P. 1
Church History

Church History

|Views: 15|Likes:
Published by YugoslovenkaBL

More info:

Published by: YugoslovenkaBL on May 02, 2014
Copyright:Traditional Copyright: All rights reserved

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

03/09/2015

pdf

text

original

PREGLED POVIJESTI CRKVE

UVOD Krš anstvo se u prvom stolje u razvijalo unutar gr ko-rimske kulture, uljudbe koja je, u svome kristijaniziranom obliku, propala nakon arapskih prodora. Padom Sirije, Egipta, te ostataka sjeverne Afrike i Španjolske pod islam, raspao se klasi ni svijet i njegova kultura. Iako Rim i Carigrad u novonastalim uvjetima nisu doživjeli dramati ne promjene, Antiohija, Aleksandrija i Kartaga potpuno su i nepovratno izgubile dotadašnji zna aj. U osmom stolje u krš anstvo se širilo prvenstveno prema sjeveru jer su na jugu Arapi prije ili put. Turski su muslimani, doduše, potom zaposjeli Malu Aziju, dok se Iberijski poluotok vratio u ruke krš ana. Time je tek potvr ena injenica da se rast Crkve nepobitno vezao uz uzlet Europe kao kulturne jedinke. Središte doga anja postupno se premjestilo sa Sredozemlja na sjever, te su velegradi poput Pariza i Kijeva, zamijenivši tako Antiohiju i Aleksandriju, prerasli u nova intelektualna središta vjerskog života. Srednji je vijek, pak, obilježila Francuska na ijem su ozemlju dostignuti vrhunci tadašnje civilizacije. Tek pojavom talijanske renesanse i njema ke reformacije, u 16. st., francuska se premo susrela s prvim velikim izazovom na koji je odgovorila najve im teologom koji je ikada proizašao iz njezinog okrilja – Jeanom Calvinom. ovjek koji je u sebi nosio Lutherov žar, i hladnokrvnu Macchiavellijevu logiku, potaknuo je za etak nove civilizacije i tre e ere krš anstva na Zapadu. No kako ga je francuski narod odbacivao, Calvin je vlastitu teologiju širio me u narodima nizozemskog i engleskog govornog podru ja, ija se društva i pogled na svijet i danas temelje na zamislima iznesenima u Calvinovom teokratskom gradu-državi Ženevi. U Rusiji je, s druge strane, niknuo sasvim drugi oblik krš anstva. Teologija ruske crkve bila je misti na, a njezin izri aj prožimao je duhovne doživljaje «staraca» i njihov hipnoti an utjecaj na živote tamošnjih ljudi. Rusku tradiciju obilježila su apokalipti na vi enja i utopisti ka sanjarenja
PREGLED POVIJESTI CRKVE 1 Stephen Etches

koja su se racionalnijoj vjeri na Zapadu inila udnima. No, Petra Velikog privla io je sekularizirani oblik zapadnog racionalizma koji e vrhunac doživjeti 1917. godine tijekom Listopadske revolucije. Tek sedamdeset godina kasnije padom komunizma, kao velikog protivnika vjere, krš anstvo dobiva novi zamah u zemljama koje je taj sustav pod inio. No, i danas se ono suo ava s izazovima: materijalizmom na Zapadu i islamom na Istoku. S druge je strane veliki broj Židova, u zadnjih nekoliko godina, postalo vjernicima. Padom komunizma, u Rusiji, mnogi se od njih sele u Izrael – taj otok zapadnih vrijednosti u rastu em moru militantnog islama. Na Zapadu, pak, ja anjem »New agea« ponovo se ra a stari krivovjerni gnosticizam, te se ini da se Crkva opet našla tamo odakle je krenula. Prou avanjem povijesti Crkve možemo itekako spoznati vlastiti položaj te u pravom svjetlu povijesnog i filozofskog vidokruga, izbje i pogreške koje je u prošlosti inila Crkva. To no raš lanivši nove pokrete unutar krš anstva lakše možemo raspoznati krivovjerstva kada se, ista, pojave u novom ruhu. U okviru povijesti crkve Bog se pojavljuje kao pastir koji vodi svoj narod i ne dâ se nadmudriti. im vjernicima ponestane revnosti, Bog poti e obnovu i novi val probu enja. U vremenu kada Crkva o ekuje skori dolazak Gospodina, baš kao i u Starom zavjetu, Bog ne dopušta da nestane svjetla koje danas svijetli ja e no ikada prije.

RANA CRKVA
Rana crkva djeluje od prvog, do po etka osmog stolje a (kada zapo inje srednji vijek). U osmom stolje u rimsko društveno ure enje doživljava potpuni slom, a krš anska crkva iskora uje na Zapad. Isto razdoblje možemo podijeliti na zadnju etapu Rimskog Carstva (oko 476. g.) i »mra no doba« koje je trajalo od 5. do 10. stolje a kad je Europa ovisila o milosti lutaju ih barbara. Osnovne odrednice »ranog« razdoblja su: 1) židovstvo, 2) Rimsko Carstvo, te 3) gr ka filozofija.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 2

Stephen Etches

ŽIDOVI
Prema Enciklopediji Judaica, u Palestini je u Isusovo vrijeme prebivalo oko 2,5 milijuna Židova, dok ih je oko 5,5 milijuna živjelo u ostalim dijelovima Rimskog Carstva ine i deset posto njegovog stanovništva. U Galileji su, u odnosu na pogane, Židovi bili manjina. U Babilonu je postojala velika židovska kolonija, a u Rimu se nalazilo dvanaest sinagoga. Više je Židova živjelo u Siriji nego u Palestini, a u Aleksandriji su bili brojniji nego u Jeruzalemu (oko 30.000). U Efezu je od dvjesto tisu a stanovnika, deset tisu a bilo Židova. Ove su dvije skupine u velikoj mjeri povezivali trgovci koji su zara eni novac slali za održavanje Hrama (tzv. hramski porez). Židovska književnost: U središtu židovskog vjerovanja bilo je Sveto Pismo tj. Stari zavjet koji je postojao u razli itim ina icama. No, 90. g. nakon Krista, na koncilu u Jamniji, masoretski tekst je proglašen isklju ivo prihvatljivim dok su ostale ina ice bile zabranjene. Židovi iz zapadne dijaspore koristili su gr ki prijevod s hebrejskog (tzv. Septuagintu), dok se na Istoku rabio aramejski Targum – omiljena ina ica krš ana židovskoga podrijetla. Suo eni s krš anima i njihovim dokazima o Isusu kao Mesiji, Židovi su prihvatili nove gr ke prijevode kojima su istisnuli Septuagintu (npr. Simahovo, Teodizijevo i Akvilino izdanje). Iz sinagoške zbirke biblijskih odlomaka izostavili su 53. poglavlje Izaije koje se ni danas ne nalazi u židovskim lekcionarima. Ortodoksni Židovi priznavali su isklju ivo palestinski kanon Pisma slijede i redoslijed knjiga: Zakon, Proroci i Spisi. Septuaginta je, pak, koristila krš anima prihvatljiv vremenski redoslijed, kao i redoslijed prema vrsti pojedine knjige. O mogu em postojanju tzv. aleksandrijskog kanona, koji bi prihvatio apokrifne knjige, nema dokaza. Književnici (hebr: soferim) bili su uvari, prepisiva i i tuma i Zakona (Tore). Do 3. stolje a, nakon Krista, isklju ivo su se služili usmenom predajom (predajom Starješina). Rabi Juda ha-Nasi (135. – 220.) zapisao je predaju tzv. Mišnu (tuma enje Zakona) koja je uvrštena u Talmud (u enje). Od palestinskog Talmuda iz 450. godine znatno je ve i babilonski Talmud iz 50. godine. Izme u 200. – 500. g., Židovi su Talmudu dodali tzv. Gëmaru tj. dopunu ili dovršetak kao komentar i tuma enje Mišne. Talmud se sastojao iz šest dijelova: a) Poljoprivrednih zakona b) Zakona o židovskim blagdanima c) Zakona o ženama i razvodu d) Gra anskog zakonodavstva, zakona o trgovini e) Zakona o prinošenju žrtava u Hramu; hramskih odredaba, te zakona o istom i ne istom (tuma enja o stvarima koje ovjeka ine (ne)sposobnim da bude u Božjoj prisutnosti u Hramu) f) Zakona o sve enicima u Hramu

PREGLED POVIJESTI CRKVE 3

Stephen Etches

Kako su bili nezadovoljni propisima iz Starog zavjeta, vezanim uz navedena pitanja, književnici su razradili iste zakone. Mojsijev zakon, prilago en promjenjivim uvjetima života izraelskog naroda, predstavljao je središnje na elo Talmuda (knjige koja je snažno odražavala farizejski na in razmišljanja). Židovska dijaspora živjela je u Babilonu i u Egiptu. Zajednicom u Izraelu upravljao je glavni rabin tj. nasi, dok je u Babilonu istu dužnost obavljao eksilarh iz Davidove loze. Takva zajednica isticala se vjerom, kao i privrženoš u Jeruzalemu. Sinagoga je, kao kulturno i obrazovno središte te mjesto bogoslužja, bila središte života iseljeništva. Bogoslužje se uglavnom sastojalo od molitve, itanja iz Tore i izlaganja. Židovi u iseljeništvu bili su poznati po istom i mirnom obiteljskom životu. U zajednici su se bavili karitativnim radom, posje ivali bolesne, brinuli se za obitelji umrlih, iskazivali gostoprimstvo strancima i davali priloge za siromašne. Nežidovi ih esto nisu shva ali (uostalom tako je bilo i s prvim krš anima), i to iz sljede ih razloga: 1) Židovi nisu sudjelovali u poganskim bogoslužjima 2) Nisu jeli svinjetinu, kao ni meso žrtvovano idolima 3) Obrezivali su djecu, što je bilo odbojno poganima Pobožni neznabošci, tzv. »bogobojazni«, okupljali su se u sinagogama u dijaspori. Oni me u njima, koji su željeli postati lanovima sinagoge, morali su biti obrezani ili uobi ajenije – kršteni. U dijaspori Židovi nisu zahtijevali obrezivanje obra enika, no takvoj su se praksi protivile palestinske vlasti. Židovi u Palestini: hram, i u manjoj mjeri sinagoge, bili su židovska središta u Palestini. Kao rimski protektorat Židovi su isprva imali položaj povlaštenog naroda. Okolnosti su se izmijenile 4. g. nakon Krista, nakon Arhelajeve represivnog vladavanja, kada je Sirija dobila prokuratora odnosno zastupnika guvernera u Antiohiji. Ipak Židovi su morali pla ati rimske poreze, koji su iznosili 30 do 40 posto prihoda, kao i glavarinu. Isus i židovstvo: Jedinstvena Isusova osobnost i u enje bile su bliske pobožnim Židovima iz skupine hakamim (tj. mudracima). Cilj im je bilo promicanje svetosti u svim društvenim krugovima. Mudraci su vlastite zamisli širili po školama i sinagogama. Neki farizeji (primjerice Hillel) bili su njihovi sljedbenici te su kao takvi simpatizirali Isusa. Farizeji su bili podijeljeni u dvije škole: Šamaiovu (strožu) i Hillelovu (liberalnu). Šamai je stavljao naglasak na pojedinosti sadržane u Tori. Njegova poruka bila je: izgubljeni ste ako ste neposlušni i najmanjim odredbama Zakona. Hillel ( iji je sljedbenik bio Gamaliel) vjerovao je pak kako je bit Tore istovjetna duhu Zakona. Bitno je držati se duha Zakona. Hillel je vjerovao kako je važno omogu iti i Židovima i obra enicima da budu poslušni Zakonu, te je tako bio bliži Isusu od Šamaia. Isus je zapravo doveo Hillelovo u enje do logi nog zaklju ka, tzv. židovskog univerzalizma, utemeljivši novu religiju – »krš anstvo«.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 4

Stephen Etches

Eti kom židovstvu Isus je dao jasnu perspektivu smrti, suda i zagrobnog života. S vlastitom teologijom upoznao je pobožne Židove, obi ne ljude iz puka (hebr. am ha-arec), Samarijance, ne iste, te ak i nežidove. Narod je pou avao javno, a povjerljivo u enje ostavljao je za vlastite sljedbenike. Njegovo u enje bilo je usredoto eno na vlastitu sudbinu kao Sluge patnika i Mesiju. Židovi odbacuju krš anstvo Židovsko društvo i veliki dio krš ana nisu se mogli složiti iz sljede ih razloga: 1.) Židovi su odbacivali zamisao o razapetom Mesiji. 2.) Budu i da krš anstvo nije bilo nacionalni oslobodila ki pokret, teško je moglo privu i ekstremiste poput zelota koji su željeli židovsku pobunu protiv Rima. 3.) U odnosu na židovske vo e, koji su zauzimali kompromisan stav prema rimskim vlastima, krš anski pokret bio je odve revolucionaran. Konzervativci su se osje ali ugroženima jer bi pobunom izgubili nadzor nad narodom. 4.) Židovima se nije svi ao stav krš ana prema poganima. 5.) Ortodoksni Židovi, kao oportunisti koji su postojanu vjeru otaca (objavljenu Mojsiju) prilagodili poganskim predrasudama, nisu htjeli prihvatiti krš ane koji su sebe zvali nasljednicima izabranog naroda. Odbacivali su krš ansko alegori no tuma enje Staroga zavjeta. U Jeruzalemu su odnosi izme u Židova i konzervativnih krš ana (poput Jakova) bili do 62. g. skladni. No, tada je Jakov ubijen. Odbio je javno zanijekati da je Isus Božji Sin. Nakon po etka židovskog ustanka odnosi su se i nadalje pogoršavali. U razdoblju prije izbijanja prvog židovskog rata protiv Rimljana (66. g.), stav se židovskog naroda zaoštravao prema Evan elju. Rimljani stadoše sumnjati u status krš anstva kao židovske sekte što je rezultiralo zbjegom mnogih židovskih krš ana, koji nisu željeli biti povezani sa židovskim nacionalizmom u, Pellu i Malu Aziju. Židovski prevrat doživio je vrhunac 70. godine. Uništenjem Jeruzalema ispunilo se Isusovo upozorenje i proro anstvo. Godine 135. isti grad je još jedanput razoren zajedno s Hramom, a njegovi pu ani raspršili se po svijetu. Prvi rat trajao je od 66. – 73. g. Me utim, unato sumornom opisu Josipa Flavija, materijalna infrastruktura židovstva u Judeji i Galileji nije pretrpjela trajnu štetu. Okolnosti su, doduše, bile druga ije u Jeruzalemu, i okolici, te u nekoliko drugih gradskih središta otpora. Židovi su na obali Sredozemnog mora obnovili Jamniju gdje se ponovno okupio sinhedrin (knesset = židovski parlament). Hadrijan je 130. g. odlu io obnoviti Jeruzalem kao coloniu aeliu capitolinu. Drugi ustanak protiv Rimljana buknuo je 132. g. pod vodstvom Šimuna Ben-Kosebe (na aramejskom: Simon BarKokeba) i bio je osjetno bolje organiziran jer pobunjenici nisu bili me usobno podijeljeni. Me utim, ishod je bio poguban. U borbi je uništeno pedeset tvr ava i gotovo

PREGLED POVIJESTI CRKVE 5

Stephen Etches

tisu a sela. Deset vo a pobune pogubljeno je u amfiteatru u Cezareji. Luke na Sredozemlju bile su prepune ljudi koji su bježali od pogibelji. Na velikim dražbama u Mamri i Gazi prodavani su židovski zarobljenici kao roblje. Kako ih je bilo mnogo, cijena robova osjetno je pala u Carstvu. U Judeji je, potom, Židovima bilo zabranjeno okupljati se na molitvu, obrezivati mušku djecu i postavljati rabine. Odlazak u Jeruzalem bio im je zabranjen pod prijetnjom smr u. Budu i da se odredba strogo provodila, krš anska zajednica u Jeruzalemu bila je prisiljena zamijeniti židovskog biskupa biskupom poganskog porijekla. Ostatak židovskog puka preselio se u Ušu, selce u Galileji, a Izrael kao narod prestao je postojati. Jedan od ishoda ustanka pod vodstvom Bar-Kokebe bilo je gotovo potpuno prekidanje veza izme u židovstva i krš anstva. Bar-Kokeba osobno je naredio drakonske kazne za krš ane koji ne prokunu i ne odreknu se Isusa. Nekoliko se manjih skupina hebrejskih krš ana ipak uspjelo privremeno održati. Najve a preostala zajednica nalazila se u Cezareji (kao i u ostalim obalnim gradovima) gdje je veliki u enjak Origen osnovao školu i veliku knjižnicu. Njegovi nasljednici bili su Pamfilije i Euzebije. Židovsko krš anstvo je cvjetalo i u Arabiji i s druge strane Jordana, te je u Bostri, u tre em stolje u, održan prvi crkveni koncil. Konzervativni židovski krš ani nastavili su svetkovati subotu, kao i ostale židovske blagdane. No, obrezivali su vlastitu djecu što je krš ane nežidovskog podrijetla zabrinjavalo. Židovsko se krš anstvo, u stvari, od vremena Ireneja po elo smatrati hereti kom sektom – ebionitima (izraz potje e od Pavlove izreke »jeruzalemski krš anski siromasi«). Od drugog stolje a ebioniti više nisu vjerovali u Isusovo božanstvo, kao ni u njegovo djevi anstvo ro enja. U etvrtom stolje u, i kasnije u Siriji su postojale male židovske crkve. Evan elje je Židovima preveo Jeronim, i to na latinski. Ono je sa uvalo ponešto izmijenjenu predaju, od one kanonskog gr kog Evan elja, veli aju i Gospodinova brata Jakova kao Mesijinog zastupnika. Na temelju arheoloških dokaza može se zaklju iti kako su krš anski Židovi još 68. godine, dakle prije dolaska Rimljana, pobjegli iz Jeruzalema. Izbjegli su na drugu strani Jordana u Pellu, te u planine Gileada i Bašana. Lutali su o ekuju i povratak Mesije – Isusa. Nakon pada Jeruzalema 73. odnosno 74. godine vratili su se u razrušeni grad. Kako su bili uvjereni da je Isusov povratak odgo en, sagradili su krš ansku sinagogu koja se i danas može razaznati jer okružuje Davidov pseudo-grob kojeg su podigli križari. Ista gra evina više nije bila usmjerena prema (uništenom) Hramu ve prema mjestu uskrsnu a (kasnije Crkva Groba Isusova). Jeruzalemski krš anski Židovi nisu prebivali Nikejskom koncilu (325.). Budu i da su branili vlastitu samosvojnost, bili su izop eni i uskoro ih se smatralo krivovjercima. Od 4. stolje a postupno su izgubili identitet.

POGANSKI SVIJET

PREGLED POVIJESTI CRKVE 6

Stephen Etches

Rimsko Carstvo, na ijem su podru ju djelovali prvi krš ani, naslijedilo je od Grka oblike upravljanja; uljudbu i jezik. Kako se Carstvo širilo osvajanjem i pripajanjem ozemlja, zaposjednutim se podru jima upravljalo razli ito. Egiptom, koji je pripadao caru, upravljao je prefekt kao potkralj. No bilo je i protektorata i drevnih kraljevstva koja su zadržala tradicionalne ustanove, kao i senatorskih (na primjer Azija) ili carskih provincija. Na njihovom se ozemlju i dalje nalazili rimski vojnici, a bile su pod upravom guvernera neposredno odgovornih caru (Sirija). Podru ja posebnih obilježja (npr. Judeju) vodili su prokuratori. Iako nisu uživala znatnu neovisnost, unato postojanju pokrajinskih vije a, mir u kojem su živjela takva podru ja pogodovao je razvoju trgovine i rastu blagostanja (pogotovo u gradovima Male Azije). Gradovi su donekle bili neovisni budu i da su bili pod upravom skupštine (eklesia) iji su lanovi bili gra ani, te koncila (boule) kojeg su inili istaknuti pojedinci. Udruženja (cehovi) tako er su imala važnu ulogu u mjesnom životu. Ljudi su mogli biti gra ani rodnog grada, ali isto tako i rimski gra ani. Isto se pravo moglo naslijediti (kao u Pavlovom slu aju), odnosno kupiti ili dobiti kao nagradu od cara. Rimski gra ani bili su pošte eni nedostojnih i ponižavaju ih tjelesnih kazni, te su se mogli molbom obratiti caru. Religija u Rimskom Carstvu bila je podijeljena u dvije skupine: a. RELIGIA LICITA (doslovce »državni kult«) uklju ivala je štovanje rimskih bogova, a ponekad i cara. U potonjem slu aju naj eš e se radilo o caru koji je ve preminuo, premda su Kaligula, Neron i Domicijan još za vrijeme vlastita života prisvojili božanske asti. Prinošenje žrtava vladaru uklju ivale su škropljenje tamjana na malom žrtveniku na kojem je tinjao plamen. Time se iskazivalo štovanje vladareva duha (tj. genija), kao i božanskih mo i koje su ga pratile. Od stanovnika Carstva o ekivalo se sudjelovanje u štovanju kao iskaz podani ke vjernosti. Židovi su, me utim, bili oslobo eni ove obveze budu i da je njihova religija bila priznata kao religia licita. I krš ani su do 64. g. (ili malo prije) bili u istom položaju jer ih se držalo za židovsku sektu. U gradovima su sve enici obavljali dužnost sudaca odgovornih za provedbu carskog bogoštovlja. Rimljani, koji su vjerovali kako su bogovi zaslužni za vojni uspjeh i gospodarski napredak, pripisivali su vojne neuspjehe ili nepogode, poput: gladi, nevjere i nepoštivanja bogova. Ostale religije potpadale su pod: b. SUPERSTITIONES (praznovjerja). U ista su bili ukljueni isto nja ki kultovi i filozofija, kao i štovanja lokalnih božanstava pri kojima su se obavljali obredni inovi poput iskazivanja asti i prinošenja žrtava (tj. udobrovoljavanja demonskih sila). Za razliku od židovstva i krš anstva, pred štovatelje nisu postavljani nikakvi moralni zahtjevi.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 7

Stephen Etches

U hramovima su se prinosile žrtve, zazivala i iskala naklonost božanstava. Žrtve, naj eš e hrana, bile su dar bogu. Dio je žrtve bivao spaljivan, dok su ostatak sve enici i vjernici koristili za ishranu, odnosno za prodaju na tržnici (vidi 1 Kor 8). Božanstvo se zamišljalo kao nevidljivi doma in gozbi koje su se u hramovima esto održavale. Neki kultovi bavili su se tzv. kultnom prostitucijom što objašnjava zbog ega je Korin anima trebalo vremena kako bi isti obi aj ocijenili nemoralnim. Kako su takve religije bile sastavni dio strukture tadašnjeg društva, prihva anje krš anstva zna ilo je u initi potpuni zaokret u vlastitom životu. Postojali su i isto nja ki kultovi koji su vjerniku nudili, nakon ceremonije uvo enja (gr . musterion), »ponovno ra anje« i »vje ni život«. Slavljenje bogova bilo je popra eno glazbom, plesom, glazbalima, javnim povorkama, proslavama, obrednim prinošenjem žrtava, te (pogotovo u Izidovom kultu) seksualnim orgijama. Me u isto nja kim misti nim kultovima najzna ajniji je bio kult Izide, egipatske božice majke i njezinog sina Horusa. Isti je kult nalikovao kultu Bogorodice s djetetom. S druge je strane kult perzijskog boga svjetla Mitre, predstavljao isposni ku religiju usmjerenu uglavnom na muškarce, i to prije svega rimske vojnike. Sastavni dio kulta bili su posve eni objedi, ne posve razli iti od krš anske euharistije; dušama se nudio put preko sedam planetarnih duhova koji nakon smrti zakr uju uspon mlije nom putu. Mitraizam se koristio simbolom staroga doba – bikom kojeg je trebalo istisnuti iz razdoblja ovna jer Mitra daje spasenje onima koji su uvedeni u tajnu kulta. Na istim se astrološkim pretpostavkama danas temelji filozofija »New agea« (konstelacija proljetnog ekvinocija odre uje narav doba u kojem živimo, a zvijezde su bogovi koji utje u na doga aje na Zemlji, te mogu zaprije iti put do spasenja i nirvane). Poznat je bio i anatolski kult Atisa i Kibele iji su sve enici živjeli isposni ki u prosja enju. Njihov javni obred trajao je od 15. do 27. ožujka. Nakon posta i tzv. Dana krvi (22. ožujka) oplakivan je Atis. Žalost se 25. ožujka pretvarala u radost kada je Atisovo uskrsnu e svetkovala Hilarija. Vrlo je vjerojatno kako su krš anski Veliki tjedan i Uskrs postavljeni kako bi zamijenili takve blagdane u kalendaru! Zoroastrizam: Zoroaster ili Zaratustra bio je reformator perzijske dualisti ke religije mazdeizma (zervanizma) prema kojoj je svijet poprište bitke izme u na ela zla (Ahriman ili Angra-Mainul) i na ela dobra (Ormuzd ili Aura-Mazda). Pobjedu, na kraju, odnosi Dobro nakon ega slijedi kona ni sud kada mrtvi uskrsavaju, a zli se odvode na mu enje. Sveta knjiga mazdeizma bila je Avesta, a kultom su upravljali mudraci (magi). Kako se vjerovalo u o iš enje vatrom, najvažniji dio službe slavljenja održavao se oko vatrenog oltara. Zoroastrizam je potaknuo rast mitraizma i maniheizma, no iznenada je nestao tijekom muslimanskih prodora. Zaratustrina reforma sastojala se u odbacivanju bogova popularne religije i uspostavljanju slavljenja jednog boga, duha dobra – Aura Mazde.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 8

Stephen Etches

FILOZOFSKA POZADINA
Filozofski pogled na svijet su Rimljani, koji su vrijedili za vojnike i administratore, preuzeli gotovo u cijelosti od mislioca Grka. Rani gr ki filozofi: TALES Miletski (oko 600. g. pr. Kr.): prvi je filozof u klasi nom smislu. Vjerovao je kako je sve nastalo iz vode. Talesov u enik ANAKSIMANDER kao izvor svega vidi apeiron, tj. beskona no i kakvo om neodre eno, iz ega izdvajanjem suprotnosti toplog i hladnog nastaju opipljive stvari. HERAKLIT, koji je u Efezu živio stolje e kasnije, vjerovao je kako je vatra osnovni element svemira. Iz nje sve proizlazi, te se u nju sve naposljetku vra a. Proces promjene je, stoga, neka vrsta dijalektike. Iz vatre nastaje zrak, iz zraka voda, a iz vode zemlja. Postupak, zatim, mijenja smjer te ponovo završava u vatri. Svijetom, koji se stalno mijenja, vlada um tj. razum kojeg naziva logos. Aristotel, a kasnije i Hegel, ovu su zamisao ugradili u vlastite filozofije (usp. Teoriju velikog praska). PARMENID, iz južne Italije, vjerovao je kako uop e ne postoji mijena, ve samo bitak. Sve promjene koje promatramo su prividne (usp. teoriju ravnoteže1). Kasnije su filozofi pokušali trajnost dovesti u vezu s promjenom. SOKRAT (oko 470. – 399. g. pr. Kr.); Atenjanin koji se više zanimao za ljudske vrijednosti (tj. ljudsko ponašanje) nego za narav svijeta. Držao je kako isklju ivo ovjeka možemo spoznati. Istinska spoznaja je znati što bismo trebali biti, i što je zapravo svrha života, a to možemo posti i jedino pravim obrazovanjem; ovjek ima snagu sebe u initi moralno dobrim. PLATONIZAM je idealisti ka filozofija Sokratovog u enika PLATONA (428./427. – 348./347. g. pr. Kr.). Poput Parmenida Platon je vjerovao kako stvarni svijet nije vidljivi, ve nevidljivi svijet zamisli odnosno duhovnih stvarnosti koje postoje izvan ovjekovog uma. Najvažnija zamisao je ideja »dobroga«. Takve zamisli daju bezobli noj tvari oblik i zna enje. Naime, u svijetu, koji nas okružuje, doživljavamo upravo jedinstvo savršenih ideja s materijom bez reda. Dakle; materija je izvor svega zla, te su isklju ivo vrijedne ideje, koje odražava materija. Sve što je dobro proizlazi iz ideja; sve što je loše potje e iz materije. Svijet ideja i svijet materije usko su povezani i jednako vje ni. ovjek je jedinstvo duha i materije, a smrt je sretno osloboenje duše od ropstva tijela (materije). Platonov u enik, i u itelj Aleksandra Velikog, ARISTOTEL (384.-324. pr. Kr.) odbacuje gotovo sva
1

eng. The Steady State Theory; njem. die Gleichgewichtstheorie

PREGLED POVIJESTI CRKVE 9

Stephen Etches

u enja svoga prethodnika. Sve do sredine srednjega vijeka (1080. – 1100.) nije imao velikog utjecaja me u krš anima. Pred svršetak života osnovao je filozofsku školu nazvanu Lyceum. Odbacivši Platonov koncept o vje nom svijetu ideja ustvrdio je kako postoji samo jedan svijet koji nema ni po etka ni kraja, a njegovo objašnjenje nalazi se unutar njega samog. Isti se razvio (kako bi opet zapo eo isti ciklus) uslijed neosobnog na ela koje ne postoji izvan sustava u kojeg je ugra eno. Njegova filozofija ARISTOTELIZAM empirijska (iskustvena) je i materijalisti ka. STOICIZAM je filozofija koju je oko 300. g. pr. Kr. nau avao Zenon. Poput Sokrata više se zanimao za ljudsko ponašanje nego za narav svemira. Vjerovao je kako postoji isklju ivo materija. Budu i da su um i tijelo materijalni, ne postoji isti duh jer je i Bog materijalan. Svemir je božje tijelo, a on je njegova duša. Iz navedenog se dâ zaklju iti kako se radi o obliku panteizma. ovjek je u odnosu na Boga poput kapi vode u odnosu na ocean. Bog, kao duša svijeta, upravlja vo en ljubavlju prema ovjeka kojemu želi dobro. Kako je ovjek povezan s Bogom, mora i i putem kojim ga vodi božanski razum (logos). Stoga se istinska osoba prepušta Božjoj volji bez obzira na bol koja proizlazi takvom odlukom. Zaklju ak: stoicizam pokazuje što je ispravno, no ne daje ovjeku snagu kako bi živio ispravnim životom. Pavao se u nekim propovijedima poganima o ito obra a onima koji su bili naklonjeni ovakvim zamislima. EPIKUREJSTVO je atenska filozofska škola nazvana po osniva u Epikuru (342. – 270. g. pr. Kr.). On je naime isticao ugodu kao najpoželjniju kakvo u, iako pod istom nije podrazumijevao tjelesne užitke. Pravu se sre u može posti i isklju ivo nadzorom nad samim sobom, kao i životom u tišini i miru. Takav život se dostiže uklanjanjem glavnog izvora tjeskobe – bilo kakve vjerske usredoto enosti na život nakon života. Života nakon smrti nema jer se bogovi ne optere uju ljudskim problemima. Treba samo potpuno i pozitivno živjeti. FILON (20. g. pr. Kr. – 40. g. nakon. Kr.), Židov iz Aleksandrije koji je Stari zavjet pokušao povezati s gr kom filozofijom. Nau avao je kako je sve što je istinito u gr koj filozofiji ve ranije izre eno židovskim Pismom. Dakle, Bog se objavio i gr kom umu. Najve i Filonov problem bio je na in povezivanja biblijskog i gr kog poimanja stvaranja. Gr ka je filozofija tvrdila kako Bog nema nikakve veze sa zlom materijom. Kako bi razriješio problem, Filon je poput Grka postavio logos kao posrednika izme u Boga i svijeta. Stoga je isti najviša sila kojom je Bog okružen. Preko nje je Bog sve stvorio. Ipak, logos je manji od Boga. Ovakve zamisli ostavile su traga na krš anskim misliocima u Aleksandriji. SREDNJO- I NOVOPLATONIZAM: Srednjoplatonizam djeluje u 1. i 2. st., dok se novoplatonizam razvija u 3. i 6. stolje u. Oba pravca nastojala su sintetizirati glavne zamisli gr ke filozofije uzimaju i kao temelj vjersko tuma enje Platonove filozofije. Srednjoplatonizam stavlja naglasak na Božju transcedentnost. Bog je aktivan dok stvara putem vlastitih

PREGLED POVIJESTI CRKVE 10

Stephen Etches

posrednika: logosa, planetarnih sila i globalne duše. Platonovi »oblici« razvili su se u misli božanskoga uma, a zlo se još više povezalo s materijom. Ista je filozofija nastojala uskladiti platonizam i Aristotelove zamisli. Sve na ovome svijetu nije, odnosno ne postoji, ve se nalazi u postupku postanja. Vje na i nepromjenjiva je isklju ivo Božja rije . Novoplatnizam: Glavna obilježja filozofije bila su idealizam, misticizam i isposništvo. Njezin utemeljitelj Plotin (205. – 270.) tvrdio je kako cjelokupna stvarnost proizlazi iz vrhovnoga i božanskoga na ela – tzv. Jednog. O »Jednom« ne postoji nikakav pojam, niti se o njemu išta može izre i rije ima jer je iznad svih odre enja. Prema vlastitom djelovanju može se ozna iti kao beskona no »Jedno«, dobra i najviša sila. Emanacijom, tj. isijavanjem, iz »Jednog« nastaje Um; na elo koje u svojoj jedinstvenosti sadrži zamisao višestrukosti. Ista višestrukost uklju uje platonovske ideje svega zamislivog. Njome se otkriva dvojstvo materije i duha, predmeta i svijesti. Novom emanacijom Um ra a Dušu koja uklju uje ideje kao oblike (»uzore«) stvaraju i svijet osjetilnih stvari. »Jedno«, Um i Duša, tri su hipostaze (grk. hupostaseis) ili tri božanska na ela novoplatoni ara. Za novoplatoni ara materija je nebitak, prazan prostor (usp. iluzije tj. »maja« kod hinduizma). Materija je, nadalje, mrak i zlo. Osjetilni svijet mješavina je bitka i nebitka; priroda je stvarna u tolikoj mjeri da je produhovljena tj. pomiješana s duhom. Prema novoplatoni arima sve što je proizašlo iz Boga teži vra anju Bogu, i ponovnom upijanju u Njega kao utjelovljenju najvišeg dobra. Isti cilj ovjek ne može posti i spoznajom ili razumom, ve isklju ivo u ekstazi i neposrednim jedinstvom s božanstvom budu i da je »Jedno« iznad Uma i zamisli. Stoga se novoplatonizam može oznaiti kao izvor kasnijeg (prije svega krš anskog) misticizma. Srednjoplatonizam je utjecao na rane krš anske mislioce poput Justina Mu enika i Klementa Aleksandrijskoga, dok je novoplatonizam utjecao na krš anske mislioce od Origena nadalje: Kapadocijske Oce, Ambrozija i Augustina. Kroz Dioniza novoplatonizam postaje imbenikom koji na Zapadu i na Istoku vjerojatno najviše utje e na oblikovanje krš anske misti ne teologije (dakle i redovni ke misli). Kroz Augustina novoplatonizam utje e na gotovo cjelokupnu srednjovjekovnu tradiciju na Zapadu. Zaklju ak: navedenim filozofijama zajedni ko je sljede e: Ovaj svijet sastoji se od dva podsvijeta: savršenog, vje nog svijeta zamisli, te prolaznog svijeta koji je blijeda preslika ili odraz prethodnog. Prvi svijet je, za razliku od drugog, nepromjenljiv. 1.) BOG: Bog nije osoba, ve ideja (zamisao) ili princip (na elo). Kako pripada vje nom svijetu nema osje aja, niti promjene utje u na njega. Budu i da ne može biti u doticaju s ovim svijetom, potreban mu je posrednik – Rije ili Razum. Rije je odvojena i, kao proizvod emanacije, podre ena Bogu. Emanacija je izlazak manje savršenog bi a iz višeg i savršenijeg na ela, a da se pritom više na elo ne mijenja. Na injena je prema izvorniku, no nije iste naravi, kao što ni voštani otisak nije od materijala od kojeg je pe atni prsten.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 11

Stephen Etches

2.) STVARANJE: Stvaranje se provodi emanacijom gdje prvi entitet stvara (ra a) drugi. O tomu govore Origen i njegovi prijatelji kada spominju »ra anje tj. stvaranje«. Manje vrijedno božanstvo stvorilo je vidljivi svijet od prapostoje e materije. 3.) OVJEK: Gr ki filozofi vide ovjeka s dvjema sastavnicama: tijelom i dušom. Tijelo pripada svijetu promjena, a duša, koja ima razum, iskra je božanskog iz svijeta postojanja. Kao što božanska Rije ili Logos vode i nadziru svijet, tako tijelo vodi i nadzire maleni logos (rije , razum). Stvarna osoba je duša koja je zarobljena u tijelu. Tijelo je, pak, poput ku e u kojoj se živi, ili odijela kojeg nosimo. Kona na sudbina vje ne duše je oslobo enje od tijela. ovjekova sudbina je obožavanje, tj. postanje poput Boga što pretpostavlja da e ovjek postupno ostati bez osje aja. 4.) PUT SPASENJA: Materija je zla: samo nematerijalno (duhovno) je isto. Budu i da ovjek ima iskru božanskog u sebi, i sam je dio božanskoga. Stoga je put spasenja u bijegu od materije kako bi bili ponovo upijeni, primljeni u božanstvo (misti ni na in spasenja). Pritom se o ito ne radi o pomirenju dvaju personaliziranih bi a.

MISIJSKO ŠIRENJE
DO 700. g. Sljede i imbenici utje u na širenje Evan elja me u nežidovima: 1) Razmjerno postojane politi ke okolnosti (Pax romana), vidi 1 Tim 2,1-2. 2) Zajedni ki narodni gr ki jezik (koine), naslije en iz doba Aleksandra Makedonskog, koji je poticao Židove da se nasele na osvojenom ozemlju i tako pove ao njihov broj u Rimskom carstvu. 3) Dobra prometna povezanost (ceste, te brojne brodske veze). 4) Židovi iz iseljeništva. 5) Septuaginta (gr ki prijevod Starog zavjeta). 6) Op e nezadovoljstvo filozofijom i religijom. Prvi krš ani organizirano su pristupali propovijedanju Evan elja. Rast i razvoj novih crkava, koje su naj eš e vodili akoni, pomno su razra ivali slušaju i savjete apostola, proroka i u itelja. Evan elje se propovijedalo iz lokalne crkve iako je glavna služba, za koju su o ito postojali potrebni darovi, bila vezana za crkvu. Teolozi i apologeti crkve, tj. crkveni pisci koji su branili krš anstvo od nevjernika, nisu samo predavali izvan crkve kako bi ljude pridobili za Krista, ve su organizirali biblijske škole i druge širitelje Evan elja, kao i nove apologete. S vremenom su se usredoto ili na odre ene skupine slušatelja, Židove, rimske vlasti i dr., a neki su, pak, napadali krivovjerce. Pavao je naglašavao važnost starozavjetnih proro anstava, kao i tipološko ispunjenje Kristova lika. Kasniji apologeti zlorabili su istu metodu primjenjuju i je, neopravdano, na crkvu.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 12

Stephen Etches

Pismo se prevodilo na strane jezike. Postojala je apokrifna fiktivna književnost, primjerice Djela Pavlova i Teklina, koja je kao spjev krš anskom na inu života, vjerojatno, bila namijenjena »tržištu« lake i romanti ne književnosti. Susjedi, i poznanici, rado su primali krš ane u vlastite domove jer su primje ivali promjenu u njihovim životima. Poruci dobre vijesti bili su, prije svega, otvoreni pripadnici nižih slojeva društva, te robovi. Ukratko; nekoliko je obilježja ostavljalo snažan dojam na slušatelje: a) Kakvo a promijenjenog života vjernika, te sklad izme u života i poruke kakav je nedostajao širiteljima poganskih u enja. b) Zajedništvo i bratska ljubav u kojoj se nije gledalo na stalež, kastu, rasu i spol. Krš ani su se me usobno pomagali, a posebnu pozornost uživali su najslabiji: siro ad, stariji ljudi, zatvorenici, te oni koji su kažnjavani radi Krista. c) Radost vjernika širila se na druge ne jenjavaju i ni za progona ili smaknu a. d) Propovijedanje Evan elja bilo je esto popra eno ozdravljenjima i istjerivanjem duhova. Okupljeni su znali kako se zli duhovi pokoravaju krš anima. No, kako je vrijeme prolazilo, uda su igrala sve manju ulogu u širenju Radosne vijesti. Stoga ih Euzebije rijetko spominje u svojoj Povijesti Crkve. NA INI ŠIRENJA EVAN ELJA U prvih stotinu i pedeset godina povijesti crkve nije bilo crkvenih gra evina. Stoga su krš ani propovijedali u sinagogama, koje su im stajale na raspolaganju, sve dok se Židovi nisu zapo eli oštro suprotstavljati krš anstvu. U sinagogama su krš ani nailazili na slušateljstvo koje je bilo spremno pozorno poslušati izlaganje Radosne vijesti. Njihove propovijedi sadržavale su pet važnih smjernica: 1) Stari zavjet ukazuje na Mesiju. 2) Starozavjetna proro anstva, kao i blagoslovi obe ani Davidovim potomcima, ispunjeni su u Isusu. Isusova smrt i uskrsnu e ostvarenje su proro anstava vezanih uz Mesiju i Slugu patnika. 3) Oproštenje se nudi na temelju Mesijine zastupni ke smrti. 4) Slušateljima se mora ukazati na potrebu prihva anja Isusa Krista kao Spasitelja upozoravaju i ih na kobne posljedice odbijanja Kristove ponude, kao i na injenicu da se s Božjom miloš u ne može igrati. Propovijedi su održavane na tržnicama i trgovima, mjestima razmjene novih zamisli, a pristup se ubrzo pokazao vrlo uspješnim te su ga prigrlili ak i Židovi. Krš ani su koristili i dar proro anstva dok je Evan elje, koje se propovijedalo u javnim dvoranama, esto bilo popra eno neosporivim osobnim svjedo anstvima. Susreti su održavani po ku ama koje Pavao, u vlastitim poslanicama, spominje kao glavna mjesta širenja Evan elja. U osobnim svjedo enjima krš ani su koristili simbole ribe, križa i janjeta kako bi pobudili zanimanje za Evan elje. Molitva je imala važnu ulogu u osloba anju ljudi od vlasti

PREGLED POVIJESTI CRKVE 13

Stephen Etches

Sotone. I unato injenice da im u enja esto nisu bila to na, barem ne u svakoj pojedinosti, ljubav i gorljivost prvih krš ana bile su izuzetne. Misijsko širenje možemo podijeliti u nekoliko razdoblja: PRVO RAZDOBLJE obuhva a širenje Radosne vijesti me u Židovima u Palestini i iseljeništvu (Djela 2, 5-13). Djela apostolska spominju slušatelje Petrove prve propovijedi kao prve obra enike. Isti izvor navodi Samarijance, nežidove, i Ivanove u enike kao skupine koje su primile Duha Svetoga, a sli nost izme u obra enja navedenih skupina i prvih apostola upu uje na svjesno ponavljanje nekih od fenomena koji su se zbili za vrijeme Pedesetnice, kao i na trajnu vezu s prvom crkvom u gradu u kojem se vjera najprije u vrstila – Jeruzalemu. Nakon Stjepanovog mu eništva Filip je otišao u samarijanski glavni grad Neapolis – današnji Nablus (u povijesti poznat i kao Shehem) kako bi propovijedao tamošnjim pu anima. Potom se zaputio u druge gradove i sela tog podru ja (Djela 8, 5. 25). Evan elje se širilo južno i zapadno od Jeruzalema sve do Cezareje i obale. Vjera se proširila do Damaska, te je prestrašeni židovski establišment poslao Savla u potjeru za krš anima. U Djelima 9,31 usputno se spominje propovijedanje Evan elja u Galileji gdje su živjeli nežidovi, te širenje Evan elja do Antiohije, tre eg grada po veli ini u Rimskom Carstvu. Razdoblje od 30. – 70. g. nakon Krista bilo je presudno za židovski narod koji je imao prigodu obratiti se i priznati Mesiju, te tako potaknuti Isusov ponovni dolazak i uspostavu Božjeg kraljevstva. Tako bi se uspostavilo teokratsko kraljevstvo pod vodstvom Davidovog potomka koji bi u Izraelu vladao cijelim svijetom. Prema doslovnom tuma enju starozavjetnih proro anstava prvo bi se trebao obratiti Izrael, a potom bi bili blagoslovljeni svi ostali narodi. Iz ovog su se razloga apostoli trudili propovijedati Evan elje me u Židovima u Palestini i iseljeništvu, a prvi krš ani o ekivali skori Isusov povratak. DRUGO RAZDOBLJE obuhva a širenje Evan elja me u nežidovima. Prva misija za širenje Evan elja me u nežidovima djelovala je u Antiohiji, tre em gradu po veli ini u Rimskom Carstvu. Propovijedanje Evan elja me u nežidovima po elo je na Dan pedesetnice. Me u ljudima koji su slušali Petra bilo je »pobožnih« iz cijeloga Carstva. Djela apostolska spominju Parte (tj. Perzijce), Me ane, Elamite (iz drevne pokrajine Perzijskog carstva), Mezopotamce, Rimljane, Kre ane, Arape, ljude iz Judeje, Ponta na Crnom moru, Male Azije, Kapadocije, Frigije, Pamfilije (pokrajine u Maloj Aziji), te libijskih podru ja oko rimske kolonije Cirene. Prva crkva ubrzo se našla pred novim izazovom; treba li obra ene pogane prisiliti da se podrede židovskim obi ajima, i tako zapravo postanu Židovi!? Razmimoilaženja konzervativaca u Jeruzalemu (Jakova) i univerzalista (Pavla i Židova u iseljeništvu) dovela su do Koncila u Jeruzalemu 49. g.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 14

Stephen Etches

(vidi Djela 15). Ishod je bio, u izvjesnom smislu, ustupak univerzalistima. Pavao, koji je podupirao širenje Evan elja me u nežidovima uvjerivši ostatak Crkve da ga podupre u tom planu, izložio je teološku obranu u Rimljanima 1 – 11. Njegov naum bio je sa uvati jedinstvo židovskih i nežidovskih krš ana. Stoga je putovao u Malu Aziju, Gr ku, Rim, te vjerojatno u Španjolsku, koriste i pritom Antiohiju kao ishodište. Pavao govori o drugima koji su djelovali u Maloj Aziji. Neke predaje govore o Bartolomejevom u Armeniju, druge o Markovom boravku u Egiptu (koji je vjerojatno djelovao iz Rima). Spominje se i Andrijin posjeta Skitima, kao i boravak u Albaniji. O Tomi se govorilo da je osnovao crkvu u Indiji, iako se pritom mogu e misli na djelovanje njegovih u enika. U ovim zbrkanim izvješ ima nema ni eg nevjerojatnog jer je Isus zapovijedio u enicima da Evan elje pronesu »do kraja svijeta«. Krš anska predaje zapisuje da je Andrija razapet u Patrasu (Ahaja). Bartolomeju (Natanael) je živome oderana koža u Armeniji. Judu (Tadeja) su proboli strijelama u Armeniji. Matej je, navodno, zaklan ma em u Partiji, a Filip obješen na stup u Hierapolisu u Frigiji. Šimun Revnitelj skon ao je raspet u Perziji. Tomu su zaklali u Indiji, a Matiji su, nakon kamenovanja, odrubili glavu. Ako pretpostavimo da su ove predaje istinite, zaklju ujemo kako su mnogi apostoli bili uklju eni u evangelizaciju podru ja isto no od Rimskog carstva. Po etak židovskog rata vjerojatno je nagnao Ivana, kao i Isusovu majku Mariju, da se presele u Efez, a Filipa u Frigiju. Euzebije izvještava kako je nakon Jakovljevog ubojstva (62. g.) i izbijanja Prvog ustanka (66. g.) crkva u Jeruzalemu primila rije od Gospodina (proro anstvo?) o potrebi napuštanja vlastitih domova na što su se mnogi zaputili na podru je današnje Kraljevine Jordan, Egipat, te u Malu Aziju, dok su neki ostali u Judeji. Dvije stvari iz ovog razdoblja su osobito dojmljive: a) Izuzetna pokretljivost prvih krš ana. b) injenica da su mnoge crkve osnovali neznani misionari. TRE E RAZDOBLJE odnosi se na drugi naraštaj misionara. Krš anstvo se brzo proširilo na Siriju, Malu Aziju i Gr ku. Na sjeveroistoku suo ilo se s jezi nom preprekom. Kraljevstvo Osroena s glavnim gradom Edesom (danas Saliurfa, u jugoisto noj Turskoj) nalazilo se do 216. g. izvan granica Carstva. Tamošnji ljudi govorili su zapadnu ina icu aramejskog jezika, premda su obrazovani pu ani govorili i gr ki. U drugom stolje u osnovana je krš anska zajednica u Edesi, a njezin lan bio je Bardesan (Bar-Daisan) koji je svjedo io svome bliskom prijatelju kralju Abgaru IX. Nakon što je isti prihvatio krš ansku vjeru, pokrajina je postala prvo krš ansko kraljevstvo. Do po etka 2. stolje a krš anstvo je stiglo do Adiabene (gornji tok Tigrisa) iji je glavni grad bila Arbela (asirski drevni sveti grad). Glavni razlog ovome pothvatu bilo je prisustvo velikog broja ljudi koji su se ve obratili na judaizam. Evan elje se tako er širilo iz Rima i Egipta na sjevernu Afriku. Upravo su tamo osnovane prve crkve u kojima se

PREGLED POVIJESTI CRKVE 15

Stephen Etches

govorilo latinskim jezikom, te je Pismo po prvi put prevedeno na isti jezik. Do 150. g. krš anske zajednice su bile osnovane u Egiptu (zahvaljuju i Marku koji ih je posje ivao iz Rima), Španjolskoj, Africi i, vjerojatno Indiji (Toma?). Poznato je da je u isto vrijeme postojala zajednica u dolini Rhône (u Galiji) koju je osnovao Krescent (2 Tim 4,10) s biskupijom u Lyonu i crkvom (pod vodstvom akona) u Vienneu (isto tako u Galiji). ini se da su upravo Gala ani prvi donijeli Evan elje ro acima Keltima. Za Ireneja se, primjerice, zna da je propovijedao na keltskom kao i na gr kom. Do 180. g. krš ana je bilo u svim pokrajinama Rimskog Carstva, kao i u Mezopotamiji. Prora uni govore da je od sveukupnog stanovništva, koje je iznosilo 50 milijuna, bilo deset posto krš ana. No crkve su bile nejednako raspore ene. Ve e skupine vjernika mogle su se, stoga, na i u Siriji, Maloj Aziji, Egiptu, Tunisu, Alžiru, Rimu, Antiohiji, Lyonu, Armeniji i Etiopiji. Armenija je bila drugo kraljevstvo koje je prešlo na krš anstvo. Tamo je Evan elje propovijedao Grgur Thaumaturgos ( udotvorac) iz Cezareje u Kapadociji, a kasnije, zahvaljuju i radu Grgura Prosvjetitelja (240.-332.), uzvjerovao je kralj Tirdat III. Time je krš anstvo bilo prihva eno kao državna religija. Prema nekoj legendi apostol Andrija bio je misionar u Gruziji koja je, u petom stolje u, postala krš anska država. Tamošnji kralj Mirijan obratio se na krš anstvo 326. g. kroz službu svete Nine. Krš anstvo se proširilo do Perzije gdje je zateklo zoroastrizam. Tamošnji ljudi bili su nepovjerljivi prema novoj vjeri koju su poistovje ivali s rimskom uljudbom. Krš anstvo je ostalo vezano uz manjinsku starosirijsku kulturu za razliku od Zapada gdje se vezalo uz gr ko-rimsku kulturu. Unato tome, mnogi su trgovci iz Perzije i Mezopotamije prešli na krš anstvo. Me u novim vjernicima bilo je ak i Turaka koji su krš anstvo odnijeli u središnju Aziju. Iako krš anske zemlje, Armenija i Gruzija nisu se mogle pohvaliti ni jednim velikim misijskim pokretom. Mnogi su Armenci umrli mu eni kom smr u jer ih se kao krš ane, kako smo ve spomenuli, povezivalo s Rimljanima. Unato tome, do 225. g. dvadeset biskupija protezalo se od Kaspijskog jezera do Bahraina. U Italiji se do 250. g. broj biskupija pove ao se na sto. U Panoniji poznata su biskupska sjedište u Sisku, Ptuju, Vinkovcima, Osijeku i Sirmiju. Prema nepotvr enoj crkvenoj tradiciji osnovane su biskupije u Salonu, Sirmiju, Sisku i Mursi ak u prvom stolje ju zahvalaju i djelovanju Tita, Dujma, Andronika i drugih. Krš anstvo se, na poticaj egipatske monofizitske crkve koje se proširila uz rijeku Nil do Etiopije, širilo prema jugu gdje se priklju ilo pokretu kojeg su osnovali dvojica misionara iz Tira (Frumencije i njegov suradnik). Južni Jemen (Saba ili Šeba) zaposjeli su Etiopljanima od 350. do 375. g. Tijekom

PREGLED POVIJESTI CRKVE 16

Stephen Etches

tog razdoblja cijelo podru je bilo je sustavno kristijanizirano. Kada je 523. g. židovski kralj (Du Nuvas) po eo progoniti krš ane, Etiopija je ponovo zaposjela podru je kojeg je držala do 628. g. kada je i Muhamed osvojio južni Jemen. Sirijski monofiziti proširili su se južno i isto no u Arabiji gdje ih je kasnije susreo Muhamed, u vrijeme pojave islama, 622. godine. U Francuskoj je do 300. g. osnovano nekoliko važnih biskupija: Arles, Vaison-la-Romaine, Autun, Rouen, Pariz, Bordeaux, Tr ves (Trier) i Rheims. Sjeverozapadna Francuska je bila, zahvaljuju i službi Martina Tourskog (umro 397.), evangelizirana po selima. Krš anstvo je vjerojatno, po prvi puta, stiglo u Englesku putem rimskih vojnika iz Druge legije koja je služila u Palestini prije premještanja u Britaniju. Neki od lanova rimske crkve ne samo da su bili gra ani Rima i pripadnici najvišeg društvenog staleža (bogati senator Rufus), nego su pripadali i britanskoj kraljevskoj obitelji (Rufusova supruga Klaudija, njezin brat Linus, te Karaktakusova djeca). Predaja tako er govori o Josipu iz Arimateje koji je u prvom stolje u osnovao krš ansko središte kod Glastonburyja. No pri e o njegovom gralu, legendarnoj udotvornoj zdjeli iz koje je Krist jeo na posljednjoj ve eri i u koju je Josip iz Arimateje navodno skupio Isusovu krv nakon što je isti bio proboden na križu, vjerojatno ima veze s predajom o prenošenju Kristova pokrova iz Jeruzalema u tvr avu Britio u Edesi, a ne u Britaniju. Osim toga, prema gruzijskom zapisu, Josip je skupio Kristovu krv u pokrov a ne u zdjelu. Prve su crkve u Engleskoj vjerojatno osnovane kod Glastonburyja i Sv. Pancrasa (u Londonu). Me utim, do 250. g. nije zabilježeno postojanje crkvenih gra evina. Koncilu u Arlesu (314. g.) prisustvovalo je nekoliko engleskih biskupa iz Londona, Yorka, i Colchestera (ili Lincolna). Ovi »rimski Britanci« vjerojatno su u svojoj obrambenoj strategiji evangelizirali Škotsku i Irsku. Oko 370. g. vjerojatno je (sude i prema Pelagijevom slu aju, koji je bio Irac) da su evangelizirali irske kolonije u Walesu, a možda i u Cornwallu. Do 400. g. Britanija je bila pokrštena rimska provincija. Od 407. - 409. provale barbara odsjekle su Britaniju od ostatka Europe. Englezi pod vlaš u Pikta i Škota traže pomo od Sasa. Provala Sasa ve je zapo ela kada je Patrik krenuo na misijsku službu u Irsku 432. g. Kao ishod prodora, krš ani su ostali na sjeveru i zapadu Britanije izolirani od Europe. Ovakvo je stanje trajalo sve do dolaska Augustina iz Rima, ne bi li pridobio pogane (kao i deset tisu a Židova) za krš anstvo u jugoisto noj Engleskoj. Koncem 3. stolje a uslijedili su prvi pokušaji krš anskih misionara da smišljeno »pokrste« poganske religije, te ih tako uklope u krš anstvo. Crkve su zamijenile hramove, mu enici negdašnje bogove u pu kom bogoštovlju, a krš anski su blagdani nadomjestili poganske svetkovine i blagdane. U Armeniji, nakon obra enja kraljevske obitelji, slijedilo je op enarodno prihva anje krš anstva. Ovakvi površni na ini kristijanizacije postali su s vremenom esti u itavoj Europi, posebice u vrijeme Karla Velikog.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 17

Stephen Etches

ETVRTO RAZDOBLJE misijskog širenja odnosi se na »obra enje« barbara. U po etku su pojedinci prelazili na krš anstvo preko trgovaca, zarobljenika ili redovnika. Bile su to male, raštrkane skupine koje su obi no bile izložene progonstvima. Daljnjim širenjem krš anstva, nakon dužeg ili kra eg razdoblja, cijeli bi narod bio uklju en u Crkvu (kao što je to bilo u Konstantinovo vrijeme). Masovne pokrete predvodili su vladari (u Rimu je aristokracija dugo imala, u ovome smislu, vode u ulogu), a obra enje se esto izjedna avalo s poslušnoš u budu i da se religiju uglavnom shva alo kao plemensku ili nacionalnu stvar koju pojedinac ne smije odbaciti. U protivnom isti bi odbacio kult vlastite skupine izlažu i se optužbama za izdaju. Krštenje je esto bilo znak podre ivanja stranom osvaja u. Redovnici su nešto više vremena posve ivali pou avanju krš anstvu, no trebalo je prote i mnogo godina prije nego se krš anstvo ukorijenilo. Op enito postojale su dvije skupine: 1) Obi ni ljudi (pokršteni pogani) od kojih se o ekivalo da mole propisane molitve i daju vjeroispovijedi te dolaze u crkvu (drugim rije ima da se drže obreda ime su, zapravo, zamijenili jedan poganski obred drugim). 2) Ozbiljni krš ani (redovnici i sve enstvo). Najviše sve enstvo imenovali su lokalni vladari, više kao upravlja e nego kao sve enike. U Francuskoj, u kojoj je rimska kultura propala pod naletom barbara, galsko-romansko stanovništvo je o ekivalo zaštitu Crkve. Za obi nog »vjernika« krš anstvo je, ini se, predstavljalo uglavnom obavljanje obreda koji su sadržavali magiju starih vjerovanja. Osim toga, postojala je mogu nost da se izbjegnu muke pakla i zadobiju blagoslovi neba. Crkva je esto bila voljna initi ustupke kako bi zadobila savezništvo poganskih plemena. Smjernica pape Grgura, koju je ovaj uputio Mellitu prije opatovog odlaska u Britaniju, razotkriva mnogo. Njome se, naime, savjetuje da se hramovi ne ruše: »Idoli bi trebali biti uništeni, no hramove poprskajte svetom vodom, te u njih stavite oltare i relikvije. Obi aj prinošenja volova avolima zamijenite krš anskom proslavom nalik Festivalu svetih mu enika. Tako se više ne e žrtvovati životinje avlu, ve e ih se ubijati za hranu i slavljenje Boga.« Poganski obi aji ipak nisu izumrli. U crkvi blizu Be a kokošinjci se još uvijek mogu nazrijeti iza oltara. U istima su sve do kraja 19. st. držani pili i kako bi se žrtvovali Svetom Vitusu u svrhu iscjeljivanja ljudi. Mnogi zapisi govore o udesima koja su se dogodila tijekom službi prvih misionara. Krš anstvo se, naime, moralo istaknuti kao snažnije od poganstva (tj. okultizma). Beda asni tako kaže: »Crkva se hrani udesima kako bi mogla rasti vrstom u vjeri. Kada zasadimo grmlje zalijevamo ga dok ne o vrsne, a tek kada se ukorijeni prestanimo ga zalijevati.« Nakon prelaska na krš anstvo, poganstvo je, ipak, ostalo blizu društvene površine, osobito za vrijeme haranja kuge kada su cvjetala arobnjaštva, a ljudi napuštali crkvu. Stoga su mnogi misionari ponovno odlazili na propovjedni ke obilaske. Keltski »samostani« su zapravo bili više poput misijskih postaja, te je nad njima esto pred-

PREGLED POVIJESTI CRKVE 18

Stephen Etches

sjedavao plemi koji nije nužno bio lan klera. Njegovu dužnost nakon smrti preuzimali su njegovi potomci. Prije dolaska Benediktinova pravila, u keltskim je samostanima prevladavalo Kolumbanovo pravilo. Prvi kojeg se vezalo uz propovijedanje Evan elja me u barbarima bio je Ulfila (311. - 383.). Njega su, kao i neke druge kapadocijske krš ane, oteli Goti prilikom plja kaškog napada. Kasnije se, me utim, vratio kao gotski poslanik na Konstantinov dvor. Potom je 341. g. postao biskup zadužen za podru je sjeverno od Dunava gdje je (na podru ju današnje Rumunjske) zapo eo svoju misiju me u Vizigotima. Preveo je Bibliju na gotski, me utim, bio je arijanac. Oko 381. u Carigradu je postojala gotska crkva u kojoj je propovijedao Ivan Zlatousti. On je slao misionare me u Gote na Krimu i sjeverno od Crnog mora koji su prodrli kroz Kavkaz osnovavši crkve ak i me u Hunima. Goti su postali misionari me u ostalim barbarskim plemenima. Kako su se ova plemena naseljavala po Rimskom Carstvu, prihva ala su krš anstvo. Arijanizam su prihvatili Ostrogoti i Vizigoti, te Vandali u Africi, Svevi u Španjolskoj, Burgundi u Galiji (Francuskoj), Langobardi u Italiji i Heruli. U današnjoj Vojvodini arijanizam se javio vrlo rano. Središte mu je bio u Sirmiumu (današnjoj Sremskoj Mitrovici) gdje su ilirski biskupi arijevci Valens iz Murse (Osijeka) i Ursacije iz Singidunuma (Beograda) održali, izme u 351. i 359., etiri koncila. Martin Tourski (335. - 397.) bio je važan misionar u Panoniji i u Dalmaciji prije dolaska slavenskih plemena za iji su prelazak na krš anstvo na podru ju današnje Hrvatske zaslužni talijanski misionari. U luci Spalatum (Split) osnovana je latinska biskupija. Tek su u 6. stolje u ovi arijanski krš ani prihvatili katoli ku vjeru. Frana ki kralj Klodvig 506. prihva a krš anstvo pod utjecajem svoje supruge Klotilde ime je po prvi put neko barbarsko pleme prihvatilo katoli ku vjeru. Me utim, glavni misionarski pokret me u barbarima nakon onoga Uilfile, su pokrenuli keltski redovnici. Oni su djelovali u skupinama od trinaest misionara. U sedmom je stolje u glavno središte misionarske djelatnosti bila Irska, a u osmom stolje u Engleska. Kako su Irska i zapadna Engleska ostale pošte ene od barbarskih navala, razvile su se u uporišta iz kojih su se evangelizirali barbari u Europi. Prvi propovjednik u Škotskoj, me u južnim Piktima, vjerojatno je bio Ninian (360. - 432.). Pikti su bili prvi stanovnici Škotske (bolje re eno »Piktske zemlje«), prije nego što su se Škoti naselili na ta podru ja iz Irske u 5. stolje u. Ninianov u itelj bio je Martin Tourski koji je umro 397. On je zapo eo svoju službu ubrzo nakon povla enja Rimljana iz te pokrajine koji su vodstvo prepustili nekolicini uglednih rimsko-britanskih obitelji. Propovijedanje Evan elja u Irskoj uglavnom je povezano s Patrikom (373. - 463.) koji je tamo došao iz sjeverne Engleske. Za vrijeme provale Pikta i Škota je zarobljen, te

PREGLED POVIJESTI CRKVE 19

Stephen Etches

prodan vo i plemena u Antrimu. Kasnije je grad Armagh postao glavno središte njegova rada. Za veliko misijsko širenje na Zapadu nakon 500. g. zaslužni su bili redovnici zapadne crkve koji su djelovali pod vodstvom rimskog biskupa. Na tom podru ju nije bilo ozbiljnih protivnika Katoli ke crkve. Manje oporbene skupine: donatista, marcionita, montanaca i gnostika, s vremenom su iš eznule. Prednost krš anstva sastojala se u zaštiti koje je imalo u Rimskom Carstvu kao religija rimskog cara. S druge strane, na Istoku se Pravoslavna crkva morala suo iti s islamom dok joj je država ograni avala misijske poduhvate. Naime, Crkva i država bile su povezane. Na Zapadu barbari nisu imali razra en sustav kojeg bi ponudili umjesto krš anstva, dok su se na Istoku krš ani morali suo iti sa složenim religijama. Naime, bilo kakva mogu a veza s Rimom bila im je na štetu. Nisu imali mjesne državice koje bi ih podržavale, ve su ovisili o vlastitim sitnim uporištima. Isklju ivo su nestorijanci imali misijske porive. Me utim, islam i budizam su im i to oduzeli. Drugi veliki propovjednik u sjevernoj Engleskoj bio je Kolumb Denegalski (Kolumkil) koji je po eo djelovati 538. g. na otoku Ioni, kasnijem središtu u enja i propovijedanja Evan elja. Kralj Northumbrije 633. g. zatražio je slanje propovjednika te je, jedan od njih, Aidan uspješno osnovao samostan nedaleko od northumbrijske obale, i to na Svetom otoku kojeg je nazvao Lindisfarne. Kolumban (550. - 615.) iz Bangora u sjevernoj Irskoj propovijedao je Evan elje u isto noj Francuskoj (u zapadnom dijelu djelovao je Martin Tourski), te je osnovao samostan u Luxeuilu. S vremenom je djelovao i na podru ju Bodenskog jezera. Njegov suradnik Gal postao je apostol u isto noj Švicarskoj, dok su u sjeverozapadnu Galiju iz Luxeuila otišli Valéry, kao i Eustahije i Omer. Engleski redovnici nastavili su misijsku djelatnost. Wilfrid (umro 709. g.) propovijedao je u Friziji, no djelovao je i me u Sasima u grofoviji Sussex. Me u Jutima i Anglosasima Evan elje propovijeda 597. Augustin Rimski kojeg je poslao papa Grgur I. Augustin je pokušao keltsku crkvu uklopiti u Rimsku crkvu ime je izazvao sukoba koji je razriješen 664. g na crkvenom koncilu u Whitbyju. Prijeporno je bilo mogu e podre ivanje Keltske Crkve Katoli koj Crkvi. Nažalost, odlu uju i glas imao je lakovjerni kralj Oswy Northumberlandski koji se upravo obratio od poganstva. Kako je bio uvjeren da Petar ima klju eve od raja, kako je tvrdila Katoli ka Crkva, nikako nije želio ostati izvan. Biskup Koloman i njegova keltska svita ljutit se vratio u Irsku. Willibrord (658. - 739.), je bio apostol Nizozemske i Belgije, koji je uz propovijedanje Evan elja u Friziji, osnovao etiri samostana: Utrecht, Antwerpen, Echternach i Susteren. Bonifacije (680. - 754.), pravog imena Winfried iz Creditona, postao je apostol Germana. Nakon što je osnovao biskupije u Freisingu, Passauu, Regensburgu i Salzburgu podigao je 744. g. samostan u Fuldi. Osniva je i biskupija u Eichstettu i Würzburgu prije nego što je po eo propovijedati Evan elje Sasima u Isto noj Germaniji.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 20

Stephen Etches

Ostali misionari: Na Istoku i na jugu krš anstvo je uzmicalo. Vandali su 406. g. napali Španjolsku, a 429. g. provalili su u sjevernu Afriku. Muhamed je umro 632. g., a etiri godine kasnije Arapi su zauzeli Palestinu (642. g. osvojili su sjevernu Afriku i Egipat). Španjolsku su pokorili 709., no njihov je prodor zaustavio na sjeverozapadu Karlo Martel 732.g. u borbi kod Poitiersa. Njegov sin Pipin Mali osnovao je karolinšku dinastiju. U 7. stolje u nestorijanski misionari ušli su u srednju Aziju, propovijedaju i Turcima, a zatim su otišli dalje do Kine (635.g.) u vrijeme dinastije T’ang (618. - 907.). Širenje krš anstva u Danskoj i Švedskoj povezano je uz Anskara (865.). On je vjerojatno postao biskupom Hamburga pod iju je odgovornost potpadala i Skandinavija. Nakon poganskog protudjelovanja u Danskoj kršten je kralj Harald, te je Danska pod vlaš u njegova unuka Knuta službeno postala krš anskom zemljom. Krš anstvo je ušlo u Norvešku zahvaljuju i djelovanju Olafa Tryggvessona (1000.) i Olafa Haraldsona (1030.). Nakon pokušaja nasilnog nametanja krš anstva, odlu uju im imbenikom pokazala se kraljevska inicijativa kao i djelovanje engleskih misionara. Poganske religije zadržale su se u Švedskoj do 12. stolje a.

RAZVITAK KRŠ ANSTVA U POSTAPOSTOLSKOM RAZDOBLJU
Nakon smrti apostola nastupa postapostolsko doba. Padom Jeruzalema središte se krš anskog utjecaja preselilo u obalne gradove Male Azije gdje je apostol Ivan obavljao službu. Tamo je crkveni starješina bio Papija Hierapolski. Pred krš anima, koji su koncem prvog stolje a bili raspršeni u male skupine pripadnika nižih slojeva društva što se okupljaju po domovima, nije bio nimalo lak zadatak. Društvu u kojem su živjeli u strahu od progona morali su prenijeti poruku Evan elja. Osim toga mu ili su ih unutarnji razdori i krivovjerja. APOSTOLSKI OCI najraniji su krš anski pisci, izvan Novoga zavjeta, koji su pripadali tzv. postapostolskom razdoblju. Bili su: Klement Rimski, Ignacije Antiohijski, Polikarp iz Smirne, Barnaba i Hermas. Njihovi zapisi predstavljaju most izme u Novoga zavjeta, te apologeta koji su pisali kasnije u 2. stolje u (od kojih je bio prvi Justin Mu enik). Književnost postapostolskog razdoblja ine: 1.) DIDAHA: vjerojatno odražava stanje judeo-krš anske zajednice u Siriji (tj. starosirijske crkve). Sadrži tzv. Dva puta, tj. pojedinosti o crkvenom redu, kao i zaklju ni dio o neizbježnom kraju – pojavi varalica, lažnih proroka i žestokog suda u ijem je središtu lažni Mesija. 2.) DJELA IGNACIJA ANTIOHIJSKOG, vo e crkve u Antiohiji koji je na putu u Rim (gdje je trebao biti ba en

PREGLED POVIJESTI CRKVE 21

Stephen Etches

lavovima) napisao sedam pisama kojima je pozivao na suzbijanje raskolništva i krivovjerja. Njemu se pripisuje izum monarhisti kog episkopata (jedan biskup – pastor vlada itavom zajednicom). Takve ljude birala je zajednica. itav su život provodili u jednom mjestu. Nisu bili pla eni za posao koji se obi no svodio na brigu o malenoj zajednici, u kojoj su svake nedjelje vodili bogoslužje. Razlozi zbog kojih je Ignacije bio pobornik ovakvog ure enja bili su prakti ne prirode: 1.) izbjegavanje borbe za vode e mjesto (kao što je bio slu aj u Korintu gdje je crkva otpustila starješine te je ih zamijenila sa mladijima). 2.) izbjegavanje malih skupina koje su se odvajale od zajednice. Zalagao se da Gospodnja ve era bude središte bogoslužja (pod biskupovim vodstvom), kao i dokaz protiv doketizma (Gospodnja ve era je Kristovo tijelo i krv). O ito je rana Crkva skretala s pravoga puta. Ignacije traži od pastira crkve u Smirni i Ivanovog u enika Polikarpa da imenuje novog vo u crkve u Antiohiji. U drugom stolje u po ele su kružiti knjige koje nisu pripadale kanonu. 3.) KLEMENT podsje a svoje u inio za njih upozoravaju i ih Podsje a ih na dolaze i sud poti kori krš ane iji životi nalikuju nekrš ana. itatelje na ono što je Bog kako se trebaju ponašati. u i ih da ne griješe: Oštro životima njihovih susjeda

4.) BARNABINA POSLANICA sli na je Didaheu jer pisac govori o Dva puta. Me utim, središnja tema tuma enje je, u duhovnom smislu, Mojsijevog Zakona. Barnaba tvrdi kako su Židovi u krivu kada Zakon shva aju doslovno, jer isti ima duhovno zna enje koje se odnosi na Isusa. On stoga sve alegorizira poru uju i da Mojsijevi zakoni o hrani zna e zabranu razli itih poroka. 5.) PASTIR IZ HERMASA niz je usporedaba i vi enja koja se bave krš anskim življenjem. Posebno se usredoto uju na grijeh nakon krštenja, te tvrde da se ovjeku pruža samo jedna mogu nost nakon javnog priznanja i pokajanja. Naime, radi se o pogrešnom tuma enju Poslanice Hebrejima 6 i 7. Piš ev pogled na krštenje proizlazi iz vjerovanja da su grijesi prije krštenja u injeni u neznanju, te se kao takvi mogu oprostiti. Nakon krštenja vjernik mora održavati vlastito spasenje poslušnoš u Božjem zakonu. Ovo je jedna od prvih izjava katoli ke nauke o spasenju vjerom (pokazana u krštenju) i djelima. Razlog nevjerojatnog utjecaja iste knjige leži u injenici što je piš ev brat Pio bio biskup Rima. U Smirni je živio mladi ovjek po imenu Leucije koji je ukoren zato što je napisao »pripovijesti« poput Pavlovih, Petrovih, Ivanovih Djela. U crkvama, gdje se govorio starosirijski, pojavila su se Djela Jude Tome u kojima se tvrdilo da je Toma posjetio Indiju. Vjerojatno je Toma donio

PREGLED POVIJESTI CRKVE 22

Stephen Etches

krš anstvo u dijelove starosirijske crkve, te je kao takav proglašen svecem zaštitnikom. U djelima apostolskih otaca nailazimo na nekoliko zabrinjavaju ih obilježja: 1) Nezdravu želju za mu eništvom (Ignacije) 2) Vjerovanje u transsubstancijaciju (Ignacije) 3) Spasenje krštenjem i djelima (Pastir iz Hermasa) 4) Prekomjerno alegoriziranje (Barnaba) 5) Nezdravi legalizam (Didahe) APOLOGETI su se morali suo iti ne samo s poganima punima predrasudama protiv krš ana, ve i s carevima progoniteljima. Me usobno su se razlikovali prema metodi koju su koristili. 1.) LATINSKI APOLOGETI odbacivali su bilo kakve ustupke poganskim razmišljanjima. Ovoj skupini pripadali su: Irenej, Tertulijan, Ciprijan, Arnobije, Laktancije u sjevernoj Africi, Tacijan (Justinov u enik) u Osroeni, te Kvadrat i Aristid u Ateni. Na primjer Aristid; predao je Caru (Hadrijanu) iscrpnu apologiju krš anstva (125. g.). Arnobije (oko 327. g.) u apologetskom je spisu (Adversus gentes) branio krš ane od optužaba da su krivi za nevolje Rimskog Carstva. Prema njihovom shva anju u pitanju je bio autoritet Biblije nad bilo kakvom filozofijom; gnosti kom, platonovskom ili aristotelovskom. 2.) GR KI APOLOGETI bili su skloni davati ustupke filozofiji za koju su držali da je priprema za primanje Evan elja. Prema sugovornicima odnosili su se s poštivanjem ukazuju i na ograni enja njihovog stava. U etici bili su spremni složiti se, u osudi nemorala, sa stoicima ili platonistima. Njima su pripadali: Justin iz Efeza, te Klement i Origen iz Aleksandrije. Dok je Klement branio krš anstvo pred bogatašima, Origen se suprotstavljao poganskom promicatelju Celzu. Obojica su naglašavala važnost proro anstava, analogije i tipologije. Vjerovali su da apologije prvenstveno brane krš ansku vjeru, a zatim pozivaju ljude na obra enje. Rimska je država koristila profesionalne filozofe (Celzo u vrijeme Marka Aurelija i Porfirije u vrijeme Decija) kako bi napala krš anstvo i obnovila poganstvo u Carstvu. Gr ki apologeti težili su sintezi filozofskih sustava i krš anstva. Njihovi motivi zaslužuju pohvalu, no rezultat je na koncu ipak poguban. Nastojali su Evan elje objasniti na poganima razumljiv na in koriste i filozofiju. Me utim, u krš anstvo su unijeli razne zamisli koje su istome bile strane.

SREDIŠTA KRŠ ANSTVA
U to vrijeme po ela su se razvijati središta krš anstva od kojih je svako imalo posebna obilježja ili ak vrstu krš anstva. STAROSIRIJSKA CRKVA, kojoj je središte bilo u Antiohiji, kasnije se proširila na istok. Isto na crkva držala je Starosirijsku crkvu zaga enu gnosticizmom, te je njezinu krajnju strogost gledala podozrivo i s gnušanjem. U njoj bile dvije stranke: mla a i ortodoksnija koju je predvodio Palut iz Edese, a koja je potekla iz Antiohije, te starija (vjerojatno

PREGLED POVIJESTI CRKVE 23

Stephen Etches

doma a stranka) koju je predvodio Tacijan (Adai). ini se da je Jakovljev duh nepopustljivosti nastavio živjeti u Starosirijskoj crkvi. Primjerice, u Didaheu itamo sljede e: Ne postite u iste dane kao i licemjeri. Oni poste ponedjeljkom i etvrtkom, a vi postite srijedom i petkom. I vaše se molitve moraju razlikovati od njihovih. Molite kao što je Gospodin zapovjedio u Evan elju: O e naš, koji jesi na nebesima...itd. Ovu molitvu izgovarajte tri puta na dan. Kada su zbog podrške Nestoriju proglašeni krivovjercima u petom stolje u, morali su se povu i izvan dohvata bizantskih progonitelja. Njihova glavna središta u enja bila su Edesa, a kasnije na istoku Nisibis. Misionari su otišli na jug do Indije, a do 6. stolje a proširili su se do Kine. Pojava islama odijelila ih je od ostalih krš ana, za koje su nastavili živjeti u legendi o krš anskom kralju-sve eniku s Dalekog istoka Presteru Ivanu, koji e jednog dana uništiti islamske horde. Današnja Starosirijska crkva dala je Tibetu redovništvo, a u Kini je, prije udara Džingis Kana i Temerlenka, u 12. i 14. stolje u, ostavila spomenike. Jedna grana te crkve preživjela je kao crkva Mar Tome u južnoj Indiji (koristi starosirijsku liturgiju). Druge raspršene zajednice zadržale su se na obroncima oko Mosula u sjevernom Iraku, pod stalnim turskim napadima i progonstvima, sve do ih se nedavno nije ponovno otkrilo. SJEVERNO-AFRI KA CRKVA: sjeverna Afrika gotovo je jedino podru je na kojem je latinski jezik ostao netaknut i upravo se iz ovog podru ja vratio u Rim kojim je vladao gr ki jezik. Prva krš anska djela na latinskom potje u upravo iz sjeverne Afrike. Iako je sjeverno-afri ka crkva imala velike teologe (kao što su Tertulijan, Ciprijan, Tikonije i Augustin), puk nije bio odve teološki obrazovan. Biblija nikada nije prevedena na narodni govorni jezik Numidije i Tunisa, kao što je to bio slu aj u Egiptu. Sjeverno-afri ko krš anstvo (posebno njegov Donatov dio) bilo je naro ito snažno me u govornicima punskog jezika. Me utim, nedostajala im je Biblija na vlastitom jeziku. Upravo iz tog razloga, kao i kasnijih navala Vandala, objašnjavaju nestanak Crkve prilikom upada muslimana u 7. stolje u. Postojanje ovih dviju skupina u velikoj je mjeri povezano s Donatovim razdorom. EGIPATSKA CRKVA: U ovoj crkvi je postojala sli na podjela stanovništva. Izme u elite, koja je govorila gr ki te selja kih nižih slojeva koji su govorili koptskim jezikom, uvijek je postojao jaz koji je u doveo do podjele Crkve u Egiptu. Osobito kada su se u 4. i 5. stolje u razbuktale rasprave o doktrini. Aleksandrijski biskupi imali su, u borbi protiv službene teologije bizantinskih patrijarha, podršku zaostalih, ali zato nepopustljivih Kopta (tj. potomaka drevnih Egip ana). Koptsko je krš anstvo, zajedno s nekim drugim crkvama, podržavalo monofizitski pokret. RIMSKA CRKVA: U ovoj crkvi ve ina je lanova, do po etka tre eg stolje a, govorila gr kim jezikom. Kako je sve više ljudi iz visokih slojeva društva pridobivano za vjeru krš ani, koji su govorili latinski, postali su ve ina.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 24

Stephen Etches

Zahvaljuju i sve ve em rastu Crkva je 251. g. porasla do te mjere da je uzdržavala ne samo biskupa, ve i 64 prezbitera, 7 akona, 7 pod akona, 42 ministranta, 52 istjeriva a avla, ita e, klju are i više od 1.500 udovica i siromašnih ljudi. U vrijeme Decijeva progona 250. g. u Rim je stiglo mnoštvo biskupa kako bi se u velegradu skrili; me utim, Crkva ih je morala uzdržavati. Ni rimska Crkva nije bila pošte ena razdora: 217. g. došlo je do ozbiljnije prepirke izme u Hipolita i Kalista oko osobe koja e preuzeti službu rimskog biskupa. Kalist, koji je postao biskupom, optužio je Hipolita kao diteista (pristalicu shva anja da je Sin Kristovo tijelo, a njegov duh Otac u Njemu). Kalistu je, pak, prigovoren nedovoljno vrst stav o grijesima nakon krštenja: Kalist je, naime, držao kako i najve i grijesi mogu biti oprošteni nakon pokajanja, uklju uju i nemoral, ubojstvo i odbacivanje krš anstva. Hipolit je raskinuo veze s Kalistom osnovavši vlastitu zajednicu ime je unio razdor u Rimsku Crkvu tijekom cijelog pokoljenja. Ista sva a nastala je izme u Kornelija i Novacijana. Kornelije je vjerovao da biskup može oprostiti i najteže grijehe na što se Novacijan odvojio i osnovao zajednicu. PROTUNAPADI I

PROGONI I NEPRIJATELJSKA PROPAGANDA
PRVO RAZDOBLJE (30. – 64. g.): Židovi progone krš ane Isprva su Židovi i Rimljani smatrali krš anstvo židovskom sektom. Židovski vo e su se ustremili na Židove u iseljeništvu koje su držali kolovo ama opasnih krivovjerstava. Iako u po etku nisu dirali apostole, ubili su Stjepana i kasnije progonili Židove iz dijaspore koji su živjeli u Palestini. Ve do doga aja koji su opisani u Dj 11,1 krš anska je zajednica iseljeni kih Židova napustila Izrael. Me utim, javnost se tako er sve više okretala protiv krš ana iz Palestine jer isti nisu bili voljni sudjelovati u židovskoj pobuni. U Djelima apostolskim naglašava se postupno otvrdnu e židovskog naroda prema Evan elju. Isto tako, Pavao je bio izložen djelovanju Jeruzalemskih špijuna koji su nastojali uništiti njegov posao. Pavao stoga u 1 Sol 2,14-16 govori: ...od onih koji su ubili ak i Gospodina Isusa i proroke, a nas žestoko progonili; koji se ne nastoje svidjeti Bogu, a neprijatelji su svim ljudima; koji nam brane propovijedati poganima da se spase – da mjeru svojih grijeha zauvijek ispune. Ali je ve srdžba Božja na njih došla do vrha! 35. g. Stjepan umire mu eni kom smr u. 44. g. ubijen je Ivanov brat Jakov (vidi Dj 12,3 - Herod, vidjevši da je to drago Židovima.). 50. g. izbijaju nemiri nakon propovijedanja Evan elja me u Židovima u Rimu (spominju se u Dj 18,2, kao i kod

PREGLED POVIJESTI CRKVE 25

Stephen Etches

Svetonija), te isti moraju napustiti grad (uklju uju i Priscilu i Akvilu). 51. g. napisana je 1 Solunjanima (Pavao spominje Božji gnjev nad Židovima). 62. g. Isusov brat, i biskup jeruzalemske crkve Jakov, kamenovan je u istom gradu. 64. g. 1. Petrova 4,5 opisuje Židove kao potkaziva e i klevetnike krš ana. Promjena izri aja u posljednjim poglavljima 1. Petrove možda ukazuje na mogu nost da je poslanica napisana kada je neprijateljstvo prema krš anstvu postalo službeno. Prema nekom izvješ u Neronova ljubavnica, preobra ena na židovstvo, istoga je nagovorila da krš ane optuži za veliki požar u Rimu. 66 - 73. g. bijesni židovski ustanak, te su židovski krš ani izloženi pritisku da se bore protiv Rimljana. Osim toga, nakon proglašenja protukrš anske uredbe, mnogi (naro ito u Rimu) dolaze u iskušenje da se vrate židovstvu koje bi im pružalo sigurnost (v. Heb 10,32-39). Prije 66. g. krš ani židovskog podrijetla napuštaju Jeruzalem zbog upozorenja Svetog Duha. Naseljavaju se u Transjordanu, Egiptu i Maloj Aziji (vidi Ivan u Efezu, Filip u Hierapolu itd.). U isto vrijeme Petar se premješta u Rim. 85. g. službena anatema protiv krš ana uklju ena je u sinagošku liturgiju: Neka nazareni (tj. krš ani) i heretici budu odmah uništeni i istrgnuti iz knjige života. U svjetlu toga, odlomak iz Otkrivenja dobiva novo zna enje (2,9 – 3,5): I grdnje koje su ti nanijeli oni koji tvrde da su Židovi, a nisu nego sotonina sinagoga. Pobjednik (tj. onaj tko ustraje do kraja – 2,26), e biti obu en u bijelu haljinu; njegovo ime sigurno ne u izbrisati iz knjige života; štoviše, njegovo u ime priznati pred svojim Ocem i njegovim an elima. 133. – 35. g., za vrijeme drugog židovskog ustanka pod vodstvom Bar-Kokebe, krš ani u Judeji izloženi su progonstvima jer nisu priznali mesijanstvo Bar-Kokebe odbivši uzeti u ruke oružje. Osim toga, Bar-Kokeba nare uje izricanje oštrih kazni nad krš anima koji odbijaju odre i se i prokleti Krista. DRUGO RAZDOBLJE (64. – 250. g.): Rimske vlasti povremeno progone krš ane. Do prekretnice u sudbini krš ana dolazi u srpnju 64 g. (veliki požar u Rimu). Zašto je došlo do promjene stava prema krš anima? 1) Krš ane više ne smatraju pripadnicima židovske sekte. ini se da je tada izdan ukaz kojim su krš ani proglašeni »državnim neprijateljima«: krš anstvo postaje nezakonitom organizacijom. 2) Neron optužuje krš ane da su prouzro ili veliki požar u Rimu ine i presedan u rimskom zakonu (krš ani su poput anarhista koji žele razoriti Rimsko Carstvo i njegovu uljudbu). Svetonije u djelu Neronov život (16. poglavlje)

PREGLED POVIJESTI CRKVE 26

Stephen Etches

tvrdi da nekoliko razli itih proglasa govore o progonstvu krš ana. Krš ani su, navodno, krivi za veleizdaju i kao takvi zaslužuju smrt. Stoga u Rimu, i bližoj okolici, dolazi do manjih progona. 3) Neronov zakonski presedan i dalje je na snazi. 4) Krš ani su u milosti potkaziva a (tj. vlastitih susjeda). 5) Provo enje progona ovisi o volji mjesnog upravitelja, koji može uhititi i pogubiti krš ane. Vrlo esto do smaknu a dolazi isklju ivo zbog podilaženja okolnom puku. Me utim, država još uvijek nije zapo ela organizirane progone po itavom carstvu. Carevi Hadrijan i Trajan, primjerice, bili su protiv progona. U razdoblju od 64. - 250. g. krš ane se više ne drži opasnima ve tvrdoglavim i dosadnim. Još uvijek je, me utim, na snazi Neronov presedan. 6) Ljudi su bili nepovjerljivi prema krš anima drže i ih udnim. Sumnji ili su ih za ljudožderstvo (zbog Gospodnje ve ere) i nemoral (nazivali su jedni druge bra om i sestrama iako se nisu osobno poznavali!). Pogani su ih držali odgovornima za mra na djela svojevoljno ih optužuju i vlastima. Doduše, kako su uvi ali da se radi o dobrim ljudima, pokušavali su ih zaštititi tijekom progonstava. Vlasti su bile netrpeljive prema krš anima budu i da: a) Nisu bili poput ostalih gra ana – tvrdili su da su odgovorni vlasti višoj od države. Kao takvi bili su izloženi sumnji da bi mogli biti skloni reme enju javnog reda. b) Bili su uvjereni u vlastitu moralnu nadmo . c) Odbili su štovati Cezara ime su po inili izdaju. d) Bili su tajno društvo. d) Kako nisu priznavali rimske bogove, optuživalo ih se da vrije aju Carstvo i uzrokuju nevolje (glad, kugu, vojne poraze). 64. g. Neron, kojeg su optužili da je izazvao požar u Rimu, nastojao je krivicu prebaciti drugdje. Optužba se inila potvr enom injenicom da su u dvjema od etiri rimska okruga, koji su izbjegli požar, živjele brojne skupine Židova i krš ana. 64. g. Petar umire mu eni kom smr u. 65. ili 68. g. pogubljen je Pavao (nakon što je prethodno oslobo en optužaba (61. - 63.)). Osuda je ishod okolnosti opisanih u 1 Petrovoj 4,7.12.17; 2 Timoteju 4,6-20. 81. g. na vlast dolazi Domicijan (81. - 96. g) koji vrlo ozbiljno shva a pripadaju e mu božanske naslove. Stoga je u Otkrivenju oslikan kao zvijer. Njegovim povremenim progonima posebno su izložene crkvene vo e (vidi Otkrivenje 2,13). Primjerice, rimski upravitelj u Efezu izgoni Ivana na otok Patmos (relegatio in insulam tj. bez gubitka prava ili vlasništva), dok je u Dyrrahiumu (Dra u ili Durrësu u Albaniji) pogubljen biskup Asije. I prije imperatora Domicijana krš anstvo nisu samo prihvaali najniži slojevi tadašnjeg rimskog društva kao, što je to bio slu aj generaciju ranije, za vrijeme Nerona. Tako se spominje rimski plemi koji je 57. g. postao krš aninom

PREGLED POVIJESTI CRKVE 27

Stephen Etches

(tijekom Pavlovog pisanja poslanice Rimljanima). Naime, žena osvaja a Britanije Pomponija Graecina bila je optužena da je prihvatila »uvozno praznovjerje.« Iste je optužbe naknadno bila oslobo ena. Krš anstvo je nadživjelo po etne napade zapo evši se širiti me u najvišim plemi kim obiteljima ušavši i u samu imperatorsku obitelj. Neki konzuli osu eni su radi prihva anja »judaizma i ateizma«, dok su neki plemi i posjedovali grobove s katakombama koje su krš ani rabili. I jedni i drugi bili su o ito krš ani. Prvi krš ani vjerovali su kako su pozvani na mu eništvo te da oni, koji to nisu, nije u Krista. 96. g. Nerva postaje imperator, te osloba a apostola Ivana s otoka Patmosa na koji je isti bio izgnan. 156. g. je pogubljen Polikarp. 161-80. g. za vrijeme vladavine Marka Aurelija dolazi do novog vala progona. 165. g. pogubljen je Justin. 166. g. je bila godina kuge, potopa i gladi; barbarska je najezda došla do dunavske granice. I zbog ovih su poteško a mnogi krivili krš ane. 177. g. dolazi do pokolja u Lyonu. Ignacije je pogubljen u Antiohiji, a Telesfor u Rimu. Protukrš anski promicatelj Celzo drži da krš anstvo potje e iz isto nja kih mitologija. Ova religija primitivna je, puna antropomorfisti kih zabluda, a širi se zavaravanjem i zastrašivanjem zagrobnim životom. Krš ani su nesnošljivi, društveno razoran, i za sigurnost države opasan element. 191-211. g., za vladavine Septimija Severa, dolazi do drugog vala progona. 202. g. Septim Severije izdaje ukaz kojim zabranjuje prelazak na židovstvo ili krš anstvo. Uvodi sinkretizam u obliku štovanje Sunca (Sol Invictus), te smrtnu kaznu za nove obra enike i u itelje. U sjevernoj Africi i Egiptu dolazi do niza ubojstava (Origenov otac je ubijen u Aleksandriji). 208. g. je pogubljen Irenej. TRE E RAZDOBLJE (250. – 313. g): Sustavni progoni širokih razmjera Barbarske snage otvaraju dvije razdvojene bojišnice. Na sjeveru su Goti, dok na istoku prijete Perzijanci pod novom i agresivnom upravom Sasenida. U vojsci krš ane sumnji e za izdaju, a u isto nim pokrajinama vjeruju da su naklonjeni Perzijcima. Stoga, imperator Decije uvodi mjere državne sigurnosti sažete u politici »jednog imperija i jedne religije«. Kako se krš anstvo nalazi na putu »uspješne politike«, mora biti zabranjeno. Car po prvi puta zauzima odlu an stav prema krš anima. Sljede i imbenici dovode do progona na podru ju Carstva: a) 248. g. dolazi do prvih upada Gota (barbara) za što se okrivljuju krš ani.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 28

Stephen Etches

b) Od 232. - 305. g. Porfirije iz Tira djeluje kao protukrš anski promicatelj. 250. g. uredba o progonu (za Decijeve vladavine) ima za posljedicu sustavne progone. Svatko je morao potpisati potvrdu (libellus) kojom je izjavio kako je, u prisutnosti posebnih povjerenika, prinio žrtvu rimskim bogovima. Pogubljeni su biskupi u Jeruzalemu, Antiohiji i Rimu, te se javlja nova skupina mu enika: tzv. ispovjednici (oni su bili mu eni, no ne i ubijani, te se nisu odrekli vjere. Decije je, naime, prije svega želio natjerati krš ane da zanije u vlastitu vjeru. Iz njih nije želio stvarati mu enike. 258. g. uredbom o progonu (za Valerijanove vladavine) su kodificirane kazne za krš ane. Duhovne vo e pretrpjele su smrtne kazne; senatorima i vojvodama oduzeti su inovi; ugledne žene kažnjene su pljenidbom dobara i protjerivanjem, dok su namještenici imperatorskog dvora otjerani na prisilne radove. Galerijev nasljednik Maksimin II. podupirao je protukrš ansko djelovanje tjeraju i školsku djecu na itanje Djela Pilata punih povijesnih neistina. No iako su isprva pogani rado prokazivali krš ane vlastima, sumnji e i ih odgovornim za mra na djela, kada bi otkrili njihovu dobrohotnu narav esto bi ih branili od progonstava. Sastanci su bili zabranjeni; na isto noj jadranskoj obali, kao i u njezinom širem zale u, pojavili su se prvi mu enici, kao npr. Venancije u Dalmaciji (257. g.). Me u pogubljenima bili su biskupi i druge krš anske vo e: Viktorin u Poetoviju, Kvirin u Sisciji, Polion u Cibalama, prezbiter Montan i supruga mu Makrina u Singidunumu, Flor i Laur u provinciji Dardaniji, a u Sirmiumu stradavaju Irenej, Demetrije, Sinerot i drugi. Decijevi progoni izazvali su raskol izme u krš ana u Rimu i Kartagi. Mnogi me u njima odmetnuli su se od Crkve, a neki su nastojali ustupcima udobrovoljiti rimske vlasti. U Kartagi su se utamni eni lanovi crkve pobunili protiv biskupa Ciprijana koji se sakrio. Ciprijan je, naime, vjerovao kako se pokajnici trebaju primiti natrag u okrilje crkve. No, njegovi neistomišljenici, drže i kako nitko nema pravo dati oprost za odbacivanje krš anstva budu i da se radi o grijehu protiv Svetoga Duha, izabrali su novoga biskupa. U Rimu se Novicijan, kao i ostali koji su s njim bili zato eni zbog vjere, suprotstavio Korneliju kojeg je smatrao izdajicom. Prema njegovom shva anju nitko nije mogao dati oprost za grijehe ubojstva, bludnosti i odbacivanja krš anstva. Galijanovom uredbom o snošljivosti (260. - 303.) Crkvi je dopušteno javno istupanje, kao i podizanje crkvenih gra evina. 284. g. Dioklecijan je nastojao reorganizirati Rimsko Carstvo kako bi se suprotstavio propasti i neredu izazvanim provalom barbara. Kanio je ustanoviti etiri cara, i to po dvojicu u svakom dijelu Carstva. Na zapadu je vladao Maksimijan, i Konstantinov otac Konstancije Klor, dok su

PREGLED POVIJESTI CRKVE 29

Stephen Etches

na istoku bili Dioklecijan i Galerije. Prema dogovoru, nakon dvadeset godina, stariji e se car odre i asti u korist mla eg. Osim toga carevi nisu više živjeli u Rimu, nego u Milanu, Trieru i Sirmiumu (Sremskoj Mitrovici odakle je car mogao promatrati Barbare), te u Nikomediji (blizu koje su bili Perzijci). U Rimu je nastala praznina koju je popunio rimski biskup ija su se mo i ugled znatno pove ali. Nekoliko doga aja dovelo je do progona koji izbijaju 303. g. Kako su se suo ili s provalom barbarskih naroda, krš anski su se vojnici ponovno našli u opasnosti jer je odanost u vojnim redovima postala goru e pitanje. Dioklecijan je zapo eo vladavinu kao umjerenjak jer nije želio progoniti krš ane, budu i da su njegova žena i k i vjerojatno bile krš anke. No ubrzo je pao pod utjecaj Galerija, i upravitelja Bitinije, novoplatonista i neprijatelja Evan elja – Herakleja. Naredio je, stoga, izbacivanje krš ana iz vojske, a potom i sa svih važnih položaja u administraciji. U pokušaju zadržavanja najboljih ljudi u vojsci neki su bili prisiljeni odre i se vjere. Oni, koji su se suprotstavili, bili su smaknuti. Kada je u Nikomediju izgorjela Dioklecijanova rezidencija, mnogi su optužili krš ane kao odgovorne za požar. 303. g. Dioklecijan izdaje uredbu o progonu Katedrala u Nikomediji, kao i ostale crkve, su razorene. Zabranjuju se okupljanja krš ana, a Biblije i ostale vjerske knjige se zapljenjuju. 304. g. izdana je naredba koja se odnosila na istok Carstva (odnosno podru je s najve im brojem vjernika) prema kojoj su gra ani Carstva morali prinijeti žrtve bogovima i Caru. U protivnom bili bi osu eni na smrt. Na zapadu Konstancije Klor razara nekoliko crkava u Španjolskoj, Engleskoj i Galiji, dok je na podru ju današnje Hrvatske sve ve i broj mu enika: Pollio u Cibaliji (Vinkovcima), te Domnius (sv. Dujam) u Saloni. Sli no je i u Vojvodini (kod Sirmiuma), kao i na današnjem Kosovu (Ulpiane tj. Lipljan). Dioklecijan se povla i u Split, no njegovi nasljednici na istoku (Galerije i Maksimin Daja) organiziraju pokolj krš ana. 305. g. Konstantin je u engleskom Yorku proglašen carem. Njegova polusestra Anastazija (anastasis = uskrsnu e) bila je vjerojatno krš anka. 311. g. Galerije izdaje uredbu o snošljivosti kojom je, na smrtnoj postelji, krš anima dao pravo na okupljanje priznavši kako ih nije uspio nagovoriti da se vrate bogovima svojih otaca. Kao protuuslugu zatražio je da se mole za njega, kao i za obranu Carstva. Nakon Galerijeve smrti preostali carevi ponovno su reorganizirali Carstvo, te su Maksimin i Licinije vladali na Istoku, dok je Konstantin upravljao gotovo cijelim zapadnim dijelom (osim Italijom koja je bila pod vlaš u suparni kog cara Maksencija). 311. - 312. g. u Carstvu se vode gra anski ratovi. Licinije pobje uje na Istoku, a Konstantin na Zapadu. 313. g. Milanski edikt

PREGLED POVIJESTI CRKVE 30

Stephen Etches

I Licinije i Konstantin odobravali su vjerske slobode, kako za pogane tako i za krš ane. Poganstvo je, me utim, i dalje ostalo religija ve ine rimskih gra ana. Licinije je, doduše, kasnije zapo eo progoniti krš ane na Istoku. Vjerojatno je sumnjao da su vjerni njegovom suparniku Konstantinu. Konstantin je napao isto na podru ja pobijedivši Liciniju kojeg je smaknuo. Posljedice progona bili su raskoli izme u krš ana, posebno onih u Egiptu i Kartagi (Tunisu). Prijeporno pitanje je glasilo: U kojoj se mjeri treba pokoravati vlastima? Kada možemo govoriti o izdaji i odmetanju od vjere? Na Istoku su govorili: »Ako je osoba prinijela žrtvu, a nikako zbog toga što je vlastima predala vjerske knjige ili crkveno posu e.« Na Zapadu su mišljenja bila podijeljena, posebice u Kartagi: Treba li biskupu Cecilijanu oduzeti službu zato što se skrivao? Donatovi su sljedbenici držali da je Cecilijan bježe i za vrijeme progona izgubio dar Duha, te više ne može dijeliti darove Duha polaganjem ruku. Nastali spor izme u donatista i katolika (ortodoksnih krš ana) trajao je stolje ima. DONATIZAM Punski seljani bili su revni pristaše crkve mu enika na ijem je elu bio prorok Donat. Stoga su se oštro suprotstavljali Katoli koj crkvi, kao i gra anima koji su govorili latinski. Kada je Konstantin odlu io Crkvi vratiti nekretnine koje su bile zaplijenjene za vrijeme progonstava, novi pokret našao se pred prvom kušnjom. Donatisti su naime vjerovali kako, kao istinska crkva, imaju isklju ivo pravo na spomenute nekretnine. No budu i da su stvorili niz neugodnosti, Konstantin ih je zabranio (iako je ranije osnovao skupinu koja se trebala pozabaviti prijepornim pitanjem). Nakon smrti suparni kog biskupa Majorina, Donat je preuzeo odgovornost nad protucecilijanskom strankom u Kartagi stvorivši iz nje shizmati ku crkvu njegovog imena. Vjerovao je kako je vodio crkvu mu enika, a ostale krš ane optužio je za sramno suradništvo s neprijateljem. Ljude koji bi im se priklju ili, nakon što bi napustili državnu crkvu, njegovi su pristaše donatisti ponovo krstili. 347. g. Donat se suprotstavio pokušaju da vlastiti pokret vrati u okvire univerzalne crkve, a u vlastitom je naumu ustrajao do smrti (355. g.). Važnost ove rasprave bila je u sljede im pitanjima: Kakva je istinska crkva? Sastoji li se od skupine svetih ljudi koji vode pobožni život, ili se radi o katoli koj (univerzalnoj) crkvi iji se lanovi ponašaju sukladno vlastitim svjetonazorima? Treba li država usmjeravati Crkvu, ili Crkva mora biti potpuno odijeljena od države? U 6. stolje u car Justinijan je ponovno osvojio sjevernu Afriku istjeravši Vandale koji su ju zauzeli 429. g. U 7. su stolje u i donatisti i katolici bili pokošeni provalom islama. Katolici su se, me utim, održali sve do 12. stolje a u Maghrebu, dok su donatisti nestali. U Egiptu nisu mogli održavati crkvene sastanke. Naime, biskup Petar Aleksandrijski pobjegao je iz zemlje za vrijeme progona. Kada se metropolit Tebe kasnije pojavio, zgra-

PREGLED POVIJESTI CRKVE 31

Stephen Etches

žao se nad novonastalim okolnostima. Stoga je posvetio dvojicu koji su nastavili dušobrižni ku službu u crkvi. No jedan od njih, Arije, postao je krivovjercem ime se još jedanput pokazalo kako je opasno bez promišljanja polagati ruke na budu e vo e crkve! PROTUNAPADI II

KRIVOVJERJA
1. GNOSTICIZAM Izraz »gnosticizam« (duboka spoznaja), ili »gnoza« (spoznaja) u prvom se stolje u upotrebljavao u dva smisla: 1) Odnosio se na filozofiju, ili religioznu kozmologiju koja je postojala prije krš anstva, neovisno o njemu. Njezino je podrijetlo na istoku (tj. u hinduizmu). Zamisli povezane s ovim sustavom potekle su od platonizma, heleniziranog sinkretizma, babilonske astralne mitologije i otpadni kog Židovstva. Gnosticizam je bio poganski sinkretizam, pomiješan s magijom i astrologijom (u velikoj mjeri poput teozofije u naše vrijeme). 2) Odnosio se na teozofske preinake krš anstva. Iste su širile desetak ili više sekti, koje su se odvojile od prve crkve, u razdoblju izme u 80. - 150. g. Postoji nekoliko struja koje vode gnosticizmu: 1) Zoroastrizam (babilonska religija) koja svijet vidi kao veliku svemirsku bateriju: izme u Boga koji je pozitivan pol i Sotone tj. negativnog pola nalazi se sve ostalo. Iz zoroastrizma je proizašao koncept dualizma. 2) Isto ni misticizam (u biti hinduizam). 3) Judaizam: legalisti ki elementi. 4) Gr ka tajna religija: svaka pojedina religija imala je središnju tajnu ozna enu kao musterion. U drugom stolje u pojavile su se misti ne religije koje su vlastitim pristašama obe avale vje ni život. Njihovi sve enici djelovali su i kao posrednici i kao propovjednici. Po etnici koji pristupaju religiji napreduju prema Bogu gnozom tj. putem znanja. Obilježja gnosticizma kao sustava misli su sljede a: a) Stvaranje: Vrhovno bi e je rodilo (a ne stvorilo) druga duhovna bi a od kojih je jedno, udaljivši se od istoga, palo u zabludu stvorivši materijalni svijet. Dakle, stvaranje je bilo ishod grešne nezavisnosti (tj. pokušaja udaljavanja od duhovnoga jedinstva svemira). Mnogi gnostici držali su zmiju simbolom suprotstavljanja zlom bogu stvoritelju. Sotona je, u suštini, zapravo dobar jer djeluje kako bi ovje anstvo bilo spašeno (vra aju i ga u stanje duhovne isto e)! b) ovjek: Prema gnosticizmu postoje tri skupine ljudi: Pneumatikoi (duhovni ljudi), psychikoi (duševni ljudi) i sarkikoi (tjelesni ljudi). Prva je skupina predodre ena za spasenje te ne prolazi kroz reinkarnaciju; za drugu skupinu postoji mogu nost izbjegavanja reinkarnacije; tre a skupina ne može izbje i reinkarnaciju.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 32

Stephen Etches

c) Spasenje: Svijetom vladaju zle sile nastanjene na sedam planeta; demiurg i njegovi sudionici arkoni tijekom zemaljskog života usporavaju naš duhovni napredak. Nakon smrti duša kro i natrag opasnim putem preko sedam planeta u nebeski dom. Put uvaju zle sile, te ljudi moraju nau iti ispravne magi ne lozinke kako bi iste nadmudrili. Drži se da je gnostik duh (božanska iskra, ostatak prethodnog savršenstva) zato en u tijelu poput osobe koja je izgubila pam enje. Ista se, nakon što se našla zato ena u tijelu kao posljedica stvaranja, ne sje a vlastitog (nebeskog) doma. Gnosti ko Evan elje želi dušu probuditi iz sna kako bi joj se obznanila vje na sudbina koja joj je predvi ena. Tijelo je pokvareno za razliku od istog ovjekovog duha. Kada se slomi tijelo, iz njega e se osloboditi isti duh u kojem leži ovjekova nada i sudbina. Gnoza (spoznaja) u biti je spoznaja ovjekova porijekla i sudbine, te magi nih lozinki. Pored toga, gnostici su vjerovali kako na ovom svijetu mogu ste i misti no iskustvo, tj. izravnu spoznaju vrhovnog Boga. U vjeri pristupaju svijetu u kojem se nalazi Bog, te tako uskrsnu e i ponovni dolazak gube smisao. d) Isus: Izme u dobrog Boga i lošeg svijeta postoji mnoštvo posredni kih prelaznih bi a tzv. aeona. Isus je vjerojatno najviši aeon, dakle nije Bog, ve prvi do Boga. S ovakvim krivovjerstvima obra unava se Pavao u Poslanici Kološanima. Naime, Isus je nekima bio otkupitelj koji je izbavljao zarobljene duhove; drugi su držali kako istu zada u obavlja Šimun Mag, odnosno Heraklo. Za Isusa su vjerovali kako je tek jedan u nizu »spasitelja« koje Bog šalje u razli itim razdobljima. Isus je poslan u razdoblju ribe, a njegova je uloga podre ena Bogu iji je on glasnik, poslan kako bi nas podsjetio na naše nebesko podrijetlo, te prenio tajno znanje bez kojeg se ne možemo vratiti u prijašnje duhovno stanje. No, kako je materija strana svevišnjem Bogu, nikakvo utjelovljenje nije dolazilo u obzir. Otuda doketizam; Krist utjelovljen u ovjeku samo je opti ka varka, a ljudi koji su ga vidjeli zapravo su gledali ovjeka na kojem je bio božanski duh. Isti je, naime, sišao na Krista tijekom njegova krštenja napustivši ga tek za vrijeme njegovih patnji na križu. Razvidno je, dakle, da se mnogo toga uvuklo u Crkvu. Oni kojima je krš anstvo bilo prejednostavno i naivno držali su kako mu treba dati više filozofskog sadržaja. Stoga se Pavao, kao i ostali apostoli, borio protiv ovakvih zamisli u prvoj crkvi. Gnosticizam, koji u biti potje e od hinduisti ke filozofije, bio je u potpunom sukobu s krš anskom mišlju. Pojam spasenja u gnosticizmu nudio je potpunu spoznaju kakvu je Sotona nudio Adamu i Evi – spoznaju dobra i zla. Drugim rije ima; posezanje za potpunom mo i, stjecanjem mo i bogova kako bi bili iznad bilo kakvog morala, pa tako i iznad Boga. Put prema istom cilju potpuno je razli it od krš anskog puta, te uklju uje isposništvo, jogu, vlastite zasluge itd. Navedeno o ito nema nikakve veze sa zastupni kom smr u Isusa Mesije. Negdašnji gnostici bili su u crkvi skloni tuma iti krš ansko u enje koriste i bivšu filozofiju. Primjere za brojna krivovjerstva, koja su tako nastala, nalazimo u Novom zavjetu. Ti su ljudi bili dualisti – vjerovali su da je duh sve, a

PREGLED POVIJESTI CRKVE 33

Stephen Etches

da tijelo tj. duša nije važna. Štoviše ista je ak zlo. Ovaj se stav o itovao na dva na ina: 1. Nemoral: Nije važno što ovjek radi sa svojim tijelom tj. dušom budu i da su isti zlo. Važan je duh. Budu i da smo iznad zakona, sve nam je dopušteno. 2. Isposništvo: Kako je tijelo zlo, moramo ga se odre i. 1) U Korintu je postojalo »duhovno plemstvo« iji su pripadnici tvrdili kako su stekli mudrost i znanje kakvo nemaju drugi, uklju uju i i apostola Pavla. Vjerovali su kako su savršeni, te kako su u duhovnom smislu dostigli vrhunac. Prema ostalim krš anima odnosili su se kao prema nižim bi ima koja se ne mogu uzdignuti na njihove duhovne visine. Bili su karizmatici uvjereni kako su, zbog darova koje posjeduju, oslobo eni od naslje ivanja križa tj. trpljenja i poniženja. Stoga se ne moraju podre ivati starješinama, koje je Gospodin postavio na elo crkve, kao ni živjeti svetim životom i ljubiti bra u i sestre koji nemaju njihove darove. Potonje su, štoviše, smatrali »tjelesnim« tj. drugorazrednim (psyhikoi) krš anima. No, Pavao ih je same nazvao tjelesnima (neduhovnima) jer, iako su posjedovali neke darove, nisu imali ploda. Vjerovali su kako im ne treba tjelesno uskrsnu e. Neženstvo su držali vrjednijim od braka što je Pavla potaknulo na razjašnjavanje iste zablude (1. Kor 7). Kako su tijela smatrali zlima, mnogi supružnici nisu održavali spolne odnose. Osim toga odbacili su biblijsko u enje o uskrsnu u uvjereni kako e duša preživjeti. Govorili su kako nije grijeh jesti meso žrtvovano idolima budu i da idoli ne postoje. Ukratko, bili su gladni duhovne mo i. U želji da dobiju više, teško im je bilo shvatiti kako u Kristu ve imaju sve. 2) Pavao je kod Kološana naišao na mješavinu krš anstva i niza teozofskih elemenata sadržanih u misti nim kultovima i otpadni kom židovstvu. Naime, sljedbenici teozofske sekte pokušavali su krš ane u Kolosima nagovoriti da štuju an eoske posredni ke sile. Iste su poistovje ivali sa zvijezdama vjeruju i kako mogu odrediti ljudsku sudbinu, iako se pritom zapravo radilo o demonima. Poticali su sudjelovanje u obredima koji su bili povezani s krajnjim isposništvom. Neke su svetkovine uzeli iz židovskog kalendara tvrde i kako ih se treba pridržavati. No, Pavao potvr uje kako u Isusu »prebiva punina božanstva tjelesno«. Od Boga imate sve kada imate Krista. Pavao u Kol 1,9 želi da Kološani imaju puninu (pleromu) znanja (gnose) Njegove volje u cijeloj mudrosti (sofia tj. poznavanje Božjih dubokih stvari) i razumu (syneisis). Imati pleromu zna i biti prikladno opremljen i osposobljen poput la e koja isplovljava na dalek put. 3) U Ivanovoj poslanici nailazimo na opis oštrog neslaganja izme u Ivana i Cerintovih u enika. Potonji su bili sljedbenici doketizma tj. vrste gnosticizma koja je tvrdila kako božanski Krist, kao isti duh, nikada nije bio ljudsko bi e. Cerint je zastupao stajalište kako se na Isusa, za vrijeme njegova krštenja, spustio božanski duh koji ga je napustio prije raspe a. Kako stvarnog utjelovljenja nije bilo, ovjek Isus je trpio i umro na križu. No, Ivan upozorava kako svatko tko nije e da je Krist postao ovjekom pripada Antikristu (1 Ivanova 4,2). Cerint je vlastite tvrdnje temeljio na

PREGLED POVIJESTI CRKVE 34

Stephen Etches

gnosti koj pretpostavci kako je tijelo suštinski zlo, te ni jedno savršeno bi e (kao što je božanski Krist), ne bi nikada moglo postati ovjekom. Utjelovljenje Božjeg Sina je stoga nemogu e. Ivan piše protiv gnostika koji su za sebe govorili da su ve postali savršeni i bezgrešni. Ivan odgovara: Ako tvrdimo da grijeha nemamo, sami sebe varamo... Kako se krš anski gnostici nisu osje ali potaknutima ljubiti »manju bra u«, Ivan je naglašavao da trebaju ljubiti jedan drugoga. Isto tako, kada Ivan govori o »smrtnom grijehu« (1 Iv 5,16) vjerojatno misli na njih. 4) U Judinoj poslanici saznajemo o gnosticima koji su zajedni ki objed željeli pretvoriti u orgiju. 5) U Otkrivenju susre emo gnosti ku sektu (nikolaiti) koja je nau avala moralnu razuzdanost (Otk 2,6.15). Jezabela (Otk 2,20) je bila proro ica ove sekte, a može ak i propovjednikova žena. Unutar krš anstva se, nakon apostolskog razdoblja, razvilo nekoliko gnosti kih sekti koje su tvrdile da posjeduju trajnu objavu ili spoznaju. U mnogim slu ajevima radilo se o poganskom misticizmu kojem je pridodano nekoliko krš anskih misli i izraza. Neke su gnosti ke sekte imale, osim Biblije, tajna pisma (usp. mormonsku sektu). Druge su, pak, na osebujan na in tuma ile Pismo (usp. Jehovine svjedoke). Neke su krš anstvo koristile kao jedno u nizu otkrivenja (usp. teozofiju). No, zajedni ko im je nastojanje da biblijskim injenicama nametnu strani sustav. Marcion je, pritom, bio izuzetak budu i da je uzeo vrlo malo biblijskih podataka. Valentin, podrijetlom iz Egipta, pou avao je u Aleksandriji. Nastanio se u Rimu gdje se brzo istaknuo zbog vlastite naobrazbe. Ne uspjevši postati biskupom osniva sektu tvrde i kako neznanje leži u korijenu ovjekovog lošeg položaja a ne grijeh. Njegova su djela neodre ena, jednoli na i puna igri rije i. Izgradio je složenu hijerarhiju duhovnih bi a govore i o skrivenoj i tajanstvenoj predaji Isusova u enja koja je dostupna jedino »upu enima« (usp. Tomino evan elje). Za vlastita mudrovanja koristio je Evan elja po Ivanu. Njegov u enik Teodot pokušao je pomiriti krš anstvo i aristotelizam. Basilid je bio gnostik iz Sirije ija je teologija odisala snažnim doketizmom. Tvrdio je kako Isus nije bio razapet ve su Šimuna Cirenca zabunom zamijenili za Isusa i kao takvoga razapeli. Isto se krivovjerstvo kasnije pojavilo u nešto druga ijem obliku u maloj crkvi nedaleko od Antiohije u kojoj je bilo dopušteno javno itanje Petrova evanelja. Naime, sila duha se spustila na ovjeka Isusa napustivši ga kada je bio razapet. Vapaj na križu je, navodno, glasio: »Silo moja, silo moja, zašto si me ostavila?« (poput Samsona). Sin biskupa i bogatog brodara Marcion, ekskomuniciran 144. g., predstavljao je u 2. stolje u jednu od najve ih gnosti kih prijetnji s kojom se suo ila prva crkva. U knjizi Antiteze suprotstavio je Stari zavjet Novom. Bog Novog za-

PREGLED POVIJESTI CRKVE 35

Stephen Etches

vjeta je dobar, te ne traži ništa od nas. Sve nam daje besplatno, uklju uju i i spasenje (usp. univerzalizam). Židovski Bog, pak, posve je druga iji. Marcion se stoga suprotstavio Bogu Starog zavjeta, kao i op enito Židovima. Izradio je vlastiti kanon iz kojega je izbacio knjige koje su se kosile s njegovim stavovima. Od Novog zavjeta zadržao je Evan elje po Luki, kao i nekoliko Pavlovih poslanica (one koje su u najmanjoj mjeri bile židovske). Odbacio je alegorijsko tuma enje Starog zavjeta koje esto susre emo kod crkvenih otaca. Budu i da je držao nemogu im utjelovljenje Božjeg Sina, pretpostavljaju i kako je materija zla, izbacio je navode o utjelovljenju. Odbacio je autoritet apostola tvrde i kako su prvi krš ani tj. židovski apostoli pogrešno tuma ili Isusov duh. U skladu s gnosti kim naukom odbacio je brak, spolne odnose i tijelo uop e. Marcionov kanon bio je povod brzom stvaranju službenog kanona. Mnogi gnosti ki u itelji tvrdili su kako je nebeski glasnik Krist povjerio tajno znanje istaknutom u eniku (npr. Tomi) koji je isklju ivi tuma zna enja poruke. Crkva je nastojala opovrgnuti ovakvo gledište naglašavaju i kako sva Evan elja ( etiri paralelna izvješ a) nije u Marcijevo tuma enje Kristova života. Osim toga, apostolski kredo (oko 150 g.) jednoglasno govori protiv Marciona isti u i tjelesno uskrsnu e i sud. Katoli ka crkva (za razliku od raskolni ke crkve) temelji se, stoga, na jedinstvenosti svjedo anstava dvanaest apostola. Biskupi, pogotovo Antiohije i Efeza, bili su smatrani nasljednicima apostola te, kao takvi, posjednici apostolske istine koja im je predana. Me utim, nijedan nije ostavio tajnu predaju. 2. MONTANSTVO ili "Novo proroštvo" U Siriji i Maloj Aziji su se do drugoga stolje a povremeno pojavljivali proroci*. Jedan od njih bio je Montan koji je, zajedno sa sljedbenicima, doveo dar proricanja na zao glas. U Frigiji, gdje se štovanje dovodilo u vezu s poganskim božanstvima, svetkovala se divlja, proro ka i poganska religija koja je sve eniku dopuštala da posti, pati, pleše, ima vizije i prorokuje. Montan je, kao poganski frigijski sve enik, novu vjeru izrazio na na in sukladan negdašnjem poganstvu naglašavaju i djelovanje Svetoga Duha. Kada je u zabitoj frigijskoj zajednici pao u zanos po evši prorokovati, vjernici su mislili da ga je zaposjeo zao duh. Montanu koji je, me utim, tvrdio kako Sveti Duh govori kroz njega, ubrzo su se pridružile dvije žene koje su, navodno, imale sli no iskustvo.. Montan i njegovi sljedbenici nastojali su navu i ljagu na bilo kakvu daljnju primjenu proro kog dara. Njegov je pokret stavljao naglasak na skorašnji Kristov povratak (koji se nije dogodio). Pou avali su, bez da su stvorili novu doktrinu, oštra moralna pravila: post, zabranu ponovnog ulaska u brak, uskra ivanje oprosta za ozbiljne grijehe, hotimi no pristajanje na mu eništvo. Montan je tvrdio kako je Sveti Duh govorio kroz njega i dvije žene, Priscilu i Maksimiliju, ime se ispunilo proro anstvo iz Ivana 14 o dolasku Parakleta. Obilježjima pokreta postala su: vi enja, objave u snu, govor u jezicima, proroštva, božanske utjehe i prijekori, kao i drugi izvanredni vjerski doživljaji. Crkva, i na istoku i na zapadu, isklju ila je stoga montance iz vlastitog lanstva.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 36

Stephen Etches

Montanstvo je, u suludom obliku kojeg je poprimilo u Frigiji, ubrzo jenjavalo. Me utim, otvorilo je nekoliko važnih pitanja o na elima koja su morala privu i pozornost Crkve. Iako je montanstvo gubilo na snazi u Maloj Aziji, nailazio je na dobrodošlicu u sjevernoj Africi gdje njegova posebna privla nost nije bila u naglašavanju Svetoga Duha i prorokovanju, ve u primjeni samodiscipline i isposništva. Upravo su ta obilježja djelovala privla no Tertulijanu. Zaklju ujemo kako se na ovaj pokret može gledati kao na važnu pomo Crkvi, koja je u to vrijeme postajala mlakom, zbog utjecaja gr ke filozofije. Nevolja je bila u tome što su montanci ipak pretjerali. Pozitivna obilježja montana kog pokreta su: a. Naglasak na uskrsnu e tijela (za razliku od u enja o preživljavanju duše). b. Tisu godišnje carstvo. c. Duhovno bu enje i potpuno predavanje Kristu. Negativna obilježja pokreta su: a. Pitanje autoriteta u svezi s duhovnim darovima. Oni koji nisu prihva ali proro anstva bili su izloženi optužbama za huljenje Duha. Maksimila je tako proricala: Nakon mene proro anstava više ne e biti, jer e im do i kraj. Budu i da su montanci tvrdili kako e se Novi Jeruzalem spustiti u Frigiju, nametalo se pitanje: Može li se prihvatiti njihova tvrdnja da govore po neposrednom nadahnu u, ak i kada je to u opreci s apostolskim autoritetom u evan eljima i poslanicama? Ovakve nedoumice samo su istaknule neizbježnost stvaranje kanona Pisma jer je nedostatak istoga slabilo crkvu uzrokuju i op u podjelu. b. Nedoumice vezane uz crkvenu disciplinu. Montanci su krš ane pozivali na krajnje isposništvo. Njihove preporuke su uklju ivale napuštanje bra nih odnosa radi isto e, kao i više posta i suhe hrane. Tertulijan, koji se obratio na montanstvo na osnovi nadahnutog u enja, vjerovao je kako treba odbaciti oprost za neke grijehe u injene nakon krštenja; zabraniti ponovnu ženidbu, kao i prestati bježati od progonstava. Ovakav pretjerani stav doveo je do donatisti ke krilatice koje je razdijelila Crkvu u sjevernoj Africi. *Origen je tvrdio kako se »…svršetkom apostolskog doba smanjio broj ( udesnih) znakova Svetoga Duha. Doduše, i sada se mogu na i tragovi istih me u nekim krš anima.« Euzebije je, govore i o po etku drugog stolje a, ustvrdio » ak i tada su mnoge udesne mo i božanskoga duha djelovale kroz širitelje Evan elja u Crkvi.« Irenej je, pišu i pred svršetak istoga stolje a, izjavio: » ujemo kako mnogi lanovi Crkve imaju proro ke darove; govore po Duhu na raznim jezicima; na svjetlo dana iznose tajne misli ljudi; daju objašnjenje Božjih tajni.« 3. MONARHIJANIZAM Ovim se krivovjerstvom, koje ozna ava daljnju razradu pogrešnih pretpostavki gnosticizma i doketizma, nije e Trojstvo. Justin Mu enik je, naime, tvrdio kako postoji Bog i pripadaju i mu Logos (Isus) što je navodilo na pomisao o postojanju dvaju bogova. Protivnici monarhijanizma, pak, vjerovali su kako postoji isklju ivo jedna monarchia tj. jedan nedjeljivi Bog. Ovakva razmišljanja potakla su pitanja

PREGLED POVIJESTI CRKVE 37

Stephen Etches

u svezi s Isusovim identitetom. Neki su zaklju ili kako Isus nije Bog, jer je božanski status dobio kao nagradu, dok su drugi tvrdili da je on Otac u drugom obliku. a. DINAMI NI MONARHIJANIZAM (ili adopcijanizam): i) Izraz »dinami ni« odnosi se na pretpostavku da je Isus bio »dinamiziran« Duhom. Teodot Bizantski udahnuo je, dakle, novi život u doketisti ko krivovjerstvo tvrde i kako je Isus bio »energiziran« Svetim Duhom koji se spustio na Isusa za vrijeme Njegova krštenja napustivši ga prije raspe a). ii) Izraz adopcijanizam potje e od zamisli prema kojoj je Isus teško hodio s Bogom, te je bio adoptiran (usvojen) u božansku supstancu. Gledište Pavla iz Samosate prete a je liberalizma XIX. stolje a prema kojem moramo oponašati Isusovu religiju. b. MODALIZAM je krivovjerstvo prema kojem su Otac, Sin i Duh Sveti oznake razli itih oblika (modova) djelatnosti jedne (tzv. prosopona), a ne triju osoba. Modalisti, tako er, nastoje izbje i bilo kakvu razradu podre enosti ili emanacija. Patripationizam, koji je daljnja razrada modalizma, tvrdi kako je Otac trpio na križu. Pristaše ovog pogleda uklju uju Sabelija (odatle alternativna oznaka sabelijanizam), Prakseja i Noeta. Ovakva krivovjerstva osu ena su tek Prvom carigradskom koncilu (381. g.). 4. ARIJANIZAM Ako je gnosticizam bio krivovjerstvo drugog stolje a, monarhijanizam tre eg, u etvrtom stolje u najvažniju ulogu igra arijanizam (ili: arijevstvo). Arijevci, koji su nijekali da je Isus Bog, vladali su krš anskim svijetom izme u Nikejskog i Carigradskog koncila (381. g.). Naime, uspjeli su kao pristalice pridobiti sestru, te sina i nasljednika Konstantina I., kao i imperatora Valenta. Arije je bio metropolit Gornjeg (tj. južnog dijela) Egipta. Imenovan je za prezbitera nakon što su progonstva u Aleksandriji umrtvila tamošnji crkveni život. Nedugo nakon što je uveden u službu 318. g. sukobio se s biskupom Aleksandrom kojeg je optužio za sabelijanizam. U središtu njihove rasprave bilo je zna enje izraza »ro en«. Arije je odbacivao platonisti ko tuma enje o izvanvremenskoj »emanaciji«. Tvrdio je kako je isklju ivo Otac stvarni Bog dok je Sin, kojeg je Otac rodio, bitno razli it. Ne posjeduje božanska obilježja kao što su besmrtnost, suverenost, savršena mudrost, dobrota i isto a. Iako je kao Stvoritelj postojao prije svih stvari, nije bio Bog Otac, niti je istoga savršeno poznavao. Arije je, me utim, dopuštao da se Sin naziva »Bogom« zbog bezgrešnosti i nepromjenljivosti, ako ve ne po naravi onda u stvarnosti. Od Oca je Sin primio dovoljno mudrosti i svjetla kako bi ga mogao objaviti ovje anstvu. Arijanizam je u biti odgovor na nedostatke teologije utemeljene na platonizmu. Pritom poslužili aristotelizmom koji se, isto tako, krš anstvu. Kako hebrejska rije »ro en« zna aleksandrijske su se arijevci suprotstavljao i »imenovan«,

