P. 1
Zagorka, Marija Jurić - Plameni inkvizitori _2_

Zagorka, Marija Jurić - Plameni inkvizitori _2_

|Views: 3,746|Likes:
Published by pasko69

More info:

Published by: pasko69 on Nov 10, 2009
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

05/11/2014

pdf

text

original

TAJNA VJEČNE MLADOSTI S prozora kraljevske odaje Elizabetin pogled kruži preko kula i gradskih zidina na osamljeni Gertrudin

dvorac pokriven snijegom. Vatra joj gori u očima. Pune usne se smiješe. Čitavim bićem struji sreća rastalasana neprestanim novim željama. Osjećaj da posjeduje, a da je to ipak udaljeno od nje, razbuktava novu vatru. Protegne svoje ruke i osjeti voljkost. Malo zatim oštro se obazre i udari dlanom o dlan. Uđe dvoranka. - Moj novi dvoranin! Uz smjerni poklon uđe Belko i ostane pokraj vrata. - Dostojanstvenice, ima li moj kraljevski savjetnik vitez Sokol tamo u dvorcu sve što mu treba? - Svijetla kraljice, dobro mu je. - Ne vjerujem da je ondje sve onako kako je dostojno plemenitog viteza i prvog kraljevskog pouzdanika. Jeste li mu to isporučili? - Jesam, svijetla kraljice. On zahvaljuje na brizi uzvišene vla-darice i tvrdi da nema ništa na svijetu što bi mogao još željeti. - Drugo nije isporučio? - Još moli da se potkraj sedmice smije osobno pokloniti svojoj kraljici. Potkraj sedmice? Uistinu se bojim da vitez nema dovoljna služinčadi. Nije uvijek dostatna muška posluga. Nema li tamo dvoranke? - Vitez je to odbio. Ustala je i okrenula mu leđa, a radost osvijetli njezino lice. - Kad on tako želi - reče kraljica okrenuta Belku leđima, priđe k polici, uzme papir i usklikne: Oh, gotovo sam zaboravila. Tu je važno pismo, treba da odgovorim. Recite vitezu da ga očekujem danas podvečer. Važni kraljevski poslovi ne mogu se odgađati. Neka dođe. Belko se pokloni, izađe iz kraljičinih odaja i okrene hitro u sobu kraljevskog tovarnika Ivana. šapćući, ispriča mu razgovor s kraljicom. - Ljubomorna je na viteza! To bolje za nas. On ne smije doći za sedmicu dana. Saopći joj da je otišao u lov. što će ga rjeđe vidjeti, više će za njim čeznuti. Pođi u Gertrudin dvorac i reci da ću popodne doći da se, porazgovorimo. Elizabeta je opet stala kraj prozora. Zamislila se. - Potkraj sedmice! Zašto tako dugo? Tamo u dvorcu nema žena. Zašto oteže svoj dolazak? Zabrinuta krene k stolu. Trgne s njega valovitu tanku srebrna-stu ploču, optočenu draguljima i zuri u nju. Na kovnoj plohi od-razuju se crte njezina lica. Traži svoje oči, istražuje svoje usne, čelo, prinosi ogledalo sve bliže, smiješi se, pa opet mrgodi. Onda odbaci srebrnastu ploču i zovne svoju najmiliju služavku. Reci mi, djevojko, jesam li lijepa kao onda kad sam bila na Griču? - Ljepša ste svijetla kraljice, mnogo ljepši. Uzme ponovo zrcalo, probada pogledom samu sebe. Briga i strah navora joj čelo i to je uplaši. - Nabori? Jesu li to nabori? Reci! - I djetetu se navora čelo kad ga obuze zlovćlja. Smiješite se, svijetla kraljice. Ne gledajte tako Ijutito pa neće biti nabora. Preobraženje njezino dublje je od bore na čelu i odbaci srebrno ogledalo na pod. "On je vidio nabor na mojem čelu onda... zato ga ne vuče želja k meni. Zato ne dolazi svake noći! Čekaj, čekaj, prikovat ću te, svezati - umirat ćeš za mnom." I odmah pozove Rufu i zapita ga za pustinjaka Dragošu. Pustinjak je živ. Hranio sam ga u kuli. Elizabeta glasno odahne:

- Vodi me k njemu. Odmah! Prošli su uskim hodnicima, ugibajući se glavnom trijemu da nikoga ne susretnu, i dospjeli do zabitne zapuštene stare kule. Ru-fa izvali iz mošnje ključ i otvori. Mršavi blijedi bradati pustinjak se uspravi: -• Dugo sam čekao taj čas, svijetla kraljice.
8

- Imala sam kraljevskih poslova i briga. Sad je minulo. Govorimo hrvatski da ovaj dvoranin ne razumije. Hoću da samo ja saznam tajnu, nitko više. - Sto zapovijedate? - Tajnu vječne mladosti tražim! Razotkrij je odmah! Sada! - Pospite glavu pepelpm i sagnite u pokori, kraljice! - Jao tebi! Govori. Utekao si iz kule mudrosti, smrt te čeka, bjegunce, prepoznajem te. - Da ste me prepoznali, zastrepili biste... - Ja? Kraljica? Govori, tko si! - Pitajte svoju prošlost.,. Razbojnice! Prijetnjom hoćeš iznuditi slobodu! Uzalud! Eliksir mi daj, pa idi. Hoću tajnu vječne mladosti, ti je znaš. Skinut ću ti kožu sa živa tijela. Ipak me nećete prepoznati! Elizabeta plane. Njegov otpor je drži i plaši. - Prokletniče! Naučit ću te da -stojiš pred svojom kraljicom. - Vidim samo - lešinu... Kao da ju je odgurnuo neki teški udarac, ona odskoči. Pogled pun straha i jeze upire u njega. - Tko je ovaj đavo? Pustinjak šuti i gleda joj u oči. "Možda on? - Ne, - nije on!" Njegov ukočeni, mirni pogled zuri u nju kao sablast. - Odgovori - pitam te posljednji put, ja, kraljica. -- čedomorka! Elizabeta osjeti kao da ju je netko silno udario u grudi. - Lažeš - lažeš! Rufa, Rufa, u tamnicu s njime. Krvnik neka mu odrubi glavu! Dvoranin je gleda iznenađeno. Nije razumio njihov razgovor pa mu se čini da je sišla s uma. -- U tamnicu, u zdenac! Mladi dvoranin otkopča svoj pojas, približi se Dragoši i zapovjedi: - Ruke amo! šuteći, ispruži on blijede suhe dlanove. - Ne otima se. Nešto snuje... Brzo - brzo! - nuka kraljica Rufu. Ovaj mu sputa ruke i svezana povede iz sobe u komoricu, mračnu, tamnu. Iza leđa svojeg dvoranina kraljica promatra kako hvata lance, baca Dragošu na drveni pod i onda hvata koleso. Drvena ploča, u kamenom podu, otisne se. Spuštalo škripi, lanci zvekeču. Dragoša pada u tamnu crnu dubinu. Elizabeta još jednom sakupi snagu i vikne dolje Dragoši: - Umrijet ćeš, klevetniče! Umrijeti! - čedomorko! - vikne on. Kraljica sagne glavu, gleda dolje u dubinu iz koje se odbija pustinjakova jezovita riječ. Elizabeta je blijeda, ustrašena. "Da mu odrubim glavu u kojoj nosi tajnu - vječne mladosti? Ne - moram doznati tko je i što zna o vječnoj mladosti. - Dakle, prepuštate ga meni? - obraduje se Rufa. - Potpuno, samo mi javljaj. - Budu li me pustili k vama vitez i knez Okićki. - Vitez je moj najveći prijatelj, knez najbolji pouzdanik i neće ti kratiti da ulaziš k meni. - Reći ćete im da je pustinjak dolje? - U ime bogova, ni riječi. Oni to ne smiju saznati, ni od me-ae ni od tebe.

- To je vrlo pametno. Samo srećonoša zna da je on ovdje •- i pratit će ga svojom srećom. - Ah, njoj sam obećala da ću ga otpustiti kući. Reci joj da "i pustinjaka vodio iz dvorca do ceste i da je pozdravlja, a bla-goslivlje kraljicu što mu je dala slobodu. Vjerovat će. I ja ću joj i to reći. Sad idemo. - Svijetla kraljice, vaš vjerni Rufa opet smije da vas služi? - Služi mi, neću ti ovo zaboraviti. Nagradit ću te suhim zlatom. - Suho zlato samo je milost kraljice. - Bit ćeš opet što i prije. Reći ću vitezu Sokolu - bit ćeš opet moj dvoranin. On klekne i poljubi rub kraljičine šiljaste crvene obuće. Onda zatvore kulu. Kraljica se vrati u svoje odaje, bljeđa i nemirnija nego kad ih je ostavila. Vjetar zviždi nad visokim kulama kraljevskog dvora. U kaminu velike blagovaonice gori vatra. Kraljevski ručak je donesen. Knez Okićki raspravlja s kraljicom. Njegov ozbiljni pogled upire ^e u njezino, vedrinom obasjano lice. - Svijetla kraljice, neka čarobna moć razdragano njeguje vašu ljepotu. Svakog dana vaši su obrazi ljepši i mlađi. - Mlađi? - opetuje ona nešto sumnjičavo kao da se boji da knez zna koga ona čuva u tamnici. Velim samo što govore knezovi i svaki dvoranin pod ovim krovom. - Prije nekoliko dana bila sam vrlo ružna, zlovoljna. - Kraljica nema povoda da joj se lice nagradi zlovoljom. - Uistinu ne. Sad sam posve, posve sretna. Sjaj se probudi u njezinim očima kao da se sjeća nekog užitka.
10

- Veoma sam zadovoljna. Moje pouzdanje u - viteza i u vas - daje mi tu sreću. - 2ivot viteza Sokola i moj posvećeni su vašem zadovoljstvu. - Moje kraljevstvo u dobrim je rukama. Ako se Joakim nigdje ne pojavi, bit će uvijek sretno. Budno pazimo. Neće ga snaći želja da nam dođe u šake. Njegovu ortaku na dvoru još ne znate sigurno trag? -- Od sada znam samo ono što sam čuo od kumanskog poslanika kojeg smo uhvatili u Bakonjskoj šumi. Imam trag - reče Ivan glasno - kojim treba ići. Izdajica je na dvoru. Vrlo blizu nas Dok je ovo rekao, nije gledao Orhidu. Pa ipak osjeti njezinu prepast što ju je pobudio svojim riječima. Kneže, predajte mi izdajicu. Nema tako okrutne smrti kojom je ne bih kaznila - prijeteći veli kraljica. Orhidina se glava okrene na drugu stranu. Ivan se nagne, dosegne vrč i pogleda Orhidi u oči. Osjetila se uhvaćena kliještima, ali se tješi: on ne može slutiti njezinu izdaju. Ivan nastavi: - Svijetla kraljice, uhvatit ću je na djelu i predati je. Ta je izdajica odala Joakimu vaše osnove, izdala vaše prijestolje i zaslužuje smrt, najstrašniju, najgrozniju. - Neće joj uteći, pa da mi je rođena krv! Nevidljiva strepnja preleti oko stola od jednog člana kraljevske obitelji do drugog i odrazi se u licima dvorana. - Idem - reče kraljica. - Kraljević Andrija nije zdrav. Pobolijeva od onog dana kad se povratio. Siromašno tijelo, mnogo je prepatilo - i okrene se. Dvorani ustanu. Kraljica izlazi. U dvorani ostali su uz kamin samo Orhida i Ladislav. - Nisi li opazio kako nas svuda slijedi kraljičin novi dvoranin - onaj žutokosi Belko? - Neka ih ja uhvatim, izbit ću svima čeljusti. Traže nekakvog Joakimovog ortaka po dvoru. Eh, dat ću im ja. Svemu je kriva ona vizirom pokrivena gubica, - bijesno će Ladislav. Uistinu je vitez Sokol njezin milosnik? - Glupa gusko, zar ne znaš? Dolazi noću k njoj, trebalo bi ga otrovati i njega i Okićkoga. Ali Joakim će se pojaviti. Tiho ulazi Tajana u sobu. Uzme lutnju i opet istim putem izlazi na hodnik, a da ih nije pogledala. - Trebalo bi našu kraljicu osloboditi ovih krvopija, viteza Sokola i kneza Okićkoga. - Kako? Sami smo zarobljenici - odvrati Orhida. - Samo Joakim bi to mogao. Ali gdje je on? Hoće li se javiti? Kako?

11Vitez otimač doveo je na dvor jednog -slugu u službu kneza Okićkoga. On je često dolazio Joakimu s porukama njegova pristaše baruna Andraša. Ime mu je Gabro. - Ah, ovaj zacijelo zna puteve koji vode k Joakimu. Zlato će ga omamiti. - Tko je s nama? Ni Kumani. Jedino nas Oldamur može spasiti, Orhido, ako ga zatražiš za muža. - Učinit ću - reče ona. - Kad ne mogu dobiti viteza ja, neće ga imati ni ona - izbrblja djevojka zavedena vatrom ljubomore. - To je, dakle? Sad razumijem tvoje prijateljstvo s Joakamom - veli Ladislav. - Valjda ne misliš da -sam ja njegov traženi ortak? - Da jesi, rekao bih: sreća je na našoj strani. Ona ne reče ništa, a on šapne: - Ako jesi, onda bih rekao: dajem ti vjeru - taj vitez Sokol neće biti njezin ljubavnik, progonit ću ga nakraj svijeta. Bit će tvoj milosnik ako ti Oldamur neće biti s voljom. Ja ti, evo, dajem riječ. Položit ću mu pod vrat oštricu, tako mi časti! U tom času ona osjeti samo još jednu želju da viteza otme sestri i spremna je na sve. - Ako Oldamura spasiš iz tamnice, svi Kumani poći će za njime. Ima ih po čitavoj ugarskoj zemlji oko stotinu tisuća. Ako još Joakim sabere svoje pristaše, a mi irn otvorimo vrata dvora, onda neka dođu svi Sokoli svijeta. Sve ćemo ih zadavati, okić-koga, a s vitezom ćeš učiniti ti što te volja, Orhido! Zakuni se na šutnju i vjernost. - Neka me bogovi učine kljastom ako što odam! Iznenada uđe u dvoranu kraljica, a za njom knezovi Okićki, Semere, Batori i Geza. Tajana uđe u Dorjinu sobu. Djevojka uzme lutnju prebirati po žicama. - Dakle, što je bilo? Jesi li ih vidjela u blagovaonici? - Bili su oboje kod kamina. Kad sam ušla, čula sam samo Orhidine riječi: "On će se javiti" - i odmah su me opazili. - "On će se javiti"!? On? Moj brat zna što to znači! Sjedni, Tajano - i počne raspravljati s njom. Sve dublje spuštala je Tajana glavu. Dorja odbaci lutnju i sjedne do nje. - Opet si tužna? Zašto? - Kneginjice, svodovi kraljevskog dvora srušit će se na me. - Zaboravi na viteza, djevojko. Sad je sve svršeno. On pripada kraljici. O tebe zapinju oči svih mladih knezova i vitezova na dvoru. Odaberi jedan puteljak koji tvoj mladi život vodi k najvrednijem. - Moj mladi život vuče za sobom mrtvaca. - što to govoriš, djevojko? Kamo te vodi tvoja tuga? 12 - Kajanju što sam došla ovamo. Samostan mi je jedini cilj. - Ne zaboravi: kraljica neće nikad na to privoljeti. Radi toga viteza žrtvuješ svoj život. Zar se može tako ljubiti muško biće da se za nj živ umre? Čudno je to, ali vjeruj, vitez ne zaslužuje tako veliku ljubav. - On nije ništa kriv. Bio je dobar kad su me svi prezirali, progonili poderanu, odrapanu pod gradskim zidinama. On mi nije ništa skrivio, ništa. Htio mi je dobro i doveo me je na dvor. - Dobro, Tajano, govorit ću s knezom, ali upozoravam te da ništa ne kazuješ kraljici o tome: Djevojka se zahvali, digne i napusti sobu. Zamišljena ostala je kneginjica nasamu, uzela zlatnu nit i vezla. U tom je poslu nađe Ivan. Hitro priđe k sestri i šapne joj: - Kad smo pošli na vijećanje, našao sam Orhidu i Ladislava zajedno uz kamin. Neprestano su na okupu kao vuci kad se spremaju udariti na selo. - Sve više me zadivljuje oštrina tvojih očiju, Ivane. Ništa ti ne izbjegne. Pogodio si. Vuci se okupljaju pred selom. Vidjela sam da su nakon ručka zaostali i poslala sam Tajanu po lutnju. Mišljah: pred njome neće zaustaviti razgovor kad su uvjereni da ne zna latinski. I načula je samo Orhidine riječi: "On će se javiti". - Joakiml Njega čeka! Imam je! Sad ću je zaokružiti željeznim zidom.

- Zašto si danas za ručkom izazvao onu kraljičinu prijetnju? - - Htio sam Orhidu prestrašiti da se povuče i ne pokuša ništa protiv nas. Ali ona se nikoga ne boji. Sad znam što mi je činiti. - Odat ćeš kraljici? - - Ne želim Orhidu izvrći okrutnosti kraljičine kazne. Ali pazit ću budno na nju, opkoliti je sa svih strana kao kakvu utvrdu. - - Ivane, Tajana mi je vrlo ozbiljno saopćila da želi u samostan i moli tvoju pomoć u kraljice. - Ne shvaćaš li da će kraljica planuti ako joj samo spomenem ovu odluku? Nizašto se neće dijeliti od srećonoše. A i ne vjerujem da će kraljici biti teško da pogodi kako Tajana ljubi viteza Sokola. A onda? Ali zašto Tajana ljubi viteza? Zar je u njegovim očima vidjela dobrotu srca ili u njegovu licu plemenitost duše? - Tvrdi da je dobar i plemenit. - Jest, on je dobar, on je plemenit, ali ona gubi srce i život radi zaklona iza kojeg bi se mogao kriti i đavao. Zar ne zapažaš kolika je ludost naših žena i djevica? Polude za vitezom kad ga gledaju na megdanu, a ne vide drugo od bojnog mu štita, oklop-glave i mača. I ne znaju i ne pitaju kakav mu je obraz, du 13Za, samo obožavaju njegovu snagu. Ne vide, ne znaju ga, a ginu za njime. Kad im pak skine oklop s glave, onda se gotovo sve probude iz svoje obmane jer iza zaklona nije bilo božanstvo, već samo čovjek. - Onda će se i kraljica probuditi iz svoje obmane? - Misliš li da nisam vitezu, savjetovao neka se što dulje čuva da skine zaklon pred kraljicom na - svjetlu?! Ono što žene vide na svijetlu, to ih ne zastravljuje. Obožavaju zaklone iza kojih ne naslućuju hrabrost i um nego božanstvo, neviđeno, mistično. Taj prokleti vizir donosi i lupežu obožavanje žena, pokriveno lice viteza na turniru pobjedniku otvara sreću. - Ljutio se ti koliko mu drago, to će tako ostati dok bude viteških zakona. A što da kažem Tajani? Nećeš ni pokušati sklonuti kraljicu da je pusti u samostan? - Da plane na me i pogodi uzrok? Izgubio bih njezinu milost, ja, ti, vitez, svi! - Radi toga te je zahvatio toliki strah one večeri kad si Ta-janu našao na trijemu. Bojao si se da će Tajana u buncanju razotkriti svoju ljubav? - Pogodila si. - Kad sam te pogledala one večeri kraj Tajane, padale su ti sa čela debele kaplje znoja. Sad mi je jasno zbog čega. - Kosnulo me se i nešto drugo. Ja sam onaj koji je Tajani pomogao da bude nesretna. Izgubila je viteza, a tome sam pridonio ja - kojega je ona spasila. Ja sam pomogao vitezu u kraljičin naručaj. Možda ga i natjerao, a ona trpi zbog mene koji joj dugujem zahvalnost za svoj život. Ali ne mogu sebi pomoći. Valja Tajanu spriječiti da učini kakvo zlo protiv sebe i nas. - čudno je odlučna u svojoj odluci. Nisam navikla slušati od nje tako oštre odluke. Uzalud svaka riječ. - Jedini vitez Sokol bi je mogao sklonuti da se odreče samostana. Trebalo bi da on razgovara s njome. - Možeš li to udesiti da kraljica ne sazna? - Ne, barem za sada - nikako! Ne nalazim nikakve mogućnosti. Kraljica budno pazi, bilo bi opasno. Nego, čuj, Dorjo, pokušajmo nešto drugo: reci Tajani da se strpi i pokušaj joj pružiti neke nade, kao da vitez misli na nju. Uistinu, tračak nade mogao bi je zadržati, barem jedno vrijeme na dvoru. Taj vitez pro-siplje mrak nad njome, a ja nemam ništa čime da ga osvijetlim. Ali ti, Dorjo, samo ti možeš pronaći i takve mogućnosti u koje bi ona mogla povjerovati. Samo da se kraljica ne uznemiruje. Tajanina ljubav postaje nam opasna. Pokušaj ublažiti njezine boli kako god znaš. Oslobodit ćeš me velike opasnosti, možda propasti. On je toplo pogleda i poljubi u bijelo djevojačko čelo. Onda - Sreća i sloboda naše domovine sada je, ne u pameti, nego u zaklonu jedne muške glave. 14 KRALJEVIĆ RATIMIR Zimski je sunčani dan. Ivan i Dorja izjahali su ravnim poljem uz obalu Dunava. Sluge pod vodstvom dostojanstvenika Bel-ka daleko su zaostali i slijede korakom svoje gospodare. Ivan

se ogleda za njima i rukom daje znak. Belko zaustavlja pratnju. Knez Ivan primakne svojeg konja posve blizu Dorjinu bijelcu. - Zaustavio sam ih zbog opreza. Pozvao sam te na ovu šetnju da razgovaram s tobom o onom što ne smiju čuti ni zidine kraljevskog dvora. Oko nas je, eto, samo pusta ravnica. Ponajprije ti javljam ovo: čim sam primio vlast, poslao sam k vojvodi Beli pouzdanika s porukom. Glasnik se vratio. - Kakvu je poruku donio? - Dvije poruke. Prva glasi: češki kralj ima lijepu pokćerku šesnaestogodišnju Marenku. Nju .želi udati za nekog pristašu saveza našeg kraljevstva s Češkom. Vojvoda Bela je predložio za zeta kralju češke - mene... Druga Belina poruka glasi: vratit će se tek kad procvatu prve ljubice - sa četama češkog kralja i zasjesti na prijestolje ugarskog i hrvatskog kraljevstva. Ali za Hrvatsku imamo druge osnove. Bela se ne smije vratiti prije dok ne sazri žito. On je tvoj vjerenik, možeš ga zadržati ondje. Sada mi ide u račun da se ne vrati prije ljeta. - Sto da mu pišem? " - Ne bi koristilo. Moraš putovati za njime u Češku. - Ivane! Mirno sam primila odluku da Bela ide češkom kralju od kojeg je čekao pomoć. Ipak, veoma me se kosnulo što je otišao onako hitno. Samo nekoliko je dana trebao pričekati dok vidi jesam li ja sretno izišla iz svojeg zatočenja. Ovo mi leži na srcu. Ostavio je prelagano moju sudbinu. - Tu se radilo o mužu kraljevskog roda da zadobije kraljevsku krunu. U takovim časovima svi kraljevići potisnu svoje srce. - I baš zato sada da idem s njime? Svatko će misliti - trčim za njime, a tko zna nije li se on već predomislio? - Na ovo će odgovoriti on sam. Moj poslanik donio je pismo Od njega za tebe. Evo, čitaj.

Iznenađena primi ona pismo, razmota papir i pročita glasno:
"Premila kneginjice! Daleko od vas imam dvije misli, dvije želje: Vi i ono o čemu sam .vam govorio. Ispunit će se i jedno i drugo. Vratiti ću se i položiti pred Vaše noge Čitavo srce, a s njim i sve što će biti moje... čekajte me vjerno! Ljubim vas, najmilija, najdraža - Bela". - Sad si čula, Dorjo! Poznam muško srce. Kad ljubi, ne zaboravlja. Evo, dakle: ti ga jedina možeš zadržati u češkoj do ljeta. Poći ćeš kao moj poslanik, dat ću ti poruke koje će Belu i češkog kralja uvjeriti da nisam mogao poslati onamo drugog nego 15krv svoju. Tvoj bistri "um i njegovo zaljubljeno srce zadržat će ga. Ne smije se vratiti dok ja ovdje ne sprovedem svoje osnove o kojima Bela ne smije ni slutiti. A sada otvorit ću pred tvojim očima vrata s tajne moje i mojih drugova. Iza nje vidjet ćeš crnog krvnika što čeka naše glave i veliku nadu što nas zove u mir i sreću. Jedno ili drugo! Trećeg za nas nema. - Govori, brate! - Dorja, Bela ima da kraljuje samo u ugarskom kraljevstvu. - A u našem, hrvatskom, tko će kraljevati? - Naša krv, naše srce, naš hrvatski mač i um. - Kanite otcijepiti Hrvatsku od Ugarske? - Treba da se jednom oslobodimo tuđina gospodara i opet budemo sami upravljači u svojoj zemlji. Svima je do grla ugar-skog vladanja, svatko se već grozi od toga. Ljudi se ne sjećaju da bi kraljevstvo imalo za kralja takvo poživinčeno stvorenje i pokvarenu krv kao Elizabeta i Joakim, a njihov je nasljednik Ladišlav Kumanski, koji je, uz pokvarenost, još i slabouman. Sad je čas. Svi će naši prihvatiti objeručke onoga koji im donese spas. A on će im ga donijeti. - Tko to, Ivane? - Razjasnit ću ti. Pogledaj gore - Gertrudin dvorac. Ondje su ugarski knezovi i naš ban Benko, sasjekli okrutnu kraljicu Gertrudu. Njezin muž bio je kralj Andrija. - čula sam o tome. - Prije njega vladao je njegov brat Emerik, ali, dakako, i Andrija je žudio za krunom. Svaki je imao svoje pristaše i braća su vodila svoje podanike u pokolj. Naši hrvatski

knezovi i ple. miči bili su većinom uz Andriju. Najviše knez Vratislav iz Bosne, a bio je posjednik velikih imanja oko Podsuseda. Kralj Emerik zasužnji svojeg brata Andriju i zatvori ga u dvorac kraj Varaždina, u Kneginjac. - Tamo je zalazio naš pokojni otac. - Da. Tamo je čamio četiri godine kralj Andrija II. Kralj Emerik oduzme Andrijinu prijatelju knezu Vratislavu sva imanja. Vratislav se nađe s obitelji bez kućišta. Uza sve to, dok je Andrija čamio u našoj zemlji, brinuo se za njega vjerni mu knez Vratislav. Gotovo je zbog toga izgubio i glavu. Kad je Emerik pao u smrtnu postelju, pozove Andriju k sebi, preda mu kraljevstvo, blagoslov i umre. Andrija je bio okrutan, silovit, prevrtljiv kralj, a razvratnost njegove žene Gertrude knezovi su strahovito kaznili. Andrija zaboravi kneza Vratislava koji je radi njega ostao bez krova. Jednog dana doputovao je on, skršen i slomljen, Andriji u Budim da ga sjeti svojih žrtava. Sa sobom je doveo svoju kćerku, prekrasnu kneginjicu Cvjetanu. Andrija primi Vratislava ljubazno, nadari ga zlatom, ali mu izdere živo očinsko srce. - Što je učinio? - Na prevaru uzme Cvjetanu i učini je svojom ljubavnicom. Mlada je kneginjica bila zatvorena u onom dvorcu gore u kojem su sasjekli Andrijinu ženu. - Zvijer! Je li barem vjenčao Cvjetanu? - Ne. Uzeo je drugu, a nju je držao zatvorenu. Gore u dvorcu rodi ona kralju kćer Jelenu. Poslije dvije godine kralj Andrija umre. Cvjetana pobježe s kćerkom u svoju domovinu. Bila je opet u trudnom stariju. Pod Okićgradom rodi sina. Svijet je znao da mu je otac Andrija pa su dječaka prozvali "kraljević". Kraljica Cvjetana odgoji kćer, ali i svojeg sina u poštenju i hrvatskom ponosu. - Je li živ? - Slušaj dalje, čitavim se krajem govorilo o ljepoti, bistrini uma i vještini dječaka kraljevića. Na prijestolju je tada sjedia kralj Bela IV, sin pokojnog Andrije. - Kraljević mu je po tome bio brat? - Najmlađi, nezakoniti brat po ocu. Bela je više puta dolazio na Grič. Kad je čuo o "kraljeviću", sigurno se pobojao da ne bi tako uman dječak, kad odraste, bio na putu njegovim slabo nadarenim sinovima. - I smakne ga? - Vele da mu je takva bila namjera. Kad je Bela opet jednom bio na Griču, zapovijedi da mu dovedu "kraljevića" u grič-ku palaču. Sluteći zlo, kneginjica Cvjetana dopratila je sama svojeg sina. Došli su pred kralja. Tome događaju bio je prisutan knez Jaroslav Okićki, naš otac. Točno mi je ispripovijedao kako se zbilo. Uveli su majku i sina u dvoranu. Kralj Bela je mrko, ispod oka, promatrao svojeg nezakonitog brata. Kraljev pogled bio je pun mržnje, gledajući dječakov lijepi stas, krasni obraz i crne oči. Ne reče ništa drugo, nego zapovijedi: - Dječaka otpremite u Kamen-grad! - Svijetli kralju - započne kneginja Cvjetana. - Sto vam je skrivilo moje dijete! Ne otimajte mi ga! Ali Bela okrutno odgovori: - Vama je slobodno ići kud vas je volja. - Ostajem uz svojeg sina - vikne Cvjetana. Ali to raspali kralja pa zagrmi: - Bacite ovu djevojčuru napolje! Dvoranin pođe prema kneginji, ali sad se dogodi nešto neviđeno. Devetogodišnji dječak pograbi držak mača dvoraninu, izvuče ga strelovitom brzinom iz korica i stavi se pred svoju majku. , Kralj viče: - Oduzmite štenetu oružje! Neki drugi dvoranin htjede pristupiti, ali dječak zavitla mačem potpunom spretnošću oprca. Dvoranin trgne drugi mač i hoće"da "kraljeviću" izbije oru-je az ruke. Dječak odbije njegov naum. Dvoranin razbiješnjen sramotom što se bije s dječakom hoće ga pograbiti, ali se nađe oko °KO, ne s dječakom, nego s hrabrim uvježbanim vitezom. Svi 17

se u dvorani zapanjili. Dječak ravna mačem neviđenom vještinom, štoviše i snagom. Svi gledaju kao u prikazu: je li to dječak ili čudo? Kralj klikne: - Tako mi krune, ovaj dječak bit če prvi vitez u zemlji! Ej, dječače, kako ti je ime? Mali junak se isprsi i odgovori: - Zovem se Ratimir! - Tko ti je dao to ime? - Majka, jer ja sam, uistinu, po krvi i srcu hrvatskog naroda. Kralj Bela se zamisli i dade znak našem ocu knezu Okićkome da dođe bliže pa šapne: - Na čast je taj mladac vašoj domovini. Uzet ću ga na svoj •dvor, a dotle ga poučavajte u mačevanju. Tko zna gdje i kad će mi poslužiti njegova mišica. Bela pokloni njegovoj majci i kćeri Kneginjac, a Ratimira uzme sa sobom. Već s osamnaest godina postade on kraljev vitez. Tada je opet nastalo klanje između kraljevske obitelji. Rođeni sin kralja Bele Stjepan, naš pokojni kralj, navali na oca da mu oduzme krunu. I vode se bojevi. Ratimir je uz kralja Belu dušom i mačem, hrabro je i slavno svladao Stjepanove čete, čak zarobi njegovu ženu Elizabetu. - Sadašnju našu kraljicu? - Da, nju! Kralj Bela silno je volio Ratimira i poklonio mu posjede kraj Varaždina. A kad je Bela umro, zasjeo je na prijestolje pokojni kralj Stjepan. - I smaknuo Ratimira? - Nije imao kada! Čim je Stjepan postao kralj, Ratimira je nestalo netragom. Imam dokaza da je Ratimirova majka, kne-ginja, kći kneza Vratislava, vukla lozu od roda Svačićevih. Ratimir je po ocu kraljevski sin, po majci, njezinoj krvi i rodu pravi hrvatski knez koji vuče lozu od Svaijića. Uman je, hrabar, do srži pošten, prekrasan snažan muškarac. Ratimir, vidiš, nema poklonika, pa niti zavidnika u našoj zemlji. Jedva ga znaju. Dvije godine što je vladao Stjepan, zaboravili su ga i kad se Ratimir pojavi na mjestu Ladislava - da ih spašava od strahovite budućnosti koja nam prijeti, svi će u času biti s njime. Nitko neće imati vremena da podvaljuje, a kad ga okrunimo za kralja, osjetit će sva zemlja i blagostanje. Sve naše zemlje na sjeveru i one duž mora bit će sretno kraljevstvo. - Otkada to, Ivane? - Prije dvije godine dođe mi na Okić-grad glasnik koji me je pozvao u Kneginjac. Nađem tamo Ratimira. On mi se otkrije i mi smo zasnovali svoju osnovu. Mislili smo da će kralj Stjepan dulje živjeti, pa smo zasnovali da samo maknemo Joakima i tako se oslobodimo njegove strahovlade i da uzdržimo kraljevstvo od rata s češkom. Odlučili smo sve se vrijeme pripravljali za svoj cilj, ali je kralj Stjepan prebrzo umro. Našli smo se u škripcu: trebalo je raditi hitno. Zato je vitez Sokol morao što prije odvo18

jiti kraljicu od Joakima da uzmemo mi vlast u ruke. Zato je i nahuškao Orhidinu ljubomoru.. Ali samo vitez Sokol mogao je tu pomoći. - Sokol? On je znao tvoje ciljeve? - Zajedno smo skovali tu osnovu još na Griču - l zato je stavio na lice zaklon već šest mjeseci prije nego je na Grič stigao kraljevski par. - Na Griču si se pričinjao da ne poznaš Sokola. - Pred svijetom se svi mi nismo poznavali. Zapravo, vitez i ja prosjedili smo mnoge noći, smišljajući tu osnovu. - Vitez Sokol povukao je u korist ovoga cilja Tajanu? - Da, nju! A ja sam u tome pomogao. Ona je naš glasnik, a to ne sluti. - Vitez je s tobom zasnovao da juriša na kraljičino srce? - Ovo je bila moja zamisao. A na viteza je pala kocka da to - Vjeruješ li u njega? - Kao u sebe. Pregazit će vlastito srce kad ustreba za naš cilj. Tu se ne boj, Dorjo. Ja odgovaram i jamčim svojim životom da ne možeš stradati kad nam pružaš pomoć. - Zar se nije moglo učiniti drukčije, nego da vitez bude kraljičin ljubavnik? - Nije, Dorjo. Strast ove Kumanke vladala je kraljevstvom, dakle, bio je jedini put do Joakimove glave njezinu strast uzbuditi za drugog. Iskoristili smo slabost naših žena za viteški zaklon - i probudili tako za našeg viteza u nje novu strast. Sve je bilo udešeno po našoj zamisli jer samo po Elizabetinoj novoj strasti napustit će Joakima - dakle, po kraljičinoj strasti

vodio je put do našeg žezla, po toj strasti vodi strmi put do - krunidbe kraljevića Ratimira i do naše slobode. Sad razumijem. Zato si bacio Sokola u kraljičin naručaj. Tom se cilju moralo žrtvovati Tajanino srce? - Moralo je biti tako, makar mi je djevojke žao. Načas su ušutjeli. - Je li Ratimir mlad? - Krasan muškarac, a u najljepšoj je dobi. Kralj Andrija je umro 1236. Ratimir se rodio iste godine. Kralj Bela je vladao trideset tri godine, pokojni kralj Stjepan dvije. Sada je Ratimir u trideset sedmoj godini. Upravo u zreloj dobi i naponu snage. - Ima li ženu i djecu? - Ne. Ostao je neženja - radi čega nije htio da kaže. ... - Onda se može oženiti i ostaviti nasljednika našem prijesNasljednik će mu biti knez Borivoj. Tko je taj Borivoj? Ratimirov sinovac - sin njegove sestre Jelene. S kojom je Cvjetana bježala iz Budima? 19Da. Onda je Ratimir još bio u majčinoj utrobi, a sestri je bilo tek dvije godine. -- Zar je Borivoj dostojan prijestolja hrvatskog kraljevstva? - Jest. Bistra je uma, snagom i bojnom vještinom ravan je svojem ujaku Ratimiru. čast mu je kao sunce, a neustrašiv je i hrabar. - Još mlad? ;- ","/V";:v; ••".•;;..• ;\;;;v. ^\.J,^~ •";":>• ""•;• , -Upravo je navršio 26 godina. V - - I lijep je? "•"•"" ""•"•;";"A^.^v";;;^.:"-^vy:"<^;-if: - Visok, stasit, snažan i lijep. i-\ ; - Nikad ga nisam vidjela na Griču s tobom? ; •- Možda. Živio je s ujakom u Bosni, a onda su zajedno do-ili na Ratimirov dvorac Kneginjac. - On je upućen u sve? - U našim je redovima, s nama je zajedno, s nama je položio zakletvu jedne noći na Griču u palači Pavla Babonića. Sad je tome godina dana. - Vaša je osnova stvorena davno prije negoli je kraljica stigla na Grič? - Nekoliko mjeseci prije, upravo onda kad smo saznali da će u proljeće stići kralj Stjepan s kraljicom i Joakimom. - Htjela bih da pogađam tko se krije pod zaklonom viteza Sokola? - Otvorio sam pred tobom vrata tajni i pokazao ti ono što treba da znaš. Zaklon s vitezova lica ne mogu da skinem. Ja ni-Jcada. To može samo on. Ovo što sam ti saopćio, s njegovom je privolom, jer moraš znati kakvu nam pružaš pomoć. - Bože moj, uvijek sam razabirala pod tvojim čelom teške i velike misli. - Sad razabireš i to zašto sam onda u našem zatočenju u Budimu prešutio vojvodi našu osnovu. Njemu nisam mogao saopćiti da kanimo podići svoje prijestolje. Sve što sam ti sada rekao morala si doznati jer je tvoja zadaća ova: dok mi u svojoj zemlji okrunimo Ratimira za kralja, ti moraš biti uz vojvodu da ga uvjeriš kako smo mi baš ovim svojim činom pomogli njemu i da je jedino tako mogao postati ugarski kralj. - Ako ipak digne vojnu protiv nas? - Preko tvoje volje, tvoje ljepote i tvojeg uma? Nikada! On će biti potpuno u tvojoj vlasti. Ti ćeš mu povrh toga saopćiti da mi s njime sklapamo najusrdnije prijateljstvo i da ćemo mi njegovo prijestolje braniti od svakog pokušaja Elizabete i Ladisla" va da se dokopaju vlasti. A da Bela bude posve u tvojoj vlasti, treba da se u Češkoj odmah vjenčate. - Ako odgodi svatove do povratka?
20

i - čun se ti pojaviš na češkom dvoru, Bela će te na koljenima moliti da se s njime odmah vjenčaš. - Obećavam. No, čudim se da knez Semere pristaje uz Ratimira?

- S njime smo sklopili savez da skinemo Joakima i Ladisla-va, a postavimo na prijestolje Belu. To ćemo pošteno održati. \O hrvatskom kraljevstvu njemu nismo govorili. To je naša tajna. Sernere, dakako, ne bi pristao da mi sebi uzmemo svoga kralja, ,jali kad vojvoda Bela bude s nama u rodu i savezu, onda ugarski ^knezovi ne mogu da se dižu protiv nas, protiv našeg kraljev-istva, čija je kćerka kraljica njihova i - Belina! - Veliku si mi zadaću povjerio, brate. Veoma veliku! - Možda se ne osjećaš doraslom? Ti koja si tako umna i ta-Jko lijepa, a znaš da pred ljepotom svaki kraljević klekne, evo i isin kraljevske krvi Bela. Mnogi knez mi je prišapnuo: kneginji jOkićkoj samo još nedostaje kruna. - Nadam se, brate, da ću izvršiti ono što očekuješ. - Dakle, ideš u češku? - I onda kad bih znala da idem u propast. - Nema propasti budemo li svi na svojem mjestu. A bit ćemo, moramo biti! Nakon blagdana krećemo u kraljevski dvor u ;Požegu s kraljicom i čitavom njezinom svitom. Tamo smo na svojem tlu, u svom domu, i provest ćemo svoju osnovu. Razumiješ li? - O, moj brate, mrači mi se pred očima od svjetlosti što dolazi iz tvoje umne glave. Nikad nisam slutila da u tebi ima toliko uma i odlučnosti. - Ne resi me tuđim perjem. To je zamisao svih nas zajedno, - najviše viteza Sokola. - Ratimira? - I njegova. Na rubu poljane pojavi se jahač. Na suncu ljeska mu se sre->rni šljem. - Vitez Sokol! - upozori Dorja. - Dolazi k nama. - Hitim mu u susret. Pozvao sam ga ovamo da mu saopćim tvoju odluku. Po bijelom snježnom pokrivaču livade, kao po sagu od ku-novine, jaši stasita kneževa pojava. Dorja gleda kako se susreće sa Sokolom. Sjedeći na sedlu, osjeća se ona nakrcana teretom teškim po-PUt onih kamenih stijena ispod Gertrudina dvorca. Pritište je svojom težinom i strahotom, čini se Dorji da gleda golemu strminu, a na njezinu rubu stoji Ivan. Samo jedna kriva kretnja i ^^glavi.t će se na stratište. Srce joj zebe. Duša se savija. He-valja nositi gorke tajne po rubu razgaljena ponora. Va21lja biti jaka, dostojna svojeg brata, svojeg slavnog imena Okić-kih. U duhu gleda navrh stijene Okić-grada, što strmoglavljuje u ponor neprijatelja, prkosi ljudima i nepogodama zemlje i neba. Hrabar čovjek bijaše joj otac. Takav joj je i brat. Valja uspraviti ramena, podići glavu, uvući u sebe dušu, ohrabriti srce i poći po rubu pod kojim sukljaju smrtni ognjevi. Uspravljala se. Uzdiže se njezina lijepa glava, tanke nježne obrve se sabiru. Obrazi što cvatu proljetnom mladošću poprimaju zbiljsku odluku da vrši zadaću za brata i domovinu. Ivan se vraća i stane pred njome. - Dorjo! Kako si lijepa! Tvoja glava uistinu je rođena da nosi krunu. Ti si sada posvećena mojem djelu. - Ivane, tvoja sestra ide s tobom u život i u smrt! - U smrt te ne bih vodio, ali u život! Bit ćeš ugarska kraljica i saveznica hrvatskog .kralja Ratimira. - A ti, Ivane? - Ja ću gore s vrhunca Okić-grada gledati svoje djelo - u samoći. - Moj brat u samoći? Okićki knezovi nisu živjeli skrštenih ruku. - Meni je tako određeno. - Zašto, Ivane? - Zato što ne nosim zaklona, pa ni jedna žena ne luduje za mnom - nasmije se on. - Bojiš se ljubavi? - Ljubav je lančani most po kojem u tvrđavu ulaze i najhrabriji vitezovi i puštaju neprijatelja umaći ispred zidina živa i zdrava! Meni taj most neće spuštati nitko, zato ću svoju bitku dovršiti na bojnom polju.

- Nakon bitke oženit ćemo pobjednika s pokćerkom češkog kralja Marenkom. To bi još više učvrstilo savez mira s češkom. Vojvoda ti piše: "Lijepa Marenka sanja o knezu Okićkome". - Zato što me nije vidjela. Za nju sam, evo, i ja nevidljiv! Vidiš kako žene našeg doba luduju za muškim kojeg - ne vide! - Moraš vojvodi odgovoriti o vjeridbi s Marenkom. - Sada sam vjeren svojom zakletvom mojem kralju Ratimi-ru. Ne mogu misliti na drugu vjerenicu. Prepusti to meni, Dorjo. No, svršili smo. Moramo se vratiti na dvor da pošaljemo poruke Pavlu Baboniću na Grič. - Mene vuče želja da malo projašem na ovome suncu šumom. - Ostavit ću ti Belka s pratnjom. - I dade rogom znak udaljenoj pratnji. U istom trenutku pojure prema njima.

Kad su stigli, Ivan odredi da pratnja ostaje s Dorjom, a on se s dvojicom vrati u dvor. 22

l
OBEĆANJE VITEZA TOME CRNOGA Dorja se zaželjela tišine i samoće da tu, gdje joj nitko ne moje promatrati lice, još jednom razmisli o bratovu otkriću. U mislima raspreda pojedinosti, ispituje svoju spremnost i polagano stječe samosvijest i uvjerava se da će svladati vojvodinu zlovolju kad sazna da je Ivan Okićki sa svojima postavio Hrvatskoj Jcralja domaće krvi. "Znat ću da ga smirim. Bela me ljubi nadasve. Bit ću mu dobra. Ljubav je lančani most - veli Ivan - i najbojovniji vitez prelazi preko njega u - utvrdu... Spuštat ću most kad god bude trebalo da svojeg vojvodu skrenem u tvrđavu mira. Svega ću opsjesti sobom, usrećit ću ga, svakim izražajem svoje sklonosti. Bit ću mu drugarica u kraljevskim poslovima i još će me više ljubiti. A preko ove ljubavi nema neprijateljskog puta prema utvrdama hrvatskog kraljevstva!" ... Ulazila je polagano u šumu i sve više stjecala samopovjere-nje u sebe i uspjeh Ivanove osnove. Smete je približavanje jednog jahača. Ogleda se. - što je? - upita Belka koji se posve približio njezinu konju. - Neka mi ne zamjeri vaša kneževska milost što sam prišao tako blizu. Vidim jahače što nam dolaze upravo s boka. Dorja okrene glavu u smjeru koji joj Belko označi. Odatle ja-šila je nizbrdo četica ljudi. - Nisu naši, ako dopustite kneginjice, zarobit ću ih. Belko digne mač i poviče preko potočića jahačima: - Stanite! Ni koraka dalje. Tko vam je dopustio jahati kraljevskom šumom? - Vucima i lisicama mjesto je u svakoj šumi - odgovori jedan glas ispod šljema. - Zarobljujem vas u ime kraljevo! - Baba se zarobljuje riječima - vitez samo mačem! - ciče onaj s prijeka. čudno se Dorje dojmio taj glas pa izađe iz skloništa što ga je pred njome činio Belko i pojavi se na čistini. - Nisam znao da me zarobljuje kneginjica Okićka! Evo me, na zapovijed! Slušam. . - On se vama pokorava kneginjice? - Pustite me s njime - reče Dorja. Belko se povuče u pozadinu, a ona izreče "vojim svijetlim I zvonkim glasom: - Viteže Tomo, pređite k meni. Preskočivši s konjem preko zamrzlog potoka, zaustavi se To-mo pred Dorjom. Gvozdeni šljem pokriva mu glavu zamotanu do brade crnim suknom. U njemu se gubi ispijeno lice. Tamna put 23

l

još je tamnija od sjena Sto ih čine bolnim izražajem. Crne oči duboko se skrile u tamne kolobare. Zasjenjene su bolnim izražajem. Šuti i gleda. - Tomo, nisam znala da ste to vi. Slobodno vam je krenuti dalje. On spusti glavu na poklon i nategne uzde. - No, čekajte čas. Valjda ne mislite da ću vas pustiti otići, a da ne zapitam kako vaše zdravlje? - Prekrasno mi služi. - Vaše lice najoštrije poriče ovu tvrdnju. - Lice otimača nikad nije odviše pouzdano. - Prihvatite moju ponudu. Poslat ću vam kraljevskog liječnika da vas potpuno izliječi. - Ha - ha - nasmije se on - kraljevski liječnik nije još liječio šumske vukove u duplju, ni medvjede u rupi pećine. - Kakva ste to odabrali, obitavališta! A eno, u našoj domovini imate krasan dvorac. - što da radi šumska zvijer u dvorcu? " Ona privede svojeg bijelca bliže k njemu. Mladost i ljepota njezina lica, nadražena svježinom zraka, zasjala mu je sad posve blizu. Zarumenjela mu se od bolesti pota-mnjela put. Ona ga gleda lijepim, sjajnim očima, a njemu se čini da su to dva sunca od kojih ga ogrijeva slatka toplina. - Mnogo sam žalila što niste primili moju pomoć, Tomo. - A ja žalim što me je Kozak, meni za inat izliječio. - Hvala mu za taj čin. Zapravo, ja sam skrivila vašu bolest. Kad sam vas prepoznala na sedlu, odlanulo mi je. Ne mogu podnijeti spočitavanja samoj sebi da skrivim bilo kome zlo, a najmanje onima koji su mi učinili dobro... - Od mene dolazilo je na vas samo zlo! Izgovorio je ovo tiho i spuštenih vjeđa. - Odsele dolazit će na mene od vas samo dobro. Nadam se tako, ta vi ste mi onda na dvoru rekli da biste za mene učinili sve što zapovijedim. Blizina njezine lijepe glave, njezin svijetli pogled i topli glas, skinuše u tom času s njegove duše gordost, grubost i drskost. Kao da su mu uzeli iz ruke i mač pa razoružan, goloruk, stoji pred svojim sucem. - Sto zapovijedate? - pita on oborena pogleda, stideći se svoje nesavladive slabosti. - Tomo, ne zapovijedam, činim mnogo više - molim... (•"• - Ne dopuštam da molite. Zapovijedite! - Vi znate što sam već molila... ; :; - Znam. Hoćete da idem. To ste tražili u dvoru. - Još nešto drugo hoću da vam kažem. , > t - Slušam vašu riječ. ;; , i 24 - Bila bih vrlo sretna i osjećala veliki mir u duši da sam učinila veliko i dobro djelo. Jer nisam zaboravila što vam dugujem za vaš čin ondje u Loboru. - Ne spominjite mi to, sam bih sebe probo! - Znak je to da Će moja prošnja pasti na dobru zemlju. Vidite, otac vam je bio plemenit, namro vam je baštinu... Imate svoj dvorac, svoju zemlju, svoje kmetove koje ste učinili svojim otimačima. Obratite sebe i njih, okanite se otimačkog života. - Sramota je pala po mojem imenu i ne mogu je izbrisati s njega da uzmem fratarsku halju. Otimač nosi svoj žig kao tat kojemu su udarili žig užeženim gvožđem i odrezali uho. Crni Tomo ostaje otimač za sve vjekove. Nijedan vitez neće mu pružiti svoju ruku. - To je istina, ali osjećam da bih bila vrlo mirna kad ne bih više čula o vašim otimačinama. Znala bih da sam vas učinila pokajnikom i nitko više neće strepiti pred vama, nitko vas neće kleti. Gledao je u vrat svome konju. Usne mu dršću, kao da se bori sa svojim odgovorom. - Viteže Tomo, pokušajte poslušati moju riječ. - Ja - ću - po - kušati. Tko - zna - mogu li to?! Thi mu glas grozničavo dršće. - Kad god vas obuzme napast da otimate, hoćete li se sjetiti da biste tune meni zadali bol? - Samo radi vas ću pokušati! Meni sve to ne može koristiti. Oh, slast je i radost lutati šumama. To mi je život. - Hoćete li što prije otići u Lobor? - Kad budem znao da se Joakim neće vratiti i ugroziti vašu slobodu. Za mene neka vas ne bude strah. Doskora ću ja otputovati odavle nekamo gdje on ne može doći. - Na Okić-grad?

- Ne. Drugamo. Vrlo daleko. Dubokom tugom pogleda u Dorjinu lijepu ponosnu pojavu, rascvjetanu nadama u buduće ljepote života. - Dugo vas neću vidjeti? - Možda dugo. Pratnja se Dorjina nešto uzvrpoljila, a Belko se stao približavati k njima. Spazivši to, kneginjica ubrza svoje riječi: - Čujte, Tomo, ja sam vas molila da se odmah vratite u Lobor. želim biti potpuno sigurna da ćete ispuniti svoje obećanje, jte mi riječ na čast. svojeg mača. Podigao je k njoj oči čudno rastvorene i susreo blag, gotovo moiecrvr pogled. Podigne ruku prema njoj. Usne mu se otvore

— Vaša kneževska milosti - upadne iza njih Belko. — Što je? 25Ne mogu držati na uzdi prigovore dvorana. Oni zamjera-TOJu što vjerenica vojvode Bele tako dugo razgovara s vitezom Otimačem. - Činim što smatram dobrim. A vi se povucite još čas. Mladi dostojanstvenik se vrati. Ona opet pogleda Tomu. Os•upnula se. U sedlu je sjedio pravi Tomo. Ne više onaj od čas prije, smjeran, pokoran, skrušen. Sada je uspravljene glave, užarenih očiju, drska pogleda. Na usne mu iskočila jetkost. - Tomo, rekla sam: dajte mi riječ. Nije odgovorio već upita: . • - Još ste uvijek vojvodina vjerenica? - Nikad nisam prestala biti. - Rekla mi je srećonoša da je kraljica mttnu!* VftSu vjeridbn. - Vojvoda to nije nikad priznao.
•• :• - A vi? V1 ;.""; .," -VV"->:,;:"•:• • - •" - Ni ja. •"••" "•"• "..• • •••.- •.•.N?:"i\v".""

- Ljubite ga? - Kad polazim za nj, onda ga i ljubim. Zašto to pitate, Tomo? - Pravo kažete! Zašto? Zašto pitam ja? Ha-ha-ha! Taj smijeh je gotovo povrijedi. U njemu razabire zlobu i dr-"kost mnogo veću i jaču nego što je ikad zapazila u njega. - Tomo, ne razumijem vaš smijeh. A bili ste tako dobri... - Ja? Dobar? Ha-ha! Kneginjice. To je samo u bolesnoj groznici, ja sam sada zdrav na čitavom tijelu i u srcu. Svoj sam! Otimač ne pozna dobro! On je zao i dok je zao, gospodar je svijeta. - Tomo, što vas je snašlo? Netom ste ini htjeli dati riječ da nećete robiti. - Vaša je vojvodska milosti krivo shvatila. - Viteže Tomo, obećali ste mi da ćete otići, - Uzvišena vojvotkinjo, ja ne samo da vam obećavam da ću otići, ja vam se kunem: vi me nikad više nećete vidjeti. Ali vi ćete - o meni čuti! Tako mi časti i ovog mača! Pozdravlja vas, vojvotkinjo, vitez Tomo Crni! Trgnuvši mač iz korica, zavitla njime pred svojim licem u kojem dršću sve mišice. Svijetli zubi mu isKočli ispod punih blijedih, usana. Naliči na bjesomučnika kad mu se pomrači svijest. Belko se prenerazi od toga izražaja i potjera konje k Dorji. - Naprijed, momci moji! - vikne Tomo. - Za mnom! Tako vam zakletve. Vitez otimač vas zove! Naprijed! i odjuri uzbrdice.

- Zašto ste ga oslovili, kneginjice? - pita Belko Dorju. - Htjela sam ga obratiti. Već se spremao da mi obeća, a kad je čuo o vojvodi, pomahnitao je.
26
^^^^S

U KULI KRALJEVSKE INKVIZICIJE Crno je, bezgranično crno, pa se Dragoši čini da je potpu-tio slijep. Dok je mogao rukama tapkati oko sebe, zamijetili su mu prsti kamene stijene. Sjeća se svega. Crni Kuman spustio ga je s kule dolje u tminu, široku i muklu. Grob Ležao je tako dugo ili kratko vrijeme? To ne zna. Negdje iz tame sukne baklja, onda se kuštrava glava sagnula nad njime. Vidio je i zlo&no izbuljeno lice nekog čovjeka što ga je skinuo sa "spuštalice i viknuo: - Ustaj skitnice!

Ustao je. Baklja se dimi. Pod nogama je okrugla željezna prečka. Čovjek je digne. Grdna dubina zijeva. Svjetlo baklje ne dopire joj do dna.
Lanci zveknuli negdje s nevidljiva stropa i primiču se njegovu tijelu, žilave ruke povukle ga k rupi. Oko pojasa još osjeća teški lanac. Negdje kraj zida škripi koleso, stružu lanci. Tijelo mu se trza, lanci se skližu ispod pazuha, a onda se diže. Slabi mršavi trup zaljulja se. Ruke mu padaju niz tijelo. Lebdi kao na vješalima, karike su mu zašle među zglobove. Ljulja mu se tijelo a gvožđe zadire u kosti. Čovjek dolazi sve bliže, namjesti ga nad crnom rupom, opet priđe kolesu, tijelo mu se strese i spušta. Sišao je dolje, u zdenac, kao u kamenu uzanu rupu, gore baklja, a on tone u dubinu. Ne čuje više škripu kolesa.

Tijelo mu udari o nešto tvrdo. Zaustavio se u sjedećem položaju noge mu vise i propadaju u još veću dubinu. Gore baklja biva sitna poput svijećice na grobu, željezna rešetka pala je na kamen i zazvečala. Svjećica je ugasnulo. Mrak, strahovit mrak. Zar je ovo grob?
Sjedi nad nepoznatom dubinom u tišini i tmini, naslonjen na kamenu stijenu. Ništa ne čuje do vlastitog disanja. Umor svlada mu tijelo. Pala mu je glava, san mu sklapa oči. Onda zazveču lanci joko njegovih grudi, netko mu drma tijelo. Je li tko tu? Lanci režu, netko ih povlači, trese. Opet je tiho. Ponovo pada u san. Iznova ga lanci prodrmaju. Odozgo čuje kletvu, a onda zapovijed:

- Nijednog hipa ne daj mu spavati! Vuci lance! Ne smije us-nuti do smrti!
Razabira smisao svake riječi. Umorno tijelo ruši se lijevo i desno, a odozgo ga lanci navlače s jedne strane na drugu. Muče ga. Inkvizicija je to s besanicom, teža od krvavih muka kotača ili voštanice, kojom ti krvnik prži tijelo.

- Otvarat će on usta od zemlje do neba kad ga zapeče žeđa, zacvili glad. Je U tražio vode ili kruha? - pita Elizabetin glas gore u tmini. - Nije - odgovori Rufa. - Nisam još čuo njegov glas. - Ne smije umrijeti prije nego mu izbijemo tajnu. Onda mu spuštaju dolje na užetu vrč vode i nešto kao kruh. Njegova ruka hvata, pije vodu i prinosi kruh mrzlim usnama.

l 27

l

Tako se to obnavlja dan i noć. Tjedne? On to ne zna, ne zna više ni to, je li živ. Otkad mu nisu spustili vrč ni kruha. Ne zna. Zaboravio je. Ni razlike između dana i ncoi nema. Smrt je to - smrt... Sve je crno pred njegovim očima i njegovom dušom. Izblije-dile su uspomene na dolove, gore, nebo i polje. Ne sjeća se ljudskih običaja, njihova glasa, ničega, život u njemu samo još tinja kao iskra uljanice prije nego što će ugasnuti. Jesu li mu još oči otvorene. Tama je oko njega, crni mu se da je stvarna, debela, neprobušiva, teža i tvrđa od kamena, nijema, mrtvo nijema. Noć poput pećine leži u njemu i ništa ne može kroz njezinu krutost do njega, samo smrt... Da, on je davno već u grobu i nije li to samo duh njegov što leži ovdje? Gore, u "Kuli suda", iznad tamnice, nemirno šeće Elizabeta i određuje dvoraninu:

- Nitko neće čuti, bude li uopće mogao otvoriti usta. - Naredili ste mi da mu šest dana ne dam ni vode ni kruha. - Siđi. Dovući ga gore živa, razumiješ li - živa. Kuman izađe iz kule. Ogledala se pustom prostorijom. Samoća je plaši. Progone je slike ružna sna. Već od rana jutra, kad se probudila, ne vidi ništa do blijedog, tamnom bradom obraslog pustinjakova lica. Na rukama drži krvavo dijete, a dvor, svi knezovi, i on - vitez Sokol, stoje oko nje i oštricama svojih mačeva bodu joj golo tijelo. Zima je strese. Otkud joj taj san? - Prokleti san Da me je bar snašao, kad onaj dolje još nije. bio mrtav. Mrtav? Ili se digao pa ide po suncu i nosi tajnu, možda dolazi s otkrićem k vitezu? Strepeći sluša... Ništa, to zviždi vjetar nad kulom. Vuče se vrijeme, a ona proklinje Rufu i hoda pustom tamnicom samotne "Kule suda", šest tronoga stoji u redu poput šest sudaca. A sedmi, naslonjač u sredini, za vrhovnog suca, kralja. Elizabeti se čini da su se stolice pretvorile u žive suce, a u naslonjaču sjedi on, vitez sa sokolom na šljemu. Koža joj se ježi, odvrati lice od stolica i stisne u kut. Struže brava. Rufa uđe. - Sto je s njim? - Vele da vuk može živjeti stotinu dana s krulećim želucem. Malo je živ, malo mrtav. Ulio sam mu u mrtvu gubicu vina i probudio se. Bogovi vinom dižu na noge kosture kad im se hoće plesa. Ja baš nisam jedan od bogova, a ipak sam ga probudio. - Brzo - brzo - da mu duša ne pobjegne iz tijela prije... Dvoranin klekne na pod, uhvati drveni držak na pođu i digne ga. U podu zine crna okrugla rupa, Onda prodrma lance, pričvršćene o debeli strop kule i vikne dolje: - Vuci! Vuci ga! 28 J lanci zvekeću. Rufa dohvati naslonjač između šest stolica, povuče ga k rupi i napola porugljivo reče, pogledavši stolice: _ Ova šestorica sudaca ionako nisu za drugo nego da na sve kažu: da. To mogu i stolice. Evo, uzvišeni suce, - pokloni se kraljici - vaše vas mjesto čeka... Sve to ona ne sluša. Sva se prenijela dolje odakle zveket lanaca dolazi bliže. Elizabeta klone u naslonjač. Kroz rupu u pođu pomalja se tamna, mokra, pljesniva kosa, prozirno sivo čelo, duboke crne rupe, u njima staklene oči. U sredini, u podu sobe, u okrugloj rupi pomalja se prikaza, nalik ljudskom obrazu što se negdje užas-nuo i od toga izražaja ostali su mu mrtvačko obličje, zeleno-sivo, s dvije crne rupe, tamna brada visi. Zadah kao od raspale lešine dolazi od Dragoše što visi na lancu nad dubinom zdenca tamnice. Ramena su mu podvezana. Ispod razderane haljine vise željezne karike, urezane u kožu na suhim kostima. Trepne očima, svjetlo ga boli kao da mu žeravica pali oči. Polako ulazi u oči život. Razabire dvije sjene od magle. Nešto ga žari u tijelu, pro-buđuje. - Budi se - reče Rufa - vino što sam mu ga ulio tjera krv po žilama. Znaju bogovi zašto su stvorili ovu tekućinu. Kraljica ne smaže riječi. Čeka, gledajući čovjeka što visi na lancu. Oči mu počinju svjetlucati kao iskra luči kad ga potpale. Ona ga oslovi hrvatski: - Obdarit ću te kraljevskim častima, reci: tko si, otkud znaš ono o čemu si govorio prijeteći. Rufa, otari mu čelo s vinom - zapovijedi kraljica Kumanskim jezikom. Rufa je sve pripravio za slučaj slabosti utamničenoga i požuri se izvršiti nalog. U Dragošinoj glavi probude se misli iz umorna sna, poprimaju snagu i hvataju oblike: - Smrt je pokraj menel Vječna dobrota nije dopustila da umrem dok ne olakšam dušu... - Ah - i ona se pomakne bliže. - Govori - govori!... - Pred svoju - smrt - ispovijedam...

-• što? što ispovijedaš - dršćući će ona, dok se Rufa naslonio straga, mrk i ljutit što ne razumije jezik kojim govore. - Otkud poznaješ tajnu kojom si me optužio? Tko si? v- šesnaest godina je prošlo da se Stjepan, sin Belin, vaš "iuz, zaratio s ocem da mu otme krunu, ali Stjepana su savladale ćete koje je vodio Ratimir i zarobio, njegovu ženu kraljevnu Elizabetu. Kralj Bela odredi Ratimiru da čuva zarobljenu kraljevnu " hrvatskom tvrdom Kamen-gradu - pokraj Drave. Kad ga je onamo slao, reče kralj Bela Ratimiru: Lijepa je Elizabeta, ali zmija! Čuvaj se da ti ona ne vjernost koju si mi dužan, Lijepa Elizabeta će za slobodu slomi svoju 29hiniti đavolsku ljubav i smotati te u klupko pamuka. Sam ćeš joj osedlati konja za bijeg iz zatočenja! Ona će pregaziti preko tvoje časti!..." - Tko si, kad to sve znaš? Tko? Kao da ne čuje njezin glas, Dragoša nastavlja: - Ratimir se zakleo kralju da će prije sam sebe strovaliti u Dravu, nego prekršiti zakletvu kralju. I sjedio je na Kamen-gradu čuvajući kraljevnu. Uzalud je izlazila iz svojih odaja u njegove. Uzalud hinila bolest, pozivala ga k sebi, nametala mu se himbenom lukavošću razgaljenih grudi. Onda se ipak domisli zamki. Dogovori se sa služavkom da prividno pokuša samoubojstvo... Mladi plemić, imenom Bogdan, vršio je noću dužnost stražara pred vratima njezine odaje. Vidio je i čuo sve. Kraljevna Elizabeta otkopčala je pojas, privezala ga na prečku, a služavka otrči gore k Ratimiru, vičući: "Kraljevna se objesila". Pohitao je k njoj i našao kako lijepa glava visi o pojasu. Bogdan je uočio zam-3cu jer kraljevna se upirala nogama o postelju da je pojas ne uguši. Ratimir u prepasti nije vidio laž. Ostao je uz nju da bdi. A - ona - ovije mu ruke oko vrata i saspe u njegovu dušu lažno priznanje da je htjela umrijeti od ljubavi prema Ratimiru. - Istinu je govorilal - Ratimir se sunovrati u njezin naručaj kao s ponosne gore otkinut vrh niz strminu. Strast je plamtjela poput krijesa, kad lijepa zmija digne glavu na ujed. "Ljubimce moj bježimo!" - govorila je kraljevna, ali nije dosegla otrovom Ratimirovu čast. Trgnuo se. Viteška Čast probudi Ratimira iz lažnog sna. Visoko podigne glavu i zagrmi: - "Ne! Vjeru zadanu kralju nikad neću pregaziti"!... -- Kukavac! Nije imao odvažnosti! reče Elizabeta. - A on pohiti svome kralju na Budim, prizna mu da je savladana mladost, ali nije čast i zadana riječ. Kralj Bela pošalje lijepoj Kumanki najstarijeg bojovnika kraljevstva, a Ratimir ostane uz kralja Belu. U Kamen-gradu je i dalje svake noći straža-rio mladi plemić Bogdan. Jeli bilo tako kao što kažem? -- Jest ili nije, svejedno mi je, hoću da čujem tko si, čime me okrivljuješ? - Deset mjeseci iza Ratimirova odlaska lijepa kraljevna Elizabeta rodi dijete. Nitko" od služavki nije smio k njoj. Jedne noći, kad je mladi plemić Bogdan opet bio pred vratima uz odaje kraljevne Elizabete, čuo je plač djeteta. Tiho se Bogdan približio vratima i prisluškivao po dužnosti čuvara. Iz odaje dopre do njega . ljutiti uzvik kraljevne: "Hoćeš li me prepustiti osveti mojeg muža? Ubit će me! Radije neka umre to prokleto štene. Stisni mu vrat - i spašena sam". "Vi ste ga rodili, smilujte se! - moli služavka. - Nije to dijete, nego kopile! Zadavi ga i baci niz kulu. Idi -• nosi ga, neću da ga čujem!
30

_ U pola noći otvore se tiho vrata odaje zatočenice. Služavka se išulja. Bogdan se sakrio u tmini hodnika i slijedio služavku. U tmini čuo je sitni jecaj djeteta, a onda je bilo opet tiho. - Zadavila ga je - izleti kraljici s blijedih usana. • _.Vi! Vi ste zadavili svoje dijete Čedomorko! - Nije istina, lažeš! Tko si da se ne bojiš baciti mi u lice ta-Jcvu sumnju?

_ Zadavili ste ga u mislima! U srcu! U svojoj volji! _ A on, koji me je ostavio s djetetom? - Ratimir nije znao da je u zatočenju na Kamen-gradu ostao trag njegovoj slabosti jer Bogdan je šutio... - Tko mi onda prijeti otkrićem toga djeteta vitezu Sokolu? - Još nisam završio, kraljice. Ondje u kuli Kamen-grada stajao je Bogdan nasuprot služavci što je bila u naumu da izvrši vašu zapovijed. Ali Bogdan pograbi služavku, ona vrisne kad je prepoznala čuvara kraljevne. Stade naricati: "Kraljevna će me ubiti ako ne izvršim nalog! Jao meni"! A on joj tada naredi: "Kraljevni odnesi •vijest da si sve učinila, a dijete ću ja sam ubiti i zakopati!..." - Učinio je tako? - dahne Elizabeta. - Uzeo je novorođenče pa zaklonjen mrakom ostavi dvorac. U tamnoj noći nosio je po kraljevni umoreno, a ipak živo dijete. Pošao je u selo. Tamo je probudio kamengradskog kmeta koji je imao mladu pastorku, od svih progonjenu. S njom se Bogdan spo-razumio. Dade joj prstenje sa svojih ruku, skine dragulje s korica svojeg mača i daruje djevojci s uvjetom da dijete uzme pod svo* je. Odmah je djevojka morala poći s čedom kraljevne daleko u Lasku vas pod Gričem. Sam Bogdan pratio ju je da ne zaluta. Putem novorođenče oslabi. Mislili su - umrijet će. - Je li ostalo živo? - klikne Elizabeta. - Časovi moji odbrojani su. Na oproštaju sa životom izrekoh tajnu samo da spasim nju. - Koga? - Vašu kćer! - Ah - kakvu kćer! Ona tamo rođena u Kamen-gradu nije nu ništa! živi! Djevojčica, što ju je Bogdan pratio u Lasku vas, još danas

l
Elizabeta stegne ramenima. _-- Bogdan se brinuo za nju, jadnicu kojoj je spasio život svojom sućuti, svojim imenom po kojem je uvijek možete naći. - Kakvim ju je imenom krstio? . Prekrasna djevojčica: tajno rođena u ropstvu, tajno umorena u inajcinu srcu, tajno oživjela, tajno bježala u goli svijet, u tajnosti C£ta, u tajnosti osuđena na smrt - tajnovito progonjena životom - nJoj je pristajalo samo jedno ime... -• Kakvo? - Tajana 31Sva krv iščezne s kraljičina lica. Skoči, kriknuvši: - Lažeš! - Istinu velim! - Tko to zna, osim tebe? - Nitko živ. ;, - Ratimir. -- Ni on. - Tko jamči da je ona? . - Bogdan! - Ona je kći krvnika. - Samo krvnik se je odvažio da oženi djevojku s djetetom kojoj je Bogdan dao sve što je imao. - A krvnik nije znao čija je? - Ni ona djevojka u čije je ruke predao Bogdan jadno, ostavljeno dijete. Radi nje, ja sam progovorio! Smilujte se! Udaljite Ta-janu od sebe s dvora. Daleko, od majke zločinke koja je svoju, kćer već jednom ubila. Ubit će je sada, svojom rukom, po svojem krvniku. Znam to i hoću da je spasim.

- Srećonošu? Ne. Ne. Nikad! Ona mi donosi sreću. Oh, divnu sreću! - Uz vas njoj prijeti propast. - Kakva propast? ; - Golema propast njezinu srcu. ^i čas ga gleda, a onda ga pograbi za ramena: *<•"• - Ljubi viteza? Mojeg viteza ljubi? - Ljubi i zato je pustite u samostan. Izgovorivši to, glava pustinjakova klone na grudi. - Čekaj, govori: tko si ti? Bogdan, Ratimir? Tko? Ratimir? Ne, ne, nije, ne može da bude. Ovo lice nikad nije bilo njegovo. Čuješ li? Tko si? Sve više gine Dragošino lice kao da mu kbža upada naočigled u lobanju. - Hitro reci - zaviče ona, hvatajući ga za ramena u strahu da ne izdahne dušu prije nego što progovori. - Gdje je Ratimir? - Njega pokriva - i glas mu klone. - što ga pokriva? - dahće ona. - Tko? - Vraže prokleti, govori. Udri ga - udri, Rufa! Dvoranln skine sa stijene olovno mučilo, zamahne i udari po Dragoši. čovjek svezan na lancu izvrne se. - Ugasnuo je - reče Kuman i zaustavi udaranje. - Da mu istučena kosti iz kože, neće taj više progovoriti. --A valjda nije ni od potrebe? Dugo je govorio. Sigurno je izrekao tajnu vječne mladosti - upita on. S gnjušanjem se ona povuče od Dragoše čiji trup ispunjava užasom. - Spusti ga dolje, hitro. Neću da ga vidim! Neću. Neću! Dolje s njim! 32 Zazvečao je s lancima na stropu, viknuo u rupu neku zapovijed Odozdo iz tmine zacvili koleso. Glava se Dragošina gubi u dubinu. Rufa digne poklopac rupe i obazre se k Elizabeti. _ Kraljice, rođakinjo moja, ustali ste s naslonjača suca kao - osuđenik, što vam je rekao? _ Idi! Neka ga krvnik pokopa dolje u tmini. Nitko nikad ne smije ništa doznati. Brzo! Ja idem. Ne mogu dulje, ne mogu! i Bježala je iz kule srednjim spojnim hodnikom poput lopova ! s mjesta gdje je počinio nedjelo. Sklonila se je u svoje odaje i ba-i čila na ležaj. j Elizabeta promatra svilene zavjese svoje postelje... Tijelo joj j je mrtvo, a misli su joj sto života. J Pustinjak je na njezino pitanje izrekao o Ratimiru: "Njega pokriva ...?" Opetuje ona to i pita: što? što? Grob? Ili bogovi? Za-; klon? Zaklon? Strcpnja je potrese ... Ova je misao zahvati bolno. Brzo dozove dvoranku i zapovijedi joj neka dođe Belko. "Kad je ušao, ona određuje: - Pođite u Gertrudin dvorac i recite vitezu: vrlo važni kra-; Ijevski poslovi traže da odmah - ne, večeras, dođe ... - Svijetla kraljice, poslije podne vitez je krenuo u lov. Vratit će se za koji dan. - Lov? Opet u lov? Zašto - Ona promijeni glas: - Da, zaboravila sam, znam, otišao je u lov. Dobro, idite. Ostala je nepomično. U licu joj veliko pitanje od kojeg strepi. Dršće od toga. Vrijeme prolazi, a ona u neizvjesnosti kao da umire. Oživi je iznenadni Rufin dolazak. - Svijetla kraljice, najmilija rođakinjo, bogovi su me posinill. Ona ga pogleda začuđeno. - Oživio sam pustinjaka. Skočila je s postelje kao perce. - Oživio? Baš oživio? Kad ja dolje da ga pokopam, a on diše. Dao sam mu opet božanskih kapljica. Sad leži, valjda spava. Daj mi ogrtač! Idemo u tamnicu!

Kraljice, vidjet će nas sluge i krvnik. To neće moći ostati tajna pred knezom Okićkim. Pričekajte dok kostur malo ojača da ga možemo opet dovući u "Kulu suda". - Ne, idem. Ah! čekaj! Kroz odaju u kojoj je spavao Joakim vode ljestve u tamnicu. Kralj Bela se. je s njima služio. Pogledaj, naći ćeš komoricu. Pripazi da nije tko u blizini. Zabravi vrata druge odaje pa dođi po mene. Priredi sve kako treba. r~ *^Je to-silaženje za ženu, kraljice. Ljestve su uske, njišu se. e činite to! ,. *di- Sići ću Ijestvama. Mora mi reći - što to "njega po-Rufa je morao poslušati. 3 Manjen! inkvizitori II 33OPASNO OTKRIĆE Knez Ivan u dvorani kraljevskog tovarnika pričuje iz naredne sobe neobične korake. To ga ispuni sumnjama pa tiho po sagu ide k vratima. S druge strane je netko rinuo zasun pa se hitno i tiho udaljio iz sobe u hodnik. Ivan polako otvori vrata Što su vodila iz njegove sobe u hodnik. Uto ga za rame uhvati Belko. Knez se začudi, ali su obojica ostali, šuteći. Otvore vrata i uđu onim istim putem kojim je netko izišao iz Joakimove ložnice. - Tko je to .bio? - pita knez. - Rufa! Nešto se čitav dan šulja oko kraljičinih odaja. Pazio sam na njega i vidio kako se šulja u Joakimovu sobu. Sakrijmo se za trijem. Dođite! Ogledali se. Bilo je sve u redu, samo zasun u Ivanovu sobu zatvoren. S desne strane postelje opaze mala vrata. Otvore ih. Našli su se u komorici. Ivan i Belka slušaju. Čuju šaputanje i škripanje vratima, onda odjednom ženski laki krik i opet bude mir. Rufa mrmlja. - Rekoh vam, nisu ljestve za vas. Svijaju se, vrtoglavo je to, bolje je pričekati dan-dva dok đavo uzmogne snage da ga dovučemo u "Kulu suda". - Ah, strašno je čekati - šapne ona usplahireno i brzo izlazi, a Rufa je slijedi. Ivan i Belko čekaju neko vrijeme. Onda iziđu iz skloništa i brzo zasunu vrata prema hodniku. - Dok taj đavo smogne snage? O kome su to govorili? Hoću da vidim - odluči Ivan. Sada su oni ušli u komoricu i dignuli vrata u podu. Uske drvene ljestve vode u tminu. - Zapali svjetlo! Idemo dolje. Belko je uzeo goruću luč pa se spuštao s Ivanom u tminu. Stupivši na zemlju, ogledaju se. Po zemlji leže okovani Kumani, zarobljeni u Bakonjskoj šumi. Digli su glave i dozivaju kneževu pomoć. - Koga od njih kraljica hoće da vuče gore? - Tko je taj đavo? - Ja ne znam kumanski - reče Belko. - Nećemo ništa do r znati. Prolaze tamnicom. Ivan zagledava na sve strane, prolazeći između debelih temelja dvora. Zaustavi ih rešetka na zdencu. Po-" gledaju u dubinu. Tjeskoba zijeva iz strašnog grobišta. Belko spusti luč. Oni promatraju kostur dugih kosa, tamne brade, - Ovo lice me sjeća na nekoga... ; - Dragoša pustinjak! .< . . " , Ivana ne varaju oči. Ipak, otkud on ovdje? |:^! " (\
34 - Belko, ostani da dozovem ljude - naredi Ivan, •& ga ubirati isušena koštunjava pustinjakova ruka. : „-Spasite - Tajanu! N " " _ Tajanu? Od koga? r " ; - Propast njezina na vašu dušu! " ,{i " - Jao, recite - kakva propast? > V V K _ Ona ljubi ljubavnika - svoje - majke... " _ Dragoša! Kakve majke? _ Kraljica! Ona će Tajanu ubiti! Svjetlo zadršće u kneževoj ruci. Lice mu je kao vosak osvijetljen žutom luči. .- Spasite je s dvora, smilujte joj se! - uzdahne Dragoša i slabost ga polegne po zemlji kao mrtva. Ivan poskoči, potraži glavna vrata tamnice i stade zvati krvnika.

Teška željezna vrata zveknu. Dozovu krvnikove sluge koji digoše sa zemlje čovjeka nalik smrti i ponesoše sa knezom i Belkom gore u komoru. Odmah naredi Ivan da donesu vode, operu pustinjakove strahovito uprljano tijelo i polože u postelju. Belko je hitio u kulu mudrosti po liječnike. Štrcali se da čuju kneževu zapovijed. - Ako ga održite na životu, zasipat ću vas zlatom. On mora živjeti i ozdraviti. Upamtite! Mudraci u crnim haljinama okružiše Dragošu koji je nalikovao mumiji, izvađenoj iz stoljetnog groba, a dotle je Ivan oznojena čela ušao u svoju veliku odaju i bacio se na stolac. Spustivši glavu, nabcre obrve. - Što će biti sada? Ona će saznati da ste ga izvukli i sumnjat će da je uhodite. Sve propada. - Tajana njezina kći? On bulazni! Ili - jest tako? - Ste će biti ako jest? Jao, propadaju sve naše osnove, kneže! - Polako, polako. Ostani uz njega i ne miči se. Čuvaj ga. - Kao da mi je otac. Sta će biti, kneže, ako ona dozna? - čekaj! Polako - velim. Ovo je uzdrmalo naše bojne redove, treba da ih dovedem u red, najprije kod kraljice. To je deset gromova u jedan mah! Ostani tu i pazi na pustinjaka. Ne puštaj k njemu nikoga. Nesretnik bi mogao buncati što ne treba nitko da čuje. Ne puštaj k njemu nikoga. - Nitko ne zna hrvatski. - Ali ona! Idi, ne puštaj ni blizu ni kraljicu ni Tajanu. Šuti o svemu. Odmah ću se vratiti i smisliti nešto. Već za nekoliko Ča-saka dade se knez Okićki najaviti kraljici. Opazio je u nje nemir 1 nekako blijedo lice. Nasmiješen, gotovo veseo, stupi k njoj. " Nešto se radosno dogodilo mojem knezu - primijeti ona, se da izgleda bezbrižno. Svijetla kraljice, nosim vam nevjerojatno radosnu vijest. - Ljubopitno je čekam. 35Upravo dolazim iz tamnice. Jedva to izreče, opazi knez kako se trzaju njezine ruke i pogled se koči pa nastavlja veselo: Pregledao sam naše zarobljenike. Molili su me za slobodu. Rekoh im da im svijetla kraljica ne može oprostiti izdaju dok svi Kumani po čitavoj zemlji ne polože sve svoje oružje pred njezine noge. Rekao sam im kako mi je to naredio vitez Sokol. - Dobro ste učinili. - Molio bih svijetlu kraljicu neka bi dopustila zarobljenicima nešto više hrane. Ako to želite vi i vitez, dobro, samo ne vidim u tome nikakvu radosnu vijest za nas. Ova će tek slijediti. Kad sam izlazio iz tamnice, nalutam na zemlji na nekog čovjeka.koji je uzdigao k meni suhe ruke. Opazivši kako je problijedila, odvrne od nje pogled i ubrza svoj govor: "Smilujte se, kneže - reče mi taj čovjek - ja sam žrtva Joakimove osvete! Dovukao me je s Griča i bacio u tamnicu." Evo, tako je govorio on. Ivan se nasmiješi: - Svijetla kraljica ne bi mogla naslutiti tko je taj nesretnik. Uistinu, ne. Tko je? Pobožni pustinjak iz Kratkog dola nedaleko od Griča. Dušobrižnik vaše srećonoše i prijatelj viteza Sokola. Odmah sam ga podigao i prenio u svoju ložnicu. Znam, svijetla kraljica će me zbog toga pohvaliti. - On vam je rekao da je Joakimova žrtva? - Jest, to mi je rekao. Pa zar nije razumljivo da ga je Joakim dao dovući ovamo jer je saznao da je svijetla kraljica onog dana za vrijeme lova posjetila pustinjaka. No, možda ćemo ga spasiti od smrti. - Oh - kakva je zvijer bio taj prokleti Joakim! - naoko se zgraža Elizabeta.

Dok je to govorila, osjeti Ivan kako njezino disanje biva mirnije i počne ponovno: - Vitez Sokol zagrlit će me kad dočuje da sam spasio njegova prijatelja. Sigurno svijetloj kraljici nije poznato da su oni prijatelji. - Sjećam se kad sam pošla pobožnom pustinjaku, nađoh tamo viteza. - Svi su dolazili k njemu kad ih je tištila kakva bol. Svijetla kraljice, pozvao sam liječnika. Vrlo dobro, treba da mu pošaljem svoje dvoranke da bde uz njega. Možda bunca, sirotan? - Naprotiv, pri potpunoj je svijesti, šalje poklon svijetloj Kraljici i blagoslivlje vas, srećonošu i - viteza. Posve je sretan što se oslobodio tamnice. Bit će da je dugo tamnovao. 36 - Htjela bih ga vidjeti i razgovarati s njime. _- Liječnici vele da još ne smije govoriti, slab je. _ Imate pravo. Svakako, neka služavka bdi uz njega. Dajte mu sve što treba, ništa mu ne uskratite. _ Sazovite sve kraljevske liječnike. Sve većma se njezino čelo razvedrilo i sve življe mu je nalagala brižnu njegu za Dragošu. Kad se oprostio i htio izaći, na pragu se sukobi s Rutom. _ Xaj nikogović - reče kraljica knezu neprestano obilazi moj prag i moljaka da ga pomilujem i vratim u svoju službu. - Svijetla kraljice, ako se popravio, vaša mu dobrota neće uzmanjkati. Vitez Sokol možda neće biti protivan da Rufa bude pomoćnik njegava dostojanstvenika Belka. S tim riječima još jednom se pokloni i ostavi kraljicu s njezinim Kumanom. Sapćući, priopći mu ona što je čula od kneza. - Upravo sam došao javiti da su ga odnijeli u kneževu lo-žnicu. - Pustinjak je pred knezom optužio Joakima da ga je zatvorio. To me iznenađuje. Zašto mene štedi? Sad mi pada na um: radi nje! Da, radi Tajane, da budem dobra prema njoj. Ali zašto on djevojku tako ljubi? - Meni nije rekao! - Ne zbijaj glupe šale kad se oko mene vrti čitav dvor. Uru-ku, razbila bih sve. Vitez je opet u lovu, a ja imam toliko važnih poslova... - Vjerujem! Vrlo važnih! - Nosi se! Prokleto blebetalo! Hvala bogovima, nije me odao sada, dakle me neće ni poslije. Samo da što ne rekne ako ga uhvati buncanje? ^ U kneževoj odaji ležao je Dragoša. Gola ramena i ruke. Bclko loži u kaminu vatru. .Liječnici stoje i vijećaju. Ivan uđe, priđe k Belku i reče mu posve tiho: - Sve je dobro. Svalio sam krivnju na Joakima. Treba da poučim o tome i Dragošu. Čim odu liječnici, govorit ću s njim. Ti ćeš paziti na vratima da tko ne prisluškuje. Moram saznati sve. Drugog jutra odjašio je opet Ivan s Dorjom na poljanu. - Imaš li mi nešto reći? - Već osjećam - primijeti ona. -- Dorjo, otkrio sam nešto što treba da znaš. Tajana je kći hrvatskog kralja. Djevojka u čudu nijemo gleda brata. 1- Ratimirova kći? - I unuka kralja Andrije i krasne hrvatske kneginje Cvjetane. .7~ Udario si me po sljepoočicama, brate, ovim otkrićem. Na žalost i užas, ne mogu se podičiti - Elizabeta. njezina je majka 37 Dorja nije smogla riječi. Misli joj preskaču jedna drugu dok se nisu zaustavile u jednoj strahovitoj zagonetki. - Ivane! Ne vjerujem. Takva čista duša kći ovakove zloće?

- Zao otac rađa dobra sina i obratno. Eto, Mirena je kći Joakima. A Tajana? Ona nije baštinila od majke ništa. I ljepotu je primila od svoje bake, u svemu kraljevstvu čuvene ljepotice kneginjice Cvjetane. - Od koga je baštinila svoju lijepu dušu? - Od oca Ratimira. Ivan ispripovijeda sestri kako je u tamnici našao Dragošu i kako je sve udesio kod kraljice. Slušajući kao uzeta, Dorja se najednom zaprepasti. - Ivane! Obuzima me strepnja. Tajana gubi srce za ljubavnikom svoje majke. Sirota, umjesto radosti, od ovog otkrića beznadna tuga. Nikad vitez ne može biti Tajanin muž. Dosad sam se nadala, sad vidim da je izgubljen za nju. Srećonoša nosi sebi nesreću. Dorjine se oči ovlaže. Ivan je gledao u zemlju. - Tajana ne smije ništa saznati. Kraljici je Dragoša sve rekao, ali ona će to Tajani prešutjeti da sakrije svoj grijeh. - Sto će biti od toga, Ivane? - Valja šutjeti i čekati, a Tajanu izliječiti od ljubavi prema prokletom zaklonu. - Opet grdiš zaklon! Ona ljubi viteza koji se njime pokriva. - Zaklon ljubi, ništa drugo, jednom ćeš se uvjeriti o tome. Zaklon, taj viteški zaklon - naše je najveće dobro. - Ivane, zna li to Ratimir? - Danas već zna. Javio sam mu sinoć. On je s vitezom stalno gore u dvorcu kraljice Gertrude. - što je rekao? - Udarilo ga posred srca. " - Pustit će Tajanu kod kraljice? - Mora. Kraljica ne bi dala srećonošu od sebe. Ne smijemo dirati u ovo. Trebamo kraljičinu mirnu bezbrižnost za naš cilj. A kad taj bude završen... - Sto će onda biti s Tajaninim srcem? - Tvoje mi riječi padaju na grudi poput buzdovana. Njezina nesreća i moje je djelo. - Brate moj, razumijem plemenitu bol tvojeg srca. Ivane, da pokušamo Tajanu upozoriti? - Prepusti sve meni. Razmislit ću kad Dragoša prizdravi. Iz daljine opazili su hitrog jahača kako je krenuo prema njima. Kad se približavao, Ivan pridigne glavu. - To je Belko. Važno mi nešto donosi. Čekali su dok je mladić stigao. , " - Kneže, nosim nepriličan glas. ; "•"•"•""• - Kazuj, moja sestra smije čuti. i J 38 - U kumanskim taborima se nešto sprema. Knez Kumana, otac naše kraljice, hoće da otme Ladislava iz naših ruku. Pokušao je pomoći Oldamuru na bijegu. Hoće da se dignu. - Oldamur je pobjegao iz tvrđave? - U posljednji čas zadržale su ga naše straže. - Tko to javlja? - Gabro, kojeg ste poslali u kumanske krajeve da javlja što se tamo zbiva. - Stari kumanski knez je opasan. Dobro. Priopćit ću knezu Semereu. Još danas poći ćeš k njemu, Belko. - Neko su vrijeme jahali polagano prema dvoru. Ivan se nenadano zaustavi pa će Dorji: - Krenut ćemo u Požegu odmah nakon blagdana. - Zašto tako hitno? - Ladislava i kraljicu moramo maknuti iz ovog kraja jer su Kumani uz Joakima, a protiv nas. Ladislav i kraljica bit će u našoj zemlji otcijepljeni od njih. To je potrebno za našu osnovu. Otputovat ćemo kad nitko neće slutiti, a kraljica ide ludo - za vitezom Sokolom. Vrativši se u dvor, Ivan se odmah lati posla. SUDBONOSNI ZAKLON Rufa se pokloni Elizabeti u njezinoj ložnici gdje je uznemirena cupkala svilene vrpce sa svojih pletenica.

- Sva ste kao na žeravici, kraljice. Sapinju vas brige, nikad mira. Sto je to s vama? Sedmicu dana što sam opet u vašoj službi nisam vas vidio vedra lica. _ - Vrije mi tu i boli me. Sedmicu dana nije bio kod mene. Pošao je u lov i ... - Tko? Vitez? - Da tko drugi? - Ijutito otrese se kraljica. - Ništa nema za vas na svijetu do njega. Joakima ste tjerali - Dodijavao je, bio ljubomoran. - Sad ste vi ljubomorni, a tko zna . . . i ^~~vTko zna? Sto tk° zna? Nije li lov samo izlika? Je li tako? - 1 Povuče ga za kosu. Izgledala je poput vučice. Vam b °8°vi budu na pomoći. S uma ste sišli. Nisam tk° zna ~~ gde on sad misli ° vama- Sto drurT° misl da a ran -da mi L"?8!0 da Ijubi vas * lovi .srne?! Ni ja ne bih učinio drugo 111 je tako dobro kao njemu. 39Ne mogu, ne mogu dulje podnositi. Ako mu je rekao pustinjak? - Da ste ga zatvorili i mučili? Gdje bi mu to rekao? Leži tamo u kneževoj ložnici sedmicu dana kao mrtav. Kad vas nije odao knezu, neće ni vitezu. - Zar ne? I ja mislim tako. No, zašto ne dalazi vitez? Zašto izostaje toliko vremena? - Joakim je bio uvijek uz vas, čuvao vas kao lav svoju lavicu. - Ah, što Joakim! Grdoba, rugoba je bio. - Taj je lijep? "! - Lijep? Ne znam... - Ne znate? Ne recite da vam se nije otkriol --Htio je - da, ali ja se bojim... Elizabeta povjerljivo povuče Rufu bliže, osjećajući želju da mu iskaže svoje misli: "Od tog zaklona, iza kojeg sjaju njegove oči, podilazi me slast kakvu nisam nikad osjećala. Od tog zaklona nešto struji u mene, rastapam se kao da me grli hiljadu ruku. Kad gledam viteza, snažna stasita, zaklonjena lica, zahvaća me luđačka strast. Kad bih gledala njegovo lice, tko zna bi li onda bilo tako. Ne ću da ga vidim, da se lišim tog užitka. A opet... Otkako sam govorila s pustinjakom, hvata me znatiželja da zagledam ispod zaklona, da ga skinem.

i - Da sam žena, ne bih mogao ljubiti muškarca ako ga ne vidim. - Da ti znaš kako je to kad zasvijetli srebrni zaklon! Podilazi me slatka strast muškarac stoji pred tobom, glava mu je kovina, čini se gorostasom što ruši brda i doline. Sve zveči oko njega i na njemu, a ona kovna glava strah je i veselje moje •opasnost moja, divlja, divna strast. - Bogovi, vi ljubite vitezov zaklon. - Ne možeš pojmiti to! Svaki muškarac u šljemu sa zaklo-, nom hvatao mi je oči i srce. Kad je zaklon skinuo, popustila me je groznica. Zaklon je divlja čežnja u dvojbi... Oh, to je užitak, rajski užitak! Zašto to sunce već jednom ne zapadne? Dani su vječni - nestrpljivo će ona. - čekate ga i danas? - Svake večeri. - Sto je od vas postalo, kraljice?! čekate ga kao zaljubljena djevica. Taj vas vitez drži u šakama. Da je tako radio Joakim! - Neću da čujem o njemu. Kakva golema razlika između njih dvojice! Onaj drugi neotesani, a ovaj vazda vitez, šutljiv, uljudan ljubavnik, kad dolazi, a onda - o, bogovi - oh! - Dakle, nikad mu nećete zagledati u lice? - Hoću! Odlučila sam. Dođe U danas, otkrit ću ga. Ali ako se u njemu krije... - Tko bi se krio? "
40

- Netko lijep prelijep, kome sam se htjela osvetiti. Da je to on? __ Zagrlili biste ga? - Ne znam, gori mi u glavi. Da barem mogu govoriti s pustinjakom, možda bi me minule ove muke. Sedmicu dana zuje mi u ušima pustinjakove riječi: "Njega krije"! Sto! Taj pustinjak pomutio je moj mir. Čudne stvari, ali ništa me se ne tiče do jedne jedine: pokriva li onoga - zaklon ili zemlja? Rufa je stajao u sredini sobe kad je ušao dostojanstvenik Belko. Rufa brzo poprimi stav sluge i sagnut odstupi k vratima, dok je Belko uz duboki poklon izrekao: - Njegova viteška milost šalje glasnika i moli svijetlu kraljicu smije li doći večeras da joj se pokloni... U prvom trenutku ova joj vijest zaustavi dah pa uzdigne glavu i odgovori poluglasno: - Može doći i prije večere - danas ću založiti u svojoj odaji pa ću ga podvoriti. Belko odmah izađe. Elizabeta se baci u sjedalo. - Rufa! Koljena mi klecaju! " - Danas će se odlučiti. Vi ćete mu skinuti zaklon? - Hoću! Na to se spremam čitavu sedmicu. Ali sad idi, moram se odjenuti, moram se počešljati. Idi. Brzo! Ne trebam te više. Kuman se polako izvuče iz sobe. Poput mačke prođe hodnicima i pokuca na jednim vratima. Otvorili su mu. Orhida i Ladislav igrali su na kocke. r - Dakle, što si učinio? - Svi vragovi neće ništa učiniti. Ni da čuje o Joakimu. - Valjda joj nisi govorio kako treba?! -- Baš sam gađao u cilj, a strelica se odbija kao da je udarila o željezo. Vitez ju je opčinio svojim zagrljajima i zaklonom. Orhida se savija od bijesna ljubomora pa udari rukom po stolu. t - Zatražit ću Oldamura. Neka ,me vjenča s njime, makar mu neću biti žena dok nas ne oslobodi ovog viteza. - Reći ću vam sutra kad vidim kraljicu. Bude li sutra vedra i vesela onda znajte - sve je uzalud. Joakim neće zamijeniti na Prijestolju viteza Sokola. Bude li mrka, onda ćemo kraljičino srce raznježiti prema Joakimu. ...,., , ,. ,.,, :,;•,., " kraljian°J odaJ"i" Sva izbijena Elizabeta pro-- iz kamina dršće u rupama njegova srebrna zau sloni/ ma lj^ka Se srebrni soko1 razaPetih krila. On QaslonJacu Pred kaminom. Mistične sjene padaju po stasi41toj pojavi. Tajanstvenost ga obavija svega i podaje mu osobiti čar. Elizabeta se opaja gledanjem, tražeći oči u dubini zaklona poput dviju luči što vire iz tame. Naslonila se uz vatru da mu što više otkrije svoju dršćuću ljepotu, prikrivenu haljinom od crvene svile, sabranom u vitkom struku pojasom, od srebra. Dvije pletenice, ukrašene bijelim nizovima, vise joj po uznemirenim grudima. Njezine usne užarene čežnjom za ej elovima šapću: - čitavu sedmicu u lovu, miljenče moj? - Brže mi prolazi dan! - Večerom te ne razapinje čežnja! - Moraše trpjeti... - Zašto trpjeti kad se može uživati? On ne odvraća ništa. " . ., - Vrata mojeg dvora nisu zatvorena mojem ljubimca arjedne večeri... Opet nema odgovora. , - Bojiš se da ćeš mi dodijali? - Da! Bojim se toga.

- Sad znam zašto u šumi padaju zvijeri od tvojih strelica. Moraš doći svake večeri. Kad bi dan imao dvije večeri, ja bih te i jednu i drugu jednako željela. Vitez zaniječe glavom. - Ne vjeruješ? Haljina joj šušti. Privine se posve blizu njega. Žar svjetla obasja njezinu biserom urešenu glavu. - Zašto uvijek tako malo govoriš, viteže? - Ne može se govoriti •- kad je čovjeku lijepo... •.".••. . - Sretan si? - Previše sretan. i - Nešto te danas ipak smućuje? - Knez mi je saopćio o nesreći mojeg prijatelja Dragoše. Odgovor je zaprepasti i, sustežući dah, upita: - Pustinjaka s Griča? I inene je teško potreslo. Znaš li tko |p je bacio u tamnicu? • •- Joakim - vukodlak. - A ne znaš zašto? - Zato što je kraljica ondje jednom susrela mene. t - Ah, istina je! Joakim me je zbog toga napao i obećao da iJSe se osvetiti pustinjaku. Gad! Kad bi ga samo uhvatili i ubili* J^igurno se krije onkraj granice. Bit ću sretna kad ga ubiju. - I ja. t - Razgovarao si s pustinjakom? - Da. Molim svoju kraljicu za jednu milost. - Ti nemaš kraljice, već samo ljubu. Reci što ti želi srce. - Da moj prijatelj bude u Gertrudinu dvorcu. Polako se uspravila. Žar plamena otkrije njezin zaplašen po* gled.

42 .

••• "• ".,;": "• "•"..-••";•" ."••

" """V"-"/

_ Ovdje ima liječnike i njegu - i kneza. - Njegovat ću ga ja. Dani će mi brže proći. _ I nećeš tražiti razonodu u lovu? _ To sam baš htio reći... - Uzmi ga. Naredit ću suira knezu da ga otpremi k tebi. Prije hoću da ga vidim. Rekla bih: ruke, lice i držanje pokazuju plemića. Očito je pošao u pustinjake, zbog kakve ljubavi. A tebi je sigurno ispričao svoj život? - O tome nikad ne govori. Pravi muž. Ljubičasti plamičci u kaminu kao da stenju, a ona se privija je njemu i pruža mu ruke. On ih prihvaća. Iz rupa zaklona svijetle se njegove oči. - Dobro mi je, ljubo •- najljepša - najčarobnija. Njezine ruke povuku oklopijenu glavu na svoje grudi. Oči zamišljeno gledaju proko njegova šljema u oganj. U pogledu odražava se borba. Tada zahvati svom snagom jednu misao i reče naglo, bojeći se onoga što je odlučila: ^. ...... - Skini zaklon! " v ; Vitezova se glava otme njezinu zagrljaju. - Zašto to želiš? ",,v ;;"K; - Želim te vidjeti. ^ > -• Kad sam htio one prve večeri... - Da, onda ja nisam htjela. Danas kažem: skini ga. Gledaju se. Njegov glas je odlučan: , *
- Ne! Neću!

