poslijepodne u njegovoj kui i govorio nam o svojim nadama
i planovima vezanim za pokuse koje je zamislio. Bili su uistinu
vrlo zanimljivi, no bilo mi j e odmah jasno da ta metoda nije
za mene, iako je mnogo nudila drugima. Nakon poslijepodnevnog
aja pozdravili smo se i otili dalje svojim putem.
Naa je sljedea stanica bila New Delhi. Nazvali smo naeg
prijatelja staretinara i rekli mu da smo se sreli s njegovim bratom
u Calcutti. Iznenadio se i razveselio, poeljevi da se to prije vidimo.
Poslije pozdrava i vijesti o njegovu bratu, ispriali smo mu
na razgovor o Sai Babi. On nam je pak ispriao kako je s obitelji
otiao Sai Babi i kako su postali poklonici. Obdario nas je priama
0 Babi i njegovim udesnim moima, njegovoj silnoj ljubavi
1 jednostavnu no duboku uenju. Sve je to osnailo moju elju
da ga osobno vidim. Ponovno sam osjetila aljenje to to ovaj
put neu uspjeti. Na je prijatelj suosjeao sa mnom. Dao mi je
Babinu fotografiju koju je snimio za nedavna Babina posjeta New
Delhiju. Bila sam presretna to sam dobila svoju prvu slike Babe,
koja se inila osobnijom no slike u knjigama.
Za vrijeme ruka spomenula sam da imam tekoa sa elucem,
vjerojatno sam neto pojela na brodu prethodne noi. Moj
mi je prijatelj tada dao malenu omotnicu s Babinom slikom i
objasnio da se unutra nalazi sveti pepeo ili vibhuti koji moe posluiti
kao lijek. Poduio me da prstom uzmem malo sivkasta mirisna
praha i stavim ga na sredinu ela i na jezik. Dodao je da ga
mogu upotrijebiti kao lijek kada mi god zatreba. Tako sam se prvi
put upoznala s Babinim vibhutijem. Zahvalno sam ga prihvatila i
bez oklijevanja upotrijebila kako mi je bilo reeno. To mi se poslije
uinilo neobinim jer sam inae veoma oprezna kada neto
uzimam bojei se alergijske reakcije.
Predloio mi je zatim da po povratku kui stupimo u vezu s
Amerikancem kojega j e upoznao u Babinu aramu, a koji nam
moe govoriti o svojim iskustvima. Dobili smo njegovu adresu u
San Franciscu. Pri rastanku je upotrijebio neobian izraz. Rekao
je Sai Rani, pozdrav koji emo ubudue tako esto uti od Babinih
poklonika pri dolasku i pri odlasku. Uz to, ljudi esto sklope ruke,
kao u molitvi, drei ih ispred lica. Taj se pozdrav naziva namaste.
Tom se gestom prenosi pozdrav boanstva koje prebiva u jednoj
osobi, boanstvu koje j e u drugoj. Indijci rijetko pruaju jedni
drugima ruku, osim ako se nisu kolovali na Zapadu ili su esto
tamo putovali i usvojili zapadnjake navike.
2. poglavlje
Ubrzo nakon povratka u Los Angeles, otili smo u Oakland
posjetiti nau stariju ker Sheilu. Tamo smo odluili potraiti osobu
iju smo adresu dobili od naeg prijatelja u New Delhiju. Nekoliko
se puta selio, a kada smo ga konano pronali, razoarali
smo se ustanovivi da vie nije Babin poklonik. Prikljuio se grupi
nekoga drugog uitelja. No uvi da ivimo u Los Angelesu,
sjetio se da tamo djeluje nekoliko Sai Babinih centara. Dao nam
je adresu i telefon centra u Hollywoodu koji je bio najblie naemu
mjestu stanovanja.
Vrativi se kui nazvala sam centar i razgovarala s J anet
Bock. Ona i njezin suprug Richard vodili su centar. Ljubazno nas
je upoznala s tjednim rasporedom rada centra i predloila da prisustvujemo
sastanku koji se odrava svakog petka za osobe koje,
poput nas, ele doznati neto vie o Babi. Odluili smo otii tamo
sljedei petak.
Stigavi u centar, vidjeli smo da se sastanak odrava u prizemlju
velike kue. Prilazei, uli smo pjevanje i osjetili miris
zapaljenih tapia. im smo pokucali, vrata su se otvorila i ugledali
smo skupinu ljudi kako prekrienih nogu sjede na podu i
pjevaju na stranom jeziku za koji smo pretpostavili daje indijski.
Brzo smo sjeli na pod, no mene su odmah zamolili da se pomaknem.
Mirno su mi objasnili daje na takvim sastancima uobiaje-
no da mukarci i ene sjede odvojeno, jedni sjedne, drugi s druge
strane sobe, a izmeu njih je uzak prolaz. Ne znajui za to, sjela
sam do svoga supruga na "mukoj" strani sobe, a tu pogreku vie
nikada nisam uinila.
Mnogo poslije doznali smo da je takav raspored sjedenja uobiajen
na vjerskim okupljanjima u Indiji i da Baba jako dri do
toga. Naime, bilo kakvo nepotrebno ometanje veini ljudi oteava
koncentraciju na duhovne vjebe, posebno u meditaciji. Neposredna
blizina osobe suprotna spola moe biti izvor velikih smetnji,
osobito ako ljudi sjede u redovima na podu, a tijela im se dodiruju.
Takav bliski dodir moe uzrokovati lagano podraavajue
strujanje koje uvelike oteava smirivanje aktivnog uma, onemoguujui
mu da povue misli iz vanjskoga svijeta i koncentrira se
prema unutra. Shvatili smo razloge, iako nam se to u poetku inilo
udnim, imajui na umu daje na Zapadu obiaj da cijele obitelji
sjede u crkvama u istome redu. No to nam je ubrzo postalo
uobiajenom pojavom. Tada smo prvi put prisustvovali pjevanju
bhajana, pobonim pjesmama nalik crkvenima. Budui da nismo
znali rijei i melodiju, nismo sudjelovali u pjevanju, pa sam iskoristila
prigodu da pogledam prostoriju.
Na zidovima je bilo puno Babinih slika. Najednom kraju sobe,
a na tu smo stranu svi bili okrenuti, bio je podignut oltar. Na
njemu su stajale vaze s cvijeem, zapaljenim svijeama i mirisnim
tapiima te Babine slike. Na trenutak me obuzela tjeskoba
kada sam se sjetila oltara iz svoga djetinjstva u Engleskoj, sa slikama
Isusa Krista, njegove majke Marije i kriem umjesto slika
Sai Babe. Mislila sam da sam, preselivi se u Sjedinjene Drave,
sve to ostavila za sobom. Postajem li to dijelom druge vjere i to
nakon to sam odlaskom iz Engleske okrenula lea formalnoj religiji
jer mi nije dala odgovore koje sam traila? Znala sam da na
to pitanje ne mogu odgovoriti dok ne steknem vie iskustva o Babi
i njegovim uenjima, i s tim sam mislima odbacila sve sumnje.
Bhajcini su se umnogome razlikovali od crkvenih pjesama
koje sam pjevala kao dijete, pa sam ih pomno sluala. Primijetila
sam da nekolicina ljudi, i mukaraca i ena, koristi indijske bubnjeve,
zvonie i harmonij. Skup tih jednostavnih instrumenata
stvarao je zanimljiv i ugodan dojam, razliit od ozbiljne orguljake
glazbe moje mladosti. Primijetila sam takoer da se mukarci
i ene izmjenjuju u voenju bhajana. Svaki bi otpjevao jedan stih
pjesme, a drugi, koji su znali rijei, ponavljali bi ga u zboru. To se
ponavljalo nekoliko puta uza sve bri ritam, a posljednji bi se stih
opet pjevao polako. Bilo je to dirljivo iskustvo.
Promatrajui okupljene ljude uoila sam da se veoma razlikuju
i da potjeu iz razliitih sredina. Bilo je tu ljudi svih dobi,
od beba koje su spavale na podu pokraj svojih majki, do starijih
koji su sjedili u stranjem dijelu sobe na stolicama brino postavljenima
za one kojima je teko sjediti na podu prekrienih nogu.
Dvoje im je bilo zajedniko - oduevljenje kojim su pjevali
bhajane i ljubav za Babu koja je sjajila u njihovim oima.
Priznajem da sam se udno osjeala to sam, makar i tako
malo. bila dijelom skupine ljudi koji tako oito oboavaju Babu
kao da je Bog. Bavei se ve godinama psihoterapijom na unutarnjoj
razini, neprestano sam bila upozoravana da ne oboavam
ljudsko bie, ma koliko napredno bilo. Ipak sam se nala meu
ljudima koji glasno oboavaju Babu u ljudskom tijelu, makar je
njegov lik vrlo zanimljiv. Usprkos svojim sumnjama, osjeala
sam neodoljivu privlanost, osobito prema slici to se nalazila u
sredini oltara, s njegovim ozarenim i nasmijanim licem uokvirenim
aureolom crne kose. Promatrajui ga, postala sam svjesna
da sam na iracionalnom planu potpuno uvjerena da gleda ravno u
mene. Na neki sam udan nain osjeala da zna o emu sam razmiljala,
ukljuujui i moje sumnje, a da ipak sve razumije i uz
blagi mi osmijeh kae: "Da, prirodno j e i ispravno da postavlja
pitanja, ak i da sumnja, no uskoro e shvatiti."
Iz tihe me zadubljenosti trgnula tiina nakon pjevanja i glas
jednog ovjeka, poslije sam doznala da je to Dick Bock, koji je
najavio kratku meditaciju. Sada sam se nala na poznatijem terenu
jer smo nastojei godinama bolje razumjeti ivot, provodili
nekoliko razliitih vrsta meditacije. Nakon to sam bila izloena
tolikim neobinim iskustvima, bilo mi j e drago to se mogu povui
u sebe. inilo se daje prolo svega nekoliko sekundi, a zapravo
nakon otprilike desetak minuta, meditacija je prekinuta
pjesmom. Sada su svi ritmiki otpjevali nekoliko stihova. Primijetila
sam da se za to vrijeme neto dogaa meu ljudima koji su
sjedili u redovima. Vidjela sam da jedno drugome dodaju malu
posudu s istim onim mirisnim prahom koji su mi dali u New Del-
hiju. Kada je posudica stigla do mene, ena pokraj mene pokazala
mi je da stavim malo na sredinu ela i na jezik. Uronila sam prst
u mekani sivi prah i sjetila se svog prvog susreta s njim. Prenula
sam se shvativi da su moji problemi sa elucem koji su me tada
muili, nestali bre no to bi se moglo oekivati. J esam li se brzo
oporavila zbog vibhutijal Na tu su me pomisao proli trnci. Poigrava
li se to sa mnom moja mata, ili mi je vibhuti uistinu pomogao?
Predala sam posudicu eni pokraj sebe i promatrala njezin
put du redova, dok na kraju nije zavrila na oltaru blizu sline
posude na mukoj strani.
Sastanak je zavrio filmom koji je Dick Bock snimio u Indiji.
Gledali smo Babu kako se kree meu gomilom ljudi eljnih da
ga vide u njegovoj kui blizu Bangalorea i u aramu u Puttaparthiju,
selu u kojem je roen. Oarana, gledala sam ga tako prvi put
kako polako ee izmeu ljudi s ijih se lica italo oboavanje.
Katkad bi zastao i nasmijeio se ili porazgovarao s nekim. Cesto
je podizao ruku blagoslivljajui, a ljudi su eljno okretali lice k
njemu u nadi da e privui njegov pogled ili e im se obratiti
kojom rijeju. Ubrzo sam postala svjesna njegove snane privlanosti
koja se osjeala ak i preko filma. To me podsjetilo na
osjeaj koji sam imala itajui one dvije knjige o njemu. inilo
mi se kao da s tiskanih stranica dopire do mene. to sam dulje
gledala film i njegov mali, u naranasto odjeven lik kako skladno
prolazi kroz gomilu, u meni je sve vie rasla prvotna elja da ga
posjetim. S dubokom unutarnjom sigurnou znala sam da neu
biti zadovoljna dok ne doivim to neposredno iskustvo.
im je film zavrio, svi su ustali. Budui da smo bili novi,
Bockovi koji su nas vidjeli kada smo stigli, doli su se s nama
pozdraviti. To za nas nije bio samo poetak prijateljstva, ve i korak
prema Babi.
S vremena na vrijeme odlazili smo na sastanke i upoznali se
s nekoliko poklonika. Neki su od njih ve bili kod Babe, neki su,
poput nas, eljeli od njih to vie doznati o njemu. Mnogi su nam
priali o svojim iskustvima, a mi smo ih edno sluali.
Otada sam bila ispunjena svime to sam vidjela i ula o tom
iznimnome biu. Neprestano smo o njemu ispitavali Bockove i
druge poklonike. Tako smo doznali o razliitim vidovima njegova
bia i o bezbroj raznovrsnih naina kojima je djelovao na one koji
su bili s njim u dodiru, bilo u Indiji ili kod kue. Njegov utjecaj
nije bio ogranien ni vremenom ni prostorom. to smo vie o njemu
doznavali, to nam je bivao sve neobjanjiviji.
Prisjeajui se sada tih prvih dodira s Babom, beskrajno sam
zahvalna to se nije ispunila ona moja silna elja da odjurim k
njemu dok smo bili na sjeveru Indije. Kada smo ga napokon prvi
put vidjeli, bili smo mnogo bolje pripremljeni za to jer smo odlazili
na sastanke, razgovarali s drugim poklonicima, pogledali
filmove o njegovu svakidanjem ivotu, sluali ga na kasetama
kako pjeva bhajane i proitali mnoge knjige o njegovim uenjima
u engleskom prijevodu.
Zahvaljujui toj postupnoj pripremi, stigavi u Indiju razumjeli
smo mnoge nove rijei i fraze i mogli smo ih izgovoriti. U
poetku, sluajui kako ih s lakoom upotrebljavaju oni koji su
znali njihovo znaenje, pitala sam se hou li ih ja ikada moi iz-'
govarati tako lako i njima se ispravno sluiti. Budui da su meni
bili tako strani, pretpostavljam da su bili i drugima.
, Najprije treba razjasniti rije poklonik. Ve sam je upotrijebila
kako bih napravila razliku izmeu onih koji jesu Babini sljedbenici
i novih, poput nas, koji su uli za njega ali ele doznati vie
prije no to stvore miljenje, bilo to odlue ili se na neto obveu.
Rije poklonik oznaava osobu koja je potpuno predana nekome
ili neemu i i ji je cijeli ivot posveen izabranoj osobi, cilju, idealu
ili kakvu interesu.
Biti istinski Babin poklonik znai biti duboko zaokupl jen njime
i njegovim uenjima, to zauzima najvanije mjesto u ivotu
pojedinca. Naravno, mnogo je stupnjeva predanosti i stoga mnogo
vrsta poklonika, ovisno o njihovu shvaanju Babine poruke - od
onih koji su samo povrno zainteresirani, do onih koji su mu potpuno
predali svoj ivot i trae njegovo vodstvo. Za te posljednje
Baba kae da ih je tako malo "da se mogu izbrojati na prste jedne
moje ruke!"
Baba razlikuje tri vrste poklonika. Prvi su oni koji sluaju
njegove rijei, ali ih ne provode u djelo te se ne mijenjaju.
Zatim su tu oni koji sluaju njegove rijei, no suvie ih doslovno
shvaaju. Kada bi im rekao da krenu odreenim putem, slijedili
bi njegove upute, ne pitajui se kako zaobii prepreke koje
ometaju njihov napredak. Silom bi ili dalje ili bi pokuali odgur-
nuti prepreku umjesto da zdravorazumski nau okolni put ili je
prevladaju kako drukije, inteligentno primjenjujui njegovo uenje.
U treoj su skupini oni koji sluaju njegova uenja i pokuavaju
ih primijeniti na najbolji nain u svakoj situaciji u kojoj se
zateknu, prilagoujui ih tako da odgovaraju odreenom sluaju.
Ta skupina pokuava ivjeti Babina uenja umjesto da samo sluaju
i razmiljaju o njima. Baba bi elio da svi poklonici budu
poput njih.
Mnogi grijee u tome to oekuju da e odmah, im postanu
Babini poklonici ili poklonici kojega drugog uitelja ili sustava,
nekim udom postati poteni, mudri, nesebini, pouzdani, puni
ljubavi, rijeju, savreni. Naravno, to se ne dogaa tako. Do trajne
promjene dug je i spor put. Stoga ni od sebe ni od drugih ne
treba oekivati trenutano savrenstvo. Primi li poklonik to upozorenje
k srcu, utedjet e si mnoga razoaranja i gorinu. Znam
da su se mnogi razoarali i razljutili poklonivi svoje povjerenje
osobi koja se predstavljala kao Babin poklonik. Da li netko zavrjeuje
nae povjerenje ili ne, treba prosuditi na zdrav razum i
razboritost, a ne pretpostavka da je u trenutku kada je upoznala
Babu, takva osoba postala djevianski ista.
Avatar je druga rije koju smo u tim prvim tjednima esto
uli vezano uz Babu. Objasnili su nam daje avatar Boja inkarnacija
koja se pojavljuje na zemlji u fizikom obliku da bi nadahnjivala
ljude u doba velikih tekoa. Taje ideja izloena u Bhagavad
Giti, to na sanskrtu znai "Boja pjesma", a dio je velikog
indijskog epa pod nazivom Mahabharata. Gita, kako je esto nazivaju,
lirski je dijalog izmeu Krine, avatara onoga doba, i Arjune,
ratnika kojega Krina poduava. U jednom trenutku Krina
kae: "Kada oslabi dobrota, a zlo ojaa, utjelovljujem se. Vraam
se u svakom dobu da oslobodim svete, unitim grijehe grjenika i
uspostavim ispravnost."
Babaje parafrazirao Krinu: "Utjelovljujem se od vremena
do vremena da bih zatitio pravednike, unitio zle i na vrste osnove
postavio ispravnost".
Meu poklonicima esto se uje rije daran. Mnogo smo
puta uli daje netko imao Babin daran ili je bio na na dranu dok
je boravio u Indiji. Rije je sanskrtska i znai "vienje", a danas
je proirila znaenje te obuhvaa vrlinu, duhovno uzdizanje ili
blagoslov za to se vjeruje da pojedinac prima u prisutnosti velike
osobe. To je hinduistiki pojam, zapadnjacima ga nije lako
shvatiti jer u naoj kulturi nema niega slinog. Najblie je tomu
Papin blagoslov koji esto daje s balkona mnotvu ljudi koje ga
eka ispod.
Veina e Indijaca uiniti sve kako bi bar letimice vidjeli izabranog
uitelja, jogija ili koju drugu karizmatsku osobu, prevaljujui
esto velike udaljenosti da bi dobili taj dar. Mnotvo se
ljudi skuplja na mjestima gdje oekuju da e se Baba pojaviti, esto
i satima prije njegova dolaska, u nadi da e imati daran. To
smo najprije vidjeli u filmovima koje smo gledali u Sathya Sai
centru, i poslije u Indiji kada smo to sami doivjeli i osjetili magnetizam
njegove prisutnosti.
U poetku nam je bila strana i rije vibhuti. Ona doslovno
znai udo. U obliku praha, ta rije simbolizira konani oblik na
koji se svede sve to je materijalno, ponajprije kroz vatru koja istodobno
proiava. Podsjea takoer da e sve stvari za kojima
udimo jednom postati prah i pepeo, a kako one nemaju stalnu
vrijednost, ne mogu pruiti trajno zadovoljstvo ili korist. Budui
da je pepeo krajnja i osnovna supstancija, moe znaiti sve i sva.
Ako ga tako shvaamo, moe nam posluiti za lijeenje, zatitu,
posveivanje ili mu se moe pridati simbolina uloga potrebna u
odreenom trenutku.
Ve sam spomenula pjevanje bhajana na sastancima na kojima
smo sudjelovali. To su pjesme kojima se slavi odreeni Boji
aspekt. Vjeruje se da ponavljanjem jednoga ili vie Bojih imena
s kojima se povezuju pojedine vrline, pjeva doslovno postaje
dijelom te iste moi od koje istodobno dobiva blagoslov.
Treba objasniti i rije aram, posebno stoga to na Zapadu
nema za to odgovarajueg ekvivalenta, a najblii bi moda bio
pojam samostana ili pustinjakova boravita. Ta rije doslovno oznaava
mjesto na kojemu se ovjek ne bori, ne sukobljuje i ne napree
(srama)-, mjesto na kojemu je mogue nai mir. rijeju, raj.
U Indiji to je obino cijelo podruje koje okruuje gurua ili uitelja.
mjesto gdje ljudi mogu boraviti dok sluaju njegova uenja.
Arami su obino smjeteni na udaljenim mjestima daleko od
gradske vreve i strke tako da posjetitelji mogu mirno meditirati
ili primjenjivati uiteljeve naputke. Arami su veinom vrlo jednostavni.
Pruaju minimum zaklona i hrane za hodoasnike, a za
razliku od svjetovnog, naglasak se stavlja na unutarnji ivot.
Guru je uitelj. Kada se laj naziv odnosi na duhovnog uitelja,
oznaava osobu koja vodi uenike od mraka ka svjetlu i slui
kao vodi prema duhovnom osloboenju pokazujui put k unitenju
iluzije. Sai Babaje avatar i guru koji ivi u aramu gdje
njegovi poklonici imaju daran. On stvara vibhuti da im izlijei
tijela, um i duu, a ponekad povede i pjevanje bhajana.
Uz indijske rijei morali smo se upoznati s razliitim obiajima,
pravilima i uputama za ispravno ponaanje i oblaenje u aramu.
Krajem 1977. poeli smo ozbiljno razgovarati kada bi bilo
najbolje krenuti u na prvi posjet Babi. Odluili smo otii u sijenju
jer tada zbog godinjice braka, 30. u tom mjesecu, uvijek
odlazimo od kue.
Uvijek sam nastojala u svako putovanje sa svojim suprugom
ukljuiti bar jedno mjesto ili jednu osobu koja e nas nadahnuti
kako na put ne bi bio tek puko turistiko razgledavanje, ve plodno
iskustvo. No na put k Babi bio je prvi na koji smo krenuli iskljuivo
zbog posjeta duhovnoj osobi. Stoga su se pripreme za taj
put bitno razlikovale od prethodnih.
im su poklonici iz nae blizine, koji su ve bili u Indiji, doznali
da namjeravamo otii k Babi, dobili smo mnogo korisnih savjeta.
J anet Bock nam je dala popis vanih i praktinih pojedinosti
i uputa kojih smo se trebali pridravati.
Upozorili su nas da se ne moe unaprijed znati gdje e se Baba
nalaziti. Najprije je trebalo doi u Bangalore i provjeriti da li
je Baba u svom domu u Whitefieldu, ili je u aramu u Puttaparthiju.
u dravi Andhra Pradesh, oko pet sati vonje od Bangalorea.
Reeno nam je i koja pravila ponaanja i oblaenja vrijede za Babine
posjetitelje. Mnogi se obiaji u Indiji razlikuju od onih na
Zapadu. Stoga je bilo vano upoznati se s njima prije odlaska u
Indiju kako ne bismo pogrijeili i Indijce ili sebe, makar i nenamjerno,
doveli u neugodnu situaciju. Budui da su mjesta koja smo
namjeravali posjetiti bila mjesta bogotovlja, od posjetitelja se
oekivalo da se ponaaju kao da su u crkvi ili u hramu. Uvidjeli
smo da se svi ti jednostavni naputci temelje na zdravu razumu i
dobru ponaanju, a obuhvaali su samo nekoliko pravila prilagodbe
tamonjim obiajima. Ve smo se na naim sastancima naviknuli
da ene i mukarci sjede odvojeno. Budui da ne puim, ne
pijem, ne uzimam droge i ne jedem meso, ta mi ogranienja nisu
teko pala. No odjea na koju smo mi naviknuli, uvelike se razlikuje
od onoga to se oekivalo da nosimo u Indiji. Indijke jo
uvijek nose sari, pa to ele i zapadnjakinje. Ako se zbog bilo kojeg
razloga ne moe obui sari, moe se nositi duga iroka haljina ili
kaftan sa alom prebaenim preko grudi i ruku kako bi se sakrili
enski oblici. Kao i kod odvojena sjedenja, time se eli izbjei
odvraanje pozornosti. Odluila sam prije odlaska kupiti tkaninu
za jedan sari, a ostale u kupiti u Indiji gdje je vei izbor. Uvjerili
su me da mogu dali saili malenu bluzu ili choli u bilo kojem od
mnogobrojnih krojakih trgovina kojima Indija obiluje. Za ene
ima vrlo malo gotove odjee, izuzev podsuknja koje se nose ispod
sarija. Veina trgovina koje prodaju sarije, imaju krojae koji iju
cholije. Oni e porubiti krajeve sarija i uiniti preinake tako da
sari pada u urednim naborima, to je posebno vano za tanke tkanine.
Mukarci mogu kupiti gotovu odjeu, no krojai e za kratko
vrijeme saili po mjeri koulje i jednostavne hlae, poput pidama.
Mukarci kod Babe uglavnom nose bijelo, stoje simbol istoe.
Baba savjetuje: "Ako drite tijelo istim, i um e lake slijediti
laj primjer." Takoer kae: "U mome aramu morate prihvatiti
pravila ponaanja propisana za posjetitelje."
Sada se moe nabaviti i knjiica Kako se pripremiti za boravak
u Babinoj blizini, s Babinim uputama, koja e dobro posluiti
onima koji se spremaju u Indiju. Postoji i knjiica zdravstvenih
i medicinskih uputa, koju je sastavio dr. Michael Goldstein.
U njoj se preporuuju razne zdravstvene mjere predostronosli
prije puta i za boravka u Indiji. Ukljuuje i preventivne mjere
i korisne lijekove koje treba ponijeti u sluaju bolesti.
Bilo bi uputno posjetiti svoj zdravstveni centar da bi se dobile
injekcije koje se preporuuju kada se putuje u odreene zemlje.
Lijenici uvijek imaju liste podruja u kojima su mogua izbijanja
nekih ozbiljnijih bolesti, npr. kolere. U Indiji je est hepatitis
pa je mudro uzeti injekciju gama globulina dan ili dva prije
polaska jer on djeluje samo nekoliko tjedana.
Budui da smo namjeravali posjetiti samo Babu, trebalo nam
je malo prtljage. Poslije smo uli za jednu od njegovih omiljenih
izreka: "Putujte s malo prtljage, bre ete stii."
3. poglavlje
Odluili smo doi u Indiju preko Bombaya uglavnom zato
to nas za taj grad veu ugodna sjeanja iz prolog posjeta. Tu
smo upoznali Sri Nyaya Sharmu, uitelja koji nas je poduio tehnici
meditacije i posebnom nainu iscjeljivanja. Sve do njegove
smrti odravala sam s njim blisku vezu preko pisama. Neto prije
smrti upoznao me je s mladim indijskim studentom koji je u to
vrijeme studirao na Massachusettskom tehnolokom institutu u
Bostonu, ali je poslije nastavio studij na Californijskom sveuilitu
u Santa Cruzu. eljeli smo upoznati njegove roditelje koji
ive u Bombayu i izvijestiti ih o njihovu sinu iz prve ruke, a istodobno
od njih saznati pojedinost o Sharminoj smrti koja nas je
zaprepastila.
Kao da ele zapeatiti nau odluku, Dick i J anet Bock su, u
razgovoru o predstojeem putu, usputno spomenuli d a j e za njihova
zadnjeg posjeta Babi itano iz Bhriguove knjige, iji se jedan
primjerak nalazi kod pandita u Bombayu.
O toj smo znamenitoj knjizi ve uli od prijatelja nekoliko
dana prije naega prolog posjeta Indiji. Tada smo doznali da se
za nekoliko primjeraka izvornoga teksta brinu panditi koji ga znaju
prevesti s jezika na kojemu je napisan. Namjeravali smo tada
posjetiti i dva mjesta u kojima su se uvali spomenuti primjerci -
Katmandu u Nepalu i Poona u Indiji. No za susret s tim knjigama
oito jo nije bilo pravo vrijeme. U Katmanduu su nam rekli daje
kraljeva sestra, u ijoj se kui knjiga uva, otputovala na dulje
vrijeme, zakljuala knjigu i klu ponijela sa sobom. U Pooni se
pandit koji je bio zaduen za knjigu razbolio od djeje paralize te
nas nije mogao primiti.
uli smo da se ta iznimna knjiga spominje u Bhagavad Giti
i da ju je prvotno palminim listovima napisao mudrac Bhrigu tako
da mu je njezin sadraj prenesen u dubokoj meditaciji. U njoj
se opisuju ivoti pojedinih ljudi koji e jednom u budunosti doi
i zatraiti savjet.
Kada sam prvi put ula za knjigu, bila sam oarana, ali i puna
nevjerice. eljela sam se sama osvjedoiti i provjeriti ima li kakva
poruka za mene, koliko god se to inilo nemoguim. Odluila
sam da u tek tada povjerovati da se ovjek koji j e ivio prije nekoliko
tisua godina nekako projicirao u budunost i opisao ljude
koji e tada ivjeti. Kineska Knjiga promjene ili 1 Ching jedina je
knjiga nalik ovoj, iako su podaci mnogo openitiji i u njoj se ne
navode pojedinana imena ili nadnevci. Nakon razoaranja to
nam na prvom putovanju nisu mogli itati iz knjige, sada nam se
za to pruila prilika, ovaj put u Bombayu. Prije nismo ni znali da
postoji primjerak knjige u tom gradu. udno je to nam to nitko
nije spomenuo. Bilo je oito da tada za nas nije bilo pravo vrijeme
da se s njom posavjetujemo, pa smo se nadali da e ovaj put biti
drukije.
Medu poklonicima je uobiajeno da onome koji putuje u Indiju
urue svoja pisma za Babu. Tako su bili sigurni da e ona stii
u Babine ruke, i nisu bili preputeni milosti nepouzdane pote.
Dali su nam velik paket pisama iz hollywoodskog centra, koji
smo trebali uruiti Babi. Pomisao na putovanje ne uzbuuje me
odve, sve dok ne sjednem u avion i on se ne digne u zrak. Tek
sam tada sigurna da sam uistinu na putu i da se vie nita nee
dogoditi to bi moglo odgoditi putovanje. No ovaj je put bilo teko
ostati miran pri pomisli da emo uskoro biti u Babinoj blizini
i imati svoj prvi daran.
Kako to nije bio na prvi posjet Indiji, ta nas se razliita kultura
nije toliko dojmila kao pri prvom dolasku, kojega se jo uvijek
ivo sjeam. Sva su nam osjetila bila doslovno bombardirana
prizorima, zvukovima i mirisima ove goleme zemlje i njezina
mnogobrojna stanovnitva, i ljudskoga i ivotinjskoga. Indija ima
poseban miris koji zapahne posjetitelja na samom dolasku. Zapravo
je to prije sveproimajue ozraje, no neka odreena aroma
jer od silnih mirisa, niti jedan ne prevladava. To je zadah neopranih
tijela i mokrae, jak miris razliitih mirodija, enskih parfema
i svakovrsne kuhane hrane. Nad svime se nadvija otar miris
tisua malih otvorenih vatri koje slue za kuhanje. Budui da u
Indiji vlada nestaica drva, uobiajeno je da se kao gorivo upotrebljava
kravlji izmet. Tisue krava luta ulicama bez ikakva nadzora.
Osim to se izmet skuplja kako bi posluio kao gnojivo za
usjeve, to je obiaj i u mnogim drugim zemljama, ene ga i djeca
skupljaju, oblikuju ga meu dlanovima i sue na vrelom suncu
dok se ne stvrdne i postane upotrebljiv kao gorivo. To gorivo stvara
dugotrajan jednolik plamen. No snaan zaguujui dim teko
se nadvija nad svime, posebno na veer kda se obitelji okupljaju
uz jednostavan obrok.
U Bombayu, smjetenom na obali, vlaga i visoka temperatura
tijekom cijele godine stvaraju zajedno atmosferu slinu dobropoznatu
smogu koji gui Los Angeeles u vrijeme temperaturne
inverzije. Unato tomu, Bombay je veoma zanimljiv grad u kojemu
smo doista uivali. Raspitavi se nakon dolaska o Bhriguovoj
knjizi, saznali smo ime i adresu pandita kojemu je knjiga bila
povjerena. Kako je govorio samo hindi, ljubaznou Bockovih
dobili smo ime i adresu njihove prevoditeljice. Nazvali smo je i
zamolili da nam ugovori posjet te da nam bude vodi i prevodilac.
im smo stigli, pandit nas je poveo u malen stranji vrt, gdje
je astronomskim ravnalom izmjerio nae sjene. To mu je oito pomoglo
u traenju stranice u knjizi, na kojoj smo moda spomenuti.
Vrativi se u kuu, zadivljeno smo promatrali stotine svenjeva
uredno spakiranih palminih listova. Svaki je bio prekriven
drevnim pismom i udnim znacima. Pandit j e traio kroz svenjeve
i konano izvukao tri lista. Postavio nam je nekoliko pitanja
da bi se uvjerio da li smo spomenuti u njima. Zanimali su ga odreeni
dogaaji iz naeg ivota, primjerice kada smo se vjenali,
koliko imamo djece i kojega su spola, te datumi vanih dogaaja,
kao to su nesree ili bolesti. Postupkom eliminacije odabrao je
dva lista koja se, rekao nam je, odnose na par koji e doi u sadanjem
vremenu i pitati za savjet. Listovi su se slagali i s ostalim
podacima koje smo naveli. Tada je poeo itati list koji se navodno
odnosio na mojeg supruga.
Nikako nije mogao znati nita o nama, a ipak je rekao mnogo
toga to je odgovaralo istini, ukljuujui i podatak o starosti moga
supruga kada smo prvi put, 1967. godine, doli u Bombay, te
da smo tada upoznali svog uitelja meditacije. Zatim je rekao da
emo uskoro upoznati jo veeg uitelja na ijim se slikama katkad
pojavljuje pepeo. Niim nismo pokazali daje u pravu. Nakon
to je mojem suprugu rekao nekoliko osobnih podataka, uzeo je
list koji se odnosio na mene. Ponovio je podatak o uitelju meditacije
i o jo veem uitelju kojega emo upoznati. Dodao je da
e mi taj uitelj dati prsten, svoje slike, sveti pepeo, lijek, svoju
ljubav i blagoslov. U tom sam trenutku, moram priznati, izgubila
svako zanimanje jer mi se sve to je predvidio inilo nevjerojatnim.
Tadajo nismo ni znali gdje je Baba, ak ni to da li emo ga
vidjeti, a kamoli da emo od njega dobiti darove. Nisam ni pomiljala
na darove. Ako ve budem imala sreu da ga sretnem,
nadala sam se da e mi pomoi na unutarnjem putu k prosvjetljenju
i spajanju s Boanstvom.
Sjetila sam se naega prvog susreta sa Sri Nyaya Sharmom,
naim prijanjim uiteljem za kojega se isto tako govorilo da materijalizira
predmete i darove za pojedine ljude. S odreenom dozom
nelagode, sjetila sam se da sam mu sasvim jasno dala do znanja
da od njega ne oekujem psihike fenomene ili magiju i opipljive
darove, ve duhovno uenje i vjebe meditacije. Ljubazno
se nasmijeio i odmahnuo glavojrfTstd
A
e u junoj Indiji znak prihvaanja
i potvrde. Otada se usredotoio na svakodnevni rad u kojem
nas je poduavao meditaciji pnlcrndnoj za oboje.
Tijekom naeg boravka u Bombayu posjetili smo roditelje
Sharmina mladog tienika i doznali uzrok Sharmine smrti. Nastojao
je jednoga svog sljedbenika izvui iz pana arobnjaka crne
magije. Za osvetu, taj je ovjek usmjerio svoju negativnu energiju
na Sharmu, od ega je ovaj dobio srani udar. Kako to da se nije
mogao zatititi, odmah sam zapitala. Odgovorili su mi da je pokuao
budui da je znao da se, prema njegovu horoskopu, pribliava
vrijeme u kojem e biti ranjiv za napade, a moda e ak i
umrijeti. Pretpostavljali su da je i arobnjak znao za to kritino
razdoblje te iskoristio svoje znanje i napao iz daljine ciljajui
Sharmino srce koje su i njegove horoskopske karte pokazivale kao
najslabiji organ.
Objanjenje mogueg uzroka Sharmine smrti mnogo mi je
toga razjasnilo. Njegova me smrt uasnula i raalostila, no istodobno
sam bila zbunjena itajui nanovo nekoliko njegovih posljednjih
pisama. Sada sam tek uvidjela d a j e vjerojatno znao da
mu se pribliava kraj. Pretpostavka daj e taj kraj moda uzrokovan
crnom magijom, tako brzo nakon to nam je itano iz Bhriguove
knjige, samo mi je potvrdila da ne elim imati veze ni s
jednom vrstom magije, ukljuujui izvjea o Babinoj sposobnosti
da materijalizira predmete. U tom smo se raspoloenju pripremali
potraiti Babu u Bangaloreu.
4. poglavlje
Bangalore je jedan od najistijih i najljepih indijskih gradova
u kojima smo bili. S brojnim parkovima i mnogim vrstama
drvea i grmova to cvjetaju obrubljujui ulice, opravdava glas
"indijskoga grada vrtova". Mnogo poslije otkrili smo daje to razmjerno
nov grad, izgradnja se pojedinih njegovih dijelova unaprijed
planirala tako da se nije irio u svim smjerovima kao drugi
indijski gradovi. Njegova je prednost i u ugodnoj klimi u veem
dijelu godine, to moe zahvaliti donekle veoj nadmorskoj visini.
Sve u svemu, zakljuili smo daje to prikladna sredina za Babu
i njegovu poruku svijetu.
im smo stigli u hotel, nazvali smo dr. Bhagavantama, znamenita
fiziara i Babina poklonika i glavnog prevodioca. Od njega
smo doznali daje Baba u svojoj kui u Whitefieldu. Predloio
nam je da uzmemo taksi i odemo na popodnevni daran koji e
biti oko etiri sata. Objasnio nam je da Baba obiava izai iz svoje
kue oko devet sati ujutro i ponovno svako poslije podne kako
bi mnotvu ljudi koji ga svaki dan ekaju, dao svoj daran. Zahvalili
smo mu se i brzo proraunali da emo imati tek toliko vremena
da se raspakiramo, osvjeimo, obuemo u prikladnu odjeu
i odvezemo na popodnevni daran. Bila sam presretna to u ubrzo
biti u Babinoj blizini. Protresla sam tkaninu koja mi je trebala
posluiti umjesto sarija i osjetila zahvalnost to sam se unaprijed
tako pripremila. J o nisam imala choli koji se nosi uz sari pa sam,
zasad, odluila obui obinu bluzu. Prije odlaska u Indiju pokazali
su mi kako omotati tkaninu oko struka i sloiti u nabore koji
uredno padaju na stranu da bi se lake koraalo. No to nije bilo
lako uiniti bez pomoi, posebno zato to sam se urila na daran.
Konano sam tkaninu uspjela posloiti, ali sam bila vrlo uzrujana
strahujui da e se rastvoriti u pogrenom trenutku. Uzica koja je
trebala drati podsuknju oko struka inila mi se preslabom da bi
mogla zadrali toliku tkaninu. Uskoro u se nauiti sluiti sigurnosnim
iglama, a s vremenom sam se oslobodila prijanjega straha
i sada s vie pouzdanja nosim sari.
Napokon odjeveni, ja u svoju novu odjeu, suprug u bijelu
platnenu koulju i hlae, krenuli smo taksijem u na prvi posjet
Whitefieldu, mjestu o kojemu smo toliko puno sluali. Vonja je
bila oaravajua, no opasna za ivce jer je na voza stalno skretao
ulijevo i udesno na neravnoj cesti kako bi izbjegao pjeake,
djecu u igri, krave i pse. Svi su se oni kretali bez reda sredinom
ceste, posve nesvjesni nadolazeih automobila koji su neprestano
trubili, to je jedan od zvukova koji u Indiji najjae probijaju ui,
u to emo se ubrzo uvjeriti.
Stigli smo do ulaznih vrata za Babinu kuu itavi, no pomalo
uzdrmani vonjom od koje nam se dizala kosa na glavi. Iskrcali
smo se iz taksija i uli kroz glavna vrata. Tu su se ve okupile
stotine ljudi sjedei u urednim redovima na tlu i ekajui Babu.
Primijetila sam da mukarci i ene sjede odvojeno, s lijeve i desne
strane drvoreda koji je vodio do tekih eljeznih vrata. Kroz
ogradu se mogla nazrijeti prostrana kua. Krenuli smo naprijed
kako bismo pronali mjesto, no jedan mukarac ijedna ena brzo
su nas zaustavili i zatraili da skinemo cipele. Upozorili su nas na
to, no zaboravili smo, uzbueni to smo napokon stigli. Bilo nam
je neugodno to smo pogrijeili te smo odloili obuu na odvojena
mjesta, za mukarce i ene, i ponovno krenuli pronai mjesto za
sjedenje. Ve sam dotad puno sluala o tome kako uitelj pronalazi
uenika, a ne obratno, pa sam i prije odlaska u Indiju odluila
da neu pokuavati privui Babinu pozornost. Odluila sam ostati
u pozadini i u mislima zamoliti da mi se prui neki znak koji e
mi rei da li je Baba moj sljedei uitelj. Posrtala sam hodajui
hrapavim i neravnim tlom prema enskoj strani, nenavikla na o-
tre kamenie i ljunak. Pogledala sam naprijed i odabrala mjesto
na koje u sjesti u hladu jednog od prekrasnih stabala to su nekada
rasli uz prilaz. eljela sam izbjei prvi red gdje bi moja svijetla
kosa i put bili odve uoljivi meu tamnoputim i tamnokosim
Indijkama. U to sam vrijeme bila jedna od rijetkih zapadnjakinja.
Paljivo sam sjela bojei se da u nagaziti sari te da e se
on odmotati i pasti na pod. Uzdahnula sam s olakanjem kada sam
u tome uspjela, ali sam se zapitala kako u ustati kada za to doe
vrijeme. Svi su strpljivo ekali, tihi i mirni, a j a nisam znala koliko
u dugo moi tako mirno sjediti. to sam dulje sjedila, sve
sam vie osjeala tvrdou gologa tla, a kosti su mi gotovo probile
kou jer ba nisam jako popunjena. Da bih zaboravila na neudoban
poloaj, promatrala sam okolinu. Na stablima ponad naih
glava majmuni su se vjeali po drveu smijeno se glasajui i, na
veliko veselje djece, bacali lie i komade kore ljudima na glavu.
Neke su ene oko mene meditirale, druge su itale knjige o Babi,
neke su ispisivale znak Om u svoje biljenice. No veina j e samo
sjedila pogleda prikovana uz kuu iz koje je trebao izai Baba,
kao da se boje izgubiti makar i trenutak tog prizora.
Bilo je tu i nekoliko ljudi u invalidskim kolicima ili na nosilima
i mnogo oito bolesne djece u naruju svojih majki koje su
ih donijele ovamo oekujui njihovo ozdravljenje. Gledajui te
oajne ljude koji su molili za ozdravljenje ili iscjeljenje sebe i
svojih blinjih, sjetila sam se svoga posjeta Lourdesu, osjetivi
ponovno isto snano suosjeanje. Zamislila sam se nad tim prizorom.
Promatrajui sve te ljude koji su strpljivo ekali, pitala
sam se koja ih je bol, tuga, gubitak ili duboka enj a nagnala da
potrae Babu. To me navelo da razmislim o razlozima svoga dolaska.
Kada sam prvi put itala o Babi, nisu me k njemu privukle
prie o njegovim udima, izljeenjima ili materijalizacijama
predmeta kao to su prstenje, privjesci ili medaljoni. Skoranja
iskustva iz Bombaya ojaala su to uvjerenje. Magnet koji me privukao
bila je nada da e svi koji slijede njegova uenja postii
osloboenje od materijalnog svijeta i konano prosvjetljenje. Veinu
svoga zrelog doba posvetila sam traei nain kojim bih postigla
takvu slobodu. Sjedei sada i ekajui zajedno s ostalima da
Baba izae, pitala sam se da li u u njemu nai pravog uitelja koji
e me povesti tom cilju.
Nakon to smo, kako se inilo, ekali satima, a vjerojatno to
nije trajalo ni itav sat, gomilom, koja je jo narasla, preletio je
gotovo ujan muk. Istegnuvi vrat uspjela sam ugledati tek blijesak
naranaste boje dok se Baba pribliavao vratima od kovana
eljeza to su njegovu domu davala odreenu mjeru privatnosti.
Zatim sam ga ugledala itavoga - moj prvi pogled na njega uivo.
U vrlo kratkom vremenu doivjela sam razliite reakcije, prebrzo
su se smjenjivale da bih ih odjednom bila svjesna. No jedno je
bilo sigurno - nitko od onih koje sam dotad srela nije isijavao toliko
ivota kao Baba. Zaudila sam se to je jo nii nego to sam
oekivala vidjevi ga na fotografijama i u filmovima. Zapravo se
zbog jaka vrata, ramena i glave s obiljem crne kose koja nalikuje
tamnoj aureoli, izdaleka doimao viim. Njegovo je tijelo bilo sitno
i skladno. Imao je na sebi svoju uobiajenu jednostavnu odjeu,
dugaku naranastu halju do poda, bez ikakvih ukrasa osim
dvaju sitnih zlatnih dugmeta koja su zatvarala okrugao otvor bez
ovratnika oko vrata. Proavi kroz vrata pojavio se na prilazu koji
je izgledao poput cvjetna saga ukraena zamrenim uzorcima od
raznobojnih latica cvijea. inilo se da ne hoda nego da lebdi izmeu
redova pretrpanih mukarcima i enama. Ponekad bi se
zaustavio, izmijenio pokoju rije, blagoslovio, nacrtao Om na ploici
kakva djeteta, a mnogo ih se moleivo dizalo k njemu, ili napravio
kakvu malu gestu punu ljubavi, ba kao to smo vidjeli na
lllmu. No sada je sve to inio pred naim oima u ozraju silne
energije koja je zraila iz zaarena mnotva puna oekivanja. Mene
se najvie dojmilo kako je oima prelijetao iznad glava ljudi
kao da promatra i oslukuje, da bi mogao doprijeti do njihovih
potreba. Tu i tamo bi nekome dao znak ili mu rekao da ode u kuu
i tamo ga eka zbog privatnog intervjua. Bilo je prekrasno promatrati
izraze iste radosti na licima izabranih.
Gledala sam sve to oarana, no i dalje se nisam trudila privui
njegovu pozornost. Umjesto toga, tiho sam ga molila da mi
dade znak kojim e mi potvrditi daje on uitelj kojega trebam
slijediti. Babaje prelazio sjedne na drugu stranu prolaza. Zadrala
sam dah kada se laganim korakom uputio na ensku stranu
nedaleko od mojega mjesta, no ni u jednom trenutku nije pogledao
u mom smjeru. Tada je proao pokraj mene i napravio jo nekoliko
koraka dalje. Gledajui ga, pomislila sam: "To je, znai.
moj odgovor. On nije moj guru." Teka srca shvatila sam da moram
nastaviti potragu. im sam prihvatila tu odluku, naglo se
okrenuo i pogledavi me ravno u lice, rekao: "Dakle, dola si."
Njegovo je lice zasjalo najblistavijim osmijehom koji sam ikada
u ivotu vidjela, kao kada sunce nenadano izbije iza oblaka i rasvijetli
sve to dotakne. Bila sam tako zanesena njime, da sam
izgubila svaki osjeaj mjesta i vremena, a u umu je nastala potpuna
praznina bez uobiajenih uurbanih misli. Ne znam koliko
je vremena prolo prije no to se okrenuo i nastavio etnju izmeu
redova, jer se inilo da je vrijeme stalo.
Sada sam konano znala! Mora da je on moj sljedei guru,
uspostavio je sa mnom vezu kao to sam ga u sebi zamolila. Pustila
sam da me ta spoznaja potpuno prome i osjetila duboko olakanje
znajui da moja gorljiva potraga zavrava na ovomu mjestu.
Meutim, nisam znala daje preda mnom tek poetak veoma bolna
razdoblja samootkrivanja.
im je Baba zavrio etnju i vratio se u kuu, mnotvo se ljudi
stalo osipati. Odvezli smo se natrag u hotel. Sada vie nisam
primjeivala divlju vonju, neprestano trubljenje vozila, nagla koenja
i zaokrete po neravnoj cesti. U menije sjala toplina Babina
osmijeha koji je proeo cijelo moje bie.
Nakon prvoga nezaboravna susreta, vozili smo se dvaput na
dan od hotela do Whitefielda i natrag. U Whitefieldu bih nala
mjesto za sjedenje u hladovini jednog od stabala i ubrzo utonula
u svakodnevnu rutinu. Poela sam se osjeati kao kod kue meu
stotinama Indijaca. Primijetila sam i tananu promjenu koja se zbivala
u meni. inilo se kao da, slino procesu osmoze, u sebe upijam
njihov sporiji i oputeniji ritam, za razliku od uurbana i vremenom
optereena ivota na Zapadu. Prije no to sam stigla, esto
sam se pitala hou li moi podnijeti duge sate sjedenja i ekanja,
to je, kako sam ula, sainjavalo najvei dio svakodnevice
i u Whitelieldu i u aramu. No doavi ovamo, ugodno sam se iznenadila
uvidjevi da se brzo i lako prilagoavam promjeni ivotnog
ritma. Umjesto svoga uobiajena uurbana dnevnog rasporeda,
otkrila sam da uivam to mogu mirno sjediti i prepustiti
se promjeni. Nikada ne bih pomislila daje to mogue. I prije sam
se trebala nauiti strpljivosti, pa je to sada bila prava prigoda za
vjebu. Nikada mi nije bilo dosta promatrati rijeke ljudi koji su
dolazili iz svih krajeva Indije i mnogih drugih zemalja.
Zainteresirao me i koled za djeake, smjeten blizu enskog
dijela prostora za daran. Ve sam prvoga dana primijetila uredne,
u bijelo odjevene djeake kako beumno ure, ulaze i izlaze iz
razliitih zgrada s brdom knjiga u rukama. Indijke su mi rekle da
su taj koled i koled za djevojke u Anantapuru, u dravi Andhra
Pradesh, prvi od niza kola koje Baba namjerava otvoriti u svakoj
indijskoj dravi. Namjera mu je bila oivjeti i poduavati stare
vrijednosti onako kako se tumae u Vedama i drugim drevnim spisima.
Time se nada utjecati na trenutani indijski obrazovni sustav
koji nastoji oponaati zapadnjako obrazovanje to se temelji
na natjecateljskom duhu i materijalizmu. Babin je cilj preobrazba
itava obrazovnog sustava i okretanje ljudskim vrijednostima,
moralnim i duhovnim idejama uz redovan kolski program. Baba
predvia da e uenici, tako poduavani, jednog dana ui u razne
ustanove vlasti, obrazovanja, zakonodavstva, medicine i trgovine.
Djelovat e poput neke vrste kvasca koji e pomoi podizanju razine
svijesti zemlje i njezinih ljudi. Promatrajui prvih dana djeake,
dojmio me se njihov besprijekoran izgled, pristojno ponaanje,
a posebno sjaj u oima i radosna lica. Iz toga sam izvukla
zakljuak koji je, to sam poslije uvidjela, posve opravdan - naime,
daje sve to zasluga Babina sustava.
Djevojaki smo koled posjetili tek nakon nekoliko godina,
kada smo imali prigodu usporediti ih i nauiti neto vie o Babinu
programu za ene. S vremenom smo se upoznali s velikom mreom
programa koji su stvarani kako bi djecu razliite dobi izloili
Babinu uenju. U naem prvom posjetu vidjeli smo tek malen dio
Babina dalekosena utjecaja. U budunosti, svaki novi posjet donijet
e nam nove informacije.
5. poglavlje
Nekoliko dana nakon dolaska. Baba nas je pozvao na na prvi
intervju. Zastao je ispred moga supruga koji je sjedio u redu za
daran, i rekao mu da doe u njegovu kuu sutradan ujutro u devet
sati.
Sa svoga sam mjesta vidjela da se Baba kratko zaustavio i
razgovarao s njim i bila sam znatieljna to se dogodilo. Nakon
darana, dok su se ljudi osipali, pourila sam do Sidneya. Bila
sam presretna kada mi je rekao za sutranji intervju.
Ve smo otprije znali daje drugi suprunik, kada Baba pozove
bilo kojega od njih, automatski ukljuen, izuzev ako izriito
kae drukije. Ispunio se moj naizgled neostvariv san, bila sam
uzbuena poput djeteta.
Na pomisao da u razgovarati s Babom, glavom su mi projurile
razne misli i pitanja. Znala sam da ne smijem uludo protraiti
tako dragocjenu priliku. No to da mu ovjek kae?
Nekoliko mi je ljudi reklo da im je za vrijeme intervjua u glavi
nastala praznina. Taj mije osjeaj bio poznat otkako me Baba
prvi put pozdravio. Nadala sam se da mi se to nee ponoviti na
sutranjem intervjuu jer nisam eljela propustiti nita od onoga
to se moe dogoditi ili to e nam Baba moda rei. Konano
sam odluila da u ekati dok nas ne pozovu da uemo, promatrati
to se dogaa, a onda vidjeti to u rei ili uiniti. Drugim
rijeima, instinktivno sam znala da se ne treba pripremati ve reagirati
na licu mjesta u razgovoru s Babom.
Nakon dolaska kupila sam nekoliko sarija i nekoliko laganih
jeftinih materijala koji se brzo sue. Krenuvi na intervju znala
sam da sam ispravno odjevena u indijskom stilu, a imala sam i
dovoljno vremena naviknuti se na novu odjeu.
Sljedee smo jutro rano ustali, okupali se, briljivo se obukli
i pred Babinu kuu stigli malo prije devet sati. eljezna vrata kroz
koja je Baba juer izaao dati daran, otvorila su se i uli smo unutra.
Mora daje Baba nekome rekao da emo doi jer nas inae ne
bi pustili. Proli smo kratak put do ulaznih vrata kue gdje su nas
uveli u dugaku jednostavnu prostoriju nalik na verandu koja se
protezala cijelom duinom prednje strane kue. Moga su supruga
uputili na lijevu stranu gdje su prekrienih nogu ve uza zid sjedili
Indijci i ekali da se pojavi Baba. Mene su poslali na desnu stranu
gdje sam, kao i druge ene, sjela na pod i naslonila se na zid.
Primijetila sam da su sve ene bile Indijke. Nasmijeile su se
i kimnule glavom bez rijei pa sam sa zanimanjem promatrala sobu.
Preko puta ulaznih vrata kroz jedan se luk ulazilo u stranji
dio kue odakle su se vidjela vrata nekoliko prostorija i ene koje
su obavljale svakodnevne kune poslove. Na zidu preko puta nas
nalazile su se Babine slike od kojih je svaka prikazivala odreeni
aspekt njegove mnogolike osobe. S desne strane luka stajao je velik
i teak naslonja i slian stoli za noge presvuen tamnocrvenim
pliem. Presavinut bijeli rupi visio je sa svake strane'ruke
naslonjaa, a na stoliu za noge bila je poloena lijepa kitica
cvijea. Bilo j e jasno daje ta stolica samo za Babinu upotrebu.
Pod su prekrivali jednostavni grubi sagovi arkih boja i uzoraka.
a nad lukom je visio sat koji je glasno otkucavao minute dok
smo sjedili i ekali Babu.
Odjednom se uo dobropoznati tajac ispunjen uzbuenjem, i
sve su se glave brzo okrenule na desnu stranu. Baba se pojavio na
ulazu kroz koji smo vidjeli stube to su vodile u njegove privatne
odaje, kako sam poslije doznala.
Uao je u sobu i prolazei pokraj mjesta na kojem sam stajala
s ostalim enama, upitao je: "Kako si"? Zatim je brzo, prije no to
sam se mogla sabrati i odgovoriti mu. krenuo na muku stranu
sobe. Poslije su mi rekli da se to esto dogaa. Baba gotovo uvi -
jek iznenadi ljude, koliko se god oni trudili pripremiti. ini se da
je to jedna od njegovih mnogobrojnih metoda poduavanja. To me
podsjetilo na zen-uitelja koji namjerno zaprepasti svog uenika
kako bi ga uhvatio nespremna i kako bi stvorio "prostor izmeu
dviju misli" kroz koji e probiti zapreku koju postavlja uenikov
uurbani svjesni um te doprijeti do istinske osobe u nutrini. Vidjela
sam kako Baba na neke ljude baca jabuku ili kakav drugi
predmet kako bi postigao isti rezultat. J ednom je lagano bacio paket
betelovih oraha na mene kao da eli rei: "Probudi se iz svog
sna u stvarnost."
Prikljuivi se mukarcima, pozdravio ih je uz neku primjedbu
na telukom, svome materinskom jeziku. Nasmijali su se i
opustili u svojim sjedeim poloajima. Kada je Baba uao, svi su
uspravno stajali s rukama ispred lica u tipinu stavu pozdrava. Baba
je nekoliko puta izaao iz sobe posveujui se poslovima koji
su zahtijevali njegovu pozornost. Ponekad bi zastao i popriao s
mukarcima, pozdravio novopridolice koji su s vremena na vrijeme
ulazili, i pozorno sluao ako bi mu to govorili ili ga to pitali.
Tu j e uvijek bilo vanih ljudi poput predsjednika drava, politiara,
direktora kola, rukovoditelja velikih poduzea i drugih
uglednika kojima je potreban Babin savjet u vezi sa ivotom ili
poslom. Ponekad Baba sjedi u svojoj crvenoj plianoj stolici i prelistava
velike hrpe pisama koje dobiva svaki dan. Poneko bi pismo
lagano dotaknuo kao da blagoslivlja poiljaoca, druga bi otvorio
i preletio sadraj, a neka bi. pretpostavljam, ostavio neotvorenima
do druge prigode. Promatrajui ga tako, zahvaljivala sam to mi
je podarena prilika da ga gledam kako obavlja svakodnevne poslove.
Divila sam se njegovoj naizgled neiscrpnoj energiji i nenaruenu
miru. Oito je vladao svakim trenutkom svoga dana. Pitala
sam se da li mu je ikada potreban odmor.
Ubrzo sam se dizala kada bi god Baba ulazio u sobu, a sjedala
kada bi izaao. Slijedila sam postupke Indijaka koje su bile
upoznate sa svakodnevicom. Ponekad bi naglo uao pa ne bismo
imali vremena ustati. Nasmijao bi se i mahnuo nam rukom da ostanemo
sjediti. Uskoro sam izgubila pojam o vremenu, kad, odjednom,
student uleti u sobu kroz otvorena ulazna vrata, zgrabi
rupi to je leao preko naslona rukohvata, i odjuri s njim van.
J edna mi je ena objasnila daje Baba spreman dati daran te mu
je potreban rupi kako bi obrisao ruke od zrnaca vhibutija koji je
materijalizirao onima kojima je bio potreban. Na filmovima koje
smo gledali u Los Angelesu, vidjela sam kako jedan od njemu
bliskih poklonika hoda iza njega s rupiem u ruci i prua ga Babi
nakon to Baba za nekoga materijalizira vibhuti.
Svi smo se udobno smjestili i ekali Babin povratak. Kada
se Baba vratio, pogledao je po sobi i, ugledavi dr. Bhagavantama,
pozvao je njega i mog supruga da mu se pridrue. Pitala sam se
da li je to znak da e zapoeti obeani intervju. Ne pogledavi u
mome smjeru, krenuo je k vratima koja vode u unutranjost kue.
Nisam bila sigurna trebam li im se pridruiti, to mu je vjerojatno
i bila namjera jer mi se nasmijeio kao da me zadirkuje zbog oklijevanja,
a onda je pozvao i mene.
Poveo nas je u malu, oskudno namjetenu sobu s lijeve strane
vrata i rekao nam da sjednemo. Htjeli smo sjesti odvojeno kao
obino, no Babaje ispruio ruke kao da nas eli privui blie k
sebi i blago se nasmijavi, rekao: "Tu, sa mnom, moete sjediti
zajedno." Toplina njegova glasa i irok osmijeh dobrodolice,
smanjili su odmah nau napetost. Sjeli smo jedno do drugoga na
pod pokraj njegovih nogu, a on je sjeo u velik crveni stolac, slian
onome u vanjskoj sobi. Na je prvi intervju poeo s dr. Bhagavantamom
kao prevodiocem. Kada prima brani par, Baba gotovo
uvijek suprugu postavlja pitanje: "Sto eli?" Cesto sam ula kako
kae da ljudima daje ono to ele, u nadi da e jednom poeljeti
ono zbog ega je doao u ovaj svijet, naime da podari osloboenje
od okova obmane, iluzije ovoga svijeta elja ili nestvarnosti
(maya).
Moj je suprug na postavljeno pitanje brzo odgovorio da se
nada da e me Baba izlijeiti od jakih glavobolja koje me mue
jo od djetinjstva. Baba me prodorno pogledao, suosjeajno kimnuo
glavom i rekao: "Da! Da!" Tada je podrobno iznio dijagnozu
mojih fizikih problema na telukom, a dr. Bhagavantam prevodio
je na engleski. Govorio je vrlo brzo, upotrebljavajui sloene
medicinske izraze koje nitko od nas nije razumio, a ja ih sigurno
ne bih znala ni zapisati da sam biljeila njegove rijei. Izgledalo
je da s dr. Bhagavantamom razgovara kao da nas tamo nema. Konano
se okrenuo prema meni i rekao na engleskom: "Ti ima pet
razliitih glavobolja, a ne samo jednu." Njegove su me rijei zais-
ta iznenadile. Oito sam djelovala zapanjeno jer se Baba hitro
nagnuo prema meni i blago rekao: "Ne brini se. J a u ti pomoi."
Nasmijeio se vidjevi da mije laknulo, a zatim je ispruio desnu
ruku i znaajno pogledao moga supruga koji je tipian sumnjiavi
pravnik, te zavrnuo rukav do iznad lakta. Dlanom okrenutim prema
dolje napravio je nekoliko malih krugova zrakom. Glavom je
dr. Bhagavantamu dao znak da mu doda otvorenu omotnicu, brzo
je stisnuo prste i u nju se prosula manja koliina vibhutija koju je
pred naim oima stvorio ni iz ega. Nisam se jo snala od toga
prvog prizora materijalizacije koji se dogaao pred nama, a ve
mi je pruio omotnicu i uputio me kako da upotrebljavam vibhuti.
Malu koliinu praha trebam staviti u vodu, mlijeko ili koju drugu
tekuinu i mijeati dok se ne stvori gusta smjesa, te je svako jutro
po buenju stavljati na korijen nosa. Istodobno se trebam usredotoiti
na toku usred ela i vizulizirati isto mjesto na njegovu
elu. Zatim je podignuo desnu ruku s koljena gdje ju je poloio
nakon to je materijalizirao vibhuti, i pokazao malenu okruglu
ploicu od lagana srebrnog metala sa slikom njegove glave. Ostala
sam bez daha vidjevi tu drugu materijalizaciju tako brzo nakon
prve. Vedro se nasmijeio vidjevi moju zapanjenost i blago
rekao na engleskom jeziku: "To e ti pomoi da se usredotoi."
Tada je pokazao sredinju toku ela na svojoj slici i rekao dr.
Bhagavantamu da mi prenese da moram tako uzimati vibhuti sljedeih
pet dana dok on bude u Madrasu. Dodao je da e me primiti
kada se vrati i dati mi daljnje upute.
Nikada neu doznati odakle mi prisutnost duha, no u tom sam
trenutku rekla da ja ne bih od njega traila izljeenje glavobolje,
daje mene pitao to najvie elim. Iako bih, dodala sam, bila presretna
da je se rijeim. Nasmijao se i pitao me to elim, a ja sam
odgovorila da arko elim da mi pomogne postii prosvjetljenje i
konano spajanje s Bogom. Nasmijeio se, kimnuo glavom i ponovno
rekao na engleskom: "Da, znam. No najprije treba ojaati
tijelo. Zatim u te pouavati." Nakon tog obeanja ustao je pokazavi
time daje intervju zavrio, te nas blagoslovio stavivi ruke
nad nae glave. Izlazei iz sobe, hodala sam prema svome
mjestu na verandi kao u snu, omamljena od svega to se dogodilo.
U ruci sam stiskala paketi vibhutija i ploicu s njegovim likom.
Ponadala sam se da u se rijeiti svojih glavobolja i odluila da
u se strogo pridravati njegovih uputa te svaki dan nanositi vibhuti
na elo sve dok se ne vrati i ponovno nas pozove kao to je
obeao. Bilo je to nevjerojatno iskustvo. Srea zbog svega to se
dogodilo ispunjavala j e svaki djeli moga bia. Moj se um muio
da sve to probavi i razumije. Pomislila sam daje dobro to ga neu
vidjeti nekoliko dana jer sam sumnjala da bih u tom trenutku
mogla primiti jo neto.
6. poglavlje
U Babinoj odsutnosti odluili smo posjetiti jo nekoliko arama
na jugu, o kojima smo uli. Drago mije to smo to uinili.
Zahvaljujui tom iskustvu mogli smo procijeniti uenje pojedinih
uitelja i njihove metode usporediti sa Sai Babinim metodama.
Najprije smo otili u Aurobindov aram u Pondicherryju. U
to ga je vrijeme vodila Majka. Bila je ve jako stara i slaba i intervjue
je tada, otprilike godinu i pol dana prije svoje smrti, davala
tek rijetko. No njezina se snana prisutnost osjeala u cijelom
aramu. S prozora svoje sobe na katu vidjela je Aurobindov
grob ili samadhi okruen razliitim vrstama njezina najomiljenija
cvijea. Mnogima je, potaknuta hirom, nadjenula druga imena.
Roena u Francuskoj, u Indiju nije donijela samo ljubav prema
parfemima, ve je znala i kako ih pripraviti. Osnovala je malenu
tvornicu i nauila nekoliko uenika koji su stalno boravili u aramu,
kako proizvoditi i prodavati parfem, stvorivi tako dodatan
prihod za zajednicu. Poklonici su vodili mnogo malih ali uspjenih
poslova, ukljuujui tiskaru u kojoj su se tiskale Aurobindove
knjige, knjiaru u kojoj su se knjige prodavale, laboratorij ayurvedske
medicine, bolnicu, nekoliko kafia i pekara, hotele i drugo.
Neki su od tih objekata ratrkani po gradu, esto prilino daleko
od arama. Nekoliko nas, stanovnika arama, zapadnjaka i
Indijaca, poveli su u razgledavanje i rekli nam neto vie o uenju,
obiajima i pravilima ponaanja u aramu. Pri ulasku u aram od
svakog se posjetitelja oekuje da priloi odreenu svotu novca
koji se koristi za dnevne potrebe zajednice, pa tako i za njega.