PREGLED POVIJESTI CRKVE 38

Stephen Etches

Otac je prije stvaranja »imenovao« Isusa (drugu osobu trojstva) kao Mesiju (vidi Heb 1,5). Origen, kao i drugi ortodoksni teolozi koji su mu prethodili, tvrdio je kako je Trojstvo nastalo kada je Otac izveo Rije i Duh na po etku stvaranja odlu ivši na initi svemir uz pomo vlastitih »dviju ruku«. Origen je vjerovao kako je Isus Sin Božji koji je pod injen Ocu u nebu, kao što je bio na Zemlji. Arije se školovao kod Lucijana na antiohijskoj teološkoj školi koja se nalazila u jednom od najve ih središta aristotelovske filozofije. Od Aristotela je nau io da razlika u imenima podrazumijeva i razliku u biti. Kao što je rije Sin razli ita od rije i Otac, tako ni dvije osobe ne mogu biti iste. Osim toga, ni jabuka nije od iste tvari kao drvo. Tvrdio je kako je Kristovo božanstvo djelomice izvedeno od Oca. Kao božansko stvorenje me u ljudima, Otac je preuzeo dušu ovjeka Isusa. No kako je Isus imao poteško e u duši, a Bog je nepromjenljiv, nemogu e je da je Isus bio Bog u kojem se nalazilo manje bi e. Vlastite tvrdnje Arije je podupirao brojnim tekstovima iz Pisma, uklju uju i Izreke 8,22 (Septuagintin prijevod), kao i Kol 1,15. Oblikovanju ovog stava vjerojatno je pridonio koncept utjelovljenja kojeg Arije nije mogao prihvatiti. Htio je stoga Logosu oduzeti božansku narav, kako bi ga spojio sa zlim tijelom, te je tako Isusa spustio na razinu savršenog bi a odnosno po asnog boga. Na koncilu u Aleksandriji (321. g.) egipatski i libijski biskupi su izop ili Arija, kao i dvojicu biskupa, te nekoliko sve enika. Me utim, sukob nije bio okon an zbog Arijevih utjecajnih prijatelja Euzebija Cezarejskog i Euzebija Nikomedijskog. Prijetio je jedinstvu Isto ne Crkve, te je Konstantin sazvao Prvi nikejski koncil (325. g.) budu i se osje ao osobno odgovornim za jedinstvo krš anstva. Na istom se doduše pojavilo svega nekoliko biskupa Zapadne Crkve. Buknula je borba izme u Arija i Atanazija u kojoj je prvi izgubio. Osu en je, dok su tri biskupa oslobo ena krivnje. Koncil je 325. g. izdao Nikejsku vjeroispovijed (kredo) koja je odražavala gledište Aleksandrijske crkve: Krist je jedinoro eni Božji Sin, ro en iz biti (ousia) Oca, Bog od Boga, Svjetlo od Svjetla, pravi Bog od pravoga Boga, ro en, ne stvoren, istobitan (homo-ousios) s Ocem... (tj. po biti jednak Bogu Ocu). Arije je prognan u Ilirik gdje je osnovao arijansko društvo. Sukob se, me utim, i dalje nastavio oko rije i homo-ousios koja je zapravo bila ustupak. Nekima je i kao takva smetala, no u stvarnosti se radilo o pitanju koje je tek prikrivalo temeljno neslaganje. Neki su odobravali usvojenu izjavu tuma e i je kako su Otac i Sin jedno u jednome božanstvu. Me u istaknutim pristalicama iste bili su uglavnom pripadnici Zapadne Crkve, kao i nekolicina s Istoka (Aleksandar, Atanazije, Eustahije Antiohijski, Marcel Ankarski). Ostali su držali da se radi o proturje ju: sabelijanci su tako rabili ousia u zna enju »osoba«, a ne bit. Kako im se inilo da se iz izjave može iš itati kako su Isus i Otac ista osoba, uzeli su drugi izraz homoi-ousios, tj. »sli ne tvari kao Otac«, pod kojim su mislili na »najve i stupanj sli nosti« (no ne i istovjetne biti); poput savršene slike koja nalikuje vlastitom uzoru. Dakle,

PREGLED POVIJESTI CRKVE 39

Stephen Etches

Sin je u potpunosti sli an Ocu, ak i u vlastitoj biti (ousiji). Drugi su se protivili izrazu homo-ousios jer su tvrdili da su gnostici, koji su vjerovali kako su nebeske sile imale istu božansku puninu, isti uveli u krš ansku teologiju. Ostalima se pak izraz nije svi ao jer su držali da se božanstvo dijeli poput stvari na dva dijela (kao dva nov i a izra ena od istog metala). Tre a se skupina nije slagala s tvrdnjom da je Isus Bog ukazuju i da je isti hetero-ousios (druga ije naravi) ili ak anomoios (razli it od Oca). Tako su se pojavile tri skupine: 1.) Ortodoksni (nikejska stranka) pod utjecajem Tertulijanove teologije, za koje je Sin bio homo-ousios. Imali su podršku Zapadne Crkva. 2.) Poluarijevci (ili: origenisti) za koje je Sin bio homoiousios (sli ne tvari kao Otac). Ve ina ih je pripadala Isto noj Crkvi. Bili su velikim dijelom pod utjecajem Origenove teologije podre enosti (Sin je niži bog podre en višem Bogu). 3.) Strogi arijevci, za koje je Sin bio hetero-ousios (druga ije naravi) ili ak anomoios, bili su u potpunosti pod Origenovim utjecajem. Arijanova rasprava sažela je sukob dviju teoloških škola: nikejske (koju je podržavala škola iz Antiohije i Tertulijan) te origenske. Nikejci su zastupali zamisao o trima osobama u jednoj tvari. Antiohijci su pak naglašavali jedinstvo božanstva, no nisu bili najjasniji u svezi s razli itostima izme u Oca, Sina i Svetog Duha. Origenisti su vjerovali u uzajamnu povezanost Trojstva, no Arije nije za razliku od Origena bio sklon toj »ljestvici« božanskih bi a. Sukob na Nikejskom koncilu istaknuo je razlike izme u Istoka i Zapada u pogledu teološke predaje i jezika. Mnogi isto ni biskupi s prezirom su gledali na naivne latine koji nisu bili svjesni istan anosti gr kog jezika. Arijska se rasprava dijeli u tri razdoblja: a) za vrijeme Konstantina kada prevladava nikejska vjeroispovijed (Isus je homo-ousios). b) za vrijeme Konstancija kada arijevci nadvladavaju (Isus je homoios (poput Oca)). c) za vrijeme Teodozija kada dolazi do ujedinjenja pronikejaca i poluarijevci (trojstvo predstavljaju tri hypostaseis (osobe) u jednoj ousiji (supstanci). Pripreme za drugo razdoblje zapo ele su još za vrijeme branitelja nikejskog vjerovanja Konstantina. Euzebije Nikomedijski je, vrativši se iz progonstva, pružio Ariju gostoprimstvo. Zatim je uredio otpuštenje vode ih lanova pronikejske stranke: Eustahija Antiohijskog, Atanazija Aleksandrijskog i Marcela Ankarskog. Posljednji me u njima službu je morao napustiti 336. g. kada je, otprilike, umro i Arije. Godinu dana kasnije umro je i Konstantin, a njegovo carstvo me usobno su podijelila tri sina. Konstantin II. zavladao je zapadnim dijelom, Konstancije II. dobio je isto ni dio Carstva, dok je Konstans upravljao Italijom i sjevernom Afrikom. Kada su se Atanazije i Marcel vratili iz progonstva, u Rimu ih je 340. g. srda no primio biskup Julije. Tome se protivila Isto na Crkva, pod vodstvom Euzebija Carigradskog, koja je Marcela smatrala sabelijancem. Zapadna Crkva je pak s prezirom gledala na

PREGLED POVIJESTI CRKVE 40

Stephen Etches

Isto nu Crkvu kao na ša icu arijevca. Godine 342. na koncilu u Serdiki (Sofiji) opet nisu mogli do i do suglasja. Kasnije je ipak Istok pristao na povratak Atanazija, dok je Zapad je otpustio Marcela. No izbili su politi ki nemiri, a potom i gra anski rat. Pobjednik Konstancije II. postao je samostalni vladar iji je duhovni savjetnik bio arijanac Valense iz Murse (Osijeka). Žele i posti i slogu, pod svaku cijenu, bio je spreman odre i se nikejske teologije. Prisilio je stoga zapadne biskupe da osude Atanazija. Biskupije u Aleksandriji i Antiohiji pale su u ruke ekstremnih arijevca. Na koncilima, koji su se istodobno održavali u Riminiju i Seleukiji (359.), Konstancije II. uspio je isposlovati priznanje da je Sin »sli an Ocu« (homoios); ispustivši pritom problemati nu rije ousia. Umjereni nikejac Bazilije Ankarski držao je da su biskupi arijevci, Valens sa Zapada i Eudoksije iz Carigrada, koji su zajedno s Georgijem iz Aleksandrije imali glavnu rije na koncilima, nevjerni ljudi koji žele uništiti crkvu. Naposljetku se pomirio s Atanazijem, no obojica su morali ekati dvadeset godina prije no što se na Istoku pojavio car koji im je bio naklonjen. Konstancija II. koji je umro 361. g. naslijedio je Julijan Apostata koji je, ak i prema nearijevcima, vodio politiku snošljivosti. Atanazije je 362. g. sazvao sinodu u Aleksandriji na kojoj je zapo ela obnova nikejske terminologije. Okupljeni su se složili kako tri hypostaseis ne zna e tri boga, kao što jedna ousia ne predstavlja primjesu sabelijanizma. Tek kada je na Istoku na vlast došao car Teodozije (na Zapadu je vladao Gracijan) pokušalo se pod svaku cijenu obnoviti nikejsku formulu. Na svu sre u, intelektualna je osnova do tog vremena bila izgra ena uzajamnim djelovanjem sljede ih imbenika: a. Bazilije Ankarski uspio je ujediniti poluarijance (tj. origeniste) i ortodoksne krš ane proširivši sporazum s Atanazijem. Obojica su se slagala s nikejskom vjeroispoviješ u, a to što su se služili razli itim izrazima (homo-ousios i homoi-ousios) odražavalo je razli iti na in gledanja na istu stvar. b. Arijevci i poluarijevci nisu se slagali što se o itovalo 357. g na koncilu u Sirmiumu (Sremskoj Mitrovici). c. Kapadocijski Oci Bazilije Cezarejski u Kapadociji, Grgur Nazijanski i Grgur iz Niški preoblikovali su Atanazijevo shva anje rekavši da se Trojstvo sastoji od tri božanske osobe (hypostaseis) u jednoj božanskoj biti (ousia). Na drugom koncilu u Carigradu (381.) umjesto arijanizma, koji je osu en, podržana je nikejska teologija. Što se ti e rasprava u svezi s Kristovom osobom, može se re i kako se sukob nestorijanaca i pobornika monofizitizma razvio iz monarhijanskog krivovjerstva. Nestorijanci su bili nasljednici pristalica dinami kog monarhijanstva. Arijevci su tvrdili kako Logos, koji se ujedinio s Isusovim tijelom, nije bio Bog. Monofiziti, kao nasljednici modalista, vjerovali su kako je Isus samo jedna od »modova« Oca.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 41

Stephen Etches

Njihov predstavnik bio je Apolinar koji je odbijao priznati da Isus nije Otac. 5. NESTORIJANIZAM I MONOFIZITIZAM Nestorijanci tvrde kako u Kristu postoje dvije osobe (a ne samo dvije naravi), dok monofiziti govore samo o jednoj božanskoj naravi kod Krista. Kako je carigradski patrijarh Nestorije (428. g.) naglašavao postojanje dviju Kristovih naravi, izložio se optužbama za nau avanje da se Krist sastoji od dviju osoba. Snažno se protivio vjerovanju da je Marija majka Božja (Theotokos) tvrde i da je tek majka njegove ljudske, ali ne i božanske naravi (Kristo-tokos). Monofiziti su, s druge strane, tvrdili kako je Isus imao božansku narav, dok su Njegovu ljudsku narav opisivali kao »tijelo« tj. vrstu tvari ili odje e. Nestorijevi sljedbenici su kao krivovjernici doista isticali dvije osobe Krista. Nestorije je, pak, nakon odre enog vremena bio svrgnut. Ostatak života proveo je u progonstvu uvjeren kako je njegova osuda bila nepravedna. Doista! Ista je bila ishod ne samo suptilnih teološko-filozofskih razlika me u pristalicama antiohijskih i aleksandrijskih doktrina, ve i crkveno-politi kog suparništva me u patrijarhatima. Koncil u Kalcedonu (451. g.) osudio je monofizite izjavom kako Krist ima dvije naravi koje su savršeno ujedinjene u jednoj osobi. Nestorijanizam je, pak, bio osu en na koncilu u Efezu dva desetlje a ranije (431. g.). Iako je iril 433. g. izrekao vlastito mišljenje o hipostatskoj uniji govore i o dvjema naravima, ljudskoj i božanskoj (koje su neodvojivo ujedinjene u Isusu poput tijela i ljudske duše što zajedno ine osobu) obazrivo je dodao kako razlika u naravima nije nestala inom ujedinjenja. Me utim, kasnije je vlastitu izjavu povukao rekavši kako je bio pod pritiskom, te da je zapravo pristalica monofizitizma. Bio je Apolinarov nasljednik nije u i da je Isus posjedovao ljudski duh jer je isti zamijenio Logos. ovjekov duh je, naime, sjedište grijeha. Monofiziti su tako er u ili kako je Isusovo tijelo božansko, te se istim na euharistiji moramo hraniti kako bismo održali tj. sa uvali vje ni život (usp. Ivan 6). Ovakva pitanja zaokupila su dvije me usobno suprotstavljene teološke tj. egzegetske škole. Aleksandrijska škola imala je sljede a obilježja: 1.) Utjecaj novoplatonizma bio je iznimno jak. Pripadnici ove škole bili su, u biti, sinkretisti koji su nastojali uskladiti gr ku filozofiju i biblijske pojmove. 2.) Snažan naglasak alegori nog izlaganja Staroga zavjeta. 3.) Zastupanje tzv. teologije rije -tijelo tj. težnje jedinstvu Rije i, kao Božjeg razuma i mudrosti, i tijela. 4.) Utjecaj egipatskog isposništva. Naime, budu i da su krš ani u Aleksandriji vjerovali kako nestorijanizam nije e mogu nost postojanja unije (jedinstva) vjernika s Bogom

PREGLED POVIJESTI CRKVE 42

Stephen Etches

koja je, po njihovom mišljenju cilj spasenja, bili su skloni zanemarivati nauk o Kristovoj ljudskosti. Pristalice teologije, koja je naglašavala Isusovo božanstva na ra un Njegove ovje nosti, bili su: Atanazije (iako neki tvrde kako je napustio ovo gledište), Apolinar (izrazito snažnih pogleda), Grgur Nazijanski, Grgur Niški, te iril Aleksandrijski. Antiohijska škola je, pak, imala sljede a obilježja: 1.) Jaki utjecaj aristotelizma. Željeli su zaštititi Božju »neprohodnost« nije u i prenošenje svojstava. Isklju ivo je Kristova ovje ja narav bila izložena patnjama. 2.) Zastupanje tzv. kristologije rije - ovjek, kao i težnja dualizmu (dvije osobe unutar jednog ovjeka). Najviše ih je zaokupljala Kristova ljudskost, dok je Logos zauzimao manje istaknuto mjesto. Težili su zanemarivanju nauka o Kristovom božanstvu. Pristaše ove škole uklju uju: Diodora Tarskog, Teodora Mopsuestijskog, Rimsku Crkvu, kao i nestorijance (ekstremna formulacija). Naglašava se Isusove ovje nost, a zanemaruje Njegovo božanstvo. Izravan sukob dviju stranaka imao je za posljedicu koncil u Kalcedonu (451. g.). DALJNJI SUKOBI: Nestorijevu nasljedniku Flavijanu Carigradskom suprotstavio se Dioskur Aleksandrijski, kao i njegov zastupnik carigradski arhimandrit Eutihije. Car Teodozije II., koji je bio naklonjen Dioskuru, obojicu je pozvao na sinod u Efezu (449. g.). No, Flavijan nije dobio mogu nost poštenog saslušanja, te je osu en zajedno s nestorijancima. Osim toga, koncil je odbijao saslušati poruku sadržanu u Svesku pape Lava I. koji je kasnije isti koncil nazvao razbojni kim. No Flavijan i ostali biskupi iz Antiohije bili su razrješeni dužnosti. U Kalcedonu se kolo sre e okrenulo kada su osu eni Dioskur i ostale pristalice monofizitizma. U Dogmatskom pismu Lav I. podupro je carigradskog patrijarha izloživši nauk o tzv. hipostatskoj uniji dviju naravi u Kristu. Sva a izme u monofizita i kalcedonijanaca nije još dugo jenjala. Na kraju su se monofiziti odijelili od pravoslavlja 553. g. Tada je naime neki biskup, fanati ni sljedbenik monofizitskog u enja, osnovao tajni episkopat koji i danas postoji u armenskoj, koptskoj i starosirijskoj jakobitskoj crkvi. Druga skupina, koja je napustila Bizantsku crkvu, bila je Maronitska monoteletska crkva koju je osnovao Ivan Marona 701 g. Iako još uvijek postoji u Libanonu, u 13 stolje u se ujedinila s Katoli kom crkvom. Tu slijede pojedinosti rasprave. God. 482. g. car Zeno je ponudio monofizitima neku vrstu mirovnog ugovora pod imenom Henotikum (Sjedinjenje) koji je zanemario Kalcedonsku vjeru. Ugovor kao da je uspio na Istoku, ali na Zapadu je prouzro io rascjep: papa ( iji Tom je bio temelj za Kalcedonski koncil) je bio uvrije en te je izop io isto nog cara i njegove patrijarhe 484. g.. Ovaj raskol je trajao 35 godina.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 43

Stephen Etches

Car Justinijan, podupiratelj Kalcedonske vjere, je pokušao riješiti monfizitsku kontraverzu za vrijeme svoje vladavine. Njegova vrlo utjecajna žena, Teodora, je bila monofizitkinja, ali usprkos toga on je pokušao forsirati ovu liniju marginaliziranjem ekstremista na obje strane. God. 544. car je izdao proglas pod naslovom Tri Poglavlja, ali ga je Zapad još uvijek smatrao previše monofizitskim. Suo en dilemom, car je sazvao Drugi Carigradski Koncil. Ovaj koncil je dao Kalcedonskoj vjeri aleksandrijsku interpretaciju te osudio ekstremiste na obje strane (tj. ekstremne monofizite i ekstremne nestorijance). Ali koncil nije uspio prouzro iti o ekivano pomirenje, jer ga: 1) Zapadna crkva nije potpuno podupirala. 2) Monofiziti nisu bili zainteresirani za pomirenje s Carigradom te su prividno djelovali kao nezavisne crkve. Monofizitizam se duboko ukorijenio u Egiptu i Siriji gdje su se vjerske poteško e povezale s narodnim otporom protiv službene, bizantske crkve. God. 638. car Heraklije je pokušao prouzro iti slaganje obiju strana sa monoteletizmom, ali ak ni to nije uspjelo nazad zadobiti monofizite. Ovo je bila stvar politi ke sebi nosti: car je bio uklju en u ratu protiv perzijanaca, a monofiziti su prijetili da e stati na stranu Perzijanaca protiv njega. Na po etku je Heraklije predložio da je Krist imao jednu energiju. Ovome se strogo suprotstavio Sofrinije iz Jeruzalema, koji je rekao da ako energija pripada osobi, Trojstvo je izvršilo tri ina stvaranja kao tri razli ita stvoritelja (ovo je bila Heraklijeva implikacija), ali ako energija pripada naravi, Trojstvo je izvršilo jedan in stvaranja kao jedan stvoritelj. Papa se suprotstavio cijeloj raspravi jer je smatrao da se koristi nebiblijska terminologija te je predložio da je mogu e re i da je Krist imao jednu volju. God. 689. car Konstantin IV je sazvao Tre i Carigradski Koncil, na kojom je bio osu en monoteletizam. Papa Honorije je bio izop en zajedno sa Carigradskim patrijarhom Sergejem. Umjesto toga ova crkva priznaje samo jedan alternativni ˇetvrti Carigradski Koncil (879. - 890. g.), kojeg je sazvao Focije i na kojem je osu en koncil iz 869. g. i rehabilitiran on sam. Klauzula Filioque je bila odba ena. Nestorijanizam se povukao na Istok gdje je mu je središte bilo u Edesu. Kasnije se proširio u Nisibisu, te ak i u Bagdadu. Ja anjem islama nestorijanci su se usredoto ili na širenje aristotelovskih zamisli arapskom svijetu. Velikog filozofa su prou avali sve dok u 12. stolje u španjolski znanstvenici nisu preveli njegova djela s arapskog na latinski 6. PELAGIJANIZAM Britanski redovnik Pelagije se u Rimu 412. g. suprotstavio zamislima spasenju po milosti. Nije vjerovao u izvorni (isto ni) grijeh drže i kako se ovjek može sam spasiti. Tvrdio je kako su neki ljudi živjeli potpuno bezgrešnim životom (npr. Abel, Ivan Krstitelj, Sokrat), kojeg nisu postigli neovisno o Bogu. Adamov grijeh imao je štetne posljedice po Adama, premda je isti dao loš primjer donijevši smrt ovje anstvu. Bog stvara svaku ljudsku dušu neovisno. Ona je, kao što je to bio i Adam, nedužna i slobodna izabrati izme u dobra i zla. Svima nam je potrebna Božja milost koju Pelagije shva a kao Kristovo u enje i primjer, a ne kao Božju ljubav koju Sveti Duh izlijeva u naša

PREGLED POVIJESTI CRKVE 44

Stephen Etches

srca. Svi trebaju oproštenje grijeha i krštenje, me utim, ne može se re i da nekrštena djeca idu u pakao ve u tzv. limbus infantum, – mjesto u istilištu za nekrštenu djecu. U sjevernoj Africi Pelagiju se u enjem o milosti suprotstavio Augustin: a) Grijeh i tjelesna smrt preneseni su s Adama na njegove potomke. b) ovjek ne može ljubiti Boga, ili odgovoriti na Božji poziv bez Njegova vodstva. c) Krštenje pere ljagu izvornog grijeha omogu uju i nam da, s Kristovom pomo i, napravimo sve što je potrebno za spasenje. Na svako dobro djelo navodi nas Bog. Na Oranskom koncilu (529. g.) ovakva su shva anja postala službenom doktrinom, iako je pelagijanizam javno osu en na koncilu u Efezu (431. g.). Julijan Eklanumski je Augustinovo u enje držao manihejisti kim zbog pretpostavke da je spolni odnos, uklju uju i i u svrhu razmnožavanja, prijenos izvornog grijeha. Tako er je odbacivao Augustinov koncept predodre enja jer je Pavao tvrdio kako Bog želi da se svi ljudi spase. Ni u južnoj Francuskoj nisu bili susretljivi prema ovakvim zamislima o predestinaciji. U tamošnjim se samostanima, koje je osnovao Kasijan, u ilo kako ovjek ini prvi korak dok Bog pritom izlijeva milost. 7. MANIHEIZAM Manihejci su bili u enici babilonskog Perzijca Mania ili Manesa (216. - 276.) koji je u spisima na starosirijskom jeziku tvrdio kako je utjelovljenje Svetog Duha. Njegova religija bila je dualisti ka, gnosti koga tipa s uporištem u iranskom zervanizmu. Djeli e zoroastrizma pomiješao je s budizmom i krš anskim gnosticizmom kako bi stvorio religiju namijenjenu i Istoku i Zapadu. Nau avao je da je materija zla i da e se ovjek spasiti ako joj uspije pobje i. Prema njemu svjetska se povijest sastoji od tri razdoblja: 1.) prošlosti u kojoj su svjetlo i tama bili odvojeni. 2.) sadašnjosti u kojoj su svjetlo i tama pomiješani. 3.) budu nosti u kojoj e, nakon tisu godišnjeg carstva, svjetlo i tama biti ponovno odvojeni. Budu i da je bilo kakvo miješanje na ela nepoželjno, pravi vjernici ne smiju imati potomstvo. Istu su poruku upu ivali, tvrdio je Mani, i mnogi veliki proroci uklju uju i Budu, Zoroastera i Isusa. No, Bibliju je smatrao nepouzdanom. Nijekao je Kristovo djevi ansko ro enje, kao i raspe e. Njegova zamisao da je tijelo zlo, te kao takvo neprihvatljivo za ikakvo vezanje s Bogom, o ito je kasnije pronašla put u islam. Manijeva gledišta su zapravo bila prožeta klasi nim gnosticizmom. Vjerovao je kako je Bog svjetla stvorio majku života, a ona je pak stvorila pra ovjeka s ciljem da se njezino stvorenje bori protiv sotone i njegovih demona. No, pra ovjek je u borbi poginuo kako bi ga iz ponora tame spasio živi duh Isus koji dolazi u raj svjetla. Prvi ljudi Adam i Eva imaju dvije duše: jednu iz carstva svjetla a drugu iz carstva tame. Isus preuzima prividno tijelo, te dolazi živjeti na Zemlju prividnim životom kako bi pou io ljude kako njihova duša svjetla može pobijediti dušu tame.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 45

Stephen Etches

Mani je poticao isposni ke vježbe i kontemplaciju, a njegovi su sljedbenici vegetarijevci vjerovali kako povr e sadrži više svjetlosnih estica od mesa. Upijanjem istih smanjivalo se utamni enje tijela. Isus, kao i ostale vjerske vo e uspjele su duše svjetla osloboditi zatvora tijela. Niži »sluša i« izvodili su jednostavne vježbe nadaju i se kako e se reinkarnirati kao »izabrani«. Zbog tajnih obreda manihejce su sumnji ili za nemoral i crnu magiju. Stoga je 297. g. car Dioklecijan izdao ukaz protiv njih. Valentinijan je, pak, naredio da se njihovo bogatstvo zaplijeni dok je Teodozije dodatno pooštrio kazne. Manijevi sljedbenici, kao revni misionari, vlastito su »evan elje« nosili u Indiju, Afriku i Europu ime su u 4. stolje u ugrozili Crkvu. No, Augustin, Evodije i druge vo e u Crkvi, uspjeli su nadvladati te je do 6. stolje a maniheizam bio u opadanju na Zapadu. Paulikijev pokret (pavli ani), koji se širio u Armeniji od 7-12. stolje a bio je, po dualisti kim shva anjima, nalik ovome krivovjerstvu. Paulikijani su došli u Bugarsku u 10. stolje u gdje su pripomogli razvitku bogumila koji su se širili u jugoisto noj Europi u 11. i 12. stolje u. Skupine krivovjeraca, na potezu od Balkanskog gorja do talijansko-francuskih podru ja, bile su povezane dualisti kom tezom o postojanju ne jednog ve dva boga! Središte njihova u enja nalazilo se u Bosni gdje ih se zvalo »krstjanima«. Potkraj XII. stolje a u jugoisto noj Europi došlo je do ja anja krivovjerja iako je srpski knez Stefan Nemanja odlu nim djelovanjem sprije io širenje bogumilskog krivovjerstva. Naime u Poljicima je, pod vodstvom poznatih bogumila Ka i a 1180. g., kamenovan splitski nadbiskup Rajneri. Ubojice su uživale zaštitu zahumskog kneza Miroslav ija je žena, sestra bosanskog bana Kulina, bila bogumilka. Splitski je koncil od 1185. prokleo »sekte krivovjeraca« koje »ocrnjuju nauk« Rimske Crkve. S vremenom se utjecaj bogumila ograni io na Bosnu. Nisu imali posebnih zgrada (crkava) u kojima bi obavljali bogoslužje, te su se molili i uzajamno ispovijedali u ku ama uglednijih lanova. Kako su odbacivali sveta ke slika i raspela, njihova likovna umjetnost našla je izražaj uglavnom na nadgrobnim spomenicima (ste cima). Kako bi suzbio krivovjerce, Papa Honorije III. poslao je posebnog legata u Dalmaciju i Bosnu. Pokušaj je završio neuspješno, te je papa Grgur IX. zapo eo djelovati 1234. g. protiv albigenza u Bosni. Kaznena ekspedicija protegnula se do 1239. g., no nije imala trajnijeg uspjeha. Bogumilsko krivovjerstvo ostalo je povijesnim i politi kim imbenikom u obrani zemlje od tu inskih napada.

U VRŠ IVANJE CRKVENOG REDA I DOKTRINE I. CRKVENI RED I SLUŽBA
U prvoj crkvi se služba zapo ela razvijati s nestankom apostola.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 46

Stephen Etches

1. PRVO (APOSTOLSKO) RAZDOBLJE Putuju i karizmatici; apostoli, proroci i u itelji (vidi 1 Kor 3,6) – osnivali su i izgra ivali Crkve dok su pod njihovom vlasti, u lokalnim crkvama, djelovali prezbiteri (starješine) i akoni. Apostoli su prvenstveno bili osniva i crkava, a svaka je zajednica imala prezbitera-nadglednika prema uzoru sinagoškog upraviteljstva, iako se istog nije nazivalo biskupom ili pastorom. Potkraj apostolskog razdoblja sve su eš e nastajala vije a starješina koja su vodila mjesnu zajednicu. Naslovi episkopos i presbuteros rabili su se kao istozna nice (Dj. ap. 20,17; Tit 1,5-7) pri emu je presbuteros (vrlo vjerojatno) ozna avao položaj, dok se episkopos (biskup ili nadglednik) odnosio na službu. Biskupi su bili nadgledali zajednicu a ne druge presbuteroi. Isprva je biskup, vjerojatno bio viši prezbiter, najpoštovaniji starješina koji je predsjedao starješinstvom kao »prvi me u jednakima«. Ovakav sustav vo enja bio je, vjerojatno, preuzet od ve ih židovskih sinagoga. One su imale tijelo na ijem je elu bio viši starješina tj. »predsjednik« ili »vo a sinagoge« (Lk 13,14, Dj 18,8). Krš anski je biskup, ini se, zapo injao profesionalno napredovanje kao predsjednik krš anskih starješina u mjesnoj crkvi. Tijekom drugog stolje a njegov je položaj dobio na važnosti, te se Crkva osjetila ponukanom nazvati biskupom osobu koju se željelo istaknuti me u ostalim prezbiterima. Justin Mu enik, sredinom istog stolje a, pozivao je na ustanovljenje crkvene vlade s jednim vo om kojega ne naziva biskupom, ve »predsjednikom bra e«. 2. DRUGO (POSTAPOSTOLSKO) RAZDOBLJE: S nestankom apostola u 2. stolje u službu pou avanja preuzeli su starješine, dok je biskup (pastor, vo a crkve) obavljao posao apostola i proroka. akoni su zadržali stara prava i obveze. Izme u starješina (presbuteroi) i akona (diakonoi) postojale su sljede e razlike: a) akoni su obi no doživotno obavljali dodijeljenu im službu, a isklju ivo su se iz njihovih redova birali biskupi. b) Prema predlošku iz Djela apostolskih 6, crkva je imala sedam akona na elu s arhi akonom koji je esto bio imenovan za biskupa. akoni su imali tri glavne službe: I. liturgijsku – pomagali su starješini prilikom Gospodnje ve ere u podjeli kruha i vina. II. Bili su esto odgovorni za manje crkve. III. Raspolagali su materijalnim dobrima (milostinjom), što je zapravo bila služba akonica. Iako nisu bile uklju ene u liturgiju, akonice su imale posebnu službu za druge žene. Dok su akoni vodili misijsku djelatnost u okolnim mjestima, starješine su djelovali u gradovima gdje su tako er održavali red u crkvi isklju uju i, prema potrebi, lanove zajednice (v. Mt 16,19; 18,18; Iv 22,23). 3. TRE E RAZDOBLJE: Pove anje utjecaja biskupa. U crkvi se javila potreba za osobom koja bi crkvu predstavljala, kako u njezinoj zajednici tako i na crkvenim koncilima; vodila njezin nauk brane i ga od krivovjeraca; djelovala kao apostolov nasljednik; imenovala starješine.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 47

Stephen Etches

I. Jakov je, kao glavni starješina, predstavljao crkvu u Jeruzalemu. II. U sjevernoj Africi biskup je bio sudac, vo a otpora i otac obitelji. Naj eš e se radilo o jedinom obrazovanom pojedincu u zajednici. III. Odgovor na djelovanje krivovjerca Marciona, kao i na Irenejeva iskrivljena u enja, pobudio je u nekim sredinama potrebu za sve enstvom. Pred svršetkom ovog razdoblja pojavio se «monarhijski» biskup, tj. onaj koji bi nadgledao sve (ku ne) crkve u gradu. 4. ETVRTO RAZDOBLJE: Utjecaj biskupa sve je više rastao u najve im gradovima (metropoli) Rimskoga Carstva. Bila je to posljedica, posebno u 3. stolje u, udjeljivanja posebnih asti sve ve em broju biskupa u metropolama carskih pokrajina, a nadasve u velikim gradovima Carstva (Rimu, Aleksandriji i Antiohiji) u kojima su biskupi postajali patrijarsima. Do tada je Rim bio jedini zapadnja ki patrijarhat jer su barbari oplja kali Kartagu. S vremenom patrijarsi su preuzeli naslov »pape«. Od vremena Konstantina car je izravno imenovao patrijarhe te, kasnije, metropolite. Iako se na Zapadu više ne rabe, isti crkveni naslovi još uvijek postoje u pravoslavnim crkvama. Izbori: prezbitera se obi no biralo me u kandidatima koje bi predložilo vije e starješina, a koje bi glasovanjem potvrdili lanovi zajednice. Biskupi iz drugih crkava, koje su bili pozvani obaviti rukopolaganje, tako er bi morali potvrditi izbor starješina ime se postojale trostruke mjere nadzora.

II. DOKTRINA
U borbi protiv krivovjerstava Crkva je poduzimala sljede e mjere: a) Prema zamisli, koju je razradio Ignacije Antiohijski, biskupi su dobili zada u braniti apostolsku istinu od krivovjeraca. b) Ustanovljena je vjeroispovijed (credo), koju je svaki vjernik morao nau iti napamet. Prva crkva nazivala ju je »predajom«. Prva takva ispovijed vjere zapisana je 150. g. kako bi odgovorila na Marcionove tvrdnje odre uju i »katoli ku crkvu« kao »crkvu prema ukupnom svjedo anstvu svih apostola« (dakle, ne samo jednoga od njih, Tome ili Filipa, ili nekoga drugog). c) Stavljao se naglasak na kanon nadahnutog Pisma, kako bi se borilo protiv krivovjernih spisa koja su uokolo kružila, kao npr. Tomino evan elje. Dva su krivovjerstva bila u opticaju oko 150. g.: marcionizam (oduzimanje od Pisma) i montanstvo (pridodavanje Pismu).

III. PREGLED EKUMENSKIH KONCILA
Svih osam koncila bili su ekumenske prirode budu i da su predstavljali i Isto nu i Zapadnu crkvu. Iznimka je bila Crkva monofizita. Koncile je sazivao car tj. imperator.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 48

Stephen Etches

PRVI NIKEJSKI KONCIL (325. g.): Osudio je razli ita krivovjerstva, osobito Arijevo. Protuarijanskom Nikejskom vjerom (eng. creed) naglašena je »istobitnost« Boga Oca i Boga Sina. PRVI CARIGRADSKI KONCIL (381. g.): Izdana je nikejska vjera, dok su tri krivovjerstva osu ena: arijanizam, makedonijanizam (odbijao je prihvatiti božanstvo Duha) kojeg su na Koncilu podržala tridesetšestorica biskupa, te apolinarijanizam (poricao je Isusovu ljudsku dušu). Koncil je potvrdio da je Isus Krist potpun Bog (nasuprot vjerovanju Arija) i potpun ovjek (za razliku od Apolinarova vjerovanja). No, postavilo se pitanje: kako Bog može biti i potpun Bog, i potpun ovjek? Nažalost dana su dva kriva odgovora. Nestorije iz antiohijske škole tvrdio je kako je Krist imao dvije osobnosti. Eutihije iz aleksandrijske škole trudio se o uvati jedinstvo Isusa Krista miješaju i njegovu ljudskost i božanstvo (monofizitizam). Na koncilu u Efezu 431. g. iril je osudio Nestorijeve tvrdnje dok se Lav suprotstavio, na koncilu u Kalcedonu 451. g., Eutihijevom pogledu. Na Koncilu je tako er donesena odluka o Carigradu, kao drugom gradu po važnosti u Carstvu, ime su bili nezadovoljni i Rim i Aleksandrija. Crkva u Rimu držala je kako je odaslana pogrešna poruka kako je Rim na prvom mjestu isklju ivo iz politi kih razloga. Aleksandrija je pak sebe držala drugim najvažnijim središtem u Carstvu. Iz prkosa je, stoga, povela rat protiv Carigrada, o kojem se više može saznati u raspravama o Ivanu Zlatoustog, te irilu i njegovoj borbi protiv Nestorija, kao i nadmetanju koje je prethodilo koncilu u Kalcedonu (451. g). EFEŠKI KONCIL (431. g.) osudio je Pelagijevo krivovjerstvo, kao i Nestorijev nauk prihvativši dogmu o Mariji kao pravoj bogorodici (theotokos). KALCEDONSKI KONCIL (451. g.) osudio je Eutihijev monofizitski nauk; prihva en je stav o Kristu s dvjema naravima, božanskoj i ovje joj (antiohijska nauka). irilovim pismima se nijekao nestorijanizam, dok su spisi Tome Lava poslužili za obaranje monofizitizma i Eutihija. Kalcedonsko obrazloženje bilo je izdano kao zaštita protiv etiri drevna krivovjerstva. «U Kristu se nalazi pravo božanstvo (protivno tvrdnjama Arijevog krivovjerstva) i potpuna ljudskost (protivno tvrdnjama Apolinarovog krivovjerstva) ujedinjeni u jednoj osobi (protivno tvrdnjama Nestorijevog krivovjerstva). Jedno i drugo nisu me usobno izmiješani kako je tvrdio krivovjerac Eutihije». Aleksandrijski monofiziti odbacili su zaklju ke iz Kalcedona, te se zapo elo s pokušajima mirenja. Isti su doživjeli vrhunac na drugom koncilu u Carigradu. DRUGI CARIGRADSKI KONCIL (553. g.) osudio je tri spisa s Nestorijevim krivovjerstvom, kao i Origenov nauk. Podržano je aleksandrijsko tuma enja Kalcedona, no to nije umirilo nezadovoljnike. Stoga je uvedena doktrina, koja je odba ena na sljede em Koncilu, o Isusu Kristu koji je imao jednu volju (monoteletizam).

PREGLED POVIJESTI CRKVE 49

Stephen Etches

TRE I CARIGRADSKI KONCIL (680. – 81. g.) osudio je monoteletski* nauk prema kojem je u Kristu samo jedna volja iznijevši tvrdnju o Isusu koji je, u utjelovljenom stanju, imao dvije volje. No, nedoumice u vezi s ovim pitanjem riješile su se samo od sebe kada su podru ja na kojima su živjeli monofiziti pokleknula pod najezdom muslimana. *Monoteletizam je proizašao iz tvrdnji da je Isus posjedovao dvije energije. Prva je proizlazila iz njegove božanske, a druga iz njegove ljudske naravi. Energija je pritom bila odre ena kao posebno djelovanje; rad i zahvati kojima odre ena narav otkriva vlastiti identitet. Ovdje se o ito radi o izrazito misti nom tuma enju onoga što bismo nazvali plodom duha. Biti preobražen iz »slave u slavu« zapravo je zna ilo povec«ati odraz božje naravi. Pravoslavna uporaba izraza poput »u initi božanskim« ili »proslaviti« krivo je tuma enje hebrejskog izraza »slava«. Rimski papa odbio je naga ati oko ovoga pitanja ustvrdivši da je bolje re i da je Isus imao dvije volje: ljudsku i božansku. DRUGI NIKEJSKI KONCIL (787. g.) sazvan je kako bi se riješila nedoumica oko ikona. Podržani su zastupnici uporabe ikona koji su se okoristili teologijom platonizma Ivana Damaš enskog. ETVRTI CARIGRADSKI KONCIL (869. g.) osudio je i svrgnuo patrijarha Focija, zbog odbacivanja klauzule Filioque u nikejskoj vjeri (Duh izlazi od Oca i od Sina – latinski Filioque). Na ovom koncilu zapo eo je raskol Isto ne i Zapadne crkve te e se daljnji koncili održavati na Zapadu. Me utim Isto na crkva ne prizna vrijednost ovog koncila. Umjesto toga ova crkva priznaje samo jedan alternativni etvrti carigradski koncil (879. - 890. g.), kojeg je sazvao Focije i na kojem je osu en koncil iz 869. g. i rehabilitiran on sam. Klauzula Filioque je bila odba ena.

NEPOVOLJNA STREMLJENJA
Ve je u prvom stolje u bilo o ito postojanje dvaju stremljenja: židovskog i poganskog. Iako su iste apostoli odbacili a Crkva osudila (vidi Djela 20,29-31), njihov je utjecaj na crkvu postao vidljiv u drugom stolje u. Stoga nije slu ajno da se zablude Katoli ke i Pravoslavne crkve mogu svrstati u iste dvije skupine: Židovska stremljenja koja su u velikoj mjeri proizlazila iz rabinskog judaizma, te su bila izvorom mnogih krivovjerja. 1) Sustav postizanja vlastitog spasenja kroz pobožnost i dobra djela 2) Stavljanje naglaska na svetkovanje odre enih dana, crkvenih blagdana, odlaska na hodo aš a 3) Sve enstvo sa zada om prinošenja žrtava 4) Starozavjetni pojam obredne isto e i ne isto e; sve eni ki stalež 5) Kult posrednika i zanemarivanje Krista 6) Prihva anje apokrifnih knjiga Poganska stremljenja, koja se mogu opisati kao nastojanje pomirbe izme u poganskih tj. gr kih, te krš anskih pogleda unošenjem:

PREGLED POVIJESTI CRKVE 50

Stephen Etches

a) logosa koji je posrednik izme u Boga i materijalnih stvorenja. b) alegorizacija svega što je u Bibliji dovodilo u pitanje shva anje krivovjeraca o Bogu. Osim navedenih, sljede e zamisli se postupno name u: 1) istilište 2) kult mrtvih 3) prenamjena poganskih svetih mjesta u krš anska svetišta 4) isto ni (izvorni) grijeh vezan je sa spolnim nagonom 5) spasenje dobiva dodatak u sakramentima tj. vjernik se spašava djelima Od prvog stolje a, kada crkva napušta židovsko-krš anske (apostolske) korijene, svjedoci smo rastu eg sinkretizma biblijske poruke. S dolaskom nežidova u crkvu, posebno onih koji su bili obrazovani u poganskoj filozofiji, uvode se zamisli koje ne pripadaju krš anstvu. Glavni poganski utjecaj, po etkom drugog stolje a, bio je platonizam koji je nosio obilježja nekrš anskog spasenja duše osloba anjem od zlog tijela kontemplacijom i isposništvom. Spasenje dakle ovisi o znanju, a ne o pokajanju i obra enju za oproštenje grijeha. Teologija nastaje iz potrebe obrane vjere, kao i pojašnjenja iste poganima. Nevjernika stoga treba uvjeriti a krivovjerce pobiti. Dovoljno je pro itati djela crkvenih otaca (izvrstan primjer je Protiv svih hereza) kako bi se uvidjela ogromna razlika izme u njihovih tvrdnji i Novog zavjeta. U 2. st. crkveni su oci prije dušobrižnici nego mislioci. Njihov je izri aj biblijski sa sve ve im natruhama legalizma i eklezijasticizma. Vjerojatno se radi o utjecaju gr ke poganske religije (sakramenti – misteriji), kao i krivovjerstava i vrlo raširenog montanstva. Apologeti brane biblijske položaje (stvaranje, utjelovljenje, uskrsnu e) od krivovjeraca za koje je krš anstvo još jedan u nizu mitova. Polikarpov u enik (ro en u Smirni) IRENEJ Lionski (130. – 208. g.) predstavlja vezu izme u Istoka i Zapada. Spasenje vidi kao proces obnove (ili rekapitulacije) kojim se ponovno dobiva (utjelovljenjem Logosa) ono što je Adam izgubio – zemaljski raj. Tako je suprotstavio protivnicima (poput Pantena) zemaljskog milenija. Kako bi se suprotstavio Marcionu, naglašava jedinstvo Pisma, no pri tome drži evolucionisti ko shva anje. Prema njemu, Bog se postupno objavljuje ovjeku, tako da kraj ne može biti odijeljen od po etka. Iako u ovome ima nešto istine, Irenej time utemeljuje pokret koji kasnije omalovaža Stari zavjet drže i ga pukom pripremom za Novi Zavjet. Iako Irenej naglašava ispunjenje proro anstava, time prikazuje nehotice Stari zavjet kao puki zbir teksta koji podržavaju njegovo tuma enje. Nikada nije izradio starozavjetnu teologiju. Utjelovljenje je zauzimalo iznimno bitno mjesto u njegovim spisima jer je klju u Božjem planu ljubavi – vje nog zajedništva s vlastitim narodom po Isusu. Prvi je koristio izraz »pobožovljanstvenje« ime je želio izraziti oblikovanje prema savršenoj Božjoj slici sadržanoj u Isusu. Nažalost isti je izraz dobio, u tuma enju Isto ne Crkve, doslovno i platonsko zna enje.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 51

Stephen Etches

Irenej je tako er uveli avao Mariju, koju je gledao kao novu Evu. »Kao što je ovje anstvo palo pod ropstvo grijeha zbog djevice (Eva), tako je bilo spašeno zbog djevice (Marija): neposlušnost prve djevice je bila izjednaena zbog poslušnosti druge djevice. « JUSTIN MU ENIK (100. – 165. g.) ro en u Nablusu, u Samariji, djelovao je u Efezu i poslije u Rimu kao apologet, gdje je osnovao filozofsku školu. Bio je više naklonjen gr kom tuma enju Logosa prema kojem je svjetlo razum, dok isti pojam kod Hebreja ozna ava objavu. Uklju uje se u raspravu s gnosticima. Kao apologet najviše se bavio utjelovljenjem zanemaruju i važnost izmirenja. Tako je stvorio opasan presedan kojim su se okoristile pristaše sakramentalizma. Justinovo u enje o Trojstvu blisko je modalizmu. Po njegovu shva anju Trojstvo nije oduvijek postojalo u sadašnjem obliku dok se »Sin« odnosi na ulogu Logosa u stvaranju i objavi. U njegovim spisima Sveti Duh gotovo da i nije osoba. Justin tvrdi kako se za vrijeme euharistije kruh i vino mogu formulom posve enja promijeniti kako bi dobili mo utiskivanja vje nog života u duše i tijela vjernika. Otac latinske teologije i antignostik TERTULIJAN (160. – 245. g.) obratio se u Rimu, a potom je djelovao kao odvjetnik u Kartagi. Napisao je rje nik kristologije. Njegovi pogledi na Trojstvo (izraz kojeg je sam izmislio) naposljetku su prihva eni kao pravovjerje, a u op u su uporabu ušli izrazi poput »tri osobe u jednoj supstanciji«. Ipak je vjerovao kako je Logos, do stvaranja, bio na elo razuma a ne osoba. S jedne strane protivio se bilo kakvom vezanju vjere i filozofije, iako nije uvi ao do koje je mjere bio pod utjecajem stoicizma. Na kraju je postao lanom montana ke sekte ija je puritanska etika bila povezana s prakrš anskim oduševljenjem. Držao je kako je teško odgovoriti na prigovore, koje je Marcion upu ivao Starom zavjetu, kada je tvrdio kako se radi o »podkrš anskoj« knjizi. Pokušavaju i pomiriti Stari zavjet sa krš anstvom, razvio je vlastitu ina icu krš anstva; tzv. »pokršteno židovstvo«. Njegov sljedbenik Ciprijan »miješao« je krš anske propovjednike sa starozavjetnim sve enicima i krš anske zapovijedi sa starozavjetnim žrtvama. Ve ina je, me utim, izbjegla poteško e na ovom podru ju alegoriziraju i i »produhovljavaju i« Stari zavjet. Na in na koji je Tertulijan shva ao Crkvu izazvao je kasnije mnoge poteško e. Isticao je, možda zbog montana kog utjecaja, kako apostolska crkva ima pravo tvrditi da je Božja predstavnica. Njegovo tuma enje kako je Crkva stvorila Bibliju, koju kao takvu krivovjerci nemaju pravo koristiti, kasnije je poslužilo svima, koji su to tražili, za postavljanjem vrhovnog tijela u Crkvi koje bi bilo iznad, i izvan, domašaja suda Pisma. Krštenje je držao obredom velike mo i. Voda, zahvaljuju i imenu koje se nad njom zaziva, ima mo o istiti ovjeka od grijeha. Takvo je praznovjerje zna ilo da se mogu krstiti ne

PREGLED POVIJESTI CRKVE 52

Stephen Etches

samo bebe, ve i posmrtni ostatci (obi aj koji je kasnije osu en na koncilu u Kartagi 397. g.). KLEMENT (155. – 220. g.) je vjerojatno emigrirao od Atene do Aleksandrije, gdje je naslijedio Pantena kao poglavar kateheti ne škole (190.g.). Suo en suprotstavljanjem od uglavnom gnosti kog slušateljstva, izjavio je da je krš anstvo prava «gnoza», kojeg je Isus veliki u itelj. Logos je u sredini njegove teologije, o kojem je Klement rekao da je bio vje no sa Ocem i da je glavni uzro nik svih stvari. Me utim, ini se da ga nije posebno zanimala Isusova ovje nost. Njegov put spasenja je neobi an: meditiranjem o Logosu, ovjek dostiže pobožanstvljenje. Dakle, Klementova soteriologija je misticizam usredoto en u Kristu, u kojoj Njegova pasija i smrt igraju vrlo malu ili nikakvu otkupiteljsku ulogu. Klement je odbacio vjeru u fizi ko uskrsnu e i Milenij. Nakon smrti, tvrdi on, vjernik treba biti dalje o iš en vatrom, tako da njegovi grijesi mogu biti spaljeni kao drvo, sijeno, slama (kriva interpretacija odlomka u 1 Kor 3,12) On je bio jedan iz prvih crkvenih otaca koji je podupirao ideju istilišta. Klementov sljedbenik ORIGEN (183. – 254.) bio je ravnatelj biblijske škole u Aleksandriji gdje je bio izložen jakom utjecaju platonizma. Djelovao je i u palestinskoj Cezareji. Iako veliki teološki znanstvenik, bio je sklon naga anju. Kao teološki stru njak putovao je kao savjetnik po drevnom svijetu. S aleksandrijskim biskupom, koji je želio upravljati njegovom biblijskom školom, imao je ogromnih poteško a. Kada je bio zare en, kao starješina u Cezareji, biskup ga je odbio primiti u Aleksandriji tvrde i da tamo nema što tražiti zbog prethodnog škopljenja, te je Origen morao doživotno ostati u Cezareji. TROJSTVO: Origenovo gledanje na Trojstvo, kao hijerarhiju, bilo je ishod utjecaja platonskih zamisli (iste je stolje e kasnije prihvatio Arije). Origen je, naime, isticao kako je Bog Otac izvor svakog božanstva. Kao i ostali isto ni teolozi nije puno govorio o Svetom Duhu. Boga Oca držao je izvorom božanstva tvrde i kako Sin izvodi vlastito božanstvo od Oca, a Sveti Duh od Sina. Drugim rije ima, Origen je vjerovao u stupnjeve božanstvenosti, tako da je Sin bio jedan stupanj manje božanski nego Otac, a Duh još manji! Ovo gledište je kasnije dominiralo Isto nom teologijom. Origen je prvi koristio izraz »vje nog ra anja (generacije) Sina«. Vjerovao je kako su svi duhovi tako stvoreni (generirani); Otac i Sin u vje nom su srodstvu kakvo postoji izme u onoga koji ra a i onoga koji je ro en. Zbog utjecaja gr ke filozofije, pretpostavljao je veliku razliku Stvoritelja i stvorenja tako da Ocu nije prikladno neposredno stvarati. Stoga mu je potreban posrednik koji bi to u inio za Njega. Iz tog je razloga Sin morao biti »ro en«. Utjecaj novoplatonizma imao je za ishod poistovje ivanja Sina i Duha kao emanacija Oca. Origen je tako er tvrdio da su duhovna bi a bila stvorena prije vremena kao «vje no djelo» – nikada nije bilo vrijeme kada one nisu postojale. Kao dobar platonist, Origen pretpostavlja da ne postoji vremena u paralelnom svemiru u kojem Bog postoji. Iz itanja Biblije mogu e je zaklju iti da

PREGLED POVIJESTI CRKVE 53

Stephen Etches

postoji vrijeme, ali druga vrsta vremena (jedan dan = tisu u godina). Brzina svjetla (gdje nema vremena) mogu a je granica izme u dva paralelnih svemira, u kojoj vrijeme postoji. STVARANJE: Origenova doktrina stvaranja bila je s jedne strane pod utjecajem gr ke filozofije, a s druge strane nalikovala je doktrini reinkarnacije. Ocu je, naime, bio potreban prostor na kojem e izražavati vlastitu svemo . Sin je stoga stvorio svijet u kojem su svi duhovi trebali biti jednaki; posjeduju i jednake vrline i slobodnu volju. Neki od njih postali su an eli dok su drugi, koji su zlorabili dobivenu slobodu, postali demonima. Tre a skupina, koja nije bila ni neposlušna ni poslušna, postala je ljudima. Njihovo sadašnje stanje je primjereno onome što su inili dok su bili duhovi. Origen drži kako Postanak 1 i 2 govori o dva stvaranja; duhovno (Post 1) i materijalno (Post 2). Nakon što je prvo završilo neuspjehom, Bog je zapo eo drugo stvaranje. U ovome smislu njegove su tvrdnje sli ne Scofieldovoj teoriji jaza (ili razmaka). Prema Origenu, fizi ki svijet je posljedica grijeha – on je drugorazredan. Tu možemo vidjeti kako su hinduisti ke ideje dosegli na Zapad putem gnosticizma, i kako je Origen upio neke od tih ideja. UTJELOVLJENJE: Origenov pogledi na utjelovljenje nastojali su o uvati gr ku pretpostavku da Bog ne može patiti. Zaklju io je kako je Sin, kako bi postao ovjekom, trebao pomo neposrnulog posredni kog duha iz prijašnjeg stvaranja. Isti je duh ujedinjen sa Sinom živio, patio, i umro u ljudskom tijelu. DUŠA: Drži kako je duša, koja je povezana s Bogom, primorana živjeti u njoj stranom i materijalnom svijetu. Krist je jedina nepoklekla duša koja se ujedinila s Logosom (na elom razuma). Zlo nastaje zbog odsustva dobra dok zlouporaba ovjekove slobodne volje, a ne izvorni (isto ni) grijeh, stvara nered u svijetu. Otkupljenje je postupan, a iskupljenje za grijehe stalan postupak. Budu i da nitko ne umire savršen, svi moraju nakon smrti pro i kroz vatru pro iš enja ( istilište). Dakle, Origen je poistovje ivao pakao s onime što nazivamo istilištem. OKAJANJE: Cijelo je ovje anstvo, tvrdio je zbog grijeha, s pravom u vlasti sotone. No kada je sotona napadao razapetog Krista, prekora io je svoja prava na grešnike (budu i je Krist bio savršen), te je kažnjen oduzimanjem ovje anstva koje mu je kao plijen pripadalo. Kristova je smrt otkupnina koja je ispla ena sotoni dok je razapinjanje na križu, i ono što je slijedilo, bio na in da se ovoga porazi i izigra. Ovo su shva anje u srednjem vijeku preuzeli teolozi (vidi Anselmo). Origen je me u prvima pretpostavljao, kako ne samo da postoji mogu nost da se na kraju svi spase (univerzalizam), ve bi sotona mogao prestati initi zlo, budu i da ak i davao ima slobodu volju te može se predomisliti. BIBLIJA: Bore i se protiv pogana, koji su upu ivali površne kritike Starom zavjetu, istu je knjigu pretjerano »poduhovljavao« i alegorizirao nehotice je podcjenjuju i. Budu i da je Biblija sredstvo za prenošenje duhovne istine, tvrdio je, nije potrebno cjepidla iti oko njezine povijesne istinitosti, iako istu nije nijekao. Stari je zavjet držao

PREGLED POVIJESTI CRKVE 54

Stephen Etches

skupinom tekstova koji krš anstvu mogu služe kao dokazi i alegorizacije. Biblijski tekstovi sadrže tri razine zna enja: a) Doslovni smisao b) Moralnu primjenu teksta na dušu c) Alegorijsko, ili duhovno zna enje, otkriveno je isklju ivo onima s posebnim darom razlu ivanja (usp. Akvinsko shva anje o misti noj spoznaji). Po ovom je shva anju Origen gnostik ili krš anski platonist. CIPRIJAN (205. – 258.) je bio odvjetnik kao i Tertulijan. Me utim njegov ga je logika odvela, u teološkom smislu, predaleko. Držao je da se, prema u enju Starog zavjeta, trebaju prinositi žrtve. Budu i da se radi o Božjem zakonu, krš ani moraju imati žrtvu koja bi, na neki na in, bila povezana s euharistijom (koju vidi kao krš ansku žrtvu). Sli nu je usporedbu napravio u vezi s krš anskom službom. Po njegovu shva anju krš anski biskup (tj. propovjednik ili pastor) odgovara starozavjetnom Velikom sve eniku. Svaka je crkva imala samo jednog zakonskog biskupa koji je mogao pratiti svoje zakonsko naslje e (preko polaganja ruku) od apostola na ijem je elu bio Petar. Kako bi oja ao vlastiti položaj u borbi protiv donatista, naglašavao je biskupovu apsolutnu vlast. Po njegovu shva anju crkva je krš anska ina ica izraelskog naroda; s jasnim granicama izvan kojih nema spasenja. Ciprijan se morao suprotstaviti ekstremistima – Donatis– tima u Kartagi i Novacijanistima u Rimu. Oni se nisu slagali u vezi ponovnog krštenja (šizmatika ili otpalog krš anina u Katoli ku crkvu). Papa Stjepan je pokušao nametnuti svoje umjerene poglede na Ciprijana, ali nije želio prihvatiti tvrde i da svaki se biskup mora odlu iti za sebe. Ciprijan se suprotstavljao tvrdnji da rimski biskup ima vrhovnu vlast, i da mu se ostali biskupi moraju pokoravati. Tako se Ciprijan suprotstavio tvrdnji Rimskog biskupa da je on vrhunski biskup, kojemu se trebaju podložiti svi ostali biskupi. U stvari, otpor prema po etcima papinstva, u sjevernoj Africi i Maloj Aziji, bio je vrlo naglašen. U krštenju, me utim, nije vidio sli nost sa starozavjetnim obrezanjem. Me utim, ipak ga je držao magi nim obredom, koji se mora obavljati nad dojen adi jer su ona naslijedila krivnju koju je trebalo oprati. Ciprijan se suprotstavljao tvrdnji da rimski biskup ima vrhovnu vlast, i da mu se ostali biskupi moraju pokoravati. Otpor prema po etcima papinstva, u sjevernoj Africi i Maloj Aziji, bio je vrlo naglašen. Po podrijetlu Kopt (tj. nasljednik drevnih egip anaca), ATANAZIJE (295. – 373.) je imao nadimak »crni patuljak«. Bio tjesan prijatelj pustinjaka a je postao junak mjesnog koptskog stanovništva. Pod utjecajem gr ke filozofije, Atanazije je vjerovao u obožavanje ovjeka (vidi 2 Petr 1,4). Premda se suprotstavljao Ariju, imao je tako er slabih to aka. Branio je Kristovo božanstvo pretpostavljaju i kako je obožavanje vjernika bit krš anstva. Samo Bog može nekoga deificirati. Pored toga, nikada nije bio siguran je li Isus imao ljudsku dušu ili ne. Njegov u enik Apolinar ustvrdio je kako je božanski Logos u Isusu preuzeo mjesto ljudskom duhu. Tako er je vjerovao kako je ovjek prije pada vrijeme provodio razmišljaju i o Rije i (obli ju Oca), te da njegov um

PREGLED POVIJESTI CRKVE 55

Stephen Etches

nema nikakve veze s tijelom. On je nadilazio tjelesne želje i osje aje te je razmatrao »intelektualnu stvarnost«. No Adam se okrenuo od intelektualne stvarnosti, i po eo uvi ati svoje tijelo i osje aje, i tako pao u tjelesne želje. Ovo što je želio re i Atanazije je bilo da prije Pada ovjekov um je nadvladao njegovo tijelo, ali nakon Pada njegove tjelesne želje su zarobili njegov um, ali Atanazije je tako izrazio svoje mišljenje koje pokaže utjecaj gr ke filiozofija a Origena posebno. Atanazije je bio prvi koji je posvetio vrlo veliku pozornost položaju Sv. Duha. Mala egipatska skupina Tropici nau avala je božanstvo Sina, ali ne i Sv. Duha (isti je po njima bio stvoren). Njihov biskup Serapion pisao je Atanaziju traže i savjet i Atanazije je odgovorio u nizu pisama Pisma Serapionu. Atanazije tvrdi da je Duh božanski i dolazi od Oca (no ne od Sina). Isto na crkva (koja je naginjala misticizmu i metafizici) najviše se bavila teološkom mišlju. Do 4. se stolje a, me utim, iscrpila. Zapad se u to vrijeme više zanimao za zakonsku i prakti nu stranu (posebno Tertulijan). Tek u 5. stolje u, i nadalje, preuzima vode u ulogu za što je zaslužan izuzetan ovjek. AMBROZIJE Milanski (340. – 397.) je bio kultivirani plemi , koji je rabio vlastite darove na korist Crkvi. Bio je iznenadno imenovan biskup, nakon toga što je, kao pokrajinski vladar (bio je tek katekumen), nastojao održati mir izme u katoli kog i arijanskog kandidata na izborima za novog biskupa. Na taj je na in postao biskupom Milana, novog glavnog grada Zapadnog carstva za vrijeme Teodozija I. S Istoka je preuzeo alegorijsku metodu tuma enja, kao i zamisao da se kruh i vino mijenjaju u tijelo i krv. Time je stvorena tzv. doktrina transsupstancijacije koja je, kao takva, obrazložena na etvrtom lateranskom koncilu 1415. g. S Jeronimom Ambrozije je bio tako er jedan od prvih zagovoritelja Marijina štovanja na Zapadu. AUGUSTIN Aurelije (354. – 430.) je ro en u Thagastu, u sjevernoj Africi (današnjem Alžiru). Njegova majka, Monika, je bila krš anka, no on se tek kasnije obratio. U Kartagi je imao nekoliko ljubavnih veza, te je petnaest godina živio s priležnicom. Potom se zapo eo kretati me u manihejcima. Kada je postao profesor retorike na na carevu dvoru u Milanu, dojmio ga se tamošnji biskup Ambrozije koji mu je dao odgovore na njegova pitanja o maniheizmu. Naime Augustin je nekada pokušavao itati Stari zavjet, no kako je odrastao na gr koj filozofiji odbojna mu je bila njegova »sirova i neduhovna narav«. Tako se okrenuo maniheizmu a potom novoplatonizmu. Svidjelo mu se stoga Ambrozijevo propovijedanje jer je bilo izri ito alegorijsko. Ambrozije je alegorijama uspješno objašnjavao teške dijelove Starog zavjeta, a kako je Augustin bio Platonov sljedbenik, spremno je prihvatio poruku. Ušao je u krug novoplatonista, no došao je do zaklju ka kako mu filozofija ne daje snagu da živi novim životom. Pro itao je Pavlove poslanice i doživio obra enje. Privuklo ga je isposništvo i povukao se na jezero Como. Kada se vratio u sjevernu Afriku, zajednica u Hiponu (današnji Bône u Alžiru) ga je

PREGLED POVIJESTI CRKVE 56

Stephen Etches

pridobila i postavila za biskupa. On se odao isposništvu utemeljivši mali samostan. Uskoro se uklju io u raspravu oko donatizma: odbacio je donatisti ku ideju da je njihova šizmati na crkva 100% ista – prema njemu, u svakoj crkvi postoji mješavina pravih i lažnih krš ana. On je smatrao donatiste šakom u oko koja se suprotstavljala jedinstvu sveop e crkve, a stavio je pritisak na njih da se povrate katoli anstvu. Na kraj zaklju io je kako je jedini na in rješavanja problema pozvati carevu vojsku kako bi se »obuzdalo« neistomišljenike globom i progonstvom. Time je stvorio presedan kojim e se kasnije okoristiti inkvizitori. Augustin je doživio propast rimske vlasti u sjevernoj Africi i navalu Vandala koji su, kao i ostali barbari, bili arijevci. Napadali su ostale krš ane (katolike) koji se s njima nisu slagali. Godinu dana nakon njegove smrti, Vandali su zauzeli i oplja kali Hipon. Augustin je puno pisao; od Ispovijesti, do rasprava o razliitim teološkim pitanjima. Glavnu je raspravu imao s Pelagijem. Kada je oplja kan Rim, Pelagije je pobjegao u Kartagu (gdje ga je Augustin napao), te se preselio u Svetu zemlju. Augustin je tako er napisao iznimno djelo, Božji grad, koje je kasnije postalo priru nikom odnosa izme u Crkve i države u zapadnom krš anstvu. Pisao ju je u vrijeme barbarskoga plja kanja Rima kada su mnogi postavljali pitanje: Zašto Bog dopušta pad glavnog grada krš anskoga carstva!?! Augustin odgovara: a) Crkva nije država. Ne postoji krš ansko carstvo. b) Crkva je tijelo u kojem djeluju istinski, kao i nominalni krš ani. Te dvije skupine biti e kona no odvojene na zadnjem sudu (protivno Donatu). c) Prava Crkva se sastoji isklju ivo od onih koji su izabrani (protivno Pelagiju). Predstavnik Isto ne crkve, Euzebije iz Cezareje, nije se slagao s njim. Vjerovao je kako je Konstantinovo krš ansko carstvo, Božje carstvo na zemlji! Augustinov najve i teološki doprinos odnosi se na pitanja milosti, predodre enja i izvornog grijeha. Tvrdio je da su: 1) Kao ishod Adamova grijeha, grijeh i smrt preneseni na sve Adamove potomke. 2) ovjek je u vlasti grijeha. Ako Bog ne u ini prvi korak, ovjek se ne može odazvati Božjem pozivu. 3) Milost koja se dobiva prilikom krštenja omogu ava krš anima da, s Kristovom pomo i, u ine sve što je potrebno za njihovo spasenje. 4) Bog daje poticaj svakom dobrom djelovanju. 5) Augustin nije držao da su svi krš ani odabrani. Neki su privremeno spašeni (kasnije otpadaju i gube spasenje), dok su drugi vje no spašeni. Samo je ova druga skupina (kojoj Bog daje ustrajnost) spašena. No, isti nisu svjesni vlastitog spasenja; o njemu e saznati tek u nebu. Augustin je prisiljen do i do ovog zaklju ka (da su svi vjernici na po etku spašeni) zbog sakramentalizma. Milost, koja spašava odabrane, provo ena je kroz Crkvu i sakramente.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 57

Stephen Etches

Drugi pogled, polupelagijanizam (ili: poluaugustinijanizam) je tako postao popularan: Božji izbor nas sudjeluje sa našim izborom Njega. Ovaj pogled se zvao sinergizam a je bio promoviran od strane Ivana Kasijana te je postao popularan me u crkvava južne Francuske. Augustin je tako er napisao o Trojstvu a njegov pogled je postao standardan za Zapadnu Crkvu. 1. On je definirao Boga kao esenciju koju imaju zajedni ko potpuno i jednako tri osobe Trojstva. To je bilo za razliku od pogleda koji je savladavao u Isto noj Crkvi, koja je locirala jedinstvo u osobi Oca. Za isto njace božanska esencija je bila primarno Ocova esencija koju on komunicira dvjema drugim osobama Trojstva, dok prema zapadnjacima, sama božanska esencija je vrhovni realitet u kojom postoji tri osobi Trojstva. 2. Augustin je u io da Duh Sveti izlazi vje no od Sina kao i od Oca, dok su isto njaci tvrdili da Duh izlazi jedino od Oca. 3. Augustin je pokušao nalaziti potvrde Trojstva (trijedinstvenost) u takvim stvarima kao su ovjekovo ustrojstvo (tijelo, duh, duša); ljubavnik, ljubljeni, ljubav ili trostruka djelatnost duše (mišlenje, sje anje, želja). Zapadna je crkva prihvatila ove Augustinove zamisli, no ne i njegovo shva anje dvostrukog predodre enja (dakle i za pakao, kao i za nebo). Kaže se da je njegovo izuzetno iskustvo Božje milosti, kao i nepoznavanje isto ne teologije, omogu ilo mu je stvaranje novih teoloških pretpostavki. Nazvan je ocem Reformacije zbog dosljednosti monoteizmu i ozbiljnog shva anja grijeha. No može ga se promatrati i kao oca Rimokatoli ke crkve, zbog crkvenog misticizma koji je bio ishod njegove novoplatonske prošlosti. U njemu platonizirano krš anstvo poprima najrazvijeniji oblik: 1) Spasenje uklju uje kretanje pomo u sustava božanske milosti, isposni kih vježbi i kontemplacije; od nižeg tjelesnog do višeg duhovnog svijeta. 2) Bog nastoji postojati kao zamisao (nepromjenljivo bi e), a ne kao dinami an Bog koji djeluje. 3) Grijeh je povezan spolnom željom. 4) Sakramenti produžuju, ponavljaju, te oduzimaju bitnu narav spasenja. Križ je odraz vje noga procesa. Cilj vjerskog djelovanja je spajanje s Bogom. 5) Križ prestaje biti središte vjernikovog zanimanja. Njegovo mjesto preuzima utjelovljenje. 6) Podupire se amilenijalizam. JERONIM (331. – 420.) je veliki u enjak Zapadne (latinske) crkve. Ro en je u Stridonu (Dalmaciji). Imao je nekoliko ljubavnih avantura. No, kada je po eo vjerovati u Krista, odao se isposništvu i životu pustinjaka izvan Antiohije. Navodno je jednom prigodom ustvrdio: »Budu i me oprao Krist, ne trebam se više prati«. Zaklju io je kako e suzbiti maštanje o seksu ako bude u io hebrejski! Na kraju je postao najve im stru njakom za taj jezik na Zapadu, ak ve im od Origena. Kasnije zare en, stigao je u Rim gdje je postao desnom rukom pape Damaza I., koji je zatražio da ponovno prevede Stari zavjet (prethodni latinski prijevod na injem je prema Septuaginti, a ne prema hebrejskom izvorniku). Jeronim je, stoga, napravio potpuno novi

PREGLED POVIJESTI CRKVE 58

Stephen Etches

latinski prijevod Biblije prema izvornim tekstovima – Vulgatu. Napisao je mnoge stru ne komentare. Prvi je hodo astio, s majkom cara Konstantina, u Jeruzalem u kojem su, potom, sagra ena svetišta. Jeronimu se toliko svidio taj kraj da se odlu io nastaniti u Betlehemu. Tu je sagradio samostan kojeg su spalili njegovi teološki neprijatelji – Pelagijevi sljedbenici. Jeronim je doživio propast Rimskog Carstva i pad Rima. Bio je poznat po nagloj i sva ala koj naravi: on je nazivao svoje protivnike "dvonožni magarci". Pogrdno se izražavao o vlastitim neprijateljima. U sukobu s arijevcima našao se na strani konzervativaca. U knjižici pod naslovom Protiv Jovinijana napao je instituciju braka, dok je u djelu Protiv Helvidija zagovarao stav o trajnom Marijinom djevi anstvu. Zajedno s Augustinom napadao je Pelagija. Bio je izložen kritici iz sljede ih razloga: 1) Usudio se ponovno prevesti Bibliju unato protivljenju Augustina. 2) Snažno je zagovarao celibat. 3) Promicao je isto nja ke nekrš anske oblike redovni kog života. Njegov se doprinos razvoju katoli anstva sastoji u sljede em: 1) Bio je veliki Origenov pobornik (iako je to kasnije pokušavao prikriti), kao i veliki zagovornik celibata i redovništva. Popularizirao je Pahomija. 2) Bio je uklju en u raspravu oko Marije. Helvidij, koji je zagovarao brak suprotstavljaju i se Jeronimovom negativnim pogledima, rekao je kako je Josip, nakon Isusova ro enja, održavao bra ne odnose s Marijom. Jeronim se razbjesnio napavši Helvidija u knjižici Protiv Helvidija gdje je »dokazao« vje no (trajno) djevi anstvo »Marije majke Božje«. Držao je kako su Isusova bra a Josipova djeca iz prethodnog braka. 3) Odobravao je mnoge »sumnjive« obi aje: hodo aš a, štovanje posmrtnih ostataka mu enika i svetaca, paljenje svijea na svetištima, kao i traženje posredništva u molitvi. Knjižicu Protiv Viligancija italo je mnogo ljudi, te ju je naposljetku prihvatila Crkva. GRGURA I. VELIKI (540. – 604.) drže posljednjim od etiriju stru njaka (doktora) Latinske crkve (nakon Ambrozija, Jeronima i Augustina). Upravo se njega može promatrati kao oca srednjovjekovne Rimske crkve. Grgur je pretvorio Augustinove spekulacija u dogme: istilište, spasenje po vjeri i po djelima; misa kao ponovljane žrtve i sredstvo pokra enja boravka vjernika u istištu. Me utim on je odstranio namjerno doktrine predestinacija i djelotvorne milosti. Tako er je podupirao sve eni ki celibat. Ovaj razvitak se dogodio baš kad je Europa preživjela mra no doba tj. razdoblje pretjerenog praznovjerja.

POSLJEDICE KRIVOVJERJA I KRIVIH SHVA ANJA
Posljedice krivovjerja i pogrešnih zamisli bile su dalekosežne. Dovele su do pojave islama, Rimokatoli ke i

PREGLED POVIJESTI CRKVE 59

Stephen Etches

Pravoslavne Crkve koje sadrže mješavinu biblijskih i nebiblijskih shva anja. Prvo emo razmotriti utjecaj ovih shva anja na pravoslavlje i katoli anstvo. 1. PRAVOSLAVNA I RIMOKATOLI KA CRKVA Neki vidovi teologije Pravoslavne Crkve razlikuju se od istinske biblijske teologije, uglavnom zbog utjecaja novoplatonizma. Drugi važan utjecaj predstavljala je crkva u Aleksandriji, koja je obi no vladala Isto nim krš anstvom. Crkva je nakon prvog stolje a bila odsje ena od židovskih korijena. Zbog toga je padala pod sve ve i utjecaj novoplatonizma. Mnogi su u eni ljudi, i takve filozofske pozadine, došli u Crkvu. Crkva koja je ostala bez hebrejskih korijena po ela je pogrešno tuma iti neke temeljne izraze koji su se rabili u Pismu (»Rije «, »svjetlo«, »jedinorodan« i »tijelo« i dr.). Glavne postavke platonizma bile su: 1) Zemaljski svijet odraz je višeg, nebeskoga svijeta zamisli (ideja). 2) Stvoreni svijet (pogotovo tijelo) manje je vrijedan ako ne i pokvaren. 3) Spasenje se, stoga, sastoji u bijegu od ovog tijela kako bi bili upijeni u nebeski svijet zamisli. Biblija, me utim, kaže da je Bog stvorio materijalni svijet koji je dobar (iako ga je u me uvremenu grijeh izopa io i pokvario). Raj nije nestvoreni svijet ideja, ve iznova stvoren materijalni svijet. Tijelo samo po sebi nije zlo nego dobro. Upravo e tijelo uskrsnuti, jer ovjek bez tijela nije potpuna osobnost. ovjekova nevolja nije u tome što ima tijelo, ve što je grešnik. Izvor grijeha nije tijelo ve ovjekova grešna narav. Grijeh je prekinut odnos izme u dviju osoba uzrokovan ovjekovim ponosom i samodostatnoš u. Grijeh je došao na svijet povijesnim padom ovjeka. Zbog njega je došlo do utjelovljenja Božjeg Sina koji je svijet iskupio u prostoru i vremenu. Bog je postigao ono što ovjek ne može u initi. Problem nije metafizi ke naravi, ve se radi o povijesnom problemu svakoga pojedinca osobno. Kako je platonizam utjecao na prvu crkvu? 1) Djelo, koje je Isus Krist u inio na križu jednom i zauvijek, razvodnjeno je. Naglasak je stavljen na »tajnu« (misterij) utjelovljenja. Prema platonizmu, svaki doga aj na zemlji odraz je onoga što se doga a u nebu. Stoga je Isusova smrt na križu za naše grijehe, koja se zbila jednom, odraz trajnoga procesa koji se odvija u nebu izvan vremena. Budu i da je ono što se doga a u nebu važnije od onoga što se doga a na Zemlji, spasenje od kazne za grijeh (pakla) prikazano je kao trajan proces. Isus je u nebu još uvijek na križu; on trpi zbog naših grijeha. Dokaz o tome nalazimo u euharistiji koja nam daje uvid u ono što se doga a u nebu. Budu i da je spasenje nepotpuno, moramo ga dopuniti nizom posrednika (koji nam pribavljaju zasluge) i sakramentima (sredstvima spasenja). Potrebno je tako er pro i kroz istilište kako bi se pretrpila kazna za oprostive grijehe. Pojam istilišta potje e izravno od Platona.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 60

Stephen Etches

Biblija kaže da je ovjek zgriješio (»pao«) u vremenu i prostoru (ne izvan vremena) te je Bog (u Isusovoj osobi) došao u vrijeme i prostor kako bi jednim inom preokrenuo proces. Kada prihvatimo Božje uvjete (pokajemo se i uzvjerujemo Radosnoj vijesti), imamo vje no spasenje jednom zauvijek (na temelju Isusovog svršenog djela). Nije u i Kristovo svršeno djelo, neki oci Crkve su nesumnjivo nijekali njegovo božanstvo. Književnost drugog stolje a, koja se bavi euharistijom, prepuna je nebiblijskih izraza. Didahe, primjerice, naziva Gospodnju ve eru »žrtvom« (vidi Mal 1,11.14). Prema Ignaciju, crkva je »mjesto žrtvovanja« dok Justin, pak, tvrdi kako se za vrijeme euharistije kruh i vino mogu formulom posve enja promijeniti kako bi dobili mo utiskivanja vje nog života u duše i tijela vjernika. 2) Dvosmislen stav prema tijelu. Tijelo je, ako ve nije zlo, dvojbene vrijednosti. Stoga se mora umrtviti isposništvom kako bi se pomoglo duši da se njega oslobodi. Ovime je, pod jakim utjecajem platonizma, sazdan temelj redovništva. Osim toga s tijelom se povezuje i spolna želja koja je, pak, povezana s grijehom. 3) Teologija zasluge se pojavila u Kartagi gdje su mnogi od ranih latinskih teologa bili odvjetnici. Tertulijan je, govore i o pokajanju ustvrdio kako je Bog zadovoljan žrtvama (uslugama) koje mu udovoljavaju. Zasluge se mogu zaraditi poslušnoš u Zakonu dok svako ponašanje, kojim se ide dalje od onoga što Zakon zahtijeva, Terturlijan je svrstava u suvišna dobra djela. Ove su se zamisli svidjele Ciprijanu koji ih je dalje razvio (Augustin je kasnije tako er bio pod njihovim utjecajem). Ciprijan je rekao kako je Isus, žive i bezgrešnim životom poslušnosti, zaslužio slavu i uzvišenost. Grgur I. Veliki je potom ustvrdio kako je On tako er zaslužio spasenje, iako ga nije trebao (budu i je savršen). Stoga nam njegove »zasluge« mogu biti podijeljene posredstvom Crkve. Kasnije je, iz ovoga, razvijen stav prema kojem se zasluge mogu pridodati zaslugama svetaca koje zajedno sadržavaju središnju riznicu kojom vlada Crkva. 4) Marijin položaj u Pravoslavnoj crkvi uvjetovan je platoniziranom teologijom i poganstvom. iril Aleksandrijski bio je utjecajan teolog koji je, na temelju vlastite monofizitske teologije, podržavao štovanje Marije. Monofizitska teologija polazila je od dvije platonske pretpostavke: 1) Tijelo i materijalni svijet su zli. Monofiziti se stoga zadovoljavaju nedostatnim izvješ em o utjelovljenju. 2) Mogu a je ljestvica »božanskih« bi a. Izme u Boga i ostalih duša (stvorenih) nema jasne razlike. Duše se gotovo drže vje nima, nestvorenima. Ovo je dalo povoda shva anju o postojanju skupina nižih božanstava kao što su djevica Marija i sveci. Monofiziti su govorili kako je Isus imao samo jednu (božansku) narav kojoj je Marija bila majka. Kao takva Marija je morala biti polubožanstvo i, svakako, bezgrešna. Monofiziti su tvrdili kako je prilikom utjelovljenja »Rije

PREGLED POVIJESTI CRKVE 61

Stephen Etches

tijelom obu ena«. Me utim pod tim nisu držali da je Isus postao ovjekom, u kojem su se miješalo božansko i ljudsko. Tako su mislili jer su bili pod utjecajem gnosticizma (neke vrste hinduizma). Nije slu ajno što se arijanizam pojavio u Aleksandriji. Postoje dobri dokazi koji ukazuju na to da je Arije nijekao Isusovo božanstvo, zato što je želio izbje i tvrdnju kako je Bog postao ovjekom (to je nemogu e jer je materija zla). Iako je monofizitizam osu en na koncilu u Kalcedonu, 451. godine, još uvijek je imao utjecaja. Utjecao je na kraju na stvaranje priglupog krivovjerstva s kojom se susreo Muhamed u Arabiji. Trojstvo se sastoji od Boga Oca, Sina Isusa i majke Marije. injenica da je »Sveti Duh« zamijenjen majkom Marijom nije bezna ajna, budu i da pravoslavni teolozi nikada nisu imali prikladno u enje o Svetom Duhu. Nije ga se zapravo smatralo tre om osobom Trojstva. Prisutnost poganskog elementa može se objasniti injenicom da je štovanje majke-božice, koje je svoje podrijetlo vuklo iz Babilona, u Sredozemlju bilo iznimno snažno. U Egiptu se pojavilo u obliku Izide i Horusa te su, u toj zemlji, nakon dolaska Evan elja, Izida i Horus postupno preuzeli oblik djevice Marije i njezinog Sina Isusa. 2. ISLAM Na islam, koji je bio neobi na mješavina biblijskih i nebiblijskih zamisli, utjecala su krš anska krivovjerja. Društveni i vjerski reformator Muhamed bojao se kako bi Arapi mogli, uslijed novih društvenih okolnosti (npr. kapitalizma), izgubiti vlastitu vjeru. Stoga je odlu io zasnovati monoteisti ku religiju koja bi usmjerila i ujedinila razna arapska poganstva. Iz dviju monoteisti kih vjera s kojima je bio u doticaju, krš anstva i židovstva, preuzeo je mnoge zamisli. Na žalost, oblik u kojem ih je on zatekao u Arabiji bio je krivovjeran i iskvaren. Židovi, koji su tamo živjeli, dospjeli su na to podru je zbog progonstava ili trgovine, te izgubili doticaj s u enjem iz Jeruzalema. Krš ani, koje je Muhamed susreo, ve inom su bili krivovjerci prognani iz Bizantskoga Carstva – gnostici, monofiziti, te pripadnici sekte tzv. Koliridijanci koji su slavili djevicu Mariju. Vrlo je vjerojatno, na temelju u enja posljednje skupine, kako je Muhamed zaklju io da krš ansko Trojstvo sadrži Boga Oca, majku Mariju i Sina Isusa. Osim toga je bio pod utjecajem monofizitizma. Premda je odbacio Isusovo božanstvo, naglašavao je, poput monofizita, djevi ansko ro enje. Vjerovao je, kao ishod krivog shva anja monofizitskog u enja o Logosu, kako Isus ustvari nije trpio i umro na križu. U Kuranu se vidi utjecaj nekih krš anskih krivovjerja: 1) Biblijske pri e su u Kuranu vrlo iskrivljene; nedostaju im izvorne pojedinosti, te se name e zaklju ak kako ih je Muhamed uo od krš anskih ili židovskih otpadnika kojima Pismo nije bilo izravno dostupno. 2) Stroga uporaba zamjenice »mi« za božanstvo, kao i stalno spominjanje tajnih doga anja i tuma enja, podsje a na gnosti ke spise. Stje e se dojam kako Muhamed prihva a gnosti ke stavove kako bi bio vjerodostojniji vlastitim suvremenicima.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 62

Stephen Etches

3) Spominjanja Isusovih propovjedi iz kolijevke, kao i tvrdnja kako je Isus oživio glinenu pticu udahnuvši duh u nju, ukazuje na površno poznavanje (vjerojatno posredstvom nekog krivovjerja) apokrifnih evan elja (Tominog evan elja). 4) Nepriznavanje Isusove smrti na križu bit je doketizma s kojim se, u svojoj prvoj poslanici, obra unao Ivan. Radilo se o krivovjerju koje je u prvom i drugom stolje u nastalo od gnosticizma. 5) Krš ane optužuje da džinovi (demone) drže ravnima Alahu, iako ih je on stvorio. Ova tvrdnja podsje a na Origenov novoplatonizam (prapostojanje duša od kojih je jedna postala Rije ju). Što se ti e židovskih utjecaja, radi se prije svega o otpadni kom židovstvu koje je Muhamed koristio pri razradi vlastitih postavki. Veliki dio njegova u enja potje e iz talmudskih izvora. Tvrdi kako Židovi drže da je Ezra Alahov sin. Mnogo je dokaza koji upu uju na to da je Muhamed uveo mnoge obi aje u islam kako bi se suprotstavio krš anskim i židovskim obi ajima. a) Sama rije »Kuran« zna i »javno itanje« ili »ono što se javno ita«. Po svemu sude i potje e od starosirijske rije i qeryana, koja se rabila u smislu javnog itanja iz Pisma tijekom krš anskog javnog bogoslužja. Stoga poticanje na takvo javno itanje upu uje na poziv da se javno bogoslužje obavlja po uzoru na starosirijske krš ane. Umjesto iz Biblije, ita se objava dana Muhamedu. b) U džamiju se odlazi petkom, a ne subotom ili nedjeljom.

USPON RIMA I PAPINSTVA
Po etci episkopata u Rimu nisu posve jasni. Ve ina u enjaka slaže se da je Petar posjetio Rim u kojem je, vrlo vjerojatno, umro. No razni popisi prvih rimskih biskupa, ve inom s kraja drugog stolje a, nisu me usobno uskla eni. Prema nekima Klement je Petrov nasljednik dok drugi, pak, tvrde kako je isti tek tre i biskup nakon apostolove smrti. Stoga ima u enjaka koji drže vjerojatnim da na samome po etku Rim nije imao jednoga biskupa ve »kolegijatski episkopat«, odnosno skupinu biskupa koji su zajedni ki vodili crkvu. Ova teorija je doduše predmet rasprave, no sigurno je da je tijekom prvih stolje a krš anstvo bilo broj ano ja e na Istoku, tj. gr kom govornom podru ju. Crkve, poput onih u Antiohiji i Aleksandriji, bile su daleko važnije od one u Rimu. ak se i na Zapadu teološko vodstvo Crkve nalazilo u sjevernoj Africi iz koje su potekli velikani poput Tertulijana, Ciprijana i Augustina. Do Grgura III. (731. - 741.) papu su morale potvrditi vlasti u Carigradu kako bi mogao biti posve en u Rimu. Tek su navale barbara utjecale na znatni rast autoriteta Pape. Na Istoku je Carstvo nastavilo postojati još nekih tisu u godinu, no na Zapadu Crkva je postala zaštitnicom ostataka stare civilizacije, kao i reda i pravde. Najugledniji biskup na Zapadu – rimski – postao je središnjom to kom ja anja jedinstva kojeg su pre-

PREGLED POVIJESTI CRKVE 63

Stephen Etches

thodno uništile navale. Crkvu u Rimu su vjerojatno osnovali Židovi koji su se vratili iz Jeruzalema. Tamo su se obratili uvši Petrovu propovijed na Dan pedesetnice. Nakon udesnog bijega iz zatvora, 43. / 44. g., Petar vjerojatno odlazi u Rim. Ukoliko je doista bio tamo za vrijeme pisanja Djela apostolskih, tada je Luka zasigurno htio skriti tu injenicu od rimskih vlasti. 50. g. – Nerede je prouzrokovao Hrestos. Vjerojatno se radi o propovijedanju Kristovog (Hristos) Evan elja me u Židovima. 58. g. – Pavao u Poslanici Rimljanima ne spominje Petra iz ega se da naslutiti kako Petar nije bio gra anin sa stalnim boravkom u Rimu. 61. g. – Prema Dj 28 Pavao je bio zato en u Rimu. Petra se nigdje ne spominje. 61. – 63. g. Pavao eka su enje u Rimu. Na kraju procesa biva oslobo en optužbi. 64. g. – Petar se nakratko zadržava u Rimu. 64. g. – Veliki požar u Rimu (1 i 2 Petrova). Petrovo mu eništvo. 67. g. – Pavao je ponovno u Rimu (vidi 2 Tim) gdje mu odrubljuju glavu. 95. g. – Klement Rimski piše Korin anima. Po prvi put jedna crkva se upli e u poslove druge. Petrov odnos prema crkvi u Rimu: Krš anstvo se, vjerojatno zbog Petrova djelovanja, isprva proširilo me u tamošnjom velikom židovskom zajednicom. Me utim, 49. godine, Klaudije protjerava Židove; najvjerojatnije zato jer je Evan elje prouzro ilo veliki metež me u njima. Crkva, iji su lanovi u najve em broju bili Židovi, gotovo je prestala postojati. Kada je Neron 54. godine došao na vlast, poništio je uredbu svoga prethodnika Klaudija dopustivši Židovima povratak u Rim. Mogu e da je tada Petar došao u Rim kako bi ponovo otvorio i posvetio crkvu. S njim u društvu vjerojatno je bio Marko – njegov prevoditelj na misionarskim putovanjima po sjeverozapadnoj Turskoj koji, po Petrovom odlasku, ostaje u tom gradu. U Turskoj je Petar, pretpostavlja se, otvorio mnoge crkve kojima se kasnije intenzivno bavio. Crkva u Rimu bila mu je vjerojatno usputna postaja. Tijekom boravka u Rimu, 63. g., napisao je poslanicu (1 Petrovu) crkvama u Aziji. Godinu dana kasnije vjerojatno je pogubljen za vrijeme progonstava koja su uslijedila nakon požara u Rimu. Katolici tvrde, na temelju odlomka iz Euzebijeve Povijesti Crkve, kako je Petar od 45. do 67. g. djelovao kao biskup. Ipak radi se o iskrivljenoj ina ici predaje koju je iznio Laktancij: »Apostoli su bili raspršeni po svijetu kako bi naviještali Evan elje. Tijekom dvadeset i pet godina, do po etka Neronove vladavine, postavljali su temelje Crkve po svim pokrajinama i gradovima. Kada je Petar stigao u Rim, Neron je ve bio car« (iz Smrti progonitelja). Treba tako er uzeti u obzir kako, do sredine drugog stolje a, nije bilo monarhijskog biskupa u Rimu. Klement, kojega Hermin Pastir spominje kao tajnika Rimske crkve za

PREGLED POVIJESTI CRKVE 64

Stephen Etches

inozemstvo, je pripadao vjerojatno skupini predsjedavaju ih starješina i biskupa; no nikako nije bio glavni rimski biskup. Petar je zasigurno bio povezan s crkvom u Rimu. U nekom smislu, možemo ga nazivati »pokroviteljem« ove crkve, no nema nikakvih dokaza koji bi ukazivali na pretpostavku da je Petar bio monarhijski biskup u crkvi, niti da je imenovao nasljednika. Osim toga, bio je apostol ija je služba uklju ivala mnoga putovanja. Isto tako ne postoje dokazi, osim za Jakova i možda za Ivana, da je apostol postao biskupom neke crkve. Zna ajno je da je tek 256. g. biskup Stjepan zahtijevao Petrove povlastice kako bi opravdao svojatanje ve ih prava rimske crkve nad ostalim biskupijama. 100. – 200. g. – Rim igra važnu ulogu u borbi protiv krivovjerja. Koncem 2. stolje a papa Viktor izdaje naredbu crkvama u svezi s nadnevkom slavljenja Uskrsa. 200. – 300. g. – Po etkom 3. stolje a crkva u Rimu se uglavnom sastoji od gr kih krš ana. Me utim, kako Evan elje sve više prodire me u više slojeve društva, broj latinskih krš ana postupno premašuje njihov broj. Papa Stjepan, žele i nadja ati Ciprijana Kartaškog, navodi tekst iz Mateja 16,18. Krajem 3. stolje a cezarejski biskup u Kapadociji šalje pismo Ciprijanu. Izjavljuje kako rimski biskup uzaludno prisvaja apostolsku vlast. Ipak, papinstvo koristi Ciprijanove sakramentalisti ke zamisli kako bi potkrijepilo vlastite zahtjeve. Rimski su se biskupi (pape) držali uvarima apostolske predaje. Naime, u njihovom su gradu Petar i Pavao umrli mu eni ki. Od 300. do 400. g. – Na Nikejskom koncilu, o ituje se ogromni utjecaj biskupi iz najve ih gradova u Carstvu. Rim ostavlja pe at na koncilu. Rimski biskup DAMAZ (366. – 384.) je bio prvi papa u klasi nom smislu te rije i. Budu i je volio uspore ivati se s carem, njegova su papinska pisma sli ila carskim proglasima. Držao je sebe povijesnim Petrovim nasljednikom. Godine 382. ustvrdio je, posve ozbiljno, kako tekst iz Mateja 16,18 govori o njemu. Crkvi je, u to vrijeme, bio potreban autoritet koji bi se suprotstavio arijevcima. Stoga je Rim popunio prazninu koju su ostavili me usobno podijeljeni Grci. Od 400. do 500. g. – INOCENT I. (401. – 417.) naglašava potrebu preuzimanja rimske liturgije u drugim crkvama. Njegovim saveznikom postaje solunski biskup kojeg je postavio u službu. Isti e se pokazati važnom osobom u igri protiv isto nih krš ana. Na zapadu, pak, postavlja biskupa Arlesa, 417. g., unato protivljenju ostalih galskih (francuskih) biskupa. LAV I. (440. - 461.) je bio Damazov nasljednik u svakom smislu te rije i. Izrazio je službeno u enje o papinskom pri-

PREGLED POVIJESTI CRKVE 65

Stephen Etches

matu ustvrdivši: »Petar je stijena koju je Krist postavio kao glavu crkve. Njegovi nasljednici – Pape, njegove su privremene i misti ne personifikacije.« Ove je tvrdnje potkrijepio zadobivši prevlast u sjevernoj Africi i Španjolskoj, te navevši rimskog cara Valentinijana III. da prizna prvenstvo rimske apostolske stolice (zbog Petra). Nastojao je otežati pokušaje galske biskupije u Arlesu da ostane nezavisna. Oja avao je temelje vlastite politi ke mo i. Godine 452. odvratio je kralja Huna Atilu od napada na Rim. Nekoliko godina kasnije uspio je nagovoriti vo u Vandala Gajzerika da »u miru« oplja ka Rim. Kada je car Valentinijan III. ubijen, 455. g., Lav je zapravo upravljao Rimom do izbora novog cara. Lavov je autoritet u teologiji bio nevjerojatno velik. Na koncilu u Kalcedonu, 451. g. (na kojem je osu en monofizitizam), Lavovo je Pismo bilo vrhunski autoritet pravovjerja. Dioskur Aleksandrijski i Eutihije sukobili su se s Flavijanom koji je predstavljao antiohijsku školu. Flavijan je osu en na drugom sinodu u Efezu 449. godine. Me utim, Lav mu je iskazao podršku osiguravši pobjedu u Kalcedonu, uglavnom na osnovu svoga Pisma u kojem je tvrdio: »Krist je imao dvije naravi bez pomutnje nakon njihova sjedinjenja«. To sigurno nije ujedinilo krš anstvo jer su se ekstremisti odcijepili. No, osnaženo je Lavovo nastojanje da bude teološki sudac u pitanjima vjere. Koncil je, doduše, pružio podršku Carigradu koji je dobio položaj drugog po važnosti grada u Carstvu ime je Rim, u izvjesnoj mjeri, pretrpio neuspjeh. GELAZIJE (492. - 496.) se borio protiv biskupa Aleksandrije i Carigrada. Tako je uspio dati dodatnu težinu zahtjevima da bude univerzalni papa koji e biti iznad vlasti države. 498. – 506. g. – Simah i Laurencije se sva aju oko toga tko e biti papa. U sukobu koriste lažne dokumente i tjelesno nasilje. GRGUR I. »Veliki« (590. – 604.) polaže temelje srednjovjekovnog krš anstva. 1) Za Grgura I. papa je postao stvarnim vladarom središnje Italije. Jedini se suprotstavio Langobardima kada su napadali Italiju. Za vrijeme cara Justinijana pobrinuo se za vojnu silu koja e podalje držati barbare (Italija je još uvijek pripadala Isto nom carstvu). No nakon Justinijanove smrti, ova pomo nije bila više na raspolaganju. Stoga je organizirao otpor, kao i vanjsku politiku, ime je postao vo om pokrajine. Carevi u Carigradu službeno su vladali Italijom preko tzv. egzarha koji je živio u bivšem carskom glavnom gradu – Ravenni. Isti, me utim, nije ništa poduzeo kada su Langobardi napali ime je izgubio vlast. 2) Oja ao je papinsku prevlast nad crkvom na Zapadu. ak je nagnao Španjolsku i Galiju da od njega o ekuju posebno vodstvo. Kao zastupnike postavio je biskupe pokrajina. 3) Pokrenuo je misijsko širenje. Poslao je Augustina (Rimskog) u Englesku. Kasnije je engleski redovnik u službi Vatikana, Bonifacije, širio Evan elje u drugim zemljama.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 66

Stephen Etches

4) Za sobom je ostavio djela koja su uvelike utjecala na srednjovjekovno papinstvo. Grgur je postavio temelje srednjovjekovnom papinstvu koje je, uz pomo redovnika i savezništva s Francima, prevladalo na Zapadu. Razlozi za uspon Rima i papinstva: 1) Jakov je u Jeruzalemu dao primjer time što je predstavio središnji autoritet crkve. Nakon pada Jeruzalema na Istoku i smrti Ivana u Efesu je nastala praznina koju je preuzeo Rim. 2) Autoritet crkve, posebno na Istoku, ugrožavali su brojni sukobi. Sinodi i koncili donosili su me usobno proturje ne zaklju ke. Kako nije bilo vrhovnog autoriteta, potraga za stabilnoš u vodila je Rimu. 3) Budu i je Rim bio carski grad, rastao je utjecaj tamošnjeg biskupa. Nakon pada Zapadnog Carstva, Rim je preuzeo vladareva prava i prednosti. Katoli ka crkva uistinu je rimska jer je zadržala bit rimske uljudbe kroz zakone i institucije. Primjerice; papa je preuzeo carski naslov »graditelja mostova, vrhovnog poganskog sve enika« – Pontifexa maximusa. Valja upamtiti kako rimskog biskupa stolje ima nije birala ni cjelokupna krš anska, ni zapadna crkva, kao ni biskupi. Njega su, kao i ostale biskupe, birali lanovi njegove biskupije. Stoga je imenovanje svjetskoga crkvenoga vo e dugo ovisilo o rimskim krš anima. Tijekom nekoliko stolje a srednjeg vijeka, papu su birale suparni ke politi ke stranke i gradske plemi ke obitelji. Kako bi se prekinula ova zlouporaba, na op oj je sinodi u Lyonu 1274. g. donijeta odluka da papu biraju kardinali u konklavi (iza zaklju anih vrata kako ne bi bili pod utjecajem svijeta).

CRKVA I DRŽAVA NAKON KONSTANTINA
Rimljani su se prema religiji ponašali poput skuplja a razglednica ili poštanskih marki. Svaki nadobudni vladar oslonio bi se na dovoljno snažnoga boga, koji bi mu »pomogao« da zgrabi, a zatim i zadrži prijestolje. Aurelije je 274. g. vjerovao kako mu je bog Sunca donio pobjedu u Siriji. Ustanovio je novi kult Sola Invictusa, neosvojivog Sunca (ro endan Sunca, dan velikog blagdana, bio je 25. prosinac). Sun eva aureola, kao i nadnevak ro endana, kasnije e preuzeti krš anstvo. Nešto kasnije Dioklecijan je proglasio Mitru, koji je bio vrlo popularan me u vojnicima, za boga »zaštitnika carstva«. Konstantin je, pak, na isti nain ranije prisvojio krš anskog Boga. Kao priprost ovjek, najvjerojatnije je prihvatio Krista kao an ela uvara koji e ga štititi bude li mu poslušan. Tako je za vrijeme njegove vladavine krš anstvo, po prvi puta, preraslo iz osobne i esto opasne predanosti u veliku pomo pri napredovanju na poslu. Štoviše, imperator je sebe vidio kao branitelja krš anstva o ekuju i od saveznika da se na isti na in ponašaju. Novo se zakonodavstvo temeljilo na krš anskim vrijednostima: Kada se osjetio dovoljno sigurnim u Rimu, Konstantin je opozvao protukrš ansko zakonodavstvo. Vo-

PREGLED POVIJESTI CRKVE 67

Stephen Etches

ama Crkve dao je znatnu državnu pomo (poput politi ara pobjednika koji nagra uje one koji su mu pružili podršku). Unato tome, u to vrijeme nije bilo mnogo krš ana na Zapadu. Na Istoku su bili brojniji. Carsku je prijestolnicu iz Rima preselio u Bizant, kojeg je nazvao Konstantinopolom (Carigradom). Nije mu se svi ala pogansko ozra je u Rimu gdje je osje ao neprijateljstvo poganskog rimskoga senata. Gatarama i arobnjacima zabranjeno je djelovanje. Razbojnike se više nije smjelo žigosati po licu, jer se na taj na in unakazila Božja slika. edomorstvo (naro ito ostavljanje djece) svrstano je me u ubojstva. Ranije je napuštanje djeteta bio priznati na in kako se otarasiti neželjene djece. Za Konstantinove vladavine nedjelja je izjedna ena s ostalim blagdanima (za vladavine Marka Aurelija bilo ih je 135). Prema novom zakonu svi su morali prisustvovati prvom bogoslužju. Za vladavine Teodozija I., 395 g., poganski blagdani prestali su biti op e i javne svetkovine. Novi društveni položaj krš ana: Budu i je Konstantin krš anima dao posebne pogodnosti, ubrzo su bogataši pohrlili u crkve kako bi se okoristili poreznim pogodnostima, ili izbjegli zamornoj službi u gradskom vije u. Krš ansko sve enstvo oslobodio je javnih dužnosti pove avši tako njihov društveni položaj. Sve više plemi a je odlazilo u biskupe. Oni su postajali suci i izricali presude u sporovima. No, plemi i su se i dalje obla ili poput plemi a; odatle crkveno ruho kojeg i danas nose. Oslovljavani su plemi kim naslovima, kao što je »uzvišeni«, 313. g., premda su ak i prije (u vrijeme Galijenove uredbe o snošljivosti) imali naslov »vaša svetosti«. Rimski je biskup, 314. g., oslovljavan s »najslavniji« (glorisissime papa) – naslovom kojeg su nosili oni na položaju odmah do carske obitelji. Kako je položaj u vodstvu rimske crkve bio na visokoj cijeni, za njega su se vodile bitke u kojima su mnogi pogibali. Obredi na carskom dvoru utjecali su ak na neke vanjske oblike euharistijskog bogoslužja (uporaba svije a). Ukazivali su na na in na koji se kralj nad kraljevima mora štovati. Kasnije, za vladavine Justinijana I. (528. – 565. g.) isto se na elo primjenjivalo kako bi se opravdala izrada kipova koji su se, u carevoj odsutnosti, izra ivali i štovali. Na podru ju pokrajina Panonije i Dalmacije krš anstvo je potpuno prevladalo tek 313. g. kada je dopušteno kao religija. Najkasnije u IV. stolje u dovršeno je ustanovljavanje crkvene organizacije. Sagra ene su mnogobrojne bazilike (Salona, Stobi, Parencije – Pore itd.). Gotovo u svim gradovima osnovane su biskupije, a u ve ima i nadbiskupije. Najvažnija me u njima bila je u Sirmiju (Srijemskoj Mitrovici), pod koju je potpadao veliki dio sviju pokrajina (Panonija a možda i ve i dio Ilirika). Akvilejskoj nadbiskupiji bili su podre eni današnji hrvatski krajevi u Noriku i Istri, kao i Venecija. Crkva je postala važnim politi kim imbenikom. U gradovima, u kojima su se nalazila sjedišta biskupija, biskupi su bili na elu gradskih vije a. Polubožanski status imperatora: Konstantin je sebe vidio kao vo u crkve na Zemlji. Imao je položaj kojeg je papa

PREGLED POVIJESTI CRKVE 68

Stephen Etches

kasnije prisvojio na Zapadu. Kao samoproglašeni branitelj krš anstva, koji je želio uvesti reda u crkve, posredovao je u sukobu oko arijevca. Kada bi došlo do nemira u crkvi, slao bi vojsku i prognao organizatore. Konstantin je sebe držao trinaestim apostolom, što se može vidjeti na slici freske njegova groba. No nije bio kršten, do pred svršetak vladavine, iz straha da ne u ini kakav smrtni grijeh i tako bude proklet. Ishod Konstantinove vlasti mogu se sažeti u sljede em: 1.) Krš anstvo je, zajedno s ostalim kultovima, postalo zakonitom vjerom. 2.) Biskupi su postali careva desna ruka. Nosili su plemi ku odje u; oslovljavalo ih se kao plemi e. 3.) Car je postao vo om crkve. 4.) Carski obredi prodrli su u crkvenu službu (svije e, tamjan, crkveni zbor itd.). 5.) Velike crkvene zgrade esto su podizane uz državnu pomo . 6.) Ohrabrivanje hodo aš a u Svetu Zemlju (na prvo hodo aš e je otišla Konstantinova majka). 7.) Odgovor na rastu u svjetovnosti Crkve potakla je redovništvo (Antun je stvorio jedno elijsko redovništvo, a Pahomije redovni ke zajednice). Razdoblje izme u Konstantina i Teodozija I. Nakon smrti Konstantina I. Velikog, 377. g., Carstvo naslje uju njegova tri sina. Konstantin II. umire za vrijeme gra anskog rata tri godine kasnije; ostavlja carstvo podijeljeno izme u Konstansa, koji je vladao na Zapadu do 350. g., i Konstancija II. na Istoku. Konstans pruža podršku pronikejskoj stranki za vrijeme rasprave oko Trojstva. Atanazije i Marcel, koji su u progonstvu na Zapadu, ga mole da ih pomiluje. No pobuda koja se krila iza njegove jake podrške pravovjerja, ini se, bila je suparništvo s bratom Konstancijom koji je bio na strani arijevca. 350. g. – Konstancije II. postaje samostalni vladar. Podržava arijanska na ela. Za njegove vladavine izdani su prvi zakoni protiv poganstava. 361. g. – Konstancije II. umire. Tijekom dvije naredne godine vlada zloglasni Julijan Apostat koji poti e poganstva. Njegov nasljednik bio je pronikejac. Carstvo se potom dijeli izme u dvojice bra e; Valentinijana I. i Valenta. Valentinijan I. se vra a Konstantinovoj politici snošljivosti kako prema krš anima, tako i prema poganima. Ne miješa se u crkvene poslove. Na Istoku vodi proarijansku politiku. Valentinijana I., koji je umro 375. g., naslijedio je uvjereni pronikejski krš anin Gracijan. Bio je prvi car koji je odbio primiti naslov kulta rimske države – vrhovnog sve enika Pontifexa maximusa. Naredio je da se iz Senata ukloni oltar božice pobjede, iako su tamošnju ve inu inili pogani. Krš anstvo i poganstvo nisu više mogli zajedno postojati. Valent umire 378. g. Naslje uje ga Teodozije. Teodozije I Pod Teodozijem I. nagrade i povlastice krš anima utrle su put uvo enju kazni za nekrš ane, kao i kaznama zastranjuju im oblicima krš anstva. Teodozije je 380. g. izdao ukaz kojim je ustvrdio postojanje bliske veze izme u vlastite i Božje volje! U istoj godini dao si je oduška, te je

PREGLED POVIJESTI CRKVE 69

Stephen Etches

dopustio da ga se opisuje kao »vidljivog boga«! Crkve su isticale novu hijerarhiju Krista i Cara koja je, zapravo, bila posu ena s Istoka. U Perziji su postojali hodnici pokriveni kupolama. Njihova je unutrašnjost bila ukrašena safirima koji su iskrili nebesko plavom svjetloš u. Nasuprot plavoj kamenoj pozadini, stajali su zlatni likovi bogova koji su sijali kao zvijezde na nebeskom svodu. Takav je bio novi uzor za oblaganje bizantskih crkava mozaicima – prikaz ne zlatnih likova bogova ve Boga, kao i poluboga (Cara) koji ga je predstavljao na zemlji. Stoga je imperator uvijek bio crtan s aureolom. Jedine gra evine koje održavaju ovaj stil nalaze se u Ravenni – dijelu Isto nog Carstva neošte enog u nastupaju im muslimanskim provalama i povla enjima. Prvi koji je izazvao imperatora bio je Ambrozije koji je Teodozija tražio da se javno pokaje zbog pokolja koje je naredio nad onima koji su bili upleteni u solunsku pobunu. U suprotnom zaprijetio mu je ekskomunikacijom. Kasnije, u povijesti, papa je morao uporabiti oružje ekskomunikacije protiv vladara. Kada je imperator zapovjedio da mjesna crkva ponovo sagradi spaljenu sinagogu o vlastitom trošku, Ambrozije je nagovorio imperatora da ukine osudu. Ambrozije Milanski bio je glavni graditelj koncepta krš anskog carstva u kojem se mogu dokinuti vjerske zablude, a pristalice iste svesti na položaj gra ana drugog reda. Ambrozije je vjerojatno bio najvažniji imbenik iza novog Teodozijeva zakonodavstva. Naime, za vladavine Gracijana i Teodozija donijeti su protupoganski zakoni. 380. i 381. g. – Krš anska vjera je odre ena u smislu u enja biskupa (patrijarha) glavnih crkava u Carstvu. Krivovjercima i raskolnicima otežano je djelovanje. Za Teodozijeve vladavine otpadnicima krš anstva oduzete su asti, nasljedni položaji, i pravo na nasljedstvo. Hramovi su pretvoreni u crkve, ili su prepušteni zubu vremena. 391. g. – Zabranjeno je poganstvo, iako je kasnijim proglasima dano nešto slobode Židovima i poganima koji su bili poslušni zakonu (uredba iz 423. g.). 408. g. – Pripadnicima carske službe mogli su postati isklju ivo lanovi službene crkve. Izdani su propisi protiv brakova židova i krš ana. Oni krš ani, koji bi se preobratili na pogansku vjeru, bili su izloženi prijetnji smrtne kazne. Pogani su pak morali odlaziti u crkvu na vjeronauk. Onima koji su se odbijali krstiti imovina je bila zaplijenjena, a oni su bili osu eni na progonstvo. Malodobna poganska djeca su se morala krstiti. Štoviše, krštenje je bilo obvezno za sve gra ane. Upravo je Teodozije dokinuo Konstantinovu snošljivost. Zbog njegove užasne zamisli o državnom krš anstvu, ušutkavani su i tla eni svi koji se nisu slagali s njegovim pogledima. Ipak, isklju ivo je na istoku ovaj koncept u potpunosti zaživio. Unato mjerama, koje su kasnije poduzeli rimski carevi kako bi iskorijenili poganstva, ona su i dalje ostala ukorijenjena me u rimskim plemstvom, kao i u seoskim podru jima. Teodozije i njegovi nasljednici imali su vrlo mali,

PREGLED POVIJESTI CRKVE 70

Stephen Etches

ili nikakav, nadzor nad velikim podru jima Zapadnoga Carstva. Poganske filozofske škole cvjetale su u Ateni, sve do prve polovice 6. stolje a. Crkva je »prihva ala« pogansko daju i mu vanjsku krš ansku ljušturu pod uvjetom da time zadobiva barem temeljno priznanje vlastita autoriteta. Na Istoku je Bizantsko Carstvo bilo, i u vjerskom i politi kom smislu, izravni nasljednik rimskog prethodnika. Bizant je volio sebe promatrati, ne kao dva odvojena vjerska i sekularna društva, ve kao jedno društvo koje djeluje u skladu s Carem kao zemaljskim ekvivalentom božanskog vladara. Padom Konstantinopola (Carigrada) 1453. g. to je osebujno krš ansko carstvo propalo. Krš ani su postali manjinom kojom vladaju muslimani. Više nije bilo cara koji bi ih vodio, te se obra aju patrijarhu za politi ko vodstvo. Na Zapadu, gdje se Rimsko Carstvo po elo rušiti pod jurišima barbara, Crkva je postala zaštitnicom rimskoga na ina življenja. Papa je u Rimu, odsustvom imperatora, sve više nalikovao bizantskom imperatoru – »Božjem predstavniku na Zemlji«. No, bez suradnje svjetovne mo i, teško mu je bilo proširiti politi ku mo izvan crkvenog podru ja. Štoviše, upravo su krugovi svjetovne mo i nastojali utjecati na Crkvu. Kraljevi merovinške Galije prvi su, u 6. stolje u, postavljali biskupe. Istinski Konstantinov nasljednik bio je Karlo Veliki – vladar koji je prisvojio krš anstvo, a zatim ga ratovima nametnuo Zapadu. Za njegove vladavine Zapad je od Bizanta preuzeo krunidbu kojom je kralj postajao svetom osobom. Državno krš anstvo, dugo poznato u Isto nom Carstvu, vratilo se u Europu. Poput Konstantina, i Karlo Veliki je bio graditelj carstva osnažen vojnim pohodima i državnom administracijom sve enika i redovnika.

RANOKRŠ ANSKO BOGOSLUŽJE
Osim Novoga zavjeta, kao glavni izvori podataka služe nam: Didaha, Justinova Prva apologija, Plinijevo Pismo Trajanu, Hipolitova Apostolska predaja i Tertulijanova Apologija. Iz navedenih spisa crpimo podatke o Gospodnjoj ve eri i krštenju. Me utim, treba uzeti u obzir kako su spomenuti obi aji ponekad bili ograni eni na samo odre ena podru ja. Ranokrš ansko bogoslužje, koje je bilo održavano svake nedjelje, je bilo podijeljeno u dva dijela. Prvi dio se sastojao od itanja Staroga Zavjeta, Poslanica i Evan elja, me u kojima su bili uba eni psalmi i himne. Bogosluženje se završavalo s propovijedi. Nakon toga, nevjernici su morali opustiti dvoranu a po eo je drugi dio: Gospodnja Ve era. Ovaj dio se sastojao od molitava i zagovaranja te je dostigao vrhunac sa dugom molitvom zahvalnosti. Nakon toga, kruh i vino su bili razdijeljeni. Iste su prethodno prinosili vjernici kao znak posve enja. Bile su dvije vrste molitve: tiha molitva (kle anjem) i javna molitva (stajanjem). Nevjernicima nije bilo dozvoljeno prisustvovati za vrijeme molitve. ini se da je liturgija bila upotrebljavana od samog po etka crkve, ali je bilo tako er prilike za molitvu bez pripremanja. Vjernici su upotrebljavali poljupce, ali muškarci su ljubili muškarce a žene su ljubile žene.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 71

Stephen Etches

1. GOSPODNJA VE ERA je isprva predstavljala vrhunac zajedni kog objeda (agape). No, do vremena u kojem je napisano Plinijevo pismo Trajanu, Gospodnja ve era postala je, zbog crkvenog reda ili progona, zaseban obred. »Sastajali su se po obi aju na odre eni dan, prije izlaska Sunca. Izricali su naizmjence duhovnu pjesmu Kristu kao Bogu zaklinju i se (lat. sacramentum) da ne e po initi zlo in, kra u, plja ku i preljub, niti napustiti vjeru. Nakon toga, obi no su se razilazili kako bi se kasnije okupili na jelu«. Tertulijan spominje agape: »Nakon molitve pristupali su, svjesni Gospodinove prisutnosti, skromnom obroku. Nakon što je donijeta voda za pranje ruku, a prostorija osvijetljena, prisutni su bili pozvani da otpjevaju Bogu redak iz Svetoga Pisma ili nešto iz srca… Objed se završavao molitvom…«. Didahe nam nešto podrobnije govori o obredu (u Starosirijskoj crkvi), dok ostala djela spominju druge dijelove obreda, pogotovo zaklju nu molitvu zahvalnosti. O nedjeljnom bogoštovlju: »Sakupljajte se na Dan Gospodnji, lomite kruh i pri estite se. Me utim, ispovjedite prvo grijehe (prijestupe) kako bi vaša žrtva bila ista. Svatko tko ima nešto na bližnjega svoga, neka se ne sastane s vama dok se ne izmiri kako ne bi obeš astio vašu žrtvu. Jer ovo je žrtva za koju je Gospodin rekao: »Na svakom mjestu i prigodi prinesite mi istu žrtvu, jer sam velik kralj,« kaže Gospodin »moje je ime udesno me u narodima.« (Pogl. XIV.) O euharistiji: Ovako zahvalite! Prvo o kaležu: »Zahvaljujemo ti, O e naš, radi svete loze tvoga sluge Davida koju si nam objavio preko svoga sluge Isusa.« »Neki ti je slava zauvijek.« «Zatim o (lomljenom) kruhu: »Zahvaljujemo ti, O e naš, za život i znanje koje si nam objavio preko svoga sluge Isusa.« »Neki ti je slava zauvijek.« »Kao što je ovaj lomljeni kruh neko bio razasut po brežuljcima, sakupljen i postao jedan kruh, tako neka bude sakupljena tvoja Crkva s krajeva zemlje u tvoje kraljevstvo.« »Jer je tebi slava i sila kroz Isusa Krista zauvijek.« Neka nitko ne jede ni ne pije od ove euharistije, nego oni kršteni u ime Gospodnje: Jer je o ovome Gospodin rekao: »Ne dajte svetinje psima.« (Pogl. IX.) Kada su svi uzeli kruh i vino, zahvalite ovim rije ima: ««Zahvaljujemo ti, O e sveti, za tvoje sveto ime koje se nastanilo u našim srcima, kao i radi spoznaje vjere i besmrtnosti koju si nam objavio preko svog Sluge Isusa.« »Neka ti je slava zauvijek.« »Svemogu i Gospodaru, Ti si stvorio sve radi svog imena; ljudima si dao hranu i pi e kako bi ih koristili i Tebi zahvaljivali. Nama si, preko svoga Sluge, milostivo dao duhovnu hranu i pi e za vje ni život. Posebno ti zahvaljujemo jer si silan.« »Neka ti je slava zauvijek.« »Sjeti se svoje Crkve, Gospodine, da je izbaviš od sveg zla, te je usavršiš u svojoj ljubavi, i sakupiš je s etiri vjetra, posve enu, u tvoje kraljevstvo koje si joj pripremio.«

PREGLED POVIJESTI CRKVE 72

Stephen Etches

»Jer je tebi sila i slava zauvijek.« »Neka do e milost, a ovaj svijet neka pro e.« »Hosana Bogu Davidovu.« »Ako je tko svet, neka pristupi; ako tko nije, neka se pokaje.« »Gospodine, do i skoro. Amen.« »Proroci neka zahvaljuju kako žele.« (Pogl. X.) Tertulijan spominje ostale vidove krš anskog bogoslužja: »Sastajemo se kako bi pristupili Bogu u molitvi... Molimo se za careve, njihove službenike, i one koji imaju vlast; za sigurnost u svijetu, op i mir te za odgodu kraja. Sastajemo se kako bismo itali nadahnuto Pismo... Me usobno se poti emo, korimo, osu ujemo... Svatko, jednom mjese no, ili kad želi, daje pokoji nov i ... Novac trošimo na pokope i pomo siromašnima«. Za vrijeme Konstantina glavna je služba bila podijeljena u dva dijela. Prvo se itala Biblija, zatim je slijedila propovijed te pri est. Pomo no sve enstvo je italo pouke i vodilo molitve koje se izgovarale bez priprema (me utim po obliku su bile prili no predvidive). Isklju ivo je zaklju ni hvalospjev bio gotovo uvijek isti. Zajedni ko pjevanje još nije bilo poznato jer ga je uveo Ambrozije. Možda je postojalo solo pjevanje ako je zajednica imala nadarenog lana. Vrhunac prvog dijela službe bila je biskupova propovijed. Nakon iste, svi koji nisu bili kršteni, izlazili su van nakon što bi primili biskupov blagoslov. Zatim bi bili donošeni kruh i vino, te bi pri esni obred zapo eo. Zajednica je sudjelovala samo s nekoliko odgovora. Biskup je uzvišenu molitvu zahvalnosti izgovarao bez pripreme. Zajednica mu se zatim pridružila u pjesmi kao što je: Svet, svet, svet (Izaija 6) dok bi niži sve enik pozvao prisutne da prime kruh i vino. Zajednica bi stajala pred oltarom ekaju i svoj red. Služba se završavala kratkom molitvom i otpustom. 2. KRŠTENJE Didahe daje upute u vezi s obredom krštenja: »Nakon što su obavljene sve pripreme, kandidata neka zarone pod vodu rije ima: ' U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.'Ako teku a voda nije dostupna, neka se kandidat zaroni pod obi nu vodu. Voda treba, ako je mogu e, biti hladna; u suprotnom slu aju neka je topla. Ako ni jedno ni drugo nije mogu e, neka se kandidat poškropi vodom po glavi tri puta uz rije i: ' U ime Oca i Sina i Duha Svetoga' . I krstitelj i onaj kojeg krste (kao i svi oni koji su u mogu nosti da to u ine) neka poste prije krštenja. Kandidat neka posti dan-dva prije krštenja«. Krštenja su se za Konstantina uobi ajeno obavljala za vrijeme Uskrsa. Nekoliko tjedana prije Uskrsa na injen je popis onih koji se žele krstiti. Držalo se kako su neka zanimanja nespojiva s krš anskim pozivom. Kandidati (lat: candidus = bijelo) su pomno ispitivani kako bi se vidjelo zaslužuju li ponašanjem primanje u zajednicu. Biskup je, uz pomo ostalog sve enstva, davao posebne pouke kandidatima. Kako je vrijeme prolazilo, razdoblje pou avanja kandidata bivalo je sve duže jer se sve više i više pogana preobra ivalo na krš anstvo. U enje vjeroispovijedi bilo je od prvorazredne važnosti.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 73

Stephen Etches

Nakon posta i nekoliko egzorcizama, kandidati bi dolazili u zajednicu dan prije Uskrsa. Ljudi su se krstili goli (muškarci i žene odvojeno). Kad bi izašli iz vode: 1) obukli bi bijelu odje u (koja je simbolizirala novi život) 2) bili bi pomazani (kao znak sve enstva) 3) pili bi vodu (kao znak unutarnjeg iš enja) 4) jeli bi mlijeko i med (kao simbole Obe ane zemlje). Uronjavanjem, ili izlijevanjem vode, krstilo se do 9. stolje a. Me utim, Tertulijan piše da su ve u drugom stolje u neki krš anski roditelji davali svoju djecu na krštenje, ali da on sam ne odobrava tu praksu. Krštenje polijevanjem vode na glavu bilo je ranije uobi ajeno samo u izvanrednim uvjetima (slabo zdravlje, krštenje prije neminovne smrti, nedostatak dovoljne koli ine vode). Od 9. stolje a bio je uobi ajen uglavnom u hladnim podru jima zapadne Europe. U Italiji je krštavanje uronjavanjem trajalo do 13. stolje a dok Pravoslavna crkva i danas tako krsti. Ponovno krštenje: Crkva nije tražila obi no ponovno krštenje, ako kandidat je bio prethodno lan skizmati ke ili hereti ne crkve. Prethodno krštenje je vrijedilo kao vanjski in, iako nije dalo nikakav dobit. Umjesto toga crkva je tražila postavljenje ruka da bi primili Sveti Duh. 3. CRKVENE GRA EVINE Nakon Galijenove Uredbe o snošljivosti, 260. g., Crkva je izašla iz tajnosti te su u to vrijeme bile sagra ene prve crkvene zgrade. Do tada su se krš ani okupljali po ku ama. Neke su kasnije bile pretvorene u crkve (što je kasnije potvr eno arheološkim iskapanjima), odnosno po grobljima i katakombama (prvi krš ani su vjerovali kako mogu, tijekom Gospodnje ve ere, biti u zajedništvu s umrlim mu enikom). Vjerojatno su ove zgrade sli ile rimskim gradskim vije nicama, ili bazilikama pravokutnoga oblika s polukružnom apsidom na jednom kraju. U apsidi se nalazio stolac namijenjena mjesnom biskupu, zajedno sa sjedalima za starješine sa svake strane. Ispred sjedala nalazio se oltarni stol. Oltar od kamena, sli an grobnici, po eo se rabiti nakon Konstantina, kada je ozna avao mjesto mu enikova groba. Nalazio se u izdignutom dijelu zgrade. Ostatak iste bio je, osim ponekog crteža na zidu, uglavnom prazan. U najve em broju slu ajeva ostatci mu enika bili bi prenijeti s mjesnog groblja u crkvu, ime bi nastajala nova mjesta svetosti. Crkve više nisu bile samo skupljališta vjernika, ve svetišta svetaca i sveta mjesta. Na vratima su bile osobe koje su do ekivale vjernike. Potom su muškarci i žene zauzimali mjesta na suprotnim stranama. 4. CRKVENI BLAGDANI Veliki crkveni blagdani bili su Uskrs i blagdani mu enika. Boži se na Zapadu po eo slaviti tek nakon Konstantinove pobjede kada se ustanovilo da se nadnevak Kristova ro enja poklapa s blagdanom nepobjedivog Sunca – 25. prosincem. Mnogi su i dalje 6. sije nja slavili kao dan Kristova ro enja. Drugi godišnji blagdan, u ve ini crkava, bio je blagdan Duhova koji se svetkovao na Istoku. Na Zapadu se slavio

PREGLED POVIJESTI CRKVE 74

Stephen Etches

pedesetog dana nakon Uskrsa ozna avaju i svršetak uskršnjih blagdana. Rasprava o nadnevku Uskrsa Ve ina krš anskih crkava svetkovala je nedjelju najbližu blagdanu Pashe. Me utim neke su crkve, pogotovo u Maloj Aziji, Uskrs svetkovale na dan Pashe. Rimski biskup Viktor pokušao je krš ane u Maloj Aziji ekskomunicirati, no suprotstavio mu se Irenej. Nedoumica je »razriješena« Viktorovom smr u.