Mišići na njezinu licu su napeti, drago joj je Sto odbija, a .Opet je razdražuje. - Dakle, se bojiš? - Ne bojim se. - što te sprečava da ga skineš? - Bilo bi - zlo! - Za - koga? - Za mene! Crne tanke obrve na bijelom joj čelu malo se naškubile:

"Boji U se da ga prepoznam?" -• Knez Okićki rekao mi je: "žene ljube samo - zaklon!" Nova misao potisne onu prvu, a njezin se glas trza od ljut-• One? Koje su to? Tko, osim mene ljubi - tebe? od ° pitanJe 2azvučil° je prijeteći polutamnom ložnicom. O" - Orhida, to svi znaju. - Da, da -- ali koja još? - Druga nijedna. Ne znam nijednu - odvrati ravnodušno. d Odgovpr smiri Ijubomor i opet se uzdigne u njezinoj duši ono go sto je prije malo časa bilo upisano u njezinim pitanjima: svo5~~rMisliS ll> dakle- d* te ne bih ljubila kad ne bi pokrivao °je lice? Jedino to je uzrok da nećeš skinuti zaklon? 43,,.., - Jedino to! Samo to! "•"!"-:K"?K-"/^lf^y""" H - Reci mi: kakve su ti ko$6$ Kakve oči? -- Tamne. - Dakle, - ta - mne! " - Eto, nije bilo dobro što sam rekao. - Varaš se, ne plašim se toga, obratno. Da si lijep, to slutim, da si mlad, znam - i da si plemenita roda. • - Ne odviše. , ,:, ," -Za kraljicu nedostatno? . v;3Ki?fe : - Doista nedostatno! - uzdahne on. " "; Podijelit ću ti naslov kneza. Odviše bi bilo za mene. Premalo, zar ne? Ne želim ništa, samo tvoje srce, kraljice - ljubo moja! Samo tebe! - Evo me - evo! - usklikne strasno. Napetosti nestaje, zaboravila je odluku rečenu Rufi, da će mu skinuti zaklon. Baci mu se u krilo. On je prihvati. Iz grudi mu se izvine uzdah. Od njega trgne se ona natrag i pogleda u očne rupe zaklona. Uzdišeš? Sto je to? Hoću da znam. Vuče me u domovinu - a opet srce me drži tu... U hrvatsku zemlju? Grič je daleko. -- Svejedno kamo. Kad bih uza se imao tebe, koju ljubim. -- Sa mnom bi htio u hrvatsku zemlju? - Drugo ništa ne treba mojoj sreći. Ondje ne bismo mogli ovako lijepo, nesmetano. Još više! Jašili bismo svakog dana u šumu. Tamo se ne trebaš bojati da će otkud izmiliti Joakim ili njegove uhode. Bili bismo slobodni sretni. - Ne mogu Ladislava pustiti ovdje. - Zašto ga ne bismo poveli sa sobom? Znam grad gdje bismo živjeli samotno, presretno, sami nas dvoje. Gdje to? U Kamen-gradu? Ne, tamo neću - odlučno će ona •- tamo ne. - A Požega? ----- Ah! Kako se nisam tome dosjetila! Istina, već sam tamo boravila! Divan je to samotan dvorac, kraljevski. j-- Za one koji se ljube divan... Uistinu me ljubiš tako silno? .," On klekne i obujmi njezina koljena: Vodi me - ako hoćeš! - šapće ona, blijedeći u opojnosti. Vodi me! - Ali nitko ne smije znati - odvraća vitez - da ćemo otići. Nitko do zadnjeg časa - da nas ne bi slijedili ugarski knezovi. Neću da ih vidim tamo. Hoću tebe - samo tebe da uživam, svu tebe kad mi srce zaželi i ne moram u lov.
44

pita sa žudnjom da on to _ Ljubomoran si? Reci! Zar ne? potvrdi. - Ljubomoran si? - Smrtno ljubomoran - na sve... _ Ići ćemo. samo, potajno - bit ćemo uvijek sami! I divlje ga grli. J; Ponoć je prošla. U sobi je tmina. U kaminu vatra dogorjeva. Tiho prilazi Elizabeta kaminu, oprezno prinosi k plamičku svijeću. Plamen plane. Svjetlost mu zakriljuje svojim tijelom,

okreće glavu, pažljivo gleda tamnu dubinu sobe. U sjenama svjetla odrazuju se obrisi grimizom pokrivena ležaja. Na njemu počiva vitez, leđima okrenut kaminu, a licem k prozoru. Elizabeta mu vidi zatiljak, šljem je skliznuo s glave. Zar mu je i zaklon pao s lica? . . . Pitajući se to, zakriljuje svjetlo haljinom - i ne odmiče se od kamina. Neodlučnost izražava čitavo njezino biće, dvije misli, dvije želje, jednako jake i silovite raskidaju joj misli: poći ću k njemu, osvijetliti mu lice, ili ostaviti ga neviđena? Dva nauma, dvije odluke. Da? Ne? Vidjeti ga ili - ne vidjeti? I želi to i strepi od toga. Tko je on? Ratimir? Kakva ludost! Je li govorio ovako dubokim glasom? Ratimir? Šesnaest ljeta proteklo je odonda. Ovaj je mlad - tako mlad - živi oganj ! Ne - nije on - ne bi danas više mogao ovako strastveno grliti - uvjerava samu sebe. Tiho se pomiče po sagu, korak po korak, držeći svjetlo iza krila plašta. Stala je. Sluša vitezovo odmjereno disanje što je ispunjava uvjerenjem da on spava. Ohrabrena ide korak opet naprijed i zaustavlja dah. Misli joj vriju. Grozničavi poriv upravlja ruku koja drži svjetlo. 2elja i strah lomataju njome . . . Da? Ili - ne? Poput sjene, diže se svijeća. 2ute radoznale zrake pale su po njegovoj glavi i otkrile bujnu kosu. Na zatiljku mu je nakovr-cana . . . Prelazi je radost od ljepote njegovih bujnih kosa i divnog čvrstog zatiljka. Ne, ovome može biti jedva nešto više od, dvadeset godina. Samo da još malo krene postrance, s one strane kamo mu je okrenuta glava, vidjet će mu lice. Svijeća joj se tresla u ruci. £agmje se sva na onu stranu prema licu i upravlja svjetlo sve ouze. Žuta zraka oblijeva visoko čelo. Ukočena zuri u bijelu put Uc Čeia* J°Š J"6dna kretn a J * zraka svJ*etla ć& J°J Pokazati čičelo K-6^ " nJezm°J ruci se ne pomiče. Ona još uvijek zuri u dođi " visoko- Od osjećaja da će sad vidjeti čitavo lice i od ra sv °jeg pogleda s njegovim Ćelom, u njoj se nešto buni. 45Ne - ne - ne!" - dovikuje joj opojnost od koje kao da će izginuti. "To je on? Đavo? Vukodlak? Luđak ili bjesomučnik? Svejedno! On je - moj užitak, tajnoviti - neshvatljivi nikad još doživljeni. Strast ludila - ali moj!" "Da ga jednom zrakom svjetla utrnem za uvijek? Ne? Ne! Uživati ga želim - pod zaklonom! Ugasi svijeću!" Mrak ju je zavio svojom sugestivnom oživljujućom moći. Drš-će, disaj joj se ubrzava, užiže je, osjeća se kao baklja u tmini sobe. Potrči k ležaju - ruke joj padaju po hladnoj kovini zaklona - od toga dodira razapinje je bezumna slast. Svoje lice privine uz njegovo, neviđeno... i grli ga luđačkom strašću svoje rasne krvi. Sutradan, najavila je kraljica knezu Okićkom da želi govoriti s pustinjakom nasamu. Knez je otvorio pred njom vrata svoje lož-nice, pustio je unići samu i zatvorio. Prišla je k bolesnikovoj postelji. Smeđi zastori su povučeni do stropa. Osušeno, blijedo Dragošino lice jedva se razabire u gustoj tamnoj bradi. Duboko ispod čela gledaju njegove ugasle oči. - Došla sam - reče ona vrlo tiho - da vam navijestim želju viteza Sokola, Prepuštam vas njegovoj njezi. Obećala sam. Ali ima još nešto ... Niti je trepnuo okom, niti maknuo usnama. To je ponuka da govori dalje. - Što se dogodilo, neka bude zaboravljeno! šuteći, gleda je on kao da je izgubio govor. Ali njegov se pogled usjekao u nju. - U prvom času učinilo mi se da ste Ratimir. Sad bih rekla da ste Bogdan. S njegova lica nije mogla pročitati kako ga se doimlju ove riječi. - Bila sam uvjerena da ste mudrac, šio je jednom pobjegao s dvora s tajnom mladosti i to me je razgnjevilo. Njegova šutnja sve je više zabrinjava pa joj glas pada i biva sve blaži. - Vaša sklonost prema Tajani razumljiva je. Vi ste njezin dušobrižnik i drugi otac. On ne govori ni riječima ni kretnjama. - Tražili ste da djevojku odstranim, ali to ne mogu. Bez nje mi nema sreće! Ona je srećonoša meni i knezu Okićkome i svima nama. Pitajte kneza, on ne bi pristao na to. Sad Dragoša lako uzdahne, a kraljica će tiše i blaže:

- Vi me niste odali knezu ni vitezu. A nećete to ni ubuduće, molim vas. Obećajem vam za uzdarje da ću Tajani biti vrlo dobra. Jeste li razumjeli što sam rekla? - Jesam - napokon progovori on. - šutjet ću. - Dobro. Još danas otpremit ću vas u vitezov dvorac. Ne zaboravite - bit ću vrlo dobra Tajani naglasi još jednom. Onda ode polagano iz sobe. 46

L
Vani je dočeka knez. Ona mu dade brižljive odredbe glede oustinjakova prenosa pa se udalji. Ivan se vrati k Dragoši. _ Jeste li šutjeli? Niste tražili da Tajanu otpusti? _ Učinio sam po želji, kad je tako moralo biti, kneže. Bojim se za nju. _ Gubite vjeru u mene.-1 _ Ne gubim - samo ... - Pustite to. Prinosite žrtvu. Vi znate: uzimati kraljici Tajanu srećonošu značilo bi potkopati naš cilj. Svaki od nas saveznika mora pridonijeti svoju žrtvu. A sad prenijet ćemo vas u Gertrudin dvorac. - Dajte. Ne mogu ni časa više živjeti pod ovim krovom! Ni časa dulje! U blagovaonici čekala je kraljevska obitelj Elizabetu na ručak. Znatiželja leži u očima, u dušama napetost od straha s kakvim će izražajem lica unići. Hoće li se pojaviti mrka, zabrinuta ili vedra? Zadrhtali su kad se pojavila. Izgleda sretnija nego ikad. Zavjerenike pogodi teški udarac. - Propali smo! - tiho će Rufa Orhidi. - Zaklon viteza Sokola pobijedio je nas i Joakima. Nakon doručka vratila se Elizabeta u svoje odaje vesela, vedra, oslobođena svake opasnosti da bi je Dragoša mogao izdati. Odmah se uputi u raskošnu prostoriju obločenu mramorom. U sredini spuštale su se stepenice u četverokutnu udubinu svu u srebru. Dvoranke nosile su u velikim posudama toplu vodu. Druge su je razodjevale. - Dovedite mi srećonošu - zapovijedi. ^ _ Spuštajući se u mlaku vodu koja je mirisala, otpusti djevojke i sjedne ria srebrnu klupu. S užitkom utone u vodu, prepustivši se uspomenama ove noći. Na vratima sušne Tajanina haljina. Elizabeta okrene glavu i stade promatrati vitko, nježno, proljetnim dahom obavijeno Taja-nino tijelo, ljepotu njezina lica, velike crne oči poput dva alema i tamnu kovrčastu kosu. U duši joj se ne javlja nikakav drugi osjećaj do radoznalosti n tra*VI|Jlvanju dJevojčina lica sa svojim. Zagledala se je u vodu i do x uhvatiti crte sv°Sa lica- NiJe nalazila sličnost s Tajanom je" crne uvi ene J k°se. I ona je imala takve uvojke u dje-doba kad je nosila raspletene kose. atl mirovo i* • . lice? Je li on bio takav? Je li nalik onoj slici u jamnoj sobi? Možda im je pogled jednako tužan? "°. odmah prelazi joj pogled niz Tajanin stas. "Kako raskošna ljepota u njezinom tijelu! Koliko raskoši!" 47Sasvim nehotično izazove ovo promatranje Elizabetinu znatiželju. "Kome je otela ljepotu? Zar meni, pa se samo preobrazila? Ah, samo moja je ova ljepota, samo moja! fcKako je postala srećonoša? Zato što je nezakonita? Kažu ljudi: nezakonita djeca nose sreću u sebi." - Sjedni tu, u naslonjač, Tajano - reče joj kraljica. Djevojka pristupa kao da se boji nekoga probuditi. Elizabeta je ogledava, mjeri, sve od obuće do prama kose na glavi. Od onog dana, kad joj je pustinjak, umjesto tajne vječne mladosti, otkrio tajnu grijeha, nije još dospjela da bolje promatra djevojku o kojoj reče da je njezina kći koju je smatrala mrtvom. Nikakav se osjećaj

ne javlja u Elizabeti. Pretražila je svojim očima čitavo tijelo, a da se ništa nije rodilo u njezinu srcu - do zavisti zbog tolike ljepote. Žalost, utisnuta u Tajaninim očima, sjeti je onoga što je obećala pustinjaku. Zato pokuša svojem glasu podati dobrote: - O čemu uvijek razmišljaš, Tajano? Mahnuvši tamnom glavom, djevojka slegne ramenima i odvrati tiho: - O dobru, o ljudima, o kazni. - O kakvoj kazni? - Kojom su kažnjavani zli ljudi. - Tebe nema za što da stigne kazna. - A ipak sam kažnjena. ^ - Cime? Kako? :* - Na putu sam potpunoj sreći viteza Sokola. jj Ovo začudi kraljicu i probudi neke sumnje. j {f - Nisam li vjenčana s njime? - upita Tajana. " Na ovo je kraljica već zaboravila. Zašto to sad spominje Tajana? Zašto je velike Tajanine oči gledaju tako čudno? Zašto se osjeća tim pogledom pogođena? Onda uspravi ponosno glavu i reče prezirno: <; - Ah! To mu nikad ne pada na um! Kao da i nije bilo! l - Ali svijetla kraljica sigurno ne zna kako on pati. f - Tebi je govorio o tom? Gdje si bila s njime? |! - Nisam s njime razgovarala, niti sam ga davno vidjela. Ali Ifiije teško pogoditi da ga muči što ste mene svezali s njime. Zato :|molim svijetlu kraljicu neka zatraži od pape da razriješi tu vezu. IJOnda bi vitez bio posve sretan jer bi se mogao vjenčati - s kra-|ljicom. - Ah! - nasmije se Elizabeta - sad razumijem. Ne može to biti nikada! Kraljica može poći pred oltar s muškarcem koji je kraljević ili kralj. Umiri se, vitez ne može željeti da se vjenča sa mnom. Tako visoko ne može, onda bih ja izgubila kraljevsku vlast. To ne može da bude! On to zna, a on želi samo mene i moju lju-| bav.
48

Odgovor preseneti Tajanu. Nije mogla vjerovati da viteza ne boli što nije s kraljicom vjenčan. - Ah, nije moguće da ne bi želio! Kad vas ljubi, znam da on nati kako bi inače bilo . . . Lagodni Elizabetm smijeh porazi djevojku. Neko je vrijeme žuteći gledala u zemlju i očito razmišljala o nečemu. Onda digne *^ . _ Molim svijetlu kraljicu da razriješi moju vezu s vitezom. _ Nije potrebno, smatraj viteza mrtvim. Kao da si udovica! __ Ja nikad ne mogu postati udovica. Bijela kraljičina ruka padne bučnim pljuskom u vodu. Sumnjičavim pogledom odmjeri Elizabeta djevojku: - Ne bi mogla postati udovica, samo onda da si vjenčana s mrtvim. To je ipak nemoguće. Pritom se glasno nasmije. Tajana se sagne kao pod udarcem olovnog biča. Nemilosrdnost ove žene zadire joj u srce. - Može li se vjenčati s mrtvim? Je li to moguće? - opetuje Tajana, sakupivši sve sile. - Svega ima na svijetu! - Mislila sam da su priče o Gertrudi samo utvare. - O kraljici Gertrudi? Sto si čula o njoj? - Da je vjenčala svoju sestru .s mrtvacem zato da nikad ne može postati udovica. Privezala je mladi život uz mrtvaca. Gotovo nevjerojatno! "Sluti li ona da je nevjesta mrtvaca? Ili joj je kakva tajnovita moć otkrila moj čin? Ona ne smije ništa slutiti, proklela bi me i uskratila mi sreću" . . . umuje Elizabeta. Ustane, pljuskajući po vodi, i pođe prema Tajani: - Kakve te obuzimaju misli! Budalasto je rastužiti svoj lijepi mladi život ludim pričama. Ti si vjenčana s vitezom, pa otkud ti misao da nikad nećeš postati udovica? - Zato što ću umrijeti prije njega! Vrlo brzo ću umrijeti! Elizabeta pozorno promotri nježnu slabašnu djevojku. "Da izgubim srećonošu? Po njoj dosegla sam viteza i svoju ljubavnu sreću. Ona mi je pomogla svojom moći, samo ona. Moram joj iskazati više dobrote."

~~ TaJano, ne dopuštam da budeš žalosna. Vidiš, oslobodili smo se Joakima, sad je sve tako lijepo i veselo. Sad smo sretni, nam J e Sada lijep0 " " ev čine se 12raža le ?i .°J. oči odvratile od kraljice i protiv volje poprimi-srce. J" Radost kojom je tješi kraljica razdire njezino Sam te kneginjom. Čekaj, Tajano, učinit ću te kra-10 m°gu- Učinit ću da budeš kraljevna, a onda ćeš biti 6 Svi ti SC mora u an ali " J ^ J - Obasut ću te zlaHvala vašoj dobroti, svijetla kraljice! - uzdahne ona. - Sve to nije za mene ... - Nećeš da te pokćerim? A da si zaista moja kći? Što bi bilo onda? - Krvnikova kći ne može biti kraljičina! - Može! Ima jedan istinit događaj. Bila je mlada kraljevna, žena kraljevića nasljednika. Zaratili se otac i sin, a mladu kraljevnu zarobio i čuvao mladi vitez. Kraljevna rodi mu kćer, a da sakrije grijeh dala je dijete nekoj djevojci, a onda, kad je kći odrasla, a kraljevna je bila već kraljica, našla je kćer. Vidiš da je sve moguće ... Blijeda, skamenjena sluša Tajana ovu priču. Makar je ne primjenjuje na sebe, zebe je od nje. - Učinit ću te kraljevnom - reče Elizabeta, - Hvala, nisam dostojna, a u samostanu mi to neće trebati... - U samostanu? Ti? Oh, što buncaš? - i Elizabeta se grohotom nasmije. - Budi vesela, sve ću ti dati, najljepše, najdragocija-nije, samo hoću da budeš vesela. Sad nam je tako lijepo, svima nam je lijepo. Reci - da jest! - Jest - reče Tajana tiho, prisiljavajući se na smiješak, gu-šeći rasplakanu dušu da ne krikne. - Sad idi. Navečer dođi nasmijana! Ušavši u svoju sobu, Tajana padne na ležaj i, jecajući, zagnju-ji glavu u ruke. Kraljica je htjela da je utješi, a svakom je riječi otrovala sve njezine rane. Kad je uzdigla glavu, pogleda viteza na slici i sklopi ruke. U tom joj času pade na um kraljičina priča o kraljevnoj u zatočenju, o njezinom čuvaru, što joj je to jednom pripovijedala o sebi! Ratimir, mlad plemić, zarobio je Elizabetu. Da, to joj je već jednom rekla. A danas? Kakva je to priča bila danas? Zar - ista? Ili su obje priče samo slučajem slične? Zagledala se u turobne, tamne vitezove oči. Obilaze je sumnja plahe i tjeskobne. Uzima ogledalo od kovine i zagleda se u svjetlu ploču što odražava svu njezinu ljepotu. - Ne! Nije to! Nisam! - vikne ona i odbaci zrcalo s užasom. Onda gleda svoje ruke s nekom gadljivošću kao da su uprljane zločinima. - Ne! - Ne! - viče ona glasno da se obrani od priče koja joj zamagljuje misli slutnjom, strahovitom, odvratnom.... Sve dublje kopkala je po onom što joj je kraljica nekoć pri" čala o Ratimiru i opet danas - o kraljevni. Vruću glavu naslonila je na ledene ruke, gubeći se u spajanju obih priča, u razmatranju nečega što se valjalo k njoj poput gore da je smrvi...

Ušla je dvoranka i opomene je da je vrijeme za večeru.
50 Obukla je bijelu haljinu, uredila i uresila kosu. . Lomeći se pod novom težinom naslućivanja, ona uđe u blagovaonicu, svijetlu i ugrijanu, punu dvorana, knezova, vedrih lica i nasmija"nih usana. Cvatuća radost kraljičina lica spomene je da se tona mora smiješiti. Opazila je da joj se knez Okićki približava s nekim naročitim čitanjem, da je Dorja oslovljuje s mnogo više poštovanja, da je kraljica posjeda u svojoj blizini. Sve to nakrcava joj srce krutom boli što joj se zaustavlja u grlu. Razabrala je na sebi ispitujuće Dorjine oči, duboku ozbiljnost Ivanova pogleda. Osjetila je oko sebe"crna ledena krila koja njezin mladi život bespomoćno pokrivaju neprozirnom zastrašujućom tajnom. KRVNIKOVA KĆI ILI KRALJEVNA? Svjetlost natapa kraljevski dvor. U trijemovima, u hodnicima, gusto su poredane luči. Na stepenicama gore baklje. U velikoj blagovaonici sjedaju k stolu ponovno ogladnjela gospoda. Pred njima se ljeskaju vrčevi od zlata, skupocjeno posuđe, noževi s izrezbarenim dršcima.

Oko stola vesela, zarumenjena lica, zažarene oči knezova, baruna i drugih plemića. Kneginje i plemkinje u haljinama šarenih boja čine dojam živih grbova svojeg plemstva. Sprijeda i sa strane na suknjama i strukovima nose vezene znakove štitova svojih muževa. Vijenac lijepih djevica sramežljivo pokazuje ljepotu raspletenih kosa što vise do struka. Kraljica je sjela, a dugi grimizni plašt, izvezen krunama, pada joj do nogu. Ispod njega je haljina od žute tkanine, nalik zlatu. Na crnoj kosi ljeska se kruna. Ispod nje vise joj po čelu zavjeske od bisera. Iza kraljice stoji knez Okićki. Uspravan je kao svijeća. Njegova svečana modra odora, protkana je srebrom. Tamna kosa okružuje plemenito lice. Prvi dostojanstvenik Geza udari po štitu na stijeni. Svi se uskomešali. Iz dvorane hitro ulaze knezovi i redaju se. Šaputanje prolazi dvoranom. Na zlatnom štitu nose dvorani srebrni dijadem krunolika oblika. U sredini sja zvijezda od blistajućeg dragulja. U čudu gledaju kraljičini gosti dragocjenosti i Kraljicu, i čekaju što to znači. Ona progovori u potpunoj tišini: j v ~~~. ^yi .su °d vas primili kraljevske darove, znak naše milosti, os mi valja obdariti nekoga tko nas je čitavu godinu obdarivao svojom čarobnom moći sreće. Glave se okreću, traže... "{ ~~ Stupi naprijed, Tajano! - zovne kraljica. - Srećonošo!

li;*;
4*

-Z Ivan uzme Tajanu za ruku, izvede je na čistinu pred kra-JJ"cm visoki naslonjač.

51Stotinu pogleda obujmi djevojku. Ljupkost nježna tijela razotkriva bjelina haljine, izvezene srebrom. Na suknji izvezeno je modro polje s velikom srebrnom zvijezdom, grb plemkinje Astre. Uvojci, crni kao noć, talasaju se oko tajanstvena lica. Velike crne oči, mirne i svijetle, čine se kao dva jezera u mraku. Sva je bijela poput ljiljana, nježna poput pahuljice, tajnovita poput zvijezde u svemiru, nedokučiva poput svjetlucanja u daljini neprozirne noći. Svi su zanijemili pred svojim vlastitim predodžbama što oko nje stvaraju bajoslovnu pregradu, nešto daleko i nevidljivo, nedokučivo nadmoćno nad svima. Svi oni vjeruju da je u toj snježnoj bjelini sakrivena tajna koja ravna ljudskim sudbinama i pred njome se svi sagibaju kao pred tajnovitošću svemirskih zvijezda. 2ene, prožete uvjerenjem o njezinoj moći, zaboravljaju opasnost od njezine ljepote. Muškarci očarani njezinom ljepotom, spuštaju svoje poglede po njezinu tijelu s izražajem religijskog obožavanja. - Tajano! - oslovi je kraljica toplo, nasmiješeno. - Ti si nad nama prosula moć svoje sreće. Evo, dajem ti dar kakvim se darivaju kraljevne. Ti si kraljevna odabrana od sreće i kraljevna po - svome rodu ... Bijeli oblak ovije se oko nje. Ponovno probuđena slutnja boli je, peče, lomi... Knezovi i kneginje šute, ne usuđujući se ni pogledom pitati za razjašnjenje. Knez Ivan obori načas oči i opet pogleda djevojku. Kraljica naglašava: - Darivam te ovim nakitom i dajem pravedno ti pripadajući naslov kraljevne. Nitko se ne miče u dvorani... Kraljičina je obitelj poražena. Orhidino lice je rumeno kao i njena haljina. Mladi kralj zine široko, donja mu se usna ispupči. Elizabeta polaže dijadem na Tajaninu glavu i poljubi je u čelo, a djevojci se čini da ju je dodirnuo mrtvac iz kapelice svetog Stjepana. Vjeđe joj pokrivaju oči i sama je kao mrtva, pokopana... - Sad moraš biti sretna, Tajano! Sad moraš priznati da ti je dobro. Tvoj pustinjak saznat će kako sam ti dobra. Zar ne da sam ti dobra? - Odviše! Previše, svijetla kraljice - odvrati tiho Tajana, gledajući u zemlju. Elizabeta je vodi po dvorani. Kneginje se približavaju, smiješe, ulaguju, zapanjuju. Pred kneginjom Semere kraljica se zaustavi i poluglasno reče: - Našla sam u pismima pokojnog kralja dokaz da je Tajana njegova kći iz doba kad je boravio dugo na Griču! Svi su kraljevi ostavili tamo dosta takvih kraljevna i kraljevića - ali nikad sredonosu. Zato sam je prigrlila... 52 Za malo vremena prolazilo je od usta do usta razjašnjenje o kraljevskoj kćeri.

Opet se razilaze gosti dvoranama od kamenih stijena, urese-. blistavim štitovima, mačevima i slikama o bojevima i megdanima, i okupljaju se u skupine. Okružena knegmjama, kraljica Elizabeta čavrlja. Sva zažarena misli na viteza koji će ju nakon svečanosti grliti... Knez Okićki pogledava Tajanu što se pred pogledima mladih Jcnezova povukla kaminu. Samo iz1 daleka promatraju, ne usudivši se približiti ljepoti u kojoj viada moć jača od njihovih mišića. Dok jcnez promatra Tajanu, Dorja mu se primakne. _ Od nekog doba njezina briga i nježnost prema Tajani upravo je nametljiva. Zar se možda probudila ljubav majke? _ U toj ženi nema mjesta ni za kakvu ljubav! Prema svojoj djeci je hladna kao da ih i nije rodila. Bit će sve zato da se ulaska Dragoši i srećonoši. Svaka Elizabetina ljubaznost traži naplatu. Sebičnost - to je najveća ljubav ove žene! - Možda to sluti i Tajana. Prima kraljičinu nježnost kao da je njome ranjava. Prolazi dvoranom, okružena svim raskošima kao sjena boli. Sve mi se čini da se guši u muci... - Ne reci to, nadam se da se varaš, Dorjo. - Varam? Gledaj je. Propada. Iz dana u dan gine. Sva se pre- * tvorila u pahuljicu snijega, otpuhnut će je prvi vihor. Propada, Ivane, što bi rekao njezin otac kad bi je vidio ovakvu? - Tvoje oči vide više od mojih. Sad razabirem i ja. Ona uistinu trpi. Sto bi Ratimir da je vidi?! - Uzalud sam pokušavala da zaboravi na viteza Sokola. - Dorjo, treba da se sastane s njime, možda će on ublažiti njezinu tugu. - Gdje da se s njome sastane, a da tome ne bi ušla u trag kraljica? - Na dvoru je. Ovdje je vitez. Evo, na tebe čekaju mladi knezovi, a ja ću pokušati da s njome razgovaram o sastanku. Ivan prepusti sestru mladim vitezovima, a onda se uputi k Tajani. - Veliku vam je čast podijelila kraljica. Sada treba da ste veseli, Tajano. Duge crne trepavice pale su po njezinim crnim očima kao ža-iot>no velo po crnom baršunu. Odvrati: Veselja ne poznajem. Neznan mi je taj osjećaj. Prošlost ostaje iza nas, budućnost je nepregledni put pred a. Čeka vas radost, još ne vidite, skriva se - da vas iznenaM °J P"Jt vodi u samostan, kneže. I ako mi vi ne pomognete, sebi prokrčiti put sama. š ima netko tko vam ima pravo zabraniti da se ne zatvo-nte u samostan. r; t p , 53Tko je taj? " ;; ."• "••:"*•;•• •."".""," "/5:\ •/•"/S/V" " :."••""•. ": 1 -Sam će vam reći... - Kada? Gdje? : • : - Taj čas nije odviše daleko. Razmišljala je nekoliko trenutaka, a tada ga upita poluglasno, bojažljivo: - Zašto je kraljica rekla da sam kraljevna po krvi? - To zna ona, i samo ona smije i može na to odgovoriti. , - Kneže, niste dobri prema meni - spočitne ona. - Zaboravili ste me. More nepravde izlili ste ovim riječima na me, Tajano, - Zašto me ne oslobodite neizvjesnosti od koje patim? On je koračao uz nju, sve do male odaje gdje su gorjele svijeće. Pogledala ga je tako izmučeno da je oborio oči. - Kada će me jednom ovo minuti, kneže? - Kada zaboravite onaj - zaklon viteza Sokola. - Ne spominjite njega! -- On, on je uzrok vašoj boli, nitko i ništa drugo. Tajana, vi ginete, mučite se samo radi njega. Samo zato vas hvata užas od kraljičinih riječi i njene ljubaznosti jer onaj kojeg vi ljubite pripada njoj.

- Ne, nije tako. Zrak me ovaj guši. Volim viteza, samo -• kao oca.
- Da je barem tako bila bi to sreća, ali vidite, vaše su oči vlažne, čujte, Tajano, što bi bilo da je vitez, uistinu, vaš otac! - Ne - nije - nije! - Po čemu to sudite?

- Otac me ne bi pustio ovdje, ne bi dopustio da sam uz kraljicu, ne bi nikada dopustio da živim ovdje. Kneže, u vašim je rukama moje oslobođenje, a vi ga ipak uskraćujete... - Obavezuje me čast da činim drugo. - Onda neka vas obveze samilost da mi pomognete poći u samostan. - Tajano! čujte i upamtite zauvijek ove riječi: kad vitez Sokol bude pred vama skinuo svoj zaklon, vi ga nećete ljubiti! Ove su riječi još više zamršavale oko nje neprozirnost tajne u kojoj se osjeća sputana u mreži što je ne vidi, samo osjeća da je od gvozdenih lanaca. - Dobro, neka se razotkrije. - Prisegao je da to neće učiniti dok ne kucne čas. Svakim danom se približava čas kad ćete znati sve. - Ne! Ja ne čekam! - najednom će Tajana tako odlučno da je knez začuđeno zakoračio natrag. - Vi mi nećete pomoći u samostan, dobro. Sama ću. Neću naslova, neću nikakvih časti, evo idem kraljici, vratiti ću joj taj nakit. Sve! Neka me pusti. Neću to, neću - i uhvati obim rukama nakit s glave da ga odbaci.
54

Knez priskoči, zadrži joj ruke i počne je moliti prigušenim glasom: . . , . ,. . _ Tajano, u ime vaše domovine, molim vas, u ime viteza, u ime svega - molim vas: pridržite to samo još danas, pričekajte __ vitez Sokol hoće da razgovara s vama. Tajano, vi znate kakvo zlo činite njemu. Ostavite taj nakit - i on joj ga silom zadrži na glavi. - Njoj je kao da su joj na glavi smotali zmiju. - Vitez je u dvoru. Moli me da vam isporučim: želio bi danas govoriti s vama. Znate gdje se već jednom u dvoru sastao s vama - na trijemu. Pođite, javit ću mu da ga čekate... - Ne - ne - ne! - On to želi, ima vam nešto reći. Vi morate poći, ako ne želite da mu zadate težak udarac. Ostavite nakit - zaprepasti se on kad je opet rukom dotakla dijadem. - Vitez vas čeka. Iz ove ovdje odaje izađite na hodnik pa na trijem da vas nitko ne primijeti. Učinite to, govorite s njime, a onda radite što hoćete. Vitez želi da govori s vama! Zar ćete odbiti njegovu želju? - Dobro. Poći ću. Knez joj otvori vrata. Dok je izlazila, gledao je za njom. Bučno veselje zaokupilo je goste i nitko nije opazio kad je Ivan prišao k Dorji i šapnuo: - Dorjo, nastoj zabaviti kraljicu da ne opazi Tajaninu odsutnost. Oni će se sastati. Vitez čeka u mojoj odaji dok mine svečanost i da ide kraljici. Tajana hoće da kraljici baci natrag nakit i naslov kraljevne. Vitez je mora umiriti. Idem mu to javiti, a ti dotle budi na oprezu. Ako kraljica pita za nju, nađi zgodnu laž... - Samo požuri! Ivan neopazice izađe iz dvorane. . Zamotana u topli plašt, stisla se Tajana uz ledeni stup trijema. Zimska je noć svijetla. Sa zidina Čuje se pjesma noćnih stra-žara. Preplašena, dršćući od straha pred susretom s vitezom, zaklanja se mjesečevu svjetlu. Guši je u grudima kad upire oči dolje pod trijem odakle bi imao doći vitez, kao što je došao one večeri kad ga je ^čekala za kraljicu. Osjeća kao da čini neko zlo, da grijesi i spočitava sama sebi i knezu Okićkome što očekuje viteza, onoga koji je prešao prag kraljičinih odaja. Stidi se, pokorava se i Koleba u nejasnosti svojeg čina. Snijeg zaškripi pod jakim koracima. Kao da netko hoda po njezinim grudima. Na bijeloj ogradi trijema uzdigla se muška pojava. Na šljemu ljeska se sokol. Tamni plašt oko njega. Tajana bi ° vo zaPlakala što je došla. Stoji uz stup kao bijela prikaza. On se sagne k njoj i reče posve tiho: - Dugo se nismo vidjeli, Tajano. Ne može da govori, sapeta je u grlu. Dl e se nismo vid eli a ," ° J " ti šutiš? Ja ipak uvijek mislim na malu štićenicu 55-- Željeli ste da dođem - odvrati ona Kratko.

-- Tajano, knez mi reče da si htjela odbaciti kraljičin poklon i naslov, da želiš od nje zatražiti neka te pusti u samostan. -- Jest, hoću! Stekla je srčanosti da odlučno izreče ovu riječ. - Zašto to, Tajano? Kraljica te je zasipala Ijubaznošću. Ova primjedba očeličila je njezinu otpornost, probudila u njoj ponos, samosvijest i odluku da neće dulje robovati. Sva se uspra-vila i odvratila mirno, uvjerljivo: - Da se na mene sruši ovaj stup i ovaj toranj, bio bi mi lakši nego časti i nakit kojima me natovaruju. Ne mogu nositi ovaj teret! Preteško je za mene! Bacit ču ga pred noge kraljici i otići. Njezin glas, tih, mekan poput svile, trza se. Vitez gleda kroz rupe zaklona, šuti, onda se uspravi, povuče svoj plašt čvršće k sebi i odvrati: - Dobro. Učini to! Smakni me! - Vas - vas - smaknuti - ja? - Tajano, kad baciš pred noge kraljici njezin nakit i časti, znači da si joj uskratila svoju sreću i ona će te zatočiti u tamnicu. - Neka. To mi je draže nego ovo... - Ali ja ću te obraniti, Tajano, od njezine osvete, a onda se ruši sve i moja glava pada. Na stratištu! Njegov šapat prolazi joj kroz dušu poput bodeža. Gleda u njegov šljem što se ljeska na mjesečini. Od njegove svjetlosti ulazi u nju mrak tajanstvene zagonetke. - Jednom, kad sam te vodio od pustinjaka natrag na Grič, u zoru, sjećaš li se, rekao sam: "Kakve su ti oči, Tajano! Blago onom koga zavoliš i jao onom koga zamrziš." Nisam se prevario. Ti mrziš kraljicu, a od te mržnje... - Ja - ne - mrzim... - Ne mrzi je, Tajano, molim te jer ćeš ubiti one koji su ti dragi. Mnogo njih! - Ja ne - mrzim - ja samo strepim - ja neću da vi mene spašavate od njezine osvete. Neću! -- Učinit ću. Znaj! Upamti to! Duša joj dršće od radosti i užasa. Trne, hvatajući dah i pruža ruke prema njemu: - Ne - ne ja neću baciti nakit, ni časti, ništa neću, trpjet ću dalje! - Ti ne smiješ trpjeti! Prihvatio je njezine smrznute ruke i privinuo ih na svoje grudi. - Ti bi mogla biti sretna kad bi samo htjela, mogla bi, Tajano .... Govori tako tiho da ona jedva čuje, ali osjeća burne kucajs njegova srca na kojem počivaju njezine ruke. On ih čvrsto drži. >:

56 "

•"•".": """""/l": " "••" ••"-; ^- ..•

___ Ti bi mogla biti neizmjerno sretna, ti dobro, milo dijete. Samo kad bi htjela uzeti sreću koja ti leži na putu, kad bi je htjela u _ Kako? Gdje ? - pita ona s daškom nade. - Ne vidim je... _ ja je znam... Ti si ljubljena kao što nije ljubljena nijedna djevojka na svijetu. _ ja - ja? - pita ga riječju i pogledom. _ Kad bi htjela da slušaš iz mojih usana - njegovu ljubav... Zavrtjelo se u njezinoj glavi od tih riječi, od nemoguće nade da on govori - o sebi... _ Tajano, ima vitez, mlad, lijep, kojem si ti jedina čežnja mladog srca... Od tih riječi ulazi u nju radost i plač, strah i nada... _ On te zavređuje, Tajano! Koliko je puta gledao tvoje lice na Griču gdje smo> svi mi up*oznali, ne samo ljepotu tvojeg lica, nego i čistoću tvoje duše. - Na - Griču ?... - šapne ona. - Samo na - Griču? - Više ti ne mogu reći. ",-. f - Opet - tajne... opet! - Tajne o kojima visi moja glava - moj život! - Ne pitam više - šapće ona, gušeći jecaj. - Ne pitam! I on položi ruku na njezine kose, šapćiići:

- Tajčice, draga Tajčice moja - vjeruješ li meni, pouzdajeS li se u mene - svojeg viteza koji misli na tvoje dobro i mnogo je noći probdio za tebe. Tajčice, vjeruj mi! - Vjerujem - vjerujem - odgovori djevojka, svladana nježnošću što izlazi iz njegovih riječi, a osjeća je u dodiru njegove ruke. - Onda ne misli ni na što drugo nego samo na to da posjeduješ jedno mlado srce koje će ti se otkriti kad mu skinu zakletvu šutnje... • - Ne mogu misliti na onog kojeg ne poznajem - i ne - ljubim... - Upoznat ćeš i ljubit ćeš ga, Tajčice! Polagano izvlači ona svoje ruke iz njegovih. Njezine nade pretvorile su se u razočaranje. - Oduzimaš mi svoje male ručice, Tajčice! Razumij me: kad bih smio pred tobom otkriti sve, i sebe, - ja bih to učinio. Taj-cice, mene veže čast i život mojih drugova, sreća naše domovine, fioces li da izgubimo glave? - Ne! Slušat ću vas! - I nećeš trpjeti? - Zapovijedat ću srcu da miruje. - Mila, mila Tajčice! Šutjela je, skupljajući snagu. * Cice Budi d°bra S kralJicom" ne daJ <*" *^azi t^oje misli. Taj•,

57 - Obećajem vam sve! Sve! Obećajem! - I mislit ćeš da ima netko tko svakog dana govori o tebi i čezne za tobom, ali ne može da dođe i klekne pred tobom. Na ovo ona ne odgovori nego spusti glavu. - Bio bih najsretniji na svijetu kad bi ti mislila o tome, Tajčice ... Mnogo. - Mislit ću... - Draga, mila moja! - Mjesec zaviri ispod svoda trijema. Svoj čisti zimski sjaj prospe po srebrnim zvijezdama njezina plašta. Na crnoj kosi iskri se krunoliki nakit. - Kako si bajoslovna, kao prava čarobna sreća! Kako si divna, Taj čiče moja! Kao u snu upija njegov šapat - njegov ushit, čini joj se da je njegove riječi miluju. - Ne učini ništa o čemu me ne bi pitala - promijeni vitez svoj glas. - Ako te što tišti - povjeri to knezu Okićkome. Povjeri mu sve, on je vjeran drug i sve će mi isporučiti. I ne zaboravi - ako ne mogu doći da s tobom razgovaram, moje su misli uvijek uz tebe! Neizmjerna sreća ugrije njezinu ozeblu dušu. Zaboravila je kraljicu i onu večer kad je vidjela kako vitez prelazi preko njezina praga... Stoji pred njim, potopljena toplinom i srećom njegovih i riječi. - Slušam samo vas! - Sad idi, budi vesela i ne zaboravi: svaki tvoj krivi čin skida mi glavu na stratištu. - On, ne recite to - slušat ću - slušati! Mislit ću samo

l

na vas!
On htjede da joj stisne ruku na oproštaj, kad se ona naglo trgne. Iza njegovih ramena zasvjetluca kraljičin dijadem. Njegov mu šljem sprečava da čuje sušanj kraljičinih koraka - ali opazi djevojčin pogled i obazre se. Na mjesečini razabire kraljičinu zapanjenu sumnjičavost, srdžbu i prijetnju. Ipak se sa-gne vrlo duboko. Njezine se usne zlobno rastvore: - Ah, vitez Sokol ima nešto očito važno isporučiti kraljici kad govori sa srećonošom. Pred kime se to skrivate, viteže? Sad nema zapreke da mi sami priopćite svoju poruku. - Sasvim je tako, svijetla kraljice. Ovaj put sam glasnik sredonose! - Dopuštam vam da tu časnu službu izvršite u dvoru pred! svima ako vam je s voljom. l

- Hvala, svijetla kraljice. Ono što sam joj imao reći, nije za tuđa uha. Ono što imam da govorim sa svojom štićenicom oS smije čuti nitko, osim svijetle kraljice.
58

_ No, da čujem što se to šapće na mjesečevu svjetlu - zajedljivo će" Elizabeta, pristupivši k Tajani. Zaviri joj u lice, blijedo, ali mirno. - Svijetla kraljice, vašoj i mojoj štićenici, koju je vaša dobrota zasipala ljubavlju i častima, pokucala je na vrata ljubav... ._ Ljubav? Kakva ljubav? _ Velika i duboka, a onaj koji je prosiplje pred njezine noge, najodaniji mi je drug. Smatrao sam dužnošću da ispitam Tajanu, bi li pošla za nj. - Ona se ne može više udati! - Ne može - više udati? - začudi se vitez. - Ne razumijem ovo, uzvišena kraljice. Dok je on govorio, Tajana se povukla k stupu da sakrije svoje drhtanje. Gledala je strašno, odvratno mrtvačevo lice u kapelici Svetog Stjepana. Kao da se pomolio mrtvac s čijom je rukom svezan njezin mladi život u beskonačnu vezu. Vitez nastavlja započeti govor: - Riječi svijetle kraljice značile bi da je Tajana već jednom bila vjenčana? A o tome ništa ne znam! Ljutina obuze kraljicu prema samoj sebi. Ne može se sjetili Što bi rekla, ali osjeća da se odala. Vitez poriče da je vjenčana s njime, što će sada misliti. Tajana? Ili je vitezu nešto rekla o tome vjenčanju? Sad joj pada na um: Tajana je spomenula mrtvaca, priču kraljice Gertrude. Nisu li ovdje nešto spleli protiv nje? - Uistinu, izgledamo kao da smo previše okusili mirodijskog vina - i ja i vi, dragi moj viteže. Znam na što ste me htjeli podsjetiti, naš ugovor sam prekinula, ali o tome se ne govori - vani na zimi! Tajano, idi u svoju sobu i pričekaj. O tome moram govoriti s vitezom nasamu. Ne pogledavši ni viteza ni kraljicu, pođe Tajana mimo njih uskim hodnikom, a kraljica poče da se pretvara: - Ja sam, uistinu, omamljena, okusila sam mirodijskog vina po dužnosti domaćice. Ne razumijem što sam to rekla. No, meni ne bi bilo pravo da izgubim Tajanu, odviše je volim i srećonoša nii je pa nije u redu da se govori pred njome o" tome - ako je istina što ste rekli. - Vi, dakle, sumnjate u moje riječi? Ako i to niste izrekli u omarni, onda... . . ~~ ^uil - n* riječi dalje - miljenice moj - treba da mi kažeš o čemu si govorio s njome. ~~ Kraljice, moja je dužnost da se pobrinem za svoju štićenica. Valja je udati. - Za koga, dragi moj? ma T . ~7 * ni znanca koji je usplamtio dubokom ljubavi prema Tajani još na Griću. U tvojoj je pratnji? U Gertrudinu dvorcu? U(ja,~~ ^a" najmilija moja, zato sam govorio s njome da bi se 59A ona - što veli? - Nije rekla ništa jer je upravo stigla moja kraljica. Ako pođe za njega, nikad kraljica neće izgubiti srećonoše... Dobro, miljenice moj - razgovarat ćemo o tome čim se gosti raziđu na konačište. Nego, kako si dospio baš ovamo, na trijem i naišao na Tajanu? Čekao sam u kneževskoj odaji pa sam odlučio da nešto učinim za nju i zatražio kneza da zove Tajanu. A sad se vraćam i čekam sretni čas da me zovne kraljica srca mojega - žudno čekana. - Nećeš čekati dugo, ljubljeni! On je već prekoračio ogradu. - Čekam nestrpljivo svoj čas, najdraža! - reče on i spusti se niz stube na snijeg. Ona se požuri hodnikom što je vodio u Tajaninu sobu. Iza slike viteza Ratimira pojavi se Elizabeta i priđe k Tajani, gledajući je oštro: - Koga ti vitez hoće da dade za muža? Nekog svog druga. Dakle, govorio je istinu, pomisli Elizabeta. Sumnja koja ju je obuzela, zatekavši ih na sastanku, smirivala se, ali nikako umirila. - Jesi li čula kad je vitez rekao: "Ne znam da bi se Tajana bila već vjenčala"? Zarekla sam se on neće da zna o vjenčanju s tobom. Dođi sa mnom, učinit ću te slobodnom od njega. To će biti najbolje! Dođi! Prispjevši u svoje odaje, Elizabeta uzme, iz jedne srebrom okovane škrinje, pergament i pokaže ga Tajani. Bio je to vjenčani ugovor između plemkinje Tajane Astre i viteza Sokola.

- Eto, pred tobom ga predajem plamenu - i baci papir u oganj. - Sad možeš poći za vitezova odabranika, ako ti se sviđa. Uzvišena kraljice nisam još mislila na udaju. Ako nećeš to bolje po tebe i mene. Još si odviše mlada, pravo činiš, ne prenagli se. Slobodna si od veze s vitezom zauvijek ... & - Još nisam posve slobodna. Ima još jedan vjenčani ugovor. Još jedan? Stavili ste ga onamo, u onaj pretinac • i pokaže na ču-dan, visok, tornju sličan, izrezbareni ormar. Elizabetine oči odaju sumnjičavost. - Tko ti je to rekao? Svijetla kraljica stavila ga je pred biskupom Florom i preda mnom onamo. - Ah, da, to je prijepis da i ja imam jedan radi Joakima. Taj sam razderala kad je umro kralj pa sam zadržala samo ovaj, pravi, ono je bio prijepis. Šutnjom odgovori Tajana na njezino razjašnjenje. Shvatila je da se u tom pretincu nalazi onaj pravi vjenčani okov koji je 60 veže s mrtvacem zauvijek. Kraljica će ga držati spremljenim da joj spriječi svaku udaju. To je već prije sumnjala, a sad je čula potvrdu. - No, eto, udovica si! - reče kraljica sa smiješkom. - Vidiš, kako te volim! Hoću da budeš slobodna. Ovo ti je danas drugi dar kojim sam te obdarila. Sad si, eto, kraljevna, slobodna, sretna! Ona je ogrli. Djevojci se činilo kao da je grle ledene ruke mrtvaca s kojim se vjenčala. Gadljivost je učini nijemom i ukočenom. - Sad hajdemo gostima - odveć smo dugo zaostale. Danas me još čekaju lijepi časovi - vrlo sretni - mene i njega! - reče ona instinktom žene koja ovu drugu smatra takmacem, pa joj ovako želi nadražiti srce. Kraljevske dvorane pružaju sliku potpuno vesele bezbrižnos-ti. Mladež je splela lanac oko ljepotica raspletenih kosa. Slave njihovu ljepotu, šapću im riječi ljubavi i s njima zajedno slušaju pjesme trubadura. Uzdišu i dobacuju žarke poglede. U grupama okupljene su udate žene. Natkriljuju se pričama o svojim obiteljskim događajima. Katkad se oglednu za svojim muževima. Kad trubaduri počinju pjevati, slušaju ih istim ushitom kao i mlade djevojke. Starija gospoda porazdijeljena su oko stolova, zbijaju dosjetke i trate vrijeme jelom i pićem. Neki stoje u uglovima i udubinama dvorana i raspravljaju dostojanstveno. Kralj Ladislav nije se micao od svojeg vrča. Ivan Okićki i knez Semere zavukli se na stepenice što vode gore k prozoru. Sami su. Dok govore, paze dolje na bučne goste da im se tko ne bi približio. Knez Semere klimne glavom, slušajući Ivanove riječi, izgovorene tiho i oprezno: - Vitez Sokol će kraljici savjetovati da vas, kneže, postavi za čuvara kraljevskog dvora i podijeli vam vlast da upravljate svim poslovima u vašoj zemlji. Elizabeta će, naravno, pristati. Vama bi tako bilo lako dočekati vojvodu Belu i postaviti ga na prijestolje. Čim Bela stigne, pošaljite mi glasnika u Požegu. Kad nu on dojavi da je Bela preuzeo vlast, ja ću sa četama kraljicu i Ladislava opkoliti u požeškom gradu i držati ih u zatočenju sa svim udobnostima koje pripadaju njihovu položaju. Ali pazit ću 1 ifUVat* ^ kako treba i javiti im po glasniku što će se zbivati Oko kraljice i oko nas u Požegi. ~~ Vaša sestra će svakako poći s našom porukom k Beli u - Obećala mi je, a svoju riječ će održati. ^ "77 rfdat ću kneginjici pismo kojim vojvodi javljam najra-ne niJ|U viJcst> Neka se odmah vjenča i sve će biti dobro ako oa c Poludi od sreće kad pročita moju želju! 61Nadam se da će ona spriječiti takvu nesreću - nasmije se Ivan. - Samo budite oprezni da kraljica ne sazna kamo putuje Dorja. - Zato putujte s nama u Požegu. Odanle će, tobože, u Okić--grad da uredi svoje poslove, a zapravo kreće ravno u Češku.

- Lukavo je to. Nadam se najboljemu. Ako bi se pred kraljevskim dvorom pojavio Joakim sa svojim pristašama i Kumanima, a vi ih nemilosrdno ofurite uljem i sažgite bojnim vatrama. - Svi će knezovi u pomoć. Ne bojim se Joakima. A što će biti s malim Andrijom? - Kneže, s njime ne računajte. Od one otmice pobolijeva i neće ostati živ - vele liječnici. - To više Beli ne preostaje drugo nego da zasjedne na prijestolje - ozbiljno će knez Semere. Ali odmah! - On će spasiti kraljevstvo od Ladislava. - I spriječiti da nam na šiju ne sjedne Andrija Mlečanin. Neka blagoslov prati našu osnovu, kneže - veli Semere. - Kad namjeravate krenuti u Požegu? - Za dvije sedmice," nenadano, da nitko ne može to dojaviti Joakimu i njegovim pristalicama. - Još uvijek se nije nigdje pojavio; a mislim da do proljeća ne kani ništa. Zima nije podesna za bojeve. - Baš zato je potrebno da s kraljicom i kraljem otputujemo još za zimskih dana, a onda neka nam pomogne sreća i naša pamet. Sišli su stepenicama. U dvorani, u kojoj su svirali igrači, stoji Dorja okružena čitavom skupinom mladih knezova. Pošli su i zavezli se u razgovor s njezinim udvaračima. U tom času ušla je kraljica s Tajanom. Svi se pogledi skrenuli prema njima. Kraljica se veselo smiješila. Tajanino lice pokazuje još tragove pretrpljenih uzbuđenja. Knez Semere s Ivanom idu u susret kraljici i kad je ona sjela u naslonjač stali 3U pokraj nje. - Vidim, sve je veselo - primijeti ona. - To me veoma raduje. - Nitko nema brige otkako je svijetla kraljica sama preuzela vlast - reče Semere uz namješteni smiješak. Svi su sretni i zadovoljni. - Ponajviše ja - odvrati ona. - Vidim - moja sestra dolazi k meni. Orhida je polagano prilazila kraljici i poklonila se. Knezovi su odstupili nekoliko koraka natrag. - Kraljice, započne Orhida, prikrivajući svoju mržnju - pro-Šla je opet godina. Kaniš li me počastiti naslovom stare dvorske djevice? - Nisi odabrala najzgodniji čas za takve razgovore. 62 _ Uvijek si zaposlena kraljevskim poslovima. Moram, dakle, uhvatiti tren koji mi se pruža. __ Kojega si od knezova ili vitezova odabrala? - zapita je kraljica zajedljivo se smiješeći. __ Viteza Sokola, mojeg vjerenika, okovala je druga silom uza se! . . Orhidine su oči zaigrale gnjevom, a kraljičine se podrugivale. _ Viteza takve snage, slave i ljepote ne može nijedna pri-Jcovati uza se silom. On može birati! Sva ljubomora uskipi u Orhidinu srcu, pa od navale jada pro-blijedi. Kraljica je to opazila te osjeti želju da sestru još više ubode: _ Veoma mi je žao da nije odabrao tebe. Ne mogu ga na to prisiliti kad svom strašću mladog srca ljubi - drugu. - Obmanjuje je, laže joj - samo da uživa njezina dobra i vlast. - Zlo si nišamla! Vitez je odbio svaku čast, sve kraljevske udobnosti, odbio je sve da ne mora živjeti na dvoru gdje bi mu dosađivale djevice svojim ljubavima. On ljubi samo jednu ženu, a sve blago je otklonio. - Ispaštat ćeš ti ovoga viteza! - Drska djevojko, prijetiš svojoj kraljici. Idi, jer ću te pred svima otjerati. - Hoću da mi dadeš za muža Oldamura. - A ja ti velim: Nakon takve drskosti nemam s tobom više što da govorim. Nosi mi se ispred očiju! Kraljica je povisila glas i, prijeteći, ustala. Ivan Okićki stane ispred Orhide i kraljice. - Kneže, - reče Elizabeta - Oldamuru neću oprostiti tamnicu ni .da se pokori, niti ću ga Orhidi dati za muža! Kraljica se obazre prema knezu Semereu i opet sjedne u naslonjač.

Ivan Okićki pođe za Orhidom, povede je u drugu sobu i pogleda je oštro: -- Kneginjice, opominjem vas, suzdržite se i poslušajte me: Jo-akimov poslanik kojeg sam uhvatio u Bakonjskoj šumi, priznao je da ste vi omogućili Joakimu bijeg s dvora. Vi ste mu priopćili da se nešto sprema. Joakimov je glasnik dolazio u dvor s porukama varna da mu neću otvoriti vrata. Ako toga glasnika predvedem kraljici, znate li što vas čeka? U trenutku bude joj sve jasno. Taj omraženi knez ima u svojoj ruci i njezinu sudbinu. fcu IT~",^ladaJte se mirno i dolično prema kraljici, napustite sva" da biste mogli JOŠ ikada dobiti vezu s jem Joakimom. Osta-Pu v-renia vama vitez i šutjet ću. Ne lutajte, kneginjice, tamnim

one v^a • ^ sada mi recite tko vam je odao što se je spremalo večeri Joakimu. 63čula sam knezove da Šapću i to sam mu rekla. -- Počinili ste strahoviti čin. Svejedno, ja ću šutjeti, to više što Ste mi sve iskreno priznali. Viteza Sokola nećete nikada dobiti! -- Zato što ga ona drži za sebe. - Ostavite to, kneginjice, zaboravite viteza i ogledajte se za vjerenikom. Bit će vam na korist ako upamtite moj savjet. Po-đite sada u dvoranu. Obrisala je oči, uzdigla glavu i vratila se među goste koji su se podali veselju. Tada ulazi dvoranin i najavi kraljici: - Knezovi Batori i Janoši. Svi se začuđeno okrenu k vratima odakle su dolazili kasni učesnici svečanosti. Odijela im zgužvana, poderana, mačevi vise niz pojas bez korica. Svi su od čuda umukli. - Vama se desilo nešto neugodno? - oslovi ih Elizabeta. -- Svijetla kraljice - nastavlja Batori - polazeći na svečanost u kraljevski dvor, na rubu nedaleke šume, na raskršću, iznenada nas napadnu razbojnici. Mi smo se branili, ali oni poput la-•vova razbiju našu pratnju i dočepaju se nas dvojice. Dok su nas razbojnici držali, njihov vođa istrgne sve zlato i dragulje s nas, otme nam bogate, s draguljima optočene korice, a mačeve nam ostavi i reče: "Vitez ne otima mačeve onima koji se tako hrabro bore!" Dok ovo pričaju, knez Ivan, stojeći iza kraljice, potraži okom Dorju. Nije se maknula i vješto zatomi uzbuđenost što ju je obuzela, slušajući o Tominu nedjelu. - Sve vitezove otimače valja pohvatati - reče ljutito kraljica, a Dorja se pričini kao da i ne čuje. - Taj je svojim momcima govorio hrvatski - naglasi Batori. - Mislim da je to onaj što je došao ovamo s Griča. - Crni Tomo? - začudi se kraljica. - Nemoguće, kneže! On naru je donio kraljevića. - Pa ipak je on! Već dvije sedmice strahuju pred njim svi bogati putnici čitava kraja. Zato smo se dobro naoružali, ali ipak nas je nadvladao. Bije kao sotona, bjesomučno viče i razmahuje kao da mu pamet nije na pravom mjestu. Molimo, svijetla kraljice, njegovu glavu za nedjelo što ga je počinio nad nama. - Kneže - obrati se kraljica Ivanu - što kažete vi? - Dobro djelo što ga je učinio oblatio je Crni Tomo novini opačinama. -- Predajem njegovu glavu u vaše ruke - reče kraljica. - Izvršit će se zapovijed svijetla kraljice! Tomina se glava u tren stropoštala ovdje pred svima i Dorj* je u mislima vidi pred kraljičinim nogama. Društvo žamori, raspravlja o tome, onda polako prelazi u veselje i zamalo se oko oba opljačkana viteza razvile vesele doskočice. Tiho, nečujno, privukla se Tajana kneginjici Dorji i pogleda je dugim pogledom. .| 64 _ Znam što mi hoćeš kazati - reče Dorja, načas prekinuvši razgovor s tiđvaračima. - To je ono što mi je Tomo rekao na odlasku u šumi: "Nećete me vidjeti, ali čut ćete o meni!" _ Sad ne robi radi sebe, nego u očaju. Niste mu smjeli reći da se udajetc za vojvodu. - Da tajim kad me1 pita? Nikako!. Valjda ne misli da bi se smio nečemu nadati? :

- Zna on to, ali srce, kad ljubi, nada se i nemogućem... Kasno u noć razilazili se gosti na počinak u stari Belin dvor. Knez Ivan uđe s Dorjom u svoju sobu. U velikom naslonjaču sjedi vitez Sokol u plastu, potpuno spreman na odlazak. Ustao je, nijemo se poklonio Dorji. Ivan se začudi: - Zar ste još tu? Gosti su otišli. Dođite! Čeka vas kraljica. Izišli su na hodnik. Dorja je čula kako su ostali pred vratima i šaptali, prolazeći trijemom. Brzo se Ivan vrati, a Dorja ga dočeka, ne pitajući ništa 6 Sokolu, nego spomene: - Tajana kaže da će se smiješiti jer je obećala... - Danas je bila sretna večer. Sve je spremno. Za dvije sedmice putujemo. - što prije, to bolje! - Tomo te tjera odavle? - Pogađaš, što je to učinio? - Silom hoće pod vješala. Ja mu nisam kriv. Uhvate li ga, moram izvršiti sud koji je dosudio on sam sebi. - Kad bi ga samo zatvorio u tamnicu, Ivane, možda bi to koristilo da se opameti. - Tko tebe jednom ugleda, taj se ne može opametiti. Sad robi za inat. Možda kraljica promijeni svoju osudu. Ali mi imamo važnih dogovora. Braća su još dugo razgovarala o svojem putu, a onda je brat poljubi srdačno i ostavi samu. Ona se baci odjevena na postelju i podupre rukama svoju lijepu lavu. Misli joj ne puštaju sna na oči. Sve budnije biva u njezinoj duši. Ne muči je sva opasnost kojoj ide u susret, ali Tomi-na^ sudbina uznemiruje joj sklad što ga je našla u sebi da bi izvršila Ivanovu osnovu. "Ne, ne bih htjela doživjeti da ga smaknu"!
***

Sve je u dvoru na nogama. Sluge hitro trče, nose dolje u krajevska kola škrinje, pokrivače od krzna, kožuhe i svežnjeve. Sva J° kraljevska obitelj spremljena i spremna za polazak. Orhida i aislav zaprepašteni od nenadana putovanja, u bijesu čekaju ^aijicu. Knez Ivan ulazi, pokloni se i daje im savjete za put. 1""" Kneže, zbog čega idemo tako nenadano s dvora? " se Orhida da upite kneza. - oslo65 i ; "*"••-Tako je odredila svijetla kraljica. f - A kamo to idemo, kneže? i1 - Svijetla kraljica nije mi saopćila kamo krećemo. Upravo < idem da je pitam. i I on izađe iz dvorane. ! - Hoće li njezin vitez s nama? - podrugljivo pita Orhida • Ladislava. ! - Ovdje ga neće ostaviti. Za to dajem glavu. - Tiho! Kraljica ide. Ušla je u pratnji Ivana. Iza njih ulaze Semere, peharnik Geza, jsvi dostojanstvenici dvora i ostali dvorani. Poredali se uokrug " i očekuju zapovijedi. - Dakle: vama prepuštam svu dvorsku vlast - reče kraljica i knezu Semereu. - Ima vam se pokoravati čitav dvor, a svi poslovi ostaju na vama kako smo to jučer odlučili. Neka svatko upamti | da je knez ovdje, umjesto mene - najavi kraljica čitavom dvoru, i pritom pogleda kneza Okićkoga. - Bude li važnih poslova, slat ćete mi glasnika onamo kamo ću ^Odrediti. A sada, kneže, neka dođu Tajana i kneginjica. Krećemo ! odmah. | Ivan Okićki pošao je trijemom da potraži Dorju. Oblačila je Iplašt od toplog lisičjeg krzna, dugog do poda. Na glavi joj krzne-jna kapa naušanka. Odmah su pošli zajedno k Tajani Pred vratima ^ajanine sobe, zaustavi ih Tajanin glas: ". - ... Ostavljam te, viteže moj! - S kime to govori - zapita Ivan tiho. I Dorja je začuđeno ^slušala Tajanine riječi:

- .. .u tvojim dobrim očima ja sam čitala da si mi dobar, a znala sam to i kad si me tješio, kad si me milovao i tetošio. Tebe jedinog ostavljam, viteže, ti jedini znaš svu nesreću bijedne nevjeste mrtvaca. Ti jedini moj vjerni prijatelju. Tvoja vrata vodila su me tamo na trijem gdje sam našla najveću svoju bol. Ne zaboravi, nesretnicu, bjedniju od svih stvorova na svijetu. Zbogom, viteže, zauvijek! f Iz sobe se čuo tihi plač. \ Ivan ponuka Dorju da otvori. U trenutku oni su stajali u sobi. Pred slikom viteza s turobnim tamnim očima stoji Tajana. Licem joj teku suze. Ispod zastora na vratima stoje brat i sestra i gledaju čudni oproštaj živog bića s mrtvom slikom. Kad ih Tajana spazi, postiđeno se povuče od slike pa kriomice obriše suze. , - Oprostite što sam prešao prag vaše odaje - ispriča se knez ipoklonivši se Tajani - kraljica mi je naredila da vas potražim. - Spremna sam! - reče tiho, i brzo uzme svoju krznenu kapu, sveže je ispod brade, zatim dugi topli ogrtač što je potpuno omotao nježno tijelo. Pogled joj je potražio turobne oči na -slici viteza, a onda se opet okrene. Usne joj dršću, suzdržava provalu plača. Ipak, laganim koracima pohiti prema vratima, ne obazrevSi ss više. Dorja pogleda brata: . ,
66

- Sto je govorila toj slici o nevjesti mrtvaca? Već drugi put to čujem od nje. __ Ne razumijem, a nešto znači... - Uvijek sam je nalazila kako bulji u ovog viteza. U bolesti pružala je ruke prema njemu. Jednom mi je rekla da joj se čini kao da je živ, da joj govori tiho i toplo. Sto je tebi, Ivane? Ti si posve smućen. - Nemamo više vremena, Dorjo. Idemo! - Samo te jedno molim, Ivane. Danas su se vratili s potjere za Tomom... Jesu li ga doveli? - Nisu. I draže mi je. Ne moram ga zatvoriti u tamnicu ja kojem je otmicom kraljevića pružio tako veliku pomoć. - Dakle, neće ga smaknuti, nego zatvoriti? - Kraljica je pristala na to. - S duše mi pada teški teret. A sada pođimo, brate. Tko zna kamo nas vodi put? - Ili u pobjedu nad ovom kraljevskom nemani, ili u smrt! VITEZ TOMO CRNI Snježnom odorom pokriveni su požeški dolovi. Nebeskom da-

po bijeloj ravni kao
inju P put 2latne praš{ne titra sun£

° ani sjaj. Uscestom škripe kola, nadsvođena debelom obojenom kožom Šest konja vuče teret. Sprijeda i straga po četiri konjanika. vorku n, ^ ? ^T *, 8-rmlja iskočili jahači * u J"urišu °Pkole po-vorku na cesti. Napadač! ispružili crna koplja u snježnoj šumi povik nap^ča." j! ^ ^ da "^ neka Se brani! ~ čuJe se ni uS? ZaSt°r na koHma spriJeda se rastvor*- Čuje se preplaše-~- Razbojnički napad u po bijela dana! kuštravom Iavom P 0 đaV Ia> iv^of ° P°znaJem ovu Pijanu obrazinu. To je gospodin

s*
Matijasa. Poznaje li me Matijas nije se bratimio s Crnim Tomom Lobor-> fratra, Olivero, dok je Matijas navukao da pnknje strah što mu dršće na licu. i ; "*"••-Tako je odredila svijetla kraljica. f - A kamo to idemo, kneže? i1 - Svijetla kraljica nije mi saopćila kamo krećemo. Upravo < idem da je pitam. i I on izađe iz dvorane. ! - Hoće li njezin vitez s nama? - podrugljivo pita Orhida • Ladislava.

! - Ovdje ga neće ostaviti. Za to dajem glavu. - Tiho! Kraljica ide. Ušla je u pratnji Ivana. Iza njih ulaze Semere, peharnik Geza, jsvi dostojanstvenici dvora i ostali dvorani. Poredali se uokrug " i očekuju zapovijedi. ly> - Dakle: vama prepuštam svu dvorsku vlast - reče kraljica i knezu Semereu. - Ima vam se pokoravati čitav dvor, svi poslovi. ; pstaju na vama kako smo to jučer odlučili. Neka svatko upamti | da je knez ovdje, umjesto mene - najavi kraljica čitavom dvoru. l- Bude li važnih poslova, slat ćete mi glasnika onamo kamo ću ^Odrediti. A sada, kneže, neka dođu Tajana i kneginjica. Krećemo ! odmah. | Ivan Okićki pošao je trijemom da potraži Dorju. Oblačila je Iplašt od toplog lisičjeg krzna, dugog do poda. Na glavi joj krzne-jna kapa naušanka. Odmah su pošli zajedno k Tajani Pred vratima ^ajanine sobe, zaustavi ih Tajanin glas: ". - ... Ostavljam te, viteže moj! - S kime to govori - zapita Ivan tiho. I Dorja je začuđeno ^slušala Tajanine riječi: - .. .u tvojim dobrim očima ja sam čitala da si mi dobar, a znala sam to i kad si me tješio, kad si me milovao i tetošio. Tebe jedinog ostavljam, viteže, ti jedini znaš svu nesreću bijedne nevjeste mrtvaca. Ti jedini moj vjerni prijatelju. Tvoja vrata vodila su me tamo na trijem gdje sam našla najveću svoju bol. Ne zaboravi, nesretnicu, bjedniju od svih stvorova na svijetu. Zbogom, viteže, zauvijek! f Iz sobe se čuo tihi plač. \ Ivan ponuka Dorju da otvori. U trenutku oni su stajali u sobi. Pred slikom viteza s turobnim tamnim očima stoji Tajana. Licem joj teku suze. Ispod zastora na vratima stoje brat i sestra i gledaju čudni oproštaj živog bića s mrtvom slikom. Kad ih Tajana spazi, postiđeno se povuče od slike pa kriomice obriše suze. , - Oprostite što sam prešao prag vaše odaje - ispriča se knez ipoklonivši se Tajani - kraljica mi je naredila da vas potražim. - Spremna sam! - reče tiho, i brzo uzme svoju krznenu kapu, sveže je ispod brade, zatim dugi topli ogrtač što je potpuno omotao nježno tijelo. Pogled joj je potražio turobne oči na -slici viteza, a onda se opet okrene. Usne joj dršću, suzdržava provalu plača. Ipak, laganim koracima pohiti prema vratima, ne obazrevSi ss više. Dorja pogleda brata: . ,
66

- Sto je govorila toj slici o nevjesti mrtvaca? Već drugi put to čujem od nje. __ Ne razumijem, a nešto znači... - Uvijek sam je nalazila kako bulji u ovog viteza. U bolesti pružala je ruke prema njemu. Jednom mi je rekla da joj se čini kao da je živ, da joj govori tiho i toplo. Sto je tebi, Ivane? Ti si posve smućen. - Nemamo više vremena, Dorjo. Idemo! - Samo te jedno molim, Ivane. Danas su se vratili s potjere za Tomom... Jesu li ga doveli? - Nisu. I draže mi je. Ne moram ga zatvoriti u tamnicu ja kojem je otmicom kraljevića pružio tako veliku pomoć. - Dakle, neće ga smaknuti, nego zatvoriti? - Kraljica je pristala na to. - S duše mi pada teški teret. A sada pođimo, brate. Tko zna kamo nas vodi put? - Ili u pobjedu nad ovom kraljevskom nemani, ili u smrt! VITEZ TOMO CRNI Snježnom odorom pokriveni su požeški dolovi. Nebeskom da-

po bijeloj ravni kao
inju P put 2latne praš{ne titra sun£

° ani sjaj. Uscestom škripe kola, nadsvođena debelom obojenom kožom Šest konja vuče teret. Sprijeda i straga po četiri konjanika. vorku n, ^ ? ^T *, 8-rmlja iskočili jahači * u J"urišu °Pkole po-vorku na cesti. Napadač! ispružili crna koplja u snježnoj šumi povik nap^ča." j! ^ ^ da "^ neka Se brani! ~ čuJe se ni uS? ZaSt°r na koHma spriJeda se rastvor*- Čuje se preplaše-~- Razbojnički napad u po bijela dana!

kuštravom

PIavom iv^of ° P°znaJem ovu Pijanu obrazinu. To je gospodin
0 đaV Ia>

s*
Matijasa. Poznaje li me Matijas nije se bratimio s Crnim Tomom Lobor-> fratra, Olivero, dok je Matijas navukao da pnknje strah što mu dršće na licu.
67

Čekaj, Tomo. Sreći sam bacio soli na rep. Imam da ti kažem nešto važno. Spavao sam. Odmah ću se zaogrnuti i s tobom pojahati do krčme, a vi ostali idite na Bijelu stijenu i da ste čestito podvorili Matijasa. Tomo naredi svojoj četi da ih slijedi i krenu trkom prema Požegi. Približavah" su se snijegom zaogrnutom brdu. S vrha koče se kule kraljevskog dvorca. Olivero pokaže Tomi: - Vidiš li? Već sedmicu dana nalaze se ovdje kraljica i mladi kralj sa svojom čitavom svojtom. I knez Okićki je s njima. - Sreo sam ih putem iz Ugarske, baš usred noći kad sam se vraćao ovamo. - I orobio ih? - S njima je putovao netko kome sam se zakleo na čast svo-jeg mača da me neće nikad vidjeti. A čast mojeg mača draža mi je od kraljevskog blaga, pa sam ih obišao. A što vi radite ovdje, Olivero? - Kraljica više ne daje novaca templarima pa sam doveo Matijasa da me opet uvede u milost. - Matijas, dakle, ide kraljici? -- Nosi joj poruke inkvizitora Konrada. - I opet se taj vukodlak doklatio k nama? - Nije, sad pali lomače u Štajerskoj. Matijas je s njim u neposrednoj vezi, pa mu je povjerio poruku kraljici. Obojica pogledaju na udaljeno brdo. Zaogrnuto je snijegom kao kraljevskim plaštem od bijela krzna. - Ti usporavaš konja, Tomo? Bojiš li se blizine kraljevskog dvora? - Baš me ne bi veselilo da sretnem kakva dvoranina ili kneza Okićkog. Ali recite kakva je ono kula tamo niže na onom dalekom brdu? - To je Pasoglavac, kula na tri kata. Ljudi je se klone kao zmijskog gnijezda. Pričaju da tamo stoluje duh kralja Pasoglavca koji je živio i poginuo još za kralja Bele kad su ono Tatari harali po zemlji. Ako ideš kuli blizu, mislit će: ti si Pasoglavac i bježat će od tebe i drhtati pred tobom sva okolišna čeljad, a bogme dosta ih ima ovdje. Kamo god pogledaš, svagdje dvorac. Ima tu plemića i knezova kao pljeve. Eno tamo je moj šepavac krčmar. Nema mu ravna. Služi mi kao pas, zato sam mu tu sagradio staju. Kad god dolazim gore na Bijelu stijenu, uteknem od mojih ovamo k njemu. Znaš, ima na ogled seoskih cura, a ja volim svježe seoske piletine. Iz snijega viri oniska kuća. Oliverov sluga udari po vratima-Izađe čovjek koštunjava tijela, zaogrnut dovrh glave. Olivero zapovijeda: - Večeru, Hrgaču, i vina one moje vrste, danas imam čestita gosta. Podvori i gospodski momčad mojeg viteza, ali znaj: danas ne želim drugih gostiju u ovoj krčmi. 63 "- Lako ću ispuniti ovu zapovijed, premilostivi gospodaru. Ostali su sami. Olivero se primakne Tomi, dok je svojeg templara ostavio ria kraju stola. Olivero će tiho otmičaru: - Slušaj. Bili smo prijatelji, Tomo, i susjedi smo u Zagorju, zištićivali smo mi tebe, a ti nas. Znaš ono radi kneginjice nisam ti zamjerio, ti si je napao pred čičama, a ona je tebi utekla, dakle, Dravo je bilo tvoje, na to već ne mislim.

_ Nešto vam se ipak vrze po glavi? - Istina je, Tomo, ti si jako mrzio kneza Okićkoga. Mrziš li ga još? - Mrzim. A zašto pitate? _ Znao sam da mi je sam đavo poslao tebe u susret. Sad mogu da ti rečem sve. Čuo si kako je knez Okićki potkopao Joakima, prijatelja templara? Okićki je gospodar kraljevstva, moj zakleti neprijatelj, koji mi je nagrdio lice kod Okić-grada. Vidiš li brazgotinu na mojem licu? Moja osveta bit će đavolska. Slušaj, mi moramo opet uzdići u kraljevsku milost Joakima. - Onda biste trebali da skinete onu glavu Što pokriva šljera sa sokolovim krilima. A sokoli su leteći đavoli, hvataju ptice - u zraku? - Tko pušta u zrak Sokola da lovi nas? Okićki. Tko je taj Sokol? Nitko ga ne zna. Hrabar je, jak, ali njegovim krilima upravlja - Okićki, nitko drugi. Znamo mi to, i sada čuj, Tomo. Ozbiljna je stvar. Još prije nego je Okićki bio s kraljicom u Požegi, stigao je njegov glasnik novom banu Matiji. Donio je poruku da se svi hrvatski knezovi, baruni i mali plemići, pripreme za nekakav sabor na Griču. Još nikad nije bilo na Griču takvog spravišta. Sad ga saziva ban Matija po nalogu Ivana Okićkog. - Zašto će biti sabor? -- Bogme ne znam, ali Okićki nešto kani da zauvijek dotuče Joakima. To je kao na dlanu. Njegovi prijatelji jure iz dvora u dvor, dogovaraju se, okupljaju, nešto spremaju. Na to ih je ponukao knez Okićki. I ne taje da će imati na Griču sabor. To je smiješno da zauvijek skinu Joakima koji je sipao narodni novac u džepove templara i hospitalaca. - Ne biste se vi za to starali da vas ne peče ona brazgotina Posred lica - primijeti Tomo. - Novac je prvo - a obraz je samo jedan i ljepota je njegova samo jedna. - A za ovu ljepotu se kanite osvetiti? J^P 7^.* Pomoći Joakimu da opet dođe u zemlju,.do kraljice, ot-^ iz naručja prokletog viteza Sokola i gospodstva Ivana Oki-templari su praznih džepova otkako su ova dvojica Hrvata asti. Zato sam presretan što sam našao tebe koji imaš zašto -& kneza Okićkoga. - Govorite, što hoćete da učinim? 69Evo, slušaj. Ujak Okićkog inkvizitor Matijas došao je ovamo k nama u naše skrovište. Stigli smo na Bijelu stijenu po njegovoj narudžbi. Pošto se, naime, na Griču sprema sabor, to knez ide češće iz Požege u razne dvorce svojih prijatelja. On, dakle, putuje - što je laglje nego ga napasti, zarobiti ili ubiti. - Pa kako ga još niste? - Ne bismo mi templari htjeli da budemo napadači i ubojice. To bi razjarilo na nas cijeli narod koji nas ionako već mrzi kao strance. - Koji ovdje dobro žive, zar ne? - E, tako je, moj Tomo, i mnogo sam puta poželio tebe i poslao te tražiti, ali uzalud. - Sad ste me našli pa što želite? - Da Okićkog preuzmeš ti na sebe. - Neće on nikako meni na megdan, a ubojica nisam. - Ali tvoja je glava ucijenjena, samo što te još nisu našli. A sada, evo ti, poruka kneza Pakračkog, koji je vođa Joakimovih pristaša u Hrvatskoj i inkvizitora Matijasa - da će ti, ne samo ukinuti smrtnu osudu, nego će novom poveljom uspostaviti tvoj stari plemićki grb. - I svaki će plemić opet sjesti sa mnom kod stola i izaći na megdan? Na to ti, evo, prisižem. To će učiniti knez Pakrački. - Dobro, ali da čujem što mi je raditi - redom. Kad knez Okićki pođe na put ili se vraća, treba da ga dočekaš pa ili ubiješ u borbi ili ga zarobiš. Ja ću sa svojom templarskom četom biti u blizini gdje ćeš ga čekati pa ću zarobljenoga ili mrtvoga preuzeti. Eto, to je tvoj posao, a nagradu sam ti već objavio. - Ali tražim da se moja četa kod napadaja ogrne templarskim ruhom. Zašto to?

- Da prepustim mržnju naroda templarima. Vi ćete je lakše progutati. Tomo Crni se još nije upuštao u ovakve stvari. Drukčije ne pristajem. Napokon, neka bude, glavno je da se mi možemo pred papom opravdati da nismo učestvovali u ubojstvu. Siguran sam, Okićki će se od napadaja boriti do smrti prije nego se predati To-mi Crnome. Ti ćeš mu se u času okršaja sigurno otkriti. O tome budite nacistu. - Dakle, koliko ti treba novaca za pripreme? - Ni četvrt denara, ni markicu, ničega ne treba vitezu Tomi. - Ji li posao sklopljen? Daj ruku. Dajem ruku doslovce: da ću Ivana Okićkog čekati, napasti i ubiti. - E tako, onda smo sigurni da je njegovoj vladavini kraj čim se pojavi prvi put na putu do Griča.
70

__ Samo moram saznati od vas kad će to biti. H Moja je briga da budeš točno obaviješten kad on izađe cestu sam - da ne bi možda bio u društvu s kraljicom ili i_ Vaša je stvar da vijest bude točna i da templarska vojni-tka. odijela budu poslana. A sad idem. Čekaju me momci. ._ Ostanimo da zajedno proslavimo ugovor. Na vratima krčme čuje se žestoka lupnjava i vika: _ Otvarajte, kralj želi u krčmu. - Kralj? - iznenadi se Olivero. - To nije dostojno kralja. Sad eto, moramo dopustiti da nas vide zajedno. _ Krčma je slabo osvijetljena, a ja ću se povući u kut -• nasmijano će Tomo - da se vaša uzvišenost ne bi trebala sakrivati! Krčmar je smjesta otvorio. U krčmu je ušao kralj dječak, čije držanje, smijeh i kretnje pokazuju da je potpuno nesvjestan, svojeg vladanja, riječi i nepristojnosti. - Vina amo! - viče on krčmaru. A kad je opazio Olivera sjedne k njemu i stade ga udarati po ramenima. - Vi ste sigurno utekli od templara da se odmorite. I ja! Eh, krčmaru, žedan sam kao pseto. Ima li tu u blizini lijepih cura? - Plavojku ili crnojku, svijetli kralju? - upita krčmar zaprepašten. - Prokleta srećonoša, već mi je nanijela toliko zla da sam se zgadio crnih. Hoću plavojku! Ima li takva u selu? - Ima jedna, svijetli kralju, tek dvije sedmice što je pala u selo kao anđeo s neba. - Dovedi mi anđela! - Svijetli kralju, u vašoj službi gubit ću i glavu, samo se bojim da će kraljica u dvoru primijetiti vaš bijeg - opomene Olivero. Bilo bi sjajno da večerate i djevojku dovedete kod mene. - Hoću plavokosog anđela, a onda me vodite, makar k vragu! Dovedite je! Olivero s dvoranima požuri, čini mu se prevelikom srećom da povede kralja k templarima. _ - Vina, brzo! - viče Ladislav, a krčmarev sin opet nalije njegov vrč. Čitavo vrijeme, dok je Olivero razgovarao s Ladislavom, Tomo je sjedio u tamnom kutu sobe. Poduprt o ruke, upro je pogled z tmme k stolu na kojem gori mala luč i otkriva neprijatno Laamavovo lice, debele viseće usne, složene u razbludni nabor. De-vin* prsti hvataju vrč, okrugle oči izbuljene, omamljene Ton"1" P°^!lePno gledaju u vrata kao grabljivica što čeka plijen. čeka° ^ d"sne i P°đe u kuhinju. Ladislav pohotno gleda u vrata
J U.C1 , t w ¥ ¥

71Na stolici od dasaka stoji zemljana posuđa, u njoj tinja žeravica. Sumorni odsjev žara obasjava blijedo suhonjavo lice djevojke. Po bijeloj haljini spušta se plava kosa. Suhe sitne ruke podigla je uvis i toplo ushićeno govori: ... Sve što imamo valja steći u poštenju. Nije dosta pokajati se. Živjeti treba u poštenju. Laž je pošast đavolska kojom zloća okružuje dušu da je otme sreći. Sreća je rad, poštenje, dobrota prema svojoj braći - vječna čistoća do smrti put je savršenstvu . . . Na vratima udarac biva sve oštriji, onda pukne zasun. Pod ni-skim stropom seoske kućice u tmini, osvijetljene samo tinjajućom. žeravicom - strše crna koplja. Krčmar prstom pokazuje djevojku. - Ova je plavokosa. Tu sam mislio.

- Dođi! - zapovijedi Olivero, gledajući prema djevojčinoj bjelini. - Pođi s nama. - što hoćete s njome? - skoči iz mraka mladić u fratarskom Ui - Ni brige te! Ajde, plavokosa svetice! - zapovijeda Olivero. - Ej, pogana pseta kmetska, zašto ne palite luč? Na njegovu zapovijed unesoše u sobu baklju i on pogleda u Ijepuškasto blijedo djevojčino lice pa se grohotom nasmije: - Tako mi časti, pa to je banovica Mirena koju sam i ja čekao jedne noći u cičama. - Ne dopuštam da oslovite ovu čistu djevicu! - vikne čovjek sa" crnom fratarskom kukuljicom. - Gle fratra! Dobro si odabrao. Samo, nešto odviše kosti na tom djevojačkom tijelu. Tornjaj se, ova cura ima da sladi večer našem mlađahnom kralju. Mladi fratar stane pred djevojku da je zaštiti, ali Olivero zapovijeda: - Momci! Bacite fratra na snijeg i svežite ga, a djevicu odvucite! U kolibici ostade mir. Na blijedim kmetskim licima nijemo zaprepaštenje. Neko vrijeme čekaju u šutnji, onda se njihove sjene gube kroz razbijena vrata i odlaze prema krčmi iz koje prodire svjetlo i vika pijanog kralja. Tomo se tiho vratio iz kuhinje i ponovo sjeo u kut krčme. Kroz širom otvorena vrata ulazi bakljonoša. Za njim Olivero, najzad dva momka vode Mirenu. Ladislav skoči s klupe. Razvaganjenim korakom krene prema djevojci i uhvati je grubo. - Ne dirajte me! - vikne Mirena i pokuša se oteti. - Gle! Amo s tobom, robinjo - da vide svi kako kralj umije ljubiti! - Pomozite, viteže! - vikne Mirena, spazivši Crnog Tomu kako sjedi u kutu i promatra prizor. Na ovaj poziv Tomo potrči k Ladislavu, uhvati mu ruke stisnute oko Mirenina tijela, skine ih, povuče djevojku k zidu i stan6 pred nju. 72 Olivero je zapanjen. Ladislav razabire da su mu iz šaka oteli plijen pa razbuđen vinom i pohotnom željom poleti na Tomu gorm šakama. Tomo ih dočeka i čvrsto uhvati: 11 __ svijetli kralju, dok vitez nosi živu glavu, dotle je dužan bra-iti djevicu koja je od njega tražila pomoć. Taj zakon vlada hilja- Ja sam kralj! Ja imam vlast. Ja mogu sve što hoću! Ubijte ovo pseto što je štiti, odmah, na mjestu! Hitno izvuku svoje mačeve Olivero i dvorani. I Tomo trgne svoj mac l_ probodite ga! - viče Ladislav razjareno, lupajući šakom po stolu, a vrčevi padaju na pod. Mirena se prislonila na zid krčme. Sa sklopljenim rukama, sva užasnuta, promatra oko sebe. _ Olivero, čuvajte svoj obraz! - dovikne Tomo Oliveru. Njemu su klecnula koljena. Sjeti se svoje još nezarasle brazgotine i neodlučno gleda Tomin mač kojim ovaj upravlja sumnjivim smjerom. Templar Oris prilazi k Tomi. On ga udari i krv mu oblije lice. Od toga Olivero problijedi i ne usudi se blizu otimača. Kralj viče: - Dvorani, amo koplja! Probodite ga! Rasporite ga! MaS mi dajte! U niskoj krčmi u dimu baklje gužvaju se protivnici. Oliverov strah i podivljala krika pijanog Ladislava. - Svinje, kukavice! Sijecite, koljite, vješat ću vas marvo, ko-lji-te! Mač mi dajte, sjeći hoću! - viče kralj. - Ne sjecite, kralju, jer moj mač ne razlikuje nikoga! On sječe sve jednako, bilo kojeg staleža! - prijeti Tomo. - U ime kraljice zapovijedam mir!

Gromki glas udari u krčmu poput strelice. Na vratima stoji Ivan Okićki, s golim mačem u ruci. Uz njega Belko, iza njih kraljevski vojnici. - Okićki je tu! - dobaci Olivero Ladislavu. - U ime kraljice, vaše majke, pozivam kralja da položi mač l da se vrati u dvor! - U ime one drolje" - dobaci kralj pogrdu koja strese sve-* prestraši Olivera. - Ne dam mača. Sasjeći ću vas sve! si K""e^.Ivan.Uzme koplje, okrene oštricu natrag pa dođe k Ladilavu koji podigne teško oružje i zamahne. Knez mu dočeka mač arskom koplja i Ladislavov mač padne na pod. Knez i Belko za-ju"6 Ju Pr°laz i stisnu ga u kut. On se razmahao šakama, bi-J i se kao pomaman, a onda padne na zemlju više od vina nego oc* umora. "~~ p°nesite ga! - zapovijedi dvoranima. Ova; fk se to zbivalo, uđe mladi fratar i povuče kneza k sebi. UVaJ se sagne i šapne. - Radoslave, zar su te prepoznali? 73Mene nisu, samo nju je prepoznao Olivero, ali Tomo je branio Mirenu protiv kralja onako kako bi se usudio samo kne-ževski vitez. Pusti ga neka ide, ponio se viteški. Znam da je Tomo opet na ucjeni, dok, evo, čini samo dobro! - Neću da s njime izmijenim riječ ni pogled. Pričinit ću se -da ne vodim o njemu računa. Ivan okrene leđa Tomi i priča Radoslavu: - Ladislav je pobjegao iz dvorca. Učinio mi je nenaslućemi uslugu. Sad će okupljeni svijet vidjeti svojeg kralja u lijepom stanju. Dobro je to za nas. Kako se, do đavola, sreo s Oliverom? - zapita, pogledavši u drugi kut krčme gdje se prior templara brinuo za ranjenog Orisa, više zato da se sakrije kneževu pogledu nego od brižnosti. - Ne znam, našli smo Olivera ovdje s njime. - Mireno, prepoznao vas je Olivero - upozori Ivan. - Treba da se sklonite. On će vas odati Matijasu, a to bi vas moglo dovesti do lomače. Idemo odavle. Izvrgoh ga sramoti i ne mogu više na megdan pa bih ga morao ovdje sasjeći kao lupeža. Sve troje prošli su malom čađavom prostorijom u dvorište i obišli kuću. Pred njom, u svjetlu baklja, stoji okupljen svijet iz obližnjih kuća i promatra kralja kako sipa kletve i pogrde kraljici, vitezu Sokolu i knezu Okićkome. Ljudi ga gledaju i šute. Ivan zapovijedi Belku da bude s nekoliko momaka na obranu djevici, a on sam preuzme pijanog La-dislava, Belko povede Mirenu i Radoslava. Ljudi su ih slijedili i požurili u svoje kućice, od straha pred tminom koja je opet zavladala .kad su baklje odmakle prema dvorcu. U krčmi stoji Tomo i gleda Olivera kako ispire ranjeni obraz svojern drugu i bijesno grdi Tomu: - Platit ćeš to Oliveru - prijeti on. - Sad se više ne zovete Olivero. Kralj vam je nadijelio nekoliko lijepih novih imena: baba kukavica - svinja!.,. - Umukni! Sve to imam zahvaliti tebi. Što se namećeš braniocem djevojaka? Ne sravnjuj se s nama, vitezovima! - Stid bi me bilo da budem ravan vama. A ti, Kozače - zovne Tomo četovođu - daj ovome lijek na ranu da mu ne osia-ne grdna brazgotina na licu - kao Oliveru. Dok je Kozak viđao ranjenika, Olivero je pošao za Tomom i počne s njime govoriti kao da mu se čas prije nije prijetio: - Taj kraljevski dječak je divlji, pravo živinče. Da je odmah pošao sa mnom, imali bismo kralja pod svojim krovom. Olivero se odjednom stade Tomi nametati svojom prijat-nošću: - Istina, bili smo čas prije protivnici, ali samo na zapovijed kraljevu, no sad smo opet saveznici. Jesmo li? - Ako vi to velite - onda može biti. - Makar mi nije uspjelo da kralja odvedem - ipak sam pri tom susretu nešto stekao. Sad znam da kralj mrzi Okićkoga. Sad

74

Matijas lakše doznati na dvoru kad Okićki ide na Grič, a mi ga smaknuti. Kralj će nas odlikovati. Dakle, doći ćeš s na-kad ti javim?
tua J\<*** J, *• i

- što obećam, to izvršim! _ A sad hajdemo kući. Olivero pozove sluge i krene u templarski stan na Bijelu stijenu a Tomo sa svojim momcima u šumu.
***

U mračnoj hladnoj noći knez Radoslav, koji je na Griču odbio vruću ljubav kraljice Kumanke, nosi sada u svom naručju Miienu kao najveće blago svijeta. _ Mogla bih ići sama - primijeti ona. - Teška sam. _ Xi teška? Čini mi se da nosim pahuljicu snijega, laticu s ljiljana, sestrice moja! Neću te pustiti da gaziš studeni snijeg, evo, već smo blizu. Ona umukne. Svladao je san, dok je on privine k prsima. Noć je oko njega studena, lijepa, ukrašena zlatnim svjetlima na dalekim vedrinama. Sve više ulazi u njegovu dušu neki ushit, milota, tijelom mu struji tajnovita ljupkost, nešto nerazumljivo, milo. Srce mu udara življe kao da se budi iz sna... Osjeća da mu lice gori, dah mu se ubrzava, a tijelom prelazi slatka nježnost. Onda se pojavi daleka sjena tuge... Njezina glava počiva na njegovim grudima. Raspletenu Mire-ninu kosu vjetar raspršuje po njegovim obrazima. On sagiblje Svoju glavu k njezinoj, gleda je kroz mrak, a vidi samo bjelinu njezine haljine. Gleda je kroz tminu, a vidi je u svjetlu, osjeća je u naručju, na grudima, a čini mu se da se je s njom srastao. Ne osjeća više sebe - samo nju. Nesvjesno usporava korake. Misli mu zastaju. U grudima se nešto talasa, zapljuskuje, obmamljuje, lice mu se približava k njezinoj glavi, vjetar mu k usnama nosi svilenu kosu. Ide, ide sve dalje, u omami, sve više i više, opojen kao čovjek koji ide za mjesečevim zrakama. - Mimoišli ste, fratre, svoju kolibu! Radoslav stane. Netko ga je dodirnuo i opomenuo. Opazi dvo-ranma s kopljem. Prošao je mimo kolibe. Vraća se, usporavajući korake. ^_ Ulazi u kolibu. Stane nasred tamne prostorije, čuje njezino ci f?Je D? sv!0-iirn grudima, disanje usnulog pupoljka u tihoj no-ie n t pušta Je d°lJe. stoji, čeka, ne zna zašto, samo mu je kao da smrt" " DeĆe skinuti s Smdi" nikad Položiti na slamu, da će do ma * °stati ovako u mraku, s njezinom glavom na svojim grudi-""hv • opojnosti što mu je zaustavila sve misli, utrnula či1Ce * "topila ga u zanosu sreće. 75Njezino lice prislonjeno je pod njegovim vratom. Osjeća Mi-renin dah. Glava mu se spušta, njezinih se kosa dodirnu njegove usne. Ne cjelivaju, ukočene su, mirne, samo su joj blizu, ne žele ništa, ne zna ništa, ne vidi. Spava njegova spoznaja, samo srce udara burno i pobudi pozornost njegova duha. Čuje kako mu odzvanjaju grudi i trgne se. U glavi ga zaboli, brzo ide k ležaj u, nježno položi djevojku na slamu,. gotovo bježi k ognjištu i zapali luč. Ona se probudi, gleda ga kako nosi svjetlo na daščani stol. - Zebeš li, Radoslave? - Ja? Ne% - Drhće t"i luč u rukama. Zebeš, raspretaj vatru. Poslušao je, šuteći i, ne pogledavši je više, istrčao iz kolibe. Vani su stajali dvorani. - Hvala vam, braćo! Ne trebam vas više. Idite onamo kme-tovima i recite svome gospodaru neka odmah dođe. U zimi i snijegu stoji Radoslav u fratarskoj halji. Zuri u noć. Gori i dršće. Baci se u snijeg i zagnjuri u nj svoju vruću glavu, tare je ledom pa onda trči oko kolibe poput pseta oko svoje kuće kad goni neprijatelja. Iz tmine čuje škripanje snijega pod nečijim nogama. Pogle-ga onamo i prepozna Belka. - Ti si me zvao, Radoslave? || On mu se samo baci oko vrata i zajeca. | - Mirena je bolesna?

f| - Ja, ja sam bolestan, brate moj! Pomozi! Pomozi mi, brate, pusa mi boluje. . | - Od čega? KI ;| - Od onoga što Mirena zove đavolskim osjećajem. j | - Još nisi svoje srce izliječio od ljubavi prema Mireni? l - Mislio sam da je ozdravilo, vjerovao sam. Pročistila se inoja duša kao što je željela ona. Povukla me je gore k sebi, u visine! Evo, godina dana je tome. I pošao sam s njome, smiren, slijedio sam je, živjeli smo životom brata i sestre, prošli Slavoniju, konačili u kolibama, ljeti pod vedrim nebom, u špiljama i brdima, ovdje u toj kolibici, - a da nije bilo u meni borbe. A danas, sad, malo prije, kad sam je, ništa ne sluteći, digao i nosio kao brat svoju sestru, mati svoje dijete, što se to dogodilo? Prometnulo se u meni nešto. Probudilo srce svim čežnjama, zaglibio sam u njima, obuzela me njezina blizina, čistija od sve čistoće svijeta, milija od svega što je na svijetu milo. Evo, gle, dršćern. Zašto? Sapinje me u grudima, u grlu, suze me oblijevaju. Zašto? Belko, moja je ljubav zaspala, da se nanovo probudi. Daj ruku, gle, moje čelo gori, ja sam propao... Izgubio sam sebe i nju! Ja ljubim, a njezina vjera veli da je to grijeh, za nas koji smo se dali u savršene učitelje. | - I za sve druge to je ogavni grijeh. f; - Onda naša vjera ima da pokapa ljudski rod? ji - Zaslužio je! Ljudi su zvijeri. * ^ < ; <. - Oh, kako da sve shvatim?! Kako da se obranim? _- Nemoj je više pratiti. Ionako je ne možeš braniti od na-padača kad ti bogumilsku vjera zapovijeda da ti se ruka ne smije dotaknuti oružja. - Da, da, ipak povukla me je d slijedio sam je, slijedit ću je, ne mogu otići! - Netko dolazi. Čujem jahače. - Usutjeli su. Snježna bjelina zaškripi. - Tko je? - Ivan Okićki. Knez siđe sa sedla i prepusti konja pratiocu. , - Uđimo, želim govoriti s Mirenom - reče on. ;"K ;."•,, ., ). i - Slabo joj je - reče Radoslav. Uđoše u kolibu. Na slami sjedila je djevojka, ogrnuta bijelom platnenom haljinom. Plave kose spuštaju se po njezinim ramenima i podava-ju joj djevojački čar. Knez pozdravi, sjedne na klupu i ogleda se po prostoriji. Tvrda zemlja sačinjava pod, stol je sabijen od starih dasaka, na njemu gori luč. Na malom ognjištu izgara panj i napunja kolibu dimom. - Ovako ne možete dugo izdržati, Mireno. Oslabili ste izgledate poput sjene. Pretjeravate, draga moja, ovako se ne služi do-movim m narodu. Ali čujte: Olivero je na nesreću ostavio čiče i sad je gore na Bijeloj stijeni. On vas je vidio, to bi moglo biti Kobno po vas. Morate ostati u dvorcu koji ću vam odrediti Pri<mo

*

Kad su izašli, šapne Ivan: će ? tađahne Rađo " . „- -- zloću vlastitog oca. svojom dušom potpuno se podalo I pustinjaka je udarila sudbina posred i? *„„ ":T:~1"~WJi. maJku k°Ja Je htjela da ubije porod, **a"kad X i SUJ*V Preda° Se Životu stradanJa" živimo u telj živi u odTL1 ?r^a Prdaze granica Evo" kraljevska obi-stvu duha i tTS n1" Mf?na S6be J Ra^lava predaje savršen-J " svoiuVH v Dragoša oka J"ava zvjerstvo Kumanke. Olivero - eto žSiV^.0^ S"V-°]Cg lica" °rhida izdaje SV°JU krv" Ta-0, zrtvui" n,i"^ ,„„^_ da njfizin ljubljeni bude sr"etan ^ - ti razumnom čovjeku u ovo doba kad , a dobrota poludjela. 77i Već je sunce visoko, a kraljici se ne da ustati. Gole ruke? pruža uvis, pa ih opet spušta na crveno pokrivalo. Ispod teškog: saga što zastire vrata izmili Rufina glava. - Tko ti je dopustio da me budiš - otrese se ona.

U dvorac je netom stigao inkvizitor Matijas iz Laske vaši. - Što hoće od mene? Mislila sam da ću bar u Požegi imati mira. Divno je ovdje. - I kralju se očito više sviđa. Jučer podveČer mogao je čak pobjeći dolje u krčmu i dobro se napiti. Gdje je bio knez Okićki? Potražio ga je i doveo u dvorac napola mrtva od vina. - Uruku, nosiš mi samo dosadne glase, a ja sam tako za. dovoljna. - Taj vitez je pravi čarobnjak! Ne brini se za nj, nego za svoje poslove. Ne uplići se u ono što te se ne tiče. - Kad ste ga uzalud čekali u Budimu, onda ste me sami uplitali u svoje poslove s njim. Ne brbljaj, nego mi dozovi služavke. Reci poslaniku da ću doći kad se odjenem. Uredila se, uzela doručak pa onda, sva rumena i vedra, uđe u dvoranu s valovitim svodom. Tu je čekao knez Ivan i poklonio se, a kraljica ga predusretne: - Ćula sam o Ladislavu, već znam sve, zabranite svojim Hrvatima da ga puštaju iz dvorca govorila je brzo da predusretne dalji razgovor o sinu. - Ne želim slušati neprijatne stvari, ovdje je odviše lijepo, neću da me smućuju brige.. Kneže, sve udesite kako najbolje znate, u vas se potpuno pouzdajem. Danas je lijep, sunčan dan, hoću nakon ručka da izjašim. Pratit će me dostojanstvenik Belko i vitez Sokol. Javite mu to, kneže. - Svijetla kraljice, svaka vaša želja meni je draga zapovijed. Ovo su najljepši dani u čitavom mom životu. Toliko sara imala briga dok je Joakim vodio poslove kraljevstva. Vi ste mi povratili mir, kneže. Veoma sam zadovoljna s vama. U znak zahvalnosti on se duboko pokloni, dok je ona rastavila: - Inkvizitor Matijas želi razgovarati sa mnom. O čemu? - Kaže da ima važnu poruku za svijetlu kraljicu. Na rnoju žalost, nije je htio saopćiti meni. Tako bih oteretio svijetlu kraljicu da biste mogli za sunca izjašiti s vitezom. - Primit ću ga na brzinu. Inkvizitor bi me optužio kod pape da sam ga uvrijedila, zar ne? - Tako je, svijetla kraljice, treba da ga primite, a kad Js že svoju poruku, bude li što potrebno, obavit ću posao sa Nisam tu da nosim čast, nego da radim za svoju kraljicu. - Vi ste, kneže, najbolji tov"arnik na svijetu. Dakle, dođe, brzo ćemo svršit s njime.
78

Knez izađe iz sobe na uski hodnik. Tu je stajao Belko. ._. Sakrij se da te ne vidi Matijas. široko bi pogledao da na-h"skupskog ključara kao dostojanstvenika u kraljice. Ona hoće *H as da izjaši s vitezom Sokolom. Šalji mu vijest odmah pa * čekaj, a ja ću da čujem što traži moj ujak od kraljice. 016 Onda" prijeđe preko hodnika u drugu odaju, zovne inkvizitora i povede ga u dvoranu. 1 Uz Ijubezan smiješak primi ga Elizabeta i dopusti da sjedne tronožac dok se ona udobno smjestila u naslonjač. n Kad je izrekao svoj pozdrav i izrazio radost što je vidi u tako cvatućem zdravlju, ona ga prekine s upitom: _. gto mi dobro nosi vaša prečasnost? Matijas pogleda Ivana pa opet nju: " _ Svijetla kraljice, određeno mi je da poruku koju nosim. predam samo vama. _ Ali knez je moj prvi savjetnik, moj tovarnik, on mora znati sve. Ivan zapazi kako se debeli obraz njegova ujaka smračio, ali kad se uvjeri da mora govoriti pred Ivanom, proslijedi: - Svijetla kraljice, inkvizitor Konrad šalje svijetloj kraljici svoj duboki poklon i smjerno podsjeća na obećanje da ćete povesti vojnu protiv hrvatskih krivovjernika u Bosni i u ovim krajevima. Neprijatnost obuzme kraljicu. U prvom času bila je gotova da plane, ali se uzdrži. Nije se mogla dosjetiti ničemu da se izvuče iz neprilike pa izusti ono što joj je prvo palo na pamet: - Da, o tome treba da raspravimo, ali to se može samo u prisutnosti bosanskog vojvode koji je morao otputovati. Pri tom se malo obazre iza naslonjača k Ivanu. Knez je opazio da se kraljica zapliće. Bilo mu je jasno da se boji Konrada...

- Svijetla kraljica zna najbolje što je obećala najmoćnijem inkvizitoru - doda Matijas. Njezina smetnja i Matijasove riječi otkrile su Ivanu neku opasnost pa se on protiv propisa makne iza njezina naslonjača da °i joj mogao vidjeti u lice i promatrati ga. Ona mu dobaci smeteni pogled i odgovori Matijasu: - Znam što sam obećala i čudim se što je njegova pobož-nost inkvizitor Konrad posumnjao u moje obećanje. Sprečavalo *ne samo to što u Bosni nema pravog vojvode. Čim se Bela vrati, mi ćemo učiniti sve što smo obećali. kri ~~.SviJetla kraljice, čuo sam da je sva Slavonija prepuna s .OVJCraca. sva Bosna se odvrnula od krijeposti, svi prodaju judušu đavlu. Što isporučujete inkvizitoru Konradu? D a ću dići vojnu kad bude i vojnika i novaca. ~~ Vojnika će biti, sav narod poći će na vojnu kad ga zovnetei tvrdite a"it&- da ^e sve krivovjerno - primijeti Ivan - a sad vjerno ti ĆQ sve poći Protiv krivovjcrnika. Ako je sve krivo-"•". tKo će na voirm?
1

na vojnu?

79L_ Dakle, ti si protiv vojne na krivovjerce! Ti, kraljevski tovarnik! - Vama danas nešto nije dobro, ujače. Nikako ne shvaćate! Matijas upadne: - Svijetla je kraljica prisegla inkvizitoru Konradu ako je podupre u uroti kralja Stjepana . . . Elizabeta će zaprepašteno: - Znam što sam obećala! Isporučite njegovoj pobožnosti da sam već prije dva mjeseca počela sakupljati vojsku, ali u ovo zimsko doba ne može se voditi uspješna vojna. Ovog ljeta izvršit ću svoju zakletvu i podići vojnu na krivovjerce. I Matijas se digne i pokloni. - Svijetla kraljice, isporučit ću njegovoj pobožnosti inkvi-zitoru Konradu vaše blagoslovljene riječi. Još ovog proljeća na-vratit će k nama jer će putovati u Veneciju. Ta vijest nemilo se kosnu kraljice i ona pogleda Ivana čije lice nije odavalo nikakve zabrinutosti. - Još jedno molim uzvišenu kraljicu - ubrza Matijas, vi-deći da ona kani otići. - Govori se na Griču da je ona krvnikova kći, đavolska čarobnica, koja je zakopala .krivovjerca, opčinila vaše srce svojim čarolijama i obmanjuje - kraljicu ... - To nije istina! Prečasni, vama sam dužna reći istinu. Ta* jana niti je čarobnica niti krvnikova kći, ona je nezakonito dije-te pokojnog kralja Stjepana i on mi je ostavio u baštinu da je čuvam i branim. Nikome neću dopustiti da me sprečava u izvršenju zavjeta. Tako je odlučno izgovorila ove riječi da se Matijas preplašio, poklonio i promucao: Molim da mi se oprosti na zabludi, nisam znao . . . - Zovu me kraljevski poslovi. Zbogom, prečasni oče. Kneže, pratite me. Na vratima dovikne knez Ivan Matijasu: Ujače, pričekajte me, imam da vam kažem važnih stvari. Izašavši s kraljicom u drugu odaju, zatvori vrata i šapne kraljici: - Mislim da Matijas žali Joakima, a mrzi viteza Sokola i mene. To je sve! Ne vjerujte, kneže, da sam se rotila s Konradom. A r&a biste trebali izvijestiti o tom ni viteza Sokola . . . Možda bi posumnjao da sam, uistinu, bila u kakvoj vezi s tom ludom! čuvajte se, kraljice! Poznajem svojeg ujaka - on je to sam izmudrio da vas prisili na vojnu. što ću uraditi kad dođe Konrad? - Ako mi ga prepustite, brzo ću s njime urediti. Donle je još dugo. Ne mislite o tome, ja sam tu da mislim i radim. će Matijas, niti Konrad doći do vas! Smijem li odmah na f svijetla kraljice, radi sabora, o kojem smo raspravljali, a vi ga odobrili?
80

ici __ J vitez Sokol je želio ovaj sabor na Griču. Vidim da je to r^ potrebno. Idite, ali se žurite natrag. I neka mi nikoga ne ™i°štaiu pod krov. f jjto dojavi dvoramn Belko da je vitez spreman i dočekat će Vraliicu pred gradskim zidinama. * __ Dobro, kneže. Otpremite svog dragog ujaka - reče ona i

hiti u svoje odaje, a Ivan povuče bliže Belka, šapćući: ^° _ Odjaši odmah Mireni i reci: Dragoša zapovijeda neka se boje presele u mali dvorac koji sam im odredio. Mireni i Rado°lavu prijeti da ih uhvati Matijas. Sve drugo obavit ću sam. Pazi, dok se vratim s Griča, ne puštaj nikoga u dvorac! ^- Pouzdajte se u mene, kneže. Tada Ivan izdade naloge da se spreme kola kraljevskog to-varnika i uđe k Matijasu. - Ujače, otpratit ću vas k Dorji! _- Neću da je vidim. Krivokletnica! Prisegla je poći u samostan, a vjerila se s vojvodom. - Da, vjerila se, ali razvrgla vjeridbu. Zar to još ne znate? Poći će u samostan, baš o tome hoću s vama razgovarati - kaže on lukavom ozbiljnošću. - Kad stigneš na Grič. Sad moram hitno natrag, čeka me važan posao. Još imam poći na Bijelu stijenu k Oliveru - a onda kući. - Svakako ću vas otpratiti komad puta. Valjda vam to nije neprilično, dragi ujače? nasmijano će Ivan, osjetivši kako u debelom tijelu vrije bijes zbog ove ponude. - Porazgovarat ćemo se o vojni na krivovjerce. Kraljica je već odavno izdala nalog, a ja drugo i ne radim nego okupljam vojsku. - Dok u tvojoj blizini nauča krivu vjeru - banovica? - Kći je vašeg prijatelja Joakima! - Pozlatio bi me da je spalirn na lomači! . • " - No, dobro, istražit ću. Ako je tu, bit će za sedmicu dana, u vašoj tamnici. - Lažeš, sam si krivovjerac! ,. , T~ Ujače, kako bih bio krivovjerac kad ljubim cure kao i vi/ •ljubim pečenje i udoban život kao i vi. Preda mnom ipak ne možete zatajiti laškovešku ljepoticu zbog koje su vas momci izbili; na mrtvo ime. Ajde, založite, vi bećaru, sa mnom malo pečenja. ,. Nemam vremena, žuri mi se - nestrpljivo će Matijas, iel ga -*V^n povede u svoju sobu gdje je već bio prostrt stol s sve*171 1vVin?m< Miris pečenja podraška Matijasove nozdrve. Uza jesti T u°-J-e na8lašavao da mu se žuri, sjedne k stolu i počne 2cl- .". •l"kvizitorova otpornost bila je slomljena. Kad je sluga na kam? i vrućeS kokota, zaboravi Matijas svoju zatajenu na-" oa odmah pođe u selo tražiti Mirenu. Ivan Je brzo svršio SVO ! J zalogaj, ostavio Matijasa s K°Kotom nasamu i pohitio k Dorji. 81 Je li otišao? - upita ga ona. - Tovi se u mojoj odaji. Sigurno je odlučio ostati tu da po. traži Mirenu. Poslao sam Belka da ih sakrije, a ja, međutim, ne kanim Matijasa pustiti iz ruke. Dorjo, jesi li spremna za put u S Češku? i - Evo, potpuno. I vjenčana haljina je već u škrinji. - Ja ću danas s Matijasom na Grič. ; - Onda nećemo zajedno? < l - Tebe će pratiti naši vojnici. Moj četovođa bi umro za jtebe. Ali putuj danju. Dođi ravno na Grič, u palaču kneza Hoduša, i u petak ili subotu. Kraljici sam rekao da ćeš ostati na Okiću ; dvije sedmice, a zatim, kako smo se dogovorili, javit ću joj da S boluješ pa se ne možeš vratiti u Požegu. I ne boj se, malo će pi. | tati za tebe. Nju ne zanima ništa drugo, osim viteza Sokola. Sada j ona uživa! \_ - Tajana će ostati sama na dvoru dok se ti, brate, ne vratiš? "To nije dobro. Jučer je opet vidjela kraljicu izjašiti s vitezom. Od toga časa u očima joj vidim očaj. i - Proći će to brzo, Dorjo. Još dva - tri mjeseca pa će kralj r i kraljica sjediti zatočeni u Kamen gradu, a Tajana stolovati u kraljevskom dvoru svoga oca Ratimira. Onda će prestati sve njezine muke. - A vitez Sokol? -r- Što će biti s njime, to je u njegovim rukama. i - Reci mi, Ivane, zna li on da ga Tajana ljubi? j,? - Zna i nastojao je da je izliječi - ali sve uzalud. f;; - On ne ljubi Tajanu? - Odviše me pitaš. Ali i da je ljubi, Tajani ne bi nikad mogao pripasti ljubavnik njezine majke. Bilo bi to gadno, strahovito oskvrnuće. Bolje ne govorimo o tome, Dorjo. Tvoja i moja zadaća odviše je velika, a da bismo smjeli trošiti misli na drugo. Tajanina sudbina riješit će se kad

Ratimir zasjedne na prijestolje. Pa ako je želimo što prije osloboditi njezine boli, valja raditi što brže. Matijas je sigurno dobrano namirio svoju utrobu. Idem. Dorjo, do viđenja! U tom času uđe u sobu Tajana. Blijeda, tiha, tajanstvena pogleda stala je na vratima. Upravo sam se oprostio sa sestrom - reče knez s poštov Djem Tajani. - Neću vam. smetati. - Nekoć niste tako zborili, kneže? - Oprostite, nisam vam htio učiniti nažao. Mislim da s željeli govoriti s mojom sestrom. - Naprotiv, s vama, kneže! Nemam koga pitati, a htj bih saznati. Obećala sam vitezu strpljivost i obećanje ću izvrši samo jedno mi recite: dokle moram još živjeti uz - kraljić" Dajte mi barem malo nade da to neće trajati do kraja života.

