You are on page 1of 8

HAVA

Hollywood - antiteroristička vladina agencija

Zbunjeno stado je problem. Trebali bi zaustaviti njihov bijes i divljanje. Moramo im


skrenuti pažnju. Neka gledaju Superbowl ili humoristične serije ili filmove pune nasilja.
Svako malo zovemo ih da pjevaju besmislene pjesmice kao što je "Podržavajmo naše
trupe". Treba ih držati uplašenima, jer ako se nedovoljno boje svakakvih zlikovaca koji
će ih uništiti izvana ili iznutra mogli bi početi razmišljati, što je opasno jer nisu
kompetentni za razmišljanje. Zato im je potrebno skrenuti pažnju i marginalizirati ih.
Noam Chomsky

Filmska umjetnost je specifičan oblik umjetnosti nastao u 19.


stoljeću kao rezultat iskorištavanja i usavršavanja tehničkih sredstava i
postupaka. Zauzima posebno mjesto u kulturnoj nadogradnji pojedinca
u društvu. Oni koji negiraju svaku važnost bavljenja filmskom
umjetnošću zaboravljaju da u savremenom dobu, carstvu tehničkog i
tehnološkog, vrijednost informacije, pored sadržaja, uveliko ovisi o
brzini kojom ona dolazi do primaoca, njene dostupnosti i obuhvatnosti
javnog mnijenja. Film za razliku od informativnih, kulturnih, historijskih
programskih sadržaja televizije ne poznaje državne granice i uređenja.
Često bez cenzure biva zabava stanovnicima različitih državnih
ideologija diljem svijeta. Predstavljanje problema, tema i dilema
vezanih za čovjekovu egzistenciju putem filma je najbrži,
najjednostavniji i sudeći po dosadašnjim analizama najutjecajniji način
djelovanja na čovjekovu svijest. Uzimajući u obzir da većina stanovnika
mnogih zemalja su podložna insinuaciji i sugestiji koja se plasira sa tv-a
te da veći dio vremena provode ispred malih ekrana, i neznatan dio sa
knjigom u ruci, filmska ostvarenja (podrazumijevamo i igrane serije)
kao razonoda ostvaruju veći utjecaj na javno mnijenje nego bilo koji
politički miting ili naučni skup. Film kao sredstvo informisanja,
kvaziinformisanja, preporuke, sugestije, manipulacije davno su
prepoznali politički likovi poput Hitlera, Reagana i, bliže našem
prostoru, Tita. Dok je Hitler sa svojim nacističkim željama iskorištavao
filmsku industriju naručujući filmove o glorifikaciji njemačke nacije,
amerikanci su svoje političke teme i odluke o vijetnamskom ratu,
terorističkim prijetnjama i hladnoratovskoj utrci ekranizovali uz pomoć
nacionalnih heroja Chucka Norrisa (Invasion USA 1985, Delta Force
1986) najdražeg glumca Georgea W. Busha, Tom Cruisea (Top Gun,
1986.) i drugih koji su u ime američke nacije svjesno i savjesno gazli
čast i ponos kosookih prašumskih divljaka i komunističkih
hladnokrvnih terorista. U isti mah, odluke o efikasnoj ekstremno-
desničarskoj politici spram uličnog kriminala bile su hvaljene kao
mesijanske kroz mišiće Sylvester Stallonea (Cobra, 1986.) i duge
cijevi Charlesa Brosnona (Death Wish I, II, III, IV), koji su svojim
protudemokratskim i antihumanim barutnim metodama rješavali
infantilnost sadističkih kriminalaca američkih mračnih ulica.
Vijetnamska savjest prohujala s vihorom, Hladni rat je zamrznut, ali već
početkom devedesetih, shodno američkoj politici i međunarodnim
krizama, zagrijava se filmska industrija sa temom rata u vrućim
