You are on page 1of 25

Radovan Radonji: Sudbina Crnogorske pravoslavne crkve (1)

Objavljeno: uto, 13. dec, 2011. Drama CPC e trajati sve dotle dok njeni glavni akteri ne budu shvatili da se tu ne radi o neijem pukom identitetskom hiru ve o drutvenom problemu ije esencijalne politike implikacije, osim sfere elementarnog etikog i zdravorazumskog, estoko tangiraju i ono to bi se moglo nazvati smislom postojanja crnogorskog naroda i drave i izgledima za njihov opstanak. Pie: dr Radovan Radonji akademik DANU

Kuda ide i gdje e stii Crnogorska pravoslavna crkva, ukoliko se nastavi aktuelni crnogorski drutveni trend pitanje je koje, iz mnogo razloga, zasluuje najiru panju. Utoliko vie, to se radi o sudbini ustanove kojoj se, osnovano, pripisuje tolika i takva involviranost u karakter i ishodita novovjekovnog crnogorskog povijesnog toka tako da se s razlogom moe rei: to bude s njom, bie i sa Crnom Gorom! Odgovor na to pitanje e, po logici stvari, zavisiti od toga ko e, i po kom osnovu, imati najvie uticaja na njegovo formulisanje. Desi li se, tako, da se odluka o sudbini CPC prepusti svijesti i savjesti drutvenih krugova izvan i mimo njenih vjernika i potovalaca, onda ne treba sumnjati da e taj odgovor imati sva obiljeja rekvijema. Sporedni kolosijek Desi li se, pak, da glavnu rije u tom pogledu dobiju vjernici i potovaoci CPC, realno je oekivati da bi taj odgovor mogao biti u znaku pune podrke dakako, ne samo u verbalnom ve u faktikom smislu opstanku i daljem nesmetanom radu CPC. Problem je, meutim, to se odgovor o kome je rije bez prvih (tj. drutvenih krugova izvan i mimo vjernika i potovalaca CPC) ne moe dati i to drugi (tj. vjernici i

potovaoci CPC), u traganju za njim, uglavnom i dalje idu sporednim kolosjekom. O prvome govori ve i to da su problemi CPC sutinski problemi crnogorskog drutva i drave koji ne mogu biti prevladani bez odgovarajueg angaovanja u tom smjeru svih kojima je do Crne Gore odista stalo. Drugo, pak, zorno ilustruje injenica da vjernici i potovaoci CPC, usljed prevelike zaokupljenosti raznim ne ba preciznim i pouzdanim istoriografskim i inim priama na teme iz blie i dalje prolosti, ne uspijevaju ak ni da primijete, a kamoli da ozbiljno shvate: 1. da je crkva, uz svu svoju specifinost (svetost), ipak samo jedna od mnogih ovjekovih tvorevina (organizacija), uvijek onakvih kakav je i on sam; 2. da specifinost funkcije koju bi po prvobitnoj zamisli njenog tvorca trebalo da ima ne ini tu tvorevinu (organizaciju) izuzetom iz okvira optih principa i zakona na kojima ljudi u svakoj dionici svog povijesnog razvitka, saobrazno nalozima i razlozima koje im dato vrijeme namee, ostvaruju neke svoje ciljeve i interese; 3. da i ta organizacija, poput svih ovjekovih tvorevina te vrste, poinje od samog osnutka da djeluje po nekim svojim unutranjim zakonima, meu kojima i onom to ga Mihels naziva gvozdenim zakonom oligarhije, tako da je kontrola nad njom onih koji su je stvorili, u smislu vrenja uticaja da radi ono zbog ega su je stvorili, uvijek ravna stepenu faktike ostvarenosti njihovih osnovnih ljudskih prava i sloboda. Dokle e trajati drama CPC Kazati to, jasno i otvoreno, ne znai atakovati na bilo iji intelekt, odnosno dobre namjere i spremnost na linu rtvu za opte dobro. Ne znai, naravno, ni osporavati pravo bilo kome da vjeruje religijski, politiki i svakako drugo u to hoe i koliko hoe. Znai, meutim, upozoriti, i to s razlogom, da nepoznavanje sutine pitanja o kome je rije, pogotovo kad se pod njegovom egidom faktiki djeluje, predstavlja neto mnogo vie i po svojim moguim implikacijama mnogo tee od pukog prava na greku. I znai skrenuti panju, takoe s razlogom, na dvije stvari. Prva stvar je u tome da e drama CPC trajati sve dotle dok njeni glavni akteri ne budu shvatili da se tu ne radi o neijem pukom identitetskom hiru ve o drutvenom problemu ije esencijalne politike implikacije, osim sfere elementarnog etikog i zdravorazumskog, estoko tangiraju i ono to bi se moglo nazvati smislom postojanja crnogorskog naroda i drave i izgledima za njihov opstanak. Druga stvar je da drama o kojoj je rije uistinu moe biti prevladana tek onda kada se oni koji se tog posla prihvate strateki budu uvrstili na pretpostavkama: 1. da problemi s kojima se suoava obnovljena CPC, sutinski gledano, nijesu ni doktrinarne, ni kanonske, ve eminentno demokratske, a time i par excellence politike naravi; 2. da sve glavne nedae CPC, i pored njene neprekidne izloenosti raznim (ne ba uvijek prijateljskim) spoljnim uticajima, proizilaze iz domaih politikih (ne)prilika i odnosa naslijeenih i novih;

3. da rjeenje problema sa kojima se CPC suoava nije stvar samo vjernika i potovalaca CPC i ne zavisi bitno od kakvoe njihovog duhovnog materijala (religijske svijesti, prije svega) i njime indukovane politike svijesti i etike, u smislu da bi se nekim njihovim promjenama neto dramatino promijenilo u njenoj poziciji i ulozi; 4. da rjeavanje problema CPC, kao u biti demokratskog i politikog, ima sve atribucije dravnog razloga i podrazumijeva radikalnu promjenu politike aktuelne vlasti prema pitanju ljudskih prava i sloboda, odnosno prema pitanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta crnogorskog naroda i drave; 5. da su jo uvijek mali izgledi da e aktuelna vlast u Crnoj Gori promijeniti svoj odnos prema pitanju ljudskih prava i sloboda, odnosno prema pitanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta zemlje, ukoliko to bude zavisilo od datog stanja demokratske svijesti i volje graana kao faktora uticaja na tu promjenu. Zaarani krug Pogledajmo to taj, na prvi pogled, zaarani krug faktiki (konkretno) znai. Zato problemi s kojima se suoava obnovljena CPC, sutinski gledano, nijesu ni doktrinarne, ni kanonske, ve eminentno demokratske, a time i par excellence politike naravi? Najkrae reeno, problem CPC nije ni dogmatski, ni kanonski ve eminentno demokratski, a time i par excellence politiki, iz prostog razloga: prvo, to potreba i pravo Crnogoraca da imaju svoju crkvu nijesu novi i ne kreu se izvan uobiajenih slinih potreba i prava svih ljudi da takvom svojom organizacijom uine sebi lagodnijim put do Boga, ali i da se lake snau u rjeavanju nekih drugih pitanja, budui da crkva, po pravilu, najee ima i iru kulturno-duhovnu misiju; drugo, to se tu radi o krucijalnim ljudskim pravima i slobodama, koje niko, osim onoga koga se oni neporedno tiu, ne treba, i ne smije, ni da regulie, ni da eventualno neim sankcionie.
www.pobjeda.me/2011/12/13/radovan-radonjic-sudbina-crnogorske-pravoslavne-crkve-1/

Radovan Radonji: Sudbina Crnogorske pravoslavne crkve (2)


Objavljeno: sri, 14. dec, 2011. Crnogorska pravoslavna crkva nikada nije imala, niti sada ima, bilo koji problem eminentno dogmatske naravi, pa prema tome ni potrebu da se sama, ili preko nekog opunomoenika, time bavi. Problema i sporova u pogledu vjerskog uenja nema ni unutar istono-hrianske crkve u cjelini.

Uprkos svim plimama i osjekama u razvoju hrianstva prije i nakon njegove podjele na istono i zapadno, crkve je u Crnoj Gori uvijek bilo samo onoliko koliko je to odgovaralo njenim iteljima. Niti je neko Crnogorcima u tom pogledu neto mogao silom nametnuti, niti su oni u svojoj crkvi i preko nje radili ita mimo i izvan onoga za to su smatrali da ona treba da im slui. Njeno znatno vee bavljenje svjetovnim nego religijsko-dogmatskim stvarima predstavljao je izraz potrebe vjerujuih Crnogoraca za takvom organizacijom, a ne posljedicu odnekud drugo nametnutog im dila ili drila. Njen, kako neki autori kau, prepoznatljivi templarski agon nije uvezen sa strane, u smislu da je nekom spiritistikom seansom prizvan duh znamenitog francuskog reda crkvenih ratnika ili neto slino, ve je nastao u stvarnosti ivota ljudi koji su ako su eljeli da to ostanu morali da sjedine ma i krst. Njena znana, i vjekovima odravana, formalna i faktika posebnost u odnosu na ostale pravoslavne crkve, ukljuujui i one u najbliem okruenju, nije bila posljedica nekakvih unutarcrkvenih raskola ili reformacije na vizantijski nain, ve princip i uslov njenog opstanka na domicilnom prostoru i sa misijom koju je vrila.