82
__ Tajano, umirite se. Evo, pred sestrom se kunem: vrlo brzo. __ Hvala, kneže! Sad mi je lakše. Knez se oprosti s djevojkama i vrati u svoju sobu. Našao je Matijasa kako je to zamislio: u potpunoj zaboravi svega oko sebe, dajući se posvema pečenom kokotu i vinu. . _ ujače - nasmije se Ivan - vas uistinu ne bih mogao okri-v"ti da ste bosanski krivovjerac. Svoju biste nevinost temeljito dokazali! Okrijepite se još, a onda možete mirno poći. Matijas istrusi još vrč vina pa se digne, brišući debele masne usne. Ivan ga ogrne kabanicom, uzme svoj krznom postavljen. plašt pa siđe s njim u dvorište. Tu je čekalo desetak momaka na konjima i velika, lijepom išaranom kožom natkrivena kola. _ Gdje su moja kola? - upita Matijas. _ Nešto se slomilo u kotačima, ni do sutra neće biti popravljena. Vozit ću vas u kraljevskim kolima. I ja idem na Grič - odvrati Ivan. _ Ti? Kada? - Sad, odmah. - Zašto sad? Možeš sutra, prekosutra, zajedno sa mnom. - Nemoguće - zovu me, a vi ćete, eto, sa mnom. - Ne, ja moram templarima, a još imam posla u selu. - Vrlo dobro, uđite - i povuče ga u kola na sjedalo od mekih jastuka. Stijene kožnatog natkrovlja sa strane i na stropu podstavljene su toplim suknom. - Vidite kako je toplo u kolima kraljevskog tovarnika. Kad su sišli s brda u selo, Matijas je razgrnuo kožnate zastore i ogledavao se za svakom ženom u svijetlom odijelu koju bi opazio. Odjednom razabere da kola ne voze onamo kamo bi on htio pa se nagne i počne vikati momčadi koja je jašila uz kola da se zaustave. Umjesto toga, konji su još jače potrčali cestom. - Neka stanu - ja ostajem, ja ne idem na Grič. - Ujače, slušajte! Nisam vam htio reći istinu. Kad ste tako tvrdokorni, moramo vas uznemiriti. Tomo je ovdje! - Znam, znam, naletio je na Olivera i mene - ali nam nije ništa učinio i neće. - Kad je Olivero jučer ostavio Hrgočevu krčmu, došao je *"10 dat*""10 -nelc* p^eimć s obližnjeg dvorca, neću ga spomenuti i pre-vas°J osveti. S njim se Tomo okladio za - vaš trbuh. - Sto hoće s mojim trbuhom? đete~v SlTIa.njiti Sa- Tomo je rekao da će vas napasti kad se bufa

da va r"" Sve2at* * odvesti na četrdeset dana u šumu Grič J °slob°di trbuha. Sad vam je jasno zašto vas vodim na časti ino- SV°J°m Patnjom. Ako mi nije do vas, a ono mi je do 83Prijetnja je bila sasvim u stilu Tome Crnoga i Matijas se "uplašio i povukao zastore, zaklonio u polutminu kola pa onda pita Ivana: ! - Dakle, sada me vodiš na Grič? Ali nakon sabora ostat će$ koji dan u mene, zar ne? - U petak ili subotu već neću biti na Griču - odvrati Ivan, i - Vraćaš se odmah u Požegu? U petak ili subotu? :; - Jest, zove me posao, baš u petak ili subotu ću ga svršiti. l - Dakle, u - petak ili subotu! - Matijas zadrijema.

NEPOZNATI GLASNIK
" Aff*, 8! ^
i

!

Sva savska dolina ispod Griča pokrivena je snijegom. Srne. dom kožom pokrivena Ivanova kola čine se iz daljine kao brodić u bijelom moru. Krenuli su najprije u Lasku vas. Tu Ivaa ostavi ujaka Matijasa i krene dalje. : Na vrhu Griča utvrde i obrambeni tornjevi, pokriveni snijo gom, bijele se pod vedrim modrim nebom. Knez Okićki promatra gričku utvrdu. Duboko je zamišljen. Kad stigne pred Kame" nita vrata, prelazeći preko lančanog mosta, opazi malog suhog ključara. Knez mu se osmjehne. -- Piškore, nisi ni lota odebljao otkako me nije bilo na Griču. - Vaša kneževska milosti, bogme ni vi - oslobodi se gričkl građanin ponosno, držeći u ruci ključ gradskih vrata. Knez se nasmije i njegova kola prijeđu ispod valovitih svo* dova Kamenitih vrata, uspnu se uzbrdo i krenu u drugu gradsku inzulu. Tu pred novom Lijepom palačom kneza Hoduša Ivan siđe s kola. Zamalo se ustrčala služinčad, uzbudila se sva kuća, 9-krupni knez Hoduš iziđe i kliče usplahireno: - Vaša milosti, kneže, mi smo vas očekivali u subotu. „ - Ništa, desilo se drukčije. J I uspne se uskim drvenim stepenicama, obiđe trijem, uđe u veliku toplu sobu, skine plašt i šljem pa sjedne na drveni naslonjač s izrezbarenim oslonom. Hoduš mu priđe i prišapne: - Baš ste pogodili. Knez Pavao Babonić počastio me danas i došao na ručak. Muškarac lijepa stasa i snažnih ramena u smeđoj odori zagrli Ivana. Oba se prijatelja poljube i zagledaju u oči dugini \ dom kao da jedan, drugom želi pročitati s lica ono što ne pitaj riječima. - Sve je dobro, Pavle! - naglasi Ivan. - A ovdje? - I tu je dobrol Izvedljivost i želja da saznaju i ono Sto obuzima njihove d1 stisla ih je uz kamin. Glave su sagnuli jedan k drugome.
64

r

_ Kad sam vas ugledao, kneže - primijeti Hoduš - mislio "nrnešto se dogodilo u Požegi. 5 "___ pogodilo se - zaletjela mi se u nos osa, ja je izvadih i . vezoh u Lasku vas. Bio je to inkvizitor Matijas. °^ __ TO je stršljen, kneže reče domaćin. Ivan zadovoljno pogleda Pavla i pruži banu ruku: __ Neka vas Bog po;-ivi za ovu vijest, dragi moj bane. Znao koga predlažem kraljici da uzme na bansku čast. A o Joaki-mu se ovdje ništa ne zna? _ Otkud bismo znali gdje je taj razbojnik. On će se prije odvažiti u hladni Dunav nego u našu zemlju. Ima još neprijatelja. Knez Pakrački nije se ni pokazao među nama otkako ste vi na vlasti, a brat Henrika Gisinga Nikola pokupio se odmah s Griča. Barem ga ne moram ja tjerati odavle. Biskup Timotej? On gradi katedralu i nastoji držati u redu redove. U Čičama i po čitavoj zemlji nisu još uvijek zadovoljni sa svojim posjedima. Otkako su se pomirili s bijelim fratrima, sad otimaju hospitalcima. - A kako naš pustinjak Dragoša? - Htjeli bi ga otjerati i bijeli fratri i gospoda kanonici jer da se on ne ispovijeda, a biskup Timotej veli: "Posti i moli, pa kako da sagriješi?" Pametan je biskup, od svih jedino on je s nama.

Sutradana, nakon zapada sunca, kad su Pavao i Okićki bfli u najživljem dogovoru, uđe knez Hoduš i navijesti: - Kneže, neki je Čovjek vani i veli da mora odmah govoriti s vama. Ivan odredi da ga puste. Sa zanimanjem promotri knez nepoznatog muškarca u građanskom odijelu.
- Otkud dolaziš?

- Svejedno je otkud, kneže, nosim važnu vijest. - Za mene? Reci što je? - Neka vaša kneževska milost nikako ne putuje u Požegu ni u petak ni u subotu. - Gle! Sto ti znaš o mojem putu? - Ja ništa, ovako glasi poruka. -• čija poruka? . r~ Kneže, onaj koji vam to poručuje moj je gospodar, a on ™i je naredio da njegovo ime ne izdam, dakle, šutim. Još mi je reKao: ako knez mora putovati neka izabere bilo kakav prečac, ak nJcako cestu. -- Nikako cestu? Sto to znači? - upadne iznenađeno Pavao. Govon, glasnice potanje. eževska Ništa milost, svatko vjerno služi svojeg gospodara, a me ne može prisiliti da gospodara iznevjerim. van Povuče Pavla na stranu i reče tiho: - ^ov°ri pošteno. Ipak, tu se nešto krije. Moramo saznati - to poručuje. Nitko ne zna kad ću se vratiti u Požegu. Nisi li rekao Matijasu? 85Da! Vidiš! Njemu sam nešto govorio - rekao sam "u pe-tak ili subotu". Htio sam ga zavarati - jer bi htio da mu dođem u goste, a to htjedoh izbjeći... valjda Joakimovi prijatelji. - Moj dragi ujak ne bi nastojao da od mene otkloni nesreću. Nešto se drugo krije iza ove poruke. Da znam tko mi je šalje, mogli bisrno sve odgonetnuti. Opet se Ivan okrene nepoznatom glasniku: - Darujem ti kućicu na mojem posjedu i zemlju ako kažeš ime onoga tko te šalje. - Ni za,vaš slavni, divni Okić-grad ne bih izdao gospodarevo ime. - Ej, što, objesit ću ga za noge! - razljuti se Pavao. Ivan će prijatelju latinski: - Zatvori ga, ali ne učini mu ništa nažao. Njegova vjernost gospodaru poštena je i neću je kažnjavati. Čekaj, pokušat ću još nešto - i okrene se glasniku: - Putovat ću cestom, i baš sutra sam samcat, to ćeš reći gospodaru! Sad idi! No, on se ne makne. - Vaša kneževska milosti, ne učinite to, moj gospodar zna zašto vam to javlja. - Pa"neka mi isporuči zašto! Reci mu to i vrati se. - Odviše je daleko, nikako ne bih mogao stići natrag do sutra u zoru... - Gle, tvoj je gospodar daleko, a zna kad ja putujem? - Ne znam otkud mu to, meni je naložio: "Idi na Grič knezu Okićkome i reci da nikako ne putuje ni u petak ni u subotu, a kad se vraća, neka ide prečacom, a ne cestom." Evo, to je sve što sam rekao, a ime njegovo neću iskazati ni na samrti. - Tako si odan svome gospodaru? -- Svi ga volimo. - Ima vas više? - Svaki gospodar ima svoje sluge. Ivan razabere da ne može od njega ništa doznati i zamoli kneza Hoduša da ga pritvori, u komoru, ali neka mu dade jela i postupa s njime dobro. - Nerazumljivo je to - reče Pavao - a ipak sumnjivo. Nikako nećeš putovati, Ivane! - Putovat ću kad dočekam Dorju. čekaj, Pavle, rekao sam Matijasu da se vraćam u petak ili subotu, a zapravo sam mislio na nedjelju. Propitkivao se za moj povratak s nekim zanimanjem. Nije mi to onda upalo u oči, ali sad mi nešto kopka u duši. - Zašto je Matijas dolazio u Požegu? - Htio je da od kraljice traži vojnu na bosanske vjernike, ali sam ga dovukao u Lasku vas, a dotle ćemo mi njegovim uhodama sakriti Mirenu, Radoslava i Dragošu. Oni, doduše, ispovije; daju bogumilsku vjeru, ali rade i za naše oslobođenje. A sad reci kako je narod zadovoljan s vladanjem bana Mateja.

k"&i . !.,-iiiv. •.

86

__ Mimo i razborito postupa s plemstvom, građanima i putom <*rži se doslJedno tvojih uputa, Ivane - odvrati Pavao. "__ Kneže, htio bih se s njime sastati kod vas. __ Idem sam po njega - i domaćin ostavi prijatelje nasanuu Ivan prišapne drugu: _ Hoduš još ništa ne zna o kraljeviću Ratimiru? _ Točno sam se pridržavao tvoje želje i nisam mu govorio. ._ Saznat će sve prije sabora. No, reci što govore plemići? _ Ozlojeđeni su protiv kraljice, boje se Ladislavove vladavine. Svi su nezadovoljni, ne treba ih nagovarati da ostave La-dislava! _ Ne smijemo se prenagliti. Tek kad vidimo da velika većina odlučno mrzi Ladislava Kumana i vlast njegove majke i da bi ih željela skinuti - onda ću ih iznenaditi s Ratimirom. - I ja sam tako mislio. Čekali smo te u subotu kako si isporučio. - Matijas me je prisilio da krenem prije. Zato ostajem ovdje dok ne dođe Dorja. U petak ili subotu bit će ovdje, a onda ćemo je ispratiti dobar dio puta. Ali, evo bana! Pozdravio se s Ivanom i reče: - Mislim da će svi staleži kliknuti - Ratimiru! - Onda smo zanavijek spasili Hrvatsku od Ugarske. r OLIVEROVA ZASJEDA Šuma je bijela, zamrznuta. Sunce zagrijeva vrške stabala. Val vjetra upire se o granje. Visoka šuma uz cestu tvori neprozirni zid. Iza njega drijemaju- konji, a u sedlima templari poredani duž grmlja u zasjedi. Jedan se prene i skine šljem s lica, a Tomo Crni vikne: - Olivero, ne spavaj! Evo, već je izašlo sunce! •- A što bi ti? • - Gladan sam, a bogme ni moji momci nisu se najeli noćnog zraka, čekamo kneza Okićkoga čitav jučerašnji dan, a kad nije došao u petak, neće ni danas! - Što Matijas javi u to se možeš pouzdati, a on je poslao glas da se Okićki vraća s Griča u petak ili subotu. Tomo, pazi, aao si fiječ da ćeš ga dočekati s nama i ubiti. v. . Kad ne dolazi, ne mogu ga ni dočekati - ni ubiti! Je li to "St račun? stien~ olC ne ^kupiš riJeč - niJe- Ali, primiri se. Ako knez ne e °anas do večeri - imam za tebe jedan posao po istu cijenu. i~ _~~ čekajte! Novi posao - nova plaća. Moram znati kakav Je Posao. , 87Matijas mi je naredio: kad obračunamo s knezom, neka dadem u lov za kneginjicom Okićkom. - čemu vam ona? - Znao bih ja već čemu kad mi ne bi trebalo Matijasova. prijateljstva. Hoće da mu je dovedem, a ja sam njegov saveznik. - Koješta! Ako hoće da razgovara sa svojom nećakom, neka ide gore u kraljevski dvorac. - Neće on da s njome razgovara, nego da je odvede na jug i zatvori u samostan. Dakle, čuj: sada čekamo kneza Ivana pa kad pošaljemo njega u pakao, onda ćemo Dorju u samostanske sve-tilište. Rekao sam ti ovo da mi ne utečeš! - Dobro, Olivero, ali gdje da sad uhvatimo kneginjicu Dorju kad je na kraljevskom dvoru? - Kad ubijemo kneza, poslat ću joj glasnika da knez leži na cesti, a ona će biti odmah tu, pa smo jednim udarcem smlavili dva zmaja. Sad znaš što te čeka. čestit posao, a onda oproštenje svih tvojih nedjela i prava plemićka čast. - I bit ću dostojan da sjednu sa mnom za stol i bahata kne-ževska gospoda i razbludni griješni templari? - podrugljivo pita Tomo. - Ne rugaj se, lopove! Obećao sam ti, bit će tako. Dakle, prihvaćaš li moj prijedlog? - Primam. S jedne strane pričate vi, a s druge strane prigo vara moj želudac. Vi ste preda mnom, a želudac u meni, moram, dakle, najprije njega umiriti. Kozače, otvaraj tobolac. Gladan sam - zovne Tomo četovođu. Iz reda izađe jahač odjeven u odoru templarskog vojnika, jazveže torbu pa izvadi kruha i mesa. Tomo /.agi.i/e bijedni zubima.

- Dobro si se opskrbio, Tomo - primijeti Olivero i skrene konja bliže. - Valjda ste mislili da će vas nahraniti meso kneza Okićko ga? Glad vam škilji na oči i usta eto vam. Trebalo bi i vašoj četi dopustiti da se okrijepi. Moji momci imaju sobom svega. - Hoćeš li kneginjicu voditi sa mnom na jug? - pita Olivero .pošto je progutao zalogaj. - Ako se pogodimo! To je, naime, već treći posao ... - Sto tražiš? - Kad se čega prihvatim, moram to dobro izvršiti, ali I ocu i pošteno zaslužiti. Čekajte, dakle, moram dobro promisliti što ia tražim od vas koji imate svu moć u paklu. Po Tominoj odredbi jeli su njegovi vojnici meso, a O live-rovi plavi templari nisu imali drugo nego kruh. Kad su se svi najeli, opet se momci poredaju uz grmlje i opet su svi šutjeli i čekali. Među onima što su bili prvi u redu nasta gibanje. Tomo za; pazi da oko šikare nekud provirkuju. Uto jedan momak potrči prema Oliveru: , - Prečasni viteže! Dolaze"! , s
88

_ po - laže? - začudi se Tomo. - Cestom? ; ; o ;; __ Da, s one strane, iz Požege. , q __ Nemoguće. Knez je na Griču, može doći samo s protivttfc e j\ja Griču i u Požegi istodobno ne može biti! 5 _ Ipak dolaze s one strane, od Požege. ,V;: __ A tko to? \" ._ Kola i oružani jahači. Imaju modru zastavu. " - Modru! - usklikne Olivero. - To je zastava Okićkoga. T on proviri kroz šikaru, a onda se opet uspravi: _- Na zi. ;tavi je bijeli grad navrh pećine! •""..".. - Okićki! - usklikne veselo Olivero. - U zasjedu, momci! Tomo, sad je do tebe, da nas čestito vodiš. _ Dobro! Neka vaši paze moje zapovijedi. Uistinu, ne razumijem: čekamo kneza Okićkog s Griča, a on iz Požege! ._ Ni ja ne razumijem - čudi se Olivero - a ipak, eto, dolazi. Na smrknuto lice povuče Tomo bojni vizir, a onda zovne četovođu pa ostave Olivera. Kad su bili podalje od njih, Tomo šapne Kozaku: - Knez to nije, on ne može dolaziti iz Požege. Netko drugi putuje pod njegovom zastavom! I zašuti. U prsinta mu se skupile slutnje i od njih ga zaokupi briga. - Ako ne navalite, gospodaru, onda <5e Olivero sa svojima - šapne Kozak. - Znam. No, mi idemo prvi, a onda ću vidjeti što dalje. Drži se uza me da prihvatiš moje zapovijedi. Svi se templari poredali unatrag. Tomo sa svojima naprijed, sakrili se za visoko grmlje. Tomo proviri: zdesna cestom dolaze kola natkrivena išaranom kožom. Sprijeda i sa strane spuštene su zavjese od modra sukna. Ničija se glava ne pojavljuje iza njih. Ispred četveroprega jaši pet naoružanih konjanika, a isto toliko sa strane i straga, šumom odjekuje topot konja i štropot kola. Tomini momci polegli vodoravno na konjima da im sunce ne bi otkrilo šljemove, čekaju sakriveni za visokim šikarjem. Povorka na cesti se približava. Konji trče trkom. Ljudi u zasjedi napeto zure u Tomu na im dade znak. Sad! - šapne Tomo u času, s momcima preskoči grabu fca cesti i đavolskom vještinom opkoli povorku na cesti. Olivero sa svojima ostane daleko iza Tomine momčadi. Ja-1 ° k°^a sPaze zasjednike, upru koplja i spremaju se na. Gromki povici branitelja odjeknu šumom. Tomine su i•uprte u zastore na kolima. Ne navaljuje i pita prvog jahača u dvorskoj odori: - Tko je u kolima? ~- Naša gospodarica - kneginjica. zakovu m.odriil zastora pojavi se Dorjina glava. Tomo uhvati Ko-u ruku i sagne se k njemu: 89- Slutio sam! Ona ne smije pasti u Oliverove ruke. Reci nje-zinoj pratnji da okrene natrag, na cesti ih čeka zasjeda, a mi ćemo je braniti. Ako pisneš da sam ja tu - ubit ću te! Četovođa krene naprijed i prenese prvom jahaču Tomine riječi. Snažan muškarac, kneza Okićkoga, priđe kolima i navijesti Dorji što je čuo.

- čija zasjeda? - prenerazi se Dorja. - Ne varaju li me templari? Nemam uzroka da im vjerujem. I ovi i oni jednako nam zakrčuju put! - Kneževska milosti, bolje da se vratimo. Nismo odmakli daleko od požeškog dvorca. - A ti okreni i pazi! Momci uhvate hamove i počnu oprezno okretati kola na povratak. - Hej, što je to? - viče straga Oliverov glas. Tomo digne ruke i stade mu domahivati da čeka. On posluša i promatra okretanje kola, ali više Tomino držanje i primijeti svojem drugu: - Što je smislio taj đavo? Zašto ih okreće natrag? - To i ja pitam. Ne razumijem. Kneginjica je sada naša! - Da je odredio krenuti u šumu, u Savu ili u zrak, sve bih shvatio prije, nego: natrag. - Pazi - okrenuli su. Valjda će je sada uzeti iz kola? Do bijesa! Tomo ide sa momcima mirno za njima. Što kani? - Možda isto što je uradio u Čičama. Otet će vam kneginji-cu i zavaditi vas s Matijasom. Evo, vidite, ide za kolima mirno u Požegu. Izdat će vas! - Izdao nas je! Naprijed, templari! Zaustavite kola i otmite mu djevojku. Sijecite lijevo i desno! Trkom projure iza Tominih leđa, ali on je to i očekivao i već se okrenuo za svojim momcima i zadržao ih: - Stanite! Znam što radim! - Kamo je vodiš? Izdajico! Udrite - naređuje Olivero. I nastaje metež, strka, kreševo. Tomo dojaši k četovođi kneza Okićkog i naredi mu: - Brani svoju gospodaricu! Mi i oni nismo jedno, hoće da ti otmu gospodaricu. Samo smo odjenuli ove haljine, nismo Olivero vi! Onda se vrati k svojima što odbijaju Oliverove drugove. Kola se zaustavila. Iza zastora prestravljeno gleda Dorja kako na cesti biju boj dvije jednake čete. Ne prepoznaje Tomino lice jer je pokriveno bojnim vizirom, i ne čuje ga jer on šuti i tuče. Dorja vidi i one straga sto hoće da provale opsadu ovih - koji su joj bliži i očito je brane - odbijajući one straga. Ne shvaća i ne razumije zašto je ovi brane, a drugi napadaju. No, Olivero je već razabrao da mu je Tomo izdajom i oružjem pomrsio račune i odluči da ga za to kazni. - Strelice sipajte! - zapovijedi svojima, a sam uzme luk. l 90 Sve žešće biju se obje čete. S Oliverove strane zazvižde prema Tominim momcima strelice. - Sklonite se! - vikne Četovođa kneza Okićkog Dorji. Kneginjica se htjede povući, no već je zahvati oštrica. Ona krikne i sruši se u kola. Njezin krik prodre Tomi kroz kosti. Obazre se, krene konje natrag i dojuri kolima. Mladi Četovođa razgrne zastor i uzbuđeno viče Služavka u kolima drži glavu svoje gospodarice. Iz Dorjinih ramena strši uvis strelica, krv teče po svijetloj tkanini haljine. Tomi se smrači ispod vizira, stisne zube. Dorja stenje, njezine boli prelaze mu u žile, žestoko udari konja, povrati se Kozaku j zaviče mu usred bojnog kreševa: _ Pomozi! Kneginjicu je pogodila strelica! Pomozi joj! - pa digne mač i udari po Oliverovim vojnicima osvetničkim gnjevom. Četovođa posluša, krene natrag i, pokriven bojnim šljemom, skoči u kola. Ne pitajući ništa, izvadi strelicu iz rane. Dorja prigušeno zastenje, a krv se razlije. - Brzo, daj mi komad platna! - zapovijedi Kozak služavci. Izgubivši glavu, jaučući, ona hoće da otvori srebrom okovanu škrinju, ali ne može. Kozak je gurne u stranu i sam otvori sanduk, posegne u nj, izvuče bijelomodru svilenu haljinu, opšivenu biserjem. Ne brinući se ni za što, posegne za nožem i u času izreže komad bijele svile pa se vrati k Dorji, prereze joj krvavu haljinu na ramenima, razgali je i ogleda ranu. - Ima li vode? - upita Kozak služavku. Ona izvadi iz drugog sanduka posudu s uskim grlom. Četovođa ispere ranu i stade je povezivati. Kad je dovršio, zatraži od služavke ponovo vode i ponudi je Dorji. Ona srkne i nasloni glavu na jastuk što joj ga je djevojka podmetnula. Blijeda i prestrašena gleda u templarsku odoru odjevenog samaritanca. - Je li vam sad lakše? - upita je on.

- Malo lakše. Oh, zašto me napadaju? On se primakne bliže i šapne: - čuvajte se, kneginjice, Matijasa. Poslao je Olivera da vas-otme. Hoće da vas zatvori u samostan. Ako ikad dođe na vlast •Joakim ili tko od njegovih, znajte: zakopat će vas Matijas zauvijek u samostan i sebi prisvojiti vaša dobra. I vaš brat, knez, se čuva Matijasa i templara! - Vi ste s njima, a pomažete meni? ~čuvajte se i vi i vaš brat svojeg ujaka i templara. Sto znate vi o meni? Tko ste? - upita Dorja. , ~~ Meni Je šutjeti i vas braniti! 0 Skoči dol e J - Kad je htio da spusti zastore, služavka je razderanu haljinu, a Dorja tiho uzdahne. 91Nisam slutila da će od moje vjenčane haljine nastati bojnj povoj za mene... Kozak pogleda haljinu i ostale sanduke u kolima, nešto promrsi i onda uzjaši konja. Kad se opet našao uz Tomu u kreševu, čuo je njegovo pitanje: - Sto je? Mrtva?... - Živa i previjena. - Neka krenu s njom u Požegu, a mi ćemo zadržati Olivera. Danas mu je kucnuo posljednji čas ako kneginjicu ne pusti da prođe u miru. I odmah zapovijedi četovođi kneza Okićkoga da požuri što brže u kraljevski dvorac. - čim su Dorjina kola krenula, Tomo razredi svoje momke, zakrči put templarima koji su htjeli za kneževskim kolima. - Momci! Ako ljubite svog gospodara, sasijecite lupeže. - Proburazit ću te, izdajničko smeće! - viče mu Olivero. - Iziđi, lupeški junače! Ovamo te okom u oko! - Šljem mi štiti lice, lupežu! Nećeš ga doseći. - Ni sto šljemova ne bi mi bilo na putu da ti ne odsječeni nos iz sredine blatne obrazine. - Razbojnička kaljužo, pljunuo si na svoju riječ. Ispeći će te inkvizitor na lomači. - Bi, da sam prase - kao ti! - Izvući će te on iz tvoje šume makar se zavukao pod ko-rjenje stabala, spalit će te, krivovjerniče! - Krivovjerac je svatko tko obrani čistu djevicu od vas, bijesna pseta. - Udarite ga! Uhvatite ga! Inkvizitor Matijas zapovijeda - viče Olivero, a oni navale. Tomini su momci vještiji, ćas se povlače, uzmiču, a kad templari pojure naprijed, okrenu Tomini momci svoje konje spretno uz bok. Zavode ih u stupice, kolju ih, sijeku. Tomo se prometnuo čas u liju, čas u lava, smjelo se zalijeće i žviga mačem kao da je laka šipka. - Olivero, nećeš ostati živ! Ne mirujem dok ti je nosurina usred gubice! I već se domogne njegove blizine, kresne povrh Oliverova šljema i udara. Olivera zahvaća strava. Tomo viče za njime: - Nos ću ti odsjeći, djevojčuro muška! - Templari, u pomoć! U pomoć! - viče Olivero, a Tomo udara i svaki udarac popraćuje: - Kukavče! Blato! Babetino! Droljo! Svršio si... Olivero je ugrožen, šljem mu se zadere u meso, pa nagne U bijeg. Njegovi vojnici, svladani, potučeni, slijede gospodara. - Gonite ih na kraj svijeta! - viče Tomo. Templari uzmiču. Tomo ih slijedi. Nasta divlja trka duž ceste. Dok su u bitki Tomini ljudi jači na oružju, u bijegu su brži dobro njegovani templarski konji. Sve odjekuje od divlje trke. Kad Tomo stigne iza šume, već su templari daleko. Stanite! -• zapovijedi on svojima. - U bijegu ih ne moonatkriti. - I vrate se natrag. Sunce je bilo visoko, kad su sreli svoja četiri druga koja su stala zbog svojih rana. Kozak ih previje, a onda krenu svi rfaUe kroz gustu šumu. Čitavim puteni Tomo šuti. Blijed je, mrk i zamišljen. Jašili su čitavo poslijepodne, a onda se počeli" uspinjati uz brdo. Na vrhu su stali. Pred njima se diže kula: debela, osamlje-a obraštena gustim šikarjem i zaklonjena visokim stablima. Kozak otvori željezna vrata. Tomo uđe, a za njime ostali. U mrač-„om*velikom prostoru Tomo i njegovi momci odmah skinuše templarska odijela i navuku svoja. - Treba da postavimo stražu - primijeti Kozak. - Olivero će nas tražiti posvuda. _ U kulu Pasoglavca ne usudi se tako bezbožna čeljad kao što su oni - odvrati Tomo. - A nisam bio tako lud da otkrijem gdje je Tomo uzeo konak.

Poslije podne, kad su svi momci otpočinuli, Tomo ih odjednom oslovi: - Momci! Sad je druga stvar. Dok me je gonilo kraljevstvo, "bilo je dobro! Sad će me goniti inkvizitor, a njemu pomaže pakao. Još biste se domogli lomače. Treba da idemo nekud daleko. Sto Velite? - Gospodaru •- digne se Blaž - proveli smo jesen i pola zime u tuđini. Zar da idemo opet? Kod kuće ima mnogi kolibu, ženu i po koje dijete. - Istina je - upadne Kozak - gospodaru. Pođimo u Lobor, utvrdit ćemo se, toliko bojnih naprava nema pola kraljevstva kojima bi provalili u grad. i Ali on mrko gleda u zemlju. ; - Rekao sam ti, Lobor me neće vidjeti živa! -- Gospodaru, vaša je baština, vaš je to dom. - Nemam ja doma! Idem u svijet, a vama je slobodno vranu se kući, pod Lobor, živite kako znate! Uzmite sve što ima. Svi su šutjeli. Neka tuga leži im u licima. ; • v ~~ GosP°daru oglasi se jedan od njih - bez vas bilo bi jako pusto. Dođite u Lobor, branit ćemo vas do posljednjeg daha. k I" Kazao sam: neću u Lobor. Još ću čekati. Tu nema opstan" daT.1.i se vratio Ivša s Griča? - on pogleda momke. Nije odvrati Kozak - ni glasa od njega. -- Ako ga je knez bacio u tamnicu, jao njemu! -T LlJePa bi to bila hvala što mu javljate pogibelj. Nego, zđa Je što drugo ju-jvop azi " Kozače! Ne misli da sam Oliveru prekršio riječ: obe-Pon. d.a ću kneza dočekati i ubiti, ah" nisam obećao da ga neću grao "ut* neka ne dođe... Time sam s Oliverom komediju odi-

- vjomt će me da me spali na lomači. Dobra pečenka baš ne 92 93bih bio, odviše je s mene spalo mesa! Morali bi me mazati Matijaso, vim maslom, a to mi se jako gadi. Volim se ugnuti lomači. Kozače, j dođi sa mnom! i Izašli su pred kulu i Tomo je dugo gledao u dolinu gdje se u! daljini diže dvorac s kulama i tornjevima. Na vrhu požeškog l brijega o suncu koje zapada blista kraljevski dvorac. Tomo sve! nešto hoće da pita, da govori, a nema snage. Kozak osjeća što je u duši njegova gospodara. Svu je snježnu okolicu prekrivalo crvenilo sa zapada. Kraljev, ski dvorac kao da je ogrnut grimizom. Tomo promrmlja tiho: - Kad bih znao kako joj je? - Bit će dobro! - Ako umre? Kozače! Kozače, ako umre? - i Tomo obriše znoj sa čela. - Nije rana tako velika. Na sreću, strelica je pogodila u rame. - Je li te kneginjica prepoznala? j - Nije me mogla prepoznati. Pitala je zašto je napadaj i otkud dva tabora. Nisam joj rekao, ali joj nisam ni prešutio da je Matijas kani zatvoriti u samostan. - I to si dobro učinio. Što je još rekla? - I još je rekla... - Zapela ti je riječ? Hoću da znam svaku njezinu riječ, čuješ li, Kozače! Zaokrenut ću ti vratom ako odmajti ne kažeš što je rekla. - Odmah ću saopćiti, samo se ne ljutite. Uzeo sam iz škrinje haljinu i izrezao od nje komad svile, bila je pola modra, pola bijela. Odrezao sam jer nisam našao ništa drugo. Kad je to vidjela, služavka je zaglavinjala. Onda sam kneginjici time povezao ranu, a ona je kasnije rekla: "Nisam slutila da će moja - moja vjenčana haljina biti bojni povoj!" Tomino se lice tako izobličilo da je Kazak stupio korak bliže i raširio ruke. Činilo mu se da njegov gospodar pada, a njegove oči pričinjaju mu se kao oči mrtvaca. Spustio se je na zemlju i legao. Tomina šutnja ispuni Kozaka strahom. Pokušavao je da prekine tu strašnu šutnju, ali mu ponesta odvažnosti. Nakon duge, teške stanke, promrmlja Tomo kao sam za sebe: - Ona je danas - putovala - na - vjenčanje!? - Ne znam, ne znam to, gospodaru.

- U škrinji bila je haljina, vjenčana haljina, njezina vjenčana haljina... Gdje je vojvoda Bela? - Ne znam, gospodaru, nije govorila o njemu. - Kamo je putovala? - Ni to ne znam, bit će daleko, u kolima su bile naslagan"? škrinje. - Na Okić-gradu je čeka, ili u Samoboru! Idemo onaffl0> idem, ubit ću ga, a onda - neka me spale... _ Gospodaru, da je vojvoda u Okić-gradu ili Samoboru, zar . a putovala k njemu? Došao bi on u požeški dvorac i tu bi vjenčali. Ne bi ona imala sa sobom toliko škrinja i ne bi pu^vala sama, nego bi vojvoda došao po nju sa svojom vojvodskom pratnjom. Sigurno je vojvoda negdje daleko. Ta imala je toliko škrinja punih opreme kao da ide nekud daleko, veoma daleko. _- Daleko? Meni je tamo u budimskoj šumi rekla: "Putovat ću daleko! Vrlo daleko:" Pravo veliš. Vojvoda je negdje daleko! Ona je putovala - k njemu... - Eto, sad ne može da se vjenča. Dugo će proći do ozdravi __ pokuša ga on tješiti. - Bijelo rame, kao svila bijelo, grlit će vojvoda! - poluglasno će Tomo, savije ruke pod zatiljak, naslonivši glavu o stablo, zagleda se dolje u daleki dvorac. - Gospodaru! Zašto ste me prisilili da vam to rečem? - spočitavao je Kozak žalosno. Sunce je zapadalo. Kroz granje dopire još malo svjetlosti na očaj što viče iz Tominih očiju. Dugo ne odgovara na pozive svojeg vjernog Kozaka. Tek nakon duge stanke reče tiho: - Kozače! Meni se dijeliti sa svima vama! S čitavom četom. Ako mene uhvate s vama sve će vas povješati ili spaliti na lomači. Neka se svi vrate kući, i ti s njima. Nikog ne smiju naći uza me! - A vi, gospodaru moj? - Nije te brige! - Idem za vama dotle dok me ne ubijete. Nemam nikoga do vas! - Ni ja nemam nikoga! - promrmlja Tomo, zureći u dvorac u kojem je naslućivao Dorju povezanu povojem njezine vjenčane haljine. Čini mu se: čitav svijet umočen je u žuč. - Gospodaru - povedite me sa sobom! - - A kamo? - Kamo nas ponese vjetar. - Ugnut ću se - njoj. - Bolje je to! - Neka se vjenča! . . . Neka! Zato me je molila da joj idem I i Prav.° ima- Ja otimač, ona anđeo... Idem joj s putal zavikne kao da govori nekome daleko u onom dvorcu . . . * Sami" g°sP°daru- ne bi ona mogla biti vaša i kad Lupeži su, eto, gospodaru, a vas svi preziru. Joj še~ H - v*kne Tomo, udarivši rukom o bok - zakleo sam Ća( ta, a I?e više neće vidjeti. I neće! Tako mi časti mojeg mača ° mi sutlca onog što zapada nad njezinim krovom tamo 5e" ^ ^°Š ćeš čuti ° meni r>orJ°! ćut ćeš! Do nakraj ćeš ... kako nebo i zemlja strepi od moga imenal ... Ide i m. bi svijeta, • 94 95Sunce se čini kao mutnim rumenilom oličena kruglja na bijele gore. Polako se zamračilo. Tomo se trgne: - Idi! Reci momcima neka sutra krenu kući, a mi idern<] svojim putem. Ako bi koji od njih htio s nama, neću ni jedn Daj im dosta blaga što smo ga oteli, a nama samo ostavi za p Idemo daleko, veoma daleko, neka zna svijet da je živ To Crni...

; Prošla su tri dana. Knez Okićki iznenada osvane u požeškoi " dvoru. , - Belko! Netko je spleo oko nas nevidljive spletke. Niša: i,ga htio dati mučiti, momak je pošteno služio svojega gospoda ali ne znam kako da to protumačim. | - Kad su kneginjicu doveli u dvorac pri potpunoj svijes ;sve mi je ispričala. I napadač i branitelj bili su templari. Ona. Ikoji joj je povezao rane upozorio ju je neka se ona i vi čuva "• templara i Matijasa. i - Da se moj ujak urotio protiv mene i Dorje - to razabi :$rem ali zašto su oni drugi Dorju branili? ; Naš četovođa tvrdi da su branitelji bili samo odjeveni u jnjihovo ruho jer kad je četovođa otišao s kneginjicom, onda je IVidio kako se vođa branitelja tuče s vođom napadača. ^ - Samo da mi sestra ne umre, Belko, samo da ona ostane i živa! Oh - da mi je znati što se to splelo, da mi je uhvatiti krivce, \ privezao bih ih za konjske repove. | U sobi zašušti haljina oko nježnog Tajanina tijela. Lice joj i odaje umor i bol. ! Kneže, ne bojte se. Neki čovjek zaželio je govoriti sa jjnnom, stajao je pred vratima dvorca. Otišla sam da vidim, a ono l" veži opazim Tomina četovođu Kozaka. On mi pruži posudicu 5 jSpekim travama i mašću. Začudila sam se, a on mi stade šaptati: i "Ovo je lijek za kneginjicu. Od ovoga će njezina rana zacijeliti". [Htjela sam ga zaustaviti i pitati, no Kozak otrči niz brdo i - Otkud on zna što se dogodilo? Tajano! Tomo je upleti i u taj napadaj prokletnik! l - Kneže, nije on kriv. Nije! ; - - Što vi znate o tome? i Ništa drugo nego da kneginjicu smrtno ljubi. i - Ne recite više nikad ovu strašnu riječ, Tajano. Vi kakva je sramota za moje ime da otimač ljubi Dorju. Znam, kneže, ali ipak - on bi život dao za nju. Zašto tako gledate? Zar sam rekla nešta zlo? 96 _- Otkud vama zloća, Tajano? Samo se čudim što toliko za-arate Tomu. Neću mu učiniti zlo ako mi iskažete otkud on zna Ha ie Dorja ranjena I odmah naredi Belku neka u čitavoj okolici traži Tomu i nje-eove momke. je Belko otišao, Tajana priđe knezu: _ Dobri kneže, nesretni otimač poslao je Kozaka da knegi-niici donese lijek. Dopustite da je liječimo tim lijekom. Mladić pogleda Tajanu, ustane i stavi joj ruku na crnu kosu: _ Teško mi je, bojim se ovog lijeka. Možda je otrov? _ Kneže, Tomo bi dao svoju krv da kneginjici spasi život. Kneže, ja vjerujem u taj lijek, svojom ću ga rukom staviti na ranu, svoju sreću prosui: ću u lijek. Dopustite! _ Učinite Tajano, pokušajte svojom rukom. - Hvala kneže! Velim vam: ako od toga umre kneginjica, onda ću umrijeti i ja. Uveče popustila je vrućica. U noći je Dorja spavala, a sutradan je već poznavala brata, Tajanu i kraljicu. Kad su istog dana uveče Ivanu javili da Tomi nisu našli traga, Dorja se već osjećala mnogo bolje i razgovarala s bratom. On se sagnuo k njoj dok mu je šaptala: - Ivane, što će biti sada? Ne mogu ići u češku? - Zlo je to, ali ne marim, samo da mi ti ozdraviš, mila moja sestrice. - Čim ozdravim, poći ću, - Bit će prekasno Smislio sam nešto drugo. Otposlat ću u češku svojeg pouzdanika s pismom Beli da dolaziš, da si na putu u češku, neka te pričeka. Ovako ćemo ga zadržati. Dogovorili su se o tome potanko, a Ivan je odahnuo, videći da mu sestra neće umrijeti. .......... ***

men zdrav visoki i djev°Jack?-> sobi" Punoj sunca, čije su zrake padale °1C" SJTdiIa JC Dn°rja " naslonJaču- Pokraj nje, na •** T*jana" DorJinim licem već se hvata ruh< *." na?rotiv> ^tovo je prozirno. Tijelo V™ čini *e kao cvU" kojemu nedosta-e r Tllja" uv cena u sebe " - gotovo izčezava u

e J haljinu ^^ SU °dJenuU Sućutno promatra je Dorja i sagne se k njoj: asevo|ke " moja teško mi e Iedati -- Si,m • " J S tebe ovakvu. _ Torn.° Je " tom dvorcu, tužno, ništa drugo. 1 110 J6 U tv em srcu " °J - znam. Zaboravi viteza, Tajano, odgovorila, samo joj se oči orosile. Ustane i reče tiho: cuJem, dolazi knez. tori II

97
Zar ga izbjegavaš? Nije fi ti dobar, Tajano? Predobar, kneginjice, ali sigurno želi da razgovara s vama. Znam to, vratit ću se. I ne sačekavši Ivana, koji je ušao kroz druga vrata, nestane iz sobe poput sjene. - Ivane - reče Dorja - izgubit ćemo Tajanu. Svakog dana sve više gine. Jest, strpljivost ubija više od očaja. Svakog dana kako vitez Sokol dolazi pred gradske zidine i čeka kraljicu. Ta-jana zna da planduju i uživaju. Jadna sirotica! Nikad se ovako neće izliječiti od ove ljubavi. Rekao si da će ga prestati ljubiti kad skine zaklon. Udesi to, molim te, ako ti je drag njezin život. - Tako mi je drag kao i život njezina oca Ratimira, ali ne mogu pomoći. - Kad bi Tajana barem jednom opet mogla govoriti s vite zom! Vjeruj - bilo bi joj lakše. Nekoliko časaka on razmišlja pa se opet okrene k sestri: - Pravo kažeš. Spomenut ću to vitezu, udesit ću taj sastanak i javit ću ti, Dorjo, da je upozoriš. Ne volim ni razgovarati s njome. Žao mi je gledati joj oči, grize me savjest. - što radi kraljica? - zapita Dorja da razgovor promijeni. - Pomlađuje se u svojoj ljubavnoj sreći. Sad ju je poma-mila nova misao, hoće da vidi svojeg dragana kako se bori i pobjeđuje na turniru. - A ti pristaješ? - Ne smijem joj uskratiti tu želju. Sva gori kad se spominju njegove bojovne slave. Hoće da ga vidi u borbi. Takve su danas žene. Ne mogu živjeti u miru, hoće da gledaju svojeg ljubavnika u boju na turnirima. To ih podražuje. Elizabeta je sva luda od želje da ga vidi kako s kopljem u ruci obara vitezove kao snoplje. - što na to veli vitez Sokol? - Pristaje, mora pristati - radi nas. - Dakle će prirediti turnir? - Na poljani pred dvorom - za tri sedmice. - S kim će se tući? S tobom? - Nemam volje ni vremena za to, Dorjo. Spremam na Griču Sabor, ti znaš što će slijediti... Zapravo, taj turnir baš mi ide u prilog. Potpuno će obuzeti kraljičinu brigu, ona sama izdaje naloge za pripreme bojnih igara, bar ne opaža ništa oko sebe. Sad ionako prečesto odlazim na Grič, Pavao Babonić i ban Matej zalaze k meni, a ona, zabavljena svojim turnirom, sve to ne vidi, ne misli o tome, već samo o turniru. Ovo mi ide sjajno u račuđ- Dakle, sve je spremno za tvoju stvar na Griču? - Sve, i nadam se - Bela te čeka na češkom dvoru. Pa ga što sigurnije prikujem u Češkoj još sam mu javio da ću te Ja dopratiti jer želim vidjeti lijepu Marženku. - Dakle, odlučio si da uzmeš pokćerku češkog kralja? - Valjda ne vjeruješ da sam bacio oko na Orhidu što br<>* ljaju Kumani? Zapravo si neobično ljubazan s kraljičinom sestrom, ot-ko se tako promijenila. 113 __ preci mjesec dana bacila je Orhida ljubomorne poglede alnci radi viteza. Sad se ulaguje meni kao da sam ja jadnici !S branik njezina srca! A ona njezina iznenadna pobožnost! Čisate kleči u kapelici u dubokoj molitvi. Odijeva se priprosto, ^^prosjaci iz daleke okolice skupljaju se pred našim dvorcem ^Ive ih nadi jeli. Ne shvaćam čemu to služi.

1

Iz hodnika pojavi se dvoranin i saopći Dorji da je želi posjetiti kneginja Orhida. Ona je primi s veseljem. _ Upravo malo prije dobila sam od kraljice dozvolu da se oo^ve posvetim službi božjoj. Sklonit ću se u samostan - priča Orhida. vi? -• začudi se Dorja. - Oh, kneginjo, i u svijetu možemo biti dobri i bogobojazni, a vi tako lijepi i mladi, pa da se zatvarate u samostan? - Nema meni života u svijetu! Što da radim, što da čekam? - Svojeg odabranika. - Mislite viteza? Ah! To je bio ludi hir! Progledala sam! Drugom me je svrnulo srce, ali on nikad neće da me opazi. Bila sam zla i pravo ima da me ne primijećuje... Pri tom obori oči i lako uzdahne. Orhida je izgledala žalosna i potištena, ali je ipak podigla glavu i nasmiješila se: - U samostanu okajat ću svoje grijehe i onda - možda će mi oprostiti i on sve što je bilo. Drugo ne mogu da očekujem od njega. Gledala je kneginjicu. Knez se nije ni maknuo, niti što primijetio. - Još prije Uskrsa zaredit će me. Hoćete li doći na moju slavu? A vi, kneže? - i pogleda ga čudno bolnim pogledom. - Želim da se predomislite - reče Ivan. - Ah, kneže, ne mogu. Idem u kapelicu. Čas je molitvi. Polagano ostavi sobu. Brat i sestra su se gledali, prisluškujući njezinim koracima što su odmicali hodnikom. - Ivane, ona je uistinu zaljubljena u tebe - šapće Dorja. ~- Ne, nikad neću vjerovati u to! Tu se nešto skriva, od £ SU On* ^ razS°varau" uđe kraljica svježa, zarumenjena - Bilo je danas prelijepo jašiti - reče ona. - Sunce toplo, na miriši, sve je veselo, kneginjice. Vitez vas pozdravlja, kneJ Tnnli fš~

Javr T" da c*ođete k nJemu- Nigdje nije tako lijepo kao ovdje. Ja h što knez Semere? - upita zatim s vrlo slabim interesom. - Javlja da je sve u najboljem redu. Joakimu nigdje traga. Prilici je ostao kod svojeg Rudolfa. Odlučila sam, kneže, ostati ovdje što m e učinio-"oatcar do zime. 99To me vrlo raduje - odgovori Ivan. - Ljeto bit će tu pre- • lijepo. Mogu li posjetiti Grič, a možda i Kamen-grad? - Kamen-grad? Da i tamo je lijepo. Vitez Sokol stalno sa-nja o Kamen-gradu. Zašto ne bismo pošli? Nakon turnira, ako je svijetloj kraljici po volji. - Vrlo dobro. Ja sam na sve spremna. Sad se više ne bojim Kamen-grada - reče, značajno naglasivši ove riječi. Kad je nakon kratkog vremena opet ostavila sobu, Dorja se spremila da s bratom izađe u šetnju. Tad uđe Belko i najavi gla-snika iz Budima. Ovo načas zaustavi kneza i pozove u sobu pouz.danika kneza Semerea. Ovaj mu preda pismo. Knez Ivan pročita, otpusti glasnika i povuče se s Belkom k Dorji. - Knez javlja da je Oldamur pobjegao iz tamnice tvrđave Domb. - To je zlo - kaže Belko. : - Vrlo zlo za kneza! Oldamur će okupiti Kumane i pobuniti ih protiv kneza. Bude li opsjedao Budim, zlo po njega. - Tvojoj osnovi Oldamur ne može naškoditi? - upita Dorja.i" - Nimalo. On će haračiti po Ugarskoj, a dotle mi već ima-i ino svojeg kralja i vojsku. Kraljici ne treba o tome ništa govoriti, i neka uživa u svojoj radosti do Kamen-grada... Pod zidinama kraljevskog dvorca, između obrambenih tornjeva, okupila se skupina odrpanih prosjaka. Stoje na štakama, ire ukočeno u gvozdena vrata na zidinama. Onda pridolaze no i trojica na štakama i uspinju se prema skupini prosjaka. " - Kakvi su to dotepenci? promrmlja starac, podupir se o debeli štap. Prosjaci se uzbune, gledaju pridošlice. Prvi ide na dvjema kama, na glavi mu široki izderani klobuk. Glava mu je do očij omotana sivom krpom. - Zašto vodiš ove sa sobom? - podrugljivo će stari prosj onom s klobukom. - Da nam proždru naš zalogaj?

j - *. .

-

. - --

- Imaju pravo i oni da prime dar plemenite pobožne knej "jice Orhide. Onda su trebali pričekati dok se naviknu na štake! šepa noga Šepesa po zemlji kao da zrakom leti ptica, ali zdrava epotiče... Izbio bih ti dva zuba da nisam kljast. - Kljasta je tvoja štaka - ne ti! - Krivokljast je! Uzmite mu štake! - razjareno će os prosjaci. - Proždrljivci! - vikne onaj s crnim klobukom. < li da nemam oči? Polovica vas skriva krpama izgubljenu ruku grči zdrave noge - pa uzdigne štaku, prijeteći.
štai __ Dolazi srećonoša! - reče svadljivac s crnim klobukom. Eh kad ona amo, svi će biti ravni i zdravi! ~~ Nešto se pokoleba među njima, mnogi se guraju natrag pa stadoše uzmicati i začas se sklanjaju, bježeći . . . __ Oh! Imam vas! Bježite da vam ne bi ruka narasla! _ Nije to srećonoša. Neka druga kneginja. - A vi, zašto vi niste bježali? Vama ne bi mogla ozdraviti uda jer su zdrava! Vas nije strah da ćete opet biti zdrav? Ali nitko ne odvraća jer su se mala vrata pod tornjem otvorila pred Orhidom. Svetačkog izražaja lica kreće prema prosjacima. Oni se sagiblju do zemlje, padaju na noge. Orhidine se oči uzdižu k nebu, a ruke sižu u džep pa dariva prosjake. Sagiblje se k onom s crnim klobukom. Pobožno sluša kako on sklopljenih ruku šapće tonom molitve: "Matijas poručuje: ne klonite duhom! Joakim se javlja! Njegovi su opkoljeni i čekaju. Nije daleko dan spasenja . . ." - On se javio? - upita tiho. Otkud? - Još ne mogu da kažem. Recite svima njegovim prosjacima da dođu drugu sedmicu. Donijet ću nove vijesti. Što imate vi javiti? - Na Griču sabor. Knez prima svoje prijatelje s Griča, ali se s njima krije. Buduće nedjelje kraljica priređuje turnir. - Amen! - glasno će prosjek. Oboje se prekriže kao da su dovršili molitvu i Orhida nastavi dijeliti milostinju. Ivan i Dorja dolazili su uzbrdo, gledajući kako Orhida dijeli milostinju odrpanim prosjacima. Kad ih je opazila, brzo nadijeli sve do posljednjeg i kaže im: - Zbogom, moja braćo! Za sedmicu dana opet dođite. Po" gostit ću vas jelom. Orhida pođe prema vratima dvorca i tu pričeka Ivana i 100 - Jeste li vidjeli, kneginjice? - pita ona. Kako su sretni! - Da, lijepo je darivati bijednike. t; -- I onda bude čovjeku tako Iako u duši - primijeti Orhida. 7",, ^l11,,811 zaJedno u dvorac. Oprostivši se s Orhidom, Ivan po-zove Belka i ukori ga: - Ne nadzireš je pažljivo, moj Belko! Os ™ prosjaka, nikad joj se nije nitko drugi približio. Sto* vezi kad dijeli milostinju. Zašto ne slušaš iza njezinih leđa? 6 nadijeliti kl aste do " J - °n> je djelo. Kako je smijeni Ov a Tuđ? St tV°""OJ b°gurnilsk°J vJeri - ali neću dopustiti da mi sti o izaći n a ?Utu u m°Jim Poslovima. Odsele da mi je nisi pu^ Prosjacima, a da je ne pratiš. Da se raspline u svetosti, 101da uzme tvoju vjeru, i onda je ne smiješ pustiti s uha ni oka, ni kad daruje prosjake. To je neka himbenost. Naravno, ne smije primijetiti da sumnjamo u nju. - Slušam, kneže - odvrati Belko. ,.v
" •"
11

"

"":" "

***

Dostojanstvenik Belko jaši uz Tajanu. Slijede ih šest momaka kneza Ivana s njegovim četovođom. Šuteći, upravljaju konje nizbrdo i ostavljaju iza sebe kraljevski dvorac, pokriven prvim večernjim mrakom. Topli proljetni vjetar razgibao je propupalo granje. Zrak je natopljen mirisom ljubica.

Jahači silaze polagano u tminu. Ni jedna baklja ne osvjetljava im put. Daleko na istoku, iza tamnih visina, proviruje rub crvene mjesečeve kruglje. - Oh, izlazi mjesec - spomene tiho kraljevski dostojanstvenik Belko. - Taj baš nije najljubazniji saputnik! Da se vratimo? - upita Tajana. - Vidim da vas mjesec zabrinjava. - Ne izlazi po mojoj volji, ali vitez čeka, a kad mi je naredio da vas dovedem, znao je kad mjesec izlazi. Nema straha. Kapelica je u potpunoj osami, već ću se pobrinuti da nitko ne dođe blizu. Nastavili su put, jašući po mekoj, jedva probujaloj travi. Tada Belko zaustavi konja: -- Tu ćete izići, povest ću vas dalje pješke, da momci ne vide viteza. Spustiv se s konja, priđe k Tajani, skine je sa sedla pa odredi četovođi da pridrži konje i čeka, a on uhvati djevojku za ruku i povede je smjerom odakle se između drveća zabijelila crkvica. Djevojka korača, zaustavljajući dah; U ušima joj odzvanja udaranje vlastitog srca. Sjećala se kapelice Sv. Stjepana u Budimu kad je takve večeri polazila na vjenčanje. Osjeća miris voštani-ča, vidi ljude u polutmini, a u naslonjaču čovjeka u vitezovu odijelu. U pozadini ukazuje joj se strahoviti lik mrtvaca. Od ovog priviđenja ona se zaustavi. Belko se obazre k njoj. Zar se bojite? čega? - Ne bojim se - odvrati, a ipak u dnu srca osjeća strah kao da tamo uz bijelu crkvicu zijeva na nju propast. - Dođite, ja već vidim vršak vitezova šljema, gledajte tamo. Dođite, časovi su dragocjeni! I pošla je. Stigli su posve blizu k crkvici. Granje škripi, netko se ondje makne i krene k njima čvrstim korakom. Lako je zadrhtala i usporila hod. U tmini zaustavi se pred njome visoka p°" java viteza Sokola. Ne reče ništa, a Belko se udalji. Ostali su sami. Tajana stoji pred vitezom u svojoj bijeloj ba" Ijini. On se sagne k njoj. 102 __ Tajano, kako ti je? __ Dobro, viteže. __ Nije dobro, nije. Dane, tjedne i mjesece ti patiš propadaš. H Ne, ne - varate se. _ Uzalud poričeš. Vidio sam te jednog dana s kneginjicom, sj uz šumu. Gledao sam ti lice: lice je tvoje bilo kao jesenska oči kao tužni uzdah, smiješak je tvoj zamirući oproštaj sa Kvotom. Sumrak si, Tajano, pusti, plačni sumrak! _ Nije lijepo da me je. knez tako optužio. _ Zapovijedio sam mu da mi o tebi donosi točne vijesti, a onda, rekoh, vidio sam te, a to me je potreslo i odlučio sam da s tobom govorim. Neću da patiš, jesi li čula? Reci mi, ali posve istinito: kakva je tvoja bol? Reci! Hoću da znam! Govori! Dotle neću imati mira dok mi ne priznaš. Spustila je glavu i šutjela. _ Tajano, kad sam zimus u Budimu razgovarao s tobom na trijemu, znaš - one posljednje večeri, molio sam te da sebi ube-reš sreću. Sjećaš li se što sam te molio? - Da budem vesela . . . - Molio sam ovo: "Misli samo na to da negdje jedno mlado srce bije za tebe, ljubavlju kakvom nikad nije ljubljena ni jedna djevojka na svijetu. Obećala si da ćeš misliti na tog mladića..." - Želite li da se udam za nj? - pita ona. Nešto je šuštao i pogledao dolje. Onda se opet sagne k njoj: - Ja bih želio da ga ljubiš. - Vi biste onda bili sretni? - Najsretniji čovjek pod nebom što pokriva čitav svijet. - Ja ću ga ljubiti! - Ne, ti ga nećeš ljubiti. Sad to već znam - žalosno će on. - - Recite tko je on.

- Ne smijem. Zar bi ti dopustila da netko izdaje tajnu tvojeg srca onome koji ti ne uzvraća ljubav? - Uzvratit ću mu. - Nećeš! To kažeš samo da razveseliš mene, prevarit ćeš sebe da ugodiš meni. Bit ćeš još nesretnija. To neću ni ja, ni oni Kad bi tvoje srce moglo ljubiti mojeg štićenika, osjećala bi u snu i na javi njegove čežnje, njegove želje, njegove uzdahe i njegove ooh. Mislila bi o njemu i čekala bi ga da dođe. A ti si čak i žabo-javila što sam ti o njemu govorio! Priznaj, nikad ga nećeš •ljubiti! - Ne mogu ljubiti nikoga. ." " ;",.". .•„,- Nikoga? Ni ovaj put nisi rekla istinu ... Svojom šutnjom opet je odgovorila. , t ~~ AH kad bi ti - on prekine svoju riječ i OStaae dugo Slici. Onda se posve prigne k njoj i šapne: •••[ ; ! ,v ~- Vrlo brzo oslobodit ću te kraljice.

u njoj sve oživi i naglo podigne glavu. .. ,, , 103Knez Ivan ti je to saopćio. Itvbje srbe ipak boluje kao da| mu nisi vjerovala. i -- Jesam, vjerovala sam. •

- Zašto se ne raduješ? - Ne znam što je radost... - Zato što je tvoje, srce... - i sad on učini snažnu kretnju kao da svladava Ijutinu nad samim sobom zbog čnog što je go-tovo izrekao. Njegove riječi kosnule su se njezina srca. Osjetila ih je kao udarac u otvorenu ranu, a ipak suspregne jauk koji je prodirao iz grudi. Potresla se sva i gušila u bolnom jecaju. On se naglo okrene od nje pa se opet osvrne natrag - očito ne može podnijeti njezin plač. - što da uradim, Tajano? Kad bi ti znala, kad bi ti slutila, da mi tvoje suze padaju kao vruće olovo u zjenicu oka! Jedinom kretnjom, tu, na ovoj mjesečini, gdje bi mogla vidjeti, jednom jedinom rječju koju bi mogla čuti, mogu da ti snimim bol s tvojeg srca, - a ne smijem! Ne smijem! Čuješ li? Zakleo sam se na čast i svoj život za druge, da - Tajano! U času kad bih to učinio, ležao bih pred tobom ovdje kao mrtvac! Ona se trgne kao da je vitez izrekao nešto strahovito, spusti ruke i zadrhće. - Mrtvac? Mrtvac? Zgrozila se od te riječi. Čas prije ona je mislima predočila sliku mrtvaca u kapelici. - Ja ću ga ljubiti! Oh, znam, ljubit ću ga, koga god hoćete! Recite! - Uzalud! Ti ćeš ljubiti samo onoga kojega ljubiš, sliku ćeš ljubiti koja ti je u duši dok ne ugledaš istinu! A ta nije daleko! Ovo je nije nimalo utješilo. Jedino joj je zaustavilo suze i strah jer ga još nikad nije čula da tako očajnički šapće kao sada u ovoj samoći. - Znaj da nikad nisam bio tako nesretan kao sada. Ti umireš živa, a ja, ja, koji bih morao da te uzdržim, da te oslobodim, ja to gledam. Proklet ću se ako ti nastradaš - ja ću skriviti tvoju smrt. - Vi - vi ste u strašnoj zabludi. - Opet ne govoriš istinu. Znam radi čega tuguješ - ah" moram šutjeti. Odluka da njega oslobodi grižnje savjesti, da mu povrati mir" uspravi je: - Reći ću vam zašto tugujem. Otkrit ću vam sve. Ove odlučne riječi kao da nisu u njemu izazvale nikakvu Iju-bopitnost. On samo okrene svoje srebrnim zaklonom pokriveno lice. Tajana pridigne glavu: - Govorili ste mi o nekom mladiću koji me ljubi. Ja - nisam mislila o njemu. Nisam. Ali nije da mislim na drugog - ne> __ Sve to govoriš da me obmaneš, umiriš, - znam to. mite dokazat ću vam - ja ne mogu uzeti sreću o kojoj mi go-"jer kad bi moje srce vašeg štićenika i zavoljelo, ne bih mogla poći za njega... "Z- Ne znate! Obećala sam nekome šutnju, no vi sebe okrivljujete jer me tuga nosi u grob. Zato sada moram prekinuti šutnju radi vašeg mira i reći ono - što... - Sto imaš da kažeš? __ Ja sam - vjenčana!... Samo časak stajao je zatečen, ali onda žestoko mahne rukom:

- Bulazniš! Obmanjuješ me! _ Kunem se - vjenčana sam! Uhvati joj obje ruke i privuče je k sebi tolikom snagom da je zakolebala. - Ti da si vjenčana? Razjasni... - U kapelici svetog Stjepana - još onda dok je živio pokojni kralj. Tajana osjeti kako mu dršću ruke kojima je držao njezine. - Ti si to smjela učiniti, a da mi ništa ne rečeš? Što - što si to uradila? Gdje je to bilo kako - tko je on? Prolazi je zima od njegova uzbuđenja. Čini joj se da mu je tijelo pod košuljom od kovane mreže što se cakli na mjesečini pretvoreno u kamen. - Pokojni kralj je želio da se vjenčam. - S kojeg razloga? Nije mu odgovorila, a on će brzo: - Tko je taj s kojim si ti stupila pred oltar? - Ne znam... -- Dok ne rečeš istinu, nećemo odavle ni ti ni ja! - Kunem se - ne znam! - Bulazniš, Tajano! Sve si to izmislila da me umiriš Eto, reci - tko je on? - Mrtvac! Tako se trgnuo da je na njemu zazvečalo oružje. - Sto ti je, Tajano? Nisi prisebna! Tajčice, što je tebi, zar i te dotle doveo - ja - ja... koin-V^-Vi< ne! Ta slušaJte" prisebna sam. Evo: slušajte - po-/„ "." V.me Je vidi° tužnu i tvrdio da mu ne dajem svoju sre-na njega - i zato. mu je zlo. Pa je onda tražio da se ljutim, a ja sam mu spočitnula što vas je vje-Onda je kralj odjednom odlučio.da vam vrati 1 vjenča mene s vama... ~~ Sa mnom? zrekao je tu riječ kao da mu ona prikazuje sablast. ~~ I prevario te je? ; - da - odgovori Tajana i odmah spočitne sebi što prema kralju, štićeniku. . sam ću rio 104 105Ipak je na to prisili čvrsta volja da svom vitezu zataji kraljjj čino sudjelovanje u tom vjenčanju i profinjena osjećajnost da vi* tezu ne prouzroči bol. - On te je vjenčao, a onda tvojeg vjerenika ubio? Ovo opet nije mogla potvrditi jer bi time propala njezina osnova da viteza uvjeri kako ona tuguje što je vezana uz mrtvaca.., - Ne - odgovori odlučno. - Odjenuli su mrtvaca u odoru, posve takvu kakva je vaša i - poslali me s dvoranima u kapelicu. Tamo je u naslonjaču sjedio netko pokriven šljemom kakav je vaš. Rekli su mi da se dvorjani vjenčaju sjedeći i ja sam sjela. I svršio se obred - ja sam mislila - vi ste to - i odmah sam otišla u dvor. Kralj je rekao da ste se vi s njime tako dogovorili ... - Ja? S njime dogovorio? Tajano, ovo ne zvuči vjerojatno. Netko je ipak bio prisutan? Tko? - Biskup Flora me je vjenčao, a muškarci koji su bili tamo imali su zaklone. Samo je Rur"a imao otkriveno lice. Ruta?! - šapće on, opetujući ovo ime, pa se onda ispravi i podigne ruke na zatiljak. Tajani se činilo da se njegova snažna pojava zaljuljala, ali nije shvatila uzrok i nastavila: Jednom sam došla u kapelicu da se pomolim, ali je bila zaključana. Vani je bio vitez otimač, Crni Tomo, i otvorio silom kapelicu, a onda smo iza oltara našli viteza sa šljemom i odorom kao vaša, sjedio je u naslonjaču. Tomo mu skine zaklon i ja sara vidjela strašno mrtvačko lice. Tako sam saznala sve! I onda sam legla u vrućici. Bolovala sam očajna što sam vjenčana s mrtvacem! Nikad ne mogu biti udovica, nikad se neću moći udati ni za koga. Evo, - zato ja tugujem - samo zato - a vi tome niste krivi.

Dugo se on nije oglasio. Ostao je kao ukočen s rukama na zatiljku. Tajana je očekivala da će sada on biti posve miran, shvaćajući da nije on uzrok njezina propadanja. Dugo je čekala dok je progovorio tiho, duboko, promuklo: Dakle, ovo je s tobom učinila - kraljica... - Ona? Nije ona. Zašto ona? što to govorite? Kralj je sigurno htio dobro - a možda su ga prevarili drugi. Još i sad braniš kraljicu! Još je branliš! O - ti najveća luđačka dobroto među nama razbojnicima koji robe tvoje afr đeosko srce... Ovo je toliko uplaši da je počela mahnito istraživati svoje prije izrečene riječi. Nikako se nije dosjetila da je vitezu Rufin° ime otvorilo put k tajni njezina vjenčanja. - Znam priču o kraljici Gertrudi, znam je Tajano, i ne pok* šaj mi više ništa tajiti. Nije kralj, već je ona to učinila. Ne Pokušavaj me dulje obmanjivati jer ti ne bih mogao više ništa vjerovati. Priznaj sve - kao da govoriš majci. Ne majci, nemaš govori mi kao ocu, bratu. Zar ne da je tako? Kralj je mislio 106 u£initi radost da te vjenča sa mnom, razumijem, on je vidio !f si n" dobra. Ali tko je to otkrio kraljici? On nije, to je bilo moguće, vjerio me je s Orhidom njoj za inat. Tko je to rekao Elizabeti? Tražim od tebe da mi kažeš ako si mi bar malo sklopko je njoj priopćio kraljevu naredbu? n " __ Ja sam joj rekla! _ Oh, dakle, ona te je navela da kralju govoriš o meni. Ti ne bi to nikad učinila, ne trebaš govoriti, sve razumijem, a što ne razumijem - neću te pitati. Koraknuo je po ledini. Njegovo je oružje zvečalo, a nju pođilazila jeza od svojeg priznanja. - Elizabeta ima u ruci vjenčani ugovor s mrtvacem. Kad bi se ti htjela udati za nekoga koga bi voljela - proglasila bi ona u kraljevstvu da si vjenčana i nitko te ne bi više ni s kim pred oltar svezao. Mjesečeve zrake pobijelile su tminu i zahvatile Tajaninu haljinu. Vitez je uhvati za ruku i povede sa svjetla pod sjenu krošnja. Šutio je. Tajani se činilo da vitez više nikad neće progovoriti. Nijem stoji do nje okrenut leđima prema crkvi, izgubljen nekud u daljini. Šutnja joj se činila beskrajnom. Onda osjeti kako se vitez obraća k njoj, prilazi bliže i naglo joj privije glavu na svoje grudi: - Tajčice - ti - mučenice moja! Govorio je promuklo, dubokim glasom. Drhtala je, osjećajući njegove ruke na svojoj crnoj kosi. - Tvoj mladi život ona je svezala s mrtvacem. - Samo to me je mučilo! - Jadno malo siroče, oslobodit ću te! Tajčice moja! Oslobodit ću te, cvijete moj nevini! Tako mi neba i časti moje! Smiluj se meni! Daj da u tvoje srce uđe vjera! Čuj me: tvoj dan će svanuti! - Čekat ću mirno i bit ću vesela. - Neka ti duša vjeruje da će te vitez Sokol osloboditi. Dugo je, šuteći držao njezine drhtave sitne ruke i u sjeni stabla gledao joj u lice, tako dugo da ju je obuzimala smućenost i strah i čudno joj pitanje uskrsivalo u mislima. o 7~ Tajčice, nitko na svijetu ne smije zadati boli tvojoj dušil {J> ti milo, nesretno dijete! Sva dobrota neba i zemlje nastanila se u tvojem biću. Ne boj se nikogai ničega - dok živi vitez Sokol nitko ne može do tebe! Ponovo se on zavezao u misli i šutio dugo, vrlo dugo... ,~7 yriJeine je da ideš. Ako bi u dvorcu netko opazio da se kasn°. treba da kažeš: molila si dugo u crkvi i nisi odmah put. Upamti! Upamtit ću! Je ovuće ZSL sooom P onamo gdje je Belko stajao s 107Na mjesečini prebaci on plašt navrh svojeg šljema da ga ne osvjetljava. Belko je već pridošao. Vitez digne Tajanu i posadi je na sedlo. Onda se zagleda u njezinu bijelu pojavu.

Šuteći, krenuli su k dvorcu. Vitez je dugo gledao za njima. Onda pohiti pred crkvicu, odveže u grmlju sakrivenog konja i po. juri u dvorac Kraljeva Velika.
***

Drugog dana sakupila se kraljevska obitelj za ručkom. Elizabeta veselo čavrlja s dvoranima. Orhidino svetačko držanje ne pomućuje to raspoloženje. Mla-di kralj Ladislav svojim, uvijek mrkim pogledom, uznemiruje sve. Uđe knez Ivan. Kraljica mu se nasmiješi: - Kneže, što je? Zakasnili ste na ručak. Gdje ste bili? - Svijetla kraljice, bio sam u dvorcu Kraljeva Velika, zadržao me je vitez. Zanima ga naše saborovanje na Griču. - Dobro je. Sjednite i požurite da vam se pečenje ne ohladi. Kad će biti to saborovanje na Griču? - Još nije određen dan, svijetla kraljice. Za nekoliko sedmica. - Veseli me da je vitez zadovoljan što će vaše plemstvo sa-borovati na Griču. On je veoma uman, zašto se krati primiti kraljevske časti? Uistinu je sušta nesebičnost. Jednom se ipak mora pojaviti pred čitavim svijetom. Odredit ću mu najvišu vlast u kraljevstvu. Najveću - značajno će ona. - Vitez veli: - "Tako sam sretan da ne želim ni časti ni blaga!" Ona se zadovoljno smješka, oči joj sjaju. Orhida sjedi oborenih očiju kao da je ništa na svijetu ne zanima, a sve prisluškuje. Dok Elizabeta razgovara s knezom, često bi joj pogled zalutao k Tajani. Ona sjedi tiho, odsutna mislima. Čitavim bićem prolazi joj jučerašnji vitezov drhtavi šapat, njegova bol i ushit što je proizlazio iz svake mu riječi i šapata dubokog glasa. Kad bi sklopila oči, osjeća svoju glavu na njegovim grudima, kad bi opet podigla vjeđe, crni baršun njezinih očiju sja tajanstvenim svjetlom, a lice joj prosiplje rumenilo. - Pogledajte Tajanu - primijeti kraljica Ivanu. - Sva je izgubljena u mislima, obrazi su joj rumeni, oči sjaju kao nikad dosele, što se zbilo s njom? Proljetno sunce vraća joj zdravlje i rumenilo. Od jučer na danas? - Tajana je jučer dugo šetala poljanama, a to joj prija. Ona je dijete šume i polja. Raduje me što nam čuvate srećonošu. Možda pomaže još tko? Ne razumijem, svijetla kraljice. ,a T, - Ali ja se u to razumijem - nasmije se ona tiho. - 2a menjeti obraze i zažariti oči može samo cjelov i zagrljaj. NjeZJD 108 tuga uvijek me podsjeća na neuslišanu ljubav - a sad mi, eto, kao da jVjučer vladatelj njezina srca prouzročio ovu divnu promjenu _- Tko bi mogao biti taj sretnik? - začuđeno će knez. __ Može biti pristali knez Babonić koji tako često dolazi k vama? - Svijetla kraljice, vašem oku ništa ne može da izmakne. Da, piladi knez zato tako često dolazi k meni. - Vidite, otkrila sam tajnu, a vi mu recite da srećonoše ne dam nizašto. Otkako meni poklanja svoju sreću, život mi je zadovoljstvo. Ne dam je! _ Govorit ću s knezom Babonićem. - Pogledajte kako se zamislila, zjenica u njezinim crnim očima svjetluca poput zviježđe u tmini. Jao svima nama kad ona ne-Jcog zavoli! Ostavit će sve i svoju sreću podijeliti samo njemu i sebi! Promatram je od jutra, zapanjila sam se, spazivši je tako ružičastu, osvijetljenu žarom vlastita pogleda. Kao da je lice oprala u ružama, čak se i smiješi. Nešto se dogodilo. Samo - jučer knez Babonić nije bio kod vas. što je, dakle, to? - Možda joj je poslao poruku . . .

- Velite da je Jučer dugo šetala po šumama i poljima. Pazite, kneže, mladost je lukava ona se s njime sastala negdje na šetnji! H - Možda se varate, svijetla kraljice. - Uzalud me tješite, s tom se djevojkom nešto zbilo, vidim to odviše jasno i kao da mi to neko proročanstvo šapće. - - Dajem vam riječ, svijetla kraljice: kad bi se vaše sumnje obistinile, nikad ne bih dopustio da vam je knez odvede s dvora - a on to i ne bi učinio. Prije bi stupio u službu svojoj kraljici i ostao na dvoru. - Predajem to u vaše ruke. Ipak, zabrinjava me ... -- Pouzdajte se u mene. Srećonoša ne može ispod vašeg krova koji je sad i moj. Mi trebamo srećonošinu moć - vi i ja - i vitez Sokol. o to^T Povj"eravam to vama. Čitavo prije podne sam razmišljala o tome, već sam odvikla brigama. ~- Još ćete više odviknuti. Sve je to u mojim rukama. vrČevlUSp SU dom"Je!e na sto1 medene kolače, a preharnik napuni ljica !; Ka,zgovor Je dalje tekao veselo i bezbrižno. Samo je kra-1 uz S d P°Sledavala Prema Tajani, istražujući je pogledom jasnu brigu koju je pobuđivao njezin istančam instinkt. joj se^riiv0^ SVi SU °tišli u svoje odaje" Knez Ivan uđe k svo* ipovedp n • Je Vrl° ozbiIJan- Pomno zatvori vrata, navuče zastor rjU u udubin u prozora: °rj0" sJećaš li se Tajanine molitve pred Ratimirovom sli" s - Jećam. Zašto pitaš? • 109- Onda je govorila o nevjesti, sVezanoj s mrtvacem. I tebi je jednom spomenula tako nešto. Sad je to razjašnjeno. Jučer je( znaš, pred crkvicom u selu razgovarala s vitezom. Danas mi je DQ ispričao što je bilo. Zgrozit ćeš se kao što se on zgrozio, l meni se ježi koža. Slušaj! Ivan počne pripovijedati. Dorja je sklopila ruke na grudima, upirala u njega svoje tople smeđe oči i od časa do časa tiho usklik-nula: - Jadna djevojka! Svima je svojom srećom stvarala svjetlost sunca, a sebi - noć - mrtvačnicu! Groza me obilazi. Reci, zašto je to učinila kraljica! Za kraljeva života i Joakimove vlasti mogla se sastajati s vi-tezom i prikrivati to Tajanom. To je Tajana učinila radi viteza, a kraljica radi sebe. Možda je Elizabetu obilazila bojazan da se vi-tez ne bi zagledao u Tajanu? Tko bi to sve znao - zapravo u kraljice je proročanski osjećaj. Već je danas zamijetila u Tajane promjenu i tvrdi da nije proljetno sunce proizvelo ovu promjenu nego ljubav. Sto se moglo desiti na tom jučerašnjem sastanku da je Tajana preko noći procvala? Valjda joj vitez nije pružio nade? - Ono što je meni govorio o tome dosta je da Tajanu usreći. Da nije to učinio, djevojka bi propala, a ti znaš koliko bi se to kosnulo Ratimira. Kraljica sumnja da Tajana ljubi Eabonića. Gotovo sam uskliknuo od radosti. Neka* to misli - da je Babonić dolazio radi Tajane. - Kraljica ima pravo. Kad god Babonić dolazi k tebi, a mi uđemo u svoju odaju, njegove se oči gube za Tajanom. - I to si već opazila? Teške li zagonetke ući u trag pogledu koji se hvata Taja-nine pojave kao pčela meda. Bi li Ratimir pristao na tu ićenidbu? - Mislim da joj je dodijelio drugog - njemu mnogo bližeg. - Znam ili bolje - slutim. Ratimir bi je najradije vjenčao sa svojim sinovcem Borivojem. Bit će onako kao što odluči Tajana. - Borivoj poznaje Tajanu? - Uvijek je u Ratimirovoj pratnji. - Možda i ljubi srećonošu? Vjerojatno pogađaš. A vjenčani ugovor s mrtvacem? - Pronaći ćemo ga kad kraljica bude zarobljena u Kamen-•gradu gdje je nekoć kao kraljevna provodila grešne dane. Međutim, žuri mi se. Sutra noću bit će veliki odlučni čas u dvored Kraljeva Velika. Moram razmišljati mnogo, vrlo mnogo!

l
• Dva dana nakon toga poveo je Ivan svoju sestru u p dolinu, išaranu proljetnim bijelim i ljubičastim cvijećem su polagano, a onda počne Ivan Okićki;
žes ,

_ pogledaj tamo dvorac Kraljevu Veliku - i pokaže na br-""kojeg se pod plavetni svod upiru šiljasti tornjevi kule. • nđi sa mnom gore! Ondje ti imam nešto važno saopćiti. Ovim „"tem ne mogu nas niotkuđ opaziti. Ivan da znak Belku koji je jašio iza njih s kneževskom prat-" m i potjera konje. Prevalili su put po ravnini u hitrom trku D i°se onda polagano uspinjali k dvorcu. " _ Sto je ono tamo? upita Dorja, iznenada pokazujući na udaljeno brdo usred guste šume s kojeg viri neki tamni šiljak nalik tornju. - Ovo je neka stara kula usred šume. Ne znam joj porijeklo, stoji kao osamljeno razbojničko gnijezdo. Ljudi zovu kulu "Pasoglavac". Narod veli da je tamo stolovao neki kralj Pasoglavac koji je tu ostao za tatarskih provala, glava da mu je bila pasja, a tijelo ljudsko - i sad još njegov duh stanuje u kuli i nitko joj se ne usudi približili. Moji drugovi iz Kraljeve Velike vidjeli su prije mjesec dana predvečer tamo neko svjetlo. Otišli smo jednom gore da vidimo što je. - I našli ste nekoga? - Nismo, ali smo zapazili svježe tragove ognjišta. Kula je kao stvorena da bude skrovište razbojnicima i otmičarima. Dorjine oči zaustavile se na šiljku kule. - Mislio sam da se tamo skriva Tomo pa da ga zatečena i upitam kako je onog jutra znao da su tebe ranili. Tomo je s templarima iz čiča bio u dobrom prijateljstvu, slutim da je upleten u tu stvar. - Upleten? Možda je znao i poručio ti da ne ideš cestom i da se čuvaš. - Tomo da brani mene? Otkud tebi ova misao? t - Mnogo sam razmišljala i neki mi unutrašnji glas kaže da je on poslao svojeg čovjeka da te opomene. - Onda bi ga slao najprije k tebi da ti ne putuješ. - Nije mogao znati da ću ja na put, ali za tebe je lako doznao, očito od svojih templara. Gle, gle - mnogo ti se ova stvar vrze po glavi. *tn ~~ Kako mi se ne bi vrzla tako čudna zgoda! Pitaj Tajanu "o ona nusli o tome.
to, te

;, Ste ° tom raspravljale? Možda ti je rekla i povod Je Tomo poslao Kozaka s lijekom? 8 d ° S°vorilno o Tomi, nisi nježan prema meni - za-ne govorimo o njemu. ""•" nešt° Sam nemiran radi drugih stvari, ali da ?rotivnom" reći ću ti ovo: neica četa pretraživala je i svuda e J propitkivala za Tomu: Matijas je eu
dolin
Dad

*

njime * i * svuda Je propitkivala za T fcfcnl odred" tS1° Prokletstvo- Olivero je dolje u ako bi Hrgačevoj °" se Tomo pojavio, da ga odmah uhvate. U 110 111njegovoj se staji kriju čvrsti momci i čekaju ga. Olivero odje<j, nom sada bijesni na Tomu, a dosele su bili kao braća, što ve! liš na to? - Moje se slutnje obistinjuju. Matijas vreba na tebe i mene tako mi reče onaj koji mi je povezao ranu. Sve dokazuje da se* Tomo Oliveru i Matijasu zamjerio time što ih je izdao - za tebe i mene. Dotle su prispjeli pred mala željezna vrata crnih gradskih & dina. Knez udari tri put po vratima.

Za kratko vrijeme ona se otvore. Dorja je ljubopitno gledala snažnog slugu koji je otvorio i odmah zatvorio vrata. Onda je još ljubopitnije pogledala preko dvorišta u druga vrata na kojima opazi visokog muškarca u laganoj plemićkoj odori bez ikakvog oružja. Lice je pokrio bojnim šljemom, što je bilo u protivnosti s njegovom kućnom odorom. Po tom je zaključila da se šijo. mom pokrio na brzu ruku da mu ne može vidjeti lice. Kad je po-kraj njega prošao Ivan, on mu samo povjerljivo kimne glavom i povede sestru u tamni hodnik dvora. Pred jednim vratima Dorja spazi crnog fratra kojeg je vid-jela na Griču. čitavu mu pojavu pokriva crna halja u gustim naborima. Preko lica spušta se kapica duboko do prsiju. Nijemo , se pokloni Dorji. Tako se klanjaju samo vitezovi. Fratar otvori neka vrata. Ušli su sve troje u vrlo prostranu sobu. Dorja je zaokruži brzim pogledom. Tražila je nešto što bi joj moglo pružiti barem mali uvid u tajnu koja se skriva ispod zaklona jednog viteza koji već godinu dana upravlja čitavim kraljevstvom. - Sjedni, Dorjo - ponudi joj brat i primakne stolicu, dok je fratar pošao prema velikoj okovanoj škrinji. Otvori bravu i povuče poklopac. Duž škrinje leži grimizni plašt, obrubljen bijelim krznom, izvezen zlatom. Na njemu je položena kruna. Kroz rešetke visokog prozorčića .padaju sunčeve zrake i od-sijevaju na zlatnim šiljcima krune. U kutu škrinje leže pisma s velikim pečatima. Dorja usklikne: - Brate, ovo je... - Ratimirova kraljevska oprema. Pripremili smo i to. Ov|> što si vidjela i što ćeš sada čuti, treba da ostane u tvojoj glavl* Kraljica će biti pozvana prividno na Grič. Ona će tebi dati nalog da pođeš naprijed i pripremiš u gričkoj palači sve za njezin do* lazak. Poslat ću te u kraljevskim kolima i dati svoju četu za Pra * nju. Pod brdom dočekat će te ovaj fratar i predati ovo blag0" Sad znaš kakvu smo ti časnu zadaću dodijelili. Donijet ćeš k1* nu na Grič. - A ja ću to dostojno izvršiti! t - Ne misli da ću te pustiti samu. Ja i moji drugovi dočekat ćemo te ovdje i pridružiti se pratnji, preodjeveni u odore 112 .. V5tezova s bojnim šljemovima. To je $v*Zamišljate tajto da ""^euramo Ratimira i krunu od svakog napadaja i neprilite. Poka-°S1|i smo ti krunu da znaš što ćeš preuzeti. __ Razumijem, brate. __ , . Onda se Ivan približi škrinji, uzme jedno manje pismo s pem i dade rratru 2nak- OvaJ Daci težak poklopac, zaključa škričatom niu i uspravi se. _ Sutra pod večer dolazim na dogovor - reče Ivan fratru. Ovaj se pokloni, a da nije rekao ni riječi i ode. Brat i sestra su ostali nasamu. U Ivanovoj ruci bijeli se pismo. . - Još imam nešto za tebe, Dorjo. Od tvojeg vjerenika stigla nam je vijest. Vojvoda je poslao pismo meni i tebi. Evo, otvori i čitaj. - Oh - usklikne ona i brzo razdere pečat. Zajedno su tiho čitali sadržaj pisma; "Najmilija, najdraža kneginjice! Nadam se da će vas glasnik plemenitog kneza Ivana Okićko-ga, vašeg milog brata, naći barem na putu u Češku, ako vas još ne zateče u vašem dvorcu. Ne da se opisati moja bol što ne smijem da vas čekam ovdje. Moj poočim češki kralj zapovijedio mi je da putujem za sedmicu dana. Zapovijedio mi je to zbog svojih velikih osnova, a ja se moram pokoriti. Sa mnom kreću kraljeve čete da mi budu na pomoć u ovom teškom pothvatu. Najmilija moja, ljubav srca moga, danas teško iskušana, još je veća i silni-ja. Tek ovdje, daleko od vas, osjećam kako mi sav život, sve Što me čeka, ne bi pružilo sreće ni zadovoljstva kad ne bih iz pisma vašeg brata razabrao da mi čuvate vjernost. Najljepša, najslađa, vječno ljubljena, ako vas pismo zateče na putu, čekajte me tamo gdje će vam to reći glasnik dok vas dostignem i Dovedem -ravno u Budim gdje nas čeka sreća do smrti. Ako vas pak glasnik zatecejoš u

vašem domu, čekajte me jer ništa drugo ne želim nego sto prije poljubiti rub vaše haljine, draga, mila, ljubljena, vaš vjerni do smrti - Bela." -- Ljubi me - reče Dorja tiho. sao m • V"Še ne^° dosele- To Je nedvoumno. Pismo koje je pi-ne .•"?""• 8°vori slično, samo on još dodaje da i sam uviđa kako ne s™Je dulje oklijevati. ^ Njegov povratak nije ti više neprijatan? ^ i m^aZ1 *" mJeseca prerano, ali tu se ne može pomoći. Da dim. tebe " < ne bi on slušao češk °S kralJa neS° sa* " dakle. nakon Ratimirove krunidbe ravno u BitH Jr° Sam očekivala. Poći ću, brate. •>e među naamoće te Babon"č i drugi s ogromnom pratnjom. Sad SVe načistu< zar ne - Sv " Dorjo? v ođi. Pienieendj!?sl I?"ane- Spremit ću se na drugi, sretniji put k voj-""wi, dobn mladić! 113- Već sada sjediš na prijestolju njegova srca i života. Zato se ne bojim ni za kakve nepogode iz Ugarske, unatoč tome da se vraća prerano. Ti ćeš svakako stići u Budim istodobno s njime, aU ne i prije. Točno sam proračunao. Ovdje smo se dobro naoruža li, kraljica i kralj u našim su rukama i zato smo odlučili da nemo na posao odmah. - Zašto tako hitno? - Otkako je vitez doznao od Tajane onu strahotu, mira, požuruje da to riješimo što prije. - Hoće li se možda riješiti kraljice? - Svi - ne samo on! Drugi je uzrok Belin dolazak. Naše saborovanje bit će dvadesetog travnja - drugi dan bit će turnir na koji ćemo poslati Sokola na megdan. Nakon turnira slijedi gozba, a u zoru drugog dana putuje kraljica sa Sokolom u Kamen-grad. četvrti dan, dakle, dvadesetčetvrtoga travnja, održat će se proklamacija hrvatskog kralja, a zatim krunidba. Dorjo, ti sada poznaješ čitavu našu osnovu. - Brate, časno ću zavrijediti tvoje povjerenje. On je zagrli i poljubi u čelo. - Kako ću biti ponosan na sestru, kraljicu Ugarske, i saveznicu kralja Hrvatske! Ustali su oboje. Dorja zastane još čas, gledajući okovanu škrinju i onda uzdahne: - Pravdo, budi sada uz pravedne, jer to smo mi! Oboje su ostavili sobu s pouzdanjem. Pod oniskim svodom hodnika zapažala se fratrova silueta, crna i ukočena poput statue. Mističnost njegove ličnosti čini joj se još mističnijom u tom tamnom dvorcu u kojem stanuje s drugovima urotnicima, s kraljevskom krunom u škrinji. Ovdje u dvorcu otkriva vitez Sokol drugovima svoje lice - tu oni gledaju tajanstvenog Sokola bez zaklona koji ima toliku moć nad kraljicom, Tajanom, nad Joa-kimom i svim snagama u državi. Prošla je hodnikom ispred fratra pa se onda našla u dvorištu. Nije više susrela onog viteza s bojnim šljemom, čekajući u •dvorištu, Belko i pratnja nisu ni sjašili, Kad su izašli, zatvore & za njima debela željezna vrata. Brat i sestra jašili su nizbrdo, jedno uz drugo. Osjećali su kao da nešto veliko, snažno, veže zajedno njihova srca, njib°ve sreće i sudbinu čitavog naroda njihove domovine.
***

S izrazom napete pozornosti gleda Dorja brata kako fe nuo glavu k Belku. Kneževo lice je vrlo ozbiljno. Crte su tvrde, oštre, potez oko usta udubljen. Željezna odluka leži u voj mu pojavi.
H4 ."., • "., ... .. " ";

_ Svršili smo - reče i ustane. - U tebe se použdajem, Bel-i~~ostavljam sve njih na tvojoj paski. A ti, sestro, - obrati ^°"k Dorji - budi spremna. Čim svrši turnir i gozba, drugog Hana u zoru krećemo na Grič s onim što je pohranjeno gore. <Jan__ 5 vitezom Sokolom ogledat ćeš se na turniru i ti? _ Moram. Turnir neka ti ne zadaje brige. Tvoje lice je bli• do to ne valja, treba da sve ove dane budeš vrlo mirna i veOna baci glavu visoko i odgovori, svladavajući se: ._ Bit ću dostojna svojeg brata. Samo osjećam svu težinu

ovog časa. ._ j ja/ mila moja, baš zato sam i miran. Ništa ne može pomutiti naše osnove, sve je na svom mjestu. Sad idem kraljici Dorjo, do sretnog viđenja! _ Neka te prati Tajanma sreća. _ Pravo veliš, idem k njoj da ponesem dijelak njezine moći. Knez pođe k vratima. Za njim se vuče plašt što mu pada s ramena. S ponosom slijedi ga Dorja. Brat i sestra uđoše k Tajani. Ova veze. Obrazi su joj ružičasti/izražaj pun nade. Dorja joj se približi: - Tajano, knez ide po važnom poslu na Grič. Zaželi mu svu. sreću. Ona podigne glavu, oko koje se razasula bujna crna kosa. - Neka vas zaspe sreća, kneže! Svaki čin i svaki vaš korak neka vam urode plodom vaših želja. Sreća vam bila sestra! - I vaša sreća, Tajano! - veli on značajno. Tada priđe k Dorji, poljubi joj lice i ostavi sobu. Pošao je ravno kraljici. Upravo je ogledavala svoje kraljevsko ruho za turnir. - Svijetla kraljice, opraštani se na dva dana. Sutra je vijećanje na Griču. U ranu zoru na dan bojnih igara bit ću ovdje. - I dovedite po izbor bojovnike. Vitez Sokol hoće da se bije s najboljima. - Najbolji od najboljih poredat će se na livadi pred vašim svijetlim licem. m - Hoće li kneginjica poći na Grič da odredi što je potrebno za moj posjet? jet- ~~ Danas ne, tek drugog dana nakon turnira. Dorja želi vid-svojeg brata u boju s vitezom - a to joj smijemo dopustiti. - Zar se nada da vas Sokol neće pobijediti? Čitave d ° ^ °^više prokšeno nadati se takvoj nemogućnosti. ljem v ^ne u dvorcu Kraljeva Velika vježba vitez svojim kop-da i men ga, ?!edam" sve mi se muti pred očima - ali on hoće Sv Uetu n Va ^e^am taJ dan - i oči joj se zakrijese. - Ništa na Sunca i DrV]°- toliko kao bojne igre. To me razblažuje više od u dvore"i n t! •"• No> žurite se- kneže, opet k nama. Kad ste vi " ne bojim se nikakvih poslova u kraljevstvu. *• 115Nasmiješi mu se, mahne prijazno glavom i pruži mu ruku. Ivan čvrstim koracima prođe po sobi i ostavi dvorac. Bio J( potpuno zadovoljan. U dvorištu čekala ga je pratnja. Uzjašio je opremljena ko. uja, dok su na stepenicama stajale Dorja i Tajana. On ih pozdravi i krene. Dorja pogleda Tajanino lice. Bilo je obasjano toplinom, a sit-ne su joj usne nasmiješene. "Kakva je to ljubav koja može činiti toliko čudo" - pomi. sli Dorja i uzme djevojku za ruku da se vrate u dvorac. Stepenicama je silazio Belko i prišao k Dorji. - Kneginja Orhida polazi u seosku crkvu na misu. Treba da idete, kneginjice, i vi - reče on, pogledavši je značajno. - Ne, smijemo je pustiti ni korak bez nadzora. - I Tajana će s nama. Neka nam osedlaju konje. Kad su svi bili spremni, Orhida je sišla u dvorište. Spaziv Dorju, primijeti ljubazno: - Radujem se što i vas srce vuče da se pomolite sa mnom. Izlazili su iz dvorca. Pred vratima stoje prosjaci, čekajući svoju dobročiniteljicu. - Srećonoša dolazi - šapne jedan prosjak, vireći kroz otvorena vrata u dvorište. - Eto, sad ćete svi ozdraviti! Svi se u strahu povukoše natrag a on je ostao sam baš u ŠaSu kad je Orhida izjašila i ugledala ga kako stoji posve blizu nje, ukočeno uprtim očima u nju. Hitro posegnu ona u džep i sagne se k njemu, šapćući mu: j - Što nosiš? l - Ispovijednik čeka u crkvi, ima vrlo važnih vijesti. - Dosta - šapne mu i počne glasno: Jadni prosjače, pobrinut ću se za tvoje bolesno dijete, čekaj ovdje poslije mise. Dobit ćeš jela, pića i haljina - govorila je sućutnim glasom. - Zakasnit ćemo na misu, kneginjice, - opomene je Belko. - Već idem, Oh, koliko bijede ima na svijetu! Belko priđe četovođi kneza Ivana i naredi: -• Marko, odaberi najpouzdanijeg momka. Neka pazi na toga prosjaka! Kad ga kneginjica nadijeli, valja ga slijediti - * podalje od dvora uhvatiti. Naređujem ti u kneževo ime.

- Bit će kako želite, vaša milosti. Uzet ću Gabreka, on Je vjeran knezu. Stigli su u crkvu. Za vrijeme mise Orhida je provela na ^ Ijenima oborenih očiju, duboko zarobljena u molitvu, a kad & ljudi izlazili, Orhida će iznenada: - Želim se ispovijediti! Pričekajte me vani, mila će, i vi, Tajano! Suhonjavi fratar izađe iz sakristije i uđe u pa šapće Orhidi:

116

l
__ Domaćem župniku je krivo što vas ja dolazim ispovijedati. Objasnio sam mu da vas spremam u samostan. I vi recite Dobro - dobro, što mi nosite? _ Naš prosjak ušao je u trag nečemu što bismo mogli iskoristiti da ubrzo prokrčite put Joakimu u dvorac. - što to govorite! Ona se obazre. U dnu crkve stoji Belko. Orhida se digne i _1 što je? Kanite li slušati moju ispovijed? _ Oprostite, vaša milosti, nisam znao da se vaša kneževska milost kani ispovijedati poslije mise. - Čekajte me vani. Ona opet klekne, a Belko izađe pred crkvu i priđe k Dorjt: _ Možda je priprema na ispovijed onaj prosjak? Kneginjice, kad sam pred dvorcem prišao k Orhidi, čuo sam jednu jedinu prosjakom riječ koju je izgovorio latinski: "Važno". - Latinski? Možda niste dobro čuli? - Uho me ne vara. Još danas ću ga uhvatiti. Kumansko-ta-tarska krv ima više lukavosti nego svi mi zajedno. Knez mi je naredio da je nadgledam i onda kada dijeli prosjacima. I, eto, dijeli prosjaku koji govori latinski, a taj jezik govore samo plemići. Očito je Joakimov pristaša. - Kad bi tako podržavala vezu s nekim, izvan dvorca, to bi uistinu bila đavolska zamisao. - Sasvim sigurno s nekim podržava veze po ovoj pobož-nosti . . . Zamišljeno gleda Dorja na crkvena vrata i, šuteći, čeka Oridu.
Je Je

Je sam i-je Kašla" Belko i DorJa uPm u nJ"u Pogled, tražeći u U ,i • potvrdu svoj™ sumnjama. Začudili su se oboje, vii aa je njezino, uvijek rumeno lice, blijedo, a oči oborene. 6 ništa " Priđe ona k svojemu konju, Belko . Krenuli su natrag u dvorac. *? T ProsJ"ake kao i PrfJe- c&" su stigli ^ ** donesu jela l starih halJina- Belk° 1vrS" zapovijed. Kad je donio darove, ponese ih
A što

..- Pošto je ProsJ"ake obdarila, ne izmije-i riječi, vrati se u dvorac. prije ručka uniđe Belku crnoputni sluga: -**" Gabro? Jeste H uhvatili prosjaka? f.Ujedili smo Sa sve do one kapelice međa poljana gdje smo bili one večeri.
e

a on e še esao na Staki u

J P odbaci štake pa stade brzati. Mi pos117zgrabili smo ga, skinuli mu krpetine kojima je povezao glavu i - čudo nad čudesima prisegao bih da je to čovjek kojega sam vidio s Joakimom u Budimu. - Joakimov sluga? - Mnogo više nego sluga. Joakim je one večeri s njime do-šao u dvorac, uvijek su govorili hrvatskim jezikom. - Ne varaš li se? - Ako mi oči nisu urekli vilenjaci, onda je taj prosjak Jo-akimov dostojanstvenik.

- Gdje je sada? - četovođa ga je svezao u šumi i čeka vaše zapovijedi. - Poteci k njemu, čuvajte ga do noći, a onda dovedite u dvorac i svežite mu usta da ne može vikati kad ga budete vodili. Čekat ću vas na gradskim vratima čim se zamrači. - Dugo je još do večeri, pol dana. - Svejedno. Nitko ne smije znati da smo ga uhvatili. Uzmi nešto sa sobom za ručak i budite na oprezu. Žuri se i pazi na svoj jezik. - Zahvalan sam knezu do smrti. Šutjet ću! Istrčao je iz sobe, a Belko se uputi k Dorji da joj po kneže-vu nalogu saopći sve što se u njegovu odsustvu dogodilo. - Pogodili ste. Taj prosjak i Orhida su saveznici. - Ako je taj Joakimov dostojanstvenik nosio Orhidi vijesti o njemu, zatvorite ga u tamnicu. Progovorit će silom ako neće milom. - Možda bi to trebalo javiti knezu na Grič - opomene Belko. - Pričekat ćemo do večeri. Ispitajte ga i javite mi odmah. Onda ću odlučiti što da radimo. Za ručkom je Dorja pažljivo promatrala Orhidu. Sad je bila opet rumena, čak više nego obično. Kraljica sve to nije opazila, govorila je samo o turniru: - Bojovnike će dovesti knez s Griča. Hrvatski su borci divlji, bit će to prava slava! - A strijelaca nemate, uzvišena kraljice? - upita jedan Ugrin. - Vidio sam bojnih igara u kojima su pripremili veliko srce, a vitezovi gađali s konja - malo je koji pogodio posred srca. A bilo je jagme, vike i nadmetanja. Meni se to sviđalo j°* više od viteških bojeva. - Kad bismo imali tako vještih strijelaca, bilo bi to prekrasno - reče kraljica. - Tu vam je strijelac! - oglasi se mladi kralj podrugljiviin glasom i upre prst u Tajanu. - Ne diraj srećonošu, Ladislave! - ukori .ga kraljica, - Nisam kriv što ona umije gađati poput čarobnjaka - Je li istina, Tajano? - začudi se kraljica. - Umijem nešto malo, uzvišena kraljice. ,->|j
118

l
_ to zove "malo"! A ja sam je vidio u Kamen-gradu: „ sam se njome našalio, a ona je gađala u mene. Istina je, uzvikne Ladislav crven od Ijutine, sjećajući se svojeg poraza _ rekla je: "Gađam sve što hoću, sad ću vam strelicom skinuti M buk". Odapela je i klobuk odleti! "Sad ću pogoditi u sredinu šeg grba na štitu" rekla je - i strijelica se zabola baš u sre-Sto Sod Je pr°rekla, pogodila je. Neka mi kaže u obraz da lažem! Tajana šuti oborene glave. - Tko te je naučio gađati, Tajano? - upita kraljica. - Na Griču me poučavao vitez Sokol. _ Ah, njegovo umijeće" usklikne vladarica veselo. - Evo, ie čarobni strijelac. Prekrasno! Strijelca imamo! On će izaći, da - on. A kada izvode ovu igru strijelci: na početku turnira ili na svršetku? - upita kraljica ugarskog plemića. _ Igra sa strijelicama izvodi se uvijek nakon prvih bojnih igara kad se vitezovi odmaraju za drugu igru. _ Vrlo dobro, čeka me još posao - treba izdati naloge za gozbu. Bit će svečano! Pošto je kraljica ustala, svi se dignu i kad ona izađe, svi krenu svojim putem. Samo Orhida priđe k Ladislavu i šapne jedva primjetno: - Dođi u moju odaju. Bila sam na ispovijedi . . .

- Opet vijesti od njega? - Da, ali još nosim glasove od kojih će ti se zavrtjeti pred očima! I ti, Rufa, dođi s nama. Kumanski dvoranin se ogleda. Svi su već napustili dvoranu i hodnik. Pomno pazeći da ga ne vide, krene za njima. Grozničava želja za borbama na turniru posvema je obuzela kraljičin dnevni život. Zveket koplja o štitove, divlji nasrtaji kad Škripi gvožđe, lomi se željezo, rvanje u kovinu sapetih tjelesa T?.to ve^ u predodžbama razdražuje njezinu krv, pomlađuje sjaj očiju, obnavlja mladost, probuđuje želje za užicima. Nadasve vlanih"v0™ ^a da §leda sv°Jeg ljubavnika viteza kako usred bojn Kreševa razmahuje svoju snagu. Od toga očekuje nova drhtaVcć p^3 razbuđivanJa- obnovu svojih užitaka u njegovu naručju. zariJ!ni?reme za turnir prouzrokuiu joj uzbuđenja u kojima nalazi zadovoljenje nemirne rasne krvi. * PozoveJC U-§la U SV°-"e odaJe" dade donijeti sve lukove i strelice lukove - °ie dvorane da ih pregledaju. Odabrali su ponajbolje ^"ka i počl Pfužive- Nakon toga dozvala je kraljevskog pehar-otPošalje s ,a j nj™e odabirati jela za gozbu. Svršivši ovaj posao, ^ Rufa n""6* rane J htJede izaći, kad se u sobu ušulja kuštra-P°Put nakostriješena mačka. ,,,-,,. 119f^f - vitez je stigao? - upita ona posve razbuđena. " ; - Još nije! - Kad dođe, javi mi. Odmah ću se odjenuti - i pođe k vra. tima. - Kraljice, rođakinjo moja, riješite me dužnosti da vas pra. tim s vitezom u šetnju. - Ionako te ne trebam jer je sa mnom dostojanstvenik Belko. - Nikad vas više neću pratiti kad bude s vama vitez - naglasi Rufa tako da se kraljica na vratima zaustavila. - što si to rekao, pseto nezahvalno? Zapovijedam ti da ideš, vodit ćeš vitezu konja. - Prije ću umrijeti nego voditi vitezova konja. - Bacit ću te u tamnicu ako prozboriš riječ protiv viteza! - Tko izdaje moju kraljicu, tome Rufa ne vodi konja, makar mu odrubili glavu. - Tko izdaje kraljicu? Tko? - Vitez Sokol! ,„ - Nosi mi se ispred očiju! U tamnicu s tobom! ,| - Dobro pripazite na svojeg miljenika dok ću ja tamnovati. Pripazite! - naruga se Rufa. l " - Pripaziti? Zašto? "*• Čelo joj se nabora, priđe korak bliže: * - Zašto da pripazim? Zašto? Sad govori, pseto? Rufa klekne, pokrije oči rukama i stade jecati kao da ga netko davi. To u nje pobudi nemilu pozornost. - Kakva je to ludorija? Sto se dereš? Razjasni mi što te je spopalo! - Ne mogu podnijeti, ne mogu! Najljepša, najbolja, najdivnija kraljica moja, da bude ovako strahovito prevarena - ponovno zatuli kao da ga stavljaju na kotač. - Prestani se derati! - uzvikne ona obuzeta neprijatnim osjećajem. - I razjasni mi! - Mila moja rođakinjo, vi ste prevareni! ; - Kako? Zašto? Od koga prevarena? Govori jer ću te udariti. - Znate li onu kapelicu dolje na rubu šume? - Da, da, što je u kapelici? - upadne ona nestrpljivo. - Ima u selu čitava četa prosjaka koji se za hladnijih noći sklanjaju u kapelicu i prespavaju noć. - Ni brige me za prosjake! Udarit ću te ako ne prestaneš " tome. - Izbijte mi zube, ali čujte: jedne večeri, kad je pao mrak. Čuli su prosjaci kako je netko dojašio prema kapelici. - Tko je to bio? - upita sada već uznemirena. ; _ Vitez Sokol! - Zaustavio se tamo na putu u moj dvorac. - One večeri nije ga bilo u vas - iskesi se mladić.