predjelima Bliskog istoka gdje Ruse i Vijetnamce zamjenjuju Arapi. Ovaj
tekst pokušat će predstaviti stereotipe koji su američki filmovi,
uglavnom iz Hollywooda, stvorili o Arapima, nudeći publici stereotipe i
sliku neprijatelja Amerike i demokratije što ima dalje implikacije i na
druge narode kojima je religija zajednička sa Arapima. Tako glavni
junak filma Savior (1998) kojeg tumači Dennis Quaid, nakon gubitka
porodice u bombaškom napadu arapskog teroriste u Parizu odlazi u
obližnju džamiju ubija sve vjernike, priključuje se Legiji stranaca i dolazi
u Bosnu i Hercegovinu 1993., gdje sa čistom savješću ubija muslimane,
njihovu djecu, porodice, spašavajući srpsku djevojku, žrtvu silovanja u
muslimanskom zarobljeništvu. Ovaj trend pokušala je u u domaćoj
produkciji oživjeti neuspješna serija Pečat, u kojoj Bosna postaje, u
skladu sa američkim optužbama, mjesto fanatičnih bosankih
muslimana - terorista. Serija je i stilski nedosljedna kada potencijalne
teroriste pokušava predstaviti i kao ideološke protivnike vjerske
tradicije bosanskih muslimana dok koriste simbol tradicije bosanskih
muslimana – tespih ili brojanicu. Također, apsurdan je bio pokušaj
njihovog oslikavanja kao poklonika arapske kulture oblačenja dok na
glavi nose bosansku kapu, bjelicu.
Tred predstavljanja Arapa kao terorista u filmovima je
najizraženiji u američkim filmovima. Da bi pokazali svoju nadmoć i
liberalnu demokratiju američki filmski heroji umjesto prije popularnih
Rusa, Vijetnamaca, Kubanaca, Kineza kao opasnosti nacionalne
sigurnosti moraju imati zamjenskog neprijatelja. Prema Branki Sömen
vijest koja je došla iz Hollywooda, o suradnji vladinih specijalnih službi i
hollywoodskih pisaca i filmskih autora, mogla je iznenaditi samo one
koji ne poznaju dobro situaciju u filmskoj industriji Amerike. Hollywood
se nikada, ni u svojim najslavnijim danima, nije odricao suradnje s
Washingtonom i njegovim interesima, dajući u svojim filmovima točno
određene i savršeno upakirane poruke, ovisno o prilikama i povodu, ili
interesima. Jean-Michel Valantin će u svojoj knjizi Hollywood, the
Pentagon, and Washington: The Movies and National Security from
World War II to the Present Day ukazati na brojne primjere bliskosti i
povezanosti američke vanjske politike i holivudskih strereotipa o
Arapima. Jack Valenti, bivši predsjednik Filmske asocijacije Amerike
kaže: “Washington i Hollywood nastaju iz istog DNA” Stoga, prisustvo
Arapa kao pripadnika antiameričke kulture u filmovima može biti
beznačajno samo onima koji nisu upoznati sa činjenicom da milionska
publika diljem svijeta, naročito mladi uz svoje filmske junake, u
nedostatku relevantnih izvora, grade svoje svjetonazore o Arapma i
njihovoj religiji. Ovaj tekst i nije namijenjen navedenom čitateljstvu,
već čitaocu koji ima uvid u utjecaj filma na publiku kao što to imaju
intelektualci poput Ahmeda Akbara ili Jacka Shaheena. U tekstu će se
naći najpoznatiji filmovi koji temetiziraju terorističke akte i Arape kao
njihove idejne nosioce. Radi lakšeg pronalaska odgovarajućeg filma,
svaki film će biti naveden sa izvornim nazivom i godinom izdanja.