Problemi i sporovi
Njeni elnici, ponikli u narodu i birani od naroda, bili su to i prije mitropolitske hirotonije i nezavisno od toga ko ju je, gdje i po ijem odobrenju obavljao. Njene veze s Pekom patrijarijom, kad ih je bilo i koliko ih je bilo, jednako kao i neki neto postojaniji i prisniji oblici saradnje sa Ruskom pravoslavnom crkvom, nijesu bile stvar kanonski ustrojenih odnosa i obaveza ve emant politike pragme koja se, zavisno od promjena unutranjih ili spoljnih okolnosti, i sama mijenjala. Njena pozicija jedinog nadkonfesionalnog, nadnacionalnog i nadpartijskog i zato nemjerljivo vanog oslonca pokreta za nezavisnu i meunarodno priznatu Crnu Goru nije bila emanacija nekog civilizacijskog duha i sluha pravoslavlja kao takvog, ve jo jedna snana manifestacija njene samosvojnosti i sutinske identifikovanosti sa stvarnim potrebama i interesima vlastitog naroda i drave. Uostalom, samo crkva sa takvim svojstvima i funkcijom mogla je izrasti iz crnogorskog drutvenog bia i samo za crkvom koja je takva, i dok je takva, Crna Gora je imala i ima stvarnu potrebu. Crnogorska pravoslavna crkva nikada nije imala, niti sada ima, bilo koji problem eminentno dogmatske naravi, pa prema tome ni potrebu da se sama, ili preko nekog opunomoenika, time bavi. Problema i sporova u pogledu vjerskog uenja nema ni unutar istono-hrianske crkve u cjelini. Nema ih ni u hrianstvu uopte, izuzme li se spor iz osme take Simvola vjere, koji je apsolviran jo na Nikejskom saboru (325) i faktiki predstavlja jedinu dogmatsko-doktrinarnu razdjelnicu izmeu pravoslavlja i katolianstva uopte. Stoga, pokuaji da se CPC po tom osnovu osporava pravovjerje (to ine svi koji je nazivaju bogohulnom sektom, organizacijom bezbonika, policijski stvorenim odredom jeretika iji je zadatak da huli na pravu vjeru i unosi nemir u due ozarenih istinskom bojom ljubavlju i slino), ili joj se ospori legitimitet (to ine svi koji imaju problema s njenom toboe jo nejasnom kanonskom pozicijom), mogu imati samo dva izvorita: ili elementarno nepoznavanje odnosa u pravoslavlju u toj oblasti, ili svjesno

nastojanje da se graanima Crne Gore ospori pravo da svoja religijska osjeanja iskazuju onako kako oni misle da treba i da im najvie odgovara.

Lini proces
Stvar je, naime, u tome: da je religijsko vjerovanje (ili nevjerovanje), kao i svako drugo vjerovanje (ili nevjerovanje), strogo lini (intimni) psihiki proces koji ne moe biti posredovan (usmjeravan) spolja, a da, nezavisno od toga ko je posrednik (bog ili avo), ne bude naruen, u biti izopaen, obesmiljen ili pretvoren u svoju suprotnost; Da, kada bi eventualno i postojala potreba, odnosno mogunost da se na taj unutranji, strogo lini i duboko intimni proces utie spolja, a da to ne implicira nijednu od navedenih stvari, eksterni inilac sa takvim pravom ne bi mogao da bude niko drugi do svoja crkva, tj. ona organizacija koju su vjernici stvorili da bi s njom i preko nje, kako je ve reeno, mogli da lake i bre pronau svoj put do Boga; Da, ako bi i kada bi u ostvarivanju funkcije te organizacije neto odstupalo od oekivanog ili potrebnog, jedini koji bi to mogli da promijene (otklone, poprave, supstituiu neim drugim i boljim) jesu oni koji su je stvorili, i to iz dva razloga: zato to su je stvorili oni a ne neko drugi, za sebe a ne za nekoga drugog, po svojoj mjeri a ne po mjeri drugoga i zato to oni, kao njeni tvorci, jedini mogu znati to bi u njoj eventualno valjalo mijenjati; Da, ako bi neko iz takve organizacije, iz nekog razloga, eventualno i zatraio neiju (spoljnu) pomo u rjeavanju njenih unutranjih pitanja i problema, ova se ni od koga ne bi mogla dobiti na legalan i legitiman nain, budui da u istonom hrianstvu nema ni formalno-institucionalnih (nekim kanonskim pravom ustanovljenih), ni realnih (djelatnih) inilaca koji bi mogli i trebalo da odluuju o bilo emu to se deava u nekoj od njegovih pomjesnih crkava, ukljuujui i rjeavanje pitanja njihovog statusa jer, kao to se zna, pravoslavlje, za razliku od katolianstva, nema centralistiki ustrojenu organizaciju i upravu s inokosnim elnikom (titula vaseljenskog patrijarha, koju po tradiciji nosi carigradski prvosvetenik, ne podrazumijeva nikakva njegova stvarna prava u odnosu na druge patrijarhe i njihove crkve), ve njeguje organizaciju po saborskom i autokefalnom principu, to faktiki znai da se prostor crkvenog djelovanja poklapa sa dravnim granicama, da crkveno uenje predstavlja neku vrstu dravne religije i ideologije, da su ustavi pomjesnih crkava najvii i za njih jedini obavezujui akti kanonskog prava. Jedini problem Da, ako bi neko u istonom hrianstvu pokuao da narui principe njegovog organizacionog funkcionisanja koji podrazumijevaju suverenitet pomjesnih crkava, suoio bi se i s grubim krenjem ideje ekumenizma, koju i ono samo podrava, a koja se izvorno temelji, s jedne strane, na uenju da su svi ljudi boja djeca bez obzira na razlike u boji koe, rasi, nacionalnoj i drugoj pripadnosti i, s druge, na filozofiji personalizma, koja jednako vrednuje svako ljudsko bie i stoga snano insistira na potrebi potovanja

dostojanstva svakog ovjeka to se moe ostvariti samo na temelju dijaloga u hriansvu i njegovog zbliavanja sa drugim velikim religijama (islamom, budizmom, hinduizmom) na principima tolerancije, uzajamnog potovanja, solidarnosti i uvaavanja jednakih prava i sloboda svih ljudi u iskazivanju religijskih opredjeljenja i vrenju vjerskih obreda. Tree. Osnovni, najvei i u mnogom pogledu jedini pravi problem sa kojim se CPC suoava i ije se rjeenje ne nalazi u nekim i neijim (eksternim) deklarativnim iskazima (priznanjima) o tome da je ona prava i kanonska, ve u sudskom priznanju iskazanom kroz in vraanja onog to joj je na silu u njenoj zemlji oduzeto u tome je to su njeni vjernici dramatino uskraeni u ostvarivanju svojih ustavom garantovanih osnovnih ljudskih prava i sloboda. Rije je o tome: da su religijski vjerujui graani Crne Gore okupljeni u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi lieni elementarnih prava i mogunosti da svoje vjerske obrede vre u za to namijenjenim objektima, koje su tokom minulih vjekova podizali njihovi preci; da nasilje koje u tom pogledu prema njima, uz direktnu svestranu podrku i pomo njihove drave, primjenjuje jedna druga crkva, inae deklarisani protivnik ideje o postojanju crnogorske nacije i drave, ujedno implicira i razaranje crnogorskog nacionalnog i dravnog bia; da nemogunost fizikog pristupa graana Crne Gore okupljenih u CPC svojim sakralnim objektima sutinski znai ne samo direktno i grubo gaenje njihovih ljudskih prava i sloboda ve i jednako direktno i grubo negiranje crnogorske dravne suverenosti, budui da ove nema i ne moe biti u zemlji ija se gotovo sva kultna mjesta iz njene prolosti, ukljuujui i najvanije kulturno-istorijske spomenike u kojima su, uz ostalo, pohranjeni i zemni ostaci crnogorskih vladara, formalno i faktiki nalaze pod kontrolom (i kljuem) pravnih i fizikih lica iz organizacija i slubi jedne druge drave;

Ruenje i ruenje
Da novi gospodari bespravno oduzetih crnogorskih crkvenih i narodnih dobara koriste ova ne samo za sticanje materijalnog bogatstva, zahvaljujui kojem ubrazno razvijaju vlastitu vjersku i politiku kulturu i sakralnu arhitekturu po Crnoj Gori, sve u funkciji lakeg i breg ovladavanja njenim nacionalnim drutvenim i dravnim prostorom, ve i radi ostvarivanja dva specijalna zadatka onog, koji se odnosi na ruenje i (gdje se moe i koliko se moe) ruenje svega sa obiljeima (autentinog) crnogorskog; i onog, sraunatog na uzmak objanjenja pred vjerovanjima i razuma pred misticizmom, te vraanje postreferendumske Crne Gore sa njenog kakvog-takvog demokratskog i (pro)evropskog puta u duhovne i ine lavirinte srednjovjekovlja; da se sve to, inae suprotno odredbama vaeeg Ustava Crne Gore, deava javno, pred oima svekolike crnogorske i svjetske javnosti i uz isto toliko oiglednu podrku aktuelne vlasti.
http://www.pobjeda.me/2011/12/14/radovan-radonjic-sudbina-crnogorske-pravoslavne-crkve-2/

Radovan Radonji: Sudbina Crnogorske pravoslavne crkve (3)


Objavljeno: et, 15. dec, 2011.