- Izgubit ćeš glavu - prijeti ona i prilazi mu bliže. - ^e dotakni se svojim jezikom njegova imena! 120 __ Slušajte, makar samo čas. Prosjaci su ležali u crkvi i kad u čuli topot konja, prestrašili se da će ih otjerati ako tko uđe u kapelicu. Kako nije nitko ulazio, jedan se prosjak dovuče k prozorćiću i razabira da je vani vitez svoga konja svezao i gleda na poljanu kao da nekoga čeka. _- Čeka? Koga bi čekao? Možda kneza Okićkoga! Pa što? _ Mije kneza. Poljanom dojaha neka žena. Vitez pođe u susret. - Lažeš! Lažeš! Ubit ću te! - Još čas čujte, pa me ubijte! Mjesec je već stao svijetliti kad se vitez približio ženi. Dugo su stajali. Prosjak nije ništa čuo, samo je vidio kako vitez polaže ruke njoj na glavu, sagiblje se k njoj i miluje joj lice. - Klevetniče! Zdrobit ću te! - vikne ona i gurne nogom mladića što je još uvijek klečao pred njom. To ga nije smelo i požuri govoriti dalje; - Kad ih je mjesečina već zahvatila, vitez uzme ženu za ruku i povede je blizu kapelice u sjenu, očito da se sakrije s njome znatiželjnom mjesecu koji ne bi smio vidjeti sve . . . - Prokleti spletkaru, mrziš viteza! Svi ste protiv njega, zgazit ću tebe i sve njih. Otale! Van! Rufa prima udarce po glavi i licu i nastavlja uporno: - A kad su stajali pod ui većem u tmini,, čuo je prosjak posve dobro što su govorili. Čuo je sve ... - što su govorili? Da čujem pa da ti pokažem kako se laže - svaka će tvoja riječ biti izmišljotina. Ona je osjećala da se u njoj sve trese i zahvati je želja da Ru-fu drma, tuče, pljuska. - Lupežu, reci što su govorili? - Evo, reći ću što znam. Vitez je tu ženu povukao na svoje grudi ... -r Lažeš, svinjo! - zasikće ona, gurajući nogom Klimana i udarajući ga šakom. ~ Rekao je: ti, mučenice moja, tvoj mladi život ona je svezala s mrtvacem ... - Mrtvacem? Je ramena i gledala strahovito zapanjeno. Rufa isko-taj čas da proslijedi. njezini, Jf|St< tak° Je rekao" i J"oš mn°g° više- Vitez je držao dugo luiući n- • na sv°J"im grudima i govorio: "Mučenice moja!" Mite oslobnd2vU-k°SU" Sve joj je 1J"eP5e zborio: *CuJ" mila" vitez će dijete -_ ,- Ja.samo ° tome mislim da te oslobodim, ti, nebesko može rtn tu cvlJete nevini!" Pa onda opet: "Ne boj se, nitko ne °Sl°bodit ću te ~ Tajčice moja!" v Se ^Pravi da se njezino visoko tijelo gotovo prova magla pada joj na oči. ? Ta čice? j Tajčice? - stade opetovati ovu riječ, oko sebe. čas je otvarala pa ih opet stiskala. 121TajČice? TajČiće? - Glas joj se snizi, pogleda u svoju po. Stelju, govoreći glasno svoje misli: "Da, Tajana je ležala u posta, lji - u vrućici, bulaznila i pružala ruke i šaptala: "Tajčice!" "Vi. teže, još me zovite ovim imenom!" Ah, on ju je zvao tim imenom, on ju je zvao! A ona mi je rekla: mati ju je tako prozvala, a možda i jest? Sigurno je vitez slijedio riječi krvnikove žene... Kraljičin vrat se ukočio, na njemu se ispružila glava, lijepa, Zmijska. Svi joj se mišići lica ukočili. Rufi se pričini da su je u tom času ostavile mladost i ljepota kao da je odjednom ostarjela. - Dalje! - zapovijeda loveći dah. - Dalje, reci sve. - Onda je vitez milovao, milovao njezinu kosu... Ona se zaleti k njemu obim rukama, zgrabi mu kose i vuče ga nemilosrdno: - čula sam već to! Dalje, dalje, crno pseto! Kad su se sastali? Kojeg dana? -!- Već ima tome dvije sedmice. One večeri kad ste ga vi po. zvali, a on je molio oproštenje što ne može doći jer ga muči gro-znica! Sjećate li se?

- One večeri? Baš one? Elizabeta pohiti k stolu zgrabi s njega luk, napne strelicu i nanišani u Rufinu glavu. Otkud ti sve to znaš? Govori? Ako si lagao, umrijet ćeš od ove strelice. - Vi znate da Orhida dariva prosjake pred dvorcem. Oni su i danas bili dolje i dok su čekali Crhidu s mise, razgovarali su i pripovijedali kako spavaju noću u kapelici, a jedan od njih čuo je i vidio sve i pričao. Da, čuo sam ih. I još nešto je prosjak čuo - gdje joj vitez veli: "Ako te tko pita gdje si bila, a ti reci da si dugo molila u kapelici i nisi našla put u dvorac pa si ostala dugo u noći." Tako je Tajanu vitez učio da laže pred vama. - To je rekao? - prošapće utučena. - Vitez je dolazio s njome na sastanke i u Budimu. Vi znate - na trijemu dvora, sjećate se, ja sam vas upozorio na to, a vi ga onda niste radi toga korili. - Zvao ju je na trijem? Zašto? Rufa je očekivao svu provalu njezina gnjeva, ali, umjesto toga ona odjednom uzdigne glavu, ispruži svoj bijeli vrat, uhvati dah i gotovo radosno klikne: - Molila ga je! Ona ga je molila! Ona! - Nije trebao poći, nije vam smio lagati. On vas je varao,

on!
- Ona, ne vitez, on me ljubi, divlje, znaš li? Divlje - viče da. uvjeri njega i sebe. - As njome se sastaje tajno!... - Zato što ona ima moć, znaš li, ona ima moć u sebi -• rala je viteza svojom čarolijom. Uvijek sam drhtala da će je meni- oteti sreću i podijeliti je sebi, samo sebi, da omami njega! Ispunilo se, on ne ljubi nju - ona ga vuče, mami, začarava. Prokletnica! Čarolijama zloduha hoće da mi ga ukrade! I neka zelenkasta boja probije put kraljičina lica. 122 _- Da je on nije zvao, ne bi ona mogla doći, on je nju milovao nTona njega - uvjerava Rufa. """ _- Začaran, omamljen njezinim tajnim moćima! Prokleti izrod. TO velite o svojoj srećonoši? - Nije više moja! Ne nosi više sreću meni, nego sebi! Sad je . srećonoša! Čuješ li? Meni hoće da ukrade sreću, kraljici svo? . • prenijeti je na sebe. Svu je uzela k sebi da zaludi njegovo "^"e vukla ga je k sebi, smutila mu um, vid, da miluje nju! To mogu takve čarobnjakinje. Ona ga je začarala načas ... ali? - Mislim da je on nju vukao k sebi - jer je prosjak čuo kako je on ponizno moli: "Smiluj se meni, vjeruj što ti vitez Sokol veli: Tajčice! Tvoj će dan osvanuti." Ovo je rekao vitez - svjedoka ima. Rufa je podrhtavao u tajnovitoj radosti, videći da su ove riječi preletjele njezinim bićem poput zmijskog otrova. Ispružila je ruke da ne padne. Njezin je glas hrapav kao da se guši. "Tvoj će dan osvanuti! Tvoj dan! Tvoj dan - će svanuti! Tvoj dan!" Kao da je sve druge riječi zaboravila, osim ovih... Žarka njezina strast, što se do ovog časa osjećala nepobjedivom, u ovim je riječima ugledala željeznu ogradu iza koje stoji ona, odbačena, u tmini, a tamo onoj drugoj sviće dan... Rufa gleda u njezine izbuljene oči, u kojima se odražava kako joj glavom strelimice lete misli. Upirući se o stol, njezina se desnica dotakla luka i oštrice i kao da joj ona šalje tajnovite savjete, ruka zgrabi strelicu i zabode je u stol, u nekoj slasti kao da probada nečije srce... Sva se pretvorila u kamen u koji je uklesala strahovita okrutna osveta prevarene strasti svemoćne vladarice. -- Dovedi Tajanu! - zapovijedi ona dubokim glasom, buljeći ukočeno, a njezina ruka drži u stol zabodenu strelicu. Mladi Kuman opazi da iz nje suklja plamen koji će razoriti i Prozdnjeti sve oko sebe. ht;"v~ ^Jega zovite" kraljice, njega! - oštro će on. - što god
UI

JCU UCiniti -mrvi" neće

T,*>X„

,-„-• __XT._J:.L; __ •

--j- _.._•_ __f_°~-

J°J naškoditi, ona je sada svoja srećonoša,

n. v-r , , vitez ] Sa" zalud sve! I da vam pođe za rukom ubiti je, znat će ljubiti St° t0 uč!n.ni zato što vam Je bila na ut P " i Još će je više ^te ga od^u111?^" "Do smrti će žaliti nevino smaknutu, odvratit vlaclati. S )er on • *Jubi TaJanu> a vas samo vara da uzmogne ^ Klevećeš ga; On ne uzima časti ni vlasti! Gri na dlanu Rekao e: ^ tS l6 d°£ađa sve što on hoće! Ljubio je Tajanu još na °n će svanm" J "Tvoj dan će svanuti" - i "" a vaš već pada u mrak. Njezin će dan svanuti! ... 123Neće! - vikne. - Vitez ostaje moj - vječno moj! Ljubomorom podjarena strast rasplamsala je i probudila od sna sve što je u njoj bilo zla, a potopila ono malo što je u njoj bj, lo dobra. - Dovedi Tajanu - kažem ti! - Stotine strelica nišane vam iz očiju, kraljice, a pogodit će vašu sreću. Ako Tajana umre, vitez će vas varati s drugom. Dje-vojka nije kriva što je on zove na sastanak. - Ti je braniš? - Branim vas. Vitez je kriv i zamrzit će vas. Da možete dje-vojci dokazati krivnju, bilo bi drugo, ali ona nije kriva što joj on obećava da će svanuti njezin dan. On se nudi njoj, ne ona njemu! Gdje bi ona uzdigla oči k njemu kad joj ne bi on udvarao! Tek tada će je ljubiti ako je nevina stradala! Samo on je kriv, samo on! Njega zovite, a kad bude ustvrdio da ga ona mami, tada je udarite kaznom. Pitajte njega! Ludo je što činite: nju ubiti, a njega dalje ljubiti. Njega zovnite, odmah - neka kaže zašto je sve to govorio Tajani! Zašto vas vara? Crnoputni dvoranin opaža kako se u kraljici nešto valja niz-brdice kao da se odvija čvor što ga je on smotao u njezinu srcu. U očima joj gore čudne sjene, bivaju svjetlije, vedrije, zjenice joj se smiju. Pozorno prati on to čudno razvedravanje i konačni od-sjev neke skrovite misli, odluke, što li. - Dovedi je ovamo! Dođi s njome - i čuvaj je od mene! Budalo! Dovedi je odmah nasmije se ona. - Poslušat ću tvoj savjet! Poslušati - i stade strelicom bosti po stolu i smijati se... Ponešto mrk i zabrinut, Rufa izađe polako, ali na hodniku potrči i otvori vrata jedne sobe. - Otjerat će viteza? Da? No, ne zijaj. Da ili ne? - Njega brani - nju okrivljuje. Bit će zlo - samo za nju. - Samo - za nju? - razočarano upadne Orhida. - Ona je poludjela. Ni to joj nije dosta? - Tvoj se prosjak prevario! Propalo je! Moraš to javiti ispovjedniku! - reče Ladislav. - Ništa ne čini. Ako vitez ljubi Tajanu, a kraljica se nj°J osveti, vitez će odbaciti Elizabetu, a to jedino želimo postići. --• Govorio sam dosta, ali ona neće njega odbaciti, zadržat će ga silom. - Što sad? - upita Ladislav. - Ako ona i dalje zadrži & teza? - Ako kraljica ubije Tajanu, vitez će se osvetiti. Ako prosja* nije izmislio onaj razgovor, onda vitez ljubi Tajanu, a zar to n6** otvoriti vrata Joakimu? Nama i treba razdor među ljubavnici^ Vitez ne bi Tajanu zvao na sastanak i ne bi joj govorio da je ljubi. B, da smo to prije znali! - Ako je tvoj saveznik, Orhido, onaj sastanak izmislio zavede neće koristiti. Vitez će naći dokaza da se opravda. 124

Onda bi mi glasnik u ispovjedaonici to rekao. Uistinu je k"mov dostojanstvenik spavao svake noći u kapelici i sreća mu ^°3 služila da je čuje i vidi. U to ne treba sumnjati. Ne bojte se, •J6 ^°> u redu. Pusti, Rufa, neka kraljica radi što ju je volja, neka ?Vesmakne! Glavno da zna za nevjeru svojeg viteza. Je oufa odjuri hodnikom i odvede Tajanu u kraljičinu odaju. Stupivši preko praga s djevojkom, nađe kraljicu kako sjedi naslonjaču s izražajem zvijeri koja se sprema na žrtvu. __ Tajano! - oslovi je kraljica ljubazno. - Pogledaj malo ove lukove, odaberi najoštrije strelice, vještija si od svih mojih

Mlada djevojka uzme redom lukove i oštrice pa ih poraznije$ " - Ovi su najbolji! - reče mirno. _ Dobro. No, Rufa, što veliš, naša srećonoša cvate kao proljetni cvijet. Vidiš - prija joj Požega, zar ne? - Da, ovdje je kod kuće - odgovori dvoranin, pozorno promatrajući kraljicu. - Dijete je šume i polja, ovdje ima prelijepih lugova - to je njezin život. No, pazi, Tajano, na Griču si bila kći krvnika, mogla si lutati noću ispod gradskih zidina. Kraljevna to ne smije! Ne dopuštam ti da izostaješ podnoć kao što se to već desilo. Crne Tajanine oči mirno gledaju u Eiizabetine čudne, vrele i sjajne. - Da, da, znam. Bila si jedne večeri dugo izvan dvorca, pred dvije sedmice, je h" tako? pita je ljubazno. - Zašto si to učinila? - Dugo sam molila ujcapelici i onda nisam našla puta kući . . . - Pa što si učinila? - Našla sam na poljani kraljevske jahače . . . - Tko je bio s njima? - Dostojanstvenik Belko. - No, ništa zlo, ubuduće se moraš vratiti u dvorac za dana. Kasnije ću te pozvati. JC razgovor dovršila. Tajana ostavi sobu. Rufa pogleda - Sto ste nakanili? c e!cam ~~ v viteza da me prati na plandovanje u šumu. Dolazi o- ocuo je vitez stigao. je staZ0 hodnika su se čuli koraci mladog dostojanstvenika i kad JJ pred kraljicu, nehotice pogleda strelice. ^ vijetla kraljice, vitez čeka pod gradskim zidinama. u dvora ^\ ^-°lje * rec te: da odaoere * kraljica poručuje da se načas potru-srećon" strelice za bojne igre. A što je s na-knezom B^" d?st°Janstveniče? čini se> sastaje se izvan dvor" ~ Ne znam ništa o tome.

l
125Jedne večeri, prije dvije sedmice, našli ste je na poljani kad je dolazila iz kapelice. - Da, to je istina. Tužila se da se zadržala predugo u molitvi a u tmini nije našla puta k dvorcu. Poveo sam je kući. - Pripazite bolje, na nju vreba knez Babonić. Jao njemu ako pokuša kraljici oteti srećonošu! Sad zovnite viteza. Za vrijeme čitavog razgovora Belko je sačuvao potpuni mir Kad je otišao iz odaje, kraljica se digne: - Dakle - istina je: iste riječi su izreku" i ona i Belko _ iste koje si mi ti saopćio! Sve je istina! Elizabeta oštro udari o dlanove. Dvoranke ulete u sobu. - Odmah mi donesite svečanu zelenu haljinu i biserje. - Nevjernika dočekujete kao da idete na svatove - namrsti se Rufa. - Ne brini se. Nevjernik će platiti svoj grijeh! Izađi i čekaj u predvorju. Brzo se preodjenula, pomno uresila, nekoliko puta pogledala u ogledalo i opet se udešavala, a onda otišla u svečanu odaju. U dubini je stajao vitez. Poklonio se sa svim počastima koje podanik odaje vladarici. Promatrala ga je nasmijana, sjajna pogleda i pošla prema njemu. Haljina šumi, a grimizni plašt vuče ,s, dostojanstveno za njom, naviještavajući prijeteću vlast. - Zašto ne dolaziš bliže, ljubimce moj? - zapita ona umiljato. Približio se i stao. Iz tamnih rupa srebrnog zaklona osjeća na sebi njegov pogled. - Sunce, dan, svjetlo te plaši da me zagrliš? - Bojim se dvorana koji bi mogli ući. - Ničeg drugog? - Ničeg! Ostao je na istom mjestu, a ona ga nije pozivala bliže.

- Dakle, turnir je blizu - počne Elizabeta. - Još jedna M i jedan dan. čujem da si čaroban strijelac. - Više bojovnik. - Ipak si naučio Tajanu gađati vještinom na kakvoj bi 1°". zaviđali i Tatari, a oni su najbolji strijelci na svijetu. Na to vitez ne odgovori, nego pogleda na stolu lukove i oštrice. - Ogledaj ih, želim da pokažeš i ovu svoju vještinu na turniru. - Imam gore u dvorcu luk i svoje strijele kakvih ovdje fle vidim. - Dakle, pristaješ? - Učinit ću što god je na veselje mojoj kraljici. Sad ona priđe k njemu, položi mu ruke na grudi, gledaj^1 mu u zaklon. Zatim prisloni svoju glavu na njegove široke grudi- Onda čuj: na veselje mi je da ti dam najvišu čast u 126 __ Nikad je neću primiti. __ onda najveću sreću! Sto veliš na to? _ jma ii još više sreće nego što je uživam? - pita on pogledonl _l_ Ima! Povest ću te ovaj čas u dvorsku kapelicu - pred ol-tir Hoću te za muža! Sva se oslonila na njegove grudi, prisluškujući njegovo srce i d"sanje da joj ne uteče nijedan njegov pokret. Kako će djelovati L "zina ponuda? Nije zamijetila ništa drugo nego da se vitez uko._ Sreća te je skamenila, moj viteže? _ ja - vitez - nemam ništa, no svoj mač. Putujući vitez! To bi bila sramota za kraljicu! - Kraljica smije i može što hoće. Slavni bojovnik vrijedan je kraljice, to je moja posljednja. Dakle: ako me ljubiš, idemo! Ako mi lažeš - ostani! Pod kovanom mrežom i srebrnim zaklonom kao da se ; borba. Ili otpor? Ona to naslućuje svojim istančanim osje.uuu, - Odviše je to! Valja da promislite - sebe radi, kraljice. - Promišljala sam mjesecima i mislila o tom - pri tom ga pogleda umilno, vrebajući njegove kretnje i držanje. - Razmišljaš? Sve je, dakle - laž? - usplamti ona. - Zar laž? Varaš me? S kime? Priznaj ako si vitez, ako ne priznaš, potražit ću istinu sama! Njegov mač zvekne na pod. Spustio se do njezinih nogu i obujmio ih. Od toga Elizabetu hvata omaglica, no svladava se: - Dok ne stupiš pred oltarA ne vjerujem ni tvojim zagrljajima! - Najljepša - najmilija - ja - sam spreman umrijeti. "..,,.,.,,. - Ali nikad stupiti pred oltar -r Ah - da mogu! Na koljenima priznajem svoj grijeh... - Grijeh? Neću da čujem! Pred oltar ili - drhtala je, zaustavljajući riječ prijetnje što joj je gotovo utekla. - Oženjen sam! Napola sumnjičavo, napola iskreno zapanjena, zagledala se u njegov srebrni zaklon. Sad, u ovaj čas, kad joj se čini da joj je ljubavnika već davno prije netko oteo, razdražuje je taj zaklon vie nego ikad prije. Teško svladava navalu želje za zagrljajem i upita: M - Ti imaš vjenčanu ženu? Ti? k . "" M°J otac prisilio me je da stupim pred oltar s djevicom Ot-H T" ^e k*"3 mrska. Nakon vjenčanja pobjegao sam od kuće. "r,*-- .tam pokriven zaklonom poput lutajućeg viteza. Kad me "ni *ralj vjerio s Orhidom, šutio sam o tome i prihvatio "•• uvjeren da ću se osloboditi veze s Orhidom.
r.

nisi nikad priznao? .....,,...

prihvatio vje127U sreći zagrljaja sve se izbrisalo iz mojih misli. I zašto to priznavati kad sam znao da se kraljica ne može sniziti do viteza •- beskućnika! Dugo je razmišljala, čas sumnjajući, čas opet vjerujući: Ti se, dakle, ne možeš vjenčati ni s kojom? - Nikad! Polagano je pošla do sjedala, sjela na jastuk i pozvala ga da sjedne uz nju. Nadala sam se da ću nakon turnira održati dvije svadbe -^ reče žalosno, prisloni glavu na njegove grudi. - A sad -• jedna se svadba razbila, okrutno razbila! Ovako mlad pa već vezan uz nemilu ženu, a, eto, mogao bi biti kraljičin muž. Šteta! Onda ćemo održati samo jednu svadbu... Uzđahnuvši, nekoliko je časaka čekala da će je pitati, čiju to svadbu. Kad se on nije oglasio, ona nastavi: - Prema tome, proslavit ćemo samo svadbu naše zajedničke Štićenice srećonoše - ako ti dopustiš. I sad mu je prislanjala glavu na grudi, ne bi li osjetila ono što želi saznati. Prevarila se u svojem očekivanju. Ni jednim po" kretom nije odao što osjeća, već je mirno upita: - S kime je kanite vjenčati? • - S knezom Babonićem. -- Sto na to veli vitez Okićki? "- Reći će ono što odrediš ti. - Od njezine udaje.prijeti da izgubite srećonošu. Knez Babonić stupit će u moju službu. To je obećao"

l
aez Okićki. - Onda je drugo! - Ti si, dakle, sporazuman? - Potpuno sporazuman. Ako se vole, hvala sreći! 2eliš se riješiti dužnosti viteškog štićenika? U glasu joj se odaje radost. - Čim se djevojka uda, prestaje vitezova dužnost. To bolje za mene! Dužnost nestaje! - Oh, da, tako je! Onda neka se uzmu! Nakon turnira bit & svatovi! - usklikne ona čudnim uzbuđenjem i ustane. -• Saffl° ako ona hoće, a zacijelo će htjeti, mislim da ga rado gleda. No, saa se požuri u Kraljevu Veliku k tvome koplju, miljenice! Kad svrs svečanosti, zatražit ću od pape da te razriješi braka. Nikad se ne<^ rastati s tobom! - i ovije mu ruke oko hladne kovine što skn njegovu glavu i sklopi oči da ne gleda zaklon od kojega je za*1 ća divlji užitak. Onda se naglo otkine od njega. . Idi, brzo idi, čekaju te bojovne pobjede! Nakon gozbe kam te... Znaš li, čekam te na našu svečanost. -- Sretan sam! Dok je odlazio, jedva se svlada da ga ne zovna u te borbe uhvati je vrtoglavica i pridrži se o stol. 128 U sobi i vani sve tiho. Kraljica vikne zovući Rufu. Mladić je dotrčao iz predvorja. _ Vama je zlo kraljice? __ On me ljubi! Jedva čeka da se oslobodi dužnosti viteškog Štitnika! Razumiješ li? __ Vara vas! Laže vam! __ još jednu riječ i tvoja će glava pasti! Tajana ga mami svo-iim čarolijama. Rekao je: hvala sreći što će se udati! Sad znam sve. D°k 8a n*Je mo§*a omamiti, ona je očajavala. One

večeri na mjesečini razvila je sve čarolije i on je pao u zamku. Bit će sretan da ga oslobodimo nje i njezine moći, to sam jasno razabrala. Posve sam sigurna! _ Srećonošu kanite udati - pustiti je s dvora? _ Ni brige te što kanim. - Zar se ne bojite njezine kletve? - Neću joj ostaviti otvorene usne da mi šalje svoje zloduhe i smućuje njegovu ljubav. Pod rutavom kosom rutava ti je i pamet. Dozovi je odmah. Neka se odjene. Poći će sa mnom. što buljiš? Nećeš doznati ništa, idi. Dvoranin posluša i ponovo zovne Tajanu. Kraljica je okretala lukove i oštrice, kad se Tajana našla pred njome odjevena za polazak. - Gledaj, pogodiš li u svaki nišan, dat ću ti za muža onog za kojim ti srce vene. - "Tajčica će dobiti svoga viteza" - izgovarajući ovo, gledala je čvrsto u Tajanine oči u kojima nešto traži. Promatrala je njezino lice što se počelo sve jače crvenjeti. To je smatrala potvrdom njezina zaključka. - Ljubiš li ga! - upita je. - Svijetla kraljice, koga mislite? - Oh, nas dvije ga znamo, a da mu ne spomenemo imena! Djevojčino se lice zalije pravim žarom. Smetena je i šuti, a Kraljica klikne: - Poslije turnira bit će svatovi! ioi r V? J£^ prosiP1Je Elizabeta u njezinu dušu iznenađenja da J rastvori usta i izmami priznanje. Kad je uzalud čekala, doda: rtez je s najvećim veseljem pristao na vjenčanje. Sto vePromuca u zabuni: ~7 Ništa ne razumijem. cu št o jeJ1£d^frČŽUJe nJ"ezino držanje i promjene na nevinom li-j ".uaje kao zrcalo. k°n turnira^" ^° **} rekla? Sretna si, zar ne? Dakle, dobro. NaTo ,na lica e s Puste. rekla? Sretna si zar ne? Dak ću * > te s - knezom Babonićem. Sal° ,Pred TaJanu ka° odron pećine. Nestaje joj s l Uca i usne pobijelile, pogled joj utrne, vjeđe
U

129

l

Gle, mišljah da ćeš mi pasti pred noge od radosti. Previ sam se. Ne ljubiš kneza koji radi tebe dolazi Ivanu Okićkome? h ci mi, ne kanim te udati na silu! Ne ljubiš ga? , ! - Ne. odvrati Tajana. - Kaži mi, koga da ti dadem za muža. - - Svijetla kraljice, hvala na vašoj brizi. ?, • - Koga ljubiš? i - Nikoga! - No, sad smo posve nacistu, posve - reče kraljica glasnoj sputavajući svoj gnjev, okrene se, pa izađe u predvorje. Rufa je" tu prisluškivao i brzo odskoči. - Slušaš? Dobro. Sad si barem čuo. Ona ljubi viteza, a on želi da je se oslobodi. On hoće da ona uzme j".almmća. ona ga odbija. Kad sam počela o vitezu, govorila je, kad o Baboniću, sle-dila se. Viteza bi htjela obmanuti. Tko je od mojih dvorana najružniji? Što zijaš, odgovaraj! Tko je od dvorana najružniji? - Najružniji? Možda će to biti kaštelan ovog dvora Jakob Po nićev. - Dozovi ga. Neka osedla tri konja. Pratit će mene i Tajanu, l - Smijem li doći i ja? \ - Nitko. Gdje je dostojanstvenik Belko? { - Otišao je s vitezom. ; - To bolje. Začas da su konji spremni. Tajana jaši uz kraljicu. Slijedi dh samo jedan jahač. I vedro plavetnilo neba i sočno zelenilo poljana nataplja proljetna toplina sunca koje se već približava zapadu. Miris mladog lišća,

trave i cvijeća omamljuje Elizabetinu krv. Sve u njoj dršće od vitezove blizine i borbe kojom je svladala .svoje želje za volju nečega što u tom času smatra uvjetom da ljubav zadrži za sebe. Neprestano iz prikrajka promatra ljepotu djevojke čiji su ružičasti obrazi prije dvije sedmice tako podražavali kraljičin instinkt. I uživa što su joj sada lica blijeda i nastoji svoje uživanje produžiti i povećati. - Gledaj, Tajano, ono je Kraljeva Velika. Tamo stoluje vitez, slavan bojovnik, a još tako mlad, posve mlad! Rijetko se nađe vitez takve mladosti, pa već tolike bojovne slave. Pobijedit će "&• turniru, zar ne? - Da, pobijedit će - odvraća djevojka, gledajući preda se. Poludjet će za njim žene kad ga vide u boju na Griču. Idući mjesec priredit ću tamo viteške bojeve, pozvat ću sve kneginje-da mu tek vide lice? Sve bi izgubile pamet! Tajana se ukočila na sedlu, dok Elizabeta nastavlja, uživaj ci u njezinoj muci. - Prekrasan je! Oči crne kao ugljen, lice kao krv i r Icose kovrčaste, prekrasni crni puni brkovi. A usne pune, i pale kao žeravka! U času ljubavi razotkrio mi je lice!

Tajana obara oči više od stida nego od ljubomore.
__ Prelijep je i ljubi - grli me divlje - sve druge žene su mu na teret! Sve! pri tom potjera konja pa se okrene da što bolje uoči ukočene T0""anine obraze. Onda se nasmije s užitkom. J - Vjenčat ću se s njim nakon uskrsnih blagdana. Zato se on riješiti dužnosti da bude tvoj štićenik . . . Kumanka ne osjeća niti se sjeća da bi ova djevojka bila njezina kćerka. Vidi u njoj samo suparnicu. Djevojka se sklopila kao cvijet ofuren mrazom - No, siđimo sada, Tajano! Kraljica pogleda kaštelana koji je skine sa sedla. - Kako ti je ime? - Jakob Ponićev. - Ti si kaštelan ovog dvorca? - Svijetla kraljice, ja sam - i on poklekne. - Poslao te Rufa? - Svijetla kraljice, on me je poslao ... Nasmijano se ona okrene k Tajani: - Naložila sam Rufi da mi dade najružnijeg dvoranina, a taj je baš čvrst i lijep. Ako je ovaj najružniji - onda smo okružene muškun ljepotanima. Nisam do danas primijetila ni njega ni osta le. Vitez je ljubomoran na sve što me okružuje i čuvam oči - so-aj-e naSmijan°- Zatim ponovo P°gleda snažnog plećatog kaBila bi šteta da prostrijeliš" glavu Sađ mu nema ***> Šuteći, uzme djevojka luk.

- Ruke ti dršću. Bojiš U se?
- Ne.
HJCa

obrati s kasfdaSi" Meni U? - drva ^J6™* ođstrfjelit će > ah mogla bi ti pogoditi i čelo ... ~ reče on f en za zabavu ti umireš?

-Jaoa đateko od njih i stan" aa
*"& 130

131Stajale su časak okom u oko. Nad njima sunčano nebo, o; njih proljeće. U pozadini kraljevski dvorac. Kule su žute od s čana svjetla. Daleko dolje vide se šiljci dvorca, u kojem živi zajednički vitez. Kraljica se povuče iza Tajane i prisloni o stablo. - Sto čekaš? Odapni - ponuka djevojku. Tajana korača proljetnim sagom od trave i cvijeća. Premda je izmučena Elizabetinim držanjem, ulazi joj u ruke mir strijelca kojemu se u dodiru s lukom sve misli usredotočuju u nišanu. Oči mjere cilj. Muška hladnoća leži u njezinim rukama. Kraljica se privine uza stablo i vreba, pogledom slijedi svaki pokret luka što se u Tajaninoj ruci sve svija u polukrug. Drhtavo čekanje leži u Elizabetinu držanju. Luk se svine, stre-lica poleti i zabode se u pročelje klobuka i odnese ga s taste] nove glave. Elizabeta se privine o stablo, oči joj svijetle, lice rumeni. - Tajano, ti si čarobnjak! Čekaj, urezi srce na kori - zapo-1 vjedi ona kaštelanu. On uzme nož iz pojasa i ureze srce, Elizabeta iskopa rupu po sredini, preda nož kaštelanu, pogleda mu u lice i opazi njegov zaljubljen pogled. Nasmije se i potrči k stablu. - Pogodi onu rupu u srcu, da vidim! Ponovo je Tajana izvršila kraljičinu želju. - Sad u njegov klobuk - baš u puce njegova pera - tri puta za redom zapovijeda kraljica. Djevojka zaboravi sve oko sebe, zanijela je vatra i šalje redom strelice - kao da nisu ubojite. Svaka je pogodila. Elizabeta se zažarila, držeći se za stablo. Kad god bi Tajana pogodila, udarila bi od veselja rukom o stablo i Micala kao da o tom ovisi njezina sreća. - Predivno, Tajano, tvojom rukom upravlja nebeska sreća! Iz kraljičinih grudi provali grohot od koga odskakuju nasmijane strelice i gađaju Tajanino srce. - Ah, to će biti iznenađenje kakvo nitko nikad nije sanjao! •- Elizabeta će ushićeno. - što to misli svijetla kraljica? - upita Tajana, tiho i plaho. - Iznenadit ću sve, sve. Dođi - vratimo se! - No, što je kaštelane? Ostali ste živi. Tajana je strijelac kakvog nije vidio svijet. Tajano, zauzvrat neću te nikako udavati zf Babonića. Kraljevna Tajana može živjeti sama dok to bude njezi-na volja! Ne boj se mene, dođi, ja sam ti dobra, vrlo dobra. Ka* se vjenčani s vitezom - pokćerit ću te, bit ćeš naša kćerka! Vod* konje, kaštelane, idemo pješke u dvorac. kad su se vratili, kraljica zovne kaštelana u svoju odaji*. - Ti si, Jakove, vrlo hrabar muž i odan kraljici. Jakob klekne i zagleda se u nju, a ona se smješka - Nešto je suviše puteno u tvojoj odanosti kraljici Ove mu riječi natjeraju u lice svu krv. 132
re- ^ an.^^

_ Robe, dršćeš, krv ti je vrući kotao... ~ Neka me ubije uzvišena kraljica, neka ubije drskog roba!... ~^_ gude li joj služio, neće ga ubiti, a možda će mu pružiti i n.b svoje haljine na cjelov... čovjeku oči ljeskaju vlažnim sjajem. __ Gdje si bio dosele da te nisam nikad vidjela? _, vjerni rob vrši službu, a da ga gospodari ne vide i uzimaju službu nevrijednih. _ xi bi želio da mi služiš? _ Meka svijetla kraljica zapovijeda, sve ću izvršiti. _ Makar ti zapovijedila da budeš krvnik?" " _ Za svijetlu kraljicu ubio bih oca! _ I nikome nećeš odati što ću ti narediti, - ni knezu Okićkome? _ Za sve ću biti nijem i gluh!

_ Za danas čuj samo ovo: ti si kaštelan - imaš pravo prolaziti dvorcem i paziti na sve. Ako bi Tajana nekud odlazila, odmah mi javi! - Učinit ću i kad bih: radi toga silazio u grob. - Na dan bojovnih igara dat ću ti zapovijed koju ćeš izvršiti da bi te kraljica učinila svojim dvoraninom pa ćeš je gledati svakog dana. On udari glavom o pod u znak potpune predanosti. - Izvršit ću, morao vješati, sjeći glave, klati ljude kao piliće. - Valjan si! Sad idi. Ona se dotakne njegovih svijetlih žutih kosa i udari ga po tjemenu glave. Uzmicao je prema vratima, Elizabeti se činilo da je kroz vrata izašla goruća baklja. U svojoj sobi stisla se Tajana uz Dorju, i šapćući joj, priča Sto je doživjela s kraljicom, Kneginjica ovije ruku oko njezina bijelog vrata: • . .~~ *k vjerujem da bi se vitez htio vjenčati s njome, a kad bi kao ~ °V° ne SmiJe bolJeti- UviJek si mi govorila da ga voliš sv em ocu °J niirno dopustili da vjenča - nju? da je vit" b° ^ k*"1*" Ipak" tV°Ja bo1 Od^e nešt° ViŠC" MisUŠ ~- Dobar mi je, najbolji od svih. ^ Kad bi tebe i ljubio i zaprosio, bi li privoljela? _J JC°j.ka P°nikne glavom i sakrije lice. S m djev ke - ° °J za udaju, možemo razgovarati i o tome. 1 nevinuT:rJK-1Zmeđu njeSa * kralJice, pa da i ljubi tebe - čistu ružno od uf L se lkada usudio da te uzme? To bi bilo odviše a a tvoje maj __ 133ja to neću! Dorja ušuti, ali Tajanina pozornost bila je živa i budna, pa joj nije moglo izmaći ono što je Dorja htjela reći. Zašto niste dovršili kneginjice? - prošapće. - Znam Sto" mislite. O, znam! Ona mi je sama pričala o kraljici koja je našla svoju kćer... Ako je priča istinita? Tajana zajeca, a kneginjica se zažali: - Znam, ne bi te veselilo da je to istina, no kad bi bilo - onda je tu i otac koji je častan, pošten, plemenit... Ovo Tajanu trgne, sva zadršće, podigne glavu: - Moj otac? Tko je moj otac? Vi to znate, a ne kazujete? Mislim da je plemenit. Otkud inače tebi takva čista duša? / Djevojka sklopi ruke: Zaklinjem vas, recite što znate! - Dijete drago, nagađamo kao i ti. - Kneginjice, jednom u Budimu rekao mi je knez Okićki da je vitez Sokol moj otac? Zašto je to rekao? Zašto? - Ne znam, možda i on nagađa... - Sigurno ga pozna, sigurno! - Onda ga zaokupljaju slutnje. Sve je moguće... Ovo nije, nikako nije! Ne može biti. Ne može Ali vi znate, i knez, samo meni krijete. Zašto me mučite? Još nekoliko dana, čuješ li, samo nekoliko dana i sve će muke umuknuti. Ne plači. Strpi se i ne pitaj ništa. -- Zašto mi je kraljica govorila o vitezovoj ljepoti i mladosti, kad bi on bio moj otac? Ali nije, ne smije biti! - povišenim glasom gotovo užasnuta. Ta smiri se, možda je to knez rekao da tebe izliječi. - Hoće li već jednom biti kraj mojim patnjama? - Bit će, još malo dana! Čuj, dolaze, uspravi se, budi za cerom vesela kao dosele jer spasenje je blizu! Vani se čuo glas dostojanstvenika Belka. Dorja se oprosti s Tajanom i ostavi je samu. S izrazom bola gleda ona preda se. Misli se roje njezinom glavom, mutne, nejasne, i pobuđuju pitanja koja joj kidaju dušu. Onda pograbi zrcalo i, kao ono u Budimu, nakon kraljičine priče o izgubljenoj kraljičinoj kćeri, zagleda se u svijetlu kovinu što joj pokazuje njezino čarobno lijepo lice, crne oči, crnu kosu." Užas navire u njezinu dušu i

ponovo je obuzima gadljivost od sebe, od svojeg lica, crnih očiju i crne kose... Kao i Elizabetine! "Ne! Ne! - Nije ona maj... Ne". - Ne može izreći tu rijek "Neću! Neću to!" Tajana ostaje pod strahovitom zagonetkom* osJe" ća se sama, osamljena kao da nikad nije imala ni majke ni oca-I vrele suze napune crne oči kao da se na crnom baršunu lo biserje. "Tvoj dan će svanuti!" - opomene je misao. Ove vitezove riječi, duboko-usjećene u njezinu srcu, dolaze J kao opomena... 134

l
o dan će svanuti?... Kakav? Kako, zašto - moj? Obriše i počne se smiješiti bolnim smiješkom. SUZ "Obećala sam! Moram biti vesela. Bit ću! On mi je obećao i bođenje, on će riječ održati, on mi je pomilovao kosu, šaptao •;<> tako milo... On misli o meni, jer on mene... jer mi je dO-Hll je IO.B.V* bar!" , , I ona se nada - nada... Dotle u svojoj sobi Dorja vijeća s dostojanstvenikom Belkom. Zabrinutost ne silazi s njezina lica: - Sto je kraljicu napalo da bi se njime vjenčala? __ Uistinu me to iznenađuje. : - Da li mu je o tome govorila prije? _ Ne znam, kneginjice, - to on saopćava samo knezu, a sada je rekao meni. - Eto, samo jedan je dan na izmaku što nema kneza i već se događaju tako čudne promjene. Sunce zapada, čim bude mrak, neka dovedu Joakimova poslanika da čujemo što nosi taj. UOČI SUDBONOSNOG ČASA Veliki događaj okupio je građane grada Griča 20. lipnja 1273. godine. Sve što je moglo ispod krovova svojih kuća okupilo se u devet ulica nazvanih "inzule". Čekaju i raspravljaju. Na čelu najživljih grupa stoje ponositi grički sedlar i ključar Kamenitih vrata. Uzbuđenje je prouzročila vijest da će svi hrvatski staleži"održavati na Griču važno zasjedanje. I, eto, već prije podne pojavila se povorka kakve Grič do ovog časa nije vidio. Plemići na konjima, pokrivenim raznobnojnim tkaninama, raznobojne duge surke vise im^s leđa, drugi nose viteške odore, kovne klobuke, košulje od mreže i draguljima urešene pojascvc. Šljemovi, zubare, klobuci, sve se to ispremiješalo, šarolike odore opšivene modrim, crnim, crvenim i^srebrnim gajtanima. Uz plemiće dolaze zastavonoše visoko uzdižući barjake svojih gospodara u boji njihovih plemena, obiteljskim grbovima. Na čelu im je novi ban Matej u narodnoj vim 1Ck °-d-if UZ njega Ivan Okićki u odori modre b°ie" na &la~ se p]U yn* šljem. Sve su oči uperene u njega. O njemu se prenoPekt S°Vl da ^e usPi° pobijediti čitavoj zemlji omraženog Joakima viti postnjegovu vlacj avinu otimastva ukloniti i oko kraljice posta-viJaju Gn-e domaće sinove i poštene Ugrine. S počitanjem raspra-Povorka n-jcrnu građani i, stojeći u grupama, promatraju kako se *""_ plemića gubi u palaču kneza Babonića. e na n c * ^i na okupu. Ovdje su i knez Pakrački s nekoliko _ sa Joakima. Nitko se na njih ne osvrće. U dvora* 1 je saboru ban Matej. On oslovi saborane: 135Plemenita gospodo, velmože, plemići i službenici utvrđenih gradova domovine.
Na mnogim sjno se zborovima kraljevstva sastali u slavnoj prošlosti, za kraljeva krvi naše. Danas pozvao vas je ban po želji kraljevskog tovarnika kneza Okićkoga, po odredbi kraljevske vlasti, u slobodni kraljevski grad Grič, čije utvrde, eto, stoje već više od četvrt

vijeka. Tu smo da držimo prvo vijećanje u ovom gradu, da bude osveta sili koja nam je uništila sve što smo imali. A sada, naša kraljevska vlast učinila je ono što je jedino pravo! Zove vas da optužimo prokletog zlotvora Joakima i tražimo što nas po pravu; i pravici i slobodi pripada. Svi su očekivali da će se Joakimove pristaše javiti na njego-vu obranu, ali se ovi nisu ni maknuli. Stari knez Babonić odluči ih izazivati: - Želimo čuti, prije nego što raspravimo važne zadaće, tko] je za našeg novog tovarnika i upravljača na dvoru Ivana Okićkog i i njegove drugove koji su sada savjetnici svijetle kraljice. Dosta] je da digne ruku. Nastade klicanje i zveket mačeva koji udaraju o kameni pod. Budno motri Pavao Babonić na kneza Pakraca. Starac je smrtno blijed, nepomičan, onda se ogleda desno k svojim sinovima i rođacima, pa bez riječi krene iz dvorane. S njime desetorica, dok ostali, u gusto ispunjenoj dvorani, kliču novim zastupnicima vlasti. Ovaj čas dobio je Ivan Okićki dokaz da je Joakim u Hrvatskoj izgubio svaki oslon. On predloži banu dvadeset pet uržavopravnih zahtjeva hrvatskih staleža da se o njima povedu rasprave. S velikim veseljem prionuli su da izvrše ovu zadaću. Rasprava prvog dana zajamčila je jednodušnost i uspjeh. Tek kasno poslije podne završeno je prvo vijećanje. Nakon toga svi su pošli k banu na gozbu. Ivan Okićki je astao u palači Babonića gdje su mladi plemići iz dalekih krajeva raspravljali tiho, gotovo šapćući. Plemić iz Prigorja neustrašivo je rekao: - Zašto moramo uvijek imati tuđinca za gospodara? Zar nikad nećemo naći u domovini muža koji bi toliko vrijedio da nosi kraljevsku krunu koliko taj tatarsko-kumanski sin Ladislav? Ne bije li nas u prvom redu sramota što nemamo odvažnosti da opet uzmemo vladara svoje krvi? Ivan Okićki ne pozna mladog govornika, ali ga u mislima gr*1 i cjeliva. Razgalio je misao za koju postoji gotov plan u rukama viteza Sokola, za koju Ivan radi već gotovo cijelu godinu. Zadrhtao je kad su svi oko govornika prihvatili ovu misao kao svoju potajnu želju. Ivan, šuteći, sluša njihovo oduševljenje. - Kneže, imate li muža naše krvi vrijedna da ga krunimo. - Imam! Dovest ću ga na sabor za pet dana, ali zakunite se-nikome ni riječi dok nije ovdje. Onda ga možete procijeniti P njegovoj prošlosti, po rodu i poštenju. Pružaju sebi ruke, dotiču mačeve u znak da će čuvati tajou* 36 * A sada pozivam sa sobom deset do petnaest mladića da me u Požegu na turnir. Tamo će se nakon bojne igre odigrati prva bojna navala. Sastavite mi četicu, među ove uzmite najboljeg bojovnika na turniru. J __ oh, već ga imamo! - veselo će oni pa krenu i oni u ba-ove dvore. Ivan je pošao u stražnju sobu svojeg gostoprimca Ba° Kaštelan palače najavi Ivanu glasnika iz Požege. Odmah se knez uputi u predvorje i tamo nađe najpouzdanijeg dvoranina koji mu - Kneginjica Dorja vas moli da se odlučite na povratak pri-ie ugovorena roka. Belko je uhvatio u šumi prosjaka koji zapravo nije nitko drugi nego Joakimov dostojanstvenik. Zatvorili smo ga, i kneginjica misli da taj zna mnogo toga, a samo vi ga možete"čestito ispitati. - Pada nam kao iz neba. Sad ću doznati gdje se skriva crvena lija- Još danas u noći krećem na put. čekaj, ideš sa mnom! Objavio je plemićima koji žele s njime na turnir da mogu poći već danas. Putuje se noću, i put će biti ugodniji nego po dnevnoj žegi. U tihoj odaji staroga kneza Babonića okupili se ban iviatej. Ivan Okićki i Pavao Babonić. Pažljivo slušaju riječi Ivana Okićkog. - Kucnuo je odlučan, veliki čas. Sve je na našoj strani. Ras-j/ored je potpun. Kraljica je izgubljena u pripremama za turnir. Nakon turnira uveče održat će se gozba, a drugo jutro putuje kraljica s Ladislavom, Orhidom, vitezom Sokolom, dvoranima i nekoliko mladih plemića na Kamen-grad. Tamo ću dignuti sve mostove da nitko ne može u tvrđavu i čim vas budem obavijestio da je kraljica sa sinom zatočena, predstavite Ratimira kao našeg

predloženika. Nema nikakve dvojbe da će ga svi prihvatiti, a onda se odmah može provesti krunjenje. Dakle, to je sve točno proračunano i svako je mjesto određeno pravom izvršitelju. Tu ne možemo naići ni na kakve neprilike. Zato već danas idem u Požegu da čujem što i kome poručuje Joakim po svojem uhodi. Ovo će našu osnovu samo unaprijediti. ,"~ Vr^° dobro. Dakle, kneže, ako se sada ne oslobodimo Ar-paaovića, Kumana i Mongola nikad više! dv ?prost*° se" a onda s Griča krenuo u zvjezdanu lijepu noć s "vaaeset plemića pod vodstvom Pavla Babonića. kraljica Elizabeta na bijan, •J P°s|jednje naredbe za bojne igre prima " miJenJa" Kad J°J ^javiše Ivana bSJK 137što se dogodilo? Obećali ste da ćete se vratiti sutra? - Svijetla kraljice, našao sam na Griču odabranog junaka y viteškim igrama koji je stekao glas u Njemačkoj i u Rimu. On će poći na megdan vitezu Sokolu. To me je ponukalo da ostavim poj. love na Griču i svojoj kraljici priredim veliko veselje i, evo me danas, u pratnji bojovnika. - Za tog bojovnika kraljica će vam se odužiti. Bit će ja^ protivnik vitezu, a to on sam i želi, - i onda pokazuje knezu Ui. kove i strelice. - Bit će utakmica dviju strijelaca i još jedno iznenađenje. Znate li tko će još izaći sa strelicama? Naša srećonoša! Odjenut ću je u odoru kraljevskog dječaka. Vidim, vama nije po volji? Hoću da proslavim moć svoje srećonoše pred pukom! Ne poku. šavajte me od toga odvratiti, moja je želja da i tu okuša svoju vještinu.

- Kako kraljica želi, tako mora da bude! - pokloni se knez.
- Nakon Tajanina trijumfa proglasit će naš dvoranin da se u odijelu kraljevskog dječaka sakriva naša srećonoša. To će biti iznenađenje za sve, zato sam odredila da nastupi posljednja - nakon što će vitez Sokol završiti svoj bojni turnir - a onda počinje večernja gozba. Sve mu to pripovijeda tako živo i uzbudljivo kao da joj je svaka živčana nit svezana s turnirskim događajima. I lice I oči pune su žara, tijelo gipko, kretnje hitre, što Ivanu obećava da se Elizabeta potpuno rasplinula u svojoj strasti za turnir, pa je njemu i njegovim prijateljima mnogo olakšano da izvrše svoju veliku osnovu. - Dovedite, kneže, na večeru vašeg bojovnika i njegove prijatelje, a tada ćemo još malo porazgovarati o turniru. On se pokloni i uđe u svoju sobu gdje ga uz Dorju čeka Pa-vao Babonić. - Dobro je prošlo, novi bojovnik pokriva moj preuranjeni dolazak. Ona sva gori - ali ja očekujem Belka. Idem odmah da vidim Joakimova uhodu. - Neće ništa da iskazuje - javi mu Dorja. - Tamo u šumi gdje su ga uhvatili nije govorio, ali dolje U tamnici je Belko saznao... Mladi nadglednik upravo ulazi i pozdravi Ivana. ; ,
1

- Dakle, što govori uhoda? - upita Ivan. - Tri puta dnevno sam ga ispitivao uzalud, kaže da ma i ne pozna. - Kako - zar bi mogao šutjeti kad mu doneseš žeravicu- Nisam ga mučio, moja bogumilska vjera mi ne <JoPu ni ubiti ni mučiti. - Znam, znam, ali tu se radi o neprijatelju. -- Ni neprijatelja ne smijem dirati! , , V
• •" • "i

138 Odgovor podigne Ivana sa stolice, a njegove ljutite oči osinu _1 Da stoji pred tobom Joakim, on glavom, ne bi li ga smio Ubit !l Ne bih. __ E - onda komu služi tvoja vjera, Belko? Ni u snu nisam jnogao pomisliti da bi ti mogao pustiti ovog neprijatelja koji bi tebe i sve tvoje vjernike položio na lomaču. Donesi brzo dolje u tamnicu punu posudu žeravice. Pavle, dođi, a ti, Dorjo, pri-čekaj me.

Pošli su zaobilaznim putovima i visećim Ijestvama dolje u tamnicu. U kutu, odijeljen ogradom, leži čovjek svezan o zid. Pristupe k njemu. Belko drži posudu sa žeravicom. Pavao se spusti k ležećem. Ivan ga upita: - Tko si, čovječe, - kaži mi sve, inače . . . - Ovaj ne može nikome više ništa kazati - primijeti Pavao. - Mrtav je. - Kako - od čega? Nema tragova udarcima, a ni bolesti, jak je, debeo, - Ali vidiš - nosio je u svojoj glavi važne vijesti, a jer nije htio da dočeka žeravicu, udarao je glavom o željezo dotle dok je osigurao tajnu. Knez Ivan Ijutito opsuje, a onda će Pavlu: - Eto, sad vidiš, Belko zna da bi prvi ležao na lomači kad bi zavladao Joakim, a on štedi njegova glasnika. Lijepo bismo izgledali da tvoje bogumile postavimo na vlast! Svi bi razbojnici imali sva prava! Čovjeka smiješ smatrati čovjekom ako je on to i po duhu i po djelima i po časti! Ali bogumili hoće protuprirodno: lupež, poštenjak, prijatelj i neprijatelj ima pravo da ga se jednako uvažava. To je dobrota koja se uzdigla do zvijezda i ~- poludjela, pa pomaže zloći da još više. divlja. Znaš li, Belko, da te ne poznajem u duši, morao bih u tebe posumnjati! - Kneže, sumnju ne zaslužujem, ali za kaznu vas molim! - Ovog ti puta opraštam, premda bi mi divno poslužio da stob riaZnTaT° Št° je uhoda donio Orhidi- No> su*ra već ona nema Uostalom" sve Je tako na svome mjestu da nam nitko v™1 -Zapreke" * da Joakim dođe s vojskom, pao bi u n e može ruke čete ak ° ~ potvrdi Pavao oko granice na straži su na-svoJe" onda smo taSSrfU- SVa tr°Jica brzo Pokopali mrtvog uhodu, zaklju-neviđeni se povukli u dvorac. Pavao pričeka Iva-sobi, dok je on otišao k DorjL Ča Sa nisam m ao °g biti s tobom na samo. Imaš li Priopćiti? nastupu strelicama. 139Rekla mi je kraljica. Želi Tajanu prikazati u tome umije. ću. Htio sam je moliti da od toga odustane, Tajana je odviše slabašna, ali mi je Elizabeta odmah jasno najavila da neće saslušati moje protivljenje. Onda sam odustao - neću da ja nosim i n;\j. manju nesuglasicu.u njezino cvatuće raspoloženje. Elizabetu joj nisam vidio u takvom vatrenom stanju kako to u nje izaziva tu, rnir. 2ene danas prelaze preko duha i osjećaja muškaraca sva uživanja polažu u njihovu snagu, u bojnu igru, u smione pod. vige njihovih mačeva. Kako da zamjerim ovo ludovanje Eliza. beti u kojoj ionako vri kumanska krv. Konačno, od polaska na Kamen-grad dijeli nas dan i noć, a za to vrijeme neka joj bude ispunjena svaka želja. Samo jedifu joj ne možemo ispuniti: znaš li da je vitezu Sokolu ponudila vjenčanje? Na isti dan želi ona vjenčati sebe sa Sokolom, a Tajanu s Pavlom Babonićem. On joj je vrlo dobro odgovorio neka odgodi svoju želju do puta u Kamen-grad. Taj je grad u kraljevskoj obitelji imao veliku ulogu, dakle, neka je i završi! - Sva strepim od nestrpljenja, očekujući posljednje događaje u ovoj tvojoj velikoj igri, brate. Jedva ću proepavati ovu noć. Uveče našli su se svi s Griča kao gosti u kraljice. Njezine su crne oči pohlepno kružile od mladića do mladića, a onda bi se zaustavile na Paviu Baboniću. Smiješila mu se i nukala da pije, a knezu Ivanu je šaptala: - Nemojte da mladi knez nasluti kakav mu spremam dar. Zato što je tako odan vitezu, vjenčat ću ga s Tajanom. Ali se ne smije udaljiti s mojeg dvora - dobit će čast koju zaželi. Vjenčat ću ih nakon turnira. - Svijetla kraljice, svatovi i svečana proslava tumirske pob> jede viteza Sokola - malo je odviše za jednu sedmicu. - Da, imate pravo, najprije vitez, onda srećonoša. Oboje sara već jednako posvojila jer mi oboje pružaju sreću. No, još ćemo razgovarati. Sada neka svi legnu, da odmore svoje mišiće za sutra.

Ivan objavi kraljičinu želju. Ona ode prva, a za njome je dvorana u Času prazna. ; SMRTNA OSUDA
f?ii fi

Tamni se oblaci digli nad širokom poljanom na kojoj |>e brao puk iz cijele požeške okolice da vide viteške bojeve <& a još nisu nikada vidjeli, ali su o nj Trna čuli. Ne mogu u !rnlSgied predočiti nikakvu sliku o tim bojnim igrama i svaki in* P upija scenu što im se odigrava pred očima. Na uzvisini
140
z]atom

urešene stolice, dalje još jedna tribina s tri manje ošne stolice. Uz tribine stoje svečano odjeveni dvorani i no-i dvorskih časti, a dalje, pokraj njih, smjestili se mladi Iva" S1 ° i g°sti *to ih je Pre<* dva dana doveo s Griča. Sve što je na A° ru sišlo je na turnir. Njihovo raspoloženje prikazuje da veselo f kuju viteške igre, dok tamo dolje puk ne može da sebi razjas-°. j^o će se ovdje međusobno tući zemljaci, drugovi, koji nisu neprijateljiNa maloj uzvisini, među stablima, poredani su šatori, potpuno zastrti kao da kriju neke mračne tajne. Pogledi iz puka sva-Icoe časa skreću onamo, svaki ih zamah šatorskog zastora privlači ne bi li već jednom izašao koji od boraca koji se sakrivaju svaki u svojem šatoru. Sav interes u času pobude tribine. Od dvorca pojavila se povorka i stala upravo pred tribinama. Kraljica, knez Ivan Okićki, plemićki uzvanici, kraljevska obitelj, svi svečano odjeveni dolaze na konjima. Knez Ivan skine kraljicu s konja, a sve naokolo duboko se klanja. Mladi plemići trgoše mačeve na svečani pozdrav, u presjajnoj odori od zelenog damasta i s krunom na crnokosoj glavi, nalikuje danas na mladu djevojku. Ona se smiješi kao da od tog turnira očekuje najveći užitak u životu. Smiješi se svima oko sebe, pogleda čak i Ladislava pokraj sebe ljubazno, a onda skrene pogled k drugoj tribini gdje sjede Orhida, Izabela i Dorja iza njihovih leđa. Narod nijemo zuri u kraljičinu glavu, u blještavu krunu koja mu se čini nečim najvrednijim u ljudskom životu na ovoj zemlji. S lijeva kraljici pojave se četiri kraljevska dječaka koji sačinjavaju posebni ukras svake svečanosti. Dječaci od petnaest godina odjeveni su u šarolike odore, dragocjene tkanine s kacigama na glavi, a plaštevi im do poda. Među njima stoji nepomično Tajana. Knez je pogleda, a kraljica mu se nasmiješi. - Zar ne, kako lijep dječak? - i ona pruži ruku preko ograde i dva puta pomiluje Tajamno lice. - Ne bih mogla živjeti bez nje, kneže - kaže kraljica i za-pnnuto pogleda na oblačno nebo, dok joj lice plamti, oči blistaju. Opet se obrati Okićkome: šn" "•" ^neže/ JOŠ ne znate da sam jutros promijenila red dana-nii"h !fr°? Odredila sam da četiri viteza nastupe-po dvojica. Nakon vašim iStri-*elca" zatim" P°sIiJ"e te dvojice, dolazi vitez Sokol s Sto ™o" """adim knezom, a tek na kraju svega slijedi Tajana. Zato, dati V-"" Je P°se°no istaknem i da je svi bojovnici mogu gle-kul"mi • olco1 ne dolazi iz šatora, nego s Kraljeve Velike - tez dođeja pPšalj"em Sušnika, a taj ćete biti vi, kneže. Želim da vi-vitez ri-, b iš °i te u pratnji, neka svi plemići vide tko je i kakav - d* mu nitko nije ravan! dvorca dotrči Belko i javljakral ic J e, ovaj čas stigao je poslanik inkvizitora odmah s vama govoriti. 141-- Bacite ga napolje, kneže, pa da je najugledniji! - Učinit ću to s pravim užitkom! - Obećajte mu sve, neka samo ode - nasmije se ona glas. no. - Požurite, kneže. - Ali onda neću imati sreću da me u boju vitez baci sa sedla. - Mnogo više mi je stalo da me oslobodite Konrađova glas. nika. Odvedite ga oprezno, neka ne zaluta ovamo - tužio bi me papi da spremam svečanosti, umjesto da vodim vojnu na kri-vovjerce. A sad pođite ravno do viteza na Kraljevu Veliku, dragi kneže, i recite da se može spremiti, ali doći može tek kad ga po-zovem. Sve je to radi iznenađenja. Mladi knez se nakloni i pođe k svojoj sestri podalje od kraljice:

- Dorjo, moj četovođa je pohvatao sumnjive prosjake i odveo ih na Kraljevu Veliku. Hitam tamo da nađem uhode. - šta će reći kraljica ako te ne bude u borbi? - Pobrinio sam se za dobru izliku da je tobože stigao Ko radov glasnik. Rado me je otpustila, boji se Konrada ao đavo" a ti pazi kako će Tajana gađati - ona dolazi tek na kraju t nira. - Na kraju? Određena je nakon prva četiri borca. - Kraljica je promijenila redoslijed igara i naredila da vitez Sokol dolazi na bojište ravno s Kraljeve Velike da ga što više istakne. Njezin miljenik mora da nastupa sa slavljem. Dobro je to, neka kraljica uživa, barem imam vremena da se pozabavim s prosjacima, tko zna, kakvih ćemo tajni iscijediti iz njih. Nakon turnira vratit ću se u dvorac. Ako zakasnim, onda znaj da sam naišao na prosjačke uhode. Do viđenja! I on se uputi k svojem konju. Svjetina bulji u glave što nalikuju loncima od željeza, u košulje od kovne mreže preko kojih su odjenuli kazete u fureniffl bojama i našitim grbovima. Umjesto udivljenja, puk obuzima strah. Tek pomalo se smiruje, slušajući kreševo koplja o štitove. Bojovna igra se razmahuje. Kraljicu igra odviše ne zanima. Što dulje traje, to se ona nestrpljivo okreće. Iza Elizabetinih leđa stoji kaštelan Jakov Po01" ćev i bulji u Elizabetu. Mahnula mu je glavom. Kaštelan pristupi k njoj i klekne na koljena. Hitro Elizabeta pretraži pogledom oko sebe. Sva pozornost IJU" di oko nje svraćena je k bojovnicima. Sagne se kaštelanu: - Izađi i pogledaj je li knez Okićki već odjašio prema voj Velikoj. Pazi, dokle je odmaknuo i javi mi kad bude daleko da više ne može pregledati našu poljanu. Dobro odmjerl moram to znati! Kaštelan ode. Za malo vremena vrati se i javi: 142

l
- Nigdje ne vidim knezu traga. Sigurno je već skrenuo iza ^fjahač je on brži od strijele. J__ Onda mi zovi sve plemiće s Griča. Mladi se ljudi pristupili, Elizabeta ih oslovi: _- Kad će iz Kraljeve Velike silaziti vitez Sokol, želim da bu-A svečano praćen, pa bih vas zamolila da idete gore u dvorac i budete mu pratnja. - Bit će nam velika čast ispuniti želju svijetle kraljice. Samo - možemo li gledati dječačkog strijelca? _ Možete, dat ću vam znak rukom kad treba da idete po viteza. S njime će stići i knez Okićki. Poklonili se i opet povukli na svoja mjesta. Dvojica novih bo-iovnika dolaze u borbu, ali Elizabeta kaže dvoraninu: ^ _ Recite im da odstupe. Najprije strijelci. _ Svijetla .kraljica se možda zabunila, strijelci dolaze nakon ovih. - Kraljica je radi prijeteće kiše ponovno promijenila redoslijed. Dvoranin se pokloni do zemlje objavi novu odredbu. Bojovnici, nešto zbunjeni zbog neočekivane promjene objavljenog reda, izlaze iz okruga prema svojim šatorima. - Prvi strijelci stoje pred vašim svijetlim licem - objavi dvoranin. - Kasnije - odvrati kraljica. - Najprije moj - kraljevski dječak! Objavite im: najbolji strijelac, moj ljubimac! - Ugovorili smo da će strijelci doći nakon bojne igre. - Sad određujem obratno!

- Uzvišena kraljice, odredili ste da ja ravnam strijelcima, ponajprije polaze dva lošija, a onda kraljevski dječak. - Određujem neka smjesta izađe moj ljubimac jer će kiša. Dvoranin vikne: - Sada će svoju neviđenu vještinu pokazati kraljevski dječak, mlado momče, ljubimac svijetle kraljice, čarobnjački strijelac koji pogađa svaki nišan. Oyo je uzgibalo puk. Strijelac im je bliže od čudesnih borbi u željezo zakrabuljenih vitezova. Mlađahno tijelo u skupocije-DOJ odori kraljevskog paža čedno izlazi u sredinu okruga. Iz šljema gleda lijepo milotom nadahnuto lice. Uto se začuje dvorani-ttova objava: a 5 ,~~ Kraljevski dječak gađat će kamo mu naredimo. Ako gos-f.v v Ptemići žele pomoći u odabiranju nišana, molim, neka nam
"K3ZU raci-

čast. ruke °Pet * se miče, svatko traži za sebe vidnije mjesto, pra-t stvora na drvenoj klupi. Male tanke Tajanme Pričvrste pojas s tobolcem punim strijela, a kad ih gleda s pritajenim plahi m pitanjem. l ^an u ono srce određuje dvoranin, pokazujući uda-s velikim srcem izrađenim od drva. - Usred srca! 143Tajana povuče s ramena viseći luk, segne u tobolac, izvadi strijelu i položi na luk. Onda ga digne. Miran i čvrst pogled uperila je u nišan. Zažmiri, napinje uzj, ću luka, polagano, sigurno. Strelica, žvignuvši zrakom, zabode se u srce. Usklik čuđenja širi se od plemića sve dolje do puka koji ovoj igri odaje razumijevanje. - Gađaj u rub onog okvira - u lijevi ugao! Dvoranin pokazuje nišan, djevojka odapne strijelu i ponovo javlja dvoranin da je pogodila. - Gađaj u petu rupicu trećeg koluta! Kraljica je sagnula glavu, oči su joj malo sklopljene kao da u tom gađanju nalazi nikad još neosjećani užitak, nešto češko očekivano. Strijela zazviždi, dvorani nose nove nišane. Kod nišana stoji jedan momak pred pločom s prostrijelje-nim srcem, uzima zaštitu od kovnog štita pred svoje lice. - Pogodi, dječače, u njegov klobuk •- a da mu ne dodirneS glave! - odredi dvoranin. Momak spusti štit. Diže se uzbuđenje puka. Kraljičine oči svjetlucaju, sijevaju kao munje u oblacima. Nitko ne opaža sijevanje, ni ono u oblacima, ni ono u kraljičinim očima... Svi su izgubili vid, misli i sva ćutila u prizoru koji se razvija pred njima. Kaštelan kraljevskog dvora Jakob Ponićev izlazi. Rumeno mu je lice. Mirne oči. Zaustavlja se na mjestu nišana, isprsi se. Stoji kao kip. - Što? On je nišan? čovjek? Živ čovjek bez štita? Na ta pitanja odgovara im objava dvoranina: - Sad će ljubimac svijetle kraljice gađati u počelje klobuka ovom dvoraninu koji se neće zakloniti štitom... Tihi usklik straha dolazi tamo od puka, nijemo začuđenje •obuzelo je plemiće. Pogledi puni zastrašenog pitanja usječeni su u Tajanine nježne ruke. Okrutnost zijeva iz ovog prizora i jadm se puk stisnuo kao preplašeni skup ovaca. Plemići se trgnuli natrag. A kraljica se sagne naprijed kao lovac na čekanju. U Dorji se budi nemir. Svu je zahvaća odvratnost prema kr* ljici jer razabire da je Elizabeta nešto zagonetna u svojoj "&° đenosti. , Bez daha zure ljudi u ruke što svijaju luk. Ukočeni PL crnih velikih očiju spušta se niz oštricu onamo preko klob Jezovita ukočenost leži u licima gledalaca. Tajanina desnica . se digne, strelica poleti. Krikovi i pogledi lete za oštricom - ne ona u klobuk, probode ga i odnese daleko s glave. -stoji netaknut...
144

Plemiće zavodi zanos u klicanje, ali narod šuti i ne^ođobravsu Sada Elizabeta dade znak gričkim plemićima. __ Vidjeli ste mojeg ljubimca. Idite sada po viteza! Dok oni odlaze, Elizabeta miluje Tajanino lice. ponovo Elizabeta pomiluje Tajanino lice. Smiješi se, ali iz 05iju suklja plamen od kojeg Tajanu zebe, dok ljudi za-gledaju kako kraljica miluje svoje ljubimce. Svi gledaju samo kraljicu što se sagnula posve blizu strijelcu.: __ jajano, hoću da se danas proslavim svojom srećonošom! _ Učinila sam što znam. - Još nije dos.ta. Nišani - čekaj! Oh - čuj, nišanit ćeš onamo kamo ti odredim - ja. - Da, svijetla kraljice. _ Gađaj u šiljak moje krune! _ U Tajaninim očima pravi se prosvjed. - Ja zapovijedam! _ Oh - molim - smilujte se. Ne tražite to, nišaniti u krunu nije li to svetogrđe? - Sto zapovijeda kraljica, ne može biti svetogrđe! Želim pokazati da činiš sve što ja hoću! Kasnije ću im reći da sam ti za-povijedila ja - ali želim veliko iznenađenje . . . - Bojim se, mogla bi se strijela omaknuti. Ne mogu! Ne. - Ja ću staviti štit pred sebe - kao onaj dvoranin i ne mislim ja da gađaš u mene, samo u šiljak krune - to bi bio vrhunac umijeća. Nemoćno gleda Tajana oko sebe, očajno tražeći. Nema kneza Okićkoga, nema viteza. Ogledne se k Dorji, ali je kraljica zaustavi riječima: - Nitko to ne smije doznati prije, bit će iznenađenja. Kad ti dvoranin kaže: "Gađaj što hoćeš", onda brzo odapni. Ne.ka svijet vidi da imam strijelca koji može pogoditi svačije srce ako se uroti protiv mene. Idi, učini to ako želiš zadobiti moju milost! Stavit ću štit. Upamti: ako ne poslušaš, znak je da si nevjerna - i poene se smješkati, napadno miluje njezino lice, prihvati joj glav.u * pritisne svoje usne k njezinom čelu pa je svom Ijubaznošću po-nuka da ide na mjesto. Nemirni, zamršeni osjećaji dižu se iz dna Tajanine duše. U 3Vl M°^ zbrka misli" pitanja, u srcu komešanje osjećaja. Kak* mi je ipak dobra? Vitez Ju Je možda obratio k meni. HOĆP f?e,gleda? § to misli? Smiješi mi se - a tko će mi pomoći. krune. H- knĆZ? " " " Gdje Je knez? • • • Vidi U on? • • • U šilJak bodi t^ i Je to? Poniozite. Dovedi, srećo, brže viteza da me oslo^ Gle ~~ V3pi U S£bi TaJana> s " tu LH °kol°" Nigdje ne vidi njega, ni kneza, a trebali bi da se biju ha turniru. pažnju skrene glas dvoranina: xtevs!ci dJecak. ljubimac kraljice, nastavlja, svojom vje-$to dosele neviđeno!
**."„
10

Ovo strese njezinu dušu... Dvoranin digne glas: - Gađaj u ovaj štit - u okrug ovog kuta - i postavi fo štit za nišan. Ona ga pogodi. Plemići se razigravaju, određuju nišan - a ona ih slijedi Nad poljanom se pojavi jato ptica. - Ptice! Neka pogodi pticu u letu, ako je tako vješt -. £Uje se nešto neobični glas mladog plemića. Velike baršunaste Tajanine oči digoše se gore, mirni pogled uzvinuo se k oblacima. Ptice kruže u visini, Tajana digne luk -, čeKa - spušta i šalje strelicu što se u njezinoj ruci preivorila u, živo biće pa kruži zrakom i leti za letećim plijenom. Šal je-ih go. re sve redom. Ptice padaju. Udivljenje ide od usta do usta. Taja-na spušta i diže luk, nišani, gađa, grozničavo nastavlja lov streli-čama, zahvaćena strašću strijelca. - Strelica u njezinoj ruci je sokol koji hvata ptice u letu -, primjećuju ljudi. Elizabeta zgrabi štit, nasloni se na nj i ubode oči u kaštelana. Ovaj se ukoči. - Kraljevski dječače, - sad gađaj što hoćeš - šio hoćeš! Ova je zapovijed zatekne u najvećem zanosu strijelca. Ne padaju joj na um ni knez ni vitez, ni da razmišlja o činu, sad je samo strijelac. Kraljica joj se osmjehne i povuče k sebi štit na koji je dosad oslanjala desnu ruku. Glava joj viri iznad štita. Elizabetin pogled zove Tajanu i dade joj znak.

Tajana digne luk prema nebu i pogled joj prati kraljičine kretnje, kako se prislanja kralju, šapće mu nešto, digne štit do ruba čela. Onima oko nje se čini - kraljica neće da čuju njezine riječi, zato se zaklonila. Tajana razabire da joj Elizabeta daje znak i da je štit na mjestu, pred očima joj sjaji samo šiljak krune. Hitrom rukom napne luk, čvrsto drži strelicu - nišani - spusti je. Zviždukom sjevne oštrica prema kraljici, udari u šiljak krune i odgurne je postrance. Zanijemili su svi. Ukočili se kao da čuju • drhtanje i stravu. Kraljica se uspravi. Strahoviti bijes sijeva joj s lica - ruka se uspravlja - glas joj odjekuje sladostrasnim krikom zvijeri kad drži u šapama dugo traženi plijen: - Ubiti me htio! Ubiti! Kraljicu ubiti! Šutnja, kao da su ljudi gluhonijemi i slijepi, šute - ^?teJT a time nadražuju raspojasanu zakrvavljenu životinju što je r°" mahnitala od strasti: . - Podanici! Moj ljubimac, evo, pred vašim me je očima -ubiti! Gledaoci plemenita i pučkog roda jednako ne smažu "> ni riječi. Gdje koji se tek pokrenuo dva-tri koraka naPf.1J.e nema od njih glasa. Ta nijemost raspali Elizabetu ubojit"11 njem: _
SJJ]

- Ja, kraljica ovog kraljevstva, osuđujem ubojicu oa 146
•* Ljudim; ,i~ va lomljava J me ruke J : Liudima se čini - iz neba je udario strahoviti grom i njego-liava ubija ih redom, baca na zemlju, obuzima svijest. Lo""^g j nadimlju prsa da bi dobila daha, da bi mogli čuti ri-koie bi im objasnile što se događa. U Tajani se javlja instinkt da joj kraljica podmeće jezovit čia i ona se digne na klupu i viče: •*" ^_ j^raljica mi je zapovijedila da gađam u vršak krune - ako sanU^ J^aze! ^a smrt! Odmah ovdje! U ovom času - smrt! Svi su i dalje nepokretni, kad opaze da kraljica daje znak nekome i viče: - Izvrši smrtnu osudu, moj dvoranmu! Strepeći pogledi traže tog dvoranina kojemu kraljica viče smrtonosnu zapovijed. Neki plavokosi muškarac s crvenim h" čem skoči naprijed. Kaštelan priđe k Tajani, uhvati je oko struka. Tko će je spasiti? Nitko, ni Tajana, ne vidi da joj veže oko struka uže, onda je digne i nosi nekoliko koraka i položi na ledinu - pokraj osedla-nog konja. Sve se događa munjevito... Sto kani? Oteti je? Spasiti? U smrtnoj groznici Tajana se osjeća podlo uhvaćena. Poput u smrt namamljene zvjerke stade se otimati, pokuša ustati, ali je uhvate dvije snažne šake, magli joj se - ne može se maknuti - prepast joj zaustavi udaranje srca - smrtni grč hvata joj grlo - nema riječi - diže ruke u vis i klone . . . Privezana je osedlanom konju o rep. U velikim očima leži očajni krik za životom, smrtna grozota u ljiljanskim obrazima . . " Kaštelan Ponićev skoči u sedlo i udari konja. Tajanino tijela svezanu konju o rep vuče se, poskakuje, udara o tvrdo tlo. Jahač ga upravlja smjerom prema naslaganom kamenju koje će rastrgati mlado tijelo . . . Ljudi na ledini uzviknu i opet zamuknu od prijetećeg pogle* kJesomučne kralJice- Gledaju nijemi, tihi, sputani strahom od. očekivane strahote smrti, a puk gonjen strepnjom bježi s ledine.. Svi su prestravljeni okrutnošću što se u trenutku, kao po do-, survala -na osuđenicu i sve njih, i svatko bi pobjegao kao dese je
JC2iin

°čiju ciganske kraljice na svakoga od njih sijeva A ona se mahnito smije, očekujući strašnu smrt svon e J - Pot l ^a° ^a ^e crn °^a^ nad ledinom prosuo svoje mu-ja^ ^^ °k° tribine ~ krikove na sve strane turnirskog °re> *Za atora e izjuri na konju muž - na šije-njega je drugi, vizirom sakriveni ko- Skok *°nja j PratUac 10*

bii t°re> *Za ?atora< divlje izjuri na konju muž - na šije-- ;ua sreorm sokol, do njega je drugi, vizirom sakriveni s T1"6 strelovito da zaustave kaštelana. Ovaj nastoji umaprema ka menom stratištu. Vitez i pratilac divresi

PresiioV,, -.-...„..u. "iu". i piauiac aiv-"U ren p" "" ^ ^^ ^^
P PEda Sa sedla M Iedinu a vitez

m3Č

" ***<** U

Tajanu i DO^ " °v J""w i položi mu je na sedlo. 147• Svi SVL izgubili dah. Kraljica viče luđački. - Ćete moje, udarite ga u ime kraljice! Ubijte viteza ig. dajicu! Zapovjednik četa kneza Okićkoga priđe k Elizabeti: - Svijetla kraljice, vi tražite? - Glavu viteza Sokola! j - Nije to Sokol. Njegov je šljem - ali ni odora, ni grb, ^ konj - ništa nije njegovo! razvikao se Belko tek što je dotr-čao iza pozadine. - Oh, istina je! - vrisne kraljica poput luđakinje. - Nrje to on - nije - ali hvatajte ovoga što je prekinuo moju osuduj Smrt na kotaču, ne, na lomači! Na deset lomača! Više se ne može držati na nogama. U ludilu dijeli zapovijedi četovođi da pođe za neznancem, dok je već davno nestalo viteškog Sokolova šljema. U trenutku prolome se oblaci. Spušta se pljusak snagom da je počeo rušiti sve oko sebe. Kraljica je jedva dozvala slugu da joj dovede konja kako bi utekla potopu.
***

Vjetar lomi drveće i sva je poljana za nekoliko trenutaka pusta. Ladislav i Orhida sklonili se u kraljevu sobu. Nisu se oporavili od potresa koji ih je snašao posve nenadano nakon beznadnih pokušaja da kraljicu razdvoje od viteza Sokola. Malo kasnije ulazi k njima Rufa. - Pokušao sam je odvojiti od onog prokletog Sokolova zaklona, ali mi nije uspjelo - ona se jedino htjela osloboditi Ta-jane. Kraljica joj je sigurno naredila da gađa krunu, - da nađe razlog smrtnoj osudi. - A srećonoša? -- Kraljici je draži vitez nego sreća! . - Sto će biti sada? Gdje je tovarnik knez Okićki? - Ne znam i snebivam se. Kraljica je sve ovo dogovorila s Ponićem. Već je, eto, našla povjerljivog saveznika. Meni je sve zatajila, a ja bih joj nešto bolje savjetovao. Ona gori od mržnje prema Tajani otkako je saznala Sto s prosjaci čuli. - A što će biti s vitezom? Hoće li nam i dalje gospodariti ova pokrivena gubica? - ljuti se Ladislav. - Belko je tvrdio da nije vitez spasio Tajanu, već netko je u posljednjem času uzeo na glavu šljem. . - Bilo kako, ovo je Elizabeta učinila bez nas. Neka, ^^ sama snosi odgovornost. Kolikogod se ti, Ladislave, previJa° jno i onamo, Tajana je prava srećonoša, vidjet ćeš Jtako će to ljica skupo platiti. 148 _ jesli H čete pošle u potjeru? ; , ,; H. PO toj poplavi ne mogu nikamo. Kao da je i Ovaj pljusak ana uzela da zaštiti sebe. Kraljica promočena do kože ulazi u svoju ložnicu. Dršće u injem uzbuđenju. Od časa kad je saznala za Tajanin sastanak k vitezom Sokolom, stvarala je osnove kako da u jednom času uništi život djevojke koja joj čarolijama otimlje viteza. Ovo je uv-"erenje svakog časa raslo i ne može više gledati kraj sebe Ta-anu ne može je više ostaviti živu, jer će viteza posve dočarati je sebi. Mora umrijeti, što prije - to sigurnije. Smislila je kako <5e neuku povjerljivu dušu zavesti da počini zločin javno, pred svima, da bi njezina smrtna osuda izgledala pravedna. Kad ona pokuša ubiti kraljicu naočigled svih ljudi, vitez će je sam prokleti. Tako je u svojoj strasti provela svoju tajnu zamisao. U ložnicu ulazi rođak i pouzdanik Rufa. - Svijetla kraljica nešto želi? - pita on, ne mogavši dočekati da ga zove.

- Je li moja četa otišla za bjeguncem? - Ali neće daleko, prava je poplava. - Mora naprijed, mora uhvatiti krivce! - Tko su ti krivci? - Ona vračarica Tajana! - A bila je srećonoša. - Sad se podala vračanju d čarolijama da mi otme viteza. I udarac u moju krunu značio je da mi otima i kraljevsku vlast. - Draga rođakinjo, - usudi se Rufa - trebali ste meni povjeriti što kanite. - Ti si mi dojavio kako očarava viteza. - Ne ona njega - nego on nju. Svaka je riječ dokazala da vas on vara, a nju ljubi, ali ulazi u vašu ložnicu samo da prigrabi vlast. 5>amo vlast je htio, ne vas. Bjesnili vi kako vam drago! Čim Jo-a&m sazna da ste Tajanu osudili na smrt, on će doći. - Otkud? Iz Njemačke, od Rudolfa? Ne može on više doći. A saaa smjesta pošalji u Kraljevu Veliku, neka vitez dođe k meni inom H Cm ga> Belko ka?e da Je Poslao drugoga sa svojim šljem da otme srećonošu jer je znao da se nitko neće usuditi da prosom viteza Sokola. sebi"~ " ^VC ^e u va^m mislima zbrkano. Treba da prije dođete k oprj":e^.n.a ovu vijavicu ne možete sada izaslati ni konje jer će se bali od 1 .?opadati u vodu. Vani je jezero i kaljuža. Ali biste tre-edltl što će biti sada, tko vodi na dvoru vlast? 3 * * ~V samo Ja> Tko se ne P°kori" bili to * kralJ * Orhida, ? M - krvnik je moj vjerni podanik. A gdje je Jakob - Nije li mu se nešto desilo? 149Citate za njega? Pa dobro, njega sam poslao ranarniku! - Oh, još i to! Odmah ću ga potražiti, Najvjerniji je od svih] A viteza - znajte - ja se ne odričem! Kad se zamotala u plašt da ide tražiti kaštelana, Rufa pohiti do Ladislava. Tu nađe Orhidu. Oboje obasuše Rufu pitanjima. - Ono je što sam predmijevao! Htjela se osloboditi djevoj. ke. Sam sam čuo da joj je zapovijedila neka gađa u krunu. Vite. za će dočekati zagrljajem, njega će pozvati još danas. On će se već opravdati, a mi treba da odstranimo viteza i njegove savezni. ke. To i hoćemo! - Gdje je knez Okićki s ostalima? - upita Orhida. - Nikoga nisam našao u dvorcu, čak ni kneginjicu - očito su pobjegli gore, u Kraljevu Veliku. - Ako ih opsjednemo s četama koje slušaju kraljicu? - Opsjedali bismo ih mjesecima, toliko je Okićki s vitezom utvrdio zidine. - Kad bi samo prestala oluja, poslala bih vijest Joakimovim uhodama templarima. -- Znaš li zastalno, Orhido, da Joakim nije u tuđoj zemlji? - Posve sigurno, on je pripremio svoj napad tek za nekoliko tjedana. Sad bi nam trebao doći uostalom, neka samo mine ova poplava na nebu i zemlji. Znam što mi je činiti. Elizabeta će platiti što se nije rotila s nama zajedno. - Njoj je trebala urota protiv Tajane, a nama protiv vlasti viteza Sokola! To je razlika! Rufa je ponovno obišao dvorac, ali nije našao nijednog pouzdanika kneza Okićkoga pa se morao odlučiti da pričeka kraj oluje.
***

Iz prelomljenog oblaka na zemlju se izlijevaju rijeke. Kroz pljuštavicu jure jahači. Konji posrću po klizavom tlu. Strelice sit ću za progonjenim vitezom Sokolom, ne bi li mu dosegle konja i tako ga zaustavile u bijegu. On skreće u šikare, preskakuje mlake, grabe, vijuga put svojega bijega, okreće, gubi se, i opet pojavljuje. Trojica iza njega spotiču se i zaostaju, ali ne odustaju od p^ tjere. Jedan jedini jahač ustrajan je i već mu je tako blizu da čini sad će mu probosti konja kopljem. Vitez skrene iza roa.,.1. humka. Jahači ga izgube s vida. Sad je sam s ovim iza sebe. vati uzde rukom kojom drži Tajanu, a drugom povuče mač.

- Gospodaru, ja sam to! Vaš Petar! Čujete li, Petar! Njegov je sluga pošao s progoniteljima. Vitez naglo za konja. - Uzmi je - reče i podigne Tajanu. Položi je u ke, uzme mu koplje i naloži: 150 njegove"" _ K Pasoglavcu! Ja ću ih zadržati da te ne progone, čekaj zov sluga primi Tajanu i na svojem hitrom konju poju" " "rfugo koplje kojim vitez Sokol upravlja đavolskom vještinom ožava napadače. U trnovitoj šikari natežu se, izigravaju jedan,
drug

jednom času približi se vitez konju svojih neprijatelja i zamahne kopljem prema onoj dvojici. _ Sto želite od mene? - upita ih. __ U ime kraljice vi ste naš zarobljenik. _ Sam ću se vratiti svojoj kraljici. Zarobiti me možete samo u boju. Odaberite! - Gdje je kraljevski dječak? _ pao je ondje u močvaru i utopio se. Eno, i vaši se utap-jjaju _ reče on i pokaže prema mlaci gdje se razabiru glave dvojice jahača koji uzalud viču u pomoć. - Viteže, mi ćemo vas pustiti da slobodno s nama jašite natrag ako se zakunete na čast svog mača da nam nećete umaći - predloži mu jedan od njih. - Na čast svojeg mača dajem riječ samo sebi ravnima. Vas ne poznajem! Ako mi se ne maknete s puta, maknut će vas moje koplje... Hoćete li s puta ili ne? - vikne vitez i digne koplje. Nebo se razlijeva nad njima, a zemljom teče bujica. - Poći ćete kraljici odmah s nama? Kad budem htio - otvorenim putem ili preko vaših lešina. - Budale smo što se bijemo s vitezom koji je na Griču srušio četiri viteza na bojnim igrama! Odustali su od borbe i povukli se. - Bolje će biti da se ne vratimo odmah. Kraljica će planuti. ^ Odustali su od potjere jer im je pljusak sve više i više priječio napredovanje. Zaštićen usponom, vitez ubrzo skrene s puta što vodi u Požegu _i upravi konja prema brdovitoj šumi. Migao je pred crnu kulu Pasoglavca, upravo kad je Petar si-fcao, noseći na rukama Tajanu. ~- Je li mrtva,- ili u nesvijetici? --Gospodaru, ne znam hoće li se ikad više probuditi . . . samo D? iUZme Tajanu" Petar otvori vrata stare kule što su bila "ina odi" ,J<rna" UsPnu se tamnim uskim stepenicama. Iz Taja-bila sn\n "^ Se Voda> Lice J°J bliJedo kao da ga je polju-etre, potraži, možda ima u kuli kakav pregršt slame. Slu f"trči u prizemlje. - Ty-- ~~~ ZOVe vitez" držec"i djevojku u naručju. ^dajući* ?°J"a ~~ ne umri! TaJčice - mala moja! ubliJedomrt0cLUgla do ugla. sobe i držeći je na rukama, bulji "Ttvačko lice i dozivlje: 151Tajčice! Jedina moja! Tvoj vitez te zove, čuješ li? daj, ubojica sam tvoj - ja! Ja! Činilo se da su joj duge trepavice zadrhtale i on je ponese fc rupi strijelnice na kuli gdje je bilo svjetlije. - Tajčice! Čuješ li? " . | Nije se oglasila. Opet on stade hodati polumračnim praznim prostorom kao da ga goni očaj. < Uza stepenice štropoću koraci. Petar uvlači u sobu golemi pre> gršt slame i crvene plašteve s bijelim križevima. - Redovnička odora? - usklikne vitez, - Petre? Što je to? - Ne znam, vaša milosti. Kad smo ono jednom bili ovdje j našli svježe zgarište, nismo pregledali kulu. A, eto, sad sam našao komoricu, a u njoj slame, sijena, templarske haljine, luč, krč-menku i kotao za varenje. Kao da smo ušli u samostan!

- Je li mrtva? - Ne bih znao pogoditi, ali da niste bili u šatoru, bila bi mrtva. Kad sam vas zvao, baš ju je kaštelan vezao. Ne bih rekao da su je vukli dugo, a na leđima ima i trave. Da je izašao oa cestu, po kamenju, visjeli bi s nje komadi mesa. - Drži jezik! Nije ti dosta grozote u ovakvom času? Petar prestane govoriti, natrese slamu i pokrije je plaštem. Vitez položi Tajanu, klekne do nje i otkopča joj kovni šljem. Crna se kosa rasipala oko njezina lica. Pomno joj pregleda glavu i ustanovi da ne krvari. - šljem je ^zaštitio glavu - reče tiho. - Tko zna kakve je ozljede zadobila na tijelu. Donesi što ima dolje. Petar siđe dolje, a vitez počne da joj tare ruke i sljepoočice. Sve usrdni je izgovara njezino ime, ali mu se ona ne odaziva. Opet joj tare žile na rukama. Uto se povrati sluga i donese luč. - Svega imaju tu. Evo, i mijeh je tu, ima u njemu i nešto vina. Komora je puna ostataka od slanine. Vino uskrisuje zamrle - pokušajte, a ja ću dalje tražiti, možda nađem još što čime bismo joj pomogli. Vitez izlije vina Tajani po čelu i licu, pa onda dugo nepomično gleda u njezino lice. Trepavice su joj najzad zatreptjele. - Tajčice, čuješ li? Tajčice? Trenutak se podignu njezine vjeđe, ali se odmah spuste. - Čuj me, Tajčice, tvoj vitez te zove! Ona otvori oči. - Poznaješ li me? Tvoj vitez Sokol je uz tebe... - Moj - vitez? - Tvoj - Tajčice - tvoj! - Njezin!... Ova riječ kao da ga je teško pogodila. Dotakne se ^ šljema. Neka neodlučna misao drži ga čvrsto, a ona bulji klon kao u sablast. Hoće li ga skinuti? Njegova ruka kao ga dići, a ipak se spusti na koljena i podupre se: 152 - čuješ li me? Boli te? što? Reci ... _ Boli - boli - šapće ona, makne ruku i stavi ie na - Tu te boli? - upita on. __ U srcu - i zatvori oči. __ Ne sklapaj oči, pogledaj me. Kriv sam ti, mnogo sam ti kriv. Tajčice, znam, ja sam te upropastio, ja sam kriv, ali čut „.e. Hoću da mi sve oprostiš. Otvori oči, gledaj me, na svijetu ne volim - nikoga kao tebe! J c - Nju! ... 0 - Varaf. s%. T?&cei SIušaJ> srce mi je tako raskidano, čuješ li? Otvori oči. Slušaj, oprostit ćeš mi razotkrit ću ti sve - samo ne umri ... tt Podvio je ruku ispod nj"ezine glave i sagnuo se posvema blizu - Ti sz jedina moja boL Slušaj, otvori oči, sve ćeš zS. čuj nic * • •

" P°nOVna nesviJest Je ukoči. Leži nalik mrtvom dje-

Kulom odjekuju udarci odozdo. Vitez htjede sići, ali se već na stepenicama pojavi Petar: - Ili su templari ili naša potjera. - Nećemo se javiti. Izvana se čuje udaranje i zov: - Otvorite, viteže! otvori °h0! T° JC gOSp°din dvoranin" ~ Petar potrči dolje pa aK UČiniIa 6 Vit J " eže sve je Ono na Griču ~ ^točenje
P makne J

° . njoj" Sirom Je otvorila oči i gledala ih začu153Tajano!-zove je vitez, ^vf", s^s"^."-^"-.iMV":;;^ .••"
".;."." •;•"•..; ;.."•••";.• :- .•••.. - Reci da li te što boli? " Tajano.
:

-- Što je viteže? ",".,-;i,, ;v • - Čudno me gledaš,

,;,;"<;, "

Nije rekla ništa. ?

• - čudno vam se promijenio glas... Prije - malo prije gačije ste govorili, posve drugačije su vam zvučile riječi... - Tajano, što se desilo na turniru? - Bila sam osuđena i privezana na konja. Kako sam la ovamo? f, - Vitez je sasjekao konja i odriješio vas - reče Belko. Ona podigne glavu. i - Zašto ste to učinili? % - Sjeti se, Tajano, što sam ti jednom rekao. Budeš li učini. Xla zlo, spasit ću te kraljičine osvete, makar izgubio glavu. Ti si Jonda zadrhtala i obećala suspreći svoju mržnju prema Icraljici. "f - Sjeti se, Tajano, kad sam ti govorio: tvoja mržnja upropaštit će sve nas! : - Da - to ste rekli i ja sam vas slušala. - Nisi. Evo što si učinila danas. Nemam kad gubiti vremena. Ostani mirno, jadno dijete. Hitim kraljici. - Kraljici idete? - Da popravim što se još može. Reći ću da ti se strelica om* kla, nisi htjela gađati nju. l - Ona zna da nisam htjela. - Onda te ne bi osudila. Pomisao da on brani kraljicu zatvori joj usta. - Ah - klikne ona. - Nisi ranjena, zar ne da nisi? - Ništa mi nije - odgovori i zataji boli u bokovima i nogama. - Vodite me kraljici, viteže! - Prije ću umrijeti! . - Belko, vi ćete me odvesti. Ja to hoću. Ja vam zapovijedam. t Tajanina odlučnost iznenadi obojicu. - Ja mu zabranjujem da te pusti iz ove kule - odriješilo & vitez. - što sam učinila - to ću ispaštati ja - sama! - Nećeš. Krivnja je naša - moja! Uvjerit ću kraljicu da ti se strijela izmakla i vjerovat će. - To vam ne može vjerovatil - Zašto? "; - Jer zna što je bilo. - Što je bilo? Hoću da mi kažeš sve. - Ne biste mi vjerovali. Pustite me k J^Joj. Ja iđeml - Tajano, uvijek si bila poslušna. - Hoću da idem!

l
- ou Belko upre značajan pogled u viteza* ft OTOJ Se
"

154

l

_ ii uskratiš objašnjenje, onda si odapela drugu stre-ivii"ali u moje srce. Upamti to, Tajano! 1 Njezine sitne ruke pokriju lice. Zaplakala je. _ Dijete, ne plači, molim te, govorim istinu: o tome ovise svi v. ,-:voti i svi naši ciljevi. Evo, ja ti unaprijed zadajem vjeru, mnati u tvoje riječi. Zaklinjem te, ne zataji mi ništa. U ne-tvo/ sumnjati iUn su rukama sada svi naši životi. __ Svi životi? - upre ona pogled u njega. _ _ j0š mnogo više nego životi. Sve će biti upropašteno što mi je sveto, ako ne iskažeš istinu. Zaboravila je u tren oka na sebe. Povrijeđeno srce zamukne.

- Dobro! Iskazat ću. Evo, kad je knez otišao na Grič, kraljica me ie pozvala da iskušam strelice. Sva je treptjela od sreće što gađam tako dobro. Odredila je da na turniru izađem kao strijelac. Knez Okićki je odjednom otišao s turnira, kraljica obustavi borce i pozove mene da ja odmah gađam. Tad me pozove k sebi i naloži mi da gađam u šiljak krune kao što sam u kastelanov klobuk. I Belko i vitez skočili su kao ubodeni oštricom i zagledali se jedan u drugog. Ispod vitezova zaklona svjetlucale su oči. - Jao, dijete, reci, ne bulazniš li! - Znam dobro sve. Bojala sam se da mi se strelica ne bi oma-kla, a ona mi obeća da će staviti preda se štit. Nikog nije bilo da je odvrati od toga, ni vas, ni kneza. Ona me je pomilovala i poljubila u čelo i poslala da gađam u krunu, a kad sam to učinila, osudila me na smrt. - Ubojita strijela! dahne vitez i zakorači. Mamuze mu oštro zveče. Svaki zvuk prelazio je Tajani kroz kosti. Daleka, slutnja šapne joj srce da je njezina poslušnost kraljici prouzročila strahotu. Sto je vitez dulje šutio, to je jasnije bivala .njezina spoznaja o veličini nesreće koju je skrivila. - Mi smo ušli u nečija kliještal Nešto se zbilo iza naših le-oa - • promrmlja vitez, a onda naglo upita Tajanu: - Prije turnira nije ti ništa saopćila o tom? već ~~ ?a mi Je sa°Pćila- pitala bih kneza. Pozvala me je kad sam veLrrSlla gađanJe- Najprije je molila, onda zapovijedala, bila je kar m V^°ma veselaMilovala me, toliko mi je bila dobra, maje k m *Q °d te dobrote zeblo, a opet sam mislila: obratili ste jnem vi, pa sam joj- htjela učiniti pQ volji< ^orao n "?a"3eta -je htjela maknuti nju, svoju srećonošu. Tu se J°J Je ona VmiJešati- nešt° se veliko zbilo kad je zaboravila da niu. Sto s Sreconoša • • • Prije bi ona osudila onoga tko bi joj o.teo tu zbil °" Belko? Sto se događalo dok je knez bio na " ^Je bl ^valj"ičino držanje, njezine riječi nisu bile neobič-P° čemu bih m°gao naslutiti da se kraljici Vaša pitanja sjećaju me jedne stvari kojoj 155 bilo nešt° vrze n nisam podavao važnosti. Kad nije bilo u dvorcu kneza, spo. •mene mi kraljica da je Tajana pred dvije sedmice uvečer izostala s iz dvorca. " - O tome ti je govorila? 5 - Jest, posve ljubazno i veselo, govorila je da se ona očii [Sastaje s knezom Babonićem. l - I mene je o tome pitala - oglasi se Tajana. l - I tebe... za naš sastanak kod kapelice nije znao nitko jjčlvoru. | - Da je ipak doznala? ti - Onda - onda je razumljivo zašto je htjela maknuti svojul srećonošu. Dođi sa mnom načas dolje, razgovarat ćemo. - Recite knezu i kneginjici da sam učinila zlo, ali nisam htjela •- oglasi se Tajana. Vitez priđe k njoj i uzme njezinu ruku. - Oni broje časove mojem povratku. Sve ću im reći, a tebi poslati pomoć i lijeka. Ne boj se. Sve će opet biti dobro. Sve.,. - Vi se nećete više vratiti! - Proričeš mi smrt? - Oh, ne smrt, ostat ćete kod kraljice i - vjenčati se s njome! Snažno njegovo visoko tijelo uspravilo se. Zabacio je glavu unatrag. Ona je zurila u njegov svjetlucavi zaklon kao da ga gleda posljednji put. - Ako se vratim, Tajano, propalo je sve, ako se ne vratim, onda će biti dobro za sve! Sad me zove dužnost da podignem porušenu kulu naše tvrđave - i povuče za sobom Belka pa se bno spusti stepenicama. Gledala je za njim suznim očima. "Ako se vrati - sve je propalo" - pomisli ona. - "Ako se ne vrati - bit će dobro za sve". On će biti kraljičin muž.

Mukla bol pritisla joj grudi u glavi i u čitavom tijelu spopada je strah da nikad više neće ustati na noge. Osjeća se jadnim" od svih ostavljenim stvorenjem. Zaželi da usne i nikad se više ne probudi. v ,
***

Bujica lijeva nad dvorcem, šum ispunja niske mračne ke i povećava tjeskobu. Elizabeta dršće u lakoj haljini i sjedi zaogrnuta plaštem-će joj je umorno. i - Je li se vratio knez Okićki? - upita dvoranina. | - Još nije. Valjda ga je zadržao pljusak. - Nebo se prolomilo - nad zvjerskom zloćom koja c°e opsjenjavala. Zvoni mi peharnika. Doskora uđe peharnik i pokloni se kraljici. Ona ga upita: 156 °e J °" _ Kako je dugo što je knez otišao? > ._ Krenuo je sa svijetlom kraljicom na turnir. ," __ Kako? Nakon toga nije dolazio u dvorac? Dakle, nije gOVO-"o s poslanikom inkvizitora Konrada? n ___ Me znam da bi poslanik stigao u dvorac! ,_ A? Dakle, laž? Nema poslanika? __ Bit će da se knez sreo s njime pred dvorcem jer mi je rekao da će glasnik doći - pokuša peharnik da popravi situaciju u korist svojeg gospodara. __ Dovedi kneginjicu Okićku. - Svijetla kraljice, kneginjica Dorja nije u dvorcu. Nije se vratila s turnira. - Nije se vratila? I dostojanstvenik Belko također se nije vratio? - Ni on. - A potjera za vitezom? ,,„18 - S kule javlja straža da im se još ne vidi traga. i| - Šalji glasnika - neka odmah dođu svi ovamo. - Da se izmirite - poskoči Rufa. - U tamnici nema izmirenja. - Odlučili ste kneza utamničiti? - Sve - sve ću ih pobacati u tamnicu. Smrt su zaslužili. Svi! Sada to vidim jasno. - Ali vitez će pronaći ispriku i uvjeriti vas da Tajana nije htjela da pogodi vašu krunu. - Htjela ili ne, on je posjekao moju osudu, kraljevskog konja, i spasio vračaricu. - Ljubav je jača od svih kraljevskih osuda. - Pošalji nekoga gore u dvorac - reče ona, a gnjev je u njoj sve više bjesnio. - Neće otvoriti glasniku. - Onda šalji četu da ih pohvata. K a bi četa mogla prodrijeti u dvorac? Za to treba ubo-razi °p.sadnih naPrava i 1iti,"~~ °J" mjesece vremena, Dopustite mi da nešto ea itSniI?-: ako kneza kanite zatvoriti u tamnicu, znak je da sto ga skinuli s časti i službe. - Sam si rekao da je vitez ortak. loveT sv *° nema sumnJe- Ni časa ne možete prepustiti svoje pos-postaviter* Uzvišenu osobu njemu. Treba da na njegovo mjesto koja će ""*-n-OSt koja ima Preuzeti vlast na dvoru i nad četama SI • *Ul vas i Povesti vašu osudu. Prvi plama •>e.sarno Površno njegovo razlaganje. Još u njoj gore bavnice i tR°Vl Podmetnutog požara mržnje, osvete prevarene IjuPosramljene kraljice. s pres Jekao n"Je-glavu kao Pod udarcem vitezova mača kojim je Potvrditi sve Zme Dade da će se osloboditi opasne suparnice i sumnje. Survalo se sve to nad njome kao prolom 157oblaka. Izdana je žena, a kraljica uvrijeđena. Svaku kap krvi n sebi osjeća ona kao užeženu kaplju otrova što teži za pustoše, njem. Njezina je duša ponor što zjapi za žrtvama. Ništa drugo nema mjesta u njezinim mislima do jedne: kako će žrtve strova," liti u bezdan. - U tamnicu! U smrt - smaknuti ih! Pred mojim očima l treba da umru!

- Tko će izvršiti osudu? Krvnik. Tko drugi? Ali je potrebno da imate uza se pouzdanike da paze na l Utamničene, da ih ne puste pobjeći. - Koga da uzmem? Ponićev je ranjen. - Pouzdanu osobu kojoj je vaše prijestolje bliže i milije ne-go Ivanu Okićkom. Budite oprezni u izboru, izigrat će vas. Ali vi se nećete pokajali ako se povjerite meni. Sve vaše odredbe izvršit ću po vašoj želji. - Ponajprije hoću viteza, kneza i njegovu sestru. - Poslat ću jednu četu da traže viteza i pomognu njego Vim progoniteljima, a kneza ću vam lukavo domamiti u dvorac. Domamiti? - Sam ne bi došao. - Da, to je dobra misao, sam ne bi došao. - Kad ga domamimo, odmah ću ga svezati, zatvoriti u tamnicu - i još ove noći smaknuti. - Odmah! Odmah! Ne mogu disati dok lupež živi! A viiez? Kako ćeš ga dovesti u dvorac? - Sam knez Okićki poslat će po njega, a kad ga domamim, on će mi dovesti viteza. Neću ga odmah zatvoriti, neka se sazna da nije smaknut i poslat će sam po viteza. - Vaša će zapovijed biti izvršena. - S vitezom hoću da razgovaram. Koga ćeš poslati knezu? - Još nitko ne zna da ste mene postavili na njegovo mjesto. Odabrat ću nekoga tko mu je bio vjeran. Peharnik mu je osobito odan. - Viši dostojanstvenici proziru vaš gnjev, upozorit će kneza na mogućnosti naše prevare. Najbolje je poslati mu nižeg <ivo-ranina čija nam glupost ne može biti na štetu. - Odmah - odmah! - požuruje ona. Makar je večer još daleko, u dvorani se mračilo. Kroz prozore oblaci bacaju po sobi-tamne sjene. Između zastora uđe u odaju sluga Gabro, noseći napaljene svijeće, pa ide k stolu stav J ih u sredinu, čim ga kraljica opazi, počne govoriti glasno: Knez vrlo dugo izostaje. Ne znam što da radim. Treba njegov savjet. Ne mogu dulje da izdržim. Dvoranine, od jaši mah u selo i potraži kneza. Možda se sklonuo od PUuštaV"c krčmu ih" se sklonuo u Kraljevu Veliku. Reci mu, molim, da
158

Ae Reci, ako zna gdje se nalazi vitez, neka ga dovede sobom n"rimi moje oproštenje. Pomilovani su oboje: vitez i srećono-4 Razumiješ li? Kneza čekaju važni poslovi. Hoćeš li razumjeti? *a" ___ svijetla kraljice, upamtio sam. _ Dakle, požuri. Gabro ustane i hitro ostavi dvoranu. _ Hoće li doći? upita kraljica Rufu. _ Tvrdo vjerujem. Ova slavenska čeljad hrabro srlja u pro-uast. Čabri će svć povjerovati. Odredit ću što treba za smaknuće. " !- čim stignu, javi mi. __ Svaka vaša zapovijed bit će izvršena, kao da sam je izdao ja. A sad pođite u svoje odaje, treba vam mira. _ Dok moja osuda nije izvršena - nema meni mira. - Još ove noći!... Polagano, teškim hodom, ona krene. Rufa je gledao za njome dok nije za sobom zatvorila vrata. Onda brzo kade iz sobe, dozove k sebi slugu i reče mu tiho: - Osedlaj najhitrijeg konja. Otići ćeš još s dvojicom na Bijelu Stijenu i ponijeti poruku prioru Oliveru. Znaj: ova poruka je mač koji ti leži za vratom ako ne budeš hitar. TAJANINA STRELICA Kad je Tajanina strijela dotakla kraljičinu krunu, Dorji se činilo da je pogodila srce njezina brata. Sad joj je bila jedina misao: obavijestiti brata i one gore koji, ne sluteći zla, čekaju sutrašnji dan polaska na Kamen-grad. Vidjela je kako kaštelan veže Tajanu za konja, kako je dojašio vitez i oteo je. U strašnom tom času nije izgubila prisutnost duha. Potrčala je iz gužve na poljanu, uspela se na konja i potjerala na Kraljevu Veliku. U panici nije se nitko brinuo za nju, pa je tako neopaženo mogla izvršiti svoj naum.