Glavna uloga Arapa u Hollywoodu

Svakom filmskom kritičaru, ali i laiku, ljubitelju američkih filmskih


ostvarenja, teorija o holivudskim strereotipima izgleda održiva.
Holivudske uloge Talijana, uglavnom, su mafijške, Japanci su ćudljivi i
podmukli, crnci loši, kriminalni i izdajnici, Indijanci neprilagođeni,
Njemci i Rusi ideološki skloni mučenju i ubijanju, Latino-Amerikanci su
dileri droga i podmitljivi, Irci pijanice i na kraju Arapi, seksualno
opterećeni i teroristički posvećeni. Ovdje, naravno, nedostaju Kinezi
koji su sa svojim trijadama bili konkurencija drugim kriminalnim
grupama poput crnačkih gang-ova i japanskih jakuza. U filmovima
pedesetih, šezdesetih Kinezi su opisivani kao siromašni narod koji se
bori protiv arogantnih i sujetnih Japanaca, naročito u filmovima Bruce
Leea, što je rezultat američkog ratnog odnosa sa Japanom tokom
Drugog svjetskog rata. U zadnje vrijeme Kinezi se u akcionim filmovima
Hollywooda prikazuju u svojim kineskim četvrtima kao imigrantski dio
siromašne populacije u Americi koji žive u nehigijenskim prostorijama
sa stočlanom porodicom. Ne treba zaboraviti da se i James Bond borio
protiv kineskih komunističkih terorista u svojim avanturama.
Zahvaljujući simpatijama publike prema vratolomijama i martial-arts
ulogama glumaca poput Jackie Chana ili Jet Lia kao i milionskoj publici
u Kini koja uživa u akcijama holivudskih ostvarenja, uloga Kineza se
drastično promijenila. Imajući u vidu zaradu u prepunim kino
dvoranama Kine filmske kompanije nastoje predstaviti Kineza kao
velikog borca, radnka i iskrenog stoika sa egzotičnom kulturom i
osjećajem za pravdu kao što je slučaj u slavnom serijalu Rush Hour.
Ipak, uloga Arapa bila i ostala je uvijek odraz neznanja ili
nepoštovanja filmskih kuća prema Arapskom svijetu. Sayed Badreya,
američki glumac arapskog porijekla najbolje opisuje stanje Arapa u
Hollywoodu. “Uglavnom igram negativca poput teroriste ili slično. Kada
sam došao u Hollywood nisam mogao naći nikakav posao. Onda sam
pustio bradu da bih izgledao kao pravi Arap i ponude su stizale sa svih
strana.” Scenarist i reditelj Akkad, poznatiji po serijalu horror
filmovima Halloween nego po The Messagge (1977), filmu o početku
širenja islama ili Lion of Desert (1981), filmskom utjelovljenju Omera
Muhtara, smatra da je teško zaraditi novac na filmovima koji
predstavljaju Arape kao civilizovane i humane ljude. Tako je bilo teško
za prihvatiti Salahudina Amerikancima kao časnog osvajača u filmu
the Kingdom of Heaven. Film Jinnah, filmska biografija pakistanskog
lidera i borca za ljudska prava je osvojio mnogobrojne nagrade filmskih
festivala i prvoklasne recenzije holivudskih kritičara, ali njegova
distribucija na Zapadu je izostala samo iz razloga što se niko nije
usudio promovisati ga strahujući da zapadna publika još nije spremna
vidjeti Arape kao heroje. Film Jinnah još uvijek čeka distribuciju i
promotora.

Ko je kriv?