Crnogorska pravoslavna crkva nikada nije bila poteena izvjesnih spoljnih uticaja (i pritisaka) i nikad ti spoljni uticaji (pritisci) nijesu bili irelevantni za njenu faktiku poziciju i ponaanje. ak i onda kada su se na njenom elu nalazili mitropoliti Petrovii i kada je, ne bez razloga, mogla da kae da ne priznaje nikoga do Boga. Kako to, i otkud to, da sve glavne nedae CPC, i pored njene neprekidne izloenosti raznim spoljnim (ne ba uvijek prijateljskim) uticajima, prozilaze iz domaih politikih (ne)prilika i odnosa naslijeenih i novih? Crnogorska pravoslavna crkva nikada nije bila poteena izvjesnih spoljnih uticaja (i pritisaka) i nikad ti spoljni uticaji (pritisci) nijesu bili irelevantni za njenu faktiku poziciju i ponaanje. ak i onda kada su se na njenom elu nalazili mitropoliti Petrovii i kada je, ne bez razloga, mogla da kae da ne priznaje nikoga do Boga, CPC se morala dovijati kako da odoli pokuajima drugih da joj u ime raznih tobonjih optih, viih, kanonskih, vaseljenskih i inih ciljeva i interesa nametnu svoje ideoloke i politike racionalizacije. Istu, ili jo goru, sudbinu doivjela je obnovljana CPC kada je njeno slobodarstvo, iskazano u ideji crnogorske nacije i nezavisne crnogorske drave, dobrim dijelom pod uticajima spoljnih crkvenih faktora protumaeno kao vjerolomstvo, razbratnitvo, raskolnitvo i izdajstvo. Ipak, svi glavni problemi s kojima se CPC vjekovima suoavala, i danas se suoava, prevashodno su emanat i supstrat domaih deavanja. Bolnost suoavanja s tom injenicom, odnosno sa zahtjevom da se uzroci vlastitih tekoa potrae u sebi umjesto u drugome, ne bi smjela da bude razlog da se to ne uradi.

Zamke druge strane


Rije je o sljedeem.

Krunjenje etikog supstrata pravoslavne crkve u Crnoj Gori, u smislu izvjesnog, ponekad ne tako malog dovoenja u pitanje njenog habitusa kao svete vjerske ustanove, staro je koliko i ona sama, budui da, koliko se zna, ni ona, poput svih ostalih crkava, nije uspjela da sasvim izbjegne zamke druge strane hrianskog uenja i njegovog ne ba uvijek demokratskog i nenasilnog komuniciranja sa vlastitim sljedbenicima. Radi se o neizbjenim implikacijama doktrine iji se sadraji ogledaju: u propovijedanju principa jednakosti koji je znatno manje produkt naklonjenosti kvalitativno novim drutvenim odnosima nego nastojanja da se ovjek odvrati od ideje pobune protiv datog, duboko utemeljenog na nejednakostima; u potenciranju principa nepruanja otpora i ropskog prihvatanja volje drugih, koje ovjeku uliva strah od promjena i pretvara ga u dvostruko bie, ije se ivotne energije troe u borbi izmeu tijela i due; u tezi (dogmi) o srei onih koji su siromani duhom (Blago siromanima duhom, jer je njihovo carstvo nebesko), koja ne samo to ne nudi nita vie od sentimentalnog misticizma, nego je i krajnje cinina, s obzirom na to da smatrati siromatvo tijela i duha vrlinom predstavlja atak kako na ovjekov stvaralaki duh tako i na njegov zdrav razum; u prii o krotkima kao nasljednicima zemlje (Blago krotkima, jer e naslijediti zemlju), koja podstie na ropstvo, nedjelotvornost, parazitsko bitisanje i slino. Crkva u Crnoj Gori je, znatno veim bavljenjem pitanjima ivog ivota svojih vjernika nego njihovim upuivanjem u svete tajne dogmatsko-doktrinarnog karaktera, donekle uspjela da izbjegne status vjerske organizacije na koju se u potpunosti odnosi ocjena Karla Kauckog da je hrianstvo pobijedilo ne kao prevratnika, ve kao konzervativna sila, kao nova potpora ugnjetavanju i eksploataciji, jer ne samo to nije odstranilo carsku mo, ropstvo, siromatvo masa i koncentraciju gospodstva u malo ruku, ve ju je uvrstilo. Ipak, ni u tom pogledu nije sasvim ostala mimo svijeta. O tome, uostalom, govore mnoge sekvence, osobito iz ivota njenih prelata.

Karakteristian peat
Osim tog opteg, za sve hrianske crkve vie-manje karakteristinog peata, na religijskom i politikom tijelu CPC utisnuta su i etiri domaa, po njen etiki habitus i drutvenu poziciju ne ba srena biljega. Prvi takav domai biljeg Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, pod ijom teinom se esto pribliavala granici gubljenja smisla i moi postojanja, utisnut je jo u vrijeme mitropolita Vasilija, Petra I i Petra II. Nije se radilo samo o tome da su, kako istoriari kau, gotovo svi mitropoliti iz porodice Petrovi-Njego bili vladari po opredjeljenju i djelovanju, a duhovnici samo po inu i imenu, usljed ega su se ivotom crkve bavili onda kada su ih na to primoravale administrativne obaveze, meu kojima su opet najee bile obavljanje rukopoloenja i izdavanje sentencija ili presuivanje u

svetenikim sporovima. Radilo se i o drugim podjednako relevantnim stvarima, poput, na primjer, ovih: prvo, da su mitropoliti zbog estih odsustvovanja iz zemlje (ponekad i viegodinjih), koja su bila motivisana politikim razlozima, proputali da (u)rade i onaj dio crkvenih poslova na koje su ih primoravale prilike i koje su smatrali tek uzgrednom obavezom; drugo, da nastojanje mitropolita da zaposjednu kormilo politike vlasti u zemlji nije ujedno znailo jaanje crkve kao politikog faktora, koje bi dovelo do uspostavljanja neke vrste teokratske vlasti i moi crkve po tom osnovu, budui da je njihova orijentacija imala strogo lini i dinastiki karakter i ogledala se u ambiciji da se izdjejstvuje vlastita inokosna, vansistemska i nadsistemska vodea pozicija (u tom smislu su se ak zalagali da se crne kape u mirska djela ne mijeaju); tree, da mitropoliti u borbi za politiku vlast nijesu birali sredstva, usljed ega se neka njihova postupanja prema imovini i ivotima protivnika nijesu razlikovala od onih iz vremena inkvizicije, niti su manje od njih bila inherentna sa svetom ulogom koju su vrili. Lini usponi mitropolita na piramidi vlasti, ukoliko ih je bilo i kada ih je bilo, jednako kao i pomo u vjerskim knjigama i opremi koju su donosili sa dalekih putovanja, nijesu mogli da kompenzuju tete koje je crkva kao organizacija od svega toga imala. To nije moglo da uini ni osvjedoeno veliko i viteko angaovanje crnogorskog svetenstva u oslobodilakoj borbi. Naprotiv, svaki korak naprijed u jaanju politikog prestia i uticaja crnogorskih prelata zakonito je znaio korak nazad u drutvenoj poziciji i prestiu crkvene organizacije na ijem su elu bili.

Uloga predlagaa
Drugi domai biljeg Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, od ijih se nekih posljedica nikada nije sasvim oporavila, utisnut je njenom reformom u doba knjaza Danila. Ovaj zemaljski gospodar je, naime, svojom crkvenom reformom koja dodue nije sezala do ambicija kakve su imali vojvoda Albreht Pruski ili kraljevi Henrik VIII i Dejms I u pogledu obima i karaktera nametanja vlastitih ingerencija u duhovnoj sferi, ali nije bila ni daleko od njih optem opadanju uticaja crkve iz vremena svojih dinastikih prethodnika dodao jo i njeno slabljenje po barem pet formalnih i jednom faktikom osnovu. U prvom sluaju, tj. u sluaju formalnog slabljenja pozicije crkve u Crnoj Gori, radilo se o tome: prvo, da je ozakonjeno ono to je epan Mali praktikovao tokom nekoliko godina svoje vladavine (odvojenost crkve od drave), ime su linosti na elu Cetinjske mitropolije liene veoma vane reference njihovog prestia i uticaja;

drugo, da je Knjaz na sebe preuzeo ne samo ulogu predlagaa kandidata za mitropolita, ve i onoga ko odluujue utie na to ko e na mitropolitsku funkciju biti izabran; tree, da je takvim rasporedom snaga i odnosa na relaciji svjetovni vladar duhovni poglavar, ovaj drugi doveden u poloaj potpune zavisnosti od prvog, koji faktiki upravlja crkvom; etvrto, da mitropolit vie nije morao biti roeni Crnogorac iz poznate crnogorske porodice, ve je to mogao biti bilo koji stranac srpskog porijekla, ukoliko je ispunjavao kriterijum podobnosti mjeren interesima i potrebama (linim i dinastikim) svjetovnog gospodara; peto, da je promjenom spoljnog izgleda svetenika, putem uvoenja obaveze o putanju brade i noenja dugih crnih haljina, izvreno, makar tendencijski, njihovo prevoenje iz reda ratnika, koji se od plemenika nijesu razlikovali ni po oruju ni po oblaenju, u uniformisane vjerske inovnike poput svih ostalih u pravoslavlju.