Putem je zateče pljuštavica. Hrabra djevojka ne uzmakne. akpn naporna neumornog jašenja stigne pred dvorac udari na rauma isto onako kako je to činio brat kad je nju jednom do-Ve° ovamo. ist Ce^ala Je nestrpljivo na gustoj kiši. Kroz rešetku spazi lice S ^uge koji je onda otvarao vrata. J? Brzo otvorite! Nosim knezu važne vijesti. &a Je sl"""e?-U^a u dvorište, sluga potrči, ispred nje Sva mokra u dvorac. Ona Ve- Sluc,ae • našla se u hodniku. Ćula je tihe glaso-Još Je po Je uvede u nek u sobu. Odmah zatim uđe crni fratar, bacio ^avnava° svoju haljinu, bilo je vidljivo da ju je netom aci° na sebe. Dorja brzo upita: 159

Gdje je moj brat? - Knez nije u dvorcu. - Kako? Rekao mi je. da ide ovamo radi prosjaka koji su pohvatani. Čujte: na turniru desila se nesreća. >> Fratar korakne naprijed. Ona upita: i - Mogu li to saopćiti i vama? ij - Molim vas, kneginjice. Ona hitno ispripovijedi o događaju. Čovjek pod fratarskom crninom slušao je odviše mirno. Ni jednom kretnjom nije oda-vao zaprepaštenje ni očaj. Kad je dovršila svoju crnu vijest, reče on sabrano: - To je neočekivani grom. Nije nas oborio i neće! | - Bojim se da je Tajanina strijela pogodila sve... !" Jedna strelica ne može porušiti naše utvrde. - Savjetovala bih vas da sklonite sebe i kraljevsku opremu, krunu i sve što smatrate opasnim. - Oprez nije nikad bio na štetu. Vaš mudri savjet odmah ću izvršiti. Dopustite da vas ostavim časak nasamu. Njegova visoka pojava odavala je snagu, koraci odvažnost, a držanje mir. Sjela je na stolac umorna od uzbuđenja. S nje se cijedila voda, ali nije marila za to. Briga za brata, Tajanu, viteza i za sve one koje nije lično poznavala, ulijevala joj je sve više straha. Nije prošlo mnogo vremena, a crni fratar se vrati. -- Vaša milosti, pokisli ste, ne biste li se potrudili k ognjištu da se ogrijete i posušite? - Hvala, primam vašu ponudu. Samo, hoće li Ivan doći? - Ako je već doznao što se zbilo na turniru, okasnit će, no sigurno će pohititi da nas obavijesti pa da se sporazumimo. - Mislila sam da će vitez Tajanu donijeti ovamo. | - Time bi ugrozio nju i nas. Zacijelo je odabrao sigurniji put. Ostat ću ovdje dok ne dođe brat. s •- To je najshodnije po tom vremenu. ; Dorji se njegov glas čini muževnim, a ponašanje viteško. J - Kamo kanite skloniti f krunu? - upita ga. - Zakopat ću je u dno tamnice. f - U tamnicu - hrvatsko kraljevstvo? " - Samo zbog opreza. U tamnicama ljudi ne traže kraljevsK® krune! - Uvijek sam osjećala neku mračnu pogibelj. Uvijek saci.v-djela kako stupamo nad rubom ponora, sad smo se okliznuli. - Uspravit ćemo se! Njegov glas odavao je čudni mir. - Vi ste puni vjere? - Jer smo jaki i pripremljeni na sve. Poveo ju je u prostranu kuhinju gdje je neki sluga ložio Sjela je pokraj plamena da osuši haljinu. U mislima je brata i sve se više zabrinjavala. 160 put.

l
.- Bojim se da se Ivanu nije dogodilo zlo. " 5 __ Za njega me nije strah. Ili ga je zadržao taj nesretni doaj ili uhvaćeni prosjaci u kapelici. j_ gto će biti ako je vitez uhvaćen? __ Teško je njega uhvatiti. _ Vas ništa ne straši - ili to umijete vješto prikriti? _ Ni jedno ni drugo. Samo sam spreman na sve, pa i na smrt, ka° i m* sv*" ^° nam ne °i Pos^° t* rukom, umrijeti nije teško. U močvari kraljevstva nema nikakva života! Činilo joj se da ovaj muškarac u svemu odgovara onome što je Ivan rekao o Ratimiru. J - Bilo bi sretno kraljevstvo u rukama muškarca koji tako osjeća - osmjeli se ona, nagnana željom da opravda svoje sumnje. Na njezino čuđenje, on je šutio. - Oprostite, pošla sam predaleko - nastavi Dorja. Fratar ne reče ništa. Uvidjela je da on ne želi dalje raspredati o tom. Sluga koji je Dorju pustio u dvor priđe smjerno k fratru i nešto mu prišapne. Čovjek u crnoj halji pokloni se Dorji: - Vaša milosti, knez je prispio. - Mogu li odmah s njime govoriti? - Knez već zna da ste ovdje i moli vas da biste se ustrpjeli. S njime su stigli vitez Sokol, knez Babonić i četiri borca što ih je knez doveo s Griča. Oni će vašoj milosti prikratiti vrijeme dok se ne dogovorimo što nam je činiti.
***

Svemir je kao crno more što se izlijeva na zemlju. Potoci jure nizbrdice. Poljane se pretvaraju u jezera. Gabrp nije našao nikoga u Hrgačevoj krčmi i krene prema ijevoj Velikoj. Kad se uspinjao k dvorcu, sukobi se s kne-u Pratnji njegova četovođe. Gabro stane. iife i?Ša/"IOSti" stanite! Nosim Poruku od kraljice. Evo, po-glas- SVC °Prostiti - tu ^P™ * predomisli se, promilosti " rt ste b°g*ti, mogli biste me usrećiti, sve... G VOri ČOVJeče ja ču te to . ° " " " nagraditi. Podavao kf0511" P01^11 ne predajem ni "ono drugo" ne bih doifcom... me ne bi mučila žalost za mojom djevojkom i "? Mete li ti se jezik? Nije ti savjest u redu? ~- Da. knž ~~ blaŽG Če Ivan< it u kraljevi ~~? Znate da irnam dužnost Paliti svijeće i do-," Je< X danas sam to učinio J"er Je od oblaka 161u odajama nastala tmina prije reda. kad sam palio svijeće, ćuo sam kako je kraljica vas skinula sa časti i službe i ; odijeli). vašu službu Ruf i. On je odlučio domamiti vas u dvor i <, nakupi Kada sam ušao, oni su nešto šaptali, a kraljica mi je naložila neka vas potražim. Kaže da dođete odmah jer ne može ništa bez vas i h"oće da oprosti Tajani i vitezu. - Gabro! Ako lažeš, smaknut ću te! - Vaša milosti, zlo je bilo da nisam odmah rekao istinu, " opet bili ste mi dobri, nisam vas mogao pustiti u smrt - darivali me ili ne! - Dakle, skinula me je i osudila na smrt? - Ne pokušavajte se uvjeriti u to. Ne vidio nikad svoje djevojke ako lažem! Kraljica je rekla da mene šalje k vama jer sam vad odan pa ćete vjerovati - to misli i Rufa.

Blijed i mrk, gledao je Ivan prema dvorcu koji je netom ostavio. Brzo se odluči i reče dvoraninu Gabri: - Dođi za mnom! Okrene konja pa se vrati natrag. Gabro je čekao pod stre-hom u dvorištu. Mrak je pao po dvorištu kad je knez izašao i pozvao Gabru u hodnik. - Dakle želiš se osloboditi i obogatiti? Milostivi kneže, ne zamjerite! - Evo ti prigode. Vratit ćeš se kraljici i reći da me nisi nažao u dvorcu, već samo mojeg četovođu, a on ti reče: "Knez je veoma ljutit na viteza i pošao je za njime da ga nađe i dovede kraljici". Razumiješ li? četovođa ti je nadalje pričao da je knez rekao: "Dotle se ne vraćam dok viteza ne uhvatim i dovedem svijetloj kraljici da se opravda!" - Razumio sam - odgovori sluga, a knez nastavi: - Budu li pitali za kneginjicu, kaži da je nakon one nesreće pohitala po mene i pala s konja pa se ne može vratiti kraljici. A sad ovo vrlo važno: reci kraljici da si putem u dvorac sreo vi"l teza. On poručuje kraljici molbu da smije doći i sve joj razjasniti. ;| Reci još da je Tajana mrtva, ali to nikom drugome ne kazuj nego * okom u oko kraljici. Ovo upamti. Za nagradu dobit ćeš dvije Kese zlata-moći ćeš kupiti kuću i zemljište. - Izvršit ću što mi je naložila vaša milost. Ako me kralj"* pošalje k vama? - Dođi svakako, sutra pod noć onamo k onoj močvari u J . •J ku što vodi prema šumi. Tamo te čeka moj čovjek. Donijet će f je kese koje će te učiniti prebogatim. ij - Neću zakasniti, kneževska milosti! Sluga od jaši iz dvorca. Ivan je pošao k Dorji. Upravo je svršila s večerom. "jio je Ivanov povratak. - Vraćaš se? Nije moguće da si bio kod kraljice. AU" tvoje lice poriče nade s kojima si odlazio iz ovog dvorca. 162 _. Na putu stigli su mi glasi i vratili me. Zaključili smo dru0> TO"Š ove noći krenut ćemo. , £ ___ ovo sluti na zlo. Skinut sam i osuđen na smaknuće. __ jao; - cikne Dorja tiho. - Sto je to sve> Ivane? Što je to? _ prolom oblaka punih .strelica! Dorjino lice izražava prepast. Ivan ide po sobi lagano uzdignute glave. __ Sto si ti kriv, Ivane, da te je skinula s časti? _ S vitezom smo se digli na vlast, s vitezom moramo posrnuti. _ Samo posrnuli? I sad se nadaš? - Teško je zaustaviti kamenčić kad se kotrlja niz pećinu. Ipak mi ćemo i to učiniti. Nakon proloma oblaka, može se već sutra razvedriti. _ Tako je govorio i čovjek u fratarskoj haljini! _ Pobijediti ili umrijeti, na to smo se zakleli. Preslušao sam sve prosjake, a oni kažu: bio je s njima starac koji je uvijek s Orhidom dugo šaputao. Njezin tobožnji ispovjednik je nestao. - Ivane, groza me hvata. Pusti sve! - Nizašto na svijetu! Nevrijeme popušta, krenut ćemo. < . - Kamo, Ivane? - U kulu Pasoglavca. Ondje leži jadna Tajana, treba joj ženske pomoći. Sutra obnoć krenut ćeš s Tajanom na Okić-grad u pratnji kneza Pavla i četvorice bojovnika što ih je. doveo na turnir. A mi ostali pokušat ćemo juriš na kraljičino srce. - Jedino vitez može je svladati - kad bi pošao k njoj. - Poći će. Sad se spremaj, idemo svi k Pasoglavcu. Tamo smo sigurniji.

Ivan je povede u dvorište. U tmini opaža Dorja tamne pojave na konjima. Svima su glave pokrivene bojnim šljemovima. Lica su im zakrivena vizirima. Vrata dvora se otvore - i oni krenuše u noć. kl"1"- Pas°Slavca leži Tajana. Obrazi joj gore. Nešto bunca, k "? •n-"u" Skida joj odoru s nježnog pupoljastog tijela, k na kojem su utisnute crne modrice od kratkovaljanja za jurećim konjem. 3" ih o"!! *°* krvave ogrebotine na nježnim bokovima i povezuSna Vori & pokri e ° Jbrzo svlad a groznicu. Iza ponoći djevojka otpruza ruke kao da nekoga želi obujmiti. vi i ste to, kneginjice?
151

U* me Prepoznala? Čini mi se da tu stoji vitez, visok - crnih brkova i kose, blijed, i gleda me bolno. Znate - kao na onoj slici u Buct£ mu. Valjda mi se tako snilo. Ipak sam osjetila da me nježno grli" Onaj s one slike koju sam toliko volila. Uvijek mislim o "!-Kraljica mi je rekla da se zove Ratimir. - A umjesto viteza Ratimira, eto mene. - Hvala vam. Sad više nisam sama. - Osjećaš se bolje? - Dobro je. Samo me peče, - To sam ti povila rane, neznatne su. Sutra idemo na Okić? grad. - Na Okić - začudi se i upita: , - Vitez se nije - vratio? - Svi su dolje u kuli. l - Vratio se? Neće se vjenčati njome? * l - Vitez - sve samo vitez! Ni o čemu ne misliš, osim o njemu ... Kako se može ovako ljubiti? -• Vi ne mislite o vojvodi? - Drukčije nego ti. Nizašto ne bi mene mogla zahvatiti tako vrtoglava ljubav. - Tko je dolje? - Ijubopitno će Tajana. - Svi oni. Oni iz dvorca, pa knez Babonić i petorica plemenitih boraca s Griča. Neko vrijeme Tajana gleda oko sebe: - Prije u ovoj sobi nije bilo kao sada? - Kad smo prispjeli, dao te je knez prenijeti u kat, a oni su se porazmjestili dolje. Kula je dosta prostrana. Donijeli smo jela i robe. Odjednom se Tajanin pogled zaustavi u kutu sobe gdje su na podu ležali razni plaštevi i šljemovi, a među njima crni šljem i pojas. - Kneginjice, vidite li onaj crni šljem tamo na podu? To je šljem Tome Crnog. - Kako bi Tomin šljem dospio ovamo? - čudno je to, kneginjice, ali možda je ova kula njegovo skrovište. A onda me ne bi bilo strah, čuvao bi vas on od svega zla na svijetu. Izvana se čuje tiho pitanje: .a - Dorjo? Kako je Tajani? • - Uđi - zovne ona brata. Polagano otvori knez vrata i tiho uđe u sobu. - Vrućica je popustila - saopći Dorja knezu - ali daj, Ivane: Tajana tvrdi da ovaj šljem i pojas pripadaju Tomi. - Jest, njegov je. Templarske haljine i Tomin šljem. nije u vezi s napadajem na tebe, Dorjo? Tajana digne glavu.

Onda je Tomo bio među onima koji su kneginjicu brani"*

l l
164

l
_- Kako da to razjasnim? Vitez ostavlja svoj šljem i pojas kad legne u postelju ili u grob reče Ivan. Ispruživši bijeli vrat, Tajana se zabrine: _ Tomo je mrtav? __ U postelju nije legao jer ga tu nema, kulu smo našli otvo-enu. Svjetlo što smo ga vidjeli s Kraljeve Velike i ognjište koje 1 m0"naš!i još zimus svjedoči da je bio u kuli. Slutio sam to već £nda. Nitko, osim njega, ne bi se usudio konačiti ovdje. A sad, eto i miSvejedno, ne trošimo vrijeme. Htio sam samo vidjeti hoće li Tajana moći putovati. - Hoću - odvrati djevojka. I on pođe. Dorja ga je slijedila. Vani pred vratima šapne mu: _ Govorila mi je o.Ratimiru i pružala ruke -• misleći da je on. Reci mu to! - Ne smijem. Odviše ga boli. Molio me da pogledam kako je. Kad bude zdrava, pripremit ću je da joj je otac živ i da će doći po nju. Sad legni, Dorjo, i ne boj se. Mi bdijemo. Kad se vratila k Tajani, ona je žalosno ogledavala šljem. - Kneginjice, ne bi li vam bilo žao da je Tomo mrtav? - Za njega bi bila bolja smrt nego takav život. - On vas je ljubio kao nitko na svijetu... "Sve se oko nas ruši, a ona govori samo o ljubavi" -• pomisli Dorja, gledajući u Tajanino djetinjasto lice. - Dijete si ti, Tajano, pravo dijete! Lezi, okrijepit će te san. I Dorja legne na ležaj od slame. Ujutro je kraljica bila razdražena od neispunjenill želja. Ovo je ponovo podjarivalo njezin Ijubomor i zahvaćala je okrutna "uuka da nađe njega koji ju je lišio svih užitaka. nun ", °!VeJj? ^Je sobe tek na ručak, činila se kao crn oblak nog DodinC °bj*lj ju J"e dočekala s počitanjem i pažnjom smjerOnoriU, i kojemu Je sav živ°t u ispunjenju kraljičinih želja. ^Ponm glasom zapita Rufu: 2| imaš li mi što javiti? * vitezom v™1*** se Jučer podnoć. Pretukao ju ~~ A osuđenica? ^ p°m° J" Je sa sobom, ne znamo kamo. Pouzdano znaš? ^. 5° Xt0m.što sam čuo od nekih progonitelja. A to je e dev J . -.,- sakriti, je knez Okićki? je zajedno sa sestrom. 165Ne pogledavši nikoga, sjedne na pročelje stola. Njezinevcrne oči još su tamnije. Nitko od obitelji se ne usuđuje da progovori riječi. Ladislav ne može zatajiti zloban smiješak. Na Orhidine oči spuštale se vjeđe. Svetački izražaj ni danas ne silazi s njezina lica. Oko donjeg stola sjede dvorani kneza Okićkoga. Plahi, zabri-nuti, nijemi. Ručak je prošao u šutnji. Sluge su unijele posudu s vođonx l ubrusom. S vodonošama ušulja se u dvoranu Gabro.

Na licu mu tragovi opasne odluke. Gabro stavi na kocku poj. Ijednje - potrči prema kraljici i baci se na koljena . . . - Svijetla kraljice, vitez Sokol poručuje ... Stolnik ga uhvati straga za šiju i odgurne. Ali već je kraljica čula vitezovo ime i okosi se na stolnika: Ne dirajte glasnika. Jučer sam te poslala s važnom portt kom. - Koju sam već priopćio - upadne Rufa. - Ovaj lupež hoće iznuditi nagradu. - Nisi predao nikakvu poruku viteza Sokola? - vikne kraljica na Rufu. - Zato što mi glasnik nije o njemu ništa rekao. Vitez je već preko dola i gora. - Nije - usudi se Gabro na nedozvoljenu upadicu. Zna da stavlja na kocku slobodu i život, ali i zna kraljičinu strast prema vitezu i hoće da spasi blago što mu ga je knez obećao. Zato nastavlja: - Svijetla kraljice, on nije daleko - znam gdje je. Kraljica okrene lice dvoraninu i upita: - Kamo da šaljem vitezu poruku? - Urekao mi je sastanak u šumi - slaže lukavi dvoranio. - Na ugovoreni znak, u koji me je poučio, on. će se pojaviti iz zakloništa. - Poći ćeš onamo. Kad te je pozivao? - Svijetla kraljice, za danas popodne, da stignem na ugovoreno mjesto. Morao bih odmah krenuti. čitajući iz Rufinih očiju osudu, Gabro odluči da i to slaže. Svrhu je polučio. Kraljica odvrati: - - Idi odmah i reci mu: slobodno mu je doći. Slušat govo opravdanje i onda odlučiti, čekam ga još ove večeri. A nisi vidio? - Njegov mi četovođa reče da je knez pošao u . vitezom. Dotle će ga tražiti dok ga ne nađe i dovede svijetloj ljici. Knez i ne sluti gdje je vitez. "Ako me tko spriječi i °e đem na dvor vitez je rekao - otići ću u svijet". - Peharniče, zapovijedam da se ovaj momak odmah je iz dvorca. Javite mi je li izvršena zapovijed. Neka ide kaia° i nitko ga ne smije slijediti. 166

l
Kad su Gabro i peharnik izišli, Rufa se nakloni: ; " __ Svijetla kraljica je pokazala neke sumnje prema meni kad _ Varaš se. Određujem to samo zato da se uvjerim, ima li Smjelosti doći. Izdat ćeš zapovijed da viteza puste u dvorac r<iovedu ravno k meni. Prikrivajući zlovolju,, odvrati naoko mirno: _ Zavarati vas hoće kako bi pokrio svoju nevjeru. __ Saslušat ću krivca da ustanovim istinu, da čujem čime opravdava što se suprotstavio kraljičinoj osudi. Kad je peharnik najavio da je Gabro već napustio dvorac, kraljica nije mogla dalje izdržati u društvu. Ustala je i izašla iz blagovaonice. Dvorani su po dužnosti također odmah otišli. Ostala je samo kraljičina obitelj. Mladi Ladislav udari po stolu: - Zar će ona zaklonjena gubica opet proždirati moju kraljevsku baštinu? - Nastojat ću da se tvoja bojazan ne ispuni - odgovori mu Orhida, približivši se Rufi: - Ti si bjesnio kad je sluga najavio viteza, a ja sva plivam u radosti. Sad je vitez u našim rukama! Ti si gospodar na dvoru. Kraljica neće vidjeti viteza! Orhida zažmiri, a radost joj proviruje ispod trepavica: - Ladislave, ti dočekaj viteza i kad uđe u dvorac, dovedi ga ravno u dvorsku kapelicu. Ja ću već dovući onamo našeg dvorskog svećenika da obavi obred. Reci vitezu: ili će umrijeti ili me vjenčati! čitavo popodne dvije su žene teško očekivale večer. računaL S" f^ " ^°\ °d^" P° StOti Su Puta istra" večer niie h", , 1°^ fV}**° POkrUi prve sive sJene- Ni" lod kosti dn" tako..dalcko- Okviri P^ra s brušenim "inila beskonačnom SU im ^^ P"je" pa im se večer
iad

** "J se okrutnim e ldarsku moć °dbaci- Čekah a to Je nad kraljicom i konačno vitezu za kojim se je pomamila žilavo i ustrajno. Elizabeta je čekala noć s nrpvor-0r,a izdane ljubavnice, koja ima svu =.vcti ili da ga pomiluje, primi ili -i sama sa sobom o vitezovu činu nestrpljivost. ..„..j-, a taština joj ne dopušta obitelji da bude svjedok njezinih uzbui olakšanje. S njime uzbuđenja, a da nije njezina taština. 167- Kraljice - reče on - imate li za mene kakav nalog? -- Kad vitez dođe, uvedi ga odmah k meni. Da ne bi Rufa odmah otišao, upita ga: - Ne čudiš li se da se usuđuje dolaziti k meni, okom u oko 8 opasnošću, kad zna da je u mojoj ruci njegova sloboda i život* - Lukav je. Nada se da će vas obmanuti. - Čime da opravda, čime da dokaže svoju nekrivnju? - Licemjernim zagrljajima. - Odrinula bih ga kao pseto dok se ne bi valjano opravdao ali posve valjano. - Ona je mrtva, a vitezu se hoće vlasti! - podmeće Rufa Sebičnost ga ne vodi k meni. Nudila sam mu blago, knei ževski naslov, imanja, ali je odbio - ne jedanput. Sto će mu dakle, lukavština kad neće da se domogne blaga i časti? Radi čega me je ljubio kad uistinu nije od svega imao ni tražio koristi? Od-govori, reci - što ga je vezalo uza me? - Okićkoga je držao na vlasti da bude posrednik ljubavni. čama. To bjelodano dokazuje njegov sastanak s Tajanom. Koliko je bilo takvih sastanaka koje ne znate? Sastao se pred kapelicom, tajno na mjesečini, milovao njezino lice, grlio je, privijao aa svoje grudi i obećao da će njezin dan osvanuti kad bude ostavio vas, a zagrlio nju! Crne sjene padoše po Elizabetinu obrazu.

- Da. To se ne da nikako opravdati! Sve, samo to ne!... - Čut ćete iz njegovih usta i neka vas čuvaju bogovi da mu ne povjerujete. - Sve, sve bi se još moglo povjerovati, ali ovo pred kapeli-com obara u prah svaki dokaz, svako opravdanje. Da nisam do-znala to - još bi danas bilo sve kao prije... Kruto će to platili, nemilosrdno. Ali moram se preodjenuti. Reci da mi donesu moju crvenu, ne, bolje zelenu haljinu i nakite, mnogo vrpca i nakita. Dvoraninu se nakostriješe debele obrve. -• Očekujete goste? U kraljevskom sjaju svoje ljepote hoću da survam nevjernika u vječni mrak... I dok se ona spremala na veliki čas svoje odluke, Ornida je uređivala odaju u koju će ove noći uvesti svojeg viteza da osvetnički zatrijumfira nad kraljicom i napoji ljubavnim slastima svoju ožednjelu mladost. - Kad se dolje javi vitez Sokol, ti ne smiješ dati bljom. Pazi što ti kažem, ja sam gospodar na dvoru - na§ . : dislav, a stražar poklekne, primivši zapovijed. - Kad se Sokol, pusti ga unići, a da nikome ni riječi ne javiš. me da je stigao, odrezat ću ti jezik. Ladislav pođe u tminu dvorišta i tiho zovne: __ Rufa? Je li spremno? __ Sve, milostivi gospodaru - oglasi se tiho dvoranin. __ Neka se momci sakriju. Vitez ne smije posumnjati da je uhvaćen. Dovedi ga tiho i reci mu: "Kraljica vas čeka!" Ako uđe u prizemlje, neka momci navale na njega. Pazi, vitez će biti opre- I meninećeumanjkati opreznosti. Mnogo puta sam ga vodio u kraljičin naručaj. Neće posumnjati baš ništa. Znam kako valja postupati. - Javi mi odmah, a poslije ću hrvatsku stražu zamijeniti s Ugrima. Ljudi kneza Okićkoga nisu pouzdani. Rekavši to, Rufa se uputi u prvi kat. KAD SE PR02DIRU VUKOVI

Doba je večere. Dvorani, poredani, čekaju u dnu blagovaonice.. Privikli su svoju slobodu i živote vječnoj nesigurnosti u kraljevsku milost, znajući da njihovim sudbinama vitlaju hirovi strasti. Uvjerenje da su svojim porođajem pravedno stekli ovu kob, sagib-Ije im glave u neotpornoj poniznosti. Nesvjesni čovjek biva robom. Jučerašnji turnir probudio je u svima strah. Gledajući nevjerom razbješnjelu kraljicu, osjetili su u njoj nadraženu zvijer što se .urlajući približava da rastrga sve pa i njih koje je skinuti knez Okićki postavio na različite časti. I sada s prepašću gledaju Ku-mane što šeću dvoranom i drže vlast nad njima i njihovim životima. Trepću od njih i kraljičine okrutnosti poput plama svijeća na prostrtom stolu. Stropot vrata trza ih. Stoje usporedo u sredini sobe da dočekaju kraljicu kao svakog dana u određeno vrijeme. Kraljičini polagani koraci ustreme dvorane. Pojavila se na atima mrka, blijeda i svečana, u zelenoj haljini, urešenoj zlas°m i grimiznim plaštem. Malo je zastala pred Orhidom. Sestre maSJc poglecl?le- Stoje okom u oko. Zapanjenje im leži u pogledia a s , ° ^ jedna od druge traži razjašnjenje. Zašto su se tako
ecano opremile za nesvečanu večeru? da rn6 nelcollko mjeseci odložila si sav svjetski sjaj i zatra-p , " d°Pustim uzeti samostansko ruho - a danas tvoja opre-Kazue k
p

, ustm u -Kazuje kao da je neka svečanost - veli Elizabeta Orhidi. će S da Se kral ca ^ J" Preođijeva svečano i mislila sam, 0 Pa e Ž6lim kvariti sliku dvora D", bit" " " ••• će svečano! Kraljica ima da izreče odluku nad kriv168 169Kad god netko otvori vrata, Elizabeta podigne oči. Ali . to Rufe ili drugog glasnika koji bi javio vitezov dolazak, ulaze sin. ge, noseći jela i vina. šutljivost biva sve tjeskobnija. Svima nešto leži na prsima Po stolu provlači se neka slutnja, osjećaju je u svakom zalogaju V. svakoj kapi ispijenog vina. Svatko zamjećuje neku ukočenost U sebi i u onome koji sjedi do njega. Nitko zapravo i ne jede sa slašću, svi gutaju neprožvakano jelo. Jedino Ladislav pokazuje ravnodušnost prema svemu i jede kao gladan vuk. Dvorani su potpuno utučeni, jedva se usuđuju micati i zagri$, ti u meso da ne bi u tišini svratili pozornost na sebe. Odsutnost kneza Ivana, njihova gospodara i prijatelja, zastrašuje ih. Mjesto na kojem je on sjedio pričinja im se tamnim prostorom, pretvo. renim u tamnicu. Njegov prazni stolac čini se njihovim stratištem. Kraljica prekine šutnju, ustane i okrene se sinu: Čekam u maloj dvorani. Čim stigne vitez, neka ga dovedu k meni. Plašt se vuče za kraljicom. Dvorani osjećaju u kostima sušta-Uje plašta što je početak svih osuda, znak svih vlasti, glasnik moći kojoj na zemlji nema ravne. Taj plašt uvjet je imhova života i smrti, slobode i tamnice... Kraljevska obitelj izlazi. Onda se dvorani razilaze, plaho, oklijevajući, kao da još nešto očekuju... Žustro uđe Orhida u sobu Ladislava: Kasno je, a viteza još nema. - Nema smisla da čekaš ovdje. Idi leći. - Leći? Ne čekam li viteza da se vjenčam? Što je tebi najednom? Kako se to držiš? čitavu večer se čudno ponašaš prema meni. - Suknji da polažem račun? Drži jezik jer će te zapeći! - Tako ti meni? čuvaj se! - sumnjičavo će Orhida. Teško diše, dršće, a Ladislav vikne: Ako ti ja prijetnju uzvratim činom, onda će"ti prisjestu Znaj, imam svu vlast u svojim rukama. Kipi ti krv, luđakinj0

- Obećao si mi: ako izvedem urotu protiv Okićkoga, da će me vjenčati s vitezom onim časom čim ga dobiješ u ruke. Obećao sam* pa što onda? - Hoćeš li izvršiti na što si mi dao čast i vjeru? "• "- Vjeru drže kod nas na dvoru robovi, a čast budale! Ja . sam ni jedno od toga. Eto, vidiš, neću ispuniti! Jesi li č"*3*.la. Eto, neću, i tornjaj se! Kažem, vitez je u mojim šakama! Ni ljica ni ti nećete ga dobiti! - U tamnicu si ga odveo? - prestravi se Orhida. - U tvoju ložnicu ne! Spavat ćeš sama! 170 Varalico! Lopužo! Gade! Pasji sine! - i Orhida udari dje~~ u vrtlogu bezumlja poleti hodnikom i kao bujica tresne • ^ a vrata što su se pred njom otvorila. Jurne u dvoranu kao ° ^u"ie ubacila neka golema snaga. da J Vjvorani su kraljica i Rufa. Orhida se zaustavi tek pred svosestrom. Iz usta joj padaju riječi kao iskre požara: JoBtt_ giizabeto! Sve je laž što ti je rekao Rufa o vitezovu sastanci kapelicom! Laž je! Prosjaka nije bilo! Ništa nije bilo! Ja, •sam to izmislila. Tajana nije bila tamo. Vitez nije bio. Nije joj Ja, „ovorio - nije je milovao! Sve me je to naputio Ladislav da te posvadi, rastavi s vitezom! Omamljena stoji kraljica. Rufa se izdere: _ Sto to govorite, Orhido? Prosjak mi je rekao. _ Lažeš - ja sam ti rekla! Ja, a Ladislav te je poslao kraljici da je nahuškaš. Gade, priznaj! Kraljicom su prolazili trnci... _ jeste li vi ono izmislili s mrtvacem o čemu je govorio vitez? - izdere se ponovo Rufa. _ Ti si izmislio! Ti! - upadne Orhida, braneći sebe. Ova objeda dočara kraljici sjećanje da je Rufa bio pri tom. vjenčanju njezin povjerenik. - Ti si znao, Rufa, ti si znao da sam je vjenčala s mrtvaceml Jest, on nije kriv! Nije kriv! ponovila je kao u ludilu i počela hodati po dvorani. Orhida potrči za njome: - A sad je u tamnici! Ladislav će ga smaknuti! Odmah će ga smaknuti, odmah! Već se krvnik sprema - ako nije i svršeno... Udarac je golem. Kraljica je silom pridržavala svijest i potrčala kroz otvorena vrata: - Straže! Ovamo! Kraljica zapovijeda! Vojnici što su stajali u hodniku s kopljima u ruci sabrali se pred njome, a ona jedva smogne daha za odredbu: .- Smjesta dolje u tamnicu! Viteza Sokola ne smije se smaknuti. Dovedite ga gore! Tko ne posluša, sasjeći ću ga. Kraljica zapovijeda! Jao onome tko se usprotivi. Moj sin je skinut, samo mene imate slušati! Potrčite! ,Dok Je izdavala ove zapovijedi, Rufa se stisne uza zid da iz. e na vrata. Orhida to zamijeti, potrči mu u susret i zakrči
^U[,

"- Obavijestit ćeš Ladislava, izdajico - rutava - psino!... ruka vS*abi nJeS°ve k°se. On je uhvati za laktove, ali njezina jaka UCe njegovu kuštravu kosu. EUzabeto! Hoće da zove Ladislava! Elizabete! Ne puštaj Krali u za Obje pritrči k njima i za čas još dvije ženske ruke vuku Osjeća oderat će mu kožu s glave, tuku dvoranina smotanog na podu nemilosrdnim na. Ali već je kraljičinu viku čuo Ladislav. Dotr-lu gdje su obje sestre bijesno udarale po Rufi. 171Čim ga Elizabeta ugleda, pusti Rufu i krikne: - Ti si se drznuo izvršavati osude koje pripadaju kraljić?) Ti si prekršio moju zapovijed da viteza dovedu k meni? Skinu* .si! Ti ne možeš vladati nikada! U tamnicu! On pogleda Orhidu s potpunom spoznajom da to ima zahva" liti njezinoj osveti i viče: - Uzvišena kraljice! Vitez i Orhida dogovorili su se da <*e se ove noći vjenčati! - Lažeš! Obećao si mi viteza - ako ga rastavim od kralj1Ce Učinila sam - izmislila sam sve, sve - a ti si me prevario. Evo" sad mi" je svejedno. Laž! Laž! - je sve - tvrdi djevojka i oporiče Što joj je uhoda tako vjerno ispričao. - Urotnici! - zaviče kraljica sva izvan sebe. - Izdajice u mojoj obitelji! Izdajice, to ste vi, vi, moji najbliži, moj sin i sestra! Svijet to još vidio nije!

Orhida tek sada spozna zamašaj svojeg otkrića kraljici. - On me je nagovorio, on je sve dogovorio s Matijasom! Mene je poučavao da se činim pobožnom. Urotio se protiv kneza Okićkog i viteza, a mene uvukao ti to, obećavajući mi viteza za muža. - Jesam li te ja nagovorio da otkriješ Joakimu kako mu kraljica sprema urotu u Budimu? - Vjerolomniče! - krikne Orhida. Lažeš! Ti si mu sve odao! - Zmijo, otrovnice - crkni - crkni! Vitlala je njome dok se djevojka nije srušila na pod, sve vičući: - On me nagovorio. Sve je to on kriv. Radi vlasti mrzio je viteza. Ladislav, ne ja! Izdajnik je on! Svi su se urotili da te posvade s vitezom! Da ga maknu, a mene siroticu -• zavarali. Kraljica dršće i strepi. Ladislav psuje i naziva Orhidu najružnijim imenima. Elizabeta osjeća da stoji posred izdajničkog tabora. Čini joj se da su je okovali lancima i svezali na stup pa viče: - Dvorani! Ovamo! Vjerni dvorani! Upomoć! Izvana potrče dvorani, okupljeni na viku što je dopirala kroz vrata. Orhida se uhvati još posljednje slamke da sestrin gnjev svali sa sebe na Ladislava. - Tvoj sin je odlučio da ti otme krunu, da on vlada, on je htio da vlada umjesto tebe pa se rotio protiv viteza i kneza Okic* koga. Pitaj kneza jesam li ja što kriva? Okićki će ti reći da M" sam - viče ona, osjećajući da bi je sada moglo zaštititi kneževo viteštvo. x. Na te objede poleti opet Ladislav prema Orhidi. Ona potr*4 k vratima i naleti na snažnu pojavu - viteza Sokola. Orhida i kraljica su odahnule. - Živ je! U tišini dvorane zvekeću vitezove mamuze i škripi mu k°* pojas o kojem visi mač. 172 Polaganim korakom prilazi vitez kraljici. Klekne na koljeno če dubokim glasom: __ Svijetla kraljice, zapovijedajte! H Zašto ste oteli Tajanu mojoj osudi? __ Nisam slutio da bi to bila osuda svijetle kraljice. Nišani šio se dogodilo. Mišljah, zavidnici su to učinili, izdajnici - g"varn otmu srećonošu! j^ra}jica osjeti kao da su s nje pah lanci... _ Jeste li čuli, izdajice? - okrene se trijumfirajućl prema Ladislavu, Rufi i Orhidi _ Lažne su mu riječi^- kao i glas kojim govori. Namješteno Je sve, neka skine zaklon! viče Ladislav. J __" \/an! Izdajice, napolje! - zapovijedi kraljica. - Svi ste moji zarobljenici. Nitko da se ne makne iz svojih odaja. Dvorani! Peharniče! Postavite na njihova vrata naoružanu stražu. Jao onome tko ih pusti izaći. Svi su zarobljenici, svi troje - i kralj! Peharnikovo se lice razbistrilo i protiv njegove volje. Dvorani osjetiše opet vlast viteza Sokola, a po njemu kneza Okićkoga, pa se požure da ispune kraljičinu novu odredbu. Duh olakšanja prolazio je tamnim hodnicima dvora. Rufa se zgurio poput isprebijanog pseta. Ladislavom kao da je, umjesto krvi, zakolala žuč. Orhida se izgubila, gledajući na viteza. Zapanjila se sama nad sobom. Tek sad je počela osjećati da je u bezumlju osvete vratila viteza kraljici... - Napolje ispred mojih očiju! - ponovo viče kraljica. - Da nije bilo mene, sad bi vitez već bio mrtav - pokuša Orhida objaviti svoju zaslugu njemu. - Vitez će vam biti zahvalan! - brzo odgovori oru Orhida se osjeti zaštićena pa izađe. Vrata se zatvorila. Elizabeta i vitez su ostali sami. Pokajnički priđe kraljica k njemu ispruživši obje ruke... ~ Htjeli su nas rastaviti. Oklevetali su te, ljubimce moj! Oklevetali su Tajanu. Oh, ja sam počinila strahovito zlo - i prisloni se k njemu, ali se on lako uspravi. - Odbijaš me? Jer je ona mrtva?

- Neka je sve zaboravljeno! Sad prvo moram odvratiti te$-101 Pogibelj koja prijeti vama. otlt ?V° Je opet sjeti krune * vlasti< S30?"5* mu fcafc0 Je Orhida gleda"3 ~ slava * čitavu zavjeru protiv Sokola. On sluša pažljivo, vrije k.roz ^P6 SV°JCS zaklona. Saznavši za spletku, neko je vitP,^e očito smišljao. Čim se ona ljubazno približila k njemu, v"ez brzo izjavi: ispita7-0ni.su vam htjeli oteti vlast! Kraljice, Orhidu valja bolje ^J. oni su u vezi s Joakimom. Djevojka zna mnogo!... lJaftTt,.Vlt£f"e" brani me! ~ zaprepašćeno će Elizabeta. Postav-tc °vdje za gospodara. Preuzmi vlast! 173- U mene su samo jake mišice, nedostaje ini snage i za vlast. Ja umijem samo ljubiti.... Nikako vladati! Tome je samo knez Okićki. - Gdje je knez? Dovedi ga!" Brzo! - Zapovijedio sam mu da me pusti k vama samog i da. čeka u šumi. - Pošalji po njega. Odmah! - Ne bi ga našli. Jedini ja znam njegovo sklonište. ",Maiu htio da i njega povučem u smrt. Njemu sam ostavio da štiti sestru svoju. - Zar nisi osjećao da ću te saslušati? - Obožavana moja kraljice, doznao sam u kakvoj su urotnici. - Oni su se sami odali. O, bogovi, htio te je Ladislav smaknuti! Tebe! - Već bih bio mrtav. .Ali kad su na me navalili momci, po. ubijao sam ih sve. Nešto sam posumnjao i pripremio mač prije nego su me počeli vezati. Krvnika sam držao u strahu nije mi se usudio približiti. Tako sam čekao spreman Što će slijediti! Iza mene mrtva straža preda mnom moj mač - što *eka krv-nika i njegove momke. Zakrčio sam im put. Ne znam kako bi sve svršilo da nisu došli dvorani s kraljičinim nalogom. - O, ti, junače moj! - i htjede ga ogrliti. - Kraljice! Vaša je sigurnost sada važnija od svega. Nijedan trenutak ne valja izgubiti. Zapovijedite straži da vas čuva dok ne stignem s knezom. - Žuri se! Žuri! Samo uza te sam posve sigurna i - sretna •- i obujmi njegovu nadlakticu što blista u kožnoj mreži. - Ljubav mora da se svlada dok sapnemo neprijatelja. Hitno je! - što, dakle, želiš? -- Ako dovedem kneza, hoće li preuzeti vlast? -- Svu - svu - još veću nego dosad. Predajem mu sve. - Idem da mu to javim. , - Kad ćeš se vratiti? - Još prije ponoći bit će i svi naši prijatelji do vaših i > - Spasi me iz ruku izdajice mojeg roda! Spasi mel " , Ponovo se baci na njegove grudi: - Ne mogu se odijeliti od tebe! - Mora biti tako - radi vas! Svi u dvorcu služe knezu kom, sve će vas čuvati, ne samo po zapovijedi, nego po si - Ljubimce! Obasut ću te rajskom srećom, a kneza i tvoje prevelikim častima. Neka dođu! - Dopustite da zovnem dvorane i straže u dvorcu. Jedva ju otkinuo od sebe, otvorio vrata i pozvao v1 Kraljica se uspravila: •;?"•) •- Je li pred vratima mojih izdajica postavljena £ :!^| - Jest, svijetla kraljice!
""•" -" ""•" l*"""J " " :" -.,). r "i".1" •..-.,>,

174
jcnczu lica, _- Javljam vam da se odsele imate pokoravati samo meni i oicićkoms* Zr>vorani ne mogu da sakriju radost koja je razvedrila njihova > ___ svijetla kraljice - primijeti vitez tiho - razabirete li ... ^ sreću? Pouzdajte se u njih! A sad hitim da budem što ••Q kod vas - obožavana kraljice! Htjela ga je još pridržati, no on šapne: - Vrijeme prolazi! Knez bi mogao misliti da sam smaknut 1 J ° _J peharniče! Otpratite viteza do gradskih vrata! - zapovijedi ona, a vitezu šapne: - Čekam te, ljubimce!

On je čvrstim, oštrim koracima izlazio iz dvorane, a ona odr i- Dvorani! Opkolite ovu dvoranu - ne puštajte k meni nikoga, osim viteza, kneza Okićkoga i njegovih ljudi. Pogledajte je li moj sin u svojoj odaji. Malo zatim javi joj se dvoranin. - Sto rade kralj i drugi? - upita Elizabeta. - Sjedi mirno i premeće po stolu kocke sa svijetlom svojom suprugom. Rufa se mota do njezinih nogu i uzdiše. - A Orhida? - Kneginja Orhida plače. - Plakat će do sudnjeg dana! Sad idi dolje i zapovijedi ključaru neka dočeka kneza Okićkoga i odmah mu otvori gradska vrata. Sjela je na široko sjedalo nalik na ležaj, podvukla pod glavu šaroliki jastuk i legla. Oluja je prohujala nad njome. Osjetila se omamljena gromovima što su jedan za drugim padali po njoj, potresajući joj čitavim bićem. Osjetila je svoje tijelo kao talas što se ne može pri-iniriti, makar je orkan utihnuo. Drhtavica je potresla od časa do časa. Razmatrala je izdajstvo svoje obitelji i smišljala joj tešku osvetu. . *9n će mi savjetovati što da radim s njima - i on i knez j.f lćkl-i Bogovi, vi ste me spasili!... Tajana je mrtva. Nije bila tova. Ah, srećonoše nema.. .* tez i ^k se> Pogibelj Tajanine ljepote zauvijek je nestala. Vi-u ništa1"162"1" posve nJezin" Pred tom okolnošću sve se rasplinulo U pet SV U " to ° °J sreću nastaviti tamo gdje je bila prekinugodil ova tri dana Se os e a ma l u* ° - to više ne postoji." i* iz"koj - J ^ Ji i svojim željama kao da je 8 Se utros sve bio java s^ •" probudila i čije je odjeke izbrisala prelije-• °ve vise je svladava umor.
***

175U pratnji peharnika vitez Sokol izađe iz dvorane. Tmina zas, lire dvorište. Hitali su da što prije stignu do glavnog izlaza. P^ bližili se zidu što dijeli dvorac od staje. Uz mala vrata stoji čovjek. - Tko je? - upita peharnik. - Zapovjednik straže. - Sto radiš tu? Nisi na kuli? „ - Otposlali su mene i moje momke. l - Kako to? -- Po zapovijedi kraljičina sina. - Peharniče, treba da to odmah javite kraljici, a ja ću p^ žuriti - reče vitez. - -Vaša milosti, neće vas pustiti iz dvora - prišapne vitezu .zapovjednik. - Svijetla kraljica je dala nalog. - Ali kraljičin sin je naredio da se nikoga ne pusti iz dvorca dok ne dođu - oni! - Tko - oni? - Nije rekao tko, očito nekoga čeka. - Brzo kraljici! - odredi vitez i krene s peharnikom natrag u dvorac. Već za nekoliko koračaja dotrči za njima zapovjednik. - Vaša milosti! Ulaze - Ulaze! - Gdje? Tko? - Na glavna vrata vanjskih zidina ulazi neka četa! Neće biti dobro! Kad su nas odstranili, osjećao sam da se nešto događa. Vitez pođe nekoliko koraka natrag. Pogleda prema zidinama gdje se u tmini miču neke pojave. U odrazu zvijezda razabire se povorka kopalja. - Tko je to? - zadršće peharnik. - Ako je neprijatelj - svi smo uhvaćeni! - šapne zapovjednik straže. - Tiho! ušutka ih vitez i povuče za sobom u tminu. Stoje u sjeni zida u potpunoj tami. Čuje se samo šuŠtanje trave pod nogama opreznih došljaka. Pokraj njih gotovo nečujno prolazi tamna četa. A gore u dvorcu kraljica zaprepaštena sluša kako u hodniku pred dvorom udara gvožđe. Bojni se krikovi miješaju. Neki gordi glas odjekuje ispod svodova hodnika kao grmljavina, i dopire o" nje. Očajno udara kraljica po svojem čelu.

- San, san je to - govori sama sebi - nije njegov glas. A ipak je vani zaglušna bitka. - Zar izdajice? Bogovi? Gdje je vitez? Netko rine vrata širom takvom snagom da su udarila o & Na pragu stoji kip-prikaza-đavorvilenjak. Lice joj bude uf* smrti. Svijest joj potamni. Bez daha i krika sruši se. Ostavi svijest... 176 Ispod crvena brka padne jedna jedina riječ: __. Droljo! A onda na čelu ćete pristupi Joakim. " Dok je gledao ležeću kraljicu, uđe u dvoranu plavokosi kn" tfenrik i uvede Ladislava: v _- Evo, Joakime, zarobljenika svijetle kraljice. Joakim se pokloni kraljičinu sinu s poštovanjem: __ EVO me, na vašu poruku - svijetli gospodaru! Templari su nas čuvali. __ U pravi čas, Joakime. A kraljica na zemlji? Zamrla ili umrla od straha? - Bit će zamrla. Henriče, dozovi dvorkinje, neka je odnesu u odaju. Postavite tamo stražu. Ako se probudi, neka se ne miče ^ sobe - zapovijedi Joakim. Kad su onesvještenu kraljicu odnijeli, Joakim se mrka pogleda zaustavi usred sobe i stade određivati: Pašćad Okićkoga što nam je htjela zakrčiti put pobacajte napolje iz hodnika! Sve njegove dvorane i vjerne sluge odvedite u tamnicu. Dok su oni pošli da izvrše zapovijed, Ladislav veselo najavi Joakimu: - čeka nas velika sreća! U dvorcu je vitez Sokol! Male Joakimove oči zablistaju pod gustim crvenim obrvama: - U sretan čas! Pozvat ću svojeg nuzljuba k večeri! - Došao je baš u stupicu da se izmiri s kraljicom! Mene je skinula, ali prekasno, već su Ugri bili na vratima. Strahovite sara brojio časove! Joakime, da ste došli pred jutro, ne znam ne bi li već ovdje zapovijedao knez Okićki, a onda ne biste mogli ući. - Trebalo je pokupiti momke što su ih imali templari na Bijeloj Stijeni. Nismo se nadali da ćemo već danas uči u dvorac. No, Henriče, vitez Sokol je u dvorcu. Ako nam umakne, nećeš veselo provoditi buduće dane. - Prije će se dvorac istrgnuti iz svojeg temelja i uspeti se u nebo nego vitez umaći iz ovih zidina. Pretražite dvorac i čitavo dvorište - naredi Henrik svojim ljudima što su iznosili ranjene i mrtve dvorane. ^ ,7"" Sad na posao! - odredi Joakim. Henrik izađe pa se brzo lic " • n^m -*e ^°"azi° templarski vojnik. Samo njegovo crno t^t1 °č" Pokazuju kumanskog vojvodu Oldamura. Joakim mu se podrugljivo nasmije: šh Potrfži Orhidu! Uzmi nagradu koju si tražio. Na tvojem tražio bih za svoje junačko držanje vredniju naplatu. adi^Kuman odvrati: jk?beta Je dijelila ložnicu s vitezom, a vi ćete je ponovo -• Zadavit ću je! one. sv*n Klimana ima grešnu krv - reče Oldamur - a
stoti II

177Dosta o ženama. Proklete bile! Ponajprije, da se što brz uredimo i dovedemo svoju vojsku u Požegu. Još ove noći krenu? će naši glasnici na put. Treba da provedu moje čete u Hrvatsku - Mogu li otići? - upita Oldamur. - Jadno momče! Idi, uzmi Orhidu. Zaslužio si drugo! Zatim se Joakim okrene Ladislavu: - Moram se uvjeriti da li kraljicu dovoljno čuvaju. Ako se osvijestila, zamišljat će spletke. Onemogućit ću joj to jednim mahom! Dok je Joakim dplazio u Elizabetine odaje, Ladislav i Henrik sjedoše zajedno na ležaj na kojem je čas prije snivala kraljica - Kako ste se usudili prijeći s ugarske strane ovamo? - Fratri i prosjeci imaju svuda otvoren put. Tako se Joa-kim odjenuo u fratarsku kukuljicu zbog svoje brade, volio bi odrezati glavu nego bradu - a ja i Oldamur - mi smo se uprosja-čili. Sasvim bezbrižan život. Ljudi su u Hrvatskoj dobra srca prema prosjacima. I tako smo stigli najprije u Ciče gdje su nas templari primili raskriljenih ruku. Onda su dolazili Matijas i knez Pakrački. Jedne smo noći kriomice, obilaznim putem, krenuli pre-odjeveni u templarsko

bojno ruho na Bijelu Stijenu i odanle upravljali naše prosjake Orhidi. I tako smo čekali dok kucne čas. Već smo se pobojali da će naša zavjera biti otkrivena. Joakimov doglavnik, koji je nosio vijesti, preodjeven u prosjaka, netragom je nestao. - Iznevjerio nas je? * -- On će prije umrijeti, nego prekršiti vjeru Joakimu. Ipak se nije vratio. To nas je zabrinulo. Ali onda odjednom stiže vaš sluga i dojavi nam da je Okićki skinut, a vitez se zamjerio kraljici. Zahvatila nas je luđačka radost! Tko-zna što bi bilo s nama da vitez Sokol nije sretno presjekao kraljičinu osudu. - Srećonoša je to učinila, moj Henriče! Gađala je kraljičinu krunu i pogodila sve njih u srce! - Što ju je snašlo da se to usudila? - Rufa tvrdi da joj je to naredila sama kraljica. Trebala J* zločin da može Tajanu smaknuti. Sastanak kod kapelice pao j" Jcao s neba. -- Iznevjerio je Okićkog čitav pakao. Rastapam se od milj3 kad ću mu zakrenuti glavoml Henrikove plave oči su zasvijetlile. - Gdje je knez Pakrački? - upita Ladislav. ^ i- U dvorištu. Preuzeo je zapovjedništvo i traži viteza. bojte se, ne može umaći. Pojavi se Joakim zlobno nasmijan. - Kako je mojoj dragoj kraljici? - upita podrugljivo t betin sin. - Vrlo dobro. Ali kad je vrazi probude, bit će joj }° - zlobno se smije Joakim.
178

_ Odredite, Joakime, Što nam je sada činiti. - Prije svega, trebamo kralja. Dakle, dolazim pred vaše svi-• tlo u"ce da vas Poc^§nem do vlasti koja vam pripada po baštini šeg srca- Svijetli kralju, vaš vjerni Joakim unišao je u dvorac Va oomoć inkvizitora Matijasa. Odvažio sam se na to i pozivam vas "z javite svoj potpis na ove papire. Svijetli kralju, to su odredbe koje jedino mogu zaštititi vašu vlast i vaše prijestolje. Ponaj-oduzmite sve časti svim Hrvatima u Hrvatskoj. Zatim po-dvorce knezu Okićkome i njegovim pristašama. Oni su na održali sabor i tamo zaključili da će za Hrvatsku tražiti povlastice koje ugrožavaju vašu kraljevsku moć i vlast. _ Vješajte ih! - smije se Ladislav kao da je izrekao neku doskočicu. _ Svijetli kralju, prepustite meni sve, sputat ću njihovu moć, odsjeći im prste kojim posižu za vašim kraljevskim žezlom. Prig-nječit ću ih. - Tako, tako, to je dobro - to me veseli! - Svi koji su bili na gričkom saboru neka velikim svotama novaca otkupe kaznu koju su zaslužili, a to ću onda položiti u kraljevsku blagajnu. - Uruku! Mi ćemo imati mnogo novaca, priredit ćemo gozbe! Dovedite mi najljepše cure. A čekajte - hoću plavokosu apos-tolicu iz krčme dolje, Olivero je zna. Hoću da mi je dovedete. - Svijetli kralju, svaku vašu uzvišenu zapovijed vjerni vaš sluga izvršit će do kraja. - čekajte. Viteza ste zaboravili. Onoj gubici treba skinuti zaklon i uzeti joj čitav imetak. - Veoma je siromašan, ima samo svoju glavu, a nju ćemo svijetlom kralju donijeti za malo časaka. Evo, to je njegova smrtna osuda. -7 Ja? Ha-ha! - skesi se dječak uživajući i napiše svoje ime velikim nespretnim slovima. - Svijetli kralju, treba vam savjetnika, vrhovnu vlast. I ako se povjeravate meni . . . __ ri"~jPrulcu - Daš vama! Vi ste me postavili na prijestolje. A a- Sto će na to mati? Ako me bude pljuskala kao u Budimu? - Jamčim vam, ne će imati prigode. v se kom °?]i\rn Predloži Ladislavu ispisane papire što ih je donio so-i kriv d zagleda u pero i stade pisati svoje ime polagano Čujte V* Sat* S°tovo? Kralj ima mnogo posla, - odviše posla! digne" 4 mogu da radim što me volja! JHoću da pijem! - i d Prirediti EOsPodar.aV Se isprsi gordošću idiota koji je odjednom postao 12* 179Međutim, Joakim je izašao iz sobe i pokazao Henriku po potpisane papire. - Predao je svu vlast vama, Joakimel - Podanik je sada - kralj!

Orhidu su zatvorili u njezinu odaju u kojoj je čekala sudbinu, proklinjajući svoje izdajničke prijatelje. Onda su otključali vrata. Orhida vrisne, opazivši templarsku odoru iz koje viri gla-va kumanskog vojvode Oldamura. U -crnoputom licu krijese se oči kao vuku u tmini. - Oldamure? Ti ovdje? Mislila sam da si u tamnici, u tvrđavi Domb. - Na vašu žalost utekao sam i potražio Joakimove prijatelje. - Zašto mi je to Joakimov prosjački dostojanstvenik tajio? - Zato što niste smjeli znati da vas tamo čeka Oldamur. Možda se vaša milost onda ne bi izložila za Joakima! A sad čuj: gle. daj me koliko te volja. Bit ćeš mi žena, još noćas izreče on, a pri tom mu se zabijele zubi. - Drzovito momče! Otjerat ću te kao pseto! Van! - Moji su Kumani blizu, s njima ću braniti Joakima od 1L> vata. Zato sam tebe dobio kao nagradu! - Mene? Ti? Lupežu! Varalice! Gubi se! - Sad je tu gospodar - Joakim! 4* - Prokleta zvijer! Sa mnom neće gospodariti! Neće! - Orhido, volim te više od ovog kraljevstva, više od svega! - Napolje, zvijeri! Gadiš mi se. Ne podnosim te! Svačija ću biti, tvoja nel - Prije ćeš umrijeti od moje ruke, Orhido, nego postati žena krštenom mužu. Znaj, volim te ubiti svojom rukom, aego te pustiti. Izgovarajući prijetnju, prilazi polagano prema njoj. Ona segne u džep, izvuče bodež. - Meni si pripremila takav pozdrav, Orhido? Meni bodež? Poput mačke skoči on i zahvati njezinu ruku s bodežom, drugom je rukom stisne oko struka - kao da će joj polomiti s kosti. Djevojka se otima, vrišteći. Odjednom ona napusti borbu klone mu u naručaj kao mrtva, spustivši glavu i ruke. Oldamur se preplaši i zove je, ali ona leži ukočena. On J" P£ loži na postelju i potrči iz odaje, zovući pomoć. Dotle se ona pravi na postelji: .. ^ "Naučili ste me da se pretvaram! Sad ćete imati komedu ću! O, prokleti bili! Iskoristili su moju ljubav prema vitezu ^ bomor prema kraljici." - Joakim kojega sam spasila da g
180

Budimu nisu uhvatili) Ja sam mu odala Elizabetu, a on| Dr a moju pomoć i vara me. O, ja ću vam naliti žući u svaku cap ^U "plakala je, osjećajući se podlo, prevarena, prodana, izdana... Kad je ćula korake, baci se opet na ležaj kao mrtva. Olda-je utrčao u sobu s dvorjaninom i kraljevskim liječnikom. Sd se ona osvijesti i prošapće: - Umirem! Puklo mi je u grudima! Vi znate sve! Vi to znate liječnici. . . " Kraljevski liječnik nije oklijevao ni časa. Kneginji se ne može protusloviti, a jer ne zna što joj je, to se odmah sabrao i stade na široko razjašnjavati Oldamuru da je kneginji Orhidi nešto puklo u grudima. A tamo, u drugoj odaji, Elizabeta se probudila od nesvijesti U čitavom je tijelu osjetila bol i klonulost. Samo misli su joj žive, probuđene, svjesne svega što se dogodilo. Shvaćala je i razumijevala svu urotu koju je skrivila i sama potpomagala. U srcu joj zakipi nova mržnja protiv sestre i sina i svega roda. "A što je radio knez?" - pita se očajnički. "A vitez? Je li izašao iz dvorca?" Ova je pitanja podignu. Sjedne na postelju. Nešto je stislo oko pojasa. Što je to? Segne rukom i dodirne nešto hladno, tvrdo - ledeno. Zima je strese. Digne pokrivalo - i vrisne. Nage njezine kukove sapinje pojas od kovne mreže, na lančiću visi lokot. Od pojasa do ispod kukova okovana je mrežom od žica, put tijela bijeli se ispod rešetki . . . Lančić s lokotom zveči . . . Groza je prolazi . . . Viče - vrišti . . .

- U tamnici je moje tijelo! U tamnici od koje strepi svaki ženski stvor! One noći u Budimu, kad sam odlučila da Joakima inaknem, zaprijetio mi se lokotom krijeposti. I, eto, - vratio sa i izvršio prijetnju. Dršće kao svezani rob. Najradije bi da razdire, udara, razara. Skoči s postelje. Ogleda strašne spone. Učini nekoliko koraJT "-ančići zvekeću. Od toga zvuka zebe je srž u kostima. Sapeta v*?.t0m k"Jeposti, ona kraljica od čijih je zapovijedi drhtalo Jcra"jevstvo! d o koTUr0t-nici ~~ i^Jic6" Rode moj, proklet bio! Od koljena *i. a kć^ lzdavao Je otac sina> sin oca, mati je otimala muža kće-^i su 2 --SU davile mater u njezinoj ložnici. Prokleti rode! Zmije, Gdje i,o rJj.~~ svi- Obmanuli su me da mi otmu njega - viteza! I le Je S? Utoi strasni tesovil postel u u U-mislima vitezovu pojavu za zaklonom na licu, osje-* ad J" " st "že na ^^ Nikad više! Srećonošu sam osudila i nesreća cr-*te ^e naveli"^ Prag! °" "" Prokletnici! Gu e J ognjene, vi, koji u na to. Srećonoša je mrtva! I sreća je moja umrla!" 181Vrata su škrinula. Crvena brada ukaže se na otvoru. Joakim skrsti ruke, spusti glavu, crvena brada mu pokriva prsa. Ispod obrva dva oka kao dvije strelice, i ona osjeća njihov ubod. - Droljo! Milo za drago! Glavu za glavu! - Glavu! Čiju? - pita ona ukočeno. - Tvojeg ljubavnika. Ha-ha-ha! Ja ulazim u svoj posjed, g^. šnice. Ti i kraljevstvo sad su moji! Joakimovi! Zablenula se. Ne smaže riječ. Čeljusti joj se stisle grčevito [ ne može ih rastaviti da mu dobaci svoju kletvu, a on gleda tijelo koje je utamničio... Njegove ruke su se dotakle njezine bijele puti. Elizabeta spa. zi požar u njegovim očima. Pritajena, nijema, napola živa, a u njezinoj se glavi rađa lukava misao. On povuče ruke, podboči se i zlobno se nasmije. - Stenji u lokotu, samo stenji dok me bude volja! - " romr-si on gorućom osvetom i pođe prema izlazu. Ona se protegne - zveket lančića ga okrenu natrag. Njezina nagost ga privlači pa ipak uhvati zasun i otvori vrata. Okrene se odlučno: - Nećeš me svladati da skinem okov tvoje sramote! ICveie-tat ćeš po čitavom dvorcu lancima! - dovikuje joj i zatvori. Elizabeta leži beznadna, sputana, utamničena u ženskoj tamnici trinaestog stoljeća. U blagovaonici slavi se gozba. Pijani Ladislav kao pomaman: - Ja sam kralj! Ja ću sve srušiti - sve ću oteti - sve ću zgaziti - sve povješati! A Joakim se smije i šapće Henriku: - Kralja imam u džepu, kraljicu u lokotu, a kraljevstva u šakama. Moj dan je svanuo. - Na mene ste zaboravili? - Klanjam vam se, Henriče Gisingu - banu čitave Slavonije. Je li to dosta? - i pri tom iskapi vrč. - Banicu tražim, obećanu banicu, ako je istina da nije bila Tomina. Knez Okićki nije ti zasjekao samo rame nego i pamet! Kn6?1" njica je lagala. Tomo je nije ni dirnuo. - Teško je vjerovati kad je bila u njegovu dvorcu. - Kažem ti da je tako. Tomo je izgubio za njome glavu " se be. Sam. će sebi živom izvaditi srce ako ona hoće. - Svejedno - mračno odvrati Henrik. - Ako nije djevica, privezat ću je konju na rep. Joakim pozove kneza Pakračkog: __ Sutra otpoŠalji po kraljevoj zapovijedi svoje momke da .-""i dovedu na dvor kneginjicu Okićku. Neka je traže, neka traz nu Svu zemlju dok je nađu! A sad, viteza ovamo. Smjesta Ka dovedite! " U tmini provukao se vitez uz unutrašnji zid što je dijelilo Od staja. Za njime idu zapovijednik straže i peharnik. U sta-^v bio je potpun mir. Sluge su spavale dubokim snom, pa vi-Ja njje trebao da se služi mačem što ga je izvukao iz korica i nosio pod plaštem da sebi krči put.

Oba su dvoranina slijedila viteza s nadom da bi s njime mogli teći pred onima koji su ušli u dvorac. Čuli su tihe zapovijedi, čuli su izustiti imena od kojih im se ježila koža. _ Joakim je ušao u dvorac! - strepeći šapće peharnik. _ Xo je učinila Orhida - tiho odvraća vitez. - Sad pokušajmo iznijeti žive glave. Ako ne uspije - umrijet ćemo! Zatim su se popeli na plato gradskog zida i pričvrste uže. Brzo se niz zidine spušta peharnik pa zapovijednik. Vitez ostade posljednji. Omotan u plašt stoji u tmini, a tamo u dvorištu dime se goruće baklje. Čuju se glasovi, dozivanje. - Nije mogao izaći iz dvorca! Naći ćemo ga! - Zavukao se negdje u. rupu, na danjem svjetlu otkrit ćemo ga. - Tko mi ga nađe odmah, dobiva deset cekina. Joakim zapovijeda! Baklje su zalepršale u tmini. Vitez gleda svjetla što tragaju za njim, zakloni se iza zida, hitro zgrabi uže i spušta se niz zidine ... S one strane je crna noć. Zemlja blatna i skliska. Vitez vodi bjegunce. Žure se, kotrljaju, ustaju i opet kotrljaju niz brijeg obrašten gustim stabljem. Stigli su na podnožje, u gusto šikarje, onda opet hite najgušćom šikarom, smjerom protivnim potjeri što se je sa svjetlećim bakljama udaljavala po beskrajnoj noći. BIJEG S "PASOGLAVCA" na 182

l

i^!°8laSI}°J kuh tatarskog kralja Pasoglavca provele su Taja-£ Ja noc i čitav dan i već, eto, drugu noć. i* Potre?!"6" °zljede nisu ih sprečavale da se kreću, ali duševni g, . u casu smrtna straha ostavio duboke tragove na njoj. Ju gornju*^ J"r-rUh° kraIJevskoS dječaka i Dorja joj obukla svo-0diJelo kral a d°k ^ °na ostala u donjoj, manje svečanoj. e svak"^08 dJečaka odnio Je slu8a da ga zakopa i Tajani [* da bude tako ~ razjašnjava joj Dorja. - Ti se vise vratiti na dvor. 183A vi? Kao da se kanite vratiti? - Možda, bude li uspjelo da vitez sve popravi. | Lupa na vratima zatutnji kulom. f, Slušaju i šute. Dugo nisu čule ništa. Najposlije potrči netko uz stepenice. Uđe sluga i javi bor" da je knez moli neka odmah side. U ovo kratko vrijeme što je Dorja dijelila s njome prosto, riju kule morala je s bratom često šaptati na stubama i pred vra. tima, a to je učvrstilo Tajanine sumnje da knez i Dorja omam zajedničke tajne koje brižno kriju pred njom. U času, kad je knegihjica tako hitro otišla dolje, probudj se u Tajani odluka da sama digne velo s ove tajne i dokrajči ne. izvjesnost. Hoće da čuje, hoće da zna... Obuzelo je nešto svom snagom. Nešto je vuče neodoljivo da siđe pa desilo se što mu drago. Odluka da dozna sve što joj oni kriju, dade joj smjelosti da odgrne zastor koji su spustili pred njome. Otvorila je vrata i spušta se polagano, oprezno. Dorja je stajala s bratom pod niskim stropom, pritiskujući ruke na grudi i slušajući njegovo pričanje. Blijedo joj lice odaje beznadnost. - Nije nam sreća sklona! - Kad bi đas sasvim zapustila, ne bi vitez donio k Pasoglav-ću živu glavu, a niti ja! - I ti si bio u pogibelji? - Mogli su naići na me - dok sam čekao viteza. A da je on izgubio glavu, ne bi mi moja bila na čast! Svejedno, sad je svršeno. Joakim je gospodar dvora i kraljevstva. Kako se to moglo dogoditi, Ivane? Gdje se Joakim krio? - Odgovor na to ostao je u razbijenoj glavi njegova dostojanstvenika, u tamnici dvora. - O, nesretni, ludi Belko!

- Nije nas, eto, uništila razbojnička zloća, nego luđačko dobro. Utvrdio sam se protiv divljačkog zla - umjesto da se utvrdim protiv bezumnog dobra koje je Belku branilo da muči neprijatelja. Sto sad,Ivane? Borba na život i smrt! - Borba? Kako? Gdje? - Ako su zauzeli prve utvrde, misliš da ćemo se povući? Ne, izmamit ćemo neprijatelja napolje i zapodjenuti ljuti boj. Puk Je uza me, na Griču me čekaju prijatelji.

- Da okrune Ratimira krunom, a ona je na dnu tamnice Kraljeve Velike?
- Iskopat ćemo je! Mi u borbi, a ti i Tajana u sigum° skrovište. Pobjeći ćemo svi zajedno u Ozalj-grad kneginji Baboni da zaklonimo vas dvije. Pripremi odmah, Dorjo, sebe i Tajan - Zar putujemo noćas? 184 _. Odmah, čim svi odjenemo templarske odore Sto smo ih na"" "kuli- Dobro su nam poslužile. Ima ih do 20, i plašteva i Šije-u QVO je upravo toliko kao da nas štiti čitava vojska, pakle će potjera za nama? potjera Joakimovih zvijeri gonit će nas na kraj svijeta. Je li Henrik s Joakimom? ^. I on! Vitez je jasno čuo njegov glas kad su prolazili dvor-Imaš pravo da se trzaš: nikad Henrik neće zaboraviti ranu sam mu zadao na Griču, i onu koju si ti zadala, njegovu srcu Žuri se odjenuti, Dorjo! Tajana se zaustavila u mraku. Pred njome mračna komorica. Kroz četverokutni otvor u zidu prolazi neko svjetlo. Ovo je zahvati magičnom silom. Muški glasovi dopiru k njoj. Zaboravlja sve, jedino želi vidjeti što je ta-nio i čuti što govore. Sva se pretvara u opreznost i šulja se nečujno kao sjena u tmini uza zid, skrivajući se zrakama svjetla ito dolaze odanle. Prislonila se o zid, postrance, da je ne bi zamijetili i gleda kroz četverokutni prozor. Zamjećuje sobu, čuje glasove, razabire komad dugog stola, na njemu svjetlo svjetiljke. Tajana je nepomična. Suzdržava disanje, napinje sluh da čuje riječi i shvati njihov smisao. Polagano prisloni uho k prozor-čiću. Na stolu leži šljem sa srebrnim sokolom na vrhu. Trzavica je prelazi, pritisla se o zid, bljesak svjetla sa srebrnog sokola dokazuje joj da je vitez ovdje - otkriven. Vidjet će ga, makar čekala do zore. Nešto je zaštropotalo na kamenu podu. Koraci su. Net-io je pošao po sobi i ona povuče glavu natrag, a oči čvrsto pilje u otvor, na kojem se mora pojaviti onaj čije korake čuje. Kroz prozorčić dopre do Tajane uzdah: - Prokletstvo je razrušilo naše nade! Koraci se zaustavili, a mirni tamni muški glas odvrati: -- Ne vjerujem u prokletstvo. Evo vam dokaza. Nismo li fflogli u Budimu, a još više tu u Požegi, poubijati svu kraljevsku obitelj? Bili su u našim rukama, u našoj vlasti. Što nas je sprije-+ ?.a .* Jedne noći maknemo sa svijeta i uzmemo vlast? Nismo ° učinilL Ni razmišljali nismo o tome. Da smo to učinili, danas ismo bili na vlasti mi, ali prijestolje naše bilo bi poliveno krv-Ju> Ja ne bih nikad sjeo na to prijestolje. Nikad! nik .staIa.Je ^utnja. Uza zid stisnuta Tajana trne. Glas govor-p a lza stijene, glas koji nije nikada čula, odzvanja joj u ušima tn; i! zvona š*o navješta nesreću i slutnju njezina srca da je u toJ nesreći imala udjela ^ona... : lievsti le ^J što govori, a imao bi da sjeda na prijestolje kraiiva hrvatskog? ćk0gaVrsto Se drži zida, zaustavljajući disanje, kad čuje glas OkiPf

avo ste rekli, kraljeviću Ratimire. Ali što sad?

185Tajana osjeti zimu u čitavu tijelu. Zatomljeni krik duše bija zidine. To je on! Ratimir!

- Pravo sam rekao. Preostaje nam borba na otvorenom po. Iju. Samo borba okom u oko! Licem o lice, mačem o mač-. Maj u ruke, pa na svjetlo sunca! To su nam namrli praoci naši, k^ naša. Stvoreni smo da se borimo o suncu i na svjetlu... - Kraljeviću Ratimire - zavapi drugi glas. - Ja sam tome kriv. Optužujem se zbog izdajstva! Kaznite me. Dao sam riječ da ću služiti vama, a kad je trebalo istrgnuti tajne osnove iz usta Joakimova dostojanstvenika, propustio sam to, služeći svojoj bogumilskoj nauci.

- Ustani, mladiću! Oslobađam te kazne. Mi smo uvijek slu. tili da Joakim neće mirovati. Da prodre u požeški dvoiac uspjelo je Joakimu samo zato što je na turniru kobna strelica pala na kraljičinu krunu. Svi u templarskim odorama i šljemovima stoje ispred stola, leđima okrenuti prema njoj, a licima prema Ratimiru. Šutnja leži u kuli poput crna olovna oblaka. Nečiji koraci zazveče tišinom. Netko se približava, oštro. U svjetlu luči opazi ona blijedo lice kneza Okićkoga: - Ne, kraljeviću. Tajanu ne tereti ni najmanja krivnja. - Da je barem tako! Ali nije, nije. Ona - baš ona je skrivila! To me dvostruko boli. Iza zida u tmini Tajana pritisne vrelo čelo o zid - i malo njezino srce zadršće. Zašto je on Ratimir - ne proklinje, već samo tuguje nad njezinim strašnim činom? - Dokazat ću svoju tvrdnju, kraljeviću! - istupa knez odlučno. - Iznijet ću ono što je netko od nas skrivio iza vaših leđa. Ratimirove su oči strogo uprte u kneza. - Netko je od nas učinio nešto što ja nisam znao? - Da, kraljeviću. - Nismo li svi mi dali jedan drugome riječ da ćemo svaku svoju misao priopćiti našem vijeću? Govorite tko je krivac? - Vitez Sokol! Sva se Tajanina duša potrese. Ratimir gleda ravno u kneza, a ovaj nastavlja. - Vitez je pozvao Tajanu na sastanak pred kapelicom tia rubu šume. U crkvici noćio je neki prosjak, Joakimov =.;: oda. _ćuo je nešto, a vidio je sve i saopćio zlokobnoj Orhidi. Za vrije1""5 mojeg boravka na Griču dojavili su to kraljici, a ona je žamisl"|a strahovitu osvetu koju je izvela na turniru. Onog časa, ka^ Je vitez prišao k Tajani u mjesečevoj noći pred kapelicom, izvadio J zaštitni kamen ispod tako čvrsto sagrađene naše utvrde. Zato s sona morala razrušiti! Kraljeviću, taj je sastanak skrivio sve..- Kraljica je posumnjala da je Tajana njezina sua03 - Ona je imala dokaza za to. - Nedužni sastanak? - pita Ratimir. 186 _~ Kraljeviću moram odati najskrovitiju tajnu viteza Soko-da"vas uvjerim o Tajaninoj nekrivnji. & __ pakle, oko mene se zbivalo nešto što nisam smio znati? nrijekornim će glasom Ratimir. """ "_J priznajem, štedio sam vaše očinsko srce... __ Govorite! Govorite! Čudnim drhtajem uznemiri se Tajana, pa se u tmini čvrsto hvata zidina i glava joj bude teška. _- Moje očinsko čuvstvo je u vezi s time? __ Da, kraljeviću. - Moje očinsko srce - uzdahne Ratimir! *: __ "Očinsko srce!" - odziva se u njezinoj duši, a sjećanje na zagonetne događaje u Budimu i čudne kraljičine priče, kojim je izmučila njezine srce, osvijetli joj sve. Trgne glavu, vjeđe joj padaju na oči, slabost prožima njezino tijelo. Još se samo silom drži za zid kule. _ Da, Tajana je iz dana u dan propadala, a vitez se odluči da se sastane s njome i poda joj nade u skoro oslobođenje od kraljice. - A to znači? - Da vitez ljubi Tajanu! - Ljubi?! - čuje se zapanjeno Ratimirovo pitanje. - Beznadna njegova ljubav tražila je taj posljednji sastanak da spasi kraljevstvo! Tamo preko, kao da je nešto palo, potreslo mukle zidine, a onda je nastala tišina. Tajana ne diše, njezino malo srce brzo kuca strahovitom snagom, osjeća da joj noge klecaju. Više se ne može držati uza zid i pada polagano niz stijenu, dok čuje kako knez nastavlja:

- Viteza ova ljubav optužuje, a ipak ispričava. Da, kraljeviću, velika i beznadna vitezova ljubav srušila je naše utvrde. Da nije bilo toga, ne bi bilo ni Tajanine strelice. Nitko se od njih ne makne, nitko ne prozbori riječ. Tajana ne čuje ničiji glas, niti kakvu kretnju, ni štropot. Nešto veliko se nadvilo nad njima, neka se čudna crna krila šire nad ljudima odjevenim u templarske odore. m tT ^itCZ ^ulD* Tajanu, kćerku svoje ljubavnice? Kakva sraLa ki krik otme se Tajani. Ona sklizne na pod. Dm-- Je ne ostavlja svijest. Negdje dopire do nje kucanje i urJin povik: ~ Ivane! Ne mogu naći Tajanu! tan ia K na Poc*u" sm^a štropot uznemirenja, korake, povike, pi-rice po r°f. Poluotvorene oči spazi kako se kroz prozorčić komo-se SVe f^t- ruka< držeći luč" a oncia 8lava kneza Ivana. Zatim SUDI, udaljuje i svjetlo i glava i prozor i zidine kao da se

u

u neku maglu.

r

__ Naprijed, braćo! Zašli su u šumu natopljenu mrakom.
***

U dubini komorice otvaraju se vrata. Jako svjetlo žabljeg joj pred očima. Ne vidi tko je unišao. U blještavilu sklopi ^ Netko je digne i nosi. Šapat oko nje. Jakom voljom bori se protiv nesvjestice. Hoće da čuje i vi" Silom podigne vjeđe. Nad njom se nadvilo bijelo lice. Kao da i slika s vrata budimske odaje sišla k njoj. Te se usne dotiču nj^ na lica. Ruka njegova ovila joj se oko vrata. Ovo joj vrati svijej, , m natopljenim poljem, jezdi mala četa crvenih templara. Klo- Dijete moje, drago nesretno dijete! ^g se pomno sela i cesta. Konji su im blatni, mokri. Projurili su A ona se smiješi. Dorja je na njezinim, usnama vidjela talcj, Ojjanam i opet ušli u šumu, pa usporili. Svima su lica pokrivena smiješak samo one večeri nakon Tajanina sastanka s vitezou bojnim žljemovima. Sokolom pred kapelicom. ..•-.;" i: T..„V zora je pomolila svoje lice, prekriveno sivim oblacima. Vo- Mala moja - zovne je Ratimir. - čula sam sve... - Nisi smjela čuti! - Vuklo me je srce. Zašto ste mi se zatajili? - čekao sam bolje dane, ali u ovom času i tvoj život i naši životi u opasnosti su! - U opasnosti? - opetuje ona, nastojeći shvatiti klonulit mislima zamašaj ove riječi. On joj razjasni: - Joakim je zavladao na kraljičinu dvoru. Do zore moram biti daleko. Ponijet ću te ovakvu kakva si, moramo krenuti. Svai izgubljeni čas mogao bi nas udružiti na drugom svijetu. Radi bih još koji čas s tobom živjeti ovdje - milo moje dijete! Nova snaga pridiže je i uspravlja. - Ponijet ću te, dijete na svojim rukama. Sklopila je načas oči od sreće što se prelila njezinim srcen U dubokoj tmini našla se Tajana na sedlu, u naručju čvrsti ruku. Kroz tminu nije razabirala lice onoga kome ju je kns predao, ali nježnost kojom ju je prihvatio uvjerila je da je t Ratimir. Zatim je pogledala oko sebe po tamnoj noći. Čuje se sad tapkanje kopita nemirnih konja po čemu razabire da oko nje in mnogo jahača. - Jesmo li na okupu? - upita Ratimir. ; - Svi - odvrati iz tame knez Ivan.

- Budite svi na oprezu, braćo i prijatelji! - Vidim svjetlo - usklikne tiho Dorja s izrazom zabrt tosti. - To su baklje! Traže viteza - i nas! - Mogli bi se popeti i ovamo, k Pasoglavcu. Jeste li li sve da ne ostavimo trag našem boravku u kuli? - Sto nismo mogli ponijeti, to smo zakopali. Slušajući ove glasove, Tajana očekuje da će progovoriti vit* Sokol. Ipak, njegov duboki glas ni otkud se ne javlja. Uza sve to osjeća da je on ovdje među jahačima. Ali ona ^ možda pod pritiskom krivnje. Njezina duša zamjećuje da su je skrivili što svi oni sada stoje pred tom kulom, spremni bijeg. 188 __ Misliš h" Ivane da smo im utekli? - pita Dorja, jašeći uz brata. - Nadam se - štite nas templarske odore i mačevi. - čini se - Tajana spava na njegovim rukama. - To će je okrijepiti. - Ivane nekoliko si puta odlučno ustvrdio: kad bi vitez <&§* nuo pred Tajanom zaklon, ne bi ga više ljubila. - Danas to tvrdim više nego ikad prije. - Zašto, dakle, vitez to ne učini? - Ne može i neće nikad učiniti. - Zašto? - Ovo ti ne mogu razjasniti. Razlog je njegova tajna s kojom će leći u grob. Kad su se uspinjali na prvu uzvisinu, iznenada Ivan primijeti Dorji: - Znaj, osim viteza ima još jedan krivac da moramo bježati. To je vojvoda Bela. - Moj vjerenik da je krivac ovom slomu? Sto je skrivio? -- Da smo mogli smjesta krenuti u Požegu, Bela bi zasjeo u Budimu na prijestolje, a ti bi se s njim vjenčala. Mi bismo ovdje u Pozeg! izveli našu stvar. Sve je to bilo spremljeno još pred bo-zicne blagdane, ali Belin odlazak u Češku svezao mi je ruke. Zbog roga nismo mogli prije u Požegu. Da nije Bela otišao, sve bi davno bilo sretno svršeno. - Teški nas čekaju dani! OPROŠTAJ VITEZA SOKOLA

u
Wu

2vuč ^uv-ltaa.

iznad rijeke Kupe, žena sijedih kosa počiva ike je složila u krilu, utonula mislima neprošlost. ratSfJ5 trub)Je odJekne dvorcem. Žena pomakne glavom m* " " pozornošću. U sobu uđe omalen čoodijelu s kožnatim pojasom. 189Vaša kneževska milost, pod gradom stoje crveni templaj7 Jedan od njih glavom je mladi gospodar grada! |: Moj sin templar? To je varka! Skinuo je šljem, prepoznao sam mladog gospodara. Tavlja kneginji da je doveo svoje vjerne prijatelje, ali da nose krjVe odore. Gospođa se uspravi i dijeli naloge. Onda ulazi u veliku dvora-nu ukrašenu štitovima i oružjem i čeka. Knez Pavao, gologlav, u crvenoj templarskoj odori, prilazi k njoj i sagne se na pozdrav. Sinko, ti nisi s ocem na Griču? - upita ona. - Sve ćete doznati, majko. Samo vas molim - primite moje prijatelje. Tu je knez Okićki i njegova sestra. - Ah, Dorja! Veoma me raduje.

I ona je u templarskoj haljini - s njome dolazi, kralji-Čina srećonoša. Ja sam pohitio da vas pripremim na našu čudnu družbu u kojoj su sami naši vitezovi. Majko, ima među njima i takvih koji se moraju kriti. Dopustite da ih ja sam smjestim u odaje. A nakon toga razjasnit ću vam sve. Pouzdajte se u svojeg sina! Čini, Pavle, kako želiš. Dorja i Tajana našle su se u lijepoj udobnoj odaji sa širokom posteljom. Služavke su im donijele tople vode da se operu i haljine da se preodjenu. Pošto su se uredile, pričešljale i oslobodile teških muških odora, donijele su im služavke toplu večeru. - Njezina kneževska milost poručuje da vaša gospodstva oslobađa dužnosti da dolazite k večeri u blagovaonicu i želi vam pod svojim krovom ugodan san. Nakon jela djevojke su zaspale tvrdim snom. Sutradan su ustale vrlo kasno. Dorja je sa začuđenjem promatrala Tajanin mir i spokojnost. Pri zajutarku, koji su im donijele služavke, počne Tajana: Treba uvijek slušati glas srca. Da ga nisam slušala ondje u kuli, ne bih danas bila tako sretna. Našla sam oca! To je oslo^ bođenje od mojih muka i strahovita gađenja, što me treslo P""1 pomisli da u meni teče krv - njezina. Strepila sam od te slu* nje. Sad znam da u meni nema njezine krvi. Sad ništa neće mučiti tvoje srce. •- Oh, jedna mi bol ipak ostaje. Koja? 1 Ja sam spriječila da moj otac oslobodi kraljevstvo. ^ ja. Oni okrivljuju viteza Sokola, a ja ipak znam da on mje Oj Vi i knez htjeli ste me odvratiti od njega i tvrdili ste u ,a namjeri da je vitez moj otac. Ali ja to nikad nisam vje ^,. Nisam mogla vjerovati da bi me otac pustio patiti. Tako sa ^ la, i to je istina - ali ja sam osjetila da je pod onom b°^ntifla je! šuljom srce koje se grči u bolnoj ljubavi... Oh, jesam, IS 190 ;e polazio k njoj, pucalo mi je u grudima, gušilo me, a kad J Lt govorio sa mnom, zvuk njegovih riječi nekako mi -se či-fcj °? javlja: "Ja ljubim samo tebe". 1110 cvijetle zjenice i rumenilo kojim se posulo Tajanino lice sinulo je Dorju. Čudno je bilo ovo pričanje kad zna da je vitez Savnik njezine majke. J J __ jstina, na Griču i u Budimu, za života staroga kralja, miri sam: vitez ljubi kraljicu i sve sam činila da je može vidjeti. Bila sam sretna što mu ja donosim tu sreću. __ Kasnije si patila! Kako se to promijenilo? _ Vidjela sam ga jedne večeri unići k njoj. Bilo je to onda k d me knez Okićki našao na trijemu. Strovalilo se nešto na me, sapeto me iznenada, trpjela sam. - Probudilo se dijete u ženu i Ijubomor te svladao. _ Ne znam ništa drugo nego da me je boljelo, boljelo, pe-klo kao od uboda zmije . . . _ A sad? - upita Dorja, živo želeći saznati kakvim se to napaja nadama. _ Vitez nikad nije ljubio kraljicu, žrtvovao se i služio kraljeviću Ratimiru i knezu Ivanu. Po vitezu oni su se domogli vlasti i po njemu bi skinuli Ladislava. - Tako je bilo - odvrati Dorja teško iščekujući kad će Tajana objasniti kakva ju nada veže o vitezovu ljubav. Potpuna smirenost probija iz djevojčina lica, što je Dorju još više zapanjilo. - Sve razumijem. Sad sve razumijem - šapće Tajana, gledajući preda se. - Moj je otac rekao tamo u kuli: "Sad nam preos-taje još mač". Oni će povesti čete na kralja i kraljicu. - Ne spominji ovu tajnu! - Vi je znate, s vama smijem razgovarati o tome. Vitez neće nikad više poći k njoj "~ Da, neće - mucala je Dorja. Htjela bi joj najradije doviti: "Zar bi ti mogla poći za ljubavnika svoje majke"?! Nakon kratke šutnje Tajana klikne: t<T~ ^am° god će vitez poći, na koji god kraj svijeta, ljubit mene, samo mene. Taj čiče - tako će me nazivati i u svojini mislima. Ljubiti me do smrti! *gl mir leži u očima i nježnom licu Tajanine bjelokosri£ ne izvuz *!" ~~ zaPita sad kneginjica, ne mogavši se uzdržati da ^ će iz nje još posljednje što je željela saznati. ft °J haljin1-31!^ nt;gdje PO dvorištu tihog doma svojeg oca u cr-^ŠG ne .> V. br"nuti se za svojeg dragog oca i misliti na viteza. 11 3 P SVe ništa! ^" °

a razbistrila .se zagonetnost Tajanina mira. Sad iOVc ljubavi -Ve" aJanina duša pretopila se sva u saznanju vite-nikakva druga čežnja ne budi se u njoj. 191A da nije bio ljubavnik tvoje majke? Odmah je požalila ovo pitanje. Tajanino se lice promijeni, (j njemu se odrazi turobnost. Gleda preda se kao da sluša neke ru leke glasove što su nekoć prolazili njezinom dušom i davno knuli - a sad im čuje samo zamirući odjek... - Oh, kneginjice! Ne može to nitko popraviti. Neću o tome! On me ljubi i ljubit će me uvijek, uvijek, kao što ja lju. bim njega do smrti! To je sve. Kastelanka je prekinula njihovo čavrljanje i pozvala ih u blagovaonicu na ručak. Ulazeći u veliku dvoranu, Tajana se zaus-tavila kod vrata. Visok, lijep, snažan vitez Ratimir stajao je pred starom kneginjom. S tajnim ponosom promatrala je njegovo & jepo oblačno čelo i crne turobne oči. Oko crnokose mu glave le. bdi sumorna magla životnih borbi. Sad ga je prvi puta vidjela na danjem svjetlu. Činio joj se ljepši negoli u kuli. Spazivši je kako ga gleda, Ratimir pođe pre-ma Tajani i uzme joj obje ruke. Njihove su se zjenice susrele u dugom nijemom pozdravu, spajajući im srca. Pogladio joj je bujnu kosu, a velike crne Tajanine oči sjale su kao dubina mirnog jezera u koju je prodrla svjetlost sunca. Privučen tajanstvenim čarom djevojke, knez Pavao promatra je tužno. Belko je stajao u pozadini, povučen, zakopčanih misli. Knez Okićki zuri nekud daleko kao da ne primjećuje nikoga. Tada ih gospodarica Ozalj-grada pozove k stolu. Uzalud su Tajana i Dorja čekale da će k ručku doći još tko.., Nakon objeda Ivan odvede sestru u svoju sobu, primakne stolicu posve blizu k njoj pa će ozbiljnim glasom: - Dorjo, noćas smo dugo vijećali. Pripremit ćemo ustanak protiv Joakima, kralja Ladislava i njegove majke. Pozvat ćemo narod u boj. Borbu ćemo navijestiti na otvorenom polju, čekaju nas krvavi dani. Nego, govorim ti ovo zbog toga što mi svi želimo da tebe i Tajanu sklonimo na potpuno sigurno mjesto. U ovom gradu smo udarili svoje sjedište. Samo se onda možemo potpuno predati svojim borbama kad ste ti i Tajana daleko od Joakima i Henrika. Zato smo prihvatili ponudu kneza Pavla Babo-nića. On ima u Senju kneza rođaka i njegova će vas obitelj primiti. - U Senju? To je daleko! -- Onamo ne može doprijeti ni misao naših neprijatelja. Oni vrebaju najprije na tebe - da unište mene. Znaš li da je Henn ^ u Budimu prijetio onim što je kraljica učinila na turniru s J Janom? Nju smatraju mrtvom, ali Henrik zna da ti živiš, ofl . više tražiti tvoju čast nego moj život Priušti mi, Dorjo, p^P mir duše i pođi! Skini mi sa srca brigu za tebe, a 11 Tajanu.

- Hoću, Ivane. Idem u Senj. 192 jjvala ti, draga sestrice. 2ivjet ćeš tamo mirno i tiho, a r~f.A vremena do vremena slati glasnike da nebudeš u neiz-ja ću u . vjes^_ A što karaš s vojvodom Belom? ~2_ poslat ću ga na ugarsko prijestolje, a tebe vjenčati s njime, se osnova nije promijenila. Ako mi je i pomrsio račune, ne ; m ga kazniti, to više što sam njegov saveznik. *a __ pa> to je istina. Ali vojvoda se dugo nije javio... _ Njegovo srce nepokolebljivo te ljubi. Uvjeren sam. Čim rfobiiem od njega prvu vijest, šaljem ti glasnika. _- Mnogo sam razmišljala o našem razgovoru na bijegu iz Pasoglavca. Njegov odlazak velika je pogreška, velika neprilika, eotovo zlo. __ Tvoja će biti briga da to popravi. Spočitavanje više ne može koristiti. Kad budeš ugarska kraljica, on će sve poduzeti oa ispuni tvoje želje, odreći se našeg kraljevstva i

pustiti nas da živimo pod svojim žezlom. Samo jedno treba da se pobrineš, Dor-:0 _ da skloneš Tajanu da ide dobrovoljno i smireno s tobom. _ Slušat će Ratimira. Ne bojim se toga. Rekla sam ti što mi je jutros govorila. Ljubi oca i viteza - i smirena je. - Još nešto, Dorjo. Vitez želi da se ove noći s njome sastane - posljednji put. - Zašto posljednji put? - Danas mi je rekao: "Više nikad neću stupiti pred nju. Kad se svrši borba, ne padnem li na bojnom polju, nestat će me zauvijek Tajani s vida." Dakle, vidiš, vitezu koji ide u susret smrtnoj borbi ne mogu odbiti ovu želju. Duboka je njegova nesreća, još dublja bol. Obećao sam mu. Ovdje nam taj sastanak ne može naškoditi kao ono pred kapelicom u Požegi. Molim te kad on uđe u vašu odaju, udalji se, hoće da se s njome oprosti. Saopći joj i o vašem putu u Senj i spremi se na sutrašnje putovanje. Mi odlazimo na Grič do svojih prijatelja da ih saberemo i započnemo borbu na život i smrt. Svi okupljeni na zborovanju čekaju. Nakon večere svi su se rano oprostili da se spreme na počinak. Ivan priđe k sestri i tiho priopći: ~ Obavijestit ću viteza da može razgovarati s Tajanom, a ti °stani sa starom kneginjom. Ni Ratimiru nisam otkrio vitezovu Posljednju želju. Neka ništa ne opazi. ^ . Dok su ovo govorili, kraljevićeve se turobne oči zagledale u Janu. Pogladi joj-kosu i otpusti je, a on je pošao s Belkom, Pam i knezom Ivanom, dok je Dorja ostala s kneginjom. u ći S uVoj0j .SOD* Tajana upre pogled u vrata kroz koja je imao boko ° • ^-Jezmo ^ce ukočeno je poput kipa od bjelokosti. Du2 gibarU n!ez.ilVm grudima počinje se nešto talasati. Dušom se ra1 osjećaji kao cvijeće poljem kad od nekud prijeti bura. v^eŠko^°V^ koraci razlijegaju se hodnikom. Ulazi tiho u svojoj J odori, sa sokolovim šljemom i zaklonom na licu. Pritvo-

193

l

ri vrata Stoji. Pokloni se i opet uspravi. Šuti. Tajanine zjenic napeto istražuju. Gledaju se nijemo. On se približava i zaustav s druge strane stola. Ispod vitezova zaklona dolazi čudno tih" glas: ^ - Tajano, evo me da se - oprostim... i Polazite u boj? - Dužan sam okajati krivnju nanesenu svima njima. - Ja sam kriva, samo ja! - Okani se te obmane. Ja sam zvao na sastanak - tebe. - Ne biste me zvali da se nisam neprestano tužila knezu Što moram živjeti na dvoru. Varaš se. Zvao bih te i da si kliktala od zadovoljstva.. Došao bih te zvati da se nakon one svoje svršene zadaće oprosti^ - Otišli biste i tada da se sve svršilo po želji mojeg djagog oca? Otišao bih, zauvijek! Da, radi one -" kraljice... - Ne razmišljaj sada o tome, Tajano. Svršeno je. No, prije nego se oprostimo, dopusti mi jednu molbu, veliku, usrdnu. Pri-je nego pođem u bojne redove... O - da - učinit ću što god želite, samo recite, viteže. - Tajano, steknite mi prijateljsku sklonost kraljevića Ra-

timira! - Zar je kivan na vas? Odviše je plemenita srca da bi me tako strahovito kaznio. Ipak, u njegovim očima vidim spočitavanje: samo ti možeš izbrisati iz njegova srca sjene što su s potpunim pravom pale na mene. - Reći ću mu da vi niste krivi. " - Ne molim tvoj zagovor. Nije to dosta. Više molim - čin... - Kakav čin? - plaho pita ona. - Da izbrišeš iz svojih uspomena sve što te sjeća na - VI" teza Sokola... Velike njezine oči upiru se u tamne rupe njegova svjetlucava srebrna zaklona, dok je on brzo i odlučno govorio: - I zato: uzmi za muža onog koga ti bude otac odredio! Moj otac neće mi odrediti nikoga. Onda će dopustiti da biraš po volji... ., ; , - Dopustit će da budem sretna samo uz njega, do sra*1" - „. v -,,,_ _,,*„.• iz svoj8 okoline.
UOpUbUU CC u<i
UUIAI..LU

v."^v",„ _,,___

„_ . _

On želi da tebe gleda u naručju Čestita muža iz Vama su poznate nakane mojeg oca? upita Tajan - Nisu mi nepoznate. I zato bih opet stekao čitavo nj srce i mirno pošao u boj kad bih vjerovao da će tvoju dušu braniti i čuvati jedan od mojih vjernih drugova. M. 194

l
g

stislo njezino srce. Ali hrabrost je ne napusti. Želi "iati na koga to vitez misli.. 5 __ Već u Budimu ste me snubili za nekog svojeg prijatelja . . . H Veliš, otac ti neće odrediti nekoga. Ni ja danas ne kanim činiti, Tajano, samo pokušavam čuti iz tvojih usta, hoćeš li t0 i za nekog od njih koji bi bio vrijedan tebe. Poc __ Može U to vama donijeti sreću? __ Sreća je ponosna gospođa, ne silazi kad mi zaželimo. No, i otac bi meni zahvaljivao kad bi odabrala muža. To me nuka !f svrnem tvoje oči k mojim drugovima koje poznaš. Teško je zaustavljala boli što su joj se nanovo probudile kao da joj se rastvorile povijene rane. _ Uvaženi, ugledni, hrabri knez Babonić ne može ti biti mrzak, Tajano? "stišćući malim rukama svoj plašt, djevojka odvrati: - Vrijedan je. Ali ja ne bih mogla poći za nj. Zvuk njezina odgovora objašnjava više od riječi što osjeća u tom času. Vitez ipak ne odustaje i postavlja drugo pitanje: _ Ugledni bosanski plemić, potomak bana Ninoslava, Belko iskazivao ti je nježnu pažnju. Bi li pošla za nj da te prosi? - Nikako ne - nikako! - odvraća hitrije, drhtavije i odlučnije. A onda stisne usne da zapriječi navalu boli što joj zadaju njegova ispitivanja. Ne osvrćući se na to, opet će on istim odlučnim glasom: - Mnogo se za tvoje dobro brinuo knez Okićki. I ti si jednom spasila njegov život. - Dužnost mi je to nalagala zato što mi je bio dobar. - Bi li mogla postati njegova žena? - Ne - ne - ne! upadne ona brzo, glasom u koji je prodrla zatomljena muka. Na oči iskočile joj suze. - Još te jednom pitam . . . - Prestanite. Ne mogu dalje slušati!

Prestao je pitati. Njezino se lice trzalo u borbi s provalom
jecaja.

Tišina ispuni sobu, tišina u koju samo dopire kroz prozor šum nabujale Kupe. Od tog šuma osjeti ona ledeni dah rijeke što udara negdje u pećinu i lomeći se valja uz korito. vis rev^uS° Je trajala njegova šutnja. Od toga se njezino srce sve m; ^r?V P^ši kao da nikad više neće progovoriti. Ali ga gleda da će° 1 •- -a njeS°vu kretnju, riječ koja bi je oslobodila strepnje od nie° ^ S°^e" ne re^avši joj ništa. Šum Kupe pojačava grozu Jegove šutnje. bliže Ort° zveknuše mamuze. Prepala se. Pogleda ga. On pri-" • !°§a se sva uzvine kao da su žicu na lutnji napeli do °ca, teblčna *§ra ^oju sam provodio čas prije, Tajano, -" ažio sarn da mi vratiš prijateljstvo i ljubav svog u tvoje srce ... Zlo sam uradio. Jw i : 195- Dobro ste mi htjeli. """"" """""""" •" """"-" "•••--•- Sebi - samo sebi sam htio -dobro. Ah •- i on učini kretnju rukom. - Pustimo to. Na oproštaj sam došao. •" Malo vremena šuti pa je onda mirno upita: - Zar ne da si u kuli Pasoglavca čula sve? - čula sam. Ti znaš što me je prisililo da ostanem u kraljičinoj blizi Plemenita žrtva za kraljevstvo. "* Uveličavaš! Samo dužnost. Nije odvratila. Sve u njoj dršće u očekivanju nečeg što straši i boli, u što gleda kao u duboki ponor nad koji se sagiblje" Ne vidi mu dna, ali sluti strahote... Tajano, stojimo jedno nasuprot dragome, a, eto, dijeli nas ognjeni pakao. Duge trepavice padaju joj na oči. •- Nitko živ još nije prekoračio pakla da stigne na drugi kraj. Vitez Sokol stoji obim nogama u paklu, iz njega nema izlaza - n^ ma puta do - tebe... Osjetila je da time nišani na svoj odnos prema kraljici i krvnu vezu s kojom ga je vezala nesreća, čula si sve i znaš da je tako. Samo je glavom dala slabi znak da ga razumije. - Nikad se više ne smijem vratiti u tvoju blizinu, Tajano. Nikad više! Usne joj se trzaju, oči obaraju. Čini joj se da se u sobu spušta velika tama. Onda njegov glas bude tiši jer pritajuje drhtanje: - Vidiš samo moj zaklon. Ne vidiš lice. Ne znaš moje boii, Tajano. Onome koji se krije pod zaklonom suđeno je da do konca života nosi u njemu tebe, Tajčice - tebe - mala moja! Trepti njezino nježno tijelo, upre se da se uzdrži-na nogama. Nije osjećala kako udara njezino srce. Kao da je zamrla. Upamti, Tajčice: onaj kojega zovu vitezom Sokolom oikad neće svoje lice osloboditi od žalosti za tobom, a nikad ne može da stupi pred tvoje lice. Nikad! Suze se iskre u njezinim tamnim očima poput bisera na crnom baršunu. - Znaj to, čula si danas iz mojih usta. I čuj posljednju moj"-1 molbu. Idem u boj. Možda ću ostati tamo. A možda ne... IPa*" u ovom času - ja te zaklinjem: podaj mi na put u život j-d nadu. Jedno jedino uzdanje. Jedno jedino obećanje; da ćeš za raviti viteza Sokola... • Skamenjena od bola, stoji poput bijela kipa i grči tv^e" se da bi zadržala snagu. Htjela bi dići ruke, viknuti -• JaU 2eli silom uzeti moć sreće. Silom odgovori ono što traži on. PokuSa da izreče nešto što bi ga utješilo. - Molit ću svoju sreću! Možda će pomoći i meni! - Hvala - Tajčice! 196 Groznica je strese. Čini joj se da još nikad nije izgovorio nje-

. tajto nježno, tako drhtavo, s toliko milja, s toliko opojno-da je neka nada u tom pokliku. Nada u nešto veliko što St"" hvaća sav njegov život. Boli je to. Dvostruko je boli što taj njeooklik razotkriva njegovu sreću u toj zaboravi. O tome, ako g°Vona zaboravi, ovisi ispunjenje svih njegovih čežnja... ^ - Bolno je to Što tražim od tebe za svoj mir - i mir tvojeg Tajčice. Ne dopusti da tvoj otac proklinje viteza Sokola zbog °Cmira tvojeg mladog srca. Ne daj to! Smiri svoju dušu. Spominji a.e Sokola, samo kao drugog oca. Samo kao brata! Kao vjernog branitelja... Ništa više. Klečeći te molim - Tajčice! Tajčice!... Ona pokuša progutati suze. Divovsku snagu ulijeva joj njegova molba. Snagu koja ju je držala one noći uza zid kad je vidjela svoju najveću sreću u raljama nemani kraljice. Ne osjeća više svoje tijelo. Kao da joj se duša izvinula iz ranjenih grudi. Boli nestaje, samo joj ostaje dah, velik, jak, pretvoren u orijaša. On zapovijeda kraljevskom okrutnošću. Upravlja željeznom voljom, pretvarajući njezino srce u poslušnog roba. Lagani smiješak, kao pelud sa cvijeta prenesen lahorom, razdvaja djetinje ljiljanske usne. - Mir - vam dajem, viteže! Mir svog rođenog srca. Moj otac blagoslivlja! će viteza Sokola. - Tajčice... Predraga! Skidaš nebesa i polažeš ih na bijedno moje srce! Njegov šapat dolazi k njoj poput melodije neke nepoznate pjesme... On kleči pred njome, lagano posegne za rubom njezina plašta, prinosi ga na zaklon kao da ga cjeliva preko kovnih pločica. Raširila je ruke, plaho se bojeći da joj iskazuje preveliku hvalu, previše počasti. Sva se pretaplja u zvuke sreće što joj dršću po čitavoj sobi. Ne čuje više šum Kupe. Sve je u njezinoj svijesti umuklo u času *ad njezin plašt prima kroz zaklon cjelov kao što zemlja prima cjelov zvijezda kroz tminu noći. PosI^H°J- ŠUte< NJeS°v P°gled upravljen je. u nju. čini se da upija jsđnji put ljiljansku milotu tajanstvenog joj lika. meni"" • °8°m" TaJčice moja! Ne zaboravi da je mir tvojeg srca najveća sreća! Tajčice, opraštam se zauvijek! Zauvijek... Ve na nešto "" dtiĆe" UstaJe- Nešto 8* zahvać"a. Kao da se odlučuje sobe "K°- Onda naglo zakorakne k vratima i gotovo izjuri iz Još sluš^ ^C skIoplJemn očiju. Još ga osjeća kako kleći pred njom. i su nje?ov glas • • • Tada podigne vjeđe i razabere da je sama. i "i r"Jeke °Pet ispunjava sobu. Tajana potrči k postelji, giavu u ležaj. 197Prepane je blagi dodir. Podigne glavu, okrene lice, blijedo mokro od suza. Dorja stoji kraj nje, Tajana je u groznici. Suze i" oblijevaju. Obim rukama, obuhvati Dorjinu lijepu glavu i povu& je k sebi. Tajana zagušuje grčevit plač. - Jadna moja, što ti je rekao vitez? Tajana podigne ruku. Jecaj joj ne dopusti da progovori. I D0, ju obliju suze, makar ne zna što se zbilo. Privine je k sebi kao majka dijete. Dugo je trebalo dok je Tajana mogla sjesti na postelju dapnj. govori. • Kneginjice... - Dorjom me zovi. Sestrom svojom, mala moja. Od sutra ja sam ti - i majka i sestra. Zovi me tako drago, malo dijete moje Daj, olakšaj sebi dušu. što je bilo? Tajani su usne još drhtale i sva se propela dok je smogla riječi. Tražio je obećanje da ću ga - zaboraviti... A ti ćeš to obećanje ispuniti.. Ja to znam, zar ne da hoćeš? U tom času njezine velike oči budu još veće, još crnije. čudan dubok sjaj zaplamsa u njima kao vječna vatra: Vi to - pitate - vi? Ti - sestro me - pitaš to? - ispravi je Dorja. Sestrice - kad možeš to pitati, Dorjo, onda nikad nisi ljubila vojvodu! Nikad! - Varaš se - ljubim ga.

Oštro strese Tajana svojom crnom glavom i nakit na kosi tiho zvekne. - Kad bi ga ljubila - znala bi da mislima možeš obećati, ali srce ne zaboravlja! Nikad. Nikad, Dorjo! I ona sklopi svoje male ruke: - Sestrice, ne odaj me knezu - on bi vitezu rekao •- ne odaj Što si vidjela i Čula. Hoću da vitez bude - miran i sretan. To hoću. Obećala si, a ipak... Osovila sam se - čvrsto, kao Ozalj-grad nad rijekom dolje-O, kakva sam bila jaka sestrice! Rekla sam i smiješila sam se A kad je otišao - pala sam u rijeku boli... Tvoj će otac očajavati. Sutra ću opet biti jaka. Sestricom hoćeš da te nazivam - budi mi to. Reci knezu i ocu da sam mirna. .. Kakvi su muškarci sebičnjaci! Eto, bila si spokojna, divi sam ti se, a sad... - Ne, ne, nije on kriv. Opet ću biti mirna dok rijeke, čekaj, daj mi da se isplačem, suze će ponijeti bol sa Dorja je sjedila pokraj nje. ^ Sve će biti onako kako sam danas u jutro govorila, "*" g Živjet ću za dragoga oca - ali ljubav u srcu - to je-zvijezda o na nebu. Skriva se u noći, ali utrnuti ne može... 198

l

Kad su Trve jutarnje sjene pale na Ozalj-grad, Tajana i Dorja su spremne na put. Uto knez Ivan najavi Tajani da je čeka ?mir. Otišla je s njime preko hodnika, Ivan joj otvori jedna ta i opet ih zatvori. U dvorani, u koju je ušla, nađe visokog li-Vra g muža. Stajao je usred sobe i gledao je svojim čudno turob-pogledom. "___ Rastajemo se, dijete moje - reče on mirno. _ jek što sam našla ove drage tople grudi, već ih moram osLjupko je šaptala ove riječi, a to ga prinuka da je još više povuče k sebi. __ Neka nas sve prati tvoja sreća! __ pobijedit ćete! Kome sam dala svoju sreću, nikad ga nije jzdala. - Vjeruješ li u to čvrsto, Tajano? _ Vjerujem u sreću koja me nikad nije izdala. Tako je bilo i tako će biti! Znam, uništit ćete Kušmane i Joakima. _ Kad god legneš na .počinak i ustaneš iz jutra, u mislima šalji sreću mojim prijateljima da oslobode domovinu od nakazne vladavine i njezina štitonoše Joakima. Onaj tko ga svlada, primit će nagradu iz tvojih ruku. - Da, sreću ću mu dati na čitav život! - Ako zaželi nešto više od tvoje želje?
- što?

- Tebe! Zastrepila je poput djeteta kad mu počinju pričati o strašilima. - Sreća je varava, a tko tebe dobije, Tajano, imat će više o4 svih sreća na ovom svijetu. - Onda me pridržite uza se - vi! Nasmiješio se toj dosjetki i pomilovao joj lice. - Zadržat ću te, samo ću ti dati i tvojoj mladosti dostojnog druga koji će te ljubiti i ti ćeš njemu pokloniti srce.