Ahmed Akbar, govoreći o utjecaju Hollywooda na sliku o Arapima


smatra da je neophodno da se javnost upozna sa islamom i Arapima.
Potrebno je da filmske kuće provjere svoj odnos prema Arapima kao
što su to uradili prije sa crncima. Filmovi se mogu napraviti i sa
Arapima kao glavnim likovima, kao što je to slučaj u filmu Robin Hood
(1991) gdje Morgan Freeman kao Arap spašava život Robin Hoodu. U
istom filmu Freeman podučava korištenju durbina, koji je za Engleza
neobična i nepoznata sprava. Ekrem Dumanli iz časopisa Todays
zaman smatra da su sami Arapi krivi za negativanu sliku u filmovima
jer sami ne snimaju filmove niti ulažu u njihovu produkciju. I dok u
političkim odlukama u dogovorima sa okupatorima Iraka i Afganistana
dopuštaju osciliranje, Arapi kao tvrdoglavi puritanci imaju čvrst vjerski
konzervativan stav o nesnimanju filmova. Umjesto Arapa nearapi su ti
koji uzimaju ulogu advokata Arapa i racionalnih kritičara duboko
ukorijenjenih stereotipa o Arapima. Filmovi Rendition (2007) i
Flightplan (2005) ukazuju na banalnost i neodrživost teorije utemeljene
na strahu od Arapa. Prvi govori o beskrupoloznim metodama vladinih
agencija prilikom mučenja Arapa i drakonskim, vanzakonskim mjerama
sigurnosti koje rezultiraju sizifovim scenarijem običnog Arapa, dok
drugi pokazuje kako Jodie Foster u ulozi majke griješi kada za
kidnapovanje djeteta u avionu neargumentovano prvo optužuje
slučajno prisutnog Arapa, ali mu se poslije izvinjava zbog stereotipnog
zaključka. Glumac i scenarista afričko-američkog porijekla J.D. Hall
kaže da nikada dosad nije dobio scenarij gdje Arapi nisu teroristi. “Mi
nemamo nikakvu političku moć u ovoj zemlji ” kaže Hall i dodaje kako
ne želi istom bojom označiti sve Jevreje, ali u Hollywoodu postoji
“cionistički element koji je usmjeren protiv Arapa, i ako se ne slažeš sa
tim elementom i želiš drugačije opisati Arape, bit će bezuspješno.”
Pojedini Arapi u Hollywoodu smatraju da je je nadmoć Jevreja u filmskoj
industriji glavni razlog loše slike o Arapima. Edward Zwick, director
filma ''The Siege' (1998)' u kojem Arapi između ostalih terorističkih
radnji bez imalo savjesti dižu u zrak autobus prepun nevinih civila,
kaže da čim bude postojala priča o jevrejskim teroristima i
fundamentalistima, poput Barucha Goldsteina koji je u Hebronu 1994.
ubio 29 Palestinaca, snimit će film. Do tada ostaje otvoreno pitanje da
li se uistinu smije ijedna filmska kuća usuditi snimiti kvalitetan film o
Gazi i Palestincima kao žrtvama, ili prikazati Arape kao žrtve u ratu ili
miru?

Karakterizacija arapskih likova u filmovima

Jack G. Shaheen, američki univerzitetski professor je jedan od


rijetkih koji su prepoznali trend negativne karakterizacije Arapa u
holivudskim filmovima i reagovali. Njegova prva knjiga The Tv Arab
rezultat je osmogodišnjeg istraživanja 100 televizijskih programa, sa
gledateljstvom od 15 miliona, koji u 200 prizora o Arapima nisu imali
niti jedan pozitivan stav ili scenu o Arapima. U knjizi Reel Bad Arabs…
Shaneen je među 1000 filmova našao samo 65 likova pozitivnih ili bar
nepristrasnih. U trećoj knjizi Guilty autor analizira ulogu antiarapske
propagande u filmovima nakon 11. septembra. Holivudki filmovi u
svojoj pristrasnoj maštovitosti diferenciraju Arape na one koji su zli i
one koji su zahvaljujući američkoj kulturi dobri i civilizovani. Lahko je
primjetiti kako uloga amerikanaca kao odgajatelja i učitelja
civilizacijskih manira u holivudskim filmovima dolazi do izražaja kad
god se neki Amerikanac nađe u stranoj zemlji, naročito onoj manje
civilizovanoj. Japanci u filmu The Last Samurai (2003) su odlični
ratnici, ali tek kada dođe Amerikianac Tom Cruise oni postaju
profesionalci, Afganistanci su hrabri u borbi protiv Rusa u Rambu III, ali
tek sa Stalloneom na konju pobjeđuju ruske beretke u helikopteru pod
punom ratnom spremom. Tako i u holivudskim filmovima Arap može
biti i borac za slobodu, ljudska prava, mir i toleranciju ili antiteroristički
agent, ali tek sa američkom odlučnošću i mudrošću borba protiv
terorizma dobiva svoj pravi oblik. Tako je u filmovima "Traitor" (2008),
The Kingdom (2007), Syriana (2005) ili “Body of lies” (2008), u kojem
Leonardo di Caprio uči šejka tačnoj interpretaciji Kurana.