Upoznali smo nekoliko branih parova koji zajedno stanuju, no
dok borave u aramu pridravaju se zavjeta celibata.
Meutim, u Aurovilleu, oblinjem naselju koje gradi meunarodna
skupina radnika, celibat je stvar osobna izbora. U toj brzorastuc'oj
zajednici vidjeli smo mnogo vesele djece koja pohaaju
prekrasne nove kole izgraene za njih.
Stekli smo dojam da je aram cvatua zajednica iji su lanovi
posveeni duhovnom ivotu, a ipak djelatni i vrijedni, sposobni
samostalno odravati svoju zajednicu u gradu koji ih okruuje.
Njihov je nain ivota negdje na pola puta izmeu ivota u
izvanjskomu svijetu i potpuna povlaenja iz njega. Nije udno to
se taj aram, budui da gaje vodila praktina Francuskinja, bitno
razlikuje od drugih.
Na povratku u Bangalore, odvezli smo se u Tiruvanamalai
gdje je Ramana Maharshi osnovao svoj aram. Smjestio se u podnoju
Arunachale, svetoga brijega za koji kau da je jedna od toaka
djelovanja zemljine moi. Iako skroman, aram je isijavao
snagu koju smo osjetili im smo zakoraili u njega. Vjerovali smo
da je to zbog blizine svetoga brijega i prirodnog sredita djelovanja
zemljine moi. Obiaj je da posjetitelji bosonogi naprave
krug oko brijega. Sreom, namjeravali smo prespavati pa smo
imali dovoljno vremena za ophod. Preavi otprilike polovicu puta.
naili smo na drugi manji aram kojim je upravljao jogi i njegov
pomonik iscjelitelj. Obojica su bili puni energije i okrenuti
duhovnim pregnuima, no tu nismo osjetili neobinu snagu kao u
aramu Ramane Maharshija, iako smo bili jednako blizu brijega.
Nakon kratka i ugodna boravka s tom dvojicom jogija, vratili smo
se na poetak opisavi tako ritualni pun krug oko brijega. U aramu
Ramane Maharshija priao nam je jedan od njegovih osobnih
uenika i zapodjenuo razgovor. Prema njegovim rijeima, uitelj
je obeao bdjeti nad aramom i njegovim uenicima nakon to
napusti fiziku razinu. Oito je da je odrao obeanje jer se jo
uvijek osjea njegova duhovna nazonost. Tada nas je poveo ci
sobu za meditaciju u kojoj je Maharshi pouavao svoje uenike.
Na kauu na kojem se za ivota odmarao, stajala je njegova slika
gotovo u prirodnoj veliini. Promatrajui je, vrlo sam jasno osjeala
da me njegove oi slijede kao da je osobno nazoan. Nakon
toga, hodajui aramom i dalje me je pratio osjeaj da u ga sresti,
toliko je bilo snana njegova nevidljiva prisutnost.
Odveli su nas i na brijeg u malenu peinu. Prije no to je zapoeo
poduavati, u njoj je proveo mnoge godine u dubokoj i gotovo
neprekidnoj meditaciji. Veina svetih ljudi tako je postupala
u ranim godinama. Bila j e to priprema za njihovo poslanje. Na
nam je pratilac predloio da meditiramo u miru i tiini koji obavijaju
to mjesto poput mekane i umirujue izmaglice. Iako sam
ve godinama vjebala meditaciju, rij etko sam kada tako brzo i
lako utonula i toliko dugo ostala na dubokoj razini. Bilo je to
snano iskustvo koje se ne zaboravlja lako.
uli smo da udovica Arthura Osbornea, autora nekoliko knjiga
o svetim ljudima i duhovnim temama, ivi nedaleko od arama.
Rekli su nam da uiva u susretu sa zapadnjacima, pa smo je posjetili.
Bila je veoma draga i ljubazna, pozvala nas je da ostanemo
na popodnevnom aju. lako sam roena u Engleskoj, ne volim aj
pa sam odahnula kada je pripremila napitak od listova bosiljka iz
svoga vrta. Rekla je da djeluje smirujue na ivce, i doista je bio
ukusan. Upoznali smo njezina dva ljubimca, mungosa, koji su se
nestano igrali u vrtu. No u blizini zmije postaju opaki lovci.
uvi da smo nedavno posjetili Sai Babu, upitala nas je da li
smo proitali knjigu njezina pokojnog supruga o ivotu Shirdi Sai
Babe. Znali smo daje Shirdi Baba navodno prijanja inkarnacija
Sathya Sai Babe, no nismo znali nita o njegovu ivotu pa smo
kupili knjigu. Zahvalili smo joj na toploj gostoljubivosti i vratili
se u aram gdje smo se pridruili ostalima na veeri koja se sluila
u velikoj blagovaonici. Sjeli smo na pod ispred tanjura od palmina
lia. Nekoliko je mladia stiglo s velikim kantama vrue hrane
koju su stavljali na palmino lie. Najprije su stavljali bijelu riu
preko koje bi prelili rijetku juhu od povra. Prema indijskom obiaju,
jeli smo iskljuivo prstima desne ruke. Promatrali smo kako
drugi oblikuju riu u kuglicu, umau je u juhu i brzim pokretom
ruke stavljaju u usta, te smo ih nastojali oponaati. Nije nam ba
polazilo za rukom. Veera je bila jednostavna, ali zasitna. Doznali
smo da je u veini arama doputeno besplatno boraviti i hraniti
se tri dana i tri noi ako se ne moe platiti, a zatim se mora krenuti
dalje. Nakon treeg dana oekuje se da osoba da odreenu malu
svotu novca. Mnogi lutalice ive tako putujui iz jednog arama
u drugi, boravei u svakom tri dana, i onda kreu dalje. Te smo
noi spavali na podu na tankim madracima u natkrivenoj kolibi
bez zidova. Nakon silnih dnevnih vruina, tu nanije bilo ugodno
svjee. Drugo smo se jutro, nakon jednostavna doruka koji se
sastojao od idlija, jela slina palainkama, vratili u Bangalore.
Paljivo sam se drala Babinih rijei, stavljala vibhuti, i koristila
njegovu sliku svih pet dana pa sam bila znatieljna to eli
da uinim sljedee. No vrativi se doznali smo d a j e udovoljio
molbama svojih poklonika u Madrasu te da e tamo ostati jo nekoliko
dana. Stoga smo odluili ponovno krenuti na kratak put u
Mangalore. u Ananda aram koji je osnovao pokojni Papa Ram
Das, a koji nakon njegove smrti vodi njegova supruga Majka
Krishna Bai. Oduvijek sam eljela upoznati duhovno naprednu
enu. vrsto sam vjerovala da su ene podjednako sposobne za
duhovni put kao i mukarci, ako ne i vie! J edva sam ekala da
upoznam takvu osobu.
to se tie udobnosti, Ananda aram je bio vrlo priprost. No
iz njega je zraio mir i spokoj. Mislila sam da su mir i spokoj sastavni
dio svakoga arama, sve dok sama nisam iskusila koliko se
svi oni razlikuju jedan od drugoga.
Majka Krishna Bai bila je siuna, krhka, postarija ena. Neprestano
je kaljala, pokraj nje je stajala posuda za pljuvanje.
Rekli su nam da boluje od tuberkuloze u uznapredovalu stadiju.
Oko nje je bilo prilino poklonika, uglavnom starijih ena, ali i
nekoliko mladih ljudi. Bilo je dirljivo gledati kako su se brinuli
za nju. Dobili smo intervju, ali je govorila vrlo malo. Gotovo se
cijelo vrijeme smjekala i kimala glavom. Imala sam osjeaj da
se energija u aramu smanjuje, kako slabi njezino zdravlje. No to
je mirno mjesto poklonicima nudilo divotu spokoja u kojem su
mogli provesti svoje pozne godine. Skoro daje bilo isuvie mirno
da bi bilo zdravo.
Nekoliko je drugih posjetitelja spomenulo Shakti Devi, jo
jednu duhovno naprednu enu iji se aram nalazio na drugom
kraju Mangalorea. Za nju se govorilo da je vrlo mona i posve
razliita od Majke Krishne Bai, pa smo je odluili posjetiti na po -
vratku u Bangalore. Prenoili smo u Ananda aramu, u goloj sobi
nalik na onu u kojoj smo boravili kada smo bili u aramu Ramane
Maharshija. Dotad smo se ve priviknuli spavati na podu i jesti s
palmina lia na podu. iako smo poeli osjeati bol u kriima kada
bi se prignuli nad jelo. Rano smo ustali, pojeli idli za doruak te,
nakon to je Majka blagoslovila na put, napustili to mirno mjesto
i odvezli se u oblinji Mangalore.
Tu smo se raspitali o aramu Shakti Devi. Rekli su nam daje
sretna okolnost to smo doli u nedjelju jer je to poseban dan kada
Majka blagoslivlja mlade parove koji su doli zbog njezina darana.
Uli smo u prekrasnu novu zgradu u kojoj Shakti Devi ivi
sa svojim poklonicima, a onda su nas odveli u glavnu dvoranu. Tu
je ve bilo mnogo ljudi, no svi su se dobroudno stisnuli kako bi
nam napravili mjesta i s odobravanjem se smijeili i kimali glavom
to smo doli vidjeti i uti njihovu ljubljenu Majku.
Nakon stanovita vremena pojavila se iza zastora to se nalazio
iza podija na kojem je bio postavljen stolac kako bije tu svi
mogli vidjeti. Kakva razlika izmeu bolesne starice kod koje smo
prije bili i ove nasmijeene ene koja je prihvaala oduevljene
pozdrave prisutnih! Bila je visoka, stasita i prepuna energije. Imala
je dubok zvuan glas i blistave oi koje su, inilo se, jednim
pogledom obuhvatile sve njezino stado. Poela je govoriti svojim
materinskim jezikom, no nakon nekog vremena prela je na nesiguran
engleski. Rekla je, gotovo se ispriavajui: "Mama zna
jako malo engleskog i nada se da razumijete." Tim se rijeima neposredno
obratila jednom zapadnom paru i nama, jedinim bijelcima
u sobi. J edna starija Indijka ispred mene apnula mi je daje
Majka zavrila samo tri razreda osnovne kole. Povjerila mi je to
s istim osjeajem ponosa i ljubavi s kojim bi majka govorila o
postignuima svoga djeteta. Odjednom se Majka naslonila na stolac,
duboko udahnula i izokrenula oi tako da su se vidjele samo
bjeloonice. Zatim je ula u stanje duboke meditacije to je oito
bio znak da i nazoni meditiraju. Opet sam se iznenaujue lako
prenijela na duboku razinu svijesti. Zakljuila sam da Majka sve
prisutne podie na viu ravan, dok i sama postie jo vie razine
svjesti. Nakon otprilike sat vremena vratila se iz promijenjena
stanja svijesti. Sada se inila posve budnom i svjeom. Na nae
veliko iznenaenje poela je govoriti engleskim jezikom brzo i
teno, oito nadahnuta i voena snagom koja je s onu stranu njezina
svjesnoga sebstva.
Govorila je o svetosti braka i svetoj obostranoj odgovornosti
roditelja za mudro odgajanje djece. Njezin je govor bio energian
i snaan, sudei po tome kakav je jak dojam ostavio na sluatelje.
Kada je zavrila, mladi su parovi sa svojom djecom prili podiju
da prime blagoslov za sljedei tjedan. Svakome je poloila ruku
na glavu i rekla nekoliko rijei, a oni bi se esto nasmijali. Svaki
se par brzo vratio na svoje mjesto kako bi drugi pristupili i dobili
blagoslov. Kada su bili blagoslovljeni svi koji su to eljeli, okrenula
se k nama i sa smijekom nas pozvala da priemo blie. Popeli
smo se na podij. Dok j e stavljala ruke nad nae glave, osjetila
sam struju energije kako iz njezine ruke tee du moje kraljenice.
Istodobno sam bila svjesna ljubavi koja je sijala iz njezinih
oiju, dok nam se toplo smijeila.
Nakon ta dva razliita iskustva u dva arama, vratili smo se u
Bangalore eljni vidjeti Babu i nadajui se da e nas, kao to je i
obeao, pozvati na jo jedan intervju. Usput smo razgovarali o
razliitim aramima u kojima smo boravili prethodni tjedan. Oboje
smo uoili da svi posjetitelji u njima tee istome. Bili su duboko
odani svom odabranome guruu, esto toliko, da su omalovaavali
sve druge u nastojanju da ga jo vie uzvise. Razumjela
sam i potovala njihovu vjernost vlastitome guruu, no njihova potreba
da kritiziraju onoga kojega su drugi odabrali smetala mi j e i
rastuila me, pogotovo ako je predmet tih napada bio Sai Baba.
Odluila sam ga pitati, ako za to budem imala priliku, kako da
primam takve kritike. Tada nisam na to dobila odgovor, no poslije
sam ula kako Baba govori da sjedne strane stoji mnotvo ljudi
koji ga vole i hvale, a s druge su velike skupine koje ga ele oklevetati.
Na pitanje kako se odnosi prema tome, odgovorio je: "Blagoslivljam
obje skupine."
Vrativi se u Bangalore, rekli su nam da se i Baba vratio iz
Madrasa i da e sljedeeg dana opet davati daran.
7. poglavlje
Nakon povratka iz drugih arama i Babina povratka iz Madrasa,
ubrzo smo se uklopili u svakodnevnu koloteinu. Ujutro i
popodne bi se dovezli na daran i zauzeli svoje mjesta meu poklonicima
to su eljno iekivali blagoslov koji e dobiti samim
pogledom na Babu.
Prije no to sam dola k Babi, u svom sam neznanju zamiljala
da e biti okruen ozrajem mira i spokoja i da e svi oko
njega zraiti ljubavlju i suosjeanjem. Kako sam se prevarila!
Uistinu sam se zapanjila shvativi d a j e upravo obratno. Katkad
se inilo da vlada kaos umjesto mira i ljubavi. Svi su imali snanu
elju da vide Babu, a iznad svega, da privuku njegovu pozornost
i tiho mole za intervju ili za neto drugo. Gledala sam kako se
natjeu tko e dobiti najbolje mjesto za sjedenje, ovisno o tome
gdje se smatralo da e Baba proi. Da bi to postigli, gurali su se,
postavljali laktove, natezali se, i to bez imalo ljubavi ili nesebinosti.
S rijetkim iznimkama, i dragovoljci su, mukarci i ene zadueni
da pomau posjetiteljima i da uvaju red, bili vrlo neljubazni.
Ponekad se inilo da se posebno trude da budu neugodni i
grubo autoritativni. U poetku sam bila zgroena pitajui se da li
je Babina ljubav dotaknula ikoga od tih takozvanih poklonika. Tada
sam ula da Baba esto, naizgled namjerno, u ljudima izaziva
sve vrste negativnih osjeaja. Istodobno ih ui da su ti osjeaji u
suprotnosti s duhovnim ivotom o kojemu on govori, i da ih treba
iskorijeniti. Najblae reeno, bila sam zateena onim to sam vidjela.
Nisam bila sigurna pretjerujem li ili su moji zakljuci ispravni.
Ako jest tako, koji je razlog tomu? Postupno, dok sam promatrala,
razgovarala s ljudima i gledala kako Baba djeluje, komadi
po komadi slagala se slika.
U svojim meditacijama i u svome terapeutskom radu uvidjela
sam da su ljudi potpuno nesvjesni vlastitih negativnih stavova,
emocija i djelovanja. Sve dok jasno ne vide sami sebe i ne prihvate
odgovornost za svoj ivot, u njima nee moi zapoeti potrebne
promjene. J e li Baba u ljudima poticao potisnute i skrivene
negativnosti kako bi izbile i svima postale vidljive? To je svakako
bilo mogue.
Razmiljajui o tome poela sam primjeivati da su ljudi u
aramu esto smjeteni blizu onih koji e u njima vjerojatno potaknuti
emocije kao to su ljutnja, ljubomora, zavist i bezbroj drugih
negativnih reakcija. Ponekad e rezultat tih odnosa biti obostrano
uenje. No esto su se dogaale rune situacije nakon kojih
bi se ijedno i drugo osjeali loe. ula sam primjedbe poput: "Ne
znam to je ulo u mene, no zbog te sam osobe posve izgubio kontrolu,
to mi se nikada ne dogaa jer se uvijek trudim vladati svojim
temperamentom." Ili: "Nikada nisam mislila da sam ljubomorna,
no pozelenjela sam kada se Baba nasmijeio osobi do mene,
a mene je potpuno zanemario."
to sam vie promatrala ljude oko sebe, to mi je jasnijom
postajala Babina uloga u njihovu ivotu, bilo neposredno ili preko
drugih osoba i situacija. Odluila sam da u pokuati uvijek
biti svjesna svojih negativnih aspekata koji e, nema sumnje, uz
svakodnevnu Babinu blizinu i njegovu nevjerojatnu energiju, izbiti
na svjetlo dana. Uskoro u otkriti da taj proces nije uope ugodan,
a ponekad je uistinu bolan.
Babaje djelovao poput velikog reflektora koji nas je obasjavao.
izvana i iznutra, pokazujui nas u najsitnijim pojedinostima.
J ednoga dana dok sam se suoavala s jednom novom istinom
0 sebi, odjednom sam shvatila da se nemam kamo sakriti,
ak i da to hou. Mogla sam se previjati i okretati glavu, no u dubini
due znala sam da svoje mane i slabosti moram najprije vidjeti,
prije no to u ih se moi osloboditi i zamijeniti ih pozitiv-
nim osobinama. Promatrala sam svoje reakcije na ljude i situacije,
nastojei svjesno odbaciti svoje negativne stavove im bi se pojavili,
1 ne doputajui drugima da me zaprepauju ili da ih ja
kritiziram. im sam se tako poela ponaati, shvatila sam da mi
se prua iznimna prilika da obavim taj najtei zadatak u Babinoj
prisutnosti jer e mi tu to uspjeti mnogo lake i bre negoli samoj
kod kue. Otada sam se trudila usredotoiti se na svoj novi zadatak
pazei da mi ljudi koje me okruuju ne odvlae pozornost.
Nakon nekoliko dana Baba nas je pozvao na drugi intervju.
Sada je priao meni dok sam sjedila u redu za daran i rekao mi
da budem ispred njegove kue sutradan ujutro u devet sati. Dodao
je da dovedem "the band" (igra rijei: band znai glazbeni
sastav ili drutvo, prim. prev.). Mojim su umom istog trenutka zabrujala
pitanja. Kako da na vijeme naem i angairam glazbeni
sastav? Gdje da ga traim? Kakav sastav on eli? Dobacio mi je
poziv usputno prolazei mimo mene, i brzo nastavio dalje. Odjednom
se okrenuo i oito uivajui u mojoj zbunjenosti, sa irokim
osmijehom rekao: "Supruga, naravno." Pridruila sam se
veselju Indijki oko mene koje su oito ve prije ule tu njegovu
alu i uivale u ponovljenom prizoru.
Ponovno smo stigli pred njegovu kuu neto prije devet sati
sljedee jutro. J utro j e prolo, stiglo je i podne, vrijeme kada se
Baba povlai u svoju sobu gdje mu jedan od studenata, kojega je
taj dan zapala ast, donosi ruak. On je krenuo, a ostali su gosti
poeli naputati kuu. Nismo znali to da uinimo. Kao da ita
nae misli. Baba se zaustavio i doviknuo mome suprugu da se vratimo
popodne. Zatim se popeo stubama u svoju sobu. Pitali smo
nekolio Indijaca u koje vrijeme da se vratimo, rekli su nam da
Baba obino silazi oko etiri sata.
Odvezli smo se u hotel na ruak, a zatim se proetali da razgibamo
noge ukoene od sjedenja na tvrdu podu cijelo jutro. Neto
prije etiri smo se vratili i sjeli ekajui Babu. Proavi lagano
poput lahora pokraj mene, vedro se nasmijeio i rekao: "Atcha."
To j e bila nova i nepoznata rije. Upitala sam Indijku pokraj sebe
to znai. Izgleda da ime vie znaenja, a izraava odobravanje,
pristanak, potvrdu i donekle je slina rijei "dobro" ili "u redu".
Nastavio je sa svoj im poslovima kao obino, a mi smo utonuli u
nau svakodnevnu koloteinu. Sjedili smo dok je bio vani, kada
bi uao, svi smo skakali na noge.
Nakon duljeg vremena ponovno se pojavio na vratima koja
vode u unutranjost kue i pozvao najprije moga supruga, a zatim
i mene, da ga slijedimo u istu sobu u kojoj smo imali prvi intervju.
Gestom nam j e pokazao da sjednemo zajedno na pod pokraj njegovih
nogu, a on je sjeo u stolicu. Odmah je poeo zadirkivati moga
supruga koji je strastveni itatelj. Pretvarao se da ita knjigu,
okretao je stranice velikom brzinom, zatvorio j e i odloio na pod,
brzo uzeo drugu i ponovno je urno prelistao. Tu je pantomimu
ponovio nekoliko puta, rekavi: "Toliko knjikog znanja, a nedovoljno
pobonosti. Pobonost je veoma vana." Njegova je gluma
s namjerom da bude pouna bila tako zabavna, da se moj suprug
nije ni uvrijedio niti je bio povrijeen kritikom poruke. Oboje smo
se slatko nasmijali Babinoj savrenoj pantomimi.
Potom se okrenuo meni, ali je rekao mome suprugu: "Tvoja
je supruga pobona." Rekavi to iznenadio nas j e ponovno nainivi
rukom nekoliko krugova u zraku te brzo sklopio prste da mu
ne ispadne sjajan predmet. Pruio je prema meni ruku. Na njegovu
sam dlanu ugledala srebrni prsten s blijedim svjetlucavim
kamenom. Stavljao g a j e na prste mojih ruku, i napokon se odluio
za lijevi kaiprst. Vidjevi da dobro pristaje, ostavio gaje tamo,
a ja ga jo uvijek nosim, izuzev kada treba oistiti kamen sa
stranje strane. Rekao mije da kamenom protrljam sredinju toku
ela kada me boli .glava, kako bi se iscijelio prvobitan uzrok
glavobolje.
Mislima sam odmah poletjela dvadeset godina unazad, u vrijeme
kada sam se pokuavala sjetiti nekih svojih prolih ivota.
U jednoj od tih regresija poistovjetila sam se s tibetanskim redovnikom.
Kako sam dublje ulazila u to iskustvo, osjetila sam da
se dragovoljno dao zazidati u peinu, to je bio sastavni dio njegove
duhovne vjebe. Svrha se tog usamljenikoga zatvora sastojala
u tome da se vanjska dogaanja koja odvlae pozornost svedu
na najmanju moguu mjeru, kako bi se mogao usredotoiti na
vizualizaciju simbola koji predstavljaju njegove elje i tako se osloboditi
vezanosti za njih. Taj je zadatak nadgledao njegov uitelj,
veliki lama koji je ivio u oblinjoj lamaseriji i bio u telepatskoj
vezi sa svojim uenikom. Postupno je uenik nauio promat-
rati mentalne slike koje su se projicirale na unutarnjem zaslonu
iza njegova ela. Kada se jednog dana telepatska veza s uiteljem
sluajno prekinula, vie nije mogao ovladati dotokom slika. Gotovo
su ga svladale pa je u oajnikom pokuaju da zaustavi proces
tako snano udario glavom o stijenu peine, da je ozlijedio
mozak i ubrzo potom umro.
Kada sam shvatila vezu izmeu tog iskustva i onoga to mi
je Baba rekao da uinim s prstenom, glasno sam uzviknula Babino
ime. Njeno se nasmijeio i odgovorio: "Da, da. Znam sve o
tome. Pomoi u ti." J o uvijek zapanjena, upitala sam se u sebi
kako je mogue da on to zna. Opet se nasmijeio i kimnuo glavom
kao da slua moje misli. Oito je znao, a otada sam doivjela
mnoga slina oitovanja njegovih moi. Svaki bih put iznova
osjetila strahopotovanje kada bi pokazao daje svjestan najintimnijih
pojedinosti ne samo moga sadanjeg ivota ve i prolih inkarnacija.
Prsten je napravljen od posebne legure koja se zove panchaloha,
a u Indiji se upotrebljava za izradu obrednih predmeta. Izgleda
poput srebra, no za razliku od njega, ne tamni. Poludragi
kamen je tzv. mjeseev kamen za koji sam mnogo poslije doznala
daje izvanredno prikladan i vaan izbor. Listajui j ednom knjigu
o simbolizmu dragog kamenja, naila sam na znaenje mjeseeva
kamena. Bila sam oarana doznavi da predstavlja stari simbol
treeg oka, koji se, kao to kau, nalazi na sredini ela, upravo
tamo gdje mi je Baba rekao da trljam kamenom prstena kada me
budu muile glavobolje. To je tree oko unutarnji zaslon koji je
tibetanski redovnik pokuao razbiti nastojei zaustaviti poplavu
slika koje su prijetile odvesti ga u ludilo. J e li mjeseev kamen u
prstenu trebao izlijeiti tu staru ranu? J a sam se svakako tomu nadala.
Babaje rekao mome suprugu da sam pobona. Nadala sam
se isto tako da sam iz tog iskustva nauila da se treba predati samo
Bogu, a ne ljudskom biu, makar bio i uitelj. Samo se u Boga
moemo potpuno pouzdati jer on je uvijek dostupan i spreman
pomoi kada ga zamolimo.
Nakon nekog vremena sjetila sam se jo neega vanoga.
Dok sam kao mlada pohaala kolu u Engleskoj, gdje sam roena,
dobila sam prsten koji j e oblikom bio gotovo istovjetan Babinu
prstenu. Bio je srebrn, s imitacijom kamena, isto tako od srebra.
Prsten mi je dala osoba koju sam poslije identificirala kao velikog
lamu pod ijim sam telepatskim vodstvom, kao tibetanski redovnik,
vjebala zazidana u peini. J e li Baba, dajui mi opet taj prsten,
htio pokazati da je proli ivot koji sam otkrila, tono takav
kakva sam se sjetila?
Babaje zavrio intervju pozvavi nas da ga posjeujemo svaki
dan dok smo tu, a prije no to krenemo kui, obeao nam je
oprotajni intervju. Zapanjena svime to se dogodilo, tek sam poslije
osjetila reakciju na to to nam je na kraju rekao.
8. poglavlje
U sljedea dva tjedna na se svakodnevni ritam izmijenio.
Umjesto da sjedimo vani u redovima, odlazili smo u Babinu kuu
i sjedali s ostalima koje je pozvao na intervju ili u svakodnevni
posjet. Ponekad bismo ga vidjeli manje no da smo sjedili vani jer
je Baba esto izlazio i etao meu redovima i po pola sata. etvrtkom
i subotom, kada se pjevaju bhajani, bio bi izvan kue i
sat vremena.
Ipak, bila sam zadovoljna to mi je dana prilika da saberem
svoje dojmove i reakcije i, to je jo vanije, da nastavim u sebi
promatrati sve ono to mi je Babin reflektor iznio pred oi. U sebi
sam mu zahvalila to mije omoguio da se usredotoim bez mnogo
vanjskog ometanja.
No u kui me ponovno ekalo iznenaenje. J er, to smo bili
blie Babi i njegovoj golemoj energiji, to su se napetosti bre i
snanije oitovale. Kao da smo se nali u loncu pod pritiskom!
Kada Baba nije bio u sobi, tiho smo razgovarali kako bismo
olakali duga ekanja sjedei na podu prekrienih nogu. Ubrzo
sam shvatila da se u kui odigrava manja no snanija predstava
negoli ona vani u kojoj poklonici reagiraju jedan na drugoga i na
Babu. Bilo je to prikriveno, ali utoliko su emocije bile snanije.
Gdje je mir, ljubav i suosjeanje koje sam oekivala tu nai, a to
smo iskusili u Ananda aramu? Kao odgovor na to pitanje poja-
vila mi se misao cla nema svrhe stavljati eerni preljev na gomilu
uzavrelih emocija. Za dulje j e vrijeme svakako bilo bolje neposredno
se suoiti sa svojim nesvjesnim manama i slabostima dok
smo u Babinoj blizini. Mogli smo ga u sebi zamoliti za pomo i
upiti njegovu energiju, mudrost i znanje kako bi nam pomogli da
ih svladamo. Do takvih sam spoznaja spontano dolazila, no one
mi nisu posve olakavale nelagodu i potitenost to su proizlazili
iz svakodnevnih podrobnih snimaka moje nutrine, a bili su potaknute
Babinom blizinom.
Upravo u vrijeme tih dugih viesatnih sjedenja u kui, salijetale
su me sumnje.
Kao to sam prije spomenula, mnogo godina prije no to sam
ula za Babu, bila sam voena iznutra. Najvaniji aspekt tog uenja
sastoji se u kidanju zavisnosti od ljudi, predmeta, mjesta, zapravo
od svega to se javlja kao simbol sigurnosti i sprjeava nas
da naemo oslonac samo u Bogu koji prebiva u nama, u viem
sebstvu. Godinama sam koristila tu metodu u terapiji koja ljudima
pomae da postignu takvu neovisnost. Mnogi su posvjedoili svoju
slobodu prekinuvi veze s prolaznim simbolima sigurnosti koji
samom svojom privremenou uzrokuju razoaranje.
Stoga me uistinu potreslo kada sam postala svjesna da se sve
vie veem uz Babu, indijskog uitelja. Iako se sam proglasio
avatarom, pojavio se u posve stvarnu i vitalnu tijelu. Prisjeajui
se svih upozorenja tijekom godina, u meni se zaela prava bitka
izmeu vjerovanja u neprocjenjivo uenje koje mi se otkrivalo u
stanjima izmeu sna i jave, i nedvojbeno snane vezanosti za Babu
kojaje sve vie jaala. A stoje s upozorenjem koje sam dobila
u ivotu tibetanskog redovnika?
Kao da to nije bilo dovoljno, bila sam posve sigurna da Baba
promatra tu moju unutarnju borbu. U isto sam vrijeme bila svjesna
da on ne moe rijeiti taj problem umjesto mene. Budui daje
on bio uzrok, sama priroda problema zahtijevala je da sama, bez
njegove pomoi, pronaem rjeenje. Dok sam sjedila u njegovoj
kui neudobno se premjetajui po tvrdom podu, molila sam za
pomo u pronalaenju rjeenja za moj nemir. Nimalo mi nije pomoglo
kada sam se sjetila da sam sama pitala Babu da mi da znak
po kojem u znati da je on moj budui uitelj.
Ulazei i izlazei iz kue, darujui svoje vrijeme i pozornost
onima koji su to traili, esto bi zastao da nekome uputi rije. Ponekad
je sjeo i razgovarao sa skupinom mukaraca, veinom voditelja
Sathya Sai centara, utjecajnim indijskim voama i studentima
oblinje muke kole. Ti su razgovori veinom bili na telukom
jeziku, no kada bi se razgovaralo o openitim temama u kojima
bi svi mogli sudjelovati, govorio je engleski ili bi traio da
se prevodi na taj jezik.
Baba esto kae da malokad odabire odreenu temu za svoje
govore. Radije odgovara na neizgovorena pitanja pojedinaca kojima
se obraa. No tada nisam znala da svoje govore kroji prema
potrebama sluatelja. Bila sam stoga iznenaena kada bih u njegovim
rijeima nala poruku ili odgovor na pitanja s kojima sam
se muila. On bi tada pogledao prema meni kao da pita: "Pomae
li ti to da shvati?"
Neto to je esto isticao, poelo je djelovati na mene i konano
mi pomoglo da se oslobodim dvojbi u koje sam se zaplela.
J asno je rekao da nismo tijelo i da se ne smijemo s njime poistovjetiti.
Stalno je isticao da nae istinsko ja tek obitava u tijelu u
kojem smo roeni. Ono slui poput kue ili omotaa pomaui
nam tako da ivimo u materijalnom svijetu. Objasnio je da smo
svaki put kada doemo na zemlju, privueni razliitom tijelu, ve
prema svojim karmikim potrebama. Svako to tijelo prolazno je,
dok je nae pravo sebstvo besmrtno. Spomenuo je jo neto zanimljivo.
Rekao je da su uzrok svih naih problema elje koje su
neposredno vezane za nae osobne ili tjelesne potrebe i ne potjeu
od naega pravog sebstva. Obeao j e da emo lake svladati svoje
elje i osloboditi se njihove vlasti budemo li se potrudili razumjeti
i prihvatiti tu istinu. To je prvi nudan korak prema prosvjetljenju.
J ednog je dana sjeo na pod s mukarcima, to je obino bio
znak da e govoriti ili zapoeti seriju pitanja i odgovora. Toga je
dana govorio na engleskom: "Neki od vas navode moje rijei da
sam Bog, no ne dovre navod. J a kaem daje svatko od vas Bog.
Razlika izmeu vas i mene u tome je to ja znam da sam Bog, a vi
to jo ne znate." Da bi potkrijepio odreenu temu. Baba esto ispria
priu na telukom, koju prevodilac prevede na engleski.
Nastavio je usporedivi ljude sa aruljama razliite jaine. Pokazao
je na sebe i rekao da se njega moe usporediti sa aruljom od
tisuu vati koja u sebi nosi veliku snagu, a mi smo arulje od dvadeset,
etrdeset, ezdeset i sto vati, ovisno o stupnju razvoja. Istaknuo
je daje vano znati daje strujni krug koji osvjetljuje sve
arulje zajedniki, bez obzira na pojedinanu jainu. Drugim rijeima,
ono to svijetli u svakom ovjeku jest Bog, no svi mi tu
svjetlost isijavamo razliitom jainom. Upozorio nas je da ne bismo
trebali oboavati njegov fiziki lik ili bilo koji drugi lik kao
jedini oblik Boga. Umjesto toga, savjetovao nam je da Boga prepoznamo
kao istinsko sebstvo u svakom ovjeku, neovisno o tome
koliko je duboko skriveno. Izlaganje je zavrio rekavi na engleskom
uz blistav osmijeh: "To je poruka zbog koje sam doao
na svij et."
Ta mi je misao bila poznata iz knjiga koje sam proitala i uenja
koje mi je davano kroza stanje sna najavi. vrsto sam vjerovala
da joj razumijem znaenje. No nakon Babinih rijei postala
mi je jasna na jedan drugi nain. Osjeala sam kako komadii
slagaljke mirno i bez napora dolaze na svoje mjesto otkrivajui
pomalo cijelu sliku. Nakon toga jasnije sam vidjela to Baba simbolizira
za mene) On je bio vanjsko, vidljivo oitovanje ili utjelovljenje
mojega boanskoga ja ili atman, i stoga jasan podsjetnik
unutarnje vjene stvarnosti, za razliku od fizikoga tijela sa
svim svojim zahtjevima, slabostima i konanim rastakanjem u pepeo.
Lama u tibetanskom ivotu nije poznavao tu istinu pa je u
svom neznanju vjeru poklonio ljudskom uitelju koji je zakazao
kada mu je najvie trebao. Budui da nije znao za vii autoritet
kojemu bi se mogao u takvu sluaju obratiti za pomo, svladale
su ga iste one elje koje je tako silno udio rastjerati, a nije mogao
samo svojom voljom.
Preplavila me bujica olakanja i odnijela sa sobom sve preostale
dvojbe. Na dubljoj sam razini svoga bia shvatila daje Baba
u svome ljudskom liku uistinu oitovanje Boga koji je u svima
nama. Zato on nikada nee zakazati ili nas razoarati kao ljudski
uitelji koji su ve po svojoj prirodi predodreeni za to.
Odahnula sam shvativi rjeenje zagonetke s kojom sam se
dugo borila i pogledala prema Babi s novim shvaanjem. Toga se
trenutka i on okrenuo prodorno me pogledavi. Nasmijeio mi se
s razumijevanjem i kimnuo glavom kao da kae: "Sada si konano
poela shvaati." Ubrzo zatim izaao je iz sobe kako bi se posvetio
svojim mnogobrojnim dnevnim zadacima, ostavivi nas da
razmiljamo o svemu to nas je nauio.
Otada sam slobodnije sudjelovala u svakodnevnom ivotu arama.
Mnogo sam otvorenije primala sve ono to nam je Baba
htio dati, bilo u njegovim neformalnim govorima ili na suptilnijoj
ravni njegove ljubavi i energije koja je snano i neprekidno izbijala
iz njega.
Sumnjam da sam u tome naem prvom posjetu bila svjesna
koliko smo bili sretni to smo svaki dan u Babinoj blizini i to
moemo upijati onoliko koliko smo spremni primiti u sebe njegove
ljubavi i blagoslova. Zadnjih je godina sve vie zaokupljen
svojom misijom, posebno u Indiji, pa ima sve manje vremena za
ui krug poklonika ili za pojedinane intervjue.
im sam se s Babinom pomoi oslobodila svojih sumnji i poela
prihvaati i razumijevati njegovu ulogu u svom ivotu, bila
sam oduevljena to ga mogu promatrati. Bilo je predivno gledati
bezbrojne promjene njegova lica, od iznimne strogosti do izraza
meke njenosti i slatkoe. Vidjela sam ga kako se uspravlja da bi
postao vii no to zapravo jest poprimajui uistinu boanski izgled
- Sivin aspekt, kako ga sam naziva. Drugi je put nalikovao
nestanu djeaku koji se smije i zadirkuje. Svi bismo se opustili
promatrajui ga tako zaigrana. Sigurno je mladi Krina nekad bio
takav.
Zadivljeno sam promatrala kako obavlja svoje poslove bez
zamora i napora. No moda me je najvie zapanjilo to je oito
bio svjestan doslovno svega i svakoga. Stjecao se dojam daje neprestano
"prikljuen" u sve na ovome svijetu i u svakoga pojedinano.
Primijetila sam, takoer, da se posve posveuje osobi s kojom
razgovara tako da se ona osjea jedinom na svijetu. Tada bi
arolije nestalo, a Baba bi se isto tako pozorno posvetio nekome
drugome.
Ponekad bi malo nagnuo glavu pa bi izgledalo da slua neujne
glasove, a zatim bi opet rukom ili palcem crtao znakove u
zraku kao da uspostavlja vezu s nevidljivim biima.
S vremena na vrijeme stizali bi zapadni posjetitelji. J edno su
jutro u kuu uli J ack i Victoria Hislop, viegodinji Babini po-
klonici. s jo jednim amerikim parom. Kada je Baba uao u sobu,
J ack je pomalo bez daha rekao: "Zahvaljujemo ti, Svami, to
si nam sino spasio ivot." Baba se nasmijeio: "Da, umalo ste
stradali. Bili ste toliko prestraeni da se nitko nije sjetio zazvati
Svamija. No Svami vas je ipak spasio." Baba za sebe esto koristi
naziv Svami. Okrenuo se zatim ljudima koji su sjedili u sobi, veinom
Indijcima, i ivahno im na telukom jeziku ispriao to se
dogodilo.
Kasnije tog dana uli smo istu priu od oba para. ini se da
je u jednom trenutku izgledalo kao da e se frontalno sudariti s
drugim autom koji se kretao velikom brzinom. Pripremili su se za
udarac, a tada su vidjeli daje auto nekim udom ve iza njih. Zakljuili
su daje to apsolutno nemogue jer nije bilo dovoljno prostora
da se auti mimoiu, to vie to se tu naao i veliki autobus
koji je smetao.
Posramljeno su gledali shvativi da j e Baba u pravu i da su
bili toliko prestraeni da nisu mogli nita uiniti. ekali su siguran
sudar.
Na neki neobini nain Babina me se primjedba neobino
dojmila, kao da su se njegove rijei urezale u moj mozak. U sebi
sam se zavjetovala da u se pokuali sjetiti zazvati ga budem li
ikad zatrebala pomo. Te scene i Babinih rijei koje su se urezale
u moje pamenje, sjetit u se godinu dana poslije kada j e otet avion
kojim smo putovali od Londona do Bombaya.
Zato sam tako snano reagirala na Babine rijei? J e li me to
Baba upozoravao da ga se sjetim pozvati u pomo, rekavi mi time
da za razliku od uitelja iz tibetanskog ivota, nee zakazati?
Znam samo da su njegove rijei na mene ostavile takav dojam da
sam se sjetila zazvati ga za pomo nekoliko puta. Svaki mi je put
pomo odmah pruena.
Dok j e Baba bio u Madrasu, a mi posjeivali druge arame,
muile su me jake glavobolje i munine. Tada sam mislila daje to
zbog vruine i vlage. No kada smo se vratili u Bangalore gdje je
vrijeme blae, imala sam jo jedan snaan napad. Usprkos glavobolji.
ujutro smo kao i obino otili k Babi. Nadala sam se da
e me moda osloboditi nepodnoljivih bolova. im me je ugledao,
materijalizirao je velike bijele pilule i rekao da ih uzmem.
Zatim je pozvao Nandu, jednu od ena koja je ivjela u kui. Ka-
da je urno prila, rekao joj je da me odvede lei u jednu sobu i da
ostane sa mnom. Glavobolja se toliko pojaala da uope nisam
bila svjesna Babe koji je nekoliko puta uao u sobu i protrljao mi
elo rukom. To su mi rekli poslije kada sam se oporavila. Izgleda
da sam bila tako loe, da se Nanda zabrinula. Baba ju je ohrabrio
rekavi: "Ne brini se. Nee umrijeti. Pred njom je dug ivot." Po
Babinim uputama ostala sam na njezinoj ljubaznoj brizi cijeli
dan, i nisam se vraala na ruak u hotel. Naveer, kada smo svi
trebali otii, vratili smo se u hotel.
Sutradan uj utro ponovno smo doli u kuu. im me je vidio,
Babaje rekao ostalim enama: "Znai, i dalje mi se opire!" Bila
sam uasnuta i brzo sam odgovorila: "Ne, Baba. Ne opirem se",
nato je on rekao: "Ne ti, tvoja bolest. Ti juer uope nisi bila
tamo."
U meuvremenu sam dokuila koji je uzrok tih glavobolja.
Uvijek sam bila posebno alergina na monosodium glutamat, tvar
koja se koristi za poboljavanje okusa, a u Americi se proizvodi
pod nazivom Accent. Ta se tvar uvelike koristi u kineskim restoranima.
Kinesku smo hranu jeli u Mangaloreu pa opet u Bangaloreu
no prije zadnjeg napada. Nema sumnje, to je bio uzrok
obiju glavobolja.
Sljedee mi je jutro Baba dobacio paketi betelova oraha prolazei
mimo mene prema mukoj strani sobe. Usput je rekao:
"Loa probava, a ne Indra Devi." Ta mi primjedba godinama nije
bila jasna sve dok nisam shvatila daje loa probava odbijanje tijela
da primi hranu. Moje se tijelo svakako odupiralo monosodiumu
glutamatu, no sada vidim daje Baba mislio na dublje razine
odbijanja. J edinica sam iznimno dominantne majke koja se
toliko plaila da e me razmaziti da se protivila svakoj mojoj elji.
Moj je jedini izlaz bio u tome da joj se suprotstavim kako bih
zadrala svoj identitet. No uvukla sam se u sebe jer nisam eljela
riskirati da se previe otvorim, te sam postala suzdrljiva koliko
sam mogla kako bih izbjegla njezinim orlovskim oima. Stoga
sam se uvijek trudila da ne budem u sreditu pozornosti, govorei
sve manje iz straha da ne kaem neto ime bih na sebe navukla
njezin gnjev.
Indra Devi j e bila ista suprotnost tomu. Nije se bojala govoriti
ili biti zapaena. Otvorena i puna oduevljenja. Odravala
je predavanja kada je god mogla i tako tisue ljudi upoznala s Babom.
Kada sam konano shvatila njegovu primjedbu, zadivila me
njegova prodornost. Bolje sam razumjela nain na koji me neprestano
poticao da se otvorim, govorim i dopustim da budem vidljiva,
kako bi me nauio ravnotei izmeu opiranja i potvrde.
Nakon nekoliko dana trebali smo se vratiti kui. Kada smo
mu rekli da imamo rezerviran jutarnji let za Bombay, Baba nam
je rekao da se spakiramo, ukrcamo stvari u taksi i doemo k njemu
na oprotajni intervju. Poslije smo doznali da mu j e to jedna
od najdraih igara koje igra s ljudima. Indijci ih nazivaju lilama.
Mnogi su poklonici zbog toga bili povdrgnuti velikoj tjeskobi, sve
dok ne bi shvatili ono emu ih Baba pouava, naime strpljenju i
povjerenju u njega jer e im on dati dovoljno vremena da uhvate
avion. Meutim, nama j e to bio prva kunja. Bili smo posve nepripremljeni
za stres to nas je zadesio. Toga jutra, kada smo trebali
putovati, doli smo k Babi taksijem nakrcanim naom prtljagom.
K svemu tomu ja sam jo bila suoena s dodatnom, tipino
enskom dvojbom to da odjenem! Kako mogu obui tanki sari
za intervju, a opet biti dovoljno toplo odjevena za let za vrijeme
kojega emo se zaustavljati u mjestima s hladnom klimom? Konano
sam odluila staviti sari preko druge odjee, a poslije ga
skinuti u taksiju ili avionu. To se pokazalo loom odlukom jer je
u to doba godine bilo jako toplo.
Toga nas je jutra Baba, uavi u sobu, posebno pozdravio i sa
smijekom zapitao kada polazi avion. Kada mu je moj suprug odgovorio,
rekao je: "Imate jo vremena. Primit u vas." S tom je
zagonetnom primjedbom izaao iz sobe. Sljedea smo dva sata,
svaki put kada j e uao u sobu, oekivali da e nas pozvati na obeani
intervju, no nije nas ni pogledao. Bili smo sve uznemireniji
i zabrinutiji i dok su minute prolazile, sve smo se vie bojali da
emo propustiti avion. Dodatna je tekoa bila vruina zbog suvine
odjee koju sam nosila ispod sarija. Konano, kada smo se
pomirili da emo zakasniti. Baba je brzo uao u sobu i pozvao nas,
s najnevinijim izrazom lica, kao da ne zna za napetost koja je ve
satima rasla u nama. Bili smo sigurni ne samo da zna da smo zabrinuti,
ve da je namjerno izreirao tu provjeru nae strpljivosti
i povjerenja. Bojim se da taj prvi put nismo zadovoljili. Dok smo
za njim ili u sobu za intervjue, utjeno nam se smijeio kako bismo
se opustili.
Toga je dana moj suprug dobio posebno lijepu Babinu sliku
koju je snimio Sohan Lal, stari poklonik iz New Delhija, s kojim
smo sjedili i razgovarali proteklih nekoliko dana. Drao ju j e u
ruci, a Babaje, vidjevi je, uzeo i napisao: "S ljubavlju i blagoslovom"
te je potpisao. Zatim je nastavio s intervjuom.
Meu ostalim, pitali smo ga kada da se vratimo. Prije no to
je odgovorio, uperio je kaiprst u mene poput uitelja kada se
sprema rei neto vano. "Kao prvo, shvatite da ne morate dolaziti
da biste vidjeli ovo malo tijelo", a zatim je pokazao na sebe. Nakon
dulje stanke, dodao je: "Nai me u svom srcu." Promatrao me
je da bi vidio uinak svojih rijei na mene. Znala sam da govori o
mojoj nedavnoj nedoumici da li da prihvatim kao svog uitelja
bie koje je u ljudskom obliku, dvojbi koju mi je pomogao rijeiti.
J e li svojim rijeima sada potvrivao rjeenje koje sam konano
pronala? Naime, da on .simbolizira Boga koji je u svakome od
nas? Kada je vidio da sam shvatila, rekao je sa svojim oaravajuim
smijekom: "No vratit ete se kako biste se obnovili."
Objasnio je zatim da u njegovoj blizini poklonici obnavljaju svoju
energiju. Prolo je mnogo godina prije no to sam shvatila d a je
upozorenje da se ne vezujem za njegov fiziki oblik postavilo pozornicu
za uenje koje mi je namijenio.
Otili smo dok su nam u uima zvonile rijei blagoslova, ruku
prepunih paketia vibhutija. Pourili smo do taksija nadajui
se da e nas voza uspjeti na vrijeme dovesti na aerodrom.
Odmotavajui sari i otkrivajui svoju zapadnjaku odjeu,
osjetila sam to kao simboliki in. Kao priprema za povratk na
zapad, u svijet planova i vremenskih ogranienja, bio je to znak
promjene stava.
Naravno, na aerodrom smo stigli na vrijeme da potvrdimo
kartu, trenutak prije no to su najavili na let!
Na je kratak ali sadrajan posjet Babi zavrio, no znala sam
da vie nisam ona ista osoba koja ga je dola prvi put posjetiti.
Previe sam toga upila u sebe, i od njega i od Indije openito, da
se ne bih izmijenila. No vie od svega, dola sam pod njegov neposredan
utjecaj. Bila sam sigurna da e to i dalje biti tako ono-
liko koliko dopustim, drei na umu njegov naputak da uvijek budem
u dodiru s njim koji prebiva u mome srcu.
Obeali smo naim prijateljima u Bombayu da emo na povratku
ostati kod njih nekoliko dana. Kada su uli da smo posjetili
i druge arame osim Babina, predloili su da posjetimo Anandu
Mayee Ma koja s nekoliko svojih poklonika boravi u gradu.
Veselila sam se to u upoznati jo jednu duhovno naprednu
enu. Naa nas je domaica odvela u kuu u kojoj je boravila
Ananda Mayee Ma. Kada smo uli, pristupilo nam je nekoliko
ljubaznih Indijaca. Rekli su nam da Majka prima posjetitelje pa
ako elimo njezin blagoslov trebamo se prikljuiti redovima koji
su ulazili u kuu gdje j e ona sjedila. Polako smo se pomicali u
redu, a prvi pogled na nju kroz poluotvorena vrata zaprepastio me.
Bila je stara i oronula, neuredne kose, a svoje je poput kostura
mravo tijelo omotala u sivkasti pamuni sari. Ali kada sam prila
blie i kada nas je pozdravila, bezub ali blistav osmijeh osvijetlio
joj je cijelo lice. Sigurno je bila prekrasna kada je bila mlada.
Obuhvatila me pogledom i ja sam osjeala da me vidi do dubina
moga bia, no taj pogled nije prosuivao kao ni Babin. Kimnula
je glavom na pozdrav i pruila mi cvijet koji j e drala u ruci te se
ponovno nasmijeila dok sam se pomaknula da napravim mjesta
drugima koji su ekali njezin blagoslov.
Dosad sam upoznala tri duhovno napredne ene u Indiji, posve
razliite. Osjetila sam snagu koja isijava iz njih, ali me nijedna
nije pruvukla kao Baba. Spoznavi to, duboko u sebi osjetila sam
mir i znala sam daje moja potraga zavrila. Pronala sam onoga
koji e mi dati ono to mi je potrebno.
Sljedei smo dan otili kui. Dok sam se pakirala, nala sam
hrpu papira s biljekama koje sam pisala za vrijeme itanja iz
Bhriguove knjige. Spremala sam se baciti ih u ko, no zbog neega
sam oklijevala pa sam odluila najprije ih proitati. Dola
sam do dijela koji se navodno odnosio na mene i proitala da sam
na putu da upoznam svog uitelja na ijim se slikama ponekada
stvarao pepeo. Zapanjila sam se kada sam naila na popis onoga
to e mi pokloniti jer sve su to bile stvari koje mi je Baba doista
dao: prsten, vibhuti, lijek, njegova slika, mnogo ljubavi i blagoslova.
Prsten mije materijalizirao kako bi izlijeio jednu vrstu glavobolje,
vibhuti da bi izlijeio drugu vrstu, sliku na tankoj ploici
da bi mi pomogao da se lake koncentriram na sredinju toku
njegova ela, a ljubav i blagoslov zapisane njegovom rukom na
fotografiji koju nam je darovao Sohan Lal.
J o jedan dokaz da na nebu i na zemlji ima toliko toga to
izmie ljudskom poimanju, duboko me se dojmio.
Odbacila sam poruku iz Bhriguove knjige, no sada kada je
Baba potvrdio jedan njezin djeli, ako ne i vie, osjeala sam se
vrlo poniznom. Ipak sam se pitala kako je mogue da je ovjek
koji je ivio prije nekoliko tisua godina mogao predvidjeti budunost
i znati da e dvoje ljudi sa Zapada doi u Indiju i zaustaviti
se u Bombayu na svom putu k Sai Babi da bi se posavjetovali
s njegovom knjigom. I jo udnije od toga - kako je mogao
tono znati to e Baba jednom od njih dvoje darovati? Toga sam
trenutka imala mnogo vie pitanja no odgovora.
9. poglavlje
Nakon to smo se oporavili od naporna putovanja i naviknuli
na promjenu vremenskih zona, pokuala sam sabrati mnogobrojne
i razliite reakcije i dojmove svoga prvog doivljaja Babe.
Znala sam da e Baba utjecati na cijeli moj ivot jer je nemogue
biti u blizini tako snane osobnosti, a ne biti duboko dirnut, bilo
pozitivno ili negativno. Moje su reakcije bile u svakom sluaju
pozitivne. No, da bi to iskustvo postalo dijelom moga svakodnevnog
ivota, a ne tek vana uspomena, morat u se dobro potruditi.
Babine su mi posljednje rijei neprestano prolazile glavom:
"Pronai me u svome srcu." Bila saiu uvjerena da upravo to moram
uiniti ne elim li zapasti u zamku i vezati se za fiziki lik
koji ivi u Indiji, umjesto za Babu koji prebiva u meni.
Terapeutski rad u kojem sam primjenjivala neto nalik snu na
javi, nauio me da smo od djetinjstva programirani vezati se za
ljude i stvari i da te veze moramo prekinuti prije no to se oslobodimo
toliko da se moemo povezati s Bogom u sebi. No, na
svoju alost, uskoro sam uvidjela da to nije lako.
Postupno smo uli u koloteinu svakodnevnog ivota. Nastavili
smo pohaati tjedne sastanke u tamonjem Sai Babinu centru
s puno vie razumijevanja nakon to smo Babu doivjeli osobno.
Mnogi su poklonici eljeli da im govorimo o svojim iskus-
tvima, tada to jo nisam mogla. Tek nakon stanovita vremena, kada
sam uspjela sabrati sve to sam nauila, mogla sam svoje dojmove
tono prenijeti drugima.
Uz to, godinama sam bila pouavana da nikada prerano ne
govorim o dubokim i vanim iskustvima. Razlog je taj to energiju
koju neko iskustvo nosi sa sobom, treba zadrati i zatititi
kako bi bila potpuno upijena i kako bi postala djelatan dio ovjekova
ivota. Ako se o nekom iskustvu govori prerano, moe se
dogoditi da se energija raspe, a postoji i opasnost da e osoba s
kojom smo podijelili iskustvo reagirati negativno, sumnjiavo,
zavidno ili ljubomorno. Takvo ponaanje drugoga moe u osobi
koja je doivjela iskustvo potaknuti osjeaj sumnje i ak posve
ponititi doivljaj. ;Negativne emocije imaju mo zatiranja prvih
iskustava! Poput mlade biljke, njih treba hraniti i tititi dok ne budu
dovoljno otporne da se suprotstave prirodnim nepogodama.
Kada vano iskustvo ima dovoljno vremena da postane sastavni
dio osobe, u manjoj je opasnosti da se izgubi.
Neki ljudi teko odoljevaju napasti da prerano govore o svojim
iskustvima. Pustit e se da ih nagovore drugi koji se nadaju
da e tako uspjeti osjetiti djeli Babine ljubavi. Moda ele izraziti
svoju sreu to su bili kod Babe, ili moda ele ostaviti dojam
na sluatelje samim time stoje Baba s njima razgovarao, dao
im intervju, ili su se nekako drukije osjetili vanima. Ako se poklonici
uspiju oduprijeti takvim napastima, ako disciplinirano saekaju
dok potpuno ne upiju iskustvo, njihov e prikaz dogaaja
poslije biti snaniji i korisniji. in dijeljenja s drugima tada e
poveati, a ne umanjiti energiju.
Poklonici se esto ale da su izgubili osjeaj ispunjenosti s
kojim su se vratili iz Indije nakon posjeta Babi. To je djelomice
posljedica kulturnog oka zbog nagla povratka u zapadni svijet.
Meutim, uzdre li se od prerana razgovora o svojim iskustvima,
taj e gubitak biti manji. Tu mislim na druge poklonike te 11a prijatelje
i znance. Iz vlastita iskustva znam d a j e za ove druge jo
vanije odabrati pravo vrijeme i o Babi govoriti jedino ako pokau
istinsko zanimanje ili pak ako ja osjetim snaan poticaj iznutra.
uvi da smo bili u Indiji u posjetu svetom ovjeku, mnogi
su nai prijatelji bili radoznali ili sumnjiavi. Nekima je to bilo
posve neprihvatljivo te su zakljuili da smo ludi ili, to je jo gore,
da smo na putu u pakao.
Nakon prvog posjeta Babi, budui da su njegov utjecaj i njegovo
uenje bili jo novi za mene, nisam se uspjela othrvati pitanjima
i estim sumnjama, pa sam odluila poneto rei. Otada
sam esto ula Babu da kae kako njega nije potrebno oglaavati
jer ljudima prilazi kada su spremni primiti ono to im nudi. No to
ne znai da poklonici trebaju skrivati injenicu da slijede njegova
uenja. Tanka je crta izmeu izbjegavanja prerana razgovora, kada
iskustvo ne treba podijeliti s drugima, i odbijanja osobe koja
iskreno eli sluati o Babi. Svatko treba nai ravnoteu preko pokuaja
i pogreaka.
Najtee mi je bilo s ljudima s kojima sam radila. Neki su se
zgrozili mislei da sam odbacila dugogodinje uenje koje mi je
nalagalo da se ne vezujem za uitelja u ljudskom liku. U to je vrijeme
moj odnos s Babom bio toliko nov, da nisam nalazila pravi
odgovor na njihove primjedbe. Nisam ih mogla uvjeriti da ne
idem protiv uenja koje smo zajedniki dobivali. Pokuavala sam
objasniti da Baba nije poput drugih uitelja, da on za mene simbolizira
Boga u svakome od nas. No trebalo j e proi dosta vremena
dok nisam postala sigurnija u svoja uvjerenja.
Drugo se pitanje u raspravama ticalo Babine sposobnosti materijal
izacije predmeta po njegovoj volji i, ini se, ni iz ega. Prijatelji
su me dobronamjerno podsjeali na to da drevni rukopisi
esto upozoravaju na upotrebu siddhija ili neobjanjivih sposobnosti.
Takve se sposobnosti mogu poj aviti na odreenom dij elu
unutarnjeg ili duhovnog puta. No ako se duhovni tragatelj prepusti
osjeaju zadovoljstva ili ponosa to se njima moe sluiti,
tada se uveava njegov ego. Ostane li-predugo na toj razini, njegov
se duhovni napredak k prosvjetljenju usporava.
Pokuavala sam objasniti, esto bezuspjeno, da se Baba, budui
daje avatar, ne moe usporeivati s obinim duhovnim tragateljima
i da takva pravila u njegovu sluaju ne vrijede. Iskustvo
me navodilo na zakljuak da za njegove materijalizacije obino
postoji skriveni razlog. Primjerice, prsten koji je za mene stvorio,
nainjen je da bi mi izlijeio odreenu vrstu glavobolje. Slino
tomu, mala metalna ploica koju mi je napravio, trebala mi je pomoi
u vizualizaciji odreenog dijela njegova ela.
Nekoliko godina poslije proitala sam intervju koji je Baba
dao uredniku indijskog asopisa, koji ga je zamolio da objasni
razloge svojih materijalizacija. Babaje rekao: "To to j a inim
nije magija, niti su to siddhi moi. Za mene su to posjetnice kojima
uvjeravam ljude u svoju ljubav, a zauzvrat dobivam njihovu
predanost. Budui da ljubav nema lika, materijalizacijama se sluim
kao dokazom svoje ljubavi. One su tek simbol."
Novinar je tada zapitao: "Ipak, ne razumijem zato materijalizirate
prstenje, narukvice, satove i takve sitnice?" Na to je Baba
odgovorio: "Veina ljudi eli talisman koji simbolizira moju
zatitu, pa im stoga to i dajem. Kada su u nevolji, osjete da nose
prsten, narukvicu ili sat i sjete se zazvati me u pomo. Kada bih
im dao neto to ne mogu imati na sebi, spremili bi to i zaboravili.
Vano je da te sitnice ili talismani, ili kako god ih elite nazvati,
pruaju osjeaj sigurnosti i zatite u nevoljama ili krizama i stvaraju
simbolinu vezu koja ponitava udaljenost izmeu nas. Kada
me poklonici trebaju, ti mi predmeti poput radija trenutano prenesu
njihovu poruku, i j a im istog trenutka dolazim u pomo."
Prsten koji mije materijalizirao, posluit e upravo kao takva
veza idue godine kada j e otet na avion, i kada sam ga oajniki
zazvala u pomo.
Iako veina ljudi oko mene nije vjerovala u Babu, uskoro sam
otkrila njegovo pozitivno djelovanje na svoj ivot, osobito na svoj
terapeutski rad. Nisam Babi spomenula ime se bavim, a ni on o
tome nije govorio. No bila sam sigurna da to dobro zna, sudei po
tome kako dobro poznaje sva druga podruja moga ivota.
J edan je od osnovnih simbola moga rada trokut. On slui kako
bi povezao terapeuta i osobu koja trai pomo s viim sebstvom
ili boanstvom unutar svakoga. Da bi se ta veza uspostavila,
to dvoje ljudi vizualizira da sjede jedno nasuprot drugome,
u toki A odnosno u toki B, dok ih zraka svjetlosti, koja se izmeu
tih toaka protee po podu, povezuje tako da tvore trokut.
Tada zamisle da se preko njihovih kraljenica i tjemena zrake
svjetlosti spajaju u toki C, u vrhu trokuta. Toka C (engl: High C
- High consciousness - via svijest) predstavlja boanstvo u svakome
od nas, pod nazivom atman, Kristova svijest, Budina svijest,
a ima i dugih naziva. Ubrzo smo je nazvali visoko C. Ot-
krila sam da veina ljudi, ak i samozvani ateisti i agnostici, vjeruju
u mudri dio sebe koji pokatkad osjete, osobito u vrijeme kriza.
Stoga su prihvaali zamisao visokog C. Simbol je esto bio
Krist, Buda, aneo, mudrac ili koji apstraktniji simbol poput blistave
svjetlosti ili zvijezde. Vano je da obje osobe, koje sudjeluju
u radu, zamole visoko C da vodi njihov sastanak kako ne bi same
odluivale to treba uiniti.
Budui d a j e Baba za mene simbolizirao visoko C, vizualizirala
sam ga na vrhu trokuta i molila da kroz mene upravlja radom.
Ubrzo sam otkrila da nije vano da li ljudi s kojima radim
znaju za Babu. Oni su i dalje mogli upotrebljavati svoj vlastiti
simbol ili lik koji e predstavljati visoko C. No kada radim s Babinim
poklonicima, tada oboje vizualiziramo Babu na vrhu trokuta
i zamolimo ga da kroz nas upravlja daljnjim tijekom rada.
Budui daje Baba jasno rekao da ga nitko ne treba oglaavati
ili djelovati kao njegov misionar, nikada nisam pokuala nametnuti
svoje vjerovanje onima koji su k meni dolazili po pomo.
Meutim, njegove se fotografije nalaze u nekoliko soba u naoj
kui, pa ako netko upita za njega, ja mu odgovorim. Nikada nisam
nikoga silila da ga prihvati zato to ja vjerujem u njega. Radila
sam s ljudima razliitih uvjerenja. ' eki su odluili doznati
neto vie o Babi, drugi su ostali pri svojim uvjerenjima.
Nakon nekoliko mjeseci kod kue, primijetila sam da moj rad
dopire u vee dubine. Kada bih Babu u sebi zamolila da me vodi
kako bih pomogla u rjeavanju problema svojih klijenata, u glavi
bi mi se brzo oblikovale misli i pitanja, i bila sam puno djelotvornije
voena no prije. inilo se kao da vie sebstvo u jednom odreenijem
obliku Babe daje vie odgovora. Ponekad bih zazvala
Babu u pomo, i protrljala mjeseev kamen iz prstena kako bih
uspostavila neposredan dodir s njime. On je za mene bio poput
elektrane prepune energije.
Sa sobom smo ponijeli nekoliko knjiga o Babinim uenjima,
a druge smo pronali u centru. Zahvaljujui njima, bolje sam
shvatila njegovu misiju u naem svijetu.
Nastavila sam i samoispitivanje zapoeto u Indiji, koje je poelo
vidljivo djelovati na moj ivot i rad. Pada mi na pamet usporedba
s kvascem koji podie tijesto. Godina je tako brzo prola i
kako se ponovno pribliavao sijeanj, pitali smo se da li bi bilo
prerano opet otii u Indiju k Babi da nas obnovi. to smo vie o
tome razmiljali, naa je elja rasla pa smo zapoeli s pripremama
za nae drugo putovanje.
10. poglavlje
Sve je ilo glatko na putu u Indiju. Stigavi u Bangalore, uli
smo da je Baba u Whitefieldu. U hotelu smo se odmah preodjenuli
u indijsku odjeu. Sada se nisam toliko bojala, iako je ve prola
godina dana otkako sam zadnji put nosila sari.
Taksi nas je iskrcao pred glavnim ulazom, pourili smo unutra,
odloili obuu i brzo nali svoje mjesto u urednim redovima
mukaraca i ena koji su se ve bili sakupili. I sada sam odluila
sjesti u sjenu stabla u zadnje enske redove, a ne ispred gdje bih
bila uoljiva. J edva smo se smjestili, kad se pojavio dobro poznati
lik. Njegova naranasta haljina i crna kosa jasno su se vidjeli kroza
eljeznu ogradu dok je izlazio iz kue. Zavladala je uobiajena
tiina, ljudi su istezali vratove ne bi li ga bolje vidjeli. Mnogi su
sklopili ruke spremni pozdraviti ga kada im prie.
Kada je zakoraio kroz vrata i kada sam ga ugledala cijeloga,
srce mi je bre zakucalo. Iz dubine moga bia rasla je srea preplavivi
me toplinom to sam ponovno u njegovoj blizini. Bilo je
to kao da dolazim kui nalazei oca i majku u jednome malenu
tijelu. Ta me je pomisao podsjetila na prijanji intervju kada mije
rekao da se ne trebam vratiti da bih vidjela "to malo tijelo" ve da
ga trebam nai u srcu. Ipak sam bila uzbuena vidjevi ga kako
prilazi u svome fizikom obliku. Sjetila sam se daje rekao kako
emo se vratiti da bismo se obnovili. To je, znai, ono to sada
osjeam! Moje se baterije nanovo pune na prvi pogled na Babu.
Sigurno se to razumijeva pod daranom. Znala sam to taj pojam
znai teoretski, no sada sam to iskusila cijelim biem i na razliitim
razinama svijesti. Njegova je mo bila tolika, da je sam
pogled na njega mogao izazvati unutarnju reakciju kada sam je
najmanje oekivala. Moda sam trebala nauiti primiti njegovu
snagu Onda kada to najmanje oekujem, pa sam zato najotvorenija.