Oborila je pogled. Sjetila se što joj je sinoć vitez govorio na rastanku. Otac će željeti da uzme muža kojeg će joj on odabrati. -- Nešto si se smrknula? Zar te rastužujem? - upita on začuđeno. - Teško je slušati to na rastanku. Vi već smišljate kako ćemo se^na sastanku opet rastati... GIe - gle, kakve se to vješte dosjetke rađaju u tvojoj maloj ti i Kl ~~ nasmiješi se on gjav- . gotovo razdragano. - Nadmudrit ćeš mene i svojeg budućeg muža! k° ie b -^ ^e mudrovati - primijeti ona sa smiješkom. - Teš-ttovinu11 Se Za velike stvari kao što je vaša, oče. Osloboditi do-u - to možete samo vi. se< i-r,, >? dijete moje, ne samo ja. Ima mnogo njih, a ova Ka lca najveća je blagodat domovini! govor- ^oga^a Ratimirovu sakrivenu misao, bez daha ubaci 199- Moć moje sreće! Pitajte, oče, sve njih što je kadra srećo. nosa! - Jača je ova ručica od svih srećonoša. Ako obećam ovu n ću onome tko će Joakimu stati na vrat, ne bi on dočekao ni tri laza sunca. Udarac je pao posred njezina srca. Tajano, već se drugi put smrkava tvoje lice. Zar si ;i nekog već odabrala. Razabrala je da treba otkloniti pogibelj koja se približava vite. zu Sokolu. U tom trenutku kao da sluša vitezovu jučerašnju molbu neka ne dopusti da ga Ratimir proklinje kad bi ona odbila muža što joj ga kani namijeniti. U obrani od ove opasnosti ona je brža nego kad bi zaprijetila njoj i brzo odgovori: - Nisam odabrala, ne mislim na udaju. "A ženidbeni list s mrtvacem svi zaboravljaju?" - pomisli ona, ali odluči sada o tome šutjeti. Oče moj, još će dugo vremena proći dok bude čas da odaberem. Rekoh vam: želim živjeti uz vas, naužiti se vaše Ijubavil - Užit ćeš se, moja mala, ali pobjeda treba da ograne prije nego što počne padati lišće... Po tebi mogla bi nas obasjati sloboda već kad sazriju jabuke... Ne ja, nego ti ćeš izvojštiti pobjedu. Prije od naših umnih glava nadmudrit ćeš sve lukavce, razrušiti sve utvrde zločinaca, skinuti sve okove, skinuti krunu s glave i kruniti nove kraljeve. Ti, tvoja mala ručica što pripada najčarobnijem stvoru. Nosit ćeš slobodu, dobrotu i sreću nad ovim domom! Kad je to izrekao, smješak mu rastjera turobnost u očima. On uhvati njezine ruke pa gotovo radostan i pun nade nastavi: Reći ću im: tko hoće da dobije tvoju ruku, od tebe, neka bude pobjednik! Tko smrska zmaju glavu, dobit će Tajanu! Zanos mu je osvijetlio lice, a pomračio Tajanino srce. Našla se okom u oko za željom kraljevića bojovnika koji se u ovom času hvata stare predaje i starih običaja: učvrstiti nade u svoj bojovni uspjeh ljepotom kćeri. - Tajano, od davnine su vođe, kraljevi i kraljevići najhrabrijim bojovnicima obećavali ruku svoje kćeri za nagradu, ako se vrate ovjenčani pobjedničkom slavom. Znam - šapne hitro i plaho i dometne: Ali one su bile slavne ljepotice. - O, dijete, zar se ti nisi nikada pogledala u srebrno zrcalo? Ljepša si od najljepših, slava tvoje ljepote prenijet će se svijetom kad te budu vidjeli. Prenijet će je pobjednik kojemu ćeš ti ojuna-čiti srce i očeličiti mišice - ravnati njegovim mačevima. Tajano, tvoja ručica koju ćeš pružiti pobjedniku nepobjediva je! Osjetila je kako se našla između dva gvozda: očeve želje i vl* tezove molbe. To joj sapinje grudi u kojima dršće prestrašeno s • će Svaka suza, svaki uzdah, svaka riječ odala bi njezinu

odluku o ostane neudata, izdala bi viteza i skršila oca - dvojicu koje lju svim svojim bićem i koji ljube nju... 200 A Ratimir nastavlja ushićeno: __. za tu nagradu skinut će Kušmanina ako se sakrije, u oblazvući će ga ako se sklone u đavolov naručaj. Mi smo spora-zar ne, mala moja? pa - odvrati i pritisne glavu k njegovim grudima da joj ne zagleda u lice. _- Zar ti plačeš? Pridonosiš možda žrtvu? Možda ljubiš? Vidjela je kako nad glavom viteza Sokola zavitla oblak Rato-mirove kletve. Da ga zaštiti od toga, reče glasno: __ plačem zato što me šaljete tako daleko. Uvijek sam živjela tuđem svijetu, nikad nikoga svoga, a tek što sam našla vas - još e niste pravo ni pomilovati, već se rastajemo. Ovo mu se učini tako prirodno da je nije više pitao. Povjero-va ovom razjašnjenju koje ga duboko gane. _ Predugo sam govorio s tobom o vojni - mene svega zaokupljaju borbe, a ti čezneš za milovanjem, ti što od svoga poroda nikad nisi osjetila toplo srce. Mnogo ću misliti na tebe, Tajano, kad budeš daleko, a mnogo te maziti kad se opet sastanemo. Ovi će krvavi dani proći i očinska ljubav zasjat će nad tobom. Kad je s njime silazila niz stube u dvorište, nosila je na svojim nježnim ramenima teret žrtve. Velika kola sa šest konja, s krovom od smeđe kože, stajala su u dvorištu. Oko njih na putu spremna četa od dvadeset pet naoružanih bojovnika. Vjerni četovođa kneza Okićkoga dobio je važnu povjerljivu zadaću - djevojke sretno dovesti u Senj. Ivan mu je izdao naloge kako ima da postupa, a Dorja, zamotana u tamni modri ogrtač, slušala je i pratila bratove upute. Kraljević Ratimir ogrli Tajanu. Nježno je poljubi u čelo i lice. Dorja se borila sa suzama, grleći brata. - Kneginjici Okićkoj ne dolikuju suze - šapne joj brat, makar je bi jedilo njegovih obraza bilo u protuslovlju s mirom kojim je to izgovarao. Svladavajući se, ona priđe k Ratimiru. Poljubio ju je u čelo i rekao tiho da Tajana ne čuje: - Kneginjice, Vama predajem sve milo i drago na ovom svijetu. Budite joj brižna sestra i onda ako padnem u boju. Ne zaboravite moju prošnju, kneginjice, ona nema nikoga do mene, a mož-Qa će doskora izgubiti i to jedino! v ~~ Bit ću joj sestra, kraljeviću, vjerna i odana i za vašeg žii _, ,an se približi k Tajani i srdačno se oprosti, a zatim to učini lI "ladiBabonić. podigne u kola Tajanu, a Ivan Dorju. Skri °^ Uc*°"Dn"rn krovom smještena su im sjedala od jastuka. H0 ,.JK^S °dijelima, svežnjevi s jelom, mijeh s pićem, sve je briž-eđeno kao u maloj, kožom pokrivenoj sobici. 201Kraljević Ratimir i knezovi Ivan i Pavao stoje na strani 5ute Iza razgrnutih zastora prozora pomole se glave mladih djevojaka. uputnic," I one šute. U posljednjem času rastanka nitko ne nalazi riječi. [Va nov pogled spušten je k zemlji. Ratimirov se upija u Tajanu. Nje* zine oči nešto traže po dvorištu. Na trijemu dvora nema nikoga, r," zidovima puzaju zrake jutarnjeg svjetla. Tajaninu dušu tišti olovn" sumrak i sva se zgurila. Svjetlost dana ne dopire u dubine njezina srca što se obećalo nepoznatom pobjedniku. Čini joj se: čitav taj dvorac sa svim svojim zidinama, čitavo veliko kraljevstvo, ruši se na nju. Obamrla je pod tolikom težinom pa ne osjeća više nj bola. - Sreća vam služila svima - svima! Kola- se potresla, krenula prema vratima ispod kula i prešla preko mosta. Kupa bučno šumi, a Tajani se čini da valovi rastu uzdižu se da je potope. Gleda kako se na obali bijeli Ozaij-grad i šapće: "Tamo sam se oprostila s vitezom, tamo sam svojim obećanjem njemu i ocu pokopala svoj mladi život!" - Eto, sunce izlazi - Šapne Dorja kao sama za sebe - a ipak sve je pred nama zastrto, ulazimo u tminu ...

Gore na kuli Ozalj-grada dugo su stajali Ratimir i knez Okić-ki, prateći pogledom kola koja opkoljena momcima promiču na jug- Hoću li još ikad vidjeti svoje dijete? - promrmlja tiho kraljević. Ivan nije odgovorio. Neko su vrijeme šutjeli, onda Ratimir •obrati pogled k njemu. Uvijek mirno, odlučno kneževo lice, pokriveno je gustim oblakom duboke mračne tuge. - Kneže, i vi tonete u bolnim mislima? - Ne, - uzvikne mladi knez oštro, gotovo ljutit na sama sebe i podigne glavu: - Kraljeviću! Odsele imam samo jednu misao - borba! - Borba na život i smrt - naglasi Ratimir. NA KRALJEVSKOM DVORU Sve živo na kraljevskom dvoru u Požegi strepi od teš kin jetnji Joakima koji je ponovo zavladao cijelom državom.^ "P doba dana i noći dolaze mu glasnici što donose "vijesti o za a dana i noći dolaze mu glasnici što donose "ve ^ Ivanom Okićkim i njegovim prijateljima. Svaki javlja pjeJia su našli traga, što Joakima raspaljuje, a svoj gnjev zbog prosiplje po dvoranima. Knez Henrik Gising naprotiv nav Joakima spočitavajući: 202 _~ Vi ste krivi, samo vi da ih nismo mogli uhvatiti. Trčali ste . jje do kraljice da njezino tijelo zakujete lokotom, umjesto H ste ponajprije poletjeli tražiti viteza Sokola. Bio vam je pred n ^ __ Kneginjica Dorja - ona tebe lomi! Samo ona! _. pa je privežem za rep svojem konju! Osvetu tražim, ne jezin naručaj! A vama krv kipi, ali pamet spava. Još će vas knez Okićki skinuti s vlasti. __ Mene? Mene s vlasti nitko više neće maknuti do smrti! Nitko! Čuješ li? ._ Čujem kako izvikujete, a ne vidim da u tu svrhu i radite. Okićki je živ i slobodan, čujete li vi to, Joakime? Onaj kome ste noću, i danju smišljali osvetu, živ je i slobodan! _ Dosta je toga! četiri su dana prošla, sad ću započeti. Sve pristaše Okićkoga skinuti s vlasti, svima koji su na saboru na Gri-ču govorili protiv mene oduzet ću imanja kao izdajicama. Saborske zaključke poništiti, a kad mi dođu čete iz Ugarske, idemo na Okićkoga. Evo, dajem čast svoju - da ću nasred Griča-grada objesiti odrubljenu glavu kneza Okićkog. - A njegova sestra? - Bit će privezana za rep tvojem sivcu konju za paradu. - Samo ne zaboravite da je Ivan Okićki obmanuo hrvatski puk i u njemu gledaju spas. - Kad mu glavu objesim na svjetlo sunca, past će preda mnom na koljena od straha. A što može drugo održati moju vlast nego strah? Dakle, spremit ćemo se odmah na Grič. - Onda smjesta! Ali prije toga da mi ne ulazite u kraljičinu spavaonicu. - Pod lokotom je! - A ključ lokota je kod vas, dakle - sa mnom! četa je spremljena već od jutros. Pošli su na Grič, vodeći sobom dvije stotine momaka. kipu dvo£cu" ^spletenih kosa, potpuno naga, klanja se Elizabeta će IM J1k P^^kih bogova. Uzdiže ruke iznad glave i pada ničice. . paa n-° P°d- ispruži se, diže, obujmi noge grdnom kipu, Prst[ma miluje mu koljena, nerazumljive riječi izgovara. Vruće moli jemu se t t osJeti"a> spazila kakav znak milosti kamenog boga kititi rspi - Uzalud! Tada ustane i biserjem stade "U ^su
__ ____

grimiznim plaštem pokriva svoju nagost, tovarnika! Odmah neka dođe!

-

„ww ww*fcv*.iio. j, "^AOt-i JtiAi ^LčlUC

203Žena ode. Elizabeta stoji, duž grimiznog plašta od vrata d poda proteže odraz golog tijela. Osjeća se lijepom kao boginj ° Uvjerena je da će Joakima svojom zavodljivošću sklonuti neka i0" skine lokot krijeposti. Ili će se boriti s njime, pobjeći u hodnik ^ vikati. Ali dvorkinja se vrati s viješću da je Joakim s četom poza* na Grič. Užasnuta kraljica pokuša sklonuti straže da je puste pro^ hodnikom. Stražari odbiju njezin zahtjev. Obraća se k ženi koju je Joakim ostavio da je služi, obećava blago - ali žena strepi; - Svatko tko bi kraljicu pustio izaći, gubi glavu! Kraljica cikne od užasa. Onda se sjeti Jakoba Ponićeva. On je pun strasti prema njoj. I opet obećava svojoj stražarki neka viče hodnikom kao da je luda i dobit će bisernu ogrlicu. 2ena se odluči najuri na stražu, ova je zadrži, ali žena vidi u hodniku neku stranu povorku i stane vikati premda ju je straža uhvatila: - Kraljica zove! Kraljica boluje - pomozite kraljici! Iza vrata u sobi čeka Elizabeta otkud će stići pomoć. Vrata se naglo otvore. U okviru crvenog zastora stoji crna ljudska pojava. Lice sivo, čeljusti košćate, usne široke, na čelo pada crna kapa. Oči kao dvije buktinje. Elizabeta je zadahtala. Pred njome stoji nekadašnji njezin saveznik, inkvizitor Konrad i oštrim glasom viče: - Meni, rimskom poslaniku, vi ste uskratili konačište i tjerate me. odavle. Lažete da vas nema u đvćrcu! Elizabeta krikne od ushićenja. Ovaj ukor je spas. Baci se na koljena i, gotovo jecajući, razotkriva svoje tijelo u lancima. Moj tovarnik Joakim iznevjerio se meni i mojem obećanju rimskom papi. Rastjerao je čete koje sam htjela slati na krivovjerce. Htio je kruniti Andriju da na čelu poganskih Kumana zavlada cijelim kraljevstvom. Sve narode htio je da prevede na pogansku kumartsku vjeru. Tada sam našla nove saveznike u Ugarskoj i Hrvatskoj i njihovom pomoći svrgnula Joakima. Ponovo sam okupljala vojsku. Bilo je već, sve spremno - kad provali Joakim, Kumane podigne na vlast, a mene kraljicu, stavi u okove. EVO, gledajte, nitko me ne može osloboditi, on ima ključ uza se - Ja sam sužanj pobožnosti. Samo vi možete spasiti svoju vjernu saveznicu protiv krivovjeraca! Ovo je prvi top ispaljen protiv Joakima. ^ - Neka po vašoj zapovijedi smjesta krenu za Jbakimom, va pobožnosti, da ga sami saslušate i kaznite! Raspaljeni Konrad započeo je zapovijedati. Sutradan prije podne javili su prvi konjanici da su J° ^jig Henrika pronašli nekoliko sati od Požege. Zbog velike poplave n mogao naprijed. Nakon kraćeg vremena Joakim sav mokar uđe u dvoranu žeškog dvorca i duboko se klanja inkvizitoru. Ali ovaj vikne: Izdajico! Vaše su me čete uvrijedile, oblagale i ntJ eu jrn" rati, ali sam pronašao kraljicu. Priznajem samo njezinu ^ malodobnog sina! Tražim da me kraljica primi sa svim 204 mi pripadaju. Zatim vam nalažem da kraljicu smjesta pustite i°Je uodu. Znam sve! Ona je nedostojno zasužnjena lokotom krijeposti. na t" Na ovo ima pravo samo muž. Vi ste počinili uvredu krajeJ3 °ke častil Zato što nije htjela s vama griješiti, vi ste zasužnjili Jj CV - ^ o tijelo. Idite i odmah skinite kraljici lokot krijeposti. ^ Poražen, pobijeđen, uništen uđe Joakim u Elizabetinu sobu. dočeka oholo, svjesna svoje premoći. Bez jedne riječi poa e on u džep za ključem. Elizabeta pridigne plašt, Joakim otvr ča lokot. Gvožđe padne na pod. Njemu se čini - zauvijek. počne moliti Elizabetu da mu oprosti, ali ona izjavi: _ Smjesta izađite! Neka se vrši volja visokog gosta! pol sata nakon toga ulazila je Elizabeta u dvoranu, u sjaju svo-"e kraljevske odore i svoje nove moći. Čitav je dvor morao svečano moliti Konrada oproštenje. Zatim mu je Elizabeta izrekla zadovoljštinu, a da je pri tome dala zadovoljstvo sama sebi, osudivši nedostojni čin Joakimov i skidajući ga s časti tovarnika.

Nakon tog čina otišli su Henrik Gising, Joakim i mladi kralj Ladislav u sobu tovarnika. Sva trojica se grčili od bijesa. Henrik je počeo smišljati kako bi Elizabetu pred Konradom raskrinkali da se još uvijek moli kumanskim bogovima. Uto javi sluga da kraljica zove Joakima. Pun nade uđe u dvoranu gdje je sjedila s Konradom. Ona ga odmah oslovi: - Njegova pobožnost i ja zaključili smo da sve momke što ih imamo ovdje otpošaljemo već za tri dana u Bosnu protiv krivo-vjernih bogumila. Vašu sam glavu stavila na ucjenu jer ste me nevjerno izdali. Dajem vam mogućnost da pokažete pokajanje što ste me dosele sprečavali da vodim rat na krivovjerce. Pođite zajedno s mojom kraljevskom četom u Bosnu, pod paskom mojih pouzdanika. Ako se pokažete hrabrim i ustrajnim u istrebljivanju krivovjeraca - bit će vam oprošteno. Nakon takvog udarca uspravi se Konrad: - Vi ste, bivši tovarniče, izmamili od mladog kralja potpis aa vani predaje vlast do svoje dvadesetpete godine. To je sasvim nezakonito. Mi priznajemo jedino vladanje kraljice Elizabete, udo^tjepana VI. Smjesta predajte to pismo vladarici. dok t t?-U"° dotučeni Joakim posiže u njedra i predaje pismo. Ali to cmi, lukavac sprema kraljici novu zamku: ^a Prečasn°sti, izgubio sam kraljičinu milost zbog onih a koje ste vi tražili još na Griču. riječi proizvedu učmak na Konrada. On klikne: ^ vije krivovjerke koje mi je oteo kralj Stjepan? ^ikakve ^" °te° vam je upadne Elizabeta - a ja nisam imala trPJeti SVP °Cl n* sl°Dode da vašoj časnosti javim i morala sam _ Kra ° Su radili kralJ i Joakim. ~~ vikne svr"03 • ^neS"aJ^na brata učinila svojim tovarnikom! 205 A njegova sestra bila je ljubavnica viteza otimača koji robi crkve, kapelice i samostane. Glava mu je bila na ucjeni - sada će Henrik Gising koji je neopaženo ušao u dvoranu. - Tako je! - klikne Joakim. - Zabranjujem govoriti ovoj dvojici izdajnika koji su se roti. li s poganskim Kumanima. Vaša časnosti, evo pitajte cijeli i\Qr. tovarnik Joakim nije počeo nikakvo djelo, a da prije toga nije tražio čarolije u one druge krivovjerke koju je vaša prečasnost osudila na lomaču. Joakim ju je nazvao srećonošom! - Ona vračarica koja je pozvala iz pakla đavle pa su na 1& dini iza samostana na Griču tukli mojeg Johana dotle dok su obje krivovjerke pobjegle? - Jest, to je bila ona koju su ljudi prozvali srećonošom - potvrdi Joakim. - Srećonoša đavlova! Paklena saveznica, vračarica nad vrača-ricama - uzvikne Konrad. - Bila je kraljičina miljenica - brzo će optuženi Joakim. - Ona joj je bila svodilja tobožnjeg viteza Sokola koji je dan i noć nosio vizir i nije nikada nijednom čovjeku pokazao svoje lice. - Zagospodario je kraljicom - ubaci Henrik. - Spriječio je da se vodi vojna na krivovjerce - viče Joakim. - Evo, zato nije kraljica izvršila časnom inkvizitoru zadanu prisegu - pomaže mu Henrik. U beskrajnom zgražanju Konrad uzdiže ruke i zavapi: - Govorite, kraljice! Primali ste đavla u viziru i srećonošii, vračaricu u rukama paklenih vrača - to je provala pakla na čelo svog kraljevstva. Ovamo, bravi moji - ovamo branitelji moji, svuda na vas vrebaju izaslanici pakla! Otvore se vrata. Ulaze Konradovi familijari, prvaci, na čelu im jednooki, a s njime dvojica mladića u odori talijanskih plemića. Konrad prema njima digne ruke: - Slušajte, gledajte i sudite da uzmognete ponijeti u Rim istinu od koje se pravovjerniku ježi koža. čujte! - Vaša časnost neka mi dopusti odgovoriti na optužbu - okrene se kraljica Konradu, ali njezine žarke crne oči upiru se u dva mladića čija lica i pojava dokazuju da ne dijele Konradovu askezu. S najdubljim zanimanjem gledaju oni dotad neviđenu pp" javu kraljice: lice još mlado, put tamna, rumenkasta, oči dvij žeravice, debele, crne pletenice padaju niz grudi, od vitkog stru, do nogu sapinje joj haljina čudesno zavodljive noge sve dp ru obuće. Vatra piri iz nje i zažari lica mladim ljudima. Ona ih pogledom kao kliještima. . - Molim vašu prečasnost neka mene, vama do crne ze odanu kraljicu, a do zadnjeg daha službenicu u krvavoj borbi P tiv krivovjeraca, zaštiti od upadanja dvojice izdajnika.

Konradovi mladi 206
*yZ"

suci odmah su ga pogledali odobrav^ a on najavi:

Govorite, kraljice, i neka joj nitko ne smeta. Joakim je blijed, Henrik zelen, obojica čekaju, dršćući. Eli-počne razjašnjavati da je Dorju i Tajanu morala primiti na "ei*er je kralj Stjepan tako želio i zapovijedio. Tamo se njoj na °fu približio neki pobožni čovjek i rekao: 1C __ znam vašu veliku pobožnost, kraljice. Ipak morate u Bu-vesti ove dvije krivovjerke od kojih jedna služi paklu da ji vraćarije. Doći ću za vama u Budim i u tajnosti ćemo uho-ove dvije vođe krivovjeraca. A kad ih negdje zateknemo na j "n odmah ćemo javiti inkvizitoru Matijasu. I nas dvoje, on i • ^uhodili smo ove dvije grozne krivovjerke. On mi je savjetovao d3" na dvor uzmemo i brata kneginjice jer bismo samo tako mogli Liti na to što one putem đavla rade za krivovjerce i tada ih na djelu uhvatiti. Sve me je to upućivao taj pobožni čovjek. , v _ jko je to bio? - pita Konrad. ; - Svi su ga zvali: vitez Sokol. ,;;•;,. Joakim i Henrik iskrivili lice i kriknuli jednoglasno: _ Njezin ljubavnik! Ljubavnik! Elizabeta sakrije lice u ruke od tobožnjeg stida, a onda uzdigne glas prema Konradu: - Ne dopustite da vrijeđaju pobožnog svetog čovjeka! Mladi suci se uzvrpoljili i nešto šapću Konradu. On oštro-upita: - Je li to vitez koji se poslužio privilegijem da nosi lice pokriveno vizirom? - Jest, to je taj - potvrdi ona. - A tko se krio pod tim vizirom? - Kunem se da ču kazati istinu. Pod vizirom viteza Sokola. krio se najgorljiviji borac protiv krivovjeraca, pobožni samostanski časni otac. Joakim udari po stolu da je sve zazvečalo, a Henrik se naceri: - Ljubavnik, protuha, dolazio je k njoj noću u spavaću odaju! da ~~,^olirn zaštitu za pobožnog časnog oca koji mi je dolazio n-lin°cu iz moje odaje uhodi vračaricu Tajanu i njezinu ortakiKnegmjicu. One su se u noći grešno sastajale s đavlom. ^ Vi znate njegovo ime i kojem pripada samostanu? {r ažio o"]1™" ^ t0m sam ga samostanu P™ Put vidjela, ali je niem Bu m.ene; zakletvu da ni pred kim njegovo ime ne spomi-kraljevst10 Je * u Palestini u borbama protiv krivovjernika. U da slijedi *H Sl krivov erci l J protiv njega sastavili četu koja ga svu-skidao svo ga m°gli ubiti- Evo" zato ^J6 nikad Pred ljudima Či> ^ Ve^ic"0^1" ustima sakupile se najprostije pogrdne rije-UsPravija kao H0rfdom se ne usuđuJe izreći ih/ dok se Elizabeta •*" aa kani zadati posljednji udarac: 207A kad smo sakupili bjelodane dokaze, htjeli su me sarti javno, pred svima osudila vračaricu, krivovjerku nu na smrt i dala je privezati konju za rep. - A pobožni vitez Sokol ju je spasio - trijumfalno Joakim. - To nije bio moj saveznik vitez Sokol, nego jedan od v • Tovjeraca koji se često odijevao u isto takvo odijelo i zaklon d tuđe krivovjerkama na pomoć. - Gdje je sada vaš saveznik? - pita Konrad. - Davno prije turnira otišao je da uhodi saveznike vračaric Tajane i njezine drugarice Dorje. Neka vaša časnost izvoli isni tati dvorane. Sami pristaše kneza Okićkoga su tvrdili da nije vi" tez Sokol spasio krivovjerku Tajanu, nego je u šatoru iznenada iskrsnuo neki mladić i odjenuo isto takav zaklon i plašt. - Svemu što je svijetla kraljica ovdje rekla dajem puno povjerenje - izjavi Konrad - i prepuštam joj pravo da odluči o kazni oye dvojice izdajica. Zaslužili su tamnicu i smrt! Zaprepašteni Joakim izgubi i posljednju nadu u svoj spas. Okrutnik pada na koljena, moleći: - Milost! Bio sam zaveden krivovjerskom moći. I kćer su mi krivovjerci oteli i učinili od nje đavla. Kako me ne bi zavele ove dvije životinje od kojih se jedna hvalila da nosi sreću. M tamo na Griču Sokol ju je zvao da mu se dotakne mača... - To je bio dvojnik - ne moj pobožni saveznik. Ono je bio krivovjerski propovjednik, a onaj u Budimu bio je časni otac.

- Smijem li nešto primijetiti, vaša prečasnosti, - upita jedan od mladih plemića uz Konrada. Kad mu ovaj to odobri, okrene se mladić prema Elizabeti: - Svijetla kraljica je sve obrazložila i sjajno dokazala svoju poniznu vjernost njegovoj časnosti, inkvizitoru Konradu i svoje duboko pristajanje i da progoni krivovjerce. Sve je to blistavo dokazano. U ovom je času, dopustite, kraljice, jedna vrlo važna stvar. Mi smo ovamo putovali s prečasnim inkvizitorom s juga jer smo preplovili more. Na pol puta sreli smo velika P^erae^ taška kola koja je pratila četa plemenitog gospodara, to su^po žale odore, oružje i kola. Sa svojim prijateljima baš sam iza ^ iz svojih kola, dulje smo hodali i ugledali pred sobom KO ogrnutim zastorima. U kolima su sjedile dvije bajoslovne Ij6?^ će. Mogao bih priseći da sam jednu od njih vidio u LasKoj ^ kad smo bili na Griču. Mislim da su to bile vaše krivovjerce, jetla kraljice. ^ Mladić opiše lice i pojavu Dorje, a zatim i drugu Odmah familijari prepoznaše Tajanu. . .; za - Mi smo sa svojim umornim konjima stalno zas^ ^j. pratnjom njegove prečasnosti i često putem šuštali da sast$> odmaraju i hrane, ali onda još nismo slutili koga smo 203 T Elizabeta, po kazivanju mladih Rimljana, prepozna Dorju - • kako nije mogla onu drugu smatrati Tajanom. Sve što je zlati nl p0žegi, drži je mrtvom. Zar ima toliko sličnosti s njome? v° u . k "f"ajana nije utekla? Ne bi bilo nemoguće. Zamalo Eli-A ^ a pnđe k mladom Rimljaninu i Konradu: za ___ opis gospode je točan, možda su krivovjerci prikazali da vračarica Tajana mrtva, a dotle su je sakrili i zajedno s dru-*G m krivovjerkom otpremili na jug, jer sam ih dala tražiti. Na, r u ih ne m°S^ sakriti, zato su s njima krenuli na jug. četa ° ih prati sigurno pripada Ivanu Okićkom. Određujem da se "^sta pošalje četa koja će prolaziti prečacima, dostići krivo-vrke uhvatiti, svezati i dovesti ovamo u moj dvorac. Molim VJ"ecovu časnost inkvizitora da bi ih pričekao i spalio na lomači na očigled naroda - neka ga ovaj primjer zastraši. _ Primam mudri i pravedni prijedlog svijetle kraljice - odluči inkvizitor. - Neka se potjera šalje još danas. Ostat ću ovdje dok ime ne zapalim lomaču. _ Idem odmah da izdam nalog četovođama - odlučno će Elizabeta. Time je vijećanje dovršeno. Konrad sa svojima odlazi u njihove sobe. Elizabeta- u saznanju svoje pobjede nad Joakimom po-d zove dvojicu Rimljana da ih pomnije ispita o njihovu susretu s putnicima na jug. Tu je najvažnije zanima opis crnokose djevojke. Stekla je uvjerenje da s Dorjom, uistinu, putuje Tajana. Mladi Rimljani nisu nigdje putem sreli nikakvih muških putnika vitezova i plemića, po čemu Elizabeta sluti da su njezini muški neprijatelji djevojke poslali na jug kako bi ih sakrili njezinoj osveti, dok će se oni, možda, zadržavati negdje na Griću ili u okolici, pa čak i oko Požege, i zaustavljati svaku kraljevsku četu. Pozvala je glavnog zapovjednika i dala mu točne upute da ima poći u potjeru za Tajanom što je više moguće skrovitim putevima. Gdje god je uhvatili, smjesta je vežite u lance i dovedite ovamo u dvorac. Naravno, i kneginjicu - ali prije svega Tajanu đavolske moći- Nagrada bit će suho zlato! Kreni
na

zaplamtila poput lomače kad je doznala da Taja-doček v Je klanjati se Konradu kao gospodaru samo da tožiti u°"as.kad će inkvizitorov bič udariti Tajanu i krvavu je po-da sasIuš"Vl °ganj"* Dvoranin Ponićev najavi joj Henrikovu molbu Jasno štna-n^egov PriJedlog. Odmah ga dade dozvati. Bilo joj je oiy će reći.
_

°jno viarf6 * kraljice, smjerno molim oproštenje za moje nedo-I^hvatit ću Vrnj-e * d°Pustite da ispaštam svoj grijeh. Kunem se: j eni kneginj-a^ar.icu TaJanu ako mi dopustite da idem s potjerom. * * J3""?113 ne mo&u "teći dok žive na ovom svijetu TOJ ću živ"t dati da gizdavu sestru Okićkoga U e,
st

Q ••

*.,,* n
209

ađSt
pošalje kraljica Konradu svoju kraljevsku od. Tedb U " Svrimuti tovarnik Joakim zaslužio je tamnicu i smrt - ali .ojfSfa milost određuje ^™ ^^oSffiS će četom sabranom od "£* gjTu ratu protiv bosanskih kri-biti pod paskom i, ako " ""^^ ^ £eće u roku od osam pomilovan!" . ovu odredbu odobrio.
ma dyije knvovjerke

kao

***

Navečer je dvoranstvo čekalo Elizabetu. Mladi kralj, neispavanih krvavih očiju, tupo zuri u vrata kroz koja opet ulazi kraljica. Neobično je mirna, hladna izražaja. Nikoga od svojih nije udostojala pogledati. Pred njom su ušli kraljevski dječaci, iza nje pehar-nik, kopljanici i dva visoka mlada Talijana. Kraljica se uputi ravno k stolu i reče glasno: - Njegova pobožnost živi samo od kruha i vode i ne želi sjesti za obilni kraljevski stol, ali njegovi prvi familijari danas su kraIjevski gosti. Oba Talijana duboko se poklone, a kraljica odredi stolniku oa im odredi mjesta njoj nasuprot. Jelo nije prijalo kraljičinoj obitelji. I mladi kralj, makar n svom prijašnjem mjestu, razabire da više ne važi ništa. Ni"5? na nj i ne osvrće. Mati ga ne oslovljuje, kao da nije prisutan. TO vrijeme posvetila je svu pažnju inkvizitorovim ljudima. Nakon dovršena jela ona će glasno: ^ - Sutra pred ručak imaju se u dvorištu okupiti svi KU što su na dvoru da započne vjerska obuka. U Oldamurovim očima pojavi se mrak. Kraljica se okr 0 * mu: - Vojvodo, preksutra obavit će se tvoja svadba s Orhidom. / 210 ^_ Neka mi svijetla kraljica i mlada kneginja Orhida oproste ali Ja sv°Ju prosidbu - povlačim . .. """ Neprijatno iznenađenje izražava se kod svih. Samo Orhida hne. Razabravši radost svoje sestre, Elizabeta će osorno vojv ^__ Zašto povlačiš prosidbu? _ jer kneginjicu više - ne ljubim! Oko stola nastane tišina. Takvo poniženje pred svima činilo se luđačkim ispadom. Ne pogledavši nikoga, Oldamur sjedne na svoje mjesto. Svima je oko stola bilo tjeskobno. Samo kraljici se šire grudi, sipa-. -j p0 njihovim glavama osvete koje su duboko pekle. ^ Elizabeta se vrati u odaje, skine grimiz i krunu. Stala je zapanjena nad tolikim događajima što su je stigli u kraljevskoj dvorani pred Konradom. ^ Razmišljajući dugo, naloži svojoj dvoranki da joj dovede kaštelana Jakova Ponićeva. Čekajući kaštelana, polagano je šetala odajom. Mladi je muškarac, kao svaki dvoranin, pred njome kleknuo, čekajući zapovijed. - Digni glavu. Gledaj mi u oči. Od danas bit ćeš uvijek uza me, postavljam te na mjesto nevjernog Rufe. S užitkom je opazila kako njegovu mladu put podilazi krv, a oči mu bivaju vlažne. - Od tebe tražim vjernost. - Život svoj polažem pred vaše noge - i dotakne se čelom pcda. - Gledaj mi u oči! - zapovijedi ponovo. - Znaš li da je puk iz sela pretražio onu močvaru, a nije našao srećonošino truplo? - Okupljali su se tamo, pričao mi je to jedan konjušar, ali nisu se usudili ni dirnuti močvaru, propali bi u mulju.

- • Znaš li za stalno da nisu dirnuli u močvaru? ~~ Posve stalno. Konjušar je bio tamo da odreže komad halJine Jer to donosi sreću, a vratio se praznih ru-^ da ^e propasti .u močvaru, tako je bila puna are I ja sam jučer pokušao nešto naći - da mi em srećonošina kapica... ali nigdje traga. Potonula je do " a tamo će Je veselo pojesti močvarska gamad. ~- TO je dobro. A sada slušaj! adić kl£či kao zasađen. Pogledom prodire u kraljičine oči. - °grni plašt, momče. ku vod bar Ovaj viteški plašt?
oči

b budalo? Neuk si kao rob" -" i 1-f-1-3 ustaJe- uzima plašt i šljem. Priđe k mladom kas-Prt-umu 211U polutami razabere njegovo zapanjenje. Onda on uzima plajt ogrne se, prebaci plašt na vitešku. Sve to čini poslušnošću roba" Onda mu ona pokrije glavu bojnim šljemom što mu prikri je lice do vrata. Stajao je nepomičan, s oklopljenom glavom i zaklonjeni^ licem. Zatim prošapće: - Znaš li kamo te sada vodi put? | - Kamo kog zapovijeda svijetla kraljica. j - Dođi k meni - bliže! i Pošao je nekoliko koraka. | Elizabeta uhvati njegove ruke što su virile ispod plašta i ovije ih sebi oko struka... *** Sutradan za doručkom bila je Elizabetina obitelj zapanje. na. U njezinoj pratnji opazili su Jakoba Ponićeva, a kad su poj. jeli k stolu, dodijelio je dvoranin stolnik Jakobu mjesto pe. harnika. Kad su se Ladislav, Rufa i Orhida našli zajedno, obuzelo ih je bjesnilo. f - Taj posljednji slugan kaštelanski preko noći zavladao je dvorom! Tome se nikad nisam nadao od svoje rođakinje - šapie Rufa potišten. - Zato sam se mučila, hinila pobožnost, okupljala prosjake, Joakima dovela na dvor plamti Orhida, dok je Ladislav sipao punim ustima pogrdne nazive svojoj majci. - O, ja luda! -~ udara se Orhida po glavi. - Skinula sam! Vlasti kneza Okićkoga koji je bio pošteniji od svih. - Sada ima Elizabeta novog ljubavnika, a Joakim niti itko drugi ne može joj blizu. Elizabetin razvrat štiti sada - Konrad! PUTNICE NA JUG Jednolično škripaju kola pustom cestom, šest konja Som natkrivena kneževska kola opkoljena jahačima. Dorja i *aJ na zagledaše se u daleke brdine. Bijela su im čela kao dva PaP ispisana tužnim mislima. Dan je siv; mutan. > - Kad bi barem probilo sunce! - uzdahne Dorja - nama je sve kao u magli. Jedva smo na pola puta! Sumo1 oko nas. četovođa što jaši uz kola sagne se k njima: - Sad je već dobro, vaša kneževska .milosti. Najteže prebrodili

212
„_ Dobro govoriš, ali slabo tješiš. _ Neka mi vaša milost vjeruje, poznam ovaj kraj. Pratio sam đva puta kneza Babomća, jednom je bio s njime i knez OkićkL EVO, zaduvao je pravi vjetar, posmicat će oblake, zloduhe i vi-lenjake. Još koji dan pa ćemo vidjeti široku plavu vodu Dok one u riječima, javi im četovođa da je straža od dvoji-ce momaka koji odlaze naprijed da izviđaju put našla ispred njih jcola grickog sedlara. On vozi sedla u Hreljin po narudžbi hreljin-skog kneza pa je zamolio da bi se smio pridružiti putnicima - Rekao sam mu da vozim dvije stare žene - tako mi ie naredio knez Okićki. - Ovog sedlara znam dobro, poštenjačina je - veli Dorja i dopusti da putuju zajedno.J

Kad je zapalo sunce, četovođa odabere dobro skrovište ispod drveća gdje će provesti noć da se odmore ljudi i konji Uvečer djevojke legoše u prostranim kolima da prenoće. Do njihovih kola u okrugu je polegala naoružana pratnja dok je četovođa s trojicom momaka ostao na straži. Duboka je noć. Putnici spavaju. Samo za stražu određeni Iju-di obilaze oko logora, zastaju i prisluškuju. - Tajano? Ne spavaš - šapne Dorja. - Oh, ta zaboravi vi-teza, ugasi plamen što te izjeda. ~"uui"ivi vi možel Vidi§ U g°re °ne malC plamteće ^ezde? Ugasi ih ako M1Sli na oca kome si obećala da ćeš usrećiti nobiednik" bo o7 nas".™^ miSliti ** * srce **" daleko oJd Sito i - So°i£ Šl^retnaT l^" TaJaD°! Ne Shvaćam *• 8°va žena i?sv° S^Sfl^ ,da te vojvoda ""H da ćeš biti njeglavu Uzn te nego tebe" ne " "°J, °Jima Sreće P°d krunom, mnogo maM ožda nas HnV°- ? V,°jv°da viSe JJubi J° ^ Jednak°" m°Žda { više drugo "znemiruje? " ka° da tam° u dalekoj neSreĆa" a * "oram da u daIJini ne^to skriveno u obla-nu je duša nemira kao no njoj u od 213ajanina glava klone.. Sama je osjetila treptanje od naslućene sablasti u tmini i prisluškuje štropot nečega što im se približ-, va kao noćna zvijer iz mraka. Vjetrić je duvao kroz otvor kola. Vani su šapćući pričali ma. mci. Od sedlarovih kola dopire tihi razbješnjen njegov glas: - Sto si vidio? Koga si vidio? - Sestru kneza Okićkoga i srećonošu - reče netko pisku*. ljivo, hrapavo. - Oči su ti krmežljive, mudrace Teofile, mrene ti skrivaiu vid. J - I slijep bih prepoznao sestru kneza koji me je potjerao ispod gričkih zidina. - čarolijama si varao svijet - okosi se sedlar - bi li mene varao lažima? - Đavla sam tjerao iz ljudskog tijela, a to je knezu bilo krivo. - Čuješ, Teofile, ako te mlatnem po žvaljama, nećeš više preživjeti, marše nijedno. Da mi nisi pred drugima izrekao imena ovih djevojaka. Žalim što sam ti dopustio da putuješ sa mnom. - Platio sam. - Ne bih ti uzeo ni zlatnih dukata da sam znao s kime ću se na putu susresti. - Još će Joakim doći na vlast, a onda ćete požaliti vi - svi. Joakim je opet gospodar! Sad znani zašto se kneginjica skriva - zašto bježi prema moru. - čuješ, Teofile, još jednom spomeni ovo ime, sutra nećeš vidjeti sunce. Prokleto florentinsko klepetalol Tajana se nagne k Dorji. - Jesi li čula? - Nisam slušala - razmišljam... - I ovaj putuje - stari florentinac Teofil - što je živio kraj Popova tornja, svijet varao svojim istjerivanjem đavla. Sad nas je vidio i prepoznao. Nije mi pravo. Polako stišava se čitava karavana. I trgovci su umorni poza* spali. Momci bde oko kola. S daleke ceste zatopoču konjska kopita. Straža uz Dorjina k* la skoči na noge. Tihi poziv četovođe digne ostale momke 11 ° u sedlarovim kolima. Stoje i osluškuju. Topot jahača se pn

" iva. S kolnog puta odstupaju jahači posve blizu, ravno PJ ^ momcima što kopljima čuvaju kola. Dvojica su stigli p°sv zu, dok se u tmini razabire na cesti očito njihova pratnja. - Stoj! Ni koraka bliže! jas - Tko se usuđuje zapovijedati vitezu otimaču? - vl ispod vizira četovođi kneza Okićkog. _ j^go! - Onaj koji čuva svoje pravo da putuje kud rnu J - odvrati čovjek kneza Ivana. 214 Možeš se služiti svojim pravom do konca života, a ja se ""m svojini da te zaustavljam! Vadite kese! Otvarajte kov^e<;traga se približe dvije goruće baklje da napadaču posvijetle. Doria i Tajana prestrašeno su omotale oko sebe plašteve, a. teškim pečama i duboko ih spustile na lice pa se zavukle k-ainji kut kola, pokrivenih debelom kožom. Vani neznani otimač uzvikuje: w __ \ja Hreljingradu je svadba! Dakako, bogata - sigurno pu~
T

v

-- -i_?_^_ _-__?i; i-1-_

_j_ __ - • -- _ ___!_:*_

ns

kosti neke italske novčurine! Sve dolje, i sijeno s kola! - Gospodine, varate se - oglasi se sedlar i stade sam skidati sijeno s kola odakle proviri njegovo remek-djelo od sedla. __ Evo, vozim razderano sedlo, sad nam služi kao sjedalo na kolima, ako želite - uzmite sedlo. Izvolite. _ Nisam još prosjački vitez da se služim tvojom krpetinom - odvraća mu otimač i ne pogleda sijenom pokriveno sedlo. U kolima stisnule se djevojke. - Nitko drugi nego Tomo! - šapće Dorja - Njegov je glas! - Kroz vizir se ne razabire točno, no ako je Tomo - onda za nas dvije nema pogibelji. Onda smo sretno nalutale ako je Tomo! - Čija su ovo kola? - čuju djevojke otimačev povik. - Ovdje se voze... - U tom času sedlar svoj dlan stavi pred usta florentinskom čarobnjaku iz Laske vaši tako da mu je zagušio riječ, a sedlarova tiha prijetnja gotovo ga onijemila. Četovođa mirno odgovori: - Vozim svoje stare gospodarice u Hreljingrađ. Spavaju. - Sigurno su već razodjenute... Još nikad nisam vidio ne-odjevene starice, neću da sebi ogadim život! Dakle, idi - narc-uje svojem sudrugu - ne gledaj babe, nego uzmi sve što nose mlachrna bit ću zadovoljan! glasu •"ev.°^? razaberu da u mrak kola ulaze dva muškarca. Po Cetnv^ri™ijetile su da Je P™ četovođa, a drugi otimačev drug. ovosa im govori glasno, a opet mirno: se i^r= stanite. vaše milosti, samo ležati na miru - vi znate da P k0riti otimaču! Uhv ° P°gleda š/0 -^ žlcrin-iu * pozvao stranca da s njime kod svjetla pocijene h° J? tamo. Prinijeli su baklju, a u škrinji naslagane sku-""kvice, a Jlne. °Pšivene draguljima, ogrlice, nakiti za glavu, na-^^ojkamak^6" S^G JC tO PozaJmila gospodarica Ozalj-grada lmje trebalo °je SU iz PožeSe bježale u razderanim haljinama pa °dJevene. u Senju kod Babonićeva roda nastupe pristojno 215Otimač se rugao svatovima u Hreljingradu koji će se ljutiti stare babe jer im neće donijeti nakite i haljina. A onda je pozvao svoju pratnju s ceste da spreme bogati dar. - Vesele svatove! - nasmije se otimač i dade svojim znafc da se krene. Ali nisu dospjeli poslušati. Otimač uhvati svojeg pratioca za rame i šapne: - Ne čuješ li malu grmljavinu od konjskih kopita? - Sunca mi, kao da je vojska. - Kakav drugi otimač s juga ne može da bude, mi smo putem sve dobro pretražili. Jao, gospodaru, to dolaze sa sjevera! Čujete li? - Idu kolnim putem - proći će ovuda. - Pored ovih koji su nas tako bogato odabrali protiv svoje v<x Ije! Hm, nije dobro - otimači nisu, ne bi imali sobom tako gole-mu četu. Čuješ li? Dolaze sve bliže. Slušaj, bili oni otimači ili moraju otkriti da smo ove ljude orobili, oni će ih sami zvati u pomoć i oni će nas uhvatiti dakle, poslužit će mi lukavost. Brzo naprijed! I otimač sa svojom pratnjom krene prema sjeveru odakle im se približavao mrmoreći topot.

Zamalo se nađu nasred kolnog puta. Sa sjevera dolazi velika četa s kraljevskim znacima na klobucima i prsima. Na čelu i kraljevski četovođa i u viteško ruho odjeveni mladi muškarac. Vitez s vizirom zaustavi otimače što dolaze s juga. - Tko ste! - To mogu pitati i ja! - Odore moje čete dokazuju da su kraljevske, dakle vi ste du-" žni odgovoriti meni! - Pa dobro, ja sam bratić kneza Corsinija čiji ste dvorac vidjeli putem - i odavle se vidi na uzvisini. Dakle, kneževskog sam roda. - Ja sam kraljevski dvoranin knez Henrik Gising - i vas otkuda dolazite? - Ravno s mora. - Iz kojeg mjesta? > - Iz grada Senja. - Niste li putem sreli dvije mlade djevojke u pratnji neke čete? - Sreli smo ih prekjučer daleko gore na sjeveru kad sam W u posjetu mojem bratiću knezu Corsiniju. - Kako su djevojke izgledale? - Nisam im vidio lice, pokrile su ga gustim velom, ali četo-vođa mi reče da putuju u Hreljingrad i tada sam im objasnio 0 su krenule krivim puteni i poveo tamo kud se najbliže stiže Hreljin. ,fc - Onda i mi idemo krivim putem u Hreljin? - pita Heori*" 216 _- Ako želite u Hreljin, krenuli ste baš protivno. Dopustite da vam, časni kraljevski viteže, pokažem isti put kojim sam uputio djevojke. Valja se vratiti, a tek nakon pol dana jahanja krenuti jjjevo - ravno na Hreljingrad. Henrik dade upute da četa okrene, a otimač se stavi na čelo a ^ vodi natrag i upućuje kojim će putem najprije dostići djevojke. Nakon pola dana otimač se oprostio s kraljevskim dostojanstvenikom kome je pokazao krivi put da bi prikrio svoju otimačinu. Po sunčanoj cesti uzbrdo polako se uspinje povorka. Muškarci pješače. Dorja i Tajana promatraju vrške kamenih brdina. Sed-larova omašna snažna pojava približava im se. Skinuo je klobuk i pozdravio. - A što ćete vi ovdje sa svojim sedlima? - zapita Dorja. Zašto ih ne vozite u Hreljingrad? - Sam? Nizašto. Lijepo ću ih spremiti negdje kod dobrih ljudi i poslati nekoga na Hreljingrad da javi knezu. Eh - vražji To-mo, okrao vas, ali da nije bila s nama srećonoša - niti bi vaša kneževska milost tako sretno prošla, niti bih ja spasio svoja sedla. - A kako ćete se vratiti? - Pričekat ću dok knez u Hreljingradu pošalje po sedla, a dotle ću pogledati taj svijet ovdje da imam što pripovijedati svojim Gričanima. Okrenuli su oko brda. Pred očima im se ukazalo more. Sedlar je zapanjen stao: - U, što je ono - plavo dolje? Kao da se nebo spustilo na zemlju? - To je more. - Sveti Marko na Griču gradu! Toliko vode, a nigdje ni jedan pašnjak. Potjerali su konje da preostali dio puta, do mjestanca sv. Vi-aa, sto prije prevale. Četovođa je pohitao naprijed. Zaustavili se pred jednom drugom niskom kućom od kamena. Na pragu sjedi starac obrašten - Dobar dan, krčmaru, poznajete li me? Jcne"~ Da" V£ć si noćivao pod mojim krovom s dva plemenita dvii , - donosim Poruku od njih. Osobito njegova milost nić poručuje vam da pošteno ukonačite i podvorite putnice k e °J dolaze iz daleka. ral v tvoJim gospodaricama čitavu veliku izbu. Ni u ići R VS ,m dvorcu ne bi bolje pazili na vaše gospodarice. Moja ^osil dvorit će ih kao kraljice. , .,,. ;
**

217U sredini dvorišta, pred malom krčmom, već gori vatra. Sta, fina krčmar peče ribe. Uz njega stoji mlada mu kći i sprema 5^ da podvori goste. Okolo sjede ili stoje momci s četovođom. Neki starac sjedi uz ognjište. S njega vise krpe razderane mu halje. Teofil sjedi uz njega, žmiga nešto očima i šapće. Dorjin četovođa pošao je prema sedlaru i prijateljski ga upita- Jeste li našli kakav ležaj? - Za me je lako, samo da je moje sedlo dobro spremljeno Krčmaru, gladan sam, htio bih čestito večerati i počastiti če* tovođu. Znate li gdje je moj dom? Na Griču, gradu na vrh brda od samog srebra, a kad sjedneš za stol - sve ti idu zazubice, svu! da pečeni purani, kokoši i odojci. - A vi se vratite kući na večeru - odvraća starac i okre. ne ribe. - Poštujem ja vašu sijedu bradu, a ipak, nemojte vi tako sa ,mnom, nisam ja kakav nasilan čovjek. Kad nemate u svom kraju praseta, vi mi ispecite gusku. - Vi ste kao onaj stari Gaj o tamo. Stiščete džep i tražite čega nema. f - Nema gusaka? Tolika voda, a ni jedne guske? - Ali ima - gusara! - A može li se bar njih ispeći na ražnju? - Njih ne, ali oni mogu da ispeku vas kad biste im pali u ruke s vašim skupocjenim sedlima. Sedlar se malo zabezeknuo, nehotice prihvati držak svog mača i, osjećajući da tu ima nešto što on ne zna pa da to mora priznati, mudro se izvuče: - čujte, starce, poštujem vašu sijedu glavu pa vas molim da mi priredite obilnu večeru za dvojicu, koštala ona što mu drago. Dolje ispod crkve na kamenitoj stijeni, sjedi muškarac sred--nje dobe, riđe brade, opaljen i žilav. K njemu se šulja grički mudrac Teofil. A što ti? čekamo te već četvrti dan! Nisi održao svakogo-dišnji rok, Teofile - šapće bradati. - Otimači su nas napali i orobili me do gola - tuži se Teofil. - Pitaj moje suputnike! - Evo, Frane šalje ovo zlato i bisere - i čovjek izvadi iz sV°" jih krpa bisernu ogrlicu i nekoliko zlatnih nakita. - Pravo venecijansko zlato. Gle, ni sunce se ne sjaji kao °v^ obruč za ruke. A biser? Ni napuljska ga kraljica nema. Teofil je očima gutao biserje, pio sjaj široke naru^vi " a riđokasi priča: 218 __- Nešto u našem gusarskog carstvu nije u redu. Već šest • eci ni jedna se jedina lađa nije pokazala. Sreća je zapela. Mletački se prijatelji prepali, a našu domaću trgovčad slaba se isplati loviti. * _. Dakle, sreća vas ostavlja? Sreća? Hm! Zlo je to! Zlo, vrlo i0 . Kad sreća okrene leđa onda... ".11 Skamenila ti se jezičina! Kad gusar nema sreće, nema te-.. teškog pazara! Ne buncaj, skupo prodaješ, a kupuješ od naS gusara badava. Sto nudiš za ovo? "__ Više nego što bi gusari mogli zaželjeli. _ Težak ti je džep? __ Težak kao dva ljudska života. - Ne brbljaj! Sto nudiš za ovo kraljevsko blago u zlatu i biseru? _ Sreću koja će vam dovući u "sjenu" deset najbogatijih brodova . . . - Pio nisi, a govoriš pijano. . - Treznije još nikad nisam ni s kim govorio. Riđokosi - reci - znaš li što je srećonoša? - Kako bolan ne bih znao! Samo što je nema u trbuhu morske nemani! - Ne treba je tražiti ni u trbuhu nemani, ni u školjki na dnu mora jer ona je na kopnu - veoma blizu! - Buncaš li gluposti pa da ti vjerujem!
Dl l** _° , Ai_ ___^-l?Y •*

- Znaš li ti što je bio pokojni kralj ovoga kraljevstva, Stjepan, sin kralja Bele, koji je ovuda morem tukao Tatare? Najveći gospodar kraljevstva. Sve što hoće, imao je, ali sreće nije imao. Onda je naišao na nju i uzeo na svoj dvor srećonošu i onda je mjerio sreću na - metre i vreće! A da mu nisu srećonošu ukrali - ne bi nikad ni umro! - Tko mu je ukrao? - Neki knez Okićki i njegova sestra, a sad se guše u zlatu. - Je li taj knez daleko? - Ne bi li sada ti njemu ukrao srećonošu, gusaru? - Da mogu do nje, tako mi života, oteo bih je i ja i svi bis-tto pošli pa makar baš nismo vični otimati na kopnu! Ali, Teofile, ne obilazi. Istresi što misliš. - Mislim da gusari imaju sve, samo im treba sreće a tu je - ta srećonoša! - Veliš da su je ukrali neki knez i kneginja? - I doveli je ovamo da je sakriju. A kneginjica je s njome? i srećonošu i, ako vam dadem nju, dodat ću još drugu - Sto bismo s njome? ~- Za nju dat će njezin brat knez pol imetka da mu je vratite. """• St<> tražiš za srećonošu? 219-- Od drugoga bih tražio mnogo •"- ali među nama je posao, trgujemo kao braća. Neka bude gusarima u pol cijene recimo trećinu - kao među braćom. " - Ovaj biser i zlato, ništa više! - Proždrljiviji si od morskog psa. - Kad bih imao momaka da je otmu njezinoj pratnji, ne bih bio lud da je prodajem tebi. Jedino tvoji ljudi mogu do nje. Kad nećeš - idem! - Čekaj, sto ti đavola! Nismo dolazili utaman! ti On se okrene, a gusar mu pogleda izazovno u oči: -, - Čime jamčiš da je srećonoša? - Hoćeš li se uvjeriti da je srećonoša, prava kraljevska, a ti dođi u krčmu kao svaki stranac i slušaj što se priča. Valjda u krčmi ne znaju tko si. - Dobro, ali idem prije sve to saopćiti Frani, pa neka on odluči, a nakon toga doći ću - ili će radije on sam. Već je zapadalo sunce kad u dvorište uđe riđi gusar, pozdravi i zatraži jelo. Krčmar ustane, podvori ga, pa se vrati sedlaru i nastave piti. Teofil pozorno gleda sedlara: -- Sami ste rekli da bi vam otimač odvukao oba sedla da nije bilo gričke srećonoše! -- Sto klepećeš da tko čuje? - Srećonoša? - klikne krčmar, raširivši oči. -- Kraljevska srećonoša! - veli Teofil. - Grički sedlar to ne zna. Kralj Stjepan uzeo je na dvor i kad je stajala iza njegovih leđa, dok je kockao, letjeli su kneževski cekini k njemu. Sedlar to ne zna - ali ja znam! Sedlar plane uvrijeđen i prosiplje riječi: - Deset puta više znam ja od tebe! Sreću je sipala pred njime kao vjetar pljevu. A vitezu Sokolu što je učinila? Vidite, samo se je ovako malim prstom dotakla na bojnim igrama vitezova koplja i on je u tren oka svalio četiri najveća junaka kraljevstva kao da su od licitara! Srećonoša je božji dar! I kraljevna je postala jer je srećonoša! Samo ti drži svoj jezik u gubici! Ne treba da svatko zna koga imamo pod krovom, raznijeli bi joj lju" di haljine kao ono na Griču. Ljudi su se na turniru jagmili -3a se domognu komadića Tajaninih haljina! Teofil se pričinio da drijema, a usne mu se slijepile, dok je riđokosi -glasno cmokao, jedući svoju večeru i požudno slušao. četovođa uzalud nastoji da ušutka sedlara. Vino i po na taština, da on ne bi znao tko je srećonoša, nisu mu mogli za" ustaviti bujicu riječi.

Tada uđe u dvorište visok muškarac. Svi su pogledali PfelB* njemu. Crnom bradom obraslo opaljeno lice učinilo je prijata dojam. Tamno odijelo je građanskog kroja, od lijepe smeđe t*8" 220 s kratkim haljetkom. O debelom kožnom pojasu visi s jed-fl"ne ne torba, a s druge strane tok s bodežom. Na glavi mu je ^° Krčmar hitro ustane, priđe k njemu pa će ponizno: _ Već pola godine nije vas bilo pod mojim krovom, vaša 011 °__ pomorcu je mjesto na moru, a ne u krčmi. Okasnio sam, no ve(" nemate ništa za večeru? Vidim mnogo gostiju, \__ ju je trgovačka karavana i još neke plemenite gospođe s pratnjom pa tako nema ništa do kruha. * - Dajte što imate. - Čujte, gazda, to je odličan gost? - pita uslužno sedlar. _ o, da, on je brodovlasnik iz Senja - svake godine dolazi ovamo na koji dan. - A vi ga pozovite k nama. Evo mesa je dosta i suhog sira imam pun svežanj, pa i vina. Izgleda poštenjačina, recite da ga poziva sedlar slobodnog kraljevskog grada Griča. Krčmar isporuči gostu sedlarovu ponudu. On priđe i pozdravi. SedJar napuni zemljani vrč vinom pa stade pozdravljati novog gosta. Razigrao se, pričao čudovišta o svom gradu Griču, a onda ga zamijeni pomorac, pripovijedajući pomorske doživljaje. Gričanin sluša, napija, i nazdravlja. Pomorčevo veselo pričanje i njegovo prijatno lice razdragali su sedlarovo srce. Jezik mu se razvezao i, ne pazeći na Teofila ni, riđokosog, ponovo glagolja o srećonoši, o knezu Okićkome i njegovoj sestri. - Poštenjačina ste vi - veli sedlar zarumenjenom pomorcu. Poštenjačina, a pošteni muževi ne razilaze se da jedan drugome ne kažu: susjede dragi, budimo braća! Tko zna gdje bismo se još mogli sresti. Ako te, brate sreća dovede na Grič, otvorit ću ti kuću da mi budeš gost! 2ivio, poštenjačinol Pomorac primi vrč i odvrati: - Ako te sreća namjeri na mene, u kući mojoj bit ćeš mi i gost! Bratimili se, pili sve dok nije pala duboka noć. SEDLAROV POBRATIM su još sTne,
b SVOJe sobe m sunce

221Knez Babonić mi je rekao da u ovom kraju ima brodovlj snika. Želim s jednim što prije govoriti. Putujemo dalje morem Znate li kojeg u blizini? - Vaše gospodstvo, brodovlasnika ima tamo iza onih brda n Bakarskom za.ljevu. - Vaša milosti - klikne sedlar - vi tražite brodovlasnika a pod jednim smo krovom s njime! " - Kako? - Čudi se Dorja. - U kući ima brodovlasnik? - Jučer sam s njime pio, vaša milosti, još je tu, tamo m^ je brod. - Zovnite ga, molim vas - zamoli Dorja. Kad se krčmar vrati u kuću, sedlar tiho primijeti: - Dobar je starac, ali, znate, krivo mu je, vlasnik broda je gost, pa mu je žao da ode, bogat je, nije škrt. Poštenje mu se prosiplje iz usta i viri na oči. Uzmite njegov brod, velim vam, vaša milosti, sjećat ćete se gričkog sedlara, kad vam je preponi-čio poštenjačinu. I pobratili smo se. A grički sedlar ne bratimi se s kime god! Iz kuće izađe čovjek. Crnom bradom obrubljeno prijatno lice, miran pogled, čitava njegova pojava pobuđuje povjerenje. - Vi ste vlasnik onog broda dolje? - pita Dorja. - Jesam, vaše gospodstvo - iz Senja sam, imam tamo kuće.

- Mi upravo želimo u Senj. Kako vam je ime? -- Niko Bartolo. - čula sam to ime od kneza Babonića. On ima u Senju rođake. Kad putujete u Senj? - Sutra, vaša milosti. - Biste li povezli nas dvije i moju pratnju? Imam četovođu i dvadeset momaka. Platit ću vam u zlatnom novcu. Dorja opazi da on oklijeva. - Imam mnogo robe, nikad ne preuzimam prijevoz ljudi. - Vi niste skloni da nas povezete - ali platit ću vam dobro. - Nije zbog toga, ne bih htio da vaše milosti na putu pate. - Pa nemoj tako, brate moji - umiješa se nestrpljivo sedlar. Znaš li da kneginjici Okićkoj nitko živ ne bi uskratio ni svoju palaču na tvrdoj pećini, a kamoli kakav mali brod na vodi! - Možda vam brod nije valjan? - upita Dorja. - Moj brod? Ne bih ga dao ni za koju mletačku galiju. Moj brod je od Hanze - reče s ponosom - dakle, znate koliko je vrijedan. - što se onda nećkaš? - upada sedlar. Njezina milost m0" že da plati firentinama, a ne kakvim izlizanim denarima ili &" lerima. - Sve je dobro, ali ne bih htio biti kriv ako vaše g°sP°^;J milosti ne bi imale udobnosti kojoj su privikle. Nego, ja miš n ovako: neka se obje gospodarice potrude dolje k moru i pog"-ed* ju brod. Ako vam se svidi, e, onda neka bude, povest ću vas Senj. 222 Dorja veselo prihvati prijedlog: _ -TO je valjana riječ. Kad ćemo dolje? _ j£acj god zaželite, vaše milosti. Mislim da je najbolje na-n ručka, a sutra u zoru treba da putujemo dok je vjetar pot- Dobro, pogledat ćemo odmah nakon ručka i sutra puto _J Ne bih li ja smio pogledati brod da mogu pripovijedati Gričanima što sam vidio? - upita sedlar. - Drage volje - privoli brodovlasnik - ako njihove milosti dopuste. _. poštenjačma je on - razdragano će sedlar o svojem pobratimu. _ Neka se vaša gospodstva dobro ogrnu - upozori brodovlasnik - jer dolje vjetar duva mnogo jače nego ovdje, na sunčanom brdu. Dorja je dopustila sedlaru da ih poslije ručka prati dolje k moru, a onda se s Tajanom vrati u svoju sobu da se spreme za sutrašnji put. Nakon ručka, za sunčanog popodneva, uz dosta jak vjetar, silazili su svi nizbrdo k moru. Četovođa kneza Okićkog s momcima je pratio Dorju i Tajanu. Sedlar je pješačio uz njih i neprestano prigovarao: - Ovdje iz zemlje raste kamen kao na Griču trava. Brodovlasnik mu se smijao, vodeći povorku. Prolazili su obalom. Svuda pusti krš, a pred njima čista modrina. Sišli su u mali zaljev gdje je svezan čamac. Dorja je razgovarala s brodovlasnikom, gledajući na pučini njegov brod. - Zar neće doploviti bliže? - Vaše gospodstvo, ne smije, ima grebena u moru pa bi se nasukao. Nikad ovdje ne pristaju brodovi uz obalu. Sam ću svojom rakom veslati. Ne bojte se! - Ne bojim se - odvrati Dorja, pogledavši u njegovo prijatno bradato lice. On skoči u čamac i uljudnom kretnjom prihvati Dorjinu ru-fU, dok su momci pridržavali rub čamca. I Tajana je ušla, sama Je sedlar nešto plaho gledao u debelu vodu. Dubina ga je nukala a ostane na obali, ali od straha da mu se ne rugaju, uđe i on. Posljednji se pripremao da uđe četovođa, no brodovlasnik opomene Dorju: v., r~ Vaše gospodstvo, nije me strah za sebe nego za vas. Ovaj 01 bio odviše za taj čamac. odredi da četovođa ostane on se pokori. "jek zavesla prema brodu, čamac se malo zibao. Sedlar se o ruba: Na ovom vodenom sedlu ne jaši se kao na mojem! 223Djevojke se smiju, a sedlar umoči prste u more i prinese k ustima:

- Jao, istina je što vele! Slana je! Uh, da nam je na Gri^ samo jedan ribnjak takve vode, ne bi siromašni svijet morao kupovati soli! Približili su se brodu. Sprijeda pilji oštro izbočeni kljun. Po. zadi palube diže se četverokutna daščana zgradica, svezana željeznim šipkama, kao neka utvrda od drva. S boka, iza jarbola pokazuju se glave prikrivene kapama s južnjačkim privjescima". Lica su im crna, odore sive i smeđe. Ne rekavši ni riječi, privukli su čamac iz kojega su se svi redom uspeli na palubu. Vlasnik broda pokazuje djevojkama: - Vaša gospodstva, eto vidite, to je moj brod. Ovdje njje osobito udobno. Tu je moja komorica. Dok im je pokazivao, momci su na brodu uređivali jedra. - Vaša gospodstva uvjerit će se o brzini broda, provest ću vas malo časaka. Svidjelo im se na modroj pučini, na suncu i vjetriću. Sedlar je otvorenih usta promatrao kako ljudi na brodu razapinju jedra, a djevojke ispitivale gospodara o putu u Senj. Sedlar se drži čvrsto za neku škrinju i čezne za kopnom dok brod leti, nošen vjetrom. Tamo na obali čekaju momci s četovođom. Dorja opazi da su odmakli i već je njezina pratnja na kopnu izgledala vrlo daleko. - Dosta je - reče ona. - Vratimo se! •; •- Sviđa li se vašem gospodstvu brod? - upita vlasnik. ; - Potpuno. Sutra možemo putovati. i)! - Sto možeš učiniti danas - ne odgađaj do sutra! |$ - Danas? Nije li već kasno da krenemo danas? •""•" - Rano je! Mi već putujemo! - i on se nasmije. Djevojke gledaju u njegovo lice. Činilo im se promijenjeno. Kao da nije isti čovjek! A ipak gledaju onog istog koji ih je doveo... Sedlar se usplahirio: - Ja ne putujem u Senj! Ja nosim sedla u Hreljingrad! - Nosi - nosi! - smijao se brodovlasnik i pokaže mu rukom neka izađe - u more. - Ne zbijaj šale! - rasrdi se Gričanin. Bogme, razljutit <-tt se na tebe, pobratime! - Jučer sam ti obećao: ako dođeš na more, bit ćeš moj g°st" ; htio si da ideš na brod, eto, ispunio sara obećanje! . ,";v - Gospodine, dosta je šale s vašim prijateljem. Vratimo *el • odredi Dorja. i Brodovlasnik se nasmije podrugljivo. - Vašem se gospodstvu moj brod sviđa - dakle, mi P* tujemo! ; ffj - Sto vam je? Okrenite! Smjesta! x - Vaša milosti, ovdje zapovijedam - jal 224 Tajana uhvati Dorjinu ruku. Djevojke se pogledaju. U njiho-> očima tjeskobno pitanje. Onda Dorja odlučno zatraži: ^ sto ima to da znači, Niko Bartolo? "Z. Ovo ime samo mi služi kao viteški zaklon na kopnu. Na ",orusain Frane - gusar! Sedlar zahripi muklo i uhvati se čvrsto škrinje: __ Gu - gusar? Ti - moj pobratim? __ Tako je, moj pobratime. Mi smo svi gusari! Vaše milosti okrene se k Dorji i Tajani uvjerite se da je moj brod dobar i udoban. Osjetile su se kao da bi se na šetnji odjednom okliznule i skotrljale niz strminu. Kneginjica ipak zadrži vanjski mir i odvrati resko: _ Prevarili ste nas, - ali još više sebe. Nemam uza se nikakvih dragocjenosti! - Najveću dragocjenost vodite sobom: srećonošu! Ove su im riječi razotkrile stupicu i uzrok za što im je postavljena. Još uvijek se Dorja drži hrabro, makar joj noge klecaju. Tajana se smrknula, zureći u daljinu, a gusar se smije: - Baš ste hrabre djevojke! Niti padate obezumljene, niti plačete. To mi se sviđa! - Kamo nas vodite? - oštro pita Dorja. "- " - U naše vodene tvrđave. "r > V* - Koliko tražite otkupnine? - Vi se možete otkupiti ako nam knez Okićki dade onoliko" zlata koliko sam već odredio, a srećonoša će ostati naš anđeo zaštitnik. Bit će joj baš kao u kraljevskoj palači!

- Dajem sreću samo onome kome hoću! - odvažno odvrati Tajana i pogleda čovjeka tako da je odmah razabrao smisao riječi. To ga porazi. Nabravši čelo, gledao je preda se, a onda potrči k jarbolu gdje su se bavili njegovi momci pa povuče riđokosog takvom silom da je gotovo pao i stade vikati: - Teofil nas je prevario! Firentinac je lagao! Nema od nje koristi. Uzalud nam njezina moć kad je uskraćuje! Zlato i biser je odnio Teofil - za nju, ti si prevaren! Povukli se na drugu stranu lađe, skupili glave i stali žestoko mahati rukama. ~~ Tajano, mi smo prodane! Izgubljene smo, Tajano! - očaj-"° šapne Dorja. Privinula se uz nju, gotovo da zajeca. Tajanino pouzdanje ostalo je čvrsto, makar joj srce dršće kad Promatra kako se gusari dogovaraju. Onda hrabri Dorju: n- ,~T Eto" vidiš, ja ću svu sreću prosuti sada pred tobom, meJe kao da je vidim gdje mi domahuje tamo s daleke obale... Taj je žavo uzeo ugledno ime Nike Bartola koje mi je ato po pričanju kneza Babonića, i ja sam povjerovala! ovjek crne brade vrati se, za njim riđokosi i još trojica. P°loža" ^tavo vr"Jeme sedlar je šutio, očajnički promatrajući svoj J- Kad je opazio gusare kako se približavaju, vikne: što hoćete sa mnom? Jesam li ja srećonoša? - Ne deri se, jer ću te napojiti morem! - A ja sam tebe jučer napajao gričkim vinom hranio suhim mesom, mislio sam: iz usta mu curi, iz očiju viri pošte* nje! Mislim: poštenjačina, a ono morski gusar. I još sam se njime pobratio! s - Ako ne utihneš, bacit ću te u more da te proždru ribe ^ i crna brada sagne se k sedlarevu licu, prijeteći. - Ne bih im priuštio meso gričkoga sedlara ni na sam Božić, radije ću šutjeti. Gusari priđu k Tajani: - Ti daješ sreću samo onome kome hoćeš, a kome nećeš -^ toga prati nesreća? - I pratit će vas dovijeka - budem li htjela! Strepnja trgne gusare, njihove su jake ruke padale, oči treptale. Onda se brzo sabrali. Frane prijeteći usijeće pogled u Tajanu: - čuj: ili ćeš ti nama - sreću, ili mi tebi - grob u trbuhu morskih nemani! Biraj! Svi se u tren oka našli oko nje. Toliko je prijetnje odavalo njihovo držanje da je Dorju zazeblo u srcu. Ali Tajana gleda odvažno u opaljena lica i zagorene oči gu-sara pa zaustavlja pogled na onome koji ih je doveo na brod: - Vi ovdje zapovijedate? - Da, ja! - Onda čujte: neću vam uskratiti svoju moć - uz jedan uvjet. Upitljivo gleda Dorja mladu, nježnu djevojku koja gusarima postavlja uvjete. Crnomanjasti gusar složi ruke na grudima: - Da čujemo što želiš! - Vratite kneginjicu odmah natrag na obalu, a s njome i gri-čkog sedlara koji vam nije ni od kakve koristi. Ja ću ostati s vama i bogato vas nadijeliti srećom! Gusari su malo šutjeli dok riđokosi ne poviče: - Tamo ih čekaju njihovi momci! Smišljaju da nas prevare. Sebi će podijeliti sreću, ne pristani, Frane! - Nizašto. Nama se hoće i blaga kneza Okićkogal "Nema nam spasa - pomisli Dorja i pogleda niz palubu. ~* Samo dolje, na dnu mora, samo dolje možemo uteći". - Bacite je u more! - vikne riđi gusar. - Onda čitav život neće biti sretan ni za vas ni za one k°J" vam pripadaju! Sedlar se digne: - Jeste li vi pri sebi, ljudi ili gusari, što ste? Ovakve srec* nose nema više! Kraljevi bi za nju dali kraljevstvo. Tako što 5 po drugi put ne rodi! - Ne pačaj se u naše poslove! - zagrmi nad njim Frane - Je li to riječ pobratima? 226

Tajana pogleda gore k modrom nebu. Sunčani žar zablista . u velikim crnim očima. JOJ ___ Srećo, - ti što si me odabrala da te nosim - ispuni mi što te sada tajno molim! Opet gusari skupili glave i stali šaptati: _ Srećonoša baš hoće da spasi kneginjicu! podigoše opet glave, a Frane se podupro o bokove: __ čuj, hoćemo da naši drugovi tamo južnije, na drugom bro-. uhvate bogatu galiju. To hoćemo! Ako nam je ne dobaviš, bacit ćemo u more - nju! - i pokaže Dorju. Već je dvojica pograbe. __ Još danas hoćemo bogati plijen! Ti ga, srećonošo, možeš dovući jer galija plovi. Samo je do tebe da uđe u naše ruke. Očaj i zdvojnost zahvatili su Dorju tako da je zaželjela su-novratiti se niz lađu. Tajana čvrsto pridržava Dorju. Gusari ograde djevojke svojim tijelom u okrugu. _ Hoćemo li danas imati plijena? Reci! - Pokušat ću - odvrati Tajana. Frane ljutiti promrmlja drugovima: ; - Vrag neka se rve s tim curama što se ne boje smrti. Uto se opet javi sedlar ne bi li spasio i sebe i djevojke: - Budale ste vi! Iz nje se širi sreća kao iz sunca toplina! Ne treba ona htjeti, sreću sije kud god joj noga stupa... - Ako nam ne dovučeš bogatu lađu, nataknut ćemo tvoju drugaricu na motku da se o nju hvataju ribe. - Sveti Marko grički! - zavapi sedlar. - Ja sam svemu kriv! I stade rukama udarati po glavi. Gusari su osjetili da ih hrabri nastup djevojaka svladava i smu-ćuje. Neodlučnost pokoleba njihove nade da će prisiliti srećonošu neka ispuni njihove želje. Odozgo, s jarbola, javi se gromki glas gusara. Sjedi u nekoj mreži i bulji stalno, za cijele vožnje, u pucinu. Njegov glas u sekundi utihne one dolje, sve se glave dižu. - Vidiš li mletačkog trgovca? - pita Frane onoga gore, "7 Još mu nema traga, ali tamo na obali, odakle ste doveli "jevojke, sišlo je k zaljevu mnogo kopljanika. Imaju kraljevske odore. Tajana i Dorja uprepašteno se gledale. Gusar nastavi: . ~~ ^to veiiš, kraljevski su? A što rade u zaljevu? Nema ni rodice ni čamca u cijelom kraju, sve sam pokupovao ja. v , Biju se, čini mi se, biju se s momcima koji tamo stoje ot-*a"o su djevojke na brodu. Kraljevska je četa dolazila za vama? pita Frane djevojke, ska £ rJa * Tajana u tom času misle isto: ako je stigla kraljev-dvor •" kraljica Je poslala za njima potjeru. Joakim je ušao u ra c iste noći kad je vitez Sokol morao bježati, dakle je 15*

uz 227njega i Henrik Gising. Potjera je pošla za njima, utekli su joj j. Ozalj-grada. Tko zna kako su saznali kamo su krenule one dvije> Jeza im prelazi dušama. Na kopnu Elizabetina Četa koja će [h predati kraljici - smrtnom neprijatelju, a ovdje gusari koje bi mogla ublažiti Tajana svojim obećanjem sreće. Kao da je uistinu sreća sišla s Tajaninih ramena i dovela ova okrutna gusarska bi ća od kojih se mogu spasiti praznovjerjem ili jednim skokom a more. Zarobljene djevojke prišapnu sebi nekoliko latinskih riječi dok im vođa gusara govori: " Uzalud biste dale znakove vašim četama na obali, ne tnogu vas više vidjeti. U našim ste rukama, hoćete li život ili smrt odaberite! - Sve će biti onako kako moja sreća odluči! Znajte - tko mi čini zlo, izgubljen je za cijeli život! Mi ti nudimo kraljevski život, u zlatu i biseru ćeš spava-ti, u raskoši šetati na suncu, ako nam budeš služila srećom. - Ponajprije: tko je kod vas glavni zapovjednik?

- Naš đavo! Tako ga zovemo jer mu nijedan gusar nije ravan! - Hoću da se pogodim s njime. -- On je na drugom brodu. Još noćas ili u zoru mi ćemo se naći s njime. - Onda ću ugovoriti kako bude pravo i meni i vama! Ovo iznenadno pomirljivo držanje pobudi u gusara sumnju. Ova koja nosi sreću može sve, dakle će ih prevariti, nadmudriti. Gledaju u Tajanu kao neprirodno biće koje može ono što* je običnim smrtnicima nemoguće. Počinju se bojati njezine tajnovitosti. Praznovjerje pokoleba i njihovu fizičku snagu. Osjete se slabašnim stvorovima prema ovoj suverenoj nadzemaljskoj snazi koju sada Tajana dvostruko izražava. Vijest o kraljevskoj četi na obali prikazuje joj zlu sudbinu koja bi ih zadesila kad bi se sada mogle iskrcati. Premda na sluti svu strahotu što ih čeka na kopnu - djevojka odluči da se vlada kao prava srećonoša koja vlada sudbinama gusara. Nema izgleda na spasenje s broda, ali barem da od Dorje i sebe odvrati najstrašnije obeščašćenje. Ovo joj pruži čudesni mir koji je gusare prepao. Gotovo su se ogledali pučinom kao od straha da će im netko odanle oteti djevojke. - Najbolje će biti da ih zatvorimo. Neka odluči on! Tko? - zapita hitro Tajana. - Strahoviti, grozni morski đavo. Potpalit će on vama p&-lene vatrice. Podijelit će vas među gusare da se nauživaju vas ljepote. A? Blijedite? Trnete? Jest, to će učiniti morski đavo s vama. Zatvorite ih, momci, u komoricu, neka se svijaju, oČeK jući svoju gusarsku svadbenu noć. Od strahote koju su im razotkrilo njegove prijetnje Dorja i da bespomoćnu nevolju. 228 l U glavi, kao da je stisnulo gvožđe, modra se pučina pred njozaljulja, zdvojnost joj pokrije misli, nemogućnost da se oslo-i? di gusara tjera je da se uteče očajničkoj sudbini na dnu mora. Tgubivši posve svijest, ona sune na rub broda i nagne na valove. __ Dorjo! • vrisne Tajana. poklik upozori gusare. Poletjeli su k njoj, uhvatili je u zraku s povukli natrag. - Zatvorite ih! U rupu s objema! Vuku ih po palubi, otvore daščana vrata, uguraju u neku tamnu rupu, a onda se za njima zalupila vrata i zaštropotao izvana drveni zasun. Sedlar, izgubivši prisutnost duha, blijed i prestrašen, klečao je pokraj škrinje obuhvaćajući je obim rukama kao da je ovo njegovo spasenje. U četverokutno]" prostoriji našle se djevojke, sjedeći na podu. Od časa do časa prolazilo bi Dorju jezovito drhtanje. Tajana je bila hrabrija i mirnija dok je njezina drugarica jauknula: - Kakvo sam učinila zlo? Zašto me stiže ta nesreća? Tajano, mi smo ropkinje gusara. Svršeno je! - Nije još sve svršeno! - Ti se još nadaš? Od koga se nadaš pomoći nasred morske pučine? Što se ti nadaš? U tom beznadnom času Tajana je osjećala blizinu velikog tajnovitog bića, osjetila je da nosi u sebi sreću, a ona joj služi i ne može je ostaviti. - Oh! Tamo na putu, one zvjezdane noći, osjetila sam u daljini tajnovitu nesreću. Evo je, evo! Ne mogu to podnijeti! - šapće Dorja. - Gdje je tvoja hrabrost?! Uspravi se! Moraš opet naći sebe. - Djevojko, otkud tebi takav mir u toj patnji? - Podnijela sam većih muka. - Većih nego što su ove? ".".. - I težih, u Budimu i Požegi. - Tvoji časovi tamo nisu bili strašniji od ovih. - Mnogo strašniji bili su oni časovi kad sam gledala viteza s kraljicom. Samo u paklu može biti takvih muka!

- Ne razumijem to, Tajano. Ne shvaćam. Izgubljene smo, predane bezdušnim zvijerima, razumiješ li, a ondje si bila u dvoru. među ljudima, zlima, a ipak ljudima. Sada si mirna među gusarima! . , ~~ ^to što znam da vitez Sokol ljubi mene. Sada ništa nije a ko strahovito čemu ne bih mogla mirno poći u susret. Ako ću l H K Um"Jeti- Dorjo, u njegovu srcu Tajčica će živjeti dalje. dobro će joj biti tamo, tako dobro . . . Izginut će Tajčica samo jelom, duh će ostati u njegovu srcu! - Tajano od muke buncaš! ~~~ .PotPuno vladam svojim mislima. Osjećam i mislim pri v svijesti. • - to ne razumijem. 229- Nisi nikad ljubila kao što se ljubi mlad vitez koji te nosi u srcu dok ne prestane kucati... - Gurnuli su nas u ponor - visimo nad strašnom dubinom Tajano, a ti sad misliš na viteza! Ne shvaćam to ni umom, oj srcem, ni svojim očajem. Pod nama su strašne dubine, pune na. mani, jer morski je bezdan kao tajnovit ponor ljudskih zloća Izgubit ću pamet, Tajano. Ja znam, vidim - mi jurimo ravno u ždrijelo velike nesreće koja će nas zdrobiti, u meni sve dršće - guši me! Brod plovi, uz njega šumi more i malu njihovu izbicu is< punjava sablasnom bukom kao da se negdje po morskoj pustoši sudaraju repovi nekih aždaja. Dorji je hladno, makar je u tijesnoj prostoriji vruće. - Tajano, ako me voliš, ne zadrži me kad nas izvedu na brod. čim nađem samo malo prigode, pobjeći ću u smrt, pobjeći ću u more. - Prospi se, srećo, nad Dorjom, dođi, srećo, dođi! - šapću Tajanine usne, a sva njezina duša, sva mlada snaga srca, svaka kap krvi, svaki dijelak njezina bića, jedan je veliki čovječji život, upro se sa svim plamenima svoje snažne postojanosti, pretvorio se u ogromnu silu što pobjeđuje tamne duhove zla i gospodujući zapovijeda srećom... MORSKI ĐAVO Izmorena u duši i tjelesno iscrpljena Dorja je u Tajaninu krilu pala u san. Komorica je tamnila kao da se na tornjasti krov spuštaju crna krila. U tmini bivao je šum mora glasniji. Tajani se činilo da čitava ogromna voda udara o brod što leti u daleki, njoj nepoznati vodeni svijet. S palube broda dopire do nje po koji zapovjedni povik gusara pa onda sedlarevo jadikovanje. Gore, nad drvenom komoricom, zviždi vjetar, pod njom se razbijaju valovi. Tajana miruje. Niti je umorna niti snena. Ne zamjećuje tijelo, razdvojila se s njime, izišla iz njegove nježne bjeline kao o& duh njezin ostavlja tvar i okuplja snage, provaljuje drveni krov i plovi daleko nad bučećim valovima mora kroz tminu gust|| poput oblaka. Juri nad noćnim sablastima pučine, prisluškujući glasovima bučeće vodene strahote, gleda plamenove što lete P°" put ognjenih duhova. Dorja se lecne od Tajanina krika: a-Brod! Oganj! Ljudi - Ljudi! l -Tajano! Tajano! "* i; •;-. - Dolaze - dolaze!... , r ." " __ Tko dolazi? Tmina je kao u grobu. Jao, sestrice, što je te ^rhtavim rukama obujmi Dorja svoju drugaricu, uvjerena Aa. ie pomjerila umom. u J __ čujem glasove, Dorjo ... Slušaj ... __ Samo more vrišti, ništa drugo, ništa, ništa - zaplače Dorja od straha. _ Ja ih vidim - i čujem ih! Ledeni znoj probije Dorjino čelo. Osovi se, treba da bude iaka kad ovo dijete pada u tminu... A vjetar zviždi, more buci, lađa se uspinje i spušta. One se hvataju, tijela im biju o drvene stijene. Dorja se osjeća na pragu bezumlja što je hvata groznim rukama, a ona mu se ugiblje kao ovca vuku. Osjeća tamo vani divlje opasnosti što urlaju glasno i otimlju se oko njih dvije, osjećajući miris plijena i napitak svojoj lakomosti. - što je to vani? Uzdigle su glave, slušaju, uspnu se na noge i pridržavaju za daske, vire kroz široku pukotinu. Nešto se živo svijetli u noći. - More u plamenu? - Po moru lete baklje. Kao da se igraju noćni demoni plame-nim krugljama.

Uhvatile se čvrsto. Vid ih ne vara, valovi i vjetar nose svjetla. - U odsjevu žara vidim ruke, mnogo je ruku, gledaj! Uzdižu se i kao da od nekog nešto traže. Povici, grubi, muški nadvikuju šumeće valove... - Netko trči s bakljama. To je kopno pod njima! - Ne, brod je - brod! Mješavina ljudskih glasova, šum vode i zvižduk vjetra prolaze sablasnom jezom kroz njihove duše. Počele su udarati po stijenama svoje rupe. - Otvorite! Otvorite! Ali njihov glas gubi se u buci mora i ljudi. Strašna samoća u toj krici izvana pričini im boravak u tom kutu na palubi kao da su žive u grobu. Onda zavikne sedlarov glas izvana: - Kneginjice, kneginjice! - Sedlaru! Otvorite! Što je to vani? - Gore od zla! Gusari su dočekali nečiji brod, posipali ga ognjenim kuglama od smole kao da pakao riga sunce... - Pobijedit će napadnuti brod i nas spasiti! - klikne Tajana. - što rade tamo? Vidite li, sedlaru? - Čujem samo kako viču. Biju se gusari i napadnuti brod. - Hoće li pobijediti napadnuti? ~- Samo bi mačak mogao vidjeti u tmini. -• A gdje su naši s broda? Sedlar se više ne odazove. - Otišao je. Preplašio se - šapće Tajana. v : Slušaju i vire kroz pukotinu. Vani na palubi viče glas Frane: - Đavo srlja na trgovce kao grom iz neba! - Tamo uz baklju, tamo uz jarbol! - Mačem vitla kao munja nebom. - Čuješ? To je"na galiji! Trgovci se biju kao divlji. " i - Nadvladat će đavla našeg! j Nikad! Nikad! Gledaj ga, pazi! * - Sijeci - morski đavle! Sijeci! Poklici na palubi razbuđuju u tmini stisnute djevojke. Pritisle| su glave na daske, a oči u pukotine. Njihova ćutila teško čekanje. Čini im se kao nekoliko časaka, a ipak već se davno stišavala bojna buka i zanijemila. Stišalo je sve: vika, šum i vjetar. Samo brod pod njima leti morem. Nikoga ne čuju! Sjele su jedna uz drugu, dok je brod odmicao. Niti znaju kamo idu, niti tko mu je gospodar. Jesu li gusari pobjegli ili se razišli po napadnutom brodu? Ni sedlar se ne odaziva kad ga pokušavaju zvati. Neizvjesnost teža od najtežeg saznanja. Vrijeme odmiče. On., da se pukotine daščanih stijena počele bijeliti. Dorja upozori plaho: - Sviće dan... >j - Razokrit će nam sve... ji - Neki štropot! • K| - Brod se zaustavlja! Zamalo netko odrine vratašca. Zrak dahne k njima. Dorja tiho jaukne. S tim jaukom ugasne u njezinu srcu jedini tračak nade. Isti oni ljudi koji su ih ugrabili stoje na palubi, nasmijani su, razvaganjeni, ponosni. Iza njihovih leđa napola leži sedlar svezanih ruku, blijedih, nabuklih obraza. Brod stoji u okrugloj uvali. Nad njim pećine. Palubom trče muškarci, nose sanduke. - Pobijedili su gusari! - reče Dorja Tajani. - Morskom đavlu služe i anđeli! - nasmije se Frane. - A sad pazite: ako se koja makne, bit će okovana. Bacite most! Gusari bacili na veći brod most od dasaka. Oni se tamo nisu ni obazreli. l - Hoćemo li ove dvije odmah povesti gore? | - Treba da ih morski đavo posveti! Prasnuli su raskalašenim smijehom. l Dorja pogleda Tajanu pa more... •;j - Sreća je s nama! - šapne ona i uhvati Dorjinu ruku. i - Neka mu to bude za današnju pobjedu na dar! Naprijed-Da vas povedemo k morskom đavlu, e, to je počast, ljepotice* za vas!

- Neću da idem! - usprotivi se Dorja. Pogled na gusar6 n drugom brodu ispuni je još većim užasom. 232 - Pograbite je! __ I ovu drugu, a vas dvojica dovucite ono gričko sedlo --tjokaže svezanog sedlara. Goleme koštunjave ruke utisnule se u netaknuta djevojačka tijela, grubo ih vuku na drugi brod. Oni na velikom brodu spustili su" terete i potrčali bliže. Djevojačka ljepota razbudi ih, sve . se više približuju, dobacuju im prostačke poglede i nepristojne riječi, a onda ispituju svoje drugove otkud ih vode. Očajnički pogleda Dorja brod, tražeći put u valove. Tajana je drži čvrsto za ruku i govori tiho kao za sebe: - Srećo, nećeš nas ostaviti! Srećo, budi sestra poštenima! Nećeš nas ostaviti ako braniš nevine od nepravde! -. Reci morskom đavlu neka uzme ovaj dar - zapovijedi Frane. Gusar potrči. Uto netko zagrmi: - Tko su te žene? Otkud te žene? Ovo pitanje palo je djevojkama iza leđa. Tajana se trgne. Dorja strese. U prvom se času nisu mogle okrenuti. Glas čovjeka koji pita prelazi im kroz žile. Glas, tako bliz, poznat ... jezovit... - Evo, donijeli smo vam jednu srećonošu i jednu plemenitu bogatašicu!... - Sre - ćo - nosu? Pitanje zvučilo je otegnuto, nešto snižena glasa, onda bude tiho. Samo brodom zveče jaki udarci koraka... Tajana se naglo, oštro okrene i - krikne... Dorju obiđu srsi, osjeća da tamo iza nje dolazi ono najstrašnije što je očekivala, ona nesreća kojoj je srljala u susret, neman kojoj je naletjela u ždrijelo... Oštri koraci se zaustave. Dorja se okrene, tijelo joj se pretvara u led u kome se smrzava duša... Sedlar se krsti: ,•„". - Vitez - Tomo - Crni, Loborski! Visok, odjeven u crno, stoji pred djevojkama. Lice je nje-EOVO žuto kao vosak. Crne oči odaju smrtnu prepast. Ruke su mu pale niz bok. Čini se da je prestao disati, samo ga neka nevi-dlJiva ruka drži uspravno. . Vjeđe mu se spuštaju. On sklopi oči i zatetura natrag. Ošinut Je munjom kao da su mu se rasprsnule grudi. Čudna tišina nastaje na brodu. Samo se čuje kako o pećine P"juskuju valovi. Iznenađeni prate gusari taj susret. Nijem To-111111 užas nešto ih zbunjuje. otnu e SP ~i J borba s nesvjesticom naočigled gusara zastidila, pa okrene k Frani. ~~ Gdje ste uzeli ove djevice?

-• Daleko tamo, kod svetog Vida. 233Tomi se pećine gube ispred očiju. Malo trenutaka gleda u g^. sare da se sabere. Ruke mu dršću kao da je stavio ruku na đržalj svojeg mača. Gusari prate njegove kretnje iznenađenim pogledima Frane! Ukrcat ćeš plemenite djevice natrag u onaj brod i odvesti tamo gdje si ih uzeo - zapovijedi on. - što vas je snašlo, viteže! Ova tu je srećonoša - prava pravcata. Ona vam je dovukla brod prošle noći. Srećonoša nam je donijela taj bogati plijen! Lutali bismo i sad uzalud da nismo nju ukrcali na brod. Kraljevska je srećonoša. - Srećonoša! - uzvikali se gusari ushićeno. Krik njihove radosti odjekne u Tajaninoj duši. Osjetila je da je tim krikom postala njihova svojina. Nahrupili su da vide Tajanino lice. U njihovim očima uga-sne svaka muška strast. Podatnost, moleća poslušnost navire im na zjenice. Osjećaj tajanstvenog, ogromnog posjeda utisne im u pogled prisegu: "Ti si naša"!

Tomo ne vidi ništa do ukočenog užasa u smeđim Dorjinim očima. Frane je nastavio objašnjavati: - A ova druga sestra je najbogatijeg kneza, dat će suho zlato za nju, toliko zlata koliko nema ni jedna mletačka galija. Nastane duga šutnja. Tomino je srce zakucalo tako glasno da mu je odzvanjalo u ušima. Onda okrene žuto lice prema gusarima i progovori mrko: - Jesam li vas ja molio da me učinite svojim vođom? Odgovorite, ja to želim. - E da, mi smo molili vas, viteže. Istina je to - reče Frane - ali naša je volja imati na svojem brodu srećonošu, a ovu ćemo djevojku vratiti kad knez odbroji zlato. Mi smo ih skupo platili. Nisu vaše noge naše, vi nemate blaga, a, vidite, za sebe ne uzimate nikad nikakav plijen. Dakle: nemate prava na djevojke! Ne damo da nam oduzmete ovo blago što smo ga mi stekli! Obje sam djevice kupio, dragulje sam dao za njih, sad su moje i naše, nikako vaše! Gusarov glas je miran, gusari su pristali uz njega. - E - dobro! - odgovori Tomo. - Onda se ja odričem vas. Sići ću na kopno - i poći svojim putem! - Ne, ne možete vi na kopno - ako mi ne damo! A mi, eto, ne damo, nema vam spasa! , - Ne puštamo vas! Pa što hoćete? Počeli se buniti, dobacivati mrke poglede i prijetiti. " - Odvedite djevice! - zapovijedi Frane. - Ako ne budu mirne, okujte ih kao robove na galiji. Kad su htjeli da izvrše zapovijed, Tomo stupi naprijed, u** digne ruke i vikne: 234 __ Ne dirajte djevice! Pustite ih slobodno na brodu, a ja ću vas povesti na još veći plijen. Srećonoša dovabit će meni ono sto nikad neće vama! _ Istina je, viteže Tomo! Uvijek sam sreću svoju davala vama kad god ste je trebali pomogne Tajana. - Gle? Poznaju se? Gusari se uzbuđuju kao ose u gnijezdu. Pohlepnost im ugrožena, a ne znaju, bi h" pristali ili se oprli. A Frane vlada svojini purom i odluči steći srećonošinu ugroženu sklonost. - Dobro! Srećonoša neka bude slobodna, bila je mirna i na brodu, ali ova druga htjela je skočiti u more. Preskupa bi to bila jirana za ribe. Svezi te je, okujte, a kad stigne otkupnina, može poći kamo je volja - Frane! Vi to ne smijete učiniti. Ovu plemenitu djevicu nećete okovati! - strogo će Tomo. - Okovat ću je! Hiljade zlatnika dobit ću za nju. Već sam poslao gričkog Firentinca Teofila da odnese glas knezu Okićkome. Eto, sad znate. - Neće kneza nikad naći - upadne Tajana. - On je u drugom dvorcu i nitko ne zna za njega. - Onda će biti okovana dok ga nađu. Ona će nam uteći u smrt, njoj je leći u grob što nama na meki ležaj. Sve ću vam, viteže, ispuniti, ali nju ne puštam slobodnu. Taj odgovor smuti Tajanine oči. Dorja je stajala spuštene glave, oborena pogleda, da ne gleda Tomu u oči. - Ako vam ja založim čast svojeg mača - da neće u more? Riđokosi gusar žestoko se brani: - U čast vašeg mača uvijek vjerujemo, ali njoj ne. Niste je vidjeli jučer tamo na brodu htjela je silom da skoči dolje. Nikako je ne damo. Frane se približi Tomi prijateljski: - Ajdete, zašto da se razdvojimo radi jedne djevice? Zašto se toliko zauzimate za nju, nećemo je ubiti, nego samo okovati, pa možda je malo i pomilovati, pa što onda? Pustite do đavola curu! - Znate li vi što sam vam jednom pričao kad ste me pitali radi čega sam s kopna utekao k moru? -- Pa rekli ste: ostavila vas je vjerenica.

~- To sam rekao! Čas samo Tomo zastane i onda nastavi: - Eto, dogodilo se čudo ... - Kakvo čudo? Moja vjerenica je ovdje! - i pokaže Dorju. Začuđenje obuze gusare. Dorja, rasplamćena gnjevom radi 1Zla^J kprakne naprijed, ali joj Tajana zakrči put. Sad je Tomin pogled i šapne svojoj drugarici: Tonvr-Zat0mi SVOJ P°nos" Dorjo! Da ne upropastiš sebe i mene. UJ° Je to učinio da nas spasi! 235 u ove PI
evojji
P"

će - Vi to kažete samo Tato da joj ne bismo mi dolazili sjete? A? Vi ste je htjeli? - nakesi se riđokosi od čega prelete hladni srsi. Tomo plane bijesan: - Tko se usudi podvojiti o mojoj riječi? Neka izađe! - Dobro, dobro, samo zakunite nam se na čast svojeg mača koji toliko poštujete da ste je uistinu vjerili!reče odlučno Frane. Nastala je teška kratka šutnja. Tajana je drhtala. "Tomo se ne može kleti na čast mača da je s njom vjeren" - misli ona i strepi. A Tomo se isprsi: - Dajem riječ i kunem se na čast viteškog ini mača! Ja sam je vjerio svojim usnama na Griču, u kraljevskoj palači!... Prvj muški cjelov primila je od mene - moja je! Od ovog su priznanja Dorji zaklecala koljena. I sad je gušio dah kao onda na Griču kad je Tomo na njezine usne utisnuo dugi vreli cjelov. U ovom času nije se grozila ove uspomene koja je spašava okova i sramotnih gusarskih pohlepa. Frane se okrene k Dorji i upita: - Vitez govori istinu? I Tajana i Tomo strepili su od njezina odgovora. Spuštene glave odvrati ona: - Istinu govori!... Ove riječi lišile su Dorju okova, a gusare nada. ;, Frane je čas promišljao pa će onda gusarima: - Momci, ako smo i učinili viteza svojim vođom u boju s trgovcima, ja sam vaš gospodar! - E, da! - potvrde svi, pristajući jednodušno uz njega koji je branio njihove želje da se domognu dukata kneza Okićkoga! - Pa sad treba da me slušate: vitez vam je izvojevao nekoliko bogatih plijenova, baš je njegov mač đavolski, pa je zaslužio da mu poštedimo vjerenicu ako nam založi svoj život da joj neće dati prilike skočiti u more. Tražimo od njega da je sam čuva! Još nisu gusari pristali na to, kad Tomo oštro odgovori: - Ako nje nestane s broda, evo, svatko od vas ima pravo da me ubije! - Čuli ste njegovu riječ svi! - Mi, dakle, primamo pogodbu. - Neka bude kako smo utanačili - kliču svi. - A sad uzmite, viteže, svoju dragu u svoju komoricu, a srećonošu.-.. - Ja ću ostati s njom - odlučno zatraži Tajana. - A ja? poviče očajnički sedlar koji je još vezan sjedio "a podu. Znate li vi tko sam ja, Tomo? Mene, slobodnog gričkog građanina vezati! - Sad ste slobodni građanin gusarskog broda - nasmije riđokosi. - Viteže Tomo, na kopnu ste ljepše postupali sa mnom. 236 ^, Poznam ovog čovjeka - reče Tomo -• ugledni je i hrabri gričanin. Odgovaram za njega. u _ ja imam sedla na kopnu, meni se skače na kopno, ne u vodu! - reče sedlar uvjerljivo. _1_ Kozače! - zovne Tomo. - Dođi!

Iz redova gusara izađe Tomin četovođa u gusarskom odijelu. Tek sad su ga djevojke spazile. - Odvedi plemenite djevice dolje.. Ja ću odmah za vama. Kozak posluša. Tomo priđe k sedlaru. Gusari se skupih" oko Odvezujući sedlarove ruke, vitez otimač tiho mu šapne: - Budite prijazni s gusarima. Sprijateljite se s njima i pričajte im što najviše možete o srećonoši, kako treba ugađati svakoj njezinoj želji da im dade sreću! - Pregrizao sebi jezik - budem li što krivo rekao. Da nisam s onim crnobradim brbljao, ne bi nas ugrabili! - Brbljali ste kad je bilo na štetu, brbljajte sad kad je na korist. - Da sam barem moja sedla otpremio knezu, da sam barem ... Ne bi mi bilo žao. Ne brineći se za njega dalje, pođe Tomo gusarima vrlo ozbiljna lica: - Srećonoša mi je dovela vjerenicu na brod! Nitko drugi! - Tako je! - usklikne Frane. Ovo otkriće utvrdi gusare u velikim nadama u srećonošu, Frane se nasmiješi Tomi: - Sad uživajte, viteže dok srećonoša ne dovuče novi plijen... - E, Frane, tražim za svoju vjerenicu kraljevsko poštovanje. Ne trpim da se itko usudi zbijati šale. Moja vjerenica je moj posao, moja svetinja. Razumijete li? Kimnuli su u znak pristanka. Dotle je Tomo skupljao svoje misli. One su ga tresle, lice mu je blijedo. Snašao se toliko da se osmjeli poći k Dorji. Sjedile su u maloj prostoriji u dubini broda. Komorica odaje tragove bogata plijena. Na podu je Kozak razastro debeli, sku-Pocjeni ćilim. I srebrom okovani sanduk pokrio je ćilimom. Tu su sjedile djevojke. Tajana vedra, Dorja shrvana. Tomo ulazi k njima. Dorja gleda u sag. Tajana vitezu u oči. On je tiho umoli da u reče kako su dospjele u Primorje gusarima. Rekla je sve što se s njima dogodilo, a on je slušao naoko Dut ali srce mu je ProbiJal° grudi. Kad je pričala o napadaju * leni" Tomo mahne oštro glavom. ~- Ja bila orobio trgovce, ali kneginjicu nikad. - Otkud? - upadne Kozak. - To nije bio moj gospodar! Svi su rekli: vitez Tomo! Sve kako on oduzima, sve je T -_ „.v.i. "i".". JLUJIIU: ove jsaKO on oduzima, sve u Tome, rekli su sedlar i Teofil i svi koji su bili s njima. 237- Sve! E! Otimač kao otimač! Otimlju svi jednako! Samo što drugi pokrivaju lice zaklonom. Tomo ide, rođenim obrazom! Ali sam, eto vidite, bio na brodu! Gorčina mu je izbijala iz riječi, no prije nego što bi it]j0 što primijetio, upita: - Više mi je stalo doznati kako ste dospjeli gusarima. Taja-no, recite sve! Ispričala je sve do sastanka s njim. Dugo je šutio. Muka i briga leže mu u crnim očima. Polagano se okrene k Dorji. - Molim za oprošten je, kneginjice, što sam opet morao svoje crno ime pridodati vašem. Moralo je biti. Zaslužio sam da se gadite od mene, ali svladajte se, ne smiju posumnjati. Dorja ga nije pogledala, niti odgovorila, ali Tajana se pri. makne: - Tomo, nikad Firentinac neče doći do kneza za otkupninu jer ga ne može naći. Ako nas vi ne izbavite - izgubljene smo! - Još ne znam kako ću - samo vas molim da se pokorite svemu što ću odrediti. Ovo je najveća i najstrašnija gusarska družba. Ali smijem li vas ponuditi jelom? - Od jučerašnjeg ručka nismo ništa okusile, muči nas žeđa i glad. Tomo ih ostavi, Kozaka je Tajana zadržala Ijubopitno ga ispitujući: - Dakle, Tomo nije bio onaj otimač? - Mislite da je on jedini u kraljevstvu? Ima ih mnogo plemenitijeg roda koji čine što i on! - što ga je dovelo gusarima? - upita Tajana dalje. - Vjenčana haljina kneginjice Dorje!

Odgovor probudi i Dorju iz zamrlosti. Podigne oči k Tomi-nom čovjeku, a Tajana ga uhvati za rukav: - Kakva vjenčana haljina? Morate mi to razjasniti. - Kad bi vitez doznao što vam govorim - probo bi me posred srca! - Neće doznati! - obećava Tajana. To ga umiri pa stade pripovijedati: - Zimus, kad je Olivero htio kneginjicu uhvatiti, tamo u šumi - kneginjica se sjeća - moj je gospodar s nama u templar* skim odorama branio kneginjicu. Jedna Oliverova strijela zaletjela se kneginjici u bijelo rame, a ja sam je povezao. - Vi? - trgne se Dorja. - Svojom rukom, vaša milosti! Na zapovijed gospodarevu OA zaustavim krv tražio sam u sanduku nešto za povez, pa izvučen* haljinu, izrežem komad, a kneginjica je uzdahnula: "Nisam "slutu da će moja vjenčana haljina služiti kao bojni povoj". Eto, & spodar me je prisilio da mu kažem sve što je kneginjica & pa rekoh sve. Onda je on pao na zemlju zelen, plav, pune 238 rna jada, otrovne suze su mu kapale po licu. Onda je rekao: n neka bude sretna s vojvodom - neka se vjenča" i otposlao •kući svoje momke i mene. Ali ja ga nisam mogao ostaviti. PriJe tao mi je srcu kao da mi je sin. Onda smo ostavili Pasoglavac. ra _- Tamo ste bili vi? - čudile se djevojke. __ čitavo vrijeme vašeg boravka u Požegi. Otišli smo preodje-i u templarske haljine na jug i lutali. Gospodar je venuo, mr-Lvio kao jesenji list. Stigli smo k moru, obilazili obalom i našli ,." s vašarima u jednoj krčmi, negdje u jednoj luci. Tako je došlo do razgovora, upoznavanja, i Tomo pristane uz njih i pođe s nji-pja. Rekao mi je: "Na kopnu mi smrt bježi, na vodi sjest ću joj vrat, pa će me odnijeti!" I odonda se baca u opasnost kao da ima sto života. Već su ga udarili na jednoj lađi po tjemenu, obamro je. Mislio sam: Tomo Crni je mrtav. Opet se probudio, ustao i tukao se dalje. Kad nam padne u ruke brod, onda živi, a kad je mir, napola je mrtav. Leži kao na odru. Noću, kad misli da ja spavam - stenje... uh stenje - i kamen bi mu se smilovao! - Dakle, Tomo nije ovo vrijeme robio? - Napadali smo s gusarima lađe, ali ne uzima ništa za sebe. Otkako smo tu, a tome je već treći mjesec, nije sišao na kopno! Izvana čuo se Tomin zov. Kozak stupi na ljestvice, dohvati zdjelu s jelom i vrč, stavi sve na sag i ostavi djevojke. Tajana je nudila Dorju. Snašla se kao da je tu domaćica. Osjeća se gotovo radosna i spokojna. Ni jednom se riječi nije dotakla Tome, ni pričanja njegova četovođe. Samo je pokoji put Dorju pažljivo pogledala. Svršivši zalogaj, privine se k njoj: - Dorjo, lezi, tako si umorna. I ja ću leći. Kneginjica gotovo padne na sag podvine pod glavu ruke i sklopi oči. Osjećala se izbijenom, polumrtvom. Tajana je, naprotiv, svježa kao da je čitavu noć spavala na mekoj postelji. Nešto je drži uspravnu, snažnu i smionu. - Vidiš, Dorjo, to je spasenje koje mi se prikazalo noću na brodu. - Spasenje zoveš to? - Da nije Tomo ovdje, što bi bilo od nas? --A što će biti sad? . ~-~ Tomo će za tebe osušiti more! Ne bojim 96 ničega. Znam, 1 tebe sad nije strah.