Protiv Crne Gore


U drugom sluaju radilo se o oficijelnoj promociji kulta sv. Save u crnogorskom kolstvu, a time i utemeljenju crnogorskih kolskih programa na ideologiji svetosavlja, im su potisnuti u drugi plan ili savim izbrisani iz sjeanja vlastiti kulturni zasadi, narodni i crkveni kultovi i idoli, odnosno dravni ideali. Nezavisno od toga to je Knjaz takvim reformama htio da postigne, crkva u Crnoj Gori je iz njegovog vremena objektivno izala znatno pobrkanija nego to je prije bila. U njenom reformisanom lancu dvije karike e se pokazati odve krhkim da bi izdrale teret takvih promjena. To su bile odluke da za mitropolita CPC moe biti biran svako koga odredi svjetovni gospodar, nezavisno od toga da li je roeni Crnogorac, ime se CPC od bojeg i narodnog sluge pretvara u ancilu svjetovnog gospodara, koji, mada to nastoji, ne uspijeva da kotrolie njenu duhovnu djelatnost, odnosno odluka da se za njenu novu duhovnu orijentaciju uzme svetosavlje, koje e je snano vezati za ideologiju Srpske pravoslavne crkve i njene politike ciljeve i interese, i time nuno okrenuti kako protiv Crne Gore tako i protiv njenog gospodara.
www.pobjeda.me/2011/12/15/radovan-radonjic-sudbina-crnogorske-pravoslavne-crkve-3/

Radovan Radonji: Sudbina Crnogorske pravoslavne crkve (4)


Objavljeno: pet, 16. dec, 2011.

Obnova CPC 1993. godine predstavljala je, sutinski gledano, odgovor slobodoljubivih Crnogoraca na nastojanje njihovih mladih, pametnih i lijepih sugraana, okupljenih u vostvu AB revolucije, da programom srpske duhovne obnove, na ijoj su realizaciji angaovali Srpsku pravoslavnu crkvu, uvrste svoju poziciju na politikom kormilu zemlje. Trei domai biljeg Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, pod ijom teinom je prestala da postoji tokom gotovo itavog stoljea, i ije teke posljedice i danas osjea, utisnut je 1918. godine. Njene vodee linosti su, naime potpuno ignoriui logiku faktikog crnogorskog povijesnog kretanja uporno istrajavale na onom duhovnom kontinuitetu, iji jedan od emanata predstavlja istorijski i teorijski neutemeljena teza predsjednika Crnogorske vlade iz 1910. godine, da je Mitropolija Cetinjska jedina Svetosavska Episkopska Stolica, koja je bez prekidanja do danas sauvana, i kao takva zakonita prestonica i nasljednica Peke Patrijarije. Takvim svojim uenjem, inae sasvim korespondentnim sa nacionalno-dravnim uenjem knjaza-gospodara, koje vrhuni u njegovoj tezi o Crnoj Gori kao drugom srpskom kraljevstvu, koje se, uz ono u Srpskom Podunavlju, uspostavlja na Srpskom Primorju, predstavljalo je platformu na kojoj e, prvom pogodnom prilikom, Crnogorska pravoslavna crkva biti i formalno pripojena Srpskoj pravoslavnoj crkvi. in sjedinjenja To se i desilo nepunih mjesec dana nakon to je Podgorika skuptina usvojila rezoluciju o prisajedinjenju Crne Gore Srbiji. Obrazloenje takve odluke elnika CPC glasilo je: Poto je Velika Narodna Skuptina Srpskog naroda u Crnoj Gori 13/26. novembra ove godine donijela odluku, da se nezavisna Crna Gora ujedini sa bratskom Kraljevinom Srbijom i Jugoslavijom, to je na Arhijerejski sabor, kao najvia duhovna vlast nezavisne Crne Gore u Crnoj Gori, u svojoj sjednici odranoj 16/29. decembra 1918. godine jednoglasno donio rjeenje, da se autokefalna crkva u Crnoj Gori sjedini sa nezavisnom Sv. Pravoslavnom Crkvom u Kraljevini Srbiji, a sa ovom zajedno i sa cijelom Srpskom Pravoslavnom Crkvom u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. in tog sjedinjenja je, s koje god se strane gledao, bio i in odricanja Crnogorske pravoslavne crkve od sebe same i svoje autokefalnosti. Sve se to dogodilo prije donoenja famoznog dekreta Aleksandra Karaorevia o stvaranju Autokefalne Ujedinjene srpske pravoslavne crkve Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, tako da se u itavoj stvari zapravo ne radi o

apriornom kraljevom hegemonistikom nasrtaju na CPC, s ciljem da se ona ukine, ve o samoukidanju CPC kojim je ila u susret ostvarivanju velikosrpskog projekta, ba kao to je to bilo i u sluaju odluka Podgorike skuptine. injenica da kralj Aleksandar Karaorevi i njegova dvorska svita u itavoj stvari nijesu bili van igre ne mijenja u biti karakter tog ina, niti dozvoljava da se njegovo autorstvo pripie ikome drugo do Arhijerejskom saboru, kao najvioj duhovnoj vlasti nezavisne Crne Gore u Crnoj Gori. To to je Arhijerejski sabor odluivao u krnjem sastavu, suprotno vaeem najviem kanonskom aktu CPC i Ustavu Crne Gore, u uslovima kad je zemlja bila okupirana a njen suveren se nalazio u izbjeglitvu, ne mijenja injenicu da je njegova odluka, ba kao i odluka Podgorike skuptine, bila eminentno domaa stvar direktno usmjerena protiv Crne Gore i vitalnih interesa njenih graana. Uticajan protivnik Konano, etvrti domai biljeg Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, pod ijim teretom ona danas tako teko i nemono hrope, utisnule su voe AB revolucije, od kojih se neki i dalje nalaze na vlasti. Obnova CPC 1993. godine predstavljala je, sutinski gledano, odgovor slobodoljubivih Crnogoraca na nastojanje njihovih mladih, pametnih i lijepih sugraana, okupljenih u vostvu AB revolucije, da programom srpske duhovne obnove, na ijoj su realizaciji angaovali Srpsku pravoslavnu crkvu, uvrste svoju poziciju na politikom kormilu zemlje. Poto AB-ovci nijesu mogli sprijeiti formalnu obnovu, a time i legitimizaciju svog tako nezgodnog oponenta, budui da se obnovljena CPC od poetka iskazivala kao postojan i vrlo uticajan protivnik svake i svaije politike, kulturne i ine hegemonije nad Crnom Gorom, pa i one u ijoj slubi je bila njihova revolucija, pribjegli su krajnjoj mjeri stavljanju na neogranieno raspolaganje crnogorskih narodnih i crkvenih dobara (kao i izgradnju novih), ukljuujui i kulturno-istorijske vrijednosti najvieg ranga, saveznikoj im SPC, s ciljem da, s jedne strane, jo vie pridobiju njenu naklonost i podrku, s druge, sprijee izrastanje obnovljene CPC u za njih nerjeiv problem, do ega bi dolo ako bi joj se dozvolilo da svojem naraslom moralnom ugledu i prestiu pridoda jo i odgovarajuu materijalnu snagu i mo. Taj tranzicioni akt elnika aktuelne vlasti, pokazao se, makar i za trenutak, za njih veoma lukrativnim. Bez mogunosti da koristi vlastita i narodna dobra, s malim izuzecima od svih oficijelnih faktora tretirana kao stranac u crnogorskom drutvu i dravi vie nepoeljan zbog toga to svojom tobonjom kanonski nepriznatom djelatnou ugroava dignitas oficijelnom pravoslavlju, nego koristan kao povremeni i privremeni partner u igri identitetskih kontroverzi kada ove pomau vlast u sticanju politikih benefita CPC se nala u poziciji za ije odreenje najvie pristaje stara crnogorska sintagma ni na put, ni na dom. To to takva njena pozicija odraava poziciju i njene drave, bar za sada je, reklo bi se, mala briga aktuelne vlasti. Uzmak mitskog pred razumom Zato rjeenje problema s kojima se suoava CPC nije samo stvar njenih vjernika i potovalaca i ne zavisi bitno od kakvoe njihovog duhovnog materijala religijske