Neke od najizraženijih karakteristika Arapa u američkim


filmovima su:
a) divlja agresivnost kao u filmovima Sahara (1983), True lies
(1994) i mnogim drugim ili filmovima gdje radnja ili mjesto filma
uopšte ne zahtijeva nikakvu povezanost sa Arapima kao u Gladiator
(2000), Back to the future (1985), B.C. 10 000 (2008)
b) društvena neadaptivnost i edukaciona inferiornost; Arapi su
malo neuredni, ali više neuglađeni, previše neobrazovani, totalno
nehumani, emocionalno afektivni i intelektualno defektivni.

c) emocionalna infatilnost i seksualna hiperaaktivnost izražena


opsjednutošću nearapskim ženama, naročito Amerikankama;
Cannonball Run 2 (1981), Jewel of Nil (1982), Protocol (1984), dok je
arapska žena od robinje u haremima; Young Sherlock Holmes (1985),
Son of Pink Panther (1993)… vremenom u američkim filmovima
evoluirala u profesionalnu hitwoman, suicidnu udavaču terorističkih
aspiracija; Death before Dishonor (1987), Never say never again
(1983), Black Sunday (1977).

Teroristi

Jedna od najapsurdnijih scena u filmu Traitor je


visokosofisticirana mreža informacija kojom se Arapi u Americi koriste
kao tajni komunikacijski kanal za terorstičke akte. Arapi u ovom filmu
su u javnom životu uzorne kolege, dobri očevi, prijatne komšije,
kulturni građani, uspješni studenti koji žive sve trivijalnosti kao i svaki
drugi Amerikanac, ali istina je da u privatnom životu iza zidova
američkih montažnih kuća i visokih nebodera nalaze se krvoločne
ubice, vjerski ratnici, ideološki fanatici i zakleti neprijateljiAmerike i
svega američkog. Ove slike o Arapima kod običnog Amerikanca
mogu probuditi jezu i permanentnu fobiju od svakog pojednica sa
kulturološkim i fiziognomskim crtama Arapa kojeg sretnu na ulici,
trgovini, poslu, a svoje dugo poznanstvo sa radnim kolegom preispitati
i dovesti u sumnju. Ovaj način generalizacije i strereotipizacije dovodi u
nezavidan položaj i pripadnike naroda koji su nearapi ali zbog svoje
sličnosti sa njima postaju potencijalna prijetnja. U filmu Crank (2007),
glavni lik, kojeg tumači J. Stattham, ne plativši račun taksisti Indijcu sa
turbanom na glavi, obraća će ljudima na ulici i uzvikuje “”terrorist”, na
što prolaznici odgovaraju batinjanjem nedužnog Indijca. Glavni lik
odlazi iskoristivši predrasude i neznanje američkih građana. Ove i
slične scene danka predrasuda mogu se skoro svakodnevno pronaći u
elektronskim i pisanim medijima. Još jedan film koji apsolutno negira
svaku mogućnost opisa Arapa kao civilizovanih ljudi sposobnih za
komunikaciju je film Rules of Engagement (2000). Na početku ovog
rasističkog filma sa Samuel L. Jacksonom i Tommy Lee Jonesom
prikazana je djevojčica koja je ostala bez noge usljed napada
američkih vojnika. Radnja filma se odvija retrospektivno kada se dolazi
do zaključka da je djevojčica zajedno sa ostalim Arapima sa pištoljem u
ruci napala američke vojnike. Poruka filma je: Bez milosti, svi su isti.
Za detaljniju razradu filmskog iskorištavanja trenutne političke
scene i predstavljanje Arapa kao terorista potrebno je konsultovati
navedena djela J. Shaheena. Pored spomenutih, ovdje ćemo navesti
samo par filmova koji su najpoznatiji, ujedno i najgledaniji u svijetu, pa
i na ovim prostorima, sa temom arapskog terorizma: Black Sunday
(1977), Rollover (1981), Wrong is Right (1982), Deltha Force (1986),
Executive Decision, The Siege (1998), Rules of Engagement (2000),
Munich (2005), The War Within (2005), United 93 (2006), World Trade
Center (2006) Traitor (2008), Syriana (2005), The Kingdom (2007),
“Body of lies” (2008) itd. Treba napomenuti da u pojedinim filmovima
ako Arap nije eksplicitno predstavljen kao frustrirani terorist, onda je
krvno, bračno ili poslovno doveden u vezu sa teroristima.