- Strepim kao nikad u životu.
- Od čega? . -• Kad bih to znala! Svaka žilica u mojem tijelu trepti kao ne ne^to strahovito viče u mojoj duši. Od te vike spopada me užas, 2nani užas. Zašto nisam skočila u more da sve to ne vidim! ; - Sto to, Dorjo? v; " -"" Ove niske stvorove, jezovite grabilice!

239

J

\

- Vidjela si ih jučer. Drugi je uzrok tvojem užasu. Znam jra S|

- Sto znaš?!

- Ono što i ti, ali se ne domišljaš. Svojim si očima vidjela i svojim ušima slušala zašto je Tomo ovdje. Tvoja vjenčana haljina zavila mu je srce u crno i on je skoknuo na dno zla. Ti, anđeo" učinila si od njega đavla. Nisi kriva, ne kažem to, Dorjo, ne gie" daj me tako, ja samo mislim: ubila ga je ljubav prema tebi. LjJ bav velika i divlja kao more što smo ga jučer slušale, "iakav je Tomo. Tvoja vjenčana haljina dovela ga ovamo. To u tebi viče od ove vike tvoj užas - samo od toga, Dorjo! - Oh! - zastenja kneginjica. - Sto radi sudbina sa mnom, što se igra, zašto me ubija polaganom okrutnošću?! Prebacila se na drugu stranu saga i sakrila lice. - Ne prigovaraj. Da Tomo nije otimač - ne bi bio tu da žtiti tebe i mene! Opet se Dorja okrene nauznak. - Meni je, dakle, sudbina odredila da mi zaštitnik bude oti-mač, najcrnji, najsramotniji, najzlobniji stvor u našoj domovini. - Sramotna su mu djela, ali srce je njegovo viteško i dobro. Zloća ne može ljubiti, a on ljubi lijepo i pošteno. Samo ljubav ga je natjerala među zvijeri! - Otimao je i onda kad nije mene ljubio, kako ti kažeš. - Postao bi svetac da ga ti... - Nije lijepo, Tajano, što si sada htjela reći! - Ne ljuti se, uvijek zaboravljam da toga nije dostojan. Ipak, žao mi je da je otimač, da nije dostojan tvojeg srca. Ni jedan te muškarac ne može tako ljubiti! Ni vojvoda... - Ne uspoređuj vojvodu s njime! Oh, kad bi me sada ugledao Bela! - Da nije toliko hlepio za krunom, sad bi te gledao u Bu-dimu, a ti se ne bi patila ovdje. - Jadni vojvoda! Da li je barem stigao iz češke? Hoće li se sastati s Ivanom i .Ratimirom? Kad bi vojvoda znao da sad imam dva vjerenika: budućeg kralja i - viteza otimača! Kakva porugal - Nije pravo što si tako neprijazna prema Tomi. Pogledaj ga da vidiš kako mu je lice zalila bol. On se stidi, njega grize što ga ti vidiš na nedjelu. Dorjo, da si prema njemu dobra, možda bi zauvijek odbacio taj život. ,;; - Ah, to on ne može. U krvi mu je! ;j Samo ti si mu u krvi - samo ti - zato ga možeš obrani"* - Ni pogledati ga ne mogu! - Moraš, Dorjo, ne zahvaljuj mu prezirom dok se bri"e za nas. Kneginjica se okretala na ležaju, muka je stisla na koju god stranu legla, tišti je golema težina. - A taj gusar što nas je uhvatio kaže da je Teofila Ivanu za otkupninu?
240

l
Kneza neće nikad otkriti! Oni polaze u borbu protiv pri"ila Zato se moramo s Tomom sporazumjeti Dorjo, sad je jeStnaša jedina nada. °a ___ Kad bih znala što kani? ____ Rekao je da još ni sam ne zna što. Smišlja! Nakon preijenih muka Dorju savlada san. I Tajana je legla. Spavale su u * arskoj komorici, na skupom ćilimu, kao u kneževskoj postelji. Kad su se probudile, u izbici bilo je vruće i zagušljivo. Odoz-pokazala se Kozačeva glava. Zamolio ih da smije sići. Kad su dopustile, saopći im: _ Gospodar vas moli da izađete na brod. Bit će vam ugodno, onda, dopustite da on sjedne k vama. Gusari su sumnjičavi, neka vide kneginjicu s njim.

Uspele su se na palubu. Sad, kad su se osjećale mirnije, mogle su pregledati kraj u kojem se nalaze. Nijemim strahom raza-biru da oba broda stoje u uvali strme pećine kojoj je dno more, a krov nebo. Samo uski izlaz vodi na pučinu. Gusari leže, sjede, bacaju kocku i pričaju. Sedlar je uz Tomu. Kad su one izašle, ostavi on sedlara i priđe k njima. Odvede ih na stražnji dio broda i ponudi im da sjednu na sanduk. Tomo kriomice pogleda Dorjino lice. Rumeno je od sna, ali njezine oči odavaju grozničavi nemir. Šutjeli su. Tajana odluči da povede razgovor: - Kako ćemo dugo ostati ovdje, viteže? On okrene lice k Dorji, a leđa prema gusarima i tiho odgovori: - Bojim se - dulje nego što sam u prvi čas mislio. - Opazivši kako su Dorji zadrhtala ramena, odvrati: - A možda i kraće vrijeme nego što izgleda. Sve ovisi o vama, kneginjice. - Zašto o meni? - upita, gledajući u more. - Zato što treba da zaboravite s kim ste primorani provo" diti dane i tko je uz vas. Gusari su sumnjičavi, nepovjerljivi, nemilosrdni kad ih se prevari, a dobri su i uslužni ako se nadaju dobrome. Srećonošo, vi im morate pokazivati sklonost, treba ih nahraniti do sita nadama! Oni očekuju da im dovabite kakav wod! Učinite to, molim vas! Dorja priđe k njemu i pogleda mu u oči, prvi put otkako su e sreli. Osjetio je taj pogled kao da se komad pećine odronio 1 sk°trljao na njegove grudi. -~- Spremate se na novo otimaštvo? Na moje oči! ]i Obprio je pogled poput djevojke. Stid ga pritisne o zemlju. Je odgovorio. Ona je još oštrije nastavila: -- Tajana da bude vaš otimački ortak? ~"~ Kad to molim srećonošu - reče Tomo - nije mi do otiliva " nego do spasenja vašeg i srećonošinog. to ^T , !o cijenite moju žensku pamet kad mislite da bih vam, "iste £i vJerovati- U robljenju, otimažtvu da bude naš spas? Vi c nikad lagali, Tomo.
I6tl

"aenllnkvi2i,

tori U

- - I u grob ću leći, govoreći istinu - makar me ona dovela n stratište. na- Dorjo, on nešto smišlja, ne kvari mu osnovu - Pritekn Tajana u pomoć Tomi, a kneginjica zalomi rukama i okrene s* od njega. e Gusari su iz pozadine promatrali vjerenike i nešto klimai-glavama. Kneginjica nije mogla da izdrži ono što je vidjela na brodu: gusare, Tomu, Tajanu i sebe. Bilo je to isto tako grozn0 kao i sramotno, pa je pozvala Tajanu da bi se s njome vratila dolje. Ali ih Tomo zaustavi: - Kneginjice, pokažite se pred njima prijaznijom, vas radi! Nije joj pošlo za rukom da svlada ojađenost svoje duše i mračnim glasom primijeti: - Kad biste mogli poslati knezu Okićkome, ja ću vam saop, ćiti gdje je. Poslat će vam dvostruko koliko tražite - za obje nas! Činilo se da je Dorja Tomi zabila nož u srce. S lica mu je nestalo krvi. Nalikuje lešini. Tajana se prepala i prijekorno gleda Dorju koja, ne pazeći na pogled svoje drugarice, ponovo pita: - Hoćete li poslati po novce sedlara? - Ne! Nikoga! Izgovorio je to kao da je zamahnuo mačem. - Zašto? -- Zato što vitez Tomo ima svoj život i krv da otkupi dvije bespomoćne djevice! Dorja se naglo okrene. Gusari digoše glave. Oči im slijedile svaki njezin korak, mjereći koliki je prostor između nje i ruba broda.

l

- Zašto je kneginjica otišla?" Nije to dobro, srećonošo! - zapne Tomo. - Neka se pokazuje prijaznija da mogu mirno smišljati što da činim. - Znam, Tomo, nije vama više ni do čega na svijetu nego da spasite nju - odvrati Tajana i pođe za Dorjom. Tomo ostane potišten, zasut, ukopan, razbijena srca. Ni spasenje njegovo ne prima. A ovo će biti njezina propast. Dugo zuri u pećinu. Kozak mu se polagano približi šapćući: - Ona vas je nešto grdno napala! Gusari su opazili i riđokosi je rekao: "S ovim zaručnicima ne će biti nikad u redu". Oni m]sie da ih varate kako biste sami ubrali knežev novac. Proklete životinje, ne slute... - Kozače, reci joj da je nisam zarobio. Ni slutio nisam o* bi mogla doći k moru - ne bih tu bio nikad. Ipak, ona sumA) Novce mi nudi za svoj otkup! Meni, Kozače, meni! - Hrabrosti! Vidite oni vas promatraju, više ste mrtvi/ živi, dršće vam čeljust! " Međutim, vrijeme je prolazilo i, dok još sunce peče, na se veselo večera. Tomo se povuče s Kozakom podalje. Gusari su pili na veselje , plijena prošle noći. Sedlar jer sjedio na podu i široko odgova-o na gusarska pitanja o srećonoši: ra __ Kralj je plazio za skutovima njezinih haljina! Plazio kao i Jao, što je sve učinio da je udobrovolji! Najprije srećo-nije htjela da mu daje sreću. Ona je prokšena - tvrdoglava, ; "iTKralj ju je oblačio u svilu, kitio je zlatom i srebrom - dao joj •e posebne odaje i kako ih je iskitio! Ni kraljica nije imala takvih! Uh - srećonoša je prokšena - hoće da živi udobno, da se dvori, hoće ona, bogme, svoje odaje da čitave dane spava - a noću"bdi i gleda u mrak i naveliko se dogovara sa srećom kome (fe podijeliti blaga i dobra - a kome ne. Hoće ona, bogme, da živi lijepo - kao kraljica. A može joj biti! Sam kralj joj je uga£20 - više nego svemu kraljevstvu svojemu! Više nego kraljici! - A kad joj je tako ugađao, je li mu onda donosila sreću? pitaju ga. - Na vreće je mjerio zlato i srebro - samo su cekini letjeli u njegove škrinje! i sve što je htio - to mu se ispunilo! Gusari su treptali široko razvaljenim očima žednim tuđeg blaga. - Kod nas joj baš nije jako udobno, neće li nam biti sklonaV - Ako joj budete ugađali, zašto ne bi? - Nema u nas lijepih odaja, a bogme, svojoj kući u Omiš je nećemo voditi, treba da je tu uz nas! -- A vi je pitajte što želi, možda neće tražiti da joj sagradite dvorac na vodi ni brod na kopnu - ili da joj naberete trešanja sa dna mora! Samo je pitajte! - Bi li je ti pitao onako: što joj se tu dopada i što bi htjela da ima? - oslovi sedlara Frane. - Zašto da je ne pitam! Govori ona sa mnom kao da sam kraljevski tovarnik. čitavim putem k moru morao sam joj pričati da prikratim vrijeme i njoj i kneginjici. U morskoj uvali bude tamnije. Ne pećini pada mrak. Na Ije-skavoj vodi gusarski brodovi. Sve je na palubama mirno. Ljudi spavaju. Sasvim sprijeda, na palubi, naslonio se Tomo i zagledao u Jjeskavu vodu po kojoj se odrazuju zvijezde. Iza leđa šulja se bo-"^ nogu Kozak i pristupi mu blizu. Tomo se ne makne: - Gospodaru, došao sam kako ste željeli. Svi spavaju. „ Vitez otimač se okrene, složi ruke na zatiljak kao da ga boli 1 šapne: b;h ~~" Jao- Kozače, što me je stiglo! Sto me je stiglo!... Prije biti t6 ^fdao gromu iz vedra neba nego da će kneginjica danas &ii s -S-am karern tebe slušao i nisam pošao gusarima! Htjelo 2 razkiJati, razbijati ono što mi je na srcu. Jao! - i spusti se ogleda i šapne mu posve blizu uha: 16*- Da niste vi ovdje, gospodaru, ne bi sad kneginjica dol" mirno spavala. Srećonošu gusari ne bi dirali, ali bi kneginjica 0 njihov plijen. Mladi vitez se trgne i uspravi. Kozak razabire u tmini svjetlucaju njegove oči. - Nemaš krivo, Kozače, ali što će biti sad? - Ništa. Čekat ćemo dok knez pošalje otkupninu i predat ćemo je i onda otići.

- I do konca života nositi u sebi vjeru da sam ja uzeo no. vac za nju!... - Otkako ste tu, za sebe niste uzeli ni mrvice. - Ponudila mi je zlata da pošaljem sedlara knezu. Meni je ponudila zlata.... za svoju slobodu! Nož mi je zabola u srce, ot-rovni nož - šapće Tomo shrvan.- Reći ću srećonoši neka joj izbije iz glave da ćete vi uzeti i mrvičak otkupnine. - Uzalud bi bilo, Kozače - i povuče ga k sebi i svoje usne prinese k njegovu uhu: - Hoću da je uzmem gusarima bez otkupnine! - što je to s vama? Zar mislite da ste u loborskim šumama, da jašite svojeg konja? Voda je tu, a vi ste na vodi kao riba na kopnu. Na toj plavoj vodenoj poljani nema borbe mačevima kad brodovi stalno plešu. - Nešto moram smisliti. - Gusari uhode i vaše misli, hvataju ih u vašoj glavi kao ribe u vodi. - Neka, natkrilit će ih moja lukavost - u to se pouzdajem. - Gdje da zaposlite svoju lukavost kad vas noć i dan straža-Te njihovi sumnjičavi pogledi? Lukavost vaša ne može potrčati morem! - Ali T ploviti! Ne boj se, Kozače! Ako Dorji zaprijeti opasnost - dotaći je neće, prije ću zajedno s njome umrijeti! Ali pokušat ću nešto, samo moram prije gusare dobiti u svoju vlast Dakle, već imate neku osnovu? - Mnogo će vremena proteći dok se pruži neka prilika. Srećonoši učinit će gusari sve po volji - i tu je put! -- Samo je neće pustiti na kopno niti je pustiti s oka. - Kipi mi srce kad gusari pohlepnim očima hvataju skuto-ve kneginjice. Makar misle da mi je uistinu vjerenica, vidim nJ1" Jiove želje... Iskljukao bih im svjetleće zjenice oštricom maca"" Jao, zašto me je moralo to zadesiti! - Takva vas nisam vidio još od onog predvečerja kad saM vam pripovijedao o njezinoj vjenčanoj haljini. Sputajte svoje će, gospodaru. - Kozače, nikad u Životu nisam bio nesretnij i od dana - nikad! Volio bih da je odjenula vjenčano ruho, je vidjeti u naručaju vojvode, nego nadohvat gusarskih pogleda. Ova pećina polegla mi je na grudi. 244 _. Bojim se, zlo će biti s vama ako se ne svladate. ako mi nije srce puklo onda, kad sam je ugledao među gusarima, e onda neće nikad! Pa *__ sna vam treba, gospodaru! _ San mi ne može na oči dok nad njom vreba nesreća. Lezi oavaj, a Ja ću bdjeti. Sutra danju leći ću ja, a ti ćeš ostati na Stf pokoran poput pseta legne Kozak po strani pa se ispruži na P Tomo je vlažnim očima zurio gore u nebo. Zvijezde mu se čine kao zlatne bodljike i sve mu probadaju grudi. Noć mu se Wni kao crna mrtva neman što je polegla nad morem. Srcem viteza otimača šulja se bol za dalekim bregima zagorskog kraja. Za njegovim šumama, guštarama, pustim poljanama. Uzvitlala mu u srcu želju, poput jauka - da pograbi borju tamo s ležaja i ponese je daleko gore - na Okić-grad, položi na djevojačku postelju i onda nestane zauvijek u zagorskim goricama. Drugog dana svi su na brodu ležali kao mrtvi. Vrelo sunce užarilo je pećine koje sipaju ognjeni dah po brodovima. Sedlar je teško disao, tiho kleo i uzdisao: - O joj, sveti Marko na Griču-gradu, kako je tebi lijepo pod hladom starog hrasta, a ja tu gorim kao panj na sunčanom ognjištu. Ove su pećine krušna peć! Da stavim gore prase cvrlo bi se, plivala bi mast po moru kao po juhi. Pa ni izvora nema na moru da se napiješ hladne vode. Bljutava je ova kišnica u buradi. Pa te ribe! Jao, gdje su purani, pilići, guske! Našto vam sve blago kad od njega ni poštena ručka. Njegove riječi u toj žezi djelovale su na gusare kao na vjetrić s mora, nasmiješile ih i obodrile za razgovor.

- Kao da vi ne biste kad bi iz mora isplivao vol. A zar vi mislite da će vas srećonoša zasipati srećom ako je budete hranili smokvama i napajali smrdljivom kišnicom? Umori se čovjek kad sipa pljevu, a kamoli sreću! Ovi su prigovori učinili jači pritisak na gusare. Riđokosi se predomišlja i ponuka sedlara: - Idi, pitaj je ima li kakvih želja? , ~~ Vraga nema. Eto moje glave ako nema želju da ode u Kraljevske dvore. Na ponovnu njihovu želju sedlar se udalji prema četverokutnom otvoru i spusti Ijestvama. Oni su čekali. Ne za dugo, Gričanin se vratio s važnim izražajem lica: " - zlo vam se piše. Srećonoša bijesni kao mala la-H°će joj se kretati na brodu kako ona želi. Tko joj to krati? - promrmlja Frane. # s"~" Čekaj ti - gospodine pobratime - čekaj, nećeš lako prote, h <<ra Pr°kšenkom. Stidi se ona što je uvijek gledate. Djevica vij"i S * ^a ne bulJ6 u nJu na svakom koraku muškarci. Ima pra^aze da će sve prokleti nesrećom ako je držite kao roba! 245Hoće da bude sama sa svojom kneginjicom, da može šetati i je. žati na brodu, a da je nitko ne zadirkuje pogledom. Hoće udobni ležaj da je otpremite tamo na onaj mali brod, da joj napravite šator, neka je nitko od vas ne gleda. Hoće kraljevna svog dostojanstvenika i baš je mene za to odabrala! A? Jeste li vi čuli? j^ ne, građanina slobodnog kraljevskog grada Griča, i kaže: "Samo onda će vam dati sreće ako bude zadovoljna! Rekla je: "Kako će oni meni, tako ja njima! Bude li meni lijepo - njima će padati blago kao kiša s neba!" Gusari se sagnuli, skupili glave kao ovce u toru i tiho šapta-li, a Frane naglasi: - Nosi sreću samo onda ako hoće! To je istina! Na nama je da mamimo njezinu milost. Tomo je sjedio okrenut leđima k njima kao da ga sve to ne zanima, a oni će upitno: - Viteže, što vi kažete na sve to? - Ono što kaže sedlar - odvrati Tomo. - Stidi se ovako među nama. Ona je djevica, srećonoša - ne da se gledati ni u kojem času. Raspravili su i onda se digli, spustili se u dno lađe, do svo-jih ugrabljenih sanduka i zamalo se sva gusarska družba uposlila. Izvukli iz škrinja skupocjene ugrabljene sagove, tkanine, pozlaćene vrčeve i dragocjeni nakit. - Čekaj! Dosegni onu škrinju s haljinama što smo ih ugrabili one noći kad je ona dolazila k nama. Eh, baš će da"živi kao kraljica. I pravo ima! Srećonoša je, kraljevi bi za nju dali krunu, zašto da je mi ne obdarimo, sve će ionako ostati naše - umovao je riđokosi. Prešli su mostićem na brod i pozvali Tomu sa sobom. - Vi znate bolje kako se to sviđa plemenitoj djevojci. Tomo se prihvati da im pomogne. Malu prostoriju u dnu lađe pokrio je sagovima, namjestio Ie-žaje, porazmjestio vrčeve i zdjelice od srebra. Frane je donio dvije skupocjene haljine od venecijanske tkanine. Na palubi su od čipaka i platna podigli neke vrsti šator da bi paluba malog broda bila sakrivena pogledima s drugog broda. Radili su u živoj vjeri da slušaju zapovijedi neke više moći, da im bude sklona i da ih obaspe svojim milostima. A pri tom se međusobno uvjeravali da će im srećonoša sve to platiti stostruko. U predodžbama, do srži praznovjernih duša, stvarale se slike bogatih lađa što "dolijeću kao galebovi s bogatim plijenom srebra i zlata - upravo njima u naručaj. Onda Tomo pošalje svojeg četovođu po djevojke. Izašle s iz mračne prostorije na palubu. Gusari su stajali u dva reda, ^3f stojeći da uhvate srećonošin pogled. - Evo - reče Frane - uredili smo vam gospodske dvore o brodu i dvorit ćemo vas poput kraljice. Ispunit ćemo vam želju.
v

l
da dijeli veliku milost, Tajana podigne glavu i odgovori: _- Budem h" ja zadovoljna - bit ćete i vi! Dorja šuteći gleda preda se i pođe za Tajanom. Odjednom se okosi nečemu dosjeti i zakrči im put: ^_ jcneginjicu ne pustite s njom! Tajana se trgne i zapovijedi mrko poput vladarke: __ Idite mi s puta! Ona mi je sestra. Bez nje se ne mičem! - Za nju je jamčio vitez Tomo - primijeti Frane. • - Jamčio je svojom glavom. __ Slabo ona mari za njegovu glavu - ođreŠito će riđokosi. _. Skočit će noću u more i ponijeti otkupninu na dno! Tajana i Dorja izmijenile su poglede. Onda se kneginjica obaz-re k Tomi, pristupi k njemu i nenadano uzme njegovu ruku: - Glava mojeg vjeremka neće pasti zbog mene! - Jeste li čuli? - glasno će Tajana. - Htjela je umrijeti onda kad nije znala tko je morski đavo. Nismo slutile tko je ovdje na brodu! Riđokosi zlovoljno mahne rukom i stisne svoje smeđe mrke oči. Tomo ga pogleda kao da je zamahnuo na njega mačem. Onda su obje djevojke prešle na drugi brod. Tomo ih slijedi. Zašle su iza razapeta platna koje ih je skrivalo pogledima gusara. Paluba je pokrivena sagom. Na njemu je okovani sanduk. Sjele su, odahnuvši. Dorja spusti glavu na ruke, a srećonoša priđe k Tomi. - Sad smo barem potpuno svoje! - Svoje! - uzdahne Dorja i pogleda Tomu. Načas zagleda se u njegove oči pune bola. U njima je čitala uzrok njegovih patnji i na trenutak zaboravila na sebe i svoju sudbinu. Pomisli: "Vitez otimač uistinu trpi mulce. On trpi, to mu je napisano Da licu i u očima! . . ." Neka je samilost svlada pa će blago: - Tomo, vi ste očajni zbog nas dvije, a to je zao znak! On obori oči, ali ih opet brzo podigne: - Ne bojim se za vašu sudbinu, kneginjice! - Uzalud me tješite, vaše lice ulijeva očaj. Srce mu se stegnulo. Stajao je pred njome kao krivac sve-ffiu zlu u koje je zapala. ^ . ~~ Odbili ste prijedlog da se sedlara pošalje mojem bratu - Primijeti Dorja. - Zašto to? s v.„ ~~ Gusari neće nikad pristati na to jer bi otkrio njihovo skro-" e. Ne smijem im 5 ulijevati sumnje novim željama. Ovo što smo mnogo je. Vi ste barem oslobođeni njihovih poOnda se Tomo nešto zamisli i pogleda Tajanu: $ ~~~v Rekli ste da je vaša pratnja s četovođom na obali. Mislite e <: ,cetov°đa kneza Okićkog neće svojem gosodaru doaviti što * : , vama dogodilo" 246 247Ovo ih opet obodri nadom. Dorja se uspravi i pogleda TajanU; - Cetovođa je bistar i odvažan, no što će učiniti, tome •* ne bih mogla dosjetiti. Bojim se da će gubiti vrijeme. - Bude li mudar, krenut će -natrag. Bilo što mu drago, sad ste barem ovdje same i zaštićene od gusarskih pogleda. Ne bojte se ničega, bdjet ću... Posluživat će vas Kozak i sedlar. A sada provodili vrijeme u kockanju i čavrljanju. Riđoko. si se polako približavao dvojici koji su ležali na palubu Lukava podmukla izražaja na bradatom licu žmiri lijevim okom pa se zlobno snye malo ^^3 s kakvom lijepom ije curom. A? Sto velite?

Jedan od njih promrmlja. -- Daleko su nam cure! - A tamo, kneginjica na drugom brodu? - Vjerenica je vitezova. - Laže! Kažem vam, laže, sve nas je prevario! - Zašto da nas vara? - Da steče u njezina brata kneza nagradu! , - Da je njemu do blaga, dijelio bi s nama. - Ne kani on steći od kneza blago, nego otkupninu z& i želio bi se otkupiti od nas! Pa da i nije tako - kažem vam| mu nikad bila vjerenica. Nikad! • " - Otkud to znaš? - Curu je otpremio na drugi brod, a on? Je li s njom? Da mu je vjerenica, bogme ne bi sebi sterao noćni ležaj među ,oama, nego uz nju! Liježući se podigli i sjeli. - I drugi to kažu. Zacijelo nije mu vjerenica jer kako bi spavao na palubi! - Ako ga je ostavila, sad mu je nadohvat pa ipak ni blizu joj ne ide. A? - Snuje nešto u sebi! Frane mu je prebrzo popustio! Treba da mu to rečemo. i Hl - Takva cura pa da je puštamo samu... * ^1 - Vrag će tu mirno sjediti dok je tamo ljepotica! ^P Tomo taj čas prođe palubom pokraj njih. Riđokosi ga pogl6" da nasmijana lica i šapne: - Ni briga ga nije za nju. Vidite, ne ide k curi. Kažem vas* on nas vara... - čujte, momci! Noću, kad svi spavaju, kako bi bilo da & uvučemo tamo na drugi brod k lijepoj vjerenici? - Sunca mi, dobro bi bilo! . -- Zavezat ćemo kneginjici lijepu njuškicu da ne može vi** - Ako se srećonoša probudi i njoj ću zatrpati usta! - Mogla bi nas prokleti! 248 _ U tami nas neće vidjeti! •,"•": ;v " _ , Kletva past će na sve, a onda bi nas Frane svezao. Ovaj razlog pokoleba njihovu osnovu. Riđokosi se bori, mr a i tiho kune: __ Kad bismo svi bili složni, što može Frane protiv nas svih? NOĆU je Tomo legao s Kozakom na palubi. S mora piri laki. ietrić. Valovi od časa do časa zapljuskuju o pećinu. Sitne kapljice padaju na površinu vode i svu uvalu ispunjavaju lakim šumom. Svi na brodu spavaju. Polagano, tiho, uspravlja se riđokosi. Gleda oko sebe. Dva mu-druga podigoše glave - Ne spavaš, nđonjo? - šapne jedan. - Đavo neka spava! Buci u meni kao more za jugovine!- Sto mislite? Polako šumi more ne bi se ništa čulo? - I ne bi! ... U mraku i u buri svoje krvi zaboravljaju razloge koji su ih danju odvraćali od njihova nauma. Blizina lijepe Dorje potpuno im pomrači razum. Strah i pogibelj od srećonošine kletve .raspli-nula se ni u šta. Ne promišljajući o mogućnosti uspjeha svoje osnove, stvaraju odluku. - Vitez spava kao zaklan! - Idemo! Briga nas! Ispružili se i polagano, tiho, nečujno, puzaju palubom preitia mostu što spaja njihov brod s malim brodom na kom spavaju djevojke. Zaustavili se i ogledali natrag. Sve je nepomično i mirno . . . Šum vode zaglušuje njihovo pomicanje palubom. Već su se domogli mosta. Tu se zaustave. Riđokosi digne glavu i gleda iza sebe na brod. Nitko se ne miče. Hrkanje se ispremiješalo s pljuskanjem vode. Obodreni nastave puzati. Poput zmije, plazi riđokosi mostom. Vuče se, zahvaća daske pod sobom. Sto se više približava

brodiću s djevojkama, to se žešće baca naprijed, gubi prisutnost duha i zaboravlja oprez. Oni drugi ga slijede sve brže i bješnije. Riđokosi stiže do razapeta platna na brodu, povuče se ispod njega i pokuša se uspraviti. Uto zahvati meko žensko tijelo što je ležalo na palubu Djevojački vrisak odjekne kamenom uvalom i nadglasa šum vode. Bijesnom željom obezumljeni gusar zgrabi djevojačku glavu i šakom njezina usta Ona dvojica hitro ustanu, pograbe drugu djevojku, u tmini ih ne raspoznavaju, ne misle ni o čemu, šumi ^ u glavi i čini im se da nitko ne čuje ništa. Tek što su djevojke "vukli i zagušili njihove povike, osjete na sebi teške bijesne udarce A onda, kako se njihova tijela kotrljaju. Najzad hladni mlaz Od toga se osvijeste. Razaberu da fli je netko pobacao s bro-more. Stali su plivati, psujući grdno. Tamo na drugom brodu gusari se bude, u času nastaje trka. "- Skočile su u vodu! oglašuju se gusari u tmini. 249 a Gužva i vika na palubi. Frane potrči na mali brod. U naiđe na Tomu koji mu vikne: i, - Tko mi dođe bliže, nataknut ću ga na mač! - Ja sam to viteže, ja - Frane. Sto vam je? •; - Lupeži se dovukli k djevicama, još sam ih za vremena sti. jgao. Zar se ovako drži pogodba, Frane? & - Tko je to bio? - pita gusarski poglavica. l - Me znam, bacio sam ih u more! Uzbuna na velikom brodu biva glasnija. Netko poviče odanle; - Vitez te vara, Frane! Nije vjerenik ovoj curi. Ona ga ne i! I jurnuli gusari k mostu da masovno provale k djevojkama. - Ako prijeđete ovamo - vikne Tomo, posjeći ću vas kaopiliće! ;( U svijetlu zvijezda ljeska se mač u Tominoj ruci. i; - Mir! - zapovijedi Frane gusarima. - Nosite se natrag! Ali oni prosvjeduju, mrmljaju, buče. U sve je ušla misao ri-đokosog i svi se prijeteći podigli protiv svojeg poglavice. On se uzalud napreže da ih umiri. Onda se Ijutito okrene k Tomi: - Viteže, sami ste krivi da sumnjaju. Bježite od uievojke koju ste nazivali vjerenicom! Ako niste rekli istinu, znajte da 3na pripada nama svima! - Tko sumnja, neka mi dođe blizu - viknu Tomo - da mu sumnju raspršim oštricom svog mača! Kozak je već bio uz Tomu, držeći visoko napeti luk. - Tko ima odvažnosti neka dođe! - razjareno će Tomo. - Naprijed, da more pretvorite u krv!... Prijetnja ih malo prene. Sjetili se Tomina đavolskog mača kad bi provalili na koji brod pa izgubili odvažnost. - Ako vam je vjerenica, a vi siđite dolje s njome. Ja ću vje-Tovati vama i zapovijediti gusarima da miruju, ali hoću da se uvjerim na svoje oči da nas niste prevarili. Ako je vaša, onda je i vaš ležaj pokraj nje! Smjesta! Tomi se zavrtjelo u glavi. Osjeća novu opasnost što je pukla pred njim. O njegovu odgovoru ovisi Dorjina sudbina. On se odvaži, uzme Dorjinu ruku i reče nešto tiše poglavici gusara: - Frane, ako niste gospodar svojih drugova u ovom času, umrijet ću ovdje pred vama zajedno s vjerenicom! - Dokažite mi da je vaša i ako joj se tko približi, dajem vam slobodu da ga sasječete. S - Čuvat ću je! - i Tomo povede Dorju do Ijestava. Ona §i"e p dno broda, a on se spusti za. njom. ""$ 9 - Tko dirne moju sestru - ne imao nikad sreće! Tajana.

- Jao, ne govorite tako, srećonošo! - preplaši se Frane-j Života mi, neće je dirati, prije ću ih sve svezati! ? 250 Onda prijeđe preko mosta i vikne: __ Riđonjo, ti si vikao protiv nas. Svežite ga! Srećonoša je ljela nesreću na sve nas... Mukom su zašutjeli, pograbili svojeg riđokosog druga i svetili ga- Ali se nisu zadovo^i[iU potpunoj tmini male prostorije, na dnu broda, na sandusjedi kneginjica Dorja. U kutu stoji Tomo. Ona razabire njevti pojavu, sjenu crniju od mraka. Sluša njegov dah, razabire ^"egovo nepomično tijelo u kojem se gone burni osjećaji. Ne boji e njeg°ve prisutnosti u tmini uskog prostora, ali shvaća nedolirnost položaja u koji su ih gusari natjerali prijetnjama. Spustila je ruke oko svojih koljena. Tomo osjeća pravu bol. Grudne stijene kao da su izranjene od stvarne boli pod kojom se sagiblju jaka mu ramena. Glava mu se spušta na prsa. Muke ga razdiru svega. Stid mu sjeda na prsni koš kao nešto živo što ga drži, zlobno mu se ruga i zapinje s počitavanjem da je svemu krivac on. Odozgo, kroz otvoreni ulaz, u dno broda dopire nešto zraka i glasovi s palube gusarskog broda. Njih dvoje natjerani u samotnu tminu ne miču se. Dorju muči sram i jad, U očaju ne nalazi tračka nade da će jednom izaći odavle. Vani se stišavaju glasovi, polako se u tminu oko nje uvlači tišina, preplašena, borna, teška i mrtva, kao i njezina sudbina. Umor je svlada, umor od uzbuđenja, bol i zdvojnost. Ne usudi se maknuti, ni nasloniti, ni otpočinuti. Osjeća Tominu crnu siluetu u kutu. Stoji uspravljan, osjeća se kao stup od boli i muka... Ne vidi Dorju pa mu se čini da je ona tamo na sanduku zaspala. Naslonjen na drvenu stijenu broda, prisluškuje kako se noć smiruje i lijega na počinak. Dorja se ni jednom nije maknula. Njezino tiho disanje prodire mu u srce. Vrijeme prolazi. Noć je zadrijemala. Grobni mir. Tomino srce savija se u grudima. Sva njegova prošlost leži mu Pred očima u toj tmini, obasjana svjetlom od kojega mu naviru Od onog časa kad je prvi put sreo Dorju u trgovačkoj karavani pred samostanom u čičama, kad se uvukao u krajjevski dvo-ac kao pjevač komedijaš i na prijevaru joj oteo cjelov, pa do ča-^kad ju je uveo u svoj loborski dvorac i odanle pustio - pa njegovo lutanje oko Budima, njegov dolazak gusarima, a sad, eto, dJe - razapinje on nad njome nesreću... Od svega toga prelazi ga jezovito zgražanje od samog sebe, dr^iv^6" a onc^a mu se ci™ da željezna ruka stišće njegovo srce, Sa l 6a> a sva mu je grud puna krvi iz vlastita srca što jauče od "^Prijekora, samokletva... jeca. r^u rau grudi, u grlu ga steže, u prsima odjekuje mukli *J Prigušen - da ne probudi nju. 251Jedva primjetljivo stenje na mukama vlastitih mučila. - Tomo! Vi - plačete? Šapćuće Dorjino pitanje osjeća kao žar užežena gvozda, kao je u sebe dah i ustremio je kao da je u tom času izdahnuo. Sušanj njezine haljine prolazi mrtvom mrtvačkom komori! com u dnu broda, ulazi mu u kosti i zebe ga. Još se više povuče u kut, dalje od nje, volio bi prodrijeti kroj drvene stijene, uspeti se strmim pećinama ili uronuti u more da zaboravi, da ne čuje sušanj njezine haljine, da bježi od nje i n^ Staje sam pred sobom. - Tomo! Vi imate - suza? Snivali ste? Opet je uvukao dah. Osjećao je u tmini njezin pogled na se-bi... I mokre svoje suze što klize njegovim licem. - Recite zbog čega vas je snašla tolika bol da vam se srce rasplakalo? Trenutak šutnje, a onda on odvrati šaptom koji odaje teški

napor: - Obeščašćujem vas time što sam ovdjel Mala šutnja, čuo je kako se ona u tmini pomakla i uzdahnu" la kao da mu to potvrđuje. Ali nije rekla ništa. - Da mogu popraviti to, kneginjice, pretvorio bih- sve što je gore na palubi živo u lešine. - Pa ipak ste život svoj žigosali za sva vremena - sra^ot-nim imenom viteza otimača. l - Vitez otimač slavan je i častan prema onom mom dru|pm nedjelu. | - Ubojica ste? - Mnogo gore. časak Dorja šuti. On ne osjeća nikakvu njezinu kretnju ~" mu se čini da se prepala. - Što ste još? "•••"•• -"• .,. - Svetogrdnik! <v . •{• • - Svetogrdnik? Kakvu ste- to svetinju pogrdili? - Vas! Vas... ^ Duboka šutnja razapela se među njima poput teške željezne ograde. Tomi je ova riječ olakšala težinu u grudima, a Dorja osjeti pritisak u svojoj duši kao da je on nešto iskrcao iz svoje nutrine i ukrcao to u njezinu dušu, nešto teško kao željezni utezi. I dok mu je odlanulo, bol mu se talila, razlijevala po prsiina kao valovi mora i oni su ga zagrcali, makar je stisnuo zube i uvi3" čio dah - ne bi li zaustavio provalu bujice rastopljenih suza. - Nazvali ste me vjerenicom pred gusarima samo da ine Z* štitite od njihove okrutnosti - reče Dorja očito da ga utješi. & on nije mogao više zaustaviti ono što ga je u ovim časovima toj tmini gušilo: 252
^^^P
v

^ ^ tralj"

l
tamo - u čičama - ja sam vas u mislima pogrdio, u Ijevskom dvorcu - usnama obeščastio svetinju i dvorac na ^u zanavijek ožigosao svetogrđem! Gdje god je stupila moja svuda sam svetogrđem zasipao vaše ime! opet mu se činilo da se u tmini djevojčino tijelo ukočilo, li pod težinom uspomena ogavnosti ili groze, to nije znao, sa-malo zatim čuo je njezin tihi, nešto uzbuđeni glas: ^ _ _ Kajanje vaše duboko je, iskreno! Ja vam opraštam, Tomo _ sve - sve! Mjesto krika zahvalnosti odvrati joj teški glas, taman poput noći: - Ali ja sebi - ne opraštam! _ Teške su vam riječi, Tomo. _ Ništa nije teže od grijeha što sam ih sagriješio vama. Ako me ne kaznite vi - kaznit ću se sam! _ Svoju okrutnost prema drugima okrećete prema sebi? - Zaslužio sam zloću svoje okrutnosti! . . . Mnogo je prošlo časova od njegove posljednje riječi do uzdaha koji mu je grčio dušu. Onda se prisloni na drveni zid komorice i zanijemi. Muklost njegova glasa još je drhtala u tmini. Od toga prolazio je Dorjinu dušu neki bolni nemir: Tada se iz kuta opet čuo šapat: - Mislim, sve već spava, sad ću se spretno odvući na palubu i poslati srećonošu da spavate. - Dobro će biti tako! Njegov Kozak zaštropoće po drvenom podu. Kovna mu košulja lako zazvecne. - Tomo, hoće li me sad gusari pustiti na miru? , "

- Frane će održati riječ! " - Vjerujete gusaru na riječ? - Frane je gusar od plemenitog Kačićeva plemena. - Eto, među plemićima gusara i otimača! - veli ona, a zatim proslijedi: - Tomo, Firentinac Teofil nikad neće naći kneza, on neće poslati otkupninu. Moj brat se krije od kraljice i Joakima. Ovaj je opet zavladao, skinuo je kneza, čekat ću ovdje uzaludno ako mi vi ne pomognete. Pošaljite sedlara knezu. - Pokušat ću govoriti o tom Frani. .. ~~ Tomo, kad biste mogli javiti u Senj, možda bi nas oslobodi rođaci kneza Babonića. Senj je bliže od Ozlja. Malo je Tomo razmišljao, onda će joj tiho: na u . mnogo ste prepalili sramote od mene, uzmite *** sebe još ovu posljednju. - Koju to? da yiadajte se kao da ste se izmirili s vjerenikom kojeg ste < >nda u moc uv " ^ ^ Jeriti Franu da ste zadovoljni kod me-kanite podvostručiti otkupninu za sebe kako bi polovica 253ostala vama za miraz. Onda će možda pristati. Predložit ću a^ da neću otkupninu dijeliti s njime. To će ga možda ponukati fo pošalje sedlara, a ako ne njega, ono nekog drugog u Senj. Oni tie znaju latinski, napisat ćemo pismo koje će čovjek nositi u Seni Za sve potrebno je da Frane steče vjeru u nas dvoje... - Razumijem. Sve ću učiniti što će biti potrebno da mu tu vjeru ucijepim. - Ako to učinite, kneginjice, povratit ću vas knezu - i Voj. vodi! Na to se kunem - tu - u ovoj noći, pred vašim licem! Bilo je u njegovu glasu nešto toplo - podatno - pobožno Odmah zatim čula je škripanje Ijestava pod njegovim snažnim ti.! jelom što se uspinje gore. Oprezno je prelazio palubom. Tajana je sjedila na sagu, našlo-njena na sanduk. Kozak je stajao podalje. Od pećine odrazila se njegova pojava. Tajana se našla uz Dorju i šapnula: -- Spavaj, sestrice. Tomo bdi. A što ti je rekao? - Zakleo se da će me vratiti bratu i vojvodi. - Vojvodi te hoće da vrati? - Da, rekao je. Sad vidim da me uistinu ljubi. - Kao pravi vitez koji želi "da ti budeš sretna, makar ginuo. Ušutjele su i u tmini legle. More i nebo i oni na brodovima ostali su mirni, u BILA JE TO LJUBAV.. 4 Mukla težina leži nad morem kao podmukli usud. Teški vreli zrak pritište Dorjine grudi. Osjeća svoju dušu kao olovnu groma-du. Pećine iz broda izdišu ognjeni dah. šutnja oko nje dolikuje smrtnom mirovanju. Nijemo je sve. I more i nebo i ljudi na brodovima. Mrtvačka nepomičnost. Na palubi leže gusari. Njihova tijela nepomična, izubijana vrućom žegom. Tjelesa u kojima još samo biju srca. I Tajana osjeća pritisak na tijelo. Duša joj je budna, samo tijelo klonulo. Mutnim očima zagledava u Dorjino lice, bešćutno< tvrdo poput kamena na grobu beznadnosti. Pružila se po sagu prostrtom po palubi kao da nikad odanle neće ustati. Omara biva sve teža. Šutnja dublja. .Sumraćje yu če se u kamenu uvalu kao sablasna tajna svemira. Polako se diz Dorjina ruka k čelu i pritište sljepoočice. Ova kretnja u mrtvo mirovanju pretvara se u štropot. -• Želiš .li štogod? - zapita je Tajana.
254

l

___ Hladovine, povjetarca, rose nebeske, vode sa šumskog iz-ra O, kako je to daleko! ćemu još i ove tjelesne muke? Ka-Y°javaju n se dobri za nedjela što ih počinjaju zli? *^ _ Svaka je zloća kažnjavana, a dobrota je zaštićena. _ Zašto onda patimo? _. Sve su patnje samo most k sreći... - Ah, kako je bezgranična tvoja nada. Daske što tvore most između oba broda počele su škripati. One su ušutjele, Tajana primijeti, dignuv se: - Dolazi Tomo. I Dorja se pridigne pa obje djevojke ostadoše sjedeći na sagu. U tami se razabire njegova crna pojava. - Teško vam je, kneginjice? , - Teže od smrti. - Nije tako. Živjeti nije lako, ali umrijeti je najteže - odvrati Tomo. - Znam to. Mnogo puta susreli smo se ja i smrt, a opet mi je sišla s puta. Nas dvoje idemo uvijek usporedo, katkad mi sjedne za vrat, a nikako da me uguši. Mnogo put su ljudi izrekli nadamnom smrtnu osudu, a ona me preskakuje i kad sam je-najvruće želio. - Željeli ste smrt? - zapita Dorja tiho. - I otimaču bi se htjelo mira da ne čuje svoj govor, ne osjeća udaranje srca, da legne u vječnoj tišini... U glasu mu je prikriven bol, težak, kao vrući zrak oko njih.. Nisu vidjeli svoja lica u tmini. Dorja upita vrlo tiho i nešto neodlučno: - f orno, - zašto ste se dali na taj strahoviti život? Zašto na otimaštvo? U teškoj omari palo je teško pitanje. Tajana okrene glavu k onom mjestu gdje je sjeo Tomo, osjetivši da mu se pitanje zabolo u grlo poput bačena koplja. - Zašto?... obnovi još tiše i neodlučnije od Dorje. U tmini čuo se nemoćni pad njegove ruke na drvenu palubu. - Teško vam je, odrješujem vas odgovora - reče Dorja. - Teško mi je zbog toga što mi nećete vjerovati. - Vjerovat će - odgovori Tajana, umjesto Dorje. - Pričajte nam, Tomo - moli Tajana - što vas je navelo "ko zlim putem... - Bila je to ljubav, velika ljubav... k r. ^aPe° Je i odahnuo. Sa strane gdje sjedi Dorja ne dolazi ni-akvo pitanje, ali Tajana se nešto jače okrenula k njemu: - Vi ste već prije jednom nekoga ljubili? Nasta šutnja, tvrda, bolna, a ipak kao da djevojke nešto teš-*° očekuju... Tomo digne glavu: ^ 7" Razotkrit ću vam istinu. U Loboru, gradu navrh brda, ed šume, živio je plemić kao svi drugi plemići. Njegova je 255ćud bila oganj, a srce vosak... To mi je bio otac. A majka? \j magli vidim njezino lice i oči. Obrazi su njezini bili prozirni kao Cijeli oblaci kad ih probije nebeska modrina. Smiješila se vivn"ek uvijek. Imala je i zašto. Otac ju je nosio na rukama. Nikad nisu Zidovi Loborgrada vidjeli suzu u njezinu oku. Loborski grad vi. dio je samo smiješak, čuo je samo riječi ljubavi, čitav dvorac kao da je u šumskoj tišini pjevao pjesmu sreće dvoje koji su se rodiH jedno za drugo; živjeli kao dvije ptice u šumi - a onda je bilo svemu kraj... - Kraj ? - usklikne Tajana. - Mati je iz dana u dan bivala bljeđa. Pala je u postelju. Bio sam tada dječak, vidio sam je mrtvu na odru. Plakao sarrj dugo, sam samcat. Nitko me nije tješio, otac kao da me ne vidi ne pozna, zaboravio je da sam mu sin. - Zar je otišao? - pita Tajana, šapćući.

- Ležao je dane i noći na ledini, buljeći u pusto nebo. Zimi na postelji sklopljenih očiju. Naš kaštelan zvao ga je da ide na gozbe u Ciče, da zaboravi. A otac je odgovorio: Lobor je crna raka, nema više Loboru gospodara. U tuzi je ginuo kao stablo kojemu crv grize korijenje. Mene je uzeo kaštelan k sebi. Noć i dan živio sam uz njega. Bio mi je sve. Ali on nije bio dobar, cijeli kraj strepio je od njega. Grub, osor čovjek. Otimačina bila mu je strast. Vodio me je svuda sa sobom. Polazio sam s njime kad je sačekivao trgovce i bogate putnike. Otimao je za sebe i gradio negdje tamo svoj dvorac. Isprva bilo me je strah tih noćnih napadaja na ljude, a onda sam se stao veseliti takvim pustolovinama, polagano sam se na to privikavao, dok je otac tugovao, umirao i umro. Kaštelan bude mi poočim i učitelj, što čini on, to i ja. Pretvorio me je u otimača. Ja sam mu bio dobar učenik. Kad su ga trgovci ubili, ja utekoh. Otimaštvo bilo mi je veselje, radost, užitak. Eto, - bila je to ljubav, velika ljubav mog oca koja me je učinila otimačem... - Ljubav vašeg oca prema majci - prošapće Tajana uz tihi uzdah. - Ljubav - preko groba. Ljubav se nosi u srcu do smrti. -- Ljubav se nosi do smrti - ponovi Tomo. - Možda i dalje. Tajana ga shvaća. Prilazi mu u pomoć. -- Takva ljubav može se nastaniti samo u dobrom srcu. - Kruto se varate. - Vaše srce nije zlo... - Ah, što! O meni nije riječ, - prene se on kao od nekog sna i gorko se nasmije. - Ja sam otimač, i nikakva dobrota ovog ni onog svijeta neće izbrisati s mojeg čela žig loborskog otimača-Ni dovijeka. Nikad neće sa mnom sjesti k stolu nijedan plemić-Ni vi, srećonošo, ne biste sjedili ovdje sa mnom da vas Teofil m* je prodao gusarima. U prvom je trenutku to priznala, no odmah nađe opravdanj6256
^*

l
_ ja sam s vama sjedila i ondje u Budimu kad ste me oslo-jjli Kumana. Bilo je to u spilji. Ali sam s vama sjedila i kad k° je okruživao kraljevski sjaj, sjećate li se - ono pred crkvom kad smo našli mrtvaca u vitezovoj odori?... _ Istina je, zaboravio sam, vi ste sa mnom sjedili... Razgovor je zapeo. Tajana je osjetila da Tomo zapravo govori o Dorji koja sad sjedi s njime, primorana na to gusarima. Ipak, Dorja ne veli ništa, niti odaje ikakvom kretnjom da ih sluša. A Tajana pita: - Hoćete li, Tomo, ostati kod gusara? - Ostat ću, samo da se kneginjica i vi odavle oslobodite, pljusak vode oko gusarskog broda svrati njihovu pozornost - Poskakali su u more - objasni Tomo. _- I vi biste malo došli k sebi u vodi, kneginjice. To bi vam bilo na korist. .- Da, bilo bi, ali ne znam plivati morem... - Poslat ću Kozaka da vom dopremi vode pa da se barem malo ohladite. Slušale su škripanje dasaka kad je odlazio. - Sad si čula što ga je učinilo otimačem - zapne Tajana. - Jadnik! - odvraća Dorja. - Uistinu, žrtva prevelike ljubavi njegova oca. - I Tomo tako ljubi... - Kad ste govorili o ljubavi, rekao je: nije riječ o meni - i dobro je da nije. - Ni o kome nije bila riječ - već samo o njemu. Govorio je o ocu i mislio na sebe. Nestaje u ljubavi za tobom. - 2ao mi ga je. - Kako mi je drago, Dorjo, što ga žališ - i što si prema njemu sada dobra i blaga. - Gusari su me prisilili na to. Sad vjeruju da mi je vjerenik i ne osvrću se na mene.

~ Svi se pokoravaju Tomi, a tebe se ne usuđuju ni pogledati. - Što će reći vojvoda kad sazna da sam tu imala vjerenika otimača? Buduća kraljica u ropstvu gusara, vjerena s vitezom otimačem - morskim đavlom, oh, strahovito vijugaju putovi Dolazila su na palubu dvojica: Kozak i sedlar. 86 feo fovlf^M- rGriČa glada* °Va je pećina kotao" skuhat <fc *ako bfdZ? •" mfllo^m da Je naJveca slast pečeno prase. Oh, bilo. M jeo x Pečen°g krumpira u hladovini kad bi mi je ~- Ja bih vam se pridružila - primijeti Dorja. "^ je samo mali komadić one zelene gore iza Griča 257 *- Vidjet ćemo doskora Grič. -• Vojvodi se nadaš - pita Tajana.
17

****

i

Rekao mi je brat da će ga poslati za mnom u Senj i ga zadržim dok svrše vojnu. Takva

im je osnova. Ako Firentinac nađe Ivana, vojvoda će pohrliti da nas obje izbavi. Sprijeda s velikog broda dopire do njih mrmor glasova -^ nezadovoljnih, grubih. Tajana začuje svoje ime i podigne se aa pola, prisluškujući žestokom rječkanju: - Prevarili su nas, ništa drugo. - - Kako bi prevarili kad smo vidjeli kao na dlanu da nosi sobom moć sreće? Nije li nam one noći dovabila pod ruke bogatu lađu? - Zašto onda tu ležimo, a more pusto? - Zašto trgovci putuju krišom? - Firentinac nas nije prevario, ali srećonoša vara. Nismo li joj dali sve što je htjela? Kakvu nam je udijelila sreću? Uto se čuo Tomin glas: - Mislim da riđokosi nema pravo. Srećonoša je napola mrtva, ne može da diše, sa sjevera je gdje nema takve žege i po. nestalo joj snage. - Nije sreća tovar da ga treba vući. - Tovar je - zlatni tovar. Nikad nisi čuo kako je to. Ljudi koji imaju u sebi moći, u bolesti gube snagu. Srećonošu je sparina i žega učinila bolesnom - tumači Tomo. - - Zaduvat ćemo joj mi vjetar s juga i sjevera, tako mi imena! Privežite je na pećinu nad morem pa da vidite neće li joj se odmah vratiti snaga i moć. - Bolje bi bilo kad se riđonja ne bi prijetio, nego lijepo, po-iorno zamolio srećonošu da nam dovuče lađu punu plijena. Ne bi li da kleknemo pred njome kao pred svetim otajstvom. Obećala nam je sve i sva samo da je pustimo s oka tamo na onaj brodić. Dovucite je ovamo pred naše oči. - Prijetnjom nećete ništa postići - savjetuje Tomo. Njoj ne možete zapravo ništa. Ili mislite da ona sreću nosi u sebi samo za druge, a za sebe ni mrvice? Vi njoj nećete nauditi, ona vama može. Sad se javi Frane: - Pođite, viteže, k njoj pa da čujemo što kani. Recite joj: hoćemo plijena. U gluhoj tišini odjekuju njegovi koraci. Sjeo je pokraj njih v. tmini i započeo tiho da im saopćava poruku. - - Čule smo - predusretne ga Tajana - plijena hoće. - Srećonošo - vi mi možete ispuniti -želju. Ne oklijevajte. - Da molim neka im sreća pruži prigodu za novo zločinstvor Srećonošo ako nam dođe brod, vi ste obje spašene. - - Kako? - umiješa se Dorja živahno. Tomo se primaknuo k Tajani, šapćući:

- Upravljat ću navalu tako da pobijede napadnuti i v* s spašene. Predat ću vas napadnutom brodu. - Ako vam to ne uspije? - pita Dorja. ^- Ako se brod preda, vi ćete ipak umaknuti. ~^~ Kao da imate neku osnovu? __ Smišljam je od prvog dana kad su vas doveli. Sad je čvrsto u mojoj glavi. sw _ Oni čekaju kneževo blago da je otkupi. _ Dugo će vremena proći dok stigne. Ako pak čekamo užari? Samo jedna lađa i laki će povjetarac doskora ohladiti vaša Šapat prestane. Svatko je zabavljen mislima. Nijedno drugome ne vidi lica da sebi pročitaju misli i osjećaje. _ Ako brod stigne, a ne pobijedi gusare? __ Ja sam tu da vodim brigu o vama. S koje strane zlo nasrće s one ga strane treba odbiti. O tom se mudruje u času borbe. Svakako, tu je moj Kozak i sedlar koji će ostati s vama, dok ja gusarima smutim pamet i vid. Samo da nam je brod. Srećonošo, dozovite sve svoje moći, dovucite nani dobro naoružanu lađu. Opet duga šutnja u mraku. Kad nijedna više nije ništa rekla, Tomo još ponovi svoju molbu Tajani i ode. Dorja se sagne k drugarici: - Ne dozivaj brod! - Bojiš se zločinstva kao i ja? - Volim čekati na otkupninu - makar bilo ne znam kako ćh>> go, nego da svojim očima gledam ... - Kako gusari biju i robe trgovce. - I kako Tomo robi - razbija - otima. Ne mogu to, Ta-jano. Ubija me ova misao jače nego sve ove patnje . . . - Ipak ga malo voliš, Dorjo. - Odviše smo nesretne da se ljutim na tebe - ali te molim: ne prljaj moju čast, Tajano. Ne razabireš li crnu pakost sudbine: da dopustiš Tomi robiti, radi mene, za mene. Duboko uzdahne i spusti se opet ngnznalc. Sve dublja biva noć. Usnule su. Vrući val talasa se nad njima. Na horizontu povuče se s juga veliki crni svod i zaklanja sve... Tajana sniva da se nad pučinom pojavio vitez Sokol. Digao se u zrak, i lebdeći, spušta se k njoj na palubu, sagiblje se, pris-janja svoj kovni zaklon uz njezino lice. Od hladnoće njegova zakona biva joj prijatno, osvješćuje se iz omare, hladni povjetarac zavitla poput crnih krila i vjetar ga nosi sve više, više gore, rasprostirući poput oblaka. Vitez mačem dohvati plašt i zvekne po-Put gvozda. Tajanu strese. Trgne od sna. Pusti je mrak. Lađa se ja, a vjetar, huče kamenom uvalom. - • Srećonošo! -- Vi ste, Tomo? ~- Oluja dolazi. Htio sam vas upozoriti da se sklonete. Po njegovu savjetu pošle su do Ijestava da siđu u dno lađe. 253 259Ostanite na zraku dok se bude moglo. Dolje je jako ;će, samo da ste spremne. : Razgovor probudi Dorju. Smjestile se i prepustile vjetru nježna, dugotrajnom izmučena tijela. - Ako se bojite, ostat ću - ponudi se Tomo. - Ostajte - zatraži Tajana. - Nije me strah, ali sprema se nešto zlo.

Tomo sjedne podalje na palubu. Vjetar huče od jednog kraja pećine do drugog. More se talasa. Gusari dovikuju, lanci škripe. Lađa se trgne pa se uspinje i pada. - Plovimo li? - pita Tajana. - Vuku brod dalje od pećine da ga val ne razbije. U mračnom nebu sijevne i opet je tmina. Daleka tutnjava približava se kao da negdje gromori probuđeni noćni demon. Držeći se zagrljene, sjede one na Ijestvama i slušaju još nečuvene glasove razgnjevljene prirode. Sjene užasa šuljaju im se dušom. U oblacima jače sijevne i bučnije zagrmi. Oblak svjetla padne na more. Osvijetli gusarski brod, a u tren oka kao da su svi stro valjeni iz svjetla u crnu tminu. Tutnjava grmljavine ispunjava uvalu lomljavom. Pećine odvraćaju odjek pa se čini da neka ogromna snaga lomi željezo. Val udari o hrid muklim udarom - onda prasak vode kao da se pećinom kotrlja sitno kamenje. Crno nebo sipa og-; njene gromove. Onda se pljusak strovali na palubu. Djevojke se spustile na dno lađe. Slušaju urlanje oluje i be: znadno uzdišu za svojim domom. U tom malom, uskom prostoru, u crnom mraku, utamničene su usred paklene buke. Ne znaju ča, sa kad će razarajuća sila provaliti tu crnu malu izbu i povući ih u daleke neznane dubine... Pred jutro stišala se grmljavina. Samo vjetar lomi nad njihovim glavama, a lađa se ljulja. Danje svijetlo pokaže im se nad glavom. Tomo se spušta kroz i otvor u njihovu rupu. U ruci drži vrč: - Svježe vode vam nosim, ravno iz nebeskog vrela. Tajana segne za vrčem. -- Oluja nam je donijela svježe vođe. Uvijek je to tako. R* kao sam gusarima da ste obećali lađu. Ne porecite ako vas pitaju. - Može li se gore? - upita Dorja. - Dobro se zaogrnite. Kiša je prestala, ali more i vjetar j°" se biju. Izišle su na palubu. Dan je mutan poput kaljuže. Između pf l ćine što otvara ulaz iz zaljeva u široko more razabiru valove K*1 1 ko se uspinju, prskaju i spuštaju se grmeći. ; U malom zaljevu zaglušna buka vjetra i mora. Zapanjeno P10" matraju djevojke bijes prirode. Grički sedlar sjedi na škrinji, na licu se vidi kako mu je mu-Spazivši djevojke, pokuša ustati. Na lađi što se ljulja zatetu-i uhvati se za škrinju. 13 __ jako mi slobodnog kraljevskog grada Griča - kad sam iednom napio biskupovog bukovečkog vina, nisam se tako zikao na ovoj vodi. _- Imat će sedlar što da pripovijeda Gričanima - primijeti o šaljivo. _ ja? Eh, samo dok se vratim. Takvih bura oni nisu nikad vidjeli. O, o, da su mi barem moja lijepa kneževska sedla ne bi mi bilo tako tvrdo... S drugog broda dojurili gusari. Na čelu im Frane. Prešli su mostić čudnom hitrinom. Frane se zaustavi pred Tajanom: _ Srećonošo, pitam vas hoće li doći trgovački brod? Ovo pitanje palo je nad njima kao nova opasnost. Tomo pogleda Tajanu. Gusarove prijeteće pitanje prodre Tajani u dno duše, zaroni joj u mozak i ćutila - u tom se pitanju iskrio prvi glas mogućnosti da se oslobode gusarsko"g zatočenja. Trepavice joj se raširile. Velike crne mirne oči izgubile se u tjesnacu zalijeva odakle se otvara vidik na pučini. Svi čekaju odgovor, stoje kao razapeta jedra. Tajanina se usta otvore^ odgovori čvrsto: - Doći će. Frane korakne bliže. "

- Kada? - pita gusar oštro. Nepomični joj pogled plovi morem*.. Ona ne odvraća, šutnju smatra Frane njezinim dogovorom s tajnim moćima. - Još je daleko, ali se približava - pokazat će se, dan - dva pošto mine oluja. - A hoće li biti mnogo plijena? - Veliko nosi blago. - Vi ćete nam udijeliti sreću da svladamo trgovce i otmemo plijen? Tajana šuti i zagleda se u pećinu. Tomo hitro poništava njegovo pitanje molbom: - Srećonošo, vi ćete s nama na bojište, budite na ovom brodiću da nam dozivijete sreću... Baš uz nas treba da budete, da dočaravate snagu kako ste onda" pod Gričom vitezu Sokolu. Mo-ton vas, Srećonošo, isplovite s nama na pučinu, da se proslavim, svladam brod i nagrabim plijena kao nikada. Govorio je moleći, samo njegov pogled nije bio u skladu s °m pretvaranjem. Instinktivno osjeti Tajana sakrivene Tomine namjere i odluč-n° odvrati: vu s vama. A ~~ Bili ste mi uvijek dobri, a gusari su me pazili - isplovit 3 6 M< na" f " pljesne rukama i uzvikne kao da mu je u krilo s neba > oblak zlata. 260 261i - E, kad pokupimo blago, odvest ćemo vas na kopno. Omiša kraljevat će srećonoša. Je li tako pravo? • - Pravo mi je - potvrdi Tajana. - A što će biti sa mnom? - uzvikne sedlar. - Zar ću i ia isploviti s vama? - Ako vam se ne dopada - iskrcat ćemo vas u more - j^ smije se Frane. - I ti si mi prijatelj! Lijepo on postupa s gričkim sedlarom. Samo mi dođi na Gričl - Doći ću kad se more izlije na vaše gore. - Ne mrmljajte, sedlaru - strogim glasom zapovijedi Tomo. •- Treba da ostanete na tom brodu uz srećonošu i moju vjerenicu. Neće vam škoditi da vas osine malo sreće. Frane poskoči na drugi brod, a gusari ga slijede. Tomo, sedlar, Dorja i Kozak gledali su Tajanino zamišljeno lice ne bi li s njega pročitali moć koja joj je navijestila dolazak broda. - Znaš li sigurno da će lađa stići? - upita Dorja s ne|to sumnje. ^ Nije znala što da odgovori. Našla se u čudu - što je ono rekla kako i otkud joj to? Napokon kao da se dosjetila: - Riječ mi je slijedila misli. Ne znam zašto su baš takve. - To je već tako - umiješa se sedlar - tajna moć šapće • a usta govore. Oh, sveti Marko na slobodnom Griču gradu, naše je oslobođenje blizu. Za koji dan izvest će nas srećonoša na kopno i mi putujemo na Grič i na Ozalj-grad. Kući, kući! Ovi poklici odjeknuše u Tajaninu srcu takvom snagom da je zaboravila grijeh što je zaželjela gusarima plijen. Osloboditi se ovog strašnog kotla među pećinama, odletjeti tamo daleko gdje se uzdižu zelene gore, gdje teče Kupa, nad njom sjedi Ozalj-grad, gdje je čeka otac, gdje je njezino srce primilo amanet života, vitezovo priznanje da je nosi u srcu do smrti... . 2elja se raspe, provali, prometne se u oluju što je ove noći prohujala nad njome. U pogibelji plane čežnja za njim. Tutnjelo je, odjekivalo, bučilo u malom srcu. Velika je pro-ime snaga. Njezina želja kao da buši pećine, svladava more i prodire kroz oblake sunca. - Ako brod ne dođe? - tiho pita Dorja. - Doći će. Mora doći! Mora! Mora! Glas joj zvuči kao da zapovijeda svijetom. Kao da neka je Čuju svi - i svijet i ljudi i usud. Tajana vjeruje da no u sebi moć. Sada se njezina vjera pretvorila u pećinu što st iznad njih. Sve ono drugo njezini su obronici... no

G"

Podvečer vjetar se smirivao, samo je još bučilo more ri su uzbuđeni. Ogledavaju brod, pripremaju se, spremaju. Tajana sjedi na palubi i upravlja pogled u tjesnac što otvara vidi* pučinu.
262

Čitav dan ne govori, misli joj sijevaju kao bljesak prošle noći. Sve u njoj neprestano odjekuje klikom oslobođenja što ga je .janas čulo njezino čitavo biće. Razapeta jednom jedinom željom, doziva, čeka pomoć nekog broda koji ne poznaje, ali ga čeka. Očekuju ga svi. I gusari, i Tomo, Dorja, grički sedlar i Kozak. Čekaju kao što se čeka sunce jto" svakog dana mora izaći. I noć pada i po koja zvijezda zatrepti između rastrganih oblaka. Hladoviti vjetrić piri s mora i omamljuje ih mirisom i uljuljava u san U kamenoj uvali biva tiho. Noć pjeva svoju uspavanku. Oblaci plove daleko. Na plavom nebu strka zvijezda. Zagledavaju u široko ljeskavu smirenu pučinu. Rubovi mora tiho prskaju o pećine. Sutradan probudi ih sunce i potpali u gusarima nove nade. More se odmara. Vjetar otplovi nekud u daleke visine. Oluja je prestala. - Dan - dva iza oluje dolazi brod! - Tako je navijestila srećonoša - sporniju gusari. I prate gore sunce što im pokazuje koje je doba dana, koliko hiti vrijeme, i smišljaju kako bi bilo bolje da im trgovački brod uđe u zamku. Čekaju. Tajana šuti. Dršću joj male grudi. Ne zna da li od straha da lađa neće doći ili od nečega što joj tamo iz daleka donosi glase da pustim morem plovi oslobođenje. Gusarski je brod izišao iz zaljeva izvan tjesnaca. Tajana vidi gusare kako pogledima traže po daljini, hvataju, čekaju - vjerujući ... A Tomo sjedi izgubljen u samom sebi. Crne mu oči pokriva magla duše što stenje. Još malo i zauvijek će njegovu oku iščeznuti Dorjin lik. Sam se ispovijeda sebi, sam se odrješuje od grijeha. Sad, u očekivanju njezine slobode, razabire da se približava čas koji će ga zanavijek odijeliti od nje. A tu, na brodu, u toj uvali, gdje se o Dorju uhvatila nesreća, on je bio uvijek uz nju. Gledao ju" je, razgovarao s njome. U tamnoj komorici, u tmini, samo stopu udaljen od nje slušao je njezin dah - glas. Brinuo se za nju, a sve je to ona primila prijazno, razgovarala s njim, slušala njegove riječi kao da nije zloglasni otimač. Dorjina nesreća otvorila mu je vrata u njezinu blizinu. To je bila sreća, sreća. O, kakva sreća! - uzdiše Tomina duša. "Tomo, čime si zaslušio da te pred smrt prijazno pogleda" - P1Ja sam sebe. j fpred smrt! Gusari će mi suditi. Glava moja njihov je talac, .maju je pravo uzeti. Pa sto puta je već glavu založio za nju? Neka dođu "zrnu. Bilo je sunčanih dana u životu Crnog Tome... je i^ll° Je- Pa neka padne vječni mrak u smrti. Toliko put mi ezala na grudima, pa ipak mi dopustila da mi priušti zalogaj 263sreće... Sada je, napokon, kraj. E, smrti, stara lutalice, došla si napokon i do mene. Čudno. Smičeš se, smrti, životom kao rijeta dnom... Sve gine samo ti ostaješ, goniš život kao pastir stado Došla si, povukla me za ruku: "Dosta je, Crni Tomo! Naužile Se oči tvoje bjeline njezina lica, toplote njezinih smeđih očiju. Sad je dosta." Iz crnih trepavica žmire mu oči, ovlažene kao od unutraš-njih suza... I prolazi dan i silazi noć. I produljuje Tominu sreću i boli i život... Sviće novi dan s novim nadama. Čekanje razapinje ljude na brodu, vuče ih na muke. Zanijemili su, ukočili se. Gusarski pogledi prodiru do rubova pučine gdje se more stapa s nebom. Vrebaju na straži, sapeti vjerom čudotvorne moći... Vjeruju u nju svi, i ona sama. Vjera je njihova zajedno na zenitu sa suncem što ih polijeva svojom vrelošću, a da je nitko i ne osjeća. Miruju, samo im srca bučno biju. Šute svi. Tomina duša za-pomaže u oproštanju s Dorjom - zauvijek...

A Dorja zuri u Tajanino blijedo lice u kojemu se skupila napetost čekanja. Poput kipa sjedi Tajana na brodu, izgubljena dušom, čitavim bićem i tjelesnim i duhovnim, u jakoj vjeri da će njezina unutrašnja snaga dovući neku lađu kojoj gospodare njezine nadzemaljske sile. Tamo u tjesnacu gusari se razjurili kao da je po njima pala strijela i uzdigli ruke kao Ja pozdravljaju spasenje. A onda se brzo hvataju vesala i kreću k onima u zaljev. Mašu, lomataju rukama, obezumljeni su srećom. A Tomino srce jaukne: - Sad je kraj!... On uzdahne kao da je izdahnuo posljednji krik i pozove u pomoć pamet i mir. U njegovoj je ruci Dorjina sloboda... Zato treba da mu služi i razborita misao i mirna desnica. - Dolaze! - kriknuše prigušeno gusari. I lađa je dolazila. Nitko ne misli da je morala doći jer je more tu da po njemu plove lađe. Svima je duša puna uzvika: - Srećonoša! Ona je to učinila! - Srećonoša, tajnim moćima nadahnuta, dovela je lađu i znala je kad će stići. Srećonošo, krunit ćemo te krunom od zleta i dragog kamenja. I tvoji će dvori biti u Omišu, kraljevstvu gusara. S djetinjim ushitom izgovara Frane ove riječi, rumen od itz-buđenja i mahnit od sreće. - Vidjeli smo je. Još je daleko. Ali doći će. Baš nama uzagrljaj. I svi čekaju pripremljeni na odlazak. Frane u svom ushić> nju otvara jednu škrinju, vadi nešto čudno, malo, napola r11" ženo u srebrnom okviru s drškom. 264

l

"- Srećonošo, velik je to dar. Gledaj, oteli smo ga mletačkom št° Je doplovio iz Egipta. Takvo što nema ni u kraljevskim dvorovima sjevera. Dragocjenost je Ovo, gledaj, srećonošo. suncu zablista površina, sjajući kao bistro jezero kad u sunce kupa svoje zrake. Tajana gleda i lecne se. Na bijeloj na titravu suncu zapazi svoje lice. Razabire rumen obraza . sunca, čistu crninu svojih velikih očiju i.mračne tamne pra-move koji padaju niz vrat. Vidi sebe kao što se nikad nije mo-ela vidjeti u zrcalu od brušene kovine, pa ni u površini bistre vode. Zapanjena je sama nad sobom. Zapanjena je i Dorja. U toj siajnoj plohi vidi Tajanino lice isto onakvo kakvo ga gleda svojim, očinia> _ gto je to? - zapanjeno pitaju djevojke. - čudovište! - s užitkom razjašnjava Frane jer je pobudio zanimanje u srećonoši. - Zrcalo nije od lima, ni od srebra, nego od nečega čega ima samo daleko na istoku. Vele za to: staklo. Ako padne na zemlju, razbije se. Zato sam ga čuvao kao očinji vid. Povela si nam lađu, evo, darivam te ovim da stečemo tvoju milost i da zahvalimo što si održala obećanje. Ova škrinja tamo na tvojem brodiću puna je nakita, polovicu od toga bit će tvoje da se okitiš kad te odvedemo u Omiš. - Hvala! - odgovori ona, osjećajući odvratnost prema svemu što je gusarsko, ali je pogađala da počinje teška igra Što ju je smislio Tomo i da mora toj igri podrediti sebe i zatomiti svoje osjećaje. Uzela je dotada neviđeno zrcalo, gledajući pri tom Tomu kako stoji na palubi i određuje i svi ga slušaju i pokorno i hitno izvršavaju njegove odredbe. Kad su ostale same, Dorja joj se približi: -• Uzela sam i treba da zadržim. Ništa se ne događa uzalud. Stavit ću to čudo u zavežljaj. I ona segne u kožnu torbu svezanu oko njezina pojasa i spremi gusarev dar Kad je sve bilo pripremljeno, povuče Tomo na stranu poglavicu gusara da važno s njime govori: - Žuri vam "se da se riješite vjerenice?

- Baš nemate oči. Danas mi je rekla da se ne kani dijeliti od mene, pa želi da i ona prati srećonošu u Omiš. Hoće da osta-ne uza me. Njezin brat knez nikad ne bi dopustio da pođe za otimača i tako će ostati sa mnom. - A vi ćete dijeliti s nama plijen one lađe koja dolazi? ~~ Nikako. Rekao sam da ne plijenim s vama ništa. Samo zla-koje <5e donijeti knežev glasnik za otkupninu neka pripadne "egmjici pa ako joj to otpustite, bit će dosta. Eto, kani uzeti ,^g?" a ostati uza me - priča on, smiješeći se, i onda još zapita za°nnuto: - Samo ako je to vama pravo, Frane? 265- Kako mi ne bi bilo pravo? Barem sad znam da ćete ostati s nama. Srećonoša će nam dovesti toliko plijena, pa kneževo zlato hajde, neka bude, dopuštamo kneginjici i vama. Je li tako? " - Kako da nije. Dok je srećonoša tu, ne bojim se siromažtva ni ja. Pomagala mi je davno gore na sjeveru. Eto, vidite, čafc i vjerenici koja me je ostavila srećonoša je u srce začarala ljubav. - Očinjeg mi vida, istina je •- udari gusar po koljenima. -. čarobnica je prava. - A sad, Frane, treba da krenemo. I neka svi paze da izvrše moje naloge. - Krenimo! Vjetar je kao da ga je srećonoša naručila. - Vi pođite svojim brodom naprijed, a ja ću sjesti u brod k srećonoši da me nadahne hitrim mislima i moj mač posveti svo-jom snagom. Kad se približi trgovačka lađa, prijeći ću k vama. - Sve učinite kao što treba da bude. Tomo prijeđe na mali brod. Uz Tajanu i Dorju bili su samo Ko-zak i sedlar i dva gusara što su upravljali brodicom. Iz zaljeva polagano krene veliki gusarski brod. Iza njih slijedi Tomo na malom brodu. Na palubi su Dorja i Tajana. Sedlar i Ko.zak pomažu gusarima. Jedva se brod maknuo iz zaljeva, Dorja zadršće. Napokon izlaze iz ovog kotla u kojem je provela toliko strepećih dana i noći. Tajanu su misli nosile daleko naprijed, preko mora, onamo je •čeznulo njezino srce... Izašli su iz zaljeva i zaplovili u vjetar. U daljini razabire se nešto maleno kao da površinom plovi raskriljeni galeb. Tomo je stajao s djevojkama tako da bude što dalje od gusara, pa ih tiho upućuje: - Navalit ćemo na onu lađu, a ja ću se pobrinuti da oni pobijede nas. A vi, srećonošo, naložite ovoj dvojici gusara da nas drže što bliže brodu. Kad nas napadnuti pobijede, zatražite njihovu pomoć. Zato sam htio da isplovite s nama, kao da želim da srećonoša bude što bliže. - Ako se napadnuti predaju? - To mi ne bi pogodovalo. Svejedno pokušat ću gusare tako zabaviti plijenom da neće ni vidjeti što radim. Pozvat ću našu dvojicu gusara na brod k nama, a Kozak neka ravna jedrom. Naučio je dosta, ravnat će kako treba. Dorja je njegove upute slušala, gledajući mu ravno u lice: - Vi ostajete s njima? - Da, ostajem. - Vi ste založili svoju glavu da neću pobjeći. Ubit će vas. - Trebaju moj mač pa mi neće uzeti glavu. Ako je i - to je sudbina svakog otimača. jCneginjica je nemirno savijala plašt oko sebe. U Dorjinim se očima pokaže nešto novo. _ Tomo, volim pričekati dok stigne otkupnina od brata. Čitav bi me život progonila savjest da sam vas ubila - ja ... Dah mu je načas zapeo od tih riječi. Jedva odgovori: __ planut će, ah" trebaju me. Neka vam duša bude mirna, smrt mi čije sklona. Možda me i ovaj put ne kani osloboditi života. Nemirno je promatrala jedra trgovačke lađe što se već jasno razabira na plavoj pučini. Onda opet svrne oči k njemu: - Ako nas oni tamo i uzmu na svoju palubu, tko zna što nas zeka u toj vodenoj pustoši? Možda ni tamo nisu muškarci bolji od gusara.

Tajana je pogledala Dorju, osjećajući da se u njoj rađa neka odluka. I Tomo u prvom času nije znao što da odgovori. Uznemireno su čekali. Dorja odlučnim glasom prekine šutnju: - Mi trebamo zaštite, jake zaštite. Tomo, vi morate s nama, ne smijete ostati s gusarima. Osvetit će se, ako ne radi mene, a ono radi srećonoše. Ne znam kako bi se to dalo udesiti, Tomo. Ali mi ne možemo same. Njezine riječi odjekuju stostrukom jekom u njegovim grudima. Ono što je rekla, osjeća on samo kao privid sluha i ne odgovori dok ga Tajana nije uvjerila da je dobro čuo. - Čujete li, Tomo? Kneginjica želi da dođete s nama. Gusari će vam se osvetiti, a nama treba zaštite. Razumijete li, Tomo? - pita ga ona, razabravši njegov smućeni pogled uperen u daljinu. - Da, vi ne smijete ostati - još odlučnije naglasi Dorja. - Uz vas ćemo biti najsigurnije. Talasala mu se duša kao pučina pred njegovim očima. Udarce srca osjeća u grlu. Tamnu put muževnog lica prelila bljedoća. Pune mlade usne uzalud nastoje da izreknu odgovor. - Hoćete li s nama bježati, Tomo? - nestrpljivo obnovi Dorja, a iz njezina glasa izbijao je neki strah da ga otimačina veže da to ne učini. Na to pitanje on sagne glavu i smeten promuca: - Pratit ću vas, kneginjice. Njoj odlane. - Smislite što bude najbolje, mi ćemo se pokoriti svemu, Pa makar morale gledati - kako otimljete... . Tomo je otišao prema Kozaku. Nešto mu je priopćio od čega Je cetpvođin obraz zasjao. Pozorno je slušao svog gospodara i zadovoljno kimnuo glavom. Dotle obojica gusara, ne brinući se ni-"asto, nego za lađu koja je dolazila, upravljaju jedrima. 266 267i"!" NA MORSKOJ PUSTOŠI Sunce se već sagiblje k zapadu. Tomo gleda morem. Glava je puna misli. Ona traži da je on prati, čuva, štiti. Žali h" njegov mladi život što ga je založio za nju? Je li to san? Zuji mu u ušima, a srce udara u grudima. Lađe plove. Gusarske nosi vjetar, a ona što im dolazi u zamku - tek se polagano primiče. Daljina se među lađama smanjuje. Tomo prilazi k Dorji koja! promatra naprijed veliki gusarski brod. - Kakvu su to gusari izvjesili zastavu? - upita djevojka. - Znak njemačke Hanze - i brod je obojen kao njihovi brodovi. Tako prikrivaju i zavaravaju gusari trgovačke lađe koje dolaze i ne slute da im se približavaju gusari. - Hoće li se otimati? 3 Umjesto ugovora, on zamoli: " l" - Kneginjice, zaklonite svoje oči, ne gledajte nikoga od naš, ne gledajte mene. Vidjela je u njegovim očima bol i stid te odvrati: - Neću vas vidjeti, Tomo! Još neko vrijeme plovi gusarski brod sve hitrije prema stranoj lađi, Frane odmahuje Tomi. Zapovijedi da njihovu brodicu uprave k velikom brodu. - Prijeći ću, srećonošo. Blagoslovite me i molite neka me prati sreća u ovoj otimačini. Molite, bit će to - posljednje. I brod se približava. Bacili su uže, privukli brodicu. Tomo klekne pred Tajanom. Obuzima ih groznica uzbuđenja. I djevojke, i Tomu, i one preko na velikom brodu. Tajana usklikne: | - Sreća vas služila, Tomo! U svakom času da postignete onb^ što ste zamislili... Gusarima gore oči. S uzdignutim rukama gledaju Tajanu posutu zlatom sa zapada. U groznici od usuda što se približava sama se gubi u zanosu obmane. Oči joj plamsaju i u blijedom licu drŠ-ću sjene kao od nekog nadzemaljskog zanosa nade i vjere. Njezin lik, kroz koji prodire toliko duhovnog uzbuđenja, smatraju gusari nečim božanskim. Gledaju u njoj čarobnicu što sa svojim ispruženim rukama vlada morem, brodovima, sudbinama i srećom. Praznovjerne duše podavaju se njezinu tajanstvenom odrazu i pokorno sagibaju glave. Tomo je prešao na drugi brod, a mala brodica zaostane.

- Frane, čas prije prišapnula mi je srećonoša - ali bolje <W vam ne kazujem - izgubit ćete pamet... - Sto vam je prišapnula? Recite! .- i čvrsto zgrabi Tominu ruku. - Budite mirni, rekla mi je da su joj tajne sile pokazale 1 daljini jednu mletačku galiju s tovarom suhog zlata.

\
Gusar je stiskao Tomine ruke, usne mu se rastvorile, a nije mogao da prozbori. ^- Još ove noći, ili pred zoru, naići ćemo na brod pun zlata ječe Tomo. _ Čudotvorka je. Sreću prosiplje nad nama kao zora svjetlost. A kada i kako da idemo lađi u susret? - prepustite sve njoj. Kada joj moći pokažu lađu, ona će nam označiti trag. _ Tovar suhog zlata, tovar suhog zlata! •- šapće gusar pijan od nade. Bliješti mu se pred očima, vidi čitavo more poprskano zlatom. Djevojke su ostale same s Kozakom i zapanjenim sedlarom koji ništa ne zna, samo sluti da se zbiva nešto važno jer mu je Tomo naložio da šuti. Oba gusara na brodici ravnodušno upravljaju jedra, ploveći za velikim brodom. Sunce krvavim odsjevom pokriva lađu što se približava. Dor-ja sjedi na palubi. Okrenula je leđa onima što dolaze i gusarima što im prilaze. Tajana vjeruje i čeka. Sunce tone na obzorju, a morem pada njegov trag. Jedra su zarumenjena. Gusarski brod leti. Tajana padne pokraj Dorje: - Napadaju! Dorja navuče na glavu kukuljicu svog plašta... Nad morem grmi Tomin glas. Streslo je. Pokrila je uši rukama da ne čuje. Ali jaki Tomini povici prodiru kroz kosti i prsa joj se nadimlju, raznijet će ih muka - misli Dorja i savija se, pokrivši lice rukama. Sivi suton pada na plavo more. - Sijevaju vatre nad trgovačkim brodom - šapće Tajana. -• Gusari su na njih sasuli plamene kuglice. - Zar se ne brane, Tajano? - Zavarani su, zaskočeni. - Samo da se ne predaju. Da se ne bi predali gusarima! Svaki trenutak promeće se u beskraj. Tajana prati borbu. Sumraćjem plamsaju vatre kao sunča. U letećim zrakama, samo gdjegod zapazi gužvu. Borba, vika, šum mora i mukli huk vjetra ulazi u Dorjirm dušu, Usred ljudi što se biju na brodu, gleda Tajana Tomu. Viče i razmahuje se mačem, ali ne ranjava nikoga. Gusari divljaju ras-pireni nadama u bogati plijen, pijani od samosvijesti i od blizine čarobne moći što im pridolazi od Tajane. Razabiru njezinu broncu i njezino velo što leprša na vjetru. Ni Tajana ne može više gledati kako se tuku na brodu. Obuj-je Dorju. Po njezinim kretnjama osjeća kneginjica što se događa. Svaki njezin trzaj dira je poput munje... Tomin glas razdire joj dušu... Onda osjeti da su Tajanine ruke pale s njezina vrata. Osjeća zmo ukočeno tijelo. Od toga trne, sakrivajući glavu u ruke, sa-010 da ne čuje ništa. Ili joj je sluh zamro? V, Vjetar donese jedan nerazumljiv Tomin povik. --Sto je, Tajano? - pita prestrašena. - Predali su se. - Gusari? - Trgovci! Stisle se zajedno, klonule, sklopile poput cvijeta pod mrazom

- što sad? Sedlar se ukoči, zanijemio, sjedeći na palubi. Kozak se približava - i sagne se k njima: - Zapovijedite srećonošo, ovoj dvojici da se približe gusar-skom brodu. Tako je odredio vitez Tomo. Tajana izda zapovijed. Gusari slušaju smjerno, pokorno Icao što se nikad nisu ponijeli pred svojim poglavicom. Dorja spusti glavu. Kukuljica plašta pokrije joj lice u kojem leži smrtni umor. Sumračje se utapa u crninu što silazi s obzorja. Na brodovima puše se dvije baklje, svijetle sjene skaču po tamnoj vodi. Gusari nose plijen s uhvaćenog broda na svoj. Pred tim prizorom Dorja sklapa oči. Tomo se pojavi na palubi. Kozak mu dobaci uže, privukoše brodicu. Gusari i ne gledaju. Vuku sanduke. Pobijeđeni stoje kao hrpa preplašenih ovaca. Hitro Tomo skoči k Tajani, nešto joj tiho govori i opet se vrati i potraži Franu koji zapovijeda, upravlja ukrcavanjem otetog tovara. - Frane! Srećonoša proročanskim okom vidi brod sa zlatnim tovarom. - Dolazi! - mahne gusar pohlepno. - Dolazi. Srećonoša ga vidi u daljim - hoće da ga uhvati. Pripazite da se oni požure s iskrcavanjem, ja silazim u mali brod, dajte mi baklju. Kad ona nađe smjer kojim plovi brod, zapalit ću baklju da znate. Tako mi mača, ova noć ždrijelo je blaga! Tomo je govorio pod dojmom spoznaje da se u ovom trenutku rješava Dorjina sudbina. Riječi mu teku hitro, uvjerljivo, sugestivno, što znači da je stvorio odluku i ne traži privolu nego mu samo najavljuje svoj odlazak. Pod snažnim dojmom, da je bogati plijen uhvaćene lađe dovukla Tajana svojim tajnom čarolijom moći, gusar prihvati Tp-mine riječi kao da i Tomi ništa drugo ne dršće u duši, nego želja da nađe trag zlatnom tovaru na morskoj pučini. Svaka i najmanja sjenka kakvog nepovjerenja izbrisana je iz gusarevih ćutila: srećonoša mu je dovukla plijen, kneginjica je zaželjela ostati uz Tomu, a on s njima. Ništa ga ne uznemiruje, a sve ga goni da što hitrije, sigurnije zaskoči i onu lađu sa zla** nim tovarem koja je u njegovoj predočbi plovila negdje u tmio1" a nitko joj ne može pronaći traga - do srećonoše. Jedva Tomo dovrši posljednju izreku, Frane upadne: 270 idite! Žurite se! Kad srećonoša odredi, zapalite baklju, mi odmah slijediti trag svijetla, pa bilo i protiv vjetra. Veslat kao morski đavli. omino srce zaustavi u tom času kucanje. Sukobila su se dva diva k°J* m°Su naprijed samo ako jedan drugoga pregazi. " Tomo se osjeća jednom nogom na vratu protivniku. U nagona okupljanja svih sila da ga čitava prignječi, on trenutak stoji kao !L uzima daha. Onda digne ruku i domahne gusaru: - Dok se ne vidimo, Frane, na palubi zlatnog tovara! Požurite! Gusari što su nosili veliki sanduk odijeliše viteza od gusara. Preskočivši škrinje, prelazio je Tomo palubom među gusarima, koji su slagali i pregledavali plijen. Mjerio je svoj brod. Svaki prebrzi korak smatrao je opasnom izdajom u očima lukavih gusara. Put od Frane pa do ruba palube o koju je pristao brod s djevojkama činio mu se rubom nad strminom po kojoj na svojim ramenima nosi Dorjin život. Ova spoznaja kao da ga je čitava utonula u mir... Stigao je na cilj i zaustavio se. Gleda u noć, pa onda polagano siđe u brodicu i reče glasno dvojici gusara koji s njome upravljaju: - Po zapovijedi Frane, neka vam srećonoša dade pravac kojim treba da upravljate brod u susret lađi što dolazi... , Oči im svijetle u odrazu baklje s broda: - Kamo da krenemo? - Sjednite k njima, srećonošo - reče Tomo. Gusari se maknuli sa strahopočitanjem. Sjela je k njima i odredila pravac. Dorja je povučena ispod drvene komorice broda što je nalik na malu kulu. Stisla se i zamotala u plašt. Pretrpljeno uzbuđenje za vrijeme bitke oslabilo ju je.

Pred njom podalje stoji Tomo kao neka crna avet. Razjašnjava gusarima radi čega polaze naprijed sami. Njegove su riječi brana svakoj sumnji. Sedlar vjerno izvršava zapovijed, čitavo vrijeme šuti i ne miče se. Kozak je uhvatio vesla. Uz njega se spustio To-mo. Brod odmiče u tmini. Između gusarskog i Tomina broda leži tmina. Udaljuju se sve Vise. Tomin pogled mjeri daljinu. Svjetlo baklje na pučini označuje gusarski brod na kojem grozničavo pretovaruju oteti plijen. Sve sitnija biva svijetla točka kao da negdje dogorijeva žeravica. Tajana brižno istražuje nebo. Sjeverna zvijezda njezin je pu-osaz. Zuri gore, a gusari trnu, vjerujući da joj zvijezde šapću 5V°je tajne. gt £Psy.e su u vlasti svojeg praznovjerja i napinju sve snage da hitrije slijede njezine odredbe. Brodica plovi sve brže. Ta? ~~~ Lađa je blizu, ali bježi, osjeća, da smo joj u tragu - veli Jana fcako ju je Tomo podučio. 271V -• Hoćemo li je uhvatiti? - pita on. .vS; ; fe; ; / - Hoćemo - i vjetar nam, eto služi... Sve više se vjetar hvatao u jedra i nosio mali hitri brod. More i noć jednako su crni. Uz brodicu šumi voda kao"d"a padaju slapovi. Nitko na brodu ne govori. Gusari izgledaju tajan, stvenu bogatu lađe. Tomo čeka jutro da nađe smjer prema kopnu] Tajana gleda u zvijezdu, uzdanicu putnika. Kozak stražari nad sva. kim pokretom gusara, a sedlar zuri u sablasnu neizvjesnost... Kneginjica kao da je sa sobom ponijela bojnu buku na brodovi, ma. Još uvijek joj u ušima odjekuje bešćutni glas viteza otimača u časovima napadaja na tuđu imovinu. Duša joj se savija od grozote ali nije više ispunjena odvratnošću, nego bolom. "Nema u meni odvratnosti jer sam njegov sukrivac! Radi mene, za mene je napao nevine ljude, lišio ih njihove imovine." Osjeća u grudima mukli jecaj, stegnut stidom i ponosom. "Sukrivac sam - ortak sam - zato ne nalazim u srcu mrs-kost koja me obuzimala kad sam čula o njegovim otimačinama. O, sramoto pusta, zasula si me do tjemena!" U prsima kao da je osjećala tjelesne boli. Tiho, oprezno približi se k njoj Tomo. Njezina se glava spusti na grudi. - Ne spavate, kneginjice? - Tko bi tu mogao da nađe sna! - Mogli biste mirno usnuti. Gusari neće posumnjati dok svane dan. - Kamo krećemo? - upita tiho. - Zvijezda sjevernica nam gleda ravno u lice, idemo prema njoj. To je naš cilj. Ne biste li sišli na dno broda da usnete? - Ne, ne mogu? - čudan vam je glas, kneginjice, izmučeni ste. Ili se bojite? - Možda se bojim... - Pouzdajte se u moju lukavost. Kad bi se gusari i dosjeli" i uhvatili nas, mudro ću se izvući i opravdati. Svu krivnju prebacit ću na hirovito more... Praskaju valovi uz lađu što leti> u tamnu neizvjesnost. Sjene bolnih sumnja dršću Tominom dušom. Što se dogodilo? Radi čega joj glas tako tamno, strano i hladno zvuči, kao ono nekoć, davno prije na Loboru! Drukčije je govorila s njime tamo među gusa-rija. Zar ga je čula kako otima? Vidjela? Malo je uspravila glavu i upitala: - Kako će biti kad svane dan? - Tražit ću pravo pristanište, a onda vas povesti na cilj - Cilj? Koji? - K vašem bratu knezu -4 vojvodi Beli. Kunem vam se čast svojeg mača! Dotle vas ne ostavljam! "čast mača" - pomisli Dorja. - Taj mač je davno izgubJ vitešku čast..."

272 _- Siđite dolje, ležite, molim vas, odviše ste slomljeni. Sre-oša mora izdržati da upravlja smjerom broda. Odvest ću vas naručaj vašeg brata i vjerenika! Ovo obećanje ne proizvodi u njoj ni tračak radosti. Bešćutna ae Ustane i siđe s palube u tamninu komorice u kojoj je spavala julima- Legla Je i tiho jecala. Nije shvatila navalu ove plačne boli/ nije to razumjela, samo je morala da se guši u suzama. "- "Kad sam ja plakala?! Kad?!"
***

S istoka pale su po moru ružičaste sjene. Gusarska lica ođra-javala su začuđen je. - Zar nas naši ne slijede? - zapita čvrsti snažni mali gusar. Tomo odgovori uvjerljivo: - Pojavit će se oni kad ih budemo trebali. Ne brini ti. Sve je ugovoreno. Svjetlost dana odražava -se pučinom. Sve jače se razabire daljina koju su prevalili. Zaklonjeni otokom našli su se sami na pustoj pučini. Tajani se sklapaju oči, bori se sa snom. Tomo je bodri pogledom. Brodica plovi. Dugo svi šute. Sedlar hrče dubokim snom. - Ne vidim nadaleko lađe koju tražimo • - oglasi se opet gusar. Sumnja lebdi nad brodom. - što velite, srećonošo? - pita Tomo. - Gdje je lađa sa. zlatnim tovarom? - Dalje na sjeveru, mnogo dalje. - Na moru ili je možda skrenula u pristanište? - Sakrila se uz neku obalu - odvraća Tajana. - Nije daleko do bure! - rekne gusar, zureći na jug. Tomo se nasmije: - Još je vedro. Otkud tebi bura? - Osjećam je! - Kao srećonoša lađu s zlatnim tovarom? - pita Tomo. ; - I vidim je! - prihvaća djevojka. - Vidim je - zlato je; "a dnu u velikim sanducima. Ovo je popravilo njihov položaj . . . Žar sunca s istoka nataplja more. a ge s "~~ Srećonošo! - reče Tomo. - Siđite i prospavajte. Treba vam , - Do večeri moramo Cl uhvatiti lađi trag, a vi je morate dovu- * nama. . . Tajana je sišla i legla pokraj Dorje koja je spavala. Zaspa-^ J6 i ona. ležeći nauznak.
18

ona. ležeći nauznak.
inkvizitori U

273BIJELI KONJ

l
Gore na palubi okrijepili se zajutarkom. Brodica na koiV su živjele u morskoj uvali bila je opskrbljena jelom i pićem i ni njoj su ležale škrinje s dragocjenostima. Tomo je nastojao da od bija oblačine gusarskih sumnja što se okupljale nad njima. Sve £&. šće ogledali se onim pustim morem. Spavajući, duvao je sedlar kroz nos. Onda se stao smiješiti pa smijati, ispružio ruke kao da nekoga hvata. Opet se smijao, tres. nuo rukom o jarbol, prenuo se, pogledao zaprepašteno i kriknuo: - Gdje je jahač? - Na moru jahač! - i Tomo se nasmije. - O, sveti Marko, a ja sam ga vidio kako jaši. - Jaši? - trgne se jedan gusar. - Tko? - Vi ste jašili, gusaru! - Probudite se, sedlaru - prodrma ga Tomo. - Na brodu ste, a ne na poljani.

- Vidio sam ga - kako jaši. Tako mi ovog sunca gore, na mojem sedlu, onom istom što sam ga ostavio kod svetog Vida na rijeci. Da sam ih barem ostavio kod svetog Marka na Griču. Gusar još uvijek bulji u sedlara. - čujte, baš ste me vidjeli na konju? - pita mračna lica. - Kao što vas sad vidim - odvrati sedlar živo. - Jašili ste Gričom, sav svijet izbečio oči pa se divi mojem sedlu, a ja gledam ... Počeo je zamuckivati pod dojmom bijesnih Tominih pogleda i ušuti, buljeći u mladog viteza s nerazumijevanjem. - Je li konj bio - bijel? zapita opet gusar oštro, napeto očekujući odgovor. - Bio je bijel, žalosna mu majka! - sedlaru zapne zalogaj u grlu od strahovita Tomina pogleda. Oba se gusara prenerazila. - Bijeli konj! To znači netko će me izdati - lukavo prevariti. Bijeli konj golema je nesreća! Tomo šiba sedlara očima kao da maše mačem. -- Nesreći nema pristupa tamo gdje je srećonoša. Bježi od nje kao đavo od tamjana. San ne vrijedi za nas koji smo na ovom brodu - nastoji Tomo umiriti gusare. U duše gusara bijeli konj navuče crne slutnje o nekoj pnJ6" tećoj pogibelji. I nebom i morem istraživali su neku nevolju. N"* mir im se očitavao na licu, kretnjama i pogledima. I sam Tomo nije se mogao oteti uplivu tog sna. Još u djetinjstvu čuo je o teškorn značenju sna o bijelom konju, l sedlar je to znao, ali nesreća je prijetila samo jahaču bijelog konja, pa što da mu ne kaže? Sunce je već bilo na zenitu, kad su Tajana i Dorja izašle na palubu. Tomo im dovuče škrinju. Sjele su, ne rekavši ništa. Dale" Jeo s juga vukle se crne magle. Tomo uzme svoj luk, ogleda g8" 274 vine tobolac i ostavi ga pored Tajane. Ne rekavši ništa, uzme i Kozaku luk, iskuša ga i položi baš nadohvat Dorji. Djevojke nisu ele shvatiti, sprema li što ili je samo onako stavio lukove k """ina- Tada krene gusarima i sjedne uz njih. činio se odsutnim, •ako je budno pazio na njihove kretnje i pomno pogledom mjerio udaljenost obale. Gusari se pogledavaju, sporazumijevaju kretnjama i žmirkom očiju. Tomi ne izbjegne ništa. Sumnja razbija gusarsku strpljivost i razdire im poslušnost. Odjednom oni udare smjer prema suprotnoj obali - koliko im je to vjetar dopustio. Tomo se pričinja kao da ne zapaža i malo čeka pa onda naglo ustane: - Skrenuli ste! Prema obali idemo - tamo je srećonoša oz* pačila lađu sa zlatnim tovarom. - Na oči nam nije pala mrena. Ne vidimo lađu! - Ali ona je vidi! Prema obali - velim! - zapovijedi Tomo £ glasom i oštrini pogledom. - Gusar ide k obali, samo preodjeven u građanina. - Ja vam jamčim: neće vas prepoznati. - Ne možete vi ništa protiv bijelog konja. - Može srećonoša! - Za sebe i za vas! Nama neće pomoći, bijeli konj naš je usud, propast ćemo na kopnu. Ne idemo! - Naš Frane povjerio je zapovijed nad brodom meni i sre* donosi. - Zato što mu je ona oduzela pamet, začarala ga da ne vidi žto ste nam skovali. Nismo li u snu jašili na bijelom konju? To je kobni znak za gusare. Prevarili ste nas - ogorčeno spočitava gusar, a njegov drug prihvati od njega riječ i navali: - Izdaja je to, prevara! Hoćete oteti srećonošu i onu drugu! Gusari vam ne kane pomoći! - Volim tu s vama poginuti nego se predati vlastima koje tamo uhode gusare. Izdali ste nas. Da se nije sedlar smilovao i otkrio nam bijelog konja, ne bismo ni znali što ste s nama uradili. Hitrim pokretom trgne Tomo mač i zaprijeti. Ali gusari ne slušaju: - Sasjecite nas i ostanite sami na brodu usred bure koja. dolazi.

Još uvijek Tomo čeka, a gusari sjeli i poput šapa jakim ruka-ma uhvatili vesla da krenu natrag. Zrak i more se talasaju. Gusti crni oblaci prikrivaju sunce. wePnjatno je, tamno i tjeskobno. Tomo se obazre k djevojkama: - Srećonošo, ovom je lupežu na putu klobuk pa ne vidi s ki" 1C govori. Maknite mu strelicom klobuk! ju * e?va Je dorekao, Tajana napne luk. Gusari se podrugljivo srni-eiu sa strelicom. Klobuk odleti u. more. Smijeh im se sledio* 18* 275Vještinu srećonoše smatraju dijelom njezine moći, a to pora. žava njihovu odlučnost. Ovo Tomo brzo iskoristi: •- Veslajte prema kopnu! Srećonošo, ako samo za vlas skre. mi smjer, prostrijelite ih. Upravljajte, srećonošo, brodom svo. jom moći. Ne trebaju vesla ni jedra gdje se pojavi čarobna sna. ga i moć! Ona je napela luk i predala ga Dorji. Tada je uzela drugi. Ob. je su djevojke upirale u gusare strelice, a Tomo i Kozak se pri. hvaćaju vesla. Uzalud prijete. Srećonoša može voditi brod, a da nema vesla ni jedra."Sve ona može. A njih će predati na kopno - u tamnicu. Pokorili su se. Brod plovi prema zaljevu, a za njime lete oblaci kao crne magle dima. Bljesnulo je, zagrmjelo. More se uzbudilo teškim dugim valovima. Lica obojice gusara nalik su na tjeskobnu opasnost mora, U njima kao da sijeva želja da skoče na strelice što nišane ravno u njih, da pobačaju sve u more, a ostave samo srećonošu pa da kleče pred njome i mole je milost. Zapovijedi što ih Tomo upravlja Tajani i Dorji oduzimaju im odvažnost. •- Ako se koji makne - odapnite! Ako samo pokuša skrenuti brod - pošaljite mu strelicu u pomoć... - Pazim ja na njih - odvraća Tajana. - Srećonoši koja gađa ptice u zraku lako je prostrijeliti gusara na lađi - hvali se Kozak. Gusari šute, upiru se o vesla da bar negdje dadu odaha svojem jadu. Iza djevojaka na podu sjedi sedlar pa se ljuti što o njemu ne vode računa da im pomogne, kao i da nije prisutan i dohvati sjo kiricu iz Kozakova pojasa. Jednom se rukom drži da se ne otkotrlja niz palubu u more, drugom prijeti gusaru: - Prosjeci ću ti glavu kao mesar volu - ako se maknešl Vitez Tomo pogleda ga: - Bilo bi bolje da ste presjekli glavu svojem bijelom konju! "- A onda nastavi osorno: - Na ovom će brodu još danas biti mesnice, a mi ćemo sami dalje! Misliš li, gusaru, da treba veće pa* meti da režeš veslom more nego mačem čovjeka? Samo se al° prevari i zahvati krivo - protivnik te položi u krilo majke Ije! A more? Režeš ga brže ili polaganije, svejedno, opet dalje. Možeš živ na kopno i onda kad su se po njemu pro svi noćni zlodusi. Naučio sam ja ovu znanost. Glava mi nije zna bačva. Samo pazite, srećonošo, makne li se gusar, oda strijelu u rame, ne pobijte ih, da ih žive predam - gdje mučiti u tamnici. Baš želim da budemo sami, brodica će ti kad srećonoša digne ruke i dozove svoje moći, a zlato je 276 Gusari slušaju, pogledavaju se i veslaju prema dalekoj obali. Oluja goni valove sve do ruba broda, oblaci kao da silaze sve niže, bljesak i grmljavina sve bliže. Nad pustim razbuktalim morem tutnji grmljavina i povećava tjeskobu na prijetećoj vodenoj pustari. More se baca, vjetar juri, valovi gutaju gromove. Tajanu ne ostavlja srčanost. Kako se lađa ljulja, tako ona zahvaća u oko gu-gaj-e kao da nišani pticu u letu. Dorja zna da ne bi pogodila ni u mirnom položaju, ali s na-"etim lukom barem čini dojam kao da je u nje Tajanina vještina.

Sav je napor uzaludan. Tomo opaža da se udaljenost između obale i broda još uvijek nije smanjila, kao da se nisu pomakli. Valovi se igraju brodom, sprečavaju ga u kretanju. Koliko se pomaknu naprijed, toliko ga bura zanese natrag. Uvjeren Tomo da su tome krivi gusari vikne: - Slušajte: ako stignemo na obalu - pustit ću vas natrag s ovim istim brodom, a da nikome ne kažem ni riječi tko ste. Za-tajit ću vas. Pokriti svojim plaštem - tako mi časti mača! Vikao je da nadglasa oluju. - Sto će nam obećanje? - odvraća gusar. Bijeli konj nas je prepoznao! Brod nije napredovao. Bjegunci su ustrajni, nepopustljivi. Bura nije trajala dugo. Odmicala je daleko naprijed. Bivalo je svjetlije, grmljavina se čula samo kao mrmor iz daljine. Vjetar se gubi u daljinu i valovi bivaju manji. Ni sada brod ne napreduje. A Tomin mač tu pomoći ne može. Opet se utječe lukavosti i viče: - Gusari, vi čekate noć da nas onda prevarite i krenete natrag. Dobro. Ali znajte: srećonoša će vas strahovito prokleti. Nikad sreća neće na vaše puteve. I Tomo se obazre k Tajani. Ona ga odmah shvati. Držeći još uvijek napeti luk - reče mirno: - Gusari, hoću da prije noći stignemo na kopno. Ako ne poslušate srećonošu, čitav život slijedit će vam stope nesreća, neka vas more i -p Stanite! - klikne gusar kao da je nad njima sijevnula krvnička sjekira. - Za ime božje, ne budite nesrećom. Dosta je "lo bijelog konja! - Do đavola! - promrmlja Tomo. - Na kopnu nisam imao toliko borbe ni s bijelim ni sa crnim konjima koliko tu na moru! A Tajana pokuša gusare umiriti: ..- San bijelog konja uzmiče pred srećom - koju nosim u 8eoi. Nema zle moći koja bi je mogla svladati. Gusar promišlja pa upita: ,*"" Kad biste bijelog konja pretvorili u vranca - sreća bi puta k nama. Darujte nas, srećonošo. 277Imam sreću u sebi da njome darivam dobre, koji Štite nevine djevice.
- Ubit će nas Frane i drugovi što smo vam pomogli da bje. žite - tuži se drugi očajnički. - Ako srećonoša na vas dozove sreću - ni prstom vas ne može nitko na svijetu dotaći - uvjerava ih Tomo. - Nitko -, pod ovim nebom, ni na moru, ni na kopnu. Ako vas prokune, nesreća sipat će po vama svoj bijes kao što su oblaci sipali gromove. - Tako će biti - potvrdi Tajana. - Mogao bih vas svezati - reče Tomo - i baciti u more ali, evo, neću. Upravljajte brod k obali da steknete dar sreće.

