You are on page 1of 3

Izetbegović između zaborava i sjećanja

Bošnjački jevreji

Prihvatimo li Fromovo tumačenje oslobođenja Jevreja od faraonskih


metoda dehumanizacije i torture kao društvenu revoluciju1 Jevreja, bez
cjelovitog elaboriranja i sistematizacije njegove kontekstualizacije ovog
događaja, oslobođenje Bošnjaka od jarma komšijskih naci-oportunističkih
führera, s praktičnim izražajem iredentizma u devedesetim, usudit ćemo
se okarakterisati kao nacionalnu revoluciju Bošnjaka, pored socio-
ekonomske. Nakon izlaska iz Egipta, Jevreji u postrevolucionarnoj letargiji i
začetoj panfobiji sa lamentacijom nariču nostalgično: „Oh, da smo pomrli
od ruke Jahvine u zemlji egipatskoj kad smo sjedili kod lonaca s mesom i
jeli kruha do mile volje! Izveli ste nas u ovu pustinju da sve ovo mnoštvo
gladom pomorite!“ (Izlazak, 16:3)Bošnjaci u svojoj postratovskoj socijalnoj
rezignaciji nakon Dejtonskog govore: „Oh, da smo bogdo u komunizmu
ostali kad smo hljeba i igara imali.“ Jevreji svog oslobodioca, egipatskog
princa Mojsija kude: "Zašto si nas iz Egipta izveo? Zar da nas žeđom
pomoriš, nas, našu djecu i našu stoku? (Izlazak, 17:3) Pojedini Bošnjaci
opijeni utopijskim inžinjeringom na polju političke aktivnosti (čime Karl
Popper tumači zahtjev za određenim krajnjim političkim ciljem, ili Idealnom
Državom, prije nego se preduzme bilo koja praktična akcija), prigovaraju:
„Da nije bilo Alije, ne bi rata ni bilo!“, „Zašto si nas izveo iz Jugoslavije?“.
Moguće je koristiti i kur'ansko kazivanje o ovom događaju, ali bez
posebne religijske interpretacije, analize slučaja Jevreja, ova usporedba
između Jevreja i Bošnjaka navedena je samo iz praktičnog razloga.
Prigovor Jevreja je sličan prigovoru Bošnjaka. Jevreji duhovnu, kulturnu,
civilizacijsku inferiornost ropstva za mizerni sigurni hedonizam
pretpostavljaju duhovnoj, kulturnoj, civilizacijskoj superiornosti slobode sa
karakteristikama indeterminizma i rizika. Bošnjaci duhovnu, društvenu,
kulturnu, političku, ekonomsku neravnopravnost, degradaciju i
stigmatizaciju za minimalističku dozu hedonizma pretpostavljaju
oslobođenju i slobodnoj volji koja je fundament identifikacije suštine
čovjeka kao povlaštenog bića. Pojedini Bošnjaci afektivno su uporni u
destrukciji i opstrukciji svake pozitivne konstrukcije koja se dovodi u vezu
sa ljudima koji su u periodu '92-'95. imali ideju jedinstvene BiH kao i
oslobađenje Bošnjaka. Naročito je karakteristična pojava kongestije kod
pojedinaca čim se spomene ime Alija Izetbegović.

Alija (ar. plemeniti) Izetbegović (ar. ugled, uticaj)

1
Držeći se sociološkog, pravnog i političkog određenja pojma revolucija, ostajemo rezervisani prema Fromovoj
upotrebi ovog pojma iz razloga što izlazak Jevreja ne teži promjeni društvenog, pravnog ili političkog poretka,
već spasenju koje se ogleda u jednoj, nazovimo je, antirevolucionarnoj karakteristici – bijegu, niti implicira bilo
koji oblik nasilja i borbe. Stoga, koristimo ga uvjetno kao sinonim za oslobođenje.
Predsjednika Izetbegovića dr. Tarik Kulenović naziva Ocem nacije
„jer je pod njegovim vodstvom dovršen proces nacionalnog formiranja
Bošnjaka,“ iako kao politički realist njegove političke odluke mogu i danas
biti „predmet kritike i rasprave.“ Jedna od kritika je Srebreničko ljeto, o
kojem, nažalost, govore žrtve u nedostatku relevantnih informacija
Predsjednikovih kolega i bivših savjetnika koji ga glasno hvale i tiho brane.
Također, postoje pojedinci poput profesora historije dr. Ahmeda Aličića koji
optužuju Predsjednika zbog istrajavanja na muslimanstvu više nego na
bošnjaštvu prije rata. Dr. Kulenović koncizno nam daje drugačije poimanje
ovog pitanja. Nakon zahtjeva pojedinaca (predvođenih Adilom
Zulfikarpašićem) za promjenom imena Musliman u Bošnjak, „Izetbegović
je znao za predstojeći popis stanovništva i bio je svjestan da u ozračju
novostečene demokracije brojke igraju značajnu ulogu. Stoga je zagovarao
da se s mobilizacijom za promjenu nacionalnog imena iz Musliman u
Bošnjak počne nakon popisa stanovništva. Poznavajući bošnjački narod,
Izetbegović je tumačio kako će inzistiranje na promjeni prije Popisa
stanovništva dovesti do zbrke koja će rezultirati podacima o manjem broju
Muslimana-Bošnjaka nego što ih ima u stvarnosti. Tako je i bilo.“