ISPOSNI KI POKRETI I SAMOSTANI
Židovski izvori Krš anstvo je od judaizma naslijedio zamisao redovništva. Eseni su zapravo bili redovnici. Neki, poput Therapeutaea, bili su pustinjaci koji su živjeli u pe inama. Došli su iz Egipta gdje su pustinjske zajednice postojale bar dvije tisu e godina. Margerijaci, u Siriji, tako er su bili redovnici koji su živjeli u pe inama. Bilo je i drugih skupina koje su obitavale blizu rijeke Jordan gdje su krštavale vjernike. Njima su pripadali Ivan Krstitelj i njegovi sljedbenici. Krš anski za etci ak i u Novom zavjetu možemo itati o ženama (obi no udovicama) koje su prisegle kako se ne e više udavati jer se žele posvetiti molitvi. Mnoge crkve su, stoga, odlu ile materijalno ih potpomagati (1 Tim 5; isto 1 Kor 7,25-40). Ve u 2. stolje u postojale su zajednice onih koji su se odrekli braka, i svih dobara, kako bi posvetili život molitvi i dobrim djelima. Drugi su se, za vrijeme progona, povukli u pustinju kako bi živjeli isposni kim na inom života. Nakon progona (od 313. g. i kasnije) nametnula su se sljede a pitanja: 1.) Može li crkva, kojoj raste broj lanova, održati položaj u društvu a da ne dovede u pitanje vlastitu moralnu snagu? 2.) Na koji na in mogu krš ani, koji drže da moraju biti mu enici, iskazivati revnost u vremenu kada nema progona? Isposnici su se povla ili iz crkava kako bi inili dobra djela, brinuli za bolesne, zatvorenike, siro ad i udovice. Nakon 314. g. veliki je broj ljudi pristupio Crkvi. Istovremeno su mnogi napustili Crkvu opredjeljuju i se za sve popularniji život u pustinji! ak su i pogani željeli postati redovnicima! Kako je vrijeme prolazilo, omiljenost isposništva je rasla. Povremeni post postao je polutrajno gladovanjem. Zabranjeno je kupanje i brijanje koji su bili luksuz rimske uljudbe. Suzdržljivost u braku preraslo je u potpuni celibat dok je odvajanje od svijeta, na kraju, vodilo povratku u pustinju. Origen je nastojao objasniti pokret redovnika. Njegovim pisanjem prevladavao je uzor mu enika koji se ne nada ni emu na ovom svijetu, ve ezne za jedinstvom s Bogom u Njegovim patnjama. No kada se isti uzor spojio s klasi nim gr kim, ishod je bilo nešto vrlo individualno. U komentaru Pjesmi nad Pjesmama, Origen navodi kako isto djelo, na najdubljoj razini tuma enja, govori o mladenki kao o duši koja se ujedinjuje s božanskim Rije ju u svetom vjen anju.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 75

Stephen Etches

Unutar redovni kog pokreta postojala su dva osnovna stremljenja: 1.) Fanati ni pustinjaci bili su pod jakim utjecajem isto ne platonske predaje. Krajnjih su pogleda bili: Antun, Šenuti (koji je uglavnom utjecao na koptsku predaju), Jeronimov prijatelj Evagrije (koji je bio pod jakim utjecajem Origena). Kasijan je istu vrstu redovništva donio na Zapad gdje se iz južne Francuske proširio, preko Škotske, u Irsku postavši karakteristi nim za keltsko krš anstvo. Keltski redovnici prenijeli su ga iz Irske u druge zemlje. 2.) Umjereni isposnici živjeli su u zajednicama u kojima se njihova revnost strogo nadzirala. Od njih se o ekivalo da služe zajednici i da budu odgovorni lokalnom biskupu. Osnivatelj ove vrste redovništva bio je Bazilije Cezarejski. Pokret se iz Cezareje širio u Rusiju, a na Zapad ga je donio Benedikt iz Nursije. Iz Italije se potom proširio u Englesku preko pape Grgura Velikog, koji je i sam bio Benediktinac. On je poslao Augustina u Englesku kako bi, kao misionar, utjecao na engleske redovnike koji su pripadali drugom naraštaju misionara nakon Iraca. Tamo je ovaj oblik redovništva postupno zamijenio keltski oblik. Benediktinski red postao je važnim oru em u promicanju papinske prevlasti. Redovnici su se pojavili u posljednjim desetlje ima 3. stolje a, i to u Egiptu. U Aleksandriji, i delti Nila, veliki dio krš anskog stanovništva živio je nedaleko od nenastanjenoga podru ja. Tamo su mnogi krš ani mogli živjeti skromno borave i u spiljama i jednostavnim skloništima. Neobi noš u životnog stila, stekli su neobi ni ugled kao vidovnjaci i udotvorci. Ubrzo su bili oslobo eni vojne obveze, poreza, kao i nekih oblika prisilnog rada. Vremenom se javila opasnost da redovni ki pokret postane pogodno uto ište (kao francuska Legija stranaca) za ljude koji su željeli pobje i od odgovornosti u društvu, kao za one koji su preživjeli bankrot, kriminalce u bijegu, homoseksualce i druge nesigurne ljude. Dok su redovnici usmjeravali pozornost na duhovnu stranu, molitvu i kontemplaciju, bili su tako er zaposleni društvenim radom u korist gladnih, starih i bolesnih koji su mogli na i utjehu u velikoj skupini samostana. Tako gledaju i, ovi su samostani služili kao sigurnosna mreža za slabije u Bizantu. Primali su velike poklone od bogatih vjernika kako bi širili vlastitu karitativnu djelatnost. Životni standard samostana u judejskoj pustinji bio je, uglavnom, na višoj životnoj razini od ve ine ljudi u Bizantskom carstvu. Samostani nisu bili sku eni te su vjerojatno redovnici, iz nižih i srednjih društvenih slojeva, došavši u samostan poboljšali vlastiti standard. ANTUN (250. – 356.) je u starijoj dobi postao slavnim u iteljem. Njegov pobožni život, i mudri savjeti, privukli su bezbroj u enika i posjetitelja. Nedugo njegove smrti, Atanazije je napisao njegov životopis. Isti je postao klasi nim duhovnim djelom uvelike doprinijevši širenju redovni kog ideala. Antun se, na temelju Isusove zapovijedi bogatašima, odrekao imanja koje je naslijedio od roditelja. Postupno se sve više udaljavao od društva kako bi se, kona no, povukao

PREGLED POVIJESTI CRKVE 76

Stephen Etches

u pustinju. Tamo se borio s demonima. Ovakva se vrsta redovništva zvala eremetizam. Zlatno doba egipatskog pustinja kog života odvijalo se od 330. - 440. g. U pustinji su živjeli po dvojica ili trojica pustinjaka prehranjuju i se iz vlastitih povrtnjaka. Mnogo su vremena provodili u molitvi i u enju, napamet, biblijskih redaka. Me u njima je najviše bilo poznatih anahoreta i eremita koji su uglavnom živjeli u sjevernom dijelu Egipta. Kasnije su se pustinjaci sastajali, u dnevnim ili tjednim razmacima, kako bi svetkovali euharistiju i me usobno razmjenjivali mudre savjete. Ova vrsta redovništva bila je poznata kao sketizam (od imena Skete). PAHOMIJE (286. – 346.) je utemeljitelj zajedni koga redovni kog života i osniva zajednice isposnika u Tabenisi na Nilu. Tamo su brojni redovnici bili izloženi teškom tjelesnom radu. Naime, Pahomije je o ekivao potpunu vojni ku poslušnost. U zajednicu su stizale stotine estitih i siromašnih ljudi. No Pahomije je zahtijevao poslušnost i od onih koji su željeli pristupiti zajednici. Stoga je izradio kazneni zakon. Poglavar zajednice bio je abbas (od aramejskog abba – otac, od ega dolazi rije opat) dok je na Istoku ista osoba bila poznata kao hegumenos (gr ki vo a). Nadglednik velikog samostana, ili više samostana na Istoku su nazivao arhimandritom. Marija, Pahomijeva sestra, osnovala je samostan za opatice. Samostani su bili mali gradovi od tisu u do dvije tisu e stanovnika, podijeljeni na ku anstva od trideset do etrdeset lanova. Tamo su redovnici bili svrstani u skupine prema sposobnostima i vještinama. Takva vrsta zajednice nazivala se »cenobij«. Odatle potje e vrsta redovništva tzv. cenobitizam (od gr. koinos - zajedni ki i bios - život) i redovnici cenobiti. ŠENUTI (348. – 453.) je bio sljedbenik Pahomija. U životu dugom jedno stolje e dao je koptskom redovništvu nasilni ku i neobuzdanu narav. Naime, kao opat služio je u Bijelom samostanu blizu Sohaga u gornjem Egiptu. Njegovi redovnici bili su organizirani u zastrašuju u vojsku. U njoj su bili podre eni vrlo strogom režimu s krajnje nasilnim kaznama ( ak i smrtnom). Šenuti je vojsku rabio kako bi uništavao poganske hramove i šibao krš ane koji se nisu slagali s njegovom teologijom. Pojavio se i na koncilu u Efezu (431. g.) gdje je napao Nestorija, kojemu se sudilo zbog krivovjerstava, bacivši na njega neku knjižurinu. Pustinja ki uzor teško se mirio s vjerovanjem kako redovni ki život zahtijeva poslušnu zajednicu pod upravom nadstojnika. U stvarnosti, postojali su dugo vremena brojni isposnici koji nisu živjeli sami. No kako nisu pripadali zajednici (cenobiju), ve su lutali od mjesta do mjesta, mnogi su ih držali neodgovornima i nepo udnima. BAZILIJE CEZAREJSKI (329. – 379.) je odbacio pustinja ki uzor. Držao ga je osobnim pothvatom koji nema nikakve veze s pozivom Evan elja na ljubljenje i služenje bližnjemu. Novicijatu je dao institucionalni oblik. Tražio je poslušnost kako bi obuzdao prekomjernost, natjecateljski duh, kao i razmetanje onih koji su isposnike dovodili na loš

PREGLED POVIJESTI CRKVE 77

Stephen Etches

glas. Predvidio je stroge kazne za redovnike koji su dugo postili bez dopuštenja. Kako je uvijek naglašavao umjerenost, prethodnik je Benedikta. Redovni ke zajednice stavio je pod vlast mjesnoga biskupa. Zajedni ka bogoslužja s crkvom pokazala su se dobrima u slu ajevima kada je biskup bio dobar. Me utim, bilo je i zlouporaba. Unutar tri desetlje a, nakon Bazilijeve smrti, cezarejski biskup je rabio redovnike kako bi zastrašio gradsku policiju koja je štitila njegovog teološkog neprijatelja – prognanika Ivana Zlatoustog. U Egiptu su Atanazijevi sljedbenici otkrili kako je snaga selja kih redovnika savršeni instrument uništavanja poganskih hramova i suprotstavljanja krivovjerju. Na Istoku su, za vladavine protupoganskog prefekta Cinegija (384. – 388.), redovnici uništavali hramove a Cinegije se, s vremena na vrijeme, brinuo da revne redovnike nitko ne ometa u njihovom razaranju. Pobrinuo se za vojne jedinice koje su gnjevne seljake držale podalje. Bizantski i ruski redovnici su u Baziliju vidjeli uzor dok je na Zapadu njegov najzna ajniji sljedbenik bio Benedikt. Judejska pustinja postala je omiljenim mjestom nove organizacije, tzv. lavre, u kojoj je svaki redovnik imao eliju blizu vo e. Iako su imali zajedni ke molitve i obrede, više su živjeli u samo i od redovnika u cenobijima. U Siriji i Mezopotamiji isposništvo je ponekad poprimalo nastrane oblike. Ve inu redovnika sa injavali su priprosti ljudi koji su govorili isklju ivo starosirijskim jezikom. Podatci o njihovoj smrtnosti su uznemiruju i. Nosili su teške željezne lance umjesto pojasa. Neki su se hranili travom; živjeli su oskudno obu eni na otvorenom, bez zaklona od sunca, tvrde i kako su »lu aci radi Krista«. U samostanu Telanisos u Siriji živio je Simeon Stilit, i to na vrhu stupa! Privukao je mnoge u enike od kojih je jedan, Daniel (403. – 493.), proveo trideset i tri godine na stupu nedaleko Carigrada (Rumeli Hisar). Sasvim suprotnih pogleda bili su intelektualni isposnici pod Origenovim utjecajem. Bazilije Cezarejski bio je jedan od njih, no odbacio je ve i dio Origenovih platonovskih razmišljanja. EVAGRIJE Pontik (345. – 399.) je od Origena preuzeo najgora u enja. Origenov nauk je u Aleksandriji tuma io Didim Slijepi ( iji je u enik neko vrijeme bio Jeronim) dok se u Carigradu istim bavio bliski prijatelj Grgura Nazijanskog, arhi akon Evagrije. Ljubavna veza navela je Evagrija da iz Carigrada ode u Jeruzalem a potom u egipatsku pustinju. Tamo je postao jednim od najutjecajnijih pisaca o duhovnom životu. U proces kontemplacije uveo je red. U osam temeljnih grijeha svrstao je: proždrljivost, blud, pohlepu, obeshrabrenost, gnjev, iznemoglost, taštinu i ponos (oholost). Podijelio ih je po razli itim dijelovima duše koje je razmatrao Platon. Vrste kontemplacije poredao je na ljestvici od »rastu eg razumijevanja«; od tjelesnog do duhovnog, i sve do svetog Trojstva. Na najvišoj razini molitva je razumski in bez rije i. Istoj mora biti oduzeta bilo kakva tjelesna slika Boga koju, na poticaj zlih sila, može stvoriti mašta. Naglašavao je potrebu za moralnom ravnodušnoš u prema vanjskim iskustvima i osje ajima (stoi ka apatija), kao i intelektualnom usredoto enju na nevi eno božanstvo. Veliki dio tvrdnji o tajni molitve, prodrijevši u gr ku isposni ku teologiju, našlo je put preko Ivana Kasijana na Zapad.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 78

Stephen Etches

KASIJAN (360. – 435. g.) je bio redovnik skitskog podrijetla. Vježbao je isposništvo u Palestini i Egiptu, prije no što je zapo eo pionirski rad na Zapadu. Bio je naklonjen Evagriju i Origenovim sljedbenicima. Preselio se u Carigrad gdje ga je Ivan Zlatousti postavio za akona. U Rim je otišao 404. g., a u Marseille 415. Tamo je osnovao redovni ke zajednice nalik onoj na otoku Lérinu koju je podigao Honorije. Obojica su predstavljali važan most izme u Isto nog redovništva i Zapada jer je upravo ono utjecalo na keltsko redovništvo. U odgovoru na molbu biskupa Kastora iz Apta (sjev. od Marseillea), koji je zatražio savjet o egipatskom isposništvu, napisao je Institutes koji su utjecali na Benediktince. Ne samo da je slijedio Origenove i Evagrijeve zamisli, nego je naveo mnoge obi aje onih koji su živjeli u egipatskoj pustinji. Iako je Kasijan prenio na Zapad velik dio gr ke isposni ke teologije, umjerenim je stavom nastojao odgovoriti ushi ene redovnike od nekih ekstremnih vježbi pripisanih Martinu Tourskom. Bio je snažan polupelagijanac zbog kojega je keltska crkva postala polupelagijanskom. MARTIN TOURSKI (316. – 397. g.) bio je važna osoba zapadnog redovni kog pokreta. Napustio je vojnu karijeru zapo evši studije kod biskupa Hilarija (zapadnja ke ina ice Atanazija) iz Poitiersa. On mu je dao položaj kod Ligugéa gdje je 361. g., po uzoru na Pahomija, osnovao prvi samostan u Francuskoj. Kada je postao poznatim istjeriva em demona, susreo se mnogo puta sa Sotonom. Godine 367. bio je postavljen za biskupa Toursa, te je osnovao drugi samostan kod Marmoutiera (lat. maius monasterium – ve i samostan). Tamo je ustanovio zajednicu gdje je živio strogim životom. Uskoro je netko napisao njegov životopis i Zapad je pronašao svoga Antuna. Jedan od Kasijanovih u enika, German, utemeljio je samostan u Auxerreu. Odatle se isti uzor proširio do Irske (vjerojatno preko Ninijana u Škotskoj). German je u dvjema prilikama vodio protupelagijansku » istku« u Engleskoj. Germanovog u enika Paladija poslao je 431. g. papa Celestin kako bi obavio isti posao u Irskoj. Godinu kasnije Paladije je umro u toj zemlji. Njegov nasljednik bio je Britanac Patricius (Patrik). Patrik je ve imao iskustva s Irskom, gdje je neko vrijeme bio rob, nakon što su ga iz Engleske oteli irski gusari. Šest godina kasnije uspio je ute i natrag u Englesku. Na Božji poziv odlazi u Auxerre na pripreme za misionarsku službu. Engleska keltska crkva ga je kasnije imenovala biskupom i ga su poslala do Sjeverne Irske. Tada je imao etrdeset godina. Treba naglasati da kad se Patrik vratio u Irsku, ve je postojala mala keltska crkva: on je jedino evangelizirao ove krajeve Irske koji još su bili poganski. Prema engleskom povjesni aru Gildi, u Engleskoj je do procvata redovništva došlo nakon 450. g. Te je godine provalu Sasa zaustavio Ambrozije Aurelijan iji je nasljednik Artorius (vjerojatno kralj Arthur) poveo svoju rimskobritansku vojsku u odlu nu pobjedu nad Sasima kod planine Badon blizu Swindona. Time je omogu en kasniji procvat redovništva koje je na to podru je bilo uvezeno iz Galije i, na kraju, se proširilo u Irsku. Tri su velška sveca: Illtyd,

PREGLED POVIJESTI CRKVE 79

Stephen Etches

David i Cadoc, povezana s istim razdobljem. Me u Cadocovim u enicima bio je Gilda, koji je sa svojim redovnicima uveo obrazovanje u Irsku, kasnije sveu ilišno središte Europe.

KELTSKO REDOVNIŠTVO bilo je poznato po isposni koj strogosti* i visokoj kulturnoj razini. Na elu crkvene organizacije bio je opat (a ne kao u Engleskoj biskup kao poglavar dijeceza). Ustvari keltski samostani su bili sli niji misijskih postaja koji su smjestili li ne obitelje kao i redovnike, estoput vo eni od plemi a koji nije bio nužno kler. *Keltski redovnici provode cijelu no ležu i na obronka brda ispruženih ruku da bi stvorili oblik križa. Ili pak recitiraju cijele psalme stajavši u vodi do grla. ak je i u samostanima disciplina bila stroga. Svaki onaj koji zaboravi izre i ' Amen' nakon molitve za jelo dobiva po šest udaraca bi em. Keltsko redovništvo, koje je poteklo iz Niniana u Škotskoj, dalo je mnoge slavne misionare. Me u njima se isticao Kolumb (Denegalski) iz Škotske (521. – 597.) koji je osniva mnogih samostana u sjevernoj Irskoj. Tamo je djelovao prije no što se 563. g. nastanio na otoku I (iskvareno: Iona) u Škotskoj. Odatle je pokrenuo misiju me u sjevernim Piktima. Bio je poznat po nagloj i sva ala koj naravi: opustio Irsku kao posljedica sva e sa kraljom. Bila je regula Kolumba koja je prevladala u keltskih samostanima prije dolaska Benediktinske regule. Kolumban (543. – 615. g.) iz sjeverne Irske, djelovao je kao misionar u Rajnskom podru ju i Alpama. Osnovao je samostane u Luxeuilu (Francuskoj) 590. g. i Bobbiju (Italiji) 612. g.. Oba samostana postala su važnim kulturnim središtima. Kolumban je bio stru njak za hebrejski i gr ki jezik. Suprotstavljao se monofizitizmu, ali i papi zbog njegovog zahtjeva prvenstva. Me utim, bilo je i drugih samostana u Europi koji su imali druga iju (Bazilijevu) regulu koju je 520. g. na Zapad uveo Benedikt Nursijski. BENEDIKT NURSIJSKI (480. – 547.) združio je pravila Bazilija Cezarejskog i Kasijana. Stoga su neke Origenove platonisti ke zamisli našle put u Benediktovu regulu. Ista je zahtijevala od redovnika da budu u samostanu i ne lutaju uokolo kao keltski redovnici. Velika važnost pridavala se radu i molitvi. Mnogo se vremena provodilo i u znanstvenom radu, primjerice prepisivanju rukopisa. Potonje je naglašavao Kasiodor koji je 540 g. osnovao samostan u Kalabriji. Prvi samostan kojeg je utemeljio Benedikt bio je isprva na Monte Cassinu kod Napulja, a zatim drugdje u Italiji. Benediktovu regulu preuzeo je papa Grgur Veliki zbog kojega je, u sljede ih 600 g. postala standardnom samostanskom regulom na Zapadu. U Englesku je došla posredstvom Augustina (Rimskoga), a Wilfrid (634. – 709.) ju je dalje prenio u keltsku crkvu gdje je zamijenila ranije

PREGLED POVIJESTI CRKVE 80

Stephen Etches

oblike keltskog redovništva. Misionari, koji su širili Evan elje po Europi poput Bonifacija koji je utemeljio samostan u Fuldi, donijeli su sa sobom Benediktovu regulu. Redovni ki pokret u Makedoniji U Makedoniji je redovništvo postojalo prije doseljenja Slavena. Pokret se razvio pod isto nim utjecajem, naro ito u okrilju carigradske crkve. Od 8. stolje a, primjerice, zna ajno je središte širenja bio Atos u Gr koj. Po evši s irilom i Metodom, te njihovim u enicima Klimentom, Naumom i drugima, redovništvo je preuzelo povijesnu ulogu širenja slavenske pismenosti, stvaranja prevedenih i izvornih književnih djela, podizanja prvih škola i, uop e, uvo enja ve eg dijela slavenskih naroda u bizantskopravoslavni kulturni krug. Oko 890. Kliment Ohridski podigao je samostan u Ohridu dok je Naum isto u inio na južnoj strani jezera. Makedonski car Samuel podupro je izgradnju jedanaest samostana na Prespanskom jezeru. Od 10. do 12. stolje a mnogi su bizantski carevi, velikaši i episkopi, podigli samostane u Makedoniji. Ocjena redovni kog pokreta Redovni ki ideal je u proturje ju s Isusovom željom da u enici ostanu u svijetu (Ivan 17, 17). Osim toga, pokretom je vladala nekrš anska platonska zamisao o postizanju vlastitog spasenja. Nizom isposni kih vježbi odbacivao se materijalni svijeta kako bi se, u oduševljenju meditaciji, sjedinili s Bogom (u emu su im u itelji bili Klement i Origen). Glavna svrha bilo je postizanje spasenja strogim životom. Ovakvo je uvjerenje proizašlo iz svjetovnosti koja se, od prestanka progona, uvukla u crkvu. Jedini na in postojanja svetog života bio je potpuno odbacivanje svijeta. Shodno tome, mnogi redovnici su uistinu bili iskreni pokazavši se vjernim svjedocima Evan elja. Misijski rad redovnika bio je od velike važnosti. Kada se Rimsko Carstvo raspalo, krš anstvo se kao gradska religija nije moglo širiti. Redovnici su, stoga, širili Evan elje u seoskim podru jima gdje je društvena jedinica bila pleme. Biskupe koji su bili oslonac gradskog krš anstva, po važnosti su zamijenili opati. Redovnici su znali kako diše seosko stanovništvo, iako su ponekad pretjerivali pretvaraju i svete zdence, drve e i kamenje u svetišta krš anskih svetaca.

MRA NO DOBA
Srednji vijek obuhva a razdoblje od pada Rimskoga carstva do ustanovljenja Svetog rimskog carstva. Tada Europu preplavljuju barbari, ve inom ekonomski migranti, koji osnivaju mnoga nezavisna kraljevstva. Vandali, prešavši Rajnu 407. godine, prolaze Francuskom, Španjolskom i Gibraltarskim tjesnacem (429.) osvajaju i kona no Kartagu 439. godine. Tako u vrš uju vlast nad cijelom sjevernom Afrikom, od spomenutog Gibraltarskog tjesnaca do egipatskih granica. Potom, otisnuvši se na more, zauzimaju Siciliju, Korziku i Sardiniju. Godine 455. plja kaju Rim ostavljaju i za sobom pustoš koja ak nad-

PREGLED POVIJESTI CRKVE 81

Stephen Etches

mašuje i onu koju su Goti izazvali etrdeset i pet godina ranije. Za Crkvu je njihova vladavina u sjevernoj Africi pogubna. Kao arijevci, progone u nekoliko navrata katolike i donatiste. Zahvaljuju i generalu Belizaru podru je kojim vladaju gotovo cijelo stolje e prelazi u ruke bizantskog cara Justinijana. Njegovo carstvo, s prijestolnicom u Carigradu, proživljava kratkotrajni preporod potaknut Justinijanovim snom o povratku negdašnjeg sjaja i slave. No isto nja ki osvaja i, ili »Grci« kako ih još zovu Afrikanci iz sjevernog dijela kontinenta, dovode sa sobom novi (pravoslavni) oblik krš anstva koji, iako sukladan u doktrinarnom smislu onome zapadnja kih katolika, pokazuje znatne razlike glede kulturnog obrasca i svakodnevnih obi aja. Te razlike imaju za ishod razdor me u krš anima koji, pri svome pohodu u sedmome stolje u, zati u muslimani. U tom e dijelu svijeta naposljetku krš anstvo potpuno iš eznuti. Vizigoti (Zapadni Goti), jedna od barbarskih skupina, pobje uju 378. godine Rimljane u bitci kod Hadrianopolisa (Edirna). Svoje osvajanje nastavljaju preko Balkana zauzevši Rim 410. godine. Do 415. stižu u Španjolsku kojom e vladati dok ih, po etkom osmoga stolje a, ne svrgnu muslimani. Njihova povijest je, u politi kom smislu, kaoti na. Tek su petnaestorica od njihova trideset i etiri kralja ostavili svoj život na bojnome polju, ili su umrli prirodnom smr u. Ostatak ih je bio ubijen ili svrgnut. I oni, iako arijevci, na svojim podru jima ne proganjaju pravoslavne krš ane u onoj mjeri u kojoj to ine Vandali. O ito je da su pravoslavni potomci pokorenih stanovnika uvari negdašnje (prastare) kulture gotovo dva stolje a nakon osvajanja. Njihovo je sudjelovanje u toj nadogradnji nužno za odre enu stabilnost kraljevstva. Ovo je potaklo vizigotskog kralja Rekareda (586. – 601.) na preobra anje na katoli anstvo na koje on, tijekom koncila u Toledu 589. godine, sve ano prelazi. Kraljev primjer slijedi ve ina plemstva što ima za posljedicu nestajanje arijevstva. Crkva sada igra ulogu zakonodavca unose i red u Vizigotsko kraljevstvo. No, mnoge odredbe su nepravedne i pristrane. Npr. prema uredbi usvojenoj na koncilu u Toledu 633. godine, sve enik se smije vjen ati samo uz dopuštenje svoga biskupa. Ukoliko prekrši ovo pravilo, biva osu en na »odre eno vrijeme pokore«, a ženu mu »oduzimaju« i prodaju. I Židovima, koji su izloženi diskriminaciji, je teško. ak i nakon preobra enja Rekareda, i unato naporima Crkve, Vizigotsko je kraljevstvo i dalje prepušteno politi koj nestabilnosti, op em nasilju i samovolji silnika. Primjerice, kralj Rekesvind (649. – 672.) ubija sedamsto svojih neprijatelja, a njihove žene i djecu dijeli svojim prijateljima. Za vrijeme kralja Roderika (710. – 711.) vizigotska vladavina doživljava svoj svršetak jer muslimani pokoravaju Španjolsku. Krš anstvo je ipak, do toga trenutka, pustilo u zemlji duboko korijenje pa ona postaje središtem duge borbe za povratak poluotoka iz ruku muslimanskih Maura (tj. berbera). Tijekom ve eg dijela petoga stolje a Galija je podijeljena izme u arijanskih Burgun ana i poganskih Franaka. Burgun ani ipak ne progone katolike kao što to ine Vandali u sjevernoj Africi ve , naprotiv, oponašaju obi aje svojih podanika, te s vremenom i sami prihva aju nikejsku vjeru. Godine 516. kralj Sigismund preobra a se na ortodo-

PREGLED POVIJESTI CRKVE 82

Stephen Etches

ksnu trinitarijansku doktrinu, što slijedi i ve i dio kraljevstva. Franci, ija e zemlja kasnije postati poznata pod imenom Francuska, isprva ine nepokoran i buntovan savez nezavisnih plemena. No merovinška dinastija, koja svoje ime duguje osniva u Merovehu, unosi reda me u njih. Klodvig, Merovehov unuk i najslavniji pripadnik merovinške loze, ulazi u brak s burgundskom princezom krš ankom. U predve er jedne bitke obe ava da e se preobratiti ukoliko mu Bog njegove žene udijeli pobjedu. Nakon uspješnog pohoda krsti se na Boži 496. g., zajedno s mnogim svojim plemi ima, a nedugo potom isto ini i ve ina Franaka. Godine 534. Burgun ane pokoravaju Franci ime dolazi do ujedinjenja cijele Galije. Kasniji Merovinzi nisu odve vrsni u kraljevanju pa do po etka sedmoga stolje a stvarna vlast prelazi u ruke »majordoma« koji, u neku ruku, obavljaju dužnost predsjednika vlade. Jedan od njih, Karlo Martel (» eki «), ujedinjuje Franke protiv muslimana pod feudalnim sustavom koji mu omogu uje održavanje staja e vojske. On vodi frana ke snage u boj protiv muslimana (u ijim je rukama Španjolska) koji, nakon osvajanja Pireneja, prijete samome srcu Europe. On im godine 732. nanosi poraz u bitci kod Toursa. Iako je zapravo ve postao kralj ne traži naslov. To e u initi tek njegov sin Pipin Mali koji e, s politi ke pozornice, potjerati beskorisnog kralja Hilderika III., poznatijeg kao »Hilderik Glupi«. S privolom pape Zaharija prisiljava Hilderika da napusti prijestolje i postane redovnik. Po Papinim uputama biskup Bonifacije pomazuje Pipina Malog za kralja, što je doga aj od prvorazrednoga zna enja za kasniju povijest krš anstva, jer e Pipinov sin Karlo I. Veliki, najzna ajniji vladar ranoga srednjega vijeka, pokušati reformirati crkvu, a Papa e ga okruniti za cara.

SREDNJI VIJEK
Povijest Zapadne crkve u tom razdoblju povijest je najrazvijenijeg i najcjelovitijeg sustava religiozne misli i prakse kojeg je svijet ikada poznavao. Poistovje ivanje crkve s cijelim organiziranim društvom, obilježje je po kojem se Srednji vijek razlikuje od ranijih i kasnijih razdoblja povijesti. Uz sva ograni enja, to je obilježje Europske povijesti od 4. do 18. st. – od Konstantina do Voltaira. U teoriji, kroz itavo to razdoblje, samo su pravovjerni i poslušni vjernici mogli uživati puna gra anska prava. Me utim, u Zapadnoj Europi to u enje nije postalo stvarnost sve do 7. st., a u 17. st. je prestalo biti stvarnoš u. U tom je razdoblju crkva bila prisilno društvo na potpuno isti na in kao što je suvremena država prisilno društvo. Bilo je i onih koji su bili po strani, ali su imali vrlo ograni ena prava. Prvi na popisu su bili Židovi, koji su se mogli držati svoje religije, ali je nisu mogli širiti, a na dnu liste oni, koji su zastranili i postali heretici. Židove se nije smjelo ubijati jer su bili Židovi, me utim, bilo je dopušteno ubijati heretike. Osoba je predavana društvu krštenjem, prilikom kojeg su kumovi dali odre ena obe anja u ime djeteta, koja su ga zakonski obvezivala itavog života. Ropstvo je bila druga

UVOD

PREGLED POVIJESTI CRKVE 83

Stephen Etches

nametnuta spona koja je osobu vezala, ali se osoba mogla riješiti te spone otkupninom, darom ili bijegom. Me utim, crkvena mo bila je ograni ena: 1. Svi crkveni zastupnici bili su veoma ograni eni u svom djelovanju i bili su svjesni da e biti kažnjeni ako zloupotrijebe svoju mo ; 2. Nije bilo crkvene policije. U krajnjem slu aju, gra ane se moglo prisiliti na nešto jedino uz pristanak i suradnju nezavisnih svjetovnih vladara. Ako svjetovni vladar nije dao svoj pristanak, onda je jedino preostalo oružje bilo ekskomuniciranje. Crkva je bila itavo ljudsko društvo podre eno Božjoj volji – spasila ka barka u moru uništenja. Ona je preuzela društveno ure enje Rimskog Carstva. Crkva je prisvojila gr ku znanost i rimsku književost kao sredstva blagostanja na ovome svijetu. Tome je dodala dar spasenja, kojeg na kraju mogu primiti jedino njezini lanovi. Spasenje se smatralo zemaljskim odrazom savršenog nebeskog stanja. Drugim rije ima, bilo je ispunjenje tisu ugodišnjeg carstva. U politi kom smislu, crkva je bila svjesno nastavljanje Rimskog Carstva, premda u crkvenom pokriva u. Rimsko pravo postalo je kanonsko pravo, legije su postale križarske jedinice, itd. Me utim, uspon papinstva nije bio lak. Papinstvo je imalo svoje neprijatelje: Isto nu crkvu na zalazu svoje mo i, ve inu svjetovnih vladara i razne protivnike hijerarhije, koji su se suprotstavljali papinskim zahtjevima. Pored toga, srednji se vijek sastojao od tri razli ita razdoblja, od kojih je svako bilo uslovljeno razli itim društvenim i intelektualnim okolnostima: RANO RAZDOBLJE (700.-1050.) Rimsko društveno ure enje na Zapadu u potpunosti je propalo tek u 7. st. Obilježja tog prvog razdoblja su sljede a: a) Podre enost Zapadnog krš anstva Isto nom krš anstvu (izravnom potomku krš anskoga Rimskog Carstva) i islamu, koji su bili mo niji i intelektualno superiorniji. Islam je dostigao granicu svoje rasprostranjenosti. b) Siromaštvo na Zapadu. Kao posljedica kuge, gladi, razaranja i zakržljalosti trgovine, itav je Zapad bio rijetko naseljen, s gradovima koji nisu imali više od nekoliko tisu a stanovnika; c) Bilo je to Benediktinsko razdoblje u kojem je Benediktova regula bila jedina priznata regula u Zapadnoj Europi. Smatralo se da je najsigurniji na in spasenja pridržavati se te regule ili barem doprinositi njenom održanju i širenju. Tako er se smatralo da su Benediktinski samostani nebeski otoci u prolaznom svijetu; d) Što se ti e krš anske javnosti, to je zna ilo nametanje životu onog što je natprirodno u obliku uda i obrednih ceremonija (naro ito ' božjeg suda' ). Tražili su stabilnost i sigurnost u fizi kom povezivanju s relikvijama svetaca. Svaka crkva, svaki oltar, svaki plemi , svaki kralj, svaki samostan imao je relikvije, a ponekad i mnogo njih, koje su se koristile u svakovrsnoj prilici. Papa je zahtijevao slavu zato što se smatrao uvarem Petrova tijela. Prijestolje Karla Velikog u Aachenu bilo je prenatrpano relikvijama. Kraljevi su imali relikvije u krunama i nosili su ih oko vrata. Bilo je to njihovo tajno oružje u borbi itd. Bez ove nebeske veze, vidljivi svijet bio je bez smisla ili zao. Kraljevi su se

PREGLED POVIJESTI CRKVE 84

Stephen Etches

zaklinjali na službu poput sve enika – nosili su sve eni ku odje u i bili su pomazani za službu vladanja. U razdoblju od tri stolje a (750.-1050.), kraljevi koji su prošli taj obred imali su vlast, koja ih je, kako su mislili, inila svetima i postavljala iznad biskupa i sve enika. Bili su smatrani Božjim opunomo enima. Otuda miješanje službe rimskog cara sa starozavjetnom teokracijom; e) Kao posljedica toga, pojedinac nije imao veliku ulogu – progutala ga je zajednica ili ga je (ako je bio važan ovjek) progutala služba. ovjekova malenkost promatrana je u usporedbi s neosobnim veli anstvom duhovnog svijeta; f) Upravo je u tom razdoblju utemeljen trajan sustav: Desetak, biskupije, Župe te odanost Rimu.

RAZDOBLJE NAPRETKA (1050.-1300.) Od 1.000. g. došlo je do znatnih promjena:
a) Svjetovni vladar lišen je gotovo bilo kakvog sve eni kog položaja; b) Papa je smatrao da ima monopol posredovanja; c) Benediktova regula izgubila je svoje isklju ivo pravo. Po ele su se širiti nove vrste redova; d) Postalo je to razdoblje širenja i optimizma, javila se potreba za kolonizacijom. Razlozi ovom potonjem bili su mnogobrojni: 1. Sve ve e nagomilavanje kapitala; 2. Porast broja stanovnika; 3. Vra anje Mediterana Zapadu nakon propasti muslimanskog i Isto nog carstva; e) Crkvena hijerarhija smatra se jedinim kanalom nadnaravne vlasti. Crkva sada zna i ' sve enstvo' , a ne tijelo sa injeno od vjernika. Ideal crkve 12. i 13. st. je društvo pokornog, organiziranog sve enstva, koje upravlja mislima i djelatnostima poslušnih i prijemljivih laika kao kraljeva, velmoža i seljaka. Ni jedan laik nije stekao više od osnovnog obrazavanja; f) Relikvije su zadržale svoju važnost u osobnom životu ljudi, ali su je izgubile u javnom životu; g) Izmjena kanonskog (tj. crkvenog) prava. Trgovina je prethodno bila zvanje koje gotovo da i nije bilo spojivo s krš anskim pozivom, me utim, uo i tog novog širenja, to je trebalo izmijeniti. Još se uvijek u 11. st. smatralo velikim grijehom ako ovjek ubije svoga bližnjega u boju, ali je, do sredine 13. st. razvijena teorija ' pravednog rata' što je, više manje, zna ilo ' onog koji je u interesu papinstva.' To je razdoblje bilo razdoblje napretka u svakom pogledu, me utim, do 13. st. u nekim se podru jima po ela ozbiljno razmatrati mogu nost stvaranja svjetovne države.

RAZDOBLJE NEMIRA (1300.-1550.) Po ele su se o itovati nove uznemiravaju e tendencije: a) Rast politi ke nezavisnosti: Sve ve a samouvjerenost i samovolja svjetovnih vladara kao što je bio Marsilije iz Padove (rektor Pariškog sveu ilišta), koji je želio narodnu crkvu nezavisna od Vatikana b) Rast duhovne neovisnosti: Sve se više prijeti državnim institucijama u velikim gradskim naseljima koje su uzrokovale promjene. Meister Eckhart (filozof misti ar) je postao zagovornik religije njihovih vo a. Rast demokracije i privatnoj religije iznemirio je duboko katoli ku crkvu.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 85

Stephen Etches

Te su tendencije došle do izražaja u žestokom napadu Francuske vojske na papu i papinom izgnanstvu u Avignon kao i raspuštanju vitezova templara i sve ve oj ogor enosti na ostale redove, sve ve em papinom strahu od krajnosti, koji se o itovao u osudi franjeva kog u enja o siromaštvu 1323. g, Williama Occama i Meister Eckharta i Marsilija iz Padove. Uo i svih ovih tendencija i crkva i svjetovni vladar shvatili su da moraju djelovati zajedni ki; u protivnom e itav sistem propasti; iz tog su se razloga odlu ili za djelomi ne reforme.

VJERSKI REDOVI
Glavna središta vjerskog života u srednjovjekovnoj Europi bile su posebne zajednice, odvojene za potpun krš anski život do smrti. One su imale odlike koje, kako se smatralo, nisu bile ostvarive izvan jedne takve zajednice. Smatrane su vjerskim zajednicama za razliku od svjetovnih ili sve eni kih zajednica.

od svjetovne. Borili su se za oslobo enje zemlje od nadnaravnih neprijatelja i za sigurnost kraljevstva; b. Pokajni ka uloga: Ljudima se mogla nametnuti stroga pokora za stvari kao što su u estvovanje u bitkama (post na kruhu, soli i vodi tri puta po etrdeset dana). Utjecajni ljudi su mogli platiti ugovoreni iznos novca ili nekoga zadužiti da ini pokoru umjesto njih (uz naknadu); c. Obiteljska uloga: Za uzdržavanje velike obitelji bila je potrebna pomo samostana. Samostan je djeci plemi kih obitelji (koje nisu mogle osigurati budu nost svim svojim lanovima), osiguravao relativno lagodan život i pružao im sjajne mogu nosti. Ovo je osobito važilo za žene: Mnoge su ostale mlade udovice i nisu imale dobru priliku za ponovnu udaju. Me utim, roditelji su za svako dijete morali dati naknadu, obi no u posjedu. Postojalo je mnogo razli itih vjerskih zajednica: Do kraja 13. st. bilo je oko šest do osam glavnih vrsta i dvadeset podvrsta. Pojavile su se uglavnom nakon 1100. g, kada se srednjovjekovno jedinstvo po elo rušiti. Ve ina zajednica osnovana je kao protest svijetu. Razli iti pokušaji da se to stanje promijeni, rezultirali su novim monaškim redovima.

ULOGE SAMOSTANA: a. Društvena uloga – bili su duhovna vojska za razliku

1. MONAŠKI REDOVI a. BENEDIKTINSKI RED: Benediktinsko pravilo

(regula) postalo je do vremena Karla Velikog op e priznato. Crkva je prihvatila njegov oblik bogoslužja. U svoje je vrijeme bila smatrana najvišim oblikom vjerskog života i gotovo jedinim sigurnim putem u nebo. Do 1100. g. zamijenila je sve ostale oblike duhovne djelatnosti. Objašnjavana je izrekom da se i u zemaljskim bitkama pobje uje organiziranom i discipliniranom vojskom više nego pojedina nim naporima. Regula je najviše naglašavala potpunu poslušnost. ' Regula' nije bila tako stroga kao raniji kruti sustav ' upravitelja' na kojem se temeljila. itavo bogoslužje zasnivalo se na dva biblijska na ela: ' U pono u ustati da te

PREGLED POVIJESTI CRKVE 86

Stephen Etches

hvalim'i ' sedam puta na dan tebe hvalim'– otuda duga služba u toku no i i sedam službi po danu: matine (ili laude), prima, tertia, sexta, nona, vespera i completaria. Sve je bilo tako organizirano da se u tjedan dana pro ita itav psaltir, a za godinu dana Biblija. Ovaj je sustav ostavio traga u svakoj krš anskoj zajednici zapadnog porijekla. Predvi ala je tri vrste novaka u samostanu: laike zrele dobi, sve enstvo i djecu plemi a. Ve inu darova su samostani primali od roditelja plemi ke djece. Djeca su, prije nego što bi se zaredila, ranu dob provela u samostanskim školama. Prvi Benediktinci u Hrvatskoj javljaju se ve u prvoj polovici IX. st. (samostan u Rižinicama kod Solina, koji je osnovao hrvatski knez Trpimir; samostani u Karinu, na Visu). Najve i prosperitet Benediktinskih samostana na Jadranskom primorju je u razdoblju od IX. do XII. st. kada Benediktincima pomažu doma i knezovi, vladari i uglednici, darivaju i ih prostranim posjedima i pravima i grade i im crkve i samostane. Iz tog su razdoblja ovi samostani: Sv. Lucije na Krku, sv. Krševana u Zadru, koji se istaknuo kao središte protumleta kog otpora i imao svoj skriptorij rukopisa, sv. Mojsija i sv. Stjepana u Solinu, sv. Stjepana u Splitu, sv. Ambrozija u Ninu, sv. Petra u Selu (Poljica). Prvi Benediktinski samostan u Sloveniji osnovan je u Štivanu kod Devina (IX. st.). God 1140. utemeljen je jedan od najve ih Benediktinskih samostana u Sloveniji, – Gornji grad. Ali s vremenom, Benediktinski red je doživio preinake. 1. Sve je više redovnika bilo plemi kog porijekla. Bio je obi aj u plemi a da svoje sinove i k eri, dok su još djeca, ' posvete'samostanu. Rezultat tih promjena jest da je udio redovnika u fizi kom radu smanjem i postepeno zamijenjen obrednim i kulturnim djelatnostima. To usredoto enje na znanstveni i umjetni ki rad velike je samostane iz 8. i 10. st., kao što su Reichenau, St. Gallen i Corbie, pretvorilo u obrazovna središta Europe. U njima su se nalazile velike biblioteke i njihovi su redovnici prepisivali rukopise, kojima je knjiženost i u enost prenešena budu im pokoljenima. Neki primjeri njihovog umjetni kog rada mogu se vidjeti u djelima: Kellska knjiga, Lindisfarnsko evan elje. 2. Drugi korak u razvoju bio je taj da su se samostani sve više povezali s društvom u kojem su se nalazili. Njihovi opati i redovnici bili su u srodstvu s mjesnim plemi kim obiteljima; kraljevi i velmože davali su im zemlju; postali su važni u ekonomskom i politi kom smislu. Umjesto skupine ljudi koji su pobjegli od svijeta da bi živjeli savršenim životom, redovni ka zajednica postala je vjersko udruženje koje je imalo odre enu ulogu u društvu. To je uzrokovalo reforme unutar Benediktinskog reda kao što su bili kamaldolezi, kartuzijanci, silvestrinci, valombrozi, cisterciti, olivetanci i trapisti. Veliki dio povijesti monaštva usredoto en je na stalne pokušaje reforme. Benedikt iz Aniane podupiran Karlom Velikim, pokušava 817. g. izvršiti reformu augustinskih pravila redovni kog života i želi uvesti više strogosti, više fizi koga rada, a manje prou avanja, više centralizma i ograni enja redovni kih vanjskih aktivnosti. To, me utim, nije bilo mogu e i stvari su se pogoršavale, zbog napada

PREGLED POVIJESTI CRKVE 87

Stephen Etches

Vikinga, Saracena, Ma ara koji su mnogo toga uništili. Do 950. g. stanje se do kraja pogoršalo. Bogatstvo je tako er poslužilo procesu opadanja ideala samostanskih redova. Usprkos tome što su samostanski standardi bili jako oslabljeni, ideje monaštva su još uvijek bile žive. Postojalo je duboko uvjerenje me u sve enstvom kao i me u laicima, da krš anstvo pronalazi svoj najiskreniji izraz u monaštvu te da su samostani ku e u enosti i pobožnosti. Jedino u samostanima u enje može cvjetati, knjige biti pisane da bi bile na korist i sve enstvu i laicima; jedino u samostanima mogu biti obrazovani budu i biskupi. Prihva eno je da molitve, koje su sveti redovnici recitirali, pomažu blagostanju kraljevstva, njenim vladarima i stanovništvu. Svatko se složio da je ponašanje pobožnog redovnika model za sve krš ane. Zbog svega toga, nije trebalo pro i puno vremena do trenutka kad su biskupi po eli poduzimati korake reformiranja samostana, koji su propadali te pronašli kraljeve i plemi e spremne da pomognu u tom poslu.

Godine 909. osnovan je samostan u Clunyju (srednja Francuska). To je ozna ilo po etak reforme koja se temeljila na na inu života u Clunyu. Otada, vjerskim zadatkom redovnika smatralo se, prije svega, vršenje dnevnih bogosluženja. U Clunyu je to dovedeno u krajnost. Redovnici su provodili gotovo itave dane u crkvenim službama. Clunijevske crkve bile su veoma lijepo ure ene i ukrašene. Namjera je bila službu u initi što veli anstvenijom i sve anijom. Svi clunijevski samostani postali su sada zajednice u velikoj ovisnosti o glavnom samostanu u Clunyu. Svi su redovnici morali biti poslušni, ne samo svom opatu ve i glavnom opatu u Clunyu. Clunijevski su samostani postojali nezavisno od lokalnog biskupa i plemstva. Svi su redovnici morali biti poslušni papi. Clunijevski je pokret op enito težio za tim da smanji ovisnost o svjetovnoj vlasti i da pove a papinsku vlast. Re eno je da su Clunijevski opati, a ne pape, bili glavni li nosti života krš ánske Europe sve do dolaska pape Hildebranda (1073.g.) Clunijevska reforma omogu ila je ponovno osnivanje pedesetak samostana koji su bili razoreni u vrijeme vikinških napada. Bilo je to za vladavine nadbiskupa Dunstana i kralja Edgara. Clunijevske zajednice izravno su tako er uvedene u Engleskoj nakon što su Normani 1066. g. osvojili Englesku. U Lorraine i zapadnoj Njema koj došlo je do sli nih reformi u samostanu Gorze. Pustinjski oblik monaštva ponovno je oživio u Italiji. Clunijevske ku e su bile direktno uvedene u Engleskoj nakon što su je Normani osvojili 1066. g. Oni su ih krstili da bi utvrdili svoju kontrolu nad saksonskim redovnicima. To je esto dovodilo do sukoba. Kada su redovnici iz Canterburyja prigovorili opatu (normanskom), kojeg je nadbiskup Lanfranc izabrao za njih, jedan od nezadovoljnika je bio izveden pred njega. "Bi li ti ubio svog opata?" pitao je Lanfranc. "Sigurno bi, ako bih mogao", odgovorio je redovnik. Tada ga je Lanfranc dao zavezati golog za glavna vrata opatije i bi evati pred cijelim narodom. Nakon toga, njegova glava je bila obrijana i bio je istjeran iz grada. Me utim, bogatstvo clunijevskih samostana, njihov bezbrižni odnos prema svijetu u cjelini te njihovo

b. CLUNIJEVSKA REFORMA

PREGLED POVIJESTI CRKVE 88

Stephen Etches

naglašavanje crkvene službe, navelo je neke redovnike da krenu težim i starijim putem. Bruno Kölnski je, na primjer, osnovao La Grande Chartreuse (Velika Kartuzija) u južnoj Francuskoj 1084. g. kao pustinja ku vrstu samostana. Kartuzijanski red, koji je stvoren na taj na in, postao je jedan od najstrožih redova u itavom srednjem vijeku. Nedostatak stege u nekim clunijevskim zajednicama doveo je do osnivanja nekoliko strogih Benediktinskih redova oko 1100. g. U Grandmontu, Fontevrault (dvostruki red redovnika i redovnica) i u Savigny-u.

c. CISTERCITI: Najuspješniji me u redovima koji su težili obnovi jednostavnoga Benediktinskoga na ina života bili su cisterciti ili bijeli redovnici. Mati ni im je samostan bio Cîteaux (Burgundija). U vrijeme Stjepana Hardinga (1110.-1134.), cistercitske zajednice proširile su se po Europi. Cistercitski red uveo je u Hrvatsku Andrije I., sagradivši im (1205.) u Topuskom opatiju i crkvu. Odatle se šire po mnogim mjestima Hrvatske i osnivaju svoje opatije u mjestima: Senj, Kutjevo, Petrovaradin, Zagreb i Samobor. U Sloveniji su osnovali samostane u Sti ni i Kostanjevici. Zbog njihova bijelog habita i crnog škapulara, hrvatski narod ih je zvao ' svakari' . Željeli su u potpunosti prekinuti s clunijevskom poviješ u. Njihove crkve i službe bile su jednostavne i bez ukrasa. Samostane su osnivali u zaba enim i pustim podru jima, u ' pustinji' . Bila je izražena strogost i tišina i ponovno se naglašavao fizi ki rad. Prema pravilniku, opat mati nog samostana morao je svaku zajednicu jednom godišnje posjetiti i postojao je vrlo vrst lanac zapovijedi. Svake se godine održavala op a skupština (kaptol) u opatiji Cîteaux da bi se izradila pravila za itav red. Strogost i organizacija cistercita pokazala se veoma uspješnom. Do 1300. g. postojalo je oko 600 samostana. Cisterciti su za sebe tvrdili da su u potpunosti poslušni ' cijelom' evan elju (a to je zna ilo da su slijedili Krista u siromaštvu i krajnje jednostavnom na inu života) pa su tako za etnici franjeva kog pokreta. Odbijali su pokroviteljstvo i poticaje na dobro instva poput ispovijedi misa i pokopa u okviru samostana. Cisterciti su bili regrutirani od švedskog kralja Sverker da prošire krš anstvo svuda u Švedskoj. Prvi nadbiskup Uppsale je bio cistercijski kalu er (imenovan 1164.g.)
Najslavniji cistercit bio je Bernard iz Clairvauxa (1090.1153.), glavni predstavnik misti kog smjera u skolastici, koji je bio toliko uspješan u prikupljanju ljudi da su pred njim skrivali lanove obitelji. Naglašavao je Božju ljubav i vjerovao je da krš ani dolaze do spoznaje Boga ljube i ga, a ne obratno! Propovijedao je da se tjelesnu ljubav, prirodnu ljudima, može molitvom i disciplinom pretvoriti u otkupljuju u duhovnu ljubav, ežnju za Kristom. Propovijedao je to u doba kada se ovjek može lako oduševiti za pustolovine vitezova, koji traže Isusov pehar s Posljednje ve ere. Budu i da su cisterciti djelovali na rubu civilizacija, brzo su nau ili ne samo kako preživjeti, ve kako najbolje iskoristiti zemlju. Ubrzo su se obogatili svojim privrednim djelatnostima, posebno kao uzgajiva i ovaca pa su bili optuženi za grijeh pohlepe. Postepeno su redovnici prestajali fizi ki raditi i fizi ki su rad prepuštali bra i laicima, obi no nepismenim ljudima koji su im se pridružili,

PREGLED POVIJESTI CRKVE 89

Stephen Etches

ali koji nisu postali punopravni lanovi – bilo im je zabranjeno opismeniti se, no spasenje im je bilo osigurano. Pod utjecajem cistercitskog ideala bili su premonstratenzi (premonstrati) i pavlini u sjevernoj Francuskoj i gilbertinci u Engleskoj.

d. AUGUSTINCI: S druge strane bili su augustinci, koji su težili za tim da služe društvu. Ovaj red je bio povezan sa reformnog pokreta pape Grgura VII. (1021.85.), ali prisvojili su ponovo otkriven red Augustina iz Hippona. Naglašavali su ' apostolski' na in života, što zna i da su živjeli s ljudima, propovijedaju i, pou avaju i, ozdravljaju i i služe i im. Bili su tako za etnici dominikankog pokreta, koji se pojavio kasnije. Podijeljeni su bili u dvije slijedbe: Redovni ka sljedba – u malom predstavlja samostan u Premontré-u, u kojem su vladali umjerenost, šutnja, fizi ki rad i itanje psalama. Ova je bila stroga struja; Kanonska sljedba je bila umjerena struja ovog pokreta – pretstavlja je opatija Sv. Rufa nedaleko Avignona. Redovnici te opatije živjeli su u usko povezanoj zajednici, u kojoj im je sve bilo zajedni ko. Ovo je bilo njihovo jedino pravilo te su bili prethodnici vjerskih bra a iz Deventera. Me u lanovima ovoga reda su bili poznata imena kao Toma Kempis i Gerhard Groote (u Windesheimu) i Erazmo. 2. PROSJA KI REDOVI
Pojava buntovnih socijalno-religioznih pokreta (hereza) na Zapadu poti e u XIII. st. stvaranje tzv. prosja kih redova: Franjevaca, dominikanaca (red propovjednika), pustinjaka sv. Augustina (Luther je bio lan ovog reda) i karmeli ana (s paralelnim ženskim redovima). Njihova su podru ja djelovanja bila veliki gradovi i sveu ilišta. Mora ih se promatrati u kontekstu urbane sredine. Oni su u osnovi bili pokret urbane, mediteranske sredine, dok su cisterciti bili pokret seoske, feudalne sredine u Francuskoj. Oni su bili organizirano društvo prosjaka kojima je, da bi preživjeli, bilo potrebno prili no veliko stanovništvo koje nije bilo tako siromašno. U Hrvatskoj su na primjer, franjevci utemeljili zagreba ki samostan 1233. g, a iste godine su djelovali u Ljubljani. Nikada nisu posjedovali veliku imovinu. Ve inu prihoda inili su mali darovi u novcu ili ne em drugom, ostavština, najamnine od pokopa i misa za mrtve. U oporukama iz 13. st. vidi se da umnici više nisu ovladani strahom od pakla kao nekada. Drhtali su pred dugotrajnim istilišnim mukama i željeli su te muke skratiti i ublažiti mnogobrojnim djelima milosr a. Svim gradskim ljudima ti redovi su olakšali put u nebo. Isto su tako nudili savršeni na in na koji se može postati stalan sveu ilišni radnik, budu i da, nakon što su završili sveu ilište, više nisu trebali zara ivati za život. To je tako er pružalo mogu nost korisnog zaposljenja, jer su franjevcima i dominikancima teolozi bili vrlo potrebni. Oni bi mlade ljude obu avali za propovjednike, misionare i diskutante. Do pojave prosja kih redova, sveu ilišta su uglavnom služila za obuku administratora. Ne treba nas stoga iznenaditi to što su najve a imena srednjovjekovne teologije od 1250-1350. g. imena dominikanaca: Albert Veliki, Toma Akvinski, mistici Eckhart i Johann Tauler ak

PREGLED POVIJESTI CRKVE 90

Stephen Etches

i Savonarola! Franjevci su bili Bonaventura, Duns Scot, William Occam.

a. DOMINIKANSKI RED: Osnovao ga je Dominik Guzman, ro en u Kastiliji. Bio je to red u enih ljudi koji su postali ' Gospodinovi psi uvari' , bore i se protiv krivovjerja. Dominik je prethodno bio poslan u Provansu da propovijeda protiv albigenza. Dominikanci su bili pozvani da pou avaju i propovijedaju pa su stoga nosili bijelu redovni ku haljinu i crni ogrta (škapularu). Nazvani su crnom bra om. U Poljskoj dominikanci, pozvani na po etku da evangeliziraju poganske Pruse, su kasnije od svojih samostana u inili polaznu bazu za evangelizaciju Ukrajine. U Hrvatskoj su radili u Dubrovniku (prvi puta ih dokumenti spominju 1225. g.), pa u Zadru, Ninu, Ptuju, Zagrebu, Splitu, Dubici, Biha u, Velesovu, Studencima, Marenberku, azmi i Virovitici. Oni su bili aktivni u suzbijanju bogumilskih heretika u Bosni. b. FRANJEVA KI RED je osnovao Franjo Asiški. Naglašavao je zavjetovanje na potpuno siromaštvo, dok su Benediktinci naglašavali potpunu poslušnost. Dijelili su se u dvije skupine: 1. Jednu su sa injavali fratres minores, nosili su tamno sivo odijelo (prozvani su radi toga sivom bra om) i hodali su bosonogi; 2. A drugu ' spiritualci'koji su bili protiv onoga što su nazivali raspuštenoš u. Papa ih nije priznao i progonjeni su kao sekta. Franjevci su imali više uspjeha od dominikanaca: Po etkom 14. st. dominikanskih je samostana bilo oko 600, dok je franjeva kih bilo 1400. Iz njihove krile izašli su mistici kao Joachim iz Flore (1145-1202) koji su kasnije postali prethodnici Reformacije. Ta dva prosja ka reda uvelike su se bavila misijskom djelatnoš u. Sam je Franjo propovijedao evan elje u inozemstvu i svoju je bra u slao u Španjolsku, Madžarsku i na Istok. Redovnike kao Rajmund Lulle (1235-1316) se poticalo na u enje isto nih jezika kako bi mogli razgovarati s Muslimanima. U 13. st. su propovijedali i osnovali samostane u Sjevernoj Africi, Bliskom Istoku te isto noj Europi. U Hrvatskoj su djelovali intenzivno (od prve pol. XIII. st.) i dominikanci i franjevci, koji su se kasnije podijelil u tri ogranka (mala bra a, kapucini, konventualci). 3. MARGINALNI REDOVI I ANTIREDOVI

Pojavili su se u zadnja dva stolje a Srednjega vijeka u težnji za ve om slobodom od društvenih i hijerarhijskih pritisaka. Posljedica su raznih individualnih napora. Susre emo se, stoga, ponovno sa skromnim, neznatnim organizacijama, koje imaju velike i neodre ene ciljeve. a. MISTICI: To je proizvelo pojedince poput sv. Katarine Sijenske, Julijana iz Norwicha ili Gerharda Grooteja iz Deventera: Bili su to kontemplativci i mistici, kriti ari i reformatori koji su se pomalo izdvojili iz organiziranog religioznog društva u kojem su živjeli. Izvan mode su bili duhovni ratnici, a u modi kriti ari i kontemplativci. Umjesto ratnika, nova nada krš anstva bio je prorok kao pojedinac.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 91

Stephen Etches

Meister Eckhart (von Hochheim) (po etak 14. st.) bio je dominikanac i filozof misti ar. Rekao je nekoliko stvari koje bi se mogle tuma iti kao vrlo destruktivne. Srž njegove poruke bila je – siromaštvo treba tražiti u samoj duši. Nisu važna djela ve stav. Govorio je o unutrašnjem obra enju duše koje e se pokazati na odgovaraju i na in kojeg odre uje samo Bog. Kada ovjek doživi to obra enje, svi ostali poticaji na pobožnost dolaze na drugo mjesto. Njegov misticizam, ali i njegova individualisti ka orijentacija, koja se suprotstavljala crkvenom dogmatizmu, uzbudila je službene krugove rimske crkve, pa je na procesu, koji je završen tek nakon njegove smrti, papa osudio 28 njegovih teza (1329.). Johann Tauler je bio tako er dominikanac i, osim toga, propovjednik u Strassbourgu, Kölnu i Baselu. U enik Eckhardta, ali umjereniji u spekulaciji i izrazu, Tauler je bio istaknut predstavnik tzv. visoke njema ke mistike, u kojoj se novoplatonisti ke spekulacije udružuju s opisom unutrašnjih proživljavanja. Ljepotom jezika i neposrednoš u izraza te kritikom negativnih pojava u crkvi, Tauler je oduševio protestante, koji su u njemu vidjeli izraz specifi no njema ke pobožnosti. b. BEGINE – lai ka religiozna društva djevojaka i udovica. Priznati red za žene (posebna vrsta redovnica koje nisu bile ni laici niti su pripadale samostanu). Njima nije nitko upravljao, u njihovom redu nije postojala hijerarhija, bilo im je dozvoljeno privatno vlasništvo i mogle su se udati. Živjele su strogo, ali se nisu zavjetovale. Ve inom su radile u bolnicama, tkale su crkvena ruha, vezle i vrijeme provodile u jednostavnim molitvama i meditaciji. Ime im vjerojatno potje e od Lamberta le Bègue (mucavac) (umro 1177. g.) koji je bio propovjednik evan elja u Liègu. Bile su dugo vremena osumnji ene za krivovjerje, vjerojatno zbog povezanosti sa spiritualcima.

c. BRA A ZAJEDNI KOG ŽIVOTA: Gerhard Groote bio je poznati propovjednik kojeg je 1380. g. slijedilo mnoštvo ljudi, jer je nau avao prirodno jedinstvo ovjeka i Boga i beskorisnost institucionalne religije. I on je osnovao zajednice u kojima lanovi nisu polagali redovni ki zavjet, ve su za život zara ivali tiskanjem. Te su zajednice važne po tome što su uspjele preživjeti izvan formi vjerskih redova, bez da ih potiskuju ili vrše radikalne promjene. Održanje tih neredovnih zajednica kosilo se s nekim od najdubljih uvjerenja srednjovjekovne crkve. Red je svoje suvremenike zapanjio sljede im: a. Bio je bez regule ili obavezuju eg zavjeta; b. Obi an rad bio je sredstvo zarade za život i ponovno je bio smatran dobrim za duhovno zdravlje; c. Sve enstvo i laici su imali isti položaj; lan druge generacije jedne od tih zajednica (Toma Kempis) napisao je djelo ' Nasljedovanje Krista' (De imitatione Christi); d. Nisu postojali kao sredstvo spasenja drugim ljudima.

PAPINSTVO
PRVO RAZDOBLJE (700.-1050.): U VRŠ ENJE PAPINSKE VLASTI ITALIJI U

PREGLED POVIJESTI CRKVE 92

Stephen Etches

Ovo razdoblje je bilo okarakterizirano sljede im imbenicima: 1. Biskup Rima bio je duhovno superiorniji od svakoga jer je posjedovao glavni adut: Tijelo svetoga Petra. Prema Konstantinovom dokumentu bio je tako er i zakoniti nasljednik zemljišta u Italiji kao i Konstantinovog birokratskog Carstva; 2. Papin savez sa Svetim Rimskim Carstvom pružio mu je politi ku mo samo u Italiji. Svoj tamošnji položaj je dugovao imperatoru kao što to i navodi Konstantinova darovnica; 3. No, papinska birokracija nije mogla nametnuti papinsko upravljanje nad Crkvom u ostalim dijelovima Zapadne Europe. Iako je bio priznat kao glava, nije imao prave vlasti. Odluke u svezi vo enja Crkve rješavale su se u lokalnim crkvama bez suradnje pape.; 4. Kraljevi su postavljali zna ajne duhovnike.

Papinstvo i frana ka država: Prvi korak u odnosu izme u papa i politi kog zaštitnika poduzet je kada je Grgur Veliki pokušao sklopiti savezništvo s frana kom državom (tj. s Francima) u Galiji za vrijeme merovinške dinastije. Me utim, za Klodvigove vladavine i njegovih nasljednika, stanje se u Francuskoj veoma pogoršalo. Vladala je anarhija, nemoral, i povrh svega, crkvom je upravljala država. Grgur je želio sprovesti reformu, ali u tome nije uspio. Umjesto reforme, poslavši Augustina (Rimskog) u Englesku, uveo je ondje katoli ko krš anstvo. Reforma je morala ekati 8. st. kada su stigli: a. Keltski i kasnije engleski misionari; b. Obnavljanje papinstva; c. Nova kraljevska dinastija (tj. Karolinzi) u Francuskoj. Otac Pipina Malog (frana kog kralja), Karlo Martel (majordom Austrazije) pomagao je misionare, jer je želio svoju vlast proširiti u Bavarsku. Papinstvo je odobravalo tu pomo , me utim, stvari su se pogoršale kada je Karlo, nakon što je porazio Muslimane, odbio vratiti crkvene posjede koji su mu bili dani da bi pobijedio Muslimane. Isto je tako odbio prisko iti u pomo papi kojeg su napali Langobardi. Me utim, novo je razdoblje po elo kada su Karolinzi došli na vlast za vladavine Karlmana i Pipina (kojeg je okrunio Bonifacije, papinski poslanik). Kad je Pipin uzeo (silom) vlast od merovinške dinastije, papa ga je priznao. Zbog toga je Pipin bio papi obavezan. Bonifacije je uz njihovu pomo reformirao crkvu. Papa Stjepan II. se u borbi protiv Langobarda obratio za pomo Pipinu, koji mu je pomogao, pobijedio Langobarde i predao mu osvojena podru ja jugoisto ne i srednje Italije onim što se naziva Pipinova darovnica. Papa je prethodno podupirao Pepinov uzimanja vlasti i preseljenja gladnog grada od Pariza do Aachena (Aix-la-Chapelle). Za vladavanja Karla Martela je po eo feudalski sistem: on je stvorio stalež konjica (viteza) da suprotstavi strašno muslimansko konjaništvo. Onima je dao kraljevsko dodjeljenje zemlje (lat. feudum) pod uvjetom da polože prisegu vjernosti prema frana kog kralja s obe anjem da se mu dati vojsku službu. Tako vitezi su postali vazali kralja i se razvili u liniju mo nog plemstva koje posjeduje zemlju. Oni su delegirali svoju mo drugim manjim plemstvu i tako su stvorili feudalski sistem. Oni su zagradili crkve na svojim

PREGLED POVIJESTI CRKVE 93

Stephen Etches

zemljama ali su sa uvali pravo da imenuju sve enika koji služe u ovom crkvama. Krivotvoreni dokumenat: U isto vrijeme, papinski zahtjev za vrhovnom vlaš u u Italiji te nezavisnoš u od Isto nog Rimskog Carstva, oja an je jednom od najve ih srednjovjekovnih krivotvorina, Konstantinovskom darovnicom. U toj se ispravi tvrdi da je Konstantin oporu no ostavio Rim i zapadni dio Carstva rimskom biskupu kada je carsku prijestolnicu preselio na Istok. Krivotvoreni dokumenat oli enje je stavova prema papinstvu u tom razdoblju: Govori nam o Konstantinovom ' obra enju' , krštenju i iscjeljenju od gube, o posredništvu pape Silvestra I. i carevim darovima Petrovom namjesniku: 1. Prevlast nad patrijarškim biskupijama: Antiohijom, Aleksandrijom, Jeruzalemom, Carigradom i svim ostalim crkvama; 2. Carski znak vlasti i Lateranska pala a u Rimu; 3. Prijenos carske vlasti na papu u Rimu, Italiji i svim zapadnim provincijama. Ta je isprava zatim položena na tijelo sv. Petra kome su darovi bili li no namijenjeni. Tobožnja Petrova povijest u istom je duhu: Postao je Antiohijski biskup 34. g., godine 40. preselio je biskupiju u Rim, a 57. godine ustanovio adventski post i korizmu, 59. godine posvetio je Lina i Anakleta za svoje nasljednike.

Papinstvo i Karlo Veliki: 800. g. papa Lav III. okrunio je Karla Velikog za cara, obnovivši tako Rimsko Carstvo na Zapadu, iako se Karlu Velikom nije svi ala pomisao da zahvalnost za krunu duguje papi. Nastavio je obrazovnu reformu sve enstva, koju su zapo eli Pipin i Bonifacije pod vodstvom Anglosasa Alkuina. Jedna generacija Alkuinovih u enika iz kraljeve dvorske škole otišla je za upravitelje samostanskih i katedralnih škola po itavom Carstvu. Karolinška renesansa uzore je tražila u anti kom svijetu i ranom krš anstvu. Naglavašala se latinska književnost; prou avanje gr kog bilo je nestru no i umjetno. Irac Ivan Škot Eriugena bio je jedini dobar stru njak za gr ki u Karolinškom svijetu. Benediktova regula provedena je u svim samostanima. Izme u 845. i 853. g. pojavila se u Rheimskoj biskupiji druga papinska krivotvorina. Bili su to lažni dekreti. Na injeni su da bi osigurali ' Zakon'koji bi štitio prava biskupa. Da bi oja ali svoju tvrdnju, autori su se pozvali na vrhovnu papinsku vlast. Taj sažet izvatka iz Crkvenog zakona, kojem je pripojena Konstantinova darovnica, postao je važan dio srednjovjekovnog kanonskog prava i oja ao je papinske zahtjeve za vrhovnom vlaš u u crkvi i nad svjetovnim vlastima. Prvi papa koji se okoristio tom ispravom bio je Nikola I. (858.-867.). Karlo Veliki je za svoje vladavine zahtijevao da se papa podre uje kralju. Kada je Ljudevit Pobožni postao car, ta je težnja usmjerena u suprotnom pravcu. Me utim, nakon Ljudevita Pobožnog, karolinško se carstvo raspalo zbog posljedica gra anskog rata. Ponovno se po elo starim zlouporabama. Što se ostalih podru ja ti e, Muslimani su napali s juga, Ma ari s istoka, a Normani sa sjevera i na Sredozemlju. Papa je sada bio sam u borbi protiv talijanskih prin eva. U itavoj Europi u 10. st. došlo je do gotovo potpunog sloma poretka i propasti kulture. Ugovor izme u pape i svjetovnog vladara je ponovo u opasnosti.
PREGLED POVIJESTI CRKVE 94 Stephen Etches

Engleska, pod vladavanjem Alfreda Velikog (871-901), koji je organizivao odpor protiv vikinga, je postala onda zemlja gdje se uvalo znanje. On je pobjedovao Dance i širio krš ansko u enje me u njima. Kaos koji je došao do Europi izrokovao je sve ve u zavisnost izme u frana ke države i Vatikana.

Papinstvo i Saska dinastija: Do prekretnice u sudbini papinstva ponovno je došlo kada se za vladavine pape Ivana XII. (955.-964.) pojavila jaka nezavisna germanska monarhija da suprotstavi ma arsku grožnju. Papa je tražio ponovo politi ku podršku. Saska dinastija zapo ela je izborom Henrika I. i odlu no ju je nastavio njegov Sin Oton I. (936.-973.). Oton je razvio posebnu vrstu odnosa s crkvom u Njema koj. Biskupima i opatima dana su prava i dostojanstvo kraljevskih prin eva, a crkvi je darovano mnogo posjeda. Pomo u savezništva s crkvom, Oton je želio smanjiti vlast buntovnih plemi a u kraljevstvu. Me utim, Oton je utjecao na imenovanje biskupa pa mu je tako odanost bila zajam ena. Njema ki su biskupi, u stvari, novcem i vojskom pomogli njema kim carevima zavladati Italijom, Isto nom Njema kom i Poljskom. Oton je otišao na jug da bi se oženio langobardskom princezom, a zatim se proglasio kraljem Langobar ana. Mogao je sada pomo i papi u borbi protiv svih njegovih talijanskih neprijatelja. Prije toga je Henrik I. teško porazio Ma are u bici kod Anstruta godine 933. Dvadeset i dvije godine kasnije u bici kod rijeke Lech, Oton je dobio ponovo pobjedu nad njima. Ova pobjeda je okon ala upadanje njihovih ekspedicija. Dakle Oton je postao spasitelj Zapada i, naravno, kandidirao se za titulu ' Svetog Rimskog imperatora.' Papinstvo je oživjelo Carstvo na Zapadu 962. g. kada je Ivan XII. okrunio Otona i Adelaida u crkvi Sv. Petra. Cijena tog kruniranja bila je miješanje u crkvene poslove. Otsada ne samo da je car, nakon što je bio izabran, morao i i u Rim da bi ga papa okrunio, ve je car sada odlu ivao tko e biti papa ili protupapa. Oton je 963. g. obe ao Rimljanima da se papu ne e birati bez njegovog pristanka ili pristanka njegovih sinova. Zatim je stavio papu na probu, lišio ga službe zbog nemoralnoga ponašanja i izabrao drugog papu. Papinstvo je tako postalo oru e svjetovne vlasti kao i biskupi. Me utim, došlo je do obrata. Godine 910. zapo ela je samostanska reforma, osnovan je clunijevski red koji je bio pod izravnom papinskom kontrolom. Jedan od njegovih lanova, Humbert od Moyenmoutiera, strogo je zahtijevao da o izboru visokog sve enstva ne odlu uje isklju ivo svjetovni vladar. U svom je zahtjevu išao i dalje pozivaju i se na Gelazijevo u enje da papa treba biti vrhovni vladar, ak iznad cara. Glavno je pitanje od sada bilo kako papinstvo osloboditi kontrole svjetovnog vladara. Oton III. je jako teško kontrolirao papinstvo iz velike udaljenosti. U Rimu su vlast kontrole imale rimske aristokratske obitelji. Godine 1044. Rimljani su se pobunili protiv pape Benedikta IX. (zadobio je svoju poziciju zahvaljuju i obiteljskoj povezanosti) i ustoli ili su antipapu Silvestra III. Kasnije je Benedikt prodao svoju poziciju tre em ovjeku, Grguru VI. Sada su trojica proglasila sebe pravim papama. Henrik III. je odlu io intervenirati. U Italiju je stigao 1046. godine i postavio je Sinod u Sutri na kojem su dvojica od trojice papa bili zba eni, a tre i je sam odu-

PREGLED POVIJESTI CRKVE 95

Stephen Etches

stao od papinstva. Henrik III. je imenovao etvrtog ovjeka (Nijemca) za papu koji je uzeo ime Klement II.

Ovo drugo razdoblje je bilo okarakterizirano sljede im imbenicima: 1. Papa je sada postao superiorniji i ja i od cara; 2. Izgradio je jaki birokratski aparat da bi nametnuo vlast u svakom kutu Zapadnog carstva; 3. Papinske beneficije (razni zna ajni položaji i prava) mogle su se nabaviti za novac. Ovo je zahtijevalo ve u ovisnost svakog pojedinca o papi. ak je postao priznat i kao vrhovni arbitar u svim sudskim procesima; 4. Postavljao je i odre ivao duhovnike. Lav IX. je obnovio papinstvo u tom razdoblju, kad su granice utjecaja proširene: Sklopljen je savez s Normanima, došlo je do pogoršanja odnosa s Grcima, reformiran je papinski upravlja ki mehanizam, zapo et je dosljedan plan upravljanja putem poslanika, osnovani su sabori i u velikoj je mjeri pove ana korespondencija. Nakon darovnice slijedi itav niz bezuslovnih povlastica za papinstvo, koje se nalaze u knjizi pisama Grgura VII.: Nitko ne može Papi suditi; Rimska crkva nije nikada zgriješila i nikada ne e ni zgriješiti...itd. Promijenio je naslov: Više se ne zove Petrov namjesnik, ve namjesnik Kristov. Taj je naslov potkrijepio njegov zahtjev za univerzalnom vrhovnom vlaš u. Najvažniji razvoj u tom razdoblju predstavlja ustanovljenje ogromnog i složenog sudskog mehanizma, koji je u potpunosti bio pod papinskom kontrolom. Da bi papinske odredbe, u kojima je bio uklju en svaki detalj crkvenog života, dobile na snazi, papa je jedino imao pravo zabrane vršenja bogoslužja i ekskomuniciranja iz crkve, a to je ovisilo o suradnji sa svjetovnom vlaš u. Ve ina papa su u tom razdoblju bili odvjetnici, što pokazuje važnost izgradnje zakonskog sustava. Svjetovna i crkvena vlast sura ivale su kada su imale zajedni ke interese. Neki su ljudi stekli dojam da crkva predstavlja urotu svjetovne i crkvene vlasti radi eksploatiranja crkvenog bogatstva i da je papa, kao glava te zavjere, u stvari antikrist. U tom se razdoblju borba dalje razvijala izme u pape i careva. Godine 1059. u trenutku slabosti Saske carske dinastije, papa Nikola II. je odre uje da se izbor budu ih papa mora vršiti glasanjem kardinala te tako u izboru ne mogu u estvovati ni car ni rimske velikaške obitelji. Normani (iz Sicilije) su se slažili da interveniraju u slu aju gdje car pokuša utjecati papinske izbore. Pored toga su papinskom poslaniku, kao predstavniku, dana posebna ovlaštenja. Milanska crkva, koja je prethodno odbacila celibat za sve enike, morao se podre ivati papinstvu. Hildebrand: Do stvarne prekretnice je došlo kada je 1073. g. za papu izabran Hildebrand (Grgur VII.). U po etku je sklopio savez s Henrikom IV. (iz Otonove vladarske ku e), me utim, Henrik je bio dvoli an ovjek. Nastao je spor oko imenovanja biskupa u njegovim podru jima: on je želio ih imenovati a ne papa. Henrik nije želio popustiti papi pa ga je papa ekskomunicirao iz crkve. Henrik je sazvao vojsku. Pripremio se da napadne Italiju.

DRUGO RAZDOBLJE (1050.-1300.): U VRŠ IVANJE PAPINSKE VLASTI NA ITAVOM ZAPADU

PREGLED POVIJESTI CRKVE 96

Stephen Etches

Papin interdikt lišio je Henrika svake podrške i morao je priznati poraz. Prešao je Alpe sa svojom obitelji i molio je papu za oproštenje, stajavši na zimi ispred papinske pala e u Canossi. Papa mu je na kraju oprostio. Henrikovi neprijatelji su ga pokušali svrgnuti s prijestolja izabravši Rudolfa, njema kog vojvodu, za cara. Uslijedio je sukob. Papa nije htio Henriku pružiti podršku i Henrik se s tim nije pomirio. Papa ga je zatim ekskomunicirao, a on je napao Rim i osvojio ga. Papu je spasio Normanski vladar južne Italije, koji je spalio grad u borbi s Henrikom IV. Rimljani su se tako razgnjevili da su izabrali novog papu, a Hildebrand je umro u progonstvu. Za vladavine njegovog nasljednika Urbana II., sazvan je prvi križarski rat (pohod). Sporazumno je stvorena odluka da biskupe bira sve enstvo, me utim, biskupi su se morali zakleti da e sura ivati s kraljem jedino u svjetovnim poslovima. Car je još uvijek imao veliku vlast nad crkvom sve do kraja dinastije 1125. g., kada je papa postao vrhovni vladar. Simboli vrhovne vlasti bili su carski znakovi asti uklju ivši i tijaru, nakit za glavu, unjastog oblika na kojem je bila kruna. Kasnije je Inocent III. dodao još jednu krunu, a Bonifacije VIII. još dvije! Nešto prije dolaska na vlast Inocenta III., uslijedila su druga dva važna sukoba: Sukobili su se papa Aleksander III. i Fridrik I. Barbarossa, najistaknutiji car nakon Karla Velikog, oko raspodjele vlasti u Italiji. Fridrik je ipak na kraju priznao poraz. Drugi je sukob bio izme u Henrika II (engleskog vladara) i Thomasa Becketa u svezi papinske vlasti u Engleskoj: Becket je suprostavio sudsku istragu sve enika na lai kom sudu. Thomas Becket je ubijen. Kad je nakon tri godine proglašen svecem ta je katedrala (u Canterburyju) postala jednim od najznatnijih europejskih svetišta i mjestom hodo aš a (v. Canterburyjske Pri e od Chaucera). srednjovjekovnog papinstva. Me utim, da bi održao vlast, bila mu je potrebna politi ka podrška. Uslijedila su dva gra anska rata iz kojih su pobjedni ki izašla dva pretendenta na carsko prijestolje. Papa se, me utim, nije želio prikloniti ni jednome, pa je izabrao Hohenštaufovce. Fridrik I. (Barbarossa) pomogao je papi da do e na vlast unato njihovom nepostojanom odnosu, ali je papa tek u njegovom unuku (Fridriku II.) našao pogodnog saveznika. Postavio ga je za cara, a za uzvrat mu je dana neograni ena vlast nad Njema kom. Inocent III. se u borbi za vlast dva puta oštro sukobio: Prvi puta s engleskim kraljom Ivanom Bez Zemlje oko imenovanja Canterburyjskog nadbiskupa (papa je predlagao Stephena Langtona). Ivan je kona no popustio, nakon što je Engleska 6 godina bila pod interdiktom (u potpunosti se prestalo s vjerskom djelatnoš u), i kada mu je zaprijetila opasnost invazije od Francuske, pokorio se papi i priznao se njegovim vazalom. U podru ju svjetovne vlasti, papa je ponovno izgubio kada su baruni, zajedno sa Stephenom Langtonom, prisilili Ivana (kojemu je papa pružao podršku) da potpiše Magnu Cartu kojom se vladalo putem zakona, za razliku od kraljevskog despotizma. Drugu je borbu vodio s francuskim kraljem Filipom II. Augustom (1180.-1223.). Želio se rastati sa svojom ženom Dankinjom dan nakon vjen anja. Papa nije želio dati

Inocent III: Vladavina Inocenta III. obilježava uspon

PREGLED POVIJESTI CRKVE 97

Stephen Etches

pristanak i stavio je Francusku pod interdikt. Na kraju je kralj popustio u svom zahtjevu. Vladavina Inocenta III. obilježava uspon srednjovjekovnog papinstva. Smatrao je da, kao Kristov namjesnik, ima jedinstven autoritet nad svim ljudskim postupcima. U skladu s tim mogao je posredovati u bilo kojem sporu i odrediti kaznu poraženome. etvrti Lateranski sabor (1215.) bio je vrhunac njegove karijere. Osim što je odlu ivao o važnim doktrinalnim pitanjima, u vrstio je svoju vrhovnu vlast u svakom podru ju Zapadnog i Isto nog krš anstva, budu i da je etvrtom križarskom vojnom Carigrad postao Zapadno kraljevstvo. Na istom je saboru, nažalost, potvr eno sramno odstranjenje Židova iz društva u cjelini: Prisiljeni su bili živjeti u židovskim etvrtima (getoima) i nositi posebnu oznaku. Inocent je bio prvi papa koji je o krivovjerju govorio kao o ' izdaji'(1199.). Bio je tako er za etnik ideje o inkviziciji. Ta je ideja nastala pod utjecajem nekriti kog itanja Staroga zavjeta, obnove Rimskog prava po kojem su krivovjerci zaslužili smrtnu kaznu i pod utjecajem ideje o totalitarnom (teokratskom) društvu. Prvi puta je upotrijebio silu u borbi protiv katara (albigenza), protudruštvene sekte, iji su lanovi propovijedali da je materijalni svemir stvorio Sotona, da je to njegovo oru e: Osudili su stoga upotrebu bilo kakvih materijalnih stvari, zabranili su brak, poticali ljude na samoubojstvo i zagovarali na in života koji je na udan na in u sebi sadržavao asketizam i nemoral. Ovaj pokret naišao je na pogodno tlo u južnoj Francuskoj i u mnogim je mjestima pridobio ve inu stanovništva. Prethodni pape su bili suviše zauzeti drugim poslovima da bi se oko toga brinuli, me utim, s Inocentom nije bilo tako. Prva njegova zamisao bila je poslužiti se uvjeravanjem pa je tako poslao dinami nog propovjednika Dominika u Francusku. Stanje se nakon deset godina propovijedanja nije poboljšalo. Zatim je godine 1207. papin poslanik Petar od Castelnaua mu ki ubijen, ini se, na poticaj osumnji enog katara, Rajmunda, grofa od Toulousa. Papa Honorije III. je objavio križarsku vojnu (pohod) protiv albigenza i dvije velike vojske pod vodstvom Simona de Montforta zajedni ki su napale jugozapadnu Francusku, uništile gradove Béziers i Carcassonne te izvršile pokolj nad stanovništvom. U bici kod Mureta su kona no uništili heretike. Upravo u svezi s tom križarskom vojnom stvoren je papinski sustav inkvizicije. Inkviziciju je sa injavao poseban sud, ije su lanove imenovali pape i zadužili ih da gone heretike. Do tada je to bio posao biskupa. U Francuskoj im je Luj VIII. dao znatna ovlaštenja za su enje i kažnjavaje heretika. Fridrik II. je izdao sli nu odredbu naredivši da se heretici spale. Kada je Grgur IX. postao papom, preuzeo je zakon Fridrika II. S time je pogubljenje, koje su vršile svjetovne vlasti, kona no i službeno postalo papinska politika. Za njegove vladavine inkvizicija je kao crkvena ustanova, nezavisna od biskupa, prakti ki dovršena, a dominikanci su po tom pitanju postali njegovo oru e. Žrtve inkvizicije bile su optužene na osnovu potajnih prijava: Nisu im bili dozvoljeni svjedoci ni zakonska pomo ; i nedužni i krivi esto su bili prisiljeni na priznanje okrutnim mu enjem koje je kona no bilo odre eno bulom Inocenta IV. 1252. g, Ad extirpanda (Progoni do eliminacije).

PREGLED POVIJESTI CRKVE 98

Stephen Etches

Godine 1483. uvedena je inkvizicija u Španjolskoj i nije bila odgovorna papinskoj inkviziciji. Kraljica Izabela uvjerila je papu Siksta IV. da inkviziciju u ini nacionalnom institucijom. Najduži unutrašnji križarski rat sve do tog momenta bio je onaj protiv Muslimana u Španjolskoj. Oni su istjerani iz Sjeverne Španjolske, ali su još uvijek bili dobro ušan eni po rovovima na jugu, gdje su imali dobre odnose s krš anima i Židovima, sve dok se Ferdinand i Izabela nisu zbližili. Brakom su ujedinili pokrajine Aragon i Kastiliju. Zajedno su porobili Granadu na Jugu i vratili inkviziciju pod Torquemadom (1420.-98.). Tortura je bila upotrijebljena da bi se iznudilo priznanje i dogodilo se nekih 2000 smaknu a. Torquemada je bio kasnije uklju en u inkviziciju u Bosni protiv Bogumila. Godine 1492. crkvene vlasti u Španjolskoj zagovarale su da Muslimane i Židove treba krstiti ili istjerati. 200.000 Židova je otišlo, mnogi za Carigrad, mada su se neki nastanili u Solunu, a drugi u mediteranskim lukama. Iste godine (1492.) Kristofor Kolumbo je bio poslan da obrati više neznabožaca za Krista, u Indiji!

Papinstvo i Hohenštaufovci (Waiblingen): Iako su odnosi izme u Inocenta III. i Fridrika II. dobro po eli (1213.), Fridrik se poslije pokazao jednim od najstrašnijih neprijatelja papinstva. Kada je Grgur IX. postao papom (1227.) na pomolu je bio pravi rat. Taj je rat nanio nenadoknadivu štetu duhovnom ugledu papinstva. Fridrika je dva puta ekskomunicirao Grgur IX., a jednom Inocent IV. Po eo je strašan rat, jer su se obje strane borile po itavoj Europi. Fridrik je gotovo u svima vidio papine ubojice i urotnike, a sa osumnji enima, koji su bili bespomo ni, postupao je krajnje okrutno: Dao ih je oslijepiti užarenim željezom, konji su ih vukli po kamenju, zatvarani su u vre e s otrovnicama i bacani u more. Papa je odgovorio duhovnom artiljerijom: Davao je oprost za sudjelovanje u svetom ratu protiv Fridrika, ekskomunicirao ga i stavio pod interdikt. Fridrik je kona no poražen u bici kod Parme (1248.), nakon ega je umro. Bio je to kraj Hohenštaufove vladarske ku e na Siciliji. Od tada su pape odlu ile Siciliju odvojiti od carstva. Prvi njihov problem bio je kako na i za Siciliju onoga koji ne bi imao nikakvo pravo na carstvo. Našli su pogodnu osobu u Anžuvincu Karlu I., bratu francuskog kralja. Papinstvo i Habsburgovci (Welfovi): Papa Grgur X. je dao carsku krunu Rudolfu Habsburškom, koji je obe ao da e biti poslušan te je izabran za cara (1273.). Karl Anžuvinac osigurao je svoju vlast nad Sicilijom porazivši Fridrikova dva sina, Manfreda i Konradina. Me utim, uskoro se Sicilija pobunila u gerilskom ratu protiv francuskog okupatora. Papa je tako stekao glas imperijalisti kog tla itelja. Kada je trebalo izabrati papu, oba kandidata (Orsini, koji je bio naklonjen francuskim potomcima Anžuvinca Karla I. i Colonna, koji je bio naklonjen španjolskoj vladarskoj ku i Aragon), odbijena su i izabran je za papu Pietro del Morrone, neobrazovani pustinjak, koji je došao na prijestolje kao Celestin V. TRE E RAZDOBLJE (1300.-1520.): OPADANJE SISTEMA
PREGLED POVIJESTI CRKVE 99

Stephen Etches

Ovo je razdoblje okarakterizirano sljede im: 1. Papinska ekskomuniciranja su gubila svoj utjecaj; 2. Indulgencije su po ele gubiti svoju vrijednost. Kona no su se dijelile svakome bez ikakvoga ve ega duhovnog ili politi kog razloga; 3. Njegov politi ki suverenitet je slabio i postepeno bio zamijenjen dostojanstvom arbitera (posrednika) u politi kim sukobima. Kako nacionalizam postaje važnijim, zna aj duhovnosti pada; 4. Dok je papinstvo nastavljalo funkcionirati kao birokratska institucija, gubilo je svoj utjecaj u korist malih neslužbenih skupina u crkvi, primjerice kod mistika i vjerske bra e Deventera. Prestalo je biti centar inovacija.

Papinstvo i Francuzi: Celestin se odrekao službe 1294 g. Bio je prvi papa koji je to u inio. Njegov nasljednik Bonifacije VIII. bio je politi ki papa. Iako mu Hohenštaufovci nisu smetali, na pomolu je bila nova opasnost: Nacionalna svijest koja se željela osloboditi papinske kontrole. Papa se uskoro sukobio s Francuzima, vode om silom u to doba. Francuski kralj Filip IV. Lijepi želio se dokopati crkvenog novca (da financira rat protiv engleza) pa je sve enstvu nametnuo porez. Po ela je žestoka borba. Papa je na kraju izdao bulu Unam sanctam kojom je potvrdio tradicionalnu papinsku tvrdnju da je papa vrhovni vladar krš anske Europe i društvenoga poretka. Zaklju io je: Svako se ljudsko stvorenje, da bi se spasilo, mora pokoriti Rimskom visokom sve eniku. Filipovi savjetnici odgovorili su na to pismenom optužbom u kojoj su Bonifacija optužili za ubojstvo, krivovjerje, simoniju (kupovanje crkvene pozicije), preljubu, raskol te da mu je ljubimac avo. Papa ga je ekskomunicirao, a Francuzi su izvršili napad na papinsku pala u u Canossi, južno od Rima. Papa im je jedva uspio uma i, ali je ubrzo umro od pretrpljenog šoka. Od tada su Francuzi odlu ili vršiti pritisak na papinstvo, kako bi ga pokorili, i na kardinale, koji su bili podijeljeni na stranke onih koji su bili protiv i oni koji su bili za Francuze. Nadbiskup Bordeauxa izabran je za papu 1305. g. (uzeo je ime Klement V.), me utim, nije želio napustiti rodnu Francusku pa se preselio u Avignon, gdje je ve ina papa boravila ostatak stolje a (budu i da su svi bili profrancuski orijentirani). Za vladavine Klementa V., Francuzima je odobreno ukinu e redove templara i hospitalaca, kako bi se domogli njihovih posjeda i bogatstava. U to je vrijeme papinstvo postalo trgova ki i birokratski usmjereno. Francuzi su se pobrinuli za kontrolu nad papinskim izborima: 82% kardinala bili su Francuzi, 13% Talijani a 5% ostale narodnosti. Jedna posljedica odsutnosti papinstva od Italiji je bila razvijanje renesance u Italiji bez ograni avanja umjetni ke genije u ime crkve. Druga posljedica je bila slijede a: mnogo intelektualaca su iskoristili priliku da napade papinstvo, naro ito Marsilije iz Padove (rektor Pariskog universiteta), i Wil–liam Okamski. Obadve je saštitio Luji Bavarski koji je bio tako er kasnije izop en od pape. Obadva ovi mislioci su tvrdili da Biblija mora biti izvor doktrine i da svako neslaganaje mora biti riješeno na demokratski na in od najvišeg crkvenog sabora, a ne od jednog ovjeka koji djeluje kao duhovi diktator. Protestantski reformatori su kasnije iskoristili ove ideje.
PREGLED POVIJESTI CRKVE 100

Stephen Etches

Grgur XI. se vratio u Rim. Kada je umro, Rimljani su zahtijevali papu Talijana. Kardinali su se na koncu složili i izabrali Urbana VI. Me utim, uskoro se kardinalima pokazao kao veliki diktator pa su izabrali drugog papu, Klementa VII., koji se nakon borbi s protupapama povukao u Avignon. Neke su zemlje pružale podršku jednom papi, a druge drugom. Kardinali su pokušavali zalije iti raskol, sastali se i izabrali tre eg ovjeka, Aleksandra V. Sabor u Konstanci sastao se 1414. g. i izabrao Martina V. za papu. Martin nije ak bio ni sve enik, kada je bio izbran za papu i hitno je morao biti imenovan sve enikom, zatim posve en kao biskup i ustoli en kao papa! Me utim, došlo je do druge podjele izme u sabora (kardinala) u Ferrari i sabora u Baslu. Svaki je sabor izabrao protupapu, no jedan se papa povukao.

Papinstvo i renesansa: Nakon toga je papinstvo u potpunosti postalo talijanska ustanova i po elo je slavno doba renesansnog papinstva. Prvi papa, Nikola V. pružio je uzor ostalima zanimanjem za umjetnost, ukrasno graditeljstvo, humanizam, prou avanje gr kog itd. Aleksandar je bio najkontroverzniji papa tog smjera: Poslužio se turskom pomo i u borbi protiv Francuza. Usred tih politi kih okršaja, propovjednik Savonarola je pogubljen u Firenci zbog suprotstavljanja papi i prijateljstva s Francuzima. Tre e razdoblje papinstva prije svega je bilo razdoblje pove anja inflacije. Prve povelje o oproštenju grijeha (indulgencije) dane su svakom onom tko bi se uklju io u križarski rat (1095.). Smatrane su zamjenom za sve ostale vrste potpore i stoga su osiguravale izravan ulazak u nebo križaru koji se umro u stanju pokajanja i priznanja grijeha. Taj je postupak postepeno poprimio takve razmjere, da je svatko uz naknadu mogao dobiti oproštenje grijeha. To je dovelo do duhovne ' inflacije' i indulgencije su malo vrijedile. Na kraju srednjovjekovnog razdoblja papi su se sve više suprotstavili: a. Hus i Wycliffe; b. Svjetovni pisci kao što su Boccaccio, Langland i Chaucer; c. Vladarima se u politi kom smislu nije svi ala odanost njihovih podanika papi.

RAZVOJ DOGME U SREDNJOVJEKOVNOM RAZDOBLJU
hereza po kojoj je Isus bio ovjek koji je živio bezgrešnim životom i kojeg je Bog posinio. To se shva anje prvi puta pojavilo u Španjolskoj koncem 8. st., a drugi puta za vladavine Karla Velikog. Alkuin je to shva anje pobijao u svom djelu pod naslovom ' Protiv Felixa' (španjolskog biskupa). Iza te hereze krila se nemogu nost prihva anja ideje utjelovljenja (vjerojatno zbog arijanizma ili islama u Španjolskoj). Kasnije su Abélard i Lombardo došli do istog shva anja žele i zaštititi platonsku ideju Božje nepromjenljivosti.

ADOPCIJANIZAM (dinami ki monarhijanizam) je

PREGLED POVIJESTI CRKVE 101

Stephen Etches

DJEVICA MARIJA: Nekoliko redovnika je za vladavine Karla Velikog raspravljalo o pitanju stalnog Marijinog djevi anstva, shva anju koje je od 5. st. bilo široko prihva eno. Teolozi Karla Velikog trudili su se zaštititi Marijinu svetost i bezgrešnost (vjerojatno zato što im je u podsvijesti bilo to gnosti ko shva anje). PREDESTINACIJA – predmet o kojem se tako er mnogo raspravljalo u to vrijeme. Redovnik po imenu Gottschalk, koji je pomno prou avao Augustinovu teologiju, ini se da je prvi nau avao ' dvostruku predestinaciju' . Zbog toga je bio preslušavan na sudu, osu en i, nakraju, poslan u zatvor gdje je i umro. SAKRAMENTI: Hugo iz Sv. Viktora (poznatog samostana u Parižu) i Augustin izjavili su da ima trideset sakramenata, me utim, Petar Lombardo razvio je sustav po kojem ima sedam: Krst (krštenje), potvrda (krizma), euharistija (pri est), pomirenje (ispovijed, pokora), bolesni ko pomazanje (posljednja pomast), sveti red (zare enje) i ženidba (brak). To je shva anje proglašeno pravovjernim na etvrtom lateranskom saboru, a Toma Akvinski je u svojoj teologiji taj sustav u vrstio. Da bi nešto moglo biti sakramentom, morali su postojati: a) Vidljivi znakovi nevidljive milosti; b) Krist je to morao ustanoviti. Lombardo i Toma Akvinski su mislili da sakramenti daruju milost samim time što ih ovjek vrši (ex opere operato). Ljudi koji ih primaju mogu nevjerovanjem stvoriti prepreku milosti – to, naravno, nije mogu e kod nesvjesnog dojen eta ili umiru e osobe. To se shva anje dalje razvilo i po njemu krštenje, krizma i zare enje stavljaju neizbrisiv pe at na dušu pa se stoga ne mogu ponoviti.
Svakako Lombardo je nau io tako er da u sakramentu pokajanja, sve enik može proglasiti oproštenje grijeha (pod uvjetom pokajanja), ali ne može oprostiti grijesi. Na po etku i Toma Akvinski je držao ovaj pogled, ali kasnije ga je odbacio. Sve enik može oprostiti samo vremensku kaznu (kao izop enje) nametnuto od crkve. Me utim, dva najvažnija sakramenta jesu: Krštenje i Euharistija. KRŠTENJE: Na shva anje krštenja u velikoj je mjeri utjecala Augustinova rasprava s Pelagijem. U enje o izvornom grijehu s kojim je po eo Augustin, natjeralo je crkvu da vjeruje u potrebu krštenja za spasenje. Ljudi su to protuma ili na sljede i na in: Nekrštena dojen ad koja umru idu u limbus infantum (mjesto u istištu gdje se nalaze nekrštena djeca). Visoka stopa smrtnosti dojen adi dovela je do krštenja djece u prvim minutama ro enja, koje su esto obavljale babice. Pored toga, budu i da se Europa po ela smatrati krš anskom zemljom, krstila su se uglavnom djeca i stalno se vršio pritisak da se krštenje obavi što prije. Prekinuta je starija tradicija Uskršnjih krštenja. Isto tako nije bilo mogu e da biskup položi ruke (ili pomaže) kandidata prilikom krštenja pa je to preneseno na drugi obred – krizmu. U po etku to nije bio važan sakramenat. EUHARISTIJA: Do 1000. g. sve je više ljudi vjerovalo da prilikom euharistije sam znak postaje ono što ozna ava (nominalisti ko stajalište, temeljeno na Aristotelovom). Na

PREGLED POVIJESTI CRKVE 102

Stephen Etches

raspravi u svezi upotrebe beskvasnog kruha (azim) u 8. st. odlu eno je da se u Zapadnoj crkvi prilikom euharistije koristi hostija. Rathramnus je u 9. st. bio jedan od posljednjih pisaca koji je euharistijski kruh i vino opisao kao ' simbole' ; me utim, njegova je knjiga osu ena 1050. g. Suprotstavio se Pashazije Radbertu (785.-860.), opatu iz Corbie-a, koji je rekao da se euharistijski kruh i vino stvarno pretvaraju u tijelo i krv (pa je tako njegovo shva anje bilo prete a kasnije službene tvrdnje o transsupstancijaciji, koje je zasnovao na aristotelizmu, po kojem se mijenja sama temeljna bit). Berengar Tourski (1000.-1080.) tako er nije mogao prihvatiti ideju da bi ovjek stvarno mogao jesti Kristovo tijelo i piti njegovu krv, premda je rekao da se neka promjena dešavala. Lanfranc (1005.-1089.), canterburyjski nadbiskup, se suprotstavio Berengaru rekavši da se mijenja sama temeljna bit. Lanfrancovo shva anje nazvano je ' transsupstancijacija' i kasnije postalo službenim crkvenim u enjem koje je bilo potkrijepljeno aristotelskom logikom (kako ju je tuma io Toma Akvinski). Prema tom u enju, simbol je istobitan s objektom kojeg ozna ava. To je u enje etvrti lateranski sabor (1215.) proglasio službenim, pozvavši se na autoritet Tome Akvinskog. Prirodni elementi kruha i vina, upotrijebljeni za misu, bili su pretvoreni kroz milost u tijelo i krv Kristovu. Ta milost je bila svjesno prihva ena od vjernika, koji su sudjelovali u duhovnom zajedništvu Krista jednostavno dok su jeli posve eni kruh. Transsupstancijacija je uzrokovala naglašavanje do vrhunca u obredu; sve više pobožnosti izvan liturgije; novi blagdan Tijelovo; zabranjeno je laicima uzimati vino (da ne bi prolili pretvoreno vino i tako uzrokovali sablazan). Razvijene su teorije prema kojima je kroz prinošenje Krista u obliku kruha i vina za vrijeme misnog žrtvovanja dan otkup za žive i mrtve. To je kasnije dovelo do pove anja broja misa za mrtve u srednjem vijeku.

OTKUPLJENJE: Dvije najzna ajnije teorije objavljene u srednjem vijeku jesu Anselmova i Abélardova. Anselmo (1033.-1109.) je bio canterburyjski nadbiskup, postavljen u službu uo i provale Normana. Kao ve ina skolastike on je želio sve objasniti racjonalno. Njegovo najve e teološko djelo bilo je 'Cur Deus Homo?' (Zašto je Bog postao ovjekom?). Anselmo je odgovorio da grijeh traži naknadu koju ljudi sami ne mogu nikada platiti, jer u slu aju da je ne plate moraju biti uništeni. Me utim, Kristova smrt ima takvu vrijednost da ' zadovoljava' oskvrnjeno Božje veli anstvo i zaslužuje nagradu. Otac stoga ovje anstvu pruža spasenje (koje, kako to prili i, daje crkva) zbog Kristove zasluge. Ove zasluge upisane su u dobro odabranih (Anselm je bio augustinac) U pozadini ovog shva anja je feudalno ure enje sa svojim pojmovima asti, zasluga i nagrada. Grijeh se smatra uvredom u odnosu prema Bogu. Uvreda traži osvetu. Krist (koji je bio Bog) uvrije en je na križu ponižavaju om smr u. Pravda zahtijeva da se Kristu plati odšteta (za lažnu optužbu); me utim, Krist je Bog koji ne treba odštete pa se tako odšteta (zasluzi) može prenijeti na grešnike. Anselmo ne kaže da se ovdje radi o zadovoljenju Božjih pravednih zahtjeva kroz kažnjavanje Krista umjesto grešnika, ve da postoji zadovoljenje (uvrede) umjesto kazne. To nije biblijsko u enje. Moderna paralela bi bila slu aj glumice
PREGLED POVIJESTI CRKVE 103 Stephen Etches

kojia optuži popularne novine za klevetanje zbog skurilnog lanka. Sud odlu uje da su novine krive te moraju platiti glumici milijun dolara odštetu (jer se ina ej riskira zatvor). Me utim, glumica je vrlo bogata i ne treba ovu svotu, pa ju dodijeluje humanitarnoj organizaciji. Na isti na in Crkva dodijeluje Kristove zasluge vjernicima Petar (Pierre) Abélard (1079.-1142.) je poznat kao skolastik sklon liberalizmu. Tako er je bio uklju en u teološke raspre i prvi je iznio teoriju moralnog utjecaja, kao objašnjenje onoga što se dogodilo na križu. Tvrdio je da otkupljenje zna i žarko ljubiti Boga. Patnja (Kristovo trpljenje) je sredstvo kojim se ta neograni ena ljubav u nama pobu uje. Svrha križa nije stoga da proizvede nešto za nas (da iskupi naš grijeh i pomiri nas s Bogom), ve da proizvede nešto u nama: Križ nas odvla i od našeg sadašnjeg lošeg na ina života. Ta je teorija bila neiskorištena sve do 19. st. kada ju je oživio Horacije Bushnell. To je u biti subjektivno shva anje koje naglašava snagu, a ne krivnju grijeha. Petar Lombardo je bio Abélardov u enik.

CRKVENA PRAKSA
Zapadno krš anstvo u vrijeme Inocenta III. je obuhva alo oko 70 milijuna lanova, podijeljenih na 400 biskupija, kojima je upravljao biskup ili nadbiskup. Svi biskupi i nadbiskupi su bili podre eni rimskom papi. Biskupi su obi no bili porijeklom iz velikaških obitelji, a tako er su služili kao gra anski upravitelji. Strogo su nadgledali župe kojima su upravljali sve enici, obi no porijeklom iz nižih slojeva. Budu i da nije bilo škola, u kojima bi kandidati bili osposobljeni za službu, oni koji su se željeli zarediti prijavili su se tri dana prije obreda zare enja i prisustvovali trodnevnom usmenom ispitu. Kandidat je morao imati barem dvadeset etiri godine, nije smio biti porijeklom rob, nezakonito dijete ili imati tjelesne mane. Posao mu se sastojao u služenju mise, krštavanju, slušanju ispovijedi, posje ivanju bolesnih i pokapanju mrtvih. Svoje je župljane poticao na brigu za siromašne. Mogao je biti i kapelan zadruga (neka vrsta sindikata). Lokalni sve enik se esto nije mnogo razlikovao od svojih župljana, iako je u teoriji i teologiji trebala postojati jasna razlika, u skladu s grgurovskim pojmom sve enstva. S tim ciljem odre eno je da moraju ostati neženje, budu i da se došlo do zaklju ka da je brak najvažniji inilac integracije u društvu. Svi su sve eni ki brakovi kona no proglašeni nezakonitima na Drugom lateranskom saboru 1139. g. Sve enici su se takoer morali druga ije odijevati, nositi sutanu (po uzoru na rimske toge). Odvojenje sve enstva od ljudi je prilikom mise bilo veoma o ito. Tendencije u svezi sa sakramentima koje su promijenile narav mise, još su više izražene u Srednjem vijeku. U estvovanje laika postepeno je svedeno na nulu, tako da su uglavnom postali promatra i. Srednjevjekovni sve enik je morao nositi posebno izra enu odje u i šaptati molitve na latinskom. Kada je došlo vrijeme pri esti, svi su vjerni primali ' kola 'umo en u vino. Samo su redovnici i sve enice redovito primali pri est. Glavni cilj laika koji je dolazio na misu, bio je da vidi uzdignutu hostiju. Mnogi su lutali gradom od crkve do crkve samo da bi vidjeli
PREGLED POVIJESTI CRKVE 104

Stephen Etches

podizanje hostije. Ta je ideja razvijena u blagdanu Tijelovo kada je itav grad izlazio da vidi hostiju u zlatnoj monstranci. Uo i reformacije religija je sve više bivala osobna stvar. Sve je više bilo privatnih kapela. Krist koji trpi zamjenjuje Boga, strogog suca. Jadna Djevica Marija sli nija je smrtnoj ženi i za nju su gra ena svetišta za svetištem. Korištenje krunice, molitva ' Zdravo Marijo' i blagdani Bogorodice bili su sve eš i. U umjetnosti se po eo isticati motiv Isusovog srca koje krvari. Euharistijska uda bila su eš a nakon 13. st. Razlog tome bilo je sve ve e naglašavanje novoplatonizma u crkvi i misti no propovijedanje Bernarda iz Clairveauxa, te drugih poput njega. Bila je to serija od sedam glavnih i bezbroj malih pohoda na Levant od strane Zapadnih Europljana izme u 1095. i 1291. Križarski ratovi (pohodi) otpo eli su neposredno zbog dva razloga: Krš ani su išli na hodo aš e u Svetu Zemlju i to dosta u toku Srednjeg vijeka, ali sa dolaskom Turaka Seldžuka njihova su putovanja bila sprije ena. Poslije zarobljavanja Jeruzalema od strane njihovih drugova Muslimana, Seldžuci su nagrnuli prema sjeveru i pobijedili Bizantske snage u bici kod Manzikert (1071.). U toku nekoliko sljede ih godina, Mala Azija, glavno regrutno podru je za bizantsku vojsku, bila je izgubljena i imperator je pisao zapadnim vladarima i papi traže i pla enike s kojima bi ponovo zadobio svoje izgubljene teritorije. Arapi su, svakako, bili vladari Palestine od 636. kada su dobili odlu nu bitku kod Jarmuka, ali su dopuštali hodo aš a u sveta mjesta. Me utim, oni su plja kali zlato iz krš anskih crkava, kojim su izgradili svoje dvije džamije na mjestu bivšeg Solomonovog Hrama. Godine 1010. kalifat je sistematski uništio preostali dio crkava i ženskih samostana (kojih je bilo na stotine). Uništenje jednog dijela crkava Svetog Groba, bio je jedan od imbenika koji je iznjedrio krstaše. No, problem se zagor io dolaskom barbarskih Turaka koji su bili tek od nedavno obra eni na islam. Postojali su i drugi razlozi koji su išli u prilog križarskom ratu: 1. Mogu nost osve ivanja Muslimanima; 2. Kraj svijeta se bližio (tako su barem mislili); 3. Ljudi su smatrali sveti rat brzim putem u nebo; 4. Teška ekonomska stanja u Europi; Fatimidi su ko ili svaku trgovinu s krš anskom Europom; glad je bila kroni na pojava; Europom je harala neka strašna epidemija (kuga?); odatle je nastala želja za bijegom od takvih stvarnosti; 5. Papa je vidio križarske ratove kao divnu prigodu usmjeravanja energije plemi a-ratnika u pozitivnijem pravcu. Križari su bili hodo asnici s razlikama. Bio je to novi na in koji otvara asketski put spasenju za vojnike. Preko svojih oklopnih košulja nosili su bijele odore (s crvenim križevima na njima), koje su bile iste boje kao cistercitske odore (Bernardov vlastiti red). Ovo je simboliziralo ujedinjenje samostanske strogo e s duhom viteštva; 6. Interesi križara i talijanskih trgovaca su se poklapali. Velika trgovina je dolazila iz Venecije i Genove. Bez prijevoza (la a) kojeg su oni osigurali, križarski bi ratovi bili nemogu i, što se ti e pozadine. Razlog tome je bio da

KRIŽARSKI RATOVI

PREGLED POVIJESTI CRKVE 105

Stephen Etches

Grci iz Bizantskoga carstva nisu pomagali križarima u održavanju svojih rezervi namirnica na liniji sa Zapadom. Papa je uputio poziv na sveti rat i odaziv je bio vrlo velik. Naravno da je za vojni pohod bio potreban ideološki temelj. Prvo, crkva je morala opravdati upotrebu sile. Njihovi skolastici su došli do zaklju ka da je takav pohod opravdan, ako je sredstvo bilo pravedno. Drugi argument je bio utemeljen na zakonu asti. Isus je bio lišen asti kad su Muslimani osvojili Jeruzalem pa je ta uvreda morala biti osve ena svetim ratom. Skolastici su tako er argumentirali da su Židovi skinuli Isusu ast raspevši Ga, pa je i ta uvreda trebala biti osve ena. To objašnjava zašto su križari ubili i Židove tokom tzv. seoskog križarskog rata. Prvi križarski rat podijelen je na dva dijela. Prvo dio koji je krenuo u boj bio je seoski križarski rat (pod vodstvom Petra Pustinjaka); sastojao se od tri glavne vojske i više manjih. Po ele su pokoljem nekolicine židovskih zajednica uz obale Rajne. Ve ina njih nije stigla dalje od Balkana, gdje su ih bizantske krš anske vlasti uništile osvetivši im se za plja kanje, ubojstva i hara enje koje su vršili gdje god su se nalazili. Ostatak su uništili Turci u Maloj Aziji – Muslimani su uništili one koji su poslije predaje odbili obra enje na islam. Godina je bila 1096. – ak 30 godina poslije normanske invazije Engleske.

krenuo je u napad ve godinu dana kasnije. Vojska se sastojala od 45.000 ljudi od kojih su samo 15.000 bili vitezovi. Križari su porazili glavnu tursku vojsku tokom prekra enja Turske i opkolili Antiohiju, koju su na kraju osvojili. Tako er su porazili drugi turski odred, poslan da ponovo osvoji grad. Od Antiohije je krenulo samo oko 15.000 na Jeruzalem. Osvojili su Jeruzalem bez ve ih poteško a, ali su inzistirali na pogubljenju mnogih svojih neprijatelja. Nastanili su se uz obalu, jer su Turci Seldžuci (koji su vladali Sirijom) i Fatimidi u Egiptu bili me usobno podijeljeni. Ostale dvije muslimanske sile nisu se zanimale za sudbinu Palestine. Da bi došli do Jeruzalema, mnogi su išli putem Carigrada gdje su se, na veliko iznena enje cara, ponašali kao napada ka vojska. Veliki slojevi pu anstva Sirije i Palestine su pripadali monofizitskom krš anstvu (naro ito Armenija i Edesa), iako su nad njima vladali muslimanski vladari. Ovo je pomoglo križarima. Me utim, gr ki krš ani koji su bili gra ani Bizantskog carstva, nisu se uklju ili u Sveti rat križara, jer su sumnjali u njih. Kada su ostvarili svoje ciljeve u Palestini, osnovali su nekoliko križarskih (zapravo frana kih) kraljevina. Službeno je postojala samo jedna – kraljevina Jeruzalema – me utim, zbog suparni kih vladara postojale su tako er ' grofovija Edesa'(današnja Urfa), ' kneževina Antiohija'i ' grofovija Tripolis' . Ve ina vitezova se, kada su osvojili zemlju, vratila natrag, budu i da su izvršili svoju dužnost. Trebalo se, me utim, u vrstiti. To je u injeno za vladavine Balduina I. (1100.-1118.). Osnovana su dva tzv. viteška reda za obranu Svete zemlje – templari i hospitalci ili ivanovci. Izvorno su templari bili osnovani zbog obrane hodo asnika, putuju i od obale do Jeruzalema, a hospitalci za zbrinjavanje bolesnih hodo asnika u Jeruzalemu. Luke koje su bile zauzete osigurane su, a morske veze osigurane

PRVI KRIŽARSKI RAT: Prvi pravi križarski rat

PREGLED POVIJESTI CRKVE 106

Stephen Etches

genovskim brodovima koji su zauzeli dva preostala središta otpora (Tir i Aškalon) i zavladali itavom obalom od Latakije do Jafe. Europljani su bili pobu eni da se premjeste u Palestinu kao slobodni ljudi (tj. ne kao kmetovi). Da bi vladali u unutrašnjosti, morali su se oslanjati na niz tvr ava koje su sagradili (naro ito u Siriji); me utim, nisu imali dovoljno radne snage. Te su tvr ave opskrbili posadom dva križarska reda, koja su regrutirali iz redova pla enika. Me utim, nigdje nije postojao više od oko 300 templara. Najpozitivna posljedica prvog križarskog rata je bila slijede a: bizantski car je dobio ponovno zapadni dio svog carstva (u Maloj Aziji), koju je izgubio prethodno turcima, ali onda je pala pod kontrolom Zapada kad su križari utjemelili svoje vlastite države u Palestini. U stvari cijelo carstvo je palo pod ekonomskom kontrolu Zapada, posebno pod kontrolom Metla ke republike, koja je dobila sve trgovni ka prava kao nagrada za vra anje zemlje pod prethodnom kontrolom turaka. Kasnije su se Muslimani pregrupirali i napali kraljevstvo Edese. Zengi, attabeg Moussula i njegov sin Nur-ed-Din s velikim obredom, uklju ivši muslimanske Kurde, iskoristili su priliku privremene odsutnosti vojvode Edesa i zauzeli glavni grad 1144. To je potreslo itavu Europu koja je pokrenula...

DRUGI KRIŽARSKI RAT: Bernard iz Clairveauxa je bio veliki um iz ovoga križarskog rata. Pet vojski je otišlo od Europe (1147.), sve pod vodstvom Luja VII., francuskog kralja i Konrada III., njema kog cara. Taj rat se uvelike odvijao u velikom razmjeru kao svjetski rat protiv svih neznabožaca; napravili su pohod protiv Maura u Španjolskoj i Portugalu, protiv poganskih Slavena na Istoku i protiv Turaka u Palestini. Nakon neuspjeha Drugoga križarskog rata, krš ani su bili smeteni i smatrali su da je razlog neuspjeha izdaja Isto nih krš ana (tj. pravoslavaca). U skladu s tim, Bernard iz Clairveaux-a po eo je predlagati pokretanje križarskog rata za napad na Carigrad. (To se dogodilo 1204. g. kada je venecijanski dužd nagovorio vitezove – etvrti križarski rat – da opsjednu i zauzmu Carigrad.) Me utim, Drugi križarski rat nije uspio. Nijemce, koji su prolazili kroz Tursku, porazili su Turci. Osim toga, Turci su stalno napadali Francuze, koji su ih slijedeli. Neki su uspjeli sti i u Antiohiju, odlu ivši zauzeti Damask, ali nisu uspjeli. Dakle, po eli su velik program gra enja da bi obranile križarske teritorije od napada iz Sirije, koju su sada okupirali Muslimani. Taj su program izvršili templari i hospitalci, zahvaljuju i nov anim sredstvima pribavljenim od zakupa svojih zemjišta svugdje u Europi. Imali su organizaciju poput naših današnjih mnogonarodnih trgova kih društava. Nakon što su se križari povukli, pala je Antiohija. Kraljevstvo Jeruzalema je bilo u neredu zbog gubitka kralja, a savezništvo, koje je uslijedilo, omogu ilo je Saladinu, kurdskom zamjeniku Nur-ed-Dinu, poraz nad križarima kod Hatina (1187. g.) i osvajanje Jeruzalema. Taj poraz je prouzro io... KRIŽARSKI RAT, nazvan "Pohod kraljeva", jer su ga vodili Rikard I. Lavljeg Srca, francuski kralj Filip II. August i njema ko-rimski car Fridrik I.
PREGLED POVIJESTI CRKVE 107 Stephen Etches

TRE I

Barbarossa (Ri obradi). Fridrik se utopio zbog sr anog napada prelaze i rijeku u Maloj Aziji. Filip i Rikard su se borili sve do Filipovog povratka u Francusku. Rikardova vojska je trebala godinu dana da stigne u Palestinu. Na putu je neke detašmane svoje vojske skrenuo da se bore protiv Maura u Španjolskoj; neki su otišli do Sicilije da oslobode njegovu sestru, koja je bila opkoljena u Messini. Dio je njegove flote pretrpio brodolom kod Cipra i Rikard je osvojio cijeli otok bizantskog vladara. Poslije dolaska u Palestini Rikard je uspio ponovo osvojiti neku teritoriju, ali ne i sam Jeruzalem. Po prvi puta se morao suprotstaviti Saladinu, politi kom avanturisti kurdskog porijekla. Pobijedio ga je kod Arsufa i nagovorio ga da dopusti da krš anski hodo asnici posjete Jeruzalem. ak je pokušavao ugovarati brak izme u Rikardove sestre (udovice) i Saladinova brata da sjedine dvije strane, ali je gospodarica odbila vjen ati se s Muslimanom. Rikard nije opkolio Jeruzalem, jer se morao boriti sa Saladinovom, vojskom koja je tumarala u ovom podru ju. Rikarda su na povratku zarobili austrijski i njema ki feudalci ljubomorni na njegov uspjeh, vrativši mu slobodu tek kada je platio otkupninu! Za vrijeme ovog rata osnovan je teutonski ili njema ki viteški red i to od strane trgovaca iz Bremena i Libeka za vrijeme opsade u Akonu 1199. god. Ova odluka je kasnije bila potvr ena i pape Klementa III. i taj red je zatim igrao važnu ulogu u Saskoj. Poslije pada Akona, koji obilježava kraj križarskih ratova, red se preselio na Marienburg (Malbork u sadašnjoj Poljskoj) gdje su osnovali novi glavni stan.

ETVRTI KRIŽARSKI RAT (1202.-04.) su vodili pretežno francuski feudalci, uglavnom prema direktivi Mle ana. Francusko je plemstvo naru ilo kod Mle ana izgradnju flote za prevoženje velike vojske do Palestine. Mle ani su sagradili brodove, ali svi vojnici nisu stigli. Kao rezultat, križari nisu mogli skupiti dovoljno novaca da bi platili sve. Dužd Venecije predložio im je da mu mogu dugovati ostatak novca, koji e mu vratiti plja kom. Osim toga, on se želio osvetiti za protulatinske pobune i masakr u latinskom kvartu Carigrada 1170. god. Žrtvom tih križara pao je, uz pokolj i plja ku, najprije Zadar (1202.), kojeg su dobili natrag za Veneciju. Poslije su krenuli na put u Carigrad. Razlog toga bio je da se brat svrgnutog bizantskog cara (Aleksije IV.) susreo s Rikardom i zamolio ga da mu pomognu dobiti prijestolje natrag u zamjenu za uplate. Rikard je prihvatio izuzetak. Osvojio je Carigrad i car je bio ponovo postavljen na prijestolje. Ali, car je platio samo dio novca. Dakle, da bi dobili ostatak novca kojeg su dugovali duždu, morali su osvojiti Carigrad još jednom da bi zaplijenili riznice grada. Crkveno zlato i srebro bilo je oplja kano. Prostitutka je zauzela mjesto na tronu patrijarha pjevaju i lascivne i bestidne pjesme na normanskom francuskom. A onda su podijelili plijen: Jedan dio plijena za vojnike-pješake, dva dijela za sve enike, a lavlji udio za Veneciju!
U Carigradu je bilo ugrabljeno puno plijena i doneseno natrag u Veneciju, gdje se još uvijek može na i u crkvama i muzejima. Rezultat tog rata bio je osvajanje Carigrada i osnivanje Latinskog kraljevstva u tom podru ju. To kraljevstvo

PREGLED POVIJESTI CRKVE 108

Stephen Etches

potrajalo je od 1204.-1261. g. a podru ja carstva podijeljena su na feudalne posjede darovane križarima. Postavljen je zapadni patrijarh, ali Zapadna crkva nije ostavila velik dojam na isto no stanovništvo. Križari nisu ni stigli u Svetu zemlju, jer se sva oštrica rata okrenula protiv oslabljenog Bizanta. Križari su u razdoblju o kojem govorimo (13. st.) bili ograni eni na obalni dio s glavnim gradom Akonom. Bilo je skoro toliko zavade izme u križara koliko i izme u muslimanskih protivnika. Križarstvo, usprkos seriji neuspjeha na Istoku, postalo je glavni instrument papinske politike. U ranom 13. stolje u papa se bavio organiziranjem križarskih ratova u Španjolskoj, na balti kim podru jima i u južnoj Francuskoj protiv albigenza. Uslijedio je križarski rat djece koji je bio fijasko. Rat je bio osnovan na ideji da samo dje ja isto a može dobiti Božju pomo i ponovo osvojiti Sveti grad. Na kraju su mnoge od njih nesavjesni trgovci prodali u ropstvo kad su ih silom odveli do Tunisa.

PETI KRIŽARSKI RAT bio je pokrenut od strane Inocenta III., 1219. g., s ciljem osvajanja Egipta, prema novoj strategiji. Egipat je sada postao meta ve ih križarskih ratova kao važno mjesto koje treba osvojiti. Ovaj je križarski rat izmislilo papinstvo u crkvi Sv. Ivana Lateranskog u Rimu. Križari su krenuli na put iz Akona. Poslije prvog uspjeha u osvajanju Damietta, napredovali su prema Kairu, ali su zatim morali stati. Vojska je bila bez vo e – njema ki car, Fridrik II. nije stigao sve do 18. mjeseca. Na kraju, papinski je izaslanik odlu io marširati dalje bez njega. Nažalost, Nil je poplavio podru je, a križari su zaglibili. Bili su prisiljeni prihvatiti ponižavaju e pomirbene uslove. Fridrika je, na kraju, papa ekskomunicirao. Fridrik II. nije stigao sve do 1228., kada je velik dio križara ve krenuo ku i, dakle sve do tog vremena postojao je peti križarski rat. Križari su izvršili opsadu na grad Damietta u Egiptu, kada se jedan fratar bore i se, predao muslimanskim vojnicima i zamolio ih da ga odvedu svom vo i. To je bio Franjo Asiški. On je putovao iz Italije da bi obratio Sultana. Na veliko u enje, straža ga je odvela vladaru i ovaj ga je ljubazno primio. Franjo je objasnio sultanu zasluge krš anstva, a onda je zamolio da se zapali loma a u koju bi zakora io kako bi demonstrirao predanost svojoj vjeri i rekao mu, da ga vatra ne e dota i. Sultan je bio razuman ovjek i rekao je ' ne'ovakvom iskazivanju oduševljenja. Ipak je saslušao i otpustio Franju da ide mirno svojim putem. Legenda je dodala i drugo poglavlje. Kada se Franjo vratio u Italiju, susreo ga je netko koji je isto tako bio svojevoljan kao i on sam, zapravo car Fridrik II., ovjek toliko nezasitne ljubopitljivosti. Car ga je brzo zaklju ao u jednu sobu s divnom djevojkom i namjestio se posmatrati ovaj susret kroz klju aonicu. Sveti Franjo, koji se javlja u ovoj pri i nešto kao piroman, imao je fino rješenje. On e le i s djevojkom, rekao joj je, ako mu se ona pridruži na krevetu kod crveno užarenih ugljena koje je on povadio iz vatre. Car je bio toliko impresioniran da je uklonio djevojku i proveo no u žarkoj diskusiji s Franjom.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 109

Stephen Etches

Fridrik II., koji je nakon duge bolesti stigao ve na kraju (1228.). Pristup do Jerusalema za krš anske hodo asnike bio je omogu en vrsnim pregovorima Fridrika vo enim sa Sultanom 1228. god, ali pod uvjetom da i Židovima i Muslimanima bude dat slobodan pristup Svetim mjestima. U ovom asu obje su strane bile podijeljene i prepirale su se jedna s drugom. Dakle, ni jedna ni druga strana nije napredovala. Onda su križari ponovo izgubili Jeruzalem 1244. g. kad su Turci napali od sjevera i oslobodili Sveti grad od njema ke posade. Ovo je vodilo do sedmog križarskog rata. Potom je papa vodio pohod protiv Fridrika II., kojeg je papa na kraju porazio. Fridrik II. je bio veoma širokouman za svoje doba; dolazio je sa Sicilije gdje su islam, isto no i zapadno krš anstvo zajedni ki živjeli dugo vrijeme. Bio je nazvan krštenim Sultanom zato što je držao harem. Jeruzalem je nazvao gradom triju religija. Europa je bila ovim sablažnjena i papa je zagovarao križarski rat protiv Sicilije! Ali pristup Jeruzalemu ponovo je bio izgubljen. No onda je došao na scenu Rikard Kornvalski i potpisao dogovor s Egiptom i ponovo zadobio Jeruzalem. Dalje su tekli doga aji protiv križara i na kraju su izgubili sve osim jednog uskoga pojasa duž obale Palestine.