- Na čitav život obdarit ću vas srećom - reče Tajana. Bura j te! Odabrali su. čvrsto zahvatili vesla i pogledali prema obali.
- Prije noći nikako ne bismo mogli stići - najavi gusar •- ali noć neće biti duboka kad pristanemo uz obalu.

- Dobro, - prihvati Tajana i spusti luk - a vi upravljajte brod prema kopnu. Na oproštaj dat ću svakome od vas amanet sreće: komad svog plašta.
Rasvijetlila im se lica...

Moć srećonoše opet je zavladala brodom. Gusari su .uzeli pravac prema kopnu. Oluja se potpuno smirila. Zaduvao je opet pogodni vjetar. Gusari razapeli jedra. Brod je zaplovio brže kao i nade u srcima bjegunaca. - Spašeni smo! - šaptala je Dorja Tajani. - Kolika je moć
vjere u srećonošu!

- Tek sada je Dorja mogla da uzme jelo i piće. Tomo je stajao pored Kozaka, promatrajući obalu koja je još uvijek bila udaljena. Nitko nije govorio, čak ni sedlar. Svi su mjerili površinu mora koja ih je još dijelila od željenog kopna. Nad morem pada golemo nedogledno sivo velo, a kopno u daljini izgleda kao crni porub. Brod plovi hitrije. Bjeguncima je prijatno, osvijetljene su im duše sigurnom nadom. Sivo velo biva gušće i tamnije i pretvara se u crnu neprozirnost. Zvijezde su prekrile razrijeđenim oblacima. Oko bjegunaca more tmine. Uz lađu šumi voda. Vjetar joj juri u pravac. .; - Svjetlo! Vidim svjetlo! - viknu sedlar. "4 Negdje pred njima, na nekoj visini, nešto mirno gori. ^
- To je kopno - usklikne Tomo.

-- Kopno, tvrdo kopno! Kako čeznem da stupim na tvrđo tlo Djevojke čekaju, držeći se oko pojasa. Tomo stoji iza njih. "** buđenje struja im čitavim tijelom. Spasenje im je nadohvat. Svjetlo na uzvišici svjetluca poput velike zvijezde. - Bit će tamo kuće primijeti Tajana. 278 _- Držimo se pravca prema svjetlu - opomene Tomo gusare.
_ I vjetar tako hoće - odgovoraju oni. Svjetlost biva veća, čini se kao zapaljena baklja.

__ Kao da je na brdu nad morem - reče Tomo. - Zvat
ljude da budu u pomoći. _ Da upalimo i mi koju baklju! Upozorit ćemo ljude - predlaže Kozak. - Dobro si smislio, Kozače! Izvukoše baklju što ju je Tomo donio s gusarskog broda pa je teškom mukom upale. Visoko uzdiže Kozak baklju pa njome maše u tmini. Odrazi se baklje igraju po ustalasanoj vodi, crnoj od noći. Djevojke zure gore u svjetlost što je mirna kao uklesana na kopnu . . . Sve življe biju im srca . . . Osjećaju da se približavaju kopnu. U čekanju svi su se ustremili i zagledali u blizu svjetlost. Odjednom brod se zaljulja i nagne. Djevojke padoše po palubi. - Bijeli konj! - vikne gusar. - Nasukali smo se! - Greben je. Udarili smo u greben - lađa je zapela. - Ako se probušila - izgibosmo! Rekoh ja: bijeli konj! Torno podigne dršćuću Dorju. Tajana osjeti da se brod nagnuo. - Srećo - ne ostavi nas - moli Tajana. - Sad na cilju priteci nam u pomoć . . . Gusari nastoje da uzdrže ravnotežu, Kozakova baklja osvjetljuje hrid što se pruža u visini. Neki ljudski glasovi dopiru kroz noć. - Ljudi! U pomoć! - viče Kozak iz svega grla, a Tomo po" dupire obje djevojke i sam čuva ravnotežu. Vesla pljuskaju po vodi. Na hridini čuje se glas: - Tko je dolje? - Nasukali smo se - odvraća Tomo. - Pomozite nam! ;\"y Postrance se približava neka brodica. Kamenitu hrid osvjetljuju tri baklje u rukama nepoznatih ljudi. - Hej, mornari! Pazite! Evo konop! Na brod padne nešto teško sa svezanim konopom. Gusari hvataju, privlače. Više se baklja pojavilo na pećini kao da su iz nje iskrsle. Svezali su o brod konope i natežu ga, povlače. Nekoliko ljudi stupi na palubu. - I žena imate na brodu? - pita neki čovjek. - Bogato ću vas nagraditi - reče Tomo. - Hitro ih oslobo" ""te opasnosti.

Tajanu prvu. Onda Dorju, pa ih ponesoše na pećinu. Osjetivši pod sobom tvrdo tlo, Dorji klecnuše koljena, nije-1110 sklopi ruke. Zamalo svi su bili na kopnu, a onda stadoše iskrcavati iz bro-a škrinje što su ostale ondje otkako su bili u morskoj uvali. 279Sve je već na kopnu. Tomo upita nepoznate spasioce: - Tko ste vi? ,">i - Sluge kneza Krasine.

| - Kneza Krasine? klikne Dorja. - Znam ime časnog kneza, jjjjOdje je on? & - Gore u svom dvorcu. - Povedi nas gore! - reče Dorja. - To i kanimo. Nitko se ne smije udaljiti sa zemljišta dok knez ne odredi što će biti s vama naloži izbavitelj. - Nije nam ni kraj pameti da lutamo u pustoj noći - reče Tomo. - Knez Babović davni Je prijatelj knezu Krasini - primijeti obradovana Dorja. - Srećonoša nas je nanijela na njega, Tomo. - To bolje po vas. Samo jednu molbu, kneginjice... - Sto želite, Tomo? - Ne recite knezu tko sam. - Dajem vam riječ. Ako hoćete prikazat ću vas knezu kao kaštelana svojeg dvorca. Je li vam pravo? - Ne ponizujte toliko svoj dvor, kneginjice. - Sad nema vremena mnogo predomišljati. Neka bude ikako sam odlučila. Jesi li čula, Tajano? - Dobro je tako! Eto, već polazimo. Uspinjali se uz pećinu po kojoj su u kamenu bile uklesane male stube. Baklje cvrće, iskre pršte vjetrom. Svjetlo baklja plazi kamenom. Gore na pećini smjestio se crni dvorac. Nasukana brodica leži na grebenu. Stigli su na uzvišicu. Mala željezna vrata zatutnje pod udarcima muške ruke. Onda ih netko iznutra otvori. Ušli su u kamenom popločeno dvorište. Tamni lukovi zijevaju u blijedom osvjetljenju baklja. - Tko je gospodar nasukanog broda? - upita jedan glas. - Moj kaštelan - oglasi se Dorja. - Neka dođe sa mnom knezu. Tomo uđe za nekim čovjekom ispod luka i uspinje se st< čama. U mračnom hodniku gori luč. Kroz jedna vrata dopire muški smijeh. Tomu uvedoše u široku veliku dvoranu. Uz stol sjedi mlad1 muškarac u crvenoj kazeti. Plava mu brada obrubljuje bijelo lice rumeno od vina. Oči su mu svijetle, nos nježan, lice mu je 6°" tovo žensko. Njemu nasuprot sjeo je malen jak čovjek guste smeđe brao6 i prosijedih kosa. Puni vrčevi stoje na stolu. i/ Mladi plavušasti knez podrugljivo zlobom upita: - Vi ste se nasukali o našu hrid? - Da, kneže, - odvraća Tomo. - Slijedili smo svjetlo je gorjelo povrh vaše pećine. | 280

l
__. Vama je sigurno poznato da po pravu i pravici brod i što je na njemu pripada vlasniku zemljišta na koji se brod nasuče? . . . _ Nije mi poznato - nisam iz ovog kraja. Sa sjevera sam. Opet se. knez podrugljivo nasmije: _ Kad tamo kod vas putnici slome koleso - pripada tovar onome na čijem se zemljištu takva neprilika dogodi. Naše je zemljište greben. _ Razumijem. Sve što je blaga na brodu pripada vama. _ A vi možete poći svojim putem. _ Vaša kneževska milosti, pratim dvije plemenite djevice, sestru kneza Okićkoga i kćer jednog kraljevića. plavokosi knez naglo se digne. i • ; - Sestru kneza Okićkoga?

- I prijatelja vašeg plemenitog rođaka kneza Babovića* - Onda je drugo. Primit ću plemenite gospođice pod svojim krovom kako im dolikuje. Gdje su? " -V - Dolje u dvorištu. - Kaštelane - okrene se knez svojem drugu - hitro, da mi ne zamjere, što ih puštam tako dugo dolje. Siđimo. Tomi odlane. Pošao je za knezom i njegovim kaštelanom u dvorište. Gospodar dvorca približi se Dorji i Tajani, pokloni se duboko, zamoli za oproštenje što su čekali i ponudi im svoj dvorac za konak. Dorja gotovo ushićena odvraća: - Hvala, kneže, upravo je sreća što smo se namjerili na vas. - Odredi plemenitim djevicama ponaj ljepše odaje - zapovjedi knez svojem kaštelanu i naredi da odmah spreme okrepu. - Kneže, molim da primite sve moje suputnike - svi oni pripadaju mojoj pratnji - zamoli Dorja. Sad je sedlaru odlanulo. Osjećao se kneževskim gostom i nadao se poštenu zalogaju. Neizmjerna sreća zrcalila se na licu obih djevojaka kad se oko njih štrcale služavke, donosile im toplu vodu, redile im kosu i spremale široku, svilenu, zastorima natkrivenu postelju. Odaja je bila prostrana" Skupocjeni sagovi na podu, stijene oslikane prizorima mora, vrčevi, velike posude na stolu, sve od zlata i urešeno draguljima. Škrinje okovane srebrom, a stolice pokrivene jastucima vezenim zlatom i biserjem. Sjaj bogatstva odražava se pri svakom pogledu. -- Ovdje su odaje bogatije od kraljevskih u Budimu - rečeDorja. ~ Sve svjetluca od zlata i dragulja. Nisam ni slutila da je knez tako bogat. Umile su se, očešljale i sjele jedna uz drugu na široko sjedalo. s ".U oluji i gromovima nisam slutila da ćemo još ove noći Pavati u mekoj postelji koja će stajati na tvrdom tlu! Oh, kako je sada dobro, Tajano! Uđe neka mlada služavka i najavi da ih večera čeka u blagovaonici. Pošle su. 281Služavka ih uvede u veliku dvoranu. Raskošnost blistala se svuda. Zidine oslikane neviđenim slikarijama, urešene štitovima i oružjem, sva soba puna škrinja, zlatnog i srebrnog ukrasa, stol s posuđem od zlata, vrčevi na kojima se sjaju dragulji, noževi s dršcima koji se iskre. Svaka stvar u toj dvorani izaziva Suđenje Sjele su k stolu. Neka dođe moj kaštelan - reče Dorja služavci. Želim da s nama jede. I moj debeli građanin i moj četovođa neka dođu. Tomo je ušao. Dorja mu ponudi mjesto nasuprot sebi i Tajani. - Kneginjice, dopustite da odem - reče Tomo. Odmah ga je shvatila i odgovori: - Tko je u mojoj bijedi sjedio sa mnom, neka sjedne i sad kad imam stol i zlatne zdjele. Ostao je i sjeo. Tajana opazi kako mu je lice blijedo, izmučeno, oči sumorne, gotovo tužne. - Uzmite pečenja, Tomo - ponudi ga Dorja. , Sedlaru i Kozaku prostrli na rubu stola, podalje od njih. Gričkom sedlaru iskrilo je pred očima od sjaja i čežnje za jelom. Kad je zagrizao pečeno meso, duboko uzdahne. Dorja mu se smiješila: - Napokon jednom pečenja! Zar ne, sedlaru, tome se niste nadali. - Kako bih se smio nadati kad je taj prokleti bijeli konj... - Po pravu ne biste zaslužili ni konjetine - reče Tomo. - još ću s vama obračunati! Je li trebalo pripovijedati taj san? Da nije bilo moći srećonoše, taj nesretni bijeli konj pregazio bi nas usred mora. Sedlar se pokunji i ne odgovori. Jeo je kao vuk. Dorja i Tajana sporazumjele se s Tomom.

Vratit ćemo se u Ozalj - odluči čvrsto Dorja. - Ne bih više u Senj ni za živu glavu. - Molite kneza Krasinu da nam dade pratnju • - savjetuje Tomo. - On će to učiniti za ljubav svojem rođaku. Sutra ću zamoliti kneza za razgovor. A što ćemo s gusarima? Njihov brod i sve što je na njemU pripada sada knezu. - Kako to? - zapita začuđeno Dorja. - Kao na kopnu sa slomljenim kolesom, tako je i na rn"oru kad se nasuče ili razbije brod. A! tako! No, knez je odviše bogat, on će odustati kad ga zamolim. Blago ne pripada nama već gusarima. Za uzdarje treba da ih prikrijemo. Sluge su nosile najfinija jela, južno voće i medene poslastice-Svima je išlo u slast, ponajviše sedlaru. Činilo se da njegov z ludac nema dna. ^"j

282
__ Sveti Marko s grada Griča neka mi je svjedok! - šaptao . Kozaku. - Srećonoša potjerala je bijelog konja, tako mi oči-^ jeg vida. Eh - neće meni vjerovati Gričani da sam jeo za kneževskim stolom. Nakon jela unijele sluge nove vrčeve od čista zlata. Svaki je vrč bio drugačiji, kao da je svaki s drugog kraja svijeta. Onda sluge natoče neko gusto vino. Ma vratima se pojavi kućedomaćin. Odjenuo je zeleno ruho izvezeno zlatom. Na grudima mu svijetli grb vezen biserom. Zaustavio se u sredini blagovaonice i zapanjeno gleda društvo. Nešto kao da mu nije pravo. Dorja mu okrene lice malko blijedo od pretrpljenih nepogoda. - Kneže, moj brat bit će vam do smrti obvezan zahvalnošću gto ste nas tako gostoljubivo primili. Pristupio je bliže, zadivljeni mu je pogled počivao na Dorji. - Vaša milosti, uvrijedio bi me vaš plemeniti brat kad bi pokušao da mi zahvaljuje. Ja sam odviše nagrađen srećom što sam pod svojim krovom smio pogostiti vašu ljepotu, kneginjice. Mirno je govorio, još mirnije se poklonio i onda sjeo nadesno Dorji pa uzeo vrč. Samo je malo okusio. - Otkud dolazi vaša kneževska milost u naše krajeve? - upita djevojku. - Htjela sam u Senj, ali tek što sam pošla, već nas je sna-žla nezgoda. Molim vas, kneže, u kojem smo kraju? Je li odavle daleko do svetog Vida na Rijeci? - Blizu je oku, ali daleko pješaku, čak na drugom kraju obale. Promatrao je Dorju dok je govorio. Na njegove male plave oči virilo je udivljenje i Ijubopitnost. - Kneže, vi ste nam velikodušno pružili pomoć. Sigurno mi nećete odbiti jednu molbu? - Iz vaših usana ne primam molbe, kneginjice. Evo me: zapovijedajte! - Kneže, zapovijedati u vašem dvorcu može samo gospodar ili gospodarica. - Nema ha dvoru gospodarice, a ja vas molim da me počastite svojom zapovijedi. , .7- Željela bih se vratiti bratu koji se nalazi u kneza Ba-°onića na Ozlju. Moj brat uzvratit će vam trostruku ljubav ako ^" posudite ili prodate konje za mene i moju drugaricu, za kaštelana i onu trojicu. Sa ~~ Koliko god želite, kneginjice! štoviše i nekoliko momaka, mo mislim da biste se morali prije valjano odmoriti. Prepu-la"i vam čitav svoj dvorac. jHvala vam kneže. Uistinu, mnogo smo prepatile i kraljevna kn " možda bismo za sutra prihvatile vašu gostoljubivost, a pre-sutra otputovale. 283Moji su momci otpratili na Hreljingrad moje goste. se vrate, bit će vaši konji i momci. Nadam se da će biti kod će već sutra. Ako okasne, vaš put će se odgoditi ne dulje od dana. Sedlarove se oči zakrijesile kad je čuo riječ - Hreljing, Već mu je bilo na jeziku da spomene svoja sedla, ali se dosjeti da ne pristoji osloviti kneza pa je šutio. Tomo je pozorno slušao mladog kneza i pri tom promatrao njegovo nježno bjeloputno lice i svijetle oči koje nije skidao s Dorje. Od kneževskih pogleda Tomino je srce nemirno udaralo a blijedo lice prekrivala potištenost.

- Dat ću vam kneginjice u pratnju hrabrog četovođu koji će vas štititi putem od kojekakvih otimača - ponudi još knez Krasina. - I u naš kraj zaluta po koji vitez otimač ili razbojnik. - To bi bilo odviše, kneže - odvrati Dorja, ne odajući nikakav dojam što su ga na nju ostavile ove riječi. - Nije od po trebe tolika žrtva, moj kaštelan zapovijedati će momcima. On je čovjek velike hrabrosti i samo njemu dugujem da smo utekli mnogim opasnostima. Plavokosi knez omalovažavajući pogleda preko stola Tomu. Nekako je odviše dugo promatrao mladog viteza otimača. - Vaš kaštelan nosi vitešku odoru - primijeti knez Krasina. :•> - Plemenita je roda - i viteške hrabrosti. ;£ Tomo spusti pogled na stol. Mladi se knez ponovo okrene k Dorji i ponudi je voćem pa skrene razgovor na kneza Babonića i ostale ugledne kneževske prijatelje. Tajana se samo rijetko upletala u razgovor. Kućeđomačin se samo kojim pitanjem obratio k njoj, a sve ostalo vrijeme posvetio je Dorji. Ona se napokon digne. - Smijem li zamoliti, kneže, da nas otpustite? Mnogo smo prepalile. - Vaša milosti, želim vam ugodan počinak u mojem dvorcu. •"Neizmjerno se radujem sutrašnjem danu. On se duboko sagne na pozdrav obim djevojkama. Tomo se nijemim poklonom oprosti i pođe sa sedlarom i Kozakom dolje u prizemlje gdje su im odredili konak. Djevojke se razodjenule i legle. ^ - Dorjo - šapne joj Tajana. - Tomo je gotovo svisn"0 što knez nije s tebe skinuo oči. - Jadni nesretni Tomo! Tek sutradan su djevojke razabrale u kakvoj se nalaze t* skoši kod svojeg kneževskog gostoprimca. Izgledalo im je u tor? dvorcu sve na pravom mjestu. Tada se pojave služavke s odijel|* ma i nakitom koje im šalje kućedomaćin. Tek što je Dorja zari* jetila ovu garderobu, gotovo da nije zaviknula. Tajana pošalj služavke jer da će se odjenuti same. 284

Kad su otišle, povuče Dorja Tajanu pod prozor s kojega je u sobu padalo svjetlo.
_- Magli mi se pred očima, Tajano. Pogledaj ove haljine! _ Haljine koje nam je dala na put kneginja BabonićI - I koje nam je oteo neki vitez otimač kad smo noćili pred jumom - putem k moru. Zurile su u haljine zapanjene, ne znajući kako da to pro" "tumače. - Gle, i kutija s nakitom je moja! Ljubopitno su posegnule za kutijom, otvorile je i ponovo se preneražite. Tajana je uhvatila bisernu ogrlicu s velikom kopčom od dragulja i uprla upitno crne oči u Dorju. - Moja ogrlica i moje naušnice. I kopča za plašt - hitro je nabrajala premećući nakit u kutiji. - • Taj sam ures donijela sa sobom iz Požege - pripadao je mojoj majci i imala sam ga u Požegi onog dana na turniru kad se je dogodila ona strašna nesreća i mi smo bježali. Nakit je bio na meni, donijela sam ga u Ozalj-grad, odanle uzela za Senj, a sad - što je to? - Kako je dospio ovamo? šapće Tajana. - Kao da je neka čarolija. - Ni u snu ne bih mogla naći odgovora na to. Mislile su dugo, kad najednom Tajana nađe rješenje: - Otimač je očito iz ovog kraja pa je lako moguće da Je knez Krasina kupio oteto. Drugo ne može da bude! - Kad bi knez slutio čime nas je poslužio?! Bit će najbolje, Tajano, da mu ništa ne kazujemo. Poderane smo, i zaprljane. Najbolje će biti da haljine odjenemo - ionako su naše. Tajana je prihvatila njezin prijedlog pa su se konačno obukle. Osvježene i uređene gotovo su zasjale svojom ljepotom.

Takve uđoše u blagovaonicu gdje ih je čekao doručak. Sluga im priopći da je njihova pratnja već davno doručkovala pa su one ostale kod jela same, izmjenjujući svoje čuđenje i nagađanje o nenadano nađenim haljinama i nakitu. Ali brzo ih iznenadi dolazak mladog kneza Krasine. Vrlo ih js uljudno pozdravio i iskazao mnogo pažnje, naglašujući želju da se što bolje osjećaju. Naposljetku Dorja promijeni razgovor: 1 - Kneže, znam da brod i sve što je blaga bilo na njemu pre-*"* pravu i običajima pripada vama. Pitam vas koliko tražite da otkupim brod i poklonim ga dvojici mornara koji su nam vjerno 5i užili. - Kneginjice brod je već otkupljen vašim divnim smiješkom odvrati on, poklonivši se i gledajući njezinu ljepotu žarećim "edm. Odviše ste velikodušni, kneže. Moj brat će vam biti veoma 285Knez me ne može nagraditi ničim što bi bilo vrednije od jednog pogleda vaših prekrasnih očiju - reče značajno, ali Od mah nastavi: - Vaši mornari mogu s brodom kamo ih je volja" A škrinje, u kojima ima raznog blaga, prepuštam vama. - Nije moje, kneže, mornari znaju kome pripada i molim da ga ostavite njima. - Bit će kako vi zapovijedate. - Hvala vam, kneže i molim da mi omogućite da mornarima saopćim vašu plemenitost. Odmah je ustao i naredio slugama da uvedu mornare. Dorja im saopći kneževu velikodušnu odluku. Bili su zadovoljni i krenuli dolje. Na objed ušle su u dvoranu u svojim haljinama. Knez ih oslovi: - Osjećam tešku žalost; što niste obukli haljine koje sam vam poslao. - Kneže, - odvrati Dorja vrlo prijazno - molim da mi ne zamjerite. Naše su haljine opet uređene - treba ih obući jer ako oštetimo vaše skupocjene, bilo bi to sigurno žao gospođi kojoj pripadaju... - Ona davno više ne nosi nikakve haljine, jer više ne živi... U tom trenutku držala je Tajana u ruci komad mesa. Nije mogla zagristi i spusti ga na tanjur, a njezine velike oči upru sa u Tomu. Dorja je oborila oči na zlatni tanjur, uzela draguljem ukraden nož i počela rezati meso pa odvrati nešto tiše da zatomi drhtaje svojega glasa: - To nisam znala. Mišljah da haljine pripadaju kome od vašeg roda? - I jest tako - reče knez - imao sam na dvoru sestru, udovicu. Ona je umrla prije dvije godine. Te su haljine pripadale - njoj. Ostavila je nekoliko sanduka svakojakih dragocjenosti. A mi bismo, kneže, otputovalo još danas, rekla sam vam

razloge.
Na bijelom kneževu licu nije se pojavilo ni najmanje razočaranje ili kakvo nezadovoljstvo. Uljudno odvrati: Razlozi koji vas nukaju na put posve su opravdani i bih vas smio nikako dulje zadržavati. Samo mi je žao što neću biti sretan da vas pozdravim u svojem dvorcu. Nikako ne mogu odgoditi put. - Vi to najbolje znate. Žalim što odlazite, ali višoj se odred* bi moramo pokoriti. Onda knez naredi sluzi da mu dozove konjušnika. Čitavo njegovo vladanje bilo je mirno i uvjerljivo. Tomo se nije maknuo, gledao je preda se. U dnu stola nešto vrpolj"0 sedlar i dobacivao knezu uzrujane poglede. Riječi o t? liingradu probudile su njegovu ljubav prema sedlima, ali nije o i da pisne. Kneževi dvorani što su sjedili oko njega davali su znakove da bude miran kako se to pristoji onima koji bla-s gospodarem, makar na dnu stola, a ipak njemu licem lice. U Doskora je ušao konjušar. Knez mu reče strogo: __ Odmah da spremiš za daleki put petoro konja, zatim reci ja ti dadu dosta kruha, suhih kolača i mesa - mijeh vode i vina, koliko treba za petoro putnika. Kad sve spremiš, čekaj na zapovijed kneginjice. Kad ona odredi, izvedi plemenite putnike na cestu ] pokaži put prema sjeveru.

__ Razumijem, gospodaru. _ A meni i kaštelanu odmah osedlaj konje. Odredit ću još nekoliko momaka da prate kneginjicu. Konjušar se pokloni i ode. - Vi ste, kneže, u prijateljstvu s knezom iz Hreljingrada? - upita Dorja. - Velikom prijateljstvu. Tek nedavno, prije sedam sedmica, bila je tamo svečana svadba. Ja sam mladu nevjestu vodio k oltaru. Nehotice padne Dorjin pogled na Tomu, ali on ga nije zamijetio. Nakon objeda, kad su svi ustali, knez stane pred Dorjom: - Kneginjice, hvalim slučaju što mi je poklonio sreću da izvršim vitešku dužnost i zaštitim plemenite djevice. Molim da pre-nesete knezu Okićkome moje pozdrave, a knezu Baboniću poruku da ga doskora očekujem u svojem dvorcu. Zatim uzme rub njezina plašta i poljubi ga u znak dubokog poštovanja. Onda se isto tako oprosti i s Tajanom. Djevojke su gledale iznenađeno, ali su pred Tomom šutjele. - Kneginjice - ne uzmite ničije pratnje! - reče on. Tomina je izjava zvučila isto tako sumnjičavo kao i jučer u kuli. - Spremite sve što držite da je potrebno. "1 Otišle su ravno u svoje odaje. • > Dorja je sklopila ruke i zapanjeno ostala usred sobe.. ~~ Knez je strahovito slagao kad je rekao da ove haljine Pripadaju njegovoj sestri. Kolikim je mirom izrekao ovu laž, a Pe*. kako je mirno pristao da putujemo i određivao! Udara mi glavi kao sto nakovanja. Ne znam kamo da se stavim. Tu se ne*to krije.

*"~ Mislim da poslušamo Tomu i krenemo što prije. "- Poslušat ću tvoj savjet, Tajano. d"„ a"a Je i uzela rediti kosu i ovila oko nje napola već po-fleraau koprenu. 286 287Tajana uzme svoju torbicu na dugom pojasu, izvadi iz n;
Ujalu kesicu i zrcalo pa stavi na stol. Izbrojile su novac što je bio u kesici. , - Nije dosta za udobno putovanje - primijeti Dorja. - Kad bismo putem mogle prodati ovo zrcalo! - Tko bi ga uzeo! Ni mi nismo nikada vidjele takvo zrcalo Otkud bi drugi znali njegovu vrijednost? Morala si gusarima vra! titi taj dar. Netko otvori vrata. Bila je služavka. - Konjušar moli vaše milosti - kad želite putovati? - Odmah, čim opreme konje. Neka javi kad bude sve u redu. i - Je li knez još u dvorcu? zapita Tajana. - Upravo je izjašio s kastelanom. - Dobro. Reci mojem kaštelanu da bude spreman. Djevojka izađe iz sobe. Sjele su, čekale, raspravljale o zagonetki s njihovim haljinama, kneževu držanju na polasku i Tominim sumnjama. Vrijeme je prolazilo. - Dugo je trebalo da opreme konje - primijeti Dorja. - Da pogledamo? - zapita Tajana. - Zovni služavku. Otvorila je vrata i dozivala djevojku. Nitko se nije odazvao. Poći ću sama - reče Tajana. Gospodar je otišao i, eto već nema nikoga od služinčadi. Spremi Tomin luk i strelice... I bodež uzmi k sebi, Dorjo! -- Kao da se i ti nečega bojiš? - Putem? Zašto? ? -"•- Kad bi kneževe namjere bile zle - kako to misli Tomo "- mogao bi nas negdje dočekati. - Zar nije bio ovdje u dvorcu gospodar svega - pa i nas? Već je davno mogao učiniti što je htio! Sve su to utvare Tomine ljubomore.

- Idem da mu javim. Ona izađe na trijem. Nigdje nije srela ni sluge ni služavke koje su do sada uvijek stajale okolo da budu na zov gospodara nadohvat.

Djevojku obuze neprijatni osjećaj u samotnom pustom trijemu. Prepala se. Netko je istrčao iza njezinih leđa. Ali spazi
-- Jesu li konji osedlani? - Osedlao bi ih dosad stotinu! Dolje zavlače! Knez je odjašio iz dvorca, a ja čekam uzalud da sedlaju konje, vidim zavlače.

- Vi sumnjate u nešto novo?
sluzi:

Evo, stajao sam u dvorištu. Uto je stigla služavka i rekla "Hoće da idu odmah!" Nato se taj popeo na zid dvorca i
288

i
suz e a popeo na zid dvorca i davao dolje nekome ispod dvorca znakove. Sigurno je knez nešto nakanio ... __ Vi ste izvan sebe, Tomo! - Pazim na svaki tren oka. Srećonošo, slutim zlo, kneževe su namjere nečiste. - Da nas napadne putem? - Podmukli je otimač svijetla imena - zamku snuje, konje ne spremaju a to mi burka krv. Dopustite mi da se sakrijem u vašoj odaji Ne recite kneginjici ni riječi, molim vas - uvedite me u vašu odaju da budem blizu ako se on vrati. - Vrati? Zašto je onda otišao? _- Da izbriše svaki trag zločina sa svojeg plemenitog imena, a kad se vrati nitko ga neće vidjeti, sve je u tom dvorcu utihnulo sluge su makli odavle, zar ne vidite? Nešto strahovito lebdi nad nama i oko nas... Evo, trijemovi u ovom katu pusti su kao grobnic. Njegova slutnja zadršće u djevojčinoj duši kao da se pred njome otvorio ponor. Mahnula mu je rukom da je slijedi. Oprezno i tiho popeli su se hodnikom.
***

Dorja je u odaji čekala kad joj pogled padne na čudno zrcalo na stolu. Stala ga je ogledavati. Kroz otvorene lukove pada po njoj žar zapadajućeg sunca. Zrcalo blista kao oganj. Kakva je to čudna stvar? Gusari su mi rekli da je iz dalekog Egipta. Ćudi se, gleda u nj, okreće ga. Najednom u malom blistavom, još nikad neviđenom stakalcu - neka crna spodoba... - Iza Dorjinih leđa iz Tajanine sobe potiho ulazi visok muškarac pokriven preko lica bojnim šljemom. Po debelom sagu ! ne čuje se njegovo šuljanje, ali Dorja sve više zuri u zrcalo; ne razumije što joj se ukazuje u tom čudovištu, kao prikaza đavla, čarolija je to, sve bliže dolazi prikaza, miče se, još jedna, nose užeta, neka velika užeta. Od užasa Dorja krikne u sav glas i odbaci zrcalo. - Uže ovamo! - zagrmi iza njezinih leđa. - Zasuni vrata. Una druga je tvoja! Potraži je. Djevojka se obazre. Prikaza je obujmi oko pasa. - Moja si! čov ek ht ede d u J J a zasune vrata, kad izvana netko oštro urne. Ovaj iznutra upre se onome izvana, ali bilo je prekasno. -Tomo uđe u sobu, i udari muškarca koji mu je stajao na putu 1 gT3" Izvuče mač * navali na drugog koji je Dorju držao oko joj i a" TaJar"a je utrčala za Tomom, ali nije mogla vikati. Glas J Je u grlu zapeo. 19 t inkvizitori H 289Tomin protivnik uzmakne, povuče mač i dočeka ga. Onaj dru gi se digne i pohiti u pomoć svojem drugu. Muškarci s bojnim šljemovima stave se nasuprot Tomi. Vi-deći da ima dvojicu, s bojnim šljemovima zaštićena protivnika" skokne prema zidu da zaštiti leđa i odavle odbija bijesne udarce" Nitko od njih ne prijeti, ne uzvikuje, samo udarci mačeva sijeku* Tomo se brani divljom snagom, pa ipak Dorja osjeća da mora" pasti. Na njemu je samo košulja

od kovne mreže, nema bojnog šljema ni štita. Protivnici nišane baš na nezaštićenu mu glavu. Mač njihov zasiječe mu povrh tjemena. Krv mu obli lice. Dorja krikne, potrči k postelji, izvuče luk i strelicu... Tajana je slijedi mislima. - Bježite dolje u dvorište! - viče Tomo djevojkama, odbi-jajući udarce. Krv mu curi po trepavicama i čini se "- više ne vidi slijediti protivnikovu oštricu. Kneginjica dobaci Tajani luk i strelicu. Spasi ga, Tajano, razbojničkih vitezova! - promuca i Mone na koljena. Tajana osjeti da sve ovisi o njezinu streljačkom umijeću. Napne luk. -- Ne sramotite me, srećonošo! - vikne joj Tomo. - Ne slušajte ga, Tajano! - moli Dorja. !•" Mač zavitla prema Tominoj glavi. On se sagne. - Sasjeći će ga! Ne daj, Tajano. vi Strijela poleti ravno u jednog napadača. Ovaj vikne i obazre fe, potrči prema Tajani, ali ga druga strelica svali na zemlju. ? - Stanite, srećonošo - vikne Tomo. Šuštala je, ipak drži napeti luk. Tomo obriše ljevicom krv s očiju, a desnicom navali na protivnika. Neprestano mu brizga krv i zastire vid. - Razbojnice! - vikne Dorja. - Kukavico, ne vidiš li da krv protivniku zastire vid?! Ubij ga, Tajano! - Ne dirajte ga - vikne Tomin glas. - On je moj! , I on se upne i zamahne. Mačem presiječe protivniku kovnu košulju. Protivnik klone na koljeno i stropošta se na sag. Nakon borbe sablasna tišina. Tomo obriše s očiju krv i ogleda se k Dorji. Priskoči k njoj i digne je. Pala mu je na ruke, napola u nesvjestici. Pridrži je i posjedne na škrinju. Opet sau ^ brižne po glavi i licu. - Tomo, vi ste ranjeni, strašno ranjeni! Ali Tomo ne mari & svoju ranu, već pohiti k onoj dvojici što leže na zemlji i strga im s lica bojne zaklone. - Knez Krasina i njegov kaštelan! - reče Tomo trijumfirajući. Knez se napola pridigne, ne može ustati. Reče čvrstim <- Kneginjice, vaš me je kaštelan ranio pod mojim 290 Ona ga odmjeri svim prezirom: __ Branio je vitešku Čast djevice koju ste vi pod svojim krovom besramno napali. - Moje su namjere bile čiste, htio sam vas uprositi, a vi ste to krivo shvatili. __ Takva isprika ne bi pristajala ni vašem konjušaru. Vaše nedjelo priliči razbojniku, a ne knezu. _ Kad ozdravim od rane, vaš brat odgovarat će mi za vašu uvredu. - Moj brat bije se samo s vitezom dostojnim svoje časti. - Ništa vam ne daje pravo da me ovako grdite. Dorja pograbi sa stolice haljinu koju joj je knez na dolasku poslao i bisernu ogrlicu. - čija je ovo haljina? čija je to ogrlica? Govorite! -. Rekao sam - pripadalo je mojoj sestri. - Lažete! Haljine su svojina kneginje Babonić koja ih je poklonila meni i Tajani. A ogrlica? Moja je! Putem napao nas je neki otimač pod bojnim zaklonom i oteo nam sve to. Kneže, u onim kolima nisu bile dvije starice, nego ja i moja drugarica. Sto velite sad, kneže - otimaču - čestitog imena? - Boli me, zovnite sluge - promuca knez, blijed i poni- •• žten. - Kaštelane, ustaj! - Prostrijeljena mi je noga, gospodaru. -- Smilujte se - neka dođu sluge! - Odstranili ste ih sa trijema - vikne mu Tomo. - Sad čekajte da se vrate po vašoj zapovijedi! Kneginjice, hitro!

I on zasune iznutra vrata i pođe s djevojkama malom odajom. Tu spaze veliki sanduk. Bio je širom otvoren. Umjesto dna, zijevala je dubina u koju se spuštale ljestvice. •- Ovuda se vratio. Dugo se domišljao kako da izvede svoj zločin pod zaštitom bojnog oklopa - s odvratnošću primjeti Tajana. Tomo je čvrsto nabio na glavu svoj šljem da mu krv ne poteče. • .Sišayši u dvorište, našli su Kozaka i sedlara, osedlane konje 1 tri knezevska momka za pratnju. Tomo se žurio da ne bi otkrili anjene i^ da mu krv ne probije ispod šljema. Dorja otkloni pra-ju kneževskih momaka, hitro uzjaše i krenu iz dvorca, Suton se hvatao kad su pojurili cestom. je n A ^ -u samo toj"ko da kreću prema sjeveru. Sve drugo ležalo Pred njima u neizvjesnoj magli. aiVo i podu sv°Jeg avorca u krvi ležao je knez Krasina. Uz Jcga kaštelan. •- Zovi sluge! životinje gdje su? s unća~ . ^a mJ"°st im je zapovijedila da se ne pojave do zapada ^ m onda ako čuju kakvu viku! 19* 291oS nikad to nisam doživio! Nikadl - teško dišući mlja knez. " - Rekoh vam, kneže, ne dirajte sestru kneza Okićkoga, k je viri muška dosjetljivost. - Onaj skot, kaštelan njezin, svemu je kriv. Prevraćao je oči kad sam joj govorio lijepe riječi! Kako je dospio ovamo gore? Naložio sam da nikoga ne puste. Nikad taj nije bio ničiji kaštelan barata mačem kao pravi vitez. Da me barem nije tako ranio". - Da joj niste poklonili njen vlastiti dragulj i njezine haljine ne bi saznali... - Raskrinkan sami Ne, poreći ću, zadati časnu riječ. Ima li a kraljevstvu nekoga tko bi se usudio podvojiti kad se knez časnog položaja kune časnom riječi? - Pravo velite, ali kneginjica... - žena je, žena sanja na javi, neće joj vjerovati. Ta nisam li ja otputovao u Hreljingrad? Nisu li me putem napali razboj-nici, orobili i posjekli mene i mog kaštelana? A ima li, možda, pseto, kao što je taj njezin kaštelan, veću riječ od mene? Kad su pitali za svjedočanstva slugu protiv knezova? Budala si! Malo je ispravio svoje tijelo, ležeći na zemlji i uzvikne: - Jao! Dosta mi je ovih muka. Poslat ću potjeru za njima. Zovi! Ponovo su dozivali, naizmjence vikali, psovali, prijetili, nitko se nije pojavio. Tek kad je sunce zapalo i nastala već gusta tmina, pojavile se prvi sluge. Našli su obojicu potpuno iznemogle. A Dorja je sa svojim prijateljima jašila hitro. Bol je mučila Tomu u glavi i maglilo mu se. Stislo ga je pri pomisli da neće moći daleko. Skupio je svu svoju snagu da se savlada. Već je nastala noć. Jašili su kroz gustu tamu po nepoznatu pustom kraju, ne znajući kamo ih vodi put. Cestom su pale prve mjesečeve zrake. U daljini odražavaju se crni obrisi gora. - Sjever! - vikne Kozak. - Idemo pravim putem! Sedlar nije znao ništa o tom što se dogodilo u dvorcu i mirno ih je slijedio. -- Mislite li da nas neće slijediti kad nađu kneza? - pi13 "ajana Tomu. - Dugo će trebati dok dozove sluge. Krv je Tomi tekla i neprestano je posezao k licu da je briše-

Ove kretnje pobude Dorjinu pozornost i pogleda ga. - Jao - vi krvarite! Zaustavite konjel Svi su stali. - Kozače! - reče Dorja. - Gospodar vam je sav u Povežite ga 292 Spustio se s konja i zateturao. Od gubitka krvi hvatala ga slabost. Jedva se zadržavao da ne padne. Dorja otkine komad od svog plašta. Sedlar je donio mijeh s vodom. - Je li rana duboka? - upita Dorja. _ Plitka nije. Ona se uhvati za čelo i zastenje kao da je osjetila bol na svoje. Krv je tekla čitavim putem, a on ne veli
joj g!avi

- Slabo mu ništa- Kozače, zar zlo? Recite! - moli kneginjica. Nikad nije Tajana čula iz Dorjinih usta tako mekan i zabrinut glas. Kozak mu ispere ranu, namaze je mašću pa onda poveže. Tada mu Šakom ulije u usta iz mijeha vino. Dorja je klečala uz Tomu i dotakla se rukom njegova čela. - Vruća mu je glava. Mjesec osvjetljava blijedo mu lice, upalo, potpuno promijenjeno. - Zašto je tako blijed? - prepala se Dorja. - Tomo! - stade ga dozivati. - Tomo - zar ne čujete? Tiha topla noć vratila joj drhtavo pitanje. On je gleda. Zjenice su mu pune svjetlosti. Njezina ruka se spusti na njegovo čelo: - čujete li, Tomo? Kako vam je? Je li vam jako zlo? - Nikad mi u životu nije bilo tako dobro... Ona se sagnula k njemu, on joj gleda u oči i spusti vjeđe. - Sto da radimo? Kad bismo barem mogli naći kakvo selo ili kuću - uzdiše kneginjica i pođe k Tajani. - Kozače, daj mi vina! - Šapne Tomo. - Okrijepit će me. - Potpuno ste nemoćni, gospodaru. - Ne od rane, stari moj, nemoćan sam od njezine ruke... - Napio se je i sjeo. Još mu se vrtjelo u glavi i on je svom snagom nastojao da zadrži ravnotežu. Nikad nije toliko želio umrijeti kao sada kad je na svojem čelu osjetio njezinu ruku. Nikad nije toliko žeđao za životom kao u ovom času kad je trebalo nju povesti u njezin dom. -• Dobro mi je - reče tiho. - Još malo vina - i moći ću dalje - vrtoglavica nestaje. Sam je sebi ulijevao vjeru da je sve prošlo. Snažna njegova priroda i jaka volja pobijedila je u borbia nesvjesticom pa je već nakon kratkog odmora ustao i oni krenu-se "a daljnji put. -^f suči opet uz Dorju, zaboravio je bol i sve što ostavlja iza et)e t nije mislio na ono čemu juri u susret... 29oS nikad to nisam doživio! Nikadl - teško dišući mlja knez. " - Rekoh vam, kneže, ne dirajte sestru kneza Okićkoga, k je viri muška dosjetljivost. - Onaj skot, kaštelan njezin, svemu je kriv. Prevraćao je oči kad sam joj govorio lijepe riječi! Kako je dospio ovamo gore? Naložio sam da nikoga ne puste. Nikad taj nije bio ničiji kaštelan barata mačem kao pravi vitez. Da me barem nije tako ranio". - Da joj niste poklonili njen vlastiti dragulj i njezine haljine

ne bi saznali... - Raskrinkan sami Ne, poreći ću, zadati časnu riječ. Ima li a kraljevstvu nekoga tko bi se usudio podvojiti kad se knez časnog položaja kune časnom riječi? - Pravo velite, ali kneginjica... - žena je, žena sanja na javi, neće joj vjerovati. Ta nisam li ja otputovao u Hreljingrad? Nisu li me putem napali razboj-nici, orobili i posjekli mene i mog kaštelana? A ima li, možda, pseto, kao što je taj njezin kaštelan, veću riječ od mene? Kad su pitali za svjedočanstva slugu protiv knezova? Budala si! Malo je ispravio svoje tijelo, ležeći na zemlji i uzvikne: - Jao! Dosta mi je ovih muka. Poslat ću potjeru za njima. Zovi! Ponovo su dozivali, naizmjence vikali, psovali, prijetili, nitko se nije pojavio. Tek kad je sunce zapalo i nastala već gusta tmina, pojavile se prvi sluge. Našli su obojicu potpuno iznemogle. A Dorja je sa svojim prijateljima jašila hitro. Bol je mučila Tomu u glavi i maglilo mu se. Stislo ga je pri pomisli da neće moći daleko. Skupio je svu svoju snagu da se savlada. Već je nastala noć. Jašili su kroz gustu tamu po nepoznatu pustom kraju, ne znajući kamo ih vodi put. Cestom su pale prve mjesečeve zrake. U daljini odražavaju se crni obrisi gora. - Sjever! - vikne Kozak. - Idemo pravim putem! Sedlar nije znao ništa o tom što se dogodilo u dvorcu i mirno ih je slijedio. -- Mislite li da nas neće slijediti kad nađu kneza? - pi13 "ajana Tomu. - Dugo će trebati dok dozove sluge. Krv je Tomi tekla i neprestano je posezao k licu da je brišeOve kretnje pobude Dorjinu pozornost i pogleda ga. - Jao - vi krvarite! Zaustavite konjel Svi su stali. - Kozače! - reče Dorja. - Gospodar vam je sav u Povežite ga 292 Spustio se s konja i zateturao. Od gubitka krvi hvatala ga slabost. Jedva se zadržavao da ne padne. Dorja otkine komad od svog plašta. Sedlar je donio mijeh s vodom. - Je li rana duboka? - upita Dorja. _ Plitka nije. Ona se uhvati za čelo i zastenje kao da je osjetila bol na svoje. Krv je tekla čitavim putem, a on ne veli
joj g!avi

- Slabo mu ništa- Kozače, zar zlo? Recite! - moli kneginjica. Nikad nije Tajana čula iz Dorjinih usta tako mekan i zabrinut glas. Kozak mu ispere ranu, namaze je mašću pa onda poveže. Tada mu Šakom ulije u usta iz mijeha vino. Dorja je klečala uz Tomu i dotakla se rukom njegova čela. - Vruća mu je glava. Mjesec osvjetljava blijedo mu lice, upalo, potpuno promijenjeno. - Zašto je tako blijed? - prepala se Dorja.

- Tomo! - stade ga dozivati. - Tomo - zar ne čujete? Tiha topla noć vratila joj drhtavo pitanje. On je gleda. Zjenice su mu pune svjetlosti. Njezina ruka se spusti na njegovo čelo: - čujete li, Tomo? Kako vam je? Je li vam jako zlo? - Nikad mi u životu nije bilo tako dobro... Ona se sagnula k njemu, on joj gleda u oči i spusti vjeđe. - Sto da radimo? Kad bismo barem mogli naći kakvo selo ili kuću - uzdiše kneginjica i pođe k Tajani. - Kozače, daj mi vina! - Šapne Tomo. - Okrijepit će me. - Potpuno ste nemoćni, gospodaru. - Ne od rane, stari moj, nemoćan sam od njezine ruke... - Napio se je i sjeo. Još mu se vrtjelo u glavi i on je svom snagom nastojao da zadrži ravnotežu. Nikad nije toliko želio umrijeti kao sada kad je na svojem čelu osjetio njezinu ruku. Nikad nije toliko žeđao za životom kao u ovom času kad je trebalo nju povesti u njezin dom. -• Dobro mi je - reče tiho. - Još malo vina - i moći ću dalje - vrtoglavica nestaje. Sam je sebi ulijevao vjeru da je sve prošlo. Snažna njegova priroda i jaka volja pobijedila je u borbi s vesvjesticom pa je već nakon kratkog odmora ustao i oni krenu-se "a daljnji put. -^f suči opet uz Dorju, zaboravio je bol i sve što ostavlja iza et)e t nije mislio na ono čemu juri u susret... 29oS nikad to nisam doživio! Nikadl - teško dišući mlja knez. " - Rekoh vam, kneže, ne dirajte sestru kneza Okićkoga, k je viri muška dosjetljivost. - Onaj skot, kaštelan njezin, svemu je kriv. Prevraćao je oči kad sam joj govorio lijepe riječi! Kako je dospio ovamo gore? Naložio sam da nikoga ne puste. Nikad taj nije bio ničiji kaštelan barata mačem kao pravi vitez. Da me barem nije tako ranio". - Da joj niste poklonili njen vlastiti dragulj i njezine haljine ne bi saznali... - Raskrinkan sami Ne, poreći ću, zadati časnu riječ. Ima li a kraljevstvu nekoga tko bi se usudio podvojiti kad se knez časnog položaja kune časnom riječi? - Pravo velite, ali kneginjica... - žena je, žena sanja na javi, neće joj vjerovati. Ta nisam li ja otputovao u Hreljingrad? Nisu li me putem napali razboj-nici, orobili i posjekli mene i mog kaštelana? A ima li, možda, pseto, kao što je taj njezin kaštelan, veću riječ od mene? Kad su pitali za svjedočanstva slugu protiv knezova? Budala si! Malo je ispravio svoje tijelo, ležeći na zemlji i uzvikne: - Jao! Dosta mi je ovih muka. Poslat ću potjeru za njima. Zovi! Ponovo su dozivali, naizmjence vikali, psovali, prijetili, nitko se nije pojavio. Tek kad je sunce zapalo i nastala već gusta tmina, pojavile se prvi sluge. Našli su obojicu potpuno iznemogle. A Dorja je sa svojim prijateljima jašila hitro. Bol je mučila Tomu u glavi i maglilo mu se. Stislo ga je pri pomisli da neće moći daleko. Skupio je svu svoju snagu da se savlada. Već je nastala noć. Jašili su kroz gustu tamu po nepoznatu pustom kraju, ne znajući kamo ih vodi put. Cestom su pale prve mjesečeve zrake. U daljini odražavaju se crni obrisi gora.

- Sjever! - vikne Kozak. - Idemo pravim putem! Sedlar nije znao ništa o tom što se dogodilo u dvorcu i mirno ih je slijedio. -- Mislite li da nas neće slijediti kad nađu kneza? - pi13 "ajana Tomu. - Dugo će trebati dok dozove sluge. Krv je Tomi tekla i neprestano je posezao k licu da je brišeOve kretnje pobude Dorjinu pozornost i pogleda ga. - Jao - vi krvarite! Zaustavite konjel Svi su stali. - Kozače! - reče Dorja. - Gospodar vam je sav u Povežite ga 292 Spustio se s konja i zateturao. Od gubitka krvi hvatala ga slabost. Jedva se zadržavao da ne padne. Dorja otkine komad od svog plašta. Sedlar je donio mijeh s vodom. - Je li rana duboka? - upita Dorja. _ Plitka nije. Ona se uhvati za čelo i zastenje kao da je osjetila bol na svoje. Krv je tekla čitavim putem, a on ne veli
joj g!avi

- Slabo mu ništa- Kozače, zar zlo? Recite! - moli kneginjica. Nikad nije Tajana čula iz Dorjinih usta tako mekan i zabrinut glas. Kozak mu ispere ranu, namaze je mašću pa onda poveže. Tada mu Šakom ulije u usta iz mijeha vino. Dorja je klečala uz Tomu i dotakla se rukom njegova čela. - Vruća mu je glava. Mjesec osvjetljava blijedo mu lice, upalo, potpuno promijenjeno. - Zašto je tako blijed? - prepala se Dorja. - Tomo! - stade ga dozivati. - Tomo - zar ne čujete? Tiha topla noć vratila joj drhtavo pitanje. On je gleda. Zjenice su mu pune svjetlosti. Njezina ruka se spusti na njegovo čelo: - čujete li, Tomo? Kako vam je? Je li vam jako zlo? - Nikad mi u životu nije bilo tako dobro... Ona se sagnula k njemu, on joj gleda u oči i spusti vjeđe. - Sto da radimo? Kad bismo barem mogli naći kakvo selo ili kuću - uzdiše kneginjica i pođe k Tajani. - Kozače, daj mi vina! - Šapne Tomo. - Okrijepit će me. - Potpuno ste nemoćni, gospodaru. - Ne od rane, stari moj, nemoćan sam od njezine ruke... - Napio se je i sjeo. Još mu se vrtjelo u glavi i on je svom snagom nastojao da zadrži ravnotežu. Nikad nije toliko želio umrijeti kao sada kad je na svojem čelu osjetio njezinu ruku. Nikad nije toliko žeđao za životom kao u ovom času kad je trebalo nju povesti u njezin dom. -• Dobro mi je - reče tiho. - Još malo vina - i moći ću dalje - vrtoglavica nestaje. Sam je sebi ulijevao vjeru da je sve prošlo. Snažna njegova priroda i jaka volja pobijedila je u borbi s vesvjesticom pa je već nakon kratkog odmora ustao i oni krenu-se "a daljnji put. -^f suči opet uz Dorju, zaboravio je bol i sve što ostavlja iza et)e t nije mislio na ono čemu juri u susret... 29 ll

VJERENIK BELA I SUPARNIK HENRIK Sakriveni u hladovini jedne pećine, sutradan su se putnici od, marali. Kozak je ponovo previo Tominu glavu. Dorja i Tajana sjedile su iznemogle i zamišljene. -" Što si odlučila? - pita Tajana. - Kad Tomo ne bi bio ranjen, mirne bih duše nastavila put Ovako odviše je opasno putovati pustim krajem. Treba da kren& mo u dolinu, tamo ćemo naći kuće i dobre ljude, dok se Tomo ne oporavi. - Neće ni da čuje, veli da mu je dobro. - Sinoć zamalo da nije umro. -- Bila je samo omaglica. Kozak tvrdi da to nije toliko od rane na glavi - koliko od rane srca... Dorja gleda preda se, ne odgovorivši. - Jadni Tomo, zamalo da ga ona dvojica nisu ubila. Kukavice! - Knez, otimač! Tajano, tko bi to mogao vjerovati?! - Pravo je Tomo jednom rekao: otimač sam ja kao i svi drugi, otimači su i knezovi, ali otimaju pod zaštitom svojeg časnog imena. Eto, vidiš - taj knez ima pod dvorcem neki greben na. koji svjetlom domami zalutale brodove, onda ih, tobože, spašava i robi. I gusari su otimači - nagrabe blaga morem, pa onda grade dvorce, bogati su, ugledni i sjede uz stol časnih vitezova koji su svoja imena stekli junaštvom. Danas mi je pričao Kozak da su gusari često u razgovoru nabrajali imena plemenite gospode koja su svoje blago stekla gusarenjem po moru. - Da, sad vidim da je tako. Knez Krasina uzima bojni zaklon da ga nitko ne prepozna, a, eto, koliku čast uživa. Tko zna s kakvim smo otimačima sjedili za stolom. - Koji preziru Tomu! - upadne Tajana, a Dorja će tiho: - Više je u njem dobra nego zla. Mnogo više dobral - Sve što je zla počinio od prošle godine bilo je u očaju zbog svoje ljubavi. Sve radi tebe! - Već tamo među gusarima osjetila sam tu strašnu istinu! Tišti me. Čitav mi svijet leži na grudima, muči me, više puta bih najradije da izdahnem dušu. Zašto sam morala sve to proživjeti?! - Da obratiš Tomu. - Prešlo mu je u krv - uzdahne Dorja tiho. - Neće se d* okaniti nikada... - Vjeruj mi - napad na trgovačku lađu bilo je posljednja otimaštvo Crnog Tome. On je to sam rekac. - što ti ulijeva toliko vjere da će moći održati svoju riječ" Ne čeka li ga samo bol i patnja? - Istina je, mračna bol bit će njegov život, ali osvjetljava* će je svjetlost jednog časa... 294 ^- Ne znam koji to misliš čas. _- Onaj kad si to, Dorjo, pala na koljena, dršćući za njegov t i vikala mi: spasi ga! Kneginjica spusti glavu i odvrati tiho, nesigurnim glasom: - Izložio je svoj život za mene... __ Učinio je to i u Budimu, spašavajući malog kraljevića. Onda nisi drhtala... Kneginjica je gledala u daleku nebesku vedrinu... - Ovdje na zemlji upravo je tako tajanstveno kao gore u onim visinama. Ne znaš tko je tamo! Tu, ne samo da ne znaš što će biti, već ni to kako je danas... Ništa, ništa ne znaš... Sudbina se skriva, slijedeći svaki naš korak, a otkud dolazi? Otkud? Kozak dohiti k njima i tiho navijesti: - Neka četa jaši cestom. - Sklonite se svi iza pećine! - odredi Tomo. Povukli su se u dublje zaklonište da ih sa ceste ne opaze. Sedlar je ostao posljednji. Radoznalost ga vuče da malo izviri prema cesti. U oblaku prašine razabirao je jahače. Odjednom se trgne, pokroči pa nagne bježati.

- Zgrabi ga, Kozače! Otkrit će nas! - zapovijedi Tomo. Ali sedlar je već izašao iz pećine, uzdižući ruke. Kozak i Tomo potrče za njime, no, već on, lomatajući rukama, sav izvan sebe viče: - Moje sedlo! Moje sedlo! - seee-dlo-o-o! - Kozače, otkrio je naše zaklonište. Iziđi! Sad nam valja lukavošću zatajiti kneginjieu i srećonošu. Protiv tolikih nema borbe mačem. Moja ruka je snažna, ali glava mi klima! Sedlar je vikao, mahao rukama i trčao za jahačima. Sva se četa zaustavila, skrenula sa ceste prema pećini. Sedlar je trčao naprijed opet mašući rukama. Kad je stigao k Tomi, padne na koljena. - Moja sedla! Moja sedla! Slava budi svetom Marku na Grizu gradu! Zapanjeno gleda Tomo sedlarevo ushićenje i promatra dola-zeće jahače. - Neka je žena s njima. Tko su ti ljudi? - Naši, naši, kneginjice! Šakom začepi mu Tomo usta. Sedlarove se oči izbečile -• a ^e mu hvataju zrak. Dorja proviri iz svojeg skrovišta. Ona klikne radosno pa potrči. Tajana je slijedi. ~~ Tomo! Ovo je moja pratnja od svetog Vida na Rijeci. Spašeni smo! I pohiti im u susret. četovođa skoči s konja i padne pred Dorjom na koljena, pajući ruke: - Naša kneginjica! Živa i zdrava! Nije vas odveo kraljevski ranin? -,,, 295-- Kakav dvoraniri? Gusari su na$ oteU. > 0;,"v ! •"" - Znam, ali vas nije odveo... ; ".." V
; f - Čiji dvoranin? - Svijetle kraljica - knez Henrik. Svima je zapeo glas u grudima. , ,, , ( i Jedina se Tajana usudi pitati: > •i - Knez Henrik Gising da je ovdje? - Došao je iz Hreljina da u ime kraljice povede i vas u Požegu. Strepeći smo slušali, kad je pričao da su optužiti s krivovjerstva pa vas očekuje Konrad s lomačom. - A što je učinio Henrik? - Kad mu krčmar reče da ste pošli ogledati brod za Senj, prijetio je da će zarobiti moju četu. Ali ja sam stajao dolje na obali da gledam kako ste se vi popeli na brod da ga razgledate .hoćete li poći njime u Senj. Tada opazim Henrika s kraljevskom četom kako silazi k meni. Henrik mene, kao četovođu Ivana Okić-koga, pozove na predaju. Otkresao sam mu da se ne predajemo, i on navali - ali mi smo već znali bolje tlo i posmicali Henri-kove - dobru polovicu - u more, dok su se ostali razbježali. ; Dorja i Tajana izmijeniše poglede užasa, a četovođa nastavi pričati: " - Bilo bi zlo da ste se vratile jer je Teofil, onaj vrač, pripovijedao da vas je brodovlasnik Frane odvezao na prevaru i da su vas zarobili gusari. - Da - tako je bilo. - Onda, oprostite, bolje je bilo imati posla s prostim gusarima na moru, nego s kraljevskim gusarima na kopnu. Henrik se i složio s Teofilom jer je on bio u tajnoj vezi s njim i slao je kralji-f ci glasnika da otkupi vas, nevine djevice. i - Iz osvete! - ubaci Dorja. • - Ali dogodilo se čudo. Evo, ono žensko biće što tamo sjedi na konju, poštene duše, odala mi je nesreću u koju vas vodi onaj tobožnji brodovlasnik jer je sve bilo dogovoreno s gusarima. A da djevojku ne ostavim kazni, vjenčao sam je i doveo sobom. Po njoj sam doznao da je glasnik pošao kraljici i da Henrik na to čeka - onda sam slao glasnika u Ozalj-grad knezu Okićkome i zatražio otkvipninu za vas dvije. " - A Henrik? - Još čeka u krčmara kod svetog Vida na Teofilova glasnika kojega sam dao na povratku lukavo uhvatiti. - Još je na Sv. Vidu? Onda nam je što prije otići odavle )ef mi smo pobjegle, nas je spasio od gusara - vitez Tomo Loborsto, njemu zahvaljujemo svoj život i čast.

Sad je četovođi zastao dah, slušajući o tako velikom &nU Tome Crnoga. Dorja pozove Tomu na vijećanje. Kad su spomenu* li Henrika Gisinga, odmah Tomo predloži da se krene što brže "a sjever.

296 " \. .•/..•"" :.

.

__ Ono što se dogodilo gusarima i knezu Krasini može se 0 doznati, a Henrik mora vjerovati da ste pobjegle prema Oz-fu ili dolje na jug prema Senju. Raspolovit će svoju brojnu četu, možda će baš on voditi onu na sjever. Molim, kneginjice, odmah /o naprijed. Evo, vaš četovođa doveo je i vaša kola, a njegova •e žena preuzela ulogu neke južne gospodarice, pa bi trebalo da \ sacja sjedi na prvom mjestu, a kneginjica i Tajana neka, tobože izigravaju njezine djevojke. " _ I moja odijela neka uzmu plemenite gospođe da bude vjeizvrsno, mlada gospođo - poveseli se četovođa. - Kneginjice, ova moja Bosiljka pravi je mudrac. Odmah su se počeli spremati. Za sat su to svršili, kad momčad na cesti prema sjeveru opazi dva jahača kako skreću sa sjevera na jug. Tajana opazi da ih je momčad zaustavila i zarobila. _ Vode ih ovamo, očito - da im ti sudiš! Podigla se i pomolila glavu iz kola, promatrajući dva jahača. - Tajano! To su vojnici mojeg brata! - klikne Dorja. Nagnula se jače iz kola i zapita: - Otkud dolazite7 - Iz Ozalj-grada, gospodarice. - Tko vas šalje i kamo? - Naš gospodar knez Okićki. Slao nas je k moru da dovedemo vašu milost. Za nama dolazi velika četa da nas ne bi putem napao kakav razbojnik ili otimač. Uz kola sjedio je na konju Tomo. čiivši riječ "otimač", skrene glavu od Dorje. Ali ona vidi njegovu kretnju. - Svuda ima otimačkih đavola - opet će knežev vojnik, a onda segne u njedra. Vašoj milosti nosim ovo pismo. - Od koga? - Knez mi je dao da ga dobro čuvam i predam samo gospodarici. Posegnula je za papirom na kojem se crvenio kneževski pecat. Sluge se udalje. Dorja otvori pismo. Uz nju se privinula Tajana i velikim, cr-fiim očima upija svaki pokret Dorjinih crta. Očekuje da pismo "osi vijest koja bi joj nešto otkrila o vitezu. Dorjine ruke s pismom padoše u krilo. < - Knez javlja nešto zla? " f , "^ ~ - Ništa zla, ali hoće da se vratim na jug. Razočaran Tajanin glas prene Dorju i ona uspravi glavu: - Zašto, Dorjo, da se vratimo? Reci! Vn; ~~^ Tako želi Ivan. S pratnjom koja obilazi ono brdo dolazi vojvoda Bela! Vojvoda Bela dolazi? ponovo pročita i onda reče tiho: 297- Bela dolazi - piše Ivan -r- "srcem punim straha za tebe i s odlukom da te izbavi. Nigdje mu srce nije nalazilo mira. čezne za tobom, Dorjo, i dolazi" - pročita kneginjica i onda ušutiU Uz tihu zlovolju pita Tajana: - Zašto da se vratimo? - To traže osnove tvojeg oca i mojeg brata Ivana. Polazimo u Senj da tamo zadržimo vojvodu dok naši otmu hrvatsko kra. Ijevstvo Joakimu, kraljici Elizabeti i Ladislavu. - Što nas čeka, Dorjo, na jugu? - Vjenčanje u Senju. -- Vjenčanje? Knez traži od tebe preveliku žrtvu. - Dobrovoljno sam se vjerila s vojvodom, ja sam htjela po. ci za nj - i polazim rado. - Rado? Ova riječ ne dolazi iz tvojeg srca. - Zar ne volim vojvodu? Nisam li ga od srca uzela za vjere-

. . ,f.... y-

nika? - Jesi li kada prolila suzu radi vojvode? Jesi li osjetila da te je zbog njega nešto tištilo, sapinjalo, da je pucalo tvoje srce? - Bilo je mirno jer nije ludo kao tvoje. - Malo prije si priznala da te srce tišti - sapinje - puca... - Sad je opet mirno... - Kad bi sad, Dorjo vidjela svoje lice - svoje očil - Ti ćeš, Tajano, poći za onog koji pobijedi Joakima? - Ako mu je moj otac dao riječ, poći ću. - A ja idem za onoga kojemu smo dali riječ moj brat i ja! - Jednaka nam je sudbina - šapće Tajana. Nije. Ti polaziš za drugog - ljubeći viteza. Takve tragedije u meni nema. - Dorjo ja neću da se vratim... Kneginjica privine njezinu crnu glavu na svoje grudi. - Smiri se, Tajano, digni glavu - mi smo osuđeni! Ti moraš poći za pobjednika, a ja za vojvodu! Tajana naglo digne glavu. Na dugim trepavicama cakle se suze.. * - Ako me nepoznati pobjednik odriješi dužnosti? - Što bi onda učinila, Tajano? •••" - Što bih učinila? Ne bih pošla ni za koga! Nikada - ni do smrti! Bila bih sretna. Dorja sklopi oči - kao da ju je nešto zaboljelo - i opetuje: - Ni za koga! Nikad, ni do smrti! Tada bih bila smirena i sretna! - Posvetila bih život bogumilima! Dragoša je tako uvijefc želio. Djevojke su ostale same, zabavljene mislima o Tomi, ali & ni jedna nije usudila to priznati. On je sjedio na svom konju. Kozak mu se približio i duga čekanja oslobodio-se primijetiti: 298 _ Jako ste blijedi, gospodaru. 5 _- Uzjaši, Kozače! Nama je poći. __ A kneginjicu puštate s momcima? _ Dolazi njezin vjerenik. Jedina vlas, koja nas je vezala s "ome, presječena je. Tomi je sada iščeznuti, ona pripada vojvodi,- Niste li joj spasili život? .- To sam učinio svojem srcu. Ona mi zahvaljuje i zapovijeda da idem svojim putem. Eh, previše je bilo sreće! Idemo! On potjera konja prema kolima i tu ga zaustavi.
- Kneginjice, zbogom.

.- što je? Kuda ste nakanili? - Obećao sam: predati vas knezu ih" vojvodi. Vaš vjerenik dolazi, ja sam izvršio svoju dužnost! - Kamo polazite? - širok je svijet. - Tomo, vi ste rekli da je ono, tamo na moru, bio posljednji napadaj... .- Posljednji - velim i sada. - Mnogo vam dugujem, Tomo... - Mnogo sam vam skrivio, ničim to ne mogu otkupiti, ni životom ni smrću. Sapelo ga je u grlu, iz očiju mu vrišti jad. - Smijem h" sad otići? - Obećali ste mi da ćete me predati bratu ili vojvodi. Pričekajte, vojvoda će vam zahvaliti i pružiti vam ruku... - Crnom Tomi, otimaču, ne pruža ruku ni kmet. Neću da ga čekam. Udaljit ću se.

U času okrene konja i nestane u šumi. Kozak ga jedva dostiže. - Gospodaru, ovaj kraj nam je potpuno nepoznat, možemo grdno zalutali. Učinite mi po volji da bar jednu noć odspavamo u postelji. - Imaš pravo, idemo da pokrijemo lice vizirima, odjenimo svoje viteške plašteve, izmijenimo znakove i svi će nas poštovati iao časne viteze. Uredili se, sišli nizbrdice. Uz cestu krčma. Gospodar, dobro odjeven i uljudan, odgovara na svako pitanje, ;- Ovo je odmaralište za kneževske i barunske putnike na Jug i na sjever. Sagradila su ih gospoda sve od Senja pa do Griča "a svoj trošak , - Imaš li što da založimo i popijemo, ali u kakvoj posebnoj *omorici. -- To ne mogu, tamo konaci Henrik Gising. Cijela mu četa đuzela seoce. - Valjda niste ništa skrivili? . - Knez misli o nama da smo krivovjerci zato što nećemo ka-1 da je ovih dana prošla povorka s djevojkama krivovjerkama 299koje traži kraljica. Znate, Kumanka ima bogove s pasjom "u vom, a takve žene nikad nismo vidjeli. A što da lažemo - nism* vidjeli nikakvih krivovjerki, ni s pasjom glavom, ni ljepotice. ; - I sada vas taj kraljevski knez drži s četama u opsadi? - Tako nekako, a što da radimo, ni krivi ni dužni. - E, onda će to biti one dvije djevojke što smo ih mi sreli daleko tamo dolje. Bile su zarobljene od gusara i opet otkupije. ne. Vjerenik kneginjice je htio da se s njome vjenča i kad su se susreli, odmah su se vratili ravno cestom u Senj da se tamo vjenčaju. - A vi ste ih vidjeli, gospodaru? - pita krčmar. - Vidjeli i čuli. Sada su već daleko odavle. Kraljevski po. slanik trebao bi trkom za njima ako bi htio da ih stigne, Tomo je govorio vrlo glasno kako bi ga svi okolo dobro Juli, To mu je i uspjelo. Za časak-dva izađe iz komorice Henrik Gising u ratnoj opremi, ali bez vizira na licu i, stojeći sa strane, pita: - Dopustite, neznani viteže, nešto ste pričali krčmaru o dvje-ma krivovjerkama koje tražimo. Ne znam, tražite li baš one koje sam vidio - ali mogu ih opisati, kao i mjesto gdje sam ih sreo. Dolazim, naime, iz senjske okolice. Na Henrikova pitanja stade opisivati povorku kneza Okićkoga i Dorju i Tajanu, a uz njih mladog muškarca odjevenog u odijelo vojvode. - Tko bi mogao da bude? - pita Henrik. - Svi su ga nazivali: njegova milost vojvoda Bela. Govorili su o vjenčanju koje će se obaviti u Senju pa se zato vraćaju. Od uzbuđenja oči su Henrikove gotovo nestale u očnicama, put se lica zazelenila. Još je stavio nekoliko pitanja o mjestu gdje ih je sreo i okolici te o putu do samog Senja, a onda ga pozdravi i nestade među kućicama. Tomo uzvrati pozdrav pa uđe s Kozakom u gostionicu. Tu su naručili jelo i piće. Gore na uzvišici, u dubokoj guštari, još čekaju Tajana i Dorja na povorku koja će dopratiti vojvodu Belu. Oko n "je su njezini veseli momci iz Sv. Vida. Ne slute što ih čeka. Tajana se nekoliko puta okrenula za Tomom kad je odlazio s Kozakom. Stalno nešto šapće Dorji, ali je ona opomene: - Ne smiješ mi govoriti tako, Tajano! Ostavi Tomu, on zna što mu je činiti. Onda se okrene prema puteljku što vodi iz guštare. Odanle

dolazi prvi vojvodin glasnik i javlja joj: - Kad je u Ozalj-grad stigla vijest iz Svetog Vida da su vas ugrabili gusari, knez je bio očajan i odmah dao veliku <otkupmnu" a i obavio da će odmah sam do g * ugrabili gusari, knez je bio očajan i odma ao ve Tada se pojavio vojvoda Bela i objavio da će odmah sam do g sara da vas otkupi. I pošao je hitro prema jugu. Mene Je. *• naprijed da vidim sve što se može saznati na moru kako s otrebnim obavijestima.

300
_. A što radi moj brat? """""" " _ Vodio je veliku četu na sve kraljevske kaštele. S njime su osla dva kneza i vitez Sokol. ^ __ Ah, vitez Sokol je sigurno već izvojevao pobjedu - klik116 _ Kažu da mu je vođa Hrvatske poklonio veliko odlikovanje __ zlatnog sokola navrh šljema jer je svuda bio prvi. Svi su kra-Tvvski kašteli u Hrvatskoj u rukama naših vođa. J _ Vitez Sokol je izveo tako velika djela! - šapne Tajana - Kao da se bori za tebe, Tajano. - Moj otac Ratimir reče da će moju ruku dobiti onaj tko pobijedi Joakim.i. _ Tko zna gdje je. čut ćemo više od vojvode, još pola sata je daleko - veli četovođa. - Ja sam već bio daleko na jugu, sabrao vijesti o vama i vraćao se da dočekam vojvodu i njegovu pratnju. - Kako je knezu, mom dragom bratu? - Očajavao je kad mu je stigla vijest vešeg četovođe da su vas zarobili gusari. A, eto, nije smio da ostavi svoje čete u borbi protiv kumanske kraljice. Odmah ćemo poslati najbržeg glasnika neka mu javi da sam vas našao na povratku živu i zdravu. Samo, kako ste utekli? - čut ćeš sve, Marko, najprije treba bratu poslati vijest da dalje ne tuguje za mnom. Ali što je to? Ondje vidim Tomina če-tovođu Kozaka. Dođi bliže! Marko se prenerazi što Dorja zbve Kozaka tako prijazno, a on prilazi k njoj kao veoma poštovanom biću. - Vaša milosti, kneginjice, imam hitnu vijest. - Govori brzo i tiho. - Samo četvrt milje odavle sjedi s kraljevom četom - knez Henrik. - Jao! Smjesta javite vojvodi da me čeka. Dolazim mu u susret drugim putem, Kozače. - Henrik ovdje! To je golema nesreća •- navalit će na vojvodu bez izazova, kao razbojnik. Srsi me obilaze. Uštrcah" se, svatko pokušava da dođe do riječi, ali ih preteče Kozak. - Još nisam dovršio svoju vijest. - Dosta je strahote Kozače. - Kneginjice. dopustite mi - moli Kozak. Svi se vojnici uskomešali. Vijest o Henrikovoj prisutnos-1 sniatraju grdnom nevoljom. Svima je poznato da Henrik Dorju ojata za vjerenicu i smrtno mrzi Tomu. Svi su u najtežoj brizi, gotovo u strahu. Kozak uhvati Tajanine uzde i šapne joj: Recite kneginjici da ostane mirna u ovoj šikari i čeka voj-guštl Pogi.kelJ "iJ6 tak° velika, bude li se kneginjica držala ove tar^- Vitez Tomo razgovarao je s Henrikom. r 301- što? - prošapće Dorja. - Gdje, kada? - Evo, dolje, u onoj krčmi, iz koje vas ovamo nitko ne m<v Je zamijetiti ako mirno čekate vojvodu. - Razjasnite zašto moram tu mirno čekati. - Zato što bi topot tolikih konja mogli čuti čitavom doli, nom. To bi pobudilo Henrikovu pažnju. Popeo bi se da vidi Sto je a onda bi zaista našao ono za čim čezne oštrica njegova mača. - I osveta njegovog paklenog srca.

- Evo tako, kneginjice. Henrikov bi mač sasjekao vojvodi. no srce na komadiće. On ima dva puta više momaka nego sva va-sa pratnja, a zloća njegova naužila bi se u vašim mukama. Zato molim ostanite ovdje mirni i svojoj pratnji naredite da miruje u ovom skrovištu. Dorja podigne ruke i znakovima pozove momčad da ostane nepokretna, tiha. Ne znaju što takva zapovijed znači kad su svi uvjereni da s Henrikom može biti samo krvavog sukoba i smrti. Kad su se svi stišali, Dorja prošapće: - Eto, učinila sam kako mi predlažete, Kozače. Ali, gdje je vitez Tomo? - On je na svome mjestu i moli vas da pošaljete dobrog trkača u susret vojvodi i njegovoj pratnji. Neka im da znak da se svi zaustave jer ako bi dojahali trkom ovamo, opet topot konjskih kopita odjekivao bi daleko pa i taj odjek ne bi mogao izmaknuti Henrikovu uhu. , - Smjesta ću učiniti kako ste rekli. Svi savjesno izvršavaju odredbe na čelu s vođom Markom. Svi u sebi psuju Henrika i nenadani opasni susret i njim. Mnoge hvata strava od Gisinga i njegove kraljevske čete. U ovom strahovanju prolaze časovi. Dorja se još teškim naporom drži na sedlu. I Tajana se duboko zamislila u nesreću u koju su zapali i hvata pogledom prema jugu gdje se guštara pretvara u šumu. Kao da tamo negdje razabire jahača. Ali taj ne ide na jug, nego na sjever. Oko njega sjene. Zar su to momci? Onda je tamo Henrik. Brzo se Tajana sagne prema Kozaku: - Što mi ovdje sada tako tiho čekamo? - Da oslobodimo kneginjicu i vas Plamenih inkvizitora. Nisu to samo Konrad i Matijas koji zapale žrtvi lom ; li umre, ali jao onim žrtvama koje čitav život podvrgava inkviziciji plamena pokvarena zloća - čovjekova. Ni jedna zvijer ne može biti tako zla kao u zloći ogrezli čovjek. To su najstrašniji plameni inkvizitori koji pale na svojim lomačama sve dobro i lijepo i plemenito i osjećajno i pošteno baš sve od čega bi nam bilo dobro. Momci ga pogledaju začuđeno, a djevojke misle da je ibunjen nesrećom koja prijeti. Kako bi inače sada i L.sno, °a svih traži da šute? čini im se da su njegove riječi posljedica P1^" velikog uzbuđenja. Ili Kozak možda već zna da je Henrik ip^ dao prije odlaska pregledati okolicu krčme i malog sela pa & *" 302 teći? Ponovo se Tajana uspravi i pogleda smjerom gdje je vi-^Tela jahača među gustim stablima. Ali ovaj ne dolazi bliže. Što r hoće? šapatom upozori Kozaka, a ovaj odgovori tiho: -* _ Znam. Ostanite mirni. Odviše je ovo mira okom u oko s takvom plamenom opasnoš-A, Jpak su svi nepokretni. " Nitko ne zna koliko je prošlo vremena. Dorja osjeća da svaka sekunda razdire njezino tijelo i da dugo više neće izdržati ovu smrtnu napetost. Onda dopru do njih čudni mukli zvižduci. Kao da netko daje tajne znakove.-1 djevojke i momci osjete to zviždanje u žilama, ali već je Kozak skočio na sedlo, uzvine se kao da će stati na noge i klikne: .- Spašeni smo! .- Kako znate, Kozače? - šapnu svi. - Vitez Tomo čestito je obavijestio vođu kraljevske čete ka-fco je i gdje susreo krivovjernike s vojvodom i gdje se vraćaju u Senj na vjenčanje. Svi su zapanjeni. A Kozak ih vodi u šumu gdje je Tajana vidjela jahača i odanle svatko razabire kako kraljevska četa žuri na jug da uhvati Dorju i Tajanu. -- Sad možete u susret vojvodi - uputi Kozak Dorju. - Ne mogu prije nego što se zahvalim Tomi. Ništa drugo ne čini, već samo spašava mene... - Idem da ga potražim, a vi, kneginjice, sada pođite u susret svojem vjereniku. - Ali, Kozače, moj brat hoće da se s vojvodom vjenčam u Senju. - Da on sada ne juri onamo, nikada se ne biste vjenčali s vojvodom. - Istinu zboriš. Moram sve to s vjerenikom dogovoriti. Čitava pratnju s djevojkama pohiti naprijed u susret vojvodi.

Našli su pratnju čeških momaka kako mirno čekaju kao što im je određeno, a na čelu im je četovođa Ivana Okićkog. On dolazi ravno prema Dorji. - A gdje je vojvoda? - pita djevojka. - Vaša milosti, kad su oba glasnika pošli daleko naprijed aa vam uruče kneževo pismo, desila se čudna stvar. Knez Babo*j>c poslao je svojeg brzoteču koji je stigao vojvodu i nas i javio {"• se vode borbe s kraljevskim četama pa je zastupnik češkog *^ja Otokara pozvao vojvodu da se odmah vrati i krene u borbu. v°jvoda se odazvao. . - To mu služi na čast i diku - primijeti Dorja. - A sad ^o svi zajedno naprijed da što prije dospijemo u Ozalj-grad. . - Vaša milosti, vidim tamo otimača Tomu. Treba ga pozvati Se makne - opomene knežev četovođa, -• Zašto? - upita Dorja. 303Nije časno po naše momke da idu usporedo s Crnim. - Upamtite svi: da nas on nije spasio od gusara, ja bih b"l osramoćena na dnu mora, a Tajanu ne bi gusari nikad dali iz "a ku. A sada me je izbavio jezovite osvete Henrikove. Kozače, doz**" vite viteza Tomu i recite da ga molim neka nas prati na sjeve°" Želim da ga svi ovdje susreću s poštovanjem - odredi ona vođa ma četa. Iako je Tomu oslovila najljubaznije i pred svima izrekla hvalu što ih ponovo spašava teške nevolje, ni momci ni vođe nisu mogli da iskažu Tomi drugo od onoga što je svako biće osjećalo prema vitezovima otimačima. Tomo je ovo i odviše .dobro vidio i znao. Zato je zamolio Dorju da ga otpusti. Ali i ona i Tajana odlučno se usprotive da se njihov spasitelj udalji nakon toga što je založio život da ih ugrabi gusarima i tajnom otimaču Krasini, a sada i Henriku - koji bi se još mogao vratiti. Kad su krenuli zajedno na sjever, Tomo se držao u pozadini jer zna da je između Dorje i njega ponor koji ne mogu premostiti ni sva njegova plemenita djela. UROTNICI NA OZALJ-GRADU Šumi Kupa ispod pokretnog mosta na Ozalj-gradu i svojim šumom ispunjava sve dvorane u dvorcu. Kraljević Ratimir korača spuštene glave malom dvoranom. Gospodarica dvora uzdiše: - Teško mi je, kraljeviću. Tko bi ikad pomislio da bi se djevojaka mogli domaći gusari. Jeziva sudbina - a opet se nadam da će ih mimoići ono najgore. Ćula sam da vašu kćer Tajanu ljudi smatraju srećonošom. - Ovaj naziv dao joj je naš vitez Sokol na kraljevskom turniru na Griču. - Pa ipak vjerujem da ima ljudi za kojima ide sreća kao sjena. Ima ih. Sve im uspijeva, izvuku se iz svih nevolja, sretnei li se s njima kao da su te nečim darivali. Nešto jest u tome, a n& znaš što - možda njihova vlastita Čelična vjera da ne mogu stradati, da sreću nose na svojim ramenima. - Možda. Vidjet ćemo kad se vrate glasnici, a sada idem pogledati nesretnoga Bogdana. - Uistinu je taj pustinjak Dragoša vitez Bogdan? - Bio je najhrabriji junak u borbi kad su se zaratili IV i njegov sin Stjepan. Naši čuvari Ozaljgrada našli su ga dje u selu posve iznemogla. Vratit ću se brzo. Ratimir pođe hodnikom i uđe u malu lijepu sobu. Na P°s".. lji leži pustinjak Dragoša. Ratimir sjedne uz njega i primije
304

- Izgledaš kao smrt. Ako naučaš svoju nauku, zar je po +rebn° da gladuješ, da živiš kao prosjak? .- U siromaštvu je sjeme svih plemenitih osjećaja čovjeka jer siromaštvo je dobrota. - Svakako, ne razumijem zašto vi bogumili trapite sebe siromaštvom kao da je muka užitak. Ah" ne mogu da zaboravim, Bogdane, da si bio najhrabriji vojnik i ja sam ti povjerio da čuvaš zarobljenicu ženu prijestolonasljednika Elizabetu. Bio si moj Četovođa i pouzdanik. Reci mi sada istinu: zašto si odbacio mač i odao se ovom pustinjaćkom životu, prihvatio bogumilska nauku? Plamenih Reci zašto si odbacio život - zašto si - umro?

- Slušao sam pred vratima zarobljene Elizabete kako ona obećava služavci dragulje ako uzme njezino netom rođeno dijete - i ubije ga. Spoznaja da čovjek može biti mnogo niži od životinje ubila me zauvijek. - Vjerujem ti, ali još nešto - ljubio si zarobljenicu? - Molim, kraljeviću, ne dirajte u prošlost. - Slutio sam. Moj Bogdane, grozna ova Kumanka već je onda, u onom ratu, svojom razornom strašću uništila toliko vrijednih muževa koji su mogli koristiti našoj domovini. Tatari su poharali našu zemlju, ali gore od svega što su nanijeli tatarski provalnici bilo je da su nam ostavili Kumanku. Ona je haračila, otimajući nam junake, i potjerala ih, eto, kao tebe i Radoslava, u bogumile. - Bogumilska nauka je meni sveta. - Dok si bio mladi Četovođa, bila ti je sveta najprije domovina. Danas vi, bivši junaci, u bogumilskoj nauci poništavate u narodu ljubav prema domovini i njezinoj sreći, naučavate da nitko ne smije dići oružje na neprijatelja koji je navalio na tvoju kuću - dakle, ne smiješ braniti svoj dom, krov, svoju obitelj. Ti si žrtva Kumanke, po tebi su žrtve Mirena i Radoslav - i svi mi. Razaberi, Bogdane, da je žrtva te Kumanke cijeli narod i svi mi jer živimo pod žezlom koje je smješteno u ložnici cigansko - tatarske razvratmce. Već sam rekao Radoslavu: ako se ne probudi iz ove strašne zablude, smatrat ću ga izdajnikom. Neka se vrati k nama. - Rekao je: "Idem onamo kamo me vodi čista duša Mirene." - Ako je to njegov odgovor, onda nije potrebno da još trošim "ječi. Ti jedva dišeS! - Oporavit ću se dobrotom gospodarice Ozalj-grada i otići u Bosnu gdje vlada bogumilska nauka. ~ Idem, još ću jednom razgovarati s njim i Mirenom. Jutros u zoru ostavili su dvorac oporavljeni da opet nau* našu nauku. - Izgubljeni ste! - uzdahne kraljević Ratimir. Glas trublje s gradskih zidina navijesti da je netko stigao. Ra-."ttir požuri u dvoranu gdje ga dočeka kućedomaćin stari Baboriić saopći dolazak svojeg sina i kneza Ivana Okićkoga.Dakle, što je? - upita Ratimir tek što su se pozdravili - Kraljeviću, naša radosna lica neka vam budu odgovor. (]${• smo s čitavom svojom četom u stari kraljevski kaštel na pakrač-kom brdu, zarobili kraljevskog kaštelana i sve čuvare kaštela i smjestili u osvojeni grad dobar dio naših vojnika. Koga ste ostavili za zapovjednika? -- Mojeg rođaka kneza Ljubivoja, a njemu na pomoć Belka Zlo ste uradili, Belko je bogumil. - Belko je već obraćen. Uzeo je mač i borio se poput lava Teška pogreška koju nam je nanio u Požegi kad nije htio baciti na muke Joakimova poslanika silno ga je kosnula, ali mu se od-mah pružila prilika da tu ljagu opere sa sebe. On je prvi svojim mačem prokrčio put kaštelanu. Jedan je ipak utekao Dragošinoj Kumanki - zamišljeno će Ratimir, a onda zamoli Ivana da priča dalje. - Kad smo otišli iz kaštela, krenuli smo obilaznim putevi-ma neprestano šumama i naišli na urečenom mjestu na naše prijatelje iz Griča i iz Zagorja. Sam zagorski knez Vučina doveo je dvjesta momaka, a knez Finta tri stotine, sve naoružanih, bilo nas je već osam stotina. Tada smo krenuli prema kraljevskom gradu. Tu je borba bila laka. Brzo smo ušli, zarobili što je živo u gradu i smjestili u tamnice. Postavili smo gradu za braniča i zapovjednika kneza Fintu i krenuli dalje. Tada smo odredili da oni koji još stižu iz Zagorja i okolice Griča dođu ovamo. A dotle nahranimo svoje ratnike - reče stari knez gospodi i pozove sluge da donesu jela i pića. - Oprostite, kneže, što ne mogu izdržati dulje, a da ne pitam ima li vijesti s juga. Samo toliko da se vojvoda Bela, duboko potresen zbog kneginjice, vratio s pola puta i odmah pešao, kako je češki kralj Želio, da zauzme Budim i ugarsko prijestolje. - A o mojoj sestri i Tajani još nikakve vijesti?

Još nije mogla stići. Onda raspravljajmo dalje o našoj bor-"bi da zaboravimo nesreću naših djevojaka - predloži Ratimir. -• Jučer je ponovo stigao naš uhoda iz Požege i donio nam pregršt dobrih vijesti. Sad znam da je kraljica slala Joakima na krivovjerce u Bosnu, ali ga je na putu sreo glavni pristaša kneza .PakracKog kojeg smo pobijedili i vratio Joakima natrag. Sad su svi zajedno s Konradom u kraljevskom dvorcu. Htjeli bi sakupiti vojsku pro-tiv nas, ali ni četu nisu mogli dobiti. A dok im stigne pomoć iz Budima, mi smo davno zauzeli Požegu, zarobili kralja i kraljić"-Vojvoda Bela zauzet će prijestolje u Budimu i, braćo, • naglasio je Ratimir - putovi su nam otvoreni. Treba da krenemo. Izazvat ćemo Joakima na poljanu da se pobijemo. Doći će s kraijevskinj četama koje su dobro uvježbane, bolje od naših momaka, a ope^ •- nas ima mnogo više. Kraljevske su čete plaćenici; a mi se borimo od srca ito samo za našu domovinu i protiv zlikovaca soji su zasjeli na Hrvatsko prijestolje, ali koje čemo mi već upokoriti. NEPRIJATELJI ČEKAJU PUTNICE S JUGA U maloj dvorani vijeća kraljica s knezom Pakračkim što je„ netom preodjeven u slavonskog seljaka, stigao u požeški kraljevski dvorac. - Sva sreća, svijetla kraljice, da sam putem naišao na vjernog Joakima i doveo ga ovamo. U velikoj ste opasnosti! Ove je riječi više ljute nego plaše i odgovori: - Onda navalite na sve kaštele koje su osvojili. Vi, Joakime. imate na raspolaganju kraljevsku četu. Joakim se počini vrlo pokornim i počne: - Svijetla kraljice, urotnicima nije do osvojenih kraljevskih kaštela i do mojeg dvorca a ni do dvorca kneza Pakračkoga. Osno" va im je druga: hoće da se oslobode vaše vlasti dakle, traže kraljevsku krunu - kralja, kraljicu i Joakima. Neće dugo čekati da nam dođu pod zidine požeškog dvorca i opsjednuti ga. Doći će Okićki s vitezom Sokolom. Jest, svijetla kraljice, oni će navaliti to im je sva svrha. Vitez Sokol s knezom Okićkim poći će na ovaj dvorac da zarobi kralja i utamniči kraljicu i sve nas. Zato je meni prva briga da vas svijetla kraljice, dovoljno zaštitimo. Ne smijemo dočekati urotnike u ovom dvorcu, morate tajno nestati. - Utvrđeni smo dovoljno za godinu dana opsade. Ja želim svakako ostati ovdje - odluči Elizabeta. - Bilo bi sramota da toiornice bježim u svom vlastitom kraljevstvu. - Mnogi su već kraljevi bježali u svojem kraljevstvu pred v°Jim podanicima. Nije to prvi put i neće biti posljednji put. i - Čega da se bojim? Qr.v~~~ Sjećate li se: kad smo prošle godine u proljeće stigli na n\a "i^"r""° se mea>u sv jetinom da u Popovu tornju stanuje "Ku-on,?- dun<<- I kraljevski su vojnici pobjegli iz tornja kad su ih °nc|je ukonačili.
~~~ T
20*

je vidio duha, kome se očitovao da je kumanski? Elizabeta. 307Urotnici su ga prozvali Kumanom. čule su sluge kako rod veli: kumanskog je duha dovela kraljica - poganka. A Sokol zalazio je u toranj, čak odmamio tamo svijetlu samo da može reći narodu: "Kumanska sablast došla je s com". Već je onda bio urotnik. - Pokojni kralj sklapao je prijateljstvo s vitezom Sokolom Napokon ne želim svakog časa spominjati ono što nije važno -! prekine Elizabeta Joakima. Ostajem ovdje zato što očekujem krivovjerke. - I mi bismo dočekali ovdje kneginjicu i Tajanu koje će biti naše zarobljenice i taoci. ,| - I to je Joakim već uredio - pohvali ga knez Petar. ".* - A da niste pitali mene? Određujem ja! - Svijetla kraljica zaboravlja da je i ona odlučila kneginjicu okićku uzeti za taoca, a Tajana, srećonoša, može nam samo donl|eti sreću. - Nikad, ako joj nije volja! A ona nas mrzi. - Obećat ću joj da ću spasiti njezina viteza Sokola. - naglasi Joakim. A njemu ću poruč-iti da je njegova obožavana djevojka opet privezana konju o rep i, ako ne privoli urotnike da se za

tri dana predaju, pustit ću konja da s njome projaši ispod zidina kaštela. Vitez Sokol imao je snage i odvažnosti da otme djevojku kraljičinoj osudi. - Sad govorimo o taocu za našu bitku - gotovo uzbuđeno digne Elizabeta glas razljućena neprestanim Joakimovim predbacivanjem. Govorite o tome što kanite učiniti, a što je bilo, dovoljno nam je poznato. Pakrački knez značajnim pogledom ukori Joakima, a ovaj mirno nastavi: - Govorio sam o prošlosti da utvrdim budućnost. Naime, kad je vitez Sokol oteo kraljici osuđenicu, onda ni danas neće propustiti da svoju ljubljenu spasi takve strahovite smrti. On će u tri dana sklonuti svoje prijatelje da obustave borbu i ponude mir. - A što kanite s kneginjicom? - Za nju sam odredio nešto teže. Srećonošu ne kanim vezati konju o rep, samo ću se zaprijetiti, a nju tetošiti i obmanjivati kako ću joj poštedjeti viteza ako mi podijeli u borbi sreću a kneginjicu, naprotiv, kanim povesti na bojište. Ispod kaštela, koji urotnici brane, svući ću kneginjicu do gola i postaviti među našu momčad tako da je oni sa zidina kaštela mogu jasno vidjeti. I kad se ukaže kneginjica, urotnici moraju obustaviti borbu jer bi, umJes, nas, nju ofurili vrelim uljem i zasipali kamenjem. Tako ću ono ja moći pod zaštitom kneginjice - taoca prodrijeti preko zidin koje oni neće moći da brane, a da ne ubiju sestru kneza Okićkog • - Možda nije loše smišljeno - potvrdi Elizabeta, ali ^m pita neodlučno: - A zašto naši djevojački taoci još nisu stigli?
308

l
_. Valjalo je našim dvoranima čekati na gusare, ali sam im slao u susret svoje pouzdanike s porukom da djevojke nikako ^ vode u Požegu, nego neka krenu u Pakrac, u dvorac mojeg dru-C kneza Petra. Tamo će moj uhoda Filip dovesti obje djevojke. ^ _ Zašto u Pakrac? upita Elizabeta. __ Svijetla kraljice, prema mojoj bojnoj osnovi vi trebate što hitnije kreniti u Budim, a mi ćemo dalje u Slavoniju. U Pakracu sakupit će se sve naše uhode i naše čete, tamo želim imati i naše taoce. Vrijeme ide. Valja nam se dići odavle i krenuti što jje MOJ uhoda Filip, već od dana, kada sam imao krenuti u Bosnu, juri u susret djevojkama koje su već sigurno otkupljene pa se vraćaju. - Ja sam Henriku dala svoje jamstvo. Tajana meni, a Dorja njemu - odlučno će kraljica. - Moj Filip nosi Henriku pismeno jamstvo moje i kneza Pakraca: kad izvršimo s Dorjom službu golog taoca pred kastela-lom, ona će biti predana Henriku da s njom učini što mu drago. Ali sada je trebamo mi u svojoj borbi protiv urotnika. - Time bi naša bojna osnova uspjela, ali, kraljice, vi se morate sklonuti. Narod i plemići - svi su protiv vas i mladog kralja. - Da bježim pred njima? Nikada! Posmicat ćete ih, zato ste na vlasti da ih uništite. - Nemoguće je to bez vojske. Ugri bi nam mogli doći u pomoć tek za pol godine i to ako ih bude volja. - Lijepo ste to vladali, Joakime. - To je bila vlast viteza Sokola! - Dosta o tome - vikne ona, ustane i ostavi Joakima i kneza Pakračkog same. - Još se nada svom Sokolu! - šapne Joakim i opsuje, a onda se obojica upute u Joakimovu sobu iz koje se ovaj nije smio micati osam dana sve do odlaska u Bosnu. ~ Mene je slala u Bosnu samo zato da može tragati za onom Sokolovom njuškom - tuži se knezu. - Konrada drži na dvoru * dopušta mu da nad njome gospodari jer joj ide u račun da je orani od mene. ... ~~~ A njega se ne može riješiti jer bi dignuo protiv nas cijeli •Kun. Eli zabeta se zabravila u svojoj sobi i otvorila mala vrata što oue u kulu. Tu sjedi prestrašeni, izobličeni Jakob Ponićev i pi-ta sa strahom:

- Zar ste me ovamo zatvorili da me ubijete? ^ ~- Da te ne bi ubio Joakim. Knez Pakročki ga je doveo o po-u času kad si me izvještao o Vitezovoj uhodi. Dođi sad i na8tavi - Sto je bilo dalje? ; „, ,i;! ...,,.... - Ne znam gdje sam stao. \J:A""•"••• ••;••" •.•.•k^"-yi"i".-"•/*"*••" •"• : • 309

i

U šumi pred močvarom zaustavio te jahač veoma snaža i jak. Imao je na šljemu srebrnog

sokola. On te ispitivao kad -tl lazim iz dvorca, a ti si mu kazao da radi Konrada sjedim ovdje " - Nisam mu rekao ništa što je važno. A ne vjerujem da je ono bio taj vitez, nego je samo onako uzeo sokola i vizir na UCp - Sigurno je želio da se sastane sa mnom? - Rekao je da ide u svijet. - Lažeš! Udarit ću te ako ne rečeš istinu.. On neće ostaviti Tajanu gusarima. Uzet ću drugog uhodu kad lažeš. - Svijetla kraljice, taj vitez je sigurno bio Joakimov uhoda pa je htio da vas zavarava o vitezu. Ali dolje, pod dvorcem, iza grebena, već od jutros stoje dva čudna čovjeka. Odjeveni su u"odi-jelo čudna kroja i boje, šljemovi im strše kao kule na glavi. Si-lom bi htjeli razgovarati s vama. Govore latinski. Rado bi vam nešto kazali, ali tako da ih ne vidi inkvizitor Konrad. Rekao sam da se ne miču dok im ne javim. Ovo obuze svu njezinu pažnju pa se intimno približi k Poni-ćevu, pomiluje ga i odredi da odmah odjene odijelo stražara na kuli i uzme šljem kako ga Joakim ne bi prepoznao. Dvojicu ne-znanaca neka dovede ravno u njezinu odaju. Nestrpljivo očekivani muškarci čekali su Ponićeva. On ih dovede k Elizabeti. Sa zanimanjem promotri ona dva mlada muškarca, visoka i snažna, posve neobična odijela. Duboko se poklone, a kraljica ih pita: - Tko ste i što želite od mene? - Nosimo svijetloj kraljici veliko otkriće koje će i vašoj svjetlosti biti od velike važnosti. - Evo, ovaj moj šurjak imao za ženu moju mladu sestru ljepoticu. Jednog dana upozna ona nekog čovjeka koji joj utuvi u nevini mozak da je grijeh ljubiti muškarca, rađati i odgajati djecu, sve mora ostaviti i poći s njime. On je odvede u neku šumsku kolibu. Tamo su je našli nakon mjesec dana mrtvu, svu izranjavanu. Zakleli smo se da ćemo osvetiti moju sestru, njezinu djecu i muža. - Ovdje u mojem dvorcu? - Ta je zvijer ovdje. Uzeo je ime Konrad! - Ali, ali, ljudi - pa to je znameniti inkvizitor Konrad! - Nije - dokazat ćemo. Mnogima "je učinio takva zla. su građani u Leipzigu, u Njemačkoj, podnosili prijave, ali tek je isto to učinio s jednom plemkinjom, počelo se tragati i godinu dana pronašlo se: ovaj čovjek što ide sada po nekim zernlj* ma nije nikad bio zaređen, ali je bio putujući luđak - ludovao za ženama tako da ih je tukao i bičevao. Onda je saznao da je °^ godine 1236. do 40. postojao jedan čuveni inkvizitor iz MarburS u Njemačkoj i nosio ime Konrad Veliki - taj je masovno Pr gonio krivovjerce, bičevao ih, palio lomače. Uzme njegovo 310

l
jCad su ga pitali o tome, reče da je sinovac Konrada Velikog - ali on je pustolov bolesne čudi, a on i njegovi lažni familijari lijepo dijele imovine spaljenih, a sve varaju - sve. - Ali ne mogu varati službene osobe u Rimu. .- Laže on kad veli da je bio tamo i dobio naloge od pape. Sve laže jer mu ljudi vjeruju. Poslali su već za njime potjeru, ali pije mu se usudila ni približiti jer taj poluluđak umije dobro glumiti i pisma iz Rima krivotvori, a nikad nije tamo ni bio. .- čime možete to sve dokazati?

- Guverner grada Kolna nam je dao isprave. Evo, molim, svijetla kraljice - donio sam ih da vidite, i to s jednom molbom da dopustite nama, meni i mom šurjaku da se s tim Konradom sastanemo nasamu. Elizabeta se prepala, čitajući pravo službeno obavještenje o pustolovu koji je preuzeo znamenito ime nekog živog čovjeka. Svi potpisi i pečati grada jasno dokazuju istinitost saopćenja. Ovo saznanje oduzima Elizabeti zaštitnika prema Joakimu, ali Jukava žena odmah primijeti da će se sve što je pričao Nijemac vrlo brzo saznati i više se neće moći oslanjati na strašnog čovjeka kojega je uzela za zaštitnika od Joakima i njegovih osnova. Odlučila je, dakle, odmah: - Ne mogu dopustiti da u mojem dvorcu obračunate s tim čovjekom, ali ja ću vam ga poslati brzo u dolinu, u prva sela s lijeve strane dvorca. Neka vam pokažu kulu Pasoglavac i odanle možete paziti na Konrada i njegovu povorku - pa činite što vas volja. Obojica su pokleknuli i poljubili rub njezina plašta. Nakon kratkog objašnjenja i dogovora ona ih otpusti. - Jakobe, čekaj me u kuli, zabravi se i ne otvaraj nikome do meni! U svojoj je ložnici malo zastala i smislila što da radi. Joakimu neće odati istinu o Konradu jer bi je napastovao da nastavi s njime doskorašnje veze. Ali je odlučila: ako već ne može povratiti viteza Sokola, zadržat će Jakoba Ponićeva. Joakima svakako mora maknuti iz svoje blizine. S takvom odlukom ulazi u dvoranu i dade pozvati kneza Pakračkog i Joakima. - Mnogo sam razmišljala o vašem prijedlogu da tajno napustim ovu zemlju i vratim se u Budim. Ako su urotnici tako pogibeljni da bi me mogli zarobiti s kraljem, onda im se moram maknuti. - Pogibeljniji nego što mislimo - veli knez Pakrački. - Spremna sam već sutra ostaviti ovaj dvorac, ali pod sigurnom pratnjom Ali ima još jedan uvjet: neka mi Joakim prisege da će zajedno s vama, kneže Pakrački, urotnike goniti dotle "Ok ih ne uništi. Dotle se neće pokazati u Budimu! - Obojica se kunemo! - veli knez. - A vi, Joakime? 311Evo moje zakletve - i on pokaže kraljici kovčeg. - mo ću položiti dvije glave: Ivana Okićkoga i viteza Sokola i rovati ih vama kad, kao pobjednik, uđem u budimski dvor. - Joakime, nagradit ću vas kao nikada dosele - obećava ona - Nagrada vaša - moja sreća. - Inkvizitor Konrad ne bi mi dopustio otići, a njegovi ljudi stražare i mene kao da sam njihov zarobljenik. Neka mi knez od Pakraca da svojeg najpouzdanijeg uhodu - taj će ući u sobu Kou-radove pratnje i pričati da je u selu sreo krivovjerku Mirenu - vašu kćer, Joakime. - Prokleo sam je odavna. - Onda neka kaže da je s njome krivovjerac knez Radoslav i zajedno naučavaju krivu vjeru u selima, drže velike sastanke - j govore protiv njega. - Sjajna zamisao, kraljice. Konrad će planuti i poludjeti od želje da sam spali krivovjerce. - I bičuje nevinu djevicu Mirenu - doda Elizabeta. - A sada pazite: moje sam Kumane samo prividno progonila u tamnicu - imali su jesti i piti, ali Konradu za volju morala sam ih tamo drati. Sama Orhida - tobože, najpobožnija - nosila je u zatvor hranu i utjehu. Kad nestane Konrada, svi smo slobodni. Ja ću u Budim, a Kumani će me pratiti. Oni su poučeni od Orhide da ih kanim krstiti samo prividno. - Veliki ste, kraljice - klikne Joakim. - Dobro - prihvati Elizabeta. - Evo, idem odmah k inkvizitoru. Kraljica je ustala. U njoj se udomile zloba i jad od neuspjeha i poraza što su je zadesili onog dana kad joj je dvoranin Rufa priopćio o Tajaninu tajnom sastanku s vitezom Sokolom pred kapelicom. Od tog vremena, silazila je njezina sreća nizbrdo. I sve osvete nisu je mogle umiriti. Svakog dana raslo je njezino uvjerenje da ju je vitez prevario i konačno izdao. U duši joj se naslagao gnjev i želja da svi koji su joj nešto skrivili budu što teže kažnjeni. A to će najprije učiniti Joakim koji mrzi viteza Sokola, mrzi sve njegove prijatelje, Baboniće, Matiju i Okićkoga. A dok će Joakim udarati po urotnicima, ona će zvati u ložnicu - Jakoba Ponićeva. Jedva je Joakim izašao, u dvoranu uđe Konrad.

Elizabeta ga oslovi prisiljeno prijazno: - Vaša pobožnosti, upravo smo vijećali o strašnoj vijesti što je stigla o krivovjercima. Ova riječ probudi njegovu pažnju i on podigne glavu: - Krivovjercima? Gdje su? - Vaša pobožnost zna da smo gusarima slali otkupninu za okorjele krivovjerke, a čas prije, stigao je u dvorac pobožni čovjek i donio čudne vijesti: da se neka tri sata daleko odavle, gd)e ima neko veliko selo, u jednoj kući nalaze prave strahote. Jedn" 312

1

I
w

• • * večeri ćuli su grdno kriještanje, onda su ae S&ma vrata rastvorija, tada je buknuo dim, a nakon toga unijeli su đavli u naručju dvije djevice... Nosnice inkvizitora se napele: - Đavli - dvije djevice? - Jest... I one su nagovarale kmetove da ostave kršćansku katoličku vjeru. Jedna od njih predstavlja se kao sestra kneza Okićkoga, a druga kao srećonoša Tajana. To su one iste koje su vašoj pobožnosti utekle na Griču i koje smo htjeli otkupiti. Đavo jh je oteo gusarima i odnio baš u ono selo. A kad su kmetovi htje-Ji da napusti svoju vjeru, đavli su ih potjerali iz kuće, a tamo se nastanile djevice. Svakog dana ulaze u selo, zastrašuju svijet i šire krivovjerstvo. Zatim je stigla neka blijeda krivovjerka Mire-na... Ljudi su doznali za vaš boravak u Požegi i pohitili ovamo. Sklapajući ruke, mole da im dođete u pomoć. Čitav kraj u strahu prelazi na krivovjerstvo. Vi ćete ih spasiti. Suhi koštunjavi čovjek posvema se zgurio. Stoji poput savinutog kostura, a oči mu vrebaju kraljicu. Očekivala je da će planuti, vikati, ali on samo prošapće: - Vojsku mi dajte! - Još nisam dovršila - reče hitro ona. - Krivovjerci sklonili se u daleke naše kaštele, dolje prema Dravi, zauzeli ih i sada tamo gospodare. Odaslala sam onamo sve naše čete da navale na njih. Stoga imam u dvorcu samo nekoliko momaka. Vaša pobožnost sigurno neće prepustiti siromašni puk poganim krivovjer-Jcama, a u vas ima hrabra pratnja. Ljudi koji su stigli da mole vašu milost vodit će vas u selo. Moji momci glasnici čekaju dolje. - čuo sam već strašne vijesti. Ovo što ste mi sada kazali, paklena je zavjera protiv mene. Idem! Smjesta neka se sprema moja pratnja. Zapalit ću