Kontrola msili

Smatrati da je nevažno i beznačajno, čak apsurdno tumačiti


američke filmove u okviru političkih prilika i van konteksta sedme
umjetnosti je najblaže rečeno naivnost "zbunjenog stada pasivnih
promatrača" (W. Lippman). Na kraju, citirat ćemo ponovo
neponovljivog Noama Chomskog i umjesto zaključka navesti njegovo
tumačenje kontrole misli u Americi što je primjenjljivo i u drugim
državama. “Uglavnom je populacija miroljubiva, baš kako je bila i
tijekom Prvoga svjetskog rata. Javnost ne vidi razlog za uplitanje u
vanjske pustolovine, ubijanje, mučenje. Zato ih treba natjerati. A da bi
ih natjerali, trebamo ih uplašiti (...) U '30-ima ih je Hitler natjerao na
strah od židova i cigana. Morali ste ih uništiti kako bi se obranili. Mi isto
tako imamo svoje načine. U zadnjih deset godina svaku godinu ili dvije
smišljeno je nekakvo grozno čudovište od kojega se moramo braniti.
Rusi su uvijek bili na raspolaganju. Ali oni kao neprijatelji gube svoju
privlačnost i sve ih je teže gledati kao neprijatelje i zato moramo
izmisliti nove... Svijet će pokoriti međunarodni teroristi, preprodavači
droge, zaluđeni Arapi i Saddam Hussein, novi Hitler. Neprijatelji se
moraju neprestano pojavljivati, jedan za drugim. Preplašiš narod,
teroriziraš ih, ulijevaš im strah u kosti tako da se svi boje putovati i
sakriju se. Onda se desi veličanstvena pobjeda nad Grenadom,
Panamom, ili nekom trećom vojskom trećega svijeta koju smo u stanju
pretvoriti u prah prije nego li se potrudimo pogledati je, a to se upravo
dogodilo. Olakšanje. Spasili smo se u zadnji čas. Ovo je samo jedan od
načina kako spriječiti zbunjeno stado da obraća pozornost na stvarne
događaje i kako ih držati po strani i pod kontrolom...”
1. Akbar, Ahmed: “Hello Hollywood Your Images Affect Muslims Everywhere”,
www.digitalnpq.org/archive/2002.
2. Balles, Paul J.: “Hollywood-inspired anti-Muslim prejudices”, www.sabbah.biz.mt.
3. Boggs, Carl; Pollard, Tom: "Hollywood and the Spectacle of Terrorism." www.ocnus.net.
9/06 Oct 17, 2006
4. Chan, Akya:“Why Hollywood portrays Muslims as villains”, www.sabbah.biz.mt.
5. Dan Ephron:“Why So Many Israeli Actors Playing Arabs”,
www.newsweek.com/id/174323.
6. Dumanli, Ekrem: Todays zaman, “Hollywood-inspired anti-Muslim prejudices”,
www.sundayszaman.com/sunday/detaylar.
7. Laurie Goodstein: “Hollywood Now Plays Cowboys and Arabs”,
www.nytimes.com/1998/11/01/movies.
8. Lutticken, Sven: "Suspense and... surprise." (terrorism in movies). New Left Review,
http://www.newleftreview.org/?view=2628.
9. Shaheen, Jack. G: “Reel Bad Arabs: How Hollywood Vilifies a People”, www.
books.google.ba/books.
10. Valantin, Jean-Michel: „Hollywood, the Pentagon, and Washington: The
Movies and National Security from World War II to the Present Day”,
www. books.google.ba/books.

dino_s2000@yahoo.com