Kada moj um bui stotinama pitanja, oekivanjima i eljama,
zatvara se put toj snazi i ona ne moe djelovati u meni. Ponovno
sam se sjetila njegove omiljene izreke: "Dat u vam to
elite, nadajui se da ete zaeljeti ono to sam vam doao dati"!
Sve te spoznaje pojavile su se vrlo brzo pa sam iznenaeno
ustanovila da je Baba napravio tek nekoliko koraka dok sam ja
tako razmiljala. Kao to sam vidjela toliko puta prole godine,
kretao se od muke do enske strane u krivudavoj crti. Osim sree
to ga ponovno vidim, bila sam nanovo zadivljena skladnou
njegovih pokreta i dobrostivim smijekom koji je obasjavao njegovo
lice u izrazu dobrodolice za svakoga.
U jednom sam trenutku postala svjesna da me je ugledao dok
se polako kretao u mom smjeru. Kada su nam se oi susrele, na
njegovu se licu pojavio velik osmijeh dobrodolice. Tada me, na
moje veliko iznenaenje, preavi rukom preko ela upitao kako
moje glavobolje. Mora da sam izgledala potpuno zapanjena, to
gaje uvelike zabavljalo jer se radosno nasmijao to me uspio iznenaditi.
Promrmljala sam da jo uvijek imam glavobolje, iako
vie nisu tako jake ni tako este. Kimnuo je i obeao da e mi pomoi.
Zatim je nastavio dalje. Ostala sam bez rijei. Ne samo da
me se sjetio nakon godine dana, a za to je vrijeme sigurno susreo
stotine tisua ljudi, sjetio se i da me mue glavobolje i bio je toliko
paljiv da me upita kako sam.
Takvi doivljaji onima koji su ih iskusili, dokaz su njegovih
izvanrednih sposobnosti i nadljudske moi kojom se povezuje sa
svakim pojedincem. Baba tono zna gdje je svatko od njih u svomu
unutarnjem razvoju, kako se osjea i koji ga problemi mue.
U to vrijeme nisam shvaala ta iskustva. Tek sam nakon nekoliko
posjeta pomalo stekla uvid u njegova djela. Najvanija bi poruka
mogla biti da u svaijem ivotu postoji prirodan ritam i vrijeme
kada je najosjetljiviji za uenje. Baba to zna i moe iskoristiti to
nae najbolje vrijeme, to nama, ma koliko se trudili, nee uspjeti.
Lekcija koju uimo jest kako biti strpljiv. Koliko me jo puta treba
na to podsjetiti?
Sljedeih smo dana sretali ljude koje smo upoznali prigodom
prvog posjeta. Nisam se vie osjeala strancem meu gomilama
ljudi jer sam uvijek sjedila pokraj nekoga koga sam poznavala.
Pomno sam pazila koje ljude susreem jer se pokazalo da su ti,
naoko sluajni, susreti po neemu vani za mene. inilo se kao
da slue da bismo jedan drugoga poduavali. Bili smo poput zrcala
u kojima se odraavaju osobine koje treba razmotriti i njima
se pozabaviti.
Stvorila sam naviku da svaki dan sa sobom ponesem jednu
od mnogobrojnih knjiga o Babi, koju sam itala ekajui da izae
za daran. J edna od knjiga koju sam eljela iznova proitati bila
je Sai Baba udesnih Howarda Murpheta. Duboko sam se udubila
u nju i otkrila da sada, kada sam vidjela Babu, ona za mene ima
vie znaenja jer mogu bolje shvatiti to je o njemu napisano. S
vremena na vrijeme prestala bih itati i razmiljala o odreenom
problemu nadajui se dau stei dublji uvid u njega. Povlaei se
tako u svoj unutarnji svijet da bih razumjela odreeni dogaaj,
usporeivala sam ga s vlastitim doivljajem Babe i njegovih uenja.
J ednog sam dana naila na priu o norvekom pokloniku koji
je sluajno doao pod utjecaj crne magije i kojega je Baba spasio.
Razmiljala sam o djelovanju sila dobra i zla u svijetu i o crnoj
magiji kojom ljudi pokuavaju stei mo, postavi odjednom
svjesna napetosti oko sebe, tolike daje uspjela razbiti moju koncentraciju.
Podignula sam pogled da vidim to se dogaa, i na svoj
uas ugledala Babu kako stoji iznad mene sa zagonetnim smijekom
na licu. Raalostila sam se shvativi da sam se toliko zanijela
da nisam primijetila da mi prilazi. Vidjevi moju reakciju nasmijeio
se blago s namjerom da me oraspoloi i zapitao aljivo da li
vie volim itati o njemu ili ga promatrati uivo. Nastavio je dalje
praen smijehom onih koji su uli njegovu primjedbu.
Nakon darana, kada se Baba vratio u kuu, moj suprug i nekoliko
poznanika rekli su mi da su me upozoriti da se Baba pribliava,
ali sam bila toliko udubljena u knjigu da nisam nita pri -
mijetila. Posramila sam se uvidjevi daje otkrivena jedna od mojih
navika iz djetinjstva, naime, povlaenje iz sadanjosti u unutarnji
svijet, esto uz pomo knjiga. Tu sam naviku nesvjesno poprimila
jo kao dijete kako bih se zatitila od svoje vladajue majke.
Iako danas ima vie od 104 godine, jo uvijek preko pisama
pokuava upravljati mnome i mojom obitelji. Knjige mi nisu bile
samo utoite, one su mi bile drutvo. Sada mi je Baba pokazao
da svojevolj no moram biti potpuno svjesna vanjskog svijeta, da
moram svjesno zauzeti svoje mjesto u njemu i biti aktivna i u
vanjskom i u unutarnjem svijetu jer oba ine cjelinu. Taj me se
dogaaj duboko dojmio, zavjetovala sam se da u nastojati ispraviti
tu naviku. Otkrila sam, meutim, da se nije lako osloboditi
stare navike. Odonda sam nauila da se to postie postupno, korak
po korak, strpljivo, i uz Babinu pomo.
Nakon nekoliko dana ponovno smo pozvani na intervju u devet
ujutro. Bili smo ve upoznati sa svakodnevnim dugosatnim
sjedenjem na podu, uvijek u oekivanju Babina ulaska u prostoriju,
kada bismo svi ustali da ga pozdravimo. Znali smo, isto tako,
da uope ne znai da e nas primiti, iako nam je rekao da budemo
u kui u odreeno vrijeme.
Sjedila sam u poznatoj prostoriji razmiljajui kako se esto
ini da namjerno puta da ga ljudi ekaju. Stari su mi poklonici
rekli da mu je to jedna od najdraih lila. Sjeam se kako nas je
pustio da ekamo opotajni intervju s taksijem punim prtljage koji
je, kako nas je Baba uputio, ekao da nas odveze na aerodrom.
Svakako je izgledalo da nas je namjerno zadravao do zadnjeg
trenutka, prije no to nas je pozvao na obeani intervju. Poela
sam razmiljati o ovoj novoj igri i zamolila ga da mi pokae to
moram nauiti.
Uvijek sam bila nestrpljiva osoba. Ne volim gubiti vrijeme i
postajem nervozna kada moram neto uiniti u vremenskoj stisci.
Sinulo mi je da je razlog moda u tome to sama elim kontrolirati
i odluivati kada je povoljno vrijeme za neto, umjesto da
dopustim da moj unutarnji sat odreuje ritam. Ako je to uistinu
tako, to znai da moja volja ili ego prijee oputeniji odnos spram
vremena. Kako da izmijenim taj stari obrazac ponaanja sada kada
vidim kako utjee na moj ivot? Ako je Baba vanjski simbol
mog unutarnjega vieg sebstva ili Boga u meni, skree li mi po-
zornost na podruje u kojem moj ego jo uvijek svime vlada? Mogu
li se s povjerenjem prepustiti Babi da on odredi kada je pravi
trenutak za neto, umjesto da to elim uiniti sama? to sam vie
razmiljala o tom problemu, bila sam sigurnija da ne samo da mogu
vjerovati Babi da e mi pokazati kako da ga rijeim, ve e mi
pokazati i druga podruja moga ivota gdje sam i dalje pokuavala
zadrati kontrolu ili doputala nekoj drugoj osobi da prevlada mo-1
ju istinsku prirodu.
To mi se pitanje javljalo mnogo puta otada, i u Babinoj blizini
i kod kue. Kada sam god jasno uoila problem, odustala od
voljnog djelovanja i prepustila se unutarnjem vodstvu, otkrila bih
da se pojavljuje slian problem no u drugom podruju moga ivota.
Sada znam da je Baba time polako ali sigurno zatirao kontrolu
moga uma dok nisam postala sve slobodnijom i prepustila
se Babi koji prebiva u meni ili mome boanskom sebstvu. To je
dug, spor i bolan proces. Utjecaj Babe i njegova uenja osvijestili
su u meni ona podruja moga ivota u kojima trebaju djelovati
rijei "neka se vri tvoja, a ne moja volja .
No iako sam donekle uspjela nazrijeti kako me Baba pouava,
nisam mogla samo tako primijeniti naueno, opustiti se i
strpljivo ekati da me pozove na intervju. Kada bi uao u sobu,
bila sam spremna odmah ustati i slijediti ga u sobu za intervju.
Ponekad bi mi se nasmijeio i pokazao mi da zna da nastojim mirno
i strpljivo ekati njegov poziv. Ponekad je pak izgledalo kao
da i ne zna da smo tu, pa koga da uope pozove. Ta se igra make
i mia nastavljala cijeli taj dan. U podne je krenuo u svoju sobu
na katu. Zatim se iznenada, kao da se upravo sjetio da smo jo
tamo, okrenuo i rekao mom suprugu da doemo popodne. Otili
smo u Bangalore, ruali i ponovno se vratili oko etiri sata.
Popodne je prolo slino, a predveerje pozvao mladie iz
kole da pjevaju bhajane i dao nam znak da ostanemo. Bila sam
vrlo radosna. Uivala sam sluati mladie kako pjevaju, osobito
kada bi sam Baba poveo pjevanje. Moj se um privremeno utiao
dok sam se, sretna, prepustila sluanju njegova melodiozna glasa
i gledala kako udara ritam rukom ili malim cimbalima. Na kraju
bhajanci naglo je ustao i time pokazao da veer zavrava. to da
uinimo? Nismo se mogli ponovno vratiti drugi dan ako nas ne
pozove. J e li zaboravio da nam je rekao da doemo? Moj um nije
prestajao postavljati bezbrojna pitanja. Konano sam se pomirila
s milju da sva moja pitanja ne moraju dobiti odgovor i da emo
moda morati otii a da ne saznamo to nam je initi. Kao da mi
ita misli, upravo kada se spremao izai iz sobe, okrenuo se i doviknuo
da doemo sutradan. Odahnuli smo s olakanjem jer smo
barem znali to nam je idui nam korak. Nastavili smo sjediti u
kui svaki dan i konano sam se uspjela opustiti i mirno ekati
njegove upute za taj dan, a da nisam unaprijed razbijala glavu oko
toga to u u neko doba dana raditi. No bio j e to tek poetak moje
predaje. I dalje sam bila puna pitanja, ali vie nisam traila odgovor
istog trenutka.
J ednoga me je dana Baba upitao gdje sam kupila sari. Bilo je
vrue i nosila sam jeftin tanki sari. Skrenuo mije pozornost daje
gotovo isti kao sari koji je nosila mlada ki jednog amerikog para.
Zbunila me ta primjedba, no tada jo nisam znala pronai dublje
znaenje u njegovim rijeima. Shvatila sam je tek nekoliko dana
prije odlaska razgovarajui s Amerikankom koja je uvijek bila
vrlo dotjerana. Rekla mi je daje pri prvom posjetu Babi odjenula
jednostavnu odjeu kakva prilii duhovnom tragatelju. Nije upotrijebila
minku ili lak za nokte i nosila je samo najjeftinije sarije.
Primijetila je daje Baba nekoliko puta prodorno pogledao. Zatim
se jednog dana slatko nasmijao i rekao dovoljno glasno da svi uju,
da se dotina gopoa u Americi vrlo lijepo odijeva i pazi na
svoju frizuru, ali kada doe k Babi nije joj vano da bude lijepa.
Rekla mi je da je odmah shvatila na to cilja. Bilo joj je veoma
neugodno to je u svome pogrenom nastojanju da izgleda poput
isposnika, odavala dojam da omalovaava Babu. Otada se trudila
da izgleda lijepo i dotjerano kao kod kue. Bila sam zahvalna za
tu spoznaju iako je bilo prekasno da ita uinim. Na svoj suptilan
nain Baba mi je htio rei da se odijevam poput kolarke umjesto
kao zrela ena i supruga uspjena odvjetnika.
Budui da emo dolaziti ovamo s vremena na vrijeme, odluila
sam kupiti nekoliko svilenih sarija ivih boja, koje vie
pristaju mojoj dobi i poloaju. Uivala sam izabirati meu stotinama
prelijepih tkanina i dala sam da mi saiju odgovarajue
bluze. Babaje odmah primijetio razliku i nasmijeio se odobravajui
te rekao nekoliko rijei o mome novom izgledu kad sam se
prvi put pojavila u novoj odjei.
Tada nas je jedno jutro, stojei pokraj vrata, pozvao da ga slijedimo
u malu sobu za intervju. Udobno smo se smjestili na podu
uz njegove noge, a on me je bez uvoda pitao kako sam i da li me
jo mue glavobolje. Rekla sam da ih jo ponekad imam, ali su
manje bolne i rjee se javljaju. Kimnuo je, nasmijeio se i rekao
da e ih izlijeiti. Desnom je rukom napravio krug u zraku i u moju
ruku usuo bijeli pepeo rekavi da ga pojedem, to sam odmah
uinila. Razlikovao se od vibhutija u paketiima, bio j e bjeliji, bez
ukusa i mirisa, i nije bio gladak ve zrnat.
Rekao mi je da je drugi uzrok glavobolja lijek koji sam uzimala,
a koji je uzrokovao preranu menopauzu. Bila sam zateena
i hitro sam odgovorila: "Ali, Baba, nikada ne uzimam lijekove jer
sam alergina na mnoge." No i dalje je tvrdio daje u pravu, a tada
je promijenio temu i obratio se mome suprugu. Tako sam imala
priliku sabrati svoje misli. Znam da sam uvijek pazila da uzimam
to manje lijekova, rijetko bih popila ak i obian aspirin za glavobolju.
Kada je intervju zavrio, Baba me pogledao kao da kae:
"Sto e sada s time?"
Nekoliko sam dana razmiljala o njegovoj primjedbi koja me
je jo uvijek jako muila. Dotad sam bila sigurna da uistinu zna
sve o meni kako u sadanjem, tako i u prijanjim ivotima. No
sada je tvrdio neto za to sam bila uvjerena da nije istina. Mojim
stalnim pitanjima koja su me proganjala, sada su se pridruile i
sumnje sve dok mi nije bilo svega dosta pa sam prestala traiti
odgovore. Zamolila sam ga u sebi da mi pomogne shvatiti to je
mislio svojom posljednjom zagonetkom i da li je mislio na prave
lijekove ili simbolike i psiholoke. Sljedeeg jutra, dok sam se
budila, naglo sam dola punoj svijesti sjeanjem na putovanje u
junu Ameriku koje smo poduzeli prije najmanje deset godina. Na
prijedlog dr. Andrije Puharicha posjetili smo J osea Arriga, slavnoga
brazilskog iscjelitelja i psihokirurga. Na je prijatelj Andrija
bio siguran da e Arrigo izlijeiti moje migrene. Andrija je poznavao
Arriga i prisustvovao je mnogim njegovim operacijama,
ukljuujui i jednu koju je obavio na njemu sluei se depnim
noiem. Zajedno s timom lijenika, ispitao j e i intervjuirao stotine
zahvalnih ljudi koje je Arrigo izlijeio od raznih bolesti. Bio
je toliko siguran da e i meni pomoi, da je dogovorio da nasjedali
njegov prijatelj iz Brazila doeka i odvede u malo selo gdje
je Arrigo ivio, i da nas upozna s njim. Budui da smo ve otprije
namjeravali putovati u junu Ameriku, mislila sam da neu nita
izgubiti ako listi pokuaja da se oslobodim uasnih glavobolja koje
su me onesposobljavale i uzrokovale mnogo bola i smutnje u
mome ivotu, dodam jo jedan neobian pokuaj.
Stigli smo u Brazil i odletjeli u grad u kojem je ivio na vodi.
Uz njegovu pomo unajmili smo automobil i krenuli k Arrigu.
Ve je sama vonja bila svojevrsna pustolovina jer je na pratilac
govorio portugalski, nekoliko rijei panjolskog i jo manje
engleskog. Mi nismo znali portugalski, a moj je suprug znao tek
nokoliko rijei panjolskog. Nedovoljno opremljeni za razgovor,
pokuali smo naem pratiocu objasniti zato idemo k Arrigu. Na
sreu, uspjeli smo se smijati toj neobinoj situaciji i konano smo
razgovarali samo jezikom znakova.
Kada smo stigli u malo selo gdje je Arrigo ivio, doznali smo
daje odveden u zatvor u oblinji grad. Izgleda da to nije bilo prvi
put. Njegov se prijestup sastojao u tome to je obavljao operacije
bez diplome i dozvole da se bavi lijeenjem.
Nakon tolikog puta bili smo razoarani neoekivaniom slijedom
dogaaja, no na je vodi bio odluan pokuati sve to se
moe kako bismo se ipak susreli s Arrigom. Odvezli smo se u grad
u kojemu je Arrigo bio zatvoren. ekali smo u autu dok je na
vodi uao u zatvor. Nakon skoro sat vremena veselo nam je rekao
da je dobio dozvolu za posjet Arrigu u poslijepodnevnim satima,
u vrijeme obiteljskih posjeta. Rekao je da moramo glumiti lanove
obitelji, to nam je bilo smijeno jer mu neemo moi uputiti
niti rije. Nakon nekoliko sati ekanja, uveli su nas u golu sobu s
dva kreveta na kat i grubim drvenim stolovima koje su upotrebljavali
uvari. Na jednom je krevetu leao Arrigo u zguvanom
donjem dijelu pidame i s velikim osmijehom dobrodolice na
neobrijanu licu.
Sljedea smo dva sata moj suprug i ja mirno prosjedili dok
su na vodi i Arrigo vodili ivahan razgovor. Napokon je Arrigo
ustao s kreveta, prodorno me pogledao i otiao u stranju sobu
odakle smo zauli kucanje pisaeg stroja. Nakon nekoliko minuta
vratio se s dvama komadiima papira na kojima je napisao nazive
devet lijekova i uputu za njihovo uzimanje. Navodno je upute primao
od svoga duhovnog vodia, pokojnoga Fritza, njemakoga li-
jenika koji je esto propisivao lijekove ako nije bila potrebna
operacija ili ako, kao u mojemu sluaju, nije bila doputena.
Na povratku u auto, na nam je vodi uspio objasniti da se
neki lijekovi moraju uzimati oralno, drugi injekcijama. Iznenadili
smo se kada smo uli da se svi mogu nabaviti u gotovo svim ljekarnama
bez ljenikog recepta.
Stigavi u Rio de J aneiro, odmah smo krenuli u obilazak ljekarni
dok nismo skupili sve to nam je trebalo. Nakon to smo u
New Yorku obavili sve carinske formalnosti, krenuli smo ravno k
naem prijatelju Andriji koji je dogovorio da se na engleski prevedu
sastojci lijekova i upute za primjenu kako bismo bili sigurni
da nema opasnosti da ih uzmem. Sam mije dao nekoliko injekcija
i poduio moga supruga kako da to dalje on ini. Dobivala sam
injekcije i, iako mi je bilo sve gore, ustrajala sam. Meutim, nakon
nekoliko tjedana pobunila sam se i odluila prekinuti pokus.
Bilo mi je, naime, loije a ne bolje pa sam zakljuila da su mi drae
glavobolje nego djelovanje lijekova. Andrija je poslije mislio
da se glavobolje nisu izlijeile jer nisam ustrajala do kraja. Nakon
to su prestale popratne pojave, pomislila sam da je moda bio u
pravu.
Sjetivi se cijele te neugodne epizode, shvatila sam daje Baba
mislio upravo na te lijekove. Kako sam to mogla zaboraviti?
Oito sam potisnula sjeanje. Zatim sam se sjetila da je moj
menstrualni ciklus naglo prestao bez prethodnih znakova koji najavljuju
menopauzu. Nisam to povezivala s uzimanjem Arrigovih
lijekova sve dok mi Baba nije na to skrenuo pozornost. Osjetila
sam kako me preplavljuje olakanje to Baba zaista zna sve o meni,
ak i ono to sam sama zaboravila ili nisam posve razumjela.
U ovom sluaju sigurno nije itao moje misli kako to neki ljudi
ele vjerovati.
Nisam mogla doekati drugo jutro. Nadala sam se da u imati
priliku rei mu da sam se sjetila lijekova za koje je tvrdio da su
prerano doveli do menopauze. im je uao u sobu, pogledao me
je smijeei se kao da pita: "to mi ima danas rei?" Brzo sam
rekla: "Baba, sjetila sam se lijekova koje si neki dan spomenuo".
Nasmijao se blago i odgovorio: "Da, znam. Dat u ti neto to e
ti pomoi." Krenuo je dalje na muku stranu, a ja sam ostala s
osjeajem strahopotovanja prema njegovoj moi da tako mnogo
zna o nekom pojedincu.
Proputovala sam doslovno cijeli svijet traei lijeka svojim
glavoboljama. Bezuspjeno sam se savjetovala sa slubenom medicinom
kao i s alternativnom. A sada, evo me tu s Babom koji
zna sve o mome problemu, koji je dijagnosticirao razliite uzroke
i obeava mi pomoi. to vie mogu traiti? Bila sam sigurna da
se moja potraga pribliava kraju, iako nisam znala koliko jo mora
proi vremena dok ne budem osloboena od svojih glavobolja.
11. poglavlje
U Indiji se u razliita doba slave razliiti vjerski praznici ne
samo u Babinu aramu, ve i u drugim dijelovima zemlje. J edan
od njih je Mahaivaratri koji se slavi potkraj veljae ili poetkom
oujka, ovisno o punomu mjesecu i indijskome lunarnom kalendaru.
Praznik je posveen Sivi, boanskom aspektu u ulozi razaratelja.
Druga su dva boga indijskoga trojstva Brahma, tvorac, i
Vinu, odravatelj i zatitnik. Sivi je posveeno i manje slavlje u
noi punog mjeseca, svaka etiri tjedna. To se naziva Sivarcitri.
Kada smo prvi put bili u posjetu Babi, vratili smo se kui prije
poetka slavlja. No idue smo godine doli kasnije, a praznik
je bio ranije, pa smo mogli sudjelovati u proslavi. Budui da privlai
na tisue ljudi, obino se odrava u Babinu aramu jer tamo
ima dovoljno prostora i mogunosti za smjetaj mnotva posjetilaca
koji stiu odasvud.
Kako se pribliavalo vrijeme praznika, poele su kruiti prie
meu poklonicima u Whitefieldu o danu kada e Baba krenuti
u Puttaparthi. Svi su eljeli znati toan dan i sat kako bi na vrijeme
iznajmili taksi, spremili hranu, spakirali posteljinu i ostale
potreptine. Poseban je dar koji svi ele dobiti, Babino doputenje
da se voze u povorci automobila koja kree prema aramu.
Budui da jo nismo boravili u Puttaparthiju, bili smo vrlo
znatieljni. J ednoga nas je dana Baba zapitao koliko ovaj put osta-
jemo u Indiji. Kada smo mu odgovorili, nasmijeio se i rekao da
emo u tom sluaju moi otii s njim u aram na proslavu i
boraviti u novosagraenim trosobnim stanovima namijenjenima
posjetiteljima. Nakon nekoliko dana pozvao nas j e na stranu rekavi
nam da ga odreenoga dana ekamo taksijem ispred ulaza.
Traio je od nas da to nikome ne spomenemo. U poetku smo bili
zbunjeni tim zahtjevom, no ubrzo smo uvidjeli njegovu opravdanost.
elio je izbjei stvaranje velike guve na uskim cestama. Ne
samo da bi se time ometao uobiajen promet, ve bi uznemirili
seljake, njihovu djecu i ivotinje koji hodaju uz rub ceste ne primjeujui
buno pribliavanje auta. ak i kada ih trubljenjem
upozoravaju da se sklone, oni to nevoljko ine.
im nam je Baba rekao kada namjerava otii, pripremili smo
potrebne stvari. Zapadni poklonici koji su ve bili u Puttaparthiju,
upozorili su nas da mi ljuta i zainjena hrana sigurno nee odgovarati.
U hotelu u Bangaloreu uvijek sam naruivala nezainjenu
hranu, a moj je suprug jeo ljutu hranu koja mu se jako svia.
No, kao to su nam rekli, u aramu se moe dobiti samo jako
ljuta hrana. Tek se zadnjih godina posluuje blaa hrana za zapadne
poklonike. Indijci pak ne mogu razumjeti kako moemo
jesti hranu koja je, prema njihovu sudu, posve bezukusna.
Izmeu ostalog, kupili smo malo kerozinsko kuhalo za prokuhavanje
vode i kuhanje povra. Ta e nam kupnja donijeti neka
zanimljiva iskustva.
Dogovorenog smo jutra bili ispred glavnog ulaza s taksijem
punim stvari i ekali da se pojavi Babin auto koji e povesti kolonu.
Zaudili smo se kada smo zatekli jo mnogo drugih automobila.
Unato predostronostima, novosti vezane za Babu ire
se neobino brzo. im se pojavio njegov auto, nastala je jurnjava,
taksisti su nastojali zauzeti to bolji poloaj u koloni. Odlazei,
vidjeli smo kako pretjeu jedan drugoga. Neki su ih putnici tjerali
da poure kako bi vidjeli Babu koji se s vremena na vrijeme naginjao
kroz proz auta maui gomilama ljudi to su se brzo okupljale
na cesti, kako se irio glas o njegovu dolasku. Vijest da se
moe dobiti njegov daran, dovodila je ljude sa svih strana. Udovoljavajui
njihovoj elji. Baba bi naredio vozau da uspori kako
bi svima mogao udijeliti svoj blagoslov.
Izali smo tako iz grada, proli mnoga mala sela u kojima su
ljudi stajali ekajui Babu. Kada smo izali iz sela i doli na ravan
dio ceste, nekoliko je puta stao da bismo protegnuli noge ili pojeli
pokoju voku koju j e dijelio jedan od kolaraca to su se s njim
vozili.
Baba je na takvim putovanjima uvijek praznino raspoloen,
a tako je bilo i sada. Ponekad bi izaao iz auta i otiao pogledati
ljude u drugim automobilima, nasmijeio se, rekao im pokoju rije
ili ih zadirkivao zbog mnotva prtljage koju su nosili. Omiljena
mu je izreka: "Putuj bez puno prtljage, stigni brzo." Time
misli na teret vezanosti za materijalne predmete koje nosimo kroz
ivot, a simbol je toga prtljaga koju vozimo u autu.
U takvim prigodama dolazi do izraaja njegova djeaka, aljiva
priroda, izvor radosti za njegove poklonike koji u tome uivaju
kao to roaci i prijatelji uivaju u ivotnoj radosti ljupka
djeteta. U takvu radosnu raspoloenju stigli smo u Puttaparthi,
selo u kojemu je Baba roen i gdje je polako rastao njegov aram.
Samo ime, Prasanthi Nilayam, znai "Mjesto najviega mira". Bilo
nam je vrue nakon duge vonje, ali nismo bili ni najmanje
umorni iako su ceste bile neravne, a amortizera u indijskim autima
zapravo i nije bilo. Babino zarazno praznino raspoloenje,
odravalo nas je svjeima cijelim putem.
Slijedili smo ga kroz glavni ulaz, a prizor koji smo ugledali,
uvelike se razlikovao od pranjavih ulica i prljavih sela kroz koja
smo prolazili. Pred nama se prostirao irok prostor s nekoliko trokatnih
zgrada od cementa. S jedne je strane bio hram, a s druge
nekoliko starijih zgrada. Uputili su nas u jednu zgradu gdje smo
dobili klju od stana rezerviranog za nas. Rekli su nam da Baba,
poput svakoga savrena domaina, osobno nadgleda takve pojedinosti
vezane za ljude koje poziva u posjet. Nakon to smo mu
rekli ime, slubenik na prijamnoj recepciji pogledao je u listu oekivanih
gostiju i odmah nam dao klu. Pokazao nam je zgradu u
kojoj se nalazio na stan i uputio nas na drugi kat gdje emo na
vratima nai broj naeg stana.
Otkljuavi vrata stana koji e nam biti dom sljedeih tjedana,
prilino smo se iznenadili. Razlikovalo se to potpuno od
onoga to zapadnjak smatra stanom. Pred nama je bila gola soba,
velika otprilike tri sa etiri metra. Zidovi i pod bili su od cementa.
Sa stranje strane zida bio je ulaz u dvije jednako gole i malene
prostorije od kojih je jedna trebala posluiti kao kuhinja, a druga
kao kupaonica. U svakoj se na polovici visine zida nalazila slavina
za hladnu vodu, a na podu je bio odvodni kanal. Po otvoru
koji se nalazilo u podu i dvjema daskama sa svake strane na koje
se stane nogama, pogodili smo da je jedna prostorija kupaonica s
primitivnim toaletom.
Prije no to smo uselili, trebali smo oistiti i pomesti nae
privremeno boravite. Oito j e ve dulje vrijeme bilo zatvoreno
te se skupilo prilino praine i prljavtine, a bilo je i paukova. Kao
odgovor na nae potrebe, pojavila se mlada Indijka iz sela te gestama
i s nekoliko engleskih rijei ponudila se da ga oisti. Rekla
nam je koliko trai za taj posao, prava sitnica u usporedbi s onim
to inae plaamo za ienje kue. Imala je metlu od granica
spojenih komadom uzice, i prljavu krpu koju je nala objeenu na
slavini, a koju su vjerojatno ostavili prijanji stanari. Sreom, ponijeli
smo sa sobom deterent pa je tako tim jednostavnim priborom
uspjela oistiti najgrublju prljavtinu te smo unijeli prtljagu
i uselili se.
U jedan kut kuhinje stavili smo na pod pribor za kuhanje i
kerozinsko kuhalo, a runike i sapun na pod kupaonice. Sa sobom
smo donijeli dva madraca za napuhavanje koje smo stavili na pod
glavne sobe i prekrili plahtama. Nad svaki smo krevet paljivo
rairili mreu protiv komaraca koju smo uvrstili na etiri kraja
pomou uzice zavezane za avle nad vratima i prozorima. To je
svakodnevni posao jer mree treba skidati svako jutro i na veer
ih ponovno postaviti kako bismo se preko dana mogli kretati sobom.
Sutradan smo u selu kupili ue i iane vjealice. Ue smo
rastegnuli preko sobe i na njega objesili moje sarije, podsuknje i
bluze te suprugove bijele koulje i hlae. Sve smo ostalo ostavili
u kovezima koje smo naslagali uza zid da nam poslue kao stol.
Madrac smo preko dana naslonili na drugi zid, dobivi tako kau.
Brzo smo se priviknuli na novu sredinu, no na se ivot
umnogome razlikovao od onoga kod kue. Aparate koji nam olakavaju
ivot mi uzimamo zdravo za gotovo, a u Indiji se oni smatraju
luksuzom, ako ih uope ima. I naa se svakodnevica razlikovala
od one u Whitefieldu. U Prasanthi Nilayamu gotovo su svi
gosti ivjeli-unutar arama ili vrlo blizu u selima. Postavila sam
kuhalo u kuhinju i zapoela kuhati povre koje smo donijeli sa
sobom. Odjednom mi je pozlilo i zaboljela me glava. Izala sam
na svje zrak i odmah mi je bilo bolje. No svaki put kada bih zapoela
kuhati, simptomi su se vraali. Konano mi je sinulo da
sam sigurno alergina na miris kerozina kao to sam oduvijek bila
osjetljiva na boju, lak, sredstva za ienje i druge kemikalije. to
ako ne budem mogla jesti ljutu hranu koja se kuha u aramu? Nisam
znala kako rijeiti taj problem.
Dok sam tako razmiljala, pokraj moje sobe prola je J unoafrikanka,
gospoa koju sam upoznala u Whitefieldu. Vidjela
me kako stojim vani, a oito je bilo da mi j e zlo, pa me upitala to
se dogodilo. Kada je ula, odmah je ponudila rjeenje. Objasnila
je da je iz Bangalorea sa sobom povela mladu seljanku koju je
nauila istiti i kuhati. Predloila je da svaki dan odnesemo hranu
u njezinu sobu pa e djevojka kuhati za sve. Bila j e toliko uporna,
da smo pristali i otada smo jeli s njom i mladom Engleskinjom
koju je pozvala da nam se pridrui.
Ne samo da je na problem bio rijeen, ve smo i uivali u
druenju s njima. Razgovarajui s njima doznala sam da obje imaju
tekoa sa strahom koji ih naprosto koi.
Dotad sam namjerno izbjegavala svaki spomen o svome terapeutskom
radu. inilo mi se neukusnim o tome govoriti budui
da smo svi ovamo doli da nas Baba poui i iscijeli. Tek u morati
nauiti da nas Baba sve koristi kako bi pomagali jedni drugima.
Susret s tim dvjema enama promijenio je moje miljenje. Svaki
put kada bismo se sastale na obroku, govorile su o svojim strahovima
opisujui podrobno kako taj negativni osjeaj djeluje na
svaki djeli njihova ivota, a progoni ih ak i u Babinoj blizini.
Tuile su se da nisu uspjele nai tome lijeka. Dok su mi opisivale
kako se sve njihov strah oituje, vie nisam mogla utjeti znajui
da sam nauila razliite metode koje bi im mogle pomoi. Odjednom
sam se nala kako potanko objanjavam nain rada koji
sam nauila tijekom dubokih meditacija. Rijei su navirale iz mojih
usta, pa sam se i sama, kao i one, iznenadila zbog te provale.
Bile su zadivljene onim to su ule, eljne da odmah ponu raditi
sada kada su doznale da postoji nain koji e im pomoi da otkriju
uzrok svoga straha.
J a sam se pak suoila s istinskom dvojbom. Svi smo ovdje
bili Babini gosti, eljni njegove pomoi i blagoslova. Kakvo pravo
imam nuditi svoju pomo, pogotovo zato to jo nisam provjerila
odobrava li Baba moj nain rada. Stoga sam im rekla da
u pokuati dobiti Babino doputenje i zamoliti ga da mi nekako
pokae to da uinim.
Istog su me trenutka obuzele mnogobrojne sumnje. Nije li
Baba taj koji bi im trebao pomoi? Ne bi li bilo preuzetno s moje
strane prihvatiti odgovornost za rad s njima? Bila sam sigurna u
jedno, naime, da ne elim uiniti nita to Baba ne bi odobrio.
Odluila sam ga o tome pitati na sljedeem daranu. No inilo mi
se da me namjerno izbjegava, i to toliko da je skretao samo da ne
doe blizu mjesta gdje sam sjedila. Sjetila sam se takvih iskustava
drugih ljudi kada su ga svakako eljeli neto pitati, a Baba
nije bio spreman odgovoriti im.
U meuvremenu dvije su ene nestrpljivo ekale da se oslobode
svojih strahova koji su se u zadnje vrijeme ak pojaali.
Danima nisam uspjevala privui Babinu pozornost, a onda sam
jednoga jutra sjela u naoj sobi okrenuvi se prema hramu iznad
kojega se nalaze Babine privatne odaje. Sjedei tako pokuavala
sam uspostaviti mentalnu vezu s njim, molei ga u sebi da mi kakvim
znakom pokae to da uinim.
Nakon to sam nekoliko minuta mirno sjedila u tiini spremna
primati, u mojem se umu pojavila jasna slika. Promatrala sam
uzburkano more sa sigurne obale. Golemi su se valovi propinjali
i razbijali o plau nedaleko od mene. Promatrala sam taj unutarnji
prizor i u jednom trenutku ugledala krhku splav za koju su se dvije
ene grevito drale, oajniki dozivajui u pomo. ula sam
Babin glas: "Kada bi se to uistinu zbivalo, bi li se i dalje pitala da
li da im dobaci ue za spaavanje?" Bilo mi je jasno da ne bih ni
trenutka oklijevala. "Pa zato onda sada oklijeva i ne pomogne
im da rapre svoje strahove?" upitao je njegov glas.
Tako sam dobila odgovor, jasan i jednostavan, kao to ga inae
dobivam, u stanju koje se nalazi izmeu sna i jave. Zadovoljna
to mi je pokazano kako da se ponaam, ispriala sam to iskustvo
dvjema enama, rekavi da sam odluila raditi s njima. U sebi
sam jo jednom zamolila Babu da mi da znak ako zbog nekog raz-
loga ne odobrava to to inim. Od toga sam dana u dnevni raspored
izmeu darana i obroka uvrstila rad s jednom od njih.
Baba me i dalje pomno izbjegavao, ne uputivi mi ak ni pogled,
pa sam ponovno poela sumnjati da moda ne odobrava to to
inim. Mnogo sam se puta uvjerila da mu nita ne promakne, pa
sam bila sigurna da zna da radim sa enama. Ipak, nisam znala
odobrava li taj rad, pa me i dalje nagrizao crv sumnje unato jasnim
uputama koje mije dala unutarnja slika oluje. No moda sam
si to samo umislila. Moda me ometa moj ego. Moj sumnjiavi
um prepun dvojbi, nije poputao.
Sada znam da me Baba tjerao da prihvatim odgovornost traei
savjet od Boga u sebi, umjesto da se oslanjam na njega i ekam
da mi on kae to da radim. Nakon tibetanskog iskustva, ta
mi je lekcija bila jako potrebna! No u to sam vrijeme vie vodila
rauna o tome da se pridravam aramskih pravila, to je Baba i
oekivao od svojih gostiju. v T '
Radei s dvjema enama, primijetila sam da nai sastanci teku
mnogo lake no to se inae dogaa s novim ljudima. Oito je
tome pripomogla izvanredna snaga koja potjee od Babine neposredne
blizine.
Svaki je na dan u aramu bio potpuno ispunjen, i vrijeme j e
brzo prolazilo. Kako se pribliavao praznik ivaratri, raslo je
mnotvo ljudi koji su stizali u aram. Ponekad su stizala itava
sela nakon to su ljudi proputovali stotine kilometara. Mnogi su
podignuli jednostavne atore na zemlji ili na balkonima koji su se
pruali du zgrada jer je drugog smjetaja ubrzo ponestalo. Svaki
komadi prostora bio je ispunjen ljudima i trebalo je paziti kako
hodamo da ne bi nagazili na usnulo dijete, spotaknuli se na hranu
ili posteljinu.
Za praznik ivaratri, Babaje svake godine obiavao iz svoga
tijela proizvesti ovalni predmet koji se naziva lingam. Lingam
simbolizira istinski oblik najuzvienije stvarnosti koja je sveproimajua,
sveznajua i svemona i iz koje, kao iz jajeta, sve
izlazi i u koju se sve vraa. Prijanje tri godine Baba nije stvarao
lingam u javnosti, no govorilo se daje to uinio u svome stanu ili
pred malom skupinom najbliih poklonika koje je pozvao k sebi.
Vidjeli smo taj prizor u jednom filmu, ali bismo veoma rado
prisustvovali takvu rijetku fenomenu. No nije se inilo vjerojat-
nim da emo to doivjeti, jer je Baba oito prestao stvarati lingam
pred velikim mnotvom ljudi.
Zapravo, najvaniji cilj toga praznika jest mogunost da se
odupremo prevlasti uma i postanemo otvoreniji za boanstvo koje
prebiva u nama. Da citiram Babu: "Svrha je Mahaivaratrija
zaustaviti lutanje uma i time njega samoga, dok se pojedinac predaje
bogu Sivi." Baba objanjava da mjesec simbolizira um. Poput
uma, ima esnaest faza. Na no ivaratrija petnaest ih nestaje,
preostaje samo jedna koja se oituje kao vidljiv trag mjeseca.
Mladi mjesec koji slijedi, nee imati ni tu jedinu vidljivu zraku.
J ednako tako, i um treba svladavati svakoga dana. Petnaestoga
dana nestat e petnaest mjeseevih faza i preostat e samo jedna
koju treba ukloniti konanim naporom - pjevanjem bogotovnih
pjesama cijele noi. Kada se svlada um, nema vie varavih elja i
vezanosti, i postie se osloboenje. Kakva j e to prigoda da se
oslobodimo okova uma!
Baba u praznino jutro obiava obaviti ritual pod nazivom
vibhuti abhisheka, kojim slavi Shirdi Sai Babu, za kojega kae da
je njegova prijanja inkarnacija. Toga je dana, zbog obreda, na
postolje postavljen srebrni kipi Shirdi Sai Babe. Babaje najprije
materijalizirao drago kamenje i zrnca rie koje je bacio u posveenu
vatru koja je gorjela u blizini. Tada su mu dodali posudu s
vodom koju j e blagoslovio, a zatim oprao kipi. Uzeo je metlicu,
uronio j e u vodu i mahnuo njome nad glavama velika mnotva
koje je sjedilo na podu dvorane, i pokropio ih. Da bi svatkoga
dopala pokoja kapl jica, hodao je prolazom blagoslivljui sve prisutne.
Njegov je pomonik tada otiao do kipa Shirdi Sai Babe i
nad njim okrenuo praznu vazu. Pristupio je Baba, zavrnuo rukav
desne ruke i gurnuo ruku u praznu vazu vrtei je krunim pokretima.
Na kip je poeo obilno padati vibhuti, toliko da gaje uskoro
gotovo posve prekrio, a pepeo se rasipao na sve strane. Tada je
Baba naglo povukao ruku i vibhuti je prestao padati isto tako brzo
kao to je i zapoeo. Nakon toga je zasukao lijevi rukav i ponovno
gurnuo ruku u vazu te ponovio krune pokrete. Pepeo je opet poeo
obilno padati, ovaj put tako snano da se vaza tresla pa ju Indijac
jedva drao visoko u zraku. To se nastavilo sve dok se nad
kipiem nije stvorila velika gomila pepela to se rasipao na sve
strane. im je Baba povukao ruku, vibhuti se vie nije stvarao.
Siao je s podija dok su prisutni bili posve opinjeni. Ne mogu
izreci koliko sam bila sretna to sam vidjela taj nevjerojatni ritual.
Poslije, tijekom dana, stiglo je jo mnogo ljudi, do veeri ih
je bilo posvuda. Dragovoljci su pokuavali odravati red. Neki su
se gurali kako bi uli u dvoranu i osigurali mjesto s kojega e promatrati
Babu dok obavlja sveani obred, no jo je vanije bilo uti
njegov govor. Babaje bio vrlo paljiv, dopustio je zapadnjacima
koji su doli izdaleka i toliko puno potroili za put, da sjednu u
nekoliko prvih redova. Bili smo sretni i zahvalni zbog takve panje.
Rano smo stigli i mirno sjeli, moj suprug na muku, ja na ensku
stranu velike dvorane, i ekali da se pojavi Baba. Kada smo
ga ugledali iza paravana na stranjem dijelu pozornice, nastao je
onaj dobro poznati muk. Sjeo je u veliku, barunom presvuenu,
crvenu stolicu, u kojoj je i inae sjedio. Nekoliko uenih vedskih
znalaca obavilo je sveani obred, a tada je uslijedio Babin govor.
Govorio je teluki, zastavi svako toliko kako bi dr. Bhagavantam
to preveo na engleski jezik.
Kada je zavrio, zapjevao je dobro znani bhajan, a veliko ga
je mnotvo prisutnih slijedilo. Svi smo za njim gromko ponavljali
stihove, cijela se dvorana orila. Stvorila se golema energija koju
smo svi osjeali, inilo se da nas die na razinu viu no to je naa
svakodnevna svij est.
Kada je pjevanje dostignulo vrhunac. Baba se nakaljao i
dohvatio rupi prebaen preko ruke stolice. Zaprepastili smo se
vidjevi da dri rupi na ustima dok mu se cijelo tijelo grilo od
silna napora, kao da e povratiti.
Poput munje u svim se ljudima u dvorani pojavilo neizreeno
pitanje: "Zar e doista nakon tri godine ponovno u javnosti
stvoriti lingam?"
Kao pod rukom nevidljiva dirigenta, ritam se pjevanja ubrzao,
svi su u svoju pjesmu izlili uenje i uzbuenje zbog velike
sree to prisustvuju tako veliku dogaaju. Kao da se svatko posebno
trudio pomoi Babi osloboditi sveti simbol koji se stvarao
u njemu. Pjevalo se sve bre, u dvorani se stvorila golema energija.
Gledajui ga netremice, u djeliu sam sekunde osjetila njegov
napor da izbaci lingam, i gotovo se poistovjetila s njime. Ponovno
sam proivjela roenje svojih dviju keri, osjetivi u sebi
nepodnoljiv pritisak dok je Baba u mukama pokuavao iz sebe
poroditi simbol boanstva. Napokon je jo jednom zakaljao i u
rupi uhvatio velik, svjetlucavi jajolik lingam nalik opalu. Zar
je tako velik predmet mogao proi kroz njegovo grlo? Uhvatio ga
je izmeu palca i kaiprsta kako bi ga mogli vidjeti, a zatim proetao
izmeu redova omoguujui svima daran te prekrasne tvorevine.
Promatrajui lingam izbliza, u dubini smo nazrijeli svjetlost
koja se naizgled pomicala i mijenjala dok ga je Baba nosio
uokolo. Bili smo oarani tim izvanrednim prizorom koji nas je sve
potresao. Kada se Baba popeo na pozornicu i nestao iza zavjese
svi su, jo uvijek omamljeni, izali iz dvorane spremajui se za
nono pjevanje bhajana.
Sljedee je veeri Baba ponovno odrao govor rekavi daje
lingam koji je stvorio poseban - sve koji su imali tu sreu da prisustvuju
njegovu stvaranju moe osloboditi ciklusa raanja i smrti.
No upozorio j e da emo zasluiti to osloboenje ako od danas
budemo ivjeti u skladu s velikom milosti koja nam je dana.
Duboko su nas dirnule njegove rijei koje je svatko doivio
na svoj nain. Neki su se napuhnuli od ponosa, drugi su osjetili
teret odgovornosti koju ta milost predstavlja, a neki su bili prepuni
osjeaja zahvalnosti. No ne vjerujem da je itko od prisutnih
ostao netaknut tom izvanrednom porukom.
Sljedei smo se dan skupili za daran u dugim i urednim redovima
ekajui da se Baba pojavi. Izaao je u pratnji kolaraca
koji su nosili posude pune paketia vibhutija. Poslije smo doznali
da je to vibhuti stvoren tijekom obreda vibhuti abhisheka. Baba
je polako hodao izmeu redova i osobno svakom uruio paketi
kao dar pri odlasku kui, sada kada je praznik za nama.
Zadnjih je dana moj um bio potpuno zaokupljen tim dogaajima
tako da nisam imala vremena razmiljati to Baba misli o
mome radu s dvjema enama i njihovim strahovima. Nisam mu
bila blizu pa nisam mogla znati to o tomu misli. No sada dok je
polako hodao, pun ljubavi i strpljenja, meu ljudima koji su ga
eljno iekivali, shvatila sam da e ubrzo stii i do mene. Toga
su se trenutka ponovno pojavile moje stare sumnje. S jedne sam
strane osjeala sreu to u iz njegove ruke primiti taj posebno
blagoslovljen vibhuti, a s druge sam strane strahovala jer je to bio
na prvi susret nakon to sam poela raditi sa enama.
Konano je stao ispred mene. Pogledala sam ga, a njegovim
se licem prelio predivan osmijeh. Pruio mi je nekoliko paketia,
a zatim vrsto poloio ruku na moju glavu i nagnuvi se iznad
mene, proaptao tako da sam samo ja mogla uti: "Dobra ena."
Ponovno je zasjao njegov osmijeh, a zatim je nastavio hodati du
redova. Nitko nije uo to je rekao, a nitko i ne bi mogao shvatiti
koliko su mi te rijei bile vane. Osjetila sam kako me proima
olakanje. Shvatila sam da me je prisilio da sama otkrijem to moram
initi, a sada, nakon to sam uinila prvi korak, odobrio je
moju odluku. Tako e me i nadalje pouavati.
Baba rijetko nekome govori to da uini. On puta svakoga
da sam dokui to je najbolje. Ponekad, nakon to je odluka donesena,
porazgovori o njoj ili da neki znak, a ako su rezultati oiti,
tada znakovi i nisu potrebni. Bila sam zahvalna to odobrava
moj rad u aramu. No shvatila sam da odobrava i terapeutsku tehniku
koju upotrebljavam da bih pomogla ljudima, a koja je moj
nain da sluim Gospodinu. Kamo su nestale moje brige od prije
nekoliko dana?
Babaje kasnije toga dana objavio zavretak slavlja i dao doputenje
ljudima za odlazak. Odvezli smo se u Bangalore i proveli
nekoliko dana kupujui darove za obitelj i prijatelje, a zatim
otili u Bombay gdje smo prije konana odlaska kui namjeravali
posjetiti prijatelje.
12. poglavlje
U subotu smo trebali letjeti s britanskom kompanijom za
London i posjetiti moju majku. No stigavi u Bombay neki su
nam poklonici rekli da e Baba doi u Bombay u petak na veer i
ostati tu nekoliko dana. Pomislila sam kako bi bilo lijepo dobiti
jo jedan daran prije odlaska iz Indije. Stoga sam svome suprugu
predloila da promijenimo rezervacije te da umjesto u subotu,
otputujemo u nedjelju. Tako bismo imali upravo toliko vremena
da odemo u Dharmakshetru gdje Baba boravi kada je u tomu gradu.
Na moju radost, uspjeli smo promijeniti let. U sebi sam se zahvalila
Babi to nam j e to omoguio, primijetivi ujedno da sam
u zadnje vrijeme stekla naviku da se zahvaljujem.
U subotu smo otili u Dharmakshetru, u predgrae Bombaya
gdje se nalazi jedna od najljepih i najneobinijih zgrada posveenih
Babi. Stigavi, zaudili smo se golemu mnotvu to se ve
okupilo i ispunilo veliki prostor pokraj glavne zgrade. Neki su sjedili
s vanjske strane zidova gdje se jo moglo nai mjesta. Sumnjali
smo da emo se uspjeti smjestiti unutra, no na je strah nestao
kada su nas dragovoljci poveli, mene na ensku, a supruga na
muku stranu. Ljudi su se stisnuli kako bismo se mogli ugurati
meu njih. Bio j e to na prvi posjet Dharmakshetri. Mnogi su nam
pokuavali opisati to mjesto, a vidjeli smo ga i u filmovima o
Babi. No ovo je bila neoekivana prigoda da sama promotrim tu
jedinstvenu graevinu.Teko ju je opisati, a i ljepa je od svakog
opisa. To je velika kruna cementna graevina oko koje je izgraena
staza za etnju. U sredini se uzdie struktura u obliku lotosova
cvijeta s prozorima uokrug cijele zgrade, a svaki se prozor
nalazi u sredini lotosove latice. Ispred cijelog kompleksa stoji visok
stup poput poluotvorena lotosa na vrhu duge stabljike. Sve u
svemu, doimala se neobino.
Indijka pokraj mene pokazala mije sobu u kojoj Baba boravi
kada j e u Bombayu. Volj ela bih da j oj se mogu zahvaliti jer mi je
pomogla da sljedeeg dana u avionu vizualiziram to mjesto.
Iznenadni tajac, kao i obino, najavio je Babin dolazak, a oni
koji su ga vidjeli da izlazi iz zgrade proirili su glas da se uputio
mnotvu koje je sjedilo straga. Ubrzo smo ga vidjeli kako hoda
meu eljnim poklonicima. Neki su ve satima tu sjedili i ekali.
U jednom mi j e trenutku priao blie i uputio mi topao osmijeh
prepoznavanja. Bio je to savren zavretak naeg boravka u Indiji.
ena ispred mene nagnula se i rekla mi da sam blagoslovljena.
Sloila sam se s njom, prepuna srca. Njezina mi je primjedba otklonila
svaku sumnju u to da moda njegov osmijeh nije bio upuen
meni. Spominjem to jer u se sljedeega dana u mislima vratiti
na taj dogaaj oajniki pokuavajui uspostaviti s njim vezu
i pitajui se da li uje moj poziv u pomo. Nakon to je obiao
mnotvo i vratio se u zgradu, odvezli smo se natrag u hotel, a u
naem je sjeanju ostala iva slika njegove niske, u naranasto
odjevene pojave kako stoji naspram bijele graevine. Sutradan
smo se ukrcali u avion za London. Sletjeli smo u Bahrainu i zatim
u Bejrutu gdje su uli novi putnici. Iskoristili smo ta slijetanja da
protegnemo noge. Penjui se ponovno ju avion u Bejrutu, rekla
sam svome suprugu da su provjere kroz koje sam prola prava farsa.
ena koja me je pregledavala, tek je ovla prstima dotaknula
sadraj moje rune torbe i udarila peat na kartu. Dodala sam da
je veoma lako oteti avion ako se takve mjere predostronosti poduzimaju
u Bejrutu, gradu toliko nemirnu u zadnje vrijeme. Proroanskih
li rijei!
Nakon to su stjuardese posluile jelo i odnijele pladanj, sluajno
smo vidjeli kako skupina putnika iz prvog razreda ulazi u
turistiki razred u kojem smo mi sjedili. To nam se uinilo udnim
pa nas je zanimalo to je tomu uzrok. Moj je suprug mislio
da se moda sprema loe vrijeme pa se tako mijenja raspored teine
u avionu. Zatim se pojavio kapetan ozbiljna lica. Dok j e prolazio,
pitali smo ga to se dogaa. Odgovorio je sumornim glasom
da emo ubrzo saznati, a zatim proslijedio i sjeo. im su svi
putnici iz prvog razreda sjeli, preko razglasa se uo grub glas koji
je na loem engleskom jeziku objavio da je avion otet.
Ta je tura obavijest izazvala u putnicima uas, nakon ega
je zavladala tiina. Svi su razmiljali o zastraujuim posljedicama
otmice.
Glavom mi je prola misao o naem prvom posjetu Babi
1973. kada je ukorio dva brana para jer ga nisu pozvali kada se
njihov taksi gotovo sudario s velikim kamionom. Tada sam se zavjetovala
da u ga zvati budem li ikada u nevolji, pa sam sada odmah,
svom snagom i urno, poela u sebi zazivati: "Baba! Baba!
Baba!"
Ubrzo nakon objave otmice, iz pilotske su kabine izala dvojica
Arapina gruba izgleda, nosei puke i pitolje. Oito su bili
spremni pucati na svakoga tko bi im se suprotstavio. Sjeam se
da sam pomislila kako bi izgledali prilino neuvjerljivo da glume
negativce u filmu. Bili su groteskni poput karikatura. Zatraili su
od putnika koji govori arapski da im bude tuma. Taj je putnik
sakupio putovnice i stavio ih na hrpu pred otmiare. J edan od njih
ih je listao i. inilo se, odvajao prema narodnostima. Veina su
putnika bili Indijci, Arapi i Englezi, Amerikanaca je bilo tek nekoliko.
Smrzli smo se na pomisao da e putnici s amerikim putovnicama
vjerojatno posluiti kao taoci zbog trenutano zategnutih
odnosa izmeu Sjedinjenih Drava i Palestinske oslobodilake
organizacije. Usto, moj je suprug idov, a ja se u strahu nisam
mogla sjetiti da lije to navedeno u putovnici. Ako jest, bit e
u jo veoj opasnosti.
Uskoro su nam uzeli sve torbe. Ispraznili su ih, napunili dinamitom
i razmjestili na strateka mjesta u avionu - ispred toaleta
i du prolaza izmeu sjedala. Nakon toga su objavili da se u
toalet moe ii jedino u pratnji stjuardese, i to jedna po jedna osoba.
Naravno, svima je odmah trebao toalet. Dobro je poznato da
strah i napetost djeluju na bubrege i mjehur, pogotovo kad vas dre
na nianu i ciljaju u torbe ispunjene eksplozivom ako bi se tko
usudio pruiti otpor.
Sada je ve strah meu putnicima bio toliki, da se mogao gotovo
opipati, a u zraku se osjeao otar miris. ula sam da ivotinje
mogu namirisati strah kod ljudi, a sada sam ga, u preplaenu
mnotvu, i sama osjetila. Budui da sam bila u istoj situaciji, i ja
sam se trebala bojati, posebno zbog pomisli da u tako iznenada
i tako neoekivano ostaviti svoje dvije keri. No, na vlastito iznenaenje,
u meni nije bilo ni najmanjeg osjeaja straha. Bila sam
uvjerena da emo se svi spasiti. Takav je stav bio posve besmislen,
u sebi sam traila osjeaj straha mislei da se samo zavaravam.
Zaudo, nije mu bilo ni traga te sam zakljuila da me je Baba
sigurno uo dok sam ga zazivala i da g a j e naprosto uklonio. Ta
me misao utjeila pa sam kriom iz torbice izvadila Babinu sliku
i malo vibhutija koji mi j e dao na proslavi Sivaratrija. Stavila sam
ih u krilo zajedno s prstenom koji mije stvorio prole godine, nadajui
se da to otmiari nee vidjeti. Usredotoila sam se na te
predmete kako bi mi pomogli da s Babom uspostavim telepatsku
vezu. Pomislila sam kako je sretna okolnost to mi je prije nekoliko
sati pokazano gdje tono Baba stanuje. Tako sam ga sada,
kada mi je bio oajniki potreban, mogla vizualizirati i pokuati
uspostaviti kontakt s njim.
Nitko se u avionu nije usudio ni prozboriti, neprirodna nas je
tiina teko pritiskala. Poslije smo doznali daje u avionu bilo nekoliko
male djece i jedna beba od dva tjedna, no nisu zaplakali
vjerojatno paralizirani strahom svojih roditelja.
Nakon stanovita vremena, jedan je otmiar rastegnuo icu po
avionu, oito se pripremajui da ga digne u zrak. Paljivo je icom
obavio izlazna vrata dok mu je u ustima bila upaljena cigareta,
a u ruci pitolj, pa je morao ice pridravati zubima i slobodnom
rukom. Kada je zavrio posao, naredio je stjuardesama
da donesu alkoholno pie i parfeme iz dutyfree trgovine. Otvorio
je boce i prolio njihov sadraj du prolaza kako bi nakon eksplozije
vatra bre progutala avion.
Dok se to dogaalo bila sam koncentrirana na Babu. Uinilo
mi se da u glavi ujem glas koji mi govori da otmiarima poaljem
ljubav. Zaprepastila me takva misao, posebno zato to sam u
njihovim oima vidjela fanatinu, gotovo mahnitu mrnju. Pomislila
sam: "Oh, Baba, ali kako?" A zatim sam brzo dodala:
"Molim te, voli ih kroz mene jer samo ti moe vidjeti u njima
boanstvo za koje kae da je u svakomu." Opustila sam se zatim
na svome sjedalu i poela osjeati kako Babina ljubav tee kroz
mene prema dvojici otmiara punih mrnje. Dok sam ih tako promatrala,
onaj koji je prolijevao parfeme i alkohol postao je toliko
nervozan da se porezao. Morao je stati i povezati ranu kako bi
zaustavio krvarenje. Iz depa j e izvadio rupi, ali nije odloio
pitolj ve je opet zubima pridrao improvizirani zavoj. Od toga
su trenutka obojica mukaraca postali veoma nervozni. Nestala je
ona razmetljiva smjelost kojom su preuzeli kontrolu nad avionom.
Znali smo da ve nekoliko sati letimo prema zapadu, no mogli
smo tek nagaati kamo nas pilot vozi. Poslije smo doznali da
im je prvi naum bio sletjeti u Ateni gdje su namjeravali traiti
osloboenje svojih palestinskih suboraca u zamjenu za taoce u
avionu. No nisu dobili doputenje za slijetanje pa smo produili u
Amsterdam gdje, isto tako, nisu mogli sletjeti. Odluili su zatim
letjeti preko Sjevernoga mora i u zraku raznijeti avion. Meutim,
kopilot im je rekao da nema dovoljno goriva pa su ponovno od
Amsterdama zatraili doputenje za slijetanje, koje su napokon
dobili. Spustili smo se na udaljeni dio aerodroma.
Tijekom leta nita od toga nismo znali pa smo se iznenadili
kada su otmiari objavili da slijeemo te da "uzmemo stopala u
ruke, dignemo ih visoko u zrak i krenemo". Trebalo nam je dosta
vremena da shvatimo da su mislili na cipele, a ne stopala. Imali
smo dvije minute da siemo s aviona prije no to ga zapale. Otvorili
su jedna vrata i postavili plastificirani lijeb za evakuaciju
po kojem su se putnici trebali spustiti na cementnu povrinu koju
smo nazirali duboko pod sobom.
Vidjevi priliku za spas, svi su navalili na vrata divlje se gurajui
kako bi napustili avion prije poara. J edan se histerian
mukarac pokuavao progurati mimo mene, gurnuvi me tako da
sam postrance pala niza lijeb. udarivi trticom o tvrdo tlo. Udarac
je bio toliko jak da nisam uspjela ustati pa su me putnici koji
su se spustili nakon mene odgurnuli u stranu. Uskoro j e stigao moj
suprug te me maknuo kako ne bih bila ostalima na putu. Odnijeli
su me dalje od aviona koji je ve poeo gorjeti.
Ubrzo su stigli autobusi i pokupili putnike, no mi smo, zbog
moje ozljede, bili meu posljednjima. Napokon smo se ukrcali u
autobus, a voza je, vidjevi jo dvoje ljudi kako stoje malo dalje
od zapaljena aviona, na na uas, skrenuo prema njima. Bili su to
otmiari. Ne govorimo nizozemski, ali je moj suprug zalupao po
plastinom staklu koje nas je odvajalo od vozaa, vrisnuvi da su
to otmiari. Tu j e rije na voza razumio. Okrenuo je brzo autobus
i odvezao nas do aerodromske zgrade. Vidjeli smo otmiare
kako umorno stoje nedaleko od aviona. Kao da u njima nije ostalo
nimalo energije, bili su slika i prilika poraza, dok se iza njih dimilo.
Budui da nam nisu dopustili uzeti sa sobom svoje stvari, u
avionu su nam ostale rune torbice, kaputi, jakne, runa prtljaga,
a neki su ak ostavili i cipele. Prije nekoliko sati otili smo iz vrela
i zaguljiva Bombaya, a sada smo se u hladno oujsko vee nali
u Europi. Kiilo je i mnogima koji nisu imali kaput ili jaknu,
bilo je jako hladno na putu do terminala. Posljednji je avion ve
odavno otiao, pa je aerodrom bio gotovo prazan. No uskoro se
proirio glas o naem dolasku, i odasvud su se pojavili djelatnici
aerodroma uzbueno razgovarajui o izbjegnutoj tragediji i istodobno
postavljajui pitanja.
Dobili smo tople arape, pokrivae da se umotamo te vruu
kavu da se ugrijemo. Stigli su i novinari i zamolili nas da im ispriamo
svoj strani doivljaj. Lea su me i dalje jako boljela pa
sam se pitala kada emo krenuti u London gdje sam ve prije,
neobine li sluajnosti, ugovorila sastanak s lijenikom koji provodi
Alexanderovu tehniku, metodu kojom se svi dijelovi tijela
dovode u sklad. Posjetila sam ga prole godine, a eljela sam iskoristiti
i ovogodinji boravak u Londonu da ga ponovno vidim.
Sada e mi to uistinu biti potrebno! Dok sam o tome razmiljala,
ula sam najavu da se avion za London sprema poletjeti te se mole
putnici da krenu k izlazu. Moj je suprug pitao imaju li jo dva
slobodna mjesta, dodavi da bih htjela posjetiti svojeg lijenika u
Londonu jer sam se ozlijedila, a u Amsterdamu ne poznajem ni
jednoga. Rekli su nam da e nas pokuati smjestiti u taj avion.
Ubrzo se pokazalo da su slobodna dva mjesta i da se urno moramo
ukrcati. Suprug me. uz pomo jednog zaposlenika, doveo do
izlaza gdje su nas, nakon brzih objanjenja slubenim osobama,
pustili u avion i on je krenuo na vrijeme.
Nismo imali sa sobom ni prtljage ni putovnica ni bilo kakve
isprave. Dobili smo rukom ispisane potvrde koje e nam biti do-
voljne dok se ne iskrcamo u Londonu, a tamo emo opet morati
traiti privremene putovnice kako bismo mogli odletjeti kui.
Zahvalno smo se smjestili na naa sjedala. Uzletjevi, daleko
dolje vidjeti smo zapaljen avion iz kojega smo tako urno pobjegli.
Od srca sam zahvalila Babi ponovno postavi svjesna mira
koji me je preplavio.
Dok j e avion gorio, posebna su vozila pjenom gasila poar.
Kada smo nakon nekoliko dana preuzeli i otvorili svoju prtljagu
na londonskom aerodromu, vidjeli smo d a j e sve uniteno. Ili j e
bilo spaljeno ili natopljeno kiselinom, uasnih boja. Sve smo ostavili,
ukljuujui kovege.
Dobili smo privremene putovnice. Lijenik u Londonu pomogao
mi je toliko da sam izdrala let do Los Angelesa, iako e
me lea jo dugo boljeti.
Nekoliko tjedana nakon povratka, iz novina smo doznali da
je dostavlja hrane iz Bejruta pristao za 400 dolara ukrcati puke,
municiju i eksploziv u krinje s hranom. Sve je sakrio ispod sjedala
rezerviranih za otmiare.
Iduih smo mjeseci pratili preko novina njihovo kretanje.
Najprije su bili zadrani u zatvoru u Amsterdamu, a zatim se postavilo
pitanje tko im treba suditi. Napokon im je ipak sueno u
Amsterdamu i tamo su utamnieni. No nekoliko mjeseci potom
uli smo da je otet jo jedan avion i da je traeno da se otmiari
naeg aviona puste na slobodu u zamjenu za taoce.
Nakon tog dogaaja, osjeala sam duboko olakanje i veliku
zahvalnost prema Babi koji nam je pritekao u pomo. Ni trenutak
nisam sumnjala da je to Baba uinio. No tek u mu idue godine
moi osobno zahvaliti za pomo. Baba esto kae da nikada nee
utjecati na neiju karmu, ali e je ublaiti najvie to se moe i
pomoi nam da nosimo svoj teret. Stoga samo o nama ovisi hoemo
li svjesno odluiti pozvati ga u pomo.