ŠESTI KRIŽARSKI RAT je poveo ekskomunicirani

SEDMI KRIŽARSKI RAT: Luj IX. je poveo sedmi križarski rat (1248.), koji je pošao od Aigues Mortes (u južnoj Francuskoj), ali ovoga puta protiv Egipta, kojeg je namjeravao porobiti i tako osigurati Palestinu. Nije uspio i bio je uhva en. Luj je to pripisao svom raspuštenom životu. Morao se platiti velik otkup za njegovo oslobo enje. Zatim je išao do Cezareje, gdje je utvrdio grad kao pokora. etrnaest godina kasnije ova utvr enja je rušio marmelu ki sultan Bajbars.
Godine 1270. Luj podiže drugu ekspediciju, ali je ona skrenula prema Tunisu, gdje se nadao vidjeti obra enje emira, koji je, mislio je Luj, sklon krš anstvu. Zapravo nije bio pa su Luj i križari opsjednuli Tunis. Kuga (uglavnom dizenterija i tifus), decimirala je križare za vrijeme opsade i Luj je umro. Nakon 1250. god. marmelu ki egipatski sultani postepeno su slomili križarsko zemljište u Palestini, dok nije pao posljednji križarski istureni položaj (Akon) Godine 1291. križari su izbjegli do Cipra, koji je postao novo središte operacija. Famagusta je preuzela ulogu Akona. Hospitalci su izbjegli do Rodosa gdje su izgradili glavni stan i ak postavili potporu na turskoj obali kod Bodruma. Nakon pada Rodosa, nastanili su se na Malti (1533.). Templari su tako er pustili Palestinu, ali nedugo potom (1307.) prisilno ih je raspustio Filip Lijepi u Francuskoj koji je želio dohvatiti bogatstvo ovoga reda. I hospitalci i njema ki vitezovi pregrupirani su i bavili su se sljede im bitkama: Hospitalci su stalno napadali muslimansko brodovlje u Mediteranu, dok su se njema ki vitezovi borili protiv poganskih Litavaca od baze u Marienburgu (danas: Malbork u današnjoj Poljskoj) gdje su izgradili relativno neovisnu križarsku državu s papinskom privolom. Dva daljnja križarska rata su bila vo ena na Balkanu da bi sprije ili muslimansko napredovanje, ali ni jedan ni drugi

PREGLED POVIJESTI CRKVE 110

Stephen Etches

nisu uspjeli – ni kod Nikopola (1396.), ni kod Varne (1444.) u Bugarskoj. Rezultati križarskih ratova su bili sljede i: 1. Križari nisu ostvarili svoje ciljeve, uglavnom zato što su se borili me u sobom pa nisu iskoristili stratešku premo . U nekoliko slu ajeva tokom križarskih ratova, zapadne vlasti su uvažile mogu nost sklapanja dogovora s Mongolima, da bi porazili Muslimane. Ovo se pak nikada nije ostvarilo. Mongoli u tom vremenu još nisu bili Muslimani i uvažili su prilago avanje krš anstvu, ali su se na kraju ipak odlu ili protiv njega. Njihovi motivi su bili upravljani njihovim vlastitim traženjima. Kada su Mongoli napredovali prema Palestini 1259. god., križari su mogli napraviti ugovor kojim bi im ovi mogli dati cijelu Palestinu kao tampon-državu izme u njih i egipatskih marmeluka. Oni nisu iskoristili ovu mogu nost i na kraju marmeluci su prošli kroz Palestinu i pobijedili Mongole 1260. god. u bici kod En Haroda. 2. Mnogi križari, koji su na Istoku živjeli neko vrijeme, prihvatili su isto ne obi aje (vidi obi aj moljenja krunice); 3. Doveli su do kona nog raskola izme u Pravoslavne i Katoli ke crkve. Osvajanje Carigrada isto njacima se duboko usjeklo u pam enje i bilo kakvi odnosi koji su još postojali izme u njih i Rima, pogoršali su se; 4. Križarske je ratove sada organizirao papa u borbi protiv heretika, kao što su bili albigenzi ili protiv bilo kojih drugih politi kih neprijatelja ( ak i katolika); 5. Za križarskih ratova osnivali su se tzv. viteški redovi, kao hospitalci ili ivanovci, templari, malteški vitezovi, teutonski ili njema ki viteški red, vitezovi sv. Lazara; 6. Neki su po eli govoriti u prilog mirnim misijama za obra anje Muslimana umjesto vojnih pohoda s ciljem da ih podjarme; 7. Križari su u vrstili neprijateljstvo izme u krš ana i Muslimana. Prije toga postojala je uvažena tolerancija Muslimana prema krš anima, koji su živjeli na njihovoj teritoriji, sve dok su krš ani redovno pla ali porez. Ali od tada pa na dalje su bili smrtni neprijatelji; 8. Neuspjeh križarskih ratova omogu io je muslimansku invaziju u južnu Europu, jer Zapad nije više imao pogodnu vojsku za obranu ovog podru ja; 9. Najve i dio spomenika u Jeruzalemu, izgra enih za vrijeme križarskih ratova, Muslimani su srušili kad su se vratili pod vodstvom sultana Bajbarsa. Crkve koje nisu bile srušene, pretvorene su u džamije ili islamske škole. Gra enje novih, krš anskih crkava ili spomenika bilo je zabranjeno, popravke odobrene samo s dozvolom muslimanske vlasti – eufemizam za pretjerane globe ili mita. Zvona nisu zvonila, a sve ani ophodi su postali izvanredni. Vrativši se, krš anski hodo asnici dali su izvješ e o strahu, o brzom hapšenju i smaknu u redovnika. Krš anima je bilo dozvoljeno posjetiti samo neka od svetih mjesta, koja su bila pod kontrolom muslimanskih obitelji!

ZNANOST I FILOZOFIJA U SREDNJEM VIJEKU
UVOD
U latinskom Zapadu je teologija i op enito nau avanje u Srednjem vijeku prolazilo kroz više stadija. Razdoblje od
PREGLED POVIJESTI CRKVE 111

Stephen Etches

476. do 1000. g. se naziva Mra no doba. Zapadna polovina Rimskog Carstva po ela se raspadati prije barbarske invazije krajem 4. st, a u 410. g. je sam grad Rim bio opsjednut. 476. g. zadnji zapadni imperator (car) bio je svrgnut od gotskog kralja i Zapadno carstvo prestaje egzistirati. Zapad su po eli napadati: S juga Muslimani u Španjolsku, sa sjevera Skandinavci. Za vrijeme ovih bura, jedino izu avanje koje se održalo, bilo je u samostanima. Jedino znanje filozofije koje su ljudi dobili, potjecalo je od Boetija. Došlo je do kratke renesanse za vrijeme Karla Velikog, iz koje je izišao jedini izvorni mislilac mra nog doba, filozof-teolog, Ivan Škot Eriugena. No, ne za dugo. Poslije Karlovog carovanja, vikinški su pohodi nanijeli daljnje pogoršanje. Teologija tog doba je bila ograni ena na samostane, a znanje je bilo svedeno na religiozno izgra ivanje i štovanje. U 11. se stolje u probu uje monaštvo, ali papinstvo sprovodi novu reformu o iš avaju i crkvu od korupcije. Tom se prilikom budi u enje. Teolog se suo ava s pitanjem odnosa vjere (teologija) i razuma (filozofija). To dovodi do skolasticizma, a teologija se po inje studirati van samostana. Pristupa se ispitivanju logike i spekulacije i raspravi; za teologa je bilo važnije biti izu en filozof nego Božji ovjek. Razum se koristio (npr. kod Anselma) da bi obranio vjeru. Petar Abélard je išao ak i dalje primjenjuju i filozofske metode u teologiji. Zbog toga ga je Bernard iz Clairveaux-a koji je zastupao stariju, samostansku teologiju, ukorio. Ali je Abélardove metode slijedio Petar Lombardo, koji je uživao Bernardovu podršku. U 13. st. teologija je ušla u novu i opasniju etapu. Filozofija se pojavila ne samo kao oru e teologije, ve kao suparni ki sustav mišljenja. Bilo je to onda kada su Aristotelova djela prevedena na latinski jezik. Suo en s ovim izazovom, Akvinski izvodi sintezu, dok su neki pokušali o uvati stariji platonisti ki svjetonazor (npr. Bonaventura). U 14. i 15. st. zabilježen je porast skepticizma o mogu nosti sklada teologije i filozofije. Ovaj proces je zapo eo Williamom Occamom. Filozofija i teologija su pošle svaka svojim putem. Prirodna teologija je bila zamijenjena golom vjerom u Božje otkrivenje, tj. nije ju se pokušavalo podržati razumom. Prakti na je duhovnost postala još misti nijom (usp. Toma Kempis), produžena platonskom linijom.

U ranom Srednjem vijeku, razdoblju nestabilnosti, u enje je bilo ograni eno na samostane u kojima su se nalazile škole za obrazovanje redovni kih pripravnika (no, u njima su se školovali i laici). Obrazovanje se odvijalo i u katedralnim školama, koje su preuzele vodstvo u 11. st., nakon što je redovni ki pokret posustao. Naprednim studentima ' Rektor' je predavao ' sedam slobodnih umjetnosti'(artes liberales). Ostali su u itelji mla e školarce pou avali latinskoj gramatici. Ve ina studenata postaju sve enici (tj. državni službenici). Diploma je u osnovi bila dozvola pou avanja. Glavne katedralne škole u Sjevernoj Europi u 11. st. su bile u Laonu, Parizu, Chartresu i Kölnu. Katedralne škole postepeno su se razvile u sveu ilišta (u po etku su to bile zadruge nastavnika ili školaraca, poput sindikata). Prva sveu ilišta bila su Bologna, Pariz, Salerno,

Razvoj znanosti i u enja

PREGLED POVIJESTI CRKVE 112

Stephen Etches

Oxford, Cambridge, Montpellier, Padova, Salamanca i Toulousu. Predavalo se ' sedam slobodnih umjetnosti' – rimski sustav znanja koji se smatrao neophodnim za obrazovanje jedne osobe. Iako je uklju ivao gramatiku, logiku, retoriku, kao i aritmetiku, geometriju, astronomiju i glazbu, predavanja logike ili filozofije su obi no zauzimala glavni dio nastavnog programa. Samo su diplomirani studenti mogli studirati medicinu, pravo i teologiju.

Misaona djelatnost u Srednjem vijeku nastavljena je temeljem onoga što je prethodilo – klasi ne gr ke filozofije, Biblije i u enje prvih krš anskih pisaca. Skolastici su sintetizirali sve te tokove mišljenja, da bi ih uklopili u logi ki sustav. Stoga nisu bili izvorni mislioci, ve sinteti ari i logi ari. Bili su oštroumni, me utim, vrtili su se u krugu, jer su im izvori bili pogrešni ili su razli iti sustavi bili me usobno nepomirljivi. Za njih je najvažniji bio sustav; sadržaj im nije bio toliko važan. Njihovi izvori su bili: 1. Biblija; me utim, onako kako je tuma e crkveni oci; 2. Prvi krš anski pisci – smatrali su ih nepogrešivima; 3. Gr ka filozofija, koja se mogla uskladiti s biblijskom teologijom jedino tako da se jedna od njih prilagodi drugoj. Skolastici se svejedno nisu me usobno slagali. Razvila su se tri zna ajna u enja srednjovjekovne skolastike: Platonski realizam s formulom ' op i pojmovi prije stvari' , aristotelovski realizam s formulom ' op i pojmovi u stvari' ,i nominalizam s formulom ' op i pojmovi poslije stvari' .

Razvoj filozofije i skolastike

pretpostavlja realnu opstojnost svijeta ideja. To je idealisti ko nau avanje po kojem op i pojmovi (ili univerzalije) realno postoje prije stvari (tj. prije stvaranja materija kao vje ne ideje u Božjom umu ili kao uro ene ideje u našem umu – v. Anselmo, Vilim od Champeauxa). Kona na stvarnost nije ono što vidimo (ono što je privremeno i prolazno), ve je to vje ni svijet ideja (stvari koje vidimo odrazi su tih ideja). Stoga se stvarnost nastavlja s neba na zemlju. Pristalice tog shva anja nazvani su ' realistima'jer su smatrali da ideje sa injavaju ' kona nu stvarnost' . Umjerenu varijantu tog realizma (konceptualizam) zastupali su Duns Skot i Abélard. Konceptualizam je u enje po kojem pojam nije uro en i postoji samo u mišljenju (tj. u materijalnom umu).

REALIZAM: Platonova idealisti ka ontologija, koja

NOMINALIZAM: Skolasti ko nau avanje u kojem
nisu primarne op e ideje, ve samo pojedina ne stvari. Op e ideje postoje samo poslije stvari kao imena koja su isti jezi ni izrazi. Dakle, ideje su plod ljudskog, a ne božanskog, uma. Problem univerzalija postavio je prvi Porfirije u svom komentaru Aristotelovih kategorija. Poslije je u skolastici glavni predstavnik nominalizma Roscelin (crkva ga je osudila 1092.). U 14. st. nominalizam je obnovio William Occam. Prije nego što je Aristotel bio ponovno otkriven, svi su znanstvenici tuma ili jedino Sveto Pismo. Njihova su mišljenja zapisana i uspore ivana. Najbolji primjer te metode jesu Izreke Petra Lombarda, koje predstavljaju pokušaj

PREGLED POVIJESTI CRKVE 113

Stephen Etches

da se materijal organizira i složi prema temama, kao što su Trojstvo, Stvaranje itd. Stavljen je veliki naglasak na prihva anje tradicije i autoriteta. Razumsko naga anje svedeno je na najmanju mogu u mjeru. Pristup je druga iji u 12. st. kada se ponovno prou ava Aristotel. Njegova su djela ponovno otkrivena posredstvom Muslimana, španjolskih Židova i stanovnika južne Italije. Abélard je prvi ta prou avanja populizirao u Parizu, ali su bila ograni ena na malen broj Aristotelovih knjiga, koje su mu bile dostupne. No u sljede ih stotinu godina, sva su djela postala dostupna zajedno s velikim brojem komentara na arapskom jeziku. REALIZAM = pojmovi (op e ideje) su u Božjem umu i postoje nezavisno od materija (prije stvari). KONCEPTUALIZAM = pojmovi (op e ideje) su u ljudskom umu (ali nisu uro ene) ovisne su od materija (poslije stvari); NOMINALIZAM = ne postoje op e ideje. Ideje su svojstva povezana sa stvarima.(poslije stvari)

ARISTOTELIZAM: Posljedice ponovnog otkri a Aristotela bile su dalekosežne. Krš anski su mislioci po prvi puta bili suo eni s potpuno racionalnim tuma enjem ljudskog iskustva i, uistinu, cijele spoznatljive stvarnosti. Aristotel je klasificirao sve znanje svojega doba koje mu je bilo dostupno, ali s potpuno racionalisti kog stajališta. Svijet je vidio kao golem, potpun, sam po sebi jasan organizam. Prikazao je svemir koji se razvija: U njemu je sve materija, ali se ona stalno pokušava razviti do misli i inteligencije. Taj se proces odvija cikli ki tako da svemir nije nikada ostvario svoj cilj. Materija i oblici su vje ni. Ne postoji individualna besmrtnost odvojena od tijela. Dok je Platon pretpostavljao stati an svemir, Aristotel je pretpostavljao svemir u razvoju, koji se mogao razviti samo do odre ene granice. Ni Platon ni Aristotel nisu vjerovali u Boga kao osobu. Suo ena s takvim žestokim napadom, koji je bio sli an napadu darvinizma u 19. st., crkva je težila ka apsorbiranju i njegovom pomirenju s krš anstvom. Zapravo, skolastici su u ranom i kasnom Srednjem vijeku bili najviše zaokupljeni na inom izmirenja s Aristotelom. Prvi skolastik ( ovjek koji pokušava pomiriti vjeru i razum, posebno unutar Aristotelove logike) je bio Boetije (480.-524.), koji je, žive i u doba kad je Rimsko Carstvo bilo na zalazu, bio posljednji zapadni u enjak prije 12. st. u potpunosti upoznat s gr kim tekstovima Aristotelovih filozofskih djela (studirao je u Ateni i Aleksandriji). I Muslimani su se morali izmiriti s Aristotelom i to još ranije nego zapadnjaci. Jedan od muslimanskih u enjaka bio je al-Ghazali (1059.-1111. g.), koji je prvi pokušao pomiriti vjeru i razum, no kasnije je uvidio da su filozofija i religija nespojive pa je osudio Aristotelovu teoriju spoznaje. Drugi u enjak, Averroes (Ibn Ružd) (1126.-1198.) predložio je dva pogleda na istinu: Filozofija je jedna kategorija istine, a teologija druga. Obje su istinite. Iako djelo Petra Abélarda predstavlja jedan od prvih pokušaja da se to u ini, dva najpoznatija zapadnja ka u enjaka koja su pokušala sintetizirati Aristotela i krš ansku misao bili su Albert Veliki i Toma Akvinski.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 114

Stephen Etches

TOMA AKVINSKI (1225.-1274.) je bio najve i skolasti ki teolog u Srednjem vijeku. Ro en je u Aquinu (Italija) u plemi koj obitelji. Postao je dominikanac i na koncu je studirao u Parizu kod Alberta Velikog z Kölna. Postao je zatim predava u Parizu, gdje je proveo ostatak života u prou avanju (izuzev kratko vrijeme u Italiji). Pokušao je uskladiti vjeru i razum – veza kojom se poslužio bila je Aristotelova logika. Me utim, pokušavaju i uskladiti oba sustava, trudio se odvojiti (na svoje vlastito zadovoljstvo), ono što je bilo prihvatljivo za krš anstvo od onoga što nije. itaju i njegova djela, možemo vidjeti na koji je na in raspravljao. Po eo je svojim problemom (npr. je li Bog svemo an?, griješimo li bez da to želimo?). Zatim je citirao autoritet – tekst iz Pisma, odlomak iz crkvenih otaca ili navod iz Aristotela. Upotrijebio bi tada aristotelovu dijalektiku (na in razmišljanja), da bi usporedio autoritete, a onda došao do odgovara. Prema njegovom shva anju, bilo koji problem se može riješiti ' rezoniranjem'(logikom). U tome je prete a Descartesa. U osnovi nije priznavao postojanje intuitivnih ideja i tvrdio je, da na osnovu osjetilnog opažanja možemo nešto dokazivati ili pobijati putem negacije i analogije do vje nog svijeta. Božje postojanje možemo filozofski ustanoviti pomo u pet dokaza koji se temelje na Božjem djelovanju u svijetu. Štoviše, naglašavao je injenicu da veoma malo poznajemo Boga. Bog je po elo svega, osim zla. Njegova teorija spoznaje: Postoje tri vrste znanja: a. Filozofija koja se temelji na podacima koji su svima dostupni preko osjetila (to je osnova prirodne teologije); b. Teologija, koja se temelji na objavi i logi kom zaklju ivanju na osnovu objave; c. Misti na spoznaja. Prema shva anju Toma Akvinskog, do spoznaje se dolazi na razli ite na ine: Na ovom svijetu, preko iskustva (bio je stoga empiri ar). Na drugom svijetu se do spoznaje dolazi putem misti nog iskustva. Na taj su na in, što predstavlja izuzetak, apostoli došli do spoznaje koja im je omogu ila pisanje Novog zavjeta. Osim svoje teoriji znanja, Akuinski je u inio druge važne doprinose. 1. Postojanje Boga može se dokazati putem razuma. 2. Sve znanje o Bogu nam dolazi putem analogija. 3. On je doprinio prvi detaljni izvještaj o pretvorbi (transsubstancijacija): prema njemu pretvorba se doga a u unutarnjim biti (supstancija) a ne u vanjskom izgledu koji je dostupan osje aja. 4. Toma je oslabio doktrinu izvornog grijeha. Prema njemu Adam je izgubio prilikom Pada samo sposobnost samovladavanja, a ne svoju sposobnost mišljenja. 5. Izradio je doktrine o smrtnim i lakim grijesima, i o prenošenja zasluge.
Me utim, Tomu Akvinskog, u njegovom vremenu, nisu svi prihvatili. Neke njegove izjave je 1277. g. osudilo Pariško sveu ilište. Duns Scot i William Occam osu ivali su ga zato što nije uvidio da su razum i objava esto u protuslovlju. Kasnije su, me utim, na Tridentskom saboru (1543.-1563.) katoli ki reformatori koristili njegova djela za izradu odluka. Godine 1879. papa je tomizam proglasio ' zauvijek neospornim' .

PREGLED POVIJESTI CRKVE 115

Stephen Etches

BONAVENTURA (1221.-1274.) je bio upravitelj franjevaca i profesor teologije u Parizu. Nije se slagao s Tomom Akvinskim i smatrao je da Boga nije mogu e razumski spoznati, budu i da se Bog razlikuje od ovjeka po kvaliteti i po kvantiteti. Stoga je prirodna spoznaja Boga (odvojena od objave), maglovita i do nje se dolazi jedino analogijom. ovjek može doživjeti Boga samo kada se povu e iz svijeta i traži odraze ili sjene u materijalnim stvarima (novoplatonsko shva anje). ROGER BACON (1214.-1292.) i ROBERT GROSSETESTE (1168.-1253.) su bili franjevci. Oduprli su se metodi Tome Akvinskog i postavili temelj suvremenoj znanosti svojim eksperimentalnim prou avanjima ponašanja svjetla. Naglašavali su promatranje, eksperiment te mjerenja kao sredstva za razumijevanje svijeta, a ne logi ko dokazivanje. Grosseteste može se shvatiti i kao prethodnik Wycliffe-a zbog svog biblijskog propovijedanja (na engleskom) i zbog protivljenja zloupotrebe papinstva. PETAR (Pierre) ABÉLARD (1079.-1142.) bio je dinami an, popularan nastavnik koji je u inio Pariz intelektualnim središtem. Bio je prije svega predava u Parizu, a zatim Benediktinac. Jedan je od za etnika skolastike. Abélard je pokušao prona i srednji put izme u pozicije realista i nominalista, smatraju i op e pojmove mentalnim pojmom – ne postoje ideje odvojene od ovjeka ili u umu Božjem. Ovo stajalište se zove konceptualizam: U enje po kojem pojam postoji samo u mišljenju (poslije stvari). U svojoj knjizi Sic et Non (Da i Ne) prikazao je metodu sumnje (kasnije je to preuzeo Descartes). Anselmo je rekao: ' Vjerujem da bi mogao razumijeti' , ali je Abélard rekao: ' Sumnjaju i dolazimo do ispitivanja, a ispitivanjem dolazimo do istine' . Tako je preokrenuo Anselmovu ideju i predstavio metodu sumnje. Ovu metodu je primjenio na doktrinu okajanja. Sumnjao je uglavnom u ono što je nalagala crkvena tradicija, a ne u ono što je tvrdilo Pismo. U svojoj knjizi Sic et Non tako er raspravlja o odnosu vjere i razuma. Istakao je da su postoje i autoriteti esto u protuslovlju. Njegovo traganje za vrhovnim autoritetom pripravilo je put Lutheru. DUNS SCOTUS (1266.-1308.): Ro en je u Dunsu (Škotska). Odatle mu je ime Scotus = škot. Kao i William Occam, bio je franjevac i njegovo je u enje (koje je prevladavalo u kasnom Srednjem vijeku) postalo poznato pod nazivom skotizam. Dok je Akuinski tražio sjedinjenje teologije i filozifije, Duns je tražio njihovo odvajanje. Duns se svojom knjigom okrenuo protiv Tome Akvinskog. I on je napao njegov aristotelizam, tvrde i da ne priznaje nikakvu razliku izme u postojanje i biti. Tvrdio je da u ljudskim odlukama odlu uju i faktor nisu razum i znanje, ve volja (vidi kasnije pojmove Blaise Pascala). Dalje je naglašavao važnost Božje volje: Ni jedna od odluka nije prouzro ena vanjskim prilikama. Vjerovao je da je filozofija mogla dokazati Božje postojanje i neke od njegovih atributa, ali ništa više. Mnogo toga o emu je Toma Akvinski tvrdio da znamo o Bogu, ne dolazi zapravo po razumu ve po otkrivenju.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 116

Stephen Etches

Bio je glavni odvjetnik doktrine Marijinog bezgrešnog za e a. Do tada je ve ina katoli kih skolara vjerovala da je ona za ela bez grijeha. Tvrdio je da je savršenije o uvati nekoga od izvornog grijeha, nego ga izbaviti iz njega. Zato je moralo biti ono što se i zbilo. Ali ovdje prihva a na elo koje je drugdje nijekao: Snaga razuma nam govori nešto o Bogu. Kona no je 1845. g. njegova teorija o Mariji postala dogmom, iako Anselmo, Bernard iz Clairvaux i Bonaventura su bili protiv ove ideje.

WILLIAM OCCAM (1290.-1349.) je ro en u Ockham-u (engleskoj pokrajini Surrey). Ušao je u franjeva ki red. Osu ivao je papinstvo i to ga je ubrzo uvalilo u nevolje. Tražio je da crkvom upravlja papinski zbor i tvrdio da je Krist jedina glava Crkve. U potpunosti je odbacivao papinski autoritet u svjetovnim pitanjima. Oštro je osu ivao Tomu Akvinskog: a. Njegove filozofske dokaze o Božjem postojanju. Rekao je da se Bog može spoznati jedino vjerom, ne razumom ili prosvjetljenjem te da je Božja volja iznad svega; b. Tomovog ponovnog tuma enje Aristotela, kako bi se uklopio u njegov sustav sinteza. U stvarnosti je i Aristotelovo u enje u osnovi ateisti ko pa se stoga ne može izmiriti s biblijskim shva anjem. Radikalno je odstupio od ostalih mislilaca po tome što je odbio pobijati Aristotela na osnovu platonizma. Krenuo je u potpuno novom pravcu tvrde i da postoje samo individuumi – ne postoje univerzalije, ija je egzistencija neovisna o Bogu. Ne postoji nikakva apstraktna misao. Samo pojedinac može biti stvaran: Ne postoje univerzalne ideje, jer ideja ne može postojati van uma pojedinca. On je dakle pionir zapadnog individualizma. To je zadalo smrtni udarac metafizici i uzrokovalo nered u intelektualnom svijetu kasnog Srednjeg vijeka. William je tvrdio da zadatak teologa nije dokazivanje razumljivosti krš anskih doktrina, ve istraživanje Biblije. Isto je tako smatrao da se svako ispravno znanje postiže empiristi ki – kroz osje aje. Jedina realnost koja se može prepoznati su pojedinci, a oni se mogu poznavati jedino kroz iskustvo osje aja. On je dakle prete a egzistencijalizma. Postojanje Boga se ne može dokazati – mogu e je samo ' otprilike argumentirati' . Boga ne možemo shvatiti razumom (Toma Akvinski), niti iluminacijom (Bonaventura), ve samo vjerom. Njegovo u enje o Božjoj milosti i slobodnoj volji ovjeka imalo je utjecaja i u kasnijem Srednjem vijeku. Oživio je polu-pelagijanizam (koji je bio osu en na Oranskom saboru 529. g.). Prema Williama nevjernik može zaslužiti milost ine i dobro svom svojom snagom. Ovo u enje je postalo poznatim kao ' moderan put'(via moderna) u kojem je Luther bio odgojen. Kad su protestantski reformatori kasnije odbacili skolasticizam, oni u stvari su osudili polupelagijansku teologiju Ockhama, Biela i "modernog puta", koja je tvrdila da je spasenje plod ljudskog slobodnog volja i zasluga, a ne plod Božje slobodne milosti
Nakon propasti Rimskog Carstva, zavladala je neukost i nepismenost tako da je prou avanje Pisma bilo ograni eno na samostane. Srednjovjekovni su teolozi smatrali da Pismo može tuma iti samo u ena nekolicina pod vodstvom crkve.

Biblija u Srednjem vijeku

PREGLED POVIJESTI CRKVE 117

Stephen Etches

Srednjovjekovna je crkva vjerovala da treba podržavati tradicije i dogme prvih krš anskih pisaca. Tako su, op enito govore i, srednjovjekovni biblijski u enjaci bili zadovoljni sakupljanjem i sintetiziranjem tradicionalnih objašnjenja teologa iz vremena Origena. Proizveli su na taj na in ogromna djela dogmi i morala, za koja se tvrdilo da objašnjavaju Pismo, a koja u stvari nisu imala nikakve veze s biblijskim tekstom. Koristila se klasi na Origenova metoda tuma enja Pisma, koja se sastojala od etiri razine: a. Doslovni (govori nam o doga ajima); b. Alegorijski (pou ava nas što trebamo vjerovati; c. Moralni (što trebamo initi); d. duhovni (za im treba težiti). Biblijsko tuma enje nije nikada bilo tako nejasno kao u Srednjem vijeku. Samo je nekoliko tuma a polagalo pažnju na povijesno i doslovno zna enje biblijskog teksta, još ih je manje posjedovalo osnovno znanje hebrejskog ili gr kog jezika. Oko etiri stolje a su sve enici i redovnici neumorno sabirali prva krš anska djela, ija su obilježja bile krute dogmatske re enice, otrcane moralne fraze, misti na igra brojevima i pogrešna zna enja rije i. Ve ina komentara bili su samo ponavljanja onoga što su rekli prethodni pisci. Reakcije na taj sustav bile su sljede e: a) Misti no tuma enje, uklju uju i prou avanje Biblije za osobnu pobožnost, koje je bilo potpomognuto slobodnom upotrebom alegorije. Dijalekti no razmišljanje zamijenili su ekstazom i intuicijom, kao sredstvima za tuma enje Biblije. Bernard iz Clairveauxa, Bonaventura i Hugo iz Pariza su bili me u malim brojem onih koji su bili naklonjeni tom tuma enju; b) Jasno zna enje Biblije oživljeno nekim židovskim komentatorima, posebno Raskijem (Rabbi Solomon Ben Isaac iz Troyesa). Španjolsko-židovski u enjak Abraham ibn Ezra oja ao je židovski prijelaz na suvremeno historijsko i gramati ko tuma enje. Nikola od Lyre (12651349), franjevac na Pariškom sveu ilištu, je nastavio istim pristupom Bibliji. Bio je u itelj hebrejskog i objavio je prvi tiskani Biblijski komentar. Luther je bio pod velikim utjecajem toga Francuskog znanstvenika. Wycliffe je dijelio Nikolasovo mišljenje.

Izgled srednjovjekovne crkvene gra evine imalo je dva cilja: Didakti ki i kultski. Didakti ka namjera se rodila kao odgovor na potrebe vremena iz kojeg potje e, kada su knjige bile rijetkost, a mnogi nisu znali itati. Tako su crkvene gra evine postale knjige za nepismene. Ovo je bio pokušaj da se u njih unese cijela biblijska povijest. U njima su bili pokazani životni putevi uzvišenih svetaca, zatim vrline i poroci, obe anja neba i kazne pakla. Kultska nakana crkvenih gra evina bila je usredoto ena na srednjovjekovnu doktrinu mise kojom se prilikom, navodno, doga a transsubstancijacija. Tako je cijelo ustrojstvo crkvene zgrade bilo prilago eno ovom nikada ne prestaju em udu. Rane bazilike su poprimile izgled zvan romanski stil, što zna i, sli nost rimskom. Tada su tri razlike igrale dominantnu ulogu. Nacrt najranijih crkava poprimio je oblik slova "T", ali se ovo kasnije gubi i dobiva oblik (†). Ovim oblikom se stvara dovoljno mjesta za sve enike, redovnike i zbor oko oltara, a ujedno ih odvaja od štovatelja. Drveni
PREGLED POVIJESTI CRKVE 118

CRKVENE ZGRADE

Stephen Etches

krovovi su bili zamijenjeni kamenim, koji sada mogu biti podupirani lukovima, nose ih snažni zidovi i, takozvanim, ba vastim svodovima. Ovo je, za uzvrat, zna ilo da su se mogli ugraditi samo mali prozori kroz koje je dopiralo malo svjetla. Tako er se obi avalo dodati i zvonik, kao posebno zdanje ili kao dio glavne gra evine. Po etkom sredine dvanaestog stolje a goti ki stil je nadopunjavao romanski. Sada su lukovi bili zašiljeni, polagani na stupove, a ne na zidove. Ovo je stvorilo uslove za postavljanje ve ih prozora i višljih krovova. Ve i prozori su sada mogli predstaviti ono što se ranije moralo uklesavati u kamen.

MISIJSKO ŠIRENJE ZAPADNE CRKVE
Op i pregled VII. stolje e – Bugari stižu na Balkan, me utim,

podre ena slavenska manjina ih je apsorbirala. Islam se naglo pojavio na Sredozemlju. VIII. stolje e – Po etak vikinških (tj. danskih i norvežanskih) plja aških napada. Dovršeno obra enje Rajnske doline. Kršteno više Sasa. IX. stolje e – Skandinavci (naro ito Varjazi, tj. Šve ani, u Rusiji) postaju pošast koja se širi posvuda. Brzo širenje vjere me u Slavenima u srednjoj Europi. Turci Seldžuci po inju prodirati u Malu Aziju. XI. stolje e – Križarski ratovi (pohodi) i po etak širenja trgovine. U crkvu ulazi ve ina Danaca, Norvežana i Ma ara. Po etak obra enja Rusije. XII. stolje e – Pružen otpor Turcima Seldžucima. Kona na pobjeda krš anstva u Poljskoj, Švedskoj i me u Luži kim Srbima. XIII. stolje e – Širenje mongolskog carstva za vladavine Džingis-Kana. Estonci, Latvijci i Prusi na silu pokršteni. Po etak vjere u Litvi i sjevernoj Rusiji. XIV. stolje e – Mongolski vladar Timur Lenk (Tamerlan) prihva a musilmansku vjeru i u potpunosti uništava sve ono što su krš ani postigli na Istoku. XV. stolje e – Otomanski Turci dolaze do izražaja. Potkraj stolje a, Europske se zemlje šire na Zapad u obje Amerike. Karlo Veliki je kona no pokorio Sase, a poslije ak i moravske Slavene i uz pomo engleskih misionara, zapo eo me u njima ' misijsku' ofenzivu. Anska je bio prvi misionar koji je djelovao u Skandinaviji, gdje je mnoge pogane privukla vjera jer im se inilo da e njome posti i više u ovom što su o ekivali od religije, nego da štuju stare bogove (npr. pobje ivati u bitkama). Norvešku i Švedsku je evangelizirila gotovo isklju ivo Engleska, a isto tako i ve i dio Danske. U srednjoj se Europi prilikom obra anja u velikoj mjeri koristila sila, jer je esto bio slu aj da jedna nacija kolonizira drugu (posebno se to odnosi na Germane). Isto tako, do obra enja dolazi kasnije nego na drugim podru jima, jer su Germani morali ekati da pro u valovi invazija (sve do 8. i 9. st. nije bilo nikakvog napretka) i nije dovršeno do 15. st. Osim toga,

Pojedinosti

PREGLED POVIJESTI CRKVE 119

Stephen Etches

ovdje su se sukobile pravoslavne i katoli ke misije. Obra anje Luži kih Srba je bio dugotrajan i mukotrpan proces. Posljednji su se obratili Litvanci. Talijanski misionari (na molbu bizantskog cara Heraklija) zaslužni su za obra enje velikog broja Hrvata (i Srba) u 7. st. U luci Spalatum (Split) je bila ponovo osnovana stara latinska metropolija od Soluna. Kristijanizacija Hrvata se dogodila po 3 fazama. 1) Dalmatinski Hrvati primaju krš anstvo potkraj 7. stolje ja zahvaluju djelovanja romanskih krš ana dalmatinskih gradova. 2) Istarski i primorski Hrvati primaju krš anstvo potkraj 8. stolje ja zahvalaju Franaka, koji, (pomo u galskih i anglosaskih redovnika) su, šire i se u Korušku, tako er donijeli krš anstvo. 3) Panonski Hrvati primaju krš anstvo nešto kasnije tako er zahvalaju Franaka. Bizant je zaslužan za kristijanizaciju hrvatskih plemena u Duklji, uz rijeku Neretvu i u Zahumlju. Me u Dalmatskim Hrvatima u 9. st. je djelovao misionar pod imenu Ursije i krš anski knez Višeslav, koji je vladao oko 800. g. Višeslavova prijestolnica je bila Nona (Nin) koji je postao biskupsko sjedište i mjesto iz kojeg su kretale frana ke misije. Split je u me uvremenu pripao bizantskoj crkvi. Sukob izme u Bizanta i frana koga kralja Karla Velikog se odrazio na politi ke prilike i teritorijalnu pripadnost podru ja koje su uz Jadransku obalu naselili Hrvati. Karlo i bizantski car Mihajlo I. Rangabe sklopili su mir u Aachenu (812.), u kome je Bizant priznao Karlu carski naslov i zadržao u Dalmaciji samo primorske romanske gradove, a pristao je da zemlja u zale u tih gradova do e pod frana ku vlast. Mo hrvatske države za Trpimira (845.-64.) o ituje se u uspješnim ratovima s dalmatskim gradovima pod bizantskom vlaš u i Bugarima te u snažnu kulturnom razvitku (dovo enje Benediktinaca u Hrvatsku). God 852. Trpimir je izdao splitskoj crkvi darovnicu. Za vladanja Tomislava (910.-28.) održana su u Splitu dva sinoda ili sabora (925. i 928.), na kojima su se rješavala pitanja crkvene jurisdikcije u Hrvatskoj, tj. pitanje primata splitskog nadbiskupa i opstanka ninske biskupije, emu se odupirao Grgur Ninski. Papa Ivan X. potvr uje saborske zaklju ke o ukidanju ninske biskupije i o zabrani zare ivanja sve enika glagoljaša, a pooštrava zaklju ak koji se odnosio na Grgurovu osobu i dodijelio mu malenu biskupiju u Skradinu. Na taj na in je papinstvo proširilo svoju jurisdikciju na cijelu Hrvatsku.

HRVATSKA:

MORAVSKA: Krš anstvo je došlo u Moravsku carevinu prvo pod zarobljava-njem zemlje pod Francima u vrijeme Karla Velikog. Moravska je prihvatila krš anstvo kao znak vazalstva. Prva crkva je bila sagra ena u Nitri 830. god. Dalji pozivi Carigradu da pošalje misionare zna io je jedan pokušaj moravskog kneza Rastislava da se otrese svog vazalstva prema Francima. Dakle, to je bila politi ka inicijativa i Carigrad je poslao irila i Metodija.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 120

Stephen Etches

EŠKA je raskinula s Moravskom carevinom i postala nezavisna pod Premislavskom dinastijom (900.-1306.). ešku su tako er evangelizirali frana ki misionari. Knez je prihvatio krš anstvo i iz kraljevske obitelji došla su prva dva eska mu enika, Ljudmila pa njen unuk Vaclav, kojega je ubio brat 929. god. Od 967. eška postaje vazalna država Njema ke carevine. U ovakvom kontekstu je bila osnovana Praška nadbiskupija 973. Prvi biskup ove dioceze (biskupije) je bio Adalbert Praški (Vojtjech), koji je ubijen dok je evangelizirao Pruse 997. god. Zbog toga je proglašen svecem. MA ARSKA: Oton je porazio Ma are u bici kod rijeke Lech godine 955. Kao rezultat Ma ari su bili prisiljeni prisvojiti religiju svojih pobjednika: Katolicizam. U ovom procesu su dva istaknuta imena povezana s uvo enjem krš anstva: Gyula i knez Géza (972.-97.). Proces je dostignuo vrhunac kad je papa okrunio ma arskog kralja Istvána (Stjepana) 1000. g. Ladislav (László) Arpadovi (1077-95) je bio nasljednik Géze. Za njegove vladavine dovršeno je pokrštavanja Ma ara. God 1094 utjemelio Zagreba ku biskupiju. 1051 priklju io je hrvatske krajeve izme u Gvozda i Drave Ugarskoj.
Boles aw Chrobry. Nakon Adalbertove mu eni ke smrti (ubili su ga pogani Prusi 997. g), njegovo je tijelo donešeno u Poljsku i pokopano u Gnieznu, iako je prva nadbiskupija bila u Poznanu.

POLJSKA: U Poljskoj su važna imena Mieszko i

RAZVOJ ISTO NE CRKVE
Konstantin je do 324. g. postao gospodar Rimskog svijeta. Prijestolnicu je preselio na Bospor, u Carigrad, kojeg je nazvao ' novim Rimom' . U po etku je rimski car igrao najvažniju ulogu u crkvi. Smatrao se osobno odgovornim za jedinstvo. Predsjedavao je na crkvenim saborima, a heretike i raskolnike progonila je svjetovna vlast. Car je, kao ' živa Kristova slika' , stajao na elu crkve. Rimski naslov, koji su carevi uvijek nosili, upu ivao je na to da je njihova služba sveta: Pontifex maximus – vrhovni sve enik. Konstantina se smatralo Božjim zastupnikom. Carska je vlast bila zemaljski odraz Božje nebeske vrhovne vlasti. Za vladavine Justinijana (482-565), pravi osnova bizantskog carstva, izgra en je veliki broj crkvenih zgrada. Sve enstvo je sve više obredno usmjereno. Razvilo se dalej Teodozijevo zakonodavstvo. Pridavala se velika važnost propovijedanju, naro ito u 4. i 5. st. u nastojanju da se oja a krš ansko predanje (v. Grgur Nazijanski, Ivan Zlatoust). U ili su narod kako se treba ponašati, ali je narod teško prihva ao obrazovanje. Justinijan, osvojivši natrag od barbara Italiju, Dalmaciju, Sjevernu Afriku, dio Španjolske, kratkotrajno restaurirao Rimsko carstvo. Na žalost malo kasniej ponovna provala barbara (lombarda) je preplavila Italiju i, kao posljedica, samo Ravenna je preostala kao bizantsko vlasništvo. Bizant (Carigrad) 626. g. su opsjedali Avari i Sasanidi iz Perzije, ali se nekako uspio održati. Car Heraklije I. je predvodio protunapad i porazio protivnike. Me utim, posljednjih godina svoga života nije mogao sprije iti

PREGLED POVIJESTI CRKVE 121

Stephen Etches

prodiranje Arapa u Siriju, Palestinu i Egipat. Kasnije su Muslimani ak dva puta stigli do Carigrada. Carstvo je preživjelo kasnije upade Langobar ana iz Italije, Slavena iz Gr ke, Bugara s Dunava, ali je izgubilo veliki dio podru ja. Do kraja 8. st. carstvo je bilo svedeno na zapadni dio Male Azije, južni dio Balkana, zapadno od Carigrada, uzduž Egejske obale, srednji i južni dio Gr ke te uski dio Jadranske obale. Na zapadu su sa uvane samo Italija i Sicilija. Veliki broj krš ana emigrirao je na Zapad uslijed provala Perzijanaca i kasnije Arapa. Do 800. g. etiri od ukupno pet patrijarhata su se nalazili izvan granica Carstva (Aleksandrija, Antiohija i Jeruzalem bili su pod muslimanskom vlaš u). Rim je tako er bio izvan granica. Kad su ga napali barbari, Carstvo se obratilo za pomo Francima. Kada je papa okrunio Karla Velikog za ' Cara Rimljana' , na Zapadu je stvoreno posebno Rimsko Carstvo. Monofizitizam je 681. g. kona no osu en u Carigradu. Zaista je zanimljivo to da je na najve u podršku naroda nailazio u isto nim podru jima koja su osvojili Arapi. Monofiziti su se kona no nakon te vladavine odvojili od službene crkve. Druga vjerska polemika u to doba bila je još zna ajnija – bila je to polemika u svezi ikona.

Liturgije i pobožnost
Liturgijska tradicija Isto ne crkve razvijala se u Carigradu od 4. st. Izgra ivala se na liturgijama iz razli itih dijelova Istoka. Liturgija Bazilija Cezarejskog (370.-379.) i Ivana Zlatoustog (398.-404.), s nekim dodacima iz Jeruzalemske liturgije, je postala najraširenijom. Drugu liturgiju je stvorio Roman Melod u Siriji. Monaštvo je prili no rano postalo obilježje isto nog krš anstva – tamo se u stvari pojavilo. Bazilijeva regula je prenešena na Zapad. Neki sirijski kalu er pisao je oko 500. god i izdao seriju zapisa za koje je tvrdio da potje u iz pera Dionizija Areopagita. Obratio je na krš anstvo novoplatonisti ki misticizam (na in uzdignu a u zajedništvo i jedinstvo s onim ' jednim' putem negacije). Mistika postiže ujedinjenje s Bogom i ' postaje božanskom' kroz uzdignu e iznad svakoga shva anja osje aja i uma. Maksim Ispovjedalac (580.662.) je pisao komentare na njegova djela, ure uju i tekst tako da izgleda što pravovjernijim. Ivan Škot Eriugena je pisao latinske prijevode njegovih djela oko 850. g. Dionizije je svojim radom utjecao na Tomu Akvinskog i srednjovjekovni misticizam. Simeon Novi-Teolog (ro en 949.) je bio prvi sistematski izlaga tehnike unutrašnje molitve. On je tako er otvoreno govorio o svojim duhovnim iskustvima. Njegov cilj je bio uvidjeti nešto od nestvorenog svjetla Božjega. On je bio sveti Bernard Istoka i kao takav došao je u konflikt s onima koji su zastupali formalniji i više filozofski pristup (kao Stjepan). Na žalost, u pravoslavstvu Krist je pod utjecajem dviju paralela suhoparnog skolasticizma i ekstremnog misticizma postao misti nom figurom koji ima malo zajedni kog s Kristom iz Evan elja. Nakon 10. st. nekoliko je samostana na gori Atos (tzv. Svetoj gori), nedaleko Soluna, postalo veoma zna ajno. U

PREGLED POVIJESTI CRKVE 122

Stephen Etches

14. st. zapo et je pokret radikalnog misticizma, koji se temeljio na kontemplativnoj molitvi. Grigorije (Grgur) Palama (1297.-1360.) je bio predstavnik ovoga misti kog u enja kvijetisti ke sekte hesihasta. On je tako er bio povezan sa samostanom na gori Atos. Drugo središte ovog pokreta je bilo Bugarska, gdje Teodozije iz Trnova je postao njegov branitelj. On je utjemelio samostan u Kilifarevo. Na kraju Grgur je postao Salonski metropolit. Njegova posebna novacija je prakticiranje tihe molitve. Nakon zadobijene pobjede nad požudom i ste enim unutrašnjim mirom, mogu e je udubiti se u razmišljanje o Bogu. Naglasak je bio na tihoj meditaciji, pri emu je preporu ljivo posebno držanje tijela kao pomo za koncentraciju: Brada spuštena na grudi, o i uperene na pupak, gdje se nalazi srce. Pravilno držanje dok se jednostavna molitva recitira, tj. Isusova molitva: ' Gospode Isuse, Sine Božji, smiluj mi se!'Napadali su ga takvi poput Barlaama, koji je podržavao stav, da se Bog može poznati samo posredno, a ne neposredno, kao što je to Grgur tvrdio. Razlog ovom prakticiranju bio je dosezanje vizije božanskog svjetla i zajednice s Bogom (obožavanje). Me utim, Grgur je tvrdio da se Bog može vidjeti i upoznati neposredno (gnosti ka ideja, koju je apostol Ivan razdobli io kao laž u 1 Iv 4,12). Me utim, teologija tog vrijemena tvrdila je da je Bog potpuno Neupoznatljiv (novoplatonisti ki utjecaj). Grgur je pokušao riješiti ovaj problem tvrde i da je Bogu nemogu e pri i u Njegovoj suštini, ali je mogu e pri i Njegovim radnjama (energijama). Ovo je zapravo bila dobra strana skolasti kog sitni arenja, koje je bilo tipi no za ono vrijeme. On je tvrdio da, iako mi ne možemo poznati ili u estvovati u Njegovoj suštini (Njegovom najdubljem bitku), možemo u estvovati u Njegovim energijama, u Njegovoj aktivnosti prema nama, Njegovoj blagodati. Ovo je vi enje blagodati, koje je potpuno razli ito od NZ u enje o ovom pitanju. Barlaam, njegov glavni protivnik, optužio ga je da je krivovjerac. On je zapo eo dvostruki napad protiv katoli ke skolastike (naro ito protiv oholnosti Toma Akuinskog koji je tvrdio da ovjek može sve znati o Bogu putem filozofiji) i isto nog misticizma. On je izvrgao ruglu Grgurev na in molitve i tvrdio, da se Bog može poznavati jedino posredno (indirektno). Kao odgovor, Grgur je objavio knjigu pod nazivom Trijade u obrani Svetih Hezihasta, koja je sadržala njegove ideje. Grgur je 1344. godine ekskomuniciran iz Crkve. Ali 1347. godine Ivan VI. postaje novi car i, pošto mu je Grgur bio miljenik, on ga postavlja za episkopa Soluna. Carigradski sabor 381. g. osloba a Grgura svih prethodnih optužaba i njegovo u enje je prihva eno kao službeno u svim Isto nopravoslavnim crkvama. Me utim, Zapadna crkva je odbacila ovu odluku i tako je razdor izme u Isto ne i Zapadne crkve postao još ve i. Važnije pitanje bilo je: Što je dovoljno sveto da zaslužuje štovanje? Do po etka 7. st. mnogi su gradovi Carstva imali jednog ili više lokalnih svetaca, koje su štovali kao posrednike i zaštitnike. Od 6. st. i crkva i carska vlast poticale su izradu ikona i štovanje svetih monaha. To je dovelo do zloupotrebe i idolopoklonstva. Me utim, taj obi aj je imao svoje primjere: U drevnom Rimu carsku se

Polemika o ikonama

PREGLED POVIJESTI CRKVE 123

Stephen Etches

ikonu štovalo kao samoga cara. Tim obi ajem nije prekinuto ni onda kada je car postao krš anin. Konstantin i njegovi sljedbenici podizali su si ogromne spomenike u Carigradu. Budu i da se to smatralo ' kraljevskim postupkom' , na isti se na in postupalo sa svevišnjim kraljem Isusom Kristom. Justinijan je iznad glavnoga ulaza u Carigrad podigao veliki spomenik. Do kraja 6. st. ikone Krista i Marije postepeno su zamijenjivale carske ikone. Justinijan je ak dao iskovati novac s likom Krista. Car Lav III (717.-741.) je zapo eo borbu protiv ikona. Možda su ga ponižavaju i porazi i strašan potres podsjetili da Izraelov Bog kažnjava idolopoklonstvo. Me utim, nije bilo lako. Godine 730. izdaje proglas nare uju i da se uklone ili unište sve vjerske ikone na javnim mjestima i u crkvama. Me utim, rimski je papa osudio uništavanje ikona. Car se osvetio na taj na in što je Siciliju, južnu Italiju i itav zapadni dio Balkana i Gr ke, lišio vlasti rimskog biskupa. To je više od bilo ega drugog prisililo rimskog biskupa da se za podršku i zaštitu obrati Francima. Za vladavine Lava III. i Konstantina V. one koji su bili za ikone žestoko su progonili. U Carigradu je 754. g. održan sabor koji je osudio izradu ikona kao idolopoklonstvo. Sve preostale ikone morale su se uništiti. Oni koji su govorili u prilog ikonama izop eni su, osaka eni i prognani. Redovnici su posebno ograni ili kult štovanja svetaca uništavaju i relikvije i osu uju i molitve svecima. Ikonoklasti su željeli ikone zamijeniti tradicionalnim krš anskim simbolima križa, Biblije i elementima Gospodnje ve ere. Samo su se te stvari smjele smatrati svetima. Osim toga, samo su zare eno sve enstvo i posve ene gra evine bile, na odre eni na in, svete. Konstantin V. tvrdi da su elementi Gospodnje ve ere prave Kristove ikone, budu i da su posve ene. On o ito vjeruje da su posve eni kruh i vino istobitni s tijelom i krvlju Krista Boga i ovjeka, jer prava ikona mora biti istobitna s onom što predstavlja. Obranu ikona je napisao Ivan Damascenski oko 740. g. Smatran je posljednjim velikim pravoslavnim u iteljem (jednim od otaca). Ivan je objasnio da slika nije nikada istobitna s izvornikom, ve ga samo oponaša. Ikona je jedino važna kao kopija izvornika i podsjetnik. Svoju tvrdnju temelji na Platonovom shva anju da je sve što opažamo na ovom svijetu samo imitacija vje noga izvornog oblika koji može spoznati jedino duša u nematerijalnom svijetu. Re i da ikona ne može oslikati Krista, zna i ne priznavati mogu nost utjelovljenja. Iako je ikonu pogrešno štovati, prisutnost Kristove ikone može vjernika pou iti i pomo i mu. Isto se odnosilo na ikone svetaca ili Marije. Me utim, Lav IV. (775.-780.) nije bio energi an ikonoklast. Njegova žena Irena, uz pomo patrijarha Tarazija, sazvala je 787. g. biskupe u Nikeju i itav ikonoklasti ni pokret je osu en i prihva eno je stajalište Ivana Damaš anskog. Nakon toga je, me utim, došlo do drugih velikih nevolja koje su ih natjerale da ponovno razmisle o tom pitanju. Lav V. (813.-820.) odlu io je da ikonoklazma treba ponovno postati službeni državni stav. U skladu s tim, tadašnji je patrijarh svrgnut i zamijenjen ovjekom koji je bio po carevom ukusu. Protivnici su odvedeni u zatvor, sve dok sabor za borbu protiv ikona nije 754. g. ponovno priznat. Takvo je stanje bilo do vladavine Mihajla (842.-867.), kada je careva majka Teodora odlu ila odustati od ikonoklazma, kako bi dinastija dobila što ve u podršku. Drugi sabor 843.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 124

Stephen Etches

g. negirao je odluke prethodnog sabora i ikone su ponovno odobravane. Pravoslavne crkve još uvijek svetkuju prvu nedjelju korizme svake godine kao ' blagdan pravovjerja' , da bi obilježili kraj polemike oko ikonoklazme.

Maksim Ispovijedac je bio nazvan ocem bizantske teologije. On je uistinu bio najzna ajniji pravoslavni teolog 7. st. vrsto je zastupao doktrinu dvostruke volje u Kristu. Bio je tako er i poznati u itelj misticizma. Sabrao je ranija u enja Evagrija (Origenov u enik u 4. st.) i Dionizija, izgla uju i neravnotežu u obojici od njih. Za njega je cilj molitvenog života Božja vizija. Ivan Damascenski je bio ro en krajem 7. st. kada je Sirija pala pod muslimansku vladavinu. Njegov glavni uspjeh je bio u tome što je skupio ranija u enja otaca u jedan sistematski priru nik. U nekom smislu, on je bio Toma Akvinski Istoka, pošto je njegov sadržaj bio prethodna teologija, koja je postavila mjerila za daljnje pravoslavno shva anje i misticizam. Ovo se naro ito odnosi na njegovo mišljenje o ikonama (njegovi nazori su naro ito prevladali na II. Nikejskom saboru 787. g.). iril Lukarski (1572.-1638.) je bio teolog koji je postao aleksandrijski patrijarh 1602., a carigradski 1620. g. On je 1629. g. objavio djelo pod nazivom Isto no ispovijedanje krš anske vjere, u kojem pokušava izmiješati blagi oblik pravoslavlja s blagom formom kalvinizma. vrsto vjeruje u nepogrešivost Biblije, predestinaciju, opravdanje vjerom i odbacuje doktrinu transsubstancijacije. Tako er vjeruje da je crkva podre ena Pismu i da je podložna greškama. Pokušava obraniti pravoslavlje pred Rimom i zato je stekao neprijatelje me u protestantima u Poljskoj, gdje je radio. U Englesku je odnio primjerak Aleksandrijskog kodeksa (Codex Alexandrinus), koji je bio bolji od Tekstusa receptusa (Textus Receptus), na kojem su se protestantski prijevodi bazirali do tada. Na nesre u po njega, u Carigradu su Jezuiti tada bili veoma aktivni. Kako bi ga optužili pred pravoslavnom crkvom, upotrijebili su najve ega pravoslavnog apologetu Petra Mogilu, koji je sura ivao s katolicima. Godine 1638. izvršen je veliki pritisak na tursku vladu, da ga pogubi i te je godine zadavljen, a tijelo ba eno u Bosfor. Nakon njegove smrti, u pravoslavnoj crkvi dolazi do velikih suprotstavljanja njegovim u enjima i njegovi stavovi su više puta osu ivani. Najve a reakcija bila je Dositejeva vjeroispovijed, koju je ispovijedao ovjek istog imena, Jeruzalemski patrijarh, a koju je odobrio Jeruzalemski sinod 1672. g. Istaknuto je sljede e: Biblija je zaista inspirirana Bogom, ali su inspirirani i crkveni sabori. Ovo je bilo veoma važno za poziciju crkve, jer jedno slijedi iz drugog. Predestinacija je definirana u okvirima arminijanskog razumijevanja rije i "predznao" (unaprijed znao). Opravdava se vjerom i djelima; ne mogu se jednom zauvijek isplatiti svi grijesi. Dobra djela zaslužuju nagradu, ali bez Božjeg milosr a, dobra djela ne doprinose spasenju. Zadržana je doktrina transsubstancijacije. Ova na ela vjere ozna avaju reakciju Pravoslavne crkve prema jednom od svojih teologa koji je bio naklonjen ' protestantskim idejama' . Zna ajna je zato što je pomogla
PREGLED POVIJESTI CRKVE 125

Teologija

Stephen Etches

iskristalizirati suprotan stav Isto ne crkve prema reformaciji na Zapadu. Stoga ovo predstavlja isto ni ekvivalent Tridentskog saboru.

Odnosi pravoslavstva sa Zapadom

U cjelini su odnosi bili dobri, me utim, s vremena na vrijeme, pomu eni su nesporazumima koji su ubrzo prerasli u nešto ve e. Prvi se problem pojavio kada je Rim odbacio 28. kanon Kalcedonskog sabora (451.), koji je Carigradu dao (451.) velika jurisdikcijska prava. Na papu (Honorija I.) i etvoricu bizantskih patrijarha, ba ena je anatema i proglašeni su hereticima na Tre em saboru u Carigradu. Bilo je to u svezi polemike oko monoteletstva (problema jedinstva Kristove volje). Razlike izme u Zapada i Istoka postale su uistinu zna ajne tek nakon 6. st. Te su razlike bile sljede e: a. Celibat na Zapadu, ali ne i na Istoku me u nižim sve enstvom; b. Prilikom Gospodnje ve ere, na Zapadu dijeljen je samo kruh, dok su na Istoku dijeljeni i kruh i vino; c. Na Zapadu se koristio beskvasni kruh, a na Istoku kruh s kvascem; d. Sve enici na Zapadu su obrijani, a na Istoku nose bradu; e. Post na Zapadu je bio subotom. Zapadna crkva dopustila je jedenje mesa sa krvom. f. Krštenje: na Istoku samo ronjenjem tri puta, a na Zapadu na razli ite na ine. g. Isto na crkva je odbacila ideju izvornog grijeha; ovje anstvo nasle uje samo smrtelnost i smrt. Otuda na Istoku ima viši naglasak na uskrsnu e nego na križ. h. Razlika u mišljenju u odnosu na ' Filioque' u vjeroispovijedi (Duh izlazi od Oca i od Sina), klauzula koju je zapadna crkva dodala Nikejskoj vjeroispovijedi na saboru u Toledu i koju je isto na crkva izbacila. Budu i da Istok Svetog Duha nije smatrao stvarnom osobom, ve utjecajem, mogli su se jedino složiti s tvrdnjem da je Duh sišao preko Sina (a ne od Sina). To je samo jedan primjer koji iza svih tih neznatnih razlika otkriva osnovne razlike u kulturi, filozofiji i jeziku. Osim toga ima drugo gledište na strukturu Trojstva: na Zapadu sve tri osobe Trojstva podjeluju istu božansku narav, dok na Istoku Otac (izvor bozanstva)ˇ prenosi svoju narav (esenciju) na druge ostale osobe, koje imaju božanstvo samo u izvo enom smislu. Pravoslavna teologija nosi još uvijek tragove Origenove teologije. Drugi initelji koji su doveli do raskola su bili: Carigrad postaje vrhovni patrijarhat na Istoku, nakon što su ostali patrijarhati, Aleksandrijski, Antiohijski i Jeruzalemski potpali pod muslimansku vlast. Politika ikonoklazme isto nog je cara dovela u sukob s zapadnim papom. Car je 753. g. odbio poslati vojnu pomo papi Stjepanu, nakon što je on to hitno zatražio pa je papa tako bio prisiljen obratiti se Francima za pomo . To je na kraju dovelo do stvaranja svetog Zapadnog Rimskog Carstva. Sljede i su initelji doveli do kona nog raskola: 1. Obnova Zapadnog Carstva za vladavine Otona (962.) dovela je do zahtjeva za papinskom vlaš u. Pape su u 11. st. željele imati vlast nad itavim krš anskim svijetom; 2. Postojali su sukobi interesa u Bugarskoj i južnoj Italiji;

PREGLED POVIJESTI CRKVE 126

Stephen Etches

3. Zapadna crkva je željela da jedan ovjek upravlja itavom crkvom, ali se Istok s tim sustavom nije nikada složio: Za njih su odlu nu ulogu imali crkveni sabori, kojima su predsjedavali petorica patrijarha; 4. Papin tajnik Humbert de Moyenmoutier bio je esto nagao i grub. Godine 1054. odlazi u Carigrad kao papin zastupnik i traži od patrijarha da se podredi papi. Patrijarh je to odbio u initi pa je bio izop en; 5. Službeni razlog raskola bilo je razli ito tuma enje vjeroispovijedi. Istok je odbacio klauzulu ' Filioque' ; 6. Za vrijeme etvrtog križarskog rata, 1204. g., normanski križari su osvojili Carigrad i osnovali latinsko Bizantsko kraljevstvo (1204.-1261.). Prethodno, 1185. g., normani preuzeli su Salonu kada su masakrirali 7.000 stanovnika, prisiluju i žene i djevojke. Za Isto nu crkvu bila je to izdaja, koju nikada nije zaboravila; 7. Carigrad je propao kada su ga osvojili Turci 1453. g. 1274 g. bizantski car Mihajlo VIII je morao uo iti veliku krizu: Karl Anžuvinac prijetio je napadati carstvo da obnovi katoli ko kraljevstvo nametnuto za vrijeme etvrtog križarskog rata. Mihajlo je potražio pomo od pape, ali papa mu je zauzvrat nametnuo uvjet podložnosti katoli koj crkvi, a naro ito priznanje papinske prevlasti, istilišta i klauzule filioque. Bizantski car je primio ovaj uvjet na drugom Lyonskom koncilu 1274.g. gdje je podpisao Lyonsku Uniju. Ali kad se popravila sudbina bizantskog carstva, car je odbacio Lyonski koncil i pravoslavstvo se vratilo. 1296.g Papa je izop io bizantskog cara. Drugi pokušaj ponovnog sjedinjenja se dogodio 150 godina kasnije na koncilu u Firenzi (Firentinska Unija 1439.g.). Ovom prilikom turci su opkolili Carigrad. Bizantski car se podložio papi da dobije pomo od Zapada. Papa mu je obe ao pomo ali nije uspio nagovoriti zapadna ke armije da mu do u na pomo . Kao reakcija protiv ovog "izdajstva" cara, drugi patrijarhati (uklju uju í i ruski patrijarhat) su prekinuli sve veze sa Carigradom. Došao je do kraja Carigrada kad su turci osvojili grad 1453.g. Iako se proglasio skizam 1054.g., putem me usobnog anatemiziranja, dvije crkve su bile dalje u druženju, došao tek 1724.g. do kona nog prekinu a. Ovo objašnjava prisustvo jezuita u Carigradu za vrijeme ubojstva irila Lukarskog. Tek 1965.g. se prikinulo me usobno anatemiziranje prilikom dogovra izme u pape Pavla i patrijarha Atenagoras, ali ponovno sjedninjenje još preostaje.

Misijsko širenje Isto ne crkve
Misijska vizija bila je veoma ograni ena, sve dok Justinijan nije postao carem u 6. st. Ponovo je zadobio Sjevernu Afriku, koju su zauzeli Vandali. Pokrenuo je širenje u Nubiju. Oko sedamdeset i pet godina kasnije obistinila se najezda Muslimana. Nakon toga, jedini preostali put kojim se Pravoslavna crkva mogla širiti, bila je sjeveroisto na Europa i Rusija. Me utim, svaki je misijski pothvat morala ovlastiti država, budu i da su crkva i država bile jedno.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 127

Stephen Etches

iril i Metodije: Oko 850 g. je Rastislav, moravski knez, zamolio bizantskog cara Mihajla III. da pošalje misionare, koji bi pou avali narod u krš anskoj vjeri, zbog toga što se bojao njema ke ' misionarske'ekspanzije. Kao odgovor na to, patrijarh Focije je poslao dva brata Grka, irila i Metoda. Prednost ove dvojice bra e bila je da su se nastanili u Solunu, tamo su u kontaktima s "bijelosrbima", nau ili slavenski jezik. Prije no što su krenuli na svoj misijski zadatak, pripremili su alfabet za, tada još, nenapisan jezik. Na taj na in se bizantska kultura proširila me u slavenskim plemenima. God 860 oni su bili poslan na misiju me u Hazarima e tek 2 god. kasnije u Moravskoj. Ta moravska misija imala je uspjeha u prve tri godine, ali su dugoro ni rezultati nestali kada su Ma ari napali i uništili Moravsku državu. Crkva se u tom podru ju me u panonskim Slavenima na kraju razvila pod utjecajem Zapadne katoli ke crkve. Rad dvojice bra e nije, me utim, propao, jer su njihovi sljedbenici prenijeli njihovu poruku i knjige na slavenskom jeziku na jug Bugarima, koji su sa žarom prihvatili tu novu religiju i kulturu. 868.g. iril je stupio u samostan u Rimu, gdje je umro dvije godine kasnije. Metodije je bio posve en biskup i poslan ponovo me u Slavene, ali njema ki sve enici su mu suprotstavili. Knez Svatopluk ga je bacio u zatvor, ali papa Hadrijan ga je oslobodio i kasnije ga je imenovao panonski nadbiskup. Metodije je vjerojatno umro u Velehradu (u eškoj). Kliment i Naum: Nakon smrti Metodija u Velikoj Moravskoj, Kliment i Naum, dva najpoznatija u enika misionarske bra e irila i Metoda iz Soluna, su se vratili u Bugarsku. Bili su upu eni u makedonsku oblast Kutmi evicu, u Ohrid. Kliment je došao prvi 886., a Naum nešto kasnije, 900. godine. Njihovim je dolaskom Ohrid postao središtem slavenske kulture i pismenosti. Tamo su Kliment i Naum nastavili djelo koje su zapo eli iril i Metodije, djelo ure ivanja crkvenog i književnog slavenskog jezika. Prema jednom stru njaku, kao temelj je služio dijalekt kojim su govorili Makedonci-Slaveni. Kliment je me u Makedoncima-Slavenima proveo 30 godina. Prvo slavensko Sveu ilište osnovano je u njegovom samostanu i crkvi nazvanoj Samostan Svetog Pantelejmona i to u Ohridu 893., puna dva stolje a prije nego je osnovano Bolonjsko sveu ilište u Italiji. Bilo oko 3.500 u enika. Oni su izašli iz škole šire i slavensko pismo, kulturu, umjetnost i crkveno pjevanje u nekoliko slavenskih zemalja, sve do Kieva u Rusiji. Bugarski car Boris, koji je prihvatio krš anstvo za svoj narod, nagovorio je Carigradskog patrijarha da 870. g. Bugarima odobri nezavisnu crkvenu organizaciju. Bugari su tako er izborili pravo da obred vrše na slavenskom jeziku. Na taj na in je razli it oblik pravoslavlja (Bugarski) ustanovljen u Isto noj Europi; državne crkve su koristile narodni jezik. Godine 927. najviši biskup Bugarske crkve (u Ohridu) postavljen je na položaj patrijarha. Srbija i Sv. Sava: Iz Bugarske se pravoslavna vjera i kultura proširila u Srbiju, tre u slavensku naciju, koja je postala krš anskom u drugoj polovini 9. st., za vladavine Mutimira.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 128

Stephen Etches

Prije toga je, me utim, postignut napredak me u Srbima u 9. st, iako je ak mnogo prije toga, car Heraklije poslao rimske misionare koji su krstili nekoliko Srba. Car Bazilije je kasnije porazio bijelo-srpske gusare u podru ju Soluna. Prvi srpski krš anski knez Mutimir (850.-891.) traži misionare, ali za Savino vrijeme, pravoslavlje u potpunosti zahva a zemlju. Srpska crkva je bila u sjeni Bugara sve do vremena najslavnijeg srpskog krš anina Save. Godine 1219. posve en je za srpskog nadbiskupa. Srpska nadbiskupija postala je 1346. g. patrijarhatom za Srpsko carstvo, kojim je vladao kralj Stefan Dušan. Sava je bio tre i sin Stefana Nemanje, srpskog monarha. Godine 1191. povukao se u samostan na Atosu. Pet godina kasnije, njegov otac abdicira i pridružuje mu se. Nakon 1199. zajedno je s ocem sagradio samostan Hilandar. Od 1208.-17. g. je bio arhimandrit Studenice. Studenica je postala središte srpske kulture. Od 1219.-33. g. je bio prvi arhiepiskop srpske autokefalne crkve sa sjedištem u samostanu Ži i. Više se puta u tijeku svoga života vra ao u politiku, ali se odmah po prestanku krize vra ao u crkvu. Zaslužan je za dizanje mnogih samostana i crkava. Za vrijeme svoga života, razvio je prili no važne odnose s ruskom pravoslavnom crkvom. Rumunska crkva, pod bugarskim utjecajem, tako er je ušla pod okrilje pravoslavstva. Svakako treba naglasiti da je krš anstvo došao na po etku putem dolaska rimskih legija u Rumuniji. Ona se pojavljuje nakon progona Ukrajinaca od Rusko pravoslavne crkve. On se prvo u našim prostorima se pojavljuje u današnjoj Vojvodini (Ba ki Petrovac) zatim u Žumberku i Križevcima. Posebnost ove crkve je da priznaju papu koji im postavlja vladiku (biskup) zatim liturgiju i njihove crkve imaju sve što posjeduju pravoslavne crkve, tj. ikone i služe se vinom i kvasnim kruhom za pretvorbu. U Hrvatskoj imaju sjedište u Križevcima i vladika odgovara i dogovara se sa zagreba kim nadbiskupom; i ima juristikciju nad Vojvodinom. Njihovi se sve enici žene i nemoraju obavezno nositi bradu dok se nose kao pravnoslavni sveštenika. Kosovskom bitkom, Turci zauzimaju Srbiju. Kada Srbi gube svoje duhovno i svjetovno središte na Kosovu, Zbog tog razloga sele se prema austrougarskoj monarhiji zajedno sa patrijarhom Arsenije I C˘arnojevi . Srbi tj. pravoslavlje dobiva novo duhovno središte u Austrougarskoj u mjestu Srijemski Karlovci i to osnovaju bogoslovijui klasi nu gimnazoju iz Beograda koji tako er pada u Turske ruke. Patrijarh Srbije seli se u Srijemske Karlovce. Danas još postoji i Srijemskim Karlovcima bogoslovija i gimnazija kao i sjedište Srijemskim Vladika. Patrijarh nakon osloboenja od Turaka vra a se u Beogradu. Poslije se osniva teološki fakultet pravoslavne srpske crkve. Beograd postaje sjedište patrijarha.

Grkokatoli ka crkva

CRKVA U RUSIJI: Na po etku, u Rusiji se neko

vrijeme nastojalo prodrijeti me u Kazare, me utim, bili su na kraju ja i i njihov je poglavica prihvatio židovstvo za sebe i svoj narod. Kijev je bio jedan iz isturenih položaja

PREGLED POVIJESTI CRKVE 129

Stephen Etches

staroga kazarskog kraljevstva i zato logi an punkt spajanja prethodnih misionarskih dijelova. Kaže se da je kralj Bazilije prethodno poslao Rusima biskupa. Krš anstvo se širi u Rusiju trgova kim vezama Vikinga s Carigradom. Vikinzi su u dodiru s Carigradom i trgova kim postajama u Rusiji (Rusi i Varjazi – ustvari Šve ani – imaju trgova ke kolonije u Kijevu i Novgorodu). Do sredine 9. st. u Kijevu je bilo nekoliko krš ana. Ruski poglavar 944. g. je bio Igor. Njegova žena Olga bila je poduzetna krš anka. Me utim, za Vladimirove vladavine, zemlja je u cjelini prihvatila krš anstvo. Pravoslavstvo je došlo u Rusiju neposredno iz Carigrada, kada je poganski knez Kijeva, Vladimir, odabrao oko 988. g. krš anstvo jer je, kako legenda kaže, pravoslavna služba u crkvi sv. Sofije u Carigradu ostavila na njegove poslanike veliki dojam. Najvjerojatnije je prihva enje pravoslavne vjere bio uslov za podjelu specijalnoga trgova kog statusa od Carigrada. Još jedan aspekt trgovine bio je da je Vladimir oženio Anu, sestru bizantskog kralja. Me utim, ova legenda ipak ilustrira da je privla nost pravoslavaca bila prvenstveno estetske naravi, a ne intelektualne ili moralne. Prava (magi na) liturgija (prava slava) je bila najvažnija stvar. U skladu s tim, svi su Vladimirovi podanici bili kršteni, a kipovi starih paganskih bogova ba eni u rijeku Dnjepar. Gr ko-pravoslavna misionarska bra a, iril i Metodije, izumili su alfabet, on je dao Slavenima prvi pisani jezik, irilicu, koja im je dopuštala itanje Svetoga Pisma, bez potrebe u enja gr koga jezika. Me utim, Vladimirov sin Jaroslav prihvatio je 1019. biskupa za svoje kraljevstvo, kojeg je u službu postavio Carigradski patrijarh priznavši na taj na in podre enost svoje crkve Carigradu. Taj biskup je posve en za Kijevskog metropolita. Kad je njema ki biskup posjetio Kijev, neposredno nakon Vladimirove smrti, on je izvijestio da se grad može pohvaliti sa 300 crkava i 8 tržnica. Drugi posjetilac je povezao Kijev s blistavom slavom Istoka, Carigradom. Sljede ih 400 godina, poglavar Ruske crkve je bio Grk, kojeg je u službu postavio carigradski patrijarh. Jaroslav je umro 1054. g. Tada dolazi do kona nog raskola izme u Isto nog i Zapadnog krš anstva. Razlog stagnacije Kijeva u 12. i 13. st. je, u velikom dijelu, zarobljavanja Carigrada, njegova glavnoga trgova kog odredišta. Sve je bilo popra eno ruskom kolonizacijom šumovite Mezopotamije, sve do sjevero-istoka, u onome dijelu što se danas zove centralna Rusija. U ovom su vremenu po ele i prve mongolske invazije, a poslije toga dugo razdoblje mongolskoga gospodarenja. Invazija tatarskih konji kih hordi pod Mongolskim vodstvom oko godine 1240., opustošila je zemlju i podredila ju gospodarstveno sve do otprilike 1480. godine kad je Moskva, tradicionalno se smatra, prestala pla ati porez Tatarima. Mada se Moskva otarasila tatarske ovisnosti oko 1480. i nastavila ofenzivom u sljede em stolje u, sama osvajaju i mnoge od teritorija njenih ranijih gospodara, opasnost ni u kom slu aju još nije prestala. Uslijedili su vjekovi dosa ivanja tatarskih jaha a, postavlja a zamki za robove i razbojnika, jedna muka kojoj je došao kraj tek zarobljavanjem Krima pod Katarinom Velikom krajem 18. st. Tatari su tako bili pomor za Rusiju otprilike od 1240. pa sve do 1783. – više od pola milenijuma.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 130

Stephen Etches

Za ovo mongolsko razdoblje je zna ajan uspon tri klju ne figure crkve, od kojih su svi kasnije bili kanonizirani. Aleksandar Nevski (tj. od Nevi) pobjednik nad Šve anima i Teutonskim vitezovima 1240. god. zaslužan je za spašavanje crkve od papinstva. Novo-obra eni ruski krš ani ubrzo su nau ili mrziti katolike kao ' heretike' . Ta je mržnja uvelike pove ana kada su germanski vitezovi pokušali iskoristiti nered uzrokovan provalom Mongola (ili: Tatara) pod vodstvom Džingis-Kana u 13 st. i pokrenuli su katoli ku križarsku vojsku protiv sjevernih Rusa. Zapadnim osvaja ima, koji su se prethodno svojevoljno podredili vladavini kana, herojskim vodstvom suprotstavio se Aleksandar Nevski 1242. g. Stefan iz Perme u 14. st. postaje misionar zirijanskim plemenima. Sergije Radonežski: U istom tom razdoblju pojavio se jedan od najslavnijih ruskih krš ana, Sergije Radonežski. Godine 1350. se povukao u šumu i postao poglavarem monaške zajednice u Zagorsku (koji je danas središte Ruske pravoslavne crkve). Upravo preko Sergija, krš anstvo je prodiralo me u seljake. Do tada je krš anstvo bilo površno: a) Crkvene vo e bili su ve inom stranci koji nisu bili povezani s narodom; b) Na uzornog krš anina gledalo se kao na redovnika, što je imalo za posljedicu stvaranje dva sloja krš ana: Od nižeg se sloja jedino o ekivalo da sudjeluje u nekoliko obreda i da donekle živi u skladu s krš anskim vrlinama; c) Župe su bile ogromne, a sve enstvo loše osposobljeno i slabo pla eno. Sergije je isto tako poticao razvoj umjetnosti (posebno slikarstva). Bio je gorljivi borac za rusku nezavisnost od mongolske vlasti. Godine 1380. je potakao Dmitrija, moskovskog kneza, da povede združenu rusku vojsku u bojnu protiv kanovih trupa, koje su poražene na Kulikovom polju. To je zna ilo da je Moskva postala najvažniji ruski grad. Više od 200 godina Rusi su živjeli pod mongolskim (tj. tatarskim) jarmom. U tom razdoblju rusku crkvu su i dalje predvodili Kijevski i Vladimirski metropoliti, koje je obi no imenovao i posvetio Carigrad, a kan odobrio. Takvo stanje uvelike objašnjava, zašto Rusija nije nikada doživjela renesansu i reformaciju. Ruska crkva je ostala dio velikog pravoslavstva sve do 1448. g. kada je odstupila od saveza, jer se nije mogla složiti s odlukom (Firentinska Unija) koja je potvr ena na koncilu u Firenzi (1439.). Pet godina kasnije, Carigrad pada u ruke Turaka. Ruski biskupi su ovo gledali kao Božji sud na pravoslavstvo zbog prihva anja ideje o izmirenju sa Rimom. Turci su imenovali novog carigradskog patrijarha koji je odbacio Firentinsku Uniju. Nedugo nakon pada Carigrada, Ivan III. Moskovski oženio je Sofiju Paleolog, ne akinju posljednjeg kralja i nakon toga zbacio mongolsku (tj. tatarsku) vlast. Ivan je za simbol svoje mo i uzeo dvoglavog orla. Rusija sada postaje glavni zaštitnik isto nog krš anstva. Godine 1589. je osnovana patrijarhija u Moskvi, koja je uzela položaj odmah iza Jeruzalema. Zajedno s ruskim širenjem prema Istoku, širilo se i pravoslavstvo. S tim pokretom su se po eli javljati i samostani koji su stekli velika podru ja selja ke zemlje. Ovdje, iako samo u krš anstvu, dolazi do oživljavanja egipatskog i keltskog pustinja kog ideala u divljim predjelima.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 131

Stephen Etches

REFORMACIJA
Po etkom 16. stolje a je svaki iole zna ajniji krš anin u zapadnoj crkvi težio za reformacijom, no ta je težnja bila usmjerena prvenstveno prema administrativnoj, zakonskoj i moralnoj reformaciji, a gotovo nikad prema doktrinalnoj. Ono što je ljudima tada smetalo, bile su religiozne privilegije bogataša (koji su imali sve vrste prednosti i izuzetaka), imunitet klera pred zakonom, njegov razuzdani život, kao i mnoge zloupotrebe u crkvenoj upravi. Tada se nije pomislilo na to da možda nešto nije u redu sa samom doktrinom rimokatoli ke crkve. Uz to, sve su više uznemiravale i neke druge pojave. Tako su se u eškoj pojavili neki husiti, za koje se op enito držalo, da su heretici, koje vlast još nije uspjela savladati. U Engleskoj su me u seljacima potajno radili lolardi, a u gorskim dolinama Dauphineje, Savoje i jugozapadne Švicarske valdenzi; u Njema koj se pak skupljalo nekoliko neobi nih grupa da bi prou avalo Bibliju i, po mišljenju nekih, stvaralo ludu mješavinu bune i svetogr a. Težnja za reformacijom imala je za cilj i gušenje takvih nezadovoljnika.

Težnja za reformacijom

NACIONALIZMA: Usponom ideala ujedinjenoj krš anskoj Europi, modeliranoj po uzoru na Rimsku Imperiju, nacionalni identitet je postao sve važniji i važniji. Renesansa je donjela sa sobom ideal o sekularnoj državi (usp. Machiavelli). Mnoge monarhije bile su ve umnogome iritirane mješanjem Vatikana u njihove nacionalne poslove. Oni su se osje ali kao da nisu gospodari u svojoj vlastitoj ku i. Imali su primjedbe naro ito što se ti e postavljenja crkvenih vo a od strane Vatikana i egzistiranju države u državi: Tijelo ljudi (crkva), u okviru njihove vladavine, dugovalo je krajnju povezanost ne s kraljem, ve s papom. Problem bi bio riješen, samo ako bi uspjeli stvoriti nacionalnu crkvu. Imali su primjedaba i na koli inu novca, koji je odlazio iz njihove zemlje, da bi punio kov ege Vatikana. Efikasno upravljanje je, naime, zahtijevalo spre avanje papinske intervencije, crkvenih privilegija i izuzetaka,
PREGLED POVIJESTI CRKVE 132 Stephen Etches

RAST

RAZLOZI REFORMACIJE

legalnih prava neke mo ne instance izvan zemlje za ubiranje poreza u doti noj zemlji. U svim državama zapadne Europe, a ne samo onima koje e kasnije postati protestantske, ovaj se proces po eo odvijati prije 1500. godine.

PRIVREDNI

IMBENIK: Papinstvo je imalo dva izvora redovnih prihoda: 1) Indulgencije (u po etku sredstvo za pla anje križarskih ratova) postaju redoviti izvor prihoda; 2) Kupovina crkvenih položaja. Ako bi ovjek želio visoki položaj u crkvi, trebao je platiti papi za to. Sav ovaj novac je odlazio iz razli itih zemalja i bio bi poslat u Vatikan. Time se pomagalo pla anje održavanja papinog dvora i ak papino vo enje ratova. Ovo je uzrokovalo mnoga neraspoloženja. U jednom ovakvom kontekstu, prvi se pojavio Wycliffe – kao borac pamfletima (knjižicama) na strani kralja. William Occam bio je na sli an na in angažiran na strani Luja Bavarskog, kojeg je papa ekskomunicirao, jer je ušao u savez s Lombardima – jednim od papinih politi kih neprijatelja u Italiji. Zemlje, gdje se problem najoštrije osje ao, bile su Engleska i Njema ka. U tim dvjema zemljama je reformacija imala posebno veliki uticaj. Jedan od rezultata reformacije bit e ogroman gubitak prihoda za Vatikan. U 16. st. Vatikan je skoro izgubio vazalsku ovisnost, a time i poreske obveznike u, gotovo, polovini Europe!

tražiti duhovnost u kasnom Srednjem vijeku, nisu visoka mjesta u crkvi, ve me u siromašnima, manje vi enim sve enicima i lai kim vjernicima, koji su bili dirnuti uzavreloš u u popularnoj pobožnosti. To se na kraju uzdiglo do jednog novog pokreta u religiji, devotio moderna, kako su to suvremenici nazvali. Njen najzna niji odraz e se na i u zajednicama poznatim kao Bra a zajedni kog života, koje su osnovali u enici Flemiškog mistika Gerharda Grootea (1340.-84.). Jedan od elemenata, na koje je on upirao prstom u svom u enju, jeste bogatstvo i zloupotreba tadašnje crkve. Ova tema se tako er nalazi u propovijedima popularnih propovjednika, kao što su Tomaš Štitny´ i Mili iz Kromeríža u eškoj. Obojica su pisala na eškom. Njema ki mistici Eckhard i Tauler pišu na njema kom, a Richard Rolle i William Langland pak na engleskom. Njihovo korištenje materinjeg jezika postalo je daleko kolosalnije. Zemlje u kojim je popularni misticizam postavio temelje 14. st., lai kog religioznog stava, postale su kasnije one u kojima e protestantizam na i spremne obra enike. Bile su to Engleska, Njema ka i eška, gdje su se nalazili pijetisti ki pokreti i gdje e biti najviše kriticizma protiv papinstva.

RAST PIJETIZMA: Mjesta, na kojima se trebala

OPADANJE PAPINSTVA: Bogatstvo Vatikana i rivalski pretendenti na papinski tron, poslužili su diskreditiranju papinstva u o ima mnogih. A postojala je i borba izme u pape i crkvenih sabora. To se može vidjeti u saborima Konstance i Basela. Na saboru u Konstanci je bio izdan jedan dekret, kojim se uspostavlja ve a vlast glavnog sabora nad papom. Sabor u Baselu potvr uje ovo. No, da ne bi prihvatio poraz, papa radije raspušta sabor. Ovo je izoliralo papine kriti are na samo male ogranke crkvenog

PREGLED POVIJESTI CRKVE 133

Stephen Etches

nezadovoljstva u razli itim zemljama. Ali je ovo tako er odvelo u jedan nezavisan stav crkvenjaka prema Vatikanu, što je išlo ruku pod ruku s novim nacionalizmom. William Occam bio je najvažniji od takvih, a Wycliffe odmah do njega. Ni Erazma se ne smije izostaviti. Novi, kriti ki pristup filozofiji Williama Occama, uzdrmao je i potkopao cijeli srednjovjekovni sustav mra njaštva, kojeg je Crkva upotrijebila za podupiranje svoje vlastite pozicije. Kroz ljude kao što je Occam, bila je stvorena intelektualna atmosfera, u kojoj su ljudi bili skepti ni u odnosu na stare zahtjeve za papinskom prevlasti. Nominalisti ka filozofija, osnovana od Williama Occama, po inje prevladavati na njema kim i francuskim univerzitetima, ve oko 1500. godine. Ta filozofija odbacuje svaku mogu nost dokazivanja crkvenih doktrina razumom. Nominalisti oštro napadaju tada još prisutna nastojanja pomirenja krš anske doktrine s Aristotelovom filozofijom. Oni tvrde da je biblijsku istinu mogu e spoznati samo otkrivenjem – bilo autoritetom Biblije, bilo crkve. Nominalisti ki teolozi razdvajaju istinu i sumnju. Sumnja je rezultat svake isto razumske spoznaje. Oni i na jedno i na drugo gledaju kao na nešto, što pripada potpuno razli itim razinama. Ipak, filozofija još nije bila mrtva. Franjevci su i dalje bili skotisti, a dominikanci tomisti. Prou avanje starih na ina mišljenja (via antiqua) nastavljeno je na univerzitetima, ali ipak to više nije bila glavna briga filozofa, koji su se od teologije okrenuli logici.

OŠTRI

UMOVI

PROTIV

PAPINSTVA:

ERAZMO ROTERDAMSKI (1466.-1536.) je zna ajna osoba sjevernja kog humanizma i to uglavnom zbog uspješnog izvrgavanja ruglu klera i napuhanih, a besmislenih, mudrovanja skolastika. Za reformatore je njegovo djelovanje bilo svojevrsno demoraliziranje protivnika pred odlu uju i napad, pošto je njegova lucidna kritika ciljala upravo na crkvu. Oko 1517. njegova je kritika klera i skolastika bila svugdje prihva ena, osim možda u Italiji. On je rastao u obrazovanju u zajednici Bra e zajedni kog života osnovane 1380., koja je prakticirala ' suvremenu pobožnost'(devotio moderna): Naglasak je bio na život mirne pobožnosti i bliskog odnosa s Bogom. To je bila neka vrsta kvekerskog pijetizma. Ova zajednica je gledala na akademsku teologiju i filozofiju kao na nešto ograni ene vrijednosti. Bra a su cijenila ' duhovna iskustva'i poduzeli metodi no duboko razmišljanje. Ali oni su tako er studirali djela klasika i misti nu literaturu. Nešto o vrijednosti satire, koju je Erazmo pisao, može se prosuditi iz sljede eg izvoda, koja nam govori što se dogodilo papi kada je došao do vrata neba:
PAPA JULIJE II.: Što se to do avola doga a ovdje? Vrata se ne e otvoriti. Izgleda kao da su brave promijenjene ili pobrkane. Neka netko odmah otvori ova vrata! SVETI PETAR: Besmrtni Bože, kakav smrad kanalizacije osje am ovdje! Tko si ti i što želiš!? PAPA: Vjerujem da prepoznaješ ovaj klju . Vidiš li ovu trokraku krunu, a i ovu odje u kako svijetli posvuda, rubinima i zlatom? SVETI PETAR: Zašto nosiš oklop? PAPA: O ekuješ da vodim rat gol?!

PREGLED POVIJESTI CRKVE 134

Stephen Etches

SVETI PETAR: Sav si na i kan oružjem. A da ne govorimo da sav smrdiš od podrigivanja i javne ku e, pijanki i baruta. Ustvari, izgledaš kao da si se upravo ispovra ao. PAPA: Neka mi zahvali krš anska crkva, jednom izgladnjela i siromašna, a sada cvjeta sa svim vrstama ukrasa. Kraljevske pala e, divne ku e, puno slugu, dobro uvježbane trupe. SVETI PETAR: U siromaštvu, znoju, postu, gladi i že i, Krist je proveo svoj život; i na kraju je umro najponiženijom od svih smrti. PAPA: Pa, možda e On na i nekoga da ga pohvali za to – ali sada Ga ne treba nitko oponašati. Ne ovih dana, barem. Postojao je sukob izme u skolastika i humanista. Taj je sukob bio više rezultat arogantnosti, prezirnog i agresivnog odnosa novih skolastika prema humanistima, nego njihove zatvorenosti za novi humanizam. Suo en s prijetnjama razaranja teologije od nastupaju eg humanizma, Erazmo je izradio program oporavka prave teologije. On je prvo pomno obradio novozavjetni tekst na gr kom, a zatim je napisao na latinskom jeziku parafrazu svih knjiga osim Otkrivenja. Prema tada vrlo raširenim narodnim praznovjerjima, Erazmo i njegovi sljedbenici su bili netrpeljivi i gnjevni. Erazmo je više puta isticao da ' obavljanja praznih rituala ne ini ovjeka krš aninom' . Srednjovjekovno osje anje suprotnosti izme u ideala i stvarnosti se po elo stapati u jedno obrazovano osje anje suprotnosti izme u Biblije i religije kakva se popularno prakticirala upravo uz pomo crkve. Poput Erazma, mnogi su obrazovani ljudi odlu ili ismijavati crkvu, naravno, s dobrim namjerama da e to ismijavanje biti djelotvorno i na o iš enje života. Ali, postojalo je toliko mnogo interesa. Girolama (Jeronim) SAVONAROLA (1452.-1498.) je bio dominikanac, prior samostana San Marco u Firenci. Nakon itanja Augustinovih djela, po eo je napadati raspušten život mnogih svojih sugra ana. Kao utjecajan ovjek, on je svojim propovijedima i nau avanjima protiv tadašnje moralne dekadencije, izazvao snažno preziranje. Ve ga je u katedrali u Ferrari slušalo veliko mnoštvo i mnogi su se obratili na moralniji život. U to je vrijeme Firencom upravljao Lorenzo Medici, ovjek koji se mnogo trudio oko širenja renesanse – bio je mecena Michelangelu, Ficinu, Pica della Mirandoli. Kada je Piera, najstarijeg Lorenzovog sina, narod zbacio s vlasti, to je mjesto ponu eno Savonaroli. Savonarola je potpuno ovladao gradom i po eo ostvarivati potpunu udorednu reformu, što je pak mnoge povrijedilo. Uz to, njemu se inilo da mu neki unutrašnji glas govori kako je francuski kralj Karl VIII., koji se upravo približavao sa svojom vojskom, odabran da ljude privede pokori. Nakon svega, u slu aj se umiješao papa Aleksandar Borgia, kojemu je Savonarola, pošto je odbio da Firenca pristupi protufrancuskoj ligi, smetao u politi kim planovima. Ekskomunicirao ga je, mu io i na kraju kao ' krivovjerca, raskolnika i ovjeka koji prezire Svetu stolicu' , spalio. Savonarolinin rad je bio ograni en uglavnom na reformu javnoga morala. Doktrinalna reforma je zapo ela na jednom mjestu dvadesetak godina kasnije.

PRETE E REFORMACIJE

PREGLED POVIJESTI CRKVE 135

Stephen Etches

godine 1175. nakon što se obratio jedan bogati lionski trgovac. Petar Valdo (Pierre de Vaux) je nakon obra enja razdijelio sve svoje imanje i posvetio se siromaštvu i propovijedanju. Posjedovao je nekoliko prijevoda Novog zavjeta s latinskog na lokalne jezike. Ubrzo su se oko njega sakupili sljedbenici. U samom po etku je papa Aleksandar III. odobravao njegov pokret, ali ga je upozorio na to da mora prije nego što po ne propovijedati u nekom kraju, dobiti odobrenje lokalnih crkvenih vlasti. Vremenom je njegovo propovijedanje sve više smatrano smetnjom, pošto je on ukazivao na mnoge pogreške bogate crkve, tako da je 1184. bio ekskomuniciran. Nakon toga je progonjen kao heretik. Pobjegao je iz Liona i po eo se kretati po pokrajinama, koje su ve ranije bile na zlu glasu zbog, u njima prisutnih, neortodoksnih vjerovanja, a takve su bile naro ito Lombardija i Provansa. Nakon 1207., kada su zadnji valdenzi primljeni nazad u crkvu, više nije bilo ustupka prema njima. Ipak, oni su se dosta širili: Na kraju 13. stolje a su se infiltrirali u gotovo sve krajeve Europe, osim u Britaniju. Njihove specifi ine doktrine i vjerovanja su: a) Smatranje da su samo oni prava crkva; b) Neprihva anje posredni ke uloge sve enika; c) Odbacivanje ve ine katoli kih svetkovina; d) Odbacivanje zakletve, osim pod posebnim okolnostima; e) Ne prihva anje istilišta, isto kao i molitve slikama i svecima; f) Prakticiranje jedne vrste krštenja i držanje samo tri sakramenta; g) Savljanje vrlo velikog naglaska na propovijedanje na lokalnom jeziku; h) Vizije, proro anstva, opsjednu e duhom; i) Socijalna briga. Iako su se proširili itavom Europom, najja i su bili u isto noj i srednjoj Europi. Svo su vrijeme bili izloženi žestokim progonima, a proganjanje je kulminiralo 1400. g. U srednjoj Europi je postojala razmjena ideja izme u njih, husita i viklifovaca. Ipak, ti se pokreti nisu nikada uspjeli ujediniti zbog izvjesnih doktrinalnih razlika.

Petar VALDO i valdenzi: Taj je pokret zapo eo

John WYCLIFFE i lolardi: Wycliffe je zna ajan

reformator kasnog Srednjeg vijeka. Došao je sa sjevera Engleske. Na Oxfordskom univerzitetu je postao filozof. John iz Gaunta (tj. iz Genta u Belgiji) ga je pozvao da služi na dvoru. Crkvu je najviše uvrijedio time, što je podržavao pravo svjetovne uprave nad vlasništvom korumpiranog klera. Papa je 1377. osudio njegove poglede, ali su ga zaštitili njegovi utjecajni prijatelji. Nakon toga je svoje antiklerikalne poglede još energi nije iznosio te je po eo napadati neke od glavnih doktrina srednjovjekovne crkve. Odbacio je doktrinu transsupstancijacije i njoj nasuprot tvrdio da je Krist samo duhovno prisutan kod euharistije. Smatrao je da se crkva sastoji samo od ljudi koje je Bog izabrao (' Crkva predodre enih' ) i koji ne trebaju sve enike kao posrednike. Postepeno su ga po eli napuštati i njegovi prijatelji. Godine 1384. je napušten i bolestan umro u srednjem dijelu Engleske. John Wycliffe je pisao knjigu o doktrini, a zapo eo je i novi prijevod Vulgate na Engleski. Za Wycliffea, latinski je bio jezik crkve, ali nije bio u upotrebi u narodu.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 136

Stephen Etches

Zamjenjivanjem latinskog engleskim jezikom, želio je stvoriti narodnu crkvu, koja e neposredno govoriti obi nim ljudima. Drugi reformator koji je izabrao engleski jezik, kao sredstvo za napad protiv uzvišenih vladara crkve i države, bio je William Langland, sve enik i pjesnik, koji je pisao Williamovo vi enje Petra Ora a. On je pokušao jednostavnim dušama pokazati, da je put do spasenja jedino miloš u (tj. zbog pomilovanja). Za vrijeme svog boravka na Oxfordu, utjecao je na neke studente iz eške, koji su nosili njegove ideja k Husu u Prag. Privukao je oko sebe grupu sljedbenika, koji su postali poznati kao lolardi. Ime su dobili kada su propovjedaju i po eli obilaziti zemlju, a zna i mumljati ili gun ati (dolazi vjerojatno od srednjoholandskog ' lolaerd' : onaj koji mrmlja molitve). esto su bili sprije eni u svom djelovanju, naro ito nakon što su se povezali s politi kim nemirom. Oko 1395. lolardi su se razvili u jednu organiziranu grupu sa svojim vlastitim sve enicima. Suprotstavljali su se crkvenoj hijerarhiji, u enju o transsupstancijaciji, celibatu sve enika, politi koj mo i crkve, molitvama za mrtve, hodo aš ima, slikama, ratu, i crkvenoj umjetnosti. Vjerovali su da je glavni zadatak sve enika propovijedati i da Biblija treba biti svakom pristupa na na njegovom materinjem jeziku. God. 1384 nakon Wyliffove smrti se završila Engleska Biblija. God. 1396. njoj je slijedio bolji prijevod, izra en od njegovog tajnika, Johna Purveya. Na neki su na in lolardi pripremili put za Husa, a poslije i za luteranstvo, koje se pojavilo u sljede em stolje u.

Jan HUS i husiti: Jan Hus (1374.-1415.) zare en je za sve enika 1402 g. Najve i dio svoje karijere je proveo predavaju i na Karlovom univerzitetu u Pragu i kao propovjednik u Betlehemskoj kapeli, u samoj blizini univerziteta. Godine 1391. Betlehemska kapela je bila osnovana specijalno za propovijedanje na eškom. Tamo se uklju io u borbe izme u eških i njema kih profesora, koji su pružali podršku razli itim papama u borbi za vlast, u vrijeme kada je papinstvo bilo podijeljeno. Trideset godina nakon Wycliffeove smrti, njegove je knjige donio u Prag jedan eški u enjak, Jeronim (kasnije spaljen sa Husom), koji ih je prepisao za vrijeme svog boravka na Oxfordu. Ubrzo potom, izbile su studenske pobune za i protiv Wycliffea. Njema ki profesori iskoristili su Husovu privrženost Wycliffeu da bi ga optužili za herezu. Njema ki lanovi profesorskoga zbora, na kraju su otišli s univerzita, jer je kralj Vaclav osudio njihovo suprotstavljanje crkvenoj politici. Kada je praški nadbiskup uspio nagovoriti papu da zabrani propovijedanje u svim crkvama, Hus se nije želio pokoriti zabrani i bio je ekskomuniciran. Kasnije se suprotstavljao prodaji oprosta. Kad je Papa stavio Prag pod interdikt, Hus je mirno napustio grad te pobjegao u južnu ešku, gdje je tražio uto ište u tvr avi (sli no Lutheru) gdje je mnogo vremena proveo pišu i. Južna eška ovog vremena je bila pod jakim utjecajem valdenza. U svojim spisima, kao i u propovijedima, naglašavao je osobnu pobožnost i isto u života. Mnogo duguje radovima Johna Wycliffea. Isticao je ulogu Pisma kao jedinog autoriteta u crkvi, a ukazao je i na važnost propovijedanja. Glavno njegovo djelo je O Crkvi. U tom djelu, crkvu definira kao tijelo Kristovo, kojemu je glava sam Krist. Iako je branio tradicionalni autoritet klera, mislio je da samo Bog
PREGLED POVIJESTI CRKVE 137

Stephen Etches

može oprostiti grijeh. Tvrdio je da niti papa niti kardinali nemaju nikakvo pravo postaviti doktrine koje su suprotne Pismu i da ni jedan krš anin ne mora slušati zapovijed, koja je o ito kriva. Osu ivao je korupciju klera, a isto tako i obi ne ljude zato što štuju slike, vjeruju u lažna uda i poduzimaju praznovjerna hodo aš a. Crkvu je napadao i zbog toga što oduzima pehar s vinom od ljudi za vrijeme Gospodnje ve ere. Osu ivao je i prodaju indulgencija. eška je nasljedila od bizantske misjonarske djelatnosti u Moravskoj ideju pri est u dva oblika. Osim toga Hus je bio realist (tj. platonist) te za njega nije bilo problem prihvatiti simboli no kruha i vina. I eski studenti koji su studirali u Parizu su bili realisti. Hus je bio u samom središtu dugih borbi u Pragu. O njegovom je slu aju izvješten Rim. Da bi opravdao svoje poglede, došao je 1415. na sabor u Konstancu. Iako mu je car Žigmund dao jamstvo da e se sa sabora mo i vratiti u Prag, podmuklo je zato en i nakon toga spaljen. Njegovi su se sljedbenici predvo eni Jan Žiškom, vratili u Prag sa zahtjevom za religioznom tolerancijom i oslobo enjem zatvorenih prijatelja. Kada to nije bilo prihva eno i kad su katolici iz novogradske vije nice u Pragu bacali kamenje na husitsku procesiju, husiti su provalili u vije nicu i pobacali krivce zajedno s gradskim na elnikom na ulicu, gdje su ih pobili. To je bio po etak husitskih ratova (1419.-36.). Žigmund im je silom pokušao nametnuti katolicizam, vojskom i papinim blagoslovom. On je bio do nogu potu en izvan Praga od jednookog husitskog generala Jana Žiške. Žiška je bio vo a tabori ana, a to je bio masovni pokret osnovan 1419. kada se okupilo 40.000 ljudi na brdu kojem je dato biblijsko ime Tabor. U to vrijeme milenijalizam je bio raširen i ljudi su o ekivali da do e kraljevstvo Božje. Oni su se stoga penjali na brda da bi pobjegli od predstoje ih Velikih nevolja i da bi prvi pozdravili Isusa prilikom Njegovog ponovnog dolaska. Milenijalizam je bio popra en socijalnom revolucijom: Kmetstvo je bilo dokraj eno i sva zemlja je došla pod zajedni ko vlastništvo. Žiškina vojska je bila nova i revolucionarna, nalikuju i u mnogim stvarima na posljednju Cromwellovu vojsku Novog modela. Žiška je ogradio svoje pješake lakim drvenim nasipima i željeznim plo ama, koje su prevozili teretnim kolima. Artiljerija je bila tako er namontirana na kola i bila je veoma pokretna. Pored svega, svi vojnici su bili ujedinjeni zajedni kom vjerom u Boga i išli su u bitku pjevaju i himne. Tabori ani su bili teološko radikalniji nego utrakvisti (umjerena strana koja je tražila ve eru Gospodnju sub utraque specie = u obje vrste), u teološkoj nauci priznavali su samo krštenje i pri est kao sakramente, a ina e su odbacivali rimski ritual i sve ceremonije. Hus se potkraj života priklonio utrakvizmu. itava eška pridružila se u obje vrste ve ere Gospodnje i u doma oj liturgiji. Oni su se obratili papskom središtu i caru zbog budu eg crkvenog sabora. Da bi u vrstili svoj zahtjev, sve eni ki general Prokop (Žiškin nasljednik nakon njegove smrti 1424.), poveo je Žiškinu vojsku izvan eške, da pustoše duboko i naširoko u Njema koj, Prusiji pa sve do Baltika. Papa Martin V., pod pritiskom prijetnji od muslimanske invazije, dao je pristanak i sazvao sabor u Baselu. Cilj sabora je bio izmirenje husita, ali i gr kih pravoslavaca, kako bi bili slobodni boriti se protiv prijetnji otomanskih Turaka. Sabor je zasjedao sedamnaest godina! U 1443. to je dovelo do

PREGLED POVIJESTI CRKVE 138

Stephen Etches

formalnog izmirenja s umjereno nastrojenim husitima (utrakvistima ili kalikstincima), koji su poslije smrti Žiške uzrokovali slom u jedinstvu me u njima, ali tabori ani – ekstremisti – su ovo odbili. Papa im je obe ao pravo primanja ve ere Gospodnje u obje vrste, ali kasnije nije održao rije . Godine 1433. ovi umjerenjaci, uz pomo katoli kih snaga, pobijedili su tabori ane u bici kod Lipana, gdje je njihov vo a, Prokop, bio ubijen i tabori anski pokret uništen. Ipak, ova partija umjerenjaka je preživjela kao poluautonomna eska nacionalna crkva sve do reformacije, kada su se stopili s protestantskim pokretom u eškoj i prihvatili luteransku teologiju. Ipak, izvjestan broj Husovih sljedbenika se nije složio ni s militantnim husitima, niti s umjerenim husitima. Vo eni pobožnim seljakom Chel ickym, osnovali su društvo ' Bra a Kristovog zakona'u Kunvaldu u eškoj. U tom su se društvu dijelila me usobno sva dobra i svi su zajedno radili. Odbacili su sve oficijelne položaje, zakletvu i vojnu službu. Potpuno su odbacili zahjtev rimokatolika na apostolsko nasljedstvo. Tako je bila osnovana i Jednota bratrska. Uskoro je broj lanova narastao na stotinu. U po etku su se zvali eška bra a. Godine 1547. kralj Ferdinand ih je pokušao pregaziti, ali su pobjegli. Njihov centar je bio utvr en u Moravskoj i tako su oni postali poznati pod imenom Moravska bra a. U Moravskoj bra i vidimo zna ajan razvoj književnosti. Hus je dao eskom jeziku ortografiju. Kasnije je Jan Blahoslav (1523.-71.) sistematizirao jezik. Godine 1579. pojavila se Kralice Biblija, koja je ubrzo postala savršeni monument klasi nog eskog jezika. Bra a su se razbježala u Ma arsku, Poljsku i Prusiju – na svim tim mjestima su osnovali komune. Jedino u eškoj su mogli ostati uz uslov ujedinjenja s umjerenim Husitima. Me utim, 1620. katolici su ugušili svu protestansku opoziciju u bici Bilá Hora. Ovo je ak ozbiljno razorilo protestantizam u eškoj i Moravskoj za narednih 150 godina. Jednoj je grupi, koja je prolazila Njema kom, grof Nikola Ludvig von Zinzendorf 1722. g. dao zemlju na kojoj su se smjestili. Od tada raste Obnovljena crkva bra e. Episkopos (odgovara našoj rije i ' pastor' ) je onaj koji je imao dušobrižni ku odgovornost i službu pou avanja (1 Tim 5,17), ali bez pojma hijerarhije. Biskup ili episkopos je bio starješina s posebnim odgovornostima. ini se da, ukoliko je starješina ozna avao položaj, episkopos (biskup ili nadglednik) je ozna avao službu. Svi su biskupi bili i starješine, ali sve starješine ili nisu bili biskupi ili nisu vršili ovu službu. Vjerojatno je vremenom ova služba postala i položaj. Ova je situacija o itovana u priru niku crkvene discipline, koji se naziva Didahe (70.-110.).

LUTHER I LUTERANIZAM
Martin LUTHER (1483.-1546.) rodio se u Eislebenu i školu je poha ao u Mansfeldu. Sin rudara, odrastao je u gra anskoj okolini. U Magdeburgu je pao pod utjecaj Bra e zajedni kog života. Školovao se dalje u Eisenachu i godine 1501. upisao se na univerzitet u Leipzigu, gdje je bio pod utjecajem nominalista. On je bio obrazovan u takozvanoj modernoj, nominalisti koj filozofskoj školi, baziranoj na djelima Williama Occama i Gabriela Biela, njegovog

PREGLED POVIJESTI CRKVE 139

Stephen Etches

u enika. Nominalisti ki metafizi ari su smatrali da niti se postojanje Božje niti ortodoksna doktrina Trojstva ne mogu dokazati ovjekovim bezvrijednim i malim razumskim argumentima, ve jedino Božjim vlastitim djelovanjem u samo-otkrivenju. S ove to ke gledišta, Luther je stekao svoje razumijevanje o veli ini i transcedentnosti Božjoj, koji može spasiti ovjeka lišenog dobrih djela i istinskih zasluga. Ali, via moderna je imala vrlo pelagijanske tendencije: Još uvijek je u ila o ovjeku kao slobodnom faktoru, koji ima mogu nosti sura ivanja s Bogom i sebe može u initi dostojnim spasenja. Kada je Luther poslije toga prou avao Pavla i Augustina, je žestoko poricao ove ideje. Izvjesno vrijeme nakon odlaska s univerziteta, mu io ga je pojam osobnog spasenja i godine 1505. postaje lanom augustinsko-franjeva kog reda u Erfurtu. Godine 1507. bio je zare en za sve enika, a od 1508. g. predaje moralnu filozofiju na teološkom fakultetu u Erfurtu. Godine 1508.09. provodi u Wittenbergu, da bi se spremio za profesora. Potkraj 1510. g. je neko vrijeme boravio zbog posla svog reda u Rimu, gdje je bio neprijatno impresioniran raskošnim i razuzdanim životom i pokvarenoš u papinskog dvora. Godine 1511. postaje u Wittenbergu profesorom biblijske egzegeze. On nije bio humanista, odbijao si je dati latinsko ime. Prije svega, Luther je bio Nijemac, narodni ovjek. Postao je ozbiljan redovnik s bolesnom savješ u da nije dovoljno svet i pored svih poduzetih patnji. Imao je nemirnu savjest pred uzvišenoš u i gnjevom Božjim. Kao lan augustinskog reda, morao je dnevno imati pobožnost kod itanja duhovnih knjiga. Na ovakav na in uskoro je pao pod utjecaj Augustina, Taulera i drugih misti ara. Njegovo prvo obra enje bilo je od polu-pelagijanizma na augustinsko vjerovanje. U svom teološkom studiju, pod utjecajem je Gabrijela Biela. Prema Bielovom shva anju, dobra djela privu e Božju milost (v. slu aj Kornela). itaju i Pavla, vra a se augustinskom shva anju; kada grešnik uvi a svoju nesposobnost održavati Božji zakon i okre e se Bogu u vjeri, Bog mu daje Svetoga Duha, koji ga ini pravednim (tj. regenerira ga), ali nakon toga Sveti Duh stvara u nas dobra djela da bi zaslužili spasenje. Tek kasnije je Luther prihvatio protestansku doktrinu opravdanja po vjeri: Ra unamo se pravednima po vjeri u Krista i tako možemo posjedovati krš ansku sigurnost. Luther je došao do ovog zaklju ka zahvalaju i Melanchthonove analize gr kog teksta. Slušaju i savjet Staupitza, njegova nadstojnika, ita i poslanice ap. Pavla. Poslanica Rimljanima je izvršila naro ito veliki utjecaj na njega. Uvidio je da je ljudsko srce odve pokvareno, da bi samo sebe moglo spasiti: Oproštenje je dar i nikakvim se nastojanjem ne može posti i. Kasnije se suprotstavio Erazmu, zato što je uzvisivao zasluge slobodne volje. Luther je po eo proklamirati opravdanje vjerom, kao što to proklamira Pavlovo evan elje. Njegova je glavna preokupacija postala riješiti se skolasti koga sustava i vratiti se istom Evan elju. Njegov napad na prodaju indulgencija* izvire iz njegove teologije, pošto je na tu prodaju gledao kao na postavljanje djela na mjesto Boga. Bog je tu zamijenjen formom, pla anjem i dobrim djelima. (* potvrda oprosta iznesena od papinstva, prema kojem zasluzi svetaca u nebu prenesena su grešniku, osloba aju i

PREGLED POVIJESTI CRKVE 140

Stephen Etches

njega od ovozemaljske kazne za grijeh: papa je imao vlast proširiti ove oproste ak i dušama u istilišcu). Glavni je problem za papu, u raskošnom renesansnom življenju, bio bankrot, ali je želio izgraditi novu baziliku u Vatikanu. Njegovo rješenje ovog problema je bilo uvo enje novog oprosta. Albrecht (ili Albert), nadbiskup Mainza, je bio tako er s malo novaca. Svojoj je vlasti, protivno kanonskom pravu, podvrgao još tri njema ke biskupije. Da bi nekako zadržao te službe, želio je platiti papi, ali nije imao dovoljno novaca: Tako je bio prisiljen potrebnu svotu posuditi od mo nih Fuggera iz Augsburga. Kao zalog za to, dopustio je prodaju papinih indulgencija za izgradnju crkve Sv. Petra u Rimu. Tako je novac od prodaje indulgencija dijelom išao papi za financiranje izgradnje, a dijelom Fuggerovima kao otplata Albertova duga. Tetzel, dominikanac, je bio angažiran za propagandne propovijedi, da bi pospješio prodaju indulgencija. Ipak, izborni upravitelj Saske, Fridrik Mudri, nije pristao na to da se prodaja vrši na njegovom teritoriju i to ne samo zbog toga što nije želio da blago napušta njegovu teritoriju, ve i zbog toga što ga je vrije ala mo , kojom se razmahala brandeburška dinastija (koju je predstavljao Albert). Luther je bio profesor Svetog Pisma na univerzitetu u Wittenbergu, crkveno, dakle, pod jurisdikcijom Alberta, ali politi ki pod Saskim izbornikom. Sama ideja indulgencija je Luthera prili no mu ila, najviše zbog toga što su ljudi mislili da nakon što kupe oprost, nikakvo daljnje pokajanje nije potrebno. Osim toga, prenerazio se kada mu je bila pokazana kopija nadbiskupovih uputa Tetzelu. 1517: 97 Teza: Ožujka 1517 Luther je pri vrstio na vrata dvorske crkve u Wittenbergu, 97 teza pod naslovom "Debata protiv skolasti ke Teologije", u kojoj je napao novopelagijanizam kasnijih skolasti ara te je tražio povratak teologije Augustina. 1517: 95 Teza: Oktobra 1517. on je svoj protest protiv indulgencija u 95 teza pri vrstio na vrata dvorske crkve u Wittenbergu i na taj na in jasno dao do znanja da je teze voljan javno braniti. Me u njima se još nije našla niti jedna od središnjih doktrina reformacije. Jedna teza je npr. ovako glasila: Papa je daleko bogatiji od svih ostalih ljudi – pa zašto on onda crkvu Sv. Petra ne dogra uje sa svojim vlastitim novcem, nego to radi ubiru i novac od siromašnih krš ana? Same te teze prije odražavaju nezadovoljstvo njema kog naroda, usmjereno na pretjerano utjerivanje poreza od strane Talijana, nego što su same po sebi protupapske. Luther je ak tvrdio, da papa sigurno ne bi odobravao sve što se radi, samo kada bi o tome znao. Lutheru je tada bilo 34 godine. Nadbiskup Albert se nije odviše zanimao za Lutherovu teologiju – sve što ga se ovdje ticalo, bio je zna ajan pad u trgovini indulgencijama zahvaljuju i Lutheru. Zbog toga je o wittenberškim tezama izvijestio papu. Papa je mislio da je prepirka bezna ajna pa je upravitelju augustinskih franjevaca samo rekao, neka umiri tog svog ovjeka. Me utim, dominikanci, protivnici augustinskih franjevaca, koji su se uz to smatrali uvarima iste vjere, htjeli su taj slu aj dovesti do kraja, pošto su držali da je Luther heretik. Da bi to u inili, smjerali su dokazati da je on postavio u pitanje sam papin autoritet.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 141

Stephen Etches

1518: Heidelberško Raspravljanje: Godine 1518 Luther je bio pozvan od poglavara svog reda da se javi pred skupštinom augustinaca u Heidelbergu. Luther je tamo predstavio svoja Heidelberške Raspravljanja, 40 teza u kojima je branio augustinske doktrine o grijehu i milosti, i u kojima je napao podre enost skolasti ke teologije aristotelske filozofije. U ovom raspravljavju Luther je pridobio Bucera i Brenza. Kao prvo, Luther nije bio zadovoljan kada je vidio da ga se do ekuje kao vo u napada na Rim. Tada ga se moglo, izgleda, uspješno umiriti, ali uz bolje argumente s druge strane. Ipak, za vrijeme djelovanja, uživao je zaštitu svog suverena Fridrika Mudrog, kojeg pak papa ni na koji na in nije želio uvrijediti. 1518: Augsburška konfrontacija: Papa je izdao ultimatum prema kojim Luther mora biti predan unutar 60 dana. Umjesto toga Lutherov patron, Fridrik Mudri, je pripremio susret izme u Luthera i kardinala Caietana u Augsburgu, za listopad 1518. Godine 1518. Augsburški pokrajinski sabor se sastaje s ciljem da uje ve i broj pritužaba protiv rimskih nasilnih utjerivanja i protivljenja u Njema koj. Papa u Augsburg šalje kardinala Caetana, velikog dominikanskog teologa. Za njega nije bilo odlu uju e pitanje o indulgencijama, ve borba protiv pape. Luther je to saslušao vrlo uljudno, ali je odbio povu i primjedbe o indulgencijama. Luther kasnije daje izvješ e o zapisnicima, u kojima neupitno akcentira papinu nepogrešivost. Za Luthera je papa samo upravitelj Op eg sabora, tako da se autoritet nalazi kod sabora u cjelini, a ne samo kod pape. Raspravlja potpuno zapetila te u novembru Luther je apelirao ekumenski koncil da sredi prepirku. Ovo se dogodio kasnije u Wurmsu god. 1521. 1519: Leipziška debata: Ali ono što ozna ava pravu to ku pokreta, bila je debata s Johannom Eckom u Leipzigu godine 1519. Eck je svojim oholim stavom, pošto se od samog po etka postavio kao onaj koji pod svaku cijenu želi posti i cilj, izazvao Luthera da u svojoj kritici krene ak korak dalje. Leipzig je blizu eške, krajevima gdje je Hus propovijedao i tu su Luthera njegovi protivnici rado nazivali ehom i husitom. Luther je husite uvijek smatrao hereticima i odbijao je svako poistovje ivanje, no Eck je odlu io pokazati mu da su neka njegova mišljenja potpuno u skladu s nekim Husovim pa je tako i on sam heretik. Suo en s Eckovim smicalicama i bockanjima, on je po eo tvrditi da je Hus zaista u nekim stvarima bio u pravu i da je Op i sabor, koji ga je osudio, bio u krivu. Luther je na taj na in negirao nepogrešivost sabora. Jedini izvor autoriteta koji mu je preostao bila je Biblija. Godine 1520. je rekao: Svi smo mi husiti bez da smo to znali. Husiti su i Sv. Pavle i Sv. Augustin. Tijekom debate u Leipzigu Melanchthon je razložio važno protestantsko na elo Sola Scriptura. Ovo je zna ilo da krš ani moraju itati i rasu ivati Crkvene O e u svjetlu Svetog Pisma, a ne Pismo u svjetlu izjava Crkvenih Otaca. Luther se tako svojom knjižicom upustio u borbu. Europa je brzo reagirala na Lutherov izazov. To je bilo omogu eno štampanjem. Za samo dvije nedjelje, cijela Njema ka je itala ove teze, a kroz etiri – cijela Europa. Lutherov cilj je bila duhovna i moralna reformacija krš anstva. Godine 1520. nastaju njegova tri temeljna reformatorska spisa:

PREGLED POVIJESTI CRKVE 142

Stephen Etches

1) Krš anskom plemstvu njema kog naroda o poboljšanju krš anskog stanja. U tom spisu on poziva njema ke vladare i suce da pod jurisdikcijom reformiraju crkve, pošto to papa nije voljan u initi. Tada tvrdi da reformu ne e biti mogu e u initi dok se ne razori papina mo . Kler se mora ograni iti samo na propovijedanje i moljenje. Crkva se ne sastoji samo od klera, ve i od naroda. 2) Babilonsko sužanjstvo crkve. To je spis napisan protiv sedam sakramenata. 3) Sloboda krš anina. Tu piše o opravdanju vjerom i o moralnim posljedicima tog nauka. U ovim pismima, koje Luther god 1520 je sve napisao, on izlaže temeljne doktrine protestantske vjere a) Opravdanje samo vjerom b) Sve enstvo svih vjernika c) Vrhunski autoritet Svetog Pisma. d) Sveto Pismo može izlagati pojedinac, zahvalaju i Svetom Duhu koji prebiva u svakom vjerniku. Godine 1520. Njema ka je bila uz Luthera. Papinu bulu, kojom mu se dao rok od dva mjeseca da javno opozove kritiku koju je napisao ili e biti ekskomuniciran, Luther je javno spalio 15. lipnja 1520. Ekskomuniciran je 1521. godine. Tada je izjavio: Svi stavovi koje je iznio Hus su bili krš anski. Papa je, osu uju i njega, osudio Evan elje. Papinski izaslanik je pisao: Sva je Njema ka u revoluciji. Kao svoj ratni pokli devedeset posto Nijemaca uzvikuje 'Luther!', preostalih deset posto, istina, ne mare mnogo za Luthera, ali zato uzvikuju: 'Smrt rimskom dvoru!' Kada je Luther spalio bulu, Karlo V. je ve tri godine bio kralj Španjolske i dvije godine izabrani car u Njema koj. inilo se kao da e sva Njema ka u initi ono što je kasnije u inila Engleska – odbaciti vjernost Rimu i verificirati njema ku nacionalnu crkvu. No, to bi tada moglo zna iti odvajanje Njema ke od ostaloga carstva, a taj rascjep Karlo nikako nije želio u initi. 1521: Sabor u Wormsu: Da bi se to raš istilo, godine 1521. je održan pokrajinski sabor u Wormsu, za vrijeme kojeg je Luther stavljen van zakona, pošto je odbio javno opozvati svoje tvrdnje. On je rekao: Ako ne budem svladan svjedo anstvima Svetog Pisma ili o itim razumskim razlozima, onda u i dalje ostati svladan tim navodima Pisma što sam ih naveo i moja e savjest ostati zarobljenik Božje rije i. Ne mogu i ne u ništa opozvati, jer nije ni sigurno ni razborito da ovjek nešto napravi protiv svoje savjesti. Tako mi Bog pomogao. Amen. Rasprava je završena sljede im dijalogom: ' Jeste li vi ove knjige napisali?' Da! ' Ho ete li ih opozvati?' ' Ne' ' Tada iza ite!' Izborni knez Fridrik je Luthera želio zaštititi, ali je mislio da ipak nije naro ito mudro potpuno javno štititi ovjeka, kojeg svi ostali osu uju kao heretika i izop enika. Vješto ga je kidnapirao, naime, prividno su ga napali njegovi vitezovi i odveli u wartburški dvorac. Tu se on pojavio kao viteški pratilac Georg. Luther je prvo prolazio kroz razdoblje velike depresije, ali se uspio izvu i iz nje. Prihva a se prevo enja – po eo je prevoditi Novi zavjet na njema ki, a kasnije i itavu Bibliju. Ti su prijevodi, iako nisu prvi njema ki, postali, zajedno sa Lutherovim himnama, potpornim stupovima reformacije. Lutherove doktrine su postale poznate u itavoj Njema koj i upravo su s njima došle crkvene reforme. Ali na nekim su se

PREGLED POVIJESTI CRKVE 143

Stephen Etches

mjestima stvari doga ale neplanirano i dolazilo je do izgreda.