provenijencije, u smislu da bi se njegovim promjenama neto dramatino promijenilo u njenoj poziciji i ulozi? Vie je momenata i elemenata koji to objanjavaju. U prvom redu, prolo je vrijeme kada su religija i religijska svijest determinisale svekoliku ovjekovu duhovnost, a crkvene dogme uspjeno odolijevale sve snanijim izazovima racionalnih (sekularnih) shvatanja svijeta i ivota. Opti uzmak mitskog i mistikog pred razumom uinio je da Tertulijanovo uenje o tome da je ljudima poslije Hrista svaka znatielja izlina, ba kao to je suvino i svako istraivanje poslije jevanelja, odavno vie ni izdaleka nema onu privlanu snagu kojom je odisalo u vrijeme svog nastanka. Isto se desilo i sa uvenom filozofemom istog pisca Credo quia absurdum est (Vjerujem jer je suprotno razumu). Sve vie je onih koji e se prije povesti za (vlastitim) razumom (to god to kod njih znailo), nego se prikloniti nauku Jovana Krstitelja: Ne oekuj drugog uitelja, ima boju rije i niko te nee poduiti kao ona. Hamletovska dilema Grka Epikteta, kojom se bavi Bertnard Rasel u svojoj Istoriji zapadne filozofije, o tome da li je ovjek samo glumac u igri koju je postavio Bog, ili je sam tvorac te igre, njen scenarist i izvoa, odavno ne privlai panju uenih. Spremnost da se u ime transcendentalne nade o srenom ivotu na onom svijetu podnosi sva bijeda ivota na ovom, nije vie odlika ak ni onih sa dna drutvene ljestvice. Hriansko ne brinite i ne pitajte to emo jesti, piti, obui, nego traite carstvo nebesko i njegovu pravdu, a sve ostalo e vam se dati, ne doima se odve smisleno, i nije superiorno, u odnosu na pagansko prvo ivi, pa onda filozofiraj. Odavno nijesu zamislivi ni scenariji poput onih iz vremena kad je uzmak filozofije pred religijom i simbolino oznaavan zatvaranjem Atinskog univerziteta u Konstatinopolju da bi se izgradila Aja Sofija hram boje mudrosti. Um i srce u ravnotei Uz navedeno, svakako, treba imati u vidu jo dvije stvari. Prva se odnosi na to da rezultati najnovijih naunih istraivanja, vrenih s ciljem da se objasni odnos izmeu ovjekove emocionalne i racionalne inteligencije, nude prilino uvjerljive dokaze u pogledu toga: da emocionalna inteligencija (pod kojom se podrazumijeva svijest o ovjekovim osjeanjima) nije suprotna racionalnoj inteligenciji, ve je samo od nje razliita, zasebna sposobnost; da biti racionalan ne znai potiskivati emocionalno ve ga na pravi nain koristiti; da emocionalni i racionalni um nijesu inkompatibilne ve komplementarne sposobnosti od ije saradnje zavisi to e i koliko ovjek ostvariti u ivotu; da ovjek moe biti srean i uspjean samo onda kada su mu, kako bi Paskal rekao, logika uma i logika srca u ravnotei.

www.pobjeda.me/2011/12/16/radovan-radonjic-sudbina-crnogorske-pravoslavne-crkve-4/

Radovan Radonji: Sudbina Crnogorske pravoslavne crkve (5)


Objavljeno: sub, 17. dec, 2011.

Radovan Radonji Zato rjeavanje problema CPC, kao u biti demokratskog i politikog, ima sve atribucije dravnog razloga i podrazumijeva radikalnu promjenu politike aktuelne vlasti prema pitanju ljudskih prava i sloboda, odnosno prema pitanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta crnogorskog naroda i drave? Pie dr Radovan Radonji akademik DANU Zato, mogao bi da glasi kratak odogovor, to aktuelna vlast inae (o)stavlja potonjeg, etvrtog domaeg biljega na CPC, kojim joj je onemoguen (zabranjen) svaki pristup vlastitim sakralnim objektima i materijalinim dobrima, a time faktiki uskraen i jedan od elementarnih uslova za opstanak svojom ne samo crkvenom, nego, u velikoj mjeri, i svekolikom unutranjom dravnom politikom u oblasti ljuskih prava i sloboda i dalje vrsto stoji na pozicijama onog kanonizma kojim je, i u ime kojega je, tokom minule dvije decenije svesrdno pomagala Srpsku pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori u ostvarivnju njene ambicije da izraste u vansistemsku i nadsistemsku silu, pored koje nema mjesta ne samo za CPC ve ni za nezavisnu crnogorsku dravu. Da se tu ne radi o pukom prividu ili pogrenom utisku nekoga ko ne razumije sutinu stvari, ve o faktima koji se ne mogu porei, govori kako mnotvo prilika koje je vlast propustila da u tom pogledu neto promijeni tako i njena poruka od prije godinu-dvije na temu odnosa drave i crkve u Crnoj Gori, utemeljena na sljedea tri stanovita:

Privlana retorika
prvo, da je nakon nasilnog ukidanja crnogorske drave ukinuta i autokefalnost CPC koju je ona nesporno imala;

drugo, s obzirom da smo obnovili dravnost, treba da budemo istrajni u naporima da se obnovi autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve; tree, da drava treba da obezbijedi pravo svakog graanina na slobodu vjeroispovijesti, umjesto da ga usmjerava ka ovoj ili onoj crkvi, ili da mimo nadlenosti dravni organi tumae ta je, a ta nije kanonsko pravo, budui da se ve zna koja je procedura za legitimisanje crkve u okviru kanonskog prava. O emu se zapravo u navedenoj poruci radi i to je problematino u njenoj, naizgled, krajnje principijelnoj i za CPC i njene vjernike privlanoj retorici? Radi se, naprosto, o tome da poruka time to implicira stanovite po kome obnavljanje CPC istodobno nije podrazumijevalo i obnovu njene autokefalnosti (mada ne objanjava kako je to mogue, tj. kako se moe obnoviti crkva koja je bila nasilno ukinuta, a da obnova autokefalnosti koju je nesporno imala ostane kao problem koji istrajnim zalaganjem tek treba rjeavati) direktno stavlja do znanja graanima Crne Gore da njihova odluka, da umjesto silom im nametnute tue crkve imaju svoju, nije punovana dok im to neko (sa strane) ne prizna. Izmeu vie momenata i elemenata koji sutinski upozoravaju na takvu njenu prirodu, mogu se navesti sljedea tri.

Sluajno i namjerno
U prvom redu, u poruci se, sluajno ili namjerno, kanonsko pravo, s jedne strane, izbacuje kroz prozor naglaene nenadlenosti dravnih organa da tumae to ono znai, da bi se, s druge, to isto kanonsko pravo vratilo u politiku upotrebu kroz vrata navodne izvjesnosti (zna se) da postoji procedura za legitimisanje crkve u okviru kanonskog prava to faktiki znai da za crnogorsku vlast postoji kanonsko pravo koje regulie proceduru za legitimisanje crkve (u koje ona nee da se mijea), ali da smatra legitimnom samo crkvu koja je prola tu proceduru, tj. koja je kanonski priznata. Porukom se, dalje, sluajno ili namjerno, prenebregava injenica da u istonom hrianstvu ne postoji nikakvo, pogotovo optevaee kanonsko pravo koje propisuje kroz iju i kakvu proceduru legitimisanja neka crkva valja da proe da bi bila priznata, ve postoji samo pravo vjernika da ako hoe i kad hoe formiraju svoju crkvu (zar se u Crnoj Gori ak i mitropoliti nijesu birali na optem narodnom zboru?), s tim da norme koje oni ustanove radi regulisanja odnosa u toj svojoj organizaciji, kao i radi regulisanja veza i odnosa te svoje organizacije sa njoj slinim organizacijama u zemlji i svijetu, predstavljaju najvie i za tu crkvu jedino relevantno (vaee) kanonsko pravo to sljedstveno tome znai da za Crnogorsku pravoslavnu crkvu, kao i bilo koju drugu pravoslavnu crkvu u svijetu, ukoliko se njeno postojanje kao drutvene organizacije ne kosi s pozitivnim pravom domicilne drave, nema drugog i vieg prava od onog utemeljenog na volji onih koji su je formirali, kao to nema ni bilo koga osim njenih konstituenata (vjernika) ko je pozvan da joj daje legitimitet i u ijoj je formalnoj i faktikoj nadlenosti da je priznaje.

Izvanjski autoriteti
Najzad, pomenuta poruka time to, sluajno ili namjerno, inistira na proceduri za legitimisanje crkve u okviru kanonskog prva direktno i grubo atakuje na osnovno ustavom garantovano demokratsko pravo crnogorskih graana da svoja religijska vjerovanja iskazuju onako kako im najvie odgovara i u okviru organizacije koju u tom pogledu sami izaberu prema sopstvenim potrebama i mogunostima. Jer, upravo se na to svodi, i upravo to u krajnjoj liniji znai, u njoj implicitno naznaena potreba konsultacije izvanjskih autoriteta (poput, recimo, patrijarha vaseljenskog) radi utvrivanja kanonskog statusa CPC u cilju obnavljanja njene autokefalnosti, a time nuno i radi utvrivanja drutvene pozicije i prava njenih vjernika. Na stranu to to autoritet o kome je rije, ni kao duhovni velikodostojnik ni bilo kako drugo, nije nadlean da rjeava ak ni crkvene probleme izvan svoje partijarije, a kamoli, kako to u konkretnom sluaju proizilazi, da se bavi crnogorskim politikim i dravnim pitanjima, budui da traenje miljenja spolja o prirodi i moguoj poziciji nekog drutvenog subjekta u svojoj zemlji pripada sferi politikog i dravnog, a ne vjerskog. O drugim moguim implikacijama poruke o kojoj je rije, gotovo da je suvina svaka pria. To, meutim, ne vai za priu o njenoj oiglednoj utemeljenosti na politikoj filozofiji apres moi le deluge, a time nuno i njenoj u mnogom pogledu objektivno suicidnoj prirodi. Poruka je, naime, nezavisno od toga to su njeni autori preko nje stvarno eljeli da postignu, objektivno u funkciji odranja postojeeg stanja u aktuelnom crnogorskom vjerskom prijeporu. Dakako, takva njena funkcija moda i ima neki efemerni pozitivni efekat za onoga ko misli da se na talasu uzburkanih identitetskih pitanja, i neizvjesnosti koja povodom njih jo traje, moe stii do nekog politikog benefita. Na dui rok, meutim, ona neizbjeno vodi kako razaranju bia nezavisne crnogorske drave tako i istorijskom porazu i nestanku zagovornika startegije profitiranja na kratke staze. Jer, u itavoj stvari se sutinski ne radi o CPC i njenoj trenutnoj pozicioniranosti spram drugih vjerskih i inih organizacija i zajednica u Crnoj Gori, ve o zakinutosti crnogorskih graana u ljudskom i demokratskom pravu da imaju drutvo i dravu u kojima e po mjeri vlastitih interesa i potreba suvereno odluivati o bitnim pitanjima svog ivota.