Ipak, ovdje se nećemo osvrtati na njegov politički angažman, već na


zaborav njegovog intelektualnog rada u njegovim djelima. Naime, svaki
pokušaj da se njegova pisana riječ, djela razumiju kao dio određenog ili
šireg znanstvenog rada biva otežano zbog njegove političke aktivnosti.
Zapravo svako posmatranje njegovog intelektualnog opusa i erudicije, koja
emanira iz njegovih djela, u skladu sa sistematskim, metodološki
uređenim, kritički postavljenim i znanstvenim pristupom nadomješta se
senzacionalističkim medijskim naslovima o Izetbegoviću čime se u korist
političke manipulacije ne diferencira njegov naučni i politički rad. Može se
govoriti o jednom suodnosu inteligencije i političke aktivnosti, odnosno
kako inteligencija ponekad postaje konstruktivna za ono protiv čega bi se
trebala boriti; od nesuvisle ideologije do programske nedosljednosti. Čak
inteteligencija može pribaviti znanstveni legitimitet političke volje. Ali,
govoriti o Izetbegoviću samo u kontekstu političke ideologije je krajnje
neumjesno i zlonamjerno. Sudski nalozi i optužbe Izetbegovića u
komunističkom sistemu se na poseban način revitaliziraju
nedosljednostima sedmičnih magazina prožetih političkim aspiracijama
koje S. Schwartz naziva neokomunističkim ispušnim ventilima. S druge
strane, rijetke su hrestomatije, antologije tekstova bošnjačkih
intelektualaca gdje se Izetbegovićevi radovi uvrštavaju. Pozitivan primjer
je zbirka tekstova Ka obnovi islamske misli, iako je urednik kao pod
pritiskom straha od neizvjesnosti i nepoželjnih konotacija Izetbegovićev
tekst potpisao njegovim pseudonimom. Izetbegović jest napisao tekst pod
pseudonimom L.S.B., kojim se svojevremeno koristio, ali kako urednik u
uvodniku nije objasnio o čijem se pseudonimu radi dopušta se jedna
degradacija Izetbegovićeve ličnosti. Ili možda se stvaraju dva identiteta;
onog političkog sa imenom Alija Izetbegović i ovog intelektualnog, pod
pseudonimom L.S.B? Ovim se ide samo u prilog marginaliziranju njegovog
znanstvenog rada, odnosno potpomaže se zaborav na Izetbegovića kao
intelektualca. U islamskim intelektualnim krugovima u širokom luku se
izostavlja njegovo ime, dok se u nastavno-odgojnim ustanovama od
medrese do islamskih fakulteta njegove ideje latentno omalovažavaju i
karakterišu kao irelevantne i nedosljedne. Može se razgovarati o tome da li
se njegovi tekstovi o islamskoj kulturi i civilizaciji, sociologiji, povijesti,
moralu... mogu iščitavati na istoj ravni sa naučnim i relevantnim
tekstovima Handžića, Đoze, Karića, Neimarlije, Mahmutćehajića i drugih u
okviru sličnih tema i da li bi Izetbegovićevo djelo Islam između Istoka i
Zapada, koje je u skladu sa Asadovim geslom za ljude koji razmišljaju, bila
dodatna ili obavezna literatura za studente na islamskim fakultetima kada
bi islamski intelektualci uviđali važnost i značaj ovoga djela. Jer sa
poimanjem njegove alternative koja znači „ili kretanje u pravcu islamske
obnove ili pasivnost i stagnacija“ ili pak sa idejom ostvarenja islama na svim
poljima u ličnom životu pojedinaca, u porodici i društvu, kroz obnovu islamske
vjerske misli i stvaranje jedinstvene islamske zajednice njegove ideje nas
podsjećaju na rad obnovitelja islamske misli, reformatora, intelektualaca
od Abduhua, Ikbala do Đoze ili Hoffmana. Jesu li studenti teologije i
islamski intelektualci bukvalno shvatili njegov zaključak da su „teolozi
postali pogrešni ljudi na pogrešnom mjestu“ te stoga ne pridaju značaj
njegovom intelektualnom islamskom duhu ili nisu spremni za njegovu
devizu vjerovati i boriti se, koja je još uvijek aktuelna?