Philipp MELANCHTHON (pravo prezime Schwarzert) (1497.-1560.). Od 1518. Melanchthon je bio professor i humanist u Wittenbergu gdje je pristao uz Luthera i postao njegovim najbližim suradnikom. Za vrijeme Lutherove odsutnosti u Wartburgu, Melanchthon je preuzeo vodstvo luteranskog pokreta. On je izradio temelje za reorganizaciju Protestantske crkve i škole. Bio je osniva Augsburške konfesije, koju je iznio i branio na saboru u Augsburgu 1530. Po Lutherovoj smrti, znatno pridonosi ublažavanju prvotnoj vjerskoj strogosti reformacije. Njegovo glavno teološko djelo je Op a mjesta teologije. Ova knjiga je postala najutjecajnije djelo protestantske teologije. Luther i anabaptisti: Pošto su anabaptisti bili ekstremisti, Luther ih nije prihva ao. Oni nisu ispovijedali samo krštenje odraslih, ve vjeruju u proroštva i dar jezika. Luther je uz to osje ao, da bi u slu aju poistovje ivanja s tim ' zanesenjacima' , mogao proigrati naklonost gradskih vlasti, bez ije pomo i ne bi mogao provesti reformaciju. Godine 1521. jedna je mala grupa takozvanih proroka iz Zwickaua (Storch, Hübner i Müntzer), došla u Wittenberg kad Luther još nije bio tamo. Melanchthon, koji se tu slu ajno zatekao, bio je impresioniran njihovim poznavanjem Biblije, no nikako nije htio prihvatiti njihov stav protiv krštenja djece, njihov misticizam (pod utjecajem Joahim Firora) i Taulera), njihov husitski milenijalizam ni njihovu prirodnu teologju (tvrdili su da evan elja može se itati iz knjige prirode). Oni su ipak uspjeli pridobiti dva Lutherova u enika na svoju stranu, Cellariusa i Carlstadta. Luther im se suprotstavio nakon što se 1522. vratio u Wartburg. Godine 1524. bili su prognani iz izborne Saske. Kako je vrijeme prolazilo, Lutherov je stav prema njima postajao kru i pa godine 1530. ak daje svoje odobrenje za izvršavanje smrtne kazne nad anabaptistima. Luther je zapo eo reformaciju idejom crkve skupljene samo od onih koji su nanovoro eni (ecclesia spiritualis), ali se postepeno okre e jednom mnogo kru em stavu. On je anabaptiste odbacio zato, jer su oni mogli zna iti potpunu preorijentaciju crkve, države i društva. Selja ki rat (ustanak) (1524.-25.): Centralna je vlast u Njema koj bila slaba. Da bi silom postigli društvenu i politi ku reformu, seljaci su se okoristili tadašnjim op im raspoloženjem, a poveli su ih izgladnjeli odsluženi vitezovi. Povezala ih je iskrena težnja za krš anskom zemljom, u kojom e sva dobra biti zajedni ka i vjerovali su apokalipti kim proro anstvima radikalnih propovjednika skitnica, kao npr. Thomasu Müntzeru. U svibnju 1525. vojska seljaka je poražena kod Frankenhausena, a Müntzer uhva en i smaknut. Luthera je tako er teško poga alo tla enje zemljovlasnika, vlastelina. Slagao se s mnogim zahtjevima seljaka, ali nije podnosio borbu oružjem. Godine 1522. Luther izlazi iz ilegale i javno se suprotstavlja onima koji su stvarali izgrede. Tada je rekao: Ja se ne želim boriti za Evan elje nasiljem i ubijanjem. Ali, oko Lutherove težnje za religioznom reformom, okupili su se ljudi, koji su uz to željeli i nešto drugo. Luther se tako prestrašio pred

PREGLED POVIJESTI CRKVE 144

Stephen Etches

onim što se po elo doga ati, da je preporu ivao knezovima i vlastima, da na seljake udare bez milosti. Tako su Erazmo i Staupitz izgubili povjerenje u Luthera na svakom polju, smatravši da je on odgovoran za ispade koji su se dogodili. Luther i Židovi: U po etku je Luther kritizirao tradicionalne, negativne stavove katoli ke crkve u svojoj knjižici: Daß Jesus Christus ein geborener Jude sei (Tako je Isus bio ro en kao Židov). Devetnaest godina kasnije, 1542., objavljuje drugi esej o Židovima pod naslovom Gegen die Juden und ihre Lügen (Protiv Židova i njihovih laži), u kojem se primje uje miris njegovoga žestokoga antisemitskog stava. ini se da je Luther postao tako bezosje ajan židovskim odbijanjem prihva anja njegove religije, da se okrenuo protiv njih iznena uju om grdnjom. ine i tako, otkrio je sebe kao pravo dijete svog vremena. Nažalost, ovo je dovelo do presedana, koji je kasnije požnjeo strašnu žetvu pod vladavinom nacista. Lutherova teologija: Božja Rije za njega nije samo pisana rije , nego i Logos – stvarala ka Božja snaga. Biblija je Božja Rije , kroz koju nam Isus (utjelovljena Rije ), prilazi. Ovaj je pogled u suštini dinami an stav, koji se približava onom Barthovom. Treba spomenuti, da je Luther želio uskratiti katoli ku crkvu monopola nad Biblijom. (Katoli ka crkva je tvrdila da je uvar i tuma Biblije). Dakle, ne može se posjedovati monopol nad Rije ju Božjom više nego što se može posjedovati Isusa. Prema tome, Luther je negativno ocijenio bilo koju knjigu Biblije, koja jasno ne ukazuje na Isusa (npr. Poslanica Jakovljeva). U njegovoj doktrini o Bogu, iako na elno prihva a prirodnu objavu, glavni naglasak po iva u Božjoj transcendentalnosti. Božja vrhunska samoobjava zbila se na križu pa zbog toga Luther predlaže, umjesto teologije slave (tj. prirodne teologije), teologiju križa. Po njemu, Bog se vidi jedino u slabosti i patnji, kao na križu. Tako se može vidjeti da oba, Barth i Bonhoeffer, ponovo nailaze na zamisli koje po inju s Lutherovom teologijom. Zbog ekstremnoga na ina izražavanja, Luther postaje nesvjestno za etnikom velikog dijela liberalne teologije 19. i 20. stolje a. Ukoliko postoji neka razlika izme u dva glavna reformatora, Luthera i Calvina, onda bi Luther bio bliži aleksandrijskoj školi, a Calvin antiohijskoj. Luther uglavnom vjeruje u božansko tijelo Kristovo, koje ima sposobnost sveprisutnosti. Na taj na in on opravdava svoj pogled na stvarnu tjelesnu prisutnost Kristovu u pri esti. Luther tako er naginje modalizmu, što poti e na zaklju ak kako je Marija Majka Božja ili kako je Bog mrtav. Luther tvrdi da je Isusova ljudska priroda poprimila atribute božanstva, kao na primjer svemo i sveprisutnost. Nije onda slu ajno da su luterani optužili kalviniste da su postali nestorijanci, dok su kalvinisti optužili luterane da su postali monofiziti!

Formiranje Luteranske crkve a) Politi ka zaštita: Godine 1526. car saziva prvi državni sabor u Speyeru, na kojem je religiozna sloboda zagarantirana svima do ponovne uspostave jedinstva na saboru. Car je želio iskoristiti vremenski imbenik. Drugi državni sabor je tako er sazvan u Speyeru, godine 1529. i na njemu je odluka prethodnog sabora potpuno okrenuta.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 145

Stephen Etches

Car je vidio da prethodna politika nije bila djelotvorna i da se nisu svi vra ali u krilo katoli ke crkve. Zahtijevao je da se svi pokore papinom vrhovnom autoritetu. Drugim rije ima, katolici moraju biti tolerirani u luteranskim zemljama, ali ne obrnuto! Luteranski vladari su bili van sebe te su napisali dokument pod naslovom Prigovor (Protest), odakle naziv protestantizam. Zbog takvoga zahtjeva, kneževi su se me u sobom podijelili, a one koji su ga odbili prihvatiti, nazvali su protestantima. Car se još uvijek nadao pomirenju, me utim, do tog su se vremena obje strane po ele naoružavati. Pobuna seljaka navela je katolike na pomisao da je revolucija bila planirana. Godine 1530. se Karlo V. vra a na njema ku scenu. Odlu io je riješiti crkveno pitanje i posti i pomirenje. No, taj je naum bio ugrožavan od samoga po etka, jer su se upravo u to vrijeme osilile obje suparni ke strane. Selja ki rat naveo je katolike na uvjerenje da je revolucija unaprijed pripremljena. Godine 1532. na Nurnberškom interimu primirja, Karlo službeno priznaje Šmalkaldenski savez. Godine 1541. u Regensburgu (Ratisbon) su protestanti i katolici bili vrlo blizu pomirenja. Protestanti bi prihvatili mir, da su im odobrena ova etiri glavna stava: 1) Sve eni ki brak; 2) Pri est laika iz kaleža; 3) Sloboda nau avanje Kristove realne prisutnosti kod Gospodnje ve ere, bez da se ona definira kao transsupstancijacija; 4) Sloboda od papine jurisdikcije za razliku od priznavanja papine vrhovne vlasti. Ali Rim nije popustio; zbog politi kih se razloga nisu mogli složiti ni Francuska, niti dvojica bavarskih vojvoda, pa ak ni papa. Nezacjeljiv rascjep je bio službeno priznat Augsburškim vjerskim mirom 25. rujna 1555. Godine 1531. su se protestantski knezovi i gradovi povezali u politi ki savez, tzv. Šmalkaldenski savez, odlu an i sposoban oduprijeti se caru i katoli kim imperijalistima. To je postala nova sila u Evropi. Godine 1539., u Savez su bili uklju eni izborni Brandenburg, Prusija, izborna Saska, Hessen, Mansfeld, Brunswick, Anhalt i druge teritorije s 20 carskih gradova. Car se mo no suprotstavljao protestantima, angažiraju i vojnu silu na svakome mjestu. Francuzi nisu željeli gušiti protestante, pošto je njihovo postojanje, na neki na in, jam ilo da e Njema ka i dalje ostati razjedinjena, a to je njima odgovaralo. To je jedan od razloga zašto protureformacija nije uspjela. Tada se smatralo da je mnogo pre i zadatak zaustaviti tursko napredovanje na Balkanu; Turci su u rujnu 1529. stigli ve do Be a. b) Vjeroispovijed: Biblija je stavljena na prvo mjesto i sve suvremene doktrine koje nisu imale osnove u Svetom Pismu, uklonjene su. Broj sakramenata je ograni en na tri. Ni Luther niti Melanchthon nisu sebe smatrali osniva ima nove crkve, ve samo reformatorima katoli ke crkve u nepravilnostima. Transsupstancijacija je svedena na realnu prisutnost Krista kod Ve ere Gospodnje, sve enici se mogu ženiti, redovnici i opatice su razriješeni redovni kih zavjeta, crkvi više nije bilo dopušteno zara ivati novac prodajom crkvenih službi ili sakramenata. Sve je to ' kanonizirano' na augsburškom državnom saboru godine 1530. u spisu Augsburške konfesije. Spis su izradili Melanchthon i

PREGLED POVIJESTI CRKVE 146

Stephen Etches

Luther, s time da je Melanchthon nastojao svemu dati umjereniji ton. c) Organizacija luteranskih crkava: Na mjesto biskupa sada su došli ili knez, ili lokalno gradsko Vije e. Godine 1542. je postavljen u svakoj luteranskoj državi konzistorij (odbor pravnika i teologa imenovan od države), kojeg je nadgledao knez (smatran kao krš anski laik – vrsta izvanrednog biskupa koji djeluje u imenu pape i biskupa koji su odbacili njihovu odgovornost). Nadgledali su crkvu, kako bi osnažili disciplinu. Ovaj sustav, koji je morao biti privremen, kasnije je postao stalan nakon selja ke bune, da bi sprije ao potpun nered. Luther je ipak bio vrlo žu an u odbijanju ideje lai ke crkvene vlasti, gdje bi zajednica imala pravo birati i kontrolirati propovjednike. Novac do tada sakupljen od pla enih i privatnih misa, sada je korišten u dobrotvorne svrhe: Za pla anje sve enika, u itelja i kao pomo siromašnima. U Hessenu tako daju doprinos za osnivanje Univerziteta u Marburgu, prvog protestantskog univerziteta. Neki prilozi su namijenjeni prvom pokušaju države da se brine za siromašne; na taj su na in protestanti zamijenili olakšice, koje su ina e ranije davali religiozni redovi. d) Luteransko bogoslužje: upotrebljena liturgija bila je u biti ista kao liturgija srjednovjekovne katoli ke crkve osim na tri podru ja: 1) Bogoslužje je bilo na njema kom a ne na latinskom. 2) Nova liturgija je bila uvedena za Gospodnju ve eru. 3) Propovijedanje je preuzelo centralnu poziciju u bogosluženju. Luteranske crkve u Sjeveroj Njema koj i u Skandinaviji su sa uvale crkveno ruho, ali ne na Jugu. e) Književna proizvodnja: Tu spadaju: njema ka Biblija (izme u 1537. i 1584. je samo jedna naklada bila 100.000 komada), zatim njema ka misa, njema ke himne i njema ki katekizmi. Treba ipak naglasiti da Luther nije bio prvi prevodilac Biblije na njema ki jezik. Mnogi su prijevodi u injeni ve prije. Ono što je bilo revolucionarno u njegovom prijevodu, je korištenje govornog njema kog jezika i to upravo onog, koji se formirao kao službeni njema ki jezik i nametnuo se kao zajedni ki za razli ite njema ke državice – od kojih je pak svaka govorila svojim dijalektom. Luther je tako er napisao dva katekizma, jedan za kler (Veliki katekizam) a drugi za laike (Mali katekizam). Napisao je i knjigu koja sadrži osam himni, a zatim još jednu s 24 himne – bazirane na starim religioznim napjevima. Luther je nastojao donijeti religiju u samo središte svakodnevnog života, no bilo bi sasvim naivno pretpostavljati, da je on u trenutku postigao ono što srednjovjekovnoj crkvi nije uspjelo kroz stolje a. Tako npr. itanje Biblije ak u sedamnaestom stolje u nije bio obi aj; na selu su je itali pripadnici gornjih slojeva.

Godinu dana nakon Lutherove smrti (1546.), njema ki je protestantizam bio pred uništenjem. Karlo V. sklapa mir s Francuskom (tako je poremetio ravnotežu pod kojom je protestantizam djelovao), a Turci napadaju sa sviju strana. On za svoju stranu uspijeva pridobiti i protestanta Mauricija od Saske, koji je žudio za naslovom i zemljom izborne

Raskol unutar luteranizma u Njema koj

PREGLED POVIJESTI CRKVE 147

Stephen Etches

Saske. Saska vojska je potu ena, a izbornik zatvoren. itava Saska i Hessen su sada u njegovoj mo i – sve izuzev Tiringije. Car misli da je sada dovoljno mo an, da nametne svoje rješenje protestanima. Augsburški Interim (1548. g.): Karlo V. osje a da bi mogao nametnuti religioznu uniformnost u Njema koj. Radi toga uspostavlja Interim, tj. privremeni dogovor sve dok Tridentski sabor ne završi svoj posao u istraživanju mogu e reforme. U dogovoru, Karlo pokušava nametnuti rimokatoli ku hijerarhiju njema koj crkvi i ponovno uspostavljanje staroga posta, blagdana i ceremonija. Da bi smanjio nezadovoljstvo protestanata, uvodi izvjesne vanjske reforme, dopuštaju i vjen anje sve enika i upotrebu kaleža kod euharistije. Ovakav neizbježan ustupak nije mogao zadovoljiti nikoga. Reakcija na ovakve metode prinudile su Karla na poraz i na uspostavljanje Augsburškog mira 1555. g. kojim se svakoj zemlji daje sloboda odabira vjere – luteranske ili rimokatoli ke. U osnovi, slabost ovog sporazuma je ta što su kalvinisti (tj. reformirani luterani) i anabaptisti isklju eni. Tek kasnije, kada je uspostavljen Westfalski mir (1648. g.), koji je imao za posljedicu okon anje 30-godišnjeg rata, reformirani luterani su priznati kao politi ki entitet. Reakcija me u protestantima je rezultirala podjelom izme u Jenske grupe Lutherovih beskompromisnih u enika i Melanchthona, koji im se odbija pridružiti, jer brine kako e se s vojvodom Mauricijem na i negdje na pola puta. Rezultat toga bio je Leipziški interim, koji protestantima jam i vjerske formule luteranskoga vjerskog uvjerenja. U južnoj i srednjoj Njema koj, Interimu se nije prigovaralo, a bio je provo en i silom španjolskih trupa, u Saskoj i Brandenburgu je izvediv jer zvu i kao evangeli ka formula, no na sjeveru Njema ke postoji vrsta oporba. Katolici su tako er sumnjali u neki sporazum, kojeg papa nije potvrdio. Ali, najzna ajniji rezultat Interima je podjela me u luteranima. Melanchthon je jedini vo a s me unarodnom reputacijom, ali je zbog postignutoga kompromisa imao polovinu luterana protiv sebe. Posljedice podjele: a) Melanchthon i umjerena stranka su se smjestili u Wittenberg; b) Matija Vla i (Flacius Illyricus) i nepopustljivija stranka u Magdeburg i Jenu. Lutherani više nikada nisu stekli jedinstvo. Pristaše Filippa Melanchthona su postali poznati kao filipisti. Njemu uz ostalo nije stalo niti do toga da vrije a kalvinisti ku (tj. reformiranu) stranku u Švicarskoj. Godine 1540. je izradio novu verziju Augsburške ispovijedi (Confessio Augustana variata) u kojoj je luteranski stav prema Gospodnjoj ve eri izgledao kalvinisti ki. Melanchthon je tako er rekao da Luther nije bio nepogrešiv. Sve je to samo dolijevalo novo ulje na vatru. Nepopustljivi luterani su smatrali da ak i katolicizam ima prednosti pred kalvinisti kom vjerom. Godine 1555. je car bio doveden u nepriliku formiranjem Protestantskog saveza, koji je bio potpomognut Turcima i Francuskom i Augsburški mir je bio potpisan: Svakoj zemlji, koja je bila luteranska prije 1552., dopušteno je da takva i ostane, a u svim ostalim zemljama svaki upravitelj može birati ili katolicizam ili luteranstvo (Cuius regio, illius religio = ija je zemlja, njegova je i vjera!). Ali i kalvinisti ke crkve i anabaptisti nisu imali izgleda u

PREGLED POVIJESTI CRKVE 148

Stephen Etches

potpisanju mira. Ovaj propust je doveo kasnije do po etka tridesetogodišnjeg rata godine 1618. Oni koji se time nisu slagali, mogli su se odseliti. Taj je sporazum osigurao vjerski mir za sljede ih 60 godina. U luteranskim je debatama godine 1577. postignut djelomi an sporazum u pogledu Formule o slozi (Formula concordiae) Ali, kako ona sadrži beskompromisno isklju enje kalvinisti ke doktrine o Gospodnjoj ve eri i predestinaciji, ni jedan filipist ju nije mogao potpisati.

Tu su Formulu mnoge luteranske države prihvatile, a nisu ju prihvatile sljede e zemlje: Danska, Bremen, Anhalt, Gornja Fala ka (Oberpfalz) ve i dio Hessena i knez izbornik Brandenburga, zbog toga što su prihvatile kalvinisti ku doktrinu. Produžavanje opstanka filipisti kih crkava u Njema koj, bio je poticaj rastu kalvinisti ke vjere u toj zemlji. Ali one nisu slijedile švicarski sustav crkvenog upravljanja – to je bila ili luteranska forma konzistorija ili neposredna vlada kneza nad starješinama. Knez izbornik Fridrik III. Fala ke (Pfalz) dao je njema koj kalvinisti koj crkvi najbolju priliku. Fridrik je u inio Heidelberški univerzitet središtem kalvinisti ke teologije. Postavio je u enjake da naprave prvi nacrt Ustava za crkvu Fala ke, koji bi izrazio kalvinisti ko gledište. Dakle, Heidelberški katekizam je bio izra en 1563. godine. Svakako ove reformirane crkve su držale luteransko upravljanje. Ali, odnos izme u luterana i kalvinista je bio vrlo napet. U luteranskoj je državi bio kažnjen svatko tko je bio katolik ili kalvinist. Kalvinisti su luterane smatrali polupapistima i neznalicama. Luterani su se pak zgražavali nad kalvinisti kim negiranjem stvarne Kristove prisutnosti. Luteran Hutter je na mu eništvo hugenota u Francuskoj gledao kao na pravi Božji sud protiv te sekte. Sve do 1648. luterani su kalviniste stavljali u isti koš s anabaptistima, obje su sekte bile nedopuštene. Ta je prepirka slabila politi ku mo protestanata u Njema koj, Poljskoj, Ma arskoj i Transilvaniji i rasipala je pastoralnu energiju u prepiranju – na taj je na in otvorila vrata protureformaciji. Daljnji rast luteranizma: Usprkos te podjele, luterani nisu izgubili svoju energiju i sposobnost širenja. Strasbourg je godine 1589. postao luteranski. Jedna od metoda širenja bila je i ta, da se negdje prvo pridobije nadbiskupa na luteransku vjeru i tada je njegova biskupija postala protestantska. Katolici su se nastojali suprotstaviti tome s jednom dodatnom klauzulom Augsburškom miru, nazvanom Crkveno pridržavanje prava, prema kojoj je svaki istaknuti klerik, u slu aju da postane protestant, automatski gubio prava na svoj položaj. Ipak, car je progledavao izigravanje te sudske odluke. Na taj na in su Magdeburg, Lübeck, Verden, Minden, i Halderstadt prešli u protestantske ruke. Ali, politi ki i religiozni interes Španjolske bio je da rajnske biskupije zadrži katoli kima (španjolska vojska u Nizozemskoj nije bila tako daleko). Tih 1560-tih godina, protestantizam je u porastu u Austriji, Bavariji, Tyrolu i eškoj, iako obi no ograni en na plemstvo i bogate trgovce u gradovima. Godine 1568. je car Maximilijan II. bio pod pritiskom da luteranima dopusti u Austriji odre eni stupanj zakonske slobode, a etiri godine

Luteranizam uz kalvinizam u Njema koj

PREGLED POVIJESTI CRKVE 149

Stephen Etches

kasnije i u eškoj. Sve do 1575. još je izgledalo kao da bi protestanti mogli završiti obra enje itave Njema ke. Luteransko u enje se razvijalo: Bili su reformirani univerziteti u Tübingenu, Rostoku, Greifswaldu i Leipzigu, osnovan je univerzitet u Marburgu, a nakon njega u Königsbergu, Jeni, Helmstedtu i Giessenu. Luteranizam van Njema ˇkoj: Luteranizam se proširio na sjever u Skandinaviju. Razlozi su bili sljede i: 1) Utjecaj njema kih trgova kih postaja, 2) Inicijativa i vlastiti interes skandinavskih kraljeva. 3) Djelatnost i snaga misionara formirane u Wittenbergu, koji je postao veliki misionarski centar za širenje luteranizma. Danska je postala prva luteranska država, koja je služila kao model za Norvešku nakon neuspjeha katoli ke invazije. Švedska se ravila neovisno zahvaljuju i djelatnosti brata Petri. Glavni finski reformator je bio Mihael Agricola, koji je utjemelio tako er ortografiju suvremenskog finskog jezika. U svim skandinavskih zemljama, prijevod Biblije na narodni jezik je igrao klju nu ulogu u razvijanju reformacije. Martin Chemnitz iz Brunswicka (1522.-86.), u enik Melanchthona, postao je naju eniji protestantski teolog stolje a. On je pomogao daljnjem sistematiziranju luteranske doktrine. Njegova najglasovitija knjiga je Jedno ispitivanje koncila u Trentu (= Trident). Polemike: Luther je bio uklju an u oštrijim polemikama dok je bio živ, a ak nakon smrti još su trajale takve polemiki. Polemika sa Osiandrom bavila se o tvrdnju da je opravdanje isto kao preporod. Osiander je bio profesor u Königsbergu. Toliko je bio oštra polemika na sveu ilištu da su profesori nosili oružje za vrijeme predavanja! Ljudi su ozbiljno vjerovali da je avao pisao Osiandrove knjige kad je ovaj ru kao. Polemike o Kristovoj tjelesnoj prisutnosti za vrijeme euharistije su bili tako er vrlo oštre. Njema kim krš anima je bilo teško odbaciti ideju pretvorbe. Lutheranski pastor Westphal je polarizirao cijelu polemiku izme u luteranskih i reformiranih krš ana uporno traže i Kristovu tjelesnu prisutnost pri euharistiji. Kad je neki luteranski pastor pogrešno prolio malo vino za vrijeme euharistije, on je bio pozvan da se pojavi pred sinodom, gdje izborni knez, John Joachim iz Brandenburga, izjavio je da krivcu mora odsje i dva ili tri prsti kao kazna za prolijevanje Kristova krvi!

REFORMACIJA U AUSTRIJI
Politi ka situacija Habsburgovci žele uz Njema ku i Francusku biti tre a sila na kontinentu. Prema njema kom vladaru su u posebnom odnosu. Monarhija je podijeljena u pokrajine, nadvojvodstva sjeverno i južno od rijeke Enns u Gornjoj i Donjoj Austriji, vojvodstva Štajerske, Koruške i Kranjske, županiju Tirol i tzv. vanjske zemlje (Breisgau i posjedi u Alzasu). Današnje Gradiš e u Austriji pripada Ma arskoj, a Salzburg (pokrajina i grad) je do 1803. godine samostalna nadbiskupija. Glavna središta katoli ke mo i Salzburg i Passau nadziru ve inu biskupija u Austriji.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 150

Stephen Etches

Kontekst reformacije Humanizam i težnja za reformama i dokinu em crkvenih zlouporaba posvuda su u Europi snažni imbenici širenja reformacije. U istom smislu djeluju i valdenzijanske i husitske ideje koje se šire od Bohemije prema jugu, kao i anabaptizam koji prodire iz Švicarske. Razdoblje od po etka reformskog pokreta do ustanovljenja reformiranih crkava i pripadaju ih konfesija ispunjeno je doktrinarnom nesigurnoš u. No istovremeno dolazi do uzleta anabaptista koji su u Austriji iznimno aktivni, ali i nemilosrdno proganjani. Me u poznatim anabaptistima nalaze se Johannes Bünderlin i Balthasar Hübmaer. Mnogi uto ište nalaze na imanju Leonarda von Liechtensteina u Nikolsdorfu. Reformacija se širi razli itim putevima na Austriju: 1. Katoli ke sve enike zahva aju reformatori ke zamisli, te se rastu broj župa »reformira« iako iste ostaju u sastavu Katoli ke crkve. 2. Lokalni mo nici, koji su naklonjeni novom pokretu, imenuju »reformirane« katolike kao župnike. 3. Studenti, koji iz Njema ke dolaze na studij u Austriju, sa sobom donose luteranizam. 4. Njema ke gra evinske tvrtke (u Klagenfurtu) i rudari (u Tirolu) šire vjeru. 5. Trgovci, koji zbog naravi vlastitog zanimanja esto putuju, šire luteransku vjeru. 6. Reformska literatura pronalazi put do velikog broja itatelja. 7. Mnoge privla i reformatori ko obrazovanje. Osim na postoje e protestantske škole u Austriji, mnogi protestanti odlaze na studije u Njema ku. U podru jima u kojima je doživljavao uzlet, protestantizam je nailazio ili na zabrane ili na toleranciju mjesnih mo nika. Katoli ka crkva, koja je prolazila kroz razdoblje promjena, isprva je bila bespomo na, te su samostani bili iznimno otvoreni prema novom u enju. Od 1523. novi vladar Ferdinand izdaje niz dekreta kojima osu uje luteranstvo i zabranjuje itanje Lutherovih zapisa. Dekreti su se itali u crkvama za Boži i Uskrs no (drugih) konkretnih protumjera nije bilo. Štoviše, s vremenom, dokumenti su postajali sve blaži ime su, zapravo, bili pokazatelj rastu eg utjecaja reformirane vjere. Be ko je sveu ilište bilo poznato kao jedno od središta novog humanizma koje iskazuje kriti ki stav prema praksi Katoli ke crkve. Iz istog razloga morala je prote i godina kako bi na Sveu ilištu postupili po naredbi o usvajanju protuluteranskih stavova. Propovijedi luteranskog tipa esto su se bavile crkvenim zlouporabama unutar be ke Katedrale Sv. Stjepana. U Be u je djelovao ugledni trgovac Kaspar Tauber koji je bio na elu skupine istomišljenika pridobivenih luteranskim traktatima. Kasnije je bio uhi en te mu je, po izricanju najteže kazne, odrubljena glava. Austrijski se vojvoda Ferdinand, zajedno s bavarskim vojvodama, 1524. sastao s papskim legatom i biskupom Fabrijem kako bi objavio regensburške uredbe kojima su heretici osu eni na smrt. Tako je, primjerice, sve enik

PREGLED POVIJESTI CRKVE 151

Stephen Etches

dioceze u Passauu nastradao. Luther, koji je uspio dobiti zapisnik sa su enja, objavio je traktat kojim je odao po ast nesretniku. No Ferdinand se morao baviti turskom najezdom, kao i drugim ratovima. Plemi i su odbijali darivati novac ukoliko im se ne zajam e vjerske slobode. Držali su vrlo privla nom doktrinu opravdanja po vjeri, kao i Ve eru Gospodnju in both kinds. Ferdinand izdaje 1527. u Budinu još jednu uredbu kojom poziva na provo enje Uredbe iz Wormsa koja, pak, zabranjuje Lutherov nauk. Osim toga, istom su uredbom pod posebnim udarom bili anabaptisti. Sljede e godine (1528.) Ferdinand pokre e istragu koja otkriva kako je velik dio Katoli ke crkve potpao pod utjecaj Lutherovog u enja. Godine 1529. Turci prijete Be u. Nakon 1550. i poraza protestantskog Schmalkaldskog saveza u Njema koj, Ferdinand se okre e iskorijenjenju protestanata u zemljama pod njegovim nadzorom. Godine 1555. Augsburški sabor donosi uredbu o vjerskim slobodama kraljevi a (prin eva). Ferdinand je primoran poštivati istu jer ovisi o plemi ima kako bi namaknuo sredstva za rat protiv Turaka. Pokušava, stoga, sprije iti daljnje doseljavanje protestanata, kao i odlazak plemenitaša na inozemna (protestantska) sveu ilišta. Štajerski plemi Hans Ungnad von Sonegg odbija primijeniti carsko zakonodavstvo upereno protiv protestanata, te se seli u Urach kod Tübingena. Tamo 1556. osniva misiju s ciljem promicanja Evan elja me u Slavenima (prvenstveno putem pisane rije i). Nakon smrti Ferdinanda I. 1564. godine Austriju me u sobom dijele njegovi sinovi. Jedan od njih, Maksimilijan, poznat je po simpatijama prema protestantima. Njegovo imenovanje na mjesto vladara Gornje i Donje Austrije, stoga, uvelike pomaže širenju protestantskog pokreta. Mnogi su se austrijski plemenitaši svrstali na Lutherovu stranu. Me u njima se, u promicanju reformatori ke vjere, isticala obitelj Jäger iz okolice Ennsa. Sjedište obielji bilo je u dvorcu Tollet. Od 1540. do po etka protureformacije 1576. godine, gotovo cjelokupna crkva u Austriji uzduž Dunava je protestantska! Car, stoga, dopušta plemstvu da slobodno iskazuje svoju vjeru. Povrh toga, zabranjuje izgon protestanata iz Štajerske, Koruške i Kranjske. Iz Rostocka u austrijsko podunavlje stiže poznati reformator i Melanchtonov sljedbenik David Chytraeus kako bi organizirao luteransku crkvu. Protestanti u Be u smiju se okupljati na crkvenim službama. Zna ajan aspekt reformacije predstavlja obrazovanje. U nekim gradovima uspostavljaju se protestantske crkve, ali ve ina je bila kona no ugušena, uklju uju i i onu u Mistelbachu kod Be a. Najuspješnija djeluje u Grazu, a nešto kasnije iznimno je uspješna crkva u Linzu gdje predaje Kepler. S Maksimilijanovom smr u završava ovo posebno razdoblje. Njegov nasljednik u pokrajini isprva slijedi prijašnji liberalni pristup, no situacija se s vremenom mijenja. Katoli ki plemi i okupljaju se u radikalnoj katoli koj stranci, dok su protestanti, s druge strane, podijeljeni izme u pristaša Melanchtona i onih koji podupiru Flaciusa. U Brucku na Muri sklapa se s carom Karlom ugovor o slobodnom vjerskom štovanju. No Karlo kasnije, nažalost,

PREGLED POVIJESTI CRKVE 152

Stephen Etches

krši svoju rije , te se protestanti nalaze u sve težim okolnostima. Uvode se razna ograni enja, a ni Karlova smrt ne donosi velike promjene jer je protureformacija ve poodmakla. Protestante se progoni iz gradova, a župe se nasilno pokatoli uju. Reformacija posustaje, uvjerenja slabe, te se mnogi odseljavaju. Protestantske škole se zatvaraju 1598. godine. Jedina mjesta na kojima protestantizam ostaje netaknut su teško dostupne alpske doline. Drugdje su protestanti prisiljeni preobratiti se ili se odseliti iz zemlje. Iako je u Voralbergu protureformacija sputana djelovanjem biskupa iz švicarskog Chura, situacija je posve obrnuta u Tirolu. Doduše anabaptisti uspjevaju djelovati me u seljaštvom (no ne i me u plemstvom). Nakon gušenja Druge seoske bune 1596. (Prva se kao dio selja kog rata odigrala 1525.), car Ferdinand II. drži kako mu je otvoren put u borbi protiv protestanata. » iš enje« zapo inje u Štajerskoj i Koruškoj s dokidanjem Luteranske crkve kao organizacije. Do 1625. najve i broj plemenitaša napušta ta podru ja i seli u Ma arsku (to nije Gradiš e). Kada na red dolazi Donja Austrija, tamošnje plemstvo odlazi u Švapsku i susjednu pokrajinu Franken. U pokrajini Salzburg pristup je manje nasilan, te sadrži više elemenata »uvjeravanja«. Tako franjevci osnivaju samostan u Salzburgu iz kojega šire vlastitio »misijsko« djelovanje. Protestante se postupno istiš e. Tek s 1685. dolazi do nasilnih deportacija, prije svega usmjerenih protiv malih skupina koje je mjesni puk u okolnim planinama tolerirao. Stvari se dodatno pogoršavaju 1618. s ulaskom Austrije u Tridesetogodišnji rat. Donja Austrija se svrstava na stranu husita, no nakon bitke kod Bijele planine 1620. protestantizam doživljava kona an poraz. Plemi ima koji su podupirali cara dopušta se zadržavanje vlastite vjere. Svi ostali suo eni su s preobra enjem ili izgonom. Nakon ovakvih drakonskih mjera razni katoli ki redovi (jezuiti, franjevci, kapucini, minoriti) uspijevaju iskorijeniti protestantske ostatke. Kao nagradu za potporu caru tijekom Tridesetogodišnjeg rata, Bavarska dobiva Donju Austriju. Potom 1625. slijedi još jedna neuspješna selja ka buna. Bavarski vladari se okre u protiv protestanata koje drže odgovornima za nemire, te ih ve ina biva izgnana. Oni koji odbijaju oti i prisiljeni su skrivati vlastita vjerska uvjerenja. Mnogi se propovjednici vra aju u okolicu Ennsa kao tobožnji privatni u itelji koji podu avaju tamošnje protestantske plemi ke obitelji (do sredine 17. stolje a bilo je još 140 takvih obitelji u Gornjoj Austriji). Kod Passaua u Bavarskoj neki plemi iz Ortenberga uspjeva odoljeti pokušajima da ga se preobrati. Njegovo imanje, stoga, postaje središtem protestantizma (preciznije flacijanizma, beskompromisnog luteranizma), te ga esto obilaze pritajeni austrijski protestanti što je razvidno iz zapisa koji postoje iz tog vremena. U salzburškoj diocezi pokušavalo se u nekoliko navrata iskorijeniti protestantizam. No tek s 1731. ovaj napor poprima ozbiljne razmjere. Unato carevim i Papinim naredbama da se odustane od nasilnih mjera i pribjegne »mekšim« metodama kao što je »uvjeravanje«, mjesni salzburški biskup koristi se tvrdolinijaškim mjerama. Situacija se u toj mjeri pogoršava da strani vladari zapo inju pregovore o prebacivanju protestanata u vlastite zemlje. U

PREGLED POVIJESTI CRKVE 153

Stephen Etches

Prusiju se iseljava 20.694 osobe. Mnogi odlaze u ameri ku saveznu državu Georgiju, a neki završavaju u Nizozemskoj. Ova doga anja danas su poznata kao najgori incident cjelokupne austrijske protureformacije. Oni koji su napuštali zemlju bili su prisiljeni ostaviti za sobom vlastitu djecu. Ipak, ja ina protestantizma koji je djelovao u podzemlju samo je potvr ena kada je 1781. otkriveno da u Austriji još živi 73 tisu e protestanata! ak 1837., pedeset godina nakon Uredbe o snošljivosti, 450 protestanata bilo je prisiljeno napustiti Zillerthal u salzburškoj diocezi. U nijednoj drugoj zemlji gdje se protestantizam ukorijenio nije protureformacija bila u toj mjeri uspješna kao u Austriji.

Protestantizam u Hrvatskoj
Protestantizam se u Hrvatskoj, ina e, širi nedugo nakon Lutherove smrti (1546.). Prodiru i iz Slovenije, gdje je za razvoj reformacije osobito zna ajan Primož Trubar, protestantizam je našao jako uporište u Metliki, hrvatskome naselju na podru ju Kranjske, a odatle se raširio na podru je oko rijeke Kupe. Kao protestantski propovjednik posebno se isticao obrtnik Grgur Vlahovi . Djelovanje protestantskih propovjednika potpomagali su i hrvatski banovi Petar II. Erdo˝dy (1557.-67.) i Juraj IV. Zrinski. Me u glavnim podupirateljima reformacije na tlu Hrvatske, bio je Ivan III. Ungnad. Kao poznati poslovni ovjek, on je financijski podupirao tiskanje protestantske književnosti na hrvatskom jeziku i ohrabrivao velmože iz Kranjske, Štajerske i Ugarske da daju svoj financijski doprinos. Vlahovi je propovijedao u Žumberku i u okolici Klanjca. Zagreba ki biskup Matija Bruman (1558.-63.) bio je naklonjen protestantima, kao i drugi knezovi Zrinski, posjednici Ozlja. REFORMACIJA U ME IMURJU: Ranih 1560-ih godina je tiskara pod barunom Ivanom III. Ungnadom u Urachu (blizu Tübingena), koji je jednom bio veliki župan varaždinski i kapetan Hrvatske vojne krajine, izdavala protestantska djela na hrvatskome i slovenskom. U kraju, koji je sada sjeverna Hrvatska (Me imurje), reformacija je stekla uporište, zahvaljuju i uvelike pokroviteljstvu Jurja IV. Zrinskog (1549.-1603.), koji je navodno 1570.god. priznao da je protestant. Zrinski je tako er bio zaštitnik evangelika (lutherana) u sjeverozapadnoj Ma arskoj protiv katolika i kalvinista. Njegova su vlastelinstva postala sklonište za evangeli ke tiskare kako slijedi: Ivan Manlius (Janž Mandelc), ranije podržavan od Slovenca Jurja Dalmatina, tiskao je najprije u Varaždinu 1586.-1587.god. propovijedi (postile) Antuna Vramca, tadašnjega varaždinskog župnika. Od 1575. do 1580. u Ljubljani tiska 30 naslova na etiri jezika, uvezuje ih i distribuira hrvatske protestantske knjige. Manlius je tako er imao tiskare na drugim posjedima Zrinskih do 1605. god.. Poznato je 95 naslova njegova tiskanja. Prije njega je mecenstvo Zrinskih održavalo najstariju tiskaru u sjevernoj Hrvatskoj, u Nedeliš u 1571.-73., a godine 1574. istu održava Rudolf Hoffhalter, koji je od 1567.-70. bio tiskao knjige za sljedbenike Luthera i Calvina u Rumunskoj. Zbog tri djela koja je tiskao Hoffhalter, župnik Nedeliš a Mihalj Bu i je 1574. izop en iz katoli ke crkve. Nare eni naslovi su bili: Novi zakon, Katekizam iliti Kerstjanski navuk i (po

PREGLED POVIJESTI CRKVE 154

Stephen Etches

prijevodu latinskog) Protiv nazo nosti tijela i krvi Kristove u sakramentu euharistije. Hoffhalter je u razdoblju od 1570.-90. otisnuo najmanje 50 djela. Kad su uvjeti 1596.god. u Ljubljani postali preteški za protestante, slovenski protestantski propovjednik Janž Znojilšek nalazi zaklon kod Jurja IV. Zrinskog, koji je štitio prili an broj takvih »predikatora«. Obojica spomenutih tiskara su djelovala i u Dolnjoj Lendavi kod grofa Nikole Banffyja, odlu nog protestanta oženjenog za Jurjevu sestru Uršulu. REFORMACIJA U ISTRU: U Istru i Hrvatsko primorje, reformacija je prodirala iz Venecije. Vrlo su rano uz luteranizam pristali biskupi iz Pule i Kopra. Petar Pavao Vergerije mla i (1489.-1565.), bivši koparski biskup, nastojao je nakon svoga odlaska u Njema ku, proširiti reformaciju me u Hrvatima. Vlasti su progonile pristalice reformacije pa su ovi našli uto ište u Njema koj. Tako se tamo stalno nastanio i Matija Vla i Ilirik, ne ak prognanog franjevca konventualca Balde Lupetine, rodom iz Labina. Pod imenom Flacius, Matija Vla ic Ilirik dao je snažan osobni pe at europskoj reformaciji. Neki smatraju da se protestantizam proširio i na podru je splitske nadbiskupije, što je teško dokazati. Više se osoba sumnji ilo zbog hereze, a to je opet bilo u neposrednoj vezi s djelatnoš u bivšega splitskog nadbiskupa Markantuna de Dominisa, koji je tada boravio u Engleskoj i u duhu kalvinizma napadao katoli ku crkvu. TURSKI RATOVI: Neprestana obrana od turskih napada zahtijevala je ure enje Vojne krajine. Kada je u tu svrhu osnovana Karlova ka kapetanija, u Karlovac se doselilo mnogo Nijemaca, koji su od Habshvatile Habsburgovaca dobili zemlju da bi ratovali na njihovoj strani. Tako je ovaj grad postao središtem reformacije u Vojnoj krajini. Protestanti su ve krajem 16. stolje a u Karlovcu imali svoju kapelu, groblje i školu. Iz politi kih razloga Turci nisu spre avali širenje reformacije na svojim osvojenim podru jima. Tako su se luteranizam i kalvinizam u vrstili ma arskim stanovnicima Podravine i Slavonije, kamo je protestantizam došao iz Ma arske, a prva luteranska škola u Hrvatskoj održana je 1551. u mjestu Tordinci u Slavoniji. PROTUREFORMACIJA: Op enito, protestantizam nije u Hrvatskoj uspio pridoditi za sebe ve i broj ljudi, pa ak ni postati neka zna ajnija vjerska zajednica. Razloge za to treba tražiti u djelovanju protureformacije, koju je na sistematski na in podupirao zagreba ki nadbiskup Draškevi , a i u odlu nosti Hrvatskoga sabora, koji se ak bio spreman oružjem suprotstaviti uvo enju protestantizma u Hrvatsku. Me u ostalima, Sabor je zakonom iz 1608. hereticima branio »stalni boravak« u Hrvatskoj. Protestanti se tada sklanjaju uglavnom u sjevernu Slavoniju i Prekmurje, gdje su uživali zaštitu ma arskih ili njema kih protestantskih knezova, u podru jima koja su bila izuzeta od vlasti hrvatskoga bana. Juraj Zrinski mla i (V.), odgojen kao protestant, priklju io se 1623. god. (star oko 43 god.) katoli koj crkvi. Pridonio je gradnji franjeva kog samostana u akovcu, ali je i dalje dopuštao i iskazivao naklonost protestantizmu. Jedan daljnji imbenik, koji je djelovao protiv reformacije, bio je neprestano iseljavanje hrvatskih protestanata, što je

PREGLED POVIJESTI CRKVE 155

Stephen Etches

bio modus vivendi protestanata svugdje. Gotovo tre ina hrvatskog naroda preselila se u zapadnu Ma arsku. Tek nakon Proglasa vjerske tolerancije Josipa II. (1781.), protestanti su po eli graditi crkve, osnivati crkvene op ine i otvarati škole. Matija VLA I Ilirik (1520.-75.) (ili: Flacius Illyricus): Prije svega crkveni povjesni ar i lingvist. Ro en u Labinu, u Istri. U bliži kontakt s Lutherom dolazi u Wittenbergu, gdje je bio profesor hebrejskog i gr kog jezika. Vla i se u okviru njema ke reformacije razvio kao jedna od najzna ajnijih li nosti, zastupaju i Lutherov nauk o milosti u gotovo fatalisti koj formulaciji. Uvijek borben, nije nikad odstupio od svojih na ela i usudio se napasti ak i Melanchthona, koji ga je zbog toga nazvao »ilirskom zmijom«. Nakon Lutherove smrti, Vla i dolazi u sukob s nekim protestantskim teolozima, koji su u tzv. Augsburškom i Leipziškom interimu pristali na ustupak s Rimom pa 1549. kre e u Magdeburg. Stavio se na elo idejne borbe protiv pape, cara i pomirljive stranke me u protestantima. U luteranskom pokretu nastaju dvije struje. Vla i je vodio nekompromisnu frakciju (flacijanisti), a Filipp Melanchthon pomirljivu frakciju (filipisti). Dok je carski maršal Mauricije Saski opsjedao Magdeburg, on je pisao i tiskao propagandne spise, kojima podržava moral u gradu i koje je ubacio u neprijateljsku vojsku! U Magdeburgu izdaje monumentalnu crkvenu povijest Magdeburške centurije u trinaest knjiga. Svaka knjiga obuhva a jedno stolje e (lat. centum: sto), odatle naziv djela. U Jeni i Regensburgu napisao je prvi enciklopedijski i hermeneuti ki Rje nik Biblije. Neko vrijeme bio je u svezi sa suradnicima hrvatske protestanske tiskare u Urachu. God. 1563. putuje u Štajersku, Kranjsku i Istru. Bavi se mišlju da u Regensburgu ili Celovcu, a možda i u Ljubljani, otvori protestantsku školu, u kojoj bi se predavalo »ilirskom« jezikom. U protestantizmu Vla i vidi ideju koja bi mogla vjerski približiti sve južne Slavene. Njegovu poslanicu P. P. Vergeriju preveo je P. Trubar na slovenski 1550. Postoji mišljenje da je Vla i autor dvaju manjih polemi kih spisa na hrvatskom jeziku ( akavski, ikavski). Primož TRUBAR (1508.-86.): Primus Truber postao je vode om osobom reformacije u Sloveniji, te kroz suradnju sa Stjepanom Konzulom, i u Hrvatskoj. Njegov se utjecaj širi, iz grada u kojem je zapo eo karijeru, prema Ljubljani gdje, ostavivši sjajan dojam na tamošnje plemstvo, biva imenovan dekanom katedrale. Uhi en je 1547. no ubrzo je pomilovan i, zatim, poslan u egzil u Transilvaniju. No uspjeva pobje i u Nürnberg gdje je pod zaštitom Veita Dietricha. Imenovan je propovjednikom u Rothenburgu ob der Taube, a potom se seli u Kempten kako bi bio bliže rodnom Kranju. Kako ga brine položaj slovenskih seljaka, koji isklju ivo razumiju slovenski, objavljuje traktate i katekizam na slovenskom jeziku. Osim toga, zajedno s koparskim biskupom Vergeriom, koji je bio prognan zbog svoje vjere, prevodi Novi zavjet na slovenski jezik. Do 1555. godine njih dvojica dovršavaju rad na Evan elju po Mateju. Uskoro im se pridružuje Hans Ungnad von Sonnegg. S pomo u

PREGLED POVIJESTI CRKVE 156

Stephen Etches

Stjepana Konzula (tako er u progonstvu) zapo inju prevoditi Bibliju na hrvatski jezik. Pri tiskanju, doduše, nailaze na poteško e vezane uz glagoljicu. Ipak, do 1561. završavaju prijevode Novog zavjeta na slovenski i hrvatski. Otprilike u isto vrijeme Trubar prima poziv kranjskog plemstva da do e u Kranj kako bi tamo uspostavio službenu luteransku denominaciju. Nažalost, nakon prelaska Kranja pod nadzor austrijskog cara dolazi do prekida svakog djelovanja u tome smislu. Trubar je izgnan, te 1586. umire kod Tübingena. Trubar je preveo ili napisao trideset knjiga. Najzna ajniji je prijevod Novog zavjeta. Tvorac je slovenske protestantske poezije. Borave i kao protestantski superintendant u Ljubljani, bavio se i organiziranjem školstva. U vjerskoj i društvenoj ideologiji se nije strogo pridržavao luteranstva, nego je tražio prakti na rješenja koja bi odgovarala slovenskom puku. Antun DALMATIN (u. 1579.) u Ljubljani: Kao sve enik, u Istri pristaje uz reformaciju. Od 1560. sura ivao je sa Stjepanom Konzulom najprije u Ljubljani, a onda u Ungnadovoj tiskari u Urachu, na prevo enju, ure ivanju i slaganju protestantskog glagoljskog, irili koga i latinskog izdanja Biblije i drugih crkvenih knjiga. Jurij Dalmatin (1547.-89.) je bio protestantski propovjednik u Ljubljani. Sudjelovao je s Trubarom. Najvažnije mu je djelo potpuni slovenski prijevod Biblije izdan u Wittenbergu 1584. Stjepan KONZUL (1521.-68.) je bio reformatorski pisac i prevodilac. Suradnik je Primoža Trubara. Tamo je radila tiskara, koja je izdavala Bibliju i ostale hrvatske protestantske knjige glagoljicom, irilicom i latinicom. Djelovao je i me u gradiš anskim Hrvatima.

CALVIN I KALVINIZAM
Oblik protestantizma, koji je postao pretežitim u ve ini zemalja, je kalvinizam, jedino su Njema ka i Skandinavija davale prednost luteranstvu. Reformirane crkve su se širile na ra un luterana. Izraz ' reformiran' , zapravo, zna i sveobuhvatno ' reformiran luteran' . Reformirana ili kalvinisti ka doktrina se karakterizirala modificiranim odvajanjem crkve i države. Svi rani reformatori su vidjeli državnu kontrolu crkve kao jedini odgovor kontroli papinstva. Kalvinisti ki teolozi su ponudili tre u soluciju kao rješenje ovog problema. Calvin i drugi ženevski pastori, tražili su neovisnost za crkvu u religioznom pogledu i pravo na kritiku koja se odnosi na dio religioznosti vlade i moral grada. Crkva, ustvari, nije imala autoriteta nad civilnim stvarima. Calvinova preporuka je bila sljede a: 1. Crkva mora biti sastavljena od svih stanovnika zemlje; 2. Crkva mora biti šti ena civilnom vladom. Država stoji iza crkvene konstitucije, koja ima legitimnu snagu; 3. Crkva mora biti slobodna izabrati svoje rukovodstvo.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 157

Stephen Etches

Protestantizam je svoj najve i prodor imao u onim zemljama, koje su mu se suprotstavljale silom, i gdje je bila zahtijevana religiozna revolucija kao politi ka revolucija – u Francuskoj, Nizozemskoj i Škotskoj. Što je država neprijateljskija, to je ve a vjerojatnost da e obilježje protestantizma u toj zemlji biti kalvinizam – kalvinizam je, naime, uspostavio jedan autoritet sve eni ke službe, koja se nije morala pokoriti državnim vlastima. Calvin i drugi reformirani teolozi su prvi došli na ideju o ugovoru izme u naroda i vladara, kao bazu za vlade. Pravo suprotstaviti se vladaru je prihva eno ukoliko vladar prekrši svoj ugovor o vladanju prema konstituciji predhodno utvr enoj izme u sebe i naroda. Na osnovi ove teorije, prezbiterijanci u Škotskoj, Francuskoj i Engleskoj ustaju protiv božanskog prava kraljeva u Europi. ovjek kao John Locke, izoliraju i ovaj koncept od svoga religioznoga konteksta, u inio je da to postane osnova standarda ameri ke i britanske politi ke teorije.

Huldrych ZWINGLI (1484.-1531.): Ulrich Zwingli dolazi iz nešto viših materijalnih prilika od Luthera. Obrazovan je u humanisti kom Baselu i Be u, gdje se prou avala via antiqua. Godine 1505. postaje sve enik, vrlo kriti an prema prodaji indulgencija. Kada je zapo eo propovijedati u Zürichu, nagrnulo ga je slušati veliko mnoštvo ljudi. Reformaciju je zapo eo 1522., a završio 1525., kada su vode i gra ani došli pod utjecaj njegovih doktrina. Ciriško vije e (Zürich) nije htjelo priznati autoritet biskupa u Konstanci i zapo elo je izvršavati reforme: Dopuštanje sve eni kog braka, uklanjanje slika i relikvija, obustava samostana i upotreba njihovih darova za obrazovanje, pojednostavljena liturgija umjesto mise, vrlo intenzivna kampanja za javni moral. Uskoro su i drugi kantoni prihvatili novu vjeru, ali su katolici tom širenju preko granica ciriškog kantona (Zürich) organizirali otpor u savezu s Austrijom. Zbog toga je prijetio gra anski rat, ali se postiže ustupak i to tako, da su protestanti u katoli kim kantonima pušteni na miru. No ubrzo su katolici prekršili zadanu rije i u Zürich je upala vojska od osam tisu a naoružanih ljudi. Zwingli je podigao vojsku od 2700 vojnika, te je i sam naoružan ma em i sjekirom krenuo u borbu. Pobijedili su katolici, a Zwingli je 11. listopada 1531. pao u bici kod Kappela: Neki katolici vojnici su ga našli kada je ležao nemo an pod kruškom te su ga ubili kad nije želio se moliti Naše Gospe, kao što su zahtijevali od njega. Leš je spaljen, a pepeo razasut. Zahvalaju i dalše katoli ke pobjede u bitci pod Gubelom, katolici su bili u stanju diktirati uvjete kasnijeg mirnovog ugovora te uspije avati dalšeg proširenja reformacije do drugih kantona u Švicarskoj. Zwingijev je nasljednik Henrik Bullinger i pod njegovim su u enjem svi reformirani kantoni prihvatili Zwinglijevsku vjeroispovijed (Confessio tetrapolitana). Ta je vjeroispovijed postala poznata kao (Druga) Švicarska vjeroispovijed (Confessio helvetica), a god. 1556 potpisali su je Knox i drugi škotski sve enici, crkve Južne Porajne i reformirane kongregacije Poljske i Ma arske. Bullinger je tako er napisao Sustavnu Teologiju koja je kasnije postala standardni udžbenik anglikanskog klera. Njegov glavni doprinos je bio ideja savezne teologije.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 158

Stephen Etches

Zwinglijev stav prema reformaciji bio je jednostavno najradikalniji od svih reformatora. S drugim reformatorima Zwingli je bio uklju en u dvije glavne raspre: Ve era Gospodnja i krštenje. On je osje ao manje poštovanje prema prošlosti od Luthera i upravo stoga se nije plašio zapo eti mnogo radikalniju reformu. Dok je Luther htio zadržati sve što je mogu e iz stare religije, odnosno sve što nije bilo suprotno Svetome Pismu, Zwingli je htio odbaciti sve što nije našao u Svetom Pismu. Osim toga, Zwingli je prije svog obra enje bio pod utjecajem humanizma i stalno je podržavao iskustvo da nikakva doktrina ne može stajati u suprotnosti s razumom. Ovo je utjecalo na njegov stav prema ve eri Gospodnjoj. Luther je odbacivao transsupstancijaciju, ali je još uvijek vjerovao u Kristovu stvarnu prisutnost (tj. tjelesnu prisutnost). Prema Lutheru, Kristovo tijelo i krv dani su zajedno s kruhom i vinom, Božjim inom, ne sve enikovim. Calvin je nau avao ' duhovnu stvarnu prisutnost' Krista, u kojoj Krist dolazi samo vjernicima. U po etku je Zwingli Gospodnju ve eru shva ao kao spomen, sve anu objavu i provjeru. Kasnije je vjerovao u Kristovu duhovnu prisutnost, ne zbog euharisti kih elemenata, ve zbog toga što se Božji narod skupio u poslušnosti Njegovoj zapovijedi. Fraza ' to je moje tijelo dano za vas' , zna ila je Zwingliju – ' to je znak tijela dan za vas' ; drugim rije ima, Gospodnja ve era je sje anje na Gospodinovu smrt i zahvalnost za nju – ona primarno nije sredstvo milosti. Doktrina o Gospodnjoj ve eri je bila glavni razlog podjele izme u razli itih denominacija uklju enih u reformaciju. Godine 1549. su sve švicarske reformirane crkve usvojile Calvinovo gledište, kao što su kasnije u inile i druge europske reformirane crkve. Zwingli je reformaciju zapo eo ozbiljnim sumnjama u ispravnost krštavanja djece, ali je pod pritiskom gradskih vo a, koji su takvo mišljenje odbacili kao odviše radikalno, popustio, iako je ono vrlo dobro odgovaralo njegovoj ideji reformacije u cjelini. Što se ti e te rasprave, na jednoj strani nije bio spreman popustiti ekstremistima koji su željeli da pristup crkvi dobrovoljnih i predanih krš ana zapo ne krštenjem odraslih. On je zastupao krštenje djece na osnovu teologije zavjeta, ali on nije vjerovao da se krštenjem bilo djeteta bilo odrasloga, odigrava novoro enje ili oproštenje grijeha. On je to vidio kao vanjski znak vjere. Jedan pokušaj da se do e do suglasnosti me u razli itim reformacijskim strujama, bio je na Marburškim razgovorima o religiji u listopadu 1529, gdje su se okupili Luther, Zwingli, Melanchthon, Bucer, Ekolampadije (Jan Hussgen) i drugi. U mnogim stvarima su se uspjeli složiti, no u pitanju Gospodnje ve ere su se potpuno razišli. Nizozemske crkve i neki gradovi Porajne, kao i sljedbenici Zwinglija i Ekolampadija, sada su za inspiraciju gledali prema Zürichu. Zwingli je umro preranom smr u te nije mogao razvijati mnogo svojih misli. Iako Zwingli može biti smatran osniva om reformiranog protestantizma, Calvin je bio on koji je razvio solidnu, reformiranu teologiju, koja se zvala kasnije kalvinizam a ne zwinglizam.

Jean CALVIN (1509.-64.): Ro en je u Noyonu,
francuskoj pokrajini Picardii. Otac mu je bio pravnik, i sina je ve vrlo rano odredio za crkvu. U Parizu je po eo

PREGLED POVIJESTI CRKVE 159

Stephen Etches

studirati filozofiju i teologiju, ali ga je otac nakon nekih neslaganja s biskupom iz Noyona, povukao sa studija za sve enika. Otišao je studirati pravo u Orléans i Bourges i nakon toga se opet vratio u Pariz. Za vrijeme boravka u Parizu, na njega su duboko utjecali njema ki reformatori i on se obratio (vjerojatno 1553 g.). Tada je otvoreno stao na stranu protestanata u Parizu. Kada je njegov prijatelj Nicolas Cop bio izabran za rektora pariškog univerziteta (1553 g.), Calvin mu je pomogao u sastavljanju nastupnog govora. U tom nastupnom govoru je napadao rimokatoli ku crkvu i zagovarao luteranske reforme. Francuski kralj Franjo I. je o tome izviješten pa izdaje nalog da ih se zatvori kao heretike. I Cop i Calvin su pobjegli u Basel. U Baselu je godine 1536. Calvin štampao prvo izdanje svoga znamenitog djela na latinskom Institutio religionis Christianae (Temelji krš anske religije), sjajan priru nik krš anskih doktrina. Preko no i postaje vo a reformatorskog pokreta. To je djelo, prije prevo enja na francuski, više puta proširivano. Iz Basela je otišao posjetiti Ferraru, u kojoj je po elo klijati sjeme jednoga talijanskoga reformatorskoga pokreta. Nakon kratkog povratka u Pariz, po eo se pripremati za Strasbourg godine 1536., gdje je namjeravao voditi miran u enja ki život. Ali, sve se promijenilo nakon jednoga slu ajnoga zaobilaznog puta preko Ženeve. Tu susre e protestantskog reformatora i agent uvo enja reformacije od Berna Guillaumea Farela, koji ga nagovara da ostane i završi svoj zapo eti rad pretvaranjem Ženeve u živu protestantsku zajednicu. I Calvin i Farel su bili vrlo snažni govornici i uskoro su tisu e ljudi nagrnule da ih uju. Calvin je svoje slušatelje nastojao prisiliti na vršenje stroge krš anske discipline, ali su mu ' liberali' to zamjerili, za svoj naum pridobili gradsko Vije e i Calvin je bio izgnan. Civilne vlasti u Ženevi su imale primjedbe: 1. da e Ženeva osigurati azil za sve evangeli ke izbjeglice iz cijele Europe; 2. Calvinova tendencija cenzuriranja lanova gornje klase. I on i Farel moraju napustiti Ženevu (Calvin za Strasbourg a Farel za Neuchâtel) . Na poziv Martina Bucera, jednoga bivšega dominikanca, koji je postao luteranski propovjednik i koji je dosta utjecao na Calvina, Calvin je od 1538.-41. živio u Strasbourgu. Postaje pastor u tamošnjoj zajednici za francuske izbjeglice, ali je u to vrijeme tako er vrlo mnogo studirao. Napisao je reformnu liturgiju, sastavio je knjigu Psalama kao pjesmaricu, pisao je komentare za pojedine knjige iz Svetog Pisma, objavio je novo izdanje svojih Institucija. Kao gradski zastupnik sudjeluje na pregovorima i uniji u Wormsu (1540.) i Regensburgu (Ratisbon) (1541.), koje je sazvao car Karlo V. Calvin se nije nadao uspjehu tih pregovora. U me uvremenu su se nastavili nemiri u Ženevi, ali su na kraju njegove pristaše ponovno zavladali i pozvali ga da se vrati, što je on 1541. i u inio. Odmah se predano latio posla preobra enja grada, od trinaest tisu a stanovnika, u pravu reformiranu crkvu i discipliniranu zajednicu. Sastavio je plan nazvan ' crkveno ure enje'(Ordonnances ecclésiastiques) koji je, uz neke izmjene, prihvatilo gradsko Vije e kao zakon. Prema njemu treba postaviti etiri crkvene službe: Pastore, u itelje, starješine i akone. Pastori su se morali jednom tjedno sastati na obavezno prou avanje Svetog Pisma. Pastore su birale crkve, a ne država, dok su oni opet birali u itelje. Starješine su bili službenici zaduženi

PREGLED POVIJESTI CRKVE 160

Stephen Etches

za disciplinu, nadzirali su moral zajednica. Oni su svakoga etvrtka morali izvještavati pastore o slu ajevima koji zahtijevaju njihovu intervenciju. To disciplinarno tijelo akona i starješina nazvano je konzistorij (la consistoire). Oni su tako er upravljali crkvom kao cjelinom. Ako se krivac odbio pokajati, mogao je biti ekskomuniciran, a da su o tome bili izviješteni samo akoni. Ipak, gradsko Vije e nije bilo odve sretno takvim ure enjem i Calvin je stalno bio u zavadi s njima. Zakonici, koji reguliraju privatno ponašanje, pojavljivali su se i ranije u pojedinim srednjovjekovnim gradovima, no u Ženevi su oni dovedeni do krajnosti. Ljudi su mogli biti dovedeni pred sud zbog stvari poput smijanja za vrijeme propovijedi, pjevanja pjesama koje ismijavaju Calvina, plesanja ili odlazaka kod gatalaca. Pod Calvinom je istrijebljena prostitucija. Dva ovjeka, koja su se sukobila s Calvinom, bila su smaknuta: Jacques Gruet – zato što je bio borbeni libertinac i Miguel Serveto kao heretik, jer je nijekao Trojstvo (spaljen je). Godine 1559. Calvin je osnovao Ženevsku akademiju, na kojoj su bili podu avani pastori, koji su esto bili potajno vra eni u Francusku, ali tako er i na nova misijska podru ja (John Knox). Engleske i škotske izbjeglice su u Ženevi preveli tkz. Ženevsku Bibliju pod Calvinovim vodstvom.

1. Bio je ' graditelj' koji je završio gra evinu, kojoj je Luther postavio temelje. Pošto je došao jednu generaciju nakon Luthera, glavna mu je briga bila crkveni red, odnos izme u Države i Crkve, i osobna pobožnost; 2. Cjelokupnu Božju nakanu vidio na na in, na koji to nije u inio nitko od vremena apostola. Kao teolog, on je bio bez premca. Njegov veliki utjecaj po iva na jasno i njegova teološkog sustava i biblijskim izlaganjima; Njegovi glavni teološki doprinosi su bili predestinacija, posve enje i jasnija formulacija opravdanja; 3. Bio je u centru misijskog pokreta, koji je postigao kontrolu nad velikim dijelom Europe: 4. Novost, koju je uveo, je prijenos doktrine izbora na bogoštovnu realnost: Za krš anina je izbor za vje ni život bio najdublji izvor njegova povjerenja, neustrašivosti, poniznosti i njegove moralne snage. 5. Calvin je uveo ženevski psaltir, koji je kombinirao djela Clémenta Marota, Louisa Bourgeoisa i Beze – svi su bili izvanredni pjesnici i glazbenici.

Calvinova postignu a:

REFORMACIJA U MA ARSKOJ
U vrijeme reformacije Ma arska obuhva a znatno ve e podru je no što je to danas slu aj. U njezinom su sastavu do 1920. godine, kada gubi dvije tre ine svog ozemlja, Slova ka, Transilvanija, Gradiš e (koje je danas dio Austrije), dijelovi Ukrajine, te ak Slavonija i Me imurje. Nakon 1437. husitske ideje prodiru iz Bohemije u Transilvaniju gdje 1514. godine izazivaju veliku seosku bunu pod vodstvom Gyögyja Dozse. Anževinski kralj Sigismund (Luksemburški) progoni husite. Kako se bliži svršetak njegove vladavine Turci, nakon pobjede nad križarima u bitci kod Nicopolisa, stižu pred južne granice (Transilvaniju). Zbog nadolaze e prijetnje Jan Hunyadi postaje regentom Transilvanije uspjevši zaustaviti 1456. kod
PREGLED POVIJESTI CRKVE 161

Stephen Etches

Beograda turski prodor. Nakon 1520. godine luteranska reformacija se širi na Ma arsku gdje isprva zahva a germanofonske gradove u zapadnom dijelu zemlje. Ma arski vladari, koji se tome opiru, uredbom iz 1523. prijete Luteranima odrubljivanjem glave, a od 1525. i spaljivanjem (na loma i). No Turci 1526. nanose, u bitci kod Moha a, poraz ma arskim snagama i tako mijenjaju tijek reformacije. Napreduju prema Budimu kojeg do temelja spaljuju da bi se zatim povukli. Tek e se etrdeset godina kasnije vratiti. Naime, nakon smrti Zapolja I. austrijske snage napreduju prema zauzimanju cijele Ma arsku (osim habsburških enklava na sjeveru i sjeveroistoku). U novim politi kim uvjetima kalvinisti ki reformatori stje u samostalnost jer su, budu i da se nalaze pod turskom okupacijom, odsje eni od Luterana na sjeveru i zapadu. Tijekom etiri desetlje a isto nom Ma arskom vlada, uz tursku potporu, Ivan Zapolja I., dok zapadnim dijelom upravlja Ferdinand. Ivan Sigismund, sin Zapolja I., vladar je Transilvanije gdje se stolje e i pol vodi gerilski rat protiv Turaka. U tom razdoblju u Transilvaniji se gradi veliki broj dvoraca, a ugled stje u danas poznati pojedinci poput Ištvana Dobe i Zrnyja. Na sjeverozapadu, pak, država zaposjeda katoli ke posjede kako bi izgradila obranu od turskog prodora o emu svjedo e i danas vidljivi tragovi lanca porušenih dvoraca. Iako do 17. stolje a protureformacija postupno vra a podru ja, koja su u sjevernozapadnoj Ma arskoj potpala pod protestantski utjecaj, nemo na je u ostatku zemlje kojeg zaposjedaju Turci. Tek sa svršetkom 17. stolje a i postupnim potiskivanjem Turaka iz Ma arske, Katoli ka crkva zapo inje oštro napadati najve u vjersku skupinu – kalviniste. Takva politika obilježava, prije svega, razdoblje od 1671. do 1681. godine. U Bratislavi 1673. godine sud donosi uredbu prema kojoj se luterani i kalvinisti moraju preobratiti na katoli ku vjeru. One koji to odbiju eka tamnica, odnosno u krajnjem slu aju – vješala. Upravo se reformiranu vjeru po elo poistovje ivati s ma arskim nacionalizmom i promidžbom ma arskog jezika. Pod Habsburgovcima turska je vladavina zamijenjena austrijskim apsolutizmom, te je uveden latinski jezik, a Ma arska je postala austrijskom kolonijom. Transilvanija je, pak, uvijek bila zašti ena od katoli ke protureformacije zbog prisutnosti Turaka ili, pak, samostalnosti koju su uživali tamošnji ma arski vladari, te je ostala središtem ma arskog nacionalizma. Upravo je tu Ferenc Rakoci poveo pobunu protiv Habsburgovaca, a u njoj je donijet zakon kojim se jam ila jednakost rimokatolika, luterana, reformiranih i unitarijevca. Reformacija je imala izrazito pozitivan u inak na literaturu, tisak knjiga i obrazovanje. Ma arski je postao jezikom religije, te je izdano nekoliko prijevoda Biblije i zbirki duhovnih pjesama. Me u prevoditeljima su se isticali ma arski studenti u inozemstvu. Reformator Gal Husar je u debrecenskoj tiskari do 1600. godine objavio 127 knjiga na ma arskom i 21 knjige na latinskom jeziku. Reformirana crkva je, kao imbenik napretka, postigla mnogo otvorivši ugledne obrazovne ustanove u Debrecenu, Sarospataku, Papi i drugdje. Pred studente su postavljani vrlo visoki zahtjevi, te su oni bez velike volje za u enjem ubrzo napuštali studij. Mnogi su studirali u inozemstvu.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 162

Stephen Etches

Ma arski reformatori Isprva su nositelji reformacije u Ma arskoj bili luterani koji su studirali u tadašnjem središtu humanisti ke misli – Krakovu, odnosno kasnije u Wittembergu kod Luthera. Bili su to Sztárai Mihály (1500.-78.), koji je djelovao na podru ju Miskolca, Szegedi Kis István (1505.-1572.) i Devai Biró Mátyás (1500.-1548.), koji je djelovao na podru ju Košica (Kassa). O Devaju se kasnije esto govorilo kao o ma arskom Lutheru. On je u Krakovu napisao prvi ma arski pravopis, a 1531. objavio je reformirani ma arski katekizam. Nakon povratka u domovinu 1531. godine zapo eo je aktivno evan eosko djelovanje zbog kojeg je nekoliko puta završio u zatvoru (za vrijeme vladavine Zapolja I., kao i Ferdinanda). Bio je u tolikoj mjeri aktivan u zapadnoj Ma arskoj da je brzo na sebe navukao gnjev egerskog biskupa. U jednom trenutku bio je otet i odveden na ispitivanje u Be , no uspio je pobje i. Nakon povratka u Ma arsku stekao je zaštitu mo noga plemi a na ijoj je zemlji u Sárváru Silvestar Erdödy (umro 1560.) ustanovio uspješnu protestansku školu. Erdödy, koji je studirao u Wittembergu, preveo je Novi zavjet na ma arski jezik. Zajedno s Devajem, s kojim je zajedni ki objavio vjersku literaturu i nekoliko gramatika ma arskog jezika, postao je ocem ma arske književnosti. Drugi val reformacije zahvatio je reformiranu crkvu. Reformatori su bili Méliusz Juhász Péter, koji je postao prvi reformatorski biskup 1567. g. u Debrecenu, kojeg je zatim organizirao po uzoru na Ženevu. Drugi poznati reformator bio je Károli Gáspár, koji je 1590. g. preveo cijelu Bibliju i ona postaje klasi no djelo ma arske književnosti. Szenci Molnár Albert (1577.-1633.) bio je jedini od trojice reformatora, koji je proveo neko vrijeme u Ženevi, gdje su ga se veoma dojmili Francuski psalmi. Psalme je preveo na ma arski i postao je prvi ma arski pisac crkvenih pjesama. U Transilvaniji (koja je pripadala Ma arskoj), glavni je reformator Honter u Koloszváru (Cluju). Luteranska je crkva bila povezana s visokim slojevima, a reformirana crkva sa siromašnim slojevima. Obje su vjeroispovijedi priznate sporazumom postignutim 1567. g. na Prvom reformatorskom saboru. Protureformacija zapo inje 1561. s obra anjem biskupa Olaha, iz Esztergoma u sjeverozapadnoj Ma arskoj, jezuitima za pomo kako bi suzbio širenje protestantizma. Oni mu se odazivaju no, iako drugdje imaju uspjeha, bivaju istjerani iz Transilvanije. U drugim podru jima osnivaju tiskare kao odgovor na širenje protestantske literature. U Slova koj katolici tako er kre u u napad. Koriste i vojna sredstva uspješno vra aju izgubljena podru ja, no me u protestantima izazivaju veliko neprijateljstvo. Bocksai diže bunu koja za ishod ima Be ki ugovor iz 1606. kojim se poništava veliki dio zakonodavstva usmjerenog protiv protestanata. Nažalost istim se ugovorom ustanovljava na elo prema kojem se s promjenom vjere vladara mijenja i vjera njegovih podanika. Tako katolici još jedanput, u odre enoj mjeri, dobivaju prigodu za širenje vlastita utjecaja. Iznimka je Transilvanija gdje ova mjera nema u inka.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 163

Stephen Etches

Za vladavine Marije Tereze protureformacija nastavlja nesmanjenom ja inom. Jezuiti nastoje pretvoriti Ma arsku u Marijino kraljevstvo. Istovremeno se provodi germanizacija. Središta reformiranog obrazovanja izložena su posebno jakim napadima budu i da daju prednost korištenju ma arskog jezika. Studentima se zabranjuje studiranje u inozemstvu, a primjerci Biblije krijum are se iz Nizozemske. Tek s 1781. po inje jenjavati protuprotestantska kampanja. Josip II. donosi Uredbu o snošljivosti kojom ukida diskriminaciju nekatolika, te ponovno dopušta izgradnju protestantskih crkava. Sredinom 19. stolje a, kao ishod ma arske revolucije protiv Austrije, situacija se znatno mjenja. Donosi se dekret, koji se kasnije opoziva zbog vanjskih pritisaka.

Reformacija u Francuskoj
Reformacija se zbivala u isto vrijeme kada i renesansa, ali je ona bila ograni ena na plemenitaše u zemlji i na bogate trgovce. Seljaci su i dalje bili katolici, osim ako se njihov feudalni gospodar nije obratio na protestantizam. Kada je luteransko u enje po elo dolaziti u Francusku, na prijestolju je bio Franjo I., suvremenik Henrika VIII. On nikada nije bio naklonjen luteranima i godine 1516. je potpisao savez sa papom. Kako se luteransko u enje proširivalo, kralj je zauzimao spram njih sve oštriji stav (posebno nakon godine 1534.: L'Affaire des Placards – afera oko plakata), te je na kraju po elo spaljivanje heretika. Oko godine 1545. tisu e je ljudi bilo ubijeno ili poslano na galije, dok su 22 grada i sela bila razorena. Calvin je djelovao iz Ženeve. Otuda je natrag u Francusku slao misionare kao prikrivene sve enike, podu avane na njegovom seminaru, naoružane Biblijom prevedenom na francuski, koju je izdao Olivetan i Psalmima u prijevodu Marota. Henrik II. i Franjo II. (koji je oženio Mariju, kraljicu Škotske), su nastavili politiku Franje I. Za vrijeme vladavine Karla IX. (1560.-74.) vladala je, zapravo, umjesto njega njegova majka Katarina Medici. No nakon 1570., Karlo IX. je u znak pomirenja s hugenotima, uzeo njihovog admirala Colignya za svoga glavnog savjetnika. Godine 1560. su ' luterani' postali poznati kao hugenoti (iskrivljena njema ka rije Eidgenossen, kojom su katolici oslovljavali švicarske kalviniste). Godine 1561. oni postaju dovoljno jaki za izlazak u javnost. Organizacija Hugenotske crkve se sastojala od: Konzistorija (sve enici sa lai kim starješinama), pokrajinskog sinoda i nacionalnog sinoda. Prvi nacionalni sinod (crkveni zbor) je održan u Parizu 1559, ali je njegov stvarni mozak bila Ženeva. Njihova glavna podru ja utjecaja su bila: Provansa (združena sa valdenzima), Normandija (Coligny), Navarra (Burbonski kralj i samilosna kraljica – tako er zakleti neprijatelj Katarine Medici), Orléanais i Dauphiné. Dvije su stvari zabrinjavale katolike: Preuzimanje njihovih crkava i tobožnja Amboiška urota protiv krune (1560.). Bilo je mnogo moralnih dilema me u protestantima oko odluke smiju li ili ne uzeti oružje u ruke zbog obrane. Calvin i Beza to nisu lako prihva ali, no ipak su povremeno dopustili da se ono upotrijebi. Godine 1561. je Katarina Medici sazvala ' Razgovore u Poissy-u' pokušavaju i usuglasiti te strane. Službenog slaganja ipak nije bilo, ali su

PREGLED POVIJESTI CRKVE 164

Stephen Etches

hugenoti vratili crkve koje su preuzeli, dok je njima bilo dopušteno osnivanje svoje vlastite ku e sastanaka za javna bogosluženja izvan zidina grada (unutar grada na to su imali pravo samo u privatnim ku ama). Religijski (tj. hugenotski) rat je buknuo 1562. godine, masakrom protestanata u Vassyju i trajao je sve do 1598. Godine 1570. nastalo je primirje. U tom vremenu bio je potpisan Saint-Germainski mir, koji je dao protestantima zajam ena mjesta za Božju službu i etiri grada potpuno u njihovoj kontroli: Cognac, La Charité (bivši Serre), Montauban i La Rochelle. Godine 1572 sukobi su se ponovili opet kada se, prema Katarininom planu, desio uveni masakr Bartolomejske no i. Rat, koji je s prekidima trajao 30 godina, bio je tragi an. Venecijanski poslanik je 1569. rekao da nije bilo tog rata, itava Francuska postala bi protestantska. Godine 1589. na prijestolje dolazi Henrik IV. (iz Navarre). Bio je prvi vladar iz burbonske dinastije. Poslije smrti Luja Condea (1569.), idejni je vo a hugenota. Da bi uzmogao provesti konsolidaciju u zemlji, prešao je na katolicizam. S druge strane, Nanteskim je proglasom, koji je bio potpisan 13.IV.1598., osigurao hugenotima vjersku slobodu i osobnu sigurnost pa je time dokraj io ratove. To je bio prvi eksperiment napravljen kao pokušaj zajedni kog, miroljubivog života katolika i protestanata u istoj zemlji. Protestanti su tada inili petnaestinu stanovništva. Ali su 1628. te privilegije bile oduzete, da bi opet bile vra ene ve godinu dana kasnije 1629. Nimeskim proglasom.

Reformacija u Nizozemskoj
Nizozemsku su kontrolirali Španjolci. No ona je bila jedini dio njihovog carstva gdje su protestanti bili dovoljno brojni, da bi postali politi ka sila. Nizozemski je narod bio vrlo uspješan u svojim poslovima, obrazovan i otvoren za strane utjecaje – naro ito protestantske. Protestantska vjera, koja je izvorno došla iz Njema ke, naišla je ovdje na vrlo žestoke progone, posebno u vrijeme Karla V. Španjolskog (od 1523.-55.), koji je koristio inkviziciju da bi suzbio protestante. Više od 5000 ljudi je bilo smaknuto zbog ' hereze' . Pod Filipom II,, njegovim nastavlja em, progoni su dosegli vrhunac i po ela je organizirana opozicija. Oko godine 1564. u Nizozemskoj je postojalo politi ko razilaženje u nazorima sli no onom u Francuskoj: a) Katolici, koji su bili željni vidjeti kako se širi mo španjolskog kralja; b) Stranka, koja je bila povrije ena rastom centralizacije pod krunom i željna tolerancije prema protestantima (u nju su uklju eni uglavnom protestanti, ali i neki katolici). Ta se stranka pojavila kao stranka patriota, koja je branila zemlju od stranih (tj. španjolskih) vojski. Pošto je raspolagala vojskom, druga je partija imala nadmo . Rat je izbio 1566. godine (kalvinisti ki sinod u Antwerpenu je objavio da je vojni otpor dopustiv). Vilim III. Oranski je, nakon pokušaja smirivanja, i sam prešao na protestantsku stranu. Rat je završio godine 1579. priznavanjem sjevera kao protestantske države (sada Nizozemska), a juga kao katoli ke (sada Belgija). Službeno španjolsko priznanje nije došlo sve do 1648.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 165

Stephen Etches

Reformacija u Poljskoj
Reformacija u Poljskoj bila je iznimno složena zbog velikog broja razli itih skupina koje su u nju bile uklju ene. Osim toga, Poljska je u to vrijeme bila podijeljena na me usobno odvojene regije. Osim reformiranih katolika, me u protestantskim pu anstvom bilo je luterana, moravske bra e, kalvinista, menonita i poljske bra e. Zemlja je, u neku ruku, postala uto ište raznim skupinama koje su, uslijed progona, napuštale susjedne zemlje. Poljske granice su bile propusne što je omogu ilo trgovcima iz susjedstva da u zemlju unose nove zamisli. Plemi i su esto slali sinove u inozemne škole koji su tamo se otvarali utjecaju novih ideja. No, s po etkom protureformacije situacija se, nažalost, promijenila. Dvije posebne osobine poljske reformacije su: 1. Reformirana katoli ka crkva, koju privla e zamisli pomirbenog pokreta. Katolici, naime, na taj na in pronalaze ohrabrenje jer je me u njima bilo vjernika grkokatoli ke crkve koji nisu priznavali autoritet Pape. 2. Mir u Sandomierzu (1570.) koji je jam io vjerske slobode luteranima, reformiranima i husitima. Najuglednija osoba katoli kog reformskog pokreta bio je teolog, kraljev tajnik i Melanchtonov prijatelj Andreas Frycz Modrzewski (1503.-1572.). Poznat je po prijedlozima vezanim uz reformu unutar Katoli ke crkve – De Republica emendanda (Obnova Republike). Pri kraju svoga života naginjao je unijatnoj crkvi. Luteranske zamisli širile su se iz prostora njema kog govornog podru ja u Veliku Poljsku. Budu i da je poljski kralj bio u poluvazalskom položaju u odnosu na teutonske viteze u Prusiji (grb bijelog orla), nije se mogao isprva suprotstaviti ovim doga anjima. U Malu Poljsku (Kraków, Lublin i Sandomierz) stizale su kalvinisti ke zamisli koje je dodatno naglašavao humanizam koji se ukorijenio na sveu ilištima. Kalvinisti su se ponekad udruživali s moravksom bra om iz Bohemije. Jan aski postao je najpoznatiji kalvinisti ki reformist, no najve i je dio života proveo u inozemstvu. Kako je Litva u to vrijeme bila dio Poljske, reformirane zamisli širili su se i u tu zemlju, pogotovo zahvaljuju i utjecaju Sveu išta u Königsbergu kojeg su njema ki luterani koristili kao polaznu to ku. Luteransku crkvu u Litvi pod svoju su zaštitu uzeli vojvoda Radziwi i veliki zemljoposjednik Stanis aw Kiszka. Vode i litvanski reformatori bili su profesori iz Königsberga Abraham von Kulva i Stanis aw Ra–pagelan (Rafajowicz). Obojica su umrla 1545. godine. Na vrhuncu reformacije (1569.) polovica lanova poljskog Senata bili su protestanti. Tako je pri svršetku 16. stolje a u Velikoj Poljskoj bilo, prema povjesnim zapisi–ma, 142 luteranske crkve. Reformiranih je bilo 80, odnosno u Maloj Poljskoj 250, a u Litvi 150 crkava. 1570. godine postojale su 64 moravske crkve i 171 unijatna crkva, prije svega u Maloj Poljskoj. Nažalost, cijelu je situaciju u potpunosti izmijenila protureformacija koja je zapo ela s kraljevanjem Žigmunda III. Vase (1587.-1632.) koji je škole poha ao kod jezuita. Uz isto se razdoblje naj eš e vežu biskup Ermlanda, Stanis aw Hosije, i jezuit Peter Skarga (umro 1611.). Pripadnici ostalih nekatoli kih vjerskih skupina bili su

PREGLED POVIJESTI CRKVE 166

Stephen Etches

diskriminirani te su, primjerice, kvalitetno uposlenje mogli na i isklju ivo katolici. U Velikoj Poljskoj, izme u 1592. i 1627. luterani su izgubili dvije tre ine crkava. Potom izbija Tridesetogodišnji rat, te Poljsku preplavljuju vjerske izbjeglice. 1607.-1608. godine protestantski plemi i bili su dovoljno nepromišljeni da se uklju e u pobunu nezadovoljnih, zajedno s nekim katolicima i nekim pravoslavnima; a ugušivanje pobune zna ilo je kona no pobjedu rimokatoli ke crkve u Poljskoj. No, poljski je protestantizam osu en na propast. Ve 1598. godine papski nuncije je rekao: "Još prije kratkog vremena, mogli smo se bojati da e krivovjerje sasvim istisnuti katolicizam iz Poljske. Sad katolicizam tjera krivovjerje u grob." Drugi faktori, koji su uzrokovali pad protestantizma su sljede e: Nijedan poljski kralj ne zauzima se za reformski pokret. Mnogi plemi i naj eš e su na reformiranu stranu prešli iz gospodarskih, kulturnih i ideoloških razloga, te se s novim pritiskom ponovno vra aju katoli anstvu. Seljaštvo je, u najve oj mjeri, ostalo izvan dosega reformacije.

Reformacija u Škotskoj
John Knox je svakako najve e ime koje povezujemo s reformacijom u Škotskoj. No i prije njega je bilo reformatorskih zbivanja. Prvi reformator mu enik je bio Patrick Hamilton, koji je studirao kod Luthera. George Wishart je tako er bio istaknuti (Reformirani) propovjednik – spaljen kao i prethodnik. Knox je bio njegov tjelesna straža za vrijeme njegove propovjedni ke turneje. Na koncu Wishart je bio uhapšen i spaljen pred katoli kim nadbiskupom Beatonom. Za osvetu zbog toga grupa ekstremnih protestanata je provalila u rezidenciju nadbiskupa kod St. Andrews te ga je ubila. Oni su se zabarikadirali u tvr avu te imenovali su John Knoxa za njihov kapelan. Kona no su se morali predati kad je francuska flota bombardirala tvr avu. Usprkos sporazuma, Knox i drugi su bili uhapšeni i poslani na francuske ratne galije. Nakon devetnaest mjeseci, on je oslobo en nakon intervencije Engleske i postaje pastor u Engleskoj, ak i kapelan kralja Edward VI. Kad kraljica Marije do i na vlast u Engleskoj, bježi u Ženevu i tamo studira kod Calvina. Godine 1559. se vra a u Škotsku. Tu nailazi na sljede u situaciju: Marija Stuart traži kao svoje pravo da bude kraljica Škotske i Francuske, a bila je poticana i na zahtijevanje engleskog prijestolja. Ovaj zadnji zahtjev ju je doveo u sukob sa Elizabetom I. Neki protestantski knezovi su oformili jednu organizaciju poznatu kao Zajednicu lordova, da bi se borili za vjeru i postigli reformaciju u Škotskoj, iako je Škotska vlast bila izrazito rimokatoli ka. Knox je zapo eo masovnu kampanju, kako bi u zemlji postigao reformaciju, no da bi u tome uspio, za itavu je situaciju moralo postojati i politi ko rješenje: Zbacivanje politi ke mo i koja je vladala Škotskom – to je rješenje došlo iz Engleske. Strane su se ovako poredale: a) Katolici traže vra anje Marije kraljice Škota i priklanjaju se Francuskoj pomo i; b) Svi oni koji preziru katoli ke biskupe i traže podršku od Engleske: Tu naro ito spada Zajednica lordova. Kraljica Elizabeta, koja nije htjela riskirati da za svojim le ima ima katoli ke i profrancuske Škote, godine 1560.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 167

Stephen Etches

šalje Leithu novac i trupe. Francuske trupe su istjerane i škotski je Parlament odbacio autoritet pape i ukinuo mise. Parlament je proglasio kalvinizam religijom države. Škotska je tada imala katoli ku monarhiju s protestantskim narodom! Prihvatio je ispovijed vjere (Škotska konfesija), koju je skicirao John Knox. Ali Knjizi Discipline nije dana zakonska snaga; ta je knjiga naime bila sastavljena s tom namjerom da uspostavi reformatorski sustav crkvenog upravljanja, gdje bi moralni nadzor bio izvo en od strane konzistorija i starješina. Knjiga Discipline je bila napisana na osnovi ženevskog modela i sastojala se od mnogo metri kih psalama, zbog kojih je itava knjiga dobila ime Psaltir (Knjiga psalama). U vrijeme kad su protestanti preuzeli Škotsku, Francuzi su, koji bi ina e i dalje nastavili prijetiti, bili prezauzeti religijskim ratovima, što zna i da nisu bili u stanju da interveniraju. Knoxov poseban doprinos reformacionom mišljenju je bila teorija opravdanja revolucije. Pod Lutherom, religija države je bila odre ena religijom njenih vladara. U svojoj knjizi Appelations (Apeliranja) Knox je otišao dalje rekavši, da ljudi imaju pravo da izaberu svoju vlastitu religiju, bez obzira na volju monarhije. Ljudi koji prakticiraju istinsku protestantsku vjeru, imaju pravoodbiti, ako je potrebno i silom, rimokatoli ke vo e, koji bi ih pokušavali sprije iti. Calvin se nije složio s Knoxom, preporu uju i strpljivo prihva anje progonstva. Samuel Rutherford (1600.-1661.) iznosi u svojoj knjizi Lex rex (Zakon je kralj) da je pravi kralj zakon, i ako kralj i njegova uprava dopusti ili ak i prisili grijeh, ne treba ih slušati. U svakoj zemlji gdje je reformirana vjera trijumfirala, to se obi no o itovalo kao buna protiv države, koja je naravno uklju ivala oružani ustanak, kao u Škotskoj i Nizozemskoj. Gdje je ona izgubila bitku, bila je istisnuta, kao u Francuskoj i Ma arskoj. Ipak, u svim tim zemljama je nemilosrdno gušenje protestantizma uzrokovalo da su umjereniji ustuknuli natrag.

REAKCIJA PROTIV KALVINIZMA
Ta je reakcija bila, prije svega, doktrinarna (usp. Arminius i njegove sljedbenike), ali i crkvena (ponovno oživljavanje visoke crkvene liturgije i uprave) i politi ka (protiv Oliver Cromwella). Javio se i jedan dašak svježine, koji je puhao preko Europe: Novi interes za metafiziku, misticizam i filozofiju (usp. Descartes, Spenser, Donne), kojem treba dodati i obnovu najbolje stare katoli ke pobožnosti.

Jacobus ARMINIUS (1560.-1609.): Jacobus Arminius (pravo ime Jacob Hermansz), studirao je u Ženevi kod Beze, putovao u Italiju, a na Univerzitetu u Leydenu profesor od 1603.-1609., kada je i umro. Na tom istom Univerzitetu je drugi profesor Francis Gomar, najekstremniji kalvinista. Arminius se s Gomerom uhvatio raspravljati o prijepornom pitanju. On je tvrdio da NZ otkriva Boga koji ljubi i da je s njim nespojivo tuma enje prema kojemu On šalje mnoge smrtnike u pakao, bez obzira na njihovo ponašanje. Arminius je izjavio, da je Bog odredio spasenje odre enim, posebnim osobama – jer je vidio unaprijed da e oni vjerovati i ustrajati do kraja. Na ovakav na in odbija kalvinisti ku ideju bezuslovnog izbora, tj. da Bog izabire ili
PREGLED POVIJESTI CRKVE 168 Stephen Etches

odre uje ljude za spasenje, bez obzira na zasluge koje je u njima vidio. Arminius je bio pažljiv u naglašavanju naše potpune ovisnosti o Božjoj milosti. Ali u jednoj važnoj to ki razlikuje se od kalvinisti kog i augustinskog tuma enja. Mi ovisimo o Božjoj milosti, ali nam je ova milost dana na na in, da ovjek sam odlu uje ho e li je prihvatiti ili ne. Božja milost ini naše spasenje mogu im, a ne neizbježnim. Tako kona ni izbor, što se spasenja ti e, poduzima ovjek. Božji izbor i predodre enje pojedinaca, nije zasnovano na Njegovom suverenom izboru, ve na Njegovu predznanju našeg izbora. Nakon Arminiusove smrti (1609.), 46 vode ih arminijanaca iznose pred nizozemske staleže svoju doktrinu u Remonstranciji (Prigovori), ali su na sinodi u Dordrechtu 1618. bili osu eni i progonjeni. Oni su izjavili da je izbor za vje ni život uslovljen dobrim djelima u ovom životu, da milost može biti o uvana i izgubljena, da je Krist umro za sve ljude. Ti ljudi su u dokumenat ubacili tako er i napad na crkvu neovisnu od države. Godine 1618.-1619. kalvinisti ka je crkva održala Sinod u Dordrechtu. Na njemu su prisustvovali delegati iz mnogih zemalja, izuzev Francuske. Sinod se suprotstavio arminijancima, koje sada vodi Simon Episkopius. Smatralo se da je Gomerov jezik bio odviše ekstreman, ali je sinod još uvijek ustrajao na sljede em: a) Uzrok izbora je ista milost Božja; b) Milost jednom primljena, ne može više biti izgubljena; c) Krist je umro samo za izabrane; d) Milost je djelotvorna i spasonosna. Op i sabor je otjerao arminijance (ili remonstrante), koji su odbili ravnati se prema gornjim to kama. Arminijanci su dijelom protestirali (otuda ime ' remonstranti' ), protiv kalvinista s pozicija razuma (i kao takvi su prete e liberalaca). Bili su sumnji avi prema svim ' credima' (vjerovanjima), što ih je dovelo u neku srodnost sa socinijancima. No, oni me u svojim lanovima imaju istaknute nau nike kao Gerhard Voss, Hugo Grotius i Jean Leclerc.

SINOD U DORDRECHTU

REFORMACIJA U ENGLESKOJ
Put kojim je protestantska doktrina prvi puta došla u Englesku je vodio preko augustinskih franjevaca (reda kojem je pripadao i Luther) u Cambridgeu, gdje se nalazi i Coverdale. Bilney i Latimer su 1520. u gostionici Kod bijelog konja naišli na diskusije o njema koj teologiji. Kada se grupa godine 1525. razišla, radikalniji su mirno krenuli u Njema ku i Švicarsku studirati ili se baviti planom za reformu. Drugi Englezi, koji su za vrijeme vladavine Henrika VIII. bili na kontinentu, su Barnes (spaljen 1540.), Tyndale (u Wormsu je izme u 1525.-6. izdao engleski Novi zavjet, spaljen je 1536. u Bruxellesu), Coverdale (Engleska Biblija godine 1535., Zürich). HENRIK VIII. (1509.-47.): Reformacija je u Engleskoj, zapravo, bila politi ka revolucija, ijim se religioznim posljedicama Henrik VIII. okrutno protivio. Bio je samodopadljiv, željan mo i i slave – tipi an renesansni vladar. Henrik je u doktrini ostao katolik itavoga svog života i za vrijeme njegove vladavine, mnogi su protestanti

PREGLED POVIJESTI CRKVE 169

Stephen Etches

umrli zbog svoje vjere. Bio je Lutherov protivnik i protiv njega je (1521.) napisao spis, na koji mu Luther odgovora. Zbog toga je papa Lav X. Henrika nazvao Fidei defensor (branitelj vjere). Tradicionalno, Engleska nije do tada nikada bila protiv pape; bila je izrazito konzervativna, oko tre ina zemlje je u rukama crkve. Kralj nije mogao djelotvorno upravljati bez uporabe mo i pape, kao sredstvo kontroliranja klera. Duže vrijeme je bilo op enito poznato da je engleski kralj vladao crkvom a ne papa. Henrik VIII samo je potvrdio ovu situaciju. U svakom slu aju engleski biskupi su bili primarno državni službenici koji su bili odgovorni kralju a ne crkvi. Engleski kardinal Thomas Wolsey je, upravo pred reformaciju, visoke položaje, jedan za drugim, spajao sa svojim crkvenim položajem i papinskom vlaš u. Od godine 1518.-29. upravljao je Engleskom kao predstavnik i kralja i pape. Njegova omraženost, posebno što se ti e poreza, umnogome je pridonijela porastu antiklerikalizma. Osloboditi se papinog uplitanja, postao je cilj mnogima u Engleskoj. Henrik se oženio Katarinom Aragonskom, španjolskom princezom, s ciljem još ja eg u vrš ivanja politi ke zajednice sa Španjolskom, koja je bila uspostavljena njegovim ocem Henrikom VII., godine 1503. Katarina je bila udovica Henrikovoga starijeg brata Artura. Za vrijeme sklapanja toga braka, oboje su bili vrlo mladi. Prema Levitskom zakoniku, ako ovjek oženi ženu svoga brata, brak je nevaže i, a bra na zajednica e biti bez djece. Vjerojatno je bilo djece iz prethodnog braka, da je bilo druga ije, zakonitost ovog levitskog braka mogla bi biti priznata. Henrik VIII. je morao, da bi se mogao oženiti Katarinom, dobiti papinski oprost. Tako je papa Julije II. izdao papinsku bulu oprosta. Katarina je rodila Henriku šestero djece, ali je samo jedno preživjelo. To je bila princeza Marija. Kako su oboje zašli u godine (Henriku je bilo 37, Katarini 42), Henrik je po eo silno brinuti – tko e naslijediti prijestolje. Tako je po eo sumnjati u pravilnost svoga brata (što mu je svakako odgovaralo u tom trenutku). Sada pak po inje sa sumnjom, ima li papa pravo dati oprost, budu i da je Levitski zakonik, Božji zakon. Zato papi Klementu VII. predo ava situaciju s nakanom da ovaj potvrdi, da je oprost dat od jednoga njegovog prethodnika, nezakonit. To bi zna ilo da Henrikov brak nije bio punopravan od samoga po etka pa, stoga, mora biti poništen. U prepirci oko razvoda, ne bi li potkrijepili svoje stavove, i Henrik i papa citiraju razli ite stihove iz Biblije: Henrik citira iz Lev 20,21, a papa iz Pnz 25,5 (o levitskom braku). Cranmer se odlu io za Henrikovo tuma enje i na taj si na in osigurao uspješnu karijeru. Wolsey postiže udruživanje Engleske s Francuskom protiv imperatora Karla V., koji igrom slu aja, postaje ne ak Katarine Aragonske. Pored ovoga, 1527. carske su trupe, bore i se u Italiji, oplja kale Rim i papa se našao na milost i nemilost cara. To je izgledalo kao da Karlo V. želi sprije iti papu da dozvoli raskid braka Henriku VIII. Ovo je stavilo Wolseyja u nezavidan položaj, jer – osim što je glava države, on je i kardinal, a pored toga još i papin legat. Zato ni na jedan razvod braka, koji ne dolazi iz Rima, on ne može progledati kroz prste.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 170

Stephen Etches

Katarina je zvala osobno papu. Od Wolsey-a je traženo da podnese ostavku i tako je sada Henrik preuzeo njegove dužnosti. Da bi se razmotrila legitimnost njegovog braka, sazvana je komisija profesora. Svoj su zaklju ak iznijeli nakon tri godine razmatranja. Predložili su novu teoriju carevanja: Carsko vladanje bazirano na dominiraju em konceptu Bizantskoga carstva – imperator je i vrhunski poglavar crkve, i koncept carske vladavine bez pape (crkva je bila predstavljena crkvenim saborom). Zakon o Apeliranju iz 1533. je proglasio Englesku carstvom. Nadbiskup Canterburyjski, Thomas Cranmer, objavio je razvod i kralj tako postaje slobodan oženiti se Anom Boleyn, simpatizerkom luterana. Od tog drugog braka je proizašla k erka, budu a kraljica Elizabeta I. Aktom Parlamenta zvanim Zakon o supremaciji, Henrik još žeš e odbija papu i njegov autoritet, postavljaju i sebe na mjesto vrhunskoga poglavara crkve u Engleskoj. To ne zna i da se on pridružio protestantskoj revoluciji, koja se osnažila u Europi posljednjih 15 godina. On mrzi protestansku herezu i želi zadržati katoli ku crkvu Engleske. Ali ovo nije bilo prihvatljivo za mnoge, jer se nije svi alo ni katolicima ni protestantima. Biskupu Fisheru od Rochestera i gospodinu Thomasu Moreu su odrubljene glave, jer nisu htjeli položiti supremacijsku zakletvu – da je kralj glava engleske crkve. Thomas Cromwell je dobio naredbu da posjeti crkve na itavom podru ju. Pošto su tim Zakonom ukinuli papinu mo i podredili kler, Henrik i Thomas Cromwell idu korak dalje i zatvaraju samostane. Istaknute osobe u unapre ivanju reformi u Engleskoj su Ana Boleyn i Thomas Cromwell, ali izgleda da su oboje to radili iz politi kih i kulturnih razloga. Oboje su mislili da je reformacija prosvjetljenje i dobra stvar. Ana Boleyn je bila žena s intelektualnim pretenzijama i suosje ala je s luteranima. Prokrijum arila je Novi zavjet iz Francuske u svilenim balama. Tako se po prvi put po eo osje ati luteranski utjecaj na Dvoru. Izgleda da je do osobne vjere došla neposredno pred pogubljenje. Thomas Cromwell, druga je osoba naklonjena luteranima. No, dubina njegove vjere otkrivena je kasnije, kad je, boje i se za svoju glavu, postao konspirator protiv Ane, optužuju i je da je inila preljube s cijelim dvorom! Ona je zbog toga bila pogubljena. Nakon Henrikovoga drugog braka s Jane Seymour, koja umire ubrzo nakon poroda (rodila je muškog nasljednika), Thomas Cromwell je uredio tre i brak sa sestrom umjerenog protestantskog princa, Anom od Klevea. Vrlo skoro i Cromwell je smaknut, zato što je naturivao svoje radikalne (luteranske) ideje suviše daleko, skrivaju i ih od Henrika. On je bio u diplomatskim kontaktima s luteranskim knezovima u Njema koj i pod njihovim je utjecajem naredio da u svakoj župnoj crkvi bude jedna engleska Biblija (bazirana na prijevodima Tyndalea i Coverdalea). Pokušao je definirati neke to ke o vjeri. A težio je i da se biskup složi s novom doktrinom za novu englesku crkvu. Ali u svemu tome, pretjerao je. Henrik je bio konzervativan, a on nije želio doktrinalne promjene. Oko 1540. godine, nastavljaju i s reformacijom iza Henrikovih le a, Thomas Cromwell je u ozbilnjim neprilikama. Odrubljena mu je glava vjerojatno zato, jer je Henrik došao do zaklju ka da je Cromwell postao opasan protestant.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 171

Stephen Etches

Catherine Parr, Henrikova posljednja žena, pretvorila je kraljevsku rezidenciju u priznato središte religiozne reforme unutar dvora i time trasirala put za daljnje reforme, koje e se odvijati pod Eduardom VI. Thomas Cranmer (1486.-1556.): On je bio jedna vrlo zna ajna li nost u reformaciji. Bio je imenovan izaslanikom Karla V. Za vrijeme svog boravka u Nürnbergu, vjen ao se k erkom jednoga luteranskoga teologa. Na preporuku Ane Boleyn, imenovan, potom, Canterburyjskim nadbiskupom. U svemu je vrlo miran u enjak, samo etvrtinu vremena nadbiskup. Zbog svoje mirno e i lojalnosti, uspjelo mu je preživjeti i dobro i zlo Henrikove vladavine. Kralj je, kako bi dokazao svoju pravovjernost, privrženost katoli koj vjeri, godine 1539. objavio represivni akt, tzv. Krvavi statut od Šest to aka vjere, kojim su se odre ivale okrutne kazne za nijekanje transsupstancijacije, mise za pokojnike, osobne ispovijedi, sve eni ki celibat. Biskupi, koji su bili naklonjeni reformaciji, lišeni su svojih položaja. Sve do 1543. Cranmer je prihva ao doktrinu o transsupstancijaciji. Gotovo jedini njegov javni doprinos za op e dobro protestantizma (prije smrti Henrika VIII.) bilo je pisanje predgovora za Bibliju, koji je nakon 1543., bilo dopušteno itati samo klericima, plemi ima, vlasteli i bogatim trgovcima. Tako nije zadovoljio protestante koliko je mogao, a njegovo zanimanje na Canterburyjskoj biskupiji pružilo je umjerenijima me u njima, ipak tiho ohrabrenje.

kona no su otvorena vrata za reformiraju u stranku. Kako je Eduard imao samo devet godina, državom je upravljao protektor Somerset – prijatelj Cranmerov i pristaša reformiraju e stranke. Zakon ' Šest to aka vjere'je ukinut. Slike su uklonjene, traktati tiskani, Gospodnja ve era davana pod obje prilike, sve eni ki celibat je stavljen van snage. Razvoj molitvenika: Zakon jednolikosti (bogoštovlja) (1549.): U molitveniku (The Book of Common Prayer, glavna anglikanska bogoslužbena knjiga), uklonjena je misa na latinskom i uvedena nova (engleska) liturgija. Ona je oblikovana uglavnom prema luteranskim na elima. Laici postaju aktivni sudionici. O it je i Bucerov utjecaj. Odba en je pojam o ponovljenoj žrtvi. Taj molitvenik slijedi luteranski izri iti nalog, da obi aji mogu biti promijenjeni samo onda kada to Sveto Pismo zahtijeva. Korištene su srednjovjekovne liturgije – posebno sarumska. Budu e pitanje engleske reformacije je bilo, ho e li se staro i novo mo i sjediniti ili pak je to dvoje nespojivo. Godine 1548. je Cranmer bio pridobijen za švicarske reformatore preko Nicholas Ridleya, Bucera, Petra Mu enika Vermiglija i Jana £askog iz Poljske. Bucer je bio za usuglašavanje razli itih mišljenja, no Petar Mu enik i Jan £aski su zwinglijanci. Pod vojvodom od Northumberlanda kao protektorom, izme u 1550. i 1553. uspjeli su posti i isto toliko kao u nekim njema kim i švicarskim gradovima: Pojednostavljana liturgija na engleskom, švicarska doktrina o Gospodnjoj ve eri, nacrt doktrine sastavljen od 42 to ke napravljena prema uzoru švicarske teologije, zajedništvo kod stola, uprava biskupa gradskim vije em. Zakon jednolikosti (bogoštovlja) (1552): Cranmer je bio još oprezniji, pažljivo je slušao Bucerovu kritiku

EDUARD VI. (1547.-53.): Kralj je umro 1547. i

PREGLED POVIJESTI CRKVE 172

Stephen Etches

molitvenika iz 1549. Upute za Gospodnju ve eru su se polagano oblikovale. Za ve inu ljudi je engleska reformacija još oko 1553. godine bila izvanjska; još uvijek je to bila stvar zakonodavstva. Engleska nije bila protestantska zemlja, ali ju je tome da to postane, dovela nešto bliže, opaka vlada Marije I Tudor, zvane još katoli kom ili krvavom Marijom – krv mu enika bila je sjeme protestantizma.

predstavlja povratak, gotovo, u prvu etvrtinu stolje a. Ona je na prijestolje došla u dobi od 35 godina – skoro još usidjelica. Bila je polušpanjolka, k erka i pouzdanica Katarine Aragonske. Njena se udaja za španjolskog infanta Filipa, sina Karla V., kasnijeg kralja Filipa II., nije pokazala naro ito sretnom: Nasljednjik se nije pojavljivao. Od samoga po etka njene vladavine, Marijin cilj je bio vra anje katoli ke crkve onakvom kakva je bila prije razvoda njenih roditelja. Bila je uvjerena da njeni podanici misle isto kao i ona. Ali, onije bila u pravu. Ve ina je htjela religiju onakvu, kakva je bila kada je Henrik VIII. umro (a to je: Katolicizam bez papine vrhunske vlasti). Papinska vrhunska vlast je bila uspostavljena ponovo na prvom zasjedanju Parlamenta 1554. i tada je izdat zakon o uništenju heretika. Papin je izaslanik došao u Englesku zbog odobravanja oprosta grijeha za pobunjenike. I kao dodatak, jedan je akt parlamenta iz 1401., koji se odnosi na spaljivanje heretika (lolarda), obnovljen. Sve do tog vremena, ona je za to da uvjeri protestante da griješe na svom putu, ali u velja i 1555. diže se strašan val progona protiv njih. Do kraja njene vladavine, više od 300 ljudi je spaljeno na loma i zbog hereze, od seljaka do nadkiskupa Cranmera, koji je odobrio razvod Henriku VIII. Efekti na javno mnijenje su poražavaju i. Ni ona ni njeni savjetnici nisu bili zadovoljni protestantizmom kao istinskim religioznim pokretom, za kojeg su protestanti zaista spremni umrijeti. Ona je pretpostavljala da je to samo na in za prikrivanje politi ke konspiracije, kojoj je cilj ugrabiti i zadržati vlast. Prevarila se u svojim ra unima. Tjerala ih je na spoznaju svoje obmane, ali oni su odbijali promijeniti mišljenje i zbog toga su bili spaljivani. Kada je postala svjesna svojih pogrešnih procjena, bilo je suviše kasno. Nije se mogla vratiti od svojih uvjerenja i na ela. Rezultat svega što se za vrijeme Marije zbivalo u Engleskoj, bile su sve ve e asocijacije ljudi na crkvenu tiraniju pri pomisli na Rim. To je uzrokovalo time, da su protestanti, ranije identificirani s anarhijom i razaranjem, sada postali ljudi s vrlinama, aš u i sposobnoš u odupiranja stranoj tiraniji. ELIZABETA I. (1558.-1603.): Njene vlastite poglede je bilo teško otkriti – jednom je prilikom npr. izdaleka natuknula da želi povratak na status quo iz razdoblja Henrika VIII. (katoli anstvo bez pape, kraljevska supremacija, davanje prednosti sve eni kom celibatu, stvarnoj Kristovoj prisutnosti u euharistiji). Ali, zbog politi kih razloga, ona se odlu ila na ustupak: Dvije tre ine Engleske je još uvijek bilo katoli ko (posebno na sjeveru), a bila je i na istoj strani Filipa II. protiv Francuske. Zakon o jednolikosti (bogoštovlja) (1559.) dopušta ponovno izdavanje molitvenika iz 1552. sa zna ajnim ispravcima u konzervativnom smislu. Trebalo je koristiti dvije formule

MARIJA I. Tudor (1553.-58.) ), zvana krvava,

PREGLED POVIJESTI CRKVE 173

Stephen Etches

pri Gospodnjoj ve eri, liturgijska uputa tiskana crnim slovima je ukinuta. Ova uputa objašnjava da kle anje za vrijeme pri esti (euharistije) uop e nije znak štovanja hostije. Obla ile su se sve eni ke odore. Matthew Parker je postao Canterburyjski nadbiskup, koji je bio sli an Cranmeru u opreznim na inima postupanja. Me u engleskim izbjeglicama u Evropi je bjesnila diskusija o molitveniku iz 1552. Neki su govorili da je to knjiga zbog koje bi reformatori trebali po i u smrt, drugi pak (uklju uju i Johna Knoxa) da ona još uvijek sadrži papinski talog. Oko 1558. protestantizam je uhvatio korijene u zemlji, ali još nije postao reformiraju a sila. Kler je bio neuk jednako kao i do tada, a ve ina promjena je bila izvanjska. Neki smatraju da je dolazak Elizabete na prijestolje ozna io samo po etak reformacije u Engleskoj.

Puritanci ( istunci) su oni vjernici, koji rade na reformiranju i o iš enju anglikanske crkve preko granica koje je vlast postavila (otuda im engl. ime puritan od lat. puritas: isto a). Najviše su radili na uklanjanju religioznih ceremonija (ostataka katoli anstva) – korištenje križa kod krštenja, superpelliciuma, kle anje za vrijeme euharistije. Mnogi su od njih smatrali da je biskupski položaj nebiblijski, a neki pak žele kalvinisti ki oblik crkvenog upravljanja, sa starješinama i sinodom, i oštrijom crkvenom disciplinom. Željeli su da se Engleska umiješa u tridesetgodišnjem ratu na strani protestanata. Anglikanska crkva sastojala se od dva krila, puritanaca (evangelista), koji su bili kalvinisti, i od episkopalaca, koje su puritanci nazivali arminijancima i prikrivenim papistima. Kao pokret, zapravo je zapo eo pod vladavinom kraljice Elizabete I. i ubrzo je postao agresivan segment engleske crkve. Kraljica, ne samo da nije odobravala njihove antikatoli ke stavove, ve ni privatna okupljanja radi molitve niti rad na engleskoj Bibliji. Me utim, jedan dio puritanaca, koji je sebe nazivao separatistima, otišao je još dalje govore i, kako žele potpuno otcjepljenje od Anglikanske crkve. Ove grupe je država izdvajala i kažnjavala. Kada je Jakov I. (sin Marije, kraljice Škotske i lorda Darnleya) došao na vlast, puritanci su ga pokušali nagovoriti da izvrši daljnju reformu Anglikanske crkve, ali nisu uspjeli, jer je u Jakovovim o ima ukidanje biskupa na kraju vodilo ka ukidanju monarhije. Me utim, Jakov je odobrio novi prijevod Biblije, koji je zamijenio ženevsku verziju, iako ima primjedaba na antikatoli ke bilješke u njoj. Ta Biblija postaje jedina službena autorizirana verzija, a sve druge su proglašene nezakonitima. Prevodioci se nisu poslužili svim, tada dostupnim, rukopisima, poznavanje židovskog jezika im je bilo klimavo, a to što su koristili Tyndaleovu i Coverdaleovu verziju zna i, da je taj jezik ve onda bio zastarjeli. Ovaj prijevod u po etku nije naišao na širok prijem – ak je i nadbiskup William Laud (episkopalac) kod propovijedanja koristio staru ženevsku Bibliju. Ovo je bila prva verzija, koja je izostavila sve apokrife. To nije bila prva engleska verzija: Godine 1539. su Veliku Bibliju izdali Thomas Cromwell i Cranmer, a 1568. se javlja Biskupska Biblija. Namjena Velike Biblije bila je, istisnuti sve neslužbene prijevode, poput Tyndaleovog, sa svim isuviše

PURITANCI

PREGLED POVIJESTI CRKVE 174

Stephen Etches

jetkim bilješkama i primjedbama. Me utim, nijedan autorizirani prijevod ovog doba, nije se mogao natjecati s najpopularnijim neslužbenim prijevodom – Ženevskom Biblijom. Ona je bila pažljiva prerada ve postoje e Velike Biblije, na osnovu Calvinovih i Bezinih dostignu a, i suvremenih francuskih prijevoda. Prva je imala numerirane stihove, što je bila francuska ideja (uveo ju je 1551. Robert Estienne "Stephanus"). Otada je bilo mnogo lakše na i pojedini tekst, ali je zato bilo teže slijediti kontinuitet Pavlova argumenta. Ta je Biblija bila tiskana u dvije kolone s kurzivom, uba enim pri prevo enju. U Ženevi su još više doprinjeli tome, izdavši lijepo i jeftino džepno izdanje. Zbog ovakvoga stanja, separatisti su odlu ili emigrirati, prvo u Holandiju, a potom u Ameriku. Zapravo, kad su se Cromwellu obratili lanovi Parlamenta, on je bio spreman emigrirati. U prvoj polovini 17. st., puritanci su bili izrazito jaki u Parlamentu i na Cambridge-u, gde je Thomas Goodwin, uz druge poznate propovjednike, propovijedao Rije . Jakova I. naslijedio je Karlo I., koji je oženio francusku katoli ku princezu (Henriette de France), i zbog toga bio u nemilosti Parlamenta. U razdoblju od 1629.-40. g., vlada kao despot bez Parlamenta, a pomažu mu njegovi ministri Buckingham, Strafford i nadbiskup Laud. Laud i Wentworth su njegovi savjetnici u antipuritanskoj kampanji. Karlo je koristio razne oblike vanparlamentarnih sudova, kako bi sproveo ovaj zakon. Obnovljena je katoli ka praksa, a protivnici su kažnjavani i žigosani. Tada je pokušao nametnuti episkopat i Molitevnik i trebnik (1549.) u Škotskoj, ali su to Škoti odbili. Potom dolazi u Škotsku s vojskom, ali se morao povu i. Škotska armija prijeti napadom i on saziva Parlament, da bi se skupio novac za suprotstavljanje istoj. Parlament se sastao, ali Karlu nije odobrio novac. Zbog ovoga, Karlo raspušta Parlament i šalje Buckinghama da pohapsi sve lanove. Parlament pak tim povodom traži, da se Buckinghamu sudi za veleizdaju. Karlo se morao složiti s tim i Buckinghem je pogubljen. Potom Parlament kralju šalje svoju delegaciju na pregovore o smanjenju kraljeve i pove anju parlamentarne vlasti. Kralj ne želi o tome ni uti i pokušava pohapsiti lanove ove delegacije (jedan od njih bio je Oliver Cromwell). Parlament se ovome suprotstavio i kralj raspušta Parlament. Na kraju je, uglavnom puritanski dio Parlamenta, objavio rat kralju i zapo eo je gra anski rat. Po svojoj suštini, ovo nije bio religiozni rat, ve bitka za Ustav. U seriji bitaka, kraljeva strana je bila poražena. Laud, koji je bio uhapšen 1641. g, kona no je pogubljen 1645., zato što je pokušao odbaciti englesku reformiranu religiju i pomiriti englesku i rimsku crkvu. Kada je izgubio bitku kod Naseby-a 1645. godine, Karlo I. je uhapšen. On je 1647. g. pokušao pregovarati sa Škotima i drugim zemljama, da njihove armije interveniraju i vrate ga na prijestolje. Kada je ovo otkriveno, kralj je optužen za veleizdaju, jer je pregovarao s papom za novac i oružje, i zato što je namjerovao koristiti irske, katoli ke, trupe (koje su izmasakrirale tisu e protestanata u ustanku 1641.g.), za ubojstvo engleskih i škotskih parlamentaraca. Nakon mnogobrojnih bitaka, škotska vojska je pobije ena. Pošto je pobijedio u ratu, Cromwell je u ime Parlamenta organizirao Puritansku državu (1649.-1659.). Cromwell je

PREGLED POVIJESTI CRKVE 175

Stephen Etches

morao preuzeti ovu inicijativu uglavnom zbog toga što se protestanti nisu mogli me usobno složiti. 1) Formirana je Westminsterska skupština. Sastojala se od predstavnika sve enstva i djelovala kao savjetodavni organ Donjeg doma. U ovom tijelu nisu bili predstavljeni samo puritanci, ve i oni koji su naginjali nezavisnima i koji su se bojali da bi mogla nastupiti nova tiranija (prezbiterijanizam), umjesto episkopalizma. Vojska (uglavnom naklonjena nezavisnima), zapravo je imala kontrolu, bez obzira što je Parlament bio uglavnom puritanski. 2) Pripremljena su Westminsterska na ela vjere za anglikansku crkvu i prezbiterijanska vlada je bila upoznata s tim. Knjiga Molitvenik i trebnik trebala je biti zamijenjena Uputstvom za javno slavljenje Boga, a westminsterska vjeroispovijed pak je trebala zamijeniti Tridesetdevet to aka o religiji. U westminsterskim Na elima vjere primjenjen je mnogo oštriji oblik kalvinizma od onog kojeg je propovijedao sam Calvin. Karakterizirali su je: a. Zavjetna teologija; b. Ograni eno otkupljenje; c. Osobna sigurnost spasenja sada je posmatrana kao nešto odvojeno i slijede e spašavaju oj vjeri. 3) U vrijeme Cromwella, baptisti i kongregacionalisti su postali stalni segmenti religioznog života u Engleskoj. Nezavisnim zajednicama je sada bilo dozvoljeno okupljanje u pojedinim katedralama. 4) Parlament je izglasao mnoge zakone zasnovane na Bibliji, zapravo više nego u bilo koje drugo vrijeme nacionalne povijesti. U njegovo vrijeme, reformacija je imala utjecaj na zakone države. 5) Tiskano je mnogo literature. Uz Cromwella su bili mnogi uveni puritanci kao što su: Milton, Owen i Bunyan, koji se borio za njega, iako je bio skromni kotlokrpa. uvena puritanska literarna djela XVII. stolje a uklju uju: Put krš anina, Sveti rat, Obuhvatnu blagodat od Johna Bunyana; Krš anina u oklopu Williama Gurnela, Vje ni pokoj svetaca Richarda Baxtera kao i Matthew Henryjev komentar cijelog Svetog Pisma u jednoj knjizi. Karlo II. je 1660. g. biskupima vratio vlast i ponovo uveo Molitevnik i trebnik. On je po eo progoniti i optuživati ne samo separatiste i puritance, koji nisu bili u anglikanskog crkvi, ve je Drugim zakonom o izjedna avanju (dio antipuritanske zakonske djelatnosti poznatiji kao Clarendonov kod, po ministru koji ga je predložio) primoravao puritance, koji su bili lanovi anglikanske crkve, na potpuno usuglašavanje i prihva anje svega što se nalazilo u Molitevniku i trebniku, na prihva anje uredbe i vladavine nadre enog im biskupa. Dvije tisu e ljudi je ovo odbilo pa su isklju eni iz crkve i potom se priklju ili nekonformistima (tj. neanglikancima), grupi koja je službeno priznata u Cromwellovo vrijeme. Mnogi su poslani u zatvor zbog svojih stavova, me u njima i Bunyan. Za vrijeme vladavine Jakov II. (katolik), dogodio se najvažniji sukob izme u zavjetnih krš ana u Škotskoj i onih koji su pokušavali uvesti anglikansko bogoslužje. Kad je postalo o igledno da Jakov II. želi od Engleske napraviti katoli ku državu, 1688. g. je pozvan Vilim Oranski da preuzme englesko prijestolje. Tada je izglasan Zakon kojim se zabranjuje, da vladar bude katolik ili da stupi u brak s katolikom. Cromwellove reforme

PREGLED POVIJESTI CRKVE 176

Stephen Etches

su dale ploda tek za vrijeme Vilima i Mary, iako su bile unaza ene za vrijeme Karla II. i Jakova II. Sada su svi dobili slobodnu religije. Godine 1660. se vratio Karlo II., sin Karla I. On je, naime, pobjegao u Francusku, nakon što ga je 1651., kao kralja Škotske, potukao Cromwell. Te je iste 1660. proglašen za kralja Engleske. Izazvao je nezadovoljstvo zbog svoga nemoralnog života i šurovanja s katolicima i Francuzima. Svojim žrtvama je po eo initi, ne samo separatiste i puritance izvan anglikanske crkve, ve je Drugim zakonom jednolikosti (bogoštovlja) (1662.) napadao i puritance unutar crkve, da daju svoj potpuni pristanak na sve što stoji u slabo revidiranom Molitveniku iz 1559. Dvije tisu e ljudi je ili pobjeglo ili bilo izop eno. Ti su se ljudi povezali u redove neanglikanaca, službeno priznatih u vrijeme Olivera Cromwella. Zbog svog stava, mnogi su ba eni u tamnicu, me u njima i John Bunyan, koji je u zatvoru proveo 12 godina. Pod Jakovom II., u Škotskoj je glavni rat izbio protiv Saveza protestanata (Saveznici), koji su uglavnom bili prezbiterijanci zbog nametanja anglikanske službe. Pošto je nastojanje Jakova II., da Engleska postane što više katoli ka, postajalo sve o itije, Parlament poziva u zemlju njegovog zeta, nizozemskoga namjesnika Vilima Oranskoga (1688.). Zakon je prihva en u Parlamentu. Tim je zakonom zabranjeno da engleski kralj bude katolik ili pak da istim može postati. Me u slavne puritanske pisce 17.-tog stolje a ubrajaju se John Bunyan (Hodo asnikovo putovanje iz ovog svijeta u drugi, Obilna milost, Sveti rat, itd.), William Gurnall (Krš anin u cjelokupnom oklopu), Richard Baxter (Vje ni mir svetaca) i Matthew Henry (Jednotomski komentar cijele Biblije). Jedna od ostavština dinastije Stuartskih kraljeva je bio tzv. autoriziran prijevod Biblije (A.V. – Authorised Version ili K.J.V – King James Version).

Ideal, koji su podupirali puritanci, najrazumljiviji je kad ga promatramo unutar kalvinisti kog konteksta. Na širem planu, puritanizam je predstavljao silu koja je djelovala na javni moral. On je imao visoke ideale o crkvenoj disciplini. Odlu uju e mjesto u kalvinisti kom moralu je doktrina o predestinaciji. Ona, izme u ostaloga, ima za cilj braniti mjesto crkvenih starješina u crkvenoj upravi. Oni su npr. bili krajnje sumnji avi spram kazališta. Puritanska je mo ležala u onim društvenim slojevima koji su bili izrazito perspektivni, a to su bili bogati gradski trgovci, lanovi korporacija. Puritanci su poticali na takvo ozbiljno poduzimanje dnevnih poslova, kao da su oni religiozne vježbe. Njihov je interes bio koncentriran na moralne povijesti, na to na koji su se na in i kada zbila neka obra enja, na posebna vodstva i providnosti, i naro ito na svoju vlastitu uzdržljivost. Oni su bili prožeti biblijskim tekstovima, sviješ u o Božjem neposrednom djelovanju u svakom trenutku; negirali su mogu nost slu aja. Oni su od toga da je ovjek nakon Adamovog pada krajnje izopa en, u ili više o slavi spašavaju e mo i. Kroz umjerenost i štedljivost, negirali su srednjovjekovni ideal siromaštva. esto prenaglašavana veza kapitalizma i puritanizma je ipak samo u ovom:

Puritanizam

PREGLED POVIJESTI CRKVE 177

Stephen Etches

a) Reformne ideje nisu kao lancem vezane za tadašnju ekonomiju i stoga su se lakše dale prilagoditi novoj ekonomiji; b) Zbog svoje štedljivosti, umjerenosti, poštenja i revnosti u korištenju danih im sposobnosti, bili su mnogo podobniji za dobre trgovce od ostalih. Kalvinisti ka je služba bila prije svega vrlo jednostavna: Nisu dopuštali onima koji vrše sve eni ku službu, nositi nikakvu posebnu odje u, ak niti prsten nakon sklapanja braka ili znak križa kod krštenja. Svaka je služba morala biti izlaganje Božje Rije i. Nasuprot nerazumljivom ritualu, oni su uvijek branili religioznu pouku, katekizam, škole i poznavanje Biblije. Glavna slabost kalvinisti ke službe je bila u tome što su propovijedi bivale sve duže, a molitve su se okretale prema ovjeku umjesto prema Bogu. Oni su odbacili pjesmaricu i prihvatili metri ki psaltir. Iz njega su esto pjevali po ku ama, uz pratnju gajdi na seoskim sajmovima, a pjevali su i vojnici na maršu. Bez pretjerivanja se može re i, da su ti psalmi nau ili ljude o krš anstvu više nego ijedna druga knjiga, naravno, osim samog Novog zavjeta.