Ulje na vatru
Da poruka o kojoj je rije implicira upravo takve uinke, osobito pokazuju injenice: da podgrijavanje i produavanje u nedogled prie o kanonskom problemu (ne)utemeljenosti CPC, na jednoj strani, prua bogomdanu priliku pojedinim piscima da svojim argumentovanjima kad je ko i u kom crkvenom aktu odnosno naunom tekstu priznao autokefalnost CPC dolivaju ulje na vatru sporenja o neemu to je nesporno stvar vjernika CPC i nikog vie i, na drugoj strani, omoguava aktuelnoj vlasti da, pod izgovorom da eka da se taj spor rijei, odlae suoavanje sa zakonom onih koji su tekom zlouptrebom slubene dunosti predali (ili prodali) crnogorsku crkvenu i narodnu imovinu stranim pravnim i fizikim licima to ujedno znai i da preutno

abolira otimainu crnogorskih drutvenih i dravnih dobara, odnosno legalizuje pravo na podrivanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta vlastite zemlje;
http://www.pobjeda.me/2011/12/17/radovan-radonjic-sudbina-crnogorske-pravoslavne-crkve-5/

Radovan Radonji: Sudbina Crnogorske pravoslavne crkve (6)


Objavljeno: ned, 18. dec, 2011.

Radovan Radonji Gubitak vlastite drave, koji je uslijedio kao logina posljedica takvog gospodarenja, zadugo je Crnu Goru uveliko liio onih oblika i sadraja drutvenog ivota bez kojih u njoj nije moglo biti dovoljno ni demokratske, ni ljudske emancipacije. Neke od posljedica tog i takvog nasljea i dalje pulsiraju Da produavanje neizvjesnosti u pogledu ishoda tekueg prividno vjerskog rata (jer, nije u pitanju borba izmeu vjera ve borba za odreene pozicije i prava u crnogorskom drutvu i dravi, u kojoj nijesu u sporu CPC i SPC, uprkos njihovim antipodnim pozicijama u odnosu na crnogorsko nacionalno i dravno pitanje, ve CPC i crnogorska drava), radi lake manipulacije njegovim crkvenim akterima u neije partijske ili druge strateke svrhe, htjelo se to ili ne, znai uvrivanje politike iji kraj, zakonito, mora doi u znaku kraja drutva i drave u kojima se takva politika mogla zametnuti i dobiti pravo graanstva;

Molbe i naredbe
Da na takav ishod aktuelnog crnogorskog dravno-politkog trenda dovoljno ubjedljivo i jasno ukazuje nezaustavljivo postreferendumsko, s jedne strane, opadanje moi i uticaja CPC, kao organizacije koja kroz svoju unutranju religijsko-duhovnu djelatnost i ekumensku interkonfensionalnu orijentaciju snano i postojano afirmie crnogorsko nacionalno i dravno bie i, s druge, irenje aktivnosti i jaanje uticaja SPC, kao organizacije koja se i programski i konkretno-djelatno iskazuje kao postojano uporite i utoite velikosrpskog nacionalnog i dravnog uklona u Crnoj Gori, ija je mo toliko narasla da ona, u potonje vrijeme, svoje non turbare circulos meos vie ne saoptava u vidu molbi ve kao naredbe.

Zato su jo uvijek mali izgledi da e aktuelna vlast u Crnoj Gori promijeniti svoj odnos prema pitanju ljudskih prava i sloboda, odnosno prema pitanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta zemlje, ukoliko to bude zavisilo od datog stanja demokratske svijesti i volje graana kao faktora uticaja na tu promjenu? Odgovor na ovo pitanje mogao bi se, sasvim dobro, iskazati u formi kontrapitanja: A zar bi tamo gdje postoji razvijena demokratska svijest graana mogla opstati politika vlast koja ne poznaje ciceronovsko pravilo sub lege libertas i za koju dobro ljudi i drave na ijem je elu nije najvii zakon? Tome bi, moda, trebalo dodati jo samo to da nijedna pravna norma, ukljuujui i one koje se smatraju najboljim i najdemokratskijim, nema gotovo nikakvu faktiku snagu ukoliko nije ukorijenjena u nepisanim zakonima ovjekove estitosti, pravednosti i graanske hrabrosti. Drugaije reeno, insuficijentnost crnogorskih graana u tim nepisanim zakonima, osnovni je razlog zbog kojeg nije realno oekivati da njihova demokratska svijest bude dovoljno jak faktor uticaja na promjenu odnosa aktuelne vlasti prema pitanju ljudskih prava i sloboda, odnosno prema pitanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta zemlje. Konkretno, radi se o sljedeem.

Daleko i otueno
U Crnoj Gori je, istorijski i teorijski gledano, na formiranje toga to bi se moglo nazvati ovjekovim misleim duhom (res cognitas), osim nekih tzv. optih, uticalo i vie specifinih momenata, U prve momente se mogu uvrstiti barem dva. Jedan se odnosi na to da su i Crnogorci, uprkos svojim psiholoko-etikim svojstvima koja se obino oznaavaju kategorijama ojskog i sojskog, makar i djelimino, zahvaeni sindromom koji Makijaveli inae smatra prisutnim kod svih ljudi, a manifestuje se u tome da su naklonjeni prije zlu nego dobru, prije grubosti nego blagosti, prije kukaviluku nego odvanosti, prije ravnodunosti nego plemenitom angaovanju. Drugi se momenat odnosi na to da su ljudi na prelazu iz podanike u participativnu politiku kulturu a upravo tu se Crna Gora sada nalazi i dalje spremniji da na vlast, politiku i uopte javni drutveni ivot kudikamo vie gledaju kao na neto daleko i otueno, izvan njihovog uticaja i odgovornosti, nego kao na sferu iskazivanja dijela vlastite ljudske prirode u kojoj mogu traiti i nalaziti tano onoliko koliko u nju unesu, ukljuujui i usmjeravanje odnosno kontrolu svega to se tamo deava. Meu specifino crnogorskim momentima, koji se iskazuju kao determinirajui za razvoj demokratske svijesti graana, dva su takoe vanija od ostalih. Jedan od ta dva momenta odnosi se na injenicu da su okolnosti u kojima se, kako se to obino kae, istorijski formirala ovjekova drutvena sutina (ijim se bitnim komponentama smatraju svijest i savjest), u Crnoj Gori bile znatno nepovoljnije nego drugdje. Tako, dok se u najveem broju evropskih zemalja odvijao proces viestrane (nacionalne, dravne, kulturne i svake druge) emancipacije, utemeljene na tekovinama

graanskih revolucija, u Crnoj Gori se deavalo suprotno. Nastojanje njenih gospodara, snano pomognutih od strane pokrovitelja, da drutveni i politiki razvoj zemlje prilagode vlastitoj vansistemskoj i nadsistemskoj poziciji, vie je ovu prikivalo za postulate srednjeg vijeka nego to je otvaralo perspektivu njihovog nadilaenja. Naime, elja gospodara, da razvoj drutva i drave prilagode gabaritima Prokrustove postelje linih ambicija i dinastikih interesa, vie je Crnogorce gurala u etniko-vjerski integralizam pod ijim e teretom gubiti i duh i dah, nego to im je otvarala perspektivu civilizacijskog napretka i slobode.