Nakon doivljaja s otmiarima, spoznala sam da Baba od nas
trai da obavimo svoj dio posla. Moramo mu dopustiti da se nama
koristi u razliitim situacijama i onako kako smatra potrebnim.
Bila sam sigurna da je upravo njegova ljubav bila ta silna snaga
koja je omela otmiare u provoenju njihova prvobitna nauma da
unite avion i putnike u njemu. Baba e mi to potvrditi tek nakon
osam godina. Lako zaboravljamo da i mi trebamo odigrati svoju
ulogu tako da odustanemo od voljnog djelovanja i pristanemo da
njegova volja vlada naim ivotom. U konanici, to znai dopustiti
da njegova volja vlada svijetom u kojem ivimo i meu ljudima
koji nas okruuju.
U listopadu te godine dogodio se zanimljiv nastavak prie o
otmici. Dr. Gokak, dugogodinji Babin poklonik i tada zamjenik
rektora Sveuilita u Puttaparhiju, nakratko je posjetio Kaliforniju.
Bio je gost nekolicine poklonika, a nekoliko je dana boravio
i kod nas. Bio nam je dragi gost, uivali smo u njegovu drutvu.
On i moj suprug zanimali su se za englesku knjievnost, a dr. Gokak
je studirao na Oxfordskom sveuilitu. Bio je i pjesnik te nas
je poastio ispjevavi za nas pjesmu o panoramskom pogledu na
planine i ocean to se pruao s prozora sobe na dvanaestom katu
gdje smo tada ivjeli.
Nekoliko dana prije no to je trebao posjetiti drugu obitelj,
primili smo brzojav od putnike agnecije iz Londona, koju smo
zamolili da ispita mogunost posjeta komunistikoj Kini. U brzojavu
su nam javljali daje suprugu i meni u Pekingu izdana dozvola,
a sada ima i slobodnih mjesta pa bismo mogli krenuti na put
ve idui etvrtak. No morali smo u Londonu biti neto prije gdje
smo trebali saekati da nam kinesko veleposlanstvo izda vize. Tada
se u Sjedinjenim Dravama nisu mogle dobiti vize jer naa vlada
jo nije priznavala Kinu. Ako smo eljeli putovati, trebali smo
hitno javiti agenciji da se ne popune mjesta. Najprije smo osjetili
razoaranje. Mislili smo da se neemo uspjeti pripremiti za put
za tako kratko vrijeme, a uz to smo imali i gosta. Prisustvovali
smo i predavanjima koje je dr. Gokak drao, a spremali smo veeru
u njegovu ast koja se trebala odrati veer uoi naeg eventualnog
odlaska na put.
Kada je dr. Gokak uo za putovanje, traio j e od nas da nikako
ne propustimo tu iznimnu priliku. Istaknuo je da se takva
prigoda ne proputa jer se inilo da Sjedinjene Drave nee uskoro
priznati Kinu te Amerikancima nee biti omoguen ulazak u
tu zemlju. Rekao je da e nas prije napustiti kako bismo se mogli
spremiti za put. Konano smo se dali nagovoriti, nazvali smo
agenciju, rezervirali karte i zamolili da nam srede vize.
Zadnji dani prije puta bili su iscrpljujui, no ipak je sve proteklo
bez problema. Prisustvovali smo predavanjima, a stigli smo
se i spakirati za put. Mnogi su nam poklonici pomogli pripremiti
veeru za dr. Gokaka, koja je bila veoma uspjena. Kada su u nedjelju
ujutro po njega doli njegovi novi domaini, bili smo
spremni krenuti na aerodrom.
Zamislite kako smo se osjeali kada smo doznali da emo
letjeti za Hong Kong u britanskom avionu koji e na putu sletjeti
u Bejrut i Bahrain gdje e uzeti gorivo i putnike. Bila je to ista
avionska kompanija i ista dva grada u koja smo sletjeli na prijanjem
nesretnom putovanju. Nije nam bilo ugodno kada smo to
uli, ali smo znali da ne moemo nita uiniti. U sebi sam zamolila
Babu da nas titi. U Londonu je sve proteklo kako treba, dobili
smo vize na vrijeme i pridruili se skupini, kao to je bilo planirano.
Kada smo sletjeli u Bejrut, obavijestili su nas da zbog sigurnosnih
razloga ne smijemo naputati avion. Taje zabrana uzrokovala
negodovanje meu putnicima jer su se mnogi veselili to
e moi protegnuti noge. Stojei pokraj otvorenih vrata, moj je
suprug primijetio daje posve zadovoljan to mora ostati u avionu
jer je njegov avion prole godine bio otet u istomu tomu gradu.
Dodao je da mu je drago to su se sigurnosne mjere pootrile. Indijska
stjuardesa koja j e stajala u blizini, naglo se okrenula upitavi
da li govori o avionu koji je sletio u Amsterdam prolog
oujka. Rekla je potom daje ona bila jedna od stjuardesa u tom
avionu. udili smo se toj sluajnosti, primjeujui da smo oito
svi bili spremni ponoviti rizik. Ona je smatrala da je malo vjerojatno
da bi se takvo to moglo dogoditi dvaput u jednom ivotu,
pa se to ni nama troma vjerojatno nee dogoditi. Svi koji su nauli
na razgovor, usrdno su se nadali da je u pravu.
Ubrzo nakon povratka iz Kine, poeli smo razgovarati o posjetu
Babi sljedeeg sijenja. To nam je ve gotovo postalo godinjom
navikom. Nisam mogla doekati da ga ponovno vidim, nadajui
se da u imati prigodu zahvaliti mu to nas je zatitio u
onom munom doivljaju. Nismo uli daje bilo ime dao naslutiti
da zna za na uzbudljiv povratak kui. Bila sam sigurna da ne samo
da mi je priskoio u pomo kada sam ga zazvala, ve i da je
izbrisao svaki strah koji sam moda osjeala i tako sprijeio teko
stanje koje je moglo nastati meu ostalim putnicima. Znala sam
da mi jedino Baba moe potvrditi taj osjeaj, naravno ako tako
eli. No znala sam, isto tako, da moda nikada nee spomenuti taj
dogaaj. Iskustvo nas je pouilo da nitko nije siguran to e Baba
uiniti u bilo koje vrijeme i u vezi s bilo ime. Uz to to sam mu
se eljela zahvaliti, nadala sam se da u moi porazgovarati s njim
i o neemu drugom. Na se doivljaj duboko dojmio ostalih poklonika.
Najvie su se udili tome to nas Baba nije upozorio nego
je dopustio da se to dogodi. Baba, naime, ponekad upozori ljude
kada im se neto loe sprema. Ugledavi me u Bombayu. uputio
mi je topao osmijeh. Tada me je mogao upozoriti, daje to smatrao
potrebnim. Samo Baba zna zato to nije uinio. Moda zato to je
znao da e to iskustvo na neki nain biti vaan dogaaj u naem
ivotu. Vidjela sam da je vjera nekih poklonika bila dobro uzdrmana,
to mi je bilo razumljivo. Smatrala sam da ne bismo smjeli
misliti da emo samim time to smo postali Babini poklonici,
zauvijek ivjeti sretno i bez ikakvih tekoa. Govorei iz vlastita
iskustva, mogu rei da je sa mnom bilo posve drukije. Mnogo
sam nauila iz slinih iskustava.
13. poglavlje
Sredinom sijenja 1975. godine ponovno smo krenuli u Indiju.
U Bangaloreu smo uli da je Baba u Whitefieldu, te smo se
presvukli i otili na na prvi daran. Ugledavi moga supruga. Baba
mu je rekao da budemo u njegovoj kui sutradan rano jutro.
Osjeala sam kao da smo se vratili kui. Kada je siao iz svojih
odaja, pozvao nas je na ruak u dom dr. Bhagavantama. Tamo j e
ve sjedilo nekoliko mukaraca i ekalo Babu. Bila sam jedina
ena pa sam se poela pitati gdje u sjesti. Istoga je trenutka Baba
razrijeio moju dvojbu i sa smijekom ocrtao irok krug rukom,
rekavi: "To je enska strana."
Nakon kraeg govora pozvao nas je u omanju sobu. Sjeli smo
mu uz noge i tada sam mu se eljela zahvaliti to nas je spasio od
otmiara. Tek sam zapoela, kad me prekinuo: "Da, da, znam.
uo sam tvoj glas kako doziva: Baba! Baba!" Savreno je oponaao
moj glas i engleski naglasak koji je primjetljiviji kada sam
uzbuena. Nastavio j e zatim razgovor s uobiajenim primjedbama,
pitanjima i priama, i vie nije spominjao otmiare. Rekao je
to je htio istaknuvi da sam se sjetila pozvati ga u pomo. To je
oito bilo sve to smo tada trebali uti, do oprotajnog intervjua
kada se ponovno dotaknuo te teme, iako tek usputno.
Nakon intervjua, pridruili smo se drugim gostima. U skupini
su bila i dva zapadnjaka koje nismo poznavali. Baba se tru-
dio podrobno odgovoriti na njihova pitanja. Poslije smo doznali
da su to bila dvojica parapsihologa, dr. Karlis Osis, direktor Amerikog
drutva za parapsiholoka ispitivanja, i dr. Erlendur Haraldsson
s Odjela za psihologiju Islandskog sveuilita u Reykjaviku.
Dotad su ve dvaput posjetili Indiju ispitujui granine psiholoke
pojave. Babu su prvi put vidjeli 1973. godine. Sada su
nastavili promatrati njegove moi i nadali se da e ga uspjeti nagovoriti
da sudjeluje u nekoliko nadziranih eksperimenata.
Kada je najavljen ruak. Baba nas je sve poveo u susjednu
prostoriju. Opet nisam znala kamo da sjednem. Pokretom ruke
pokazao mi je da krenem naprijed i ohrabrujui me, rekao: "Pouri.
Nemoj zaostajati." im sam prola kroz vrata, krenuo je za
mnom i pokazao mi gdje da sjednem. Zauzeo je zatim mjesto na
povienom podiju gdje mu je gospoa Bhagavantam osobno posluila
jelo. Mi smo sjeli na pod, a posluili su nas lanovi obitelji.
J ela su bila razliita. Ponovno sam mu bila zahvalna to mi
je pokazao gdje da sjednem. Budui da sam bila jedina ena u
drutvu, osjeala bih se vrlo nesigurno bez njegove pomoi.
Kada smo svi bili poslueni, Babaje dao znak da ponemo
jesti. S vremena na vrijeme pogledao bi me sa smijekom koji je
pokazivao da me razumije, dajui mi znak da ne jedem neku hranu
koju sam upravo prinosila ustima. Njegova mi je pantomima
govorila daje hrana previe zainjena, a zatim bi rekao: "Tu ima
previechilija za tebe." U uobiajenim bih se okolnostima osjeala
neugodno ako bi me tko tako doveo u sredite pozornosti, no
Baba bi uhvatio moj pogled i svoju poruku prenio tiho i neprimjetno
pa sumnjam da je to itko primijetio jer su svi bili zaokupljeni
ljutom indijskom hranom.
Tijekom cijeloga dana Babaje bio poput brine majke prepune
ljubavi za svoju djecu. Bio je to melem za moju duu budui
daje mojoj majci nedostajalo ljubavi. Kako je Baba znao za im
sam kao dijete udjela i to mi nikada nije prueno? Bila mi je
potrebna njenost, eljela sam da se netko s ljubavlju brine za mene,
da prihvati moje slabosti, a ne da me neprestano optuuje za
neto. Kako je mogao znati da me ak i sada, kada imam ezdeset
godina, treba ohrabrivali kako bih suzbila svoju stidljivost i zauzela
mjesto u svijetu koje mi po pravu pripada? Bila sam toliko
zastraivana da sam mislila daje to sebino, pa stoga i smrtni gri -
jeh. Baba me njeno, ali odluno, poticao da uinim svoje prve
korake i izaem iz sigurnosti svoje zatitne ljuture. Otada sam
uz njegovu pomo napravila mnogo koraka. Znao je da mi upravo
tu treba najvie pomoi. Prema ljudima koji imaju oprean problem,
dakle prema ljudima koji su estoki, postupa drukije. Ljudi
esto ne razumiju da Baba svakoga poduava onako kako to upravo
tom pojedincu treba, pa dolazi do nerazumijevanja kada kae
neto jednoj osobi, a druga to primijeni na sebi, iako se to ne odnosi
na nju. Tako, na izgled, dolazi do mnogih proturjenosti i zabuna
jer ljudi navode Babine rijei izvan njihova konteksta.
Nakon tog prvog dana u Babinoj prisutnosti, ponovno smo
ivjeli uobiajenim ritmom. Ubrzo nakon naeg dolaska, Babaje
sjeo na muku stranu to je obino bio uvod u jedan od njegovih
neformalnih govora ili odgovaranja na pitanja. Spomenuo je daje
upravo obavio obred vjenanja za jedan mladi indijski par. Moj je
suprug napomenuo da oni tek zapoinju svoj zajedniki ivot, dok
emo mi ubrzo slaviti 33 godine braka. Na to je Baba pitao kada
je ta godinjica i doznavi da je 30. sijenja, rekao nam da e nas
taj dan primiti.
Bila sam presretna kada mi je Sidney ponovio njihov razgovor.
Nisam mogla zamisliti to bi bilo blagotvornije od Babina
blagoslova na dan nae godinjice braka. Nakon nekoliko dana
rekao nam je da odlazi u Puttaparthi te da ga slijedimo. Zatim je
dodao da e nas primiti 30. sijenja, dakle za dva dana.
Rano ujutro sljedeega dana sjedili smo u taksiju pokraj glavnog
ulaza u aram ekajui da se pojavi njegov automobil. Ponovno
smo bili sudionicima njegova praznina raspoloenja. Nekoliko
smo se puta zaustavili jer je davao daran ljudima koji bi
se pojavili niotkuda kada bi se pribliio njegov automobil. Ponekad
bi proetao du kolone automobila koji su ga pratili, na radost
putnika u njima. Do kraja puta slao je djeake svojih kola
da raznose svjee voe. Bio je posebno radostan i bezbrian i cijelim
se putem smijao i alio sa svima nama.
Ujutro 30. sijenja netko je pokucao na naa vrata s Babinom
porukom da nas eli vidjeti te da budemo ispred sobe za intervju
nakon darana. Bili su pozvani i parapsiholozi koje smo nedavno
upoznali na ruku kod dr. Bhagavantama, i jo nekoliko drugih
ljudi.
Nakon darana Baba nas je pozvao u sobu. Sjeli smo na pod,
a on je sjeo nasuprot smijeei se toplom dobrodolicom. Dok
smo se nastojali smjestiti u najudobniji poloaj, rukom je napravio
nekoliko krugova u zraku i stvorio vibhuti koji je prosuo na
nae dlanove. Oklijevali smo ne znajui to da uinimo. Rekao
nam je da ga pojedemo. Svoje je vedro raspoloenje prenio na nas
i tako nam pomogao da se opustimo. Zatim je ivahnim razgovorom
zaokupio dva parapsihologa kao da nastavlja prijanju raspravu.
Postalo je oito da oni ne mogu doekati da im Baba obea
da e sudjelovati u njihovim eksperimentima koji bi trebali pokazati
jesu li njegove moi prave ili su arobnjaki trikovi.
Naglo je prekinuo raspravu i okrenuo se sa smijekom mome
suprugu i meni. Najavio je potom da danas slavimo 33 godina braka
i da e nas, prema vedskim obredima, duhovno vjenati. Iznenadili
smo se jako. Nikada nismo uli za taj obiaj pa nismo
znali to nas eka. Baba nas je promatrao uivajui u naem iznenaenju.
Smijeei se, napravio je dobroznani pokret rukom i
materijalizirao zlatan prsten sa svojim likom. Podignuo gaje kako
bi ga svi mogli vidjeti, a zatim ga stavio na prstenjak moja supruga.
Objasnio je da Indijke ne nose vjenano prstenje. Umjesto
toga nose ogrlicu koja se nazivamangala sutra, to znai uzica
koja nosi dobru sreu. Krenuo je malom sobom tako da ga svi mogu
dobro vidjeti i promatrajui reakcije dvojice parapsihologa,
zavrnuo je rukave svoje haljine i pokazao da su mu ruke prazne.
Zatim je, dok smo ga pomno gledali, zatvorio jedan dlan, a drugom
je rukom iz njega izvlaio dugaku svjetlucavu ogrlicu koju
je spretno uhvatio kadaje poela padati. Svi su bili zapanjeni. Dao
ju je mome suprugu da mi je stavi oko vrata. Bila sam oarana.
Ogrlica je dugaka kao podui lani, sastoji se od osam skupina
dragog kamenja, svaka skupina po devet komada, a odvaja ih zlatno
zrno, dakle ukupno ih je 81. Povezani su tankom zlatnom niti,
a na dnu visi Babina slika u okruglom zlatnom okviru oko kojega
su simboli pet glavnih svjetskih religija. Preplavili su me osjeaji,
suze su mi same navirale iz oiju. Htijui sakriti moju zbunjenost,
Baba se nagnuo prema meni i njeno mi rekao neka je nosim ispod
sarija kako bih izbjegla ljubomoru i zavist. Svi su se okupili
elei bolje pogledati ogrlicu pa sam upitala Babu smijem li je
pokazati. Rekao je: "Da, to su tvoja braa i sestre". Zatim je
objasnio da e mi ogrlica pruiti zatitu devet planeta koji e mi
biti blagonakloni i koje simbolizira devet dragih kamenova.
Mnogo poslije doznali smo dajeshastiabdi ili obred drugoga
vjenanja uobiajen u junoj Indiji. Nakon to mukarac navri
ezdeset godina, on i njegova ena obave duhovno vjenanje u
kojemu se zavjetuju da e pomoi jedno drugom na duhovnom
putu spoznaje Boga. Babaje objasnio daje prva faza poznata po
imenu bhoga ili ispunjenje elja, a zatim slijedi joga ili ujedinjenje
s Bogom. Upravo sam bila navrila ezdeset godina, a moj je
suprug imao ezdestsedam.
Nakon to su svi imali priliku diviti semangala sutri, Baba
se obratio dvojici parapsihologa i zadirkujui ih, upitao: "Moete
li objasniti kako se to dogodilo?" Odmahnuli su glavom. Rekao
je da im stalno prua priliku da ga izbliza promatraju i sluaju jer
zna da su dobra srca i da ih zanima dobrobit ovjeanstva, i da se
zato bave svojim istraivanjima. Uslijedilo je ivahan razgovoru
kojem je Baba strpljivo i dobroduno odgovarao na postavljena
pitanja dvojice znatieljnika.
Objasnio je da predmete stvara stvaralakom mentalnom moi
(sankalpa). Dodao je da svatko tko razvije mentalnu snagu i
proisti svoje srce, i sam to moe initi pod uvjetom da poput njega
voli sve stvoreno.
Pitali su ga koje je znanstveno objanjenje onoga to su vidjeli
i moe li znanost ikada razumjeti njegovu materijalizaciju.
Babaje odgovorio ovim rijeima: "Materijalna znanost to nikada
nee razumjeti. Njezine su mogunosti ograniene jer se bavi samo
opipljivim svijetom. Znanost se bavi eksperimentima, dok je
predmet duhovnosti iskustvo i unutarnje zrenje. J a vidim materiju
tamo gdje je ne bi naao ni najbolji mikroskop. ak i najboljem
lijeniku, da bi postavio dijagnozu kakve sloenije bolesti,
treba pomo rendgenskih zraka i kliniki testovi krvi, mokrae i
stolice. Meni to nije potrebno. Postavit u vam ispravnu dijagnozu
istoga trenutka."
Dvojica parapsihologa i dalje su nastojali uvjeriti Babu da se
podvrgne testiranjima. U jednom se trenutku inilo daje ve pomalo
nestrpljiv, te se okrenuo jednomu od njih i rekao: "Pogledaj
svoj prsten." Ovaj gaje posluao i licem mu je preletio izraz nevjerice.
Nestala je slika s prstena i svi su je traili na podu, no nije
joj bilo ni traga iako su okvir i kukice koje su je pridravele, bile
cijele.
Dok se nastavila potraga za nestalom slikom s prstena, Baba
je u susjednoj sobi davao osobne intervjue. Nakon to je razgovarao
sa svima nama, aljivo se obratio dvojici koji su nevoljko
prekinuli svoju potragu. Rekao im je : "To je bio moj eksperiment."
Izali smo iz sobe i ostavi zajedno, raspravljali smo o zagonetki
kojoj smo prisustvovali. Zakljuili smo da je Baba nekako
uspio ukloniti sliku. Pitali smo se to e se sljedee dogoditi. Hoe
li tom ovjeku stvoriti drugi prsten? Znalo se da to ponekad
ini kada bi se prsten izgubio ili otetio. Ili e ostaviti prazan okvir
kao podsjetnik na svoj eksperiment? J a sam i dalje bila pod
jakim dojmom naega neoekivana ponovnog vjenanja i njegova
znaenja pa bih se najradije bila sklonila na kakvo mirno mjesto
i meditirala o tom iskustvu. No ljudi koji su ekali vani, zamijetili
su duljinu intervjua i izraze naih lica kada smo izali. Neki su
dotrali i upitali to se dogaalo. Nala sam se u nedoumici. Baba
mi je upravo rekao da ne pokazujemmangala sutru, ali sam je
pokazala onima koji su bili sa mnom u sobi za intervju jer su oni
moja braa i sestre. Kako da sada postupim? Bila je to lekcija o
razluivanju, koju sam upravo uila. Moram nauiti kako da znam
kada je pokazati i komu. Brzo sam objasnila da mi je potrebno
vremena da upijem sve to se dogodilo. To su svi razumjeli jer je
opepoznato da je intervju snano iskustvo. im sam se neopazice
uspjela iskrasti, potraila sam mirno mjesto. Imala sam silnu
potrebu da saberem svoje dojmove i usredotoim se na znaenje
obreda koji je Baba odabrao da bi obiljeio nau godinjicu. Znala
sam iz prolih iskustava da sve to Baba kae ili uini ima duboko
znaenje na vie razina. eljela sam o svemu promisliti dok mi je
jo bilo svjee u sjeanju kako bi to postupno, u vremenu koje
slijedi, postalo dijelom moga bia. Osjetila sam to kao veliku odgovornost,
iako u to vrijeme nisam znala to to sve ukljuuje.
Nakon dva dana pozvani smo na drugi intervju, zajedno s parapsiholozima
i jo nekoliko ljudi. im smo se okupili i sjeli na
pod. Babaje pogledao ovjeka ija se slika s prstena izgubila i sa
smijekom ga upitao eli li je natrag. ovjek je odgovorio da eli
i pruio Babi prsten. Baba ga je uzeo i upitao: "eli li istu ili
drukiju sliku?" "Istu", odgovorio je ovaj. Baba je tada zatvorio
aku, triput u nju puhnuo i otvorivi dlan pokazao prsten. ovjek
je primijetio da je slika ista, ali je pozadina drukija.
Parapsiholozi su od velika iznenaenja i uzbuenja poeli
govoriti vrlo glasno. Babaje stavio prst na usta dajui im na znanje
da se stiaju, a tada nas njeno otpratio iz sobe.
Proli sam put radila sa enom koju su muili strahovi. Ponovno
je bila tu pa smo nastavile rad zajedno s njezinim suprugom.
To me prilino zaokupilo, posebno zato to su me i neki drugi
zamolili da s njima radim.
Potkraj naeg boravka, poelo se ukati da Baba odlazi u
Anantapur u dravi Andhra Pradesh gdje se nalazi enski koled.
uvi to, moj je suprug odluio pitati Babu da nam dopusti otputovati
jer se Baba moda nee vratiti do tog vremena. Kao to
se esto dogaa kada netko eli neto to Baba moda ne odobrava,
Sidney nije nikako mogao privui njegovu pozornost. to se
vie trudio, to mu je Baba vie izmicao. Napokon, kada je krenuo
k autu koji gaje trebao povesti na put, Sidney je pourio k njemu
i upitao ga moemo li otputovati. Baba se uspravio u punoj svojoj
visini, inilo se da nadvisuje moga supruga koji je zapravo bio
mnogo vii, i zapovjednikim mu glasom odgovorio: "Ne, oboje
ostanite ovdje." Odlunim je pokretom ruke povrdio svoju zapovijed
i odvezao se.
Nakon Babina odlaska, aram se doimao bez ivota. Ozraje
se posve izmijenilo jer su se ljudi opustili budui da vie nisu bili
u stanju stalne pripravnosti, eljni da uhvate svaki Babin pokret i
tako potpuno iskoriste razmjerno malo prigoda za njegov daran.
Nitko nije znao koliko ga dugo nee biti. Baba rijetko govori o
svojim planovima, a kada to i uini, vrlo esto ih mijenja bez najave.
Pokuali smo se opustiti i strpljivo saekati njegov povratak,
a vrijeme iskoristiti za obavljanje zanemarenih svjetovnih aktivnosti.
Potkraj prvog dana Babine odsutnosti dotrao mi j e mladi s
kojim sam radila molei me da poem s njim jer neka mlada ena
stvara probleme ispred hrama. Rekao je daje ljudi zadueni za red
nisu uspjeli zaustaviti. Taje mlada ena upravo stigla u aram iz
Engleske u pratnji starijeg ovjeka. Mahnitala je i ponaala se prilino
nasilno pa ju je trebalo uvati da ne bi ozlijedila sebe ili dru-
ge. Njezin je pratilac ili tjelesni uvar rekao mladiu da je ve
dugo poznaje. Bila je izvrsna studentica i najmlaa ena koja je
ikad imenovana ravnateljicom kole u Engleskoj. Tada j e s njom
krenulo na zlo. Drastina se promjena zbila kada je sluajno dola
u dodir sa skupinom ljudi koja je prakticirala crnu magiju, iako
su za sebe tvrdili da su krani. Shvatila je svoju pogreku tek
nakon to je prisustvovala obredu crne mise, a njezino j e sadanje
stanje izravna posljedica toga zastraujueg iskustva. Mladi mi
je sve to govorio stalno me pourujui. Ostavio ju je na enskoj
strani jer aramska pravila nisu doputala da on ili njezin pratilac
budu na tomu mjestu uz nju.
Ako kaem da sam se uasnula, neu dovoljno dobro opisati
svoje osjeaje. Nisam imala pojma kako da se uhvatim u kotac s
takvim sluajem. Uz to, nisam bila ovlatena da ita uinim budui
da je Baba otiao u Anantapur. Taj su sluaj trebale rijeiti
ene - dragovoljci koje su za to odabrane. Njihov je zadatak bio
da osiguraju red i ispravno ponaanje meu enama. No mladi
je na to rekao da ovaj sluaj nipoto nije uobiajen i da u jedino
ja moda uspjeti pomoi. Pristala sam poi s njim, a moj je suprug
traio da ide sa mnom. Pred hramom nas je doekao divlji
prizor. Nekoliko je ena pokuavalo zadrati posve neprikladno
odjevenu mladu enu koja se otimala i divljala na mjestu gdje se
zahtijeva stroga tiina. U sklopu hrama nalazi se Babin stan i soba
za intervju pa je stoga vano potovati pravilo tiine.
Toliko se snano opirala enama oko sebe, mlatarajui rukama
i nogama, da joj se nisu mogle pribliiti. Bila je to bezizlazna
situacija.
Prije no to sam bilo to odluila, potrala sam k njoj tjerana
nekom silom koja nije imala veze s mojom svjesnom voljom. Automatski
sam je zagrlila, njeno je povukla sa sobom na tlo i posjela
je sebi u krilo kao povrijeeno dijete.
Govorila sam joj smirujuim glasom, nato me pogledala
oito iznenaena i upitala jesam li Engleskinja. Kada je ula da
sam roena i kolovana tamo, uzdahnula je i opustila se uz mene.
Tada je dotrao moj suprug, ali su ga zaustavili dragovoljci
jer je krenuo na ensku stranu. Bojao se da e me ozlijediti. Obeala
sam joj dau joj pokuati pomoi, zamolivi je da mi dopusti
da je odvedeni odavde. Mirno j e pristala i uz pomo jo jedne
ene gotovo smo je odnijeli na jedno mjesto gdje smo mogli promisliti
to nam je dalje initi. ovjek koji ju je pratio na putovanju,
dotrao je s kljuem njihove sobe. Primijetila sam da su mu
lice i ruke prekriveni ogrebotinama. Poslije smo saznali da mu je
te rane zadala njegova tienica tijekom leta u Indiju.
Tek u sobi sam je malo bolje pogledala. Strano je izgledala.
Poput kostura, s prljavom slijepljenom kosom, a njezina je odjea
bila potrgana i obuena naopako. Lice joj je bilo bijelo poput
plahte, a oi su joj bolje od ikakvih rijei govorile o proivljenim
patnjama. Bilo mi je jako ao, no nisam znala kako da joj pomognem.
Znala sam jedino da joj je potrebna ljubav i suosjeanje.
Sljedeih je dana nekoliko zapadnjaka pruilo sasvim praktinu
pomo - skupili su sarije i pokazali joj kako da ih nosi, a
drugi su donijeli krevetninu i hranu. Pomogla sam joj da se okupa
i oelja, a onda je polako i u strahu poela priati o svojim iskustvima.
Zgrozila sam se nad snagom hipnotike moi te samozvane
kranske skupine ljudi s kojom se u svome neznanju povezala.
Bilo je strano gledati koliko im je bila podlona i u kakvu
je strahu ivjela. Iskoristila sam sve metode koje sam znala
ne bih li je otvorila i pomogla joj rastjerati uasne simbole i prikaze
koje je, kako je govorila, "vidjela". Osjeala sam da mi nedostaje
iskustva u radu s tako tekim sluajem, ali nimalo nisam
sumnjala da e, bude li osloboena od te zlokobne sile koja je
kontrolira na daljinu, to biti Baba koji je pomogao kroz mene.
Nekoliko je ljudi poelo primjeivati da im se dogaa neto
neobino. Kada su bili u dodiru s njom. ili ak ako bi samo proli
pokraj njezine sobe, osjetili bi se bolesnima, utuenima, zbunjenima
ili jednostavno slabima. J edna joj je ena posudila rupi, a
kada joj gaje ona opranog vratila, bilo joj je tako zlo da gaje morala
spremiti u koveg. No tek spalivi ga, rijeila se problema.
ula sam sve vie takvih pria, a onda mi je sinulo da ja ne osjeam
nikakve tekoe iako s njom provodim mnogo vremena. To
me je uistinu zaudilo jer sam oduvijek bila osjetljiva, posebice
na negativne emocije i vibracije. Kako to da ja nisam imala problema,
dok su se svi ostali alili na njih?
J ednog je jutra'bila uznemirena i ustraena vie no inae. Instinktivno
sam posegnula za Babinom slikom s mangala sutre kako
bih s njim uspostavila mentalnu vezu i upitala ga to da ui-
nim. Tada sam shvatila. Nije li rekao da e mi devet planeta pruiti
zatitu, a ja to tada nisam razumjela. Vjerojatno sam zbog toga
bila imuna na negativne sile koje su ovladale mladom enom. Ta
me misao utjeila, no osjeala sam se posve samom i vie no ikada
shvaala sam da moram neprestano traiti Babinu pomo.
Svi su bili sretni kada se Baba vratio. Podrazumijevali smo
da e nadalje on preuzeti brigu o toj neobinoj eni. Nadali smo
se da e je izlijeiti i osloboditi njezinih tlaitelja. Umjesto toga,
uputio je dragovoljce da nas smjeste uza vanjski zid sobe za intervju,
koja se nalazi ispod njegovih odaja. Posljedice su bile izvanredne.
Pomou Babine moi koja je dopirala k njoj kroza zidove,
na povrinu svijesti poeli su izbijati razliiti simboli koji
su predstavljali iskustva kroz koja je prolazila zbog crne magije.
Slike su se pojavljivale, a ona je uspijevala svaku posebno vidjeti.
Pomogla sam joj da ih protumai i oslobodi ih se tako da ih preda
Babi. No cijelo ju je vrijeme toliko muio strah i uas da se nekontrolirano
tresla. Sreom, znala je to radimo i da je to nuno
pa je voljno suraivala, koliko je mogla. Tako se uspjela osloboditi
mnogih zakopanih sjeanja te je mogla nastaviti brinuti se za
sebe, a mi smo se spremali za odlazak.
Sada shvaam da ne bi bilo dobro da je Baba s njom uspostavio
kontakt im je dola u aram. Ne bi tada mogla podnijeti
njegovu energiju. Poslije sam ula da joj je Baba savjetovao da
ode iz arama prije proslave Sivaratrija jer je tada ozraje ispunjeno
ivinom energijom. Zakljuio je daje preslaba da bi mogla
podnijeti tako jake vibracije.
Ubrzo nakon naeg dolaska. Baba je razgovarao s J ackom
Hislopom i mojim suprugom o potrebi osnivanja tijela koje bi
nadgledalo i organiziralo sve vei broj Sai Babinih centara u Sjedinjenim
Dravama. Sve je vie ljudi odlazilo u Indiju posjetiti
Babu, te bi nakon povratka u skupinama pjevali bhajane, razgovarali
se s drugim poklonicima, a neki su osnivali i centre. Broj je
takvih centara rastao pa su bile potrebne smjernice kako bi se organizirali
poput centara u Indiji, ali u obliku koji bi bio prikladan
za nau zemlju. Babaje zatraio od J acka i moga supruga da sastave
nacrt onoga to su smatrali potrebnim i donesu ga k njemu
na odobrenje. Nekoliko su se puta nali i raspravljali o tomu.
Potkraj naeg boravka. Babaje najavio da e se Druga svjetska
konferencija odrati u aramu u treem tjednu mjeseca studenoga,
neposredno prije proslave njegova pedesetog roendana,
23. studenoga.
Kada se pribliilo vrijeme naeg odlaska kui, Baba nas je na
oprotajnom intervjuu pozvao da prisustvujemo konferenciji.
Raspitao se za moje glavobolje. uvi da ih jo ponekad imam,
stvorio je malu plastinu boicu s pilulama i uputio me da svaki
dan, nakon povratka kui, uzmem jednu. Sa zanimanjem sam promatrala
boicu. Na okruglu sam zatvarau vidjela malen trokut i
u njemu slovo K. U Bangaloreu sam pitala za proizvoaa u
nekoliko ljekarni, no nitko nije znao pa sam zakljuila daje to jo
jedna Babina zagonetka koju trebam rijeiti. Najprije sam pomislila
da su tu spojena dva simbola kojima se najee sluim u
svom radu, a to su krug i trokut, a daje slovo K prvo slovo naeg
prezimena. J e li mi Baba, na svoj jedinstven nain, pokazivao da
zna koje metode upotrebljavam?
Otila sam prepuna njegova blagoslova. No trebala sam upiti
jo puno od njegova uenja i vlastitih iskustava prije no to u ih
moi primijeniti u svakodnevnom ivotu. Tijekom godina shvatila
sam da su mi potrebni mjeseci, a ponekad i godine, da bih
razumjela neto od onoga to je Baba govorio u svojim govorima
ili meni osobno. Da bi neka lekcija postala jasna, Babine poruke
moraju se protumaiti na raznim razinama.
14. poglavlje
Stigli smo kuci krajem veljae, a u studenome emo ponovno
otputovali na Drugu svjetsku konferenciju i proslavu Babina
pedesetog roendana. Nismo se nadali da emo se tako brzo vratiti.
no Babaje svoje elje izraavao tako da bi ovjek zaboravio
na sve svoje planove, ne pitajui vie nita.
Nekoliko smo sljedeih mjeseci bili zaokupljeni svakodnevnim
poslovima. Odluili smo se preseliti iz stana u kuu. Preselili
smo se u kolovozu pa smo imali dovoljno vremena da se smjestimo
prije ponovna odlaska u Indiju.
Stigavi u Puttaparthi, otkrili smo da dijelimo sobu s jo dva
brana para, i nemalo se iznenadili. inilo se neobinim da mukarci
i ene sjede odvojeno za vrijeme darana i na drugim skupovima,
a stanuju zajedno to ih dovodi u neposrednu i vrlo intimnu
blizinu. Razveselili smo se kada smo u jednom od parova
otkrili nae prijatelje Bockove, koji su stigli nekoliko dana prije
nas i lijepo se smjestili. Za koji dan stigao j e i drugi par pa je kod
nas vladala prilina guva. Na veer smo vrlo paljivo stavljali
madrace na pod jer je jedva bilo mjesta za svih est leaja. I uz
najvei oprez moglo se dogoditi da se tijekom noi netko okrene
i zavri na susjedovu krevetu. Sada smo tek osjetili to znai zajedniki
ivot. Nismo samo spavali u istoj sobi, ve smo i kuhali,
kupali se, prali odjeu, svlaili se i oblaili. Izvjetili smo u tome
kako da naizmjence koristimo kuhinju i kupaonicu i to bre se
okupamo i obuemo. Posljedica ivota u skuenu prostoru bile su
mnoge smijene, ali i stresne situacije, no nekako smo se uspjeli
prilagoditi. Ako j e nae prijateljstvo s Bockovima izdralo takvu
kunju, sigurno ima vrste temelje u zajednikoj ljubavi prema
Babi.
Konferencija je trajala deset dana, svaki je dan bio ispunjen
razliitim aktivnostima i sadrajima. Prvi smo put imali prigodu
promatrati na djelu lanove razliitih ogranaka goleme organizacije
koja je narasla oko Babe. Kako su ljudi dolazili u dodir s
Babinim uenjima, nastajala je mrea centara u kojima su lanovi
pjevali bhajane, prouavali njegova uenja i sluili zajednici.
Prva sveindijska konferencija odrana je 1967. godine, a cilj
joj je bio ustanoviti pravila kojih e se pridravati svi centri. Baba
je za tu svrhu predloio nekoliko jednostavnih naputaka.
1. Mukarci i ene trebaju se sastajati i raditi u odvojenim
skupinama.
2. Te skupine (samithi) ne smiju ni za koju svrhu skupljati
novac.
3. lanstvo ne treba plaati lanarinu.
Baba se snano protivi mijeanju novanih i duhovnih djelatnosti
i ne eli da njegovo ime bude povezano s novanim transakcijama.
Ustanovljeno je krilo organizacije pod nazivomseva dal ili
krilo sluenja jer Baba smatra da nije dovoljno samo se posvetiti
vlastitom duhovnom napretku. J ednako je vano sluiti drugima
u drutvu, posebno onima kojima je najpotrebnije.
Budui da je Baba privlaio sve vie ljudi, organizacija je
rasla te su se osnovala i druga krila. Prvo od njih bilo je ensko
krilo (mahila vibhag). Pod vodstvom toga krila zapoeo je odgoj
djece u skladu s Babinim uenjima(balvikas). Iz tog se rada razvio
program koji se primjenjuje na viim razinama kolovanja.
Svi su se ti dijelovi Babine organizacije razvijali pomaui
ostvarivanje njegova cilja koji se sastoji u tome da ovjek postane
svjestan da Bog prebiva u svakome. Baba je poticao ljude da
svakodnevno ive njegova uenja. Tako e djelovati poput kvasca
u tijestu koji predstavlja zajednicu u kojoj ive, a ona e opet djelovati
na cijelu zemlju. Njegove su rijei: "Moj je ivot moja poruka",
a od svojih poklonika oekuje da slijede njegov primjer.
Na Prvoj svjetskoj konferenciji odranoj 1968., sudjelovalo
je malo lanova iz drugih zemalja. No 1975. godine bilo ih je toliko,
daje trebalo izraditi naputke za rad grupa koje su nicale po
cijelom svijetu, kao to je Baba prije te godine navijestio mome
suprugu i J acku Hislopu. lanovi krila sluenja doli su mnogo
prije iz svih dijelova Indije da bi pomogli u pripremi konferencije.
Danonono su radili, meli, istili i ukraavali zgrade i okolinu.
Pripremili su barake u kojima e gosti spavati, pomogli organizatorima
u postavljanju sanitetskih i medicinskih vorova te radili
u kuhinji i blagovaonicama. Predanost kojom su obavljali sve te
teke poslove, nadahnjivala je pokazujui povoljno djelovanje
Babe i njegova uenja. Uz delegate na konferenciji, svakodnevno
su stizale tisue poklonika i hodoasnika iz svih dijelova zemlje.
Stizali su motociklima, biciklama, autobusima i autima, kolima
koje su vukli konji ili bivoli. Cesta koja vodi prema ulazu u aram
bila je toliko zakrena, daje postalo teko kretati se njome. Aram
je vrvio tisuama ljudi za koje jedva daje bilo dovoljno mjesta u
stambenim zgradama i barakama predvienima za sudionike konferencije.
Da bi olakao svim tim ljudima, Baba im je dopustio
da podignu privremena sklonita od materijala koji su hodoasnici
ponijeli sa sobom kako bi se zatitili od dnevne vreline i otre
none hladnoe. Poput gljiva, rasle su udne tvorevine prekrivene
ceradom, krpama i dijelovima odjee. itave skupine ljudi boravile
su pod tim improviziranim sklonitima zajedno s krevetima,
priborom za kuhanje i svom imovinom. Oni koji nisu imali ni
takvih sklonita, leali su na golom tlu na otvorenom, izloeni
vremenskim nepogodama te ljudima i ivotinjama koji su tuda
prolazili. Sve su obavljali pred oima prolaznika - uljem mazali
tijela umjesto kupanja, eljali se, odijevali, kuhali i spavali te se
brinuli za mnogobrojnu djecu svih dobi. Aram je bio tako popunjen,
da je trebalo dobro paziti da se ne nagazi na zaspalo dijete,
gomilu odjee ili hranu. Mnogi su kampirali na balkonima
stambenih zgrada. Ubrzo smo se poeli navikavati na hrkanje,
kaljanje, djeji pla i druge none zvukove koji su ulazili kroz
nae prozore bez stakala.
Svaki su se dan grupe iz cijele Indije i drugih zemalja okupljale
raspravljajui o pitanjima koja su se pojavila u njihovim centrima.
Pokuavali su pronai nain kako poboljati svoje djelovanje,
posebice u vezi sa sluenjem. Mi koji smo stigli ovamo kao
delegati drugih zemalja, raspravljali smo kako naputke indijskih
centara prilagoditi razliitim kulturama.
Za sve to vrijeme. Baba bi se pojavio na vratima, nekoliko
minuta sluao, neto primijetio i otiao nekamo drugamo nadgledajui
sve to se dogaalo.
Tih je dana, uz Babino doputenje, osnovan Sathya Sai odbor
za Ameriku, iji su vodei ljudi bili J ack Hislop kao predsjednik,
moj suprug kao tajnik i rizniar te Richard Bayer kao potpredsjednik.
Uz njih je izabrano osamnaest voditelja koji su predstavljali
razliite dijelove zemlje.
Uz mnogobrojne sastanke koji su se odravali po danu, na
veer smo prisustvovali koncertima, kazalinim komadima i regionalnim
folklornim plesovima u izvedbi djejih i omladinskih
bal vikas skupina. No, nema sumnje, ljudi su najvie bili eljni
Babinih pounih i nadahnjujuih govora. Zavrivi govor Baba bi
esto zapjevao nekoliko bhajana, koje bi veliko mnotvo prihvatilo.
Delegati su ispunjavali dvoranu do posljednjeg mjesta. Tisue
hodoasnika ekalo je vani i slualo preko zvunika postavljenih
uokolo, to se dogaa unutra. Kako se bliio vrhunac slavlja,
Babin pedeseti roendan, pristizalo je jo ljudi, a uzbuenje
je raslo. Bio je to jubilaran roendan, i time jo vaniji.
Kada je napokon osvanuo taj dan, silno mnotvo obueno u
svoju najbolju odjeu, strpljivo je ekalo u urednim redovima. Svi
smo se pitali kada e Baba izai i gdje e stajati kako bi tom golemom
broju ljudi dao daran. ekali smo i ekali sjedei prekrienih
nogu na tvrdom tlu. Napokon smo uli neobian zvuk
koji se tu rijetko uje. Bio je to zvuk helikoptera. Sve su se glave
okrenule uvis i promatrale ga kako se okree u zraku. U jednom
su trenutku svi zadrali dah u nevjerici. J asno se vidio Baba kako,
naginjui se iz helikoptera, mae bijelim rupiem mnotvu ljudi
na zemlji. Njegova naranasta haljina i crna kosa jasno su se vidjeli
nasuprot blistavu plavetnilu neba. Tako je Baba rijeio problem
davanja darana golemu mnotvu ljudi koji su e okupili na
taj tako blagotvoran dan. Znao je, bude li etao meu ljudima ili
ak jahao na leima svoje slonice Sai Gite, nee ga svi moi vidjeti,
pa bi tako samo manji broj ljudi dobio daran. No u helikopteru
su ga svi mogli lijepo vidjeti. Kruio je, a zatim se spustio
nisko i lebdio nad glavama ljudi. Mnogi su zaplakali gledajui
kako im mae bijelim rupiem s velikim osmijehom djeakog
veselja zbog iznenaenja koje je izazvao.
Nakon to su svi zadovoljili elju za daranom, helikopter je
sletio pred hram i Babaje izaao te se posvetio drugim zadacima
toga dana. Svaki je posjetitelj kao dar dobio dvije vrste slatkia
od rie, koje su podijelili lanovi krila sluenja, studenti i dragovoljci.
S obzirom na golem broj ljudi i kratko vrijeme koje je
bilo na raspolaganju, bio je to nevjerojatan podvig. Da to nije bilo
Babino djelo i da to nisu obavili njegovi predani studenti, bilo bi
neizvedivo.
Te je veeri dvorana Poornachandra bila ispunjena do posljednjeg
mjesta. Sjedili smo na podu stisnuti jedni uz druge tako
da se nismo mogli ni pomaknuti. Oito je da su svi to smatrali
malom cijenom koju treba platiti da bi se uivalo sluajui Babinu
roendansku poruku.
Zapoeo je s pjesmom, a zatim govorom koji se prevodio na
engleski. Najprije je rekao daje sretan to se za njegov roendan
skupilo tako mnogo onih koji tragaju za istinom. Nastavio je rekavi
da ih je dovela duboka potreba i enja da svom ivotu daju
dublji smisao te nada da e ovdje dobiti pomo i nadahnue da to
i ostvare. Time e pomoi ponovnom uspostavljanju ispravna djelovanja
na ovom svijetu, a u tome se sastoji misija zbog koje je
doao u ovo kritino doba nae povijesti.
Rekao je: "Svatko je od vas u sebi osjetio prazninu: e. bol,
neispunjenu elju, veliko nezadovoljstvo ili poziv iznutra to vas
je navelo da krenete na dalek put, suoite se s mnogim preprekama
i podnosite neugodnosti da biste doli ovamo gdje ete stei
snagu i unutarnje vodstvo."
Na dan njegova roendana, na veer, ustalio se obiaj da Baba
sjedne u veliku ljuljaku (jhoola) postavljenu na podiju u dvorani.
Nekoliko ga studenata lagano ljulja. Za tu je prigodu odjeven
u snjeno bijelu+ialjinu, za razliku od uobiajene naranaste.
Time personificira i nastoji probuditi istu boansku snagu koja
prebiva u svaijem srcu i eka da je prepoznamo. Nakon tog ri-
tuala uputio je jo jednu nadahnutu poruku u kojoj nas je poticao
da ostvarimo vezu s tom unutarnjom snagom. Sutradan je dao formalno
doputenje da se ljudi mogu vratiti svojim kuama, nakon
ega je uslijedio masovni odlazak.
Raskona sveanost tih deset dana punih boje, glazbe, plesa,
uzbuenja i jakih emocija prodrla je duboko na nesvjesnu razinu
svakoga pojedinca. Mnogi su bili duboko dirnuti, a nitko nije
otiao, a da na neki nain nije postao boljim ovjekom.
15. poglavlje
Nakon to smo 1975. dvaput posjetili Babu, nismo se tamo
vratili idue godine. Moj j e suprug bio zauzet raznim obvezama
u novoosnovanu odboru, a meni je trebalo prilino vremena da
primim sve to smo proivjeli te godine i razmislim o tome, te
nastavim svoj posao opseg kojega se naglo poveavao.
Cesto sam se prisjeala Babina savjeta iz 1973., kada smo
prvi put bili s njim, da ne trebam odlaziti u Indiju da bih vidjela
njegovo malo tijelo, ve da ga moram nai u svom srcu. Baba nas
potie da ga vidimo kako se njie u svojoj ljuljaci u naem srcu.
Znala sam da, vie nego ikada, taj njegov savjet trebam provesti u
djelo. To je bilo jo vanije zato to sam ga u zbilji vidjela kako
se ljulja u ljuljaci. Tako se ta poruka mogla duboko utisnuti u
svaki djeli mog uma, ne samo svjesnog ve, to je puno vanije,
u nesvjesni dio za koji takva simbolina slika ima posebnu snagu.
Poetkom sijenja te godine bili smo zauzeti i vjenanjem
nae keri Lome. Nakon naega prvog susreta s Babom 1973.,
obje su se nae keri zainteresirale za njega. Zamolile su nas da
mu predamo njihova pisma svaki put kada smo odlazili k njemu.
Sheilu, stariju ker, oduvijek je zanimala karijera, dok je Lorna
od najranije mladosti prije svega sanjala o tome da bude ena i
majka. U skladu s tim, u svome prvom pismu Babi u sijenju
1975. molila gaje da joj pomogne nai pravog mua.
Na nae veliko iznenaenje, kada smo se vratili kui uzbueno
nam je rekla da je u vrijeme dok smo bili u Indiji srela Eda
Taylora, za kojega se nadala da e postati njezin suprug. Bila je
sigurna da je susret s njim bio odgovor na njezino pismo Babi.
Krajem te godine objavljene su zaruke i dogovoren datum
vjenanja sredinom sijenja. Odluili smo da emo im za vjenani
dar platiti udio za njihovu kuu i predloili smo im daje potrae
dok mi budemo u Indiji na Svjetskoj konferenciji. Sa sobom
smo ponijeli pismo u kojem je Lorna molila Babu da joj pomogne
nai pravu kuu. Opet su nas po povratku eljno ekali kako bi
nam rekli da su nali kuu koja im se oboma svidjela i da ele da
je odmah vidimo.
Sredinom sijenja u uem su obiteljskom krugu proslavili
svoje vjenanje. Tako se ostvario prvi dio Lornina sna. Svim svojim
srcem zahvalila sam se Babi na njezinoj srei i poeljela da
se ostvare svi njezini snovi.
Kasnije te godine, doivjela sam neto neobino, to je opet
pokazalo Babinu sveprisutnu ljubav i zatitu. Isto je tako potvrdilo
njegovo objanjenje da prstenje i ostali talismani koje stvara
i daje ljudima, uistinu djeluju kao veza preko koje ga treba pitati
za pomo kada je ovjek u nevolji.
Dana 14. srpnja ujutro probudila sam se sjeajui se kraja posebno
slikovita sna. U tom sam snu stajala u dugom redu ljudi
koje je nekoliko sudaca moralo ispitati, svakoga posebno, iako
nisam imala pojma o emu. Kada sam ja stigla na red, suci su, na
moje iznenaenje, rekli daje taj kandidat, mislei na mene, u stanju
disati punim pluima. Izgleda da se taj ispit sastojao od toga.
Sjeam se da sam bila iznenaena jer ne vjebampranajamu niti
druge vjebe disanja, a nisam znala za drukije disanje.
Uskoro nakon to sam se probudila, moj suprug i ja zapoeli
smo uobiajeno jutarnje vjebanje koje se sastojalo od Tai Chi
vjeba nakon kojih smo meditirali. Vjebali smo tek nekoliko minuta,
kad sam snano osjetila da Baba stoji samo nekoliko centimetara
ispred mene. J ako me se dojmilo to to sam tono znala
u kojem se dijelu prostorije Baba nalazi, kao i njegovu visinu u
usporedbi s mojom, iako ga nisam mogla vidjeti. Tada sam postala
svjesna da mi u moj solarni pleksus doslovno izlijeva energiju,
barem sam to tako osjetila. S iznenaenjem sam ustanovila
koliko je lako opustiti se i udisati je. Nadala sam se dau se i ubudue
moi tako otvoriti i primati je kao sada. Ipak, prilino dugo
nisam taj novi nain disanja povezala sa snom koji sam imala.
Probudila sam se s glavoboljom i nadajui se da e mi Baba pomoi
da proe, sada sam mu se tiho zahvalila.
Iznimno snana svijest o njegovoj prisutnosti potrajala je za
cijelo vrijeme vjebi i meditacije. Osjetila sam da je on duboko
negdje u meni i da njegova energija krui itavim mojim tijelom,
to se oitovalo kao bockanje mnotva iglica.
Bio je to toliko osoban doivljaj, da svome suprugu tada o
tome nisam nita rekla. Nakon doruka tuirala sam se u njegovoj
kupaonici jer se ona kojom sam se ja sluila preureivala. im
sam iskoraila iz prostora za tu, moj je suprug uao. U iduem
se trenutku zauo tresak. Pokliznuo se po mokrim ploicama i pao
na lea po stubama koje su vodile prema tuu. J edva je disao, samo
je jeao leei nepomino.
J o uvijek sam snano osjeala Babinu prisutnost pa sam ga
zamolila za pomo. Nekako sam dobila dovoljno snage da Sidneya
izvuem ispod tua, poloim ga na prostirku i okrenem na
trbuh. Shvatila sam da tako neto sama nikad uspjela. Uasnula
me udubina s desne strane njegova prsnog koa. Na tom su se
mjestu pojavile dvije jarkocrvene mrlje, a na gornjem dijelu lea
crne i plave modrice. Brzo sam s jedne police u kupaonici dohvatila
paketi Babina vibhutija i svoju mangala sutru. Stavila sam
ih na njegova lea i zamolivi jo jednom Babu za pomo, poela
utrljavati vibhuti, njeno ga premazujui preko ozlijeenih dijelova.
Do suza sam se ganula vidjevi kako mu se rebra poinju
pomicati pod mojim prstima, a gornji dio lea poprima uobiajeni
oblik. U tom je trenutku naglo udahnuo zrak te je opet mogao govoriti
i disati. I dalje sam gavibhutijem masirala preko ozlijeenih
dijelova lea iznenaeno promatrajui kako modrice nestaju kao
da su izbrisane. A pod rukama sam mogla osjetiti slomljene kosti
i uti kako im se taru rubovi pri doticaju.
im je bio toliko dobro da sam ga mogla ostaviti, telefonirala
sam naem lijeniku. Rekao mi je da nazovem hitnu pomo.
Bolniari koji su stigli i pregledali ga, tvrdili su da mu ni jedna
kost nije slomljena. Rekli su isto tako da mu nisu potrebna kola
hitne pomoi, ali da bismo bili posve sigurni, bilo bi dobro da ga
odvezem u bolnicu na pregled. Nisam mogla posve povjerovati u
to jer sam sasvim jasno osjetila slomljena rebra.
Cijelim sam se putem do bolnice, dok je Sidney leao na zadnjem
sjedalu, molila Babi za pomo bojei se da e se zbog trenje
auta netom spojene kosti rastaviti. U bolnici su napravljene
slike pokazale tri slomljena rebra. Zaudo, nisu mu probuila plua,
i bila su tako savreno poredana da nije trebala operacija. Nije
se opaao ni najmanji znak modrica koje su se u poetku bile pojavile.
Sigurna sam da je Baba znao da e se taj pad dogoditi, no
kako se ne eli mijeati u nau karmu, nije ga otklonio. Na vrijeme
me je pripremio (a da nisam znala razlog tome) tako da sam
ga odmah mogla pozvati u pomo. Ve sam bila ispunjena rvjegovom
energijom pa sam je mogla prenijeti Sidneyu kako bih
sprijeila da ozljede budu jo ozbiljnije.
Iz ovog se doivljaja moe izvui vana poruka. Mnogi poklonici
vjeruju da e, prihvativi Babu, nakon toga zauvijek sretno
ivjeti. Kada se to ne dogodi, jako se razoaraju. Poinju sumnjati
u Babu, posebno kada im se ini da su se jedva oporavili od
jednog problema, a na njegovu se mjestu ve poinju pojavljivati
drugi.
Baba esto kae da on moe odluiti da nam ubrza karmu kada
ga zamolimo da nam pomogne da je se oslobodimo. Pomae
nam daje prihvatimo i nauimo se pozvati ga u pomo jer sami to
ne moemo rijeiti. S njegovom pomoi, sve se moe rijeiti. U
prije opisanom doivljaju Baba ne samo da me je ispunio svojom
energijom, ve me je usmjerio kako bih bila udaljena samo nekoliko
centimetara od mjesta gdje je Sidney pao. Da sam bila bilo
gdje drugdje u kui, Sidney moda ne bi preivio jer me nije bio
u stanju pozvati u pomo. A ne bih ga ni ula iza zatvorenih vrata
kupaonice.
Mnogo mije vanije saznanje daje Baba uvijek spreman pomoi
nam rijeiti nae probleme, nego oekivati od njega da mahne
arobnim tapiem kako bi ih otklonio. Kada bi tako radio,
oduzeo bi nam mogunost da nauimo lekcije koje problem nosi
sa sobom. Ganem se uvijek kada se sjetim njegove njene brige
koju je iskazao doavi na mjesto nezgode kako bi me upozorio i
pripremio da mogu pomoi. Tako je prije uinio u sluaju s otmiarima
u avionu, a uinit e to i poslije.
Uskoro nakon te nezgode nazvala nas je naa ki Lorna obavijestivi
nas daje trudna. Bila je jako sretna pri pomisli da e biti
majka i tako ostvariti jo jedan svoj san. Trebala je roditi sredinom
oujka pa ju je zanimalo kada namjeravamo otii u Indiju jer je
eljela da budemo tu u vrijeme roenja naega prvog unuka.
Uvjerili smo je da emo vjerojatno otii, kao i obino, u sijenju,
ali ove godine i neto prije kako bismo bili kod kue rra vrijeme
za taj sretan dogaaj.
16. poglavlje
U Indiju smo otputovali 4. sijenja. Odluio nam se na krae
vrijeme pridruiti na poznanik lijenik. Babaje uvijek jako sretan
kada ga posjeuju lijenici. Obino im poklanja puno panje,
vjerojatno zato to oni cijeli svoj ivot pomau ljudima, neto to
je njemu pri srcu.
Kada smo stigli. Babaje bio u Whitefieldu. im nas je ugledao,
pozvao nas je sve troje u svoju kuu. Ukljuio nas je u dva
skupna intervjua za vrijeme kojih je materijalizirao prsten i kri
za lijenika. Dao mu je i velik paket vibhutija za njegove pacijente.
Lijenik se vratio kui presretan zbog brige i ljubavi koju
mu je Baba iskazao za vrijeme njegova kratka boravka.
Tiiekom jednog od tih intervjua Baba mi je pristupio i dodirnuo
malen zlatni prsten koji sam nosila. U obliku je osmice,
jednog od najsnanijih simbola u mome radu. Dala mi gaje moja
ki Sheila. S odobravajuim osmijehom rekao je: "Osmica je isto
tako slovo S za Saija." Kao da mi je jo jednom neizravno iskazao
da ne samo da dobro zna za tehniku kojom se sluim, ve da ona
dolazi od njega i nosi njegov inicijal.
Simbol osmice upotrebljava se kao vjeba vizualizacije kojom
se dvoje ljudi odvaja kako bi svaki od njih bio u svom krugu
ili podruju. Time se sprjeava da utjeu jedno na drugo. Upo-
trebljava se i kao priprema za odvajanje od nekoga ili neega to
je simbol sigurnosti umjesto samoga Babe u nama. Kada smo vezani
za druge ljude ili predmete, ne moemo imati potpuno povjerenje
u Babu, jer nitko ne moe sluiti dvama gospodarima.
Babaje to objasnio ovim rijeima: "Sloboda je neovisnost o izvanjskome.
Onaj kojemu je potrebna pomo druge osobe, stvari
ili situacije, robuje tomu. Nikome nije dana potpuna sloboda na
zemlji jer je smrtni ivot zapravo odnos s drugima i ovisnost o
drugome. Stoje manje elja, vea je sloboda. Stoga savrena sloboda
znai potpuno naputanje svih elja."
Sto sam vie znala o Babinu uenju, to mije bivalo jasnije da
je ono u skladu s onim to sam sama uila tolike godine, poevi
mnogo prije no to sam upoznala ljudski lik Babe u Indiji. Veoma
mije bilo drago to je Baba prepoznao simbol osmice i time odobrio
tehniku kojom se sluim u svojemu radu.
J ednoga dana, ubrzo nakon zgode s mojim prstenom u obliku
osmice, Babaje pokazao na moj runi sat koji nema brojki. "Ne
vrijeme koje pokazuje sat, samo unutarnje vrijeme", rekao je odobravajui.
To je bio uvod u postupan proces kojim me je poduio
momu unutarnjemu vremenskom usklaivanju, nasuprot uobiajenu
ropstvu stalna gledanja na sat. Toga u se esto prisjetiti gledajui
Babu kako eka na pravo vrijeme, kao da ga oslukuje, prije
nego to e govoriti, djelovati ili udovoljiti neijem zahtjevu.
Mi na Zapadu toliko smo optereeni vremenom, da nam je teko
opustiti se i strpljivo oslukivati da nam se iznutra pokae kada je
pravi trenutak da se neto uini.
Nisam slutila da me je isto tako pripremao za budui zadatak.
U to sam vrijeme obino sama sjedila na enskoj strani verande
svakoga jutra i popodneva, osim ako toga dana nisu bile
pozvane druge ene. Uivala sam u toj osami, meditirala sam i
itala. Dodue, u poetku sam se osjeala prilino neugodno zbog
toga to sam bila tako uoljiva na verandi, jer sam po prirodi veoma
povuena. No Babaje imao druge zamisli sa mnom, a ovo je
bila njegova prva lekcija kojom me nastojao izvui iz moje ljuture.
Bilo mi je jo neugodnije zbog toga to sam bila sama na tomu
mjestu dok su pokraj mene prolazili studenti koji su izlazili iz
Babine sobe. Spustili bi oi i napravili irok krug oko mene,
drei se zida preko puta. Znala sam da Baba ui mlade studente
da na svaku mladu enu gledaju kao na svoju sestru, a na stariju
kao na svoju majku. Bila sam isto tako svjesna da ih ui da izbjegavaju
svaki nepotreban doticaj s pripadnicima suprotna spola
kako ih to ne bi ometalo u uenju i bogotovlju.
Nakon prvih nekoliko dana, sasvim spontano poele su se u
mojoj glavi oblikovati pjesme. inilo se da se to dogaa bez moje
volje. Poela sam ih zapisivati kao da piem diktat. Od djetinjstva
sam sastavljala pjesmice za roendane i ostale prigode, ali da bih
odreene osjeaje oblikovala u stihove i rime, uvijek mije trebalo
i vremena i truda. Sada sam s iznenaenjem shvatila da mi se cijele
pjesme brzo stvaraju u glavi, pa sam bila sasvim sigurna da
ih sama ne sastavljam. Bilo je udesno promatrati kako se to dogaa.
Draesna mala zgoda to se zbila jednoga dana, opisuje Babin
neobian osjeaj za humor. Vea skupina mukaraca to je ekala
na razgovor s njim, postajala je sve nemirnijom jer je Baba
bio odsutan dulje nego to je bilo uobiajeno. Iznenada se pojavio
na vratima i idui prema njima, prekorio ih je zbog nestrpljivost.
Potpuno su se umirili, izgledali su poput ovica. Tada je Baba s
njima zapoeo razgovor o onome zbog ega su doli traiti njegov
savjet. Kada je zavrio, krenuo je prema mjestu na enskoj
strani gdje sam stajala sama. Dok mi je prilazio, na njegovu se
licu pojavio tako nestaan izraz, da sam se pitala to mi se to sprema
rei. Doavi gotovo ispred mene, podignuo je desnu ruku iznad
glave i zamahnuo kao da se sprema udariti me po stranjici.
Ali sputajui ruku, promijenio je smjer i uz vragoljast osmijeh
udario sebe snano po bedru. inilo se da ga jako zabavlja moj
zaprepaten pogled, jer sam uistinu pomislila da e me udariti.
Svi mukarci koje je upravo bio prekorio zbog njihove nestrpljivosti,
prasnuli su u smijeh. Moja je prva pomisao bila da me je,
znajui da sam i sama jako nestrpljiva, podsjetio na to, ali je sam
primio udarac. Pridruila sam se tada toj veselosti, a Baba se
okrenuo uavi u kuu.
Dan ili dva poslije, priao mi je rekavi da e nas iduega dana
primiti na intervju. Upitao je bismo li eljeli ostati do veeri
jer e studenti pjevati bhajane. Uvijek sam sa zadovoljstvom sluala
njegove studente koje je nauio da pjevaju poput anela. Taj
je put i sam otpjevao nekoliko pjesama odravajui ritam malim
cimbalima. Bila sam potpuno oarana. Volim promatrati njegove
male smee ruke koje gotovo kao da pleu dok jedna o drugu udaraju
siunim cimbalima. Na kraju pjevanja priao mije i rekao:
"Reci svome suprugu da u vas sutra primiti. Ostat ete na ruku
kod mene."
, Bila sam toliko sretna to sam ga vidjela i ula kako pjeva i
lupka cimbalima da sam sasvim spontano zgrabila obje njegove
ruke i zahvalila mu se na predivno provedenu vremenu. Takvo je
ponaanje bilo posve neuobiajeno za mene, mora da je bilo rezultat
njegova svakodnevnog poticanja da izaem iz svoje zatitne
ljuture i prestanem biti tako stidljiva i povuena. Umjesto da me
prekori, to obino ini kada ga poklonici pokuavaju dodirnuti
ili uhvatiti njegova stopala dok prolazi pokraj njih, samo se
osmjehnuo poput popustljiva roditelja i nastavio svojim putem.
Potkraj sljedeeg jutra pozvao nas je na intervju. Opet smo
govorili o momu loem zdravlju. Uvjerio me je da moje glavobolje
nisu posljedica mojih loih misli ili djela ve moje slabosti.
Dodao je da su one mehaniko-fizikog, a ne psiholokog porijekla.
Bilo mije puno lake kada sam to ula. Kao dami ita misli,
dodao je: "Ne dopusti da te tko uvjeri u suprotno." Obeao je
dae mi napraviti jo lijekova. Tada me je istinski zbunio, rekavi:
"Uskoro e biti tvoja dvadeset i peta godinjica." Odgovorila sam
da e to biti naa trideset i peta godinjica, a ne dvadeset i peta.
Samo se nasmijao ponovivi: " Ne, dvadeset i peta. J ubilarna." I
dodao da e on obaviti obred vedskog vjenanja s mangala sutrom
i prstenom. To me je sasvim zbunilo. Ve je obavio*taj ritual za
nas za nau trideset i petu godinjicu. Ali nije se imala kad razrijeiti
ta zagonetka jer nas je odmah upitao za pisma poklonika
koja smo nosili sa sobom.
Kao i obino, svoja su pisma poslale obje nae keri. Ovaj ga
je put Lorna zamolila da joj dijete bude zdravo te da joj pomogne
da bude dobra majka. Baba je njezino pismo za trenutak drao
neotvoreno u ruci. Tada se zadovoljno osmjehnuo: "Ona oekuje
bebu. Pomoi ju joj."
Pitala sam ga mogu li darovati stipendiju studentu koji bi pohaao
njegovu kolu, objasnivi da imamo dvije keri, ali ne i sinove.
Brzo je odgovorio: "Ali ti ima puno, puno sinova. Svi su
oni tvoji sinovi i keri." Vjerojatno je mislio na ljude s kojima
radim jer mi je nakon toga rekao daje tada uvijek sa mnom. Kakvo
sam olakanje osjetila kada sam to ula!
Kada su svi otili na ruak, reeno nam je da ekamo. Nakon
stanovita vremena doli su studenti i poveli nas uza stube u Babinu
privatnu blagovaonicu. Stol je ve bio postavljen za ruak i
im smo uli. Baba nam je mahnuo pozvavi nas da sjednemo.
Rukom je momu suprugu pokazao gdje e se sjesti, a mene je
usmjerio na kraj duga stola sa svoje desne strane. Sjedajui prisjetila
sam se sna koji sam imala nekoliko tjedana prije no to smo
krenuli na put. U njemu smo Baba i ja sjedili za slinim dugim
stolom na istim tim mjestima, ali umjesto da jedemo, on me poduavao.
Dok sam usporeivala prizor iz snova s ovim, Baba se
okrenuo prema meni. Osmjehnuo mi se i kimnuo glavom pokazujui
da zna za to, kao daje i on usporeivao ta dva prizora.
Posluivalo nas je nekoliko studenata koji bi dojurili im im
je Baba pokazao da nam neto treba. Bila sam jako zahvalna to
hrana nije bila ni odve ljuta ni odve zainjena jer se inae ne
bih mogla opustiti i uivati u njoj. J edno je jelo sadravalo bamiju,
povre koje sam kao dijete u Engleskoj znala pod nazivom "lady
fingers". Uivala sam sluajui sada kako i Baba upotrebljava taj
naziv. Primijetivi da mi se to jelo svia, ponudio me da uzmem
jo. Kada sam konano odbila, kimnuo je odobravajui i rekao:
"Bolje je ne jesti previe kada se ima vie od ezdeset godina."
Ograniio je na razgovor za vrijeme ruka rekavi nam da
previe govora sprjeava dobru probavu. Bilo mi je drago kada
sam to ula jer bi mi avrl janje za vrijeme ruka s Babom zasigurno
bilo pomalo smijeno. Bio je to, sve u svemu, divan doivljaj.
Babaje bio savren domain i brinuo se o nama kao otac
0 svojoj djeci.
Zabavljalo me sutradan kada sam primijetila da me studenti
koji su nas posluivali za rukom, vie ne zaobilaze u veliku krugu.
Sada su prolazili pokraj mene, premda sputenih oiju. Mislim
da me vie nisu smatrali opasnom za uenje uvi da imam
vie od ezdeset godina, mnogo vie nego to bi imala kao njihova
majka, puno blie godinama bake. Dan ili dva nakon toga slijedili
smo Babu na putu u Puttaparthi gdje emo ostati do povratka kui.
Od moga posljednjeg intervjua, misli su mi se stalno vraale
na Babine rijei da e nas duhovno vjenati u vrijeme nae skore
godinjice braka. Toliko je pitanja trailo odgovor. J e li zaboravio
daje to ve uinio? Trebam li ga podsjetiti na to, iako bi to moglo
znaiti da mislim daje pogrijeio? Trebam li mu pokazati mangala
sutrul Ako mi napravi jo jednu, to u s ovom koju ve
imam? Bila sam uhvaena u zamku pitanja. Konano sam otpustila
cijeli problem i zamolila da mi se na dan godinjice pokae
to uiniti.
Boravei u Puttaparthiju, ponovno sam radila s ljudima, organiziravi
taj rad izmeu redovitih dnevnih aktivnosti. U to je
vrijeme tamo bilo nekoliko lanova iz naeg centra iz Los Angelesa.
S jednim od njih, Edom Duganom, doivjeli smo neto posebno.
Obino je danju u Puttaparthiju veoma toplo, na veer zna
osvjeiti, a nou je katkad i hladno. Moj suprug i ja poeli smo se
redovito etati aramom im bi malo osvjeilo za takvu vjebu
nakon dugih sati sjedenja.
Kasno jednog popodneva pridruio nam se Ed te smo odluili
proetati se do vrha breuljka iznad arama. To je bilo krasno
mirno mjesto s kojega se moglo promatrati to se dolje dogaa. A
toga je dana to bilo posebno vano. U hramu su se pjevali bhajani
1 zvuk mnogih glasova koji su rasli u ljubavi prema Bogu blago je
dopuhnuo do nas i kao da nas je obavio. S breuljka se pruao
pogled na sve strane. Pri zalasku sunca boje na istom nebu nevjerojatno
su lijepe. Udahnuli smo taj prizor i dok su boje blijedjele
poeli smo silaziti prije nego to mrak zamrai usku stazu.
Moj je suprug iao nekoliko koraka ispred mene kad sam odjednom
postala svjesna njena mirisa koji je proimao zrak. Bila sam
iznenaena jer smo ili dijelom staze na kojoj nita nije raslo. Pogledala
sam oko sebe kako bih otkrila odakle miris dolazi, ali nije
bilo cvijea ili grmlja koje bi ga proizvelo. Ed koji je hodao odmah
iza mene, upitao me je osjeam li divan slatki miris. Oboje
smo potraili mogui izvor mirisa, ali nismo nita nali. Zazvala
sam svojega supruga koji je bio odmaknuo, i on se vratio. Upitali
smo ga osjea li kakav neobian miris, ali premda je imao izrazito
osjetilo mirisa, nije nita osjetio. Nastavili smo hodati prilino
zbunjeni pitajui se nismo li to moda doivjeli samo u mati.
Nekoliko dana poslije uli smo da su i drugi ljudi doivjeli
slino. Objanjeno namjedaBaba zna obznaniti svoju prisutnost
nekim mirisom onda kada je odreena osoba posebno oputena
ili usklaena s njim. I mene i Eda duboko je ganuo zajedniki doivljaj
Babine prisutnosti kada smo to najmanje oekivali daleko
od njegova fizikog lika. inilo se da ta zgoda istie da je sveproimajui
duh kojega Baba iskazuje posvuda, te da se moe
osjetiti uvijek kada smo u skladu s njime.
Ujutro 30. sijenja, na 35. godinjicu naeg vjenanja, Baba
nas je pozvao na intervju. Pitala sam se to namjerava uiniti ovaj
put. U naznaeno vrijeme uputili smo se prema sobi za intervju.
Ispred nje su ve ekali neki ljudi. Uskoro nakon naeg dolaska
Babaje izaao i dao nam svima znak da uemo na skupni intervju.
Poeo je s kratkim govorom i upitao svakog od nas kako smo.
Tada se naglo dignuo iz svoje stolice i uputio k meni. Gledajui u
druge, rekao je daje to moj dvadeset i pet jubilej i da e posebnim
branim obredom obiljeiti tu prigodu. Opet je rekao 25 godina
umjesto 35, i nazivajui to jubilejom, ponovno istaknuo da uistinu
misli na dvadeset i petu godinjicu. to lije time htio rei? Nisam
mu vie mogla postavljati pitanja u sebi jer je odjednom poeo
kruiti rukom preda mnom. Pomislila sam: "Opet? to da uinim?"
Dok sam paljivo promatrala, a moram priznati i nervozno,
Babaje materijalizirao sjajan zlatni prsten s bistrim svijetloplavim
kamenom, poput akvamarina. Mislei daje za moga supruga,
pogledala sam prema drugom kraju sobe gdje je on sjedio s drugim
mukarcima. Oekivala sam da e mi Baba rei da ga stavim
na njegov prst, kao to je to uinio na prvom obrednom vjenanju.
Ali Baba mi je dao znak da to ne uinim. Tada mi je stavio prsten
na prstenjak desne ruke ostavivi ga tu iako je bio prevelik. On
obino istie savrenu mjeru prstenja koje napravi za ljude. Tada
je poloio desnu ruku na moju glavu i rekao: "Plava svjetlost, zelena
svjetlost. Budi sretna."
Moja je jedina reakcija bila snaan osjeaj olakanja. Shvatila
sam da se nisam trebala brinuti jer Baba nije namjeravao ponoviti
ritual s prstenom za moga mua i mangala sutrom za mene.
Ovaj je put to bilo drukije, ali mi puno znaenje toga nije dugo
bilo jasno, do jedne sesije sa svojom keri Sheilom. Tada mije
odjednom postalo jasno to je to tada znailo. Baba nije ponovno
vjenao moga supruga Sidneya i mene, ve me je vjenao za moga
unutarnjega supruga ili animusa, kao to ga je nazivao Carl
J ung. Za vrijeme prvog rituala dao mi jemangala sutru. Sada je
pak moj unutarnji suprug dobio prsten. Shvatila sam isto tako da
se "plava svjetlost, zelena svjetlost" ne odnosi samo na boju kamena
ve na boje dvaju dijelova mandale koju upotrebljavam u
svome radu. Mandala je simbol koji nam pomae da uskladimo
etiri funkcije koje svi nosimo u sebi. Intuicija je u mandali ute
boje, intelekt plave, osjetila zelene, a emocije ruiaste. Shvatila j
sam zato je prsten bio prevelik za mene. Preda mnom je jo uvijek
bio jako dug put prije negoli e se plavo i zeleno, boje koje
simboliziraju potvrdne i aktivne atribute moga animusa, dovoljno
razviti i donijeti bolji sklad. Ve neko vrijeme Baba me prilino
oito ohrabrivao da oklijevanje zamijenim samopouzdanjem i
zauzmem u svijetu mjesto koje mi pripada. J o uvijek trebam razvijati
plavu i zelenu svjetlost. Nadala sam se da e mi ujedinjenje
moga mukog i enskog dijela u unutarnjem braku pomoi da
postignem sklad. Tada sam se, odjednom shvativi, mislima vratila
dvadeset i pet godina unatrag, u vrijeme kada sam poinjala
unutarnju potragu za znaenjem ivota, koja je rezultirala radom
koji otad obavljam. Da bi napredovala na unutarnjem putu samospoznaje,
ena mora koristiti unutarnji potvrdni muki dio uma
koji Baba esto izjednauje s unutarnjim suprugom. Isto sam tako
nauila da moe doi do unutarnjeg vjenanja tih dvaju dijelova
im se prepoznaju i razviju. "Dijete" te nove zajednice mogla bi
biti nova, usklaenija i cjelovitija osoba. J e li Baba vjenao ta dva
dijela? Izgleda da jest, iako mi to uope nije bilo na pameti u vrijeme
intervjua. Poslije sam ula da Baba smatra naim prvim roendanom
trenutak kada se prvi put okrenemo Bogu. Raunajui
tako, to je bio moj jubilej ili dvadeset i peta godina.
Nakon kratka obreda Babaje pozvao pojedince iz skupine u
sobu za privatni intervju, a ostali su sjedili ekajui svoj red. U
jednom trenutku, uavi da pozove jedan par, ugledao je moga
supruga kako sjedi na podu oslanjajui se o zid. S nestanom iskrom
u oima, upitao gaje: "Osjea li se vezanim?" Moj je mu
pomislio da ga pita: "J esi li umoran?" (istovjetan izgovor engleskih
rijei "tied" i "tired, nap. prev.) pa je odgovorio je: "Ne.
Baba, nisam umoran, samo se odmaram." Babaje odgovorio: "Ne
umoran - vezan." Sasvim iznenaena svojim rijeima, rekla sam:
"Vezan za Babu." Tada ni ja nisam shvaala potpuno znaenje te
primjedbe. Poslije mije i to postalo jasno.
Svaki od partnera trebao bi biti vezan za Babu u sebi, umjesto
jedan za drugoga. Tada sam se sjetila prologodinje zgode koju
isto tako tada nisam potpuno razumjela. J ednog je dana Baba
urno uao u sobu u kojoj smo svi mi sjedili. Prolazei pored mene
na putu prema stubama to su vodile u njegovu sobu, rekao je
gotovo prezrivo: "Brak, ceremonije. Oni ele drutvo, ali Bog je
jedino drutvo." Rekavi to nestao je, penjui se, da bi se vratio
nekoliko minuta poslije s uredno sloenim sarijem pod rukom.
Oito je vjenao par, ne odobravajui njihove motive za brak. Postalo
mi je jasno daje time elio rei da ako mu ili ena postanu
vaniji jedno drugome od Boga, to moe zaustaviti njihov razvoj
i sprijeiti ih da se oslanjaju na Boga kao na jedini izvor sigurnosti.
Ritual ponovna vjenanja novo je posveivanje kojim svaki
partner obeaje da e pomoi jedan drugome na duhovnom putu
k ujedinjenju s Bogom.
Kada je dolo vrijeme za na privatni intervju, novi mije prsten
gotovo skliznuo s prsta, pa sam rekla Babi, pomalo oklijevajui:
"Prevelik je." Zagonetno me pogledao i rekao: "Znam. Narast
e pa e ti odgovarati", to, naravno, tada nisam razumjela.
Kako se bliilo vrijeme odlaska, pokuali smo pitati Babu za
doputenje, ali nismo mogli privui njegovu panju sve do dana
prije sama odlaska kada je priao mome suprugu i nevino ga upitao:
"Kada odlazite?" kao da ne zna. Kada mu je Sidney rekao da
sutra odlazimo, pozvao nas je na oprotajni intervju sljedeeg jutra.
To je znailo da moramo sve unaprijed spakirati i biti spremni
otii im intervju zavri.
Stigavi na intervju, nali smo povelik broj zapadnjaka koji
su sjedili i ekali. Meu njima je bilo lijenika i psihologa. Bilo
nam je drago vidjeti nekoliko poklonika iz Kalifornije, ukljuujui
Eda Dugana. Kako sam ja bila jedina ena meu prisutnima,
sjela sam s druge strane, odvojeno od skupine mukaraca.
Ubrzo nakon to smo se smjestili, uetao se Baba pjevuei:
"Tko je Sai Baba? On je ljubav, ljubav, ljubav." Ponovio je to nekoliko
puta, a onda je primijetio da netko nedostaje. Upitao je:
"Gdje je par iz Italije?" Poslao je jednog od mukaraca da ih potrai,
ali se taj uskoro vratio rekavi da su otili. Nakon nekoliko
minuta, taj je par uao bez daha i Babaje rekao skupini: "Svami
je znao gdje su."
Bio je to dug intervju, i jedan od najzanimljivijih i najinformativnijih,
kojega se mogu sjetiti. Babaje o lijenicima govorio
kao o lijenicima tijela i lijenicima uma. Za ove druge zapoeo
je razgovor o umu i upitao:"to je zapravo um?" Svi su se pridruili
sa svojim prijedlozima pa se razvila zanimljiva rasprava.
Baba je tada preao na pobonost i ljubav, istiui nunost odricanja
od onoga to je nazvao ogranienom ljubavlju ili udnjom,
a to je glavni dio ljudske ljubavi i esto se zamjenjuje s istinskom
ljubavi. Traio je od nas da se odmaknemo od ljubavi koja se zasniva
na udnji i vezanosti i okrenemo se k boanskoj ljubavi koja
se zasniva na nevezanosti i koja tei irenju a ne suavanju.
Tada se sagnuo k Talijanu i pokazavi na brojanicu oko njegova
vrata upitao: "Slui li se time ili je tu samo kao ukras?"
ovjek se nasmijao i odgovorio je da je upotrebljava. Baba ju je
uzeo i pokazao nam kako da se njome sluimo. Japamala je slina
krunici ili brojanici koje se upotrebljavaju u raznim religijama
za brojanje izgovorenih mantri ili molitava. Japamala se sastoji
od 108 zrnaca i jednim posebnim zrncem odvojenim resicom, koja
oznaava poetak. Baba nam je rekao da namjapamala moe
pomoi da se koncentriramo i tako odvojimo od svijeta i posvetimo
samo Bogu. Objasnio nam je da palac predstavlja unutarnjeg
Boga, kaiprst ivot pojedinca zajedno s egom, voljom i osobnosti,
a ostala tri prsta predstavljaju tri gune ili osobine materijalnog
svijeta. Odvajanje kaiprsta od ostala tri prsta i spajanje s
unutranjom stranom palca ispod njegova vrha, pokazuje elju da
se okrenemo od uobiajenih vezanosti za svijet i uspostavimo
vrstu vezi s Bogom. Japamalu bi trebalo drati preko srednjeg
prsta, i tako odvojiti kaiprst od ostala tri prsta. Time se pokazuje
da sebstvo i Bog, kada se spoje, mogu zajedno skladno suraivati
u svijetu. Dok se palcem i kaiprstom odvaja svako pojedino zrnce,
Baba preporua da ponavljamo "Om, om, om ...", "Sai Ram,
Sai Ram, Sai Ram" ili bilo koje Boje ime. Vjebom kojom se
sebstvo odvaja od ovozemaljskih atributa i vezuje za Boga, postupno
emo se rijeiti vezanosti za svijet. Dok smo vezani za ma-
terijalni svijet, Bog j e automatski odvojen od naih ivota. Ne
moemo istodobno biti vezani za svijet i za Boga. Preporuio nam
je da se korak po korak odvajamo od svijeta na putu k Bogu.
Nekoliko je minuta govorio o tome, a onda je upitao: "Tko
ste vi uistinu?" Ubrzo je sam odgovorio: "Vi ste tri osobe: jedna
za koju mislite da jeste, druga za koju drugi misle da jeste, i ona
koja uistinu jeste. Radite na tome da sve tri osobe postanu jedna.
Tada ete osjetiti mir i blaenstvo."
Kratku tiinu koja je nastala, iskoristio je posebno agresivan
mladi ovjek postavivi Babi nekoliko otrih pitanja. Zapoeo je
rekavi da ima jedan problem u vezi s Babom, na to mu je Baba
odgovorio: "Mnogo problema!" Mladia to nije zbunilo, nastavio
je: "Moj je problem u tome to ponekad kaete da ete govoriti s
nekim ili ga primiti, a kada taj dan doe, ne odrite svoje obeanje.
Sto to znai?" Iako je mladi to izrekao otrim glasom, Baba
mu se njeno osmjehnuo i rekao: "Svami zna koliko e svaki
od vas ostati ovdje. Kada govori s vama, to je taj 'sutra' na koji on
misli. Ako kae da e vas primiti nakon nekoliko dana, znat ete
da e to biti za neko vrijeme, ali ako kae 'sutra', tada ete biti
sretni i oekivati taj sutra. Svaki e vam dan tada biti 'sutra'."
Mladi nije bio zadovoljan tim objanjenjem i nastavio je s ispitivanjem.
Upitao je kako to da inkarnacija istine, a uo je da
Baba sebe tako naziva, moe opravdati obmanu obeavajui neto
to se ne ostvaruje i takvim obeanjima zavaravati ljude. Baba
mu je srpljivo objasnio, jo uvijek mirno i blago: "Kada ovamo
doete prvi put, moda u skupini, vaoj vjeri treba dati temelja.
Moja je dunost da vas pozovem i govorim s vama kako ne biste
otili razoarani." Nastavio je o toj temi, objanjavajui: "Neki od
vas dolaze s toliko problema da Svami svakoga dana malo razgovara
s njima znajui koji su dug put napravili te ih mora utjeiti
kada su jako zabrinuti. Kad ste jako gladni, najprije vam treba dati
samo malo hrane. Ako vam se odjednom da previe da biste utaili
glad, to e unititi vae zdravlje. Kada ste edni, eljet ete
progutati svu tekuinu koja vam se da, ali treba vas uvjeriti da
pijete gutljaj po gutljaj. Ponekad je najbolje da vam se da samo
jedan gutljaj. Kada ste ovdje, vaa je dunost da ekate. Istinski
uenik ekat e dok ne dobije intervju, vjerujui da e ga dobiti.
Ponekad je nuno uenika iskuati kako bi se ojaala njegova vje-
ra i povjerenje. eli li on to uistinu? Ako odmah ne dobije intervju,
hoe li otii?"
"Kada zakucavate aval u zid", rekao je uputivi se do prvog
zida kako bi nam to pokazao, pretvarajui se da zabija aval u njega,
"prstima ete provjeriti da li stoji vrsto u zidu." Opet nam je
to pokazao pretvarajui se da provjerava zamiljeni aval i smijui
se svojem oponaanju. Tada se opet uozbiljio i rekao: "Moja
je dunost da vas iskuam. Kada poduavate uenike, s vremena
na vrijeme potrebno je provesti test meu njima kako biste ustanovili
da li napreduju i da li su spremni prijei u vii razred. Vi
biste trebali biti dovoljno ozbiljni da traite kunju i dovoljno eljni
da napredujete i uzdiete se. Bez kunji ostat ete godinama na
istomu mjestu. Istinska je elja, znai, eznuti za onim zbog ega
ste ovamo doli i ekati, premda se to moe dogoditi ovdje, tamo,
ili bilo gdje, sada, sutra, dan poslije, ili neki drugi dan. Vjerujte
Svamijevoj rijei da e vas primiti. J a nikad ne razoaram onoga
koji u mene ima potpuno povjerenje."
Mladi jo uvijek nije bio zadovoljan i ponavljajui svoje pitanje
glas mu je postajao sve glasniji, otriji i kretaviji. Upitao
je: " J e li u redu rei nekome da e sutra dobiti intervju i onda to
ne ispuniti?" Baba mu je strpljivo odgovorio da pitanje nije jasno.
Mladi je na to preokrenuo pitanje: "Ako ste uitelj, nije li
vano govoriti istinu?" Babaje odgovorio: "Ako ste uitelj i kaete
da ete dati intervju, tada je uenik duan ekati." Ali ni taj
odgovor nije zadovoljio mladog ovjeka. Opet j e upitao: "J e li u
redu zavaravati ako Baba zna da tu osobu nee primiti?" Baba je
odgovorio: "Mora postojati enja, elja. Morate ekati. Te se naziva
pokorom. Trebate imati vjeru da e se to ostvariti. Ako ne
sutra, onda jednoga dana." "Znai da je u nekim okonostima doputeno
zavaravati?" bio je uporan mladi. Baba je odgovorio:
"Bog vas stavlja na kunju kako biste se mogli uzdizati sve vie i
vie." "Nije li tada poklonik duan iskuati uitelja kako bi bio
siguran daje u pravu?" izazivao gaje mladi.
U tom se trenutku inilo da je Babino strpljenje pri kraju, a
ostatak je skupine postao ve nemiran. Neki su od njih eljeli prekinuti
mladievo drsko izazivanje, ali ih je Baba prekinuo rijeima:
"Uitelj zna kakav ispit dati ueniku. Ako ovjek ne poznaje
abecedu, kako e onda itati rijei? Oi mogu sve vidjeti, ali
ne mogu vidjeti sebe. Potrebno vam je zrcalo. Vi me dolazite vidjeti
da biste ga dobili. J a sam vae zrcalo u kojem trebate vidjeti
svoje oi. Mnogi vam uitelji govore da ste slabi, ali ja to na kaem.
J a vam kaem da imate mo. Vi ste Bog! Slijedite gospodara
koji je u vama. Borite se do kraja."
Konano je izgledalo da se mladi ovjek primirio. Baba je
tada pitao neke druge u skupini to ele, pa je razgovor postao
openitiji i manje napet. Razveselio j e sve kad je materijalizirao
prsten za Talijana i utjeio njegovu enu koja je oito bila vrlo
uznemirena, ini se, zbog jako bolesna djeteta.
Tada se okrenuo prema nama i upitao nas odlazimo li danas.
Rekli smo mu da smo spremni otii, ali da ekamo njegovo doputenje.
Odgovorio je da bismo trebali otii tog popodneva i dao
nam znak da ga sli jedino u malenu sobu za privatni intervju gdje
je na razgovor bio mnogo osobniji.
Uskoro nakon to smo izali, dao je znak da je intervju zavren.
Trajao je oko sat i pol, ali je vrijeme proteklo tako brzo da
se inilo da kao da je prolo tek nekoliko minuta, tolika je bila
koncentracija koju je izazvao i energija kojom je zraio. Izlazei
iz sobe, bili smo ispunjeni njegovom ljubavlju. Drao je svoju ruku
iznad svakog od nas dok smo prolazili, i u tradicionalnoj gesti
blagoslivljanja, ponavljao: "Blagoslivljam. Blagoslivljam. J ako
sam sretan, jako sam sretan."
Za'vrijeme intervjua na je prijatelj Ed rekao Babi koliko se
njegov ivot promijenio otkako je poeo dolaziti u na centar. Tada
je prvi put bio s Babom. Napustio je sobu za intervju toliko
ispunjen Babinom ljubavlju i energijom, daje bio siguran da vie
od toga ne bi mogao upiti, pa je odluio vratiti s nama, umjesto
da ostane zaivaratri kao to je u poetku namjeravao. Nas smo
troje pourili u svoje sobe kako bismo dovrili pakiranje. Na putu
do soba ljudi su nas vie puta zaustavili raspitujui se to je za
vrijeme intervjua uzrokovalo toliko smijeha koji se uo u dvorani
za pjevanjebhajana nadglasavi samo pjevanje. Kratko smo im
rekli o emu se radilo i pourili u sobe. Tamo smo odmah uoili
fotografiju Babine glave i ramena u prirodnoj veliini. Objesili su
takve fotografije u sve sobe kao pripremu zaivaratri. Slinost
je bila tolika, da sam se upitala bih li mogla tu fotografiju kupiti,
i pourila u knjiaru. Reeno mi je da su fotografije podijeljene
na Babin zahtjev i da ih, koliko oni znaju, vie nema. To me oalostilo,
i nastavila sam s pakiranjem.
Idui prema taksiju punom prtljage, uli smo da nas netko
zove. Okrenuli smo se i vidjeli studenta kako tri prema nama i
nosi neto nalik na dva smotuljka. Zadihan od tranja, rekao nam
je da gaje Baba poslao sa svojim blagoslovom za sretan put. Otvorila
sam jedan smotuljak i presretna vidjela da je to kopija fotografije
koja je bila u naoj sobi. J edna je bila za nas, druga za
Eda. Bili smo jako ganuti to se ovako ispunila naa elja nekoliko
minuta prije odlaska. Divnog li zavretka naeg posjeta! Krenuli
smo, jo jednom preporoeni i spremni vratiti se naoj svakodnevici
i radu na Zapadu nakon to nam je ponovno pokazan
put koji nas vodi osloboenju okova od materijalnog svijeta ili
maye.
Stigli smo kui na vrijeme da pozdravimo roenje nae divne
male unuke, Crystal Ann. Lorna i njezin suprug bili su presretni,
a mi ne samo da smo bili jako veseli to smo postali djed i baka,
ve posebno zahvalni vidjevi sreu i ispunjenost nae keri.
17. poglavlje
Babinu sam fotografiju objesila na zid svoje radne sobe gdje
ona vlada svime to radim lijekom dana, kao da je Baba prisutan.
Njegova je prisutnost postala toliko zbiljskom, da ga pozdravljam
svakoga jutra prije terapeutskog rada s ljudima, molei ga da vodi
mene i osobu s kojom sam se spremala raditi. Uz to, esto bih se
za vrijeme rada okretala k njegovoj slici i tiho ga pozivala da mi
pomogne shvatiti neki posebno zamren problem.
Kada se proulo kako radim, poelo me nazivati vie poklonika.
Tako sam se sva predala onome to sam poinjala shvaati
kao svoje sluenje. Baba nas uvjerava da je sluenje izvanredno
vano u naoj svakodnevnoj duhovnoj praksi. Kae daje isto toliko
vano kao i meditacija, ako ne i vanije, ali samo ako se obavlja
kao bogotovlje i ako se ne veemo za ishod ili plodove takva
rada. J edino se tako neemo izloiti novim karmikim posljedicama.
S Babinim oitim znanjem i odobravanjem moga terapeutskog
rada, konano sam bila spremna barem pokuati napisati o
tome knjigu. J edan od glavnih razloga oklijevanju bio je pomanjkanje
vremena i to zbog velikog broja ljudi s kojima sam radila.
Sve svoje probleme poela sam predavati Babi molei ga da mi
pomogne pronai rjeenja, pa sam tako uinila i s ovim.
Krajem godine poeli smo se spremati na jo jedno putovanje
Babi u nae uobiajeno vrijeme u sijenju. Dok smo tako razmiljali
0 datumu putovanja, odjednom mi je sinulo da bih imala
savrenu priliku za poetak pisanja knjige dok sam s Babom. Imala
bih puno vremena na raspolaganju ekajui daran svakoga dana.
Pisanje knjige u njegovoj prisutnosti ne samo da bi mi koristilo
zbog njegova nadahnua, ve i zbog poveane energije koju
sam dobivala u njegovoj blizini. Opustila sam se rjeivi tako problem
nedostatka vremena koji me prijeio da ponem pisati knjigu.
Odluila sam uzeti sa sobom male blokove za pisanje i kemijske
olovke koje u nositi u torbici, kako bi mi posluili u trenucima
kada budem imala vremena za pisanje. J o uvijek nisam
znala to da mislim o tom pothvatu jer nisam imala pojma ni kako
ni gdje zapoeti. Kako u knjizi prikazati naizgled tako nesustavnu
1 osobnu metodu? U tome sam mogla uspjeti jedino traei vodstvo
visokog sebstva i vjerujui da e knjiga uspjeti prenijeti taj
vii izvor mudrosti, to mi se ve godinama pokazuje kao ispravan
nain. Budui da je Baba za mene vanjsko oitovanje boanske
snage koja prebiva u svemu i u svima, bilo bi lake zapoeti pisati
knjigu u njegovoj prisutnosti jer bih se tako lake otvorila i primila
taj sadraj. S tom ohrabrujuom misli, krenuli smo u na godinji
posjet Babi.
Tijekom duga leta u Indiju poela sam skicirati poetak svojeg
puta u traenju smisla ivota, ishod ega je moj sadanji rad.
Budui da se radilo o injenicama, nije ih bilo teko zabiljeiti.
Babaje bio u Whitefieldu kada smo stigli. Vidjevi nas, rekao
nam j e da odemo ravno u njegovu kuu i tu doemo svakoga
dana. Baba esto kae ljudima: "To nije moja kua. Ona je vaa",
elei time rei da sve to on ima pripada onima kojima moe zatrebati.
Otad sam svakoga jutra i popodneva zauzimala svoje mjesto
na enskoj strani dugake sobe, esto sama, kao i prije. Usredotoivi
se na pisanje knjige, iznenaeno bih primijetila da mi se
rijei i reenice stvaraju u umu, to mi se ve dulje vrijeme dogaalo
u terapeutskom radu. Katkad je to teklo toliko brzo da sam
jedva uspijevala sve zabiljeiti u svoj blok. Kada bi god Baba uao
u sobu, vratila bih biljeke u torbu, a nastavila bih pisati kada bi
izaao.
Negdje treeg dana po dolasku poela se iriti vijest da Baba
namjerava otii u Madras, kamo je odlazio jednom u godini na
proslavu Pongola, svetkovinu kada se blagoslivlja stoka. U njegovu
smo kuu stigli rano toga dana jer nitko nije znao kada e
otii. ekajui da se Baba pojavi, udubila sam se u pisanje. Nakon
nekog vremena postala sam svjesna neobine tiine. Podignuvi
pogled, nala sam se lice u lice s Babom. Vjerojatno je siao
iz svojih prostorija, a da ga nisam ula, i sada j e stajao upitno
gledajui u mene. Sasvim zbunjena shvatila sam da sam se jo
jednom, kao to mi se to ve dogodilo s Murphetovom knjigom,
toliko zadubila u ono to sam radila, da nisam primijetila njegov
dolazak. Poela sam se podizati, ispriavajui se istodobno, ali
me Baba zaustavio pokretom ruke. Gledajui na hrpicu biljeaka
to je leala do mene na podu, ustro im se pribliio te snano i
buno lupio rukama triput preko njih. Tada je podignuo pogled i
svojim predivnim smijekom koji uvijek obasja cijelo njegovo lice,
rekao: "J ako sam, jako sretan." Potom j e izaao na prednja
vrata, uao u auto koji gaje ekao, i odvezao se na aerodrom.
Sve se to dogodilo tako brzo i neoekivano, da sam bila sva
omamljena. Priao mi je suprug i upitao me to mi je Baba rekao.
Dok sam mu priala, usporedno s izljevom zahvalnosti, shvatila
sam da Baba ne samo daje odobrio knjigu ve je u nju izlio svoju
energiju u samom poetku, lupivi rukama preko prvih nekoliko
biljeaka. Sada sam bila sigurna da u uz njegov blagoslov moi
dovriti taj zadatak. Znala sam, isto tako, da moram vjerovati u
postupak korak po korak, i da se ne bih trebala brinuti o konanom
ishodu.
Baba je bio odsutan tek kratko, ali dovoljno da bismo obavili
sve to smo esto zanemarivali vozei se u Whitefield i natrag
dvaput na dan. im se Baba vratio, i mi smo se vratili u svoju svakodnevnu
koloteinu. Opet sam se vei dio vremena nala sasvim
sama na enskoj strani, osim kad tu ne bi bili povremeni posjetitelji.
Ta mi je osama sada dobro dola jer sam se mogla dulje
vrijeme usredotoiti na pisanje, tako da je moja hrpa biljeaka
primjetno rasla iz dana u dan. Sluala sam u sebi ono to mi je
dolazilo u misli, iznenadivi se kada sam otkrila jasnu postupnost,
korak po korak. Budui da sam, svaki p"ut kada sam pisala, molila
visoko sebstvo da mi pokae to da uinim, nisam shvatila da se
radi o jasnoj strukturi. Zadivljeno sam otkrila da se, dok piem,
pojavljuje potpuna metoda.
Baba bi dolazio i odlazio na svoj uobiajen nain. Ponekad
bi se zaustavio osmjehnuvi se ili bi popratio kakvom rijeju moj
napredak prolazei pokraj mene. Govorio bi mi da sam vrijedna.
Uz tolika njegova ohrabrenja, opustila sam se pa je hrpa biljeaka
brzo rasla.
Koliko god se to inilo neobinim, sva su tri dunosnika amerikoga
sredinjeg odbora. J ack Hislop, Richard Bayer i moj suprug,
dola tamo gotovo istodobno. Ni jedan nije unaprijed znao
da e i drugi tada biti tamo. Takve se tobonje sluajnosti esto
dogaaju u Babinoj blizini. ini se da Baba privlai ljude k sebi u
pravo vrijeme ne samo zbog'njihovih potreba, ve i da bi ostvario
svoje planove. Stiglo je i nekoliko direktora amerike organizacije,
pa se mogao povesti razgovor o mnogim trenutanim pitanjima
vezanima za bolji rad u centrima, uz izravni nadzor Babe.
J ednom su sastanku prisustvovale i etiri ene: gospoa Hislop,
gospoa Murphet iji j e suprug napisao dvije knjige o Babi,
gospoa Rajagopal iz Ojaija u Kaliforniji i ja. Kada smo se svi
smjestili na pod. Babaje pogledao unaokolo po sobi osmjehujui
se s dobrodolicom. Neobian izraz proletio je njegovim licem
dok je gledao etiri ene. Brzo je podignuo desnu ruku i neponovljivom
gestom napravio krug u zraku. Tada ju je brzo zatvorio.
Kada ju je opet otvorio, na dlanu su bila etiri istovjetna privjeska.
Pokazavi ih svima, uz irok se osmijeh okrenuo nama i
dao svakoj jedan, rekavi na engleskom: "Moj najnoviji portret za
etiri moje keri. Svi su isti tako da nema mjesta ljubomori", to
je izazvalo puno smijeha. Privjesci su se sastojali od ovalnih zlatnih
filigranskih okvira u kojima je bio tanak komadi bisera s obojenom
slikom Babine glave i ramena na svijetloplavoj pozadini.
Taje slika pokazivala njegov Sivin aspekt, s oima koje su prodorno
gledale u vas. Svi smo poslije, smijui se, primijetili da
nam je oito dao dar kojim e nas usreiti i pomoi nam da se ne
dosaujemo za vrijeme duga i dosadna sastanka koji je uslijedio.
Dogodio se i zanimljiv nastavak prie, vezan uz te privjeske.
Filigranski okviri bili su odve njeni da bi sliku vrsto drali na
mjestu. Slika gospoe Hislop i gospoe Rajagopal ispala je ve
nakon nekoliko dana. Gospoa Rajagopal odni jela je svoj privje-
sak zlataru u Bangalore kako bi dodala tanku ploicu zlata na
stranju stranu, koja je trebala sliku vrsto drati na svome mjestu.
Pokazala ju je gospoi Hislop koja je odluila isto tako uvrstiti
svoju sliku. Kada ju je meutim uzela od zlatara, primijetila
je da se slika razlikuje od originala i na to upozorila zlatara. On je
tvrdio daje to slika koju mu je ona donijela, odbivi prihvatiti bilo
to drugo. J ako uznemirena, rekla je to svome suprugu koji je prvom
zgodom sliku pokazao Babi. Babaju je uzeo, paljivo pogledao
i sloio se da to nije slika koju je materijalizirao. Upitao je
gospou Hislop eli li original, a kada je ona brzo potvrdno odgovorila,
uzeo je privjesak u aku, zatvorio je, triput u nju puhnuo,
otvorio je i vratio joj ga. Originalna slika opet je bila u okviru.
Poslije, kada ju je pokazala gospoi Rajagopal, obje su opazile da
ne samo da je sada nedostajao zlatni stranji dio kojega je stavio
zlatar, ve je cijeli okvir bio puno tei. Kao da je zlato koje je zlatar
stavio na stranji dio privjeska, sada bilo dodano okviru. Bila
je to jo jedna Babina mala misterija!
Negdje sredinom naega boravka u Whitefieldu, Babaje krenuo
u Puttaparthi rekavi nam da ga slijedimo. Pitala sam se kako
u nastaviti pisanje kada budem tamo. Uskoro sam otkrila da na
koljenima mogu drati malen blok s papirima dok sj edim u gomili
svakoga jutra i popodneva ekajui da Baba izae na daran.
Malo nakon naeg dolaska u aram, poeo se iriti glas da
Baba namjerava posjetiti enski koled u Anantapuru, do kojega
se stizalo nakon krae vonje iz Puttaparthija. Nismo jo vidjeli
tu kolu, a mene je jako zanimala. eljela sam pokloniti stipendiju
jednoj djevojci kao to smo to ve uinila za jednog mladia.
Rekla sam svome suprugu da pita Babu za doputenje da ga pratimo.
Ve sljedeeg dana Baba se zaustavio pred Sidneyjem dok
je sjedio s drugim mukarcima na verandi, izvan Babinih soba.
Iskoristio je tu prigodu da iznese Babi moju molbu. Baba se odmah
sloio obeavi da e nas obavijestiti kada bude krenuo.
Nekoliko dana potom rekao je mojem suprugu da odlazi ujutro
30. sijenja te da tada trebamo biti spremni. Bila sam zbog toga
posebno sretna jer je toga dana bila godinjica naeg vjenanja.
J o emo jednom neko vrijeme provesti s Babom.
Posjet enskom koledu bio je neto posve drugo nego nai
esti neslubeni susreti sa studentima Babine kole koja se na-
lazila do Babine kue u Whitefieldu. Dr. Sam Sandweiss i njegov
brat, takoer lijenik, te jo tri ene, sainjavali su skupinu koja
je pratila Babu. Kada smo stigli, dobrodolicu nam je zaeljela
direktorica i studentice, sve veoma uzbuene zbog Babina dugooekivana
posjeta. eljno su se okupile na pristojnoj udaljenosti
elei dobiti daran dok su im oi i lica sjali ljubavlju prema Babi.
U svojim ivopisnim sarijima podsjeale su me na arene leptire
koji kao da su od Babe traili nektar za kojim eaju.
Babaje s njima postupao puno drukije nego sa studentima s
kojima se prijateljski ophodi, a ponekad i ali. Sa studenticama je
bio puno slubeniji i suzdraniji, a opet je istodobno ostavljao jasan
dojam da nita u vezi s njima ne promie njegovoj panji. Baba
kao da pronie u sve one koje susree pa se i sada inilo da mu
je dovoljan tek letimian pogled da bi saznao sve o svakome.
Proveli smo dan sjedei u velikoj zajednikoj sobi dok je Baba
odlazio na sastanke i razgovore sa studenticama i njihovim
profesoricama. Pojavljivao bi se s vremena na vrijeme da bi provjerio
da li nam je udobno i da li smo dobili osvjeavajue napitke.
Nekoliko je starijih studentica bilo zadueno da nam pokae
koled koji je bio toliko ist. da se sve sjajilo u ast Babina
posjeta. Nekoliko njih posluilo nas je rukom. Poslije su se svi
okupili u velikoj dvorani da bi uli Babin govor koji je oznaio
vrhunac dana i kojega su svi su eljno oekivali, to se jasno italo
na licima okupljenih. Govorili su dr. Sandweiss, autor knjige
Svetac i psihijatar, direktorica i nekoliko studentica. Svi smo se
pridruili u pjevanju bhajana koje je zapoeo Baba, predvodei
prvih nekoliko.
Mnogi se pitaju zato Baba osniva kolede za ene kad u Indiji
ene rijetko imaju prigodu iskoristiti vie obrazovanje u svojem
poslu ili zanimanju zato to se obino udaju odmah nakon to
diplomiraju. Ali Baba misli da je obrazovanje veoma vano za
mlade ene koje e postati majke buduih narataja. Baba ih eli
pripremiti kako bi bolje poduavale svoju djecu te ih vodile mudro
i u skladu s drevnim indijskim uenjem. On smatra da e usporedno
s obrazovanjem koje dobivaju na kolama pod njegovim
nadzorom, postati i bolje supruge, s vie razumijevanja za svoje
mueve. Baba istie da su djeca svake zemlje njezini budui graani
te j e jako vano da njihove majke, iji j e utjecaj na njih
najvei dok odrastaju, dobiju obrazovanje koje e ih osposobiti za
tako odgovorne zadae. On predvia da e ta djeca, kada odrastu
i postanu dijelom raznih organizacija i poduzea u svojoj zemlji,
ponijeti sa sobom vjerovanje u duhovne pouke koje su nauili te
tako podignuti razinu svijesti gdje god da jesu.
Gledajui mlade ene okupljene u toj dvorani i promatrajui
zanesen izraz na njihovim licima dok su paljivo sluale Babin
govor, uspjela sam shvatiti na trenutak siuan dio Babina plana
za budunost. Da, te e djevojke postati bolje majke i pametniji
partneri svojim supruzima, kojima e moi pridodati svoju njenost
kako bi oni uravnoteili svoj pretjerano muki pristup. Djeca
takvih roditelja nesumnjivo e postati bolji budui graani.
J ako nas se dojmilo sve to smo vidjeli, posebno nain na koji
je Baba tiho planirao put za postupne promjene u indijskom nainu
ivota. Bila sam zahvalna to mi je dana prilika da bacim
pogled u njegov plan za unapreenje Indije i njezinih ljudi, koji
nije uobiajeno krut i ogranien, a opet moe sprijeiti opasnost
zaraze koja se iri sa Zapada, a temelji se na materijalizmu koji,
kao to Baba upozorava, brzo postaje glavni problem.
Na povratku u Puttaparthi na se taksi neprestano kvario. Voza
je otkrio rupu u tanku za vodu te se zaustavljao svakih nekoliko
kilometara kako bi popunio zalihe koje su se brzo gubile.
Uzrujavali smo se zbog toga vie no to bi se oekivalo, a te vonje
ni u najboljem sluaju nisu ba udobne ili bez nezgoda. Sve
smo vie zaostajali za Babom i ostalima. Kada smo konano stigli
do poznatih vrata na ulazu u aram, uasnula sam se primijetivi
da sam navjerojatnije u koli u Anantapuru ostavila kutiju s
dva para naoala. Bilo j e prekasno da bismo se vratili po njih, posebno
tim taksijem. J edne su naoale bile za itanje. Bez njih nisam
mogla nastaviti pisati jer sam dalekovidna. Odmah smo se
uputili do ureda u aramu s telefonom, nadajui se da j e jo otvoren
kako bismo nazvati kolu u Anantapuru i pitati ih da li su
nali kutiju s naoalima. Nije tada bilo jednostavno u Indiji telefonirati,
ak ni iz hotela u nekom od velikih gradova, a kamoli
iz arama u malenu selu. Na sreu, ured j e jo bio otvoren pa smo
uspjeli nai nekoga tko nas je spojio sa kolom. Ubrzo su nam
potvrdili da sam tamo ostavila naoale.
Na je sljedei problem bio kako doi do njih. Naeg ofera
s pokvarenim taksijem ve smo bili poslali u Bangalore kako bi
se dovezao u drugom automobilu kojim e nas sutradan na vrijeme
tamo vratiti. Raspitivali smo se u aramu i uspjeli pronai
drugog taksista koji j e pristao otii u Anantapur po naoale.
Sljedeeg smo jutra pozvani na oprotajni intervju. Stigavi
u zakazano vrijeme, tamo smo nali prilino velik broj drugih zapadnjaka
koji su isto tako bili pozvani i ekali su da bi vidjeli Babu.
im se Baba pojavio, upitao nas je kada namjeravamo otii.
Objasnili smo mu da moramo ekati da se na ofer vrati s drugim
kolima jer su se stara trebala popraviti. Rekli smo mu da ekamo
drugi taksi koji se treba vratiti iz Anantapura s mojim naoalama
koje sam ostavila u koli. Babaje bio vidljivo zaprepaten i strogo
nas je ukorio: "To je razbacivanje novcem! Trebali ste zamoliti
jednog od profesora da naoale preda oferu autobusa koji bi vam
ih donio." Nastavio je o tome, da bi na kraju rekao: "Mogli ste dati
napraviti nove naoale za puno manje novca nego to ete platiti
taksi."
Bilo mi je sve neugodnije, poeljela sam nestati, ali kako se
nisam mogla sakriti od Babe, trebala sam to uti. Tada se iznenada,
bez prethodne pripreme, okrenuo licem prema meni i maui
prstom poput kolskog uitelja, rekao mi hinei ljutnju: "Ti
si lijena." Briznula sam u pla. To je naravno bilo oputanje nakon
stresa nakupljena u vonji neispravnim autom, to je doseglo
vrhunac otkriem da sam zaboravila ponijeti naoale. Babino vidljivo
nezadovoljstvo zbog rasipanja novca i njegova optuba da
sam lijena, bila je kap koja je prelila au. Promrmljala sam: "Ali,
Baba! Nisam lijena, sam si rekao da sam vrijedna." Vidjevi moju
bol, osmjehnuo se i s velikom ljubavlju i njenou, poput majke
koja tjei uznemireno dijete, gotovo je zapjevuio: "Samo sam se
alio. Nemoj plakati. Treba se svladati." Brzo sam dola k sebi
shvativi da sam si dopustila da budem slaba i bespomona.
Babaje nastavio s intervjuom, za vrijeme kojega je govorio
o mome radu, o knjizi koju sam pisala, ponavljajui da sam jako
vrijedna, zbog ega mi je bilo sve neugodnije, posebno u prisutnosti
drugih ljudi. Tada je, sasvim usput, rekao da bi elio da prisustvujem
ljetnom teaju sljedee godine i studentima odrim
predavanje o knjizi koju piem. Te su njegove rijei odjeknule po-
put bombe, izazvavi u meni dvojake osjec'aje. Bila sam sretna to
odobrava moj terapeutski rad i to je blagoslovio knjigu koja govori
o tome. Ali pomisao da u drati predavanje pred stotinama
studenata i drugih ljudi, ispunila me uasom. Uvijek mi je bilo
teko govoriti u javnosti i do tog sam trenutka ak uspjeno izbjegavala
govoriti u nekom od Sai Babinih centara. Znala sam da
je to to je Baba sada predlagao posve neizvedivo. J edino ako bi
on govorio kroz mene, a ja nisam bila sigurna da u se moi dovoljno
opustiti da bi se to postiglo. Kao to se obino dogaa u
njegovoj blizini. Baba otkriva ono to je nekome najtee uiniti
ili promijeniti. Shvatila sam da se namjerno igra sa mnom, da me
baca dolje pa me podie da bi me opet na smrt uplaio. Svrha je
toga bila, znala sam, da s mene strese moj ego s njegovim mnogobrojnim
sklonostima i odbojnostima. I zaista sam bila dobro
zdrmana, iako je osloboenje od problema koje je Baba osvijetlio
svojom prodornom svjetiljkom, jo bilo daleko.
U meuvremenu je intervju nastavljen pitanjem o razlikama
izmeu nae volje, volje druge osobe i Boje volje. Baba se nasmijeio
s razumijevanjem rekavi da je to jako dobro pitanje.
Ako ne znamo ija volja upravlja odreenom situacijom, ne bismo
smjeli nita poduzimati. Trebali bismo najprije otii sami na
kakvo tiho mjesto, koncentrirati se snano na njega i zamoliti ga
da nam se pokae to da uinimo. Obeao je da emo za dvadesetak
minuta dobiti odgovor. Otad sam mu bezbroj puta zahvalila
na tom savjetu. Kada se mogu opustiti, istinski predati cijeli problem
i zamoliti da mi se pokae to uiniti, redovito dobijem odgovor
i prije nego to proe dvadeset minuta.
U privatnom intervjuu Babaje govorio o mome radu i usput
primijetio da sam napisala tri etvrtine knjige dok sam bila s njim.
Poslije se to pokazalo tonim. Ipak, to je bila samo prva, gruba
skica, uglavnom u obliku odvojenih grupa biljeaka o razliitim
temama. Sve je to jo trebalo sloiti i preurediti nakon naeg povratka
kui.
U poetku sam imala na umu jednostavne fotokopirane primjerke
knjige za ljude s kojima sam radila, kako bi se njome mogli
sluiti kod kue kao prirunikom dok vjebaju razne tehnike
vizualizacije. Bila bi korisna i kao udbenik ako se jednom odluim
poduavati druge. Ipak, Babaje traio da knjiga bude dos-
tupna drugim ljudima pa ju je stoga trebalo tiskati. Upozorio me
daje ne tiskam u Indiji jer tu papir i tisak nisu tako kvalitetni kao
u drugim zemljama. Zamolila sam ga da mi pomogne nai pravog
izdavaa. Nasmijao se i uvjerio me da e to uiniti.
Napustila sam intervju s podvojenim osjeajima. Bila sam
duboko ganuta i zahvalna Babi to me toliko ohrabrio u vezi s mojim
radom i pisanjem knjige, ali me hvatala panika pri pomisli da
u "odrati govor o temi iz knjige" za vrijeme njegova ljetnog teaja
sljedeeg svibnja. Zbog previe proturjenih misli i osjeaja,
nisam potpuno razumjela dublje znaenje svega to je Baba inio
i govorio mi u ovih zadnjih nekoliko tjedana, posebno u ovome
zadnjem intervjuu.
Gledajui to sada, potpuno razumijem razloge zbog kojih je
razotkrio nekoliko podruja moga ivota, koja sam svjesno trebala
ispitati i s njima se suoiti. Moja povuenost bila je zatitno
sredstvo koje mi j e omoguilo da sauvam svoju osobnost usprkos
stalnom nastojanju moje majke da se uklopim u njezin uzorak
kojega sam se pridravala samo izvanjski. Stoga nisam obraala
dovoljno pozornosti vezi s vanjskim svijetom pa sam esto
bila odsutna duhom i zaboravljiva. Tako je Babina ala o tome da
sam lijena, zapravo bila tona. Obraati premalo panje pojedinostima,
vrsta je lijenosti. Ipak. s druge strane, ja doista puno i
ozbiljno radim, posebno ako su posrijedi djelatnosti koje smatram
vanima ili vrijednima, no uvijek sam svojevoljno pristajala na to.
Ni jedna od tih dviju krajnosti nije uravnoteen ivot. J edino rjeenje
takvoj podvojenosti u tome je da se stalno usklaujem s
unutarnjim Babom, molei ga da mi pokae kako premostiti te
dvije krajnosti. Tek tada se mogu opustiti i biti u skladu s unutarnjim
znanjem o tome to uiniti, kada, kako i koliko.
Kako je samo vjeto Baba upozorio na podruja koja sam trebala
uskladiti! Istodobno je stvorio savrenu situaciju kako bi me
potaknuo da to postignem. Sam govor studentima nije bio vaan.
Posluio mu je tek kao sredstvo kojim e me natjerati da poduzmem
potrebne korake u svojemu svakodnevnom ivotu kako bih
pronala srednji put izmeu krajnjih tipova ponaanja - lijenosti
i prisile. Trebalo mije, meutim, nekoliko godina dok to njegovo
gledanje sama nisam vidjela tako jasno kao sada. Spremno sam
mu trebala predati stare naine ponaanja, vjerovati da e mi po-
kazati nove i prihvatiti to god da se dogodi, ak i ako je to znailo
pogrijeiti. Kako mije samo mudro, strpljivo i s puno ljubavi dao
tek naslutiti, kako bi me naveo da zaponem, umjesto da mi tono
kae to da uinim. Znao je da bi me u tom sluaju sprijeio da
koristim svoje miie, tjelesne i mentalne, koji su mi trebali posluiti
u svemu onome to e me na kraju dovesti do uravnoteenijeg
ivota. J o sam ga jednom doivjela kao savrenog zenuitelja.
Kasnije tog popodneva voza se vratio s drugim taksijem
uvjeravajui nas da s njime nee biti tekoa na dugu i teku putu
do Bangalorea. Kutijica s mojim naoalima stigla je na vrijeme
pa smo mogli krenuti.
Pomisao na govor koji sam trebala odrati, optereivao me
je do kraja godine. Ve sam tada shvatila da Baba namjerno skree
moju pozornost na problem kojemu sam se trebala posvetiti.
Kako sam mogla biti toliko uobraena da drugima pomaem prevladavati
strahove, kada j e pomisao da u odrati govor u meni
izazivala takav uas? Zaklinjala sam se da nikad neu podijelili
tehniku koju sam primila, ako najprije ne dokaem njezinu djelotvornost
na sebi. Tako moram provoditi u djelo ono to propovijedam!
Odluila sam odmah poeti raditi na tom strahu.
Ipak, uskoro sam otkrila, a to se dogaa s mnogim slabostima
koje Baba razotkriva, da ne mogu tek tako uroniti i iupati jedan
po jedan korijen poput korova, samo zato to sam tako jasno postala
svjesna da to trebam uiniti. Iz unutarnjeg uenja i vlastita
iskustva, znala sam daje promjena bilo koje navike, stava ili negativna
osjeaja proces koji se sastoji od mnogo koraka. Rijetko
se postie jednim velikim skokom, iako veina ljudi vie voli takvu,
naizgled, brzu i laganu metodu. esto sam govorila onima s
kojima radim da se rast, iscjeljivanje ili bilo koja druga temeljna
promjena moe postii jedino ako najprije postanemo svjesni da
je trebamo promijeniti, i tada poduzmemo sve to je potrebno da
to i ostvarimo. Nema magina tapia kojim emo mahati mi ili
netko drugi, kako bi se ostvarila ta promjena. Prvi korak moemo
uiniti samo s mjesta na kojemu se doista nalazimo u svojem razvoju.
nikako sa zamiljena mjesta na kojemu pogreno vjerujemo
da jesmo, ili bismo tamo eljeli biti. Isto tako, trebamo biti iskreni
do kraja jer se jedino tako moemo kretati k cilju kako bismo ko-
nano postali jedno s Bogom, to uistinu jesmo. Takav na proces,
korak po korak, duhovno jaa, kao to redovita tjelovjeba jaa
nae tjelesne miie. Kada bi Baba, ili bilo tko drugi, napravio sve
umjesto nas, oduzeo bi nam time mogunost da se osnaimo. Njihovi
bi miii ojaali, a nai bi ostali slabi kao i prije.
Suena sa strahom od govorenja u javnosti, shvatila sam da
u sama morati neto uiniti da ga prevladam. Kao to se dogaa
sa svim problemima i slabostima, oni ostaju teret jer nismo pronali
metodu kojom bismo ih mogli ukloniti, ili nam za to nedostaje
snaga. Bilo mije savreno jasno da unato radu sa strahom,
nisam uspijevala prevladati tu vrstu straha. Ali to me navelo na
pomisao da e ovaj put biti drukije? Koliko god se to nerazumnim
inilo, bila sam potpuno sigurna daje postojala razlika. Umjesto
da sama zaponem taj proces, Baba mi j e na taj problem namjerno
skrenuo pozornost. To zasigurno znai da j e sada pravo
vrijeme za mene da se posvetim tome. U tom sluaju, svakako
ima nade da u uspjeti. Uz to, iz iskustva sam znala da u promaiti
budem li pokuala raditi sa svojim egom i sa svojom voljom,
i da u uspjeti jedino ako se neprestano budem pozivala na
Babu molei ga da me povee s mojim unutarnjim Babom kako
bi mi pomogao.
Vrativi se kui, nastavila sam pisati knjigu. Taj se posao pokazao
napornijim no to sam mislila. I dalje sam pomagala ljudima
rijeiti njihove probleme. Cesto su se pojavljivale nove tehnike
pa se opseg rada, a tako i knjige, irio. Ali uz Babinu pomo,
zavrila sam prvi grubi nacrt knjige do vremena kada sam trebala
otii na Ijetnji teaj.
J ednog dana poetkom 1979. uzbueno nas j e nazvala naa
ki Lorna rekavi nam da e na jesen imati jo jednu bebu. Tiho
sam se zahvalila Babi i zamolila ga za zdrava unuka.
18. poglavlje
Baba smatra da obrazovanje koje se danas nudi uenicima u
Indiji ne sadri duhovne osnove. On se protivi sadanjoj sklonosti
prenoenja zapadnjakih metoda kojima se istie materijalizam
namjesto moralna ponaanja i ideala. Smatra da bi obrazovanje
trebalo usmjeriti mukarce i ene tako da slue s vojoj zemlji namjesto
da tee samo novanom dobitku. Nastavni planovi i programi
rada u kolama i koledima koje je Baba osnovao, uz standardne
akademske predmete, sadre i vedska uenja.
Nekoliko je godina, od sredine svibnja do sredine lipnja, Baba
vodio posebnu ljetnju kolu za odabrane mladie i djevojke iz
cijele Indije. Namjera mu je bila izloiti ih kratku ali intenzivnu
uvidu u ivot u njegovoj blizini, to j e povlastica studenata u Babinu
koledu u Whitefieldu cijele kolske godine. Program se sastojao
od predavanja koja su drali poznati uglednici o razliitim
opeobrazovnim i filozofskim temama, s posebnim naglaskom na
vedskoj literaturi. Studenti su ukljueni i u svakodnevnu disciplinu
sluenja, poput odlaenja u oblinja sela kako bi se pomoglo
seljacima da poboljaju ivot. esto se moglo vidjeti te mladie i
djevojke, od kojih mnogi potjeu iz bogatih obitelji, kako pomau
pri kopanju bunara gdje je potrebno, metu s ulica dugo nagomilavano
smee, pomau u bolnici i obavljaju razne druge najnie
poslove. Svake bi se veeri okupili kako bi sluali nadahnut Babin
govor. Baba je na ta predavanja pozvao i neke od svojih poklonika,
Indijaca i stranaca.
Dogodilo se te me moj suprug nije mogao pratiti u Indiju.
Iznenada je iskrsnuo neki pravni problem kojemu se odmah morao
posvetiti. Tako sam otila prije njega, a on mi se trebao pridruiti
im bude mogao. Nisam dobila nikakve dodatne obavijesti
od Babe ili osoba koje organiziraju program Ijetnje kole, ali sam
pretpostavila da Baba jo uvijek eli da odrim predavanje.
Stigla sam u Bangalore nekoliko dana prije poetka kole.
Baba se upravo vratio iz Bombaya gdje obino odlazi poetkom
svibnja kako bi prisustvovao proslavi godinjice otvaranja Dharmakshetre.
Toga sam popodneva otila u Whitefield na daran i
zato da bih dobila bed koji je vrijedio kao propusnica za predavanja
tijekom dana i za Babine govore na veer.
Najprije sam otila do stranjih vrata na koja smo obino ulazili,
ali uvari koji su bili ispred njih nisu dopustili da uem.
Objasnila sam im da mi je tijekom zadnjeg posjeta Baba rekao da
doem na ljetnji teaj te da mi je potreban bed kako bih mogla
sudjelovati. inilo se da me ne razumiju ili se time kualo moje
strpljenje, vjera i ustrajnost. ekala sam i ekala i konano ugledala
Amerikanku koju sam poznavala. Uspjela sam privui njezinu
pozornost i rei joj zato sam tu. Ona je to brzo objasnila
uvaru koji me tada pustio da uem. Rekla mi je da Baba obavlja
obred vjenanja i otpratila me na mirno mjesto gdje sam trebala
priekati dok ne zavri, nakon ega u otii do ureda po svoj bed.
Izlazei i uputivi se na daran, Baba se okrenuo prema mjestu
na kojemu sam sjedila i sa irokim osmijehom dobrodolice
upitao me: "Kako si? Kako je tvoj suprug? Gdje je on?" Posljednjim
je pitanjem oito mislio na moga odsutnog supruga od krvi
i mesa, a ne na unutarnjeg supruga. Stoga sam mu rekla da je on
jo uvijek u Kaliforniji, ali da e mi se uskoro pridruiti. Kimnuo
je glavom odobravajui i rekao: "Primit u te", i proslijedio da bi
dao daran. Nisam znala namjerava li me primiti kada se vrati s
darana, ili se to odnosilo na neki drugi dan. Primijetivi moju
zbunjenost, neke su mi Indijke savjetovale da tu saekam. Dva
sata poslije rekle su mi daje Baba otiao u svoje odaje, to je uvijek
bio znak za goste da odu. Tada je ve bilo prekasno za ured da
bih dobila bed. Tako je neslavno zavrio moj prvi dan!
Vratila sam se sljedee jutro i ovaj su mi put dopustili da
uem. Opet sam pokuala doznati gdje bih mogla dobiti bed. Nakon
nekoliko bezuspjenih pokuaja, stigla sam u ured u kojem
su mi rekli da e mi ga dati gospoa Ratan Lal, ali kako nje tamo
tada nije bilo, trebala sam se vratiti sutradan. A sutradan je bio
prvi dan ljetnog teaja pa u tako morati ekati do posljednjeg
trenutka kako bih mogla prisustvovati raznim dogaanjima. Baba
je zacijelo inio sve kako bih postala prodornija nego to sam bila
ikad dosad u svojem ivotu i puno vie nego to bih to sama eljela
biti. Unutarnji je suprug za kojega me Baba vjenao na nau
posljednju godinjicu braka, oito morao postati djelatan kako bi
me iznutra snano podrao. Nema sumnje, jedan od razloga zbog
kojega sam ovaj put stigla sasvim sama bio j e da, natjerana okolnostima,
upotrijebim jednako, usklaeno, muki i enski vid sebe,
kako bih postigla cjelovitost. Moda me je Baba i zbog toga
pitao gdje mi je suprug, elei istaknuti da moj suprug Sidney
ovaj put nije sa mnom, te umjesto njega treba djelovati moj unutarnji
suprug.
Rano sljedeeg jutra jo sam jednom stajala ispred vrata.
Ovaj su me put odmah pustili. Pourila sam do kue gospoe Ratan
Lal. Ona ima povlasticu da kuha za Babu i vodi brigu o njegovim
svakodnevnim potrebama. Toplo me pozdravila pa smo se
nasmijale mojim nevoljama zbog kojih prije nisam dobila bed, a
sloile smo se da su veoma znakovite. Kada sam i taj problem
konano rijeila, opustila sam se, sigurna da u imati pristup raznim
dogaajima u sljedeih mjesec dana.
Doznala sam da ni mukarcima ni enama nije doputeno ui
u Babinu kuu jer se preureivala soba u kojoj su obino sjedili.
Svi sudionici ljetnog teaja svako su se jutro pridruili redovima
za darane zajedno sa stotinama drugih poklonika. Pourila sam
da bih zauzela svoje mjesto meu mnotvom ena koje su ve sjedile
na tlu u urednim redovima, strpljivo ekajui da se pojavi
Baba.
Od toga su trenutka dani brzo prolazili. Svakoga jutra vozila
bih se na daran, vraala u hotel na ruak i tada bih ponovno ila
na popodnevno predavanje, nakon kojega bi uslijedio Babin govor
ili neka druga zabava za koju bi se Baba pobrinuo svake veeri.
Cesto sam se jako kasno vraala u hotel na veeru.
Ponekad bi mi se Baba, idui du dugih redova za daran,
iroko osmjehnuo, ali mi ni jednom nije pokazao daje spreman
primiti me kao to mi je obeao prvog dana. Ni on ni bilo tko drugi
nije spomenuo da u drati govor.
Bilo je zanimljivo promatrati stotine djevojaka i mladia iz
svih dijelova Indije i iz drugih zemalja. Veina j e doputovala iz
velikih udaljenosti elei sudjelovati na teaju. Svake su veeri
jedan mladi i jedna djevojka prikazali saetak predavanja prethodnoga
dana. Uz to, jedan bi mladi iz koleda u Whitefieldu ili
djevojka iz koleda u Anantapuru odrali govor o jednoj filozofskoj
temi. Njihovi su govori bili dojmljivi, pokazivali su njihovo
istinsko zanimanje za ovo jedinstveno iskustvo. Govorili su tako
jednostavno i sigurno, bez ikakve nervoze. Posramila sam se to
sam ja, dovoljno stara da im budem baka, tako jako preplaena. A
to je samo pridonijelo jo veem osjeaju nelagode.
Vrijeme u to doba godine nije bilo onako ugodno kao to zna
biti u u nae uobiajeno vrijeme u sijenju. Bilo je jako toplo i
upravo je poinjao monsun pa je zrak bio vlaan i teak, prijetei
olujama koje su kruile unaokolo svakih nekoliko dana prsnuvi
kinom bujicom. esto bi se smoili do koe.
Ponekih bi veeri Baba naloio da se vrata dvorane irom otvore
i ue im vie ljudi iz velikog mnotva koji se svakodnevno
vani okupljao, kako bi se sklonili od kie. Tada bi zapoelo pomamno
bibanje stotine mokrih, isparavajuih tijela koja su se pokuavala
stisnuti u bilo koji postojei djeli ve popunjene dvorane.
Njihova je ljubav za Babu i elja da ga na trenutak vide, a
moda i uju njegov govor, makar i preko razglasa postavljenih
izvan dvorane, bila tako snana da su rado stajati satima po tako
neugodnom vremenu.
U veerima kada bi izbila oluja, bilo je neobino gledati kako
Baba za vrijeme grmljavine mirno govori na svoj uobiajen
nadahnut nain, dok njegovu glasu prijeti da bude zagluen. Istodobno
bi blijesak munje tajanstveno osvijetlio gorljiva lica golema
mnotva ljudi.
Da bi bili sigurni da e ui u dvoranu, ak su i oni s bedevima
trebali doi nekoliko sati ranije i sjediti ispred dvorane na
golu tlu ekajui da se otvore vrata. Zbog velike vruine i sva-
kodnevnih kia, podignuta je privremena nadstrenica ispred
ulaza u dvoranu. Napravljena je od tekih bambusovih tapova
preko kojih su prebaene lagane rogoine kako bi pruile kakvutakvu
zatitu od uarenih zraka sunca i od kie.
J edne nedjeljne veeri dok sam sjedila ekajui, stisnuta s
mnogim drugim enama, dignuo se nuiotkuda snaan vjetar i otpuhnuo
jedan od tekih bambusovih tapova. Padajui na tlo tap
je udario o moj nos, odbacivi naoale na cementni pod. Prva mi
je pomisao bila da sam se od tako jaka udarca lako mogla onesvijestiti.
Iznenaeno sam ustanovila, kao i ene koje su sjedile
pokraj mene, da ni na nosu ni na licu nije bilo ni jedne ogrebotine,
a naoale ne samo da su ostale itave, ve ni na njima nije bilo ni
traga od pada. J ednostavno nevjerojatno.
Nekoliko dana poslije dogodilo se neto slino. Tada sam prvi
put sa sobom ponijela kasetofon. Nadala sam se da u moi
snimiti Babu kako pjevabhajane kako bih ga kod kue mogla sluati.
Bilo mi je jako drago to je na kraju govora Baba esto otpjevao
nekoliko bhajana. J edne veeri, dok se spremao napustiti
podij, svi smo ustali. Zurei se, zaboravila sam na kasetofon koji
mije bio u krilu. Skliznuo je i uz mukao udarac pao na palac moje
desne noge. Bol je bila toliko otra i iznenadna da sam kriknula.
Umom mi je projurila misao da bi ranjeni palac mogao moj boravak
ovdje jako oteati, a na to zaista nisam eljela ni pomisliti.
Sreom, sjetila sam se tiho pozvati Babu da mi pomogne, i iznenaena
primijetila da sam mirna, gotovo kao promatra koji
gleda na taj dogaaj umjesto da ga proivljava.
Uz neznatnu bol, uspjela sam izai iz dvorane i ui u taksi
koji me ekao. Uavi u auto, poela sam njeno masirati palac,
istodobno stalno pozivajui Babu da ga iscijeli. J edan indijski
poklonik zamolio me da ga povezem do grada i vozei se tako
razgovarali smo o njegovim divnim viegodinjim iskustvima s
Babom. Stigavi u hotel, iznenaeno sam primijetila da vie ne ma
boli i da posve lako hodam. U svojoj sam sobi pregledala palac
mislei da e mi trebati leda, ali budui da nisam primijetila
oteklinu ili modrice, odluila sam poi ravno u krevet. Mirno sam
spavala i probudivi se, ponovno sam pregledala palac. Na moj e
iznenaenje, jo uvijek nije bilo ni boli ni otekline ni modrica.
Toga sam dana morala obaviti neke sitnice u gradu prije vonje
do Whitefielda. Morala sam pjeaiti obilazei trgovine oko
dva sata, to ne bih uspjela da me bolio palac. J utro je prolo dobro,
nala sam sve to sam imala na popisu, a u meuvremenu nisam
osjetila ni najmanju bol.
Vraajui se u sjeanju na dogaaje koji su prethodili toj nezgodi,
uoila sam odreeni uzorak. U svome govoru Babaje istaknuo
da bismo trebali biti iznad odnosno da se ne bismo trebali
obazirati ni na sreu ni na tugu. Sjetila sam se da se moj um u
sekundi zgrio pri pomisli da u se s ozlijeenim palcem kretati u
gomili ljudi na ljetnom teaju. Ali mora da sam isto tako brzo otpustila
tu misao, pozvala Babu i predala mu problem. Pitala sam
se da li je to ono to je elio rei u svome govoru. Ako jest, nije li
prekrasno to se ta istina tako brzo dokazala, i uz tako uvjerljiv
ishod. J e li mi moda dana mogunost da uvidim kako se problem
moe sprijeiti ako se na njega ne reagira niti se s njime poistovjeuje?
J edini nain da se to postigne bio j e odmah prizvati Babu i
ostati miran u uvjerenju da e on pomoi. Tajna se sastoji u prisjeanju
na njega, to svi uglavnom zaboravljamo.
Uskoro sam postala svjesna da mi je u Babinoj neposrednoj
blizini puno lake odravati vezu s Bojim sebstvom u svojem
srcu. kojega Baba simbolizira u fizikom liku. Zbog te gotovo
stalne svijesti, uvidjela sam da mogu rjeavati dotad skrivene aspekte
svoje osobnosti, kada bi se uzdignuli iz nesvjesnoga na razinu
svjesnog uma, gdje su postali vidljivi. Priznajem, nisu mi bili
dragi neki od tih aspekata kada bi podignuli svoje glave, iako sam
shvaala da ih moram jasno vidjeti prije nego to u ih moi otpustiti
ili preobraziti. I mnogi su mi drugi poklonici rekli da su
primijetili tu aktivnost u sebi i u drugima. Svi se slau da to jako
zbunjuje dok se ne shvati da e se promjene dogoditi tek nakon
to se problem jasno uoi.
Neki su poklonici doivjeli slina ienja u svojim fizikim
tijelima. Iznenada, bez nekog oitoga razloga, jako bi se razboljeli,
to j e esto bilo popraeno visokom temperaturom u kojoj
izgara sve loe uzdiui se iz nesvjesnog. Dovoljno je rei da se u
blizini Babine energije ne moe znati to e se dogoditi na fizikom,
mentalnom, emocionalnom ili duhovnom planu.
Moj j e suprug stigao negdje na polovici teaja i uskoro nakon
toga Baba nas j e pozvao na intervju. Konano u mu moi
predati paket s pismima drugih poklonika, koji sam ponijela sa
sobom. Kao i obino, predala sam mu i pisma naih dviju keri.
im j e uzeo Lornino pismo, podignuo j e pogled i uz sretan osmijeh
rekao: "Nosi jo jednu bebu." Dodao je: "Ovaj put eli djeaka,
zar ne?" Odgovorila sam da nisam sigurna u to, ali me je on
uvjerio da je tako, to je ona poslije potvrdila.
Tada se zanimao za knjigu koju sam pisala. Sa sobom sam
donijela prvu verziju i bilo mi je jako drago to sam mu j e mogla
predati na blagoslov. Stavio ju je u krilo, okretao stranice, itao u
neke ulomke koji su mu privukli pozornost i popratio ih primjedbama.
Pitala sam ga doputa li mi da dodam poglavlja o njemu,
jer sam u knjizi ve spomenula njega i njegovo uenje. Odmahnuo
je glavom i rekao: "Ne." Tada, nakon kratke stanke za koje j e vrijeme
promatrao moju reakciju, dodao je: "Neka to bude odvojeno.
Napii cijelu knjigu o meni." Bila sam osupnuta veliinom takve
odgovornosti. Odmah je osjetio moju zabrinutost i osmjehujui se
dodao: "J a u ti pomoi."
Sa sobom sam ponijela fotografiju koju je snimila J anet Bock
na Svjetskoj konferenciji 1975. godine. Na njoj me Baba gleda s
njenim osmijehom na licu dok sjedim u redu za daran. Upitala
sam ga da li mi je eli potpisati i doputa li mi da je objavim u
knjizi. Snano je prigovorio to se na slici vidi samo moje tjeme,
ne i moje lice. Rekla sam mu kako smatram daje to u redu jer je
pozornost na njemu, a ne na meni, ali on nije htio uti za to i traio
je da se jo jednom slikamo zajedno, jedno do drugoga.
ula sam da odlazi u Puttaparthi im zavri ljetnji teaj pa
sam ga pitala eli li da ga pratimo. Odmahnuo je glavom rekavi
daje u to doba godine tamo previe toplo za mene. Uvjerio nas je
da e nas opet primiti prije nego to odemo, i da e mi tada napraviti
jo lijeka kako bi se razbistrila glavobolja koja me je jo
uvijek muila.
Nekoliko dana potom doivjela sam neobino iskustvo. U
nedjelju su ljudi na otvorenom cijeli dan pjevali bhajane ekajui
da Baba izae i da im daran. Nakon jutarnjeg darana poela sam
se osjeati jako loe i jako utueno - toliko da sam se poela jadati
nad time to sam oito prestara za tako naporno rasporeeno
vrijeme. J ednostavno nisam mogla prestati s jadikovkama te sam
se jako naljutila na sebe. Pridruila sam se suprugu i dok smo se
vraali u hotel na ruak, sreli smo neke zapadnjake poklonike
koje smo poznavali. Upitali su me da li sam bolesna jer sam izgledala
neobino, pa sam im ispriala to mi se dogodilo. J edna
od ena koja je znala za moje glavobolje i alergije, bila je uvjerena
da se osjeam loe zbog mnotva tapia to su gorjeli za vrijeme
bhajana. Objasnila je da se pali jeftina vrsta u kojoj su jake kemikalije
koje bi lako mogle uzrokovati alergijsku reakciju. Zahvalila
sam joj se i uzdahnula s olakanjem uvi za mogu uzrok
iznenadne oluje koja me obuzela i uzrokovala tako negativnu
reakciju.
Nakon ruka odluila sam prilei i odmoriti se prije nego to
se vratim za Babin govor uveer. Skinula sam sari i legla u krevet
pokriven kremasto-bijelim pokrivaem. Leei tako, u mislima
sam se ispriala Babi zbog loeg raspoloenja i provale ljutnje.
Zahvalila sam mu se za poruku koju je poslao preko moje prijateljice,
kojom mije objasnio to je je bio uzrok tome. Nakon kratka
vremena poela sam se osjeati malo bolje, to sam pripisala
Babinoj pomoi i otvaranju svoga srca te traenju oprotaja.
Kada je dolo vrijeme da se ponovno obuem, primijetila
sam sjajnu crvenu toku na bijelom pokrivau. Nagnula sam se
da vidim to je to i iznenaeno primijetila malenu fotografiju na
kojoj je bila prikazana Babina glava s crnom kosom, ramena te
djeli njegove crvene halje koja je zapravo privukla moju panju.
Bila sam sigurna da nije bila tamo kada sam legla, bila je odve
uoljiva da je ne bih primijetila. Odakle je stigla, nisam znala.
Kao da mi je Baba pokazao da me je shvatio i da prihvaa moju
ispriku.
Krajem mjesenog programa Babaje odluio da krave koje
su se nalazile u talama iza njegove kue preseli u novi gokulam
sagraen za njih malo izvan sela. Na dan selidbe, sve su ivotinje
bile veselo okiene. Obojili su im rogove, preko lea prebacili
raznobojne pokrivae, a uli su se zvonii dok su se kretale. Tada
su ih odveli uz veliku pompu i sveanost, a za njima je ila
gomila poklonika. Bili smo i mi meu njima i iz daljine promatrali
kako je Baba pogladio svaku ivotinju i dao joj da pojede ba-
banu dok su ih vodili u njihov nov prostor. Taj je oaravajui prizor
podsjeao na inkarnaciju Krine.
Sljedeeg dana, dok sam sjedila s nekoliko ena izvan Babine
kue, dotrao je moj suprug traei me. Ugledavi me, poeo me
je pourivati objanjavajui mi da nas je Baba pozvao na intervju.
Bilo je prilino vjetrovito toga dana pa sam brzo pokuala
izravnati svoj sari, izgladiti kosu i urediti se. Hodajui brzo, povukla
sam i privrstila sari kako bih bila sigurna da sam ispravno
pokrivena i poravila kosu koju je vjetar bio izvukao. Dojurivi bez
daha, upala sam u sobu i gotovo udarila u Babu koji je stajao s
unutarnje strane vrata, ekajui nas s veselim osmijehom na licu
kao da nas je promatrao dok smo urei prilazili. Na njegovim
ispruenim rukama bio je sloen sari. J edva sam se na vrijeme
zaustavila kako bih izbjegla sudar s njim, a njega je to jako zabavljalo.
Pruio mi je sari objasnivi mi da ga je trebao dati dan
prije jer je to bilo pravo vrijeme za takav dar. Ali budui da su se
selile krave u novi gokulam i mi nismo bili u kui toga dana, nisam
ga tada dobila. Primijetila sam da Baba ponovno istie vanost
pravog vremena. Znala sam daje u tome neka poruka koju
trebam odgonetnuti jer sam bila sigurna da mi se nije trebao ispriavati
to mi ga nije dao u odgovarajui dan. Tada me je njegov
dar toliko ganuo da sam to pitanje gurnula u pozadinu svog
uma s mentalnom zabiljekom da u ga pokuati poslije protumaiti.
ula sam da Baba ponekad daje sarije enama koje ive u
njegovoj blizini kako bi ga nosile u posebnim prigodama te da ih
je zadnjih dana poslao nekoliko radi zavrne proslave na kraju
ljetnog teaja. Budui da nisam tamo ivjela, nisam ni mislila da
bijedan mogao dati i meni. Stoga sam se jo vie iznenadila kada
sam ga dobila iz njegovih ruku. Uzviknula sam: "O, hvala ti. Baba!
Kako divno to mi daje sari!" Nasmijao se poput popustljive
majke koja svojem djetetu daje neoekivani dar pa uiva u njegovu
iznenaenju. Upozorio me da ga ne nosim sljedeeg jutra
ve da ekam na popodnevnu procesiju koja e oznaiti zadnji
dan ljetnog teaja.
Nastavio je s intervjuom ohrabrujui me i govorei mi o mojoj
knjizi i mojemu radu. Tad se okrenuo i pozvao dr. Fanibundu
da napravi fotografiju, kao to je to obeao na naem posljednjem
intervjuu. Dr. Fanibunda je dotrao i dok se pripremao za fotografiranje
Baba ga je aljivo upozorio da napravi dobru sliku.
Suprug mi je pristupio kako bi mi uklonio bed sa sarija, ali sam
prosvjedovala rekavi da sam jako ponosna to ga nosim. Babaje
odbio moj prigovor izjavivi: " Ona je uvijek sa mnom. Nije joj
potreban bed", to me rasplakalo ne zbog tuge ve zbog strahopotovanja,
jer sam osjeala kako njegova silna ljubav tee k meni.
U tom kratkom trenutku bila sam ispunjena ljubavlju za kojom
sam uvijek udjela kao dijete. Osjeala sam se potpuno prihvaenom
upravo onakvom kakva sam bila, sa svim svojim manama,
slabostima i strahovima. Dok su mi se suze slijevale niz lice, dr.
Fanibunda me je slikao kako stojim pokraj Babe koji je upravo do
vrha ispunio moje srce.
Nestano trepnuvi rekao mi je da u odrati dobar govor kada
za to bude pravo vrijeme. Konano, nakon dugih mjeseci straha
i pitanja koje sam si postavljala ovaj mjesec da li e me i kada
e me iznenada pozvati da govorim, Babaje to iskuenje sada odgodio
jo dalje u budunost. Dobila sam odgodu, ali znala sam da
u trebati potpuno prevladati strah prije no to u moi odrati
govor kojim e Baba biti zadovoljan. To bi, znala sam dobro, znailo
predati mu se tako da on moe govoriti kroz mene. Samo je
on znao kada u biti spremna, ja sam jedino mogla biti voljna to
uiniti kada za to doe vrijeme.
Tada, bez ikakve prethodne najave, iznenada je poeo kruiti
desnom rukom po zraku te brzo skupio vibhuti koji je upravo materijalizirao.
Istresao gaje na komadi papira i dao mi ga rekavi
da je to za moga unuka. Bila sam veoma iznenaena dok nisam
shvatila da govori o neroenu Lorninu djetetu. Promatrao je moju
reakciju i kimnuo glavom: "Da, da, tako je", kao da mi ita misli.
Nesumnjivo je daje predvidio i vrijeme kada e biti potreban vibhuti.
Nakon intervjua vratili smo se u hotel. Na putu sam razgledala
sari koji mi je Baba upravo dao, uredno zamotan u mali zaveljaj.
Bio je tako lijep. Glavni je dio bio od njene svile boje
mesa, a rubovi su bili jarkocrveni, proiveni zlatnim koncem. Bio
je puno svjetliji no to bih ja izabrala. Nasmijala sam se shvativi
da u se teko moi sakriti u pozadinu obuena u tako blistavu
odjeu. Oito je da mi je dao boju koja mi je bila potrebna.
im smo doli u hotel, brzo sam provjerila imam li bluzicu
(choli) i podsuknju za taj sari. Na svakom je kraju imao odrijeene
niti koje se obino veu u vorie kako bi se dobio ukrasni
porub. Pourila sam do duana za sarije u predvorju hotela raspitujui
se znaju li nekoga tko bi imao vremena zavezati vorie
do podneva sljedeeg dana. Mlada Indijka s kojom sam razgovarala
ponudila se da e ona to uiniti. Sva je srea da sam u tako
kratko vrijeme uspjela obaviti sve kako bih bila obuena kako treba.
Zbog tako kratka vremena mi je Baba vjerojatno i rekao da mi
je sari trebao biti predan dan prije. Nakon jutarnjeg darana, sutradan
smo se zaustavili u tom duanu. Mlada je djevojka to prekrasno
dovrila, napravivi od voria sloene uzorke umjesto da
ih je samo zavezala. J o uvijek sam se malo stidjela te boje i
ukrasnih dijelova. "U redu. Baba", pomislila sam, "uinit u sve
to mogu da uz tvoju pomo budem na visini ove blistave odjee.
Ti doista zna razjasniti ono to misli."
Zamislite taj prizor kasnije toga popodneva, na zavrnici ljetnog
teaja. Bili su okupljeni svi sudionici koji su tiho ekali da se
pridrue procesiji, kada je poela padati tako jaka kia da se procesija
morala otkazati. Stvorila se velika pometnja dok su svi jurili
u automobile i taksije koji su sudionike trebali prevesti dio
puta. J edva smo stigli na vrijeme do dvorane gdje je zapoinjala
veernja sveanost. Dijelile su se nagrade najboljim studentima,
nakon ega je uslijedio zabavni program. Meu ostalim, predstavljene
su glazbene grupe, pjesme i jedna predstava.
Sljedei je dan za nas bio ujedno posljednji prije povratka
kui pa smo rano stigli do Babine kue. Dok je silazio iz svojih
odaja i prolazio pokraj mene, predao mije veliku, ve iskoritenu
omotnicu, ispunjenu paketiima vibhutija. Ve me je bio pitao
moemo li uzeti neto vibhutija sa sobom i dati J acku Hislopu
koji je bio jako bolestan. J a sam stoga zakljuila da je paket za
njega, ali je Baba uhvatio moju misao, naglo se okrenuo te odmahnuvi
glavom i iroko se osmjehnuvi rekao: "Ne, to je za tvoje
unuke." Kada sam mu se zahvalila, alei se, oponaao je moj
glas: "Hvala ti. Baba", i veselo se smijui otiao do muke strane
sobe. Kasnije tog popodneva predao je mome suprugu paket s
vibhutijem za J acka Hislopa.
inilo se da me sada, nakon to me provjeravao gotovo iznad
granica izdrljivosti time. to sam morala pogaati hodu li odrati
govor, darivao ljubavlju dovoljnom da se ispuni unutarnja praznina.
Da, kao to nas na to esto podsjea, on je majka koju nismo
nikad imali i dat e svakom od nas upravo ono to nam treba.
Otila sam kui obnovljena i s velikom radou u srcu, ali i s
golemom odgovornou. Morala sam napisati knjigu o njemu i
odrati govor kada Baba bude smatrao daje vrijeme da to od mene
zatrai.
Poslije te godine, 3. studenoga, Loma je rodila prekrasna djeaia.
Rekla sam joj zavibhutiju koji je Baba materijalizirao za
njega mnogo prije nego to se rodio. Iz nekog neobinog razloga
ona mu to nije htjela dati pri roenju, ostavivi to radije za neko
budue vrijeme kada mu moe zatrebati. Budui da Baba nije
odredio kada sevibhuti treba dati bebi, inilo se da je to dobra
zamisao. Vjerovala sam da e Baba nekako staviti do znanja kada
mu se to treba dati. Moda u ga moi upitati drugi put kada ga
vidim. U meuvremenu, Lorna ga je uvala u svome novaniku
dok ne zatreba.
19. poglavlje
U sijenju 1980. odluili smo otii na otoke Galapagos. J edno
od naih zajednikih zanimanja bilo je prouavanje arheologije
i drugih tema vezanih uz to. Premda ti otoci arheoloki nisu
zanimljivi, zanimljiva je evolucijska veza ptica i gmizavaca na
njima. Otkako smo proitali Darwinov oaravajui prikaz njegovih
putovanja i teorija koje su iz toga proizale, eljeli smo ih posjetiti.
Putovanje smo namjeravali zavriti u Bogoti, u Kolumbiji,
to je trebalo biti jedno od naih prethodnih putovanja, ali smo bili
sprijeeni unutarnjim politikim problemima koji su tada zadesili
tu zemlju.
Nakon zanimljiva obilaska otoka, stigli smo u Bogotu. Obavijestili
su nas da e se sljedeeg dana odrati izbori, da e sve
aktivnosti stati, a trgovine i uredi bit e zatvoreni kako bi ljudi
mogli otii na glasanje. Na nam je putniki agent preporuio da
grad razgledamo to prije toga popodneva.
To j e razgledavanje zavrilo posjetom hramu na vrhu brdaca.
Vodi nam je rekao da se u tom hramu nalazi lik Isusa Krista
zatvoren u staklenoj kutiji, poznat po mnogim iscjeljenjima koja
su se godinama dogaala meu tisuama hodoasnika koji su se
nadali da e ozdraviti od raznih bolesti. Dodao je da emo tamo
vidjeti mnotvo odbaenih taka i tapova naslaganih uza zidove,
koje su ostavili oni koji su ozdravili, kao svjedoanstvo o svojem
iscjeljenju.
I doista, pridruivi se procesiji koja se sporo kretala unaokolo
staklene kutije u kojoj je bio poloen neobian, sasvim poseban
lik Isusa, proli smo redove taka oslonjenih o zid koji je
doslovno bio pokriven stotinama ploa na kojima je bila iskazana
zahvalnost za iscjeljenje.
Osjetila sam snanu boansku prisutnost koja je vladala cijelim
tim mjestom te sam odluila zapaliti svijeu za svakog lana
nae obitelji prije odlaska. Zapalivi sve svijee, tiho sam prizvala
Boju snagu priroenu svemu ivom, koja se iri od svih velikih
uitelja, iscjelitelja i voa religija, transcendirajui ih, i zamolila
je da blagoslovi sve. inei tako, sjetila sam se Babinih
rijei: " Mnogi su putevi uz planinu, a svi vode Bogu." Snano
sam osjetila njegovu prisutnost prisjeajui se njegovih rijei, s
posebnim osjeajem osvijetenosti o univerzalnosti sve istine. Taj
me "povieni" osjeaj pratio dok smo se uspinjaom sputali niz
brdo. Imali smo prelijep pogled na okolno podruj e, pa sam primijetila
jo jedno brdo na suprotnoj strani, na ijem se vrhu vidio
kip Djevice Marije. Zamolila sam vodia da nas, prije no to se
vratimo u hotel, odveze tamo. Na moje je bezazleno pitanje reagirao
neoekivano naglo. uvi to traim, ustuknuo j e objasnivi
daje toliko opasno ii na to brdo da u gradu nema ni jednog vozaa
koji bi nas htio tamo odvesti. Kada sam ga upitala za razlog
tome, rekao je da tamo odlaze bande huligana i lopova, zaustavljaju
sve automobile te uznemiravaju i pljakaju putnike. Uasnulo
nas je toliko nasilje na putu ka svetomu mjestu pa smo odluili
ne izazivati sudbinu.
Tako nas je vodi ostavio pred hotelom pa smo poeljeli malo
se proetati prije veere. Uputili smo se glavnom ulicom do
drugog hotela koji su nam pokazali dok smo obilazili grad, a koji
je bio lako prepoznatljiv orijentir.
Oboje smo bili oputeni, ne urei se nikamo, pa smo etali
predvorjem toga hotela razgledavajui izloge. Vraali smo se jo
po danu, ali vie nije bilo puno pjeaka na ulici. Svi su znakovi
bili ispisani na panjolskom jeziku pa sam zamolila supruga da
mi prevede jedan koji se nalazio na zgradi uz koju smo prolazili.
Budui da nije prepoznao jednu rije, izvadio je mali rjenik da
je potrai.
U tom sam trenutku osjetila da me netko silovito povukao za
desnu ruku pokuavajui istodobno otrgnuti torbicu koju sam drala
za obje ruke. Ubrzo sam shvatila to se dogaa, odmah je
otpustila viknuvi Sidneyu koji je stajao sa strane. Mora da se jedna
ruka zakaila za neto jer me idueg trenutka nevidljivi napada
snano bacio na tlo. Uz mukli udarac pala sam na tvrdi
plonik od cementa na desnu ruku, jo uvijek iskrenutu postrance.
Ostala sam bez daha, nisam mogla govoriti.
Mladi Amerikanac koji je vidio cijeli prizor jer je hodao iza
nas, pourio je u pomo i pojurio za mojim napadaima. uvi
kako viem da mi je otrgnuta torbica i ne shvaajui da sam ozlijeena,
moj je suprug krenuo za njim, i tako su obojica potrali
uza strmu ulicu i uskoro ih se vie nije vidjelo.
Odmah sam pozvala Babu, ponavljajui taj poziv poput pjesmice
i pokuavajui se dignuti s mjesta gdje sam cijelom duinom
leala na ploniku. Shvatila sam da mije desna ruka slomljena jer
sam osjetila kako se slomljeni krajevi kostiju taru jedni o druge.
Nekako sam se uspjela pomaknuti u sjedei poloaj, nagonski priljubivi
svoju desnu ruku vrsto o grudi i pomaui se lijevom.
Mala se gomila ljudi ubrzo okupila oko mene dok sam sjedila
na ploniku izgovarajui Babino ime i cvokoui zubima jer
mi se itavo tijelo poelo tresti od pretrpljena oka. Pitali su me
to se dogodilo, ali im slab engleski jezik nije bio od velike pomoi,
kao ni moje neznanje panjolskog. Mogla sam jedino pokazati
uz ulicu, u smjeru u kojem je nestao Sidney i rei jedinu
panjolsku rije koje sam se mogla sjetiti, "esposo" za supruga.
Sjeaju e sada toga, mogu se samo smijati pri pomisli da su vjerojatno
zakljuili da me napao suprug i pobjegao ostavivi me
ovdje!
Moji su napadai bili u prednosti i uskoro su ih Sidney i mladi
Amerikanac izgubili meu kuama i mnotvom ljudi na cesti
jer su oni, naravno, dobro poznavali grad. Konano su odustali od
potjere i vratili se da bi me nali na tlu sa slomljenom rukom i
okruenom gomilom stranaca. Dok su mi prilazili, prola su policijska
kola. Vidjevi ih, mladi je Amerikanac pojurio na cestu da
ih zaustavi. Kada su se, oklijevajui, konano zaustavila, tenim
je panjolskim jezikom objasnio vozau da sam ozlijeena i da
me treba odvesti u bolnicu. U nekoliko sekundi dvojica su me
snanih policajaca lagano podignula i odnijela u kola. Mladi im
je rekao da me odvedu u oblinju bolnicu gdje je neke lijenike
poduavao engleskom jeziku. Ponudio se da e nas otpratiti i biti
na prevoditelj.
Prestraila sam se pri samoj pomisli da moram ii u bolnicu
u stranoj zemlji pa sam udvostruila svoju tihu molbu Babi da
preuzme cijelu tu situaciju. Moj se strah pojaao kada su me doveli
u golemu praznu sobu s mnotvom uskih drvenih kreveta bez
ikakvih pokrivaa, na kojima su leali ljudi s najrazliitijim bolestima.
J edno je dijete urlalo, tu je bila ena poplavila od sranog
udara, ovjek kojem su stavljali kateter da mu pomognu jer je
imao strahovito oteen mjehur, drugi je obilno krvario zbog uboda
noem i otvorenih rana po cijelom tijelu, te mnogi drugi, svi
jauui u bolovima.
Cijela je soba smrdjela po strahu koji sam prepoznala iz vlastita
iskustva u otetom avionu. Ali sada je bio pomijean sa smradom
neopranih tijela, ustajale mokrae, raznih masti, alkohola i
drugih lijekova estoka mirisa. Bojala sam se da u povratiti,
oajniki sam eljela pobjei, ali shvaajui da ne mogu, uhvatila
sam sliku Babe na svojoj mangala sutri i odmah se osjetila mirnijom.
inilo se daje prola cijela vjenost prije no to me slobodan
lijenik mogao pregledati. Kada je konano stigao i pregledao mi
ruku, dao je da se napravi slika, ali u najprimitivnijim uvjetima.
Sa slomljenom rukom i teko iaenim ramenom morala sam lei
na tvrdi stol, jer nisu mogli slikati ako je pacijent sjedio. ak i
uz Babinu pomo, uz strahovitu sam se bol morala okretati s vremena
na vrijeme i zauzimati razne poloaje kako bi me snimili iz
raznih kutova. Stalno sam ispod glasa ponavljala Babino ime, poput
litanije.
Nakon naizgled beskonana ekanja, donesene su prve slike.
Pokazivale su da mi je gornji dio ruke slomljen nekoliko centimetara
ispod ramena. Slike su pokazivale da mi je ruka moda
bila izvuena iz zglobne aice kada su je lopovi onako silovito
trgnuli elei osloboditi torbicu. Uz pomo naega ljubaznog prevoditelja,
lijenik je objasnio da e biti potrebna operacija ako mi
je ruka iaena. Bila sam oajna pri pomisli na takvu kunju u
tako uasnim i nehigijenskim uvjetima. Ipak, prije konane odluke,
lijenik je dao da se napravi jo jedna slika pod malo drukijim
kutom. Ponovno su me odveli na slikanje u sobu za muenje.
I dalje sam oajniki zvala Babu molei ga za pomo. Tako
sam jedino mogla odrati svoju vjeru da e mi pomoi na svoj
nain i u svoje vrijeme.
Nakon jo jednoga dugog ekanja lijenik se vratio s novim
slikama. Imao je prilino zauen izraz na licu jer su slike pokazivale
da je ruka vrsto u zglobnoj aici, i tek malu, veoma
tanku frakturu vie uz kost, iznad glavnog prijeloma. Nee biti
potrebna operacija. Duboko sam i s olakanjem uzdahnula, tiho
se zahvalivi Babi jer sam bila poteena toga uasnog iskuenja.
Tada su me odveli u drugu sobu gdje smo opet ekali na ortopeda
koji mi je trebao staviti gips. Slike su pokazale da su dva
dijela slomljene kosti bila pravilno poravnana. Bio je to blagoslov
jer oni to nisu trebali poravnavati. Zahvaljujui tome to sam
nagonski drala ruku vrsto uz tijelo, dva se dijela nisu razdvojila.
Ortoped je vrsto omotao dug elastini zavoj oko moje ruke
i tijela kako bi mi ruka stajala vrsto uz prsni ko. Objasnio je
naem prevoditelju da se za prijelom gornjeg dijela ruke ne preporua
gips koji bi mogao prijeiti disanje, to bi bilo opasno. Uskoro
sam primijetila da ni s tako mekanim omotaem nisam mogla
duboko disati te sam se trebala zadovoljiti kraim udisajima
kako bih sprijeila uasnu bol koju bi mi nanosio svaki, i najmanji,
pokret. Konano smo se mogli vratiti u hotel koji smo ostavili
nekoliko sati prije. Ipak, zbog izbora, morali smo saekati jo jedan
sat prije no to je doao taksi da nas tamo odvede.
Uskoro j e bilo oito da neu moi lei i spavati, ve u cijelu
no morati prosjediti na stolici naslonjena na jastuke nadajui se
da u se tako uspjeti malo odmoriti. Sada sam samo eljela to
prije otii kui.
Sljedeeg jutra moj j e suprug nazvao ured zrane kompanije
da provjeri imali li kakav raniji let kojim bismo mogli otii jer
nismo eljeli ostati u Bogoti jo tri dana. Reeno mu j e da nitko
ne moe napustiti zemlju za vrijeme izbora, i da su. osim toga, svi
uredi zatvoreni zbog istog razloga. Najraniji let bio je onaj rezervirani.
Strahovala sam pri pomisli da u jo morati ostati u tom
gradu, ali kada smo konano u odreeni dan krenuli i kada j e
avion stao u Mexico Cityiju da bi uzeo gorivo, bila sam zahvalna
to se na boravak produljio. Kost se, naime, poela spajati prije
no to sam opet doivjela udarac pri slijetanju najprije u Mexico
Cityiju, a potom ponovno u Los Angelesu, to me je jako zaboljelo.
Stigavi kui, odmah smo dogovorili posjet ortopedu koji nas
j e ve prije lijeio. Opisali smo mu sve to se dogodilo, a kada j e
vidio mekan zavoj na mojoj ruci, upitao je s nevjericom gdje mi
je stavljen. Objasnio je daje to najnovija metoda u lijeenju frakture
gornjeg dijela ruke te da ju j e prvi uveo lijenik u SAD-u.
Koliko on zna, drugdje se o takvu nainu lijeenja jo ne zna.
Mogli smo to objasniti jedino time daje moda neki ortoped bio
u Bogoti kao predava nakon to se poela primjenjivati ta metoda,
te je s njom upoznao lijenika koji me tamo lijeio. Vie je
puta istaknuo koliku sam sreu imala to sam naila na lijenika
koji ju je tako struno znao primijeniti, tako da on sam vie nita
nije trebao napraviti. udio se, isto tako, to su dva dijela kosti
bila jo uvijek savreno poravnana, ak i nakon dva gruba slijetanja
aviona.
A opet, ne zavaravam se, kao to se nisam zavaravala ni s otmicom
aviona, da mogu razumjeti zato se dogodila ta nezgoda.
Ali sam u jedno potpuno sigurna. Baba koji je u Indiji, kao i onaj
koji je u meni, pomogao mi je u jednom i u drugom sluaju. Primijetila
sam, isto tako, da sam, pozvavi ga, bila podignuta na
stupanj svijesti u kojem sam jo uvijek osjeala bol, ali sam ga
ipak vie bila svjesna kao promatra nego kao onaj koji pati.
Nekoliko dana nakon povratka, Sidney je jednog jutra krenuo
u svoj ured, ali se vratio nakon samo nekoliko minuta jako uznemiren.
U vonji je primijetio da prsten koji mu je Baba materijalizirao
za vrijeme ceremonije naeg vedskog vjenanja, nije na
svojemu uobiajenu mjestu na njegovu prstu. Traio gaj e uzalud,
i poslije toga dana, kada se opet vratio kui, doslovno je pretresao
kuu, prtljagu i svoj auto, ali bez uspjeha. Prsten nigdje nije pronaao.
Sjetila sam se dogaaja dok smo jednom bili kod Babe. Norveki
poklonik koji j e ivio i radio u Indiji, doao j e jednoga dana,
urei se, u Babinu kuu. vidljivo uzbuen. Ugledavi Babu,
priznao je da je izgubio prsten koji je Baba za njega materijalizirao.
Babaje izgledao neuobiajeno potresen tom vijeu i prolazei
pokraj mene na putu u svoje odaje, okrenuo se i ljutitim
glasom rekao: "Pogreka. Pogreka. Sumnjao je u Svamija." Kao
to obino biva sa svim takvim izjavama, sada sam shvatila da su
bile upuene meni. Dok je prolazio, Babaje elio da ih zapamtim
kako bih to mogla iskoristiti u budunosti, ili razumjeti. Kada je
Sidney izgubio prsten, sjeanje na Babine rijei vratilo se i toliko
me potreslo da se toga nisam mogla rijeiti. Pitala sam se da li je
Sidney izgubio prsten jer je negdje pogrijeio. Kako bih umirila
svoj um, konano sam odluila poslati brzojav Babi i istodobno
ga zamoliti da mi pomogne u vezi s mojom slomljenom rukom.
Brzojav sam poslala s unaprijed plaenim odgovorom, premda
odgovor zapravo i nisam oekivala. Bila sam sigurna da Baba ve
zna to se dogodilo. Slanje tog brzojava pomoglo mi je da se rijeim
izjedaj ue brige i predam cijeli problem Babi.
Iznenadila sam se kada sam dobila Babin odgovor. Pisao je:
"Ne brini se zbog prstena. Budi sretna. Pomoi u ti. Baba." Osjetila
sam neizrecivo olakanje. Babaje oito znao da mi je tada bilo
potrebno njegovo ohrabrenje. U neko drugo vrijeme nije mi to
pruio, "oekujui da sama rijeim problem bez njegove izravne
rijei. Budui da gubitak prstena nije bila greka, prestala sam se
brinuti i opustila sam se znajui da on vodi o svemu brigu.
Niti je prestala bol niti sam bila pokretljivija, ali mi j e dana
strpljivost i snaga da to podnesem. Kao to je Baba esto obeavao,
kada mu svojom voljom predamo da nas vodi, on ubrzava
nau negativnu karmu do stupnja dokle smo u stanju izdrati takvo
ienje, ali nam isto tako pomae to ublaiti koliko je vie
mogue.
20. poglavlje
Poetkom lipnja 1980. Lorna, Ed i njihovo dvoje djece -
Crystal Ann koja je imala tri i pol godine, i Brian od osam mjeseci,
krenuli su na ljetovanje automobilom kako bi razgledali
Grand Canyon i druge poznate znamenitosti. Namjeravali su se
vratiti kui preko Oaklanda i tamo provesti nekoliko dana zajedno
s naom starijom keri Sheilom.
Doznavi za taj put, Edova majka Shirley i j a osjetile smo
tjeskobu i nemir. Kada smo o tome poslije razgovarale, otkrile
smo da smo ih obje pokuavale odgovoriti od toga puta. To je samo
po sebi bilo veoma neobino jer mi rijetko dajemo savjet naoj
djeci, osim ako ga oni izravno ne trae.
Sidney je otiao u mirovinu, napustivi svoju odvjetniku
praksu prvog lipnja, a kako je moja ruka dotad gotovo potpuno
zacijelila, odluili smo otii u planine nekoliko dana radi odmora
i svjeeg zraka. Budui da je Lorna sa svojom obitelji ve otila
na odmor, nije znala da emo i mi biti odsutni u to vrijeme.
Namjeravali smo se odvesti autom do jezera Mammoth, a
otud do Yosemite, nacionalnog parka u kojem smo proveli mnoga
sretna ljeta dok su nae keri bile male. Kao i obino, nazvali smo
Sheilu da joj kaemo gdje idemo, premda jo nismo nigdje nita
rezervirali te joj nismo mogli ostaviti telefonski broj ili adresu u
sluaju da nas zatreba.
Dan nakon to smo stigli u Yosemite, otili smo u dugu etnju
u Happy Isles. Veselo smo hodali unaokolo uivajui u lijepu
krajoliku i svjeem zraku, kada sam se iznenada, bez ikakva vidljiva
razloga, osjetila posve bez snage, toliko da mi je bilo teko
nastaviti hodati. Istodobno sam osjetila veliku tugu. Nismo shvaali
zbog ega se u tako kratko vrijeme dogodila tako drastina
promjena. Nakon to sam se malo odmorila, polako smo se uputili
prema hotelu, zaustavljajui se svakih nekoliko metara kako
bih se odmorila.
Odmarajui se tako, moj je suprug u jednom trenutku sluajno
pogledao na drugu stranu uske staze kojom smo ili, i pokazao
mi dvije male ivotinje, sitnije dotad vidjela. Tako su se draesno
igrale, da smo stali i promatrali ih. Pretpostavili smo daje to mladunad
prugaste vjeverice. Bile su same, ali se uope nisu bojale,
dopustivi nam da ih dotaknemo. Nisu bile vee od vrka moga
prstia. Neno sam pogladila njihova meka svilenkasta lea. U tom
me trenutku doslovno preplavio neobino dubok osjeaj ljubavi i
suosjeanja, proet tugom zbog tih siunih ivotinja koje su, ini
se, ostale bez svoje majke. Taj osjeaj nije bio u skladu sa situacijom,
no nisam shvaala to je uzrok te goleme tuge. Gladei ih,
kao da mi se vratilo malo snage pa sam uskoro opet mogla hodati.
Na izlasku iz tog podruja, sreli smo nekoliko ljudi koji su uzbueno
govorili o medvjedima koje su upravo vidjeli. Nastavivi
dalje, vidjeli smo dva mlada medvjedia kako zaigrano poskakuju.
Ponovno sam osjetila istu pretjeranu brigu i tugu jer su bili
sami, majku im nismo vidjeli. Sjeli smo uz rub staze i promatrali
ih kako se igraju. inilo se da mije taj prizor ponovno dao snage,
pa sam lake hodala ostatak puta do nae kolibe. Vratili smo se
kasno poslijepodne, na vrijeme da bismo se istuirali i preodjenuli
za veeru.
J o uvijek sam se osjeala jako neobino, gotovo nepotpuno,
pa sam odluila te veeri otii ranije na spavanje, nadajui se da
e mi u snu proi ta silna uznemirenost. J a dobro spavam, i tek
to sam iscrpljena uronila u san, glasan zvuk telefona probudio
nas je oko dva sata ujutro. Pokuavajui oboje ugrabiti slualicu,
uli smo uznemiren glas nae starije keri koja je osjetila olakanje
pronaavi nas. Nekoliko je sati zvala razne centre za davanje
obavijesti u dolini, pokuavajui nas dobiti.
J avljala nam je da su Lorna i njezina obitelj doivjeli automobilsku
nesreu prolog popodneva. Lorna je vozila naputajui
Idaho Falls i kreui prema Sheilinoj kui, kada se dogodila nesrea.
Svi su sada tamo u bolnici. Rekla mi je da su svi ozlijeeni,
ali daje Lornino stanje tako ozbiljno da ne oekuju da e preivjeti.
Moja je prva reakcija bila: "Ne! Baba e joj pomoi." Sheila
nam je rekla da nas je Ed odmah nazvao, ali kako nismo odgovorili,
zakljuio je da smo vani i nastavio zvati u razmacima. Kada
nas ni nakon toga nije uspio nai, stupio je u vezu sa Sheilom,
pa nas je ona nastavila traiti. Upitala sam je zna li kada se dogodila
nesrea. Kada nam je ona rekla da se nesrea dogodila kasno
popodne prethodnog dana, odmah sam razumjela zato sam
bila onako neobino slaba i potitena.
J o uvijek napola budni, brzo smo se obukli, pobacali svoju
odjeu u torbe, ubacili torbe u auto i pojurili do Sheile. Dok nas
je oajniki pokuavala dobiti telefonom, provjeravala je sve letove
od Oaklanda ili San Francisca do Idaho Fallsa, i rezervirala
nam je let.
Tako smo brzo i nasumce vozili naputajui dolinu Yosemite,
da su nas zaustavili. Sve sam vrijeme prizivala Babu i napokon
smo, putujui danima a ne satima, kako nam se inilo, stigli do
Sheiline kue. Sheila je u meuvremenu sve sredila. Nazvala je
bolnicu i utjeila Eda rekavi mu da dolazimo, a razgovarala je i
s deurnim lijenikom koji je bio zabrinut zbog Lornina stanja.
Najozbiljnije je ozljede imala na glavi pa je postojala bojazan da
je jako otetila mozak. Pretrnula sam kada sam to ula jer je Lorna
zavrila kolu za rad s djecom oteena mozga, tako da e shvatiti
vie no to je uobiajeno o kojim se problemima radi. Nastavila
sam u sebi moliti Babu za pomo jer sam bila sasvim sigurna da
e je spasiti. No jednako sam tako znala da e joj pomoi jedino
ako je to ispravno, i da se nee mijeati u njezinu karmu. Sheila
nam je rekla da je mali Brian slomio nogu te da su Ed i Crystal
Ann ozlijeeni, iako ne tako ozbiljno kao Lorna.
Odluila sam poslati brzojav Babi kao to sam uinila nakon
ulinog prepada, premda sam bila sigurna da on sve to ve zna i
daje uo moj poziv u pomo, kao i kada je bio otet avion. No bilo
mije mnogo lake to sam mogla uiniti neto odreeno.
Putovanje do Idaho Fallsa i dolazak u bolnicu bili su poput
none more, samo to se nakon ove nismo probuditi shvaajui
daje to bio tek san. Bez tekoa su nas pustili ui u bolnicu, iako
je vrijeme posjeta davno isteklo. To me muilo cijelo vrijeme leta
jer u takvim sluajevima esto ovisimo o takvim sitnicama. Sva
su etiri pacijenta bila u razliitim krilima bolnice, a Lorna je k
tome bila odvojena na odjelu za intenzivnu njegu. Kome da najprije
odem? Zastala sam neodluna na sredini hodnika pitajui u
sebi da mi se pokae tko me najvie treba - Lorna, Ed ili djeca.
Sada kada smo zapravo bili tu, s njima, i kada je iza nas bilo ekanje,
nemir i osjeaj bespomonosti, opustila sam se. Od toga
sam trenutka doslovno osjeala daje Baba preuzeo vodstvo, a ja
sam postala poput lutke na koncu ili mjeseara koji se kree zahvaljujui
njemu.
Odjednom sam znala da moram najprije otrati do Lorne jer
je ona najtee ozlijeena. Nisam bila spremna na ono to sam vidjela:
naa je voljena ki imala veliku crvenu ranu preko jedne sljepoonice,
oito je bila u dubokoj komi, privrena za razne sustave
to su se nalazili oko njezina kreveta i odravali je u ivotu.
Gotovo mi je puknulo srce, glasno sam i u bolu pozvala Babino
ime. Ponovno sam osjetila da Baba preuzima situaciju. Poljubila
sam je u ranjeno lice, apnula joj u uho da sam tu s njom, stisnula
joj ruku i obeala da u se uskoro vratiti, im vidim njezinu djecu.
Velika suza spustila joj se je lagano niz obraz, nadala sam se da
me je ula. Otila sam do Briana koji je imao samo osam mjeseci
i kojemu je sigurno jako nedostajala njegova majka. Sheila mi se
pridruila pa smo obje ule u sobu u kojoj je Brian leao u krevetiu,
na leima, s nogama podignutim u zrak i pridravanim
ureajem s utezima. Zaudile smo se kada nas je pozdravio svojim
irokim osmijehom. Bila bih dala sve to imam da sam ga
mogla podignuti i vrsto zagrliti. Ne sjeam se da sam ikad prije
osjetila takvu potpunu nemo kao pred tom napravom koja mi je
doputala jedino da se nagnem nad njim i pogladim ga. No on se
nasmijao guguui jer me je prepoznao. Ispruio je ruke elei da
ga podignem pa sam se jedva suzdravala da se ne rasplaem. On
je doista zasluio nadimak Angel-Baby (aneoska beba). Nikad
nisam posumnjala da ga Baba uva i pazi, i upravo nas je Brian
odravao prisebnima ohrabrujui nas svojim osmijehom i dobrom
naravi.
Crystal Ann se pak sasvim povukla odbijajui da jede, pije
ili govori dok nismo stigli. im nas je ugledala, mogla je prevladati
taj straan ok doputajui si da zaplae. Reeno nam je daje
pretrpjela frakturu lubanje, sreom, ni priblino tako ozbiljnu kao
njezina majka, premda ju je to pomutilo. Za razliku od Briana, to
sam uasnuto dijete mogla uzeti u svoje ruke i pokuati je utjeiti.
Postupno je poela reagirati i nakon nekog vremena pristala je
neto i pojesti. Tada je poela govoriti u grevitim reenicama,
jecajui pritom. Stalno je pitala zato ne moe vidjeti svoju mamu
rekavi da zna da je bila ranjena i da je krvarila kada je pala iz
auta.
Tada smo posjetili naega dragog zeta na drugom kraju bolnice,
na mukom odjelu. Uza sve ozljede - nekoliko napuklih rebara
i probuena plua, on je imao i bolnu odgovornost zbog svoje
unesreene obitelji. to smo mu mogle rei da ublaimo uasan
strah i bol koji se jasno oitovao u njegovim tunim oima?
Samo je Baba sa svojom neizmjernom mudrou, znao to je bilo
potrebno.
Sidney, Sheila i njezin zarunik Martin bili su nam velika podrka
i pomo, obilazili su stalno sobe i pomagali kako su znali i
mogli. Sheila mi se pridruila u molitvama i pjevanju za Lornino
ozdravljenje. Tako su se poeli redati sati, inilo se u beskonanost,
s malim razlikama izmeu noi i dana, dok smo ekali na
bilo koji znak promjene kod pacijenata. Nakon naeg dolaska,
Lornino se stanje popravilo, sada je disala bez aparata i inilo se
da nas uje, iako je jo uvijek bila u komi. S vremena na vrijeme
iz oiju bi joj potekle suze. J ednom je uzela moju ruku u svoju i
stavila je preko srca. Poeli smo se nadati. Baba mora da je uo
poziv u pomo pa je odgovarao. J a sam joj govorila, dan i no sam
pjevala bhajane, ohrabrivala je i molila je da prizove Babu u pomo.
im je Ed ojaao, bdio je sa mnom danju i nou uz Lornin
krevet, pjevao i govorio joj koliko je volimo i trebamo te ohrabrivao
da nam se pridrui u molitvama za svoje ozdravljenje. inilo
se da nas uje, nijemo bi nam odgovarala. Edovi roditelji stigli
su s jednom od njegovih teta i s bratiem, a poslije nam se pri -
druila i naa bliska prijateljica sa svojim molitvama. Tako su od
tog trenutka djeca imala jo vie ljubavi i utjehe, to im je umnogome
pomagalo u tom tekom razdoblju.
J ednog sam se dana suoila s jako tekom odlukom. Crystal
je stalno molila da joj se dopusti da vidi majku, pa sam se i sama
poela pitati da li bi bilo dobro da je odvedem tamo. Moda bih
mogla udovoljiti njezinoj elji ako bih je odvela samo do vrata i
pustila je da proviri unutra. Konano sam se odluila riskirati.
Uzela sam je u naruaj, drei je vrsto, i rekla joj da njezina majka
spava pa mora biti tiha i ne smije je probuditi jer joj je san potreban
da bre ozdravi. Stajala sam na otvorenim vratima kako bi
mogla vidjeti samo svoju majku kako lei u krevetu. apatom sam
joj njeno objasnila da sve te cijevi hrane njezinu mamu jer sama
ne moe jesti budui daje ozlijeena. Crystal je s vrata paljivo
prouavala taj prizor nijemo kimajui glavom dok sam joj opisivala
sve te instrumente, kako se ne bi uplaila. Nakon nekoliko
minuta upitala sam da li bi voljela svojoj majci poslati poljubac
za laku no. Kimnula je eljno, mahnula joj rukom, nagnula se
prema njoj u mom naruju i proaptala: "Volim te, martiice. Molim
te, ozdravi brzo." Tada mi je dopustila da je vratim u njezinu
sobu i uskoro je zaspala. Znala sam da sam jako riskirala pa sam
se sada bolje osjeala jer mi se uinilo daje taj susret dobro proao.
Sada je znala gdje joj je majka, to joj je, ini se, pomoglo da
uspostavi most izmeu prizora na mjestu nesree i ovog u bolnici.
Od tog je trenutka govorila o svojoj majci, a kada se igrala s telefonom
igrakom, pretvarala se da zove svoje prijateljice i govori
im da joj je majka ozlijeena i da spava.
im je Ed dovoljno ojaao, otiao je uzeti sve to se moglo
spasiti iz unitenog auta koji je bio sklonjen na jednomu mjestu u
gradu, predvienom za stare automobile. Mora da mu je bilo jako
bolno traiti sve one sitnice koje su ostavili kada se dogodila nesrea,
ali je elio to uini sam. Vrativi se, predao mi je paketi s
vibhutijem. Odmah sam prepoznala paketi koji je Baba materijalizirao
za Briana prije no to se rodio, kada nas je obavijestio da
Lorna eli sina. Lorna ga je uvala u svom novaniku i Ed ga je
naao u njezinoj torbici u automobilu. Lorna je uvala vibhuti za
trenutak kada e Brianu biti najpotrebniji, a to je bilo upravo sada.
Sa suzama zahvale, odnijela sam ga u sobu u kojoj je Brian leao
u kolijevci s nogama podignutim utezima. Kada je uo da ulazim,
okrenuo je glavu i pozdravio me svojim divnim osmijehom, guguui
od sree. Podignula sam paketi i rekla: "Vidi to ti je Baba
poslao." Njegovo se lice ozarilo, pokuao je izgovoriti rije Baba.
Tada je epao paketi kroz pregradu kolijevke. Tako je to brzo
uinio, da me iznenadio pa se prah prosuo. Bojala sam se da je
izgubljen, ali sam uspjela spasiti veinu i brzo ga stavila u njegova
otvorena usta. Pokuao mi je pomoi briui prah po licu i
zadovoljno guui jer je oigledno mislio da je to nova zgodna
igra. Nisam ba to tako zamislila. J edva sam mu dala Babin dar,
no moram mu vjerovati da u uiniti sve drugo to e se traiti od
mene.
Vjerojatnost da e se Lorna oporaviti sada je bila vea pa je
Sidney odluio otii do Sheiline kue po na auto i odvesti ga kui
u Los Angeles. inilo se da emo u Idaho Fallsu ostati jo dugo
kako bismo bili uz Lornu dok se oporavlja. Bilo nam je stoga potrebno
jo odjee osim one to smo je uzeli sa sobom na kratak
odmor. Namjeravao se s time vratiti to prije.
I Martin se trebao vratiti na posao pa smo Sheila i ja bile upuene
jedna na drugu. Gotovo smo se neprestano molile i zajedno
meditirale. Molile smo Babu da ozdravi Lornu i izlije svoju ljubav
i snagu u nas da bismo uspjele uiniti sve stoje potrebno za
nae bolesnike svakog dana i noi.
J ednog jutra dok smo tako traile pomo, pokazala nam se
jasna unutarnja slika. inilo se da je Lorna s nama na toj unutarnjoj
razini. Zakljuile smo obje da e nam se pridruiti u terapeutskom
radu. Bile smo iznenaene jer je ona prije u tome bila
uvijek pomalo neodluna. Protumaile smo to tako da e se Lorna
oporaviti uz Babinu pomo, toliko smo bile sigurne da e Baba
uiniti jedno od svojih uda ozdravljivanja i popraviti njezino razbijeno
tijelo. U to smo oajniki vjerovale jer bez te nade ne bismo
mogle proivjeti nekoliko sljedeih dana i initi sve to je bilo
potrebno.
Tada se, sasvim iznenada, dogodila nagla promjena u Lorninu
stanju. Kao da je bila napravila nadovjeanski napor da se
oporavi, ali je, vidjevi da nema puno izgleda, odluila napustiti
svoju zemaljsku ljuturu.
J e li to bilo zato stoje toliko znala o stranim posljedicama
oteenja mozga radei s retardiranom djecom? J e li predvidjela
ivot u kojem nee biti korisna, te stranu budunost u kojoj bi
bila na teret svojoj obitelji? Gotovo sam osjetila trenutak kada je
odluila napustiti svoje oteeno tijelo, to su poslije potvrdili
ureaji koji su zabiljeili modanu smrt. Doznali smo, isto tako,
da su joj otprilike u to vrijeme smanjili lijekove koje je preventivno
dobivala, jer bi bilo opasno odve je dugo drati na tako velikim
dozama. Nazvali smo Sidneya. On je odmah krenuo na put
avionom i, sreom, stigao upravo na vrijeme da se s njom pozdravi.
Nakon to instrumenti dulje od dva dana nisu pokazivali nikakvu
modanu aktivnost, zamolili su nas za doputenje daje odvoje
od aparata koji su je odravali u ivotu. To j e bila najtea
odluka koju smo u ivotu trebali donijeti, i pitanje je kako bismo
postupili da nisam osjetila daje spremna otii i da se njezina elja
mora potovati.
Obje su se obitelji sakupile u njezinoj sobi kako bi je okruenu
ljubavlju ispratili na put u sljedeu fazu njezina ivota. Svatko
je od nas rekao svoje zbogom, blagoslivljali smo je promatrajui
kako se kazaljke na ureajima sputaju na nulu nakon to
su ih iskljuili.
Do samoga kraja bila sam uvjerena da e je Baba spasiti.
"Zato je to tako zavrilo ?" pitao se moj um, dok sam duboko u
srcu znala da, usprkos naim nadanjima i molitvama, to mora da
je ispravno. Ali tada to nije imalo smisla.
Crystal Ann se bila dovoljno oporavila te je oputena iz bolnice,
ali je Ed jo uvijek morao ostati na promatranju i lijeenju
zbog ozljede na pluima. Brian se nije smio pomicati dok mu noga
ne postane toliko stabilna da mu mogu staviti gips. Tako smo
odluili da se Sidney, ja i Edovi roditelji vratimo kui, a Sidney
e se vratiti po Briana i dovesti ga kui, im ga otpuste. U meuvremenu
e se Lornino tijelo uvati u ledu u mrtvanici, sve
dotle dok se Ed i djeca ne budu mogli kretati. Tada e zajedno s
njima stii istim avionom, te e ga prenijeti u mrtvanicu u blizini
njihove kue. Martin j e ve otiao, a Sheila e isto tako otii kui
avionom.
Prije no to smo otili, Ed je postavio pitanje obreda na pogrebu.
Pitao nas je znamo li sveenika koji bi to mogao obaviti jer
ni on ni njegovi nisu pohaali crkvu. Dotad uope nisam razmiljala
o tome. Moj je prvi odgovor bio da smo upravo sudjelovali u
jedinom istinskom obredu pri njezinu umiranju. Sve je drugo moj
um odbijao. No rekla sam Edu da u o tome meditirati i rei mu
to mi se u vezi s tim bude pokazalo. Nisam uope mogla predvidjeti
kako e zavriti moja molba da budem voena.
Sljedeeg jutra probudila sam se iz duboka sna sluajui jasan
Babin glas koji mije govorio da sam ja jedina osoba koja moe
voditi pogrebni obred za ljude toliko razliitih vjerovanja i
vjerskih pripadnosti. Bila sam uasnuta, nisam uope eljela razmiljati
0 tome. Tada sam se sjetila svih prijatelja i roaka dviju
obitelji koji e biti prisutni, i shvatila kolika su oni mjeavina vjerovanja
1 nevjerovanja. Tamo e biti Sidney i njegova obitelj te
mnogi prijatelji Zidovi, Ed i njegova obitelj koji su porijeklom
protestanti, nekoliko katolika, novokrana, mnogi Sai Babini
poklonici, poklonici Yoganande, meditanti koji slijede razne putove,
agnostici i ateisti. Kako nai nekoga tko e se moi obratiti
tako raznolikoj skupini ljudi okupljenoj zbog Lorne? Konano
sam bila prisiljena priznati, iako protiv volje, da je Baba u pravu
i da sam ja uistinu jedina osoba koja moe preuzeti odgovornost
za taj obred. Ali, hou li to moi uiniti? Samo uz Babinu pomo,
a i tada jako uznemirena. Sto sam vie o tome razmiljala, bilo mi
je sve jasnije da to moram prihvatiti. Rekla sam Sheili to mi se
pokazalo nakon mog pitanja, a ona me podsjetila da preko meditacije
moemo traiti upute. To mi je pomoglo da se odluim pa
sam tako rekla i Edu. elio je znati jesam li ja uistinu to u stanju
uiniti, i premda sam tvrdila da jesam, nisam uope bila u to sigurna.
Prije no to smo se vratili kui, Sidney je svakako htio da vidim
auto u kojem su doivjeli nesreu. Najprije sam to uporno
odbijala. Ipak, drago mi je to sam se predomislila jer vidjevi
kako izgleda, udila sam se to je itko od njih uspio izbjei trenutanu
smrt. Cijela strana do vozaa bila je potpuno savijena, a
vrata istrgnuta. Nije udno to je jadna Lorna bilo tako ozbiljno
ozlijeena. Budui da je tada ona vozila, primila je svu snagu
udarca. Bilo je pravo udo daje itko od njih preivio.
Brinuli smo se da Ed moda nosi jo kakav teret krivnje.
Moda misli da se sudar mogao izbjei daje on vozio jer je fiziki
puno jai, ali rekao nam je da nitko ne bi mogao izbjei tako neobinu
nesreu. Objasnio nam je da su on i Lorna primijetili kako
drugi auto dolazi iz suprotna smjera vozei ljunanim rubom
dvosmjerne autoceste. Mislili su kako j e to neobino i pitali se da
li je voza toga svjestan. Tada je, bez ikakva upozorenja, upravo
kada su se dva automobila trebala mimoii, vozaica drugoga auta
iznenada shvatila svoju greku i pokuala je ispraviti. Da bi
svoje auto vratila na cestu, trebala j e proi preko petnaestak centimetra
uzdignuta rubnjaka. Dok je to pokuavala uiniti, auto j e
pojurio i zabio se ravno u vozaevu stranu Lornina auta koji j e
tada bio malo ispred njezina. Kao to je Ed primijetio, takav se
potez nije mogao predvidjeti, niti bi itko bio dovoljno brz ili snaan
da se na vrijeme makne pred jureim automobilom.
Bilo mije puno lake kada sam to ula. Sve je bilo oitije da
j e doista dolo Lornino vrijeme da napusti ovaj svijet, iako se to
inilo tako pogrenim ne samo zato to j e toliko patila, ve i zato
to j e ostavila svoju obitelj te mua i djecu koje j e toliko voljela i
kojima je bila potrebna njezina ljubav i briga. Tada to nitko od nas
nije mogao prihvatiti, no ipak, osjeala sam daje bilo neizbjeno
i na neki udan nain ispravno.
im me Ed nazvao i rekao mi da j e Brianova noga spremna
za gips, Sidney je odletio u Idaho Falls na svoj tuan zadatak -
vratiti tri ostala lana male obitelji koja je tako veselo krenula na
ljetovanje. Bilo je to tuno i potpuno drukije vraanje kui s Lorninim
tijelom u istom avionu.
Nakon njihova povratka dogovoren je pogreb to je prije bilo
mogue. Sheila i ja na svoj smo nain zamolile Babu da nas nadahne
i vodi u osmiljavanju obreda. Bile smo jako zahvalne dobivi
cijeli program, kao da gaje diktirao, ukljuujui dvije pjesme.
Sada sam mu jo trebala vjerovati da e mi pomoi to izvesti
bez velika upletanja mojih osjeaja.
Najprije smo odluili da djeca ne prisustvuju ukopu, ali j e
Crystal Ann molila da joj dopustimo da bude tamo. Tako smo opet
svi odluili riskirati i ukljuiti ih sa svim lanovima dviju obitelji
te mnogim prijateljima koji e se okupiti kako bi iskazali svoju
ljubav prema Lorni.
Brian je, naravno, jo uvijek na nozi imao teak i nezgrapan
gips pa ga se nosilo i dralo cijelo vrijeme pogreba, ali j e za to
bilo mnogo dobrovoljaca. Njegov sunan osmijeh i Crystalino
milo i tuno malo lice bili su najvaniji dio obreda jer smo se tako
usredotioili na ive simbole Lornine ljubavi, umjesto da tugujemo
nad njezinom naizgled preranom smru.
Uz Babinu opipljivu prisutnost i pomo, Sheila i j a izrecitirale
smo dvije pjesme koje smo dobile u snu najavi. Nekoliko
je prijatelja, razliitih sustava vjerovanja, govorilo o Lorni, istaknuvi
ljubav koju je uvijek tako velikoduno iskazivala. Unato
bolu, Sheila j e iskazala tovanje svojoj sestri s puno njenosti i
ljubavi. Kao zavretak toga neobina obreda namijenjena svima
prisutnima koji su pripadali razliitom vjerovanju, jedan j e prijatelj
otpjevao nadahnutu pjesmu. Samo je Baba koji zagovara jedinstvo
ljudi svih vjera, mogao nadahnuti takav obred i samo ga
je Baba mogao potaknuti i onda mi pomoi da ga izvedem.
Nakon pogreba mnogi su nas Babini poklonici otpratili kui
gdje smo svi zajedno pjevali bhajane. Nikad ih nisam ula da pjevaju
s toliko ljubavi, niti sam mogla zamisliti prikladniji i ljepi
zavretak dana toliko nabijena osjeajima. Pjevajui u slavu Gospodinovu,
mogli smo iskazati neke od naih nakupljenih osjeaja
i zadobiti neto mira. Soba je bila ispunjena ljubavlju i pobonou.
Uskoro nakon toga, u jednoj sam meditaciji dobila draesnu
pjesmu. Nazvala sam jeDarovi koje nam je ostavila Lorna. Evo
je:
Izgubili smo nau ker, onu koju smo poznavali,
i premda znamo da je i te kako iva,
jako nam nedostaje jer smo je voljeli
promatrajui je iz dana u dan kako raste i napreduje.
Dala nam je darove posebne
Kako bi ispunila prazninu nakon svoje smrti,
i njih se trebamo prisjeati
onda kada smo najtuniji.
Njezina e panja biti s nama i
sjeati nas na njezino toplo srce,
na njezinu sreu i veselje u
trenucima kada bismo se svi okupili.
Ali najvie od svega elimo joj se zahvaliti
to nam je dala sina u Edu,
za Crystal Ann i malog Briana
koji nas pozivaju da gledamo u budunost.
Da njezinu veliku blagu pomognemo da odraste,
Da im damo svu ljubav koja im treba.
Hvala ti, Lorna, na tvojima najmilijima.
Oni su dragocjeni darovi, mi to dobro znamo.
Uvijek emo te svi voljeti, najdraa Lorna,
i svi ekamo dan
kada e doi nae vrijeme da ti se pridruimo,
a ti e biti tamo da nam pokae put.
Nedugo nakon Lornine smrti, Sheila je dola kui za vikend,
pa smo odluile raditi. Dok sam uranjala u oputeno stanje koje
vodi primanju dojmova i uputa, bez ikakva upozorenja, Lorna je
uletjela u moj unutarnji plan s tolikom estinom, da sam osjeala
kao d a j e fiziki ula u sobu. inila se uspuhanom i uzbuenom,
upravo onakvom kakva je esto bila. Pozdravivi me, nazvala me
mojim nadimkom koji nisam ula od njihova djetinjstva, kada su
voljele izmiljati neobina imena kojim bi zamijenile uobiajenu
rije mama ili mamica. Oito se urila pokazujui da ovaj put ne
moe s nama dulje ostati, tek toliko da mi preda poruku. Rei da
nisam bila spremna za njezinu poruku, znailo bi potpuno umanjiti
njezino znaenje. Lorna je rekla: "Dola sam ti rei da je Bog
veliko srce svijeta koje kuca i da je sav ljubav." Prenijevi nam tu
tako dirljivu poruku, rekla nam je da nas voli, pozdravila se i povukla
u onu sferu u kojoj ve prebiva.
Ne moram ni rei smo Sheila i ja bile ganute tim neoekivanim
dogaajem - jo jednim od Babinih darova kojim nas je
uvjerio da Lorna i dalje ivi iako je mi ne moemo vidjeti.
Puno poslije, nakon prvoga strana oka, sjetila sam se neeg
jako neobinog. ini se daje Lornu vodio unutarnji mudri dio nje
i unaprijed je pripremao, tako da je zgusnula gotovo cijeli jedan
ivot u tih posljednjih pet godina svoga ivota, kao da je znala da
joj vrijeme istjee. Sjeam se da sam je zadirkivala traei da uspori,
govorila sam joj da je pred njom cijeli ivot u kojem e moi
uiniti sve to eli za svoju obitelj. Ali se ona estoko tome protivila.
i nepopustljivo, gotovo buntovniki, nastojala ostvariti sve
svoje planove. Na nekoj dubljoj razini svoga bia znala je da nee
dugo ivjeti i da to mora iskoristiti. Sada sam tako zahvalna to je
te godine potpuno proivjela, to je iz svog iskustva supruge i
majke izvukla sve to je mogla.
Kratko vrijeme prije toga sudbonosnog ljetovanja, napravila
je jo neto veoma znakovito. Nekoliko godina prije braka imala
je dvije sijamske make koje je oboavala i koje su nju oboavale
i bile joj odani ivotni pratioci. Kada se udala i dobila djecu, one
su se toliko uvrijedile da su se povukle i nisu htjele imati posla s
djecom. Sumnjalo se, isto tako, da je Brian moda na njih alergian
pa je znala da mora nai drugi dom za njih. Potpuno se predala
tomu nemilu zadatku, ne tedei se kako bi za njih pronala
pravi dom. ak i nakon to su se sigurno i sretno smjestile, esto
je nazivala njihove nove vlasnike provjeravajui da li su sretne i
da li im puno nedostaje.
Bila je jako sretna to je dojila Briana prvih nekoliko mjeseci
dok se nije posumnjalo daje moda alergian na njezino mlijeko.
Uspjeno mu je pomogla prebroditi to teko razdoblje dok se nije
nala odgovarajua zamjena za njezino mlijeko. To se dogodilo
neto prije no to su otili na svoje posljednje ljetovanje pa j e
Brian bio poteen nagla prilagoavanja bez njene brige svoje
majke. Sve te pripreme olakale su trud Edu kada se suoio s velikim
zadatkom da se brine o djeci "onako kako bi to ona inila",
kao to je rekao.
Pitam se nije li ona nauila sve to je trebala u ovom ivotu
pa za njezin konani rast nije vie bilo potrebno da ovdje dulje
ostane. J e li se moda zbog toga nesvjesno unaprijed pripremila
za svoj odlazak? Sada sam sklona vjerovati u takvu mogunost.
Ipak, u to sam vrijeme bila previe omamljena od oka da bih
mogla uiniti bilo to osim nadati se da e Baba o tome progovoriti
za vrijeme naeg susreta u studenom.
21. poglavlje
U tjednima nakon Lornina pogreba nastojali smo to ee
viati Eda i djecu. Edu je trebalo vremena da se oporavi od ozljeda.
Bio je uvjeren da e se djeca osjeati sigurnijima ako on
neko vrijeme preuzme svu brigu o njima, jer je dobro poznavao
njihov svakodnevni ritam. Iznad svega, htio ih je odgojiti onako
kako bi to Lorna eljela.
Cesto je spominjao da su na ljetovanju koje j e tako tragino
zavrilo, on i Lorna stalno ponavljali da su njih etvero vezani kao
obitelj ak vre nego prije. Slike s putovanja koje je uspio pronai
u olupini, zaista su to potvrivale i mi smo svi bili zahvalni
to imamo tako divan podsjetnik na njih dok su bili sretna obitelj.
Lorna je ak uspjela za vrijeme vonje na brzinu slikati osmomjesenog
Briana kako lei u svojoj stolici zadovoljno se osmjehujui.
U poetku je Crystal bila jako blijeda i tiha, utei bi se privila
uz nas kada smo bili zajedno. Tada sam poela primjeivati
da me pokuavala navesti da doem u njezinu sobu. Bilo je jasno
da za to ima odreeni razlog, a opet, u poetku, im smo dole
tamo, zgrabila bi me za ruku i izvukla me van. To bi se ponavljalo
i kada bi oni doli u nau kuu, sve dok me jednog dana nije povukla
u nau spavau sobu i postavila se ispred mene s razdvojenim
i vrsto ukotvljenim nogama na podu. Za trenutak sam se
upitala to e se dogoditi. Odjednom je iz nje provalilo: "U redu
je plakati, zar ne, bako?" Iznenaena, pokuala sam je uvjeriti da
je to zaista u redu, zapravo da je to jako dobro. Nakon toga pripovijedala
mije o svim traumatskim trenucima nesree, opisujui
ih do najmanje pojedinosti. Prianje je bilo popraeno bolnim jecajima
bez suza.
Tako neoekivan izljev u poetku me toliko obeshrabrio, da
sam se tiho obratila Babi zamolivi ga za potrebnu mudrost i snagu
kako bih pomogla ovoj jadnoj maloj djevojici koja se tako
oajniki trebala rijeiti straha i tuge koji su se nakupili u njoj.
Oklijevajui, zavrila je svoj prikaz nesree izjavivi gotovo prkosno:
"1 nikad, nikad vie neu vidjeti svoju mamu. Ona je na
nebu s Bogom i ja vie nemam svoju mamu."
Opet sam u mislima zamolila Babu da me uputi to da joj kaem.
Osjetila sam kako se u meni die val blaga i mirna povjerenja
zamjenjujui uas koji sam osjetila nakon izljeva njezine
tuge, od ega mi se stislo srce. Gotovo nesvjesno, rijei su navirale
i ja sam se ula kako joj govorim o ljudima koji je vole.
Najprije sam spomenula Babu, onda njezina oca, pa oba djeda i
obje bake, strine, ujne i ujake, bratie i prijatelje. Dok sam ih poimence
spominjala, ona je kimala glavom i potvrivala kroz jecaje:
"Da, znam." Rekla sam joj da mnoge male djevojice i djeaci
koji imaju majku i s njom su, nemaju, kao ona, toliko puno
drugih ljudi koji ih vole. Tada sam rairila svoje ruke to sam vie
mogla, kako bih joj pokazala koliko je volim. Doslovce se bacila
u moje naruje, nezadrivo jecajui. Njezino je maleno tijelo udarilo
o moje tako snano, da me sruila na lea. Obje smo pale na
pod, a to joj je bilo tako smijeno, da je eljela ponoviti. Stalno
smo to ponavljale, sve dok se nije vratila u svoje prijanje stanje,
veselo se smijui pri pomisli koliko je vole - toliko da ju je to
sruilo na lea, kao to je sama rekla im je mogla doi do daha.
Otada, svaki put kada smo bile zajedno, u njezinoj ili u mojoj
kui, traila je priliku da me odvue od drugih kako bismo cijeli
prizor opet ponovile, svaki put s manje emocija i boli. Na kraju je
o nesrei mogla govoriti kao o pukoj injenici, bez stranih grevitih
jecaja, ali uvijek na kraju na podu, bespomono se kikoui.
Kako su prolazili dani, pitala sam se kako da vijest o Lorninoj
smrti saopim svojoj majci koja j e u kolovozu trebala proslaviti
svoj devedeset i deveti roendan. Pitala sam se da li da joj
uope to kaem bojei se da bi taj ok mogao ubrzati njezinu smrt.
Ali ona se uvijek tako veselila Lorninim toplim i brbljavim pismima,
da e se sigurno pitati zato ih vie ne dobiva. Konano
smo Sidney i j a odluili otii u Englesku i sami joj to saopili,
umjesto pismom, nadajui se da emo time ublaiti vijest.
Rekla sam Crystal to namjeravamo, da se ne bi osjeala naputenom.
Otprilike tjedan dana prije odlaska, proli smo uobiajen
obred "prianja te prie" s jedva pokojom emocijom s njezine
strane. Tada je rekla: "U redu je, moe otii do prabake. J a
u sada biti dobro." Divila sam se mudrosti toga trogodinjeg djeteta
koje j e samo zapoelo takvu katarzu da bi nam dopustila otii,
potpuno to prihvativi. Iskreno se nadam da se poslije u ivotu
nee trebati lijeiti od posljedica toga traumatskog iskustva.
Nikad se ne bih usudila sama zapoeti takav proces s djetetom
u tako njenim godinama. Uvjerena sam daje to Baba izveo
na svoj nezamjenljiv nain, ne samo govorei tada preko mene,
ve mi j e dao potrebnu snagu i sigurnost da joj pomognem u konanu
oslobaanju koje joj je bilo tako oajniki potrebno.
Kako je Brian imao samo osam mjeseci u vrijeme nesree,
jo nije znao govoriti. Teak gips na njegovoj nozi nije nam doputao
da ga podignemo i zagrlimo, to mu je, osjeala sam. bilo
jako potrebno. Ipak, im je gips bio odstranjen, poeo je na svoj
poseban nain zadobivati ljubav koja mu je tako bolno nedostajala
od njegove ljubljene mame. Svakiput kada bismo doli, ozareno
bi se osmjehnuo, podignuo svoje male ruke elei da ga podignem,
brzo obavio svoje ruke i noge oko nnene i stisnuo se poput
malog priljepka. Ponekad bi u tom poloaju ostao i dvadesetak
minuta, duboko uzdiui svakih nekoliko minuta kao da upija
majinsku ljubav za kojom je gladovao, znajui instinktivno daje
moe dobiti od mene, Lornine majke. Ponekad bih, drei ga u
vrstom zagrljaju, rekla u sebi: "Lorna, draga, potrudit u se da
tvojoj djeci dam ljubav kojom bi ih ti obasipala." Nekoliko je puta
Brian podignuo glavu s mojih grudi i veselim smijekom pokazao
na kut sobe. kao da nije samo uo moje misli, ve j e i vidio svoju
majku.
Ili smo s Edom koji je odveo Briana kod specijalista ortopeda
da mu pregleda nogu. Lijenik j e bio zadovoljan kako j e noga
zaraivala, ali je rekao da je jo uvijek prerano govoriti o ishodu.
Za dijete njegove dobi nije se moglo predvidjeti da li e
jednom slomljena noga biti kraa od druge, narasti dua ili e obje
biti iste duljine. Samo u posljednjem sluaju, Brian nee epati.
Dok j e objanjavao tu mogunost, osjetila sam nagli strah i odmah
zamolila Babu da ga izbrie. Tada sam to sve stavila u njegove
ruke, premda sam se jo uvijek nadala da Brian nee epati. Sjetit
u se toga prolaznog trenutka kada budemo vidjeli Babu u Indiji
u studenome.
22. poglavlje
Bila sam u bolnu iskuenju da odmah nakon Lornine smrti
odletim do Babe, ali sam se tome uspjela oduprijeti iz vie razloga.
Glavni je razlog bio taj to nisam eljela ostaviti djecu jer
smo osjeali da smo im potrebni kako bi se uvjerili da e oni koji
su im dragi ostati uz njih i biti s njima kada su im najpotrebniji.
Mi smo inae uskoro trebali otii na Treu svjetsku konferenciju
u studenome.
Bilo mi je puno lake kada smo odredili dan naeg odlaska.
Shvatila sam koliko mi je bilo potrebno da obnovim energiju nakon
prepada poetkom oujka, a potom tragine nesree krajem
lipnja.
Na se zet herojski ponio sa svojom djecom, pokuavajui im
biti i otac i majka. Dovoljno se oporavio od svojih ozljeda da bi
se vratio na posao pa se dogovorio sa svojom majkom da ona pazi
na njih dok se on ne vrati kui. Osjeao se sigurnijim kada ih je
ostavljao lanu obitelji. uo je za tolike sluajeve zlostavljanja
djece, da svoju nije htio prepustiti nekom strancu. I mi smo znali
da su oni u dobrim rukama pa smo se osjeali slobodnima i mirnima,
i mogli smo otii.
Kratko prije odlaska, iznenada smo se suoili s novim okom.
Naoj keri Sheili ustanovljenje mogui ozbiljan problem
na pluima. Kada nam je to rekla telefonom, srce mi je gotovo
stalo. Hoe li nam biti oduzete obje keri? Svi smo zajedno razmatrali
to bi trebalo uiniti, odluivi da emo pokuati pitati
Babu eli li da ga Sheila doe vidjeti nakon Konferencije. Ako se
to dogodi, Sidney bi se mogao vratiti, a ja bih je saekala. Dobro
smo znali da e Baba za vrijeme konferencije biti zauzetiji nego
inae, s velikim brojem zahtjeva koji e mu uzeti vremena. Proloj
je konferenciji 1975. prisustvovalo mnotvo ljudi, a sada, pet
godina poslije, kada je toliko novih ljudi ulo za Babu i njegovo
uenje, bit e ih jo vie.
Na neki sam nain bila rastrzana izmeu elje da budem sa
Sheilom u to, za nju, teko vrijeme, te s djecom koja su se tek
poela privikavati na gubitak koji su pretrpjela, i elje da vidim
Babu. Kao da odgovara na moje neizreeno pitanje, draga mala
Crystal jednoga je dana izjavila: "Dobro j e da opet ode na put,
ali samo ako ide vidjeti Babu." Ganuta, zahvalila sam se Babi na
odgovoru koji je stigao iz tako neoekivana izvora.
Stigavi u Puttaparthi nekoliko dana prije poetka konferencije,
doznali smo da emo dobiti smjetaj u novoj zgradi. Nazvali
su je okruglom zgradom zbog njezina kruna oblika oko sredinjeg
dvorita. Svi lanovi Vijea i direktori koji su bili u posjetu,
dobili su sobe u istoj zgradi. Ovaj put nismo trebali dijeliti svoju
sobu s drugim poklonicima to je za nas, u danim okolnostima,
bilo veliko olakanje jer bismo bili pod veim pritiskom nego inae.
Obino nam je zadovoljstvo vidjeti toliko poznatih ljudi. Ali
ovaj put nam je to bilo pomalo naporno. Mnogi su od njih ve uli
za Lorninu smrt ili su upravo doznali, pa su se pourili izjaviti
nam sauee. Kao da su nam se tek zacijeljene rane ponovno otvorile.
Bila sam preneraena kada su se prve veeri, za vrijeme
bhajana, bez upozorenja, irom otvorila vrata u meni, i bujica neprolivenih
suza poela je tei. Oajniki sam ih pokuavala zaustaviti,
ali koliko god se trudila, nisam u tome uspijevala. Tekla je
do kraja pjevanja, kada je iznenada stala, a ja sam osjetila veliko
olakanje. Odjednom mije postalo jasno da sam tih pet dana, koliko
je Lornin ivot visio o koncu, bila pomaknuta iz svoga uobiajena
stanja na drukiju razinu svijesti. Djelovala sam gotovo
poput automata, inila i govorila to god je bilo potrebno, ali ne
svojom vlastitom voljom. U mjesecima koji su slijedili, i dalje
sam osjeala kao da ivim u drukijoj dimenziji od one koju sam
prije znala. Cijelo je moje tijelo pulsiralo, a ja sam imala neobian,
ali i razgaljujui osjeaj da netko kroz mene ivi i pokree
me kao lutku na koncu. Kada sam toga postala svjesna, eljno sam
se ponadala da u se zauvijek osjeati tako bestjelesnom i gotovo
kao da lebdim. Ali taj je osjeaj polagano blijedio i na kraju sam
se opet spustila na zemlju.
Poela sam, isto tako, shvaati da me je Baba na neki neobian
nain uzdignuo s onu stranu uobiajenih ljudskih emocija,
omoguivi mi da obavim sve to je bilo potrebno, poput mjeseara,
tek djelomino svjesna onoga to se dogaa. Stoga cijelo to
vrijeme nisam bila u stanju plakati. Nije da to sebi nisam doputala,
ve je toliko drugih stvari zahtijevalo moju panju. im sam
se osjetila sigurnom u Babinoj prisutnosti, oslobodila sam se i
mogla dopustiti nakupljenim suzama da poteku. Slian se izljev
dogodio drugom prilikom, pri kraju naeg boravka, isto tako za
vrijemebhajana, kada smo svi bili sakupljeni u dvorani, a Baba
se etao gore-dolje pozornicom. Isto onako iznenada kao i prije,
suze su mi poele obilno tei dok sam sjedila na podu usred te
velike gomile ljudi. Bilo mi je jako neugodno, ali opet nisam niim
mogla zaustaviti tu bujicu, koja je stala im je pjevanju doao
kraj. Babaje pogledavao dolje s vremena na vrijeme i kada bi nam
se oi susrele, osjetila sam kako se energija u valovima izlijeva u
mene, to je samo povealo bujicu suza, tako da sam zakljuila
da mi on namjerno pomae da otpustim potisnute osjeaje.
Ali, preskaem dogaaje. Dan nakon to smo stigli. Baba se
zaustavio ispred mene dok sam sjedila u redu za daran. Sagnuvi
se prema meni, upitao me je: "Zato se brine?" i prije nego to
sam mu mogla odgovoriti, njeno je dodao: "Da, znam. Radi se o
tvojoj keri." Brzo sam objasnila: "Ne o mojoj mlaoj keri, Baba,
ve starijoj. Ona je sada bolesna." Njeno se osmjehnuo, kimnuo
glavom i pjevueim glasom apnuo: "Da, primit u te."
Ohrabrivi me, produio je niz duge redove za daran. Ni trenutka
nisam posumnjala da Baba ve sve zna o tome, ali njegove rijei,
njegov njean osmijeh i obeanje da e mi pomoi, pomogli
su mi da vrijeme dok je trajala konferencija proivim s nadom.
Osjeala sam se poput umorna djeteta koje je stiglo kui pa sam
poloila sav svoj teret u njegove mone ruke. Sada sam se mogla
opustiti i dopustiti mu da ga preuzme.
Poslije, kada sam opet imala vremena razmiljati o tome, osjetila
sam strahopotovanje pri pomisli da je usred toga velikog
dogaaja i svega to mu je, vezano uz to, bilo na pameti, naao
vremena da ublai bol jedne osobe u toj velikoj gomili. U mislima
sam taj broj pomnoila s bezbroj onih kojima se svakodnevno obraa,
uza sve svoje druge poslove. J o me jednom zadivila veliinom
onoga to ini, to je fiziki nemogue ak i za najrazvijenije
ljudsko bie. To je mi bio jo jedan dokaz da je Baba uistinu
vie od toga.
Poput prethodne konferencije iz 1975., i ova je bila izvanredno
iskustvo. Opet se skupilo veliko mnotvo ljudi, i opet je sve
teklo glatko, kao podmazano, s Babom u srediu koji je sve organizirao,
usklaivao, vodio i upravljao prizorom s mnogo nalija.
Osim mnogih sastanaka na kojima su razne grupe razgovarale
o radu, odravali su se i ivopisni mimohodi, svakodnevni programi
s plesom i pjesmama, a svake je veeri Baba drao govor
nakon kojega bi uslijedile izvedbe poznatih indijskih umjetnika i
glazbenika. Pozornicu su svakoga dana iznova ukraavali studenti
iz Babina koleda u Whitefieldu. Oblikovali su prekrasna umjetnika
djela od raznobojnih latica cvijea koje su onda postavljali
na drvene skele. Svi smo bili zadivljeni prekrasnim rezultatima
njihova rada proisteklih iz ljubavi prema Babi.
Konferencija je svoj vrhunac doivjela proslavom Babina roendana.
Babaje obukao svoju uobiajenu bijelu odjeu i pristao
se ljuljati u jhooli postavljenoj na pozornicu, koju je nekoliko studenata
njeno guralo naprijed-nazad. Tako je veliko mnotvo ljudi
moglo imati Babin daran u to povoljno vrijeme njegova roendana.
U ast toga dana, ene koje su bile u delegaciji sa Zapada,
dobile su zlatom obrubljene svilene sarije, sve istog uzorka, ali
svaki druge boje. Na svoj uobiajeno paljiv nain. Baba je darivao
svoje poklonike umjesto da od njih primi darove za svoj roendan.
Konano nas je Baba pozvao na intervju. Kao i obino, kada
se nalazimo u njegovoj prisutnosti, nita se drugo ne ini vanim.
Svaka misao nestaje ostavljajui um praznim pa je jako teko sjetiti
se svega to kae.
Odmah je zapoeo govoriti o Sheilinu zdravlju potvrdivi
nam da ima rak, i mrtei se nazvao gaje crnim rakom. Ponovio
nam je to nekoliko puta kada je primijetio da nismo bili sasvim
sigurni to je rekao. Upitala sam ga da li da joj poaljemo brzojav
da doe, ali je odmahnuo glavom: "Ne, nije dobro da sada doe.
Moda poslije." Odmah potom uvjerio nas je da e joj pomoi i
mahnuvi desnom rukom uobiajenim pokretom, napravio neto
vibhutija. Dao mi gaje zajedno s komadiem papira i rekao mi da
ga paljivo zamotam i dam ga Sheili im doem kui.
Tada je kratko govorio o Lorninoj smrti. Objasnio je da joj je
mozak bio toliko oteen da bi to oteenje uzrokovalo veliku
smetenost, da je poivjela. Govorio je i o unucima, posebno je
pitao za Briana koji se jo nije rodio za naega posljednjeg posjeta.
Gotovo usput, spomenuo je da nee epati. Najprije nismo
bili sigurni da li smo ga dobro uli pa smo ga zamolili da to ponovi.
Tada sam se sjetila to je ortoped rekao o trima mogunostima
vezanim za slomljenu nogu. Naime, da moe biti kraa, du-
Ija ili iste duljine kao druga.
Lice mi se ozarilo zahvalnou to nas je time umirio. Nasmijao
se i kimnuo s razumijevanjem, a tada smo opet promatrali
kako svojom desnom rukom krui zrakom, i u udu ekali to e
se ovaj put pojaviti. Oigledno uivajui u naoj znatielji, pruio
mije prekrasan mali medaljon napravljen od panchalohe. Sjedne
je strane bila urezana njegova glava, a s druge Om. Rekao mi je
da ga odnesem Sheili, a do tada da ga drim u vibhutiju koji je
materijalizirao neto prije. Brzo sam otvorila paketi i on gaje
stavio unutra, rekavi mi da to zajedno uvam dok ne predam njoj.
Sheila treba izvaditi medaljon, objesiti ga oko vrata i pojesti vibhuti.
Rekao nam je da e joj to izlijeiti rak tijekom sljedee godine.
Gledajui u medaljon, rekla sam: "O, Baba, jako e joj se
svidjeti! Upravo bi takav sama odabrala." Nasmijao se i odgovorio:
"Da, znam. Uvijek je eljela jedan poput ovoga."
Nakon nekoliko osobnijih pitanja i razgovora o mome radu,
mojoj prvoj knjizi i knjizi o njemu, upitala sam ga kada eli da se
vratimo. Na trenutak je razmislio." Za otprilike godinu dana", dodavi
daje svjeije u prosincu i stoga puno lake za mene. Sidney
ga je upitao da li misli da e nae uobiajeno vrijeme u sijenju
biti u redu, a Babaje odgovorio daje i to dobro vrijeme. Napustili
smo njegovu fiziku blizinu, jo jednom ispunjeni njegovom ljubavi
koja e nas odravati na putu kui i kroz cijelu godinu.
Tek nakon to smo otili s intervjua i sjedili opet u mnotvu
poklonika, iznenada sam shvatila da je za vrijeme veeg dijela
intervjua lagano gladio moju desnu ruku i rame, dok je razgovarao
s nama. Nije spomenuo ulini prepad koji se dogodio ranije te godine,
a ja sam bila previe obuzeta svojim dvjema kerima da bih
ga pitala o tome, premda sam namjeravala. Ipak, oito se toga sjetio
i posluio se tim nenametljivim nainom da ubrza iscjeljivanje.
Nakon te njegove pomoi, ruka mije bila pokretljivija, a bol
se primjetno smanjila pri micanju. Babino blago glaenje dovrilo
je proces iscjeljivanja.
im su proslave privedene kraju i mnotvo se ljudi poelo
osipavati, postala sam nestrpljiva da odem kui i dam Babin medaljon
Sheili. Budui da e jo proi neko vrijeme prije nego to
emo je vidjeti, poslali smo joj brzojav u kojem smo joj napisali
da joj Baba alje dar.
im ga je ugledala, uzviknula je da je savren i da joj se upravo
takav svia. Nasmijala sam se i rekla joj da sam upravo to rekla
Babi im gaje materijalizirao, a on je odgovorio da zna da je to
ono to je oduvijek eljela. Kada je otvorila paketi, primijetila
sam da je u njemu manjevibhutija nego to ga je Baba bio materijalizirao,
a opet, paketi je bio vrsto zatvoren. Mogu samo
pretpostaviti da je medaljon, na neobjanjiv nain, upio neto od
tog vibhutija. Otad sam ula za sline sluajeve, da je komad nakita
koji je Baba materijalizirao upio vibhuti.
Sheila je odmah progutala ono to je od njega ostalo i s vrata
je skinula medaljon u kojem je bila siuna Babina slika. Babaje
za vrijeme intervjua nekoliko godina prije, materijalizirao etiri
jednaka medaljona, za svakog lana nae obitelji. Sheila je svoj
nosila, kao opipljivu vezu s Babom kojega nikad nije osobno srela.
Sada joj je omoguio da ga zamijeni s ovim predivnim novim
medaljonom koji je materijalizirao posebno za nju. Brzo je s lania
skinula stari medaljon, zamijenila ga novim i privrstila oko
vrata gdje se otad nalazi.
Sljedee su godine testovi pokazivali postupno poboljanje
njezina stanja, sve dok nije proglaena zdravom. U nedavnom in-
tervju Baba mi je rekao da je rak bolest koja se moe izlijeiti
samo Bojom milou i ljubavlju.
23. poglavlje
Otkad sam prvi put ula za Tibet, silno sam eljela otii
tamo, premda ni za trenutak nisam pomislila da bi se to ikad moglo
ostvariti. Zbog svog smjetaja, uvijek je bio nespristupaan ljudima
izvana, a od kineske okupacije, zatvoren i za posjetitelje iz
Crvene Kine. U ranim 1950-im, kada sam otkrila neke od svojih
prolih ivota, nisam uope oekivala da u posjetiti zemlje u kojima
su se neki od njih zbili, ponajmanje Tibet.
Moj suprug i ja otada smo mnogo putovali i u naa putovanja
ukljuili mnoga mjesta u kojima sam, ini se, prije ivjela. Tibet
je bio jedino mjesto koje jo nisam posjetila. Kada smo uli da ga
Kinezi privremeno otvaraju za ogranien broj putnika i na krae
vrijeme, uzbudila me pomisao da bismo mogli otputovati tamo.
Doznavi daje nekim skupinama odobren ulazak, dogovorili smo
se da se pridruimo jednoj od njih. Bila sam oduevljena pri pomisli
da e mi se ispuniti dugogodinji san.
Kako nismo namjeravali posjetiti Babu do sijenja 1982., odluili
smo otii u Tibet poetkom 1981. Do Lhase se moglo stii
avionom iz Cheng-Dua u provinciji Seuan, pa emo tako opet
posjetiti Kinu. I to je putovanje obeavalo da e biti zanimljivo,
kao i na prvi posjet Kini prije smrti Mao Zedonga, pa nas je zanimalo
to se otada promijenilo.
Meutim, to se putovanje pokazalo za mene oajnim, premda
je bilo i prigoda za uenje. Veina nae hrane stizala je u Lhasu
avionom iz Kine jer mjesne zalihe nisu bile dovoljne i nisu odgovarale
ukusu stranaca. Svakog se dana kuhala svjea ria, ali je
gotovo sve ostalo bilo iz limenki. Veina je lanova nae skupine
patila od bolesti velikih visina, a neki su imali ozbiljnu planinsku
bolest. Upozorili su nas da spavamo s bocom kisika do jastuka.
Nisam imala problema s visinom nakon poetna kraeg ostajanja
bez daha, jer se uvijek osjeam posebno dobro u planinama. Ipak,
poela sam osjeati neto to sam ubrzo prepoznala kao silovitu
alergijsku reakciju. U poetku nismo mogli odrediti uzrok. J ednoga
smo dana primijetili da su limenke voa i povra uvezene iz
J apana i napunjene monosodijum glutamatom ili MSG-ijem, na
koji sam uvijek bila alergina. Stoga sam u tih osam dana to sam
bila u Tibetu, jela samo bijelu riu i riinu kau. Neobinost je bila
u tome to sam to jela i u prolom ivotu kao redovnik, dok sam
bila zatvorena u eliji. Kako udno to sam to sada bila prisiljena
ponoviti!
Pomanjkanje hrane nije me sprijeilo da posjetim samostane.
Posebno sam eljela posjetiti Potalu, ali sam se bojala da zbog
tako oskudne hrane neu imati dovoljno snage popeti se do vrha.
J edan od vodia je, meutim, rekao da e me nositi na svojim leima.
Uvjerio me da e time ojaati svoje miie to mu je kao
planinskom vodiu bilo potrebno. Kada bih se god osjetila slabom,
protrljala bih elo prstenom koji mije Baba materijalizirao
da bi iscijelio glavobolju koja je potjecala upravo iz toga ivota.
Sto sam postajala slabijom, to sam se vie radovala povratku
u Kinu. Sjetila sam se da su nam proli put posluili veoma ukusnu
hranu bez MSG-a. Meutim, na povratku me ekalo jo jedno
neugodno iznenaenje - ista alergijska reakcija. Poslije smo doznali
da su J apanci zasitili istonjaka trita svojim nevino izgledajuim
bijelim "prahom za okus". Ne samo u Kini, ve i u Hong
Kongu i Singapuru, suoila sam se s istim problemom pa sam,
osim rie, malo to drugo jela.
Molila sam Babu da mi pomogne jer sam postojano sve vie
slabila. Umjesto da se oporavim, u vrijeme kada smo doli u Singapur,
dobila sam visoku temperatuu. Sidney je pozvao mjesnog
lijenika. Taj mi je propisao lijekove i htio me odmah poslati u
bolnicu. Imali smo rezervacije za odlazak u Englesku sljedeeg
dana pa sam odluila ne posluati ga jer sam u tom trenutku jedino
eljela da budem u zemlji u kojoj sam se rodila, da se odmorim
i oporavim.
Te noi, dok je temperatura bila najvia, doivjela sam neto
neobino. J o uvijek nisam sigurna da li je to bio san ili halucinacija.
Osjetila sam kao da sam podignuta izvan svoga tijela u
predivno svjee zeleno mjesto. Laka poput perca, i osloboena
boli i fizike neugode, slobodno sam lebdjela. U tom se idilinom
prizoru pojavio Krina koji je svirao svoju frulu i pleui iao prema
meni. Sjeam se kako sam bila iznenaena njegovom plavom
bojom, tamnoplavom kao pono. U sljedeem trenutku uzeo me
za ruku i poeo me okretati u sloenu vrtoglavu plesu kojega sam
iznenaujue dobro znala. A onda je, brzo kao to se pojavio Krina,
stigao drukiji, snaan lik. Odmah sam ga prepoznala kao
Krista. Predana sam mu, kako bih nastavila ples. Taj je ples imao
drukiji ritam, bio je polagan, s koracima poput menueta. inilo
se da me umiruje i uravnoteuje nakon divljeg okretanja prvoga.
Kada je zavrio, nevoljko sam opet utonula u svoje tijelo. Temperatura
je pala, ali sam bila potpuno slaba i iscrpljena i izgarala
sam od oajnike elje da odem u Englesku. Bila sam preslaba da
bih hodala pa su me do aviona odveli u kolicima. Ali mojim problemima
nije jo doao kraj. Kolica u kojima sam bila, prevrnula
su se i sruila se na mene dok smo ili pokretnim stubama. Pobojala
sam se da sam ozlijedila kraljenicu i viknula sam pozvavi
Babu u pomo. U sljedeem su me trenutku podignule, lako poput
krpene lutke, jake ruke visoka i snana mlada ovjeka. Mora da
j e vidio to se dogodilo jer se sjurio niza stube do mene. Podignuo
me je i oslobodio prevrnutih kolica, pojurio uza stube i poloio
me na kau u ekaonici, a sve to tako brzo da sam jedva imala
vremena shvatiti gdje se nalazim. Njegov j e naglasak zvuao kao
daje iz neke skandinavske zemlje, ali im j e shvatio da e se za
mene pobrinuti moj suprug ijedan od bolniara, otiao je na svoj
avion. Zao mi j e to nisam imala prilike dovoljno mu se zahvaliti
na tome to me tako brzo spasio. Lea su me jako boljela, a moj
je suprug ozlijedio zglob na nozi kada su se kolica prevrnula.
Oboje smo izgledali tako jadno dok smo se ukrcavali u avion za
London.
Kao i u sluaju s otmicom aviona, ekalo me odgovarajue
lijeenje im smo stigli u Englesku. Na mi j e kuni lijenik dao
za jednoga Engleza kojemu j e bila potrebna pomo, ime i adresu
indijskog lijenika koji ivi u Engleskoj. Imala sam sa sobm taj
telefonski broj i nazvala ga im smo stigli.
Slika zgloba moga supruga pokazivala je lom pa mu je stavljen
gips. Kada smo konano stigli kui, otkriveno je da sam imala
teku upalu plua. Budui da sam poslije te godine doivjela
jo dvije neobine nesree, poela sam se pitati koliko e jo potrajati
taj niz nesrea i to je tome razlog. Poelo me progoniti isto
poznato pitanje. to sam inila pogreno ili to sam propustila
uiniti? Mislila sam da se sve to moda dogaalo radi ubrzana
sagorijevanja negativne karme i nadala se da u jednom moi i o
tome pitati Babu.
Nekoliko dana nakon povratka s putovanja, stavljala sam
svoje svjee oprano rublje u ladicu. Slaui raznu odjeu, ula
sam neobian metalni zvuk, kao daje pao novi. Pitajui se to
j e moglo prouzroiti taj zvuk, podignula sam sve komade odjee
koje sam ve bila sloila u ladicu, i tada je ispao prsten koji j e
Sidney izgubio prije gotovo godinu dana. Bila sam gotovo sigurna
da se radi o istom prstenu, ali sam odmah pozvala Sidneya.
Potvrdio je da je to uistinu prsten za kojega je mislio da gaje izgubio.
Tu sam ladicu otvorila moda stotinjak puta otkako se prsten
izgubio. Uz to, dok smo se pakirali za putovanje u Tibet, ispraznila
sam sve da bi mi bilo lake odabrati ono to sam trebala
uzeti sa sobom. Zato sam bila potpuno sigurna da bih ga vidjela,
da je bio tu sve te mjesece. Ne razumijem to se s njim dogodilo
i zato je tako potpuno nestao, a onda se opet pojavio. Dosad Baba
nije rijeio tu tajnu. Meutim, sjetila sam se da je na naem
posljednjem intervjuu, kada mu je Sidney rekao da je izgubio prsten.
Baba rekao: "Ne, nije se izgubio. J a u ti ga dati."
24. poglavlje
Krajem 1981. poeli smo razgovarati o novom posjetu Babi.
Osjeali smo da je jako vano blagdane provesti sa Sheilom, naim
zetom i unucima, pa smo odluili otii nakon Boia, im budemo
mogli.
Iz nekog nepoznatog razloga poela sam se brinuti da e Baba
moda biti negdje drugdje kada stignemo u Bangalore. Proganjalo
me je sjeanje da on esto odlazi u Madras na proslavu
Pongola u neko vrijeme u sijenju, kao to se to dogodilo prve
godine kada smo bili tamo. Pokuala sam doznati kada se te godine
slavio Pongol, da ne bismo propustili biti s Babom. U vrijeme
odlaska jo uvijek to nisam doznala.
I doista, im smo stigli u Bangalore, doekala nas je vijest da
e Baba moda otii u Madras na posebnu konvenciju seva dala.
Tako se potvrdio moj predosjeaj da e otii u Madras, premda
ne zbog razloga koji sam oekivala. Bilo je prekasno da bismo
bilo to uinili pa sam znala da se moram pokuati opustiti, staviti
sve u njegove ruke i prihvatiti posljedice.
Stigavi do Babine kue, doznali smo da enama vie nije
doputeno sjediti u prednjoj sobi. ene koje su ivjele u kui ili u
njezinoj blizini, te dnevne posjetiteljice, smjetene su iza guste
zavjese, sve zajedno, u toplu tamnu prostoru bez zraka. Sada su
samo mukarci mogli sjediti u vanjskoj sobi tako da je Sidney
zauzeo svoje mjesto s ostalima, a ja sam se pokuala smjestiti meu
enama u stranjoj sobi. inilo se da je ve popunjena jer su
ene sjedile na podu jedna do druge. Poslije sam primijetila da su
pokuavale doi do mjesta u prednjim redovima, im blie zavjesi,
nadajui se da e ugledati Babu kroz otvore u sredini i sa strane
dok prolazi. Ta je gusta i neprozirna zavjesa visila preko sobe
od zida do zida, odvajajui to podruje od prednje verande na kojoj
su se mukarci mogli slobodno kretati i etati po svjeem zraku
dok je Baba davao daran.
Nadala sam se da u imati vremena i prilike nastaviti pisati
ovu knjigu u vrijeme dok sam s Babom. Uguravajui se u prostor
u kojem je bilo jedva dovoljno mjesta za sjedenje, nevoljko sam
zakljuila da u morati odustati od pomisli na pisanje u takvim
uvjetima.
Prvo je jutro tu bilo uasno. Ne samo da je bilo vrue i da nije
bilo zraka u toj mranoj sobi. ve su stalno gorjeli mirisni tapii.
J edva sam disala, mislila sam da e mi glava puknuti, toliko me
je boljela. U jednom je trenutku Baba razdvojio zavjesu, bacio
pogled na taj prizor i ukorio okupljene ene pitajui nas koliko
smo jaja izlegle, ciljajui na to da smo lijene i da sjedimo poput
kokoi kada lijeu jaja.
Popodne, vrativi se s ruka u hotelu, odluila sam sjesti izvan
kue, na svjei zrak. Meutim, uskoro sam primijetila da se
studenti koleda tu okupljaju, vjerojatno nadajui se da e povremeno
vidjeti Babu dok je ulazio i izlazio iz kue. Prela sam onda
na drugo mjesto, ali su me ene to su poele stizati, upozorile da
ni tu ne mogu ostati. Micala sam se sve dalje i konano sam nala
stablo s desne strane, odvojeno od studenata, ali jo uvijek dovoljno
blizu kue. Sada sam lake disala, a i glavobolja je prolazila
pa sam poela pisati. Ipak, osjeala sam se pomalo nelagodno
zbog te svoje odluke pa sam esto pogledavala u Babine
prozore, mentalno ga molei da mi nekim znakom pokae odobrava
li to to sjedim na svjeem zraku i piem knjigu o njemu, ili
misli da bih trebala sjediti unutra, s ostalim enama.
Nakon odreena vremena zapoeo je pravi stampedo kada su
mladii i djeaci poeli trati sa svih strana i smjestili se odmah
ispod gornjih prozora kue. Pogledala sam gore, upravo na vrijeme
da vidim Babu. Pomicao je zavjese miui glavu sjedne na
drugu stranu da bi vidio to se dolje dogaa. Zato su, dakle, studenti
odabrali to mjesto! Odmah sam shvatila da me Baba svakako
vidio, i osjetila se jako upadljivom. Ironija je bila u tome to
sam ja, koja sam uvijek pokuavala izbjei bilo iju pozornost,
sada to doslovno traila! Mentalno sam zamolila Babu da me uputi
gdje da sjednem; ako to mora biti u toploj sobi, moe li mi pomoi
da me ne zaboli glava od topline i dima tapia? Uskoro je
nestao s prozora i otiao na svoj popodnevni obilazak pa sam se
mogla usredotoiti na pisanje sve dok nije trebalo otii.
Sljedeeg sam jutra opet odluila pokuati sjediti u sobi prepunoj
ena, nadajui se da je Baba uo moju molbu. inilo se da
je ak toplije i da ima vie ena, a dim je tapia bio otriji i jai.
No s iznenaenjem sam primijetila da mogu disati i da sam uspjela
preivjeti tri ili etiri sata bez glavobolje zahvaljujui Babi.
Dobila sam odgovor. Odsad u sjediti u kui, osim ako mi Baba
ne pokae drukije.
Sljedeeg jutra moj mu je suprug dao paket s pismima i papirima
koje je ponio sa sobom, a koji su se odnosili na organizaciju
u SAD-u. Sidney mi je poslije rekao da ga je Baba upitao
za mene i rekao da e me primiti. Oito je elio smatrao da bih
trebala biti blie, u sobi, gdje me moe prije nai kada odlui da
e nas primiti. Bilo mi je puno lake sada kada sam znala to trebam
uiniti pa sam mu se tiho zahvalila na poruci. Otada mi je
davao samo nune naznake onoga to eli od mene.
Uskoro su se poele iriti glasine da e Baba ubrzo otii u
Madras. Srce mi se opet stisnulo pri pomisli da u morati ekati
dok se ne vrati, jer sam znala da ga gosti njegove kue ne smiju
slijediti ako ne dobiju njegov jasan poziv. Zbog njegove odsutnosti
provest emo manje vremena s njim, pa sam upravo zbog
toga pokuavala doznati kada se proslavlja Pongol. Konano sam
odluila to iskoristiti kao svojevrstan ispit kako bih ustanovila
mogu li mu predati cijelu situaciju, imati povjerenja da e se za
to pobrinuti, te prihvatiti sve to iz toga proizlazi. Da ne bih zaboravila.
poela sam ponavljati u sebi, poput mantre: "Predajem,
imam povjerenja i prihvaam."
Sidney se svakodnevni viao s dr. Bhagavantamom jer su
razmatrali mnogo toga u vezi s organizacijom u SAD-u. Baba bi
im se svako malo pridruio, dao kakav prijedlog i primjedbu, te
konano odluio da se neke stvari trebaju rijeiti zajedno s Indulalom
Shahom koji je na elu svjetske organizacije, a ivi u Bombayu.
Rekao je Sidneyju da ga, ostanemo li dovoljno dugo, moemo
otpratili do Madrasa, a otamo do Bombaya, gdje se mogu
razmotriti sve toke i izraditi program rada. Sidney je odgovorio
da bi zbog toga bio jako sretan. Baba mu je tada rekao da uskoro
odlazi u Madras te da emo putovati s njim u avionu. Dodao je da
e nam mjesta biti rezervirana i da e nas karte akati na aerodromu
im bude konano odluen datum putovanja. uvi za to,
bila sam veoma uzbuena i sretna. Nikada jo nismo imali povlasticu
da putujemo s Babom pa bi to bilo novo iskustvo i, to j e
vanije, omoguilo bi nam da sve svoje vrijeme provedemo pokraj
njega.
Uskoro smo uli glasine da se priprema trajk u zranim
kompanijama. ula sam da su prolih godina takvi trajkovi bili
popraeni nasiljem i pljakom. Isto sam tako znala da e mnogi
poklonici pokuati slijediti Babu u Madras da bi dobili jo njegovih
darana. Svjestan toga. Baba e vjerojatno otkazati ili odgoditi
put dok trajk ne zavri i dok se ponovno ne stvore uvjeti
za sigurno putovanje, jer ne eli svoje poklonike izloiti moguoj
opasnosti. Sljedeih dana slubeno je objavljeno da e se trajk
organizirati, ali e trajati samo jedan dan. A to je bio upravo dan
kada je Baba odluio letjeti u Madras pa e se put zbog toga morati
odgoditi.
Sve te promjene drale su nas u neizvjesnosti. Hoe li Baba
otii u Madras ili e njegovo putovanje biti otkazano? Pokazalo
se to praktinom lekcijom iz nevezanosti i strpljenja. Pitala sam
se koliko se dobro mogu uistinu opustiti i predati mu sve, imati
povjerenja u njega i prihvatiti sve to se na kraju moe dogoditi,
umjesto da ostanem vezana za ono to elim. inilo se da je to
bila glavna lekcija te godine. Svi emo morati ekati dok nam Baba
ne kae to namjerava uiniti.
Dan ili nekoliko dana poslije. Babaje pozvao mladu enu sa
Zapada na intervju i mahnuo mi daje slijedim. Najprije me upitao
za Sheilino zdravlje. Sreom, imala sam sa sobom pismo koje mu
je napisala. Dok sam ga predavala, zahvalila sam mu se to ju j e
ozdravio i rekla mu koliko mu je ona zahvalna na pomoi. Izvag-
nuo je pismo u ruci, podignuo pogled i uz irok osmijeh rekao:
" Svami j e j ako sretan, j ako sretan."
Nekoje vrijeme govorio s tom mladom enom, a onda se iznenada
okrenuo prema meni i rekao: "Otkazano j e moje putovanje
u Madras." S vidljivim razoaranjem upitala sam ga: "To znai
da ovaj put neemo putovati s tobom?" Nasmijavi se jer me je
uhvatio kako reagiram na osujeenu elju, rekao je: "A ne, samo
je odgoeno", i osmjehnuo se kada je vidio izraz olakanja na mome
licu.
Nekoliko dana poslije pozvani smo na intervju zajedno s dr.
Bhagavantamom kao prevoditeljem. im smo uli u sobu i sjeli
na pod do Babinih stopala, okrenuo se prema meni i obratio mi se
na engleskom jeziku. Mislila sam da j e rekao: "A kako je to bilo
s otmicom aviona, gospoo Krystal?" Pomislila sam da ga nisam
dobro ula jer se to dogodilo prije osam godina. Toliko sam bila
uvjerena da sam krivo ula njegovo pitanje, da sam ga zamolila
da mi ga ponovi. Uinio je to, ali glasom kojim mi je stavio do
znanja da sam ga dobro ula i prvi put. J o uvijek nisam znala to
odgovoriti, ali on nije ekao na moj odgovor. Brzo je poeo opisivati
cijeli taj dogaaj sa svim pojedinostima, ukljuujui i nain
na koji je svaki od nas reagirao, ak ponavljajui, rije po rije,
sve to smo rekli jedno drugome. Kao da je bio s nama u avionu
prije toliko godina. Nismo mogli vjerovati; ni jedno obino ljudsko
bie ne bi bilo u stanju to uiniti. Oito uivajui u naem
zaprepatenju, usput je rekao dr. Bhagavantamu daje avion bio
ispunjen njegovom ljubavlju. Tada je, okreui se prema meni,
rekao: " Nije li bilo tako, gospoo Krystal?" Tako nas je uvjerio
da je njegova ljubav spasila avion i sve u njemu. Time je potvrdio
ono to sam samo mislila da se dogodilo kada sam ula njegov
glas u svojoj glavi kako mi govori da poaljem ljubav otmiarima,
a ja odgovorila da u njegovu ljubav usmjeriti k njima ako je on
izlije u mene. Dok mi je to sjeanje projurilo umom, Baba se nasmijao,
kimnuo glavom i rekao: "Da, uo sam te." Tako sam sada,
nakon osam godina, saznala, bez ikakve sumnje, da to nisam samo
zamislila. J a gajesam ula i njegova ljubav jest tekla preko
mene k otmiarima, i uistinu je sprijeila nesreu, u to me je sada
uvjeravao. U suzama koje su me guile, mogla sam jedino rei:
"Hvala ti, Baba, za divan dar to si nas sve spasio i to si me sada
uvjerio da je to bilo zaista onako kako sam doivjela."
Tada me njeno korio zato to ne vjerujem uvijek da me
stvarno posjeuje u mojim snovima. Znala sam da misli na moje
budne snove, na san najavi u mome terapeutskom radu. Sloila
sam se njim daje u pravu i priznala da se bojim da moda samo
zamiljam da se to on pojavljuje. Ohrabrivao me i dalje: "Ne. Nije
to tvoja mata. J a uistinu dolazim. Mora u to vjerovati. J a sam
uvijek s tobom kada radi." I opet, mogla sam mu samo iz svega
srca zahvaliti to je umirio moj um i odstranio bojazan da je moje
unutarnje doivljavanje njega tek moja puka elja.
Tada je govorio o knjizi koju sam napisala o svome radu i
rekao mi da e biti tiskana u Engleskoj u svibnju umjesto u rujnu,
na zakazani datum. Obavijestio me je da u napisati tri knjige.
Upitala sam ga ima li jo to to bi elio da uinim, a Babaje, uz
popustljiv osmijeh, rekao: "Ti ve radi sasvim dovoljno", dodavi
nakon znaajne stanke, "za svoje godine."
Donijeli smo velik paket pisama od poklonika. Mnogi su od
njih bili zabrinuti zbog raznih predvianja koja su najavljivala velike
potrese du kalifornijske obale. Iskoristila sam prigodu da
upitam Babu je li to istina. Uvjerio nas je da nee doi do kataklizme
kao to to govore neka predvianja, ali da e biti manjih
potresa koji e smanjiti napetost to se gomila u zemaljskoj kugli.
Dodao je da je jedan od razloga to se inkarnirao u ovo vrijeme
taj da otkloni takve nesree.
Upitala sam ga tada o nizu trauma i nesrea koje su mi se
dogaale u zadnjih nekoliko godina. Kimnuo je glavom i rekao
da je to jako teko, ponovivi suosjeajno: "J ako, jako teko."
Objasnio mi je da sam time dobila vie prilika nego to bi mi to
omoguio ivot sadhake (duhovnog traitelja) da nauim lekcije
iz strpljenja, trpeljivosti, suzdranosti i postojanosti.
Iz tih sam rijei shvatila da umjesto da se alimo na svoju
sudbinu i jadamo se, emu smo svi tako skloni, Baba predlae da
se upitamo to bismo iz toga mogli nauiti.
Kao i obino, raspitivao se o unucima obeavi da e napraviti
medaljon za naega malog unuka Briana. Spomenuo je da se
Brian uvijek hvata za moj medaljon, te da bi trebao imati svoj.
Tada nam je dao nekoliko osobnih savjeta i uputio me u neke aspekte
moga rada. Za nas dvoje Baba je bio savren spoj majke i
oca.
Sljedeeg sam dana doivjela neto neobino, no da bi se to
razumjelo, moram se vratiti na jedan prijanji dogaaj. Tijekom
nekoliko zadnjih godina moji su snovi najavi postajali sve intenzivniji
i znakovitiji. Mnogoput se na unutarnjoj razini pojavio Baba
da bi ih vodio i davao mi neke upute. Za vrijeme jedne od tih
sesija, im sam zatvorila oi, pojavio se pred mojim unutarnjim
pogledom i dao mi znak da ga slijedim. Osjeala sam se kao da
sam s njim u Indiji. Odveo me do reda za daran u Puttapartiju,
obiao je muke redove i tada poeo ulaziti u redove sa enske
strane. Zurio je, esto pogledajui natrag da vidi da li ga slijedim,
i dozvao me mahnuvi mi rukom. Konano se zaustavio ispred
Indijke na ijem je krilu bio ispruen desetogodinji djeai groteskna
izgleda. Glava mu se nekontrolirano ljuljala sjedne na drugu
stranu, noge je kruto ispruio, a rukama je divlje mlatarao oko
glave. Viala sam takvu djecu koju su roditelji dovodili na Babin
daran u oajnikoj nadi da e ozdraviti kada vide Babu, da e ih
Baba moda dotaknuti ili, jo bolje, materijalizirati im poseban
vibhuti koji e ih ozdraviti. Ta ena nije bila iznimka. Oito je bila
puna nade. im se Baba zaustavio ispred nje, lice joj se ozarilo,
njezine su se velike moleive tamne oi ispunile suzama, i cijelo
je njezino tijelo poprimilo stav oajnikog poziva za pomo. U
tom se trenutku Baba okrenuo i upitao me elim li da ozdravi to
dijete. Iskreno sam rekla: "O, da, naravno. Baba." Nakon toga se
okrenuo i mahnuvi mi da ga slijedim, pourio dalje. Ovaj se put
inilo da se bez muke kreemo zrakom golemom brzinom dok se
nismo spustili na neobino mjesto. Izgledalo je kao da smo se vratili
u prolost. Babaje urio dok nismo stigli do mjesta na kojemu
su dva ovjeka dijelila pravdu prijestupnicima koje su dovodili
pred njih. J edan je ovjek bio sudac, drugi njegov pomonik. Taj
je s oitim uivanjem zapisivao kazne, kako sam pretpostavljala.
Iz uasnutih reakcija prijestupnika bilo je oito da su kazne prestroge
s obzirom na poinjene prijestupe. Baba se okrenuo da provjeri
da li razumijem znaenje ovog prizora. Ta su se dva ovjeka
opet inkarnirala, strogi sudac sada zatvoren i muen u iskrivljenu
i bespomonu tijelu djeteta za koje se brinuo njegov bivi pomonik,
sada njegova majka. Ona je dobila priliku da se naui suosjeanju
koje nije imala dok je bila suev pomonik, brinui se za
svoje iskrivljeno i bespomono dijete.
im je Baba vidio da sam razumjela, opet je uzletio, dok se
nismo spustili pred majku i dijete. S upitnim pogledom na licu
okrenuo se i upitao me: "eli li jo uvijek da ga ozdravim?" Oi
su mi se ispunile suzama zbog njegove beskrajne mudrosti, prije
nego zbog nevolje to dvoje ljudi. Tuno sam odmahnula glavom i
rekla: "Ne, Baba. Sada, ne." Kimnuo je i osmjehnuo se odobravajui
moje razumijevanje njegova stava da nee utjecati na djelovanje
prolih karma ljudi. Umijeati se u to znailo bi ukrasti
im priliku da iz svojih prolih greaka naue lekciju, patnjom u
sadanjem ivotu.
Nastavak je te epizode uslijedio dan nakon intervjua. Bila je
nedjelja, dan bhajana. Sheila me zamolila da potraim jednu od
njezinih prijateljica koja je u to vrijeme trebala biti tu. Odluila
sam izai i sjesti u red za daran, nadajui se da u je sresti i upoznati
s nekim drugim enama sa Zapada. Pogledavala sam oko sebe,
raspitujui se da li ju je tko vidio. Kada nitko nije potvrdno
odgovorio, sjela sam ekajui da se Baba pojavi za daran. Biti
vani na suncu i svjeem zraku sa svim drugim poklonicima i osjeati
njihovu veliku elju da vide Babu, bila je dobrodola promjena.
Zrak je bio naelektriziran njihovim dubokim osjeajima i iekivanjem
dok su s vremena na vrijeme pruale vratove da provjere
prolazi li njegov poznati lik kroz eljezna vrata.
Uskoro se pojavio lagano koraajui, kao da mu stopala ne
dotiu tlo. Uputio se k najbliem redu na enskoj strani, u blizini
mjesta na kojem sam sjedila, i lagano se kreui uzimao je pisma
iz mnogih ispruenih ruku. Odjednom se zaustavio i na moje zaprepatenje
stao ispred Indijke na ijem je krilu leao djeak upravo
poput onoga kojega sam vidjela nekoliko mjeseci prije u svome
snu najavi. Shvatila sam da mi opet pokazuje daje moje unutarnje
iskustvo bilo stvarno, a ne proizvod moje mate. Nakon
kraeg zaustavljanja koje mije dalo dovoljno vremena da prepoznam
taj prizor, proslijedio je dalje. J o sam se jednom divila kako
njegove poruke zagonetno stiu do onih kojima su namijenjene.
Tako ono neobino unutarnje iskustvo nije bilo plod moje mate.
Osjetila sam toplu zahvalnost zbog jo jedne potvrde.
Dan ili neto poslije Babaje poruio da sljedeeg dana odlazi
autom u Madras, ali da bismo mi, elimo li stii na vrijeme,
trebali ii ranim jutarnjim avionom. Reeno nanije da karte koje
glase na naa imena, trebamo podii prije polaska. Stigavi na aerodrom,
odmah smo ih otili podignuti, ali su nam rekli da za nas
nisu spremljene nikakve karte. Da bismo se jo vie obeshrabrili,
rekli su nam i to da je avion sasvim pun. Opet su se nae povjerenje
i strpljivost nali na iskuenju. Nakon nekoliko uzaludnih
traenja i telefonskih razgovora, obavijestili su nas da zaista postoje
dva mjesta rezervirana za nas. Pourili smo se da bismo podignuli
karte i ukrcali se u avion nekoliko minuta prije polijetanja
za Madras.
Hotel u kojem smo odsjeli, bio je u blizini Sundarama, Sai
Babina centra u Madrasu, neto poput Dharmakshetre u Bombayu.
Bili smo sretni to imamo prigodu usporeivati ta dva centra.
Oba su, uz Babino odobrenje, izgradili poklonici iz tih gradova, a
opet, bili su sasvim razliiti i stilom i smjetajem.
Uskoro smo otkrili da se veina aktivnosti, ukljuujui i daran,
zbiva u Sundaramu, a veliki se sastanci odravaju u udaljenijoj
velikoj dvorani u Abbotsburyju. Prvog je dana bilo istinsko
nadahnue promatrati rijeku poklonika kako tee ulicom to vodi
u sredite grada, svi eljni poeljeti dobrodolicu Babi i primiti
njegov daran.
Sljedeih nekoliko dana promatrali smo Babu kako se kree
meu svojim poklonicima kao njihov tovani gost, prisustvuje
mnogim i razliitim dogaajima na koje su ga pozvali kao predsjedavajueg.
Ljubav svih mukaraca i ena koji su pomogli da
se to organizira, bila je krajnje nadahnjujua. Uloen je sav mogui
napor kako bi se Babu im bolje primilo u vrijeme Konferencije
seva dala, ije su djelatnosti tako bliske njegovu srcu.
Baba je svakodnevno davao daran tisuama ljudi koji su
doli ovamo da ga vide. Unato svim tim aktivnostima, sve je proteklo
glatko i bez zastoja.
Kada je dolo vrijeme da Baba ode u Bombay, opet su nas
obavijestili da nae avionske karte moemo podignuti na aerodromu.
Ovaj put nije bilo problema. Karte i rezervacije sjedala
ekale su nas na pultu. Uli smo meu prvima u avion i smjestivi
se na mjesta koja su nam bila dodijeljena, pogledala sam oko sebe
pitajui se gdje e Baba sjesti. Kratko prije uzlijetanja aviona,
uao je u pratnji nekoliko studenata i poklonika. Val uzbuenja
proirio se avionom kad su ga prepoznali u njegovoj, svima znanoj,
naranastoj odjei. Na moje veliko iznenaenje, smjestio se
u sjedalo odmah ispred mene, a njegova kosa bila je udaljena od
mene nekoliko desetaka centimetara. to sam mogla traiti vie
od njegova stalna darana koji mi je davao energiju i ispunjavao
me njegovom ljubavlju cijelim putem do Bombaya?
im je avion poletio i ugasio se znak za privrivanje pojasova,
uivali smo promatrajui ljude kako ekaju u redovima da
bi vidjeli Babu jer se poela iriti vijest da Sai Baba putuje ovim
avionom. Rukama sklopljenim u pozdrav, prolazili su pokraj njega,
a njihove oi kao da su se zalijepile za njegovo lice. Neki hrabriji
posegnuli su preko studenta koji je sjedio s njegove strane
pokuavajui dodirnuti njegova stopala, dok se on osmjehivao i
blagoslivljao svakoga od njih. Promatrajui tu bujicu ljudi, ganula
sam se primijetivi da neki koriste ovu rijetku prigodu da prou
pokraj njega vie puta. Dojmila me se oputenost i vedrina kojom
se Baba osmjehivao, govorio s nekima, pozdravljao one koje je
prepoznao, sve s dobroudnom lakoom.
Stigavi u Bombay opet smo se ukljuili u mnotvo dogaanja
organiziranih za golem broj poklonika u tom gradu, na elu
kojih je bio gospodin Indulal Shah. uli smo da e uskoro proslaviti
svoj ezdeseti roendan, a znali smo daje to u Indiji iznimno
vaan dogaaj. Obavijestili su nas da e Baba predvoditi tu
proslavu pa smo bili jako sretni to smo za nju dobili poziv, premda
u to vrijeme uope nisam znala koliko e to biti vano.
Obred je trajao jako dugo, panditi su recitirali ulomke iz Veda,
a razni su rtveni predmeti bili predani vatri. Gospodin i gospoa
Shah obavili su mnoge simboline radnje koje su bile dio
posebnepuje (obreda). Kako je u isto vrijeme to bio i obred drugog
vjenanja, Baba je materijalizirao jako lijep prsten za gospodina
Shaha, s devet dragih kamenova koji predstavljaju devet
planeta koje imaju mo zatite. Za gospou Shah materijalizirao
jemangala sutru.
im je obred zavrio. Baba je odrao govor u kojem je zacrtao
put karma-joge, joge nesebina sluenja. Poeo je s definicijom
zajednice kao skupine ljudi, aseve kao sluenja zajednici
sa strane pojedinaca koji je sainjavaju. Ali je upozorio daje seva
istinska samo kada se radi sa suosjeanjem, dobrotom i portvov-
nou. Istaknuo je da ovjek ima pravo na rad samo zato da bi
proistio svoju vlastitu svijest. Meutim, nema pravo traiti plodove
toga rada. Rekao je svojim sluateljima daje sluenje drutvu
najvii oblik seve, a budui da moe izravno dovesti do osloboenja
od ciklusa raanja i smrti, nema potrebe provoditi neki
drugi oblik duhovne discipline. Upozorio je daje takvo sluenje
popraeno tekoama i dao je primjer Muhameda kojega su protjerali
iz Meke jer je poduavao ljubav prema Bogu, te Isusa koji
je raspet na kri jer je izjavio da je suosjeanje istinska osnova
ivota.
Kada takvo sluenje obavlja osoba koja misli da to ona ini,
upozorio je takoer, tada je na djelu ego koji joj onemoguuje
prosvjetljenje ili samospoznaju. Samo kada se odstrani ego, boanstvenost
moe zasjati i procvjetati. Babaje to ilustrirao usporedivi
naa srca s jezerom u kojem se odraz sunca moe jasno
vidjeti samo kada je voda ista i bistra te nije pokrivena gustom
naslagom biljaka koje simboliziraju vezanost za materijalne stvari
i negativne emocije poput zavisti, ljubomore, pohlepe i mnoge
druge.
Vieput je pohvalio gospodina i gospou Shah zato to su slijedili
put karma-joge od davnih vremena i zato to su i u ovom
ivotu duboko predani sluenju Sai oranizaciji. Usporedio je puju
koja je napravljena, s paljenjem vatre u lokomotivi. Spoj vatre
koja je u gospodinu Shahu i vode koja je u njegovoj eni, proizvest
e paru koja e omoguiti da vlak, simbol za Sai organizaciju,
ide bre i bolje nego prije. Rekao je daje ova proslava jedan
od razloga zato je prisutan u Bombayu. Tako je obred kojemu
smo upravo bili svjedoci, bio vie od privatnepuje za gospodina
i gospou Shah na njegov ezdeseti roendan. Baba nam
je, ini se, pokazivao da je to i vaan dogaaj za cijelu organizaciju.
Naznaio je tada korake koje svi moramo proi od roenja do
ezdesete godine, kada bismo trebali svoje ivote iznova posvetiti
intezivnijem sluenju. Do sedamdesete godine trebali bismo iskorijeniti
loe osobine i poeti iekivati sreu s Bogom, tako da
gledanje u vanjski svijet zamijenimo za razvijanje unutarnjeg gledanja.
Na taj nain, do osamdesete bismo godine trebali postati
primjer drugima i tako nastaviti do stote.
Drugim rijeima, prvih pedeset godina ukljueni smo u svijet
oko sebe. Nakon toga trebali bismo se postupno odvajati i posveivati
radu za drutvo, ali istodobno odgovorno ispunjavati
svoje dunosti prema svojim potomcima, kada se pojave. Ilustrirao
je to rekavi da premda gospodin i gospoa Shah imaju svoje
odgovornosti, odvajali su se od ovozemaljskih tenji te, unato
tome to zdravlje gospoe Shah nije jako dobro, posveivali svoje
vrijeme i energiju sluenju drutvu i Sai organizaciji. Zbog takva
sluenja, uistinu se mogu nazvati karma-jogini.
Tada je istaknuo da je poetak svih Sai organizacija bio u
Bombayu. Podsjetio je svoje sluatelje da je u Bhagavad Giti
Gospodin Krina rekao da e doi kao avatar da bi uspostavio
dharmu u vrij eme kada e ona oslabiti zbog neistine i nepravde
koja e se iriti svijetom. Meutim, dodao je, nije potrebno proitati
svih sedam stotina stihova. U prvom je stihu prva rije dharmu,
a posljednja je rije u posljednjem stihu mama. Te dvije rijei
zajedno, mama dharma, znae: "Provodi svoju dharmu" ili
"Obavljaj svoju dunost." Stihovi izmeu njih sadre upute kojima
se ljudi pouavaju kako provoditi svoju dharmu.
Pohvalio je gospodina i gospou Shah zbog toga to oni provode
svoju dharmu, ali i stoga to nisu eljeli ovu shastiabdapuju,
na kojoj su inzistirali drugi poklonici. Rekao je da to nije samo
ispravno, ve je i dunost poklonika da na njoj inzistiraju, jer je
to nain na koji su pokazali svoju ljubav i zahvalnost za nesebino
sluenje gospodina i gospoe Shah.
Potaknuo je sve prisutne da na nuenje predmeta vatri gledaju
kao na neto to e ih podsjetiti da udvostrue svoj trud kako
bi s vie ara sluili drutvu. Ohrabrio je sve poklonike da na sluenje
drutvu gledaju kao na neto to je vanije od sluenja sebi,
rekavi: "Sluenje je Bog i rad je bogotovlje, to znai isto to i
rei daje dunost Bog." Podsjetio je sve da gospodin Shah stalno
upozorava poklonike da se okane lijenosti i prihvate se sluenja.
Zavrio je istaknuvi: "Ustanite! Probudite se! Ponite raditi!"
Ovo je bilo nadahnjujue iskustvo koje e mi to vie znaiti
kako vrijeme bude prolazilo, te ja sama ponem razumijevati to
je Baba tim rijeima elio rei i kako se one mogu primijeniti u
mome ivotu.
Kao i u Madrasu, bili smo poaeni to smo jo jednom
mogli Babu promatrati u novoj okolini. Pozvani smo na razne dogaaje
koji su nam pomogli da razumijemo djelatnosti kojima su
se posveivali poklonici u cijeloj Indiji. Sidney je radio s gospodinom
Shahom i s drugim dunosnicima na stvarima u vezi s organizacijom
u SAD-u. Baba bi ponekad sjeo do njih, sluajui ih
i savjetujui. Vidjeli smo isto tako koliko se Dharmakshetra proirila
od naeg kratkog posjeta prije osam godina.
Baba nam je dao nekoliko intervjua za vrijeme kojih je govorio
o mome terapeutskom radu i knjizi koju sam pisala o njemu.
Predala sam mu hrpu ispisana papira, koja je predstavljala
prvi dio knjige. Stavio ju je u krilo. Upitala sam ga ima li prijedloga
ili uputa. Odgovorio je da mi ne trebaju jer e mi on pokazati
kako da nastavim. Onda me upitao koji sam naslov odabrala. Rekla
sam da sam odabrala privremeni naslov "Predajem, vjerujem i
prihvaam". Namrtio se i rekao da je to predugako i da e mi
dati prikladniji naslov. Zahvalila sam mu se i ekala da mi ga kae,
ali je on poeo govoriti o neem drugom.
Sidney mu je pokazao prsten koji je bio izgubio i opet naao
i dodao da gaje uvijek uljao i bio neugodan za noenje. Babaje
zatraio da mu ga da te je, uzevi ga, upitao Sidneya eli li prsten
s likom Shirdija ili sa Saijem. Sidney je odmah odgovorio: "Sai
Baba, molim", potajno se nadajui da e dobiti slian, ali malo
vei prsten. Meutim, Babaje odluio drukije, zatvorio je aku,
triput u nju puhnuo, otvorio je i pokazao nam sasvim drukiji prsten.
Na zlatnoj podlozi bila je sjajno obojena porculanska slika
Babe.
Tada nam je posebno govorio o naim osobnim ivotima, razgovarao
0 naoj obitelji i izruio svoju ljubav u nas. Upitala sam
ga kada bi volio da se vratimo. Rekao je: "Za godinu dana." i tada
dodao uz smijeak: "I donesi knjigu sa sobom". Kada je Sidney
spomenuo da je sutradan naa godinjica braka, rekao je: "Da,
znam" i dodao: "Prstenje vjenani. Budi sretan."
Ustao je da bi pokazao da e intervju zavriti. Tada se okrenuo
prema meni i rekao mi da ekam s drugim posjetiteljima da
donesevibhuti. Vratili smo se do duge rampe i pridruili se skupini
koja je ekala na intervju. Za nekoliko minuta mogli smo ga
vidjeti kako silazi iz jedne od gornjih soba i nosi veliku omotnicu
u koju je trpao paketie vibhutija koji su prijetili da e ispasti dok
je hodao. I dok ih je gurao u omotnicu, inilo se da lebdi dok je
hodao niz padinu na kraju koje smo svi mi ekali. Tada mi je priao
nasmijeen i pruivi mi omotnicu rekao, alei se: "Za moje
poklonike i tvoje pacijente." Pomislila sam da je, sputajui se,
zacijelo u ruci drao svaki paketi vibhutija i da se moram sjetiti
ljudima koji e ih dobiti, rei da su svi paketii proeti njegovom
ljubavlju i energijom. Tako je zavrio jo jedan posjet. Umnogome
se razlikovao od svih prethodnih.
Na ovom sam putovanju s Babom dobila nov uvid o njegovu
djelovanju na ljude. Imala sam prigodu promatrati ga s mnogim
utjecajnim ljudima koje je privukao sebi i koji su se oko njega u
skupinicama okupljali u svakom gradu. Poela sam razumijevati
daje osnova koju je postavio za svoj zadatak najprije oistiti svoje
dvorite, kao to to sam kae, prije nego to krene u druge dijelove
svijeta gdje ga gorljivo prizivaju mnogi njegovi poklonici.
Pridobivi odanu suradnju bogatih i utjecajnih ljudi u Indiji,
lake e u toj zemlji ostvariti preobrazbu koju ima na umu. Baba
uzima ljude takve kakvi jesu, dobre i ne tako dobre, znajui da e
sudjelovanjem u njegovu planu na poboljanju ivotnog standarda
ljudi, i sami imati koristi od teseve ili sluenja. Polako i neprimjetno
to e ih uiniti manje sebinima, a vie suosjeajnima dok
se sve vie budu ukljuivali. Taj bih aspekt nazvala egzoterikim
ili izvanjskim organizacijskim dijelom njegova zadatka.
Ezoteriki aspekt ukljuuje manje ljudi i pojedince svih zanimanja
1 drutvenih poloaja koji trae smisao ivota puno vie
nego to bi to mogli nai u materijalnom svijetu. Neki su preivjeli
velike tuge i tekoe fizike, emocionalne, mentalne ili duhovne
prirode, ali ti su ih problemi prisilili da trae dalje umjesto
da urone u samosaaljenje i oaj. S takvim ljudima Baba drukije
djeluje. Brusi njihovu izvanjsku pojavnost da bi se otkrila zbilja
njihova vlastita unutarnjega boanskog sebstva. Taj proces, premda
istanan i skriven, poinje se primjenjivati im pojedinac svojevoljno
zatrai Babinu pomo u ostvarivanju svoga razvoja. U
takvim sluajevima Baba e nemilosrdno davati zadatke, ali samo
kada ga se pozove da pomogne, jer on uvijek potuje nau slobodnu
volju. Uz to. od nikoga nikad ne trai da podnese vie nego
to moe podnijeti u odreenom trenutku, premda se ponekad ini
kao da je ovjek doveden do krajnjih granica izdrljivosti. ini se
da je nuno to iskustvo prije nego to e veina ljudi biti voljna
predati zahtjeve svog ega i zatraiti da im se pokae put k ujedinjenju
s unutarnjom boanstvenou. "Tvoja volja, a ne moja",
put je k unutarnjoj iskri boanskoga, koja prebiva u svemu ivome.
25. poglavlje
Nakon povratka kui poeli smo dobivati vijesti o planovima
za proslavu Babina ezdesetog roendana u studenome 1985.
Baba je jasno istaknuo da ne eli darove. Umjesto toga predlae
da poklonici sljedee tri godine slijede program koji e biti spoj
nesebina sluenja i postavljanja stropa nad eljama. Tako je Baba
potaknuo naizgled nov plan djelovanja za pripreme po cijelom
svijetu, kojima e se iskazati potovanje ovomu tako posebnu roendanu.
Namjerno kaem "naizgled nov" jer je to zapravo ono
to Baba gorljivo zagovara od samog poetka svoga djelovanja -
podizanje razine ivota, najprije u Indiji, ponovnom uspostavom
drevnih vedskih uenja, najbogatijega naslijea te zemlje. Ipak,
on predobro zna da se bilo koja trajna promjena ne moe provesti
ili nametnuti ljudima prije nego to za to sazriju okolnosti.
Bacivi pogled na razmjerno kratko vrijeme otkako smo prvi
put doli u Indiju da bismo se se susreli sa Sai Babom, svjesna
sam mnogih istananih promjena koje su se dogodile. Primjerice,
njegov strpljiv a opet usredotoen napor da potakne svoje poklonike
na pozitivno djelovanje u provoenju njegovih planova. Baba
nikad ne prisiljava, on djeluje poput rijeke koja se probija oko
kamenja na svome putu, ili blago ali neumoljivo ispire druge prepreke
koje joj smetaju u njezinu toku. Nikad se ne podsmjehuje
nekoj tradiciji ili obiaju, ve neprimjetne promjene postie svo-
jim uenjem daje mo ljubavi jedina uinkovita snaga u svladavanju
prepreka. Baba nikad ne gubi ni jednu priliku da svoju poruku
prenese na pravo mj esto, veoma strpljivo, siguran da e ona
na kraju uroditi plodom.
Tako je ta njegova naizgled nova inicijativa u izravnoj vezi s
njegovim uenjem. Baba tek iskoritava priliku da bi ubrzao svoj
plan koristei se eljom tisua poklonika da mu odaju poast u
povodu tradicionalno vana dogaaja kao to je njegov ezdeseti
roendan. Stoga je sebe stavio na raspolaganje svima koji mu dolaze
u sve veem broju. To su ljudi svih zanimanja i drutvenih
poloaja, iz gotovo svim zemalja u svijetu. Meu njima su pripadnici
svih poznatih osnovnih sustava vjerovanja, te velik broj
takozvanih ateista i agnostika. Svi mu oni donose svoje zahtjeve.
Godinama ve Baba ispunjava njihove elje poput mudra i njena
roditelja koji se brine za svoju djecu. Kao dio svojih bezbrojnih
aktivnosti, u svoje je govore ugradio osnovna naela svoga uenja,
esto ih potkrepljujui oaravajuim kratkim priama. Ali sada,
kad je poeo poticati svoje poklonike da udvostrue svoj trud
sluei, dogodila se tanana promjena u njegovu stavu.
Babaje uvijek govorio da e ljudima dati ono to ele, u nadi
da e u jednom trenutku poeljeti ono to im je doao dati. Sada
od nas oekuje da ga prestanemo pitati za usluge i da ga poelimo
pitati to je to to on eli da mi uinimo u svijetu. Istie sevu ili
sluenje kao vaniju od bilo koje druge prakse. Kae: "Sluenje
je plodonosnije od ponavljanja Bojeg imena, od meditacije, obreda
ili joge koji se obino preporuaju duhovnim traiteljima, jer
slui dvjema nakanama - unitenju ega i postizanju ancinde ili
blaenstva."
Taj ubrzani program bit e vrhunac viegodinjeg postupnog
razvoja organizacija sluenja koje su iznikle posvuda u Indiji. Sada
se te jedinice potiu da poveaju svoju odlunost, i na osobnoj
i na skupnoj razini, kako bi podignule ivotni standard svojoj manje
sretnoj brai i sestrama u selima i u gradovima gdje doslovno
milijuni ljudi jedva uspijeva preivjeti, prosei danju i spavajui
na cestama nou.
Baba potie bogate da tako iskoriste svoj novac ako ele zadobiti
njegovu naklonost. esto su ga optuivali da oko sebe
okuplja toliko bogatih ljudi. To je i logino ako se ima na umu
injenica da oni mogu pomoi u njegovu velikom planu. Najprije
zadobije njihovu ljubav, a onda ih estim i postojanim ohrabrivanjem
uvjeri da e najizravnije doi do njegova srca ako svoj
novac i mo upotrijebe da bi pomogli onima koji su potrebiti. Nikad
se ne umori izlaui ono za to se bori, potpuno svjestan daje
stalno i ustrajno ponavljanje nuno da bi se probio gust omota
napravljen od viegodinjih navika i konano dolo do srca i savjesti
bogatih i monih iz svih zemalja. Poput ribara, bacio je svoje
mree zajedno s mamcima i sada je spreman povui svoju lovinu
da bi se lake mogao provesti njegov golem i dalekosean
plan.
Svi koji su bili u Indiji, svjesni su veliine zadatka koji se
mora poduzeti da bi se promijenilo sadanje stanje u toj tako velikoj
zemlji. Ona je uglavnom poljoprivredna, osim nekoliko golemih
prenapuenih gradova koji se i dalje ire. Tolika je ljubav
koju Baba nadahnjuje u svojim poklonicima, da im je obznanio
svoje elje, tisue lanova seva-grupa diljem Indije odmah je krenulo
u sela da pomognu podignuti ivotni standard tamonjih stanovnika.
Kada Baba dodirne ljude, to redovito rezultira drastinom
promjenom u nainu ivota, a kod nekih i potpunom odanou
te sluenjem u nekom obliku.
Tako je dan zadatak za razdoblje do Babina ezdesetog roendana.
Svaki se poklonik trebao potruditi da postavi strop nad
svojim eljama smanjujui troenje i posveujui svoju uteevinu
neem to e uiniti podnoljivijim ivot tisuama onih iji
je ivotni standard ispod razine ljudskosti. U svakomu svojem govoru
Babaje isticao da bi svi trebali dokazati da su pravi poklonici
ne samo rijeima, ve na djelu, to j e puno vanije. Poticao je one
koji su ga sluali da dokau svoju ljubav prema njemu time to e
aktivno sluiti, umjesto da trae njegov blagoslov iz svojih sebinih
razloga.
I tako se njegov naum poeo provoditi, a Baba poinje otkrivati
njegov opseg. Daje to prije predloio, ne bi ga bili uli ili
bi svoje poklonike uplaio veliinom toga zadatka. Ali Baba je
strpljivo i ustrajno, malo-pomalo, u sve one koji su bili barem malo
sposobni da prime, usadio izazov svog projekta koji e se zasigurno
umnogostruiti, a zamah ubrzati poput grude snijega, povlaei
sa sobom sve koji su se ukljuili.
Taje promjena u nainu njegova djelovanja prvi put iskazana
u njegovu govoru odranu nakon proslave ezdesetog roendana
gospodina Indulala Shaha, koji je Baba zavrio rijeima: "Ustanite!
Pokrenite se! Ponite raditi!" J o uvijek nisam bila svjesna
dubljeg univerzalnog znaenja toga govora dok sam sjedila na tvrdom
podu stisnuta i okruena enama sa svih strana. Ali sjeaju
se sada toga, uoavam da je iskoristio tu prigodu kako bi zapoeo
program kojim j e namjeravao obiljeiti svoju proslavu, tri i pol
godina poslije.
Na naemu posljednjem putovanju, kada smo iz Madrasa
stigli u Bombay, sreli smo Elsie Cowan koja je tamo ekala Babu.
Elsie me je prije esto molila da odrim govor na sastancima koje
je organizirala jednom na mjesec, ali sam to uvijek odbijala. Meutim,
nakon Lornine smrti, odluno je izjavila da vie ne prihvaa
moje odbijanje da govorim u javnosti. I dok smo tako svi bili
s Babom u Bombayu, napola alei se rekla mije da vie nemam
pravo birati hou li ili neu govoriti, jedino e mi dopustiti da odaberem
vrijeme za to. I zaista, nakon to smo se svi vratili kui,
jednog je dana nazvala i zamolila me da govorim na sastanku u
svibnju. Prepoznala sam to kao Babin nain djelovanja kojim mi
daje jo jednu priliku da prevladam svoj strah i otpor, pa sam pristala.
Kako se pribliavalo vrijeme tog sastanka, razmiljala sam o
tome da bi bilo dobro odluiti se to u govoriti te napraviti odgovarajue
biljeke. Ali nisam predvidjela problem s kojim u se
suoiti neprestano mijenjajui svoje naoale, jer mi jedne slue
za gledanje na daljinu, a druge za itanje. Uskoro mije to poelo
smetati, a i bilo je smijeno neprestano mijenjati naoale gledajui
u publiku pa u svoje zabiljeke. Na kraju sam odbacila biljeke
i s njima unaprijed smiljenu ideju o onom to u govoriti.
Gotovo automatski nastavila sam govoriti kao to to inim kada
radim s nekim, nastojei se to vie opustiti i traei u sebi vodstvo
te govorei ono to mi je dolo u misli. Cesto me iznenadi
ono to kaem, a opet nauila sam se vjerovati u taj proces jer su
rezultati tako dobri. Meutim, nikad to jo nisam isprobala u skupini
ljudi pa uope nisam znala to e se dogoditi. J ako sam se
iznenadila vidjevi da to ni izbliza nije onakvo iskuenje kao to
sam se bojala.
Na kraju sastanka nekoliko mi je ljudi reklo da sam govorila
izravno njima rekavi upravo ono to im je bilo sada najpotrebnije
uti. Budui da ih nisam poznavala, nikako nisam mogla znati
njihove potrebe, meutim Babaje znao. Mora da je govorio
kroz mene, kao to sam traila. Kada bih u to mogla istinski povjerovati.
sigurno bih izgubila duboko usaen strah koji sam nosila
tako dugo. Znala sam da je sr straha u tome to mogu rei
neto to nije istina ve je iskrivljenje ega, a to bi moglo negativno
djelovati na sluatelje. Ali Baba mi je pomogao da uvidim daje
isto tako neuravnoteeno stanje kada se okreemo unatrag, u suprotnom
smjeru, jer time izbjegavamo preuzeti inicijativu i odgovornost.
J edino okretanjem k njemu u svome srcu, mogla sam se
dovoljno opustiti i dopustiti mu da govori kroz mene te tako zaobii
svoj ego. Kako li me je njeno Baba ohrabrivao, ali me nikad
nije prisiljavao. ekao je da budem spremna i voljna poduzeti
sljedei korak.
Ljeti 1982. proveli smo est tjedana u Engleskoj, prouavajui
arheologiju najednom od koleda Sveuilita u Oxfordu. J edan
smo slobodan vikend prisustvovali seminaru o holistikom
iscjeljivanju pod pokroviteljstvom zaklade Wrekin, organizacije
koju je osnovao sir George Trevelyan. Osim to je to bilo zanimljivo
iskustvo, ugodno smo se iznenadili kada smo ugledali prve
primjerke moje knjige koja se, s drugim knjigama, prodavala na
seminaru. Bila je tiskana u svibnju, upravo kao to je Baba predvidio.
Upoznali smo tada J ean i Lucasa Rallija koji su bili aktivni u
Sai organizaciji u Engleskoj. Pozvali su nas da s njima provedemo
vikend u Londonu. Upitali su me da li bih odrala kratak govor o
Babi skupini poklonika koje su pozvali da se upoznaju s nama.
Opet sam osjetila onaj dobropoznati stari strah, ali sam se ubrzo
prisjetila skoranjeg iskustva na sastanku koji je Elsie organizirala,
i znala sam daje to jo jedan ispit moje vjere. Objasnila sam
im da mi je uvijek bilo teko govoriti pred vie ljudi i da sam tek
nedavno, uz Babinu pomo, poela prevladavati tu nelagodu.
Ohrabrili su me rekavi mi da e ta mala skupina poklonika biti
jako zahvalna za sve to im elim rei o svojim iskustvima s Babom.
Tako sam se opet pokuala opustiti i ekati na ono to e mi
doi u glavu, umjesto da govorim o onome to ja mislim da bi oni
eljeli uti. Kao i prije, oblikovale su se rijei i same potekle kada
sam se opustila, a zastale bi mi u grlu na najmanji znak brige, tako
da sam postupno bivala sve hrabrijom. Kao to se dogodilo s EIsienom
grupom, neki su mi poklonici poslije rekli da sam govorila
upravo o onome to su tada najvie trebali uti. J asno je da nikako
nisam mogla znati to bi oni trebali uti jer su do tog dana svi oni
za mene bili stranci.
Iako smo u Oxfordu bili prilino zauzeti, ipak sam nala vremena
za redovito pisanje ove knjige. Iznenadila sam se kada sam
prije odlaska nakupila cijelu hrpu stranica pokrivenih mojim gotovo
neitkim rukopisom. To spominjem kao uvod u Babinu reakciju
na intervjuu sljedee godine.
Do kraja te godine stiglo je jo obavijesti o planovima za Babin
ezdeseti roendan. Indijska je organizacija predloila da poklonici
u male biljenice upisuju kako su sve uspjeli ograniiti
svoje elje. Predloeno je da se sve te biljenice sakupe i predaju
Babi kao zajedniki roendanski dar.
J ack Hislop je znao za neke od metoda kojima se sluim u
svojem radu pa me u pismu zamolio da za Glasnik u SAD-u napiem
lanak o programu postavljanja stropa nad eljama. Premda
sam u to vrijeme tek nejasno slutila to je Baba pod tim mislio,
pristala sam. Hislopi su uskoro nakon toga otili u Indiju. Kopiju
dovrena lanka poslala sam J acku potom na njegovu adresu u
Meksiku, a jednu sam odluila uzeti sa sobom u Indiju jer smo
namjeravali uskoro tamo otputovati pa emo se moda sresti s
Hislopima.
Malo prije naeg puta uli smo da Baba opet putuje u Madras
i Bombay. Odluili smo otii kao to smo namjeravali i od Indulala
Shaha u Bombayu doznati o Babinim planovima te uskladiti
svoje prema tome. Gospodin Shah nam je rekao da je Baba jo
uvijek u Madrasu, ali da se svaki dan oekuje njegov dolazak u
Bombay. Preporuio nam je da ga tu ekamo. Dolazei u Indiju
preko Singapura, ozbiljno sam se prehladila, ili je to bila gripa,
pa sam bila zahvalna to mogu poivati dok ne doe Baba.
Baba nam je zaelio dobrodolicu na svoj topao i njean nain,
i upitao nas koliko dugo namjeravamo ostati. Kada je doznao,
zamolio nas je da ga pratimo na putu u Whitefield, rekavi nam
da e se pobrinuti za na let i obavijestiti nas kada e krenuti.
U sedam dana, koliko smo bili u Bombayu, prisustvovali smo
njegovim predavanjima u kojima je govorio o postavljanju stropa
nad eljama. Shvatila sam daje lanak koji sam napisala na zahtjev
J acka Hislopa, previe dugaak i sloen. Babina su uenja,
kao i obino, tako jednostavna, da ih svi mogu razumjeti. Hislopi
su otili iz Madrasa u kojem su bili s Babom. Tako sam ja napisala
pismo J acku u kojem sam ga molila da sauva lanak dok se ne
vratim, jer u ga ponovno napisati.
Kada je Baba bio spreman vratiti se u Whitefield, poruio
nam je da e nas karte ekati na aerodromu. Ovaj su put naa
mjesta bila tri reda iza njega, tako da smo opet mogli promatrati
kako uz njega prolaze dugi redovi putnika, svi eljni iskoristiti tu
neoekivanu prigodu i dobiti njegov daran. Gospoda Ratan Lal
sjedila je preko puta Babe. Za vrijeme leta prila nam je i upitala
nas elimo li neko vrijeme zamijeniti mjesta s njom. Kada sam
sjela na njezino prazno mjesto, Baba se nagnuo prema meni i osmjehujui
se upitao me gdje mi je knjiga. Na alost, nisam je imala
sa sobom. Bila je dobro zapakirana u mome kovegu jer nisam
oekivala da u imati prigodu dati mu je za vrijeme leta. Ali Baba
voli ljude iznenaditi, te se nasmijao svojoj ali. Tada me j e pretjerano
ispitivakim glasom upitao: "A gdje je knjiga o meni?"
Sada je na meni bio red da se nasmijem njegovoj raspoloenosti
za alu. Potom se raspitivao o Sheili. Zahvalila sam mu to ju je
ozdravio. Kada sam mu rekla da svi testovi sad pokazuju da vie
nema raka, nasmijao se i kimnuo, slaui se. Upitao je: "Kako su
unuci, djeca tvoje keri koja je umrla? J esu li sa svojim ocem?"
Raspitivao se o pojedinostima iz njihove svakodnevice kao stari
obiteljski prijatelj. Iskreno me ganula njegova ljubav i briga, ali
sam znala da se on nesumnjivo jednako brine za sve druge ljude u
svijetu.
Dan nakon dolaska u Bangalore, pozvani smo na intervju.
Ki i zet Indulala Shaha pozvani su u isto vrijeme. Babaje s njima
dugo razgovarao na jeziku koji nismo razumjeli. Tada se posvetio
nama i odmah me zamolio za primjerak knjige koju sam
sada imala sa sobom. Predala sam mu je rekavi: "Dajem ti je natrag
sa svom svojom ljubavlju." Uzevi je u ruke, osmjehujui se,
rekao je: "I ja je prihvaam s ljubavlju." Tada je pitao za knjigu o
sebi pa sam mu predala snop listova ispisanih mojom rukom pro-
log ljeta. Drei ih u krilu i paljivo itajui, napravio je smijenu
grimasu i rekao: "Kakav grozan rukopis. Kao da je vrana to izgrebala
svojim nogama." Svi smo se nasmijali. Pridruio se tom
veselju, a listovi su poeli kliziti s njegova krila. Sagnuo se i skupio
ih u urednu hrpu. Dok je to radio, dotaknuo je svaku stranicu
tako da su bile ispunjene njegovom energijom ba kao to su i paketii
vibhutija bili proeti njegovom snagom kada smo zadnji put
bili s njim.
Tek kada sam poela pisati o ovom intervjuu, otkrilo mi se
dublje znaenje njegovih rijei. Iznenada sam shvatila da dio rukom
ispisanog rukopisa koji sam mu dala, sadri prikaz traumatskih
iskustava koja su se zbila u tom tekom dvogodinjem razdoblju.
Tek sam tada povezala njegovu primjedbu o "grebanju
vraninih nogu" sa snom najavi s mojom keri Sheilom nekoliko
godina prije, koji potkrepljuje njegovo dublje znaenje.
U tom snu najavi osjetila sam da hodam po vrsto raspetu
konopcu s rukama rairenim sa strane kako bih odravala ravnoteu.
Dok sam paljivo stavljala jednu nogu ispred druge na konopac,
s moje se lijeve strane pojavila golema crna ptica nalik na
vranu i privukla moju pozornost. Zbog opaka izgleda, bojala sam
se da e me napasti, pa sam se nagnula nalijevo da je odgurnem.
No im sam to uinila, izgubila sam ravnoteu i pala na tlo. Kada
sam se opet dignula na raspet konopac, primijetila sam divnu bijelu
pticu s desne strane. Toliko me privlaila da sam se spontano
nagnula kako bih je dotaknula, i opet pala.
Zatraivi znaenje, postalo mi je jasno da crna ptica simbolizira
sve ono to ne elim, ili se bojim da e se dogoditi, a bijela
ptica sve to elim i emu se nadam. Poseui za jednom ili
za drugom, svaki sam put izgubila ravnoteu. Shvatila sam da ravnoteu
mogu zadrati jedino ako se oduprem napasti da upravljam
jednom ili drugom pticom. Tako sam opet krenula rairenih ruku,
dlanova okrenutih prema gore, i dopustila i jednoj i drugoj ptici
da mi slete na ruke kako i kada ele, pokuavajui ih obje prihvatiti
jednako.
Dio knjige koji sam napisala u Oxfordu sadri ulini prepad,
Lorninu smrt, Sheilin rak, nezgodu na pokretnim stubama u Singapuru
te nekoliko drugih. Poput crne ptice, to su bili dogaaji
koje bih bila, da se moglo, najradije odgurnula. Umjesto toga,
vranine noge izgrebale su papir na kojem sam o njima pisala. Ovo
je bio jo jedan primjer kako nam Baba svoje slojevite poruke esto
daje jednostavnom reenicom, poput zen-zagonetke koju sami
trebamo rijeiti. Taj proces moe potrajati mjesecima, a ponekad
i godinama, kao u ovom sluaju.
Sjeam se i jedne od Babinih kratkih pria koja potvruje poruku
crnih i bijelih ptica. Rekao je: "Svi vi hodate tako neravnim
cestama. Kako onda moete biti mirni? Kada dobijete ono to elite,
tako ste sretni da hodate veoma visoko." Te je rijei potkrijepio
rukom dignutom iznad glave. "Ali uskoro e doi neto to
vam nije drago i tada ete se spustiti nisko." Spustio je ruke do
stopala. "Pogledajte samo kakvom to cestom idete! Budite sretni
ma to da se dogodi, i tada e staza postati ravna."
J edno od Babinih uda u mome ivotu jest spremnost da pokuam
prihvatiti crnu pticu i oduprem se tome da epam bijelu.
Priznajem daje puno lake pisati o tome nego to provesti u djelo.
Meutim, kada to vidimo, malo je lake sjetiti se da iskustvo koje
jednostavno ne elimo, ne bi trebalo popratiti snanim negativnim
emocijama, ili se pak previe uzbuivati i ponositi kada se ostvare
nai najdrai snovi. Bilo koja krajnost unitava unutarnji mir i izbacuje
nas iz ravnotee.
Poslije je Baba materijalizirao neto vibhutija, vjerojatno
zbog moje teke prehlade. Upitao me neoekivano: " Kako je prsten?"
"Ovaj je dobro", rekla sam pokazujui na prsten koji mi je
dao na naem prvom intervjuu. Ali ovaj je jo uvijek prevelik",
rekla sam pokazujui na plavozeleni prsten koji mi je dao obiljeavajui
na drugi obred vjenanja prije est godina. Pokazala
sam mu zlatni komadi koji je dodao zlatar kako mi prsten ne bi
skliznuo s prsta. Ispruio je ruku i zamolio me da mu ga dam, pa
sam ga skinula i stavila na njegov dlan. Paljivo ga je ispitao i
dodao drugom paru da ga vide. Kada su mu ga vratili, stavio gaje
u desnu ruku, stisnuo aku i puhnuo u nju triput. ula sam da ponekad
mijenja veliinu predmeta koje materijalizira pa sam pretpostavljala
da e ga smanjiti tako da e mi odgovarati bez dodatnog
dijela. Ali kada je otvorio ruku, na dlanu je leao sasvim drukiji
prsten. Bio je zlatan, kao i proli, a u njemu je bio velik sjajan
kamen koji je izgledao poput izbruena dijamanta. Nasmijao se
vidjevi moje iznenaenje i rekao: "Bijeli kamen ovaj put".
Najprije ga je predao na razgledavanje drugom paru i tada ga je
stavio na trei prst moje desne ruke na kojem je bio i prvi prsten.
Zahvalila sam mu, a on me pogledao upitno, pa sam rekla: "Ovaj
mi odgovara." Odgovorio je: "Savreno ti odgovara" i dodao: "Ja
sam uvijek s tobom." Tada sam bila odve ganuta da bih shvatila
znaenje ove zadnje primjedbe. Tek nekoliko dana potom otkrila
sam njezino dublje znaenje. Tada je pozvao drugi par u unutarnju
sobu na privatni interju. Kada su zavrili, mahnuo nam je da mu
se pridruimo u privatnom razgovoru u kojem je govorio o osobnijim
pojedinostima iz naih ivota, naem duhovnom napretku i
mome radu.
Nakon posjeta Babi, namjeravali smo otii u Englesku gdje
sam trebala odrati nekoliko govora i vikend-seminar o svom radu.
To bi bilo prvi put da dijelim svoj rad s vie ljudi. Premalo bi
bilo rei da sam bila nervozna pa sam Babu zamolila da mi pomogne.
Podignuo je obrve i rekao: "Ali, rekao sam ti da sam uvijek
s tobom." "Da, znam, Baba", odgovorila sam, "ali ja u govoriti
ljudima cijelog vikenda." Nato je rekao: "Govori cijeli dan
svaki dan." Sloila sam se i dodala: " Ali samo s jednom osobom,
odjednom." Nasmijao se: "Ali jedan i jedan i jedan je jedan. Svi
su jedno." Tada me je ozarena lica, poput popustljiva roditelja
ohrabrio, rekavi: "Da, pomoi u ti." Pri kraju intervjua spomenuo
je program postavljanja stropa nad eljama i upitao da li sam
donijela lanak koji sam napisala. Kada sam mu rekla da je u naoj
sobi, rekao j e da e sutranji intervju posvetiti tom programu
te da lanak ponesem sa sobom.
Sutradan nas je pozvao zajedno s gospodinom Narasimhanom
koji nam je bio prevoditelj. U poetku su bili ukljueni jedna
Indijka i dvije ene s Istoka. Babaje najprije govorio s Indijkom
na njezinu jeziku i posve ju je iznenadio materijaliziravi joj divnu
japamalu od velikih sjajnih bisera. Dok ju je drhtavo uzimala
iz njegovih ruku, plakala je od sree. Tada je razgovarao sa svakom
od njih, odgovarajui na njihove molbe s njenom brigom.
im je otpustio sve tri, okrenuo se i mahnuo nam da priemo blie,
dok nismo bili uz njegova stopala.
Nastavio je govoriti o programu postavljanja stropa nad eljama,
mnogo ire nego to je o tome govorio u Bombayu. inilo
se da svoju pozornost usmjerava na mene. Sjeam se da sam se
pitala to bi to moglo znaiti, jer sam znala da to ne ini samo radi
moga osobnog dobra. Objasnio je daje cilj tog programa potaknuti
poklonike da smanje potronju i rasipanje u etiri glavne kategorije:
novac, hrana, vrijeme i energija. Obeao je da e oni koji
slijede tu rutinu koristiti ne samo sebi time to e postavivii strop
nad eljama, smanjiti vezanost za materijalne stvari, ve e tu uteevinu
moi iskoristiti kako bi pomogli onima koji su potrebiti.
Tako se moe istodobno, u korist sviju, raditi na dva programa
- postavljanju stropa nad eljama i nesebinu sluenju.
Svoje je miljenje ilustrirao uobiajeno jednostavno, ali uinkovito.
Najprije je istaknuo da se u svijetu previe troi. To se posebno
odnosi na SAD, dok u drugim zemljama ljudi gladuju. Istaknuo
je da su siromani unekoliko u prednosti pred bogatima jer
svoje vrijeme i energiju posveuju tome da preive. Stoga dolaze
u manju napast da neto rasipaju, da previe sebi udovoljavaju ili
da se odvie veu za materijalne stvari.
Spomenuo je da mnoge Indijke imaju ormare pune neiskoritenih
sarija ili onih koje rijetko oblae. Budui da se u tjednu
moe nositi samo ogranien broj sarija, ostali su rasipanje novca.
Slino tome, mukarci bi trebali smanjiti skupe navike poput kartanja,
kockanja, pia i slino, kojima se rasipa vrijeme, novac i
energija.
Govorio je o jo jednoj pretjeranosti, a to je obiaj da se pripremaju
skupe veere na kojima se zabavljaju gosti koji se sami
mogu prehraniti. Savjetovao je da se tako uteen novac iskoristi
kako bi se nahranili siromani koji nemaju nikoga tko bi se brinuo
o njima.
Govorio je i o skupim putovanjima kao o obliku rasipanja
predlaui da se, kada se to moe, putuje vlakom umjesto avionom.
Ni hoteli ne moraju biti najvie kategorije jer uglavnom slue
samo za spavanje. Ipak, dodao je trepnuvi, ne preporua da
ljudi odsjedaju u sobama sa oharima po podu. Oito je elio rei
da treba paljivo razmotriti sve inioce prije no to se odabere,
kako bi se izbjegle krajnosti.
Sljedea me njegova izjava doista iznenadila. Rekao je da je
vrijeme roba koju svi na svijetu posjeduju u istoj koliini. Svi raspolau
s dvadeset i etiri sata svakoga dana. Nikad o tome nisam
tako mislila. Dodao j e da se vrijeme koje se rasipa nikad ne moe
vratiti; zauvijek je izgubljeno. Primijetio je da veina ljudi velik
dio vremena rasipa svakoga dana na dokolicu i besmislene stvari
koje ih ometaju i u tome da slijede put k osloboenju. Naveo je
da su to aktivnosti poput gledanja filmova koji nisu pouni, itanja
jeftinih romana i asopisa, uzimanja pia i kockanja, i istaknuo
da se nekorisnim razgovorima i ogovaranjem rasipa ne samo
vrijeme, ve daje to glavni uzrok pomankanja energije. Usporedio
je to s izlijevanjem vode u sito. Vrijedna voda izgubit e
se tako to e nestati u svim smjerovima umjesto da se usmjeri i
iskoristi za odreenu svrhu.
Na kraju je rekao da se preputanjem negativnim emocijama
poput ljutnje, pohlepe, zavisti i ljubomore, potroi golema koliina
energije koja bi se mogla bolje iskoristiti. Spomenuo je da
obino naemo bezbroj isprika kojima opravdavamo nedostatak
vremena i energije za redovitu meditaciju ili, to je jo vanije,
za sluenje. Predloeni program i njegove jasno odreene smjernice
trebao bi smanjiti rasipanje u sva etiri podruja. Tako uteen
novac, vrijeme i energija trebali bi se iskoristiti kao pomo
potrebitim ljudima u svijetu.
Tada je zatraio lanak koji sam napisala na zahtjev J acka
Hislopa. Prolistao gaje i predao gospodinu Narasimhanu rekavi
mu da ga proita i napravi mu izvjetaj. Sada kad je Baba osobno
zacrtao program u etiri jasno odreena dijela, bila sam jo uvjerenija
da lanak treba pojednostavniti. Nadala sam se daje J ack
primio moju urnu poruku prije nego to e ga poslati za Glasnik.
Prije no to smo ga napustili, Baba nas je upitao koliko jo
namjeravamo ostati. Kada smo mu odgovorili, dodao je da emo
moi otii s njim u Puttaparthi, te da e nas obavijestiti kada e to
biti.
Razmiljajui o svemu to j e rekao tijekom intervjua kako
bih to tono zapamtila, sjetila sam se jasna sna prije vie od godinu
dana. koji se sada inio jo vanijim. Sanjala sam da u se
udati za Babu. Promatrala sam ga dok mi je materijalizirao vjenani
prsten u obliku jednostavna zlatna koluta obloena komadiima
koralja. Predajui mi ga, znaajno me pogledao i rekao mi
daje jako dragocjen jer sadri drago kamenje. U tom me snu zbunila
ta primjedba jer sam znala da koralj ne spada u drago kamenje
niti je jako skup. Baba kao daje itao moje misli, te j e jasno
jo jednom ponovio svoju izjavu. Rekao mi je da ga mogu zadrati,
ali me upozorio da ga jo ne nosim.
im sam se probudila shvatila sam to j e mislio jer sam se
sjetila sna najavi od prije mnogo godina. U tom sam unutarnjem
iskustvu skakala sjedne na drugu stranu izmeu dviju velikih planina.
Kada sam se spustila na jednu, vidjela sam da se sastoji od
tvrdih otrih stijena i grebena na koje bih se porezala i ozlijedila
da sam ostala dulje. Brzo sam skoila na drugu, da bih otkrila da
je pokrivena dubokim snijegom u koji bih potonula i nestala da
sam tamo ostala.Tako sam opet skoila na stjenovitu planinu i
nastavila skakati amo-tamo. Uskoro sam se umorila pa sam zamolila
da mi se razjasni znaenje tog prizora. Pokazano mi j e da
stjenovita planina simbolizira intelekt, a ona prekrivena snijegom,
emocije. U cijelom svom dotadanjem ivotu izmjenjivala su se
ta dva naina djelovanja. Tada mi je pokazano da pogledam dolje
izmeu dviju planina.Tamo sam vidjela treu planinu za koju ni
pomislila nisam da bi mogla postojati. Nije bila tako visoka kao
ostale dvije, a kada sam upitala to simbolizira, dobila sam odgovor
da se sastoji od kostura svih mojih otputenih elja, ili od
stvari koje sam eljela ili, suprotno tome, koje nisam eljela. Pogledala
sam paljivije i sjetila se koraljnoga grebena koji se sastoji
od kostura siunih morskih stvorenja koji se zovu koraljni
polipi. Predstavljao je stanje spoznaje, ni samo osjeaje ni samo
miljenje, ve to dvoje zajedno. Taje planina bila lijepe zelene
boje prekrivena tisuama draesnih malih divljih cvjetova. im
sam postala voljna spustiti se na nju, umjesto da skaem naprijed
i nazad, poela je rasti sve vie prema suncu i nebu. Vidjela sam
da bi se ona, ako otpustim svoje elje, na kraju mogla dignuti do
sunca, simbola Boje snage s kojom bih se mogla spojiti i osloboditi
privlane snage svih parova suprotnosti koji nas veu za
kota roenja i smrti.
San u kojem mi j e Baba dao koraljima optoen vjenani prsten
da bi obiljeio moje vjenanje s njim, mora da znai da u se
s njim vjenati ili s njim spojiti u svom srcu kada se konano rijeim
svih svojih elja. Da, taj je prsten sigurno jako skup jer svaki
komadi koralja predstavlja elju koje se moram rijeiti. Odvajanje
od elja zvui puno lake nego to to jest! Mi svi vrsto
prianjamo za ono za to mislimo da nam treba, i odupiremo se
snano onome za to se bojimo da e nas nadjaati.
U ovom trenutku mogu jedino rei da ni izbliza nisam sprem-
na nositi taj prsten i udati se za Babu u svom srcu, niti znam koliko
e potrajati dok se ne postigne stanje bez elja u kojem bi se moglo
dogoditi unutarnje vjenanje. Ali obeanje mije dovoljno da i
dalje radim na tome. Ako se to odnosi na mene, odnosi se i na sve
druge koji su odabrali unutarnje ujedinjenje radije negoli vezanost
za izvanjske simbole sigurnosti.
Stigavi u Whitefield primijetili smo da nekoliko gostiju ima
probavne smetnje koje uzrokuju jake bolove u trbuhu i proljev.
Dan ili dva nakon to je mi je Baba materijalizirao vibhuti za
prehladu i promijenio mi prsten, prehlade je nestalo preko noi da
bi je zamijenili jaki grevi i proljev. Probala sam uzeti Lomotil,
tablete enjaka i ostale lijekove koje nosim sa sobom, ali bez uspjeha.
Bolest se nije nimalo umanjila. Nisam tada ni slutila da e
to potrajati cijelu godinu i mjesec dana!
Baba je rano jednog jutra otiao u Puttaparti i ostavio nam
poruku da ga slijedimo. U vonji sam sluajno pogledala svoje
ruke na krilu i zapanjila se kada sam u dubini sjajna bijela kamena
u svome novom prstenu vidjela jasan Babin lik. Pogledala sam
paljivije jer sam mislila da umiljam, ali tamo je doista bila njegova
crna kosa. njegov profil i zlatna odjea. Sve se to jasno vidjelo.
Bila sam opinjena. ula sam da poklonici ponekad vide njegov
odraz u prstenu koji je materijalizirao za njih, ali ja to j o sama
nisam vidjela. Sada sam, sasvim neoekivano, to i sama doivjela.
Kada mi gaje dao, rekao je: "Ja sam uvijek s tobom", u
to nas esto uvjerava. Oito je elio rei i da je uvijek sa mnom
u srcu kamena, kao stalni podsjetnik. Duboko me ganuo jo jedan
dokaz da zna ono to je svakome pojedinano potrebno. Svi bismo
se mi esto trebali prisjetiti njegove vjene prisutnosti u svome
srcu. Zaboravila sam bol i muku zbog bolesti, obuzeta ovim
novim oitovanjem Babine tajne.
Godine 1980., u vrijeme Svjetske konferencije, donirali smo
sobu kojom emo se moi koristiti kada smo u Puttapartiju. Drugi
e se poklonici njome sluiti u ostalo vrijeme. Kada smo stigli,
bila je zauzeta, pa su nas zamolili da se preselimo u drugu. Uselivi
se, obeshrabrila sam se vidjevi daje razbijena zapadnjaka
koljka i da se ne moe isprati vodom. U mome nesretnu stanju to
je bio pravi ok, kojega je jo pogorala i informacija da se razbijeni
dio ne moe nabaviti. Naruen je prije nekoliko tjedana, ali
jo nije stigao. Srce mi se stisnulo. Trebat u puniti vodom plastine
kante sa slavine na zidu i koljku runo ispirati. Mnogi su
mi ponudili lijek kako bi se zaustavio proljev. No kako sam oduvijek
bila alergina na mnoge lijekove i kemikalije, oklijevala sam
bojei se da u se jo vie razboljeti, a mislila sam i na seminar u
Engleskoj koji se trebao odrati za neto vie od tjedan dana.
Taj dan kada smo trebali otii, bili smo pozvani na oprotajni
intervju. Bili smo jedini zapadnjaci u skupini od dvadeset i vie
Indijaca. Baba nas je sve uveo i kada smo sjeli na pod, pozdravio
nas je osmjehujui se te pogledao u mene rekavi cijeloj skupini:
"Gospoa Krystal ima lou probavu, nije li tako gospoo Krystal?"
Naravno, sve su se oi okrenule prema meni, to mu je, zasigurno,
i bila namjera. elio me osloboditi dugogodinjeg straha
od toga da budem u sreditu panje, to je takoer oblik ega. Otpor
i jo prepoznatljivija agresija proizlaze iz elje. eljeti da vas
se prepozna ili to pokuavati izbjei, jednako su vezani za ego.
Baba uistinu daje teke zadatke onima koji su ga zamolili da im
pomogne da se oslobode ega i vezanosti za elje.
Kada je na nama bio red za privatni intervju, sjetila sam se
rei mu da su me zamolili da, osim na vikend-seminaru, govorim
terapeutima u jednom engleskom holistikom udruenju za rak.
Pitala sam ga ima li neku poruku o raku koju bih mogla s njima
podijeliti. Kimnuo je glavom i rekao jako polako i ozbiljno: "Rak
se moe izlijeiti samo milou Bojom i ljubavlju." Tada je govorio
0 knjizi koju sam pisala o njemu i rekao da se treba tiskati u
Engleskoj poput prve, a i onda i u Kaliforniji.
Kada smo ga pitali, kao i obino, kada da se vratimo, iznenadio
nas je rekavi: "Nemojte se vratiti do ezdesetog roendana.
Previe je skupo doi prije. Otiite kui, zavri knjigu, tiskaj je i
donesi sa sobom na proslavu."
Tada je naveo sve moje fizike probleme: "probavu, lea, stopala,
oi, glavu" i slino, i obeao da e mi u svemu tome pomoi.
Upitala sam ga da li je stanje s mojom probavom karmiko i ako
jest, hoe li on, a j a ga molim, to iskoristiti da bi se proistila negativna
karma. Glasno se nasmijao znajui da ne shvaam to to
pitam. Tada je rekao: "Zaboravi sada sve prole ivote. J a u ti
pomoi."
S tim smo obeanjem napustili njegovu fiziku prisutnost na
dvije i pol godine. Osjeala sam jaku bol alei to se neemo
vratiti svake godine kao to smo to redovito inili zadnjih deset
godina. Primijetila sam ve da Baba esto odvraa svoje poklonike
od toga da se veu za rutinu, i kae: "Nauite pronai svoju
sigurnost u mojoj nesigurnosti." Moramo nauiti tei poput rijeke
1 biti voljni promijeniti smjer bez upozorenja, kao to nam je sada
reeno da uinimo.
Dok smo se vozili u Bangalore, razmiljala sam o svemu to
je rekao. Palo mi j e na pamet da vjerojatno nije mislio novano
nego fiziki, kada je rekao da j e putovanje u Indiju skupo. Istina
je da bih se svaki put vraala kui osjeajui se bolesnom i iscrpljenom.
Kako starimo, sve j e napornije putovati i ivjeti u primitivnim
uvjetima stanovito vrijeme. Sumnjala sam, isto tako, da
Baba ima posla za mene, i uskoro sam otkrila koliko j e to tono.
I dalje sam imala proljev. Preda mnom su bili seminari i drugi
govori pa me, unato Babinu obeanju da e mi pomoi, i dalje
povremeno hvatao strah. Na temelju govora grupi Elsie Cowan,
znala sam da nema potrebe da se unaprijed pripremim, ak ni u
obliku biljeaka. J ednostavno u se morati opustiti i zamoliti Babu
u sebi da mi pokae sve stoje potrebno rei, i rei sve ono to
mi doe u glavu. Ali prije svega moram se sjetiti njegove reenice
da je grupa "sastavljena od jedan plus jedan plus jedan, iji je
zbroj jedan jer su svi jedno." Tako sam postupala na seminaru u
petak na veer, cijelu subotu i cijelu nedjelju. S olakanjem sam
otkrila da to stvarno djeluje. Teme su se same predstavljale, a na
njihov su pravi poredak upozoravala razna pitanja koja su postavljali
lanovi grupe. Uz Babinu je pomo svladana jo jedna prepona.
U nekoliko sam drugih govora, ukljuujui govor za terapeute
za rak i govore za druge Sai Babine grupe, slijedila isti uzorak.
im bih postala nervozna, tiho bih zamolila Babu da me uputi to
tada treba rei, i rijei bi nastavile tei. Uvijek sam mu se iznova
zahvaljivala za pomo i za to to me poticao da poduzmem potrebne
korake i rijeim se toga vjenoga straha.
Tek kada sam za ovu knjigu poela pisati o seminarima, sjetila
sam se sna koji sam imala nekoliko godina prije. U njemu je
Baba sjedio na pozornici u dvorani u Prashanti Nilayamu, gledajui
tisue poklonika koji su tu dvoranu do kraja ispunili. Leala
sam na drvenoj ploi ispred njega, a on je paljivo uklanjao
sve stoje u meni, ostavljajui praznu ljusku. Kada je dovrio, podignuo
me i rekao mi da govorim. Nisam vjerovala da ozbiljno
misli i prigovorila sam rekavi da nemam motora te se ne mogu
kretati, pa e me zato morati naviti kao igraku na oprugu. Nagnuo
se, pogurnuo me i na moje iznenaenje, mogla sam hodati i
govoriti. Sada shvaam da se to to sam sanjala, u zbilji i dogodilo.
Mogla sam se osloniti i zamoliti Babu da govori kroz mene
na seminarima i na drugim skupovima. Njegov dio koji je u svima
nama, lutkarski je majstor koji strpljivo eka dok ne budemo
spremni i voljni predati mu konce naih lutaka sebstva i dopustiti
mu da nas pokree prema svomu vrhunskom znanju o onome to
nam je potrebno.
Krajem boravka u Engleskoj, etiri su Babina studenta iz koleda
u Whitefiledu dola u London u pratnji gospodina Srinivasana
iz Madrasa. Baba ih je poslao na krae putovanje u London,
Pariz i Zenevu, koje je zavrilo u Rimu gdje ih je doekao gospodin
Craxi, talijanski poklonik. Brzo je naena dvorana u kojoj
su se okupili poklonici iz cijele Engleske da bi zaeljeli dobrodolicu
Babinim izaslanicima. Govori tih mladia, pjevanje bhajana,
i vidljiva ljubav za Babu, njegov zadatak i poruku svijetu,
nadahnuli su sve. Bio je to divan zavretak naeg boravka u Engleskoj.
26. poglavlje
Kada smo se vratili kui, s olakanjem sam saznala daje lanak
o programu postavljanja stropa nad eljama poslan, ali da jo
nije objavljen u Glasniku. Imala sam jo vremena ispraviti ga, podijeliti
na odjeljke i usuglasiti ga s novim Babinim uputama.
Za vrijeme intervjua u kojem je govorio o programu postavljanja
stropa nad eljama, pitala sam se zato Baba toliko zalazi u
pojedinosti. J ednoga dana, vodei radionicu o tom programu na
godinjem Sai vikendu u naoj regiji, prisjetila sam se naega prvog
posjeta Babi kada je materijalizirao prsten s mjeseevim kamenom.
Rekao mi je da ga trljam o tree oko da bih uklonila uzrok
glavobolje koju sam prenijela iz ivota u kojem sam bila tibetanski
redovnik. Naravno! Sada sam shvatila! U tom se ivotu
redovnik povukao u eliju da bi se usredotoio na odvajanje od
svojih elja. Oslobaanje od elja trebala je biti lekcija za tu inkarnaciju,
ali je prekinuta preranom smru. Sada mi je bilo doputeno
da nastavim zadatak koji je prekinut tako naglo i da, uz
to, podijelim svoje spoznaje s drugim poklonicima. Postojalo je,
naravno, dublje znaenje Babinih rijei i djela no to sam ga ja
shvatila kada mi je dao prsten. im je sve to postalo jasnije, prihvatila
sam se predavanja i lanaka kao svete dunosti koja e mi
takoer pomoi da odradim staru karmi i tako napredujem u duhovnom
razvoju.
U meuvremenu, proljev nije poputao. Posjetila sam mnoge
lijenike, ispitali su nije li to posljedica kakva parazita, ali ni
jedan nije ustanovljen. To je moje stanje ostalo zagonetnim, a jo
je udnije bilo to nisam zbog toga mravila.
Nedugo nakon povratka kui uli smo da je Baba naredio
gospodinu Antoniju Craxiju da organizira Svjetsku konferenciju
u Rimu 30. i 31. listopada 1983. Tema je bila "J edinstvo je Boanstvo,
istoa je prosvjetljenje". Konferenciji su dvije godine
prethodili veliki sastsanzi ili okupljanja poklonika na Craxijevu
prostranu imanju nedaleko od Milana. Tako su bili uspjeni, daje
Baba odluio prvo javno izlaganje o svome zadatku u svijetu izvan
Indije odrati u Rimu, jednom od najpoznatijih povijesnih
gradova zapadnoga svijeta. Odluili smo sudjelovati u tome.
Osim stotina gorljivih i predanih Talijana, Konferenciji su
prisustvovali predstavnici sve vee Sai obitelji iz trideset i etiri
zemlje. Dojmljivo su izgledale sve te dravne zastave visei jedna
do druge du proelja pozornice prostrana auditorija. Zastave
su pronosile obeanje o novoj i razliitoj ligi naroda koja je nastajala
u tiini, u svijetu umornom od svaa i nemira.
Babaje zaetnik takvih okupljanja, ali da bi to ostvario, potrebni
su mu ljudi kao orua. Antonio i Sylvia Craxi te njihova
skupina predanih pomonika, radili su neumorno, skladno i samozatajno
nastojei provesti Babin naum kako bi prvi meunarodni
simpozij izvan Indije uspio u svakom pogledu.
U svojoj nadahnjujuoj poruci koju je proitao gospodin Craxi,
Baba je istaknuo da se boanstvenost koja proima drutvo
moe objaviti samo kroz pojedince koji se ne poistovjeuju sa
svojim tijelom i koji znaju da je njihova stvarnost u Bogu koji
obitava u svim srcima. Kako je simpozij glatko tekao, njegova se
tema pred naim oima razotkrivala kao stvarnost. Svi prisutni, i
posjetitelji i djelatnici, usredotoili su se na Babu koji je tako ispunjavao
i usmjeravao itav skup djelujui kroz ono boansko u
svakom pojedincu.
U svojoj poruci Babaje naveo drevnu izreku: "Svi putovi vode
u Rim". No upozorio nas je da se nismo skupili u tomu povijesnomu
gradu da bismo uivali u dvodnevnim praznicima, niti
da bismo sklapali nova poznanstva, ve da bismo se nadahnuli
novim uzorima o pustolovini ovjeanstva.
Svi su stari gradovi u svojoj dugoj povijesti doivjeli svoj dio
nasilja i negativnosti, pa ni Rim nije iznimka. ini se stoga vanim
to se simpozij odrao na dan Svih svetih kada molimo za
due onih koji su napustili ovaj fiziki plan.
Dva su sna koja sam imala prije Konferencije, u izravnoj vezi
s time. U prvom mi se snu inilo da lebdim u prostoru gledajui
dolje na svijet. Potreslo me i rastuilo kada sam vidjela da u mnogim
podrujima izbijaju sukobi i ratovi, stvarajui crne oblake
mrnje i straha koji su potamnjeli prekrasne krajolike. Gledajui
unaokolo, postala sam svjesna strujanja koja su se u duginim bojama
njeno dizala prema gore i tekla u svim smjerovima poput
dugih vrpca viebojne svjetlosti. Nakon to sam paljivije pogledala,
shvatila sam da ta strujanja dolaze iz Prasanthi Nilayama i
da svaka boja predstavlja pozitivan osjeaj kao to j e radost, ljubav,
nada, suosjeanje - suprotno strahu, ljutnji i mrnji koji oblikuju
tamne oblake kroz zemljino ozraje.
Drugi sam san imala nekoliko tjedana poslije. U njemu sam
vidjela Babu kako plee na jednoj toki, bivajui as Nataraj as
Krina, dok su mu se noge, ruke i glava pomicali u skladu s unutarnjim
skrivenim ritmom. Promatrajui taj izvanredni spektakl,
opinjena i puna strahopotovanja, uoila sam kako iz njegova
tijela izvire, val za valom, svjetlost u duginim bojama i tee u dugim
vrpcama itavom Indijom i dalje u svijet. Ta su arena strujanja
okruivala tamne dijelove koje sam vidjela u prethodnom
snu, postupno ih upijajui i nadomjetaju svjetlou duginih boja.
Ritam se plesa ubrzavao dok duga nije obuhvatila itav svijet.
Sjetila sam se tada kako j e pokojni J oel Riordan sumnjiavo
objavio, kratko nakon svoga prvog posjeta Babi, da e vjerovati
da je Baba Bog jedino ako materijalizira dugu, jer samo Bog moe
stvoriti dugu. Nekoliko dana poslije vidio je savren luk duge
na vedrom indijskom nebu, bez ijednog oblaka. Baba gaje upitao
da li mu se duga svia.
Duga je uvijek simbolizirala nadu u mir nakon oluje. U Rimu
smo svi doivjeli jo jednu od Babinih duga koja j e poput dugake
vitice polazila od njega u Indiji i odraavala se u naem srcu. To
nas j e podsjetilo na njegovo obeanje da e uzdignuti ne samo
svijest Indije, nego itavog svijeta. Baba nam daje nadu doputajui
svima koji to ele, da trae nj egovu volju i sudjeluju u ovoj
preobrazbi, umjesto da slijede zahtjeve ega. Preobrazba se ne dogaa
samo na razini drutva, ve i na pojedinanoj razini. Poruka
iz Rimu za mene je glasila - dopustiti Babi da plee svoj ples u
naem srcu. Ako mu to dopustimo, ispunit e nas ljubavlju, radou
i nadom da emo uspjeti ukloniti negativne osjeaje kakvi
su ljutnja i mrnja najprije u sebi, a zatim i u svijetu. Tako svaki
od nas moe postati poput zrake svjetlosti koja e pomoi da se
raisti i rasvijetli ozraje naeg planeta.
Otprilike u isto vrijeme kada je najavio Rimsku konferenciju.
Baba j e dao upute amerikim Sai centrima da ponu organizirati
otvorene javne sastanke na kojim e njega i njegovo uenje predstaviti
iroj javnosti. Bilo je jasno da se priprema da svoju poruku
prenese ostatku svijeta. Rekao je da e za svoj ezdeseti roendan
objaviti svoj posebni zadatak da unese ravnoteu u svjetski kaos
koji se svagdje ubrzava.
J ednog dana dok sam bila u snu najavi, dobila sam poticajan
i jasan uvid u ozbiljnost stanja u svijetu. Baba se iznenada pojavio
u mojoj unutranjoj viziji i pozvao me da ga slijedim. Poveo me
do poviena mjesta odakle sam imala jasan pogled na cijeli svijet
to se prostirao preda mnom. ula sam njegov glas u svojoj glavi:
"Sad u ti pokazati stvarnu sranu zaobilaznica". Zapitala sam se
to bi to moglo znaiti.
Pokazao je dolje i ja sam vidjela obrise goleme ljudske figure
utisnute u svijet. To me podsjetilo na dijagrame u knjigama o jogi
koji ocrtavaju poloaje sedam akri na ljudskom tijelu, od kojih
je svaka predstavljena krugom svjetlosti. Baba je na tom tijelu
veliine svijeta pokazao da izmeu srane akre i ostalih akri
postoji veoma slaba veza. Kada mije prstom oznaio veze, jasno
sam vidjela da su dijelom blokirane, ili pak potpuno prekinute.
Poela sam shvaati daje time mislio da se srce uistinu zaobilazi
na svjetskoj razini, ime se sprjeava da ljubav tee iz njega, svoga
prirodnog izvora. Ljubav se stoga izraava kroz glavu, grlu,
solarni pleksus ili sredite moi, ili pak kroz nia sredita, osobito
kroz seksualno. Shvatila sam koliko je to istinito na pojedinanoj
razini. Ljudi misle o svojoj ljubavi, mataju o njoj, govore o njoj
i kau da vole, ali esto bez pravih osjeaja. Nekima takozvana
ljubav slui da bi upravljali drugima, prenose je na materijalne
stvari ili je zamjenjuju sa spolnom eljom.
Baba mije dalje pokazao kako je u prolim vremenima, kada
su mukarci povremeno zatvarali svoja srca zbog ratova i nasilja,
veina ena nastavila obavljati svoju ulogu lanova drutva koji
njeguju i vole, i tako sauvala djelominu ravnoteu. No njihova
je uloga slabila kako su potiskivane na manje vrijedne poloaje
od mukaraca koji su ih iskoritavali, prije svega, da bi zadovolj ili
svoju tjelesnu poudu. U novije su se doba ene pobunile, ali
su pogrijeile nastojei oponaati mukarce kako bi im postale
ravnopravne, ime su i one prekinule svoje vlastite osjeaje. Posljedica
je ovaj alostan svijet bez ljubavi, s mnogobrojnim problemima
kao to su nasilje, zloin, incest i zlostavljanje djece,
ovisnost i promiskuitet, te sve druge vrste bijede s kojima smo
suoeni. To je znak kali-yuge.
"Sto moemo uiniti?" pitala sam. Kao odgovor na to pitanje,
sjetila sam se kako nas Baba uvjerava da, kao i u prolim vremenima
kada je svijet bio ozbiljno izvan ravnotee, avatar dolazi
da ispravi takvo stanje. Koliko je esto izjavljivao da je njegov
zadatak uspostaviti sklad u cijelom svijetu? "Ali to mi moemo
uiniti?" nisam odustajala. Odgovor je bio da ene svijeta moraju
biti spremne voditi tako da se ponovno poveu sa svojim drevnim
naslijeem. ene moraju postati kanal kroz koji e boanska ljubav
tei u svijet da bi uspostavila ravnoteu.
Sjetila sam se naeg iskustva u otetom avionu i Babinih uputa
da aljem ljubav dvojici ljudi ispunjenih mrnjom, te njegova
uvjeravanja poslije da je avion spaen jer ga je ispunio svojom
ljubavlju. Svi mi moramo dopustiti Babi da nas upotrijebi kako
bi ispunio svijet svojom ljubavlju, kao to je spasio avion koristei
se samo jednom osobom.
U skladu s raznim programima za uspostavljanje ravnotee i
sklada u svijetu. Babaje irom svijeta potaknuo i program odgoja
u duhu ljudskih vrijednosti kao jamstvo da e se budui narataji
obrazovati tako da mogu nastaviti ovako zapoet rad. Ovaj se
program razvio iz bal v/&a.y-teajeva za djecu poklonika, nudei
ve godinama upute o ispravnu ivotu, kao to je to postavljeno u
neprocjenjivu naslijeu indijske drevne mudrosti. Taj je teaj prilagoen
dananjem vremenu i poduava se u indijskim osnovnim
kolama. I poklonici u drugim zemljama pomalo ga uvode u svoje
kole da bi ispunili potrebu za moralnim obrazovanjem kao dodatkom
stjecanju znanja.
27. poglavlje
Kada sam prvi put otila u posjet Babi, pitala sam se nee li
on postati moj sljedei uitelj. Vrijeme mi je pokazalo da me nauio
vie nego to sam se nadala ili mogla zamisliti. Babaje, isto
tako, potkrijepio, nastavio i uveao uenja koja sam primala iz
unutarnjeg izvora mudrosti. Sama njegova prisutnost u svijetu ini
vezu s tim Bojim dijelom opipljivijom, te stoga i dostupnijom.
To me podsjea na razliku izmeu biranja radiostanice ili televizijske
stanice nasumce, nadajui se pritom da emo se ukljuiti
u eljeni program, i sigurna znanja kako da izaberemo ispravan
kanal.
Svjesna sam da ovaj posve osoban prikaz mojih iskustava s
Babom otkriva tek neznatan djeli njega i njegove moi i ljubavi,
koji su beskonani. Ni njegova se cjelokupna stvarnost ne moe
svesti na to da odgovara njegovu malenu fizikom tijelu koje ivi
u Indiji.
Baba kae: "Avatar je doao kao ovjek meu ljude i kree
se meu njima kao prijatelj, kao onaj koji im eli dobro, roak,
vodi, uitelj, iscjelitelj i sudionik." Sva pak iskustva nebrojenih
tisua zajedno, koje je dotaknuo na neki od ovih naina, ili na sve,
nee ga potpuno ili tono prikazati.
Baba kae da ga ne moemo razumjeti, da to ak i ne pokuavamo.
Moemo mu samo dopustiti da nam se otkrije onoliko
koliko smo u stanju primiti i prihvatiti u odreenom trenutku. U
ovoj sam knjizi pokuala pokazati taj proces u svome ivotu, korak
po korak. Nadam se da uspjela objasniti da mi je, iako sam
pokuavala biti to otvorenijom za njegovo uenje, esto trebalo
puno vremena kako bih ga najprije razumjela i prihvatila, a potom
ga nastojala primijeniti u svakodnevnom ivotu.
Nastavljam se diviti strpljenju, trpeljivosti, suzdrljivosti, ustrajnosti
i suosjeanju koje Baba pokazuje u svakom trenutku. Sigurna
sam da moje iskustvo nije jedinstveno, da ga dijele tisue
drugih poklonika. Ipak, Baba nikad ne izgleda nezadovoljno ili
nestrpljivo poput veine roditelja sa svojom djecom.
No uvijek postoji opasnost da ovakva njena panja postane
ozbiljnom zamkom ako se zbog toga napuhne ego pojedinca. Sto
je vjerojatnije od toga da e pojedinac osjetiti nadmo ako avatar
govori s njim, osmjehuje mu se i materijalizira mu darove? Ipak,
Baba nikad ne sustaje u tvrdnji da je uroena Boja snaga naa
jedina stvarnost i utoliko smo svi isto i jedno s njom. Samo su
nae izvanjsko tijelo i osobnost razliiti. To je Babina glavna poruka,
i sve to ini ili kae ljudima usmjereno je na to da je postanu
svjesni. Budui da tono zna to e svakoga posebno dovesti
do svijesti da smo svi mi utjelovljenje Boga, trebamo mu samo
vjerovati da e nam pomoi pri odbacivanju debelih naslaga sastavljenih
od naih elja koje zatamnjuju unutarnju svjetlost.
Uputa koju mi j e dao na naemu prvom oprotajnom intervjuu,
jo odzvanja u mom umu. Moram upamtiti da nije nuno
doi u Indiju da bih vidjela njegovo malo tijelo. Moram ga nai u
svom srcu.
Ali kako da to provedemo? Pokazala mi se jednostavna metoda
kako razviti svijest o boanskoj iskri u nama i u drugima.
U meditaciji mi se pojavio Baba i pokazao na srce osobe koja
je postala prozirna dok sam j e gledala. U srcu se jasno vidio grumen
zlata. Babaje pokazao da svatko to ima kao mogunost, no
kada doe pod njegov utjecaj ili pone slijediti duhovni put, grumen
zlata oivi poput sjajne eravice. Moemo upotrijebiti svoj
ugraeni mijeh, svoje disanje, kako bi se eravica razgorjela i zasvijetlila,
mentalno usmjeravajui svaki na izdisaj k srcu. Time
emo poveati svoju sposobnost da odraavamo vie svjetlosti, a
pomoi e nam i u tome da potencijalnu svjetlost vidimo u svima,
bez iznimke.
Stihovi koji slijede jednog su mi se dana brzo ulili u misli.
ini se da odgovarajue saimaju Babinu poruku.
Volim te u svakom pojedincu,
J er duboko u svakom.
Ispod naslaga ega,
J a vidim tvoju boanstvenost.
Nitko od vas nije meni
Poseban ili drai,
J er svatko od vas posjeduje
Svoju vlastitu boanstvenost.
Nemojte se stoga natjecati
Da biste postigli sigurnost.
Kad moju ljubav ve dobivate
Iz svoje vlastite boanstvenosti.
Usmjerite moju ljubav drugima
Koji su slijepi i ne mogu vidjeti.
Ljubav koju oni oajniki trae
Njihova je vlastita boanstvenost
J er dok u drugima traite
Moj udio u njima,
Poet ete otvarati svoja srca
Svojoj vlastitoj boanstvenosti.