Tu Novu Englesku su prvo naseljavali trgovci (koje su promicali londonski poduzetnici) i vjernici-bjegunci, koji su tu nalazili mogu nosti za život na dovoljnoj udaljenosti od religiozne politike engleske vlade. Godine 1606. je Jakov I. dao skupini kolonista (tzv. Londonskoj kompaniji) povelju za trgovinu i kolonizaciju izme u 34. i 41. paralele. Oni su 1607. utemeljili Jamestown (dosl. Jakovgrad), prvo stalno naselje u Novom svijetu, kasnije središte kolonije Virginije. Povelja Virginia Company (osnovane 1607.) omogu ila je da se prava Rije Božja propovijeda i kolonizatorima i domorocima, s time da od godine 1609. nije dopušten ulaz papistima. Naseljenici su namjeravali ponoviti englesku crkvu s onu stranu Atlantika. Sve enici su upotrebljavali Anglikanski molitvenik; svaka naseobina je morala izgraditi crkvu; postojale su kazne ukoliko se nisu posje ivale službe; sve enici su bili uzdržavani od desetka – zajednica je imala stanovitu kontrolu nad njima. Godine 1620., grupa protestantskih disidenata doplovila je brodom Mayflower, no, pošto je posada odbila voziti dalje, došljaci su morali svoju prvu koloniju osnovati kod Plymoutha. Plymouth je bilo prvo naselje kolonije Massachusetts. Ta je kolonija postala pribježište od progonitelja. Ovi ljudi su bili, ustvari, anabaptisti po svom razmišljanju. Svaki lan kolonije morao je potpisati Savez koji kaže, da se on slaže s na inom života disidenata. Nitko nije smio raditi u subotu, morao je poštivati isto u braka i pridržavati se Zakona komune. Godine 1629. bila je formirana Massachusetts Bay Company, da bi pomagala emigrirati puritancima u Ameriku. etiristo puritanaca je otišlo iz Engleske i naselilo se tamo. Oni su pripadali manje ekstremnoj grupi, koju je predvodio John Winthrop, suffolkski veleposjednik. Razlikovali su se od prve grupe sljede em: 1. Disidenti su potjecali iz radni ke klase, a puritanci su bili bogatiji i nadalje su uvali razlike klasa; 2. Disidenti su bili, ustvari anabaptisti, koji su željeli odvojiti crkvu od države;

NOVA ENGLESKA

PREGLED POVIJESTI CRKVE 178

Stephen Etches

3. Puritanci su inzistirali zadržati autoritativnu teokraciju. Nakon etvrt stolje a, disidenti i njihovi ideali postali su izgubljeni u vladanju puritanaca. Massachusetts je postala teokracija, sli na Ženevi pod upravom Calvina: Ovo je bio pokušaj vra anja teokratske vladavine davnog Izraela. Gra ani su bili bi evani, ako nisu poha ali crkvu. Oni koji su se usudili raditi nedjeljom, bili su stavljeni u klade. Ljubavnici su bili dovo eni pred sud, ako su sjedili zajedno nedjeljom. Muž i žena su bili nov ano kažnjeni, ako su se pred ljudima ljubili. Ako osoba nije platila dug, dobila je 30 udaraca. Kod kra e kukuruznog klasja, psovanja i izgovaranja prljavih rije i, slijedila je kazna bi evanjem ili saka enjem. Crkvena uprava je uglavnom bila kongregaciona: Bez molitvenika, a za provedbu moralne discipline se brinuo upravni sud. Godine 1631. je bilo odlu eno da niti jedan, koji ne poha a crkvu, ne može imati pravo glasa. Bio je osnovan Harvardski univerzitet. John Eliot je postao prvi misionar za Indijance. Connecticut, New Hampshire i Rhode Island su osnovale one grupe, koje nisu mogle prihvatiti ograni enja Massachusettskog izbornog sustava. Maryland je bio osnovan kao kolonija za bjegunce, ali je nešto kasnije privla io i katolike i protestante. Rhode Island je postao sklonište za žrtve nepodnošljivosti u drugim kolonijama. Ali, kada su stigli kvekeri 1656. god., ak je i njihova tolerantnost bila na probi. Oni su imali reputaciju huligana. Neki od njih su razbijali flaše u Bostonskoj crkvi i uzvikivali na skupštinu: ' Ovako e vam Gospod kosti polomiti!'Žena je jurila potpuno naga kroz grad, druga neodjevena u crkvi, sve ' pod vodstvom Boga' , tako su oni mislili. Kvekeri su uklonjeni.

MANJE POZNATI REFORMATORI
MARTIN BUCER (1491.-1551.) je bio reformator iz Strassbourga, koji je najve i dio svoje karijere posvetio pomirivanju zvinglijevstva i luteranstva. Da bi postigao taj cilj, branio je poziciju Gospodnje ve ere koja stoji na pola puta izme u Zwinglija i Luthera: Božanski dar nije dan niti u niti pod formom kruha i vina (u tome se slaže s Zwinglijem), ve je dan zajedno s njima – kako je kruh dan tijelu, tako i božanski dar prelazi u vjernu dušu (postoji jedan objektivni dar koji se pruža pri esniku). Ta kompromisna doktrina je postala poznata kao recepcionizam, a prihvatio ju je i Calvin za vrijeme svog rada kod Bucera u Strassbourgu od 1538.-41. (kada je bio izgnan iz Ženeve). EKOLAMPADIJE (1482.-1531.) zvani Jan Hussgen ili Hauschein je utemeljio kalvinisti ku vjeru u Baselu. Sudjelovao je u velikom broju rasprava i podržavao je Zwinglijevo shva anje Gospodnje ve ere. JAN ASKI (1499.-1560.) je kalvinistiku vjeru donio u
Poljsku. Prethodno je bio kanonik u Gnieznom, me utim, uzvjerovao je itaju i Erazma, Zwinglija i Ekolampadija.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 179

Stephen Etches

Prije svog povratka u Poljsku, dosta je putovao (po Engleskoj i Njema koj).

PETAR MU ENIK (1491.-1562.) zvani Pietro Martire Vermigli, bio je iz Firence (Italija). Prihvatio je kalvinisti ku vjeru, budu i da je bio pod utjecajem Bucera i Zwinglija, me utim, ve inu svog života morao je provoditi izvan Italije (osobito u Engleskoj i u Strassbourgu). THEODOR BEZA (1519.-1605.) bio je Calvinov sljedbenik u Ženevi. Prije toga je bio uvelike uklju en u doga aje povezane s hugenotima u Francuskoj. Više od bilo koga se trudio u vrstiti Calvinov stav u odnosu na predodre enje, biblijsku doslovnost i crkvenu disciplinu.

RADIKALI REFORMACIJE
Radikali su bili podijeleni u tri glavne grupe: 1. Anabaptisti ki radikali: Konrad Grebel, Felix Mantz i Balthasar Hübmaier. Tako er Pilgram Marbeck, Melchior Hoffman i Menno Simons. 2. Duhovni radikali: Hans Denck, Johan Hut, Sebastian Frank i Caspar Schwenkfeld 3. Racionalni radikali: Socinije, Ochino, Gribaldi, Gentile, Curio, Renato, Stancaro and Biandrata.

ANABAPTISTI: Taj grupni pojam je ozna avao ve i broj nezavisnih grupa, koje su se razvijale izvan tokova glavnih denominacija. Ovaj izraz obuhva a široki raspon religioznog izražavanja: Od ludog milenijanizma do pijetizma, od nesmotrene upotrebe sile pa do pacifizma, od extrema osobnog egoizma do pokorne pobožnosti i posvete. Anabaptisti su ostali pri ponovonom krš enju onih koji su se pripajali pokretu. Oni sami su se zvali "Bra i", a ne "Anabaptisti". Okolo sredini 16. st., anabaptisti su po eli se zvati menonitima. Zna ajo je da danas zbir anabaptisti kih pjesama se nalazi isklju ivo me u pokreta Amish.
Prvi su anabaptisti bili grupa ljudi koja se odvojila od Zwinglija, koji, prema njihovom mišljenju, nije bio dosta radikalan, naro ito što se ti e krštenja. Godine 1525. Grebel, Blaurock i Manz odlaze od njega i na po etku su izgradili centar u Zollikonu, oko 5 kilometara od Züricha. Pokret se širio do Strassbourga, Tirola i Moravske – ova se grupa pacifista pod vodstvom Jakoba Huttera zvala Hutterska Bra a. U Nizozemskoj i Njema koj, pokret je vodio Melchior Hoffman. On je imao doketisti ke poglede i u io je da je Isus ro en iz Marije, a ne od Marije. Bio je tako er apokalipti ki vizionar, koji se smatrao Ilijom, dakle, prvim od dva svjedoka koja se trebaju pojaviti pred neposredan kraj. ak je i datum odredio, doga aj se trebao zbiti do 1535. g. u Strassbourgu. U Nizozemskoj je vo a bio Jan Matys. Apokalipti ki element je došao do novih dimenzija, kad su objavili, da su sveti htjeli uspostaviti kraljevstvo Božje silom i sve pripraviti za Kristov povratak. Tako je grupa zahvatila i zadržala grad Münster od 1534.5., zbog toga što su vjerovali, da Krist mora do i u ovo mjesto. Poslije Mathysove smrti, Jan Bockelson (Jan iz

PREGLED POVIJESTI CRKVE 180

Stephen Etches

Leydena) se proklamirao kraljem i po eo prakticirati mnogoženstvo. Stanovnici Münstera su bili kršteni silom, a mnogi su morali napustiti grad. Godine 1535. grad su zauzele sile pod vodstvom biskupa Münstera. Anabaptiste su vješali u kavezima glavne gradske kule. Ovi kavezi se mogu vidjeti još i danas. Doga aj Münstera je sasvim diskreditirao anabaptisti ki pokret i od tada su ih progonili i katolici i protestanti. Neki su pobjegli u Englesku, posebice do Kenta i Essexa. U Nizozemskoj i u sjevernoj Njema koj, na površinu je izašao novi vo a: Menno Simons, po kojemu je menonitski pokret dobio i ime. Anabaptisti su se oštro suprotstavljali ideji državnog krš anstva; svako državno krš anstvo je, naime, vidjelo religiju kojoj su svi lanovi doti noga društva upu eni kao sredstvo držanja društva na okupu. Ulazak u to društvo je bio omogu en krštenjem, gdje je krštenje opet vi eno kao novozavjetni ekvivalent obrezanja. Na ela anabaptista su bila sljede a: a) Nisu prihva ali da je svijet u kojem su živjeli i koji se nazivao krš anskim, zaista krš anski – crkva ne može nikada biti organizirana na osnovama države; b) Bili su vrlo strogi u svom inzistiranju na u eništvu; c) Odbili su dati zakletvu na sud; d) Bili su pacifisti; e) Prakticirali su razmjenu dobara. Ve ina ovdje spomenutih na ela nalazi se u Schleitheimskoj ispovijedi, koja se gotovo ne bavi doktrinom, sigurno zbog toga što su željeli naglasati prakti no krš anstvo. Svakako, što se ti e doktrine oni su se duboko razlikovali od reformatora u tome što su odbacili augustinsku teologiju, to nije doktrine izvornog grijeha, predestinacije i opravdanje vjerom To je bilo zato što su mislili da se takve doktrini suprotstavljaju prakti nom posve enju. Da bi branili Isusovu bezgrešnost, oni su nijekali da je Isus nasljedio bilo što od Marije pri utjelovljenju – Isus je imao samo "nebesko tijelo". U redovima anabaptista je bilo ekstremista: Thomas Muntzer je npr. vodio ustanak njema kih seljaka. U toj je grupi bilo i odve žestokih proroštava obzirom na neposredni kraj svijeta, kao i planova da se novo kraljevstvo uspostavi silom. John od Batenburga je bio još ekstremniji. On je smatrao da treba ubiti svakog onog koji nije obra en, a da crkve treba oplja kati. Takvi su primjeri anabaptisti kom pokretu donijeli loše ime, i, naravno, utjecali na to da su u javnom mnijenju bile previ ene njihove pozitivne strane. Krajevi u kojima su se okupljale umjerenije grupe su: a) Zürich, gdje su u Zwinglijevo vrijeme vo e bili Konrad Grebel i Felix Manz; b) Južna Njema ka, gdje su vo e bili Balthasar Hübmaier i Hans Denck, a kasnije tirolski inženjer Pilgrim Marbeck; c) Moravska, gdje su bila Huteritska bra a; d) Nizozemska i južna Njema ka, gdje su bili menoniti. Reformatori su bili protiv anabaptista pošto su mislili da e, ako oni kojim slu ajem budu uspjeli, prevladati društvena anarhija. Kako su reformatori vidjeli stvari, reformacija je bila u stalnoj opasnosti i da bi se ona o uvala, od odlu uju e je važnosti bilo, odnos crkve i države držati vrstim. Stoga su ga oni nastojali zaštititi pod svaku cijenu.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 181

Stephen Etches

Gotovo sve anabaptisti ke vo e u Švicarskoj su bili pogubljeni prije nego što se uop e mogao organizirati pokret. Rascjep izme u anabaptista i reformatora se proširio do nezacjeljivih razmjera. Od 1535.-46. u Frieslandu (Nizozemska) je oko 30.000 anabaptista mu eno jednako i od katolika i od protestanata. U Njema koj je baptisti ka ideja gotovo izbrisana i do pojave Johann Gerhard Onckena (1800.-84.), tu nije postojalo nikakvoga stvarnog rasta. Oko 1950. u Njema koj je bilo 559 baptisti kih crkava s oko 100.000 lanova.

HUTERITI: Oni su se formirali u Moravskoj, dijelom pod švicarskim utjecajem. Jacob Hutter, osniva , je bio smaknut godine 1536., ali je svojim idejama uzetim iz prvih poglavlja Djela apostolskih udario žig na jednu grupu. Ta je grupa osnovala Bratstvo kod Nikolsburga (danas Mikulov, južno od Brna na granici eške s Austrijom). To je bila kolonija koja se sama uzdržavala i ija je uprava, na neki na in, podsje ala na upravu srednjovjekovnog samostana: Oni su u jednom obiteljskom kontekstu bili prikaz staroga asketskoga ideala. Prema njima je ' privatno vlasništvo najve i neprijatelj ljubavi i pravi krš anin mora predati svoju volju i postati slobodan od vlasništva, ako želi biti u enik' . (Usp. Karla Marksa): ' Mi smatramo da je grijeh nešto kupiti za jednu cijenu, a zatim to prodati uz zaradu. Ako tako inimo, stvari postaju preskupe za siromašne – uzimamo kruh iz njihovih ustiju.' Nitko ne može oporu no ostaviti privatno vlasništvo. Sve što ovjek koristi, vra a se zajednici (komuni) nakon njegove smrti. Oni su bili pacifisti i odbijali su izra ivati oružje. Do 1599. godine, 100 kolonija na farmama (Brüderhöfe) je bilo osnovano u Slova koj s 25.000 lanova. Na svom vrhuncu imali su oko 100 komuna u kojima je bilo 20.000 ljudi ili nešto više. Postali su vrlo poznati majstori. Tridesetogodišnji rat ih je potpuno dokraj io. Godine 1622. su bili izgnani zbog pacifizma iz Moravske – ostatak je pobjegao prema istoku. Bježali su kroz Slova ku, Tursku i Ukrajinu, da bi na koncu došli do Južne Dakote i Kanade. Tu nakon 17.-tog stolje a nisu izgovorili ni jednu novu propovijed, ali ipak nisu otišli tako daleko kao Amiši.
Grebela, Zwinglijev u enik. Melchior Hoffmann je anabaptisti ku doktrinu donio u Holandiju. Tamo je Menno Simons (umro 1561.) postao lider pokreta. On je smatrao da isklju enje iz iste zajednice mora sa sobom povla iti i društveno (ne samo legalno) isklju enje (rastavu, odbijanje zajednice kod jedenja, i tome sl.). Ve ina njegovih stavova o svijetu potje e iz ideje o istoj kongregaciji, onoj koja je izvu ena iz svijeta kao društva (jedno alternativno društvo). U toj ideji je i korijen njegova napada na krštavanje djece i na crkvu, koja se uspostavlja zakonom. Pitanje osporavanja rastave je vodilo podjeli menonitskog pokreta: U sjevernoj Njema koj i Nizozemskoj pokret se podijelio s jedne strane na liberalno, a s druge strane na nepopustljivo krilo. (Stari poredak amiških menonita još uvijek prakticira izop enje). U tim su skupinama prevladavali mnogi interesantni obi aji: Pranje nogu, jedan dodatak Gospodnjoj molitvi (daj nam vje ni nebeski kruh), poljubac mira, itd. Krštavanje se obavljalo polijevanjem, a ne uronjavanjem.
PREGLED POVIJESTI CRKVE 182

MENONITI: Menonitski pokret je osnovao Konrada

Stephen Etches

Menoniti su se u 18. stolje u proširili u Rusiju na poziv Katarine Velike. Kasnije je, naro ito u razdoblju od 1873.82. i 1923.-30., progonstvo u Rusiji prouzro ilo iseljavanje u Sjevernu Ameriku. Danas postoji u svijetu oko 700.000 menonita, od kojih oko polovina živi u SAD-u ili Kanadi.

LIBERALNI MENONITI (Waterlanderi): Oni su bili jedno liberalno krilo nizozemskih menonita, koji su se mnogo slobodnije prilago avali okolnom svijetu. I pored svih svojih pacifisti kih na ela, oni su npr. jedrili na vojnim brodovima, skupljali novac za Vilima Oranskog. Dopuštali su svojim lanovima držanje poslovnice. Osu ivali su, ali tolerirali, brak s nemenonitima, a ak su dopuštali i kalvinistima da im se pridruže bez ponovnog krštavanja. Njihova je služba bila mnogo ortodoksnija, a njihovi odnosi s nizozemskom vladom vrlo dobri. lanovi tih malih bogobojaznih grupa, u nizozemskom su se društvu afirmirali kao bankari, bogati trgovci, u enjaci, slikari (uklju uju i Ruisdaela). SOCINIJANCI (arijevci ili unitarijevci): Oni tako er nastaju na jednom uglu anabaptisti kog pokreta. Upravo ova grupa postavlja pitanje odluka rane crkve, posebno u svezi s prirodom, osobom i ro enjem Kristovim. Oni nisu bili liberali, ve ozbiljni krš ani, koji su inzistirali na tome da se ništa ne uzme kao istinito što nije evidentno u Bibliji. Time inspiriran, Campanus piše knjigu pod naslovom Protiv itavog svijeta nakon apostola. Ortodoksni su menoniti ina e isklju ivali svakoga tko je bio antitrinitarijanac. No ipak su neke istaknute li nosti prihvatile antitrinitarni na in mišljenja, kao što je to u inio Miguel Serveto, španjolski lije nik i teolog. Godine 1531. objavljuje De Trinitatis erroris, u kojem napada krš ansko u enje o Trojstvu. Godine 1553. objavljeno je njegovo glavno djelo Obnova krš anstva, u kojom zastupa teze panteisti kog neoplatonizma. Godine 1537. u Parizu predaje astrologiju i uz to izra uje horoskope za novac. Bježe i pred francuskom inkvizicijom, našao se u Ženevi, gdje je na koncu s Calvinovim odobrenjem spaljen godine 1553., izvan zidina Ženeve. Reformacija je u Poljskoj napredovala, zbog toga što je svaki gospodar na svom plemi kom posjedu postigao prakti nu slobodu biranja svoje vlastite religije. Rakowska je zajednica (okrug Kielce) bila u mogu nosti cvasti u vrijeme, dok je kruna bila slaba. Anabaptisti, koji su bježali prema istoku, našli su sklonište u nekoliko velikih poljskih država, a tako er u Ma arskoj i u Transilvaniji. Tako je nastala jedna Manja reformirana crkva u Poljskoj, koja je ispovijedala anabaptisti ka na ela i držala antitrinitarnu doktrinu. Bila je smještena na teritoriju nekoliko zna ajnih država, koje su joj dale sklonište; tako možemo razlikovati onu u Vilnoj, koju je podupirao princ Radziwill, i onu Rakowa, koja je bila vlasništvo jednoga anabaptisti kog velikaša, Jana Sieninskog. Rakow je okupljao radikalce iz drugih poljskih država te iz Moravske i Njema ke. Osniva i su od njega htjeli napraviti nešto poput Huteritskog bratstva. Tu su osnovali i tiskaru i višu školu. Godine 1580. k njima dolazi i jedan talijanski radikal zvan Sozzini (lat. Socinius). U Poljsku je, naime, došao pišu i knjigu o spasenjskom Kristovom djelu (okajanje primjerom), ali mu oni nisu dozvolili pristup u Manju reformiranu crkvu. Njemu je,
PREGLED POVIJESTI CRKVE 183 Stephen Etches

ipak, nekako pošlo za rukom uspostavljanje zajedništva s njima i, nakraju, dolazak ak na vode u poziciju. I pored toga što je sam nau avao antitrinitarijanizam, bodrio je ljude na štovanje Krista kao božanstva. Trojica njegovih u enika je 1605. godine u Rakowu izdalo tzv. Rakovski katekizam (Catechesis ecclesiarum Polanicarum), koji je za socinijance od 1609. postao ispovijed vjere. On pori e doktrinu Trojstva, isto ni grijeh, krštenjsko obnavljanje, predestinaciju za pakao, zastupni ku žrtvu i opravdanje samom vjerom. Nakon ukinu a komune, središte unitarijanskog mišljenja prelazi me u mnogo radikalnije nizozemske menonite. To je jedan primjer lijevog krila reformacije s postavljenim pitanjem, može li se, uop e, trinitarni govor, kako ga je formulirala rana crkva, braniti samim Pismom.

KVEKERI: To je bila jedina grupa, koja je uspjela izna i na in preživljavanja, a koja je pripadala ve oj grupi Tražitelja (Seekers), koji su eznuli za neposrednom inspiracijom Duha i koji su, stoga, odbacivali sve izvanjske forme. Fox, osniva , je bio više mistik po uzoru na srednjovjekovne, kao npr. Tauler: Mi ne trebamo nekog vo u izvan nas, niti sve enika, niti bilo koji autoritet, pošto mi imamo neposredno znanje o Kristu unutar sebe, unutarnje svjetlo, to je božansko sjeme unutar naših duša. Foxov neposredni konkurent za vodstvo u pokretu, vremenom je po eo dopuštati da bude štovan kao Sin Božji, tako da je jednom ulazio u Bristol dostojanstveno jašu i na konju, bez obzira što je kiša lijevala kao iz kabla, a za njim su hrlili sljedbenici, koji su na put bacali dijelove svoje odje e uzvikivaju i ' Svet, svet, svet!' BAPTISTI: Za vrijeme 17. stolje a su se u Engleskoj pojavile dvije razli ite grupe baptista, to su: Generalni baptisti (uglavnom arminijanci) i partikularni baptisti (kalvinisti). Prvo su se javili generalni baptisti, na poticaj Johna Smytha, ovjeka koji je imao jake puritanske sklonosti. Za vladavine Karla I., na granici Lincolnshire, Yorkshire i Nottinghamshire, brojna sela bila su ve oformljena po modelu kalvinisti kih zajednica, s pastirima kao starješinama. Iz njihovih redova došla je grupa disidenata (ili separatista), pod imenom Pilgrim Fathers (dosl: o evihodo asnici). Nakon progonstva, lanovi separatisti ke crkve iz Gainsborougha, dolaze godine 1608. u Amsterdam. Zajedni ka osnova ih je dovela u doticaj s menonitima, s kojima su tražili jedinstvo. Thomas Helwys se s time nije slagao: Odvojio se od njih i godine 1612. se vratio London i tu osnovao prvu baptisti ku crkvu u Engleskoj. Poslije njihovog odlaska, neki su ostali u Amsterdamu, dok su se drugi preselili u Leiden. Bila je to Leidenska grupa, koja je 1620. godine odlu ila, da bi bilo bolje nastaniti se negdje na vlastitiom terenu; ne kao jedna sekta više, me u mnogim, nego jedna jedina sekta. Inkvizicija je bila uznemiruju e blizu – u Belgiji. Tako su oni iznajmili Mayflower i odjedrili su. U me uvremenu se prva baptisti ka crkva dalje razvijala u Engleskoj. Teologija te crkve je bila arminijanska. Halwys je umro u zatvoru 1616., a naslijedio ga je Murton. Oko 1630. je postojalo šest kongregacija. Te su kongregacije bile u pismenom kontaktu s menonitima na kontinentu i tražile
PREGLED POVIJESTI CRKVE 184 Stephen Etches

su zajedništvo s njima. Do nastanka partikularnih baptista, došlo je u trenutku kada je jedna grupa napustila kalvinisti ku nezavisnu crkvu (kongregacionalisti ku crkvu). Ali ta je grupa i dalje zadržala kalvinisti ku teologiju (ime su dobili po tome što su vjerovali u partikularno okajanje, tj. okajanje samo za izabrane). itavo odvajanje se dogodilo izme u 1633.-38. Rast je bio stalan, tako da je oko 1660. postojala oko 131 partikularno-baptisti ka crkva, a nešto manje, 115 generalno-baptisti kih. Na nesre u, nakon 1689. (Zakon o toleranciji), pojavilo se doktrinarno propadanje, tako da su za vrijeme prve polovine 18. stolje a mnogi generalni baptisti preko arijanizma otkliznuli u isti unitarizam, dok su partikularni baptisti skrenuli u hiperkalvinizam. Druga Londonska ispovijed (1677.) bila je baptisti ka verzija Westminsterske ispovijedi puritanaca i ostalih nezavisnih. U mnogo emu baptisti sli e anabaptistima 16.tog stolje a – u odbijanju krštavanja djece i odbijanju ideje o državnoj crkvi. No, postoje i razlike od anabaptista, kao npr. krš anin može postati sudac za prekršaje, može položiti prisegu ili i i u rat. Ve ina baptisti kih grupa 17.-tog stolje a potje e iz puritanizma, a ovu teologiju možemo najbolje razumjeti kao baptisti ku modifikaciju reformirane teologije.

PROTUREFORMACIJA

Protureformacija nije bila samo kampanja protiv protestantizma, ve i reforma same Rimokatoli ke crkve. Poticaj za njom je došao koliko od katoli kih kraljeva, toliko i od pape i klera. Potrebno je konstatirati i to, da protureformacija nije po ela neposredno poslije reformacije. Odprilike u isto vrijeme kad je Luther objesio svoje teze na vrata Wittenberške crkve, grupa rimokatoli kih svjetovnih sve enika u Rimu je htjela reformirati svoju crkvu i udružila se u društvo pod imenom Udruženje božanske ljubavi. Trojca pape koji su bili umješani u Protureformaciju su bili: Klement VII (1523-34.g.) koji je bio papa u vrijeme kada je Henrik VIII raskinuo svoje vjerske odnose sa Rimom. Pavel III (1534-49.g.) koji je formirao komisiju koja bi trebala istražiti put i pravac u kome Crkva treba biti reformirana. Pod njegovom upravom je tako er sazvan Tridentski Koncil. Tako je ostavljeno Pavlu V (1555-59.g.) da ostvari mnoge od preporuka Tridentskog Koncila. Španjolska Katoli ka Reforma U toj kampanji vode a je nacija nesumnjivo bila Španjolska (Francuska je zbog svojih religioznih ratova ispala iz trke). U Španjolskoj, su crkva i država bili stopljeni u jedinstvenu i efikasnu silu kroz zajedni ku kampanju protiv muslimana, a i kroz inkviziciju. Španjolska je tako er bila vrlo bogata zahvaljuju i novootkrivenim bogatstvima obeju Amerika. Ona je uz to politi ki vladala Italijom preko milanskog vojvode te kroz Napulj i Siciliju. Kardinal Jimenez je od 1495-1507. provodio reformu španjolske crkve. Bilo je poticano školstvo, a grupa proerazmovaca je imala veliki utjecaj na proizvodnju Svetih Pisama. Grupa nau nika je izme u 1502. i 1517. pod osobnim uputstvom Jimeneza proizvela poliglotsku Bibliju u šest tomova. To je bila Biblija na hebrejskom i gr kom, sa

PREGLED POVIJESTI CRKVE 185

Stephen Etches

latinskim tekstovima i kriti kim aparatusom, no objavljivanje je bilo odgo eno do 1522 (iako bez papinog odobrenja), a oko tog je vremena Erazmov NZ došao na scenu. Godine 1512. se pojavio kastilijanski prijevod poslanica i Evan elja. Inkvizicija je godine 1530. zapo ela akciju protiv erazmovaca. Nakon toga je više ništa nije moglo zaustaviti. U Italiji je razaranje protestantizma bilo vrlo brzo. Novi redovi Nakon Tridentskog Koncila osnovan je s protureformacijskim ciljevima i ak za interno reformiranje crkve red isusovaca ili jezuiti. Od XVI st. nastaju reformne grane starih redova i novoutemeljene ustanove koje se stvaraju u pokretnijem obliku kongregacija: teatinci, barnabiti, oratorijanci, sulpicijanci, oblati, uršulinke, vinkovke, školska bra a, salezijanci i redemptoristi. ISUSOVCI ili Jezuiti. Ignacije Loyolski je život zapo eo kao vojnik, ili to nije re eno kao asnik u vojsci potkralja Navarre. Rezultat vojnih akcija u kojima je sudjelovao je bio da je ostao sa deformiranom desnom nogom i znanjem da je njegova vojni ka karijera završena. Nakon itanja razli itih sveta kih legendi odlu io je postati svetac. Išao je na hodo aš a i posvetio se religioznim vježbama, koje, ipak, nisu uspijevale da umire njegov um. Luther je otkrio izlaz itanjem poslanice Rimljanima. Ignacije je za sebe pronašao izlaz u (kompenzacionom) koncentriranju svoje eli ne volje nad pokornosti trpe eg Krista (tj. pomo u poslušnosti propisima svoje crkve). Napisao je knjigu Duhovne vježbe koja stvarno sadrži mjese ni kurs za postizanje svetosti, a iji je pravi cilj poslušnost nadre enom kao Kristov vojnik i zatajivanje individualnosti. Na kraju knjige su ' pravila za pravu crkvenu svijest' , prema kojima je on spreman vjerovati da je ono što mu se ini bijelim u stvari crno, ako crkva tako kaže. Godine 1534. su mu se u Parizu pridružili prvi u enici, to su bili: Franjo Ksaverski (Xavier), Faber, Laynez, Salmeron, Bobadilla i Rodriguez. U kapeli na Montmartru oni su se zavjetovali da e oti i u Palestinu obra ati Turke. Zbog toga su se oni ponudili papi za bilo koju službu koja mu je potrebna. Novi red je službeno osnovan godine 1540. Jezuiti su postali poznati kao u itelji djece, upravitelji misija ili odmaranja, kao narodni u itelji, kapelani bolnica – imali su što raditi uglavnom zbog zapanjuju e lošeg stanja župnog života u Italiji. U organizaciji Družbe zauzimali su od samog po etka važno mjesto Collegia, isusova ki u evni zavodi s internatima. Najvažniji su bili u Rimu, kasnije prozvan Collegium Germanico-Hungaricum, jer su se u nj primali pored njema kih i u enici iz Ugarske i Hrvatske. Oni nisu sebi odmah stavili u zadatak borbu protiv protestanata, niti su oni od po etka imali posebnu reputaciju zbog svoje nepopustljivosti. Prva njihova povlastica 1540. je bila širiti vjeru, ali je od godine 1550. ona postala širenje i obrana vjere. Osnovali su sirotišta, prihvatišta za prostitutke, škole, centre za potporu sirotinji. Ukinuli su govorenje mise u koru. Uop e, oni su se odvra ali od pretjerane asketske prakse: red je bio podesan za težak rad u svijetu. Njihov uspjeh možemo pripisati njihovoj sposobnosti da stare pojmove prilagode potrebama nove generacije.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 186

Stephen Etches

Novicijat je trajao dvije godine i sastajao se u prou avanju, jako koncentriranom. Redom je upravljao general, ali je upravno tijelo društva bilo formirano od onih koji su dali etiri zavjetovanja – ona poslušnosti papi. Godine 1541. Franjo Ksaverski se u Lisabonu sa tri jezuitska pratioca ukrcao za Indiju – oni su prvi od grupa misionara na duge pruge koji su išli u Indiju i Amerike. Ova katoli ka ekspanzija preko okeana (u Ameriku) mogla bi biti posmatrana kao naknada za katoli ki gubitak podnošen zbog protestantizma u Evropi. U vrijeme kada je Ignatius umro, godine 1556, jezuita je bilo više od 1000, i ve su postali jedna od najmo nijih sila u katoli kom svijetu, i to ne za siromašne slojeve, ve , pomo u svojih sve enika upravo za gornju klasu zbog toga jer su upravo oni držali visoko obrazovanje. Zbog toga što su imali najbolji obrazovni sistem tog doba, po eli su imati veliki utjecaj na dvor, gdje su mnogi lanovi bili obrazovani kod njih. Pošto su katoli ku vjeru nau avali na univerzitetima, uskoro su se našli kao branitelji vjere protiv protestanata koji su imali veliki broj sljedbenika me u humanistima. Njihova zakletva potpune poslušnosti crkvi i papi upravo je od njih zahtijevala obranu vjere. Na koncilu u Trentu, dva su od šest bili najoduševljeniji podržava i pape. Godine 1542. su pozvani na rad u južnu Njema ku, i osnovali su svoju bazu u Ingolstadtu (1549). Od godine 1552. oni su svoj primarni zadatak vidjeli u borbi protiv hereze. Mnogi su godine 1555. mislili da je katoli ka stvar u Njema koj ve bila osu ena na propast. Reformase osim toga širila u Austriji, Bavarskoj i eškoj. Za vrijeme prvih 40 godina reformacije Katoli ka crkva nije imala ništa vrijedno re i u svoju obranu. Oni su se razvijali u generalštab militantne Katoli ke crkve i po svojim tajnim putovima i spletkama esto su odlu no utjecali na politi ka zbivanja. Dilema katoli ke crkve Godine 1555. Canisius je iznio razloge za obranu katoli ke vjere koji su postali široko prihva eni, ali su katolici shvatili da je najdjelotvorniji na in suprotstavljanja protestantima zapravo reformiranje Katoli ke crkve. Napadan primjer jednog kraja koji je trebao reformu bila je Bavarska: kler je tu u velikom broju bio nepismen, manastiri esto nalik na selja ke gostionice, u župnim su stanovima živjele konkubine i brojna djeca, mnogi sve enici su bili pijanice. Neki su predstavnici srednje klase ve bili pod utjecajem u enja luterana ili anabaptista. Izbor pred kojim su se našli katoli ki reformatori (Fisher, Contarini, Sadoleto, Caraffa i Pole) je bio ili postati sli niji protestantima, ili u vrstiti se u prilago enim srednjovjekovnim oblicima pobožnosti i oja ati hijerarhiju. Povijest protureformacije je dijelom historija trijumfa konzervativnih i militantnih elemenata nad posreduju im i liberalnim. Pomirbeno krilo se sa Contarinijem na elu susrelo sa umjerenijim protestantima (Melanchtonom i Bucerom) na kolokviju u Ratisbonu (ili Regensburgu) 1541. Oni su se nekako uspjeli složiti oko doktrine opravdanja vjerom, ali su se potpuno zapleli na lanku o transsupstancijaciji i papinom vrhovništvu. Papa Pavle III je sva tamo postignuta slaganja smatrao dvosmislenim formulama. Proširile su se glasine da je Contarini heretik. On je umro 1542.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 187

Stephen Etches

Slabost Regensburske rasprave i ograni en domet Augsburškog mira vodilo je do raskida i serije vjerskih krvoproli a kroz Evropu i specijalno uklju uju i kalviniste. Vatra se tako er raspalila željom katolika da ponovo zadobiju izgubljene pozicije. U Francuskoj vjerski ratovi su trajali od 1562-98.g. To se završilo Nantskim Proglasom koji je garantirao izvjesna prava protestantima (u ovom sluaju kalvinistima). Holandski rat za nezavisnost od 15601618. je tako er imao važnu vjersku dimenziju. Holandski protestanti su se našli u borbi protiv španjolskih katolika. Isto se dešava u Engleskom gra anskom ratu 1642-48. g. gdje su se puritanci borili protiv katolika i onih koji su se složili da naprave kompromis sa njima. Tridesetogodišnji rat je svakako najvažniji religiozni konflikt koji se završio Westfalskim Mirom u 1648.g. Pobjeda konzervativaca Contarinijev neuspjeh otvorio je put protivnoj stranci, i te iste godine je Caraffa ( ovjek oštre linije) preporu io papi da osnuje novu i mo nu inkviziciju protiv hereze. On i njegova škola su smatrali da se pravo pro iš enje katolicizma može posti i samo jurišom na herezu, a da su politika pomirenja zapravo samo poticala rast hereze. Rimska inkvizicija je osnovana godina 1542. Njoj je dana mo da zatvara svakoga na koga sumnja, da plijeni imovinu, da izršava kazne – samo je mo opraštanja bila rezervirana za papu. Caraffa je kupio ku u koju je opremio sa dodatnim zgradama, tamnicama i okovima, odakle je izdavao serije pravila za inkviziciju – od kojih je npr. etvrto glasilo ovako: Niti jedan ovjek koji pokazuje i najmanje obzirnosti prema bilo kojoj vrsti heretika, a naro ito prema kalvinistima, ne voli samog sebe. U kasnijem periodu Srednjega vijeka u Evropi se susre emo sa prvobitnim mu enjima od strane inkvizicije s ciljem suzbijanja krivovjerja. Crkva je vjerovala da se ove informacije mogu dobiti samo na ovakav na in. Kona no, mu eništvo je postalo normalni dio pravnog aparata u Evropi, ali ne u Engleskoj. Rezultat je bio da su tisu e nedužnih žena okrivljene zbog vra arstva i mu ene sve dok nisu priznale nemogu a nedjela kao što su ljetenje na pono ne skupove. Oštra linija u Italiji Nova je inkvizicija izvan Italije ipak bila samo mrtvo slovo na papiru, kraljevi nisu željeli tolerirati papstvo koje hara na njihovim teritorijima. S druge strane, u Italiji je inkvizicija skoro uništila talijansku renesansu. Jedan dodatni razlog koji je uvjetovao njenu žestinu bio je i taj što je Caraffa namjeravao smanjiti mo Španjolcima u Italiji. Stvarno, oko godine 1870, papstvo je bilo u isto vrijeme centar talijanske politike i jedna od sila u Evropi. Caraffa je prisiljavao svakog Židova da nosi žutu kapicu i da živi u getu sa samo jednim izlazom. U to je vrijeme bio objavljen i prvi index (popis zabrajenih knjiga). Na njemu su se našli Decameron, Rabelais i Kuran. Obrazovana Italija se vratila crkvenoj pobožnosti: talijanski pjesnici su se vratili pobožnoj poeziji, umjetnici pobožnoj praksi. Val moralne strogosti, koji je u drugim evropskim zemljama stvorio puritanizam, sada je bio poja an rukom katoli kih reformatora. Tridentski koncil

PREGLED POVIJESTI CRKVE 188

Stephen Etches

Taj se koncil nikako nije uspio održati prije godine 1545. kada su njema ki car i francuski kralj potpisali mir u Crepyu. Trent je bio izabran zbog toga što je on dio Italije, a ' u njema kim zemljama' (Südtirol). Car je želio koncil da bi izgladio pitanja o disciplini (i tako uklonio trvenje me u protestantima i rimokatolicima), a ostavio po strani pitanja doktrine, koja su, u što je on bio siguran, nerješiva. Papa je, tome nasuprot, savjetovao svojim poslanicima da se prvo pozabave pitanjima doktrine. Prva sekcija se bavila formulacijom rimo-katoli ke doktrine u svjetlu kontroverze sa protestantima, a druga sa na inima na koje rimokatoli ka praksa može biti reformirana. Na zasjedanju od 1545-8. sudionici su se bavili onim podru jima koja protestanti uop e nisu niti spominjali, te stoga nisu osje ali nikakvu obavezu da budu spram njih popustljivi. Njihov beskompromisni stav je odbacio svaku vrstu religioznog mira, dakle, stvari kojoj se nadao car, ali jednako tako i promjene kojoj su se umjereniji nadali na koncilu. Ali treba ipak spomenuti da tridentska doktrinarna odluka, upravo zbog toga što joj je ponekad davan polemi ki ton, zvu i mnogo neprijateljskiji prema protestantima nego što je u stvari bila. Za vrijeme ranijih koncilskih zasjedanja bila je evidentna razlika u mišljenjima, no doga alo se da su formulacije uvijek bile izražene jezikom oštrije linije. Najve i broj formulacija tek je u crkvi dobio tu oštrolinijsku interpretaciju. Katoli ka praksa je bila reformirana u sljede im stvarima: 1) služba prodava a indulgencija je ukinuta, 2) biskupu su bile dane efektivne mo i da nadgleda svoju biskupiju, i više nije bio marioneta krune. Biskup svake biskupije gdje nije postojao univerzitet je osnivao seminare za poduku dje aka i mladi a u sve eni koj službi, 3) kler treba biti obrazovan i treba propovijedati. Ipak, taj je koncil u Trentu bio djelotvorno reformiraju i uglavnom u Italiji – na svim drugim mjestima on je bio samo poticaj i stimulacija. Oštra linija pape Pia V i neuspjeh Protureformacije u Engleskoj Papa Pio V (bivši Veliki inkvizitor) je u duhu koncila organizirao veliko iš enje u Rimu. On je tako er bio odgovoran za tragi an završetak engleske protureformacije, zbog toga što je podržavao razli ite spletke za vrijeme vladavine Elizabete I kako bi pod Marijom, kraljicom Škota, ponovno vratio katolicizam. Ve ina simpatizera katolicizma živjelo je na sjeveru, gdje su godine 1569. grofovi Northumberland i Westmorlanda dignuli ustanak, ali su bili ugušeni. Pošto je sam papa podržavao taj ustanak, a uz to je i objavio bulu kojom je ekskomunicirao Elizabetu, engleski katolici su zbog svega toga bili žigosani i okrivljeni za izdajstvo. Tome je bila pridodana urota Armada (1580) i zavjera Guya Fawkesa (1605). Godine 1571. svatko tko je postao katolik, ili pak tko je drugoga doveo katolicizmu izlagao se opasnosti da bude ubijen zbog izdaje. Ali katolicizam se i dalje održavao izvan zemlje zahvaljuju i nadbiskupu Allenu i katoli kim vlastelinima na sjeveru koji su gradili tajne sve eni ke stanove. Izvještaji iz godine 1603. pokazuju da je u zemlji postojalo 8570 ljudi koji su odbijali anglikanstvo – najve i broj ih je bilo u Cheshire-u i Lancashire-u.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 189

Stephen Etches

Katoli ki misticizam Nekako u to vrijeme je katoli ko bogoštovlje dobilo izvjesnu formu. Jezuitska odmaranja su postala popularna. Mariolatrija je dobila veliku reklamu. Zapo eo je tako er slavni kult Tajno Srce Isusovo. Obnovio se srednjovjekovni interes za uda. Misticizam postaje popularan: usp: Tereziju Avilsku, Ivana od Križa, Franja Saleškog. Na neki na in, misticizam je bio katoli ka zamjena za Reformaciju. Ipak je visoko sve eništvo ovo smatralo opasnim zato što e anulirati potrebu za sve eništvom (ljudskim posrednicima) i sakramentima. To zahtjeva da postoji direktan put do Boga, ali kog Boga? To je podsje alo na platonizam. Latinski postaje isti liturgijski jezik, dok je on još u vrijeme po etka reformacije bio živi jezik (najviša forma izražavanja). Katoli ko u enjaštvo je pretrpilo nazadak zahvaljuju i strogoj cenzuri, koja je svoju pažnju usmjerila mnogo više protiv hereze nego protiv bestidnosti. Katoli ka apologetika Katolici su pokušali odgovoriti Magdeburškim centuriama, koje je napisao hrvatski luteran Matija Vla i (Flacius Illyricus); u njima je on revno i vrlo pažljivo opisao kako se korumpirala Crkva sve od novozavjetnih vremena kroz Srednji vijek. Odgovor katolika je napisao Filip Neri, a bio je nazvan Anali. Robert Bellarmine je napisao svoju Raspravu protiv suvremenih heretika (1586-93). Nova katoli ka inicijativa Politi ka protureformacija je bila mogu a zbog odsutnosti Francuske s politi ke scene, ona je naime od 1562-1629. bila angažirana u religijskim ratovima. Njihova odsutnost je odriješila ruke za provedbu inozemne politike habsburškim silama u Španjolkoj i Austriji. Katoli ki se savez, pod Filipom II Španskim, dao na posao zadobivanja protestantnih krajeva. Godine 1562. izgledalo je kao da e Bavarska i Austrija slijediti primjer Njema ke i da e postati protestantske. U Austriji je oko dvije tre ine ljudi pokazivalo naklonost prema protestantizmu. Ali se izme u 1565. i 1585. moral promijenio: protestanti su postali nesigurniji u sebe, a katolici pak samosvijesniji. To je dijelom pripisivo nepopustljivijem stavu katoli kih vladara i izvornoj katoli koj reformi, isto kao i podjelama me u protestantima. U Grazu se, npr. tu gdje su oni postigli stvarni monopol, plo a potpuno okrenula protiv protestanata. U kölnskom kraju je nastavljanje katoli ke prisutnosti mogu e pripisati svakako prisutnosti španjolske vojske, koja je bila u Španjolskoj Nizozemskoj, ali i uspješnosti katolika da zadrže tradicionalne katoli ke biskupije (zahvaljuju i crkvenoj zaštiti koju je obezbjedio Augzburški mir). U Poljskoj je pod Stefanom Batoryem postojala religiozna sloboda, ali je Zygmunt III (1587-1632), odmah nakon što je Batory umro, dopustio dolazak jezuitima, i protestantizam je bio ugušen. Katoli ke misije: Za ovo vrijeme, na ameri kim kontinentima širile su se katoli ke misije, pokušavaju i da nadoknade ono što su katolici gubili u Evropi. Katoli ki misionari su le ili rane koje su na inili Španski i Portugalski konkvistadori (Kortez u Meksiku i Pizaro u Peruu). Treba, me utim, re i u korist misionara da oni nisu odobravali

PREGLED POVIJESTI CRKVE 190

Stephen Etches

brutalnost konkvistadora i da su esto stajali na stranu Indiosa a protiv osvaja a. Franjevci (koji su ak došli do Kalifornije) su bili najvažnija misionarska grupacija u obe Amerike, a Jezuiti na Dalekom istoku. Jezuiti su koristili kontraverzne misionarske metode u Kini i Japanu gde su se veoma povezali sa ovim naprednim civilizacijama. Ponekad su bili optuživani da su ak ugrozili Evan elje. Tridesetogodišnji rat Put do rata zapo eo je kada je Maksimilijan Bavarski nakon jedne pobune protiv katoli ke procesije okupirao slobodne gradove Donauwörtha, u kojima su ve inu stanovnika bila protestanti. Katolici su nasilno obratili gra ane na katolicizam, prekršili Augsburški Mir, što je na kraju dovelo do rata. Formirala se jedna evangeli ka unija da brani protestantske države, a odmah potom su katolici formirali protivni ki savez. Godine 1618. su eški protestanski knezovi kroz prozor gradske vije nice izbacili su carske namjesnike, istjerali jezuite i pobunili se protiv Austrije. Predložili krunu Fridriku V., knezu izborniku, koji ju je prihvatio. Rat je izbio zbog toga što je suprotnoj strani bilo o ito da bi jedan kalvinisti ki vladar u eškoj mogao poremetiti ravnotežu sila u itavoj Europi. Ipak, tridesetogodišnji rat bio je religijski samo do 1635. godine. To je u prvom redu bio rat kalvinista protiv katolika, pošto je ve ina luterana ostala podalje od zbivanja. Rat se dijeli u etiri faze: 1. Prva faza (1618-23) u kojoj je Fridrik, fala ki izborni knez i izabrani eški kralj, bio poražen na Biloj Hori (1620), a carske ete okupirale su Prag, ešku, Moravsku i Šlesku te otpo ele progonima protestanata i vo a ustanka. 2. Druga faza (1623-29), za koje se u rat umiješao danski kralj Kristijan IV na strani protestantskih knezova, koje su pomagale Francuska, Engleska i Švedska, Kristijan je poražen i prisiljen na mir u Lübecka (1629). Kao posljedica toga, briljantan general na katoli koj strani Wallenstein nametnuo je Proglas o uspostavljanju prijašnjeg stanja (restitucije) 1629. godine. Zahvaljuju i tome Crkveno pridržavanje je poja ano i protestantski položaj se okrenuo. Prema tome, svatko se trebao vratiti na stanje iz prve etvrtine stolje a, kako je to bilo prije 1552. godine, ali time kalvinisti nisu dobili nikakva prava u itavom carstvu. Tu krizu je obrnuo Gustav Adolf. On je odlu io napadati katolike da bi mogao vratiti izbornome knezu njegov položaj u Fala koj (on je bio zet Jakoba II. iz Engleske). 3. Tre a Faza (1630-35), u kojoj je u rat stupio švedski kralj Gustav II Adolf protiv carskih snaga, nakon pobjede kod Breitenfelda, zaposjedanja Elzasa i prodora u Bavarsku, te pobjede u bitci kod Lützena, u kojoj je Wallenstein bio poražen, a Gustav poginuo. Šve ani su bili presudno poraženi kod Nordlingena. Gustav je vratio sjeverne teritorije protestantizmu, ali uskoro je bilo jasno da katolici nisu bili u stanju zadržati sjevernu Europu, ani protestanti južnu Europu. 4. etvrta Faza (1635-48), za koje se u savezu sa Švedskom, u rat uplela Francuska, a carske snage pretrpjele su više poraza. Iscrpljene dugogodišnjim ratovanjem, Austria i druge katoli ke zemlje bile su prisiljene podpisati Westfalski mir. Uvjeti Westfalskog mira iz godine 1648. su bili ustanovljenje postoje ih religioznih granica, i za

PREGLED POVIJESTI CRKVE 191

Stephen Etches

protureformaciju su zna ili nazadovanje. On nanovo uspostavlja Augsburški mir iz godine 1555., ali ovog puta garantira zaštitu i Reformirane crkve. Prema ugovoru: a) carski dvor treba biti sastavljen od protestanata i katolika u istom broju: b) Nijedan protureformacijski katoli ki red nije bio dozvolen djelovati na protestantskim državama. c) osim u nasljednim habsburškim zemljama, sve države trebaju tolerirati manjine drugih religija, ako su one postojale prije godine 1624, d) Francuska je dobila Alsace (osim Strasbourga), e) Švicarska i Nizozemska su postale države, g) Fala ki knez izbornik je opet dobio donju Fala ku (Pfalz), ali je gornja Fala ka (Oberpfalz) dana Bavarskom vojvodi. Katolici su dobili: a) ešku, b) potpuno katoliziranu Austriju, c) gornju Fala ku (Oberpfalz), d) dio Alsacea, pod Francuskom, e) južnonjema ke biskupije koje su priznate kao sigurne. Westfalski mir je obilježio kraj Svetog Rimskog Carstva i Srednjeg vijeka u kome je najviše dominirala ideja o krš anskoj republici. Otada se po inje poštovati suverenitet i nezavisnost svake države ponaosob.

PRAVOSLAVNA CRKVA POD ISLAMOM
Oko godine 1526. ve ina je Pravoslavne crkve bila pod turskom dominacijom – to su, nakon turske pobjede na Balkanu: Egej, Krim, Beograd i dvije tre ine Madžarske. Bilo je tada mnogo govora o drugoj križarskoj vojni Zapadnih sila, ali najdalje dokle se došlo bila je bitka kod Lepanta gdje su papske sile porazile tursku flotu. Sultan je pod turskom upravom namjeravao preko carigradskog patrijarha upravljati vjernicima. Crkva je postala vrlo siromašna zbog toga jer joj je sva imovina bila konfiscirana, a njeni obrazovani ljudi su pobjegli prema zapadu. Seljaci su bili pritisnuti teretom poreza, a uz to su morali dati mnogu mušku djecu za muslimansku religiju i službu. Krš ani su bili upotrebljavani kao dobavlja i, brodograditelji i lijeva i topova. Crkva je bila izrazito siromašna i njeni su lanovi esto odlazili prosja iti na Zapad. U Gr koj, na Balkanu, u Rusiji – tu je Pravoslavna crkva i dalje bila narodna crkva, turski su muslimani bili samo vladaju a manjina. Oni su samo na Kreti, Eubeji i u dijelovima Albanije uspjeli krš ane obratiti na Islam. I pored toga što su Turci pokušavali centralizirati Pravoslavnu crkvu kako bi je lakše kontrolirali, odre eni stupanj autonomije su imali i srpski nadbiskup u Pe i i bugarski nadbiskup u Ohridu. Treba tako er spomenuti i to da je unutar Turskog carstva postojao i jedan broj latinskih krš ana: na bivšim venecijanskim otocima u Egeju, u Bosni, Srbiji i Albaniji, a ak i u Trabzonu (Turska). Kada je iril Lukarski (1572-1638) postao patrijarh u Carigradu oduševio se idejom reformiranja vjere, no nakon njegove smrti je Veliki pravoslavni sinod u Jeruzalemu formalno osudio greške ' protestantskih heretika' . Turska je uprava uzrokom što je Pravoslavna crkva promašila oboje: i reformaciju i protureformaciju. Moskva je padom Carigrada preuzela zahtjev da bude glavni grad pravoslavstva. Ivan Veliki je za ruski grb

PREGLED POVIJESTI CRKVE 192

Stephen Etches

prisvojio bizantinskog dvoglavog orla. Ali Rusija je morala pro i kroz periode anarhije i gra anskog rata prije nego što je mogla biti za etnikom ili osloboditeljem pravoslavnih naroda.

PO ETAK MODERNOG DOBA: 17. i 18. stolje e
SAŽETI PREGLED PERIODA Godina 1648. ozna ava kraj vjerskih ratova, ali ne i progona zbog vjere. Vjera prestaje biti pitanje od me unarodnog zna aja. Papin se utjecaj u me unarodnim poslovima drasti no smanjio: mo je svjetovnih vladara unutar njihova podru ja postala sve-važe a. Unutar država je došlo do pove anja vjerske tolerancije, no neke su države bile istaknuti izuzeci: a) Madžarska, gdje je Reformirana crkva u velikoj mjeri bila žrtva katoli ke monarhije, b) Francuska, gdje je Nanteski proglas na koncu bio ukinut zbog interesa politi kog jedinstva, c) Austrija, gdje je iz salzburške crkvene kneževine bilo istjerano 15 000 protestanata. Od crkve se o ekivalo da podržava status quo. Uz to, samu crkvu oslabljuje porast racionalizma. Pojavio se jedan novi svjetonazor – inilo se da je eti ka kultura adekvatna zamjena za krš ansku vjeru. Ljudi su željeli slobodu da misle i rade kako im je volja. Prosvjetiteljstvo se razvilo kao jedan alternativni sistem vrijednosti, a ak ni reakcija spram njega u obliku Rousseauovog idealizma nije za krš anstvo bila mnogo povoljnija. Oko sredine 17. stolje a stojimo na pragu modernog svijeta: znanost je u inila izvanredan napredak, i krajem 18. stolje a svatko je prihvatio Newtonov pogled na svijet; Locke je u svojoj filozofiji (usp. Razumnost krš anstva 1695.) ustanovio da je krš anski moral bio u najvišem smislu mudar. Krš anstvo se sve više i više povla ilo od svojih natprirodnih elemenata i svoje jedinstvenosti. Veli ao se razum, dok se otkrivenje ponižavalo. Ukazano je na kontradikcije u Svetom Pismu: uda su poricana, a proroštva ponovno procjenjivana. Taj izazov je samo u Engleskoj do ekan sa energi noš u i odlu noš u (usp. Butlera i Berkeleya). Hume je pokazao da
PREGLED POVIJESTI CRKVE 193

Stephen Etches

ekstremni racionalizam vodi u potpuni skepticizam. Wesley je pokazao da religija nije samo puka intelektualna hipoteza. U Evropi su se ljudi ravnali prema engleskim deistima (posebno prema Lockeu i Newtonu) koji su popularizirali razumski pogled, upravo onaj koji je uveliko bio uzdrman u zemlji gdje je nastao. Francuski apologeti su bili neuvjerljivi, dok su u Njema koj pietisti ponovno uspostavili vjerodostojnost krš anstva, ali nisu uspjeli udružiti religiozni žar sa razumom, te su stoga u nasljedstvo 19. stolje u dali probleme koje oni nisu mogli riješiti. Od pokreta u Francuskoj treba spomenuti jansenizam i kvijetizam. To doba koje smo ovako u kratkim crtama ozna ili mu ili su problemi koji su i nama danas bliski, a u njemu tako er i mnogi pokreti suvremenog krš anstva imaju svoj izvor.

Razvoj mišljenja: 1648-1715. Moderni period je ve zapo eo: a) Bacon je ve istaknuo znanstveni metod kao jedinu izvjesnost, b) Descartes je prihvatio znanstvenu metodu i primjenio ga na filozofiju, što nikad nije bilo u injeno otkad je svijeta. Ideja prosvjetiteljstva je iskrsnula kada je Kopernik izjavio da se Zemlja okre e oko Sunca. To je bila polazna to ka za Keplera, Galilea i Newtona, sve one koji su revolucionirali naše razumijevanje fizi kog univerzuma, i na taj na in uništili ptolomejski pogled na svijet koji je bio sadržan u Aristotelovoj filozofiji. Katoli ka crkva se tvrdoglavo odupirala tim otkri ima upravo zbog toga što je prihvatila Aristotela kao svoj ideološki i teološki temelj, zahvaljuju i Akvinskim radovima. Slaba to ka u Descartesove filozofiji je bila odnos izme u uma i tijela. Tri europski filozofi su pružili alternativne tuma enja: Malebranche (okazionalizam – u enje o prigodnim uzrocima), Spinoza (monizam) i Leibnitz (u enje o monadama). Malebranche koji je bio svjetovni sve enik, tvrdio je da tijelo i duša ne komuniciraju besposrednio, ali samo božanskom intervencijom. Tvrdio je da su vjera i razum jedno drugom ne proturije e: itav je svemir razuman i funkcionira poput sata. Smatrao je uz to da, pošto ne postoji mogu nost da se neko tijelo kre e samo od sebe, pokreta ka sila ne može biti u samim tijelima koja se kre u. Taj nazor zapravo Boga svodi na silu (ne više djelatnu osobu), i ne daje odgovaraju i odgovor na pitanje o zlu. To je prikriveni panteizam. Spinoza je bio panteist: prema njemu postoji samo jedna supstancija, i ona je bezgrani no bi e. ovjekov cilj je ponovno integriranje u vje nost, potpuno jedinstvo sa Bogom rezultira apsolutnim mirom i nepomu enoš u duše. Kriti ari su rekli da Spinoza ne ostavlja mjesta za Boga kao osobu, a sa time niti za svrhovitost i plan. Religija prestaje biti najviši oblik osobnog odnosa. Leibnitz je bio veliki znanstvenik koji je kao krš anin želio vidjeti krš anstvo izlije eno od podjela. On je vjerovao dao su osnove njegove filozofije zajedni ke objema stranama. Prema njemu, postojanje Boga je klju spoznaje, kao što je i postulat moralnosti. Univerzum je mehani ki, sa injen od monada, nadziran od milostivog Boga. Ovaj svijet je najbolji mogu i svijet, i pored toga što u njemu postoji zlo.

PO ECI RACIONALIZMA

PREGLED POVIJESTI CRKVE 194

Stephen Etches

Ta je filozofija, sistematizirana i proširena od njegovog u enika Wolffa, odredila na in mišljenja na njema kim univerzitetima u slijede im godinama, a u teologiji je utrla put prosvjetiteljstvu. Pascal je bio jedini francuz koji je pružio stvarnu apologetiku protiv porastavaju eg racjonalizmu. Jezuite vidio kao glavne unutrašnje neprijatelje Crkve, a Descartesa kao njenog glavnog vanjskog neprijatelja. Upravo je zbog toga napisao Misli (Pensées), koje su trebale biti dio jedne apologije. Pascal je tvrdio da je razum jedna neutralna sila koja se može upotrijebiti jednako za dobro kao i za zlo (obje strane mogu na svoj na in tuma iti znanstvene rezultate kako bi potpomogle svom gledištu). Religija nije stvar morala, ve osobnog odnosa potaknutog od Boga. ovjekov pad je proizveo neprirodne uvjete od kojih nas samo Bog može spasiti. Samo krš anski svjetonazor može adekvatno objasniti uvjete u ovom svijetu. Kasno sedamnaesto stolje e je bilo period brzog znanstvenog napretka. Mnogi ljudi uklju eni u taj posao su bili skromni i odista vrijedni poštovanja, no, uskoro se po ela pojavljivati jedna nova klasa: ljudi koji su spram svega bili skepti ni i neskloni bilo kakvoj suždržljivosti. Zna aj putovanja, koja su u tom stolje u umnogome olakšana, bio je i u tome da su ljudi mogli uspore ivati religije; a kako se inilo da su i jedna i druge podjednako moralne, relativizam je po eo izjedati religiju – odjednom su se svi inili jednako dobri. Materijalisti ka je atmosfera tog vremena poticala kriti are crkava da postanu smioniji. Ipak, ve ina ih je u prvom redu bila antiklerikalno raspoložena, a ne protukrš anski. Postavilo se pitanje kronologije u Bibliji: ona se nije slagala sa egipatskom, a niti sa kineskom kronologijom. Richard Simon (1638-1712) je po eo kriti ko prou avanje Biblije upotrebljavati kao oružje protiv protestanata, no bio je izba en iz svog reda im su katolici shvatili da je to oružje koje isto tako može biti upotrijebljeno i protiv njih!! Pierre Bayle, jedan od hugenota koji je pobjegao u Amsterdam, je sastavio svoj slavnu Enciklopediju (Dictionnaire historique et critique) koja se pokazala pravim rudnikom iz koje su deisti i skeptici mogli vaditi materijal za napade na Bibliju i krš ansku vjeru. On je postao odsko na daska za skepti na istraživanja u 18. stolje u, koja su poduzeli takvi ljudi kao Diderot i Voltaire. Doba Luja XIV se bližilo kraju: ljudi više nisu mislili u pojmovima hijerarhijski raspore enog života, discipliniranog poretka, božanskog prava, božanske providnosti i stabilnosti klasi nog perioda, ve u terminima kretanja i promjene.

Nova znanost je ovjeka u inila sklonim gledati univerzum kao jedan ure eni sistem, vo en svrhom u kojoj on može sudjelovati, i upravljan zakonima koje ljudski um može spoznati. Newton i Locke su bili prvaci znanstvenog i filozofskog napretka koji je izgledao tako privla an npr. za Francuze. Ipak, oni u Engleskoj su problemima pristupali bez pretpostavki svojih evropskih kolega – oni ni na koji na in nisu uzdrmali vjeru u krš anstvo, koje je za njih i dalje bilo

1715-1789 RAZVOJ RACIONALIZMA I KRŠ ANSKI ODGOVOR

PREGLED POVIJESTI CRKVE 195

Stephen Etches

u najvišem smislu razumno. Ali deisti su imali dva krupna promašaja. Oni nisu uspjeli dati jedno odgovaraju e objašnjenje za postojanje zla. Oni su poricali otkrivenje, a tako i dokaze koji ga podupiru ( uda, proroštva i biblijski autoritet). Oni nisu uspjeli objasniti zašto je ovjek na o itost prirodne religije krivo odgovarao. Lockeov utjecaj može biti prosu ivan sa razli itih strana. No svakako je najneprili nija manifestacija njegova utjecaja vidjiva u pove anoj popularnosti deizma, koji je u godinama pred kraj 17. stolje a postao prijetnja krš anstvu, a svoj je vrhunac dosegao sredinom slijede eg stolje a. Deizam: Utjecaj Locke-a se vidi u mnogim krugovima. Njegova najzbunuju a manifestacija se vidi u raširenosti deizma, koji je postao opasnost za tradicijonalno krš anstvo krajem 17.st. i koji je dosegnuo svoj vrhunac u srijedini slijede eg stoljeca. Deisti su pokušali izbje i dva krajnosti religijoznog dogmatizma i ateizma tvrde i da je sigurnost samo najviši stepen vjerojatnosti. Deisti se drže pet osnovnih istina: a) Bog postoji, b) naša je dužnost štovati Ga, c) ovjek se treba pokajati zbog svojih grijeha, d) ispravan na in kako štovati Boga jeste initi dobra djela, e) nagrada i kazna slijede nakon smrti. Otkrivenje je, to se podrazumjevalo, samo izlika za praznovjerje, a sam Krist je tek nešto malo bolji od poganskih udotvoraca. Osnove deizma su bile: razum je stavljen na prvo mjesto, uloga otkrivenja je dodatna i sporedna, uda isklju ena, natprirodno je ograni eno, Svetom Pismu je odre ena dvostruka sudbina, njeno mjesto je kod deista svakako dvosmisleno. Antiklerikalizam je bio vrlo jak. Odgovor racionalizmu i deizmu ticao se uglavnom onoga što je on bio u 17. stolje u u Francuskoj. Law, Berkeley i Butler su ga napadali, a Hume ga je uzeo kao svoj logi an nihilisti ki zaklju ak. Wesley i evangelikali su njihovoj kritici religije uzvratili živom i preoblikuju om vjerom. Law je inzistirao na tome da vrlo neodre en rje nik deista bude definiran. Bog je odve velik da bi bio samo dodatak skladnom malom mehanisti ki zamišljenom univerzumu deista. Berkeley je napadao sa idealisti kih pozicija. Aktivan ni od ega zavistan opstanak može se pripisati samo duhovima, ili umu. Osjetne ideje ne zavise od nas ve ih izaziva sam Bog. Stoga i jesu osjetne ideje mnogo ja e i stalnije od ideja refleksije i mašte koje proizvoljno proizvodi naš duh. Materijalni svijet je zajam en samo Vrhovnim Duhom. Zakoni prirode su odre eni Bogom koji podupire sve. Ništa što postoji nema nezavisan opstanak. Butler je bio najoštriji kriti ar sistema, on je, naime, pobijao tezu da su urednost i racionalnost karakteristike univerzuma. On je ukazao na proturje ja i nered, izvode i zaklju ak da je samo krš ansko otkrivenje sposobno objasniti oboje (isto kao Pascal). Racionalizam U francuskih su se kod filozofa našli elementi koji e kasnije biti karakteristi ni za marksizam. Ti elementi su: a) po svojoj prirodi ovjek je dobar, a ne zao, b) naša prvenstvena briga treba biti život koji sada živimo, a ne onaj nakon smrti, c) budemo li obrazovali ovjeka na prav na in vidjet emo da se pojavljuje ' novi ovjek' ,

PREGLED POVIJESTI CRKVE 196

Stephen Etches

d) revolucija je sve što je potrebno da stvari krenu pravim putem. Ta je zbrka ideja postigla zna ajan utjecaj zbog toga jer: a) je crkva bila nepopustljiva i nerazumna, b) u Francuskoj nije bilo Wesleya, c) nije postojalo adekvatnih apologeta. U Njema koj su naglasci bili nešto malo druga iji: tu se zbivao jedan pokret reforme unutar crkve prije nego jedan napad na nju iz vana. Pijetizam je bio pokret ekvivalentan Wesleyevom u Engleskoj, ali on nije dao dovoljno intelektualnih odgovora. Mnogi pijetisti (kao Wolff) su se u stvari kasnije izrodili u liberale. Krš anstvo je bilo ' pojednostavljeno' i u injeno mnogo prihvatljivijim. Lessing je iznosio svoje mišljenje da je zapravo svaka religija dobra – krš anstvo nije bilo jedinstveno. Postoje mnogi putevi prema Bogu – sve što se od pojedinca traži je iskrenost. Kant je u inio zna ajan doprinos unapre uju i argumentiranost krš anstva, a posebno njihova moralnog zakona. Na neki na in to je bila pozicija na koju se on povukao, ustupaju i liberalcima druga podru ja. Romanti ki pokret (pod utjecajem Rousseaua) je religiju sveo na osje anje. Schleiermacher je naglasio subjektivni elemenat krš anstva: osnovno u vjeri nije bila dogma ve intuicija i osje anje. KATOLICIZAM NAKON TRIDENTSKOG KONCILA: Tridentski Koncil nije bio prihva en po svim krugovima katolicizma. Otpor se koncentrirao u tri to ka: 1. Centralizacju papinske moci se suprotstavio nacijonalizam. 2. Posebne sve enici nisu bili gotov izvršiti (prema njima) krajne zahtjevi koncila. 3. Tridentski koncil je bio triumf za konservativaca, te je došao prije daleko. Dok–trinalno oni su žalili za zanemarivanjem Augustinove doktrine prvenstva milosti u spasenju, i to zbog utjecaja Jezuita. Otpor je bio najostriji u Francuskoj koja je bila nacijonalisti ka i gdje sloboda mišlenia je bila veoma cijenjena. U Francuskoj galikanizam je bio pokret nacjonalne crkve oslobo ena od papinske vlasti. Pristaše suprotnog pokreta se nazivali ultramontanisti – oni koji su podržali papinstvo, koje se nalazilo i u Italiji (s druge strane (ultra) planina (montes) – Alpa).

CRKVA U FRANCUSKOJ
Pod Lujem XIV. Francuska je postala apsolutisti ka država. Oblikovanje te države je zapo elo dosta prije Lujeva dolaska na prijestolje. Njeni su utemeljitelji Richelieu i Mazarin. Njihova inozemna politika nije bila bazirana na religiji, ve na hladnoj politici, no zato je njihova unutrašnja politika apsolutisti ka: Oni nisu željeli državu unutar države i zbog toga su obuzdavali protestante. Politiku obojice je nastavio kralj, nakon što je došao na prijestolje (1661.). Lujeva politika, nakraju, ukida Nanteski proglas i dovodi do galikanizma (nezavisan položaj francuske crkve prema

PREGLED POVIJESTI CRKVE 197

Stephen Etches

Vatikanu). Suprotna se tendencija nazvala (kasnije) ultramontanizam (pro-vatikanska tendencija).

HUGENOTI: Luju je politika protiv hugenota bila strana, zbog toga što oni nisu bili prijetnja za katoli ku crkvu: Neki su propovjednici mogli biti sve enici i u eni nau nici, ali su vrlo malo bili angažirani obra anju na svoju vjeru. Uz to, oni su vrlo respektabilna ekonomska sila. Nakon što je, na proteste Colberta i izbornika Brandenburškog godine 1666. zaustavio svoju kampanju protiv hugenota, Luj je istu politiku nastavio deset godina kasnije. Na takvu ga je politiku bodrila gospo a de Maintenon (bivša hugenotkinja). Kada je progon ukidanjem Nanteskog proglasa 18.X.1685. dosegao vrhunac, u Cévenneskim gorama je izbila borba, koja se završila nakon dvadeset godina iscrpivši francuske izvore. Došlo je do najezde proroštva i apokalipti nih izjava, najezde koja je vodila do pretjeranog junaštva s posljedicom – mnogo poginulih nepotrebno. Kalvinisti ki elnici u Lausannei pokušali su uvesti nekakav red u situaciju zabranjuju i ženama da propovijedaju i tvrde i da se kanonu Sv. pisma ne mogu dodavati nikakva proro anstva. Progonstvo onih, koji su preostali je bilo užasno: Uhi eni su osu eni na doživotno robstvo na galiji, žene na doživotno zato eništvo, djeca oteta od roditelja, a propovjednici obješeni. Kamisarski rat, (La Guerre des Camisards) je trajao sve do 1710. g., nakon ega se središte protestantizma preselilo u Lausanne, gdje se uspostavlja izobrazba pastora. Nakon toga, protestanti su razvijali umjereniji pristup državi, koji je karakterizirao francuske reformirane crkve. Nasuprot toga, progonstvo je trajalo sve do francuske revoluciji. Od 1684.-1762., ukupno je pogubljeno 90 pastora, a 27 poslano na galiju. Ve ina njih su bili mla i ljudi (20-tih godina). Tijekom revolucije, protestanti su progonjeni zbog odbijanja suradnje s ateisti kom državom, a 1815. g. rojalisti su divlja ki masakrirali mnoge protestanate u pokolju zvanom La Terreur Blanche. GALIKANIZAM: Druga kontroverza s kojom se suo io Luj, bila je mo papinstva. Francuska je crkva, nasuprot jakoj pozadini galikanizma, bila spremna prihvatiti doktrinarne uslove Tridentskog Koncila, ali nije bila spremna dopustiti bilo kakvo uplitanje pape u francuski crkveni zakon. Krajem 17. stolje a, jedno, po definiciji nepogrešivo papinstvo, suo ava se s apsolutisti kim monarhom. Glavno pitanje je bilo Lujevo pravo imenovanja klera unutar svojeg podru ja, kao i pitanje onog, koje bi mogao pobijediti. Tu politiku sumiraju etiri lanka. Isklju enje pape iz unutrašnjih crkvenih poslova, automatski je stavilo Luja na mjesto polubožanskog autoriteta. Kada je papa vrlo oštro na to reagirao, Luj se odmah po eo igrati s idejom raskola. Ipak, novi je papa došao do mo i i godine 1693., Luj je opozvao galikanske lanke, no, galikanizam je i dalje živio i uvijek se autokratskoj monarhiji ispri avao što uzima crkvu kao jedan odsjek države. JANSENIZAM: Ako je galikanizam tražio osiguranje autonomije francuske crkve, jansenizam je tražio njeno pro iš enje. Poticaji za jansenizam dolaze iz spisa Corneliusa Jansena (umro 1638.), nizozemskog teologa, koji
PREGLED POVIJESTI CRKVE 198 Stephen Etches

je u vrijeme svoje smrti bio biskup Ypresa. Oštro je kritizirao beživotni formalizam prosje ne katoli ke službe. Najve i dio narodnog morala je bio samodostatnost i uop e se nije postavljao spram Boga. No, injenica je, da ovjek može biti spašen samo kroz Božju ljubav, koja stvara vjeru. Ta ljubav postaje djelatna kroz obra enje, a obra enje je ovisno o Božjoj dobroj volji. Ali, iako se suprotstavljao jezuitima i svemu za što su se zalagali, on je tako er odbacivao protestantsku vjeru. Protivno jezuitima i teolozima protureformacije, Jansen i Saint Cyran su željeli preobraziti katolicizam naukom sv. Augustina i pobijediti protestantizam svojim vlastitim oružjem. Kao i Augustin, on je naglašavao predodre enje, ali je njegova doktrina bila zasjenjena srednjovjekovnom preokupiranoš u zaslugom. Jezuiti i jansenisti se nisu slagali u pogledu rezultata ' pada' . Prema jansenistima, izvorni grijeh od ovjeka ini potpunog roba, tako da Bog mora prvi intervenirati. Jezuiti, slijede i svoj najcjenjeniji autoritet, Luisa Molina, govorili su pak da ' pad' ovjeka lišava samo njegovih natprirodnih darova (tj. njegovog proslavljenog statusa), ostavljaju i mu darove u prirodnom stanju, iz kojeg se on slobodno razvija na jedan ili drugi na in. Najve i utjecaj jansenista je bio u Francuskoj, zahvaljuju i izvjesnim klju nim ljudima, koji su se priklonili njihovoj doktrini: Du Vergier, otac Saint Cyran, nekoliko pripadnika nadarene Arnauldove obitelji, (posebno Angélique, opatica samostana Port Royala), i na koncu Blaise Pascal, ak i Racine (dramati ar). Mnogi visoki sve enici su im bili naklonjeni zbog elitnosti, a bilo je i moralno izazovno i tako su prijetili Luju pomrsiti religiozne ra une. Godine 1649. Sorbona osu uje pet propozicija, koje su uzete iz Jansenove knjige ' Augustinus' . Razvila se oštra borba jansenista i jezuita. Pascal je zatražio pomo kod Arnouda, i kod njega je napisao svoje Pisma provincijalu (Lettres Provinciales), uglavnom protiv jezuitske kazuistike. God. 1653. papa Inocent X. osu uje janseni ke teze kao hereti ke. Jansenisti se dolazili u ja i položaj. Ali, oni su imali simpatizere me u visokim klerom. Na samom obratu stolje a, jezuiti napadaju Pasquiera Quesnela, Arnauldovog nasljednika, ije bule reafirmiraju osnovna jansenisti ka na ela. Novi papa im nije bio naklonjen. Godine 1705. kralj je povukao opatice iz Port Royala, a njega sravnao sa zemljom. God. 1713. je papa (Klement XI.) izdao svoju bulu Unigenitus, koja osu uje 101 stav uzet iz Quesnelove knjige. Ipak, šesnaest biskupa naklonjenih jansenistima se odbija pokoriti govore i, da papa sam nije nepogrešiv. U tom su vremenu najekstremniji lanovi jansenisti ke stranke podlegli ekstravagandnim tendencijama. Govorili su u jezicima. Tvrdili su da izvode uda. Živjeli su u svijetu osvijetljenom bljeskovima apokalipti kih proro anstava. Jedan je gorljivi mladi jansenista bio pokopan na sv. Medardskom groblju, a Parižani su bili za u eni kada su doznali, da je njegov grob postao poprište udesnih izlije enja. Godine 1732. je uprava intervenirala i zatvorila groblje. Zatim su se pojavile konvulzije. Pomo u zastrašuju e samotorture, ti su se ekstremisti dovodili u stanje mahnitanja, a tada su proricali i izvodili uda. asni jansenisti ih nisu željeli priznati, a redarstvo ih je strogo suzbijalo. Ali, jansenisti su nakon toga izgubili temelj i raspali se kao pokret, a ista je debata nastavljena kroz 18. stolje e, uglavnom izme u dominikanaca i jezuita. Mnogi su

PREGLED POVIJESTI CRKVE 199

Stephen Etches

jansenisti prebjegli u Nizozemsku i osnovali u Utrechtu vlastitu crkvu. Ipak, preostali su jansenisti imali zadnju rije pri udruživanju s galikancima, da bi, nakon financijskog skandala, istjerali jezuite godine 1764.

KVIJETIZAM: Kvijetizam je bio druga reakcija na tadašnji jalov moralizam. Njegovi su izvori u inozemstvu: Tradicija Tereze Avilske i Miguel de Molinosa u Španjolskoj. Prema Duhovnom vodi u, kojeg su osudili kurija i jezuiti, duša postiže krš ansko savršenstvo kada je potpuno mirna u Bogu – kada potpuno napusti sva nastojanja i prepusti se potpunoj pasivnosti, ona gubi sebe u Bogu, i ne brine više za svoje dobro. Gospo a Guyon je bila ta, koja je pokretu dala mogu nost da postane poznat i važan. U svojoj knjizi Kratka i laka metoda molitve, ona razra juje svoje poglede. Kontemplacija je bila, kako ona tvrdi, najosnovnija djelatnost u krš anskom životu. U kontemplaciji Boga, kad nas ona potpuno obuzme, duša, gube i sve brige oko svoga dobra, postaje indiferentna jednako prema vje nom sudu, kao i prema vje noj sre i. Ne postoji više potrebe razmišljati o velikim istinama evan elja, ak niti o Kristovim životu i Njegovoj smrti, pošto to nisu najprikladniji objekti kontemplacije. Jedina stvar, koja je nužna, jest predati se ' bujici Božjih sila' . To sve što gospo a Guyon pri a, neobi no nas podsje a na platonizam, ak panteizam. Ona je utjecala na Watchmana Neea.
protiv jalovoga moralisti kog raspoloženja tog vremena. On je osnovao lazariste s ciljem, da evangeliziraju zanemarene predjele Francuske. Da bi ublažio siromaštvo, osnovao je društvo ' Sestre milosr a' . itav je njegov rad bio podre en lokalnom biskupu. Sulpicijanski i eudisti ki redovi su bili osnovani sa zadatkom prou avanja selja ke klerike, drugi su bili trenirani kod sv. Maura i kod Oratoirea, godine 1642. i 1643. Godine 1680. je osnovan lai ki u iteljski red, Krš anska bra a.

Vinko Paulski (Vincent de Paul) je tako er djelovao

Alacoque,

Margareta Marija (1647.-1690.) osniva ica je pokreta štovanja Presvetoga Srca Isusova. 1671. primljena je u samostan sestara od Poho enja u Paray-le-Monialu, u središnjoj Francuskoj. Nakon razdoblja posvemašnjeg osobnog uskra ivanja doživjela je niz objava. U jednoj od njih Krist, otkrivši "svoje božansko srce raspaljeno ljubavlju prema ljudima," nalaže svetkovanje pri esti prvog petka u mjesecu, kao i održavanje svete ure kao razdoblja pripremanja. Prema njezinim rije ima On želi da se petak, po tijelovskoj osmini, obilježava kao blagdan Srca Isusova. Isprva su njezine vizije do ekane s nevjericom koja je, s vremenom, jenjavala. Usporedo se pobožnost Presvetom Srcu Isusovom sve brže širila po krš anskom svijetu, te je Marija Margareta 1824. proglašena asnom, a etrdeset godina kasnije i blaženom. Naposljetku ju je, 13. svibnja 1920., papa Benedikt XV. proglasio svetom. CRKVA I FRANCUSKA REVOLUCIJA

U katoli koj crkvi op enito, visoki je kler postao sve neprobojniji za kritiku i pozive na reformu. Oni su bili izuzeti od bilo kakvog pla anja u vrijeme, kad su drugim

PREGLED POVIJESTI CRKVE 200

Stephen Etches

ljudima porezi bili pove avani. Oni su se ponašali kao dokona aristokracija, i materijalno i moralno, (kardinal Rohan je bio optužen da je pokušao zavesti francusku kraljicu). Život prosje nog selja kog sve enstva je bio mnogo bliži ljudima i oni su se bili spremni angažirati u revoluciji. Stanje manastira se uznemiruju e pogoršalo. Prevladavaju e osobine toga vremena, u okolnim europskim zemljama: a) Jezuiti su izba eni iz mnogih zemalja; b) Papstvo više nije sklono jezuitskom redu, na kraju ga raspušta; c) Prosvije eni vladari uvode ideje prosvjetiteljstva u državne institucije. Francuska revolucija je bila na mnogo na ina vrhunac prosvjetiteljstva. Po ela je nenasilnim pokušajem reformiranja francuske uprave. Dvanaest stotina izabranih poslanika, iz svih francuskih krajeva, dolazi na kraljev poziv u Versailles ljeti 1789. godine, zbog rješavanja teške financijske krize. Jednom je okupljenih 600 pu anina, ili tzv. tre i stalež, odlu ilo da je ono, što Francuskoj treba, mnogo radikalnija i opsežnija reforma od ijedne koju kralj uop e može predvidjeti. Oni su željeli istisnuti stari vladaju i sistem društvom osnovanom na politi kim i ekonomskim idejama prosvjetiteljstva, britanskom eksperimentu s predstavni kom upravom i društvenoj i ekonomskoj stvarnosti Francuske s kraja 18. stolje a. To je zna ilo ukinuti sve privilegije, koje je netko imao zahvaljuju i ro enju, davanje politi ke mo i srednjoj klasi, završavanje sa samovoljnom upravom. Oni su željeli potpunu ekonomsku slobodu kao i to, da se svakoj osobi dozvoli neograni eno uživanje privatnog vlasništva. Njihov je prvi zahtjev bio da Luj XVI. podijeli svoju mo s izabranim predstavnicima naroda. Na koncu je kralj popustio. Ali, revolucija je postala krvava, kada se kralj upustio u nedopuštene metode pokušavaju i povratiti svoju mo silom. Ljudi Pariza su na juriš osvojili Bastilleu i osnovali su svoju vlastitu vojsku, a op a je narodna pobuna buknula u svim mjestima Francuske. Kralj je i dalje bio zapleten u podmukle spletke i tako si zape atio svoju sudbinu. Bio je smaknut, a republika proglašena. Sve se to ticalo crkve kao integralnog dijela starog poretka. Do tog vremena, crkva je oblikovala državu unutar države (nazvanu prvi stalež). Jedino je ona imala oblik javne službe koji je dopuštala država, a kontrolirala je i cjelokupno obrazovanje i javne pomo i. Samo su njeni predstavnici registrirali ro enja, smrti i vje anja, a kontrolirali su i cenzuru literature. U po etku nije bilo sukoba izme u revolucije i crkve. Na sastanku generalnih staleža godine 1789., niži se kler priklju io gra anstvu, i na taj na in efektivno smanjio mo plemstva. Iz toga nastaje Narodna skupština. Dragovoljno se odri u prava na crkvene posjede, ali se protive zakonu o gra anskim pravima Židova i protestanata. Sukob je po eo godine 1790., kad je Narodna skupština prihvatila reformirati samu crkvu. Ona je bila bazirana na predrevolucionarnim galikanskim principima. Biskupijske granice su postale grance gradskih okruza, (od kojih je 57 bilo svladano). Nadbiskupije su ukinute. Papa nema nikakve vlasti nad francuskom crkvom. Biskupi, od sada, moraju biti izabirani od gradskog ravnateljstva (direktorata) okruga, (jedan po okrugu). Župnici se izabiru na sli an na in. Ali

PREGLED POVIJESTI CRKVE 201

Stephen Etches

stvarni problem je uzrokovao zahtjev da svaki klerik mora dati podani ku zakletvu državi, (stavljaju i papu, time, na drugo mjesto). U martu 1791. papa zabranjuje sve enstvu davanja te zakletve za prihva anje konstitucije. Tu papinu zabranu odbija 50% sve enika, a 50% ju prihva a. Omjeri su, naime, ovisili o kralju. Ve ina biskupa odbija dati traženu zakletvu i odmah emigrira. To je, ak na nivou župe, podijelilo crkvu za sljede ih 10 godina. Svoju službu su smjeli nastaviti samo oni, koji su dali tu prisegu. Duhovi su se uzburkali kad je u jednom mjestu netko stavio ma ku u tabernakul (spremište za euharistiju), koja je, isko ivši iz njega, izgrebla lice novog sve enika, kad je ovaj, ništa ne slute i, otvorio spremište za vrijeme mise! Kad su austrijske i pruske trupe upale u Francusku ugušiti revoluciju, sve enici koji su odbili položiti zakletvu, dolaze u vrlo nezavidan položaj. Mnogi su protjerani u izgnanstvo, a mnogi masakrirani. Drugima je dopušteno nastaviti svojom službom. Prekretnica je nastala kada je revolucija sama po ela dobivati karakter religija. Tu si je dao oduška val antiklerikalizma. Kler je bio osu en kao nepatriotski, jer se odbijao ženiti i na taj na in pove avati broj patriota! Zahuktala se kampanja dekristijaniziranja Francuske. Ukinut je krš anski kalendar i, umjesto njega, uveden desetodnevni tjedan. Crkvena su zvona rastopljena i od njih napravljen kovani novac. Crkvena služba je zabranjena, ali je svaki deseti dan bio odre en za održavanje filozofskih ili politi kih propovijedi; naizmjence su bile prire ivane narodne gozbe i plesovi. Djeci su bila davana ' nekrš anska' imena. Patriotske ceremonije su karakterizirale svete zakletve i sveto drve e, a religiozna imena ulica su bila zamijenjena revolucionarnim nazivima. Po provinciji su razaslati ljudi s neograni enim ovlaštenjima za rješavanje opasnih situacija stvorenih, bilo invazijom bilo kontrarevolucijom. Drugi su od crkava napravili ' hramove razuma' . Kler je bio prisiljavan ili na podnošenje ostavke ili na ženidbu. Crkve su bile oplja kane. Pogreb svih umrlih se otada obavljao na zajedni kom groblju, na ijim je vratima pisalo: ' Smrt je jedan vje ni san' . Krš anstvo je ukinuto, a umjesto njega je proglašen ' kult razuma' . U Parizu je izvjesna gospo ica Maillard, operna plesa ica, obu ena u tri boje nove republike, bila postavljena na prijestolje kao božica razuma iznad najvišeg oltara u Notre Dame-u, gdje je primila poštovanje revolucionara! Sve ostale crkve su ' na zapovijed komune' bile zatvorene. Do godine 1794. je uspjeh dekristijanizacije dostigao visoki stupanj. Katedrale, kao i župne crkve, u ve ini gradova su pretvorene u ' hramove razuma' . Ali u selja kim krajevima, gdje se ve ina nije dala otrgnuti od stare religije, u inak se mogao izvesti samo vojnom silom. U mnogim gradovima su djevojke vodile procesiju prema oltarima, podignutima novoj religiji, oki ene ili kao ' razum' , ili kao ' sloboda' , ili pak kao ' priroda' . Oko 200.000 sve enika je rezigniralo i oženilo se. Drugi, koji su ve ranije bili izvan zakona su, ili emigrirali ili se potpuno povukli. Ipak, Robespierre je uo io da se taj kult razuma previše približio ateizmu pa je kao utjehu, po eo davati prednosti polaganom približavanju krš anstvu; godine 1793. je stoga uveo kult ' najvišem bi u' da bi kod istog oltara ujedinio i katolike i protestante. Taj je kult imao jednu dogmu, besmrtnost duše, i samo jednu uputu: ini svoju dužnost kao ovjek. No, oko 1794. je

PREGLED POVIJESTI CRKVE 202

Stephen Etches

dekristijanizacija istrošila snagu pa je u velja i iste godine odre ena zajam ena sloboda vršenja religija. Ali, upravo u tom trenutku kad je izgledalo da je crkva pred samim povratkom, revolucija je udarila na samoga papu. Godine 1796. Napoleon je vodio kampanju u Italiji, gdje je u sjevernoj Italiji postavio odre eni broj republika na francuski na in. Kada su papine trupe iz potaje ubile jednog njegovog generala, on je zatvorio papu i odveo ga u Francusku, gdje je ovaj uskoro nakon toga umro (u Valencei). Godine 1800. je kod Marengoa porazio Austrijance i postao je gospodar Italije. Godine 1801. je potpisao konkordat s papom. To je ujedinilo dvije crkvene partije, ali i nametnulo ograni enja: 1. Svi biskupi moraju uru iti otpusnicu papi; prvi konzul ima pravo imenovati biskupe, a papa ih ima pravo postaviti kanonski; 2. Crkva ne može tražiti da joj vlasništvo bude vra eno. Kler e primati pla u od države; 3. Religiozna praksa e biti ograni avana kad god to budu tražila policijska pravila o vo enju javnoga reda. Tim zadnjim pravilom, Napoleon je želio smanjiti papinu kontrolu, a crkvu, kao vezivnu silu francuske politike, upotrijebiti za svoje ciljeve. Papa je bio prisiljen obaviti krunidbu Napoleona za cara nove faze revolucije: Carstva. Ali papa mu se odbija pridružiti u blokadi Engleske. Napoleon je osvojio papinu državu, i bio je, naravno, ekskomuniciran. Napoleon je zatvorio papu i odveo ga u Francusku, gdje ostaje do 1814., godine Napoleonovog poraza. Be ki kongres (1814.-15.) je donio op i mir za Europu, nakon približno 30 godina rata – mir koji je trajao 100 godina. Ne priznaje revoluciju, obnavlja stari poredak, Bourbone vra a na francusko prijestolje, a Napoleona protjeruje na Sv. Helenu. Papa je vra en kao apsolutni monarh papskih država. Ali Francuska se više nikada ne e mo i vratiti na po etnu poziciju: Dekristijanizacija nije uspjela, ali se iz nje rodio antiklerikalizam. Katoli ka je crkva, ne više pod monarhovom dominacijom, sve više gledala prema Vatikanu zbog podrške. Revolucija je duboko transformirala i katoli ku crkvu u Njema koj. Katoli ki kneževski biskupi izgubili su svoj feudalni položaj. Pod op om organizacijom, mnogim su katolicima upravljali protestantski vladari. Crkveno vlasništvo je oduzeto, a samostani demontirani. Crkva je bila reducirana samo na jedno državno sredstvo: I njene škole i kler su uzdržavani od države.

CRKVA U RUSIJI
Nakon invazije Muslimana, središte pravoslavstva je premješten u Rusiju, a kasnije u Moskvu. Tamošnji su sve enici bili gotovo nepismeni, a narod jedva da je izašao iz poganstva. Krš anstvo je bilo izjedna eno s izvjesnim sistemom ustanovljenih oblika molitve, a pošto se držalo da one posjeduju neku magi nu mo , i najmanja promjena mogla bi je lišiti djelotvornosti.

CRKVA I DRŽAVA: Godine 1503. dogodio se rascjep u okviru pravoslavne crkve nakon crkvenog Sabora, na kojem su raspravu vodili Nil iz Sore i Josif, opat iz

PREGLED POVIJESTI CRKVE 203

Stephen Etches

Volokalamska. Sve se to preokrenulo do stupnja uklju ivanja crkve u svijet. Dvije grupe koje su proizašle iz ove rasprave, bili su posjednici ili josifovci (sljedbenici Josifa) i neposjednici. Posjednici su vjerovali u blisku povezanost crkve i države, dok neposjednici to nisu vjerovali. Pobjeda posjednika je dovela do velike podložnosti crkve državi, naro ito za vrijeme vladavine Ivana IV.

FORMIRANJE STARIH VJERNIKA: Sredinom 17. stolje a je jedan sposoban i agresivan patrijarh, Nikon, želio proširiti vodstvo kralja nad itavim pravoslavnim narodom. Ali to je uklju ivalo napuštanje izolacije, za koju su Rusi na razli ite na ine prionuli i standardizaciju liturgija. Bliži odnosi s pet patrijaraha na istoku, zahtijevali su reviziju ruskih crkvenih knjiga prema starim tekstovima. Pažljivo ispitivanje je pokazalo da su na mnogim mjestima gr ke knjige u redu, dok su ruske krive. Prijevodi su bili puni nedostataka, greške su se provla ile kroz nepažljivo prepisivanje. Nikon je zbog toga predložio reviziju ruskih oblika službe, nije bio zadovoljan pukom tekstualnom korekcijom. Rezultat je bio podjela (rus. raskol) starih vjernika (ili raskolnikovi, od raskol zna i podjela), koji su se odvojili od crkve pod vodstvom prote Avvakuma. Rije ' starovjerci' , ustvari, zna i privrženici starom obi aju. Oni su mislili da je antikrist bio pušten u crkvu, a da je vode a uloga Rusije bila izazov. Mnogi su izbjegli u Sibir i Kareliju. Nikon je godine 1666. bio lišen asti patrijarha, a kako su mislili da je on antikrist, o ekivali su da e kraj svijeta do i te godine. Zbog toga ni ljetina nije zasijana, neki su se ljudi popeli na drve e, obukli u bijelo, a neki su se ak smjestili u neudobne lijesove gdje su ekali kraj. No ništa se nije dogodilo. Mnogo precizniji prora uni su pokazali da e kraj do i godine 1699. Sada su u Petru Velikom vidjeli Zvijer, jer je ostvario bezbožne reforme. No opet se ništa nije dogodilo. Stari vjernici su postali progonjena manjina, od kojih su neki spalili sami sebe radije nego da padnu u ruke njihovih progonitelja. Sami su sebe nazivali ' oni bez sve enika' (bezpopovci) i gorljivo su tražili mu eništvo. To je tako trajalo sve do vladavine Petra Velikog. Danas se procenjuje da ih je ostalo još oka pola milijuna.
podjelom, razmnožile su se nove sekte, neke zahvaljuju i stranim utjecajima, neke pak zahvaljuju i doma im snagama. Mnogi su Rusi tražili zadovoljenje svojih religioznih potreba izvan crkve, na koju su oni gledali kao na neduhovnu. Neki su se obratili na misti ki protestantizam i slobodno zidarstvo. Zaista su se pojavile mnoge neobi ne sekte, kao npr. hlisti (bi aši), skoptci (kastrati), duhoborci (duhovni rva i) i molokani (pija i mlijeka). Pogledajmo dvije zadnje grupe. Molokani su bili prili no evangelikalni. Oni su taj nadimak dobili odbijaju i držati postne dane koje je propisala pravoslavna crkva, a tih su dana jeli sir i sireno mlijeko. Njihova je služba bila jednostavna: itanje Biblije, molitva, pjevanje psalama i pjevanje itavih poglavlja iz Svetog Pisma. Duhoborci su, s druge strane, bili mnogo neoortodoksniji: Vjerovali u preegzistenciju i seljenje duše, podvojenost tijela i duha i u ' kristovstvo' . Prema tom konceptu, Bog boravi u srcima svih vjernih krš ana, a Krist
PREGLED POVIJESTI CRKVE 204

RAST SEKTAŠTVA: Za vrijeme perioda ozna enog

Stephen Etches

se iz generacije u generaciju utjelovljuje u jednom ovjeku, kojega sam odabire. Prema tome, ovdje se pojavljuje dinastija ' Krista' . Mnogo ekstremnije sekte karakteriziraju radikalnije tendencije, i u moralu i u društvenoj praksi, što je izazivalo progone – to im je naprosto postala sudbina.

USPON DRŽAVNE KONTROLE: Ta je podjela oslabila crkvu i omogu ila Petru Velikom (1672.-1725.) izvršiti svoj naum podre ivanja crkve državi. U njegovo vrijeme patrijarh postaje ' izvršitelj' (administrator). Godine 1721., ugledavaju i se na Zapad kao i obi no, Petar je ustanovio tijelo prili no sli no onome, koje su luterani nazivali konzistorij, i dao mu je zadatak upravljanja crkvom pod krunom. Taj je odbor potom odjednom izjavio, da je samo ime sinoda vrlo važno za lojalnost crkve, i tako su oni postali ' Sveti Sinod' , koji je ruskom crkvom upravljao do 1917. godine. Nakon vladavine Petra Velikog, uslijedile su serije vladavina prosvijetljenih despota. Tokom vremena, crkva ih je sve više iritirala, a inteligencija se dosta otu ila od nje. Seoski rituali su stajali u neobi noj opreci spram površnog deizma, sve više karakteristika obrazovanih laika, koji su sve enike nazivali ' ora ima u sve eni kim odorama.' Carica Ana (1730.-40.) je otvoreno prezirala pravoslavnu crkvu, a kler je tretirala s mnogo više omalovažavanja nego ijedan kralj i prije i poslije nje. Katarina Velika (1762.-96.) je tako er imala malo simpatije prema ruskoj crkvi, pošto je bila njema ki deist. Pod njenim pokroviteljskim, ali prezirnim despotizmom, crkva je ak po ela pokazivati znakove obnovljene živahnosti. Godine 1764. je izvela dalekosežnu sekularizaciju manastirskih posjeda, koriste i to bogatstvo za državu i obrazovanje klera. U toku njene vladavine, menoniti su došli u Rusiju (1788.) kao odgovor na pozivanje doseljenika iz Zapadne Europe. Oni su nudili potpunu religoznu slobodu i slobodu od vojne regrutacije. U toku sljede eg stolje a, osnovano je nekih pedeset kolonija, prva u Ukrajini, zatim duž Volge i na kraju na Uralu i u Zapadnom Sibiru. Ali u 19. st. otpo ela je emigracija u SAD-u, pošto je njihov prethodni status bio opozvan. Teološke akademije su osnovane u St. Petersburgu, Kievu i Kazanu, a kasnije i u Moskvi. Sada je, umjesto latinske skolastike koju je uveo Petar Mogila (1586.-1647.), tendencija povratka postajala istim izvorima pravoslavne teologije, patristi koj tradiciji.

CRKVA U NJEMA KOJ
Nakon zaklju enja tridesetogodišneg rata 1648. g., vidimo rast državne kontrole nad crkvama u Prusiji. Taj je trend, nakraju, doveo do svjetovne države, koja traži da zamijeni crkvu u pridobivanju podani ke vjernosti ljudi (usp. Hitlerovu Njema ku). Godine 1539. Joachim Hektor uvodi reformaciju u Prusiji.

Uspon državne kontrole

PREGLED POVIJESTI CRKVE 205

Stephen Etches

Godine 1608. Johann Sigismund postaje kalvinist, ali odbija prisiljavati luterane da prihvate njegovu religiju. Fridrik I. razvija ideju tolerantne krš anske države. Za vrijeme njegove vladavine (1640.-1688.), hugenotske izbjeglice iz Francuske i Salzburga su dobro primljene. Njegova je žena pozvala Leibnitza u Berlinu kao predava a. Osnovan je Univerzitet u Halleu, koji postaje odsko na daska pijetisti kog širenja pod Spenerom. Fridrik Vilim I. (1688.-1740.) je doveo taj sretan period do kraja. On je smatrao da su sve religije jednako vrijedne te da stoga država mora ispuniti prazninu i postati najvažnija. On je pokušao propisati shemu luteranske službe i teme kalvinisti kih propovijedi. Bezuspješno je pokušavao ujediniti reformirane i luterane. Katolike je tolerirao. Krš anski rje nik je postao sekulariziran i politiziran. Fridrik II. Veliki (1740.-1786.) je prvi koji je priznao, da je na prijestolju nekrš anin. Državni sistem je postao još stegnutiji, a crkva je postala samo jedan od zubaca na kota u birokratske mašinerije svjetovne države. Njegovi osobni pogledi su diktirali njegovom politikom: Sve su religije jednako lažne, no one ipak, unutar vojnih razmatranja i ekonomskih sredstava, mogu postati svrsishodne. Crkva je bila koristna zbog toga što je poticala takve kvalitete kao integritet, lojalnost, pot injavanje i poslušnost. Na koncu je ipak njegova politika dovela do postavljanja države na mjesto crkve, a ne do tolerancije. Dva su doga aja utjecala na taj razvoj: a) Tridesetogodišnji rat je ljude op enito u inio cini nima spram religije; b) Uspon prosvjetiteljstva je pod utjecajem takvih ljudi, kao što je bio Voltaire. Prosvjetiteljstvo je vodilo opovrgavanju duhovnog života, ali isto tako i pove anju stupnja obrazovanja propovjednika. Mnogi studenti sve enici su zapo eli kao ku ni u itelji, (usp. Kant, Hegel, Fichte, Schleiermacher), pošto su predstavljali državu koja im je i dalje vezala ruke. Ali je u to vrijeme me u uglednim ljudima u Njema koj bilo mnogo prosvije enih i u enih ljudi. Ipak, tadašnje su propovijedi težile tome da postanu prikaz u enosti sa, u cjelini, vrlo malo duhovne hrane. Usp. primjer propovijedi na tekst: ' Štoviše, izbrojane su vam i vlasi na glavi' : a) Porijeklo, stil, oblik i prirodna pozicija naše kose; b) Ispravna briga o kosi; c) Prisje anja, podsje anja, opomene i utjeha izvedena iz naše kose; d) Kako se brinuti za kosu na dobar krš anski na in i time se dobro poslužiti.

USPON PIJETIZMA

Univerziteti su još uvijek bili sputavani starim uzorima mišljenja. Literatura je bila na umoru, a znanost sumnji ava. Umove seljaka je još uvijek mu io strah od vještica. Bio je raširen antisemitizam. Pod takvim okolnostima je ro en pijetizam. To je bio protest žive vjere protiv beživotne i nepopustljive ortodoksije. Kao i svaki duhovni revolucionarni pokret, on je imao svoje prete e i pionire. Himne Paula Gerhardta, djela narodne pobožnosti poput Arndtovog Pravo krš anstvo, slikovito i realisti no propovijedanje ljudi, kao što su Schupp i Grossgebauer, održalo je na životu duh izvorne luteranske pobožnosti. Me u velikih autora

PREGLED POVIJESTI CRKVE 206

Stephen Etches

crkvenih pjesama ovog razdoblja su bili Paul Gerhardt (luteranski), Joachim Neander (kalvinist) i Gerhardt Tersteegen (pietist). Kao reakcija protiv pietizma Schmolk i Neumeister su postali kapelani starijeg, konzervativnog luteranizma. Oni su protestirali protiv "muzi ke inovacije" pietista i moravaca. Kasnije je nastao izmak kongregacijnog pjevanja, zbog utjecaja pijetisti kog pokreta i sekularizacije. U ovu besperspektivnu situaciju je došao J.S. Bach. Spitta kaže da "je pijetizam dokinuo dobru crkvenu muziku, tako da Bach, kad je došao na scenu, imao je malo materijala na razpolaganju. Utjecaj velikih njema kih mistika je tako er bio zna ajan. Najodgovorniji za rast pijetizma je bio P.J. Spener (u 1705.). Godine 1675. je objavio Pia desideria (Pobožna žudnja), koja je napadala na postoje e zlo u crkvi. Baziraju i se na Luthera, on je pozivao na oživljavanje, obnovu osobne vjere. Godine 1694. je osnovan Univerzitet u Halleu, koji je postao središte novog pokreta. Kroz teološki fakultet su svake godine prošli mnogi studenti, a Univerzitet je tako er podu avao osnovama i službenike pruske države. Pod Frankeom, njegovim nastavlja em, Bibliji je vra eno središnej mjesto u pobožnosti i zapo eta su mnoga filantropska djela. Pijetisti su tako er bili pioniri u promicanju protestanskog misijskog rada, prvo u južnoj Indiji i Južnoj Americi. Bengel, poznati biblijski u enjak, je itavom pokretu dao mnogo više ravnoteže, kombiniraju i osje ajnost i mišljenje, individualno obra enje i odgovornost prema zajednici. je grof Von Zinzendorf. On je bio ovjek strogog emocijalnog temperamenta. Vjerovao je da je znak pravog krš anina jednostavna i djetinja vjera: Dovoljno je vjerovati u mo Isusove krvi i potpuno vjerovati u zasluge Božjeg Jagnjeta. U živim, esto erotskim slikama, on je opisivao odnos duše s Kristom. Zinzendorf dolazi iz aristokratske austrijske porodice. Preko svoje prabake dolazi u dodir sa pijetisti kim u enjem Frankea. Uvjerenja je, da krš anstvo može shvatiti samo u pojmovima drugarstva. Ali kako to živjeti? Prekretnica je nastupila godine 1722., kada je pružio azil progonjenoj Moravskoj bra i na svojim imanjima. Anabaptisti, karizmatici i druge sekte su na njegovim imanjima našle pribježište. No, uskoro je došlo do napetosti razli itih grupa. udo se pojavilo 17. augusta 1727., kada je za vrijeme jedne ve ernje proslave Gospodnje ve ere došlo do probu enja i oni su postali bra a ujedinjena u ljubavi Kristovoj. Ta se ljubav ovdje izlila na novi na in. Tako je zajednica u Herrnhutu, (ranije Hutberg), postala središtem nove dinami ke faze pijetisti kog pokreta. Razlikovno obilježje njihova života bila je kombinacija jakog osobnog iskustva s dubokim smislom za zajedni ko prijateljivanje. U Herrnhutu je važnost osobnog iskustva bila ja e naglašavana, ali su pretjeranosti bile kontrolirane disciplinom zajedni kog života. Vremenom su se razvili u odvojenu denominaciju – obnovljena Bratska crkva, ali Zinzendorf nije bio taj koji ju je pokušavao organizirati. Postepeno su bili obuzdavani i odve bujni tipovi emocionalnog maštanja. Herrnhut je igrao zna ajnu ulogu u ekspanziji misionarskog rada, otud su se organizirale misije

ZINZENDORF: Izuzetna osoba kasnije faze pijetizma

PREGLED POVIJESTI CRKVE 207

Stephen Etches

diljem itavog svijeta. Zinzendorf je bio nazvan najve im njema kim evangelikalcem nakon Luthera. Na žalost pijetizam nije držao Lutherovu istu doktrinu opravdanja, ali zbog naglaska na religijskom iskustvu, se vratio na predreformacijsku doktrinu augustinijanizma, gdje je zburkano opravdanje i pove enje. Odatle Wesleyovo u enje o drugom blagoslovu, koji omogu ava bezgrešno savršenstvo. Taj je pokret obnove stavljao glavne naglaske na obra enje i obnovljenje, kao i na borbu dobra i zla, koja je nakon toga slijedila u vjerniku. Postojalo je ovdje mnogo morbidnih introspekcija kao i odbacivanja ' teologije' : Kao objekti napada bili su izabrani dogmatski teolozi i racionalisti ki slobodni. Zinzendorf je rekao: Onaj koji želi shvatiti Boga svojim umom, postaje prije ili kasnije ateist. Velika je slabost pijetizma bila u tome što on nije davao intelektualne odgovore, nije imao nikakvu apologetiku, što je stvorio opasnu prazninu u krš anstvu, koju je ispunio racionalizam 19. stolje a. Pored svog religioznog utjecaja, pijetizam je imao i nacionalisti ko obilježje i, kao takav, daje poticaja novoj njema koj književnosti. Osu ivao je francusku kulturu i pomagao u prevladavanju klasnih razlika. Opirao se državnoj kontroli, te je na taj na in bio poticaj za individualizam i romanti ki pokret. Uz to, pijetizam je prekinuo protestantski religiozni zastoj me u državama te tako olakšao jedinstvo. Karakteristike pijetisti ke pobožnosti: 1) Teologija o krvi i stradanju (Kristovom) i zato se može usporediti s rimsko-katoli kim pijetizmom ovoga (baroknog) perioda s njenom intenzivnom preokupacijom figure raspetoga Krista; 2) Kutija obe anja – ide ka izdvojenju teksta iz konteksta Pisma; 3) Koncept o alternativnoj zajednici; 4) Važnost molitvenih sastanaka; 5) Vjerovali su, ponajprije, da Bog vodi kroz okolnosti, (np. kroz bacanje kocke, traženje znaka itd); 6) Briga za misije u inozemstvu.

MORAVSKA MISIJA: Pijetisti ki je pokret vodio prema zna ajnoj misionarskoj ekspanziji. Prve misije, u po etku 18. stolje a, su bile usmjerene na britanske kolonije, Indijance i crnce u Sjevernoj Americi i Karibima. Nekako u isto vrijeme (1705.), pijetisti su u Halleu osnovali Dansko-Hallsku misiju, što je bio odgovor na jedan apel danskog kralja. Dva misionara su došla u Indiju, ali su naišli na suprotstavljanja sa sviju strana. Oni su se usredoto ili na podu avanje tamošnje djece, prevo enje Biblije na lokalne jezike, propovijedanje Evan elja osobnog obra enja i obu avanje lokalnog klera. Sve je to kasnije postalo zaštitni znak evangelikalnih protestantskih misija. Godine 1714. je u Kopenhagenu bila osnovana Viša misionarska škola. To je misionarima jam ilo službeno dansko odobrenje i potporu u udaljenim krajevima. Misionarska kolonija je zapo ela na Grenlandu godine 1722. Drugi misionari su otišli prema državama zapadne Indije. Oko 1800. Halle je obu io oko 60 ljudi za DanskoHalleovski poduhvat. Englezi su se tako er uklju ili kada je Boehme nagovorio SPCK (Society for the Propagation of Christian Knowledge) da podrži misionare Dansko-Hallea u podru jima koja oni drže. Tako su u tim podru jima
PREGLED POVIJESTI CRKVE 208

Stephen Etches

pijetisti ki misionari držali službu britanskim trupama. Najzna ajniji je dio tog pokreta bio red moravijanaca. Oko 1740. su moravijanci dosegli Djevi anske otoke, Grenland, Surinam, Zlatnu obalu, Sjevernu Ameriku i južnu Afriku. U 18. stolje u je stotine njihovih misionara bilo poslano na rad. Wesleyev susret s njima je preoblikovao njegovu službu. U engleskim i ameri kim je kolonijama probu enje oblikovalo misionarski poduhvat: Godine 1741. je škotski SPCK poslao Hortona i Brainerda da rade me u ameri kim Indijancima. Brainerdovi dnevnici i uspomene su kasnije inspirirali takve misionare kao William Careya i Henry Martyna. Moravski su misionari služili kao uzor misionarskom napretku u 19. stolje u. Moravski su misionari, prije svih velikih misionarskih interesa, bili u Americi koncentrirani uglavnom na nepovoljne okolnosti u kojima su se nalazili Crveni Indijanci. Naseljenici (Pilgrim Fathers) i njihovi neposredni nastavlja i, imaju te Indijance na svojim srcima. Oliver Cromwell je tako er bio zainteresiran da oni postanu prvi pogani koji e postati britanski podanici. Gustav Adolf je 1555. poslao misiju u Laponiji. Calvin se nadao da e uspjeti zapo eti evan eoski rad u Brazilu. Godine 1620. je kralj Danske gonio svoje kapelane na propovijedanje Evan elje Hinduistima. Hans Egede, norveški propovjednik, je otišao Eskimima.

WESLEY, METODIZAM I EVAN EOSKA OBNOVA
Engleska je crkva za vrijeme vlasti hanoverske dinastije, (od 1714. godine), imala mnogo slabosti: Nije se uspjela pobrinuti za adekvatno obavljanje dušobrižni kih dužnosti, njen župni sistem je bio krut, a nije se ni proširivala na nove gradove. Na ovu situaciju Bog je odgovorio pošalujuci´ veliku obnovu. Svakako treba uzeti u obzir, što metodizam je bio samo dio ve e evan eoske obnove. Osim metodizma bio je tako er moravska misija pod vodstvom Inghama i Cennika, kalvinisti ka misija u kojoj je Whitefield igrao važnu ulogu, a kona no posebna obnova unutar anglikanske crkve. ' Sveti Klub' su osnovali John i Charles Wesley u Oxfordu i nekoliko drugih koji su se ujedinili po principu ' budi dobar i ini dobro' . Ve ina, ako ne i svi, bili su u potpunom neznanju puta spasenja – vjere u pomirni ko djelo Kristovo. John je bio akademik do tridesete godine – predava na Oxfordskom univerzitetu i zare en u anglikanskoj crkvi. Godine 1734. krenuo je prema novoosnovanoj ameri koj koloniji u Georgiji, u namjeri da se angažira u misioniranju Indijanaca. Na svom povratku je došao u kontakt s moravskim misionarima – kontakt koji ga je uvjerio da on nije bio stvarno nanovoro en. Postoji nejasnost što se ti e prilike svog preporoda. C˘ak nakon njegove iskustva u moravskoj misiji u Londonu, još uvijek nije imao sigurnost spasenja. John je bio po temperamentu vrlo emocionalan, a moravci, kojih je konsultirao, su bili vrlo subjektivni u svojoj doktrini, koja je bila u biti predreformacijska: nisu držali cvˇrsto doktrinu o opravdanju po vjeri. Osim toga od njih je Wesley dobio doktrinu o bezgrešnom savršenstvu koje navodno slijedi neka subjektivna iskustva. Wesley, traže i o ajno sigurnost spasenja, je posjetio Zinzendorfovu

PREGLED POVIJESTI CRKVE 209

Stephen Etches

zajednicu u Herrnhutu (Njema ka), ali bez rezultata. Na kraju je došao do zaklju ka da je našao sigurnost, kad je vidio pozitivne rezultate u propovijedanju. Po eo je propovijedati, ali kako su mu mnoge crkve zatvarale vrata, morao je to esto initi pod vedrim nebom. Poduzimao je duga putovanja diljem Engleske, o emu je bilježio u svom dnevniku, koji je kasnio postao slavan. On se posebno koncentrirao na gradove i industrijske centre, a naro ito London i Bristol. Tisu e ljudi su se obra ale. Ali je Wesley postao poznat uglavnom po vrstoj organizaciji, koju je ostavljao iza sebe, od ega je metodizam i dobio svoje ime. Obra eni koje je Wesley ostavljao za sobom, bili su svi opomenuti na tjedne ili dva puta u tjednu, susrete s drugim obra enicima, kako bi se me usobno karali, podu avali i opominjali. Sastajali su se u grupama od po dvanaest. Grupe su bile nazivane ' razredi' . Svaki razred je imao vo u koji je nadgledavao rad i skupljao ' razredni novac' . Prvi je takav razred osnovan godine 1742. u Bristolu. Bila su osnivana i susjedna društva u okruzima ili vijencima. Tom slijedu dodani su i tromjese ni susreti, nakon što je jedan kraj bio kompletiran. Nadzornik je nadgledavao svako okružje. Oni su imali veliki broj lai kih suradnika i dobru financijsku podršku. Život vjernika je bio podvrgnut disciplini do zadnjeg detalja: Svaki je lan morao zapisivati svoje pobjede i poraze, a njihov je na in života bio podvrgnut strogom ispitivanju. Napredak u odgovornosti zna io je pove anje discipline. Kazna za pogrešku je bila istjerivanje. Wesley je stalno posje ivao siromašne i ak za njih tražio priloge. On je energi no zahtijevao društvenu reformu. Mnogi su izjavili da je metodisti ka obnova spasila Englesku od revolucije, kakva se dogodila u Francuskoj. Za vrijeme Wesleyeva života, metodizam je ostao pokret unutar engleske crkve, ali je 1795., etiri godine nakon njegove smrti, došlo do raskida s crkvom. Mnogi su unutar crkve bili za Wesleya, ali je bilo i onih koji su bili protiv, poput biskupa Butlera koji je rekao: Gospodine, to pretendiranje na izuzetna otkrivenja i darove Svetog Duha, je grozna stvar – jako grozna stvar. Ali je zato biskup Loath rekao: Gospodine Wesley, ho u li ja mo i sjediti do Vaših nogu na drugom svijetu? ovjek po imenu Asbury je donio metodizam u SAD-u, gdje su superintendanti postali poznati kao biskupi. Metodisti su ostali vjerni engleskoj kruni za vrijeme ameri kog rata za nezavisnost. Tijekom 18. stolje a ono što je karakteriziralo debatu izme u kalvinista i arminijanaca bila je krajnja zloba. Toplady je nazivao Johna Wesleya “punoglavcem u bogoslovlju”, a Wesley je na to uzvratio nazivaju i Topladya “onim podmuklim mrziteljem sustava evan elja”. Ipak, metodizam je ostao religijom priprostih slojeva društva u Engleskoj i nije ostvario nikakav u inak na više slojeve. William Wilberforce, mladi lan Parlamenta, zahvaljivao je Bogu što nije postao ‘zatucani, prezreni metodist’. Zadatak evangeliziranja viših klasa je tako pao na evan eoski pokret unutar anglikanske crkve.

WHITEFIELD: George Whitefield se obratio tri

godine prije Wesleya, na Oxfordu. On je pionir propovijedanja pod vedrim nebom. U Bristolu se pri alo da ga je vozilo trinaest ludih ljudi. On je za razliku od Wesleya, bio kalvinist i bolji govornik. Bio je uklju en u

PREGLED POVIJESTI CRKVE 210

Stephen Etches

Škotsku obnovu. U Walesu je s Whitefieldom sura ivao Howel Harris. Tamo je propovijedanje bilo na velškom. Daniel Rowland je pomogao piscu crkvenih pjesama Williamu Williamsu. U Engleskoj je Isaac Watts napravio pravi prodor komponiranjem himni, pošto ih je pisao prema novozavjetnim sadržajima, osjetno zanemarenima u javnim službama, jer se su pjevali samo psalmi. Prodor je bio trostruk: 1) Psalmi su bili prepisani prema novozavjetnih konceptima. Npr., Psalm 72 je prepisan kao: Isus e kraljevati gdjegod e kružiti sunce… Tako je Watts kristianizirao psalme. 2) Želio je slobodu da parafrazira psalme. Ustvari on parafrazirao cijeli psaltir. 3) Želio da psalmi izražavaju misle i osje aje krš anskih pjeva a, a ne one starozavjetnog psalmista Godine 1736. Whitefield je posjetio Georgiju, gdje je osnovao jedno sirotište i angažirao se na mnogim propovjedni kim putovanjima. U Engleskoj ga je podržavala grofica Huntingdon, koja je sagradila više kapela za Whitefieldove obra enike. To je na kraju dovelo do odvojene denominacije nazvane Countess of Huntingdon's Connection. Wesleyev brat, Charles, je na po etku podupirao odvojenje John-a od Whitefielda, ali malo po malo Charles se približio Whitefiedovu teologiju i jednom prilikom je želio sura ivati s njom, ali Whitefield ga je savjetovao da ostaje kod Wesleya. Anglikanski evangelikalci su kasnije osnovali Clapham sektu, koja je izrasla iz istog pokreta. Ta je sekta vodila kampanju protiv ropstva (William Wilberforce). Uz to, oni su osnovali CMS (Church Missionary Society), BFBS (British and Foreign Bible Society) i Religiozno društvo za izdavanje traktata. Isti je pokret pokrenuo zna ajnu misionarsku aktivnost. CMS je bio pohvalno napomenut. BMS (Baptist Missionary Society), Baptisti ko misionarsko društvo je poslalo tako zna ajne ljude kao što su Carey, Henry Martyn, a iz SAD-a, Adoniram Judsona u Burmu. Manje poželjni elementi združeni s evangelikalcima tog vremena, bili su njihovo morbidno preokupiranje smr u. U svojoj reakciji protiv racionalizma, oni su dopustili nesputani odušak svojim emocijama. Prema teologiji nisu imali povjerenja i otrcanim frazama su opovrgavali razumne argumente. U njihovoj intenzivnoj preokupiranosti s individualnim spasenjem, bili su skloni minimalizirati zajedni ki život crkve. Nekako u isto vrijeme, sli na se obnova dogodila i u Americi. Po pitanju zajedni ke obnove, postojalo je mnogo kontakata izme u ta dva kontinenta. Izvorno, u Americi to nije bio jedan pokret ve više njih, koji su se pojavili u Northamptonu, Mass., gdje je propovijedanje Jonathana Edwardsa duboko uznemirilo itavu zajednicu. U New Jerseyu, Freylinghausenu su postignuti zna ajni rezultati, a isto tako je uspio i Gilbert Tennent u Pennsylvaniji. Te razli ite strane su se združile zahvaljuju i Georgeu Whitefieldu. Crkve bilježe fenomenalan rast. Prezbiterijanci i baptisti se brzo šire, isto tako i novi metodisti, koji postaju jedna od najve ih grupa u zemlji. Ranije neaktivni krš ani izlaze iz neutralnosti, poti u misioniranje Indijanaca (usp. David Brainerd). Primjetan je

PREGLED POVIJESTI CRKVE 211

Stephen Etches

rast grupa koje se suprotstavljaju ropstvu. Obnova tako er rezultira podjelama unutar denominacije izme u onih koji su za ropstvo i onih koji su protiv njega.

TEOLOGIJA U NJEMA KOJ u 19. st.
Za vrijeme ovog perioda, od svih europskih zemalja, samo u Njema koj su se teološke misli razvijale na veliko. Mjesto odakle se ono širilo na sve strane, bio je Berlin.

SCHLEIERMACHER (1763.-1834.) je radio u Berlinu. Možemo ga nazvati ocem moderne teologije. Njegov prilaz je bio radikalno nov. On je u inio hrabar pokušaj da religiju nakon prosvjetiteljstva i racionalizma vrati na onu poziciju, koju je ona ve imala u intelektualnom svijetu, ali je ine i to, krš anstvo još više razvodnio. Schleiermacher dolazi iz pijetisti ke tradicije. Imao je pijetisti ki uvid o potrebi za religijom osje aja i iskustvo do tako ekstremne mjere, da je religija postala ništa osim osje aja i iskustva. Sada se ona gleda kao studij otkrivenja u smislu religioznih iskustava pojedinca. U enje Biblije nije više smatrano mjerodavnim. Za njega je religija bila osje anje zavisnosti, dok je samo to osje anje Bogom dano (tj. intuicija). Tako ono leži u osnovi svih religija; ono po emu se krš anstvo razlikuje od ostalih je ideja otkupljenja. Osnovna Kristova stvar nije bilo ni njegovo u enje, ni ispunjenje proroštva, ni uda, ve njegova potpuna svjesnost Boga ' koja je bila istinita egzistencija Boga u Njemu' . On je jedno savršeno otkrivenje Boga u ljudskom rodu. Njegovo djelovanje kao spasitelja, sastoji se u tome da drugima pruža silu vlastite svjesnosti Boga. Grijeh je suprotnost toj svjesnosti ili stanje u kojem je svjesnost Boga u ovjeku nepotpuna. Biti spašen zna i biti iznešen iz uslova u kojima se svijest o Bogu zatamnjuje u uslove, gdje je ona jaka. Na ovom mjestu, Schleiermacher brka grijeh s posljedicama

PREGLED POVIJESTI CRKVE 212

Stephen Etches

grijeha. Ni nebo ni pakao nisu baš sami po sebi razumljivi. Besmrtnost je pod znakom upitnika. Za razliku od mnogih njema kih teologa, on je crkvenoj autonomiji i slobodi od državne kontrole pripisivao veliku važnost. On je postao osnovni izvor kasnije liberalne teologije. Schleiermacher je nastavio tamo gdje je Kant stao. Strogo odvajaju i religiju od teologije, izbavio je religiju od racionalnih napadaja skeptika, ali na uštrb sadržaja. Spasenje se sastoji od opetovanja religioznog iskustava Isusa u nama. Kombiniranje neadekvatnog pogleda na ljudsku grešnost, dovodi do nepotpunog shva anja djela Isusa Krista (došao je da nam pokaže primjer da bi u nama pobudio svijest za Boga), koja opet dovodi do niskog pogleda na njegovu osobu ( ovjek koji je bio savršen i bez grijeha) i što zapravo protje e kroz cijelu liberalnu teologiju.

KANT (1724.-1804.) napada same osnove racionalnih dokaza. Spoznaja je bazirana na pojavama (fenomena) koje zapažamo, a ne na stvarima po sebi, tako da ovjek ne može imati racionalnu metafiziku ili racionalnu teologiju. Upravo zbog toga tradicionalni dokazi o Božjem postojanju nisu valjani. Ono što je zapravo rekao je, da ovjek ne može biti siguran u ono što vidi. Samo uro ene ideje su pouzdan vodi . Najjasnija uro ena ideja je ona o osje aju bezuvjetne moralne obveze. Vjera u Boga, slobodu i besmrtnost imaju smisla samo kada su pretpostavljeni. Kant je naglašavao moralnu svijest, dok je Schleiermacher naglašavao religioznu svijest. HEGEL (1770.-1831.) prikazuje rekonstrukciju teologije koja je bazirana na jednom potpuno razli itom planu. On je tako er bio idealista, ali je odbacivao Kantov stav spram realnosti. Ako su stvari po sebi nespoznatljive, mi dakle uop e nemamo sredstva da ih spoznamo. Ipak, sve je spoznatljivo ovje jim duhom, pošto univerzum može biti prikazan u terminima izra enima iz jednog racionalnog principa (Apsolutne ideje). Priroda i historija su razvojni procesi kroz koje se realizira sam duh. On postaje samosvjestan samo u ovjeku. Racionalni duh, kako bi se mogao razvijati, prolazi kroz me udjelovanja proturje nosti, da bi na kraju završio pomirenjem suprotnosti. Samo filozofi mogu razumjeti tu ' misteriju'– religija istu stvar, koju filozofi spoznaju samo prikazuje, ali pojednostavljeno i u slikovnoj formi, kako bi to bilo razumljivo za mase. Hegel je konstruirao takvu filozofiju za koju je tvrdio, da sadrži supstanciju sve ranije filozofije. On je krš ansku doktrinu vidio kao figurativan izraz njegove filozofije. Iz ovog rezimea njegove filozofije, možemo otkriti sljede e to ke: 1) Hegel je bio panteist. Ustvari, njegova filozofija je pravo probu enje aristotelizma. Opasnost ovog gledišta za teologiju je ta, da na kraju završavamo dualizmom; dobro i zlo su oduvijek postojali i oboje su samo dvije strane jednog nov i a. Ovo je isti gnosticizam i suprotstavlja se biblijskom gledištu koje gleda na zlo kao na abnormalnog uljeza u ovome svijetu, ija je sudbina da na kraju bude uništeno. Ovaj utjecaj se može otkriti u teologiji Karla Bartha;

PREGLED POVIJESTI CRKVE 213

Stephen Etches

2) Njegova filozofija svodi Boga na jednu bezli nu silu. To nije Bog Biblije. Ovo je pridonijelo u vrš enju Luterana u njihovom kristomonizmu: Samo u Kristu je Bog otkrio Sebe. Pod utjecajem hegelijanizma, vremenom, na Krista se po elo gledati kao na suvereni primjer manifestacije božanskog duha u ovjeku. Prirodna teologija je bila predata filozofima; 3) Njegova ideja dijalektike dopušta mu izmirenje teološke suprotnosti. Za njega ne postoji koncept ispravnog i pogrešnog, ve samo djelomi nog ili nekompletnog, jer je svaki razvoj u povijesti samo faza u napredovanju dijalektike prema savršenoj sintezi. Na primjer, ovjek može biti i spašen i proklet. Ovo objašnjava univerzalizam Karla Bartha. To tako er ohrabruje evolucionarno gledište na Pismo, koje je bazirano na konfliktu i izmirenju suprotnosti, na primjer vjera i djela. Ovo je bila baza za mnogu literarnu kritiku Biblije. Hegel je zaista imao dobar obraz re i, da je krš anstvo ništa manje nego pojednostavljena verzija njegove vlastite filozofije. Na nesre u, mnogi ljudi su vjerovali njemu, jer su u njegovoj filozofiji vidjeli pošten ljudski izlaz iz dileme racionalne kritike stihova o natprirodnom u Bibliji. Drugim rije ima, teološki aspekt Hegelove filozofije je bio ipak drugi obrambeni mehanizam oblikovan tako, da osujeti uspon plime racionalizma. Ovo ozna ava daljnje povla enje od Biblijske objave. Karl Marks je bio jedan od onih, koji je gledao kroz ovakav izgovor. Ve ina teoloških kriti ara zbog toga pristupaju Bibliji kao uvjereni hegelijanci i onda pokušavaju prona i uzor, koji bi pristajao ovim zamislima. Drugim rije ima, mnogo teologije 19. st. jeste hegelijansko itanje Biblije. Hegel je imao ogroman utjecaj na 19. st. On je filozofapologeti ar za pokret romantizma u literaturi i za kasniju teoriju evolucije. Ustvari, sumnjivo je, bi li Darwin mogao imati uspjeha kao što je imao, da nije bilo Hegelove filozofije o preduslovljenom ljudskom umu da misli na evolucionisti ki na in. Hegelovi su se sljedbenici nakon njegove smrti podijelili na: a) Desno krilo, koje je smatralo da je on prvak krš anske ortodokoksije; b) Lijevo krilo, iji je tipi an predstavnik Feuerbach, koje se razriješilo od bilo kakvog religioznog zna enja u Hegelovom nauku i okrenulo se pravo ateizmu; c) Na one, koji su bili izme u.

Katolicizam u Njema koj

Katolicizam je, nekako u to vrijeme, bio na samom dnu, ali je pod utjecajem romanti kog pokreta došlo do obnove sa sjedištem u Tübingenu, pod Dreyom i Mohlerom. Oni su odlu ili pokazati kako se vjera niti najmanje ne treba bojati povijesnog kriticizma, kao ni filozofskih rasprava. Smatrali su da je katolicizam jedna dobro strukturirana cjelina, za koju je protestantizam samo jednostrano iskrivljenje. Postavili su u pitanje sve eni ki celibat, privatne mise, euharistiju pod jednim vidom i latinsku liturgiju.

STRAUSS I BAUR: Dvojica najgorljivijih Hegelovih sljedbenika su bili D.F. Strauss (1808.-74.) i F.C. Baur (1822.-89.).

PREGLED POVIJESTI CRKVE 214

Stephen Etches

Protiv njihovog u itelja oštro je reagirao Albert Ritschl. Strauss je godine 1835. izdao knjigu Isusov život. On u toj knjizi krš anstvo interpretira hegelijanskim terminima. Krist stoji na mjestu jedne ideje, naime, ideje ispunjenja povijesti – kona nog pomirenja svih ranijih suprotnosti. Isusov život je mit, tj. konkretizacija u ukrašavanju koju je izvela krš anska zajednica, onih ideja koje je Isus iznosio za vrijeme svoga života. Na taj na in je Strauss želio izbje i polemike izme u konzervativaca i liberalaca s obzirom na povijesnost izvještaja iz evan elja. To je još jedan primjer koji pokazuje daljnje povla enje pred plimom destruktivnog povijesnog kriticizma. Isus je bio obi an ovjek koji je povjerovao da je Mesija i koji je ostavio tako velik utisak na svoje sljedbenike da ga je njihova mitotvorna imaginacija preoblikovala u božanskog natprirodnog Krista. Strauss nije objasnio na osnovu ega je on tako uvjeren da Isus nije bio Mesija. Baur je pokazao da je Strauss kritizirao samo onu povijest, koju iznosi evan elje, bez da je izveo ijednu pravu kritiku samog evan elja. On se stoga dao na posao da otkrije kako se NZ pojavio i kako je bio sastavljen. Njegova hegelijanska dijalektika mu je omogu ila vidjeti, kako je ono nastalo kao produkt sukoba izme u judaizanata i univerzalista. To se dade vidjeti iz antiteza koje se javljaju u Gala anima, Rimljanima, I. i II. Korin anima – milost + zakon, vjera + djela i duh + slovo zakona. Pavle je Isusa razumio bolje nego prvotni u enici. On je shvatio da je Isus bio univerzalist, ali je, kako bi postigao da njegove ideje budu prihva ene, bio prinu en govoriti da je Isus bio Mesija, kojemu su se Židovi nadali. Što su tekstovi bili napisani ranije, to ja e dokumentiraju postojanje gornjeg sukoba. Prije godine 150., rana crkva nikako nije uspjela dosegnuti kona nu sintezu, koja je ujedno bila i pavlovska (univerzalna) i petrovska (novi zakon, novo sve enstvo, novi ritual). Vrhunac sinteze doseže etvrto evan elje, gdje je Isus izjedna en s Logosom gr ke filozofije. I Strauss i Baur krš anstvo ne vide kao rezultat posebnih konkretnih doga aja, ve kao dio jednog idealnog, evolucionarnog procesa, i njihovo korištenje povijesnih podataka uvijek je u funkciji njihovih filozofskih pretpostavki. Oni su krš anstvo obrnuli u mit (tj. zbir istinitih ideja, samo izraženih slikovitim jezikom), dakle, u inili su isto ono što su i Grci stalno nastojali u prvom stolje u crkvene povijesti.

RITSCHL (1822.-89.) je vrlo oštro reagirao protiv takvih pogleda. On je bio sin biskupa Luteranske crkve. Smatrao je Schleiermacherov pristup previše subjektivim pa se okrenuo Kristu historije. Vjerovao je da su o evi Prve crkve izopa ili krš anstvo time, što su u njega uveli gr ku filozofiju i tako pretvorili Boga Biblije u apsolutnog filozofa, a Isusa evan elja u Vje nu Rije gr kog platonizma. Vidio je da po etak teologije nije vrsta gr ke spekulacije, ve Božji zahvat u priznanju oproštenja grijeha kroz Isusa Krista. No Ritschl je stalno nijekao doktrinu izvornog grijeha i tvrdio da je mogu e živjeti bezgrešnim životom. Smatrao je da ne postoji Božji gnjev protiv grijeha; izmirenje, koje je Isus Krist donio, bitna je promjena u našem odnosu prema Bogu, a ne obratno. Njegovi su pogledi bili sljede i: a) Inzistirao je na odvajanju teologije od filozofije. Filozofija, naime, božansko otkrivenje na silu utiskuje u
PREGLED POVIJESTI CRKVE 215 Stephen Etches

kalupe krš anstvu stranih intelektualnih sistema. On je prihvatio Kantov prikaz realnosti, ali je smatrao da stvari po sebi mogu biti spoznate, i to kroz njihovo djelovanje na nas i našeg odgovora na to djelovanje (usp. egzistencijalizam). Bog se otkriva svojim osobnim utjecajem na ovjeka (usp. Božja djela). Krš anstvo nije stvar intelektualnog pristanka uz dobre argumente, ve odgovor osobe osobi, u kojem volja igra ve u ulogu od intelekta. Izgledalo je kao da krš anstvo time dobiva mnogo žu eno mjesto (kao Bog procijepa) u jednom dobu, kada se inilo da je diskreditirano filozofskom kritikom i znanstvenim otkri ima; b) Krš anstvo je nešto poput vrijednosnih sudova. Vrijednosni sudovi se stvaraju u susretu s predmetima koji u nama bude osje anje zadovoljstva ili boli, zadovoljenosti ili razo aranja. To je vrsta opisa do kojeg dolazimo kroz Bibliju; c) Isus historije. Krš anstvo ništa ne duguje niti jednoj drugoj religiji ili filozofiji. U novozavjetne izvještaje možemo vjerovati (oni su vjerodostojni), iako nisu izraženi znanstvenim jezikom. Na isti je na in za Ritschla i vjera u Krista vrijednosni sud, a ne jedan rezultat prou avanja povijesti. Za svakog vjernika, povijesne injenice postaju Božje otkrivenje utoliko ukoliko se Isus u njima pojavljuje za njega, te ga osposobljuju dijeliti božansko gospodstvo nad svijetom. To je sli no Barthovom pogledu na inspiraciju Svetog Pisma, gdje on brka inspiraciju i iluminaciju; d) Ritschl zapravo nije vjerovao u božanstvo Krista; za njega je ono bilo Njegova savršena ljudskost (bio je Bog u smislu posjedovanja savršenog znanja o Bogu i bio je povezan s Njim u moralnoj poslušnosti). Nije bio spreman govoriti o preegzistenciji Krista, a Njegovo neprestano djelovanje danas, shvatio je uglavnom kao Njegov posthumni utjecaj; e) Zanimao ga je termin ' kraljevstvo Božje' , ali ga je tuma io kao moralno ujedinjenje ljudskog roda posredstvom ljubavi. Njegova slaba doktrina o grijehu, dovela ga je vjerovanju da se ljudski rod postepeno razvija savršenstvu. Smatrao je da je glavni zadatak crkve promjena društva; socijalno evan elje. Sve to je samo još jedan pokušaj da se krš anstvo opiše terminima, koji e zaobi i trvenje s prirodnim znanostima. Ritschlov pogled ima, gledano doktrinalno, slabih to aka: a) Njegovo shva anje Krista je stvarno identi no onom koje je imao Pavle iz Samosate (dinami ki monarhijanizam) – jedna neosobna mo , Bog, je bila krajnje djelatna u ovjeku Isusu. Isus postaje za nas Bog svojim djelom, koje je inspirirano od Boga; b) Njegov pogled na grijeh je nedostatan – on grijeh vidi kao osje aj odvojenja od Boga (vi eno s naše strane). Božji stav se nikada ne mijenja bez obzira na naše ponašanje; c) Njegovo shva anje oproštenja prirodno slijedi iz gornjega. Isusova smrt nije pomirbena žrtva za naše grijehe – njena vrijednost leži u njenoj mo i bu enja vrste ljubavi u Božju ljubav, i koja na taj na in privodi kraju otu enje od Boga s moje strane. Ovdje Ritschl govori o reakciji ili našim osje ajima prema jednom doga aju (tj. rezultat), a ne o objektivnoj grešnosti ili objektivnom oprostu, (ta vrsta znanja je od nas sakrivena).

PREGLED POVIJESTI CRKVE 216

Stephen Etches

KIERKEGAARD (1814.-55.): Druga osoba koja je vrlo oštro reagirala na Hegela je Kierkegaard. Hegelijanizirano krš anstvo, kako ga je on vidio, ušan enog u Danskoj, je bila jalova sila lišena svih osobnih kategorija i živosti. On je posebno zamjerao njegovoj definiciji grijeha kao jednog vremenitog nesavršenstva, neizbježnog u razvojnom procesu. Prema Kierkegaardu, ne postoji intelektualni dokaz krš anstva. Npr. nemogu e je intelektom pojmiti injenicu utjelovljenja. To je kontradikcija koja može biti prihva ena samo ' skokom vjere' . Sa svojim naglascima na kontradikcijama, on je vrlo blizak Pascalu, ali kod njega nedostaje apologetski elemenat. On je bio zainteresiran za odbacivanje sviju potpornja, koji ovjeka drže u uspravnom položaju, tako da mu ne preostaje ništa drugo do pouzdanja samo u Boga. Naglašavao je slobodu i ugled pojedinca u reakciji spram Hegelovog sistema, gdje se ovjek pojavljuje kao zup i u stroju ili broj crkvenog sjedala. Kierkegaard se može nazvati ocem i krš anskog i sekularnog egzistencijalizma. Postao je jedan od najve ih filozofskih utjecaja 20.-toga stolje a. Njegove glavne ideje su sljede e: Izme u Svetoga Boga i grešnog ovjeka postoji beskona na provalija; Bog je ' apsolutno Nepoznat' . Ovu provaliju može premostiti samo sam Bog, utjelovljen u Isusu Kristu. Ali ovo je još stalno bilo prikriveno otkrivenje, shvatljivo za one koji su imali vjeru. Puko povijesno znanje o Isusu od male je koristi; bitna stvar je, susresti Ga osobno. A ovo se može doživjeti samo skokom vjere, a taj skok je skok u neizvjesnost. Kierkegaard je utjecao na Bartha koji je prihvatio ideju o ' prikrivenom'otkrivenju i božanskom inkognitu. Njegove ideje su se pokazale srodnima s idejama onih, kao Bultmann npr., koji su bili naro ito skepti ni o našim sposobnostima spoznaje povijesne osobe Isusa. Iako Kierkegaard nije imao poteško e s prihva anjem zapisa evan elja, ostali, koji su prihvatili njegovo gledište, su trpjeli od liberalne zbrke. U mnogim slu ajevima, Kierkegaardovi pogledi su bili zdrava i ispravna reakcija na mrtvu ortodoksiju luteranske crkve, ali ako se njegove ideje uzmu kao dogma, mogu povesti u zabludu. Istina je da postoji beskona na provalije izme u Svetoga Boga i grešnog ovjeka, ali moramo imati uvijek na umu da je ovu provaliju premostio Isus Krist u povijesnim i objektivnim prilikama. Tako er moramo biti svjesni toga da ovjek još uvijek odražava sliku Božju, iako je ova slika iskrivljena grijehom. Kierkegaard kao da želi naglasiti injenicu da je ovjek grešan zbog toga, što je stvoren i ograni en. Istina je da puko povijesno znanje o Isusu ne garantira vjeru, ali vjera se svakako zasniva i na povijesnoj osobi (što je u inio u povijesti = križ i uskrsnu e) i na osobi koja danas živi. Povijesni aspekt ne možemo zapostaviti.
Je li postojalo išta pozitivnoga u doga anjima Njema ke 19.-tog stolje a? Postojao je npr. E.W. Hengstenberg, profesor teologije u Berlinu od 1828.-69., koji je vrlo vješto izbjegavao pogubni utjecaj racionalizma, a pisao je i vrlo bistre komentare i druge teološke knjige. Drugi teolog, J.F.K. Keil je došao pod njegov utjecaj, a pisao je i dobre komentare na knjige iz SZ.

Evan eoski protestanti u Njema koj

PREGLED POVIJESTI CRKVE 217

Stephen Etches

U 19. stolje u se tako er vidio za etak baptisti kog pokreta u Njema koj, zahvaljuju i Onckenu. Iako proizlazi iz mrtve luteranske tradicije, na evangelikalnu vjeru dolazi nakon kontakata s krš anima u Škotskoj. Kao promijenjeni ovjek, vra a se u Hamburg, gdje postaje propovjednikom evan elja. Baptista postaje pod utjecajem Haldanea i godine 1867. izgra uje prvu baptisti ku kapelu u Hamburgu, usprkos mnogim suprotstavljanjima gradskih vlasti. Kroz njega je evan elje zadobilo u Njema koj novi život. Bilo je tako er mnogo protivljenja, uglavnom od strane luteranske crkve, naro ito oko dvije stvari: Krštenje djece i pla anje crkvenih taksi. Prvu baptisti ku crkvu osnovali su misionari iz SAD-a. Ali javnost i država bili su protiv takvih sekti; smatrali su ih poput opasnih komunista, poligamista i po initelja mra nih ina. Njihovi kolporteri izlagali su se opasnosti pla anja nov ane globe ili zatvoru. Ustvari, sve do vremena revolucije 1848.g., nisu stekli državno priznanje. Baptisti ka se vjera širila prema isto noj Evropi, uglavnom preko njema kih manjina, koje su ve bile tamo, i kroz rad Britanskog i inozemnoga biblijskoga društva (BFBS), iji su predstavnici bili tada pravi evangelizatori. Nijemci, koji su prihvatili vjeru, širili su je dalje prema narodima s kojima su dolazili u dodir. Kona no, kada su Nijemci morali oti i, uglavnom na kraju II. Svjetskog rata, nacionalne baptisti ke crkve su bile primorane stati na svoje vlastite noge. U Rumunjskoj i Rusiji je napredak bio vrlo brz, dok je u Ma arskoj i Jugoslaviji bio mnogo sporiji, zbog starih njema kih nacionalisti kih neprijateljstava.

CRKVA U ENGLESKOJ u 19. st.
Za vrijeme ovog perioda, zbio se ve i broj važnih doga aja: a) Rast evangelikaca unutar anglikanske crkve; b) Rast visokocrkvene struje (High Church) unutar anglikanske crkve; c) Rast liberalizma; d) Rast krš anskog socijalizma; e) Rasprave znanosti i vjere; f) Rast novih neovisnih evan eoskih pokreta. EVANGELIKALCI: Prvo ime koje se dovodi u vezu s evan eoskim krš anima tog vremena je Charles Simeon (1759.-1836.), iji je utjecaj zra io iz Cambridgea. Oni su bili konzervativni i disciplinirani, svjesni svoje odgovornosti pred Bogom za korištenje svojih darova i vremena. Posvetili su se dobrim djelima i plemenitim idealima, a iznad svega ukidanju trgovine robljem. Evangelikalci su bili tako er odgovorni za osnivanje razli itih društava: npr. Britansko biblijsko društvo.

HIGH CHURCH: Godine 1830. liberalci su došli do mo i i upuštaju se u program reforme. Oni su reprezentirali mo srednje klase. Kada je naredna konzervativna vlast došla do mo i, godine 1835.-6., napravljene su preporuke za reformu anglikanske crkve. Oxfordski pokret se javio kao protest protiv reforme Svete crkve od strane bezbožnih pogana. Vo e pokreta su bili John Keble, Newman i

PREGLED POVIJESTI CRKVE 218

Stephen Etches

Froude. Nazivali su ih i traktarijevcima, pošto su pisali serije traktata – ti su traktati bili upu eni obrazovanijim ljudima, a bavili su se pojedinim lancima vjere. Oni su pokušali ponovno potvrditi misteriju i dostojanstvo crkve. Ipak, do 1845., pokret se uop e nije bavio na inima dosezanja siromašnijih slojeva društva. Godine 1845. ih je napustio Newman, koji je pristupio rimokatoli koj crkvi; to je bio kraj pokreta.

LIBERALIZAM: Sjeme sumnje koje su posijali racionalisti 17. stolje a i koje su njegovali skeptici i deisti 18. stolje a, rascvjetalo se u 19. stolje u. itav krš anski pogon je stavljen u pitanje. Znanost, filozofija i povijest, sve su bile pozvane pokazati da se krš anska vjera ne može više održati. Krš anska je vjera bila kritizirana iz tri smjera: Iz smjera znanosti u obliku teorije evolucije, filozofije u obliku druga ijeg pogleda na svijet, koji ini vjerovanje u Boga zastarjelim, i iz smjera povijesti na na in biblijskog kriticizma. Ako se pokaže da je istina Biblije sumnjiva, tada ne e više ostati ništa na emu bi krš anska vjera mogla stajati. To, 19. stolje e, ozna ava sve ve a erozija vjere liberalizmom, koji se širio iz Njema ke. Coleridge i Maurice su bila dva zna ajna prethodnika. Godine 1860. je bio izdan zbornik pod naslovom Eseji i prikazi, u kojem je bilo sedam priloga (Temple, Williams, Baden-Powell, Wilson itd.). Ti su eseji služili uvo enju njema ke kriti ke škole u Englesku. Kriti ar je, koji je odmah uo io smjer iznesenih argumenata u zborniku, zahtijevao da se piscima više ne dopusti ostanak u crkvi, s kojom se o ito ne slažu. Kasnije su, godine 1866., Westcott, Lightfoot i Hort pokušali braniti srednji put izme u Eseja i prikaza i tradicionalista. Ipak, nijedan od njih nije odgovorio na SZtni kriticizam, pošto su oni op enito bili NZ-tni stru njaci. Westcott nije dopuštao mišljenje da je odbacivanje proroštava i uda bez ikakvih konzekvenci za vjeru. Lightfoot je pak srušio teoriju Bauera i tübingenške škole, koja je ve inu novozavjetnih dokumenata datirala u drugo stolje e, pokazuju i da se podaci s jednakim pravom mogu interpretirati i na drugi na in. Hort je bio stru njak za tekstove i dokinuo je Textus receptus. Godine 1889. se pojavio dokumenat Lux Mundi (Svjetlo svijeta), koji je po prvi puta tragao za kombinacijom kriti kog i katoli kog pogleda, (ranije su katolici bili strogo na strani evangelikalaca u osu ivanju liberalaca). Lux Mundi je izdavala visokocrkvena grupa teologa Oxforda, na koju su utjecali T.H. Green i F.D. Maurice. Izdava je bio Charles Gore. Kasniji dokumenti, naslovljeni Foundations (Temelji), su se slijedili poslije 1912; izdava im je bio Streeter. KRŠ ANSKI SOCIJALIZAM: Maurice je bio povezan i s krš anskim socijalistima. Ve se duže govori da je pokret krš anskog socijalizma ro en iz artizma. artizam, (rani oblik sindikalaca) je kritizirao laisser faire devizu ekonomskog liberalizma (tj. neograni ena sloboda konkurencije i nemijašanje države u ekonomska pitanja), koja je bila i stav crkve; ona je, naime, tada držala da je sve što se zbiva u društvenom poretku, Božja volja. Krš anski socijalisti ki pokret (1848.-54.) je postao svjestan da Kristovo evan elje ima radni koj klasi engleskog naroda

PREGLED POVIJESTI CRKVE 219

Stephen Etches

re i nešto bolje od onoga, što je govorila državna crkva. Oni su nasuprot kapitalisti kom pojmu natjecanja govorili, da ovjek treba raditi s drugim, a ne protiv drugoga. Sastali su se sa artistima, i osnovali pokret koji je zajedni ki djelovao, kao institut radnih ljudi. Službena crkva nije prihvatila izazov, nije se uop e izjašnjavala. Pustila je da se pokret radni kih sindikata nezavisno razvija.

ZNANOST I VJERA: Evangelikalci u 19. stolje u nisu uspjeli dati adekvatne odgovore na liberalnu teologiju, a ni raspravi znanost/religija, posebno s obzirom na Darwinovu teoriju evolucije. Viktorijanska era se površinski prikazivala kao jedan pristojan religiozni sklad, no ispod površine je bila sumnji ava i nesigurna. Dosta je neobi no da su gotovo svi najutjecajniji u itelji tog doba bili ili nevjernici ili su ispovijedali vjeru, više ili manje udaljenu od konvencionalne krš anske ortodoksije. U enja ve ine smjerala su na kolebanje, ako ne i na razaranje tradicionalnoga krš anskog vjerovanja. Godine 1830. se pojavila knjiga iz geologije, koju su napisali Charles Lyell i Dean Buckland, i koja je dokazivala kako su nastajali geološki nizovi stijena i fosila, pokazuju i da je svijet mnogo stariji od prihva enog datuma za Edenski vrt. Nasuprot teoriji katastrofa, koju je postavio Cuvier, Lyell u djelu Principi geologije zastupa evolucijski princip u tuma enju prošlosti Zemlje i uvodi aktualizam kao osnovnu radnu metodu u sve geološke disipline. Aktualizam je u geologije shva anje po kojemu su u geološkoj prošlosti djelovale na Zemlju uglavnom iste sile koje i danas djeluju. Prema tome, po brzini današnjih procesa na Zemlju, mogu se rekonstruirati procesi u geološkoj prošlosti. Neki su teolozi po eli praviti kompromis govore i, da se dani u knjizi Postanka odnose na geološke periode, (u tim kategorijama se javlja teorija o ' razmaku' ). Godine 1844. je izdana knjiga Roberta Chambersa Temelji prirodne historije stvaranja. Ta je knjiga bila za etnikom aktualizma, (tj. teorija jednoli nosti geoloških procesa). Prema toj teoriji, stvaranje se nije moglo dogoditi onako kako je to opisano u Bibliji. Chambersa su znanstvenici vrlo lako pobili, i oko 1850. je vrlo malo poznatijih znanstvenika našlo koju dobru rije u prilog ideji evolucije. Godine 1859. je Darwin izdao svoju poznatu knjigu O podrijetlu vrsta posredstvom prirodne selekcije. Po prvi puta je jedno evolucionisti ko gledište bilo prezentirano masom relevantnih podataka, koji, kako se tvrdilo, kona no dokazuju to nost polazišta. Knjiga se dobro prodavala, ali ipak u samom po etku nije postojalo op e slaganje s Darwinom. Zapravo su ga mnogi znanstvenici osudili. List je na Darwinovu stranu obrnula jedna debata Thomasa Huxleya i biskupa Samuela Wilberforcea na Oksfordskom univerzitetu. Biskup uop e nije poznavao stvar o kojoj se raspravljalo, ve je samo pokazivao prezir prema Huxleyu. Naravno, Huxley je izašao kao pobjednik. Wilberforce je ušao u polemiku s pozicije jednog ekstremnog pogleda, koji uop e nema svoje osnove u Bibliji, a taj je da ne postoji evolucija unutar vrste, (to je teza koju je ranije predložio von Linné). Implikacije Darwinova pogleda su se uskoro pokazale i na mnogo em drugom: Time nije bilo napadnuto samo stvaranje, ve i pad, grijeh, otkupljenje i pomirenje. Ono što se tada nije dobro vidjelo bilo je to, da je Darwin prvo
PREGLED POVIJESTI CRKVE 220 Stephen Etches

odlu io što želi na i i nakon toga je svoje materijale prilagodio tome. Nije bilo krš anskih znanstvenika koji bi imali hrabrosti suprotstaviti mu se. U prošlosti je bilo ljudi kao Cuvier, Harvey, Pasteur koji su se suprotstavljali znanstvenicima, kao što su Lamark i Steno. Cuvier (1769.1832.), primjerice, vjerovao je da su vrste nepromjenljive pa se suprotstavio teoriji descendencije (evolucije), koju je tada u Francuskoj zastupao Lamarck. Da bi protuma io razlike me u organizmima razli itih geoloških razdoblja, iznio je teoriju katastrofa (kataklizma), po kojoj su prirodne katastrofe uništile sav živi svijet nekoga i bile po etak novoga geološkog razdoblja. U tom novom geološkom razdoblju, doselili su se organizmi iz nekog drugog podru ja koje nije bilo zahva eno katastrofom.

EVAN EOSKI POKRETI U ENGLESKOJ
Darby, koji je bio podžupnik u irskoj anglikanskoj crkvi, napustio crkvu u potrazi za mnogo jednostavnijim i iskrenijim tipom krš anstva. On i njemu sli ni su osje ali da evan eoski pokret nije otišao dovoljno daleko. Priklju ili su im se i neanglikanci. Postali su poznati kao Plymouthska bra a, pošto su upravo u Plymouthu bili posebno jaki. Naglašavali su: 1. Gospodnja ve era ima središnje mjesto kao jednostavna proslava, koja izražava sve enstvo svih vjernika (svatko može uzeti u eš a); 2. Istraživanje proroštva, (oni su izveli jednu od najsistemati nijih razrada te teme); strogi kalvinizam; revni evan elisti. Razvili su se u dvije glavne grupacije: Isklju ivih, to su izvorno bile skupine bez starješina, bez akona; oni su o ekivali Gospodnji neposredan dolazak. Drugi su bili Krš anska bra a, (slobodna bra a), koji su se razvili u regularnu nekonformisti ku grupu. Još na vrlo ranom stupnju su se razvile dvije kontraverze: 1. Kontraverza obzirom na duhovne darove izme u onih koji su vjerovali da svaki vjernik ima duhovni dar i onih koji su prednost davali karizmatskom pristupu. Karizmatici su bili odbijeni i napušteni; 2. Kontraverza obzirom na dispenzacionalizam, (naro ito na nauku o uze u crkve prije Velikih nevolja). Noble se nije slagao s ovom naukom i suprotstavio se Darby-u, ali oštra linija je pobijedila i Noble je bio ekskomuniciran! Zbog velikog utjecaja bratskog pokreta, dispenzacionalizam se brzo raširio na druge krugove.

BRATSKI POKRET je zapo eo u Irskoj, gdje je J. N.

VOJSKA SPASA: William Booth, osniva Vojske spasa, prvo je bio metodisti ki propovjednik, zare en 1858. Odvojio se 1865. godine i sa svojom ženom, otišao nezavisno održavati sastanke u šatoru u Whitechapelu. esto se govori o tome da je Vojska možda bila jedini krš anski pokret u 19. stolje u, koji je dosegao valnu duljinu masa. Samo su oni razumjeli principe masovne komunikacije i, posebno, tehnike religiozne reklame. Booth je u svom pokušaju postizavanja rezultata i dobijanja kontrole nad misijom, 1877. zastupao princip poslušnosti

PREGLED POVIJESTI CRKVE 221

Stephen Etches

autoritetu vlasti, što je sli ilo na ' vojni udar' . Nakon toga su se sve više razvijale vojne karakteristike: Uniforme, korpusi, tvr ave, asopis War Cry (Ratni poklik). Prvo, Vojska spasa je nastavila tradicionalni evangelizam pokreta obnove, dodaju i mu svoje vojno gledište. To je gledište tada hranilo apetite jednoga pove anoga nacionalnog šovinizma. Ali Boothovo prijateljivanje s J.B. Pattonom ga je dovelo do pove anog interesa za društvene probleme, kao i do izdavanja knjige U najtamnijoj Engleskoj i izlaz iz nje. Knjiga je proizvela raskol u Vojsci spasa. Jedna je grana vukla prema ve oj društvenoj angažiranosti, dok su mnogo konzervativniji oficiri gledali na to kao na skretanje od njihovog glavnog evangelisti kog zadatka.

osnovala svoju vlastitu vojsku spasa i ona se zvala Crkvena vojska. Strogo reagiranje državne crkve se moglo vidjeti u sljede im novinama. Iz Crkvenih novina, 12. januara 1883. itamo: "Jako nas je razo aralo kad smo primijetili da su neki ina e dobri ljudi u Westminsteru, vo eni gospodinom Carlisleom, propovjednikom koji je tamo tek godinu dana, a pod patronatom gospodina Nevillea Sherbrookea, zeta lorda Cairnsa, zapo eli ovo što su nazvali ' Crkvena vojska' . O ito je da su oni prisvojili mnoge metode gospodina Bootha i da su postigli ak više uspjeha u provociranju bogohule i nereda od same Vojske spasa. Mi se usrdno nadamo da više ne e biti onih koji e ih bodriti, i da, poput vojnika u baladi, ' ne e nikada, nikada marširati više' !" Za vrijeme njegove 38-mo godišnje službe u Londonu, podigao je kongregaciju od 6.000 koju je dodao crkvi, koja je brojala 14.692 lanova. Ustvari, 5 god. nakon njegovog po etka službe u Londonu, toliko ga je ljudi dolazilo slušati, da je morao sagraditi specijalnu crkvu, koja je mogla da primi toliko naroda. To je bila Metropolitan Tabernacle, koja je sazidana 1859. On je imao izuzetan dar kao propovjednik i izuzetno dobar dar služenja engleskim jezikom. Njegove propovijedi su bile tiskane i razaslate širom svijeta. Bio je uklju en u razli ite polemike. Iako je bio kalvinist, on je propovijedao protiv hiperkalvinizma i arminijanizma. Suprotstavio liberalnom u enju kod baptista. Podnio je ostavku baptisti kom savezu, pridružili su mu se i drugi pastori, ali nikada nije osnovao svoju samostalnu denominaciju.

CRKVENA VOJSKA: Kasnije je anglikanska crkva

SPURGEON je baptisti ki pastor holandskog porijekla.

RAZVOJ CRKVE U ŠKOTSKOJ
U Škotskoj su tri izvanredna crkvena ovjeka reagirala protiv kalvinisti ke strogosti toga doba i dali su ve i zna aj unutrašnjem životu vjernika. Erskine (1788.-1870.) nije mogao pomiriti kalvinisti ku predestinaciju s Božjom miloš u. On vjeruje da Bog želi staviti sve ljude u sinovski odnos sa Sobom. McLeod Campbell (1800.-1872.) je tako er prihvatio ideju univerzalnog iskupljenja. On rezonira ovako: Kako može ovjek osobno znati da ga Bog voli, ukoliko nije siguran da je Krist umro za sve ljude, (a ne samo za obadrane)? Zbog ovog je stava bio osu en i istjeran iz službe. Kasnije je

PREGLED POVIJESTI CRKVE 222

Stephen Etches

kritizirao ideju zamjene za kaznu. Prema njemu, zamjena za kaznu se sastoji u prenošenju poruke ovjeku, da ga Bog voli. Edward Irving (1792.-1834.) je po eo kao u enik Thomas-a Chalmers-a i potom bio utjecajniji od McLeod-a Campbell-a. Kao i on, došao je na doktrinu pokajanja koja je naglašavala, da je izmirenje došlo ne samo Kristovom smr u, nego utjelovljenjem op enito. Irving je postao zaslužan za razvoj u Campbellovoj crkvi i na drugim mjestima u Škotskoj. Tamo se tvrdilo da dar Duha manifestiran u primitivnoj apostolskoj crkvi iz prvog vijeka, nije nikad ni prestao postojati, ali da je ta manifestacija bila sprije ena samo zahvaljuju i krš anima bez vjere. I u Rowu i na drugim mjestima u Škotskoj, bilo je po etnika u govorenju jezika i o igledno udotvornih izlje enja, koja su poja ala masovni interes. Godine 1822. on se preselio u London, gdje su se pojavili sli ni fenomeni u njegovoj crkvi. Dolazilo je mnogo ljudi. Toliko je mnogo, da je prisiljen sagraditi novu specijalnu crkvu. U Škotskoj ga je njegova denominacija izbacila, ali njegova crkva u Londonu nije prihvatila njihovu odluku i po ela se razvijati u prvu Katoli ku apostolsku crkvu u Engleskoj. U po etku je mnogo ljudi dolazilo slušati Irvinga, ali postepeno, kako su novosti prestajale, ljudi je bilo manje. Nebalansirano u enje se uvuklo u njegove propovijedi, mnogi su postali otu eni njegovim stavom prema proro anstvu, eshatologiji, njegovim visokim stavom prema sakramentima i ohrabrenjima u govorenju jeziku za vrijeme javnih službi. Sljedbenici Irvinga su vjerovali da je pojavljivanje udotvornih znakova o iglednost da se približava kraj svijeta. Predmet Katoli ke apostolske crkve je bio pripremanje vjernika za blizak sud i za slavu, koja treba biti otkrivena. Godine 1832. apostoli su priznati, me utim Irving nije bio me u njima. Oni svi zajedno s prvotnih dvanaest apostola, trebali su zauzati 24 trona u Otkrivenju 4! Nasuprot indiferentnosti drugih krš anskih denominacija za priznanjem, Katoli ka apostolska crkva je razvila jedan razra en ritual uklju uju i realno prisustvo, svetu vodicu, itd. zajedno s karakteristi nim sakramentima pe ata, kojim je 144.000 lanova bilo obilježeno, kao što piše u Otkrivenju 7, da bi izbjegli velikim mukama. I pošto je 144.000 lanova bilo obilježeno pe atom, pokret je prestao postojati. Irving je napisao veliki broj knjiga. Zbog jedne od njih Ljudska priroda našega Gospoda, bio je pozvan pred londonske prezbiterijance i optužen da vjeruje u Kristovu ljudsku grešnu prirodu, (mada On nikad nije pao u grijeh). Premda je tvrdio da su njegove rije i pogrešno protuma ene, bio je ekskomuniciran i postao je putuju i propovjednik. Njegova ideja mora biti vi ena protiv pozadine njegovog vremena. Kao i visoka crkva, on je reagirao protiv strogosti tradicionalnog protestantizma. Izgleda tako er da je bio nadahnut, može se re i romantizmom u svom podvla enju iskustva, intuicije i odbacivanju kalvinisti ke strogosti, nekim višim i misti nijim na inom. Nema sumnje, bio je to pokret Duha, ali je uskoro postao isprepleten vjerovanjem u pokret romantizma i nekim aspektima liberalne teologije. Pokret se raširio na Evropu. Godine 1863. stariji apostoli iz Katoli ke apostolske crkve u Engleskoj, ekskomunicirali su

PREGLED POVIJESTI CRKVE 223

Stephen Etches

pokreta a, njema kog proroka, Heinrich-a Geyer-a, zbog priznavanje novih apostola, koji bi zamijenili umrle. Kao rezultat toga, Nova apostolska crkva je osnovana u Njema koj. Manje naglaska je dato ' drugom dolasku'i apostolski uspjeh je uspostavljen. Ovi novi apostoli su postavljeni od najve eg apostola koji je tvrdio da je on ' vidljivo utjelovljenje Krista na zemlji.' Irving je danas važan zato što su neki ljudi kasnije prisvojili neke njegove ideje. Vi en je od mnogih i kao prethodnica pentekostalnog pokreta; da se on uzme kao model i nekriti ki prihvati sve ono u što je vjerovao, bila bi to opasnost.

MISIJSKI POKRET
Misijski pokret je bio jedna od karakteristika crkvene scene 19. stolje a. Njegovi izvori, ipak, idu nazad do moravskih misija iz 18. stolje a. U Srednjem vijeku se rije ' misija' upotrebljavala eš e za Božje poslanje Sina u svijet, nego što se njome ukazivalo na ljudske zastupnike, koje je Bog odabrao za nastavak Svoje misije u svijetu. Misijskim društvima se krš anski svijet organizirao za zadatak obra anja svijeta. Mnogo je razloga zbog kojih protestantske crkve, koje su se pojavile iz reformacije u 16. stolje u, nisu uspjele misijski dosegnuti druge dijelove svijeta. Mnoge od njih su bile iste nacionalne ili teritorijalne crkve, koje su djelovale u zemljama bez pristupa u druge dijelove svijeta, (tj. one u to vrijeme nisu imale carstvo). Nisu posjedovale mehanizam za osnivanje misije izvan vlastite teritorije, a imali su mnogo toga za u initi i u vlastitoj ku i. Kada je protestantski misijski rad provizorno zapo eo u 17. stolje u, a mnogo ja e u narednim stolje ima, on je uglavnom bio produkt religijske obnove i potjecao je od oduševljenih pojedinaca, koji objektivno nisu bili sposobni nositi crkvene autoritete sobom. Same denominacije su bile odve trome i bez oduševljenja. Upravo su zbog toga pojedinci preuzeli akciju na svoju inicijativu, ostavljaju i za sobom posebno zanimljive strukture, koje e kasnije postati poznate kao ' misijska društva' . Ta su se, naime, oblikovala na isti na in kao i ona koja su vodila u trgova ki svijet za razvoj industrije i trgovine. Poprimila su oblik dragovoljnih društava, u kojima se jedan broj ljudi skupio oko jednog cilja, zatim udružio sredstva i zapo eo poslom. Tako je zbog pragmati kih razloga široki zadatak misije u svijetu bio preuzet, ne od strane crkava, ve od društava. Ona su imala tu prednost omogu avanja interdenominacionalnih nastojanja. U po etku su to bila denominacionalna misijska društva, ali su se ona kasnije organizirala po geografskim podru jima. Do tog razvoja dolazi sa studentskim dragovoljnim organizacijama, krajem 19. stolje a. Tako je prva prekomorska misija bila osnovana na kraju 18. stolje a po uzoru na evangelikalnu obnovu, ali tek 1820.-tih i 30-tih one postaju regularna karakteristika crkvenog života. Trgova ke organizacije i uprave su na njih gledale kao na opasne radikalce, koji su odgovorni za ustanak domorodaca i koji svojim djelovanjem upropaštavaju njihove trgova ke šanse, (takva je kritika bila posebno upu ivana baptisti kim

PREGLED POVIJESTI CRKVE 224

Stephen Etches

misionarima). Više od toga, gotovo su svi misionari bili protiv ropstva i prešutno su tražili njegovo svrgnu e, što je pak o ito išlo protiv tadašnjih komercijalnih interesa. Na koncu, svojim obrazovanje oni su stvarali domoroce s prosvjetljenom društvenom svijesti, koji su postajali avangarda pokreta za nezavisnost. Zbog svega toga nije ih pravilno nazivati agentima imperijalizma. Prakti na su razmišljanja odvela misionare prvo u Indiju, neka oto ja na Pacifiku, Sierra Leone, Zapadnu Indiju i rt Dobre nade. U Sierra Leoneu se dogodio proboj obra enja mnogih bivših robova, koji su kasnije otišli misionirati u svoju vlastitu zemlju. Kina je bila zatvorena, izuzev nekih mjesta, sve do sredine stolje a, a Japan još duže. Oko sredine stolje a, postalo je tako er o ito da u Indiji mnogo više krš ana dolazi iz hinduiske tradicije nego muslimanske i mnogo više njih su bivši pripadnici plemena nego nekog drugog oblika društva. Krajem stolje a je postalo jasno da su se u Africi i na Pacifiku dogodile najdramati nije promjene. Hinduizam i budizam nisu doživjeli slom; obje religije su se adaptirale na utjecaj Zapadne kulture. Islam je još uvijek bio potpuno otporan na krš anske misije. Najviše je krš ana dolazilo iz velikih plemenskih naroda, a u afri kim stepama je još slijedila trka sa Islamom. Kada je zapo eo protestantski pokret, prvi rimokatoli ki je bio uništen. Drugi su došli imitiraju i protestante. U to je vrijeme intelektualno središte bilo u Francuskoj, katoli koj zemlji najja e prekomorske sile. Formirani su novi misionarski redovi: Bijeli o evi, Zajednica Svetog Duha, Društvo Božanske Rije i. Poput protestanata, katoli ki šti enici su se identificirali s djelovanjem protiv ropstva. Na nesre u, suparništvo s protestantskim misijama je bilo oštro. Ako je crkva u 19. stolje u izgubila na doma em frontu sa stalnim otu ivanjem inteligencije i proletarijata, ona je ipak postavila zaštitne stupove oko misijskog polja. Postoji mnogo faktora koji su pogodovali tom širenju: a) Industrijska je revolucija pribavila sredstva za komunikaciju i transport. Ve ina misijskih nacija potje u iz industrijskih središta. Imale su tehni ko znanje kako što u initi i bile su najzainteresiranije za trgova ku i komercijalnu ekspanziju; b) Pax Britannica je omogu avala slobodno kretanje, a ponuda za eksploatiranjem netaknutnih teritorija je bila velika; c) Misije su od po etka bile uklju ene u promicanju obrazovanja i za taj trud su odmah dobile državnu potporu. ak je antiklerikalna francuska vlada podržavala misionarski bazirano obrazovanje kao sredstvo širenja francuske kulture; d) Uvo enje zapadne trgovine i zapadnih vrijednosti izbacilo je staro plemensko društvo iz ravnoteže, i tako ga u inilo mnogo otvorenijim za evan elje; e) Uzastopni pokreti obnove u crkvi kod ku e, davali su duhovni zamah propovijedanju evan elja izgubljenima. Rimokatolici su opet, sa svoje strane, imali jednu, po definiciji, nepogrešivu crkvu iza sebe, koja im je dala novi zamah i gorljivost; f) Protestantske misije su u 19. stolje u esto bile rezultat pojedina ne inicijative i nisu bile kontrolirane ni od države, a niti od crkve. One su tako bile mnogo pokretljivije i adaptibilnije.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 225

Stephen Etches

Ipak, postojale su i greške koje su misiju kasnije (u 20. stolje u) skupo koštale: a) Domoroci su u njima vidjeli agente zapadne kulture, ma koliko je sami misionari uporno negirali; b) Za Krista su pridobijani uglavnom siromašni i izop eni (posebno u Indiji), a ne vladaju a klasa i plemenske vo e; c) Misionari su imali mnogo revnosti oko evangeliziranja, a nisu mnogo mislili na crkvenu strukturu; d) Nastojali su presaditi krš anstvo zapadnog oblika, što svjedo e arhitekture nekih crkava; e) Bili su skloni presa ivanju denominacionalizma; f) Mnogi su bili spori u uvježbavanju domoroda kih sve enika i formiranju doma eg vodstva; g) Upravo su domoroda ki krš ani kasnije postali vo e nacionalnog pokreta za nezavisnost, a u Jamajki, vo e antiropskog ustanka. U svakom slu aju, nova moralna svijest bila je ta koja ih je inspirirala. Daljnji razvoj slijedi u 20.-om stolje u. U SAD-u je poha anje crkve imalo tendenciju rasta, da bi 1976. godine obuhvatilo 70% populacije. Ne samo da je interes za misijski rad u SAD-u bio u porastu, nego one postaju i svjetska sila. Kao posljedica, SAD postaje zemlja koja šalje najviše misionara na rad, kako protestanata tako i katolika. Godine 1973. je približno 70% svih protestantskih misionara u svijetu bilo poslano iz SAD-a. Najspektakularnije širenje se ipak dogodilo u Tre em svijetu, posebno na Dalekom istoku i u Južnoj Americi. Nikada ranije u povijesti se religija nije širila tako brzo i tako jako kao krš anstvo u zadnjih nekoliko desetlje a. To se vjerojatno zbiva usporedo s obnovom religije op enito. Ali postoje još mnogi veliki neevangelizirani krajevi, posebno muslimanske zemlje Bliskog i Srednjeg Istoka i Sjeverne Afrike. Najve i rast se dogodio me u narodima koji su animisti i me u siromašnim klasama u gradovima. Veliki rast se bilježio i u nacionalnim crkvenim pokretima, ali me u njima je uvijek postojala opasnost da ljudi bez savjesti crkvu upotrijebe za politi ke ciljeve, (posebno u Africi). Suvremeni problem misijske strategije je, kako prezentirati evan elje koje udružuje socijalno i ' duhovno'evan elje. Marksisti ki teolozi tvrde da su našli odgovor, no oni su više marksisti nego krš ani. To je tako er jedna od pretjeranosti liberalne teologije, (koju je razvio Ernst Bloch), a posebno one etiketirane kao teologija nade. Šezdesetih godina nju je reprezentirao Jürgen Moltmann. Otada se teologija nade razvija direktno u teologiju revolucije. Suvremeni misionarski interes se koncentrira na takozvani prozor 10/40 – tzv. teritorija, koja se nalazi izme u 10.-te i 40.-te paralele, (Iran, Irak, bivše azijske republike SSSR itd). Prema nekim karizmati arima, ova teritorija je dominirala silnim teritorijalnim duhova. U svemu tome postoji elemenat trijumfalizma, vidljiv u citatu: "Ukratko, vojnici Gospoda nad Vojskama su sada okružili kona nu tvr avu Zmija: Vojska Lucifera je uo ena zajedništvom vjernika, ija su duhovna sredstva zaista ogromna." (The Last Giants Otisa).

PROTESTANTIZAM NA BALKANU U XIX. i XX. ST.
PREGLED POVIJESTI CRKVE 226

Stephen Etches

po ela odprilike sredinom 19. st., zato što je Balkan u tim danima pripadao Otomanskoj imperiji. Tako je taj dio došao u krug interesa Zapadne turske misije. Pošto je obra anje Muslimana bilo kažnjivo smrtnom kaznom, oni su odlu ili evangelizirati nominalne krš ane i Židove. Samo u Solunu je polovina stanovništva bila židovska. Rezultat je bio rascjep postoje e crkve. Njihov interes progresivno raste prema Bugarima, pošto je njihov odgovor na inicijalno dijeljenje Biblije bio vrlo dobar. Ali veliki dio je kupio Bibliju, ne da bi je itao, nego kao znak lojalnosti i patriotizma ili kao magi nu stvar, koja e odagnati loše duhove i osigurati Božju volju! To je bio prvi šok kojim su se susreli misionari. Mentalitet naroda na Balkanu je bio vrlo razli it od njihovog mentaliteta! Pored toga, Bugarska je posmatrana kao odsko na daska za evangelizaciju cijele slavenske populacije Turske imperije. U svome radu su uživali razne pogodnosti ameri kih konzularnih službenika i dobru volju turskih vlasti, koje su bili za podržavanje svakog pokreta, koji za cilj ima podjelu krš anstva. Godine 1851. Zapadna turska misija je podjelila Bugarsku na dva dijela: Sjevernu Bugarsku, koju su trebali evangelizirati metodisti i južnu Bugarsku, koja je trebala biti evangelizirana preko kongregacionalista. Put je bio težak: Na ini, koji su se koristili za obra enje u Americi u 19.-tom stolje u, nisu se pokazali tako djelotvornima na Balkanu. Zbog nepismenosti, odlu ili su otvoriti škole, koje su postale agencije za evangelizaciju. Od djece tih škola trebali su iza i budu i nacionalni krš anski radnici. Raznošenje knjiga po mjestima je bilo korišteno i u kombinaciji s propovijedanjem i, na ovom drugom, bio je ve i akcenat, tako da je to dopunjavano debatama i polemikama s lokalnim sve enicima. Osnovna središta su se nalazila u Varni, Plovdivu, Monastiru (Bitoli) i Skopju. Rad u Makedoniju se oslanjao na Monastir, gdje je osnovana i škola. Godine 1909. jedna stanica za bogosluženje je otvorena u Korci (Albanija), gdje je rad ve bio uspostavljen djelovanjem Biblijskih društava i Gerasim Qirias. Njegova sestra Sevasti je otvorila prvu djevoja ku školu u Albaniji. Prva dva ameri ka misionara, Kennedy i Erikson, su prvenstveno radili u Korci i Elbasanu, ali su imali vanjske stanice u Tirani, Durrës-u i na nekim drugim mjestima. A imali su i pomo Grgura Zilka i velikog broja doma ih pastora. Metodisti su proširili svoj posao na Vojvodinu i na stanovništvo s njema kim porijeklom. Slabosti ovog misionarskog posla su bile: 1. Misionari su ozbiljno potcijenili balkanski mentalitet; 2. Bugarski metodisti i kongregacionalisti su pogriješili ne sura uju i i crkva je bila slabija nego što je trebala biti; 3. Protestantizam nikada nije postao nacionalna crkva i nikada se nije mogao u potpunosti osloboditi ljage da je nametnut sa strane; 4. Nije postojala mogu nost slaganja s naukom i modernim pogledima svijeta. Oni koji su se obratili Bogu, u prvom su redu bili seljaci, a ne oni koji žive u gradovima. BAPTISTI: Baptisti ko djelovanje u Srbiji vra a se nazad do Onckena (1800. -84.), iji su u enici utemeljili zajednice u Pešti, Be u i Bukureštu. U vremenskom razdoblju od

METODISTI: Na Balkanu je misionarska aktivnost

PREGLED POVIJESTI CRKVE 227

Stephen Etches

1875.-91., Heinrich Meyer je osnovao njema ko djelovanje u bivšoj Jugoslaviji. Središta su se razvijala u Novom Sadu, Feketi u, Be eju, Brezovom polju (u Bosni) i Somboru. Raznošenje literature Biblijskog društva je imalo veoma zna ajnu ulogu. Godine 1900. prvi Slovak je kršten u Novom Sadu. Pastor Lehotski je od 1920. god. po eo propovijedati na njema kom, srpskom i na ma arskom jeziku. Do 1923. broj baptista je porastao na 230. Kao kontrast, u Rumunjskoj je broj baptista dostigao brojku 17.000. Po etkom stolje a Turoci je stigao u Ba ki Petrovac iz Békéscsaba i po eo propovijedati Slovacima. Prvi baptisti ki obra enici su pripadali Nazarenima, koji su uspostavili izvjestan legalizam zbog svoje prošlosti. Godine 1923. baptisti su se rascijepili i 22 lana je otišlo iz baptisti ke crkve i pridružilo se crkvi Slobodne bra e. U Sloveniji se tih godina pojavio eski misionar (Anton Hraška) kojega je prihvatilo Biblijsko društvo i njihov kolporter, (raznosa ) svetopisamske literature, gdin. Hlastana. Godine 1928. baptisti su se širili na Radovišu, a kasnije i u Skoplju, glavnom gradu Makedonije. Godine 1944. najve i dio Nijemaca odlazi iz Jugoslavije napuštaju i baptisti ki pokret, koji je završio žalosno, ali mora ustvrditi da je sjeme bilo posijano, a obra enja doma ih ljudi, neposredno nakon rata pokazalo se ohrabruju im. Godine 1959. rast me u slova kim baptistima je bio u padu zbog emigracije u SAD-u i vjerojatno zbog prekomjernog legalizma. U poslijeratnom periodu, baptisti ke crkve nisu tako rasle kao prije, budu i da nije bilo podstreka zbog mnogobrojnih faktora. Mnoge su crkve postale zatvorene u sebe i s manje misionarskih nadahnu a i vizije. S druge strane, pentekostalci su se izdvojili jednom agresivnom misionarskom ekspanzijom, koja se prostirala van Osijeka. Baptisti ko djelovanje u Hrvatskoj seže unatrag do 1883. godine kada je na poziv grofa Jankovi a iz Daruvara iz Be a doselila obitelj Lotz. On se bavio umjetnom bravarijom. Me utim, gospodin Lotz je netom prije doseljenja u Daruvar bio kršten u Baptisti koj crkvi u Be u. Po doseljenju potpomognut kolporterima, utemeljio je prvu malu baptisti ku crkvu. Daruvarska crkva je održavala tijesnu suradnju s madžarskim baptistima. Baptisti ki misionari su tako er djelovali me u eškom manjinom u daruvarskom kraju. U Me imurju je 1917. godine po eo svoje djelovanje baptisti ki pionir Aleksa Novak, koji se obratio u Budimpešti. Me utim, baptisti ki pokret se proširio i u Zagrebu zahvaljuju i Heinrich Meyer-u, koji je evangelizirao Njema ku manjinu. Nakon Meyerovog odlaska iz Zagreba, njegov obra enik, Ivan Zrinš ak je kasnije preuzeo rad u Zagrebu. Stoga je u Zagrebu, može se ustvrditi u punom smislu rije i postala prva hrvatska baptisti ka crkva. Prvi punovremeno pla eni baptisti ki propovjednici bili su: jedan Hrvat, jedan Njemac i dva Madžara. Kona no, Ameri ki doprinos snažnom i svježem zamahu djelu evangelizacije doprinio je hrvatski iseljenik Vinko Vacek. Zatim bra a Srbi, Jeki Jovan, tako er gastarbeiter u USA i novoobra enik se vratio iz Amerike, zapo eo je evangelizacijskim aktivnostima na Banovini, dok je uro Vezmar, bjegunac iz I. Svetskoga rata s Ruskoga fronta

PREGLED POVIJESTI CRKVE 228

Stephen Etches

uvši evan elje u Poljskoj prihvatio Krista za Spasitelja, zapo eo revnosno prenositi Evan elje svojim Li anima. U drugim djelovima bivše Jugoslavije: u razdoblju od 1875.-91., Heinrich Meyer je nastavio djelovanje me u njema ko govornom stanovništvu u Novom Sadu, Feketi u, Be eju, Brezovom polju (u Bosni) i Somboru. 1900. godine je bio kršten prvi Slovak u Novom Sadu. Me utim, poslije II. Svjetskog rata aktivno propovijedanje zapo inje poznati baptisti i lider Adolf Lehotsky, na njema kom, madžarskom i srpskom jeziku. Do 1923. broj baptista je porastao na 230. Po etkom 20. stolje a Turoci je stigao u Ba ki Petrovac iz Bekescsaba i po eo naviještati Slovacima Božju rije . Prvi baptisi ki obra enici su došli iz nazarenskog pokreta, koji su naglašavali strogi legalizam, pošto im je bila takva vjerska pozadina. 1923. godine je došlo do rascjepa, kada su 22 lana napustila baptisti ku crkvu i pridružili se crkvi Slobodne Bra e. To je službeni po etak spomenute crkve. U poslijeratnom periodu, baptisti ke crkve nisu tako rasle kao prije, budu i da nije bilo podstreka zbog mnogobrojnih faktora. Me utim, gra anski rat u bivšoj Jugoslaviji uzrokovao je ponovni interes u Evan elju. Kao posljedica lanstvo baptisti kih crkava se umnožilo masivno i u Srbiji i u Hrvatskoj te mnogi nove crkve su se utemeljili u Bosni. U Madžarskoj je prvo baptisti ko djelovanje zapo elo u Kiskunhalasu 1894. zatim su druge crkve bile otvorene u Budimpešti i Somboru (sadašanjem srpskom gradi u). Oko 1923. godine bilo je 120 madžarskih baptista u kraljevini Jugoslavije sa sjedištem u Svilojevu. U Rumunjskoj je u to vrijeme oko 1923. godine broj lanova baptista porastao na impozatan broj od 17.000. Oni su se proširili po Banatu, kraju gdje su živjeli uglavnom Rumunji i tako je baptisti ko vjerovanje kod njih naišlo na plodno tlo.

Razvijanja unutar pravoslavnoj crkvi na Balkanu
1) Srbija: 1880 g. je po eo pokret zvan "bogomoljci" (službeno Savez Pravoslavnih Bratstava Narodne krš anske zajednice.). Pokret se širio i zahvatio zapadni Banat; prešao u Ba ku, a bila ga je po cijeloj Karlova koj mitropoliji. Na elu je bio vladik Nikolaj. To je bio religiozno-moralni preporod na isto pravoslavnoj osnovi i to odozgo, iz naroda". Uglavnom pokret je napredovao izme u seljaka i radnika u Vojvodini, užoj Srbiji, zatim u Banatu, Ba koj, Sremu i u isto noj Bosni. Za vrijeme Drugog svetskog Rata, pokret su diskreditirali njemci te Velimirovi , ondašnji voa, je emigrao u Kanadi. Kasnije, kad su komunisti infiltrirali pravoslavnu crkvu, a German ("crven patrijarh") je postao skoro komunisti ki agent, Velimirovi i bogomoljci su ostavili crkvu. Danas još uvijek postoji ovaj pokret, ali uglavnom u Vojvodini, gdje se vjernici sastavaju još uvijek po ku ima. Po ocijenivanju pravoslavnog vodstva, "bogomolja ki pokret donio je Srpskoj pravoslavnoj crkvi tri pozitivne stvari: a) život je bio zatalasao izme u dva rata vjerski život u Srbiji, Vojvodini i isto noj Bosni; b) "omasovio" je, po prvi put kod nas, vjersku štampu i
PREGLED POVIJESTI CRKVE 229

Stephen Etches

c) obnovio je monaštvo po našim skoro zapustelim manastirima." 2) Rumunska: Gospodnja vojska (oastea Domnului) je evan eoski pokret koji je po eo me u seljacima rumunske pravoslavne crkve u me uratnom razdoblju. Za vrijeme komunizma ovaj pokret je funkcionirao kao tajna crkva, ali sve do sada nikada nije odstupila od pravoslavne crkve. 3) Bugarska: nakon propasta komunizma, došlo je do raskola unutar pravoslavne crkve. Velika grupa vjernika je optužila vodstvo za sura ivanje sa komunisti kim tajnom policijom te je odstupila od crkve. Ova frakcija funkcionira danas kao alternativna pravoslavna crkva i sklona je protestantima.

CRKVA U SAD-u
Prva polovica 18. stolje a bila je pod utjecajem (prvog) velikog probu enja, dok je druga polovica bila pod utjecajem rata za nezavisnost. U prvoj dekadi, buduc«i da je Sjeverna Amerika stekla nezavisnost, kongregacionalisti su bili najve a denominacija (750 crkava), za njima su prezbiterijanci (500) i zatim anglikanci (400), koji su se uglavnom nalazili na jugu. Godine 1780. baptisti su polako po eli preuzimati primat nad anglikancima i imali su oko 500 crkava. Oni su se odcijepili od kongregacionalista i postali kalvinisti, koji su željeli više standarde za lanstvo u crkvi. Ovim zapo inje krštavanje odraslih. Do 1800.g., kada zapo inje velika seoba na Zapad, vidimo kako se polako topi kolonijalna trojka (kongregacionalisti, prezbiterijanci i anglikanci) i kako ja a trojka na granicama (baptisti, metodisti i Kristovi slijedbenici). Ova posljednja grupacija pojavila se 1827.g. i godinama progutala sve anglikance. Metodiste su 1820. g. preuzeli baptisti i ostali su najve a denominacija sve do 1920.g. Ovaj novi pokret, koji se ogledao u ja anju snage, možemo nazvati ' povratkom' koji je rezultirao nestrukturiranom atmosferom u širenju na Zapad.

Godine 1857. zapo ela je tre a obnova koja je potrajala dvije godine. Održavani su veliki molitveni sastanci na kojima su se mnogi obratili Kristu. Isto se dogodilo i u Engleskoj gdje je obnova stigla godinu kasnije potaknuvši veliko zanimanje za svetost i misionarsko djelovanje. ZAPADNA OBNOVA: Krajem 18. stolje a Crkva je
bila u lošem stanju: rat za nezavisnost ostavio je praznine u vodstvu zajednica - mnogi pastori su poginuli a crkvene gra evine srušene. Osim toga, utjecaj deizma koji je brzo napredovao, posebno na Istoku, desetkovao je pripadnike crkava. No, samo nešto kasnije zemljom je projurilo drugo veliko probu enje. Ovo probu enje je bilo mnogo izraženije na Zapadu. S njim su se susreli ljudi koji su ina e živjeli u udaljenim krajevima, teško pristupa nim i esto osamljenim mjestima. Sastanak pod vedrim nebom ih je skupio u velika društva, u kojima je vjera dobila duboki osobni zna aj.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 230

Stephen Etches

Kao što se stoka jedanput godišnje žigosala, tako je i mladež trebala biti odvedena spasenju. Stariji su pak morali osvježiti vlastitu vjeru. Vjerski bi zanos mnoštva bio popra en »pobožnom histerijom«, padanjem, drhtanjem, »svetim smijanjem«, oponašanjem laveza pasa, te divljim plesom (poput onog kojem se prepustao David ispred Kov ega Saveza). To objašnjava održavanje dubokih emocionalnih kvaliteta u ameri kom krš anstvu. Dva engleska posjetioca, koji su bili svjedoci takvih scena, bez neumjerenosti izvješ uju: Oni su obnovili sve nepravilnosti korintske crkve, kao da im je sve, što je o njoj napisano, poslužilo za kopiranje, a ne za izbjegavanje njenih pogrešaka. Sli no slu aju u Engleskoj, ovo probu enje je dovelo do ra anja brojnih organizacija poput stranih misija, evangelizacije i socijalnog rada, ali posebno borbe protiv ropstvu. Nakon 1806. došlo je do manjeg zastoja, ali ponovno nakon 20 godina pod vodstvom novoobra enog prezbiterijanskog pravnika Charlesa Finneya, izbija val novih probu enja. vidjela po etak moderne masovne evangelizacije i pokreta višeg krš anskog života. Mnogo je bilo pisano o izuzetnom evangelisti kom radu Charlesa G. Finney-a i novim metodama i tehnikama koje primjenjuje u obra enju ljudi Kristu. Ali Finney je došao do zaklju ka, da su rezultati njegove ' obnove' (tj. evangelisti kih kampanja), kratkotrajni zbog toga, što je zanemario u iti izvjesnu doktrinu posve enja. Tako je on uveo u krš anski svijet ideju, da nove obra enike treba brzo uzeti iz same evangelizatorske kampanje i dovesti ih na sastanak, kako bi im se pomoglo da ne otpadnu. Posve enje mora biti prihva eno ' vjerom'isto kao i spasenje. Potpuno posve enje je ovdje zamišljeno kao osebujno drugo iskustvo; ono je samo pasivno primanje posve enja, ime ovjek prelazi iz Rimljanima 7 u Rimljanima 8. Finney nije vjerovao da treba ekati na probu enja u klasi nom smislu, nego da e se korištenjem odre enih tehnika, probu enja dogoditi samo po sebi. On se jako interesirao za psihologiju i po eo je vjerovati, da suština ljudske egzistencije nije karakter, nego odluke. Po njemu, život je u biti odluka, (kasnije treba obrazložiti teologiju procesa) i, prema tome, krš anski život se treba živjeti na tim osnovama i krš ani trebaju biti poticani na donošenje odluka. Opasnost ovog shva anja je u tome da, ako se dovede do krajnosti, može dovesti do zloupotrebe: Djelo Duha može biti zamijenjeno posljedicama psihološkog pritiska. To je postalo jedno od mogu ih slabijih to aka evangelizacijskog pokreta. Takva probu enja su pridonijela avolskom protuudarcu u obliku krivovjerja. Nicale su mnogobrojne sekte, posebno mormoni i Jehovini svjedoci. Broj katolika u Americi se stvarno nije pove ao sve do glavne irske 1845.-6. i njema ke imigracije, koja je slijedila nakon neuspjeha revolucije 1848. Irci su postali gradsko stanovništvo, dok su Nijemci bili skloniji naseljavanju na selu. Javila se osvetoljubivost prema Ircima, koji su ugrožavali puritanski ideal ameri kog društva. Osnivale su se razli ite tajne organizacije, postojalo je dosta nereda, poplava propagande. To je sve završilo gra anskim ratom,

FINNEY: Ameri ka ' Zapadna obnova'iz 1825.-32. je

PREGLED POVIJESTI CRKVE 231

Stephen Etches

ali je i nakon toga dosta toga preživjelo u formi Klu-KluxKlana. Pitanje ropstva je bilo široki izvor podjele me u krš anima. U vrijeme revolucije, liberalne i humanitarne ideje su vodile op em osu ivanju ropstva. Ali je rast industrije na jugu zaustavio napredak tog pokreta. Gra anski rat, koji je slijedio, vodio je podjeli denominacija na liniji sjever i jug.

Godine 1857. zapo ela je tre a obnova koja je potrajala dvije godine. Održavani su veliki molitveni sastanci na kojima su se mnogi obratili Kristu. Isto se dogodilo i u Engleskoj gdje je obnova stigla godinu kasnije potaknuvši veliko zanimanje za svetost i misionarsko djelovanje. RAST FUNDAMENTALIZMA: Nakon gra an-

skog rata su ameri ke crkve bile uzdrmane teorijom evolucije i visokim kriticizmom Biblije. Iako se liberalizam i tu širio, konzervativno krš anstvo je uspjelo osigurati mnogo više sljedbenika nego u Europi. To je bio slu aj naro ito u Biblijskom pojasu. Ovaj pokret je iznjedrio etiri izvanredne duhovne vo e: D.L. Moodyja, evangelizatora; R.A. Torreyja, nadarenog Biblijskog u itelja, Gresham Machena, teologa prezbiterijanske crkve, i A.C. Dixona, uvenoga evangelizatora, koji je sastavio na elo vjerovanja nazvano Fundamenti. Termin fundamental je bio službeno ro en godine 1895. na Biblijskoj konferenciji u Niagari, gdje su konzervativci prihvatili pet osnova: a) Nepogrešivost Biblije; b) Božanstvo Isusa Krista; c) Djevi ansko ro enje; d) Zastupni ka teorija oproštenja; e) Tjelesno uskrsnu e i neposredni (tzn. prije velike nevolje) tjelesni drugi dolazak Isusa Krista. U to vrijeme predmet eshatologije je bio naširoko razmatran. Organizirane su velike konferencije na kojima se naveliko naglašavalo proro anstvo, odvojenje od svijeta i posve enje života. Kao rezultat, dispenzacionalizam je postao bitni dio fundamentalizma.

MASOVNA EVANGELIZACIJA: D.L. Moody je nastavio velikim evangelizacijama, koje je zapo eo Finney. Podupirali ga je nekolicina evangelijskih financijskih magnata, na primjer, gospodin Dodge, gospodin Colgate i gospodin McCormick. Ova se tradicija nastavlja u periodu izme u dva rata. Za vrijeme ovoga razdoblja, nastala su teška vremena za religiju. Podivljalo 20. st. i teška ekonomska situacija dovela je do krize u krš anskom vjerovanju. Kino, radio, automobil i organizirane sportske manifestacije izvukle su milijune iz crkava. Moody je uvodio "Gospel Song" (evangelijsku pjesmu), koja je skoro postala bitni dio amerikanskih crkvenih pjesama. Ove pjesme su imale mnogo ponavljanja, ali malo logi ki redosljed. Dodatna karakteristika ovih pjesama je bila upotreba odziva fraze, muzi ka konstrukcija koja je odražavala muziku varijete-a na kraju 19. st. Melodije, koje su bile jednostavne, pu ke, i lako pamtljive su uklju ili

PREGLED POVIJESTI CRKVE 232

Stephen Etches

estoput i refren. Usprkos plitkosti teksta, melodija i dosadne harmonizacije, ove pjesme još uvijek se upotrebljavaju u evan eoskim krugima. Strahote Drugog svjetskog rata natjerale su mnoštvo na slušanje evangelikalnih doktrina, kao na primjer grijeh i spasenje. Tisu e su nahrlile na sastanke Mladež za Krista. Billy Grahamove evangelizacione kampanje postale su nacionalni fenomen. Nastala je epoha evangelijskih radioprograma. Evangelijski krš ani su po eli biti svjesni socijalnih potreba.

EVAN EOSKI PROTESTANTIZAM U ENGLESKOJ
NAUKA VIŠEG ŽIVOTA: Godine 1835. se Finney povezao s dr. As Mahanom na novoosnovanom kole u Oberlin. Tu oni razvijaju svoju doktrinu posve enja. Upravo je tu W.E. Boardman došao pod njihov utjecaj i zapo eo svojim pokretom Višeg krš anskog života. Uskoro su se u pokret uklju ili Robert Pearsall-Smith i njegova žena Hannah Whithall-Smith. Godine 1875. Boardmanovi su otputovali u Englesku, gdje se povezuju s Pearsall-Smithom i njegovom ženom, koji su po eli održavati sastanke ' višeg života' . Postepeno se Pearsall-Smith izgubio u pozadini, dok je njegova žena postala mnogo istaknutija. Evangelikalci, koji su u teška vremena pali pod utjecaj liberalizma i traktarijanizma, postali su zarobljeni tom novom doktrinom. Godine 1877. biskup Ryle izdaje svoju knjigu pod naslovom ' Svetost'suprotstavljaju i se toj doktrini. Spurgeon joj se tako er suprotstavio. Pearsall-Smith, nešto prije svoga moralnoga pada godine 1875., osniva Keswick pokret. U enja pokreta možemo sumirati na ovaj na in: a) Zanemarivanje doktrine preporo enja (regeneracije); b) Posve enje, u isto vrijeme i odvojeno od i izmiješano opravdanjem vjerom; c) Krš anin se pokazuje kao pasivan u svom posve enju; posve en je ' vjerom' ; d) Neizbježna sugestija da je savršenstvo mogu e; e) Krš anski život je podijeljen u dva razreda: Viši i niži, ili duhovni i tjelesni krš ani. WATCHMANN NEE: Kroz svoj kontakt s engleskim misionarkama u Kini, Watchman Nee je pao pod utjecaj Keswi kog pokreta. Uz to, Nee je tako er bio pod velikim utjecajem svoje budisti ke tradicije i pod utjecajem g e Guyon, Jessie Penn-Lewisa, Evan Robertsa, Andrew Murraya i F.B. Meyera. Bio je i pod utjecajem pentekostalista sklonih Elizabeth Fischbacher. Nee je bio, u to nema sumnje, veliki kineski krš anin, no, ipak odve promjenljiv u svojim knjigama, da bi bio podignut na neki polu-kanonski status – kojeg ima u izvjesnim krugovima. Karizmatski pokret, na primjer, je smatrao njega kao prvog apostola posljednih dana. Svi utjecaji i promjene predstavljaju etape u njegovom duhovnom razvitku. Dvije od njegovih ideja su za nas od posebnog interesa, zbog utjecaja koji danas imaju:

PREGLED POVIJESTI CRKVE 233

Stephen Etches

1) U svojoj teoriji posve enja on esto izlaže gnosti ki pogled na ovjeka. Samo je duh u ovjeku dobar, ostalo (duša i tijelo) je loše. Prema njegovoj teoriji, ovjek ne sura uje s Bogom, ve Bog preuzima ovjeka potpuno, (ako je on, naravno, duhovan) i na taj na in odstranjuje njegovu osobnost. Kako je pak um povezan dušom, mi našim umom ne možemo shvatiti niti jednu vrijednost. U enje stoga mora do i ' otkrivenjem'ili ' intuicijom' . Niti volja tu ne pomaže, pošto je i ona samo dio duše. Tako, samo poslušnost koja struji bez napora od duha, prihvatljiva je za Boga. Te je ideje preuzeo karizmatski pokret, kako bi opravdao upotrebu duhovnih darova i potcijenio korištenje razuma. Sve to vodi jednom barthanijskom pogledu na Bibliju: Biblija postaje Božja Rije onda kada Bog govori meni; 2) Nee ima vrlo visoko mišljenje o crkvi, toliko visoko da za njega i lokalna crkva ima apsolutni autoritet. U Kini je osnovao pokret ku nih crkava nazvan Malo stado. Kao rezultat ovoga, on je morao razraditi sistem autoritativnosti za ove crkve. On je crkvu vidio kao doslovno utjelovljenje Krista. Zbog toga su starješine Kristovi predstavnici, koji moraju biti slušani sve do najmanjih detalja. Tu je ideju preuzeo karizmatski pokret, posebno ' pastirski pokret'kao opravdanje svoje piramidalne strukture autoriteta i onog što oni nazivaju ' prekrivanje' . Svaki je lan ' prekriven' drugim, u tom smislu da je on odgovoran osobi iznad sebe. Ako ovjek stoji sam, jednostavno kao pojedinac pred Bogom traže i Njegovu volju za svoj život, tada je podre en sotoni. Na sli an na in, ni žena iz istog razloga, ne može donijeti odluku dok je njen muž odsutan.

DALJNJI POKRETI EVAN EOSKOG PROTESTANTIZMA
Za vrijeme prve polovine 20. stolje a, evangelikalci su bili u opadanju. Potisnuti su zbog nadmo nosti visoke anglikanske crkve i liberalaca. U drugoj polovini 20. stolje a dolazi do pada prisustvovanja crkvenih sastanaka u svim denominacjama i svim dijelovima Engleske. Posje enost crkve opala je s 45% cjelokupnog stanovništva 1851. godine na 11% godine 1985. Razlozi ovoga strahovitog opadanja mogu se pripisati sljede im faktorima: 1. Sekularisti ki pogled elite, ija mišlenja se mogu uti na televiziji i itati u tiskovinama; 2. Posljedice dvaju Svjetskih ratova, koji su doprinjeli potpunom raspadanju društva; 3. Nedostatak jasnog i dosljednog nagovještanja evan elja. Me utim, od Drugog svjetskog rata pa nadalje, situacja se za evangelikalne krš ane poboljšala. Utjecaj studentske krš anske organizacije (IVF) na univerzitetima i masovne evangelizacije Billy Grahama, doprinjele su pove anju broja evangelikalaca u Engleskoj. Tako er možemo spomenuti i to da se po inje pripisivati ve i naglasak na evan elijsku naobrazbu. Procjenjuje se da 25% svih anglikanskih crkvenih op ina imaju evan elijskog pastora. Sljede i odlu uju i faktor je, da su 20% crkvenog sinoda evangelikalci. Evan elijsko jedinstvo su potkopala dva razloga. Prvi je zahtjev predstavnika slobodne crkve, naro ito Martina

PREGLED POVIJESTI CRKVE 234

Stephen Etches

Lloyd-Jonesa, da evan eoski krš ani trebaju iza i iz anglikanske crkve. John Stott, utjecajni anglikanski evangelikalaca, nije to podržao. Ovo je dovelo do raskola unutar organizacija, koje su nekada povezivale anglikance, baptiste, slobodnu bra u i pentekostalce. Drugi uzrok raskola me u evangelikalcima je pojava karizmatskog pokreta. Ovaj pokret je nastao u anglikanskoj crkvi. Prora unato je da danas 10% svih crkvenih op ina karizmatskih. Neke od njih su evan eoske, a neke High Church (Visoka crkva). Anglikanska crkva je bila dovoljno fleksibilna prema pokretu te ga objeru ke prihvatila. Ali kad se karizmatski pokret pojavio u ostalim slobodnim crkvama, došlo je do cijepanja i ra anja neovisnog pokreta, takozvane ku ne crkve.

PENTEKOSTALCI
John Wesley je važna prete a pokreta: On je mislio da je posve enje drugo djelo milosti, koje je razli ito od opravdanja i slijedi nakon njega. Ustvari, jedan od njegovih u enika, John Fletcher, to je nazivao "krštenje u Svetom Duhu". I Finney i Moody su tvrdili da su imali isto iskustvo. Me utim, ova ideja o drugom blagoslovu dolazi od engleskih hiperkalvinista, koji su stalno tražili sigurnost spasenja. Oni su tražili duhovno iskustvo kao pe at, koje bi dokazao da su oni bili izabrani. Od ranih metodista struja vodi direktno prema pokretima ' svetosti' u 19. stolje u. Pod svetoš u podrazumijevaju potpuno posve enje. Kao posljedica, vjernik prestaje griješiti namjerno. Ove crkve su nastavile tamo gdje je, po njihovom mišlenju, metodizam ostao bez snage. Na sastancima pod vedrim nebom, u itelji svetosti ' višeg života' su proklamirali drugi blagoslov potpunog posve enja kao o iš enje srca od svih grijeha, a ponekad su taj drugi blagoslov nazivali "krštenje Svetim Duhom". Drugi faktor je bio sljede i: Kao posljedica masovnih imigracija, veliki dio gradskog stanovništva više nije frekventiralo crkve. Da bi riješili ovu situaciju, evangelikalci su poduzeli razli ite korake: 1. Osnivanje socijalnih organizacija kao YMCA (Young Men's Christian Association); 2. Osnivanje nedjeljnih škola; 3. Masovna evangelizacija. Ovaj fenomen je bio, zapravo, gradska adaptacija sastanaka pod vedrim nebom; 4. Osnivanje Vojske spasa. Tri su zna ajna razvoja krajem 19. stolje a u SAD najavila pojavu pentekostalizma kao takvog: 1) Pove ano nezadovoljstvo u iteljima potpunog posve enja unutar starih denominacija, (posebno metodista) rezultiralo je oblikovanjem crkava, u kojima su se javili duhovni darovi. U po etku, ove crkve su bili nezavisne, ali kasnije su se spojili u crkvu nazarena. Mnogo crkve su, malo po malo, ostavile takve praksu, ali one su se opet pojavile kasnije u pentekostalskom pokretu, koji je dobio sljedbenike me u baptistima i metodistima; 2) Vjerovanje u krštenje Svetim Duhom i vatrom, kao tre im blagoslovom, bilo je sve raširenije; 3) Obnovljen interes za duhovne darove, posebno izlije enja. Pentekostalizam je tako jedna mladica pokreta svetosti. Godine 1901. je Charles Parham otvorio Biblijsku školu u Topeki, Kansasu, koju je nazvao Bethel Bible College. On u toj školi nije koristio ni jednu drugu knjigu osim Biblije i
PREGLED POVIJESTI CRKVE 235

Stephen Etches

u io je studente duhovnom krštenju. On i njegovi studenti su tada poduzeli evangelizatorske kampanje po Kansasu, za vrijeme kojih su mnogi slušatelji zahtijevali da budu kršteni Svetim Duhom, da govore jezicima i izvode uda ozdravljenja. Novi pokret je vrlo brzo imao uspjeha i proširio se daleko, o ito i stoga što je na poseban na in prilazio problemima siromašnih i isklju enih lanova društva. Oni su stavljali naglasak na entuzijazam i iskustvo, naro ito na svojim nekonstruktivnim, živim, dugim, ak beskrajnim službama, gdje su ljudi plesali, uzvikivali ' amen' i pljeskali rukama, kao da su na trenutak zaboravili sve svoje probleme. To je bio protest protiv teološkog liberalizma i formalizma mnogih denominacija. Kanzas je postao središte tog pokreta, koji je smatrao da je govorenje jezicima po etni znak primitka ' krštenja Svetim Duhom' . Za vrijeme ranih 1900-tih, to je u enje imalo veliku podršku u južnim državama SAD. Godine 1906. je William Seymour, Parhamov obra enik, došao u Los Angeles, gdje je u Azuza Streetu osnovao Apostolic Faith Gospel Mission (Evan eosku misiju apostolske vjere). Upravo se tu zbila obnova, (tri godine dug miting), koja je postala lansirna rampa za 20.- stoljetni pentekostalizam. Ve ina crkava svetosti je postala pentekostalna u doktrini, bez obzira na podjelu oko novog u enja o jezicima: Je li to pokazatelj duhovnog krštenja ili što drugo. Najve e pentekostalne denominacije danas u SAD su: Assemblies of God – Božja crkva u Kristu (crnci), Božja crkva, Pentekostalna crkva svetosti. Ovdje treba spomenuti i crkvu ' Samo Isus'u SAD-a, koja drži unitaristi ki pogled na Boga i krštava samo u ime Isusa. Najve a crkva ove vrste je nazvana Ujedinjena pentekostalna crkva. Druga velika denominacionalna podjela me u pentekostalcima je obzirom na pitanje je li krštenje Svetim Duhom drugo ili tre e djelo milosti. Jedan broj pentekostalnih crkava gleda na pranje nogu kao na nešto obaveznu, kao krštenje i Gospodnja ve era. Jedan od najjasnih branitelja pentekostalnog pokreta je bio R.A. Torrey. U njegovoj knjizi "Sveti Duh – tko je on i što on radi", Torrey predloži sedam lakših koraka prema duhnovog krštenja: 1) Primiti Krista spasiteljem, 2) Odbaciti svaki poznatan grijeh, 3) priznati javno krš ansku vjeru, 4) poslušnost, 5) žed, 6) molenje, 7) vjera.

PENTEKOSTALIZAM

Pentekostalizam je vrlo rano postao internacionalan pokret. U Engleskoj kao rezultat Velškog probu enja (1905.-9.), kad je propovijedao Evan Roberts, osnovana je Velška apostolska crkva. Oni su vjerovali u službu apostola i imali su oštru autoritativnu strukturu. Istovremeno je britanski pentekostalizam startao 1907. suradnjom T.B. Barrata, Norvežanina ro enog u Engleskoj i anglikanskog župnika Alexandra Boddya. Barrat, na kojeg je utjecalo probu enje u Los Angelesu, (Azuza Street) je postao propovjednik metodisti ke crkve u Oslu, te je donio pokret u Skandinaviju. Tamo je osnovao Filadelfijsku crkvu. Alexandar Boddy je, nakon što je posjetio Barrata, donio godine 1907. pokret u Englesku, a zapo eo je u Boddyevoj župi u sjevernoj Engleskoj. Mnoge druge vo e pokreta su bili obra enici iz Velške apostolske crkve. Po etkom dvadesetih godina, ovaj pokret je rodio Assemblies of God

U

ENGLESKOJ:

PREGLED POVIJESTI CRKVE 236

Stephen Etches

(AOG ili Zajednicu Božju – klasi na pentekostalna crkva) i Elim Alliance (Elimov Savez). Glavna razlika izme u ovog dvojeg je da Elimov Savez nije zahtijevao govor jezicima kao znak duhovnog krštenja. Ni jedna grupa nije vjerovala u službu apostola. Ustvari, Donald Gee, poznati AOG lider je rekao: ' Dati novozavjetne titule ljudima i ženama, a onda misliti da ine i ovo oni stvaraju apostolsku zajednicu sli nu onoj u ranoj crkvi, jeste u mnogome nalik na igru djece u crkvi.'Vizija osniva a ovih dvaju crkava (predsjednik George Jeffries – Elim) i Smith Wigglesworth (AOG) bila je širom svijeta rasprostranjena ' pozna kiša' , koja bi oglasila povratak Kristov svijetu. Ovo probu enje e gledati smrt denominacija i uspon univerzalne, Duhom prožete crkve.

u Južnoj Americi, za koju se danas kaže, (posebno važi za Brazil), da su 8 od 10 evan eoskih crkava pentekostalnih. Pentekostalizam je prvenstveno, kao vrsta karizmatskog pokreta, ciljao na oživljavanje (obnovu) postoje ih denominacija i tek je na koncu osnivao svoje vlastite denominacije.

PENTEKOSTALIZAM U JUŽNOJ AMERICI: Najve i utjecaj je pentekostalni pokret imao

KARIZMATSKI POKRET U SAD-u:
1) Po etak pokreta: Godine 1960. su se pojavile nove manifestacije pentekostalizma – novopentekostalizam ili karizmatski pokret. Cilj je bio raditi unutar postoje ih denominacija. Temeljni rad za tu novu uzburkanost pentekostalizma postavile su magneti ne osobe kao što su David Du Plessis i Oral Roberts. Sli an utjecaj je izvršio i Full Gospel Businessmen's Fellowship koji je 1951. godine osnovao Demos Shakarian, bogati kalifornijski mljekar. Utjecaj takvih inicijativa se na kraju osjetio unutar starijih denominacija. Godine 1956. je jedan prezbiterijanski sve enik izjavio pred svojom iznena enom zajednicom da je on primio ' krštenje u Duhu' . Godine 1960. je jedan episkopalni sve enik, Dennis Bennett izjavio to isto. Njegovi naredni pentekostalni molitveni susreti su toliko uznemirili njegovu župu, da je bio prisiljen podnijeti ostavku i odseliti u Seattle, gdje su ga primile njemu mnogo sli nije nastrojene crkve. 2) Prodiranje u katoli ku crkvu je zapo elo na Duquesne univerzitetu (Iowa) godine 1967. i raširilo se na Notre Dame (Indiana). ini se da je on ušao u katolicizam u vrijeme bu enja Drugoga vatikanskoga koncila, kada su se mnogi katolici osje ali dokraja dezorijentirani. Kardinal Suenens iz Belgije je godine 1975. bio pridobijen za tu ideju, a 10.000 pentekostalnih hodo asnika iz 50 zemalja se sastalo u Rimu da bi uli papu Pavla kada blagosilja tu ideju. Mnogi su se katoli ki pentekostalci organizirali u neke vrste komuna, od kojih je napoznatija postala Rije Božja u Ann Arbouru, Michigan, jedna od 40 takvih komuna. 3) Pokret Isusa: U drugoj polovini 1960-tih se karizmatski pokret brzo proširio me u drop out generacijom, koja je bez ikakvih iluzija gledala na društvo koje opravdava rat u Vijetnamu. Isusov pokret je privukao pažnju za vrlo kratko

PREGLED POVIJESTI CRKVE 237

Stephen Etches

vrijeme, ali je u inio trajan utjecaj na njihovu generaciju. Iz tog pokreta je izašao pokret Židovi za Isusa, pošto je upravo u drop out pokretu bilo mnogo mladih Židova. Istovremeno se naglašavala angažiranost u otklanjanju socijalnih problema. David Wilkerson je osnovao pokret Teen Challenge, koji se bavio isklju ivo radom me u narkomanima. 4) John Wimber i 'evangelizacija snagom': Fenomen koji se nedavno pojavio u okrilju karizmatskog pokreta je pojava Johna Wimbera i evangelizacije snagom (Svetim Duhom), koja neophodnim smatra da iscjeljenje mora i i zajedno s evangelizacijom. Potvr eno je da je Wimber ozbilnjo pogriješio u tuma enju biblijskog u enja o patnjama, kao i da je, na sastancima na kojima je iscjeljivao, primjenjivao metode hipnoze, sugestije i prijevare. Wimber je bio pod velikim utjecajem dr. Jonggi Cho-a, pastora najve e crkve na svijetu, koja tvrdi da ima 520.000 lanova u Seulu u Južnoj Koreji. U svojim knjigama, dr Cho naglašava zna aj vizualizacije i inkubacije u tuma enju molitve, vi enje koje iskrivljuje biblijsko u enje o ovom pitanju. Izgleda da je dr Cho u svoje stavove unio elemente stare korejske šamanisti ke religije. Druga knjiga koja je utjecala na Wimbera je Iscjeljenje od Francisa McKnutta, katoli kog sve enika za iju se teologiju ne može re i da je reformisti ka. Na Wimberovom sastanku iscjeljenja u crkvi, prisustvovalo je pet lije nika krš ana. Jedan od njih, psihijatar, tvrdi da je mogao od onog što je vidio, postaviti stru nu hipotezu. Nisu se dogodila organska iscjeljenja, promjene su uslijedile u bolestima psihološkog uzroka. Izgleda da postajemo generacija lakovjerih krš ana. ' Bog me izlije io, ali avo i dalje zadržava simptome u meni' – re e jedan koji je tvrdio da je izlije en od kihavice. 5) Torontski blagoslov: Najnovija pojava tog smjera je torontski blagoslov, poznat po, takozvanom, neuravnoteženom smijehu. A poznato je i to, da ova pojava sadrži i hipnoti ke elemente; pa elemente iz pokreta Health and Wealth, koji potje e od Christian Science pokreta. U torontskom blagoslovu nalazimo i utjecaj iz isto nog misticizma i New Age pokreta. Imena, koja su usko povezana s ovom pojavom, su: Rodney Howard Browne (južno-afri ki evangelizator, radi u SAD), Randy Clark (pastor Vineyard crkve u St. Louis-u, Missouri) i John Arnot (pastor Vineyard crkve u torontskoj zra noj luci). Pragmati ni evangelikalizam: Pokret za podupiranje rasta crkve zapo eo je djelovanje u ranim devedesetima prošlog stolje a pod vodstvom Donalda McGavrana. No, danas se pod istim pojmom podrazumijeva metodologija temeljena na marketinškim na elima koja ima za cilj pospješiti rast crkava. Isti pragmati ari zajedni ki djeluju s karizmatskim krš anima te, na taj na in, vladaju podru jem rasta crkve. Ugledna imena koja se vežu uz ovaj pokret su C.Peter Wagner, Robert Schuller, Bill Hybels i Rick Warren.

KATOLI KA CRKVA U 19. I 20. ST.
PREGLED POVIJESTI CRKVE 238 Stephen Etches

Nakon pada Napoleona, u Evropi je došlo do oštre reakcije desnice, ali je, s druge strane, porastao liberalni pokret. Te su se dvije tendencije reflektirale u crkvi, ali je ona konzervativnija trijumfirala, i to zbog oštre linije koje se držao, više nego ikada prije nad crkvom dominiraju i, Vatikan.

Do reakcije desnice je došlo zbog bojazni od ideja, koje su bile u vezi s francuskom revolucijom. Nakon Napoleonove smrti, ruski car je odmah pozvao vladare Europe da mu se pridruže u Svetom savezu protiv revolucije. Tri vode e lanice saveza: Rusija, Austrija i Pruska, sve su bile (prije francuske revolucije) pod vladavinom monarhija i u mnogome pod utjecajem prosvjetiteljstva. Njihovi nasljednici nisu željeli više nikakvo prosvjetiteljstvo i revoluciju. Da bi se zaštitile, one su se obavezale stajati zajedno kao 'lanice jedinstvenog krš anskog naroda' . Indeks se ponovo pojavio, ali se pojavila i inkvizicija. Jezuiti se ponovo u vrš uju. Obnovljene monarhije su se na Be kom kongresu okružile konzervativnim državnicima, kao npr. Metternichom, austrijskim ministrom, kojem je glavni posao bio spre avanje bu enja duha francuske revolucije. On jakobinca i liberala vidi u svakom lošem i radikalnom studentu i u svakom, ma i najmanjem, izgredu. Da bi se zaštitio od revolucionarnih ideja, on uvodi tajnu policiju, cenzuru knjiga i ' pse uvare' na svakom univerzitetu. Habsburgovci su kontrolirali Europu od Baltika do Sicilije. Pruski kralj se prvo igrao s idejom davanja konstitucije pot injenima, ali je uskoro promijenio svoje mišljenje. Naime, Karl Sand, mladi student teologije, izvršio je atentat nad jednim agentom ruskog cara. On je reagirao izdavanjem Karlsbadskog dekreta kojim je pooštrena kontrola tajne policije, a liberali su svugdje stavljani u ilegalu. U Španjolskoj su svi liberali zatvoreni, a vratila se i inkvizicija. U Francuskoj su se i borbonski kralj Luj Filip i njegov nastavlja Karlo X. okrenuli na desno, da bi bili na sigurnijoj strani. U Engleskoj je Six Acts prešao u godinu 1819. kao, bez daljnjega, jedan od najrepresivnijih zakona izdanog za mnoga pokoljenja.

Trijumf konzervatizma

U katoli koj crkvi su bile organizirane posebne akcije, zaklju ivane sve anim spaljivanjem Voltaireovih djela i davanjem zakletve za podržavanje religije i zakonite vlade. Jezuiti su godine 1814. ponovno ustanovljeni kao jedan red, a i drugi redovi su postali izraženi. Mnogi su se intelektualci obra ali na katolicizam. U mnogim djelima romanti arskog pokreta bila je idealizirana prošlost.

Reakcija katolicizma

Liberali su podršku imali kod rastu e srednje klase i obrazovanih slojeva. Oni su željeli parlamentarni sistem uprave utemeljen na pisanoj konstituciji, koja e jam iti osobna prava, uklju uju i i slobodu vjeroispovijedi. Suprotstavili su se crkvenoj kontroli nad takvim stvarima kao što su brak i obrazovanje. U Francuskoj je Lamennais razvio jedan ekstremno radikalni pogled na novu ulogu crkve u postrevolucionarnom društvu, postao je osniva

Fenomen liberalizma

PREGLED POVIJESTI CRKVE 239

Stephen Etches

liberalnog katolicizma. On je želio crkvu potpuno odvojenu od države, slobodu obrazovanja, slobodu štampe, pravo glasovanja za svakoga. Cilj mu je bio crkva koja ide sama, koja se prestaje oslanjati na svjetovne autoritete. Biskupi su odbacili tu ideju, pozvali su se na papu. Papa je godine 1832. odgovorio enciklikom Mirari Vos, potpuno odbacuju i katoli ki liberalizam. Rim je u liberalizmu vidio ove dvije glavne greške: Odbacivanje natprirodnog otkrivenja i jedinstvene vrijednosti katolicizma. Papa je time zapravo kanonizirao postoje i socijalni poredak kao da on posjeduje trajnu, ak božansku vrijednost. Da bi dokazao svoju poziciju, papa je osu ivao poljski ustanak i podupirao ruskog cara, koji je ustanak ugušio.

U Francuskoj je time sat bio vra en unatrag. U Belgiji je pri a bila druga ija: Katolici i liberali su ujedinili snage da bi istisnuli nizozemskog kralja, ( ija se uprava poprili no zauzimala za tla enje); godine 1830. i 1831. su sastavili liberalnu konstituciju. Nakon godine 1830. javlja se val politi kog liberalizma, koji kulminira u revoluciji 1848. Nakon žestokog sukoba, liberali su bili sposobni svrgnuti monarhiju iz mnogih prijestolnica i prisiliti Metternicha da pobjegne iz Be a. No, na kraju je austrijska vojska ponovno okupirala Be i ugušila revoluciju u eškoj, Italiji i Ma arskoj, a pruski je kralj povratio Berlin. Doga aji u Italiji nisu ni najmanje promijenili raspoloženje u Vatikanu. Papa je odbio podupirati Italiju protiv Austrije. Kada je Garibaldi ušao u Rim na elu oslobodila ke vojske, papa je morao pobje i. Francuzi su ga godine 1850. podigli na staru vlast. U me uvremenu su liberali preuzeli sjevernu talijansku državu Piedmont, i pod Camillom Cavourom, prvim ministrom, uveli odre eni broj napada kih zakona prema crkvi. Cavour je želio itavu Italiju ujediniti pod Piedmontom. On je preuzeo papske države, papi ostavljaju i samo grad Rim. Godine 1860. odlu uju e je porazio papinu vojsku u bici kod Castelfidardoa. Papa (Pio IX.) se, suo en time, odlu io na politiku nepopustljivosti. Pokušao je povratiti papske države. Izdao je svoj popis (zabranjenih krivovjernih nauka), što je bio njegov odlu an ' ne' katoli kim liberalima. Popis (izdan 1864.) navodi nekih 80 zabluda koje osu uje, uklju uju i racionalizam, naturalizam, socijalizam koji podre uje porodicu državi, liberalni kapitalizam, koji nema drugog cilja ve samo materijalnu dobit. Najviše od svega iznena uje njegova osuda slobode vjeroispovijedi.

Revolucija 1848. i posljedice

U Francuskoj je galikanizam (sklonost ka imanju politi ki nezavisne crkve) i dalje nastavio podizati svoju ružnu glavu, na što se papa oborio pritiskom ekskluzivno pristaju i uz stranku ultramontanista, (pokret koji je htio što bliži odnos s Rimom). Papa je poticao sve enike da se pozovu neposredno na njega, ak i preko glava svojih biskupa. U Rimu je osnovao nacionalne seminare za svaku zemlju. Mnogi su redovi bili poticani na osnivanje svoje centrale u Rimu. Organiziraju i ih na taj na in, papa je mogao upravljati i upotrebljavati ih kao svoje agente. On je prihvatio i novi stil života, hodao je me u ljudima i na taj na in promicao kult ' Svetog oca' . Razvilo se novo štovanje papine osobe. Nadbiskup iz Rheimsa je to nazvao
PREGLED POVIJESTI CRKVE 240

Prvi Vatikanski koncil 1870.

Stephen Etches

' idolatrijom papstva' . Vrhunac se, kona no, desio godine 1870. na Prvom vatikanskom koncilu, kada je predložena doktrina o papinoj nepogrešivosti. Izgleda da se sve to doga alo više zahvaljuju i taštini samog pape, nego zbog ijedne posebne grupe unutar crkve. ak i prije nego je koncil bio sazvan, mnogi su osje ali da je to bio vrhunac onoga što se do tada doga alo kao definitivni odgovor liberalima, i kao obrana od liberalizma. Döllinger (kao i Strossmayer u Hrvatskoj) je bio vo a njema kih intelektualaca, koji su se suprotstavili ultramontanisti kom pokretu kao jednoj nepovijesnoj koncepciji crkvenog reda stranog modernom pojmu slobode i koji, ustvari, nije ništa drugo nego jedna srednjovjekovna tvorevina bazirana na notornim krivotvorinama. U svojoj knjizi Papa i koncil, Döllinger prikazuje papstvo kao povijesno uzurpiranje mo i od strane crkve. U Francuskoj sli ne osje aje pokazuje Mareta i Darboy, pariški nadbiskup, ali u mnogo umjerenijoj formi. Za vrijeme Koncila, ak su i umjereniji pokušavali djelovati na papu govore i mu da je nepogrešivost nužno definirati uzimanjem u obzir crkvenih koncila ili tradicije, ali on je na sve to odgovorio: Tradicija, tradicija. Ja sam tradicija! Šezdeset biskupa manjine, kojima savjest nije dopuštala potpisivanje definicije i koji nisu bili voljni od toga praviti javno pitanje, tiho su spakirali svoje kofere i otišli. Preostalih 535 je glasalo u prilog definicije. Döllinger je ekskomuniciran zbog nepoštivanja naredbe starijih i to dovodi do osnivanja Stare katoli ke crkve u onim zemljama Europe, u kojima se govori njema ki. Nazivaju se Stare jer je, po njihovom mišljenju, nakon Prvog vatikanskog koncila formirana, zapravo, nova katoli ka crkva, koja je imala malo zajedni kog s prethodnom. Oni su prihvatili Utrehtsku deklaraciju kao svoja na ela vjerovanja i ovo ih je povezalo s nezadovoljnim Jansenistima (Utrehtska crkva), koji su napustli Rimokatoli ku crkvu 1724.g. Oni tako er odbacuju Tridentski koncil i, naro ito, doktrinu transsupstancijacije. Danas crkva ima oko 350.000 lanova. Otada papa, zbog objave nove doktrine, ne mora konzultirati Koncil. Godine 1854. on je izdao bulu, kojom je doktrinu o bezgriješnom za e u napravio dogmom. Niti Augustin niti Toma Akvinski nisu priznali tu nauku. Duns Skot (franjevac) je bio prvi koji je to iznio i predložio. Razvila se polemika franjevaca i dominikanaca. Vatikan se odbio opredjeliti. O ovoj dogmi se, kao rezultat, nije ni raspravljalo na Tridenskom koncilu. Ipak, u 19. stolje u ista je nauka, da bi podržala ideju o papinoj nepogrešivosti, opet oživjela. Zna ajno je za spomenuti da je ta dogma bila proglašena – ne na temelju Svetog pisma ili tradicije, nego dogovorom: Prihva en je glas ve ine onih koji su bili konzultirani. Godine 1950. Pio XII., bez savjetovanja s Koncilom, definira i nare uje dogmu o Marijinu uznesenju. Ta nauka tvrdi da je mrtvo tijelo Marije bilo uzeto u nebo, a da nije iskusilo tjelesno propadanje. Ova nauka nije bila poznata prije etvrtog stolje a, ali ju je Ivan Damascenski kasnije podržao. Zna ajno je i to da se o Marijinoj osobi nije raspravljalo ak ni na Vatikanu II., kao da je katoli ka crkva uvidjela da je sve skupa otišlo ipak predaleko. Obje ove nauke su izrasle iz neodgovaraju eg stava prema Kristovoj ljudskoj prirodi. Monofizitstvo je u tome odigralo zna ajnu ulogu. Krist nije vi en kao potpuni ovjek, a

PREGLED POVIJESTI CRKVE 241

Stephen Etches

praznina je ispunjena Marijom. Nepoznavanje Kristove ljudskosti je vodilo ka kultu Marije (mariolatrija). Nepriznavanje Njegovog božanstva je vodilo nauci o misi (ponavljanje Kristove žrtve).

Drugo pitanje kojim se crkva morala pozabaviti, bilo je ono o socijalnoj akciji. Industrijska je revolucija odvela veliki broj ljudi sa zemlje i natjerala ih u krajeve zadimljene tvornicama i prljavim ulicama na na in, da je prosje an ovjek postao podatan masovnoj sugestiji i masovnoj akciji. U 16. stolje u je najsiromašniju klasu inila petina populacije, za vrijeme industrijske revolucije taj je broj narastao na tre inu. Karakteristika prvih faza industrijske revolucije je nevjerojatna prljavština i eksploatacija, posebno dje jeg rada (dje aci i djevoj ice su obi no bili polovina radne snage). U po etku su na djelu bile dvije sile: Eksploativan kapitalizam i ekstremni socijalizam, a obje su naginjale dehumanizaciji radnika i njegovom apsorbiranju u masovni pokret u kojem bi njegov identitet bio izgubljen. Katoli ka je crkva vrlo polagano postajala svjesna problema. Lammenais, kao i nekoliko prosvije enih Nijemaca, to no su analizirali probleme, ali su ostali bili zastarjelih nazora i samo su željeli povratak srednjovjekovnih sistema cehova.

Socijalna akcija

Salezijanci 1855. Giovanni Bosco je osnovao Kongregaciju salezijanaca

u Torinu. Salezijancima se nazivaju po zaštitniku kongregacije Franji Saleškom. Bave se odgojem muške omladine u vlastitim omladskim domovima, konviktima, sjemeništima i obrtni kim školama te radom u misijama. God. 1901. osnovali su salezijanski stan u Ljubljani, zatim više samostana u Sloveniji, a od 1922. i u Hrvatskoj. Oko godine 1880. je bilo potpuno jasno da je radni ka klasa Francuske za crkvu izgubljena. Tek nakon te spoznaje zapo ela je neka vrsta katoli ke socijalne akcije, a ona je bila ograni ena uglavnom na Belgiju, Nizozemsku i Njema ku. Godine 1891. je papa izdao encikliku Rerum Novarum, koju su nazvali Magna Cartom socijalnog katolicizma. Godine 1912. je u Belgiji bio osnovan JOC (Jeunesse ouvrière catholique – katoli ka radni ka mladež).

Jedan drugi problem s kojim se suo ila katoli ka crkva, bio je njen stav prema modernom mišljenju, uklju uju i teološki liberalizam. Iako je velika ve ina Europljana još uvijek ispovijedala neki oblik krš anstva, zna ajni broj ga je odbacivao, a veliki broj se od njega odvojio. Modernisti su predlagali rješenje prilago avanja crkve modernom mišljenju, no Vatikan ih ni na koji na in nije slušao. Papa Pio IX. je uspio ugušenjem liberalnog katoli kog pokreta, a Prvi vatikanski koncil je samo potvrdio op u politiku neprijateljstva prema modernoj kulturi. Modernisti ki pokret, najja i u Francuskoj, je zapo eo 1890., bio osu en 1907., a završio 1910. Dokazao je svoju ispravnost tek godine 1965. na Drugom vatikanskom koncilu. Pristup pokreta gornjem problemu bio je u osnovi trostruk: 1) Prilago avanje liberalnoj teologiji;

Stav prema modernom mišljenju

PREGLED POVIJESTI CRKVE 242

Stephen Etches

2) Napad na skolasti ki sistem kao potpuno neuskladiv s biblijskom mišlju; 3) Napad na razli ite legende i poluistine koje su bile izmišljene kao potkrepa katoli kim zahtjevima. Oni su inzistirali na uporabi stvarnih povijesnih metoda. U Francuskoj je pokret bio povezan s Duchesne i Loisyom. Loisy je pokušavao braniti katolicizam, posebno NZ-tnu povijest protiv pogleda Harnacka i Sabatiera, na vrlo sli an na in Ritschl-u, ali je papa ocijenio da modernisti previše razdvajaju pa je godine 1910. izdao encikliku Pascendi u kojoj modernizam osu uje kao herezu. Od tada su svi sve enici morali polagati antimodernisti ku zakletvu i držati se tomisti ke linije. Opus Dei: Ovo je pokret koji je postojao u Španjolskoj za vrijeme vladavine diktatora Franka i koji se borio za ' liberalizam' . lanovi ovog pokreta imali su za cilj ulazak na univerzitete, kako bi na taj imali utjecaja. Od skromnih po etaka 1928.g., ovaj pokret je narastao do najve e lai ke organizacije pod okriljem katoli ke crkve (danas ima 80.000 lanova), a više od 20.000 su u Španjolskoj. Usporedbe radi, redovi kao na primjer jezuiti i franjevci uzimaju po 30.000 lanova. Ovo je veoma efikasna organizacija zbog svojih ideala i kroz nju konzervativci, kao na primjer Ivan Pavle, mogu pokušati i popraviti nešto od grešaka, koje su na injene Drugim vatikanskim koncilom i enciklikom Humanae Vitae (1968.). Po mnogo emu, Opus Dei je sli an jezuitskom pokretu.

DRUGI VATIKANSKI KONCIL (1962.-65.)
Papa Ivan XXIII. je godine 1959. objavio svoju namjeru o održavanju Drugog vatikanskog koncila. Crkva se treba nagoditi s modernim svijetom, odluka oko toga je bila odga ana od 19. stolje a. Papin novi životni stil je dao unaprijed zamisliti što dolazi. Ciljevi koncila su bili: Obnova crkve, jedinstvo svih krš ana i dijalog sa svijetom. Na Koncilu se glavni sukob pojavio izme u modernista i konzervativaca. Konzervativce je, naravno, utjelovljivala kurija. U po etku je ona nastojala vladati svime, a za što je imala gotovo sve šanse, pošto joj je povjereno pisanje dokumentata, no tada su liberalni biskupi napravili ' kratki spoj'uvukavši se u te komitete. Novi papa, Pavao VI., je opet liberalima pomrsio ra une, jer je u želji udovoljavanja konzervativcima, modificirao dokumente par trenutaka prije nego što su bili predloženi za glasovanje. Ako bi protestirali, riskirali bi ukidanje itavog teksta. Jedna od takvih modifikacija se dogodila u dokumentu o crkvi: Papa je u dokumentu intervenirao preokretanjem naglasaka o važnosti kolegija i kardinala kod donošenja odluka – opet je potvr ena papina vrhovnost i nezavisnost. U drugom je dokumentu, dokumenat o ekumenizmu, pak bio smanjen pomirbeni ton prema protestantima. Nakraju je pet glavnih promjena Koncila postalo poznato u katoli koj crkvi: 1. Liturgijska promjena: Mise su bile s latinskog prevedene na razli ite nacionalne jezike. Poticano je ve e u eš e laika u liturgiji; 2. Autoritet: Crkva treba biti, u manjoj mjeri nego do tada, vrsta hijerarhijska struktura, sastavljena od onih koji

PREGLED POVIJESTI CRKVE 243

Stephen Etches

zapovijedaju i onih koji slušaju. Po tome je ve e u eš e laika, a lai kim sve enicima je dano ve e priznanje; 3. Ekumenizam: Krajnji cilj ekumenizma se više ne vidi u povratku pojedinih protestanata u katoli ku crkvu, ve u ponovnom ujedinjenju sve odvojene bra e u neku vrstu commonwealtha (zajednice), ije bi predsjedništvo bilo u Rimu. Katolici se trebaju angažirati u zajedni kim molitvama i suradnji s protestantima u socijalnim akcijama; 4. Skolasticizam je odba en i naglasak je stavljen na dinami ki povijesni razvoj ideja. To stvarno otvara vrata liberalizmu; 5. Dijalog s modernim sekularnim svijetom. Uloga crkve je od sada vi ena u terminima službe svijetu i posredovanja. Drugi vatikanski koncil je pogodio katoli ki svijet kao udarni val. Prosje an katolik se našao u stanju potpune smušenosti. Mnogi liberali su na koncilske formulacije gledali kao na puke rije i – autoritativna struktura je i dalje postojala, a papa je i dalje na vrhu, (njegove ovlasti konzulatiranja s biskupima su neobvezatne). Kada je izašao sa svojom enciklikom o kontroli ra anja, Humanitae Vitae, mnogi su ga kritizirali zbog nekonzultiranja s biskupima. Kardinal Suenens, jedan od arhitekata Vatikana II., stao je na elo tog protestnog pokreta. U Nizozemskoj su katolici osnovali svoj Nacionalni koncil, na kojeg su se upu ivali umjesto na Vatikan, ali ga je papa ukinuo. Najžilavija suvremena bitka se vodila o pitanjima morala i papine nepogrešivosti. Nakon Drugog vatikanskog koncila, zbio se veliki pad broja poziva (u SAD iznosi 30%), kao i onih koji poha aju crkvu. Mnogi su sve enici napustili crkve, (broj se od onog prije Koncila pove ao za 30%), što su odrazi dovo enja u pitanje tradicionalne uloge sve enika. Jedan od znakova katoli ke obnove koji, prema nekima, najviše obe ava, je veliki rast karizmatskog i neopentekostalnog pokreta. Godine 1960. se pojavila jedna nova grana pentekostalizma, koja nije bila sektaška, ali ona sve do godine 1967. nije ni na koji na in pristupila katolicizmu. Prodor u katoli ku crkvu je zapo eo na univerzitetu Notre Dame u SAD, odakle se i proširio po itavoj zemlji. U Europi je u njegove redove pristupio i kardinal Suenens. Papa Pavao VI. je godine 1965. blagoslovio njihovu ideju. Za razliku od tradicionalnog pentekostalizma, ovaj novi nije tako striktan u doktrinarnim stvarima te kao takav može ' prigrliti' katolicizam. Drugo suvremeno pitanje unutar katoli ke crkve je bilo pitanje društvene pravde u Južnoj Americi. Dok je ranije crkva bila prisan prijatelj sa silama reakcije, sada su evidentna sasvim druga ija polazišta. Protiv taktika desnice javno su istupili i kardinal Silva Henriquez iz ilea i Dom Herder Camara. Diktatori su organizirali vojne napade protiv odmetni kog klera. Ve su mnogi sve enici i redovnici zatvoreni, mu eni, lin ovani i smaknuti.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 244

Stephen Etches

Jedno od najodlu nijih pitanja s kojima se danas suo ava crkva, je pitanje zare enja žena za sve eni ku službu. Crkva još uvijek stoji vrlo vrsto na tradicionalnom stajalištu. Papa Pavao VI je išao još dalje nego koncil uvode i "pojednostavljenje" katoli kog štovanja te je relegirao krunicu na sferu privatne pobožnosti. Njegov sljedbenik, Ivan Pavao I, koji je umro u misterioznim okolnostima, bez sumnje bi išao još dalje ako mu bi dozvolili konzervativci. Reakcija konzervativaca: Papa Ivan Pavao je poznat po svojoj konzervativnosti i ini se da nije zadovoljan implikacijama Vatikana II, pa je ak pokušao vratiti vrijeme unazad. Da bi to ostvario postavio je svoje ljude na klju ne crkvene položaje. Veritatis Splendor (1993.): Ova nova papina enciklika u sebi sadrži reafirmaciju papinske nepogrešivosti i ak je proširuje na oblast rukovo enja. Ona je osuda moralnog relativizma i predstavlja nedvosmislenu potvrdu crkvenog stava o moralnim pitanjima, primjerice kontrola ra anja, kao i njeno odbijanje popuštanju teolozima reformirane katoli ke crkve da raspravljaju ili se spore oko pitanja doktrine. Kasnije je kardinal Ratzinger izdao okružnicu pod naslovom Jesus Dominus (bez sumnje ga je u tome papa potpuno podržao) u kojoj mijenja stav Vatikana prema "odvojenoj bra i" i ostalim religijama. Prema njemu, protestanti nisu dio prave crkve, a ostale religije sadrže o evidne greške. Evangelikalci i Katolici zajedno: Formalni princip Katoli ke crkve predstavlja tzv. sola ecclesia (Crkva sama odre uje narav i razvoj krš anske doktrine), a njezin materijalni princip je spasenje iskrenoš u tzv. soteriološki inkluzivizam (zamisao da se ljudi, a me u njima posebno lanovi drugih religija, kao i oni koji ne pripadaju nijednoj, mogu spasiti Kristovim djelom tako što, bez izri itog znanja o Kristu ili vjere o istome, žive kako najbolje znaju). Ovo

PREGLED POVIJESTI CRKVE 245

Stephen Etches

zapravo zna i da evan eoski vjernici uklju eni u pokret "Evangelikalci i Katolici zajedno" ne sura uju s partnerom kojeg zanima iskreni razgovor i potraga za istinom, ve im je sugovornik skupina koja prevladava u Rimu a koja nastoji redefinirati cjelokupni koncept autoriteta i temeljnih doktrina krš anske vjere, te potom sve ostale pridobiti za vlastita uvjerenja (Alan Howe, CRN Journal). Nešto prije francuske revolucije, metodisti su planirali osnovati bazu na Kanalskim otocima s kojih bi lako mogli evangelizirati Francusku. Taj je plan odgo en do godine 1815. kada su se stvari smirile. Charles Cook je po eo raditi u Francuskoj, gdje je uskoro, kao rezultat njegovih nastojanja, bila osnovana jedna energi na grana metodista. Drugi važan razvoj se zbio godine 1816. u Švicarskoj. Tamo je Robert Haldane, bogati Škot, po eo tuma iti Rimljanima poslanicu studentima na univerzitetu, od kojih su neki kasnije postali važna imena u francuskom protestantizmu: Merle d' Aubigné, César Malan, Adolphe Monod i Louis Gaussen. Kratko nakon toga se u kantonu Vaud pojavila Mme de Krüdener, koja je došla iz Pariza zbog širenja evan elja. Došli su i metodisti ki propovjednici. Ne smiju se zaboraviti ni druga dva imena: Alexandre Vinet, veliki teolog i F.L. Godet, poznat po svojim komentarima. Adolphe Monod je postao najve i francuski protestantski propovjednik stolje a, a njegov brat Frederick je napravio sli an rad osnivanjem Unije evan elijskih crkava u Francuskoj. U Holandiji je najistaknutiji evangelikalac bio Abraham Kuyper (1837.-1920.), kalvinisti ki teolog, koji je uz to bio i politi ar (premijer 1901-5). On je naglašavao zajedni ku milost Božju prema svim ljudima. Godine 1880. je otvorio Slobodni univerzitet u Amsterdamu, (slobodan od bilo kakve crkvene i državne kontrole). Šest godina kasnije, on se sa 100.000 ljudi odvojio od reformirane crkve te je formirao rereformiranu crkvu. On se odlu no suprotstavljao visokom kriticizmu Biblije i branio je potpuno krš anski pristup svim aspektima života.

PROTESTANTIZAM U EUROPI

LIBERALNA TEOLOGIJA U XX. ST.
HARNACK Adolf (1851.-1930.): Najzna ajniji teolog prvog desetlje a 20. stolje a je Adolf von Harnack. Željan priop iti krš anstvo ljudima svog doba, on je ipak kriv zbog u injenog kompromisa. Bio stru njak povijesne teologije. Zajedno s Ritschlom je vjerovao da je evan elje bilo izopa eno tu im utjecajem gr ke filozofije, ali da je taj proces po eo u NZ s Pavlom. Smatra da je jednostavna religija Isusa bila izvrnuta u religiju o Isusu, koji je naizmjence bio pretvoren u dogmu utjelovljenog Sina Božjega, za što je Pavao najviše kriv. Osnova krš anstva je postavljena na tri središnje istine, koje je našao u Isusovom u enju, a to su: O instvo Boga, bratstvo ljudi i neograni ena vrijednost pojedina ne ljudske duše. Krš anstvo je bila Isusova religija, a ne religija o

PREGLED POVIJESTI CRKVE 246

Stephen Etches

Isusu, ija je osnova bila sinovsko i pojedina no povjerenje u božansko o instvo. Kona no kraljevstvo Božje je ' blago koje duša posjeduje u vje nom i milostivom Bogu.' Zapisi o u enju Isusa o tome da su svi ljudi bra a, a Bog njihov Otac, dokazale su se nau nima i objektivnima. Autori su, zapravo, izbacili one zapise evan elja (natprirodne) koje su smratrali neprihvatljivima.

BARTH Karl (1886.-1968.): Teologija krize koja je došla na istaknuto mjesto nakon Prvog svjetskog rata je bila blisko povezana s imenom Karl Barth. Sam I. svjetski rat je odigrao ne mali dio u pripremanju puta takvoj teologiji, pošto on ozna ava kraj, do tada, prevladavaju e ideje o neizbježnom napretku kroz intelektualnu prosvije enost i moralno nastojanje. Kao što je Niebuhr rekao, stara je teologija bila u slijepoj ulici zahtijevaju i 'Boga bez gnjeva koji dovodi ovjeka bez grijeha u kraljevsto bez suda kroz Kristovo služenje bez Križa'. Ve je godine 1892. Johannes Weiss (1863.-1914.), stru njak za NZ iz ritschlijanske tradicije, rekao da su ga prou avanja evan elja uvjerila da je za povijesnog Isusa, Božje kraljevstvo zna ilo nešto sasvim razli ito od onoga što je Ritschl mislio. Kraljevstvo, koje je Isus navijestio, je bilo eshatološka realnost, koja e se u bliskoj budu nosti otkriti Božjim vrhovnim inom. Ritschlova ideja je bila rezultat 19-stoljetne evolucionisti ke ' pozadine' , jedne potpuno strane apokalipse u kontekstu Palestine iz prvog stolje a. Barth je došao do zaklju ka da je istinit i živi Bog, koji se objavio u Bibliji, potpuno razli it od Boga ije su postojanje filozofi nastojali dokazati. Samo ako ovjek prizna svoj slom, može se nadati da e mu pri i i uti Njegov glas. U tom je raspoloženju objavio komentar poslanice Rimljanima, koji je pao poput teološke bombe. Barth je postao vo a poluortodoksne reakcije protiv liberalizma 19-tog stolje a. Uvidio je izopa enost liberalizma koji uzvisuje ovjeka na ra un Boga, studira više religiju ovjeka nego Božje otkrivenje. Ipak je na njega duboko djelovao Kirkegaard i Dostojevski. Znao je naglašavati Božju transcendentnost (On je sasvim drugi), nijekati prirodnu teologiju i tvrditi da sve što znamo o Bogu je u Kristu. Ali je ipak prihvatio liberalni stav prema Bibliji. Smatra da pisane rije i Pisma i propovijedana Rije nisu same po sebi otkrivenje, ve su pogrešive rije i ukazuju i na Božje otkrivenje. Kao ljudske rije i, ograni ene su i slabe, ali postaju Božjom rije i tada kada On odlu i govoriti kroz njih. Barth, mada je bio Švicarac i iz kalvinisti ke pozadine, ve inu svoga teološkog obrazovanja stje e u Njema koj. U Njema koj je, uglavnom, nau avao kao profesor. Me u teološkim utjecajima, koje je on prisvojio bili su: Kant, Hegel, Kierkegaard i Johannes Weiss. Mada je mnogima izgledalo da je on evan elijski krš anin po onome što isti e, on je, zapravo, bio egzistencijalista i sa sobom je donio mnoge zamisli klasi ne liberalne teologije. Mnogi dobronamjerni krš ani su bili prevareni ovime, naro ito tridesetih godina 20. st. i kasnije živjeli u žaljenju zbog toga. Sadašnji žalostan položaj francuske reformirane crkve može se pripisati ovoj lakovjernosti. Izgleda da on dolazi kao dobrodošlo oslobo enje od liberalne teologije 19. st., koja stavlja ovjeka u središte
PREGLED POVIJESTI CRKVE 247 Stephen Etches

univerzuma. Ali ono ime on zamjenjuje staro, nije biblijska teologija, ve egzistencijalizam. Slabost njegove teologije može se vidjeti u sljede im to kama: On pristupa Bibliji sa zamislima ovjeka koji je prethodno bio pod utjecajem Kanta, Hegela, Kierkegaarda i Heideggera. On tuma i Bibliju u smislu hegelijanske dijalektike. Akrobacije dijalektike omogu uju mu završetak s univerzalizmom, (na kraju e biti spašeni svi ljudi) i pluralizmom (i katolici i protestanti su u pravu). Mada je imao za re i mnogo dobroga, njegovo nebiblijsko spekuliranje (sli no Origenu) se, na kraju, pokazuje kao njegova propast. 1) On se nikada nije vratio na kriti ko prou avanje Biblije, ali je tvrdio da je otišao dalje od toga. Njegov je stav prema povijesnom Isusu bio vrlo radikalan: Tvrdi da uskrsnu e nije empirijski provjerljivo kao povijesni doga aj; 2) Prema Barthu, Božja objava je svedena na Isusovu li nost. Preostali dio Biblije je zbirka neto nih svjedo anstava ljudi o skrivenoj Božjoj objavi. Stoga se Biblija ne može nazivati Rije ju Božjom ili Njegovom objavom. Samo Krist može biti ovako nazvan. Ali ako je to takav slu aj, kako znamo da je NZ to an izvještaj o tome? Barth dolazi do zaklju ka na osnovi teologija koje su utjecale na njega: Luteranski kristomonizam, egzistencijalizam i hegelijanizam; 3) Barth uklju uje, da je nakraju, i bez pokajanja i bez vjere spasenje kvantitativno osigurano za sve (prim: svako e na kraju biti spašen). Ovaj univerzalizam je baziran na Hegelovoj dijalektici, koja mu omogu uje držanje dviju suprotnosti u napetosti. Za Bartha, svako je u isto vrijeme i Ezav i Jakov, izabran i odba en. Isus Krist je izvanredan primjer nekoga koji je u isto vrijeme i izabran i odba en po stalnoj osnovi. Barthov tzv. kalvinizam je, ustvari, bio univerzalizam: Svi su ljudi predestinirani za spasenje u Kristu. U ovome je Barth veoma blizak Aristotelovoj filozofiji, koja je imala vrlo mnogo utjecaja na spekuliranje rimokatolika. Ono što ustvari Biblija kaže jeste to, da je Isus postao prokletstvo za nas, jednom u vremenu na križu, ali da sada više nije na tom križu. Posljedice križa su s nama, ali ne i sam doga aj; 4) Barth vidi Boga kao bi e izvanredne kontradikcije, jer su u Njemu i tama ali i svjetlo, On je nadvladao tamu. Svaki krš anin je suo en istom borbom, ali je neuspješan i stoga mu treba oslobo enje. Ovo je isti gnosti ki dualizam; 5) Isus je izvanredan primjer dijalektike, jer je On i uzvišeni ovjek i Bog u svom poniženju. Za Bartha, povijesna vrijednost doga aja je u otkrivanju filozofske ideje: Ponižavanje Sina nije samo povijesni doga aj, ve dijelom i suština karaktera Božjeg. Iz svega ovoga možemo vidjeti Barthovu igru filozofskim konceptima i to da on nema interesa za povijest, jer smatra da se povijest ne može znati sa sigurnoš u. Barth se stoga može nazvati Origenom 20. stolje a.

TILLICH Paul (1886.-1965.): Do 1933. je u Njema koj, nakon 1933. u azilu u SAD-u. On nas vra a u prvu etvrtinu 19. stolje a. On, naime, vjeruje da krš anstvo mora biti izraženo u terminima današnje filozofije, kako bi moglo dosegnuti ljude u svijetu. On je tvrdio da apologetiku shva a ozbiljno u prilagodbi krš anske poruke modernom mišljenju, a ne u gubitku osebujnosti karaktera. U tome
PREGLED POVIJESTI CRKVE 248 Stephen Etches

nažalost nije uspio; filozofija je zarobila više njega tako da je završio s ne im što nije imalo puno veze s krš anstvom, ve je sli ilo na budizam. Pori e postojanje bilo kakve biblijska norme Božanske istine, koju teolozi moraju prenositi iz generacije u generaciju. Drugim rije ima, on je ustvari hegelijanac, koji kaže da je krš anstvo ispravno do one mjere do koje izražava duh vremena ili suvremenu filozofiju.

BULTMANN Rudolf (1884.-1976.) je tako er vjerovao da oblici u kojima se evan elje prezentira moraju uzeti u obzir suvremeno ovjekovo razumijevanje vlastite egzistencije. Upravo je zbog toga inzistirao na razmitologiziranju evan elja, da bi ga oslobodio hebrejskog pogleda na svijet (trokatni univerzum, natprirodna bi a koja dolaze i odlaze sa zemlje i sl.). On je postao vrlo skepti an u pouzdanost evan elja kao izvještaja o povijesnim injenicama i bio je krajnje pesimisti an u vezi dosega našega povijesnoga znanja o Isusu. Bultmann je došao do tih zaklju aka polaze i od izvjesnih pretpostavki kritika oblika: Ve ina je biblijskog materijala kružilo u usmenom obliku prije nego što je bilo zapisano, svaki je tip ili oblik materijala u Bibliji bio odre en tipi nom situacijom (potreba u Izraelu ili ranoj crkvi), tj. bilo propovijedanjem, bilo argumentima, bilo u enjem. Upravo zbog toga, evanelja odražavaju više teologiju ranih crkava nego što iznose injenice o Isusu. Rana je crkva naviještala uskrslog Krista iz njihovog vlastitog iskustva, a ne iz stvarne povijesne injenice o Isusu. Liberalizam 19-tog stolje a je s puno samouvjerenosti rekonstruirao portret Isusa povijesti, Isusa kakav je zaista bio i od njega na kraju na inio dobrog liberalnog protestanta. Bultmann odbija ovu liberalnu težnju i zamjenjuje ekstremnim oblikom povijesnog skepticizma o Isusu, što je zapravo egzistencijalisti ka verzija krš anstva. Krš anstvu daje egzistencijalisti ku interpretaciju i tako poruku Novog Zavjeta svodi na sli nost u enju filozofa sekularnog egzistencijaliste, Martina Heideggera. On stoga demitologizira krš anstvo od njezinog zastarjelog gledišta, ali izdvajanjem natprirodnoga pretvara teologiju u antropologiju. BONHOEFFER Dietrich (1906.-45.): Njegova velika želja bila je komunicirati evan elje u razdoblju koje je, po njegovom naho enju, postalo sasvim otu eno od ' religije' . Pod religijom je podrazumijevao: Spasenje gledano kao bijeg u drugi svijet, pošto je ovaj svijet izgubio svoju vrijednost i zapostavljen je; vlada preokupiranost vlastitom pobožnoš u; krš ani žive u getu, govore i sasvim drugim jezikom, poput zato enika iji otok polako nagriza struja sekularizma. Sve ovo obilježava pijetizam ili buržujsku religioznost. Bonhoeffer stoga predlaže ' krš anstvo bez religije' , koje je pošte eno svega ovoga navedenoga, tj. radikalno krš anstvo (naro ito pogodno za razdoblja krize nacisti ke Njema ke). Zbog njegove želje da komunicira evan elje u modernom razdoblju, Bonhoeffer tvrdi da je 'ovjek sada narastao'i zbog toga se moramo prema njemu odnositi kao prema odraslome, a ne ga podsje ati na njegove grijehe.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 249

Stephen Etches

Središnja pretpostavka Bonhoeffera je luteranska teologija križa. Ona tvrdi da se za vrijeme utjelovljenja Bog nalazio samo u Kristu. Ovo je skoro antitrinitarno gledište. Kao rezultat ovoga stava je njegovo apsolutno poricanje prirodne teologije i tvrdnja da se Bog apsolutno otkriva u Kristu. Tako se usredoto uje na imanentnost Božju. Opasnost takve tvrdnje leži u gubljenju Božje transcendentnosti i u štovanju Isusa kao ovjeka umjesto trojedinog Boga. Tako reagira protiv transcendentnosti Karla Bartha. Na njega veliki utjecaj ima personalisti ka filozofija Martina Bubera, koji je zaklju io da je li nost sama po sebi gotovo božanstvo, (pošto je ovjek stvoren po Božjem obli ju). Krist je Bog u tom smislu što je bio savršen ovjek. Zbog toga ' vidimo Boga u drugim ljudima' . On je tako er rekao da je Isus bio 'ovjek za druge' i da mi trebamo slijediti Njegov primjer. Ovo podsje a na ' spasenje kroz akciju' (egzistencijalisti ki pogled André-a Malraux-a). Tri struje su utjecale na njega: 1. Luteranska ideja o Kristu u sakramentu (Bog je ograni en tijelom). Ovo je utjecaj katolicizma; 2. Pretpotstavka 19. stolje a da je Isus bio samo ovjek; 3. Egzistencijalisti ka ideja spasenja kroz akciju djela i ideja Martina Bubera da je li nost božanska. Neki od ranijih Bultmannovih u enika su iskazali više pažnje Isusu povijesti nego što je to u inio Bultmann. Ti u enici su: E. Käsemann iz Tübingena, G. Bornkamm iz Heidelberga i E. Fuchs iz Marburga. Ako je Rije postala tijelom, kao što vjerujemo, to zna i da povijesni dio izvještaja iz evan elja moramo uzeti vrlo ozbiljno.