Gubitak drave
Gubitak vlastite drave, koji je uslijedio kao logina posljedica takvog gospodarenja, zadugo je Crnu Goru uveliko liio onih oblika i sadraja drutvenog ivota bez kojih u njoj nije moglo biti dovoljno ni demokratske, ni ljudske emancipacije. Neke od posljedica tog i takvog nasljea i dalje pulsiraju. Drugi specifini momenat, koji se iskazuje kao bitno limitirajui za razvoj demokratske svijesti graana, odnosi se na to da je prevrat u Crnoj Gori, od prije dvadesetak godina, uprkos drugaijoj retorici koja ga je pratila, znatno manje izvren na podlozi oslobaanja drutva od monizma, autoritarizma i birokratskog diriizma nego radi promjene personalnih nosilaca takvih uklona. Rijeju, akteri prevrata nijesu stupili na istorijsku scenu kao vjesnici mladosti, tj. kao nosioci ideje uistinu novog, vieg i boljeg od prethodnog, ve kao podmladak onih koje su smijenili. Dovoljno je samo da vi odete, upueno staroj generaciji, nije izviralo iz razvijene kritike svijesti o stvarnim, ne tako malim ogranienjima datog drutvenog sistema, odnosno spremnosti da se ona otklone stvaranjem neega odista boljeg i prihvatljivijeg, ve iz aprironog zahtjeva da se stvori prostor za vlastitu politiku promociju na talasu trenutno mogueg i lukrativnog. Tranzicija, koja je uslijedila na tim osnovama, pa jo posredovana nekim reliktima liberalnog kapitalizma, zakonito je morala zavriti u nekoj vrsti klijentelizma, sa svim posljedicama koje donosi, na jednoj strani, masovna proizvodnja slabih, osiromaenih i poraenih, koji su raznim prinudama stavljeni pod zatitu monih i bogatih i, na drugoj, uvrivanje moi vladajuih drutvenih grupa svakovrsnim manipulacijama, ukljuujui i onu koju podrazumijeva irenje zakona trita na sve sfere i sadraje ivota, u smislu da je sve na prodaju i da je legitimno sve to se legalno moe kupiti.

Protiv vlastite zemlje


Interesna struktura crnogorskih graana, to se tokom potonje dvije decenije formirala na tim zasadima, nuno je morala poprimiti karakter spleta krajnje sloenih i isto toliko protivurjenih socijalno-politikih i psiholoko-etikih tendencija i orijentacija, kojima ton daju tri dominantne antidemokratske opcije: ona, iji je raison detre sadan u petrificiranju postojeeg odnosa snaga drutvene moi, radi ega besprizivnu okrenutost aktuelnoj vlasti, s ciljem da se ova ouva po svaku cijenu, smatra jedinom relevantnom mjerom vrijednosti vlastite i ine;

ona, iji je zatitni znak apriorna antivladina nastrojenost, motivisana tuim velikodravnim interesima, radi ega zduno prihvata sve to je u tom pogledu opipljivo korisno, ukljuujui i predani rad protiv vlastite zemlje; ona, koja u principu nema problem pro et contra identifikacije u odnosu na vlast, ali ima probleme sa sobom samom, budui da u sve sumnja, u sebe ne vjeruje, ne smatra se pozvanom na akciju za bilo to izvan okvira strogo linog, a svekolik svoj odnos prema zbivanjima na javnoj sceni zasniva na hrianskom naelu sustine et abstine (izdri i uzdri se). Etos i timos determinisani takvom trijadom, veoma su daleko ak i od elementarnog demokratskog etikog i politikog supstrata. Demokrata u svojoj linosti sjedinjuje razum sa hrabrou, otpor svakom pritisku sa prezirom prema svakoj primamljivoj ponudi, princip suum cuinque tribure (svakome svoje dati) sa pravilom kakav sam, tako mi je, spremnost da stalno tei boljem i viem sa svijeu da se nita to je dobro ne dobija brzo i lako. Da upravo toga nema u biu i bitku masovnih subjekata na crnogorskoj drutvenoj sceni ne govori samo njihov odnos prema pitanjima osnovnih ljudskih prava i sloboda, karakteristian po tome: to jedni u svakoj aktuelizaciji tog pitanja prepoznaju neki i neiji konspirativizam, tj. akt neke i neije zavjere protiv poretka i vlasti koja ga simbolizuje; to drugi pitanje ljudskih prava i sloboda poteu samo u dva sluaja kad podizanjem tenzija po tom osnovu treba da zatite neki od ugroenih vlastitih monopola i kad procijene da teza o totalnoj ugroenosti ljudskih prava i sloboda ide na ruku njihovoj strategiji destrukcije Crne Gore po nacionalnoj i dravnoj liniji;

Kako drugi hoe


to trei imaju preeg posla od toga da se bave neim to ih se, u krajnjoj liniji, mnogo ne tie i to e, ionako, biti ureeno kako drugi hoe. O tome, jednako uvjerljivo, govori i neodoljivi utisak da je ak i meu vjernicima i potovaocima CPC znatno manje spremnih da preuzmu na sebe dio odgovornosti za rjeavanje problema s kojima se ona suoava, od onih koji, iz nekog svog (linog, porodinog, plemenskog, etikog ili etnikog) razloga: onda, kad se treba suoiti s istinom o tome to su i gdje se nalaze glavni problemi CPC, te s kakvom se svojom dravom, njenom istorijom i aktuelnom politikom u tom pogledu ima posla hoe da zamure, makar na jedno oko; onda, kad malo razmaknu zavjesu i shvate o emu su tu radi, ali ne vide kako se problem moe rijeiti hoe da izlaz potrae u samoobmani da Crnoj Gori i svemu njenom, nakon sticanja nezavisnosti, vie niko nita ne moe;

onda, kad shvate da rjeenje problema CPC nije u samoobmanama, kao to nije ni u bojim rukama ili u nadlenosti carigradskog patrijarha, ve u spremnosti njih samih da se po principu ko to makne prihvate tog posla hoe da tu ast galantno prepuste drugome.
http://www.pobjeda.me/2011/12/18/radovan-radonjic-sudbina-crnogorske-pravoslavne-crkve-6/

Radovan Radonji: Sudbina Crnogorske pravoslavne crkve (7 Kraj)


Objavljeno: pon, 19. dec, 2011. Promijeniti i ud i ponaanje - Politika koja je CPC dovela u poziciju ubogog, nemonog podstanara u vlastitoj zemlji nespojiva je s krucijalnim vrijednostima kulturno-duhovnog, nacionalnog, dravnog i svakog drugog bia i bitka Crne Gore i mora biti pohranjena tamo gdje joj je mjesto u ropotarnicu istorije Ima li se izloeno u vidu, nije teko zakljuiti: Prvo, da je politika koja je CPC dovela u poziciju ubogog, nemonog podstanara u vlastitoj zemlji, i koja takvu njenu poziciju koristi za osiguranje vlastite egzistencije, nezavisno od toga ime je determinisana (nacionalnim, religijskim i ideolokim predrasudama, elementarnim neznanjem, politikom kukavnou, nevjerovanjem u ozbiljnost i odrivost crnogorskog dravnog projekta ili besprizivnom spremnou da se sutinski interesi naroda i drave ponderiu interesima i ciljevima pojedinih drutvenih grupa), nespojiva s krucijalnim vrijednostima kulturno-duhovnog, nacionalnog, dravnog i svakog drugog bia i bitka Crne Gore i mora biti pohranjena tamo gdje joj je mjesto u ropotarnicu istorije; Drugo, da ukoliko se raskidu sa takvom politikom ne pristupi bez odlaganja i temeljito, sva pria o CPC i njenim nevoljama, na kraju, nee predstavljati nita drugo do rekvijem i njoj i Crnoj Gori samoj; Tree, da odluujue poteze politiko-pravnog karaktera na tom planu, u konkretnom sluaju kroz akt rekognacije, tj. zakonskog vraanja CPC prava na korienje njenih vjerskih objekata i narodnih dobara, treba da povue upravo onaj ko je takvu politiku stvorio i ko se njome i dalje slui aktuelna vlast; etvrto, da bez dobro organizovanog i dovoljno jakog pritiska na vlast da se angauje na tom planu i skine sa sebe janusovsku kouljicu politike koja, u ime tobonje zatite ljudskih prava i sloboda, te principa odvojenosti crkve od drave, dozvoljava da na crnogorskom drutvenom i dravnom prostoru izraste sila u slubi tuih interesa koja bitno ograniava njihov suverenitet i teritorijalni integritet, s tendencijom da ih sasvim potre, ova nee promijeniti ni ud, ni ponaanje;

Peto, da kritinu masu onih koji e svjesno i odluno, iz vlastitih ivotnih, a ne iz pukih sentimentalnih ili nekih drugih razloga izvriti potrebni demokratski pritisak na vlast da se angauje u navedenom smislu tek treba stvoriti, usljed ega tom zadatku, i samo njemu, treba da bude okrenut sav trud i napor vjernika i potovalaca CPC. Sve drugo se, u datim okolnostima, ini irelevantnim. Osobito, nije mudro vjerovati: da problem o kome je rije nije akutan, u smislu da CPC i Crna Gora s njim na leima mogu koliko hoe; da e taj problem umjesto graana Crne Gore rijeiti neko drugi, i da to moe uraditi na nain koji ne podrazumijeva njihovu demokratsku akciju na ostvarivanju vlastitih prava i sloboda; da bez dobro organizovanog i upornog rada u tom pogledu moe doi do promjene u svijesti crnogorskih graana, nakon koje e im biti jasno da zakinutost u osnovnim ljudskim pravima i slobodama postulira najvei dio svih njihovih drutvenih i politikih ogranienja i nesloboda, te da njihova faktika pozicija u tom pogledu, u krajnjoj liniji, zavisi od njih samih. P. S. Povodom naprijed reenog valjalo bi, moda, imati u vidu i nekoliko natuknica teorijske naravi, poput ovih: Da odrei se svoje slobode kako je govorio Ruso ne znai nita drugo do odrei se svog svojstva ovjeka, ovjeanskih prava, ak i svoje dunosti, pri emu nije moguna nikakva odteta za svakog onog, koji se svoga odrie, budui da takvo odricanje nije u skladu s ljudskom prirodom; Da ovjek nije, kako bi Herder rekao, pasivni proizvod sluajnih zbivanja, ve kraljevsko bie uzdignute glave, koje priroda i istorija slono vode prema kulturi iji je vrhunac religija ovjenosti, pri emu, razumije se, glavni inioci tog procesa nijesu pojedinci, nego narodi; Da bi ne vjerovati u mogunost, s jedne strane, kako Monteskje kae, odgoja naroda za demokratiju i, s druge, vanog uticaja koji je CPC upravo u tom pogledu imala nakon svoje obnove, znailo isto to i sumnjati u mogunost postojanja demokratske Crne Gore i smisao postojanja CPC kao jednog od istorijskih stoera njene duhovnosti; Da bi zanemariti, ili potcijeniti, te momente znailo isto to i ogrijeiti se kako o CPC samu, tako i o sutinu elementarnog ljudskog, budui da je vjerovanje u demokratiju i snagu onih koji u nju vjeruju smisleno ve i zbog toga to ona, kako bi K. Kosik rekao, proizilazi iz egzistencije ovjeka.
www.pobjeda.me/2011/12/19/radovan-radonjic-sudbina-crnogorske-pravoslavne-crkve-7-kraj/

(Kraj)

Radovan Radonji: Sudbina Crnogorske pravoslavne crkve (dodatak)


Objavljeno: sri, 21. dec, 2011.