U modu je došla redakcijska kritika. Pod time se prvenstveno misli na prou avanje kako je svaki pojedini pisac evan elja ili izdava (redaktor = urednik) oblikovao materijal do kojega je došao da bi se tim putem otkrili njihovi posebni teološki naglasci. Druga je tendencija redakcijske kritike dokazivanje da u Bibliji ne nalazimo jednu, ve mnogo teologija. Van Buren: Godine 1960. je na istaknuto mjesto došla Bog-je-mrtav teologija. P. M. van Buren je pod tim terminom ' smrt Boga'mislio da je rije Bog mrtva i da je jezik o Bogu prestao imati ikakav smisao. Thomas Altizer je u svojoj tvrdnji bio mnogo radikalniji, (inspiriran Nietscheom, Hegelom i Blakeom). On, naime, u svom djelu Evan elje krš anskog ateizma tvrdi da je Bog umro kada je Krist umro na križu. Ali, ako je Bog umro, kako ga je Isus mogao reprezentirati? Harvey Cox: Njegovo djelo Svjetovni grad je tako er radikalno. On smatra da je svjetovni grad ispunjenje Božje svrhe, pošto On omogu ava da ljudi žive punijim životom.

Redakcijska kritika

PANNENBERG

iz Münchena je jedan od najzna ajnijih teologa 70-tih godina. On se oštro kosi s Bultmannom i njegovim sljedbenicima: Poricanje uskrsnu a je pitanje stvarnog uskrsnu a, s neopravdanom pretpostavkom da mrtvi ljudi ne ustaju. Spasiteljski Božji in ne pripada isklju ivo ' povijesti spasenja' (Heilsgeschichte), ve se mora razumjeti unutar šireg konteksta povijesti kao cjeline, unutar koje se sve odnosi na Boga.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 250

Stephen Etches

On je reagirao protiv Karla Bartha shva aju i povijesnog Isusa vrlo ozbiljno. On zapravo veli da je povijesnost Isusa osnova naše vjere. Samo na ovoj bazi možemo odlu iti je li Isus bio božanski ili ne i i i naprijed, stavljaju i našu vjeru u Njega. Naravno, ispitivanje povijesnih injenica može dovesti samo do stupnja visoke vjerojatnosti; ne može dokazati ništa apsolutno, ali ih (upravo) ovdje zamjenjuje pouzdanje i vjera.

PITTINGER i Procesna teologija: Procesna filozofija tvrdi da stvarna osoba nije entitet ili jedinka koja prolazi vremenom, ve niz iskustava koje ine proces života. Promjena i doga aji su kona ni. Ovo odgovara evolucionisti kom gledištu. Kada je ovo prilago eno teologiji, onda zna i da je sav naglasak stavljen na Boga kao imanentnog, aktivnog u svijetu. Ali oni kažu da Bog ne zna budu nost, pošto je vezan vremenom i prostorom. Bog skoro da je ovisan o univerzumu koji je vje an. I tako smo došli do vrste panteizma. Božja transcendentnost se zanemaruje. Po inje kao zdrava reakcija protiv gr ke misli, koja je prikazala Boga udaljenog i nepromjenljivog (gotovo kao ideja), ali završava odlaze i predaleko u drugom pravcu. MOLTMANN Jürgen je iz Tübingena druga istaknuta li nost (usp. Teologiju nade, 1965.). On je zaklju io da se nada još uvijek nalazi naprijed, a da je narod Božji hodo asni narod – narod od siromašnih i tla enih, (koji e naslijediti Božju novu zemlju). Spasenje uklju uje vjeru koja je društveno relevantna. Na križu se Isus poistovjetio s odba enima i osporio status quo.
Vrlo je zna ajno da je naše stolje e više od bilo kojega drugoga, fascinirano sekulariziranom verzijom ideje Božjeg kraljevstva. Ve inu ovih ideologija predložili su Židovi koji su, izgleda, okrenuli le a ideji osobnog Mesije, a ipak nisu mogli izbje i privla nosti utopijskoga mesijskog kraljevstva, koje je s Njim povezano. Marks, Horkheimer, Marcuse, Fromm i Bloch, su svi bili liberalni, sekularizirani Židovi. Bloch je bio liberalni marksisti ki filozof koji se ogriješio isto nonjema kim vlastima i tako pronašao put na Zapad. Po njegovom mišljenju, Isus je bio prvi ovjek koji je postepeno zauzeo mjesto Boga i koji je, kao socijalni utopijski reformator, eznuo za uspostavom Božjeg kraljevstva ovdje na Zemlji. Drugim rije ima, Isus bio je prvi komunista. Bio je to Blochov sekularisti ki i marksisti ki pogled, koji je snažno utjecao na Moltmanna i ije je, neke od glavnih klju nih misli, Moltmann dalje sam razvio. Moltmann nastoji vratiti eshatologiju u središte teologije. Ispravno vidi da se svaka krš anska teologija gleda u svjetlu eshatološke perspektive. Ali njegova posebna interpretacija eshatologije je postmilenijska. Misiju smatra transformacijom svijeta u iš ekivanju obe anoga novoga stvorenja; uglavnom treba izgraditi Božje kraljevstvo sada kroz socijalni napredak kao što je socijalna pravda, mir itd. Reagira na puko duhovno spasenje tako da odlazi predaleko u drugom pravcu i završava, ne samo sa socijalnim, ve i politi kim evan eljem. Smatra, ako crkva treba izvršiti ' misiju' , onda mora biti obnovljena, ali pod ' obnovom' podrazumijeva: Isus se sa svim svojim revolucionarnim

PREGLED POVIJESTI CRKVE 251

Stephen Etches

zahtjevima mora smatrati glavom crkve, a ne državom. Crkva mora služiti osloba anju ovjeka od rasnih razlika i svake vrste ropstva. Mora biti ekumenska i politi ka; mora biti na strani potla nih i poniženih. Ova teologija nade, kako je naziva, ima veliki utjecaj u Svjetskom savezu crkava i u teologiji oslobo enja. To je uglavnom južnoameri ki i rimokatoli ki fenomen. Po ela je analiziranjem južnoameri ke situacije od strane radikalnih katolika; osnovni problem je ugnjetavanje, koje se može riješiti oslobo enjem. Umjereno gledište, koje je proizašlo na drugoj episkopalnoj konferenciji u Južnoj Americi, ubrzo poprima obilježje radikalnog pravca, stoga im se sa zadovoljstvom priklju uju marksisti. Teologija oslobo enja je odigrala veliku ulogu u sjedinjenju Nikaragve pod pokretom sandanista, koji je došao na vlast nakon svrgnu a diktatora Somoze. Teologija oslobo enja se, zapravo, temelji na marksisti koj analizi južnoameri ke situacije. Spasenje je ponovno protuma eno terminima politi kog oslobo enja. Ve ina predstavnika ove teologije je u Južnoj Americi. Oni su zainteresirani samo za ono što Biblija govori o socijalnoj pravdi (tu se npr. tvrdi da SZ i Isusovo u enje ne dopuštaju privatno vlasništvo – mi to do sada nismo razumjeli zbog toga, jer itamo Bibliju kapitalisti kim o ima). Mi ne moramo krenuti od teologije ili od Biblije, ve od našeg mjesta u svijetu (usp. Marx – ' stvari kakve su' ) i naših vlastitih pokušaja da ga mijenjamo. Drugim rije ima, spremni smo slušati Bibliju samo onoliko, koliko se ona slaže s Karlom Marxom. Biblija je tako uzeta kao podesna alatka s kojom se pospješuje uzrok komunizmu, (prerušenog u društvenu stvar).

Teologija oslobo enja

RAHNER Karl i anonimno krš anstvo: Rahner objašnjava izjave Vatikana, mogu nost spašavanja ljudi i van katoli ke crkve. On veli da je svaki, koji je prema sebi iskren, iskusio Kristovu milost, bez obzira je li toga svjestan pa je zato anonimni krš anin. Sve što se zahtijeva je ' moralno predanje' , a ne religiozno predanje. Pošto se ljudi mogu spasiti bez upu ivanja na krš ansko evan elje, crkva mora obilovati religioznom samiloš u, uklju iti se u rješavanje hitnih socijalnih potreba današnjice. Ovakav na in mišljenja je utjecao na Svjetski savez crkava i na teologiju osobo enja. Rahner i njegovi sljedbenici su zaista poput suvremenih crkvenih o eva, ije se izjave shva aju kao samo evan elje. Svakako da je slabost Rahnerova shva anja u njegovom vjerovanju u iznimnu mogu nost, (da netko, tko nije uo evan elje, može biti u stanju milosti) i u stvaranju norme od nje. Crkva stoga treba sve ljude smatrati anonimnim krš anima. Teihard de Chardin (1881.-1955.) je bio jezuita koji je pokušao krš anstvo prikazati kroz ideje evolucije. Za života je, po vlastitoj želji, bio povu en i nije dozvoljavao da mu se tiskaju vlastita djela. Me utim, kada je umro, to su u inili njegovi prijatelji. Postoje tri mogu a pristupa evoluciji: a) Odbiti je; b) Re i da i krš anstvo i evolucija govore isto i

PREGLED POVIJESTI CRKVE 252

Stephen Etches

c) reinterpretirati u smislu evolucije. Ovaj tre i stav je prihvatio Teilhard. Kao i u procesnoj teologiji, Bog je identificiran dijalekti kim. Grijeh je, u evolucijskom smislu, definiran ka nezrelost, pogrešno skretanje. Augustin je reinterpretirao krš anstvo u smislu neoplatonizma, Akvinski u smislu Aristotela, a Teilhard u smislu evolucije.

Parizu. Njegova doktorska teza odnosi se na opravdanje vjerom i ista je kao doktrina u koju vjeruju protestanti. Njegova greška je što ne vidi šta ih razdvaja (vjerojatno rimokatolike i protestante, op. prev.). Ima kratko pam enje, jer su se u vrijeme reformacije, reformatori složili s katoli kim pregovara ima, kao što je bio Contarini, po ovim pitanju, ali su se razišli po pitanju euharistije i papine nadre enosti. Küng je bio imenovan služebnim teologom na Vatikanu II., ali se razo arao njegovim rezultatima. Napisao je još jednu knjigu u kojoj je posumnjao u papinu nepogrešivost i u kojoj on papu vidi u onoj ulozi koju je imao Petar kao pastor (pastir i sluga). On smatra da dogme mora donositi crkveni Sabor, a ne samo papa. Zbog ovog stava, Vatikanska tajna služba ga je stavila na crnu listu i izgubio je mjesto profesora katoli ke teologije u Tübingenu. Me utim, država je formirala posebno profesorsko mjesto zbog njega. Danas mu je glavna preokupacija objavljivanje evan elja onima koji ne idu u crkvu. 3. OTVORENOST BOG-TEOLOGIJE: ovo se zasniva na arminijanizmu i želi ga razviti, time neizbježno narušavaju i klasi nu doktrinu o Božjem suverenitetu. Klju na osoba u ovom pokretu bio je Clark Pinnock. Ne bi trebalo uop e spominjati da je njegovu teoriju toplo prihvatio karizmatski tabor. Pokušavaju i obnoviti doktrinu o Bogu koji je dinami an, Pinnock ide toliko daleko da ak kaže da Bog ne zna budu nost i to zato što se prilago ava nama. Neki bi se (s pravom) pobunili i rekli da njegova teorija zna i da je Bog napravljen na sliku ovjeka. Slabost ove doktrine je u tome što ne uzima u obzir razli ite razine znanja u Božjem umu. Ako je Bog vladar svemira, iz toga proizlazi da zna sve od po etka do kraja, ali nema nikakva razloga zašto bi se to kosilo sa dinami nim karakterom njegovog odnošenja s nama. Doktrina ne uzima u obzir Božji nad-um koji ide neizmjerno dalje nego mi to uop e možemo zamisliti.

Hans Küng (1928.-): Studirao u Lucernu, Rimu i

SVJETSKI SAVEZ CRKAVA: Ova organizacija je bila osnovana 1948. god. u Amsterdamu, ali je nastala od tri ranija pokreta, a podstrek je potekao od Svjetske misijske konferencije 1910. god., održane u Edinburgu. Ovi pokreti su bili: 1. Pokret vjere i reda, koji su radili na ponovnom sjedinjenju denominacija; 2. Pokret života i rada, koji se bavio odnosom krš anske vjere u socijalnim, politi kim i ekonomskim pitanjima; 3. Internacionalni misionarski koncil. Do tada je bilo održano 6 generalnih sjednica, na kojima su se donosile sve važne odluke. Ove sjednice su bile održane u Amsterdamu (1948.), Evanstonu, Illinois (1954.), New Delhiju (1961.), Uppsali (1968.), Nairobiju (1975.), Vancouveru (1983.). U Uppsali su se po ele donašati radikalnije odluke, naro ito pod utjecajem Karla Rahnera: U dokumentu je nedostajala
PREGLED POVIJESTI CRKVE 253 Stephen Etches

vjera u Krista, a sav naglasak je bio stavljen na socijalni pothvat. Još ekstremnije izjave ule su se u Bangkoku na Konferenciji svjetske misije. Pravoslavci, kao i enav eoski krš ani, su se usprotivili. Ovo je navelo evan eoske krš ane da organiziraju svoju Konferenciju misije u Lausanne 1974. god. Izdali su strože izjave o evangelizaciji, ali su ipak pali pod utjecaj Svjetskog koncila, jer su više naglasili tre i svijet i socijalnu službu. Svakako, evan eoski vjernici sumnjaju u Svjetski savez crkava zbog sljede eg: 1. Božanstvo Krista nije definirano (ispuštena je definicija božanstva Krista iako mu se ustima služi); 2. Evan elje je lišeno svoga izvornoga zna enja; 3. Biblija nije prihva ena kao nadahnuta, a njezino u enje se ne uzima ozbiljno; 4. Koristi se kao glavna knjiga za podržavanje bilo koje iznesene teorije Svjetskog saveza crkava; 5. Univerzalizam je postao standardnom doktrinom; 6. Svjetska povijest se tuma i u marksisti kom duhu, iako krš anskim rje nikom; 7. Desni ari su konstantno osu ivani zbog zloupotrebe ljudskih prava, dok se zloupotrebe ljevi ara prikrivaju.

CRKVA U TOTALITARNOM DRUŠTVU
FILOZOFSKA POZADINA TOTALITARNE DRŽAVE
Glavna ideja 19. st. je bila vjera u progres. Progres je smatran automatskim i neizbježnim. Bio je smatran historijskim, a kasnije fizi kim zakonom. Postojao je stalan progres od nižeg ka višem, u inat privremene digresije ili nazadovanja. Ova ideja je prili no skorog porijekla, pošto su mnoge civilizacije težile gledanju unatrag, u prošla, idealizirana, zlatna vremena. Vjera u progres se po ela razvijati u doba prosvjetiteljstva, ali je ona posmatrana kao uvjetna i korektna primjena rezona. Tako je tek u 19. st. ta nada bila, tobože, pretvorena u zakon. To je bilo tipi no za 19. st, koje je postalo opijeno tim iznenadnim i brzim napredovanjem prirodnih nauka. Industrijska revolucija je tako er poslužila kao potvrda ovjeku toga vremena da je progres neizbježan. Filozofska baza bio je Hegel. Nau ni dokaz toga su, tobože, bili potvr eni Darwinom, a ekonomski dokazani Marxom. Tako je Nietzsche-u bilo ostavljeno da nam pribavi moralne i religiozne implikacije ove teorije. U biti je nemogu e razumjeti odre ene aspekte 20. st. bez upu ivanja na Nietzsche-a.

NIETZSCHE I NACIZAM
Fridik Nietzsche (1844.-1900.): Ro en u Prusiji, sin luteranskog pastora. Imao je briljantan um, a na preporuku Ritschl-a, postaje profesor na Univerzitetu u Bazelu. U francusko-pruskom ratu je služio kao vojnik u sanitetu. Poslije rata vratio se u enju, penzioniran je 1879. Godine 1889. je poludio. Bio je pod utjecajem teorije Charles-a

PREGLED POVIJESTI CRKVE 254

Stephen Etches

Darwin-a i onim što je on smatrao da treba biti nihilisti ka implikacija teorije evolucije. Prora unao je da to zvu i kao pogrebno zvono za krš anstvo, a i za krš ansku moralnost. Zagovarao je ideju o nat ovjeku, koja nije restauracija božanske slike ovjeka, nego vrhunac jednoga evolucionoga procesa. etiri stvari su ga, izgleda, podstakle: 1. Darwinova teorija, najglavniji dio o ideji da opstaju samo najsnažnije jedinke u borbi za opstanak. Ova ideja je vrlo duboko utjecala na europsku moralnost svojim izgledom da opravdava bezobzirnu konkurenciju (kapitalizam), bespoštednu klasnu borbu (komunizam) i nemilosrdni nacionalizam (nacisti ku doktrinu); 2. Strah da Europa postaje sve dekadentnijom i da ne e mo i preživjeti; 3. Htio je prona i dobar izgovor da bi razvlastio krš ansku moralnost, a time i razvlastio Boga; 4. Zgadilo mu se licemjerje koje je susreo kod takozvanih krš ana. Oni su u crkvi nedjeljom na bogosluženju samo papagajski ponavljali i istupali kao da žive edan život, a u biti – sve je to bila jedna sramota. To je bio revolt protiv nominalnog krš anstva u pruskom društvu. Nietzsche je u inio psihologiju osnovom svoga pristupa problemu. Moralni standardi su se ve pokazali relativnima i zavisnima od promjenljivih faza evolucije. Ali njegova zabluda je u tome, što je u taj sistem unio moralni sistem izvan sfere psihologije – njegov sistem pomo u kojega je sudio sve ostalo. To što je ustvari Nietzsche rekao je, da je svojim uvidom u psihologiju otkrio, da su slabi, koji bi trebali biti eliminirani u borbi za opstanak, napravili sistem krš anskog morala u želji za preživljavanjem i pobjedom jakog ovjeka, tj. plemenitog divljaka ili plavu životinju. Takve osobe zadržavaju progres i moraju biti eliminirane, da bi se jaki ovjek mogao razviti u nat ovjeka. Slabi se moraju pot initi onima koji su jaki. Europljanin, kaže Nietzsche, je prerušio samog sebe u tu moralnost, zato što je postao bolesna bogalj životinja. Radi toga Nietzsche je želio od Europljanina bacanje u njegove okove i da ostave evoluciju tamo, gdje on treba oti i. Ali zašto od Europljanina? Zato što je Nietzsche bio Europljanin. Samo je u kraljevstvu, koje je iznad dobra i zla, mjesto gdje istinski život po inje. Religija je neuroza koja daje upotrebnu mogu nost ovoj bolesti. Nietzsche je uobi avao re i: 'Što misliocu ipak treba Božja hipoteza?' On je otišao dotle da je pohvalio amoralnost u službi evolucije. Svašta se može opravdati dok se unapre uje progres evolucionarnoga procesa. Rat trebamo prihvatiti kao nešto pozitivno, zato što je ' rat otac svega dobrog' . ovjek mora stremiti ponovno da postane krvolo na grabljivica, divna plava životinja, pohlepno tumaraju i za plijenom i pobjedom...Životinja se mora ponovo pojaviti i vratiti u džunglu. Nietzsche je tvrdio da ništa nije istina i da je sve dozvoljeno. Ništa nije istinito zato jer sve ovisi od potrebe vrste, što se opet mijenja u odnosu na potrebe evolucije. Ali ak ni Nietzsche ne vjeruje u to. Na primjer, on je vjerovao u uznesenje apsolutnog kroz njega samoga: U nasljedstvu je, na primjer, svoju psihologiju smatrao bez greške. On tvrdi da nema zakona – tj. želio je pobje i od konvencionalne moralnosti, ali je to ipak htio zamjeniti novom moralnoš u, budu i da je nemogu e djelovati bez ijednoga koda ponašanja. Tako ovjek postaje njegov Bog.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 255

Stephen Etches

Ovaj na in mišljenja zvu i poznato s ovim: Otvorit e vam se o i i vi ete biti kao bogovi, koji razlu uju dobro i zlo (Postanak 3,4). Nietzsche je oduvijek bio obožavalac Napoleona, kojeg je smatrao nekim nat ovjekom. U osnovi, obožavanje Napoleona je pokazalo da obožavanje ratni kih heroja postaje novi trn, pošto je krš anska vjera izgubila utjecaj na Europu. To se moglo povratiti, jer je upravo na toj to ki krš anstvo propustilo obratiti Europljane: Biti heroj ostao je najve i cilj ak i u Srednjem vijeku, kada je udan ideal o viteštvu kombinirao krš anstvo s idealiziranjem borbe. Nietzsche-ova vjerovanja o naslje u su bila uznemiruju a. On je vjerovao da je jedini na in dolaska do neo ekivanog doga aja nat ovjeka, razmnožavanje. Odgajanje ne može u initi tako nešto. Toga radi, osloba anje loze gazduju e rase i sputavanje loze svih ostalih, sterilizacija kriminalaca i uništenje milijuna osoba koji ne pristaju u svoju okolinu, bilo je vrlo zastupljeno. Iza takvih tvrdnji se pojavljuje avet nacisti kih plinskih komora. To je teorija evolucije plus Nietzsche-ova aplikacija, koja je vodila do more nacizma u Europi. Nietzsche je tvrdio da je Bog mrtav. Ovo o igledno nije tvrdnja klasi nog ateista. Fraza nam prije pokazuje gubitak vjere. Nietzsche je uo io da je krš anstvo izgubilo svoj utjecaj nad ve inom Europljana i to specijalno nad ve inom intelektualaca, i to je najzna ajnija injenica 19. vijeka. Kako je europska civilizacija bila oslonjena na koncept Boga, gubitak vjere mora obavezno ostaviti prazninu u samom srcu naše civilizacije. Umjesto Boga – postoji ništa. To je osnova ateisti kog egzistencijalizma koja se kasnije morala uhvatiti u koštac s teologijom. Mogu e je da je to kraj krš anske civilizacije, ali nikako kraj Boga.

NJEMA KA CRKVA POD NACIZMOM
Hitler je na vlast došao godine 1933. i u dvije je godine uspostavio ve u državnu kontrolu nego što je to uspjelo Mussoliniju. Ali nacisti nisu uspjeli posti i punu podani ku vjernost vojske i sve enika, a podrška radnika i seljaka je bila prili no mlaka. Iako je Hitler bio ro en i odgajan kao katolik, napustio je sve krš anske principe. Imao je simpatija prema tadašnjoj svjetovnoj filozofiji. Ipak, on nije nikada formalno prekinio svoje veze s crkvom, niti je bio ekskomuniciran. Hitlerova mržnja prema crkvi je u prvom redu bila politi ka: On je zavidio katolicizmu zbog mo i koju ima nad sljedbenicima, a prezirao je protestantizam zbog nedostatka jedinstva i autoriteta. No, bez obzira na njihove mane, nastojao je ste i obje crkve u svojem rastu prema vlasti. Na krš anstvo je gledao poput marksista: Potpora za stare ljude, jedan opijum koji e odumrijeti. Krš anstvo je prezirao kao odve slabo, predvodio je u namjernom povratku poganstvu, (pod utjecajem Nietzschea) i njegovim vrijednosima. Protestantska je crkva od godine 1918., (preneražena porazom), ostala sumnji ava prema novoj republici, kojom su, kako im se inilo, upravljali socijalisti ki i katoli ki politi ari. Weimarska konstitucija iz godine 1919. se

PREGLED POVIJESTI CRKVE 256

Stephen Etches

pobrinula za odvajanje crkve od države, ali je Katoli ka crkva još zadržala privilegirani status. Protestanti su prirodno bili privu eni nacizmu kao reakciji protiv nepovoljnog status quo-a. Mnogi su protestanti, posebno teološki konzervativni, previdjeli antisemitsku i pogansku stranu nacizma dok su slavili Hitlerov antikomunizam i zagovaranje ' pozitivnog krš anstva' . Godine 1930. se u crkvi pojavila otvorena pronacisti ka stranka. Svakako, za protestante je navje a privla nost nacizma bila u njegovom antikomunizmu. Crkva njema kih krš ana: Godine 1933. je postojao pove an pritisak za centraliziranom državnom kontrolom crkve, koji je po eo imenovanjem Reichsbischofa, a završio je 1935. imenovanjem ministra za crkvena pitanja. Reichsbischof je bio Ludwig Müller, vo a njema kih krš ana, koji su pokušavali biti bolji nacisti od samih nacista, ali Hitler, (koji je prezirao religiju), nije bio impresioniran, pošto je radije slušao ekstremiste u svojoj partiji, koji su željeli potpuno ukidanje krš anstva. Nacisti ka je vlada svoje nakane izložila u 30 to kovom programu tzv. Narodne Reichskirche (Narodne državne crkve). Taj je program, tijekom rata, sastavio Rosenberg, visoki Hitlerov dužnosnik i, me u ostalim, Führerov izaslanik za intelektualnu i filozofsku izobrazbu Nacionalsocijalisti ke partije. Iz trideset to aka, koje je naveo ovaj pogan, izdvajamo nekoliko najbitnijih: 1. Narodna Reichskirche kategori no prisvaja isklju ivo pravo i mo nadzora svih crkava unutar granica Reicha. Ovom odlukom iste postaju narodne crkve njema koga Reicha. 5. Narodna Reichskirche odlu na je iskorijeniti tu e i udne krš anske vjere uvezene na njema ko tlo u zloslutnoj godini 800.-toj. 7. Narodna Reichskirche nema pisare, propovjednike, kapelane ili sve enike. U njoj rije imaju govornici Reicha. 13. Narodna Reichskirche traži trenuta ni prekid tiskanja i dijeljenja Biblije u Njema koj. 14. Narodna Reichskirche izjavljuje kako je njoj, a time i njema kom narodu, knjiga Mein Kampf najve a me u svim knjigama. Ona ne samo da sadrži, ve i utjelovljuje iskonske moralne odredbe za sadašnji i budu i život našega naroda. 18. Narodna Reichskirche uklonit e, sa svojih oltara, sva raspela, Biblije i slike svetaca. 19. Na oltarima smije se nalaziti knjiga koja je njema kom narodu, a time i Bogu, najsvetija tj. Mein Kampf. S lijeve strane oltara stavlja se ma . 30. Na dan njenoga utemeljenja, krš anski križ se nepovratno uklanja iz svih crkava, katedrala i kapela, te se zamjenjuje jedinim nepokorivim simbolom, svastikom. Nacisti su bili vrlo lukavi u prilago avanju vlastitim ciljevima religiozno-zvu e eg rje nika i uzbudljive glazbe, ime su prostituirali protestantsku religioznu baštinu Njema ke. Oni su tako er bili krajnje vješti u davanju religioznog prizvuka svojoj propagandi. U svemu tome je mogu e vidjeti sotonsku suptilnost. Pronacisti ki krš ani su izlazili s nekim uznemiruju im parolama kao: Svastika na našim prsima, križ u našim srcima...Krist je k nama došao putem Adolfa Hitlera.. Danas znamo da je Spasitelj došao...Imamo samo jednu

PREGLED POVIJESTI CRKVE 257

Stephen Etches

zadac«u, biti Nijemci, a ne krš ani (pastor Leutheuser). Nacisti ka verzija Tihe no i ide ovako: Tiha no , sveta no , sve je mirno, sve je svjetlo. Samo Kancelar, nepokolebljiv u borbi, nadgledava Njema ku i dan i no , stalno brine za nas.. Nezavisna konfesionalna crkva: Mnogi protestanti su postali zabrinuti zbog poja anog miješanja partije u crkvene poslove te su uveli jednu alternativnu crkvenu upravnu strukturu poznatu kao Konfesionalna crkva (osnovao ju je propovjednik Niemöller). Godine 1934. ona je iznijela svoje teološke osnove poznate kao Barmenska deklaracija, (napisao ju je uglavnom Karl Barth). Najviše je bila upravljena protiv poganskih iskrivljenja ' njema kih krš ana' . Uznemirila je Gestapo, a odbacila ju je i ve ina protestantskih vo a. Nekoliko njenih lanova, kao npr. Bonhoeffer, su bili svjesni svoje politi ke odgovornosti, i protiv volje su postali upleteni u antihitlerovsku zavjeru. Ali, konzervatizam i nacionalizam su ve inu ljudi spre avali da se javno zauzmu za demokraciju i individualna prava. Katoli ka crkva: U po etku su katolici bili za taj novi pokret, ali je papa godine 1937. izdao encikliku u kojoj je osudio ' to novo poganstvo' , nakon ega su katolici trpjeli pove ane restrikcije. Hitler je na to reagirao oprezno, kako ne bi izgubio previše katolika. Posebno su nerado nacisti išli protiv istaknutnih sve enika (8.000 od njih su bili poslani u logore, od kojih 250 nisu preživjeli. Ok. 3.000 pastora je bilo ba eno u zatvor, od kojih je 21 poginulo mu eni kom smr u. Nasuprot tomu, vrlo malo teoloških profesora se suprotstavljalo nacisti kom pokretu: Ve ina njih nije u inila ništa. Primjer biskupa Galena iz Münstera pokazuje što je bilo mogu e posti i. Godine 1941. biskup je bio vo e protesta pa je Hitler odustao od svog eutanazijskog programa. Godine 1944. su neki katolici, (npr. Von Stauffenberg), zajedno s nekim liberalima, (npr. Bonhoeffer), bili uklju eni u julsku bombašku zavjeru.

Stvarna lica nacizma: Hitler je izjavljivao da je ak i krš anska vjera židovska spletka. Rekao je: Najteži udarac, koji je ikada pogodio ovje anstvo, bio je dolazak krš anstva. Boljševizam je krš ansko nezakonito dijete. Oboje su izmišljotine Židova. Hitlerov cilj na dugi rok je bila potpuna i trajna destrukcija krš anstva. Himmler, Hitlerov suradnik, je rekao: "Ne emo se zaustaviti dok ne iskorijenimo krš anstvo". Dosta je o ito da je Hitler bio svjesno u savezu s mra nim sotonskim silama i u mnogim je slu ajevima pokazivao znakove demonske opsjednutosti, posebno pri mahnitanju u svojim govorima. Prema Ernstu Röhmu, prvom lideru SA, nacisti su nastojali podi i svijet iz njegove poreme enosti, razoriti mo i proletarijata i srednje klase, i na i novi poredak društva sa zapovijedima demonskih glasova koji su govorili kroz Hitlera. Jednom prilikom je Hitler rekao Rauschningu: Re i u ti tajno. Našao sam jedan Red, i u hramovima posve enima tom redu e stajati, kao statua za štovanje, figura veli anstvenog, samo-odre enog Boga- ovjeka.... Hitler se na ovom mjestu zaustavio s primjedbom, da su to stvari o kojima ak ni on sam sebi ne smije dopuštati govoriti.
Nakon bitke za Staljingrad, na Sveu ilištu u Münchenu brat i sestra Scholl raznose izvrstan traktat: "Ni Hitler, ni

PREGLED POVIJESTI CRKVE 258

Stephen Etches

Goebbels ne broje naše mrtve, a u Rusiji tisu e dnevno pogiba. Vrijeme je žetve, a žetelac ve kosi zrelo klasje. Dok Hitler laže svima ije je najve e blago poslao u besmislenu smrt, žalost se uvla i u naše domove. Svaka je rije , koja izlazi iz njegovih usta, laž. Ukoliko govori o miru, misli na rat, a kada, na najbogohulniji na in, koristi ime Svemo noga tada, zapravo, misli na snagu zla, paloga an ela Sotonu. Njegova su usta smrdljiva vrata pakla, a mo mu je malaksala. Stoga se svim razumnim mjerama treba boriti protiv države terora koju su ustanovili nacionalsocijalisti. Tkogod, još uvijek, sumnja u postojanje demonskih snaga posve krivo shva a metafizi ku pozadinu ovoga rata. Iza konkretne, materijalne percepcije te svih injeni nih i logi nih promišljanja stoji iracionalno. Ovo je, dakle, borba protiv demona, Antikristovih poslanika." J e d n o m d r u g o m p r i l i k o m H i m m l e r j e p o v j e r a v a j u c ´i s e r e k a o k a k o j e H i t l e r o d n j e g a z a t r a ž i o s a s t a v l j a n j e n o v e r e l i g i j e z a n a c i s t i k u E u r o p u . T r e b a l a j e t o b i t i m j e s ˇ a v i n a p r a s t a r o g g e r m a n s k o g p o g a n s t v a , i s t o n j a k o g m i s t i c i z m a i n a k a z n o g k r s ˇ c ´ a n s t v a u k o j e m b i H i t l e r p r e u z e o K r i s t o v o m j e s t o . P r a v a k r s ˇ c ´ a n s k a c r k v a b i l a b i p o t i s n u t a i , n a k o n c u , u p o t p u n o s t i o d b a e n a . S t o g a j e , z a p r a v o , o i t o d a j e A d o l f H i t l e r n a j i s ˇ c ´i A n t i k r i s t a k o j i d o s a d a p o j a v i o . t i p s e

MARXIZAM I RUSIJA
Karl Marx (1818.-83.) ro en u Njema koj od roditelja židovskog podrijetla, koji su postali luterani u želji da izbjegnu mu enja od strane vlasti. Studirao je filozofiju na univerzitetu i kasnije postao novinar. U 1848.-oj godini, godini mnogih revolucija, vlasti ga izbacuju iz Njema ke pa je tako dobio izbjegli ki azil u Engleskoj. Friedrich Engels, sin bogatog njema kog industrijalca, koji je imao tvornice u Engleskoj, postaje njegov najglavniji pomaga i financijer. Te iste godine je zajedno s Engelsom napisao Manifest komunisti ke partije. U Engleskoj je svoje slobodno vrijeme podijelio na dva dijela, podsti u i
PREGLED POVIJESTI CRKVE 259 Stephen Etches

agitaciju kod radnika i pišu i Kapital u Britanskom muzeju, iji se prvi tom pojavio 1867. Tomovi 2 i 3 nisu nikad završeni i trebali su biti izdati posredstvom Engelsa poslije Marxove smrti. Ekonomska kriza se pojavila 1857. i, (nakon njegove smrti), 1886. godine, ali ni jedna od njih nije uspjela izazvati o ekivanu revoluciju proletarijata. Marx je, kona no, dopuštao kroz dulji vremenski period, ulazak komunizma preko ' nenasilnih'demokratskih sredstava. U 1870.-tim je Marx zadržao svoje revolucionarne ideje, ali je sve više i više za sebe prisvajao životni stil viktorijanskog buržoaskog gospodina. U svojim posljednjim godinama, Marx je o ekivao završnu krizu koja e se pretvoriti u rat izme u velikih sila, zato jer je rat posljedica kapitalizma. Godine 1883. umire Marx, i Engels postaje njegov službeni tuma , budu i da je posjedovao sve spise koje je Marx ostavio iza sebe.

može biti svoj gospodar sve dotle dok duguje svoju egzistenciju nekom drugom, naro ito Bogu. Bog drži ovjeka u nevolji i uvijek ga podsje a na grijeh. Potrebno je samo osporavanje Boga i ovjek dolazi na prvo mjesto. Ukoliko je Bog mrtav, onda nema grijeha, nema sotone i nema krivice. Ateizam je u osnovi jedan pokušaj da se ovjek oslobodi krivnje, da ga se u ini odgovornim za svijet, tako da ga može promijeniti svojim vlastitim pokušajima. Prema Marxovom gledanju, religija je preslika kapitalisti koga na ina proizvodnje, ( ovjek projektira svoje frustracije i žudnje izmišljenoj osobi – Bogu).

Marxizam je u biti ateisti an: Marx kaže da ovjek ne

Porijeklo marksizma: U osnovi je mješavina: a) Marxovog naslije enog židovskog pogleda na svijet, koji je vidio spasenje u kolektivnim i materijalnim terminima, dok je oko njega bio naglašen krš anski pijetizam kao pogled spasenja izražen u individualnim terminima i koji se ti e drugog svijeta; b) Filozofija 19. stolje a u Njema koj (hegelijanizam ispražnjen idealizmom) i radikalizam (od mladih hegelijanaca iji je cilj bio smrviti društvo). Hegelova dijalektika je u osnovi pogansko razvodnjavanje verzije doktrine Rije (Logos, glavni ' maher' iza pozadine svemiru) u Bibliji; c) Primitivni kapitalizam primje en u Engleskoj po etkom 19. st; d) Revolucionarno francusko mišljenje kao i mnogo radikalniji zaklju ci iz 18. st., francusko prosvjetljenje plus Rousseau-ovi optimisti ki pogledi ovjekove prirode. Kako je mogu e da se marksizam združio s totalitarnim sistemom? Ipak, Marx je prvotno inzistirao da je njegova ideja bila samo metoda, a ne i totalni pogled na svijet. Za to postoje sljede i razlozi: 1. Marx je bio žestok antiklerikalni radikal prije nego što je izložio svoju teoriju. Njegova sljede a interpretacija ekonomije je bila jako obojena njegovim radikalnim stavom, ona je uzrokom njegovog prihva anja unaprijed odre enih izvjesnih materijalisti ko – filozofskih pretpostavki; 2. Nakon Marxove smrti, marksizam se razvio u totalni pogled na svijet pod utjecajem takvih ljudi kao što je bio Engels i Karl Kautsky. Tvrda linija tuma enja je pobijedila meku liniju, me u kojima su bili Bernstein i Rosa
PREGLED POVIJESTI CRKVE 260 Stephen Etches

Luxemburg. Kao totalni pogled na svijet, marksizam je neizbježno došao u konflikt s krš anstvom, prije ili kasnije; 3. Marxizam je trijumfirao eventualno u Rusiji, koja je oduvijek prakti no bila totalitarno društvo. Tako su boljševici pod Lenjinom trijumfirali nad umjerenim marksizmom (menjševici), i tako je klasi an marksizam došao u zajednicu s violentnom revolucionarnom ruskom tradicijom 19. st., koja se obožavala kroz Lenjina, strogog antiklerikalca. Lenjin je vrlo blisko bio povezan doktrinom središnje, (ako ne i permanentne) uloge partije i imperijalizma, blokiranja zapadnih interesa u Tre em svijetu u želji ubrzanja pada kapitalizma. Drugim rije ima, lenjinizam se ne zadovoljava ostavljanjem dijalektici da uzme svoj kurs, nego želi intervenirati da bi doprinio burnoj revoluciji, neovisno od toga, je li vrijeme ideološki sazrelo ili ne. Kasnije je Staljin trijumfirao nad Trockim i ostavio svoj pe at na komunisti koj teoriji u obliku njegove doktrine o jednoobraznom putu u socijalizam i u teoriji vode e partije i vode e nacije u izgradnji socijalizma. Mnogi elementi marksisti ke teorije za koje se mislilo da u originalu pripadaju prelaznoj fazi društva, (tj. partija, država), postaju stalni i institucionalizirani, naro ito gledano na rusko društvo. Iz Rusije je marksizam izvezen u svojoj ruskoj formi, koji se zove marksizam-lenjinizam. Ovo se uglavnom dogodilo zbog politi kih okolnosti. Dalje, marksizam je bio usko povezan nacionalnim interesima sile Sovjetskog Saveza i nametanja ruskog tipa društva. Marxizam kao takav, protuma en od ve ine ljudi, danas nije zadovoljan s tim da bude samo ekonomska teorija. On inzistira da bude totalni svjetski pogled, zahtijevaju i totalnu odanost. To je zbog toga što su na njega utjecale neke filozofske pretpostavke i to je elemenat koji ga dovodi u konflikt s krš anstvom, prije ili kasnije.

CRKVA U RUSIJI u 19. i 20. st.
U 19. stolje u se u ruskom društvu doga a sljede e: 1) Rast zapadnog liberalnog mišljenja me u inteligencijom, koja se otu ila od crkve i pripremala ljevicu za revoluciju; 2) Rast ruskog nacionalizma i kolonijalnog širenja prema Aziji. U to je, naravno, bila uklju ena i pravoslavna crkva, koja je prevela Bibliju i liturgiju na veliki broj narodnih dijalekata. Ipak, nisu svi intelektualci bili protiv crkve. Pravoslavna crkva je dala nekoliko izvrsnih krš anskih mislioca, od kojih su neki bili poznati pisci: Komiakov, Dostojevski i Solovjev. Neki su se vratili na krš anstvo nakon što su prihvatili marksizam: Berdjejev i Bulgakov; 3) U 19. stolje u desila se i važna monaška obnova. Ona je u po etku bila skoncentrirana na planini Atos u Gr koj, gdje je monah Pajsije stavio naglasak na stalnu molitvu i poslušnost starješini i starcu. Ovo je bilo doba staraca i najve i od njih je bio Serafim iz Sarova, kasnije kanoniziran. Raspu in je tako er lan ovog pokreta; 4) U Rusiji po eci evan eoskog protestantizma padaju u 19. stolje e, premda ve krajem 18. stolje a nastaju molokani, koji se u stanovitom smislu mogu smatrati njenim prete ama. Godine 1805. je car Aleksandar I. dopustio evangelikalaca obavljanje službe po vlastitoj savjesti. Sam Aleksandar I. se obratio kontaktima na zapadu s gospo om de Krüdener.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 261

Stephen Etches

Britansko Biblijsko društvo je bilo ohrabreno u Rusiju slati svoje predstavnike, i uskoro je osnovano 250 njenih ogranaka. Na nesre u, mla i brat i prijestolonasljednik Aleksandra I., Nikola I., nije bio naklonjen novoj vjeri. On je odmah nakon dolaska na prijestolje, po eo uvoditi reakcionarni sistem carskog samodržavlja, inilo mu se da je ta vjera revolucionarna pa e vjerojatno potresati temelje religije i države. Njema ki Baptisti ki misionarski pokret zapo et je u Gruziji i 1867. je njen prvi obra enik bio kršten. Gruzija je bila kao današnji Sibir, u kojoj su mnogi lanovi ruskih sekti (kao molokani i duhoborci) bili izgnani i ovo su bili ljudi najotvoreniji prema evan elju. Sredinom stolje a, pod Aleksandrom II., ruski su krš ani postali poznati kao stundisti. Posje ivali su Bibelstunde kod njema kih kolonista. Usprkos progonima, bili su vrlo aktivni i širili su se posebno u Ukrajini, gdje su se smjestili mnogi Nijemci i Nizozemci – posebno uspješni su bili baptisti i menoniti. No, upravo u tom periodu se obratio Frederich William Baedecker (1823.-1906.) preko lorda Radstocka u Engleskoj. On se zatim vratio u Petrograd, gdje se, zahvaljuju i njemu, obratilo mnogo pripadnika aristokracije. On se specijalizirao i za posje ivanje kažnjenika. Jedan je od njegovih obra enika, pukovnik Paškov, bio prisiljen napustiti Rusiju zbog svog evangelisti koga stava. Do progona je dolazilo, jer je pravoslavna crkva utjecala na državu neka zabrani svako pridobijanje na druge vjere. Prijetnja revolucije je sve nepravoslavne grupe dovela u još teži položaj, zbog pove ane stege trpjeli su i evan eoski krš ani. Vremenom su se baptisti na Kavkazu i mnogi stundisti u Ukrajini okupili i osnovali Ruski baptisti ki savez. Radstokovi sljedbenici, koji su slijedili bratski model, osnovali su Evan eoski krš anski savez. Prvi ruski Novi Zavjet je bio izdan 1822. g. (20 000 komad), ali pod Nikola I. štampanje je bilo prekinuto zbog ograde pravoslavne crkve. Prvi sinodalski (pravoslavsni) NZ je bio izdan 1862 a cjelokupna Biblija 1876. g. U 1879. g. baptisti su bili legalno priznati, iako im je službeno zabranjeno obra enje drugih. Car Aleksandar III. je imenovao Podebonosteva kao svog ministra za vjerska pitanja. Podebonostev je na tom položaju bio od 1880.-1907. Pod njegovom je vlaš u gušeno sve što nije bilo smatrano ' pravoslavnim' . Od 1881.82. je milijun Židova bilo prisiljeno pobje i iz zemlje. Revolucija iz 1905. je osigurala propast njegove politike. Veliki broj sve enika je bio nezadovoljan crkvom i zahtijevao je da Koncil predstavnika zamijeni Podebonosteva. Do realizacije toga je na koncu ipak došlo, ali tek godine 1917. pod Kerenskim. Godine 1894. Nikola II. dolazi na vlast, ali ništa nije inio za reformu. Bio je misti ar koji je stalno odga ao. Posljednjih godina njegove vladavine, politiku i državne poslove vodila je uglavnom carica Aleksandra i njezini favoriti. Car je postepeno pao pod utjecaj Raspu ina ( ije i samo ime zna i ' pokvaren' ). Svojim spletkarskim utjecajem na dvoru, posebno je sramotio crkvu. Bio je starets, monah i pustolov, pripadao je grupi koja je prakticirala intenzivan asketizam i kojoj je bio pripisivan dar izlije ivanja. Jedan od tih staraca se zvao Serafim iz Sarova koji je bio, možda,

PREGLED POVIJESTI CRKVE 262

Stephen Etches

kanoniziran. Ustvari, tokom bogosluženja Raspu in je iznio svoje uveno proro anstvo o ro enju sina – kralja. Kasnije je imao koban, opasan utjecaj na kraljevsku porodicu, zbog toga je mogao držati u šahu hemofiliju kraljevskog sina. U vrijeme Prvoga svjetskoga rata, uzimao je sve telegrame od generala s fronte i odgovarao na njih. I kao posljedica toga, a prakti ki je vodio sve bitke, bili su katastrofalni rezultati! Sam Raspu in je o ito bio demonom opsjednuti monah, instrument propasti carske obitelji, koja je odbacila evan elje u korist praznovjerja tadašnje pravoslavne crkve. Nakon Februarske revolucije, Kerenskijeva privremena vlada je dopustila crkvi sazivanje Koncila. U taj su Koncil bili izabrani sve enici i laici iz razli itih biskupija. U kolovozu 1917. godine, Koncil je odobrio novo ustrojstvo crkve: Ponovno osnivanje patrijarhata, biskupe biraju biskupije, laici sudjeluju u upravljanju crkvom na svim razinama. Za metropolitena u Moskvi je bio izabran Tihon. Daleko od toga da je crkva prionula uz ancien regime, ona je tu priliku iskoristila za reformaciju na demokratski na in. Ali se itava situacija promijenila kada su u listopadu na vlast došli boljševici. Komunisti su trvrdili da je crkva oru e vladaju e klase, dok je u stvari tadašnja crkva od te klase bila otu ena, bila je to crkva naroda. U sije nju 1918. je odre eno odvojenje crkve od države, kao i sekularizacija odgoja. Crkveno vlasništvo je konfiscirano, a ona je bila lišena pravnog postojanja. Samo tamo gdje su to lokalne vlasti dopuštale, mogla je crkva i dalje koristiti svoj prostor za službu. Patrijarh Tihon je na spomenute ' mjere' nove vlasti u velja i 1918. odgovorio ekskomuniciranjem državnih vo a. Crkveni službenici su organizirali demonstracije i oružani otpor, pozvali su na obnovu monarhije. Tada je Sabor narodnih komesara odredio odvojenje crkve od države, priznao je jednakost svih religioznih grupa pred zakonom i dopustio im je slobodu službe ' tako dugo dok ne narušavaju javni red ili se ne sukobe s pravima gra ana' . To je pravoslavnu crkvu u inilo potpuno nedržavnom i izbrisalo svaki trag religije iz državnih i privatnih škola. Crkvama i sektama su zakonska prava bila uskra ena. Tihon je za vrijeme gladi 1921. uputio apel stranim crkvama za pomo u novcu, no, primljen novac odmah je prisvajala vlada, ne žele i da crkva dobije na ugledu pomažu i gladnima. Osim toga, sva je crkvena imovina bila konfiscirana kako bi se ublažila nestašica, ali Tihon nije dopustio izru enje posve enih objekata. Rezultat toga su bili žestoki protesti, mu enja i strijeljanja. U tom je kriti nom trenutku grupa sve enika objavila svoje neslaganje s Tihonovim zapovijedima. Ti su sve enici osnovali Živu crkvu. Tihon je umro 1925., nakon godinu dana provedenih u zatvoru. Naslijedio ga je metropolit Sergije. Godine 1923. je crkveni Sabor, (Koncil), prihvatio prosovjetsku liniju Žive crkve, prekinuo sve kontrarevolucionarne veze, potvrdio vlast u njenoj bezuvjetnoj zakonitosti i priznao ranije donešen sovjetski Zakon. Ali, ni sve to nije uspjelo popraviti položaj crkve u o ima države. Godine 1925. je oformljena Legija militantnog bezboštva s ciljem širenja antiklerikalne propagande i ateizma putem radija, predavanja i muzeja ateizma. Godine 1927. Sergije je bio otpušten iz zatvora, iznio je deklaraciju lojalnosti prema sovjetskim državama. Tisu e i

PREGLED POVIJESTI CRKVE 263

Stephen Etches

tisu e su napustili crku u znak protesta protiv ove deklaracije i osnovali Pravu pravoslavnu crkvu. Godine 1929. je bilo ukinuto ranije pravo (naravno, samo teoretsko) crkve da se angažira u propagandi. Od tada se crkva nije smjela angažirati niti u socijalnom ni u dobrotvornom ili obrazovnom radu, nije smjela držati molitvu, prou avanja Biblije, sastanke za žene ili sastanke za mlade, ak nije smjela davati materijalna dobra svojim lanovima. Oni su bili slobodni samo služiti u crkvama. Država je uspostavila potpunu kontrolu nad crkvenim izabranicima i propovjednicima. Oko 1930. godine je došlo do intenzivih progona. Tisu e sve enika su bili zatvarani ili likvidirani za vrijeme kolektivacije agrikulture i Staljinovih istki. Rusko pravoslavstvo je, kao institucija, oko godine 1939. bila na rubu propasti. Kruta primjena antireligijskih zakona, ateisti ke propagande i Staljinovog terora je luterane ak zbrisala, a baptisti ke i evan eoske denominacije opustošila. Veliki broj ruskih menonita emigrirao u SAD ili Kanadu 1920-tih godina. Tek kada je došao II. svjetski rat, Staljin je promijenio svoju taktiku prema crkvama i dopustio pravi izbor novog patrijarha. To se sve dogodilo zbog toga što je Staljin uvidio vrijednost crkvenog doprinosa javnom moralu u ratu, vidio je kako crkva može dobro pomo i pri integriranju teritorija ste enih za vrijeme rata, kasnije i promicanju sovjetskih teritorija ste enih za vrijeme rata te promicanju sovjetske vanjske politike. Godine 1943. je, u sklopu realiziranja taktike, Živa crkva (renovacionisti) bila raspuštena, a patrijarhalnoj crkvi je dopuštena obnova. Neki su se pobožni pravoslavci vratili u crkvu, a neki su ostali u ilegali. Godine 1945. je pravoslavna crkva imala najbolju poziciju od vremena revolucije, ali je još uvijek bila oštro nadgledavana od države. Od 1953. godine pa nadalje, država koristi pravoslavnu crkvu za promicanje sovjetskih mirovnih inicijativa i za hvaljenje životnih uvjeta u SSSR-u. Ali, koja je sudbina evan eoskih krš ana u 20. stolje u? Izvori evan eoskog pokreta sežu u 19. stolje e. Njema ki misionari su radili me u disidentskim izbjeglicama u Kavkazu i njema kim doseljenicima u Ukrajini, što je godine 1860. dovelo do osnivanja Baptisti kog pokreta. Iz truda koji je lord Radstock uložilo u petrogratsku aristokraciju i druge, narastao je Bratski pokret, osnovan godine 1874. (oni su u Rusiji danas poznati kao evan eoski krš ani). Oba pokreta su se morala hrvati s despotskim pravoslavstvom, koje je podržavala država. Tek nakon revolucije 1905., evangelikalci su iskusili slobodu od progona. Prvi svjetski rat je ruskim ratnim zarobljenicima u Njema koj omogu io da uju Evan elje. Biblijska škola je bila organizirana za one koji su se obratili. Obra enika je bilo oko 2.000. Ti ljudi su se vratili u Rusiju upravo u vrijeme kada je zapo ela nova sloboda za evangeliziranje. Prema procjenama izgleda da je oko godine 1917. u Rusiji bilo 150.000 evangelikalaca i da se za slijede ih 7 godina njihov broj pove ao pet puta. To je bio izvanredan period slobode i evan elijske ekspanzije, koji je trajao od revolucije 1917. pa sve do Staljinove 'istke'1928. Broj baptisti kih zajednica se pove ao na 4.000. Moto njihovog rada je bio: 'Prenijeti Krista poganima i muslimanima koji

PREGLED POVIJESTI CRKVE 264

Stephen Etches

žive u SSSR-u'. Bili su u mogu nosti tiskati oko 25.000 Biblija, konkordanci i pjesmarica. Na mnogim su mjestima napredovali pokreti mladih dviju evan eoskih unija, Baptisti kog saveza mladih i Evan eoskog saveza mladih (Bapsomol i Hristomol), a posebno u selima odakle su izvještavali da imaju više uspjeha od komunisti kog saveza mladih (Komsomol). Ozbiljni planovi su doveli ak do toga da se mislilo na izgradnju jednog evan eoskog grada u Sibiru kao krš anskom doprinosu razvoja tog kraja, koji bi se zvao, prema jednom prijedlogu, Evangelsk. U to je vrijeme (1921.) zapo eo i Drugi pentekostalni pokret, a oko 1928. je bilo oformljeno 350 grupa. Prvi pokret se dogodio 1913., ali ovaj je bio uglavnom unitarni (samo Isus). U godinama neposredno nakon revolucije, komunisti su bili angažirani za dvije teške borbe: Gra anski ratu i svladavanje pravoslavne crkve. Tek je kasnije, kada je uspjeh evan eoskog pokreta postao jako o it, posebno me u mladima, komunisti ka država po ela poduzimati akcije protiv njega. Pokret je bio lišen svake slobode za evangeliziranje Zakonom o vjerskim udruženjima, izdanim godine 1928. No, istinski su tek velike staljinisti ke istke 30-ih godina privele evangelikalce, kao denominaciju, kraju. Mnogi su bili ili ubijeni ili deportirani s milijunima drugih, a preostali su povu eni u tajnost. Olakšica je došla tek s II. svjetskim ratom, kao rezultat Staljinova o ajni kog traganja za podrškom vlastitim ratnim nastojanjima iz svih slojeva naroda. Godine 1944. Staljin je dopustio formiranje Unije evan eoskih krš ana i baptista. Ta je Unija uklju ivala i pentekostalce i menonite. Pentekostalci su se složili da ne govore jezicima tokom bogoštovlja i da ne e prisiliti druge na proživljavanje istog iskustva, iako nisu baš bili zadovoljeni ovim kompromisom! Masovno evangeliziranje je opet zapo elo pa je godine 1948. postojalo oko 4.000 registriranih zajednica s oko 350.000 krštenih lanova. Ali je 1948. zapo ela nova istka, koja je završila 1953., kada je Staljin umro. Mnogo crkvenih vo a je bilo kažnjeno na 25 godina zatvora. Nakon toga je došla Hruš ovljeva antireligijska kampanja (1957.-63.), koja je bila sistematski pokušaj osaka ivanja i na koncu ukidanja utjecaja religije. Samo 1961. je 300 baptisti kih crkava nasilno zatvoreno, a oko 1964. isto je u injeno i s oko polovinom svih evan eoskih i nepravoslavnih crkava. Godine 1962. je ' proizvedeno'355 knjiga znanstvenog ateizma s totalnom cirkulacijom od 5.422.000 kopija. Jedan od rezultata Hruš ovljeve kampanje je bila podjela me u evan eoskim protestantima obzirom na to, ho e li se nastaviti podre ivanje svojih aktivnosti državnim ograni enjima ili ne. Na vrhuncu antireligijske kampanje, godine 1962., AUCECB je po svojim crkvama poslao okružno pismo u kojem su im dane direktive, da svoju lokalnu crkvenu praksu drže u suglasnosti s postoje im upravnim zakonima. Svakako su dvije najteže zabrane u ' upravnim zakonima' bile uperene protiv dje jeg posje ivanja službe i ikakve vjerske propagande. U okružnom pismu stoji: Bilo je slu ajeva da su krštavane osobe mla e od 18 godina, davanja materijalnih dobara iz zajedni ke blagajne, održavanja prou avanja Biblije i sli nih sastanaka ... sastanaka za propovjednike. Sve to od sada mora biti eliminirano u našim zajednicama. Do tada je

PREGLED POVIJESTI CRKVE 265

Stephen Etches

crkva predstavljala ujedinjeni front protiv tih državnih zahtjeva ili ih je barem ignorirala; no, sada je baptisti ko vodstvo bilo toliko podrovano od države, da je svojim crkvama postavilo iste zahtjeve kao ona. Mnogi taj potez crkvenog vodstva nisi mogli tolerirati. Slijedila je podjela. Iz te podjele su nastali oficijalni evangelikalci (AUCECB) i neoficijelni evangelikalci (CCECB). Neoficijalni (Iniciativniki) se ne pokoravaju državnim restrikcijama vlastite evangelizacijske aktivnosti, a odbijaju se i registrirati. Njihova snaga leži više na selu nego u gradovima, (tu impresiju potvr uju slike krš ana s mnogobrojnom obitelji, koje su potpuno nekarakteristi ne za žitelje gradova). Oni su jedna od najprogonjenijih skupina obzirom na to, da ih prisiljavaju da se registriraju i pokore državnoj kontroli. Ustvari, danas su svi vo e CCECB-a ili u zatvoru ili u izgnanstvu ili u ilegali. Pentekostalci su se dobro rasporedili ak i u službenoj i neslužbenoj baptisti koj crkvi, a imaju i svoju vlastitu pentekostalnu denominaciju, prijavljenu i stoga pod restrikcijom. I oni su podijeljeni na unijate (samo Isus) i druge. Izuzev u zapadnim predjelima, nogopranje se prakticiralo za vrijeme ve ere Gospodnje. Pod Brežnjevom je politika protiv krš ana bila hladna, metodi na i prora unata. On je pove ao broj razloga za progone. Sada je svaki krš anin, bez obzira istaknut ili neistaknut, pod udarom da zbog bilo ega, naravno ako je previše revan, završi u radnom logoru. Za vrijeme Brežnjeva je broj krš anskih zatvorenika, koliko se zna, narastao sa 147 (1977.) ak na 400 (1982), a za vrijeme Gorbatchova 133. S padom komunizma, evangelikalci su imali veliku slobodu. Nažalost, ruska vlast je udovila novu legislacju protiv takozvanih sekta, a sadašnja situacja je u nekim pogledama sli na razdoblju pod komunizmom. ak se i katoli ka crkva nalazi u nepovoljnom položaju. Novi neprijatelji, koji im se suprotstavljaju, je ruski nacionalizam, srodan pravoslavnoj crkvi i, u drugim predjelima sada mrtvog Sovjetskog Saveza, ponovno oživljen islam.

SADAŠNJE STANJE CRKVE U SVIJETU
Pretpostavlja se da e do 2000. godine, 32,3% svjetske populacije biti nominalni krš ani, 19,2% muslimani, 13,7% hindusi, 5,7 budisti i 0,3 židovi. Neki oblik plemenske ili animisti ke religioznosti, prakticirat e 9% ljudi. Visoki rast u brojkama, (bez judaizma) u proteklih 30 godina, posljedica je "eksplozije" stanovništva. Me utim, najve i statisti ki porast od 1920.g. zabilježili su oni koji ne vjeruju. U okviru broja krš ana statistika pokazuje da samo 54% može biti smatrano aktivnim ili posve enim krš anima. Najzna ajnije što nam govore brojke, jeste brzina kojom broj krš ana Latinske Amerike, Afrike i Azije pruzima primat nad Europom, Sjevernom Amerikom i državama bivšeg Sovjetskog Saveza. Prvi put nakon sedmoga vijeka, ve ina krš ana nije europskog porijekla. Ali, Zapad i dalje ima dominantnu ulogu na polju kulture.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 266

Stephen Etches

1) I dalje je najkatoli kiji od svih kontinenata. 2) Mada protestantske crkve predstavljaju veliku manjinu, njihov postotak raste, pogotovo pentekostalnih crkava, najviši je u posljednjih 20 godina u svijetu. Karizmatski pokret je imao utjecaj na sve crkve na ovom kontinentu. 3) Ovo je još uvijek, promatramo li ekonomiju i politiku, eksplozivno podru je obzirom da je ono interesna sfera SAD. Koncentracija najsiromašnijeg gradskog stanovništva je ovdje najve a. 4) Osobina krš anstva je da ga ne karakterizira klasi na krš anska crkvena struktura, ve mnoštvo zajednica. 1) Ako se koptska i etiopska crkva izuzmu, krš anstvo se pojavilo tek nedavno. 2) Glavni suparnik je islam. Do kraja ovog stolje a, 48% stanovništva bit e nominalno krš ani, a 42,5% nominalno muslimani. 3) Crkve se esto nalaze u položaju arbitara u raspravama ili izvorišta druga ijih vrijednosnih sistema od onih koji se mogu na i u diktatorskim državama. 4) Raspoznaje se, tako er, fenomen nacionalnih afri kih crkava, koje su esto sinkreti ke, tj. zasnovane na uvjerenju mirenja suprotnih gledišta.

Latinska Amerika

Afrika

1) Ovde je krš anstvo još uvijek manjinska religija. Mada ovi krš ani predstavljaju 10% svjetskog broja krš ana, me u ljudima s kojima žive, oni predstavljaju samo 3,5%. Filipini su izuzetak i po rastu, zapravo, pripadaju fenomenu Latinske Amerike. 2) Na Bliskom istoku, s izuzetkom Irana, lanovi crkava su uglavnom Arapi.

Azija

Kina

1) Pretpostavlja se da protestantska crkva ima oko 5-6 milijuna lanova. 2) Zato što je odvojena od Zapada i zbog kineske kulturne revolucije, postala je stvarna nacionalna crkva.

1. Nestanak komunizma rezultirao je povratkom na staro stanje: Nacionalisti ke crkve i stereotipne protestantske crkve. Mnogi krš ani tek moraju otkriti svoj nacionalni identitet i sastav struktura. Postoji vidljiva napetost izme u mla e i starije generacije vjernika. 2) Nacionalizam je doveo do sukoba, naro ito u bivšoj Jugoslaviji, gdje su Srbi riješili izravnati stare ra une s Hrvatima i Muslimanima. Sli ne borbe vode se u Armeniji i Azerbejdžanu. Ovo je diskreditiralo nacionalne crkve, ali je isto tako pojedince, kad su se suo ili s patnjom, dovelo do prave vjere u Krista. 3) Zbog prošlosti, staro vodstvo je u crkvama je zamijenjeno, osim starješina u Rumunjskoj. 4) Došlo je do porasta broja sekti koje, ne samo što unose zbrku u oblasti duhovnih pitanja, ve mogu dovesti do kontramera i prema svim crkvama osim prema državnim.

Bivši SSSR i Isto na Europa

PREGLED POVIJESTI CRKVE 267

Stephen Etches

1) Ako možemo re i da je krš anstvo marginalizirano u Zapadnoj Europi, onda možemo re i da je u Sjevernoj Americi privatizirano. 2) I dok je društvo postajalo još više pogansko (sekularizam i hedonizam), krš ani postaju još više krš ani. Manje je takozvanih ' krš ana' . Tradicionalne denominacije se umanjuju broj ano, a nove strukture rastu i preuzimaju njihovo mjesto.

Zapadna Europa i Sjeverna Amerika

KRONOLOGIJA CRKVENE POVIJESTI
30. ili 33. god. raspe e i uskrsnu e Isusa Krista; 49. god. Židovi su protjerani iz Rima jer su propovijedali evan elje; 62. " Jakovljeva smrt, prvog episkopa Jeruzalemskog; 64. " veliki požar u Rimu; 64. " umire Petar; 65. ili 68. god. umire Pavao; 66-73. god. prva pobuna Židova; 70. " razaranje Jeruzalema; 78. " Jozef Flavije je objavio Židovske ratove; 79. " erupcija vulkana Vezuv; 84. " krš ani su izop eni iz sinagoge; 90. " Koncil u Jamniji; 95. " Ivan je izgnan na Patmos; 110. " Ignacije ide u Rim; 112. " Plinije, guverner Bitnije, piše pismo Trajanu. Progonstva se više ne podsti u; 133-5 ." Druga židovska pobuna; 140.55." Hermas piše Pastira (vizije i moralna uputstva); 144. " Marcion je izop en zbog krivovjerja, jer je odbacivao Stari zavjet 155. " Prva Apologija Justina Mu enika (druga 161.); 156-7." Montan po inje proricati; 156. " Polikarp umire mu eni ki; 161-80." novi val progonstva pod Markom Aurelijem; 177. " Lionski masakr. Ignacije i druge krš anske vo e umiru mu eni ki; 178. " Irenej postaje biskup Liona; 190. " Nesporazumi oko datuma Uskrsa; 202. " (umire 254.); 206. " Origen izmi e progonu u Aleksandriji Tertulijan se pridružuje sekti montanista;

PREGLED POVIJESTI CRKVE 268

Stephen Etches

208. " Irenej umire mu eni ki; 250. " Proglas o progonima kojeg je donio Decije. Smaknut Flavija, rimski biskup; 258. " Proglas o progonima kojeg donosi Valerijan. Ciprijan umire mu eni ki (biskup Kartage od 248.); 260. " Edikit o toleranciji kojeg donosi Galienije; 268. " Pavao Samosatski (biskup Antiohije od 260.) uklonjen zbog krivovjerja; 280. " Grgur (prosvjetitelj) obra a armenskog kralja Tridata na vjeru; 284. " Rimska imperija se reorganizira zbog uspješnog suprotstavljanja barbarskim navalama; 303. " Edkit o progonima pod Dioklecijanom; 303. " Antun egipatski organizira prvu koloniju samostanaca blizu Aleksandrije; 305. " Konstantin se proglašava carem u Yorku; 311. " Šizma Donatista (po Donatu) u Severnoj Africi; 312. " Konstantin prihva a krš anske simbole kao svoje na zastavama u bici kod Milvijskog mosta; 313. " Milanski proglas: Konstantin i Licinije se usuglašavaju oko politike tolerancije; 315. " Euzebije postaje biskup Cezareje; 324. " Konstantin postaje jedini vladar u carevini; 325. " Koncil u Nikeji osu uje Arije; 330. god. Konstantin prijestolnicu seli u Carigrad; 337. " Konstantin se krsti na mrtva koj postelji; 341. " Ulfila šalje svoju misiju me u Gote; 346. " opat Pahomije umire u Egiptu; 361. " Julijan II. Apostata postaje jedini rimski vladar (ubijen u bici protiv Perzijanaca 363.); 364. " Basilije biskup Cezareje; 371. " Grgur Nazijanski i Grgur Niški pokušavaju riješiti Arijanov problem; 374. " Ambrozije biskup Milanski; 381. " Prvi koncil u Carigradu; 386. " Ivan Zlatousti propovijeda u Antiohiji: Jeronim se naseljava u Betlehemu; 390. " biskup Ambrozije ekskomunicira cara Teodosija Prvog zbog masakra u Solunu; 395. " Hiponski biskup Augustin piše protiv Donatista i Pelagianaca. Objavljuje Grad Božji; 397. " umire Martin Tourski; 398. " Zlatoust postaje carigradski biskup; 406. " vandali su okupirali Španjolsku; 410. " Goti uništili Rim; 416. " Koncil u Kartagi osu uje Pelagija; 422.31." papa Celestin I. izjavljuje da je poslao Paladija u Irsku kao prvog biskupa; 429. " vandali osvajaju Sjevernu Afriku; 431. " Koncil u Efezu osu uje Nestorija. Podržana titul teotokos; 443. " Burgundi osvajaju južnu Francusku i, zajedno s Alemanima i Francima, dijele Francusku izme u sebe;

PREGLED POVIJESTI CRKVE 269

Stephen Etches

450. " Huni napadaju Europu. Bitka s Burgundima. Papa pregovara s njim; 451. " Kalcedonski koncil podržava Krista kao jednu osobu s dvije prirode: ovo su odbacile monofizitske crkve koje se tada odvajaju od glavne crkve; 455. " vandali osvajaju Rim. Papa Leo pregovara s njima; 460. " umire Patrik, irski "apostol"; 469-480. Apolinar, biskup Klermonta; 496. " Krsti se frana ki kralj Clovis; 527-565. car Justinijan: ponovo osvaja Sjevernu Afriku i Italiju od barbara; 532. " Justinijan je ponovo zazidao crkvu Svete Sofije; 540. " Benedikt iz Nursije objavljuje svoja samostanska pravila. Osniva samostan u Monte Cassinu; 553. " Drugi koncil u Carigradu; 563. " Kolumban napušta Irsku i odlazi u Gal i kasnije u Bobbio u Italiji; 597. " Augustin Rimski ide u misiju poganima u Kentu u Engleskoj. Šalje ga papa Grgur I.; 632. " umire Muhamed; 635. " Nestorijanska misija stiže u Kinu. Aidan biskup Lindisfarne; 636. " Arapi osvajaju Palestinu. Bizantinci gube bitku kod Jarmuka; 543-56. Kona na recenzija Kurana; 664. " Sinod u Whitbyju: sporazum potpisan izme u keltske i rimske crkve; 681. " Tre i koncil u Carigradu: Krist ima dvije volje (protiv monoteletizma).; 711-16 " Arapi osvajaju Iberijski poluotok; 716. " Bonifacije ide na prvi misijski put kod Frizijaca; 726. " po etak ikonoklasti kih razmirica; 732. " Karl Martel zaustavlja muslimansko napredovanje u bici kod Poitjera u Francuskoj; 754. " mu eni ka smrt Bonifacija u Friziji; 781. " Alkuin postaje savjetnik Karla Velikog – karolinška renaissance; 787. " Drugi Nikejski koncil: ikone podržane; 793. " Vikinzi osvajaju Lindisfarne u sjevernoj Britaniji. 800. " papa Leo III. kruni Karla Velikog za Svetoga rimskog cara; 843. " trijumf pravoslavlja: obožavanje ikona ponovo zapo inje; 848. " Anskar nadbiskup Bremena: evangelizacija Danske i Švedske; 849. " Gotšalk osu en zbog ekstremne predestinacije; 863-7 god. Focijska šizma: razdor izme u pape Mikole I. i patriarha Focija;

PREGLED POVIJESTI CRKVE 270

Stephen Etches

863. " iril i Metodije odlaze na svoju Moravsku misiju: Biblija i liturgijske knjige prevedene na slova ki; 865. " krsti se bugarski car Boris; 871-99." Alfred, engleski kralj Wesseksa, pobje uje Dance i širi krš ansko u enje. 909. " osnovan samostan u Cluny: postaje središte reforme; 988. " obra enje u Rusiji: Vladimir, kijevski knez, kršten od bizantskih misionara; 966-1021. Koptsku crkvu progoni kalif El-Hakim; 1009. god. uništena crkva Svetog groba u Jeruzalemu; 1046. " Sinod u Sutri: dvojica papa uklonjena, izabran Klement II; 1054. " Razlaz katoli ke i pravoslavne crkve; 1060-92." Normani osvajaju muslimansku Siciliju; 1071. " Turci Seldžuci pobje uju Bizantince u bici kod Manzikerta; 1080. " Lanfrank nadbiskup Canterburyjski; 1093. " Anselmo nadbiskup Canterburyjski; 1095. " papa Urban II. propovijeda Prvi križarski rat; 1098. " osniva se opatija u Cîteaux – Cistercinski red; 1099. " Križari osvajaju Jeruzalem; 1116. " Petar Abelard predaje u Parizu; 1157. " Sentencije Petra Lombarda (teološke rasprave); 1174. " kanonizacija Tomasa à Becketa. Petar Valdo osniva valdenze; 1187. " Saladin osvaja Jeruzalem; 1198. " Inocentije III. postaje papa; 1204. " etvrti križarski rat: krstaši razorili Carigrad; 1209. " po etak franjevaca. Križarski rat protiv katara; 1215. " etvrti Lateranski koncil; 1216. " osnovani dominikanci; 1228. " zahvaljuju i pregovorima Fridrika II., Jeruzalem je povra en; 1232. " Grgur IX. osniva papsku inkviziciju; 1237. " Kijevsku Rusiju okupiraju mongolski Tatari; 1255. " Toma Akvinski predaje u Parizu. 1281-1294. Otomanska imperija; 1295. " obra enje Mongola u islam. Uništenje nestorijanske crkve. Preživjeli u Kurdistanu; 1302. " Bonifacije VIII., u svojoj enciklici Unam Sanctam, objavljuje univerzalnu papinu jurisdikciju kao i superiornost duhovne mo i nad svjetskom; 1305. " po etak papinog izgnanstva u Avignonu; 1324. " Marcel iz Padove piše Defensor Pacis: crkvom treba vladati glavni Koncil, a crkveno vlasništvo mora biti zavisno od države;
PREGLED POVIJESTI CRKVE 271

Stephen Etches

1327. " William Occamski kritikuje filozofiju realizma (platonizma) i piše polemike protive papstva; 1340. " Sergej od Radonježa osniva samostan Svete trojice pored Moskve; 1348-9." ' crna smrt' (kuga) desetkuje stanovništvo Europe; 1361. " umire Johann Tauler, sljedbenik Majstera Ekharta; 1374. " Gerhard Grut osniva svoj red Bratstvo obi noga života; 1375-82." Wycliffe napada bogataštvo sve enika, monaštvo i autoritet pape; 1389. " bitka na Kosovu polju: po etak Turske dominacije Balkanom; 1414. " Jan Hus piše De Ecclesia: traži reformu crkve suglasno Wycliffovim idejama; 1418. " pojavljuje se Imitatio Christi Tome Kempijskog; 1479. " ustanovljenje Panske inkvizicije uz papino odobrenje; 1492. " Muslimani i Židovi izba eni iz Španjolske; 1498. " Savonarola spaljen u Firenci; 1503. " sukob u Rusiji izme u dvije samostanske struje: Posjednika i Neposjednika; 1506. " postavljen kamen temeljac katedrali Svetog Petra u Rimu; 1509. god. Erasmo napada pokvarenost crkve; 1510. " Martin Luther posje uje Rim; 1517. " Luther objesio 95 Teza o trgovanju oprostima na vrata dvorske crkve u Wittenbergu. Cortez napada Asteško carstvo u Meksiku; 1519. " u Leipzigu Luther i Eck raspravljaju: Luther odbacuje bezgrešnost pape i glavnog koncila. Zwingili po inje propovijedati u Zürichu; 1521. " papa ekskomunicira Luthera. Sabor u Wormsu: Luther govori pred Karlom V.; 1522. " Ignacije Loyola piše knjigu Duhovne vježbe; 1524-5." Njema ki selja ki ustanak; 1525. " anabaptista Tomas Müntzer pogubljen nakon poraza seljaka. U Kölnu i Wormsu tiskan prijevod Novog zavjeta Williama Tyndalea; 1536. " Calvin obvjavljuje Osnove krš anske religije; 1545-63. Tridentski koncil; 1549. " prvi Molitvenik i Trebnik u Engleskoj; 1552. " drugi Moltivenik i Trebnik u Engleskoj; 1553-8." katoli ka reakcija u Engleskoj za vrijeme Mary Tudor; 1553. " Serveto spaljen kao krivovjerac u Ženevi; 1555. " Augsburški mir: vjera vladara odre uje vjeru oblasti. Biskupi Latimer i Ridley (reformisti) spaljeni u Oxfordu; 1556. " Cranmer (reformista) spaljen u Oxfordu;

1453.

"

pad Carigrada;

PREGLED POVIJESTI CRKVE 272

Stephen Etches

1577. " formula o Slozi: definirana luteranska Na ela vjere; 1589. " ruska crkva postaje patrijarhat; 1598. " Nanteski proglas: francuskim protestantima zajam ena sloboda; 1611. " objavljen prijevod Biblije kralja Jamesa; 1618. " Sinod u Dortu osudio armenijansku doktrinu; 1620. " brod Mayflower (Majski cvijet) plovi iz Holandije i Engleske za Ameriku; 1629. " patrijarh Kiril Lukarski obvjavljuje svoje kalvinisti ko Na elo vjere; 1642. " Koncil u Ias¸i osu uje Lukarsku vjeroispovijed i potvr uje rad Petra Mogile, metropolita kijevskog; 1647. " George Fox osniva Kverkerski pokret; 1648. " Westfalskim mirom završava se Tridesetogodišnji rat; 1649-59. Engleska Republika (Commonwealth) za vrijeme Olivera Cromwella; 1654. " Pascal se obratio; 1656-7." Isusovci kritiziraju Pascalovu knjigu Lettres Provinciales; 1660. " povratak Charles II. na prijestol i anglikanske crkve kao državne crkve; 1666-7. " Šizma starovjeraca u Rusiji; 1672. " Dositejeva vjeroispovijed potvr ena na Jeruzalemskom koncilu; 1675. " Spener piše Pia Desideria, jedan od prvih radova o pokretu pijetista; 1678. " John Bunyan piše Put krš anina; 1683. " Turci odba eni nakon druge opsade Be a; 1685. " Luj XIV. ukida Nanteski proglas. Masovno izbjeglištvo francuskih protestanata; 1688. " katolik James II. zba en s trona i Vilim Oranski postaje kralj Engleske; 1709-10. " Luj XIV. uništava središte Jansenista u Port Royalu blizu Pariza; 1721. " Petar Veliki ukida Moskovski patriarhat i crkvu dovodi pod državnu kontrolu (Sveti sinod); 1722. " grof Zinzendorf osniva pijetisti ku zajednicu u Herrenhutu u Saksoniji; 1723-50 " Johann Sebastian Bach u Leipzigu; 1726. " po inje Veliko probu enje u Sjevernoj Americi; 1727. " obra enje Jonathana Edwardsa, vode eg kalvinisti kog teologa; 1734. " Voltaire piše Lettres Philosophiques; 1736. " biskup Butler piše Analogije religije; 1738. " obra enje Johna Wesleya; 1740. " George Whitefield propovijeda u Sjevernoj Americi; 1742. " prvo izvo enje Hendlovog Mesije; 1762. " Rousseau piše Emile: manifest sentimentalnog deizma. Pajsije piše Povijest bugarskih careva i svetaca; 1783. god. Ameri ka nezavisnost;

PREGLED POVIJESTI CRKVE 273

Stephen Etches

1785. " Kant objavljuje svoja najvažnija filozofska djela; 1792. " osnovano Baptisti ko misionarsko društvo u Engleskoj; 1793-4. " Francuska revolucija: vladavina Terora i dekristijanizacija Francuske.; 1800. " skupovi u naseljima zapadno od Apala i planina najavljuju Drugo veliko probu enje ameri kog ponovo-dolaze eg protestantizma; 1807. " zabranjuje se trgovina robljem u Engleskoj; 1807-21." Hegel objavljuje svoja najvažnija filozofska djela; 1821. " Grci ustaju protiv Turaka: smaknu e Grgura, jeruzalemskog patriarha; 1827. " osnivanje pokreta Bratstva; 1832. " srpska pravoslavna crkva postaje autonomna; 1835. " Štraus objavljuje knjigu Život Isusov; 1843. " Kierkegaard objavljuje na danskom svoje djelo Ili-ili, egzistencijalisti ki pogled na krš anstvo; 1852. " osnivanje Svetog sinoda u Gr koj: Gr ka crkva postaje autokefalna; 1854. " dogma Djevica Marija i Bezgrešno za e e; 1859. " Charles Darwin piše Porijeklo vrsta; 1865. " osnovana Kineska unutrašnja misija; 1866. " Onken osniva prvu Baptisti ku kapelu u Hamburgu; 1869-70." Prvi Vatikanski koncil: dogma o papinoj nepogrešivosti; 1870. " carigradski patrijarh osniva Bugarski egzarhat; 1870-80." Ritschl objavljuje svoja najzna ajnija djela; 1878. " osnovana Vojska spasa; 1879. " srpska crkva ponovo postaje autokefalna; 1907. " papina enciklika Pascendi osu uje modernizam; 1914. " Skupštine Božje: udruženje pentekostnih crkava Sjeverne Amerike; 1914.-18. Prvi svjetski rat; 1919. " Karl Bart piše svoje Komentare poslanice Rimljanima; 1924. " završetak Otomanske imperije i kalifata; 1927. " Brunner objavljuje knjigu Posrednik. Odvaja se od Barta; 1934. " osniva se Ispovjedna crkva u nacisti koj Njema koj (kao reakcija nacisti ki orijentiranim crkvama); 1937. " albanska pravoslavna crkva postaje autokefalna; 1939.-45." Drugi svjetski rat; 1949. " Billy Graham po inje svoja evangelisti ka putovanja; 1950. " katoli ka dogma: Marijino uzašaš e; 1953. " carigradski patrijarh priznaje bugarsku pravoslavnu crkvu;

PREGLED POVIJESTI CRKVE 274

Stephen Etches

1958-64. " Anti-religiozna kampanja u SSSR-u za vrijeme Hruš ova; 1962-5. " Drugi Vatikanski koncil; 1966. " po etak pojavljivanja pentekostalnog i karizmatskog pokreta u glavnim protestantskim i katoli kim crkvama; 1968. " papina enciklika: Humanae vitae: ponovo ponavlja stav katoli ke crkve o umjetnoj kontroli za e a. Disidenti u katoli kim krugovima; 1989-90. " pad komunizma: krš ani igraju istaknutu ulogu u demonstracijama; 1989. " krš ansko proslavljanje Boži a u svim zemljama Isto nog bloka; 1991. " odnosi katoli ke i pravoslavnih crkava pogoršani zbog nadmetanja u Isto noj Europi.

KAZALO IMENA I POJMOVA A
Abelard Pierre (1079.-1144.) 117,131 Adalbert Praški (sv. Vojtjech) 136-7 ad extirpanda (bula u 1252.) 112 adopcijanizam 45,115 Aidan (u.651.) 23 Alacoque, Marie-Marguerite (1647.-1690.) 214 Albanija 18,33,265 Albert Veliki (1193.-1280.) 103,130 albigenze (vidi. katare) Aleksandar Aleksandrijski (u. 328.) 46,48 Aleksandar Nevski 147 Al-Ghazali (1059.-1111.) 129 Alkuin (735.-804.) 107,115 Altizer Thomas 252 Ambrozije (Milanski) (340.-397.) 66,81 anabaptisti 192-3,161,166,190 anglikanska crkva 180-189,225,232-234,236-237,244,248249 anonimno krš anstvo 267 Anselmo Canterburyjski (1033.-1109.) 117 Anskar (u. 865.) 24 Antun (250-.356.) 88-89 Apolinar (310.-?) 50,52.58-59 apolinarijanizam 58 apologeti 14,27-28,206,207 apostolska crkva (nova) 238 apostolska crkva (katoli ka) 238 apostolska crkva (velška) 251 apostolski oci 25-26 Apt 91 arijanizam 46-50 Arije (256.-336.) 46 Aristid (2.st.) 27 aristotelizam 11, 129 Armenija 117-18,19,53,55,283 Arminius (1560.-1609.) 179-180 arminianzam 180 Arnobije (djelatan 304.-10.) 27 asketizam 87-94

PREGLED POVIJESTI CRKVE 275

Stephen Etches

Atanazije Aleksandrijski (295.-373.) 65-66 Atos 93,138,276 Augsburška ispovijed (nova verzija) (1530) 165 Augsburški Interim (1548.) 165 Augsburški vjerski mir (1555.) 165-166 Augustin Aurelije iz Hiponu (354.-430) 66-68 Augustin Rimski (u. 604.) 77,88 augustinci 102 Averroes (Ibn Ružd) (1126.-98.) 129

Bacon (Roger) (1214.-94.) 131 Baedecker (1823.-1906.) 276 baptisti 196-197,225,232,237,243-244,276-281 baptisti u Jugoslaviji 243-244 Bardesan (Bar-Daisan) (154.-222.) 18 Barmenska deklaracja 273 Barnabina Pismo 26 Barth Karl (1886.-1968.) 261-263 Basel koncil (1431.-49.) 150,156,325 Basilid (djelatan 117.-38.) 43 Bazilije Ankarski (djelatan 336.-60.) 49-50 Bazilije Cezarejski (329.-379.) 90, 50,88,137 Baur Ferdinand (1762.-1860.) 215-216 begini 104-105 Bellarmine (1542..-1621) 186 Benedikt Anianski (750.-821.) 87 Benedikt Nursijski (480.-547.) 80-1 Benediktinski red 80,86-7 Berengar Tourski (1000.-1088.) 103 Berkeley George (1685.-1753.) 192 Bernard iz Clairveauxa (1090.-1153.) 89 Beza Theodore (1519.-1605.) 192 Biel Gabriel 133,157-158 blagdani 86 Bloch Ernst 241,266 Boetije (480.-524.) 129 bogoslužje 83-85 bogumili 55-56 Bonaventura (1221.-74.) 131 Bonhoeffer Dietrich (1906.-45.) 264-265 Bonifacije (680.-754.) 24,106 Bornkamm 265 Booth William 236 Bosco Ivan (Giovanni) (1815.-88.) 257 Bosna 55,112 bra a zajedni kog života 150,151,157 bratski pokret 235-236 Bruno Kölnski (1035.-1101.) 101 Buber Martin (1878.-1965.) 264,265 Bucer Martin (1491.-1551.) 191 Bugarska 138,242 Bullinger (1504.-75.) 172 Bultmann Rudolf (1844.-1976.) 263-264 Bunyan John (1628.-88.) 188-189 Butler (1692.-1752.) 209,224

B

C

Calvin Jean (1509.-64.) 173-175 Campbell McLeod (1800.-72) 237

PREGLED POVIJESTI CRKVE 276

Stephen Etches

Caraffa (papa Pavao IV.) 200-201 Carigradski koncil (Prvi 381.) 58-59, (Drugi 553.) 59 (Tre i 680.) 59-60 ( etvrti 869.) 60, 325 Cecilijan (dj.311-40) 37 celibat 69,87,110,142,183 Celzo (djelatan 177.-80.) 28,34 Cerint (djelatan 100) 42 Chelcicky Peter (1390.-1460.) 156 Chemnitz Martin (1522-86) 167 Ciprijan (205.-258.) 65,75 cisterciti 101-102 Clarendonov code 188 Cluny 100-101 Contarini (1483.-1542.) 200,268 Coverdale Miles (1488.-1569.) 180 Cox Harvey 265 Cranmer Thomas (1489.-1556.) 183 crkvena vojska 236-237 crkvene zgrade 86,134 crkveni red i služba 56-58 crkveno pridržavanje 166-167,204 Cromwell Oliver (1599.-1658.) 187-188,223 Cromwell Thomas (1485.-1540.) 182

iril Aleksandrijski (u. 444.) 51,71 iril (826.-869.) i Metodije (815.-885.) 144 iril Lukarski (1572.-1638.) 141-142

eška 136,154-157

Dalmatin Antun (u.1579.) 170,168 Darwin Charles (1809-.82.) 234-235 datum Uskrsa 86 deizam 209 Denck Hans (1495.-1527.) 193 Descartes Rene´ (1596.-1650.) 207 devotio (ili via) moderna 133,157-158 Didahe 25,28,71,83,85 Didim Slijepi (309.-398.) 90 dijaspora 4-5 Dionizije Areopagit 12,137 Dioskur Aleksandrijski (u.454.) 53,76 dinami ki monarhijanizam 45 Diodor Tarski (u. prije 394.) 52 djela Pavlova i Teklina 14 doketizam 26,42 Döllinger (1799.-1890.) 255-256 dominikanci 103 Dominik Guzman (1170.-1221.) 103 Donat 37-38 donatizam 37-38 Dordrecht sinod (1618.-19.) 180 Duchesne Louis (1843.-1922.) 257 duhobori 218 Duns Skot (1266.-1308.) 132

D

PREGLED POVIJESTI CRKVE 277

Stephen Etches

E

eboniti 7 Eckhart Meister (von Hochheim) (1260.-1327.) 104,97 Edesa (Urfa) 28,120 Edwards Jonathan (1703.-58.) 225 Efeški koncil (431.) 59,325 Efeški sinod (449.) 53,76 Egipat 15, crkva 25 Ekolampadije (Hussgen) (1482.-1531.) 191 ekumenski koncili (sabori) 51-2,325 ekumenski pokret 258 Elim 251 Elizabeta I., engl. kraljica (1558.-1603.) 185 Engleska 20,23,25,88,92,100,107,110,153-4,180-9 Epikurejstvo Erazmo Roterdamski (1466.-1536.) 151-152 Erskine Thomas (1788.-1870.) 237 eseni 3-4 Etiopija 17 Eudoksije Carigradski (u.370.) 49-50 euharistija 65,71,83-84,116-117 Eustahije Antiohijski (djelatan 324.-26.) 48,49 Eutihije Aleksandrijski (378.-454.) 53,59 Euzebije Cezarejski (265.-339.) 47,49 Euzebije Nikomedijski (u.341.) 47 Evagrije Pontik (345.-399.) 90-91 Evodije (u. 370.) 55

Farel Guillaume (1489.-1565.) 173 farizej 5 Fala ka 166,204 Felix Urgelski 115 Ferrara koncil u 114,152,325 Filip II. August (francuski kralj) (1180.-1223.) 111,122 Filip IV. Lijepi (francuski kralj) (1285.-1314.) 125 filipisti 165-166 filioque (klauzula) 60,142-3 Finney Charles (1792.-1875.) 245 Firenca koncil u (1438.-45.) 114,152,325 Firentinska Unija 143,148 flacijanisti 169 Flacius Matija v. Vla i Flavijan Antiohijski (381.-404.) 76 Flavijan carigradski (u.449.) 53 Focije (820.-95.) 60,144 formula o Slozi (1577.) 166 Francuska 16-17,79,94-5,100-1,159-60,194-200,242 franjevci 103-104,151,203 Franjo Asiški (1182.-1226.) 103,123-124 Franjo Saleški (1567.-1622.) 257 Franke August (1663.-27.) 221 Freylinghuysen Theodore (1691.-1747.) 225 Fridrik Vilim I. pruski kralj (1713.-40.) 220 Fridrik II. (Veliki) pruski kralj (1740.-86.) 220 Frizja 21 frizjani 21 fundamentalizam 246

F

PREGLED POVIJESTI CRKVE 278

Stephen Etches

Gal (550-640) 24 galikanizam 212,255 Georgije Aleksandrijski 49-50 German (496.-576.) 92 gëmara 4 gilbertinci 102 Gilda (510.-70.) 92 gnosticizam 38-42 Gomar Francis (1563.-1641.) 179 gospodnja ve era 83-84 goti 19 Gottschalk 115 Grkokatoli ka crkva 145-146 Grebel Konrad (1498.-1526.) 193 Grgur Nazijanski (330.-389.) 50,52 Grgur Niški (330.-395.) 50,52 Grgur Ninski 136 Grgur Thaumaturgos (213.-70.) 17 Grgur Prosvjetitelj (240.-332.) 17 Grgur (Veliki) 69,77 Grigorije (Grgur) Palama (1296.-1359.) 138 Groote Gerhart (1340.-84.) 102,104,105,150 Grosseteste (Robert) (1168.-1253.) 131 Gruzija 19,276 Gustav II. Adolf (1594.-1652.) 204,223 Guyon g- a (1648.-1717.) 213,247

G

Haldane Robert (1764.-1842.) 260,232 Hamilton Patrick (1503.-28.) 178 Harnack Adolf (1851.-1930.) 261 Hatin, bitka kod (1187.) 122 Hegel Friedrich (1770.-1831.) 227-228 Heidelberški katekizam (1563.) 166 Helvidije (4.st.) 68-69 Hengstenberg Ernst (1802.-69.) 232 Henrik II. (engleski kralj) (133.-89.) 176 Henrik VIII. (engleski kralj) (1491.-1547.) 181-182 Herakleja (575.-641.) 36 Heraklo 40 Hermin Pastir 26 Herrenhut 221 High Church 232 Hilandar 145 Hildebrand (v. Grgur VII.) 110 Hipolit rimski (u.236.) 29-30 hipostatska unija 51,53 hlisti 218 hodo aš aa 68,80,119 hospitalci v. ivanovce Hübmaier Balthasar 193 hugenoti 176-177,211114,152,325 Hugo iz Sv. Viktora (1096.-1141.) 115 Humanae Vitae, papina encliklika (1968.) 260 Humbert iz Moyenmoutiera (u. 1061.) 108,143 Hus (1373.-1415.) 154-157 Hussgen v. Ekolampadije Hutter Jacob (u. 1536.) hutteriti 193-194

H

PREGLED POVIJESTI CRKVE 279

Stephen Etches

Hrvatska 135-136,167-169

I

Ignacije Antiohijski (u.98.) 25-26,27,34,58 Ignacije Loyola (1491.-1556.) 198-199 ikone (polemika) 139-140 ikonoklasti 140 index (zabranjenih knjiga) 201 indulgencije 113,115,158«-9,202 inkvizicija 111-112,198,200-201 interdikt 110-111 Irenej (130.-208.) 62 Irving Edward (1792.-1834.) 237-238 ispovijed Dositeja (1672.) 141 islam 72-74 isusovci 198-199 Italija 136-7,173,184,239 Ivan bez zemlje, engleski kralj (1167.-1216.) 111 Ivan Damascenski (675.-749.) 140-141 Ivan od Križa (1542.-91.) 202 Ivan Maron 53 ivanovci (hospitalci) 120-121 Ivan Škot Eriugena (810.-77.) 107,126,138 Ivan Zlatoust (340.-407.) 22,59,90,91,137 Izabela 112 Izida i Horus 9,72

jakobitska (sirijska) crkva 53 jansenizam 212-213 Jarmuk bitka kod (636.) 119 Jeronim (331.-420.) 68-69 Jeronim Praški 154 jezuiti v. isusovci Jimenez (1436.-1517.) 198 josifovci 217 Julijan iz Norwicha (1342.-1415.) 104 Julijan Eklanunski (380.-455.) 54 Justin Mu enik (100.-165.) 62

J

K

Kalcedonski koncil (451.) 59,325 Kant Immanuel (1724.-1804.) 226-227 kalikstinci 156 kalvinizam 173-175 karizmatski pokret 251-253 Karl I. Anžuvinac kr. Sicilije (1266.-85.) 113,143 Karl Martel (685.-741.) 106 Karlman (879.-884.) 106 Kasijan (u. 433.) 91 Kasiodor (477.-570.) 93 Kastor (5.st.) 91 katare (albigenzi) 111 Katarina Sijenska 104 Keil Johann (1807.-88.) 232 keswi ki pokret 247 Kierkegaard (1813.-55.) 231 Klement Aleksandrijski (155.-220.) 63 Klement I. Rimski (dj. 90.-100.) 26,74-75

PREGLED POVIJESTI CRKVE 280

Stephen Etches

Kliment Ohridski 93,144 Klodvig (Clovis I.) frana ki kralj (465.-511.) 23,106 Klotilda (475.-545.) frana ka kraljica 23 Knox John (1514.-72.) 178-179 kolokvija u Ratisbonu (Regensburgu 1541.) 200,163,174 koliridijanci 72 Koloman (biskup) 24 Kolumb Denegalski (521.-97.) 23,92 Kolumban iz Bangora (543.-615.) 23,92 konceptualizam 129,131 koncili (pregled) 325 Konstanc, sabor u: 114,150 konzistorijum 164,166,174,176,218 Konzul Stjepan 170 koptska crkva 29,53,88,89 Koruška 135 Kravar Pavel (1390.-1433.) 178 Krescent 19 kritika oblika 263-4 križarski ratovi 119-126 krivotvoreni dokumenat 106 krivovjerja 38-56 krš anski socijalizam 234 krštenje 85,116 Küng Hans (1928.-) 268 Kuran 73,201 Kuyper Abraham (1837.-1920.) 260 Kvadrat (dj.117.-38.) 27 kvekeri 196 kvijetizam 213-214

Laktancije (240.-320.) 27,74 Lammenais (1782.-1854.) 257 Lanfranc (1005.-89.) 101,117 Langton Stephen (1150.-1228.) 111 aski Jan (1499.-1560.) 191 Lateranski sabor ( etvrti) 111,117 Laud William (1573.-1645.) 186-187 Leibnitz (1646.-1716.) 207 Laurencije (dj.500.-7.) 76 Leipziški Interim 165 Lerins 92 Lessing 210 Ligugé 91 Lindisfarne 23,99 Locke John (1632.-1704.) 206,209 Loisy Alfred (1857.-1940.) 257 lolardi 154,184 Lombardo Petar (1095.-1169.) 115,116 Londonska ispovijest, Druga 197 Lucijan Antiohijski (240.-312.) 47 Luj VII. francuski kralj (1137.-1180.) 121 Luj IX. francuski kralj (1226.-70.) 124 Lulle Rajmund(1235-1316) Luther (1483.-1546.) 157-162 luteranizam 164-166 Luxeuil 23,24,92 Lyon, sinod u (1274.) 78,143

L

PREGLED POVIJESTI CRKVE 281

Stephen Etches

Ma arska 136,175 Makedonija 93,242 makedonijanizam 58 Maksim Ispovjedalac (580.-662.) 137-138,141 Maksimila 44-45 Malebranche (1638.-1715.) 207 malteški vitezovi 126 Mani (ili Manes) (216.-76.) 54 maniheizam 54-55 Manz Felix (1498.-1527.) 192,193 Manzikert, bitka kod (1071.) 119 Marburški razgovori 173 Marcel Ankarski (u.374.) 48,49 Marcion (dj.140.-44.) 43-44,62 Marija 12, polemika o 51,69,71-72,115,256,260 Marija, engl. kraljica (1553.-8.) 184 Martin Tourski (335.-400.) 22,91-92 marksizam 275-277 Matthew Henry (1662.-1714.) 188,189 Melanchton Filip (1497.-1560.) 161,164,165 Melod Roman 137 Menno Simons (1496.-1561.) 194 menoniti 194 metodisti 223-224,242-4,260 Metternich (1773.-1859.) 253,254 milanski proglas (313.) 37 Mili iz Kromeriža 150 mirari vos, papina enciklika (1832) 254 misije katoli ke 203,239 misijski pokret 239-242 misticizam 202 Mitra 9 modalizam 46 Mogila Petar (1586.-1647.) 219 Moody D.L. (1837-99) 250-251 Molina Luis (1535.-1601.) 212 Molinos Miguel de (1640.-97.) 213 molitvenik 183-5 molokany 218 Moltmann Jürgen 266 monarhijanizam 45,50 Monod Adolfe (1802.-56.) 260 monofizitizam 51 monoteletizam 53,59-60 Montan 44-45 montanizam 44-45 Montecassino 93 Moody (1837.-99.) 246,249 Morava 136,144 moravska bra a 156 moravski pokret 221-222 Muhamed (570.-632.) 72-3 Müntzer Tomas (1490.-1525.) 161-162 Mutimir (892.-910.) 145

M

nacizam 270-275 Naum 93,144 neposjednici 217

N

PREGLED POVIJESTI CRKVE 282

Stephen Etches

Neri Filip (1515.-95.) 203 nestorijanizam 51-52 Nestorije (380.-451.) 51 Nietzsche Fridrik (1844.-1900.) 270-271 Nikola od Lyre (1265.-1349.) 134 Nikon (1605.-81.) 217-218 Nikejski koncil (Prvi – 325.) 58 (Drugi – 787.) 60 Nin 136 Ninian (360.-432.) 23,92 Nitra 136 Nizozemska 160-1,163,178,245 Njema ka 21,95,141-50,208-113,255-7 njema ki viteški red 122 Noet (2.st.) 46 nominalizam 128,129 Nova apostolska crkva 238 Novacijan (3.st.) 3§ Nur-ed-Din 121 Nurnbers¬ki Interim (1532.) 163

okazionalizam 207 Oncken (1800.-84.) 232 Opus Dei 260 Oranski koncil (529.) 54,133 Origen (185.-254.) 63-65 Osroena (Edesa, Urfa) 18,20,53 otkupljenje 117-118

O

P

Pahomije (286.-346.) 89 Pajsije 276 Pannenberg 265 Papije Hierapolski (60.-130.) 25 Palut iz Edese 28 papinstvo 253,259 Parham Charles 250 Pascal Blaise (1623.-62.) 207-208,212 Pascendi, papinska enciklika (1910.) 257-258 patripationizam 46 Patrik (390.-461.) 20,23,92 paulikijani (pavli ani) 55 Pavao Samosatski (dj.260.-72.) 45,230 pelagijanizam 53-54 Pelagije (360.-422.) 53 pentekostalni pokret 249-251 Petar Mu enik (1491.-1562.) 183 pijetizam 220-221 Pipin Mali (715.-68.) frana ki kralj 106 Pittinger Norman 265-266 Plinije (62.-114.) 83 Podebonostev 277 poganski svijet 7-12 Poljska 137,195-196 Polikarp (70.-166.) 26,33 Pontifex maximus 77,80,137 Porfirije iz Tira (232.-305.) 28,34 posjednici 200 poslanica Klementa 26 Prakseja (3.st.) 46

PREGLED POVIJESTI CRKVE 283

Stephen Etches

pravoslavna crkva 122-32,188,200-1 predestinacije 54,67,115,142 pretvorba 103 Priscila 29 procesna teologija 265-266 progoni 30-38 protureformacije 197-204 puritanci 185-188 puritanizam 189 pustinjaci 87-89 pustinjaci sv. Augustina 102

racionalizam 209 Radbert Pashasije (785.-860.) 116 Radstock Lord 276,279 Rahner Karl (1905.-85.) 267,269 Rakov 195 rakovski katehizam (1574.) 196 Raspu in 276-277 Rastislav (846.-70.) 136,144 Rathramnus 116 realizam 128 redakcijska kritika 265 reformacija, razlozi za 149-151 Religia licita 8 relikvije 96-97 Rerum novarum, papinska enciklika (1891.) 257 Ridley Nicholas (1500.-55.) 183 Rikard Lavljeg Srca (1157.-99.) 122 Rim, crkva u 29-30,74-77 Riminije koncil u (359.) 49 Ritschl Albert (1822.-89.) 229-230 Rolle Richard 150 Roscelin iz Compiegnea (1050.-1124.) 128 Ryle biskup (1856.-1925.) 247 Rumunska 22,145,243 Rusija 146-148,217-219,277-282 Rutherford Samuel (1600.-61.) 179

R

Sabatier Auguste (1839.-1901.) 257 Sabelije (3. st.) 46 sabelijanizam 46 SAD 173-4,226-8,236-8 sakramenti 115 Saladin (Salah-al-Din) 122 salezijanci 257 samostani 87-93 Sava (1175.-1235.) 145 Savonarola (1452.-98.) 152 Schleiermacher (1768.-1834.) 226 Schleitheimska ispovijed 193 Seleukija sabor u 49 selja ki rat 161-162 Serafim iz Sarova 276,277 Serdika koncil u 49 Sergije Radonežski (1314.-92.) 147 Serveto Miguel (1511.-33.) 195,174

S

PREGLED POVIJESTI CRKVE 284

Stephen Etches

Simah (2.st.) 76 Simeon Novi-Teolog (r.949.) 139 Simeon Stilit (390.-459.) 90 Sirijska crkva 28 Sirmium (Sremska Mitrovica) sabor u (357.) 22,36,50 Sjeverna Afrika – crkva 29 skoptci 218 Slovenija 167-168 Smith Hana Whithall (1832.-1911.) 247 Socinije (Sozzini) (1525.-62.) 195 socinijanci 195-196 Spener (1635.-1705.) 220-221 Spinoza Baruch (1632.-77.) 207 Split (Spalatum) 22,36,55,135,136,169 Splitski koncil (1185.) 55 Splitski sinod (925.,928.) 136 Spurgeon (1834.-92.) 237,247 Srbija 54,145 stara katoli ka crkva 256 Stefan iz Perme 147 Strauss (1808.-74.) 228-229 Strossmayer 256 Suenens 252-259 superstitiones 8 Sutri sinod u (1046.) 109 svjetski savez crkava 268-9

Šenuta (u.451) 89 Šimun ben-Koseba 6 Šimun Mag 40 Šimun Cirenas 43 školska bra a 198 Škotska 18-20, 79-80,161-2,219-20 Šmalkaldenski savez 163 Španjolska 16,99,102,181 Štitny´ Tomas¬ 150

Š

Tacijan (Adai) (112.-72.) 27,28 talmud 3 Tauler Johann (1300.-61.) 104,196 Teilhard de Chardin (1881.-1955.) 267-268 Telesfor 34 templari 120,121 Teodor Mopsuestijski (350.-428.) 52 Teodora 140 Teodot Bizantski (3.st.) 43,45 Teodozije 81 teologija križa 264 teologija oslobo enja 267 teologija nade 241,266 teorija evolucije 234 Terezija Avilska (1515.-82.) 202,213 Tertulijan (160.-245.) 62-63 teutonski viteški red, v. njema ki v.r. Tihon patriarh (1866.-1925.) 278 Tikonije 29 Tillich Paul (1886.-1965.) 263 Tirdat III. (294.-324.) 19

T

PREGLED POVIJESTI CRKVE 285

Stephen Etches

Toledski koncil 142 Toma Akvinski (1224.-74.) 130-131 Toma Kempis (1380.-1471.) 102,105 Tomas Becket (1118.-70.) 110 Tomino Evan elje 43,58 Tomislav 136 Torquemada 112 Torontski blagoslov 253 Torrey (1856.-1928.) 246 transsubstancijacija 27,103,130,141 Tridentski koncil (1545.-63.) 201-202 Tridesetogodišnji rat 204 Trpimir 99,136 Trubar Primož¬ 170 Tyndale William (1494.-1536.) 180,182,186

Ulfila (311.-383.) 22 ultramontanizam 211,255 Unam sanctam, bula 113 Unigenitus, bula 213 Ursije 136 utrakvisti 156

U

valdenzi 153,176 Valdo Petar (Pierre de Vaux) (1140.-1217.) 153 Valens iz Murse (4.st.) 22,49 Valentin (2.st.) 42-43 valombrozi 99 varjazi (Šve ani) 135,146 vatikanski koncil (prvi 1869.-70) 255 (drugi 1962.-65.) 258 Veritatis Splendor 259 vikinzi (Danci i Norvežani) 100,107,135,146 Vilim I. Oranski (1533.-84.) 188 Vinko Paulski (1581.-1660.) 214 Višeslav knez 136 Vla i Matija 165,169-170,203 vojska spasa 236

V

W

Wallenstein (Albert von Waldstein) (1583.-1634.) 204 Watchman Nee 247-248 Weiss Johannes (1863.-1914.) 261 Wesley John (1703.-91.) 223-224 Westfalski mir (1648.) 165,204 Whitby – sinod u (663.) 24 Whitefield (1714.-70.) 224-225 Wigglesworth Smith 251 Wilfrid (634.-709.) 24,93 William Occamski (1280.-1349.) 132,133 Willibrord (658.-739.) 24 Wimber John 252 Wishart George (1513.-46.) 178 Wolff Christian (1679.-1754.) 207 Wynfrith iz Creditona (v. Bonifacije) Wycliffe John (1329.-84.) 153-154

Z
PREGLED POVIJESTI CRKVE 286 Stephen Etches

zapadna obnova 244-245 zasluge 71 Zinzendorf Graf von (1700.-60.) 221-222 znanost i filozofija u S.V. 126-133 zoroastrizam 9 Zwingli Ulrich (1484.-1531.) 171-172

Ž

Židovi 30-31,72,87,95,162,252,266,272,277 Žiška 155

BIZANTSKI CAREVI
PRVO RAZDOBLJE: RIMSKO UNIVERZALNO CARSTVO (330.-641.)
324.-37. *Konstantin I. 337.-61. *Konstancije II. 361.-63. *Julijan Apostat 363.-64. Jovijan 364.-78. *Valent 379.-95. *Teodozije I. 395.-408. Arkadije 408.-50. Teodozije II. 450.-57. Marcijan 457.-74 Lav I. 474. Lav II. 474.-75. Zeno 475.-76 .Basilisk 476.-91. Zeno (opet) 491.-518. Anastazije I. 518.-27. Justin 527.-65. Justinijan I. 565.-78. Justin II. 578.-82. Tiberije II. Konstantin 582.-602. Mauricije 602.-10. Focije* 610.-41. Heraklije

DRUGO RAZDOBLJE: RIMSKO-GR KO CARSTVO (641.-1204.)
641. Konstantin i Herakleona 641. Herakleona

PREGLED POVIJESTI CRKVE 287

Stephen Etches

641.-68. Konstans Pogonat 668.-85. Konstantin IV. 685.-95. Justinijan II. Rinotmet 695.-98. Leontije 698.-705 Tiberije III. 705-11 Justinijan (opet) 711.-13. Filipik Bardan 713.-15. Anastazije II. 716. Teodozije III.* 717.-41. Lav III. Isaurijski 741.-75. *Konstantin V. Kopronim 775.-80. *Lav IV. Kazar 780.-97. Konstantin VI. 797.-802. Irene 802.-11. Nikefor I. 811. Staurakije 811.-13. Mihajlo Rangabe 813.-20. Lav V. Armenski 820.-29. Mihajlo II. Amorijski 829.-42. Teofil* 842.-67. Mihajlo III. Pijanica* 867.-86. Bazilije I. 886.-912. Lav VI. Mudri ili Filosof 912.-13. Aleksandar 913.-59. Konstantin VII. Porfirogenit 920.-44. Roman I. Lekapen 959.-63. Roman II. 963.-69. Foka 969.-76. Ivan I. Cimisk 976.-1025. Basilije II. Bulgarokton 1025.-28. Konstantin VIII. 1028.-34. Roman III. Argir 1034.-41. Mihajlo IV. Paflagonski 1041.-42. Mihajlo V. Kalafat 1042. Zoe i Teodora 1042.-55. Konstantin IX. Monomah 1055.-56. Teodora (opet) 1056.-57. Mihajlo VI. Stratiotik 1057.-59. Izak I. Komnen 1059.-67. Konstantin X. Duka 1068.-71. Roman IV. Diogen 1071.-78. Mihajlo VII. Duka 1078.-81. Nikefor III. Botaniat 1081.-1118. Aleksije I. Komnen 1118.-43. Ivan II .Komnen 1143.-80. Manuel I. Komnen 1180.-83. Aleksije II. Komnen 1183.-85. Andronik I. Komnen 1185.-95. Izak II. Angel 1195.-1203. Izak III. Ange l1203.-04. Izak II. (opet) i Aleksije IV. Angel

TRE E RAZDOBLJE: PODIJELJENO CARSTVO (Latini u Carigradu, Bizantinci u Nikeji i u Trebizondu, Turci na Istoku) (1204.-1461.)
1204. Aleksije V. Duka 1204.-22. Teodor I. Laskarski

PREGLED POVIJESTI CRKVE 288

Stephen Etches

1222.-54. Ivan III. Valacski 1254.-58. Teodor II. Laskarski 1258.-61. Ivan IV. Laskarski 1259.-82. Mihajlo VIII. paleolog 1282.-1320. Andronik II. paleolog 1328.-41. Andronik III. paleolog 1341.-91. Ivan V. paleolog 1347.-54. Ivan VI. Kantakusen 1376.-79. Andronik IV. paleolog 1390. Ivan VII. paleolog 1391.-1425. Manuel II. paleolog 1425.-48. Ivan VIII. paleolog 1449.-53. Konstantin XI. paleolog

RIMSKI CAREVI
14.-37. Tiber 37.-41. Kaligula 41.-45. Klaudije 54.-68. *Neron 69.-79. Vespasijan 79.-81. Tit 81.-96. Domicijan 96.-98. Nerva 98.-117. Trajan 117.-138. Hadrijan 138.-161. Antononin Pije 161.-180. *Mark Aurelije 180.-192. Komod 191.-211. Septim Sever 235.-238. Maksim Traks 238.-244. Gordijan III. 244.-249. Filip Arabski 249.-251. *Decije 253.-260. *Valerijan 260.-260. *Galije 268.-270. Klaudije Gotski 270.-275. Aurelijan 275.-276. Tacit 276.-282. Prob

TETRARHIJA (284.-310.)

REORGANIZACIJA CARSTVA:

285.-305. *Dioklecijan + Maksimijan 305.-311. Tetrarhija (ostavka Dioklecijana i Maksimijana) *Maksencije + *Maksimin I. Daja *Galerije (u. 311.) + *Konstancija I Klor (u. 306.)

PREGLED POVIJESTI CRKVE 289

Stephen Etches

312.-337. *Konstantin + *Licinije (u. 325.) 337. *Konstans I. (u. 350). + *Konstantin II. (u. 340.) + Konstancije II. 350. Konstancije II. 361.-63. Julijan 364. Jovijan *365. Valentinijan I. (u. 375.) + Valent (378.) 378. *Teodozije I + *Gracijan (u. 383.) + Valentinijan II. 383.-88. Usurpacija Magnusa Maksima 383.-95. Teodozije I. 425.-54. *Valentinijan III. 475.-76. Romul August 476. Kraj zapadnog rimskog carstva

*************************

____________________________ PREKRETANJA MA ARA, VIKINGA I SARACENA --------------------------------------------Saska dinastija
919.-36. *Henrik I. 936.-73. *Oton I. 973.-83. Oton II. 996.-1002. *Oton III. 1002.-24. Henrik II. 1024.-39. Konrad II. 1039.-56. *Henrik III. 1056.-1106. *Henrik IV. 1106.-25. Henrik V. 1125.-37. Lotair III.

(= obnovljeno rimsko carstvo) frana ka dinastija (karolinzi) (carstvo = Francuska/Njema ka/Sjeverna Italija) 800.-14. *Karlo Veliki 814.-40. *Ljudevit Pobožni

SVETO RIMSKO CARSTVO

1152.-90. *Fridrik I. Barbarossa 1190.-97. Henrik VI. 1209.-18. Oton IV. 1220.-50. *Fridrik II. 1218.-91. *Rudolf I. Habsburški 1298.-1308. Albert I. Habsburški 1308.-13. Henrik VII. 1314.-47. Luj IV. 1355.-78. Karlo IV. 1411.-33. *Žigmund

Hohenstaufovska dinastija

****************************
1438.-39. Albert Hapsburški 1452.-93. Fridrik III. 1493.-1519. Maksimilijan 1519.-56. Karlo V. 1558.-64. Ferdinand I. Habsburški 1493.-1519. Maksimilijan II.

Isklju ivo Njema ko carstvo

PREGLED POVIJESTI CRKVE 290

Stephen Etches

1619.-37. Ferdinand II. – mržnja prema protestanata uzrokovala je 30.god rat 1637.-67. Ferninand III. potpisao Vestfalski Mir

****************************

1804.-15. *Napoleon I. (novo Karlo Veliki) 1871. Bismark i Drugo njema ko carstvo (Das zweite Reich)

****************************
1939.-45. *Hitler i Tre e njema ko carstvo (Das dritte Reich)

PREGLED POVIJESTI CRKVE 291

Stephen Etches

RIMSKE PAPE

Anklet (79.-91.) *Klement (92.-101.) Evarist (101.-105.) Aleksandar I. (109.-119.) Sikst I. (115.-125.) *Telesfor (125.-136) Hugin (136.-140.) Pije I. (140.-115.) Anket (155.-166.) Soter (166.-175.) Eleuterije (175.-189.) *Viktor I. (189.-199.) Zefirin (199.-217.) *Kalist I. (217.-222.) Urban I. (222.-230.) Potian (230.-235.) Anteros (235.-236.) Fabian (236.-250.)* Kornelije (251.-253.) *Novacijan 351. antipapa Lucije I. (253.-254.) *Stjepan I. (254.-257.) Sikst II. (257.-258.) Dionizije (259.-268.) Feliks I. (269.-274.) Eutihijan (275.-83.) Gaj (283.-296.) Marcelin (296.-304.) Marcel (308.-309.) Eusibije (309.-310.) Miltiad (311.-314.) Silvester I. (314.-335.) Marko (335.-337.) *Julije I. (337.-352.) Liber (352.-366.) Feliks II. 352.-65. antipapa *Damaz I. (366.-384.) Ursinije 366.-7. antipapa Siricije (384.-99.) Anastazije (399.-401.) *Inocent I. (401.-417.) Zosim (417.-418.) Bonifacije I. (418.-422.) Eulalije 418.-419. antipapa *Celestin I. (422.-432.) Sikst III. (432.-440.) *Lav I. Veliki (440.-461.) Kalcedonski koncil 451. Hilarije (461.-468.) Simplicije (468.-483.) Feliks III. (483.-492.)* Gelazije I. (492.-496.) Anastazije II. (496.-498.) *Simah (498.-514.) Laurentije 498.-505. antipapa Hormisdas (514.-523.) Ivan I. (523.-526.) Feliks IV. (526.-30.) Bonifacije II. (530.-532.)

(* = spomenut u glavnom tekstu)Linus (67.-79.)

PREGLED POVIJESTI CRKVE 292

Stephen Etches

Dioskur (530. ) suparni ki papa Ivan II. (533.-535.) Agapet (535.-536.) Silvrije (536.-537.) odpušten Vigilije (537.-555.) Pelagije (555.-561.) Ivan III. (561.-574.) Benedikt I. (575.-579. Pelagije II. (57.9-590.) *Grgur I. Veliki (590.-604.) Sabinijan (604.-606.) Bonifacije III. (607.) Bonifacije IV. (608.-615.) Deusdedit (Areodat I.) (615.-618.) Bonifacije V. (619.-625.) *Honorije I. (625.-638.) Ivan IV. (640.-642.) Severin (640.) Ivan IV. (640.-642.) Teodor I. (642.-649.) Martin I. (649.-655.) Eugenije (655.-657.) Vitalijan (657.-672.) Adeodat II. (672.-676.) Don (676.-678.) Agato (678.-681.) Lav II. (682.-683.) Benedikt II. (684.-685.) Ivan V. (685.-686.) Konon (686.-687.) Teodor i Pascal (687.) suparni ke pape Sergije I. (687.-701.) Ivan VI. (701.-705.) Ivan VII. (705.-707.) Sisinije (708.) Konstantin (708.-715.) Grgur II. (715.-731.) Grgur III. (731.-741.) Zaharije (741.-752.) *Stjepan II. (752.-757.) Pavao I. (757.-767.) Konstantin II. 767.-768. antipapa Filip (768.) antipapa Stjepan III. (768.-772.) Adrian I. (772.-795.) *Lav III. (795.-816.) okrunio Karla Velikog (800.) Stjepan IV. (816.-817.) Pascal I. (817.-824.) Eugeije II. (824.-827.) Valentinije (827.) Ivan 844. antipapa Grgur IV. (827.-844.) Sergije II. (844.-847.) Lav IV. (847.-855.) Benedikt III. (855.-858.) *Nicola I. (858.-867.) Adrian II. (867.-872.) Ivan VIII. (872.-882.) Marin I. (882.-884.) Adrian III. (884.-885.)

PREGLED POVIJESTI CRKVE 293

Stephen Etches

Stjepan V. (885.-891.) Formoz (891.-896.) Bonifacije VI. (896.) Stjepan VI. (896.-871.) Roman (897.) Teodor II. (897.) Ivan IX. (898.-900.) Benedikt IV. (900.-903.) Lav V. (903.) Kristof 903.-904. antipapa Sergije III. (904.-911.) Anastazije III. (911.-913.) Lando (913.-914.) Ivan X. (914.-928.) odpušten Lav VI. (928.) Stjepan VII. (929.-931.) Ivan XI. (931.-935.) Leo VII. (936.-939.) Stjepan VIII. (939.-942.) Marin II. (942.-946.) Agapet II. (946.-955.) *Ivan XII. (955.-963.) okrunio Otona I. (962.) odpušten 963. Lav VIII. (963.-965.) Benedikt V. (965.-966.) Ivan XIII. (965.-972.) Benedikt VI. (973.-974.) Benedikt (974.-983.) Bonifacije VII. (974.) odpušten Benedikt VII. (974.-983.) Ivan XIV. (983.-984.) Bonifacije VII. opet (984.-985.) Ivan XV. (985.-996.) Grgur V. (996.-999.) Ivan XVI. 967.-968. antipapa Silvester II. (999.-1003.) Ivan XVII. (1003.) Ivan XVIII. (1004.-1009.) Sergije IV. (1009.-1012.) Grgur 1012. antipapa izba en Benedikt VIII. (1012.-1024.) Ivan XIX. (1024.-1032.) *Benedikt IX. (1032.-1045.) odstupio:1046 odpušten *Grgur VI. (1045.-1046.) odpušten *Silvester III. 1045. antipapa odpušten Klement II. (1046.-1047.) Damaz II. (1047.-1048.) *Lav IX. (1048.-1054.) odcjepljenje pravoslavne crkve Viktor II. (1054.-1057.) Stjepen IX. (1057.-1058.) Benedikt X. (1058.-1059.) odpušten *Nikola II. (1059.-1061.) Aleksandar II. (1061.-1073.) Honorije II. 1061.-1072. antipapa *Grgur VII. Hildebrand (1073.-1085.) Klement III. 1080.-1100. antipapa Viktor III. (1086.-1087.) Urban I.I (1088.-1099.)

PREGLED POVIJESTI CRKVE 294

Stephen Etches

Pascal II. (1099.-1118.) Teodorik 1100. antipapa, izba en Albert 1102. antipapa, odpušten Gelazije II. (1118.-1119.) Grgur VIII. 1118.-21. antipapa, odpušten Kalist II. (1119.-1124.) Honorije II. (1124.-1130.) Inocent II. (1130.-1143.) Anklet II. (1130.-1138.) Viktor 1138. odstupio Celestin II. (1143.-1144.) Lucije II. (1144-1145.) Eugenije III. (1145.-1153.) Anastazije IV. (1153.-1154.) Adrian IV. (1154.-1159.) *Aleksandar III. (1159.-1181.) Viktor IV. 1159.-1164. antipapa Pascal III. 1164.-8. antipapa Inocent III. (1179.-80.) antipapa, odpušten Lucije III. (1181.-1185.) Urban III. (1185.-1187.) Grgur VIII. (1187.) *Klement III. (1187.-1191.) Celestin III. (1191.-1198.) *Inocent III. (1198.-1216.) IV. Lateranski Koncil *Honorije III. (1216.-1227.) *Grgur IX. (1227.-1241.) Celestin IV. (1241.) *Inocent IV. (1243.-1254.) Aleksandar IV. (1254.-1261.) Urban IV. (1261.-1264.) Klement IV. (1265.-1268.) *Grgur X. (1271-1276.) Inocent V. (1271.) Adrian V. (1276.) Ivan XXI. (1276.-1277.) Nikola III. (1277.-1280.) Martin IV. (1281.-1285.) Honorije IV. (1285-1287.) Nikola IV. (1288.-1292.) *Celestin V. (1294.) odstupio *Bonifacije VIII. (1294.-1303.) Benedikt XI. (1303-1304.) *Klement V. (1305-1314.)

************************* PAPINSTVO U AVIGNONU 1307.-1378.

Ivan XXII. (1316.-1334.) Nikola V. 1328.-1330. antipapa odstupio Benedikt XII. (1334.-1342.) Klement VI. (1342.-1354.) Inocent VI. (1352.-1362.) Urban V. (1362.-1370.) Grgur XI. (1370.-1378.)

*Urban VI. (1378.-1389.) *Klement VII. 1378.-94. antipapa Bonifacije IX. (1389.-1404.)

************************* PAPINSTVO OPET U RIMU

PREGLED POVIJESTI CRKVE 295

Stephen Etches

Benedikt XIII. 1394.-1423. antipapa,odpušten Inocent VII. (1404.-1406.) Grgur XII. (1406.-1409.) *Aleksandar V. (1409.-1410.) Ivan XXIII. 1410.-15. antipapa,odpušten *Martin V. (1417.-1431.) Klement VIII. 1423.-9. antipapa,odstupio Eugenije IV. (1431.-1471.) odpušten Feliks V. 1439.-49. antipapa,odstupio *Nikola V. (1447.-1455.) Kalist III. (1455.-1458.) Pio II. (1458.-1464.) Pavao II. (1464.-1471.) *Sikst IV. (1471.-1484.) Inocent VIII. (1484.-1492.) Aleksandar VI. (1492.-1503.) Pio III. (1503.) Julije II. (1503.-1513.) Lav X. (1513.-1521.) osudio Luthera Adrian VI. (1522.-1523.) Klement VII. (1523.-1534.) *Pavao III. (1534.-1549.) Tridentski koncil 1545-63. Julije III. (1550.-1555.) Pavao IV. (1555.-1559.) Pio 1559.-1565.) Pio V. (1566.-1572.) Grgur XIII. (1572.-1585.) Sikst V. (1585.-1590.) Urban VII. (1590.) Grgur XIV. (1590.-1591.) Inocent IX. (1591.) Klement VIII. (1592.-1605.) Lav XI. (1605.) Pavao V. (1605.-1621.) Grgur XV. (1621.-1623.) Urban VIII. (1623.-1644.) osudio jansenizam Inocent X. (1644.-1655.) Aleksandar VII. (1655.-1667.) Klement IX. (1667.-1669.) Klement X. (1670.-1676.) Inocent XI. (1676.-1689.) Aleksandar VIII. (1689.-1691.) Inocent XII. (1691.-1700.) Klement XI. (1700.-21.) bula Unigenitus Inocent XIII. (1721.-1724.) Benedikt XIII. (1724.-1730.) Klement XII. (1730.-1740.) Benedikt XIV. (1740.-1758.) Klement XIII. (1758.-1769.) Klement XIV. (1769.-1774.) jezuiti zabranjeni Pio VI. (1775.-1799.) Pio VII. (1800.-1823.) Lav XII. (1823.-29.) Pio VIII. (1829.-1830.) Grgur XIV. (1831.-1846.) protiv liberalizma

PREGLED POVIJESTI CRKVE 296

Stephen Etches

*Pio IX. (1846.-78.) Prvi vatikanski koncil (1869.-70.) Lav XIII. (1878.-1903.) Rerum novarum 1891. Pio X. (1903.-1914.) Benedikt XV. (1914.-1922.) Pio XI. (1922.-1939.) Pio XII. (1939.-1958.) Ivan XXIII. (1958.-1963.) Drugi vatikanski koncil (1962.-5.) Pavao VI. (1963.-1978.) Ivan Pavao I (1978) Ivan Pavao II. (1978.-)

CRKVENI KONCILI
Ekumenski
I. Nikejski I. Carigradski Efešski Kalcedonski II. Carigradski III. Carigradski II. Nikejski IV. Carigradski 325. 381. 431. 451. 553. 680.-81. 787. 869.-70.

Rimo-katoli ki
I. Lateranski II. Lateranski III. Lateranski IV. Lateranski I. Lyonski II. Lyonski Vienne Konstanc Basel/Ferrara/Firenze V. Lateranski Tridentski I. Vatikanski II. Vatikanski 1123. 1139. 1179. 1215. 1245. 1274. 1311.-12. 1414.-18. 1438.-45. 1512.-17. 1545.-63. 1869.-70. 1962.-65.

PREGLED POVIJESTI CRKVE 297

Stephen Etches

STAROZAVJETNI PROROCI

PREGLED POVIJESTI CRKVE

Stephen Etches Used by permission. (c) UTBP

PREGLED POVIJESTI CRKVE 298

Stephen Etches

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->