Radovan Radonji Boansko i bogohulno - U prilog teze da pitanje sudbine CPC i njene faktike pozicije u crnogorskom drutvu i dravi ne zavisi, ili najmanje zavisi, od stanja emocija njenih vjernika i sljedbenika, pogotovo onih religijsko-doktrinarne provenijencije, prilino jasno govori i tradicionalno sloena vjernika struktura crnogorskog drutva Druga stvar se odnosi na injenicu da se i danas kao i tokom itave istorije civilizacije logika uma i logika srca, u krajnjoj liniji, formiraju upravo onako kako je jo Aristotel objanjavao u skladu s okolnostima. Okolnosti, pak, to ih je donijela postindustirjska era, sa svim njenim implikacijama, ukljuujui i sekularizaciju ovjekovog drutvenog ivota, nigdje, pa ni u Crnoj Gori, ne idu vie prevalentno u prilog logici uma i logici srca koja bi mogla da proizvede snagu i volju dostatnu da se problem CPC rijei u okviru nekog vrstog i postojanog religijsko-doktrinarnog uklona, tj. u ravni eminentno kulturolokog. Povremena, vie ili manje, snana pulsiranja tzv. fundamentalistikih religijskih grupa i pokreta, sa svim njihovim uincima, u biti ne dovode u pitanje tu optu pravilnost. Jer, i iza religijske indoktrinacije, kakva god i kolika god ona bila, obino se nalaze, preteno ako ne i sasvim, neki drugi motivi i razlozi. Otuda, tomistika doktrinarna natuknica vjeruj da bi razumio vie nigdje, pa ni u Crnoj Gori, ne pije vodu. Tri podjele Zatim, u prilog teze da pitanje sudbine CPC i njene faktike pozicije u crnogorskom drutvu i dravi ne zavisi, ili najmanje zavisi, od stanja emocija njenih vjernika i sljedbenika, pogotovo onih religijsko-doktrinarne provenijencije, prilino jasno govori i tradicionalno sloena vjernika struktura crnogorskog drutva. Tu strukturu, naime, osim podjele na religijski vjerujue i religijski nevjerujue, karakteriu jo barem tri podjele, ukoliko se zanemari da ni u Crnoj Gori nijesu nepoznata i okupljanja oko raznih, starih i novih, kultova i mitova. Rije je: najprije, o generalnoj podjeli crnogorskih vjernika na hriane, muslimane i sljedbenike drugih religija;

potom, o podjeli unutar hrianskog korpusa na optante istonog hrianstva (pravoslavlja) i zapadnog hrianstva (katolianstva); najzad, o podjeli unutar poklonika istonog hrianstva (pravoslavlja) na vjernike okupljene oko SPC (tzv. svetosavce) i vjernike okupljene oko CPC (tzv. autokefalce). Oekivati da bi u takvoj vjernikoj strukturi emocionalna komponenta religijskodoktrinarne naravi mogla predstavljati potku za formiranje kritike mase onih koji bi svojim duhovnim uticajem neto promijenili u datoj faktikoj poziciji bilo koje od postojeih crkava ili drugih vjerskih organizacija u Crnoj Gori, prilino je nerealno. To u punoj mjeri vai i za CPC. injenica da su se u nekim prigodnim situacijama, kao na primjer prilikom loenja crnogorskog badnjaka na Dvorskom trgu na Cetinju i drugdje, zajedno sa vjernicima CPC okupljali i katolici i muslimani, ne dovodi u pitanje gornju konstatciju. Hiljade okupljenih tim prigodama, razliitih po nacionalnoj pripadnosti i religijskim osjeanjima, tamo je dovodila i ujedinjavala oko zajednikog badnjaka ista ljudska potreba da u trenutku pogromakih spoljnih nasrtaja na njihovu dravu i pokuaja da se ona uniti unutrajim raskolima i bijedom, pokau da im je, kako bi Platon rekao, i te kako stalo do asti u takvim stvarima kao to su hrabrost, i brzina i snaga, ali i istinoljubivost, blagorodnost i najzad otmenost. S prolaskom tog vremena prole su i manifestacije zajednitva te vrste, a sa sticanjem nezavisnosti i meunarodnopravnim prizanjem Crne Gore kao suverene drave prestala je i poteba za, u biti ipak, politikim okupljanjima te vrste. Konkretno i apstraktno Najzad, u prilog teze da pitanje sudbine CPC i njene faktike pozicije u crnogorskom drutvu i dravi ne zavisi, ili najmanje zavisi, od stanja emocija njenih vjernika i sljedbenika, pogotovo onih dogmatsko-doktrinarne provenijencije, govori i supstancijalna kakvoa onoga to bi se moglo nazvati religijskom svijeu vjerujuih Crnogoraca. Za tu svijet je, naime, karakteristino: prvo, da ona, kao i svaka druga reglijska svijest, ak i onda kada najvie proima ovjeka, ne supstituie sve njegove duhovne dimenzije i potrebe; drugo, da i u onome to se u toj svijesti podrazumijeva kao najistija i najdublja boja vjera, osim uobiajenih hrianskih kultova i mitova, ima idosta natruna animizma, totemizma i drugih vjerovanja sa imanentnim im pshiloloko-etikim strukturama i imprimaturama; tree, da su Crnogorci boje, boansko, sveto i zavjetno, na jednoj strani, jednako kao i bogohulno i prokleto, na drugoj strani, vie i ee smatrali konkretnim ovozemaljskim nego apstraktnim, nikada do kraja spoznatljivim, transcendentalnim kategorijama i vrijednostima, usljed ega su svoje duhovne pastire kudikamo vie cijenili po svjetovnim (ratnikim ili politkim) uincima nego po crkvenim poslovima, koje im je nametala svetenika funkcija;

etvrto, da su Crnogorci u raznim posebnim okolnostima; koje kod njih nijesu bile rijetke, vie i lake od bilo koga iz redova brae po krstu mijenjali vjeru, a kad je trebalo i masovno se dehristijanizirali. Nita bez vlasti Za formiranje predstave o etikoj i inoj kakvoi svijesti religijski vjerujuih Crnogoraca i time za procjenu njenog mogueg uticaja na promjenu stanja u kome se CPC nalazi, svakako nije irelevantna, ni slika koju o interesno-obrazovnoj strukturi njihovog klira nudi jedan od kultnih crnogorskih prelata, kada u svom znamenitom dijelu mitropolita opisuje kao brinog i ne odve optimistiki nastrojenog dravnika, igumana kao prilino zanesenog (slijepog) filozofa, a svjetenika kao nepismenog narodnog ovjeka koji na sav svoj vjerski nauk i uinak gleda iz ugla ravnodunosti tipa ko e bolje, iroko mu polje. No, ak i pod pretpostavkom da sve naprijed navedeno nije kakvo stvarno jeste, a da ovo potonje vie ni izdaleka nije kakvo je bilo, oekivanje da bi unutar religijskog i etikog supsrata vjernika i sljedbenika CPC mogao nastati kvalitet dovoljan za neku ozbiljniju promjenu stanja u kome se ona nalazi nije realno. Jer, i kad bi se takav kvalitet imao, opet se bez volje vlasti, nadlene za akt formalno pravnog preinaenja vlastitih odluka u oblasti imovinsko pravih odnosa nita ne bi moglo postii, a da to bude unutar ustavnog poretka zemlje. * * * Napomena: Ovaj nastavak teksta je trebalo da bude objavljen u subotnjem broju Pobjede, ali tehnikom grekom urednika to nije bilo mogue. Zato ga objavljujemo u dananjem broju kako bi itaoci imali potpuni uvid u analizu akademika Radovana Radonjia o Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. Izvinjavamo se gospodinu Radonjiu i itaocima.
www.pobjeda.me/2011/12/21/radovan-radonjic-sudbina-crnogorske-pravoslavne-crkve-dodatak/

Izlazilo u dnevnom listu Pobjeda u decembru 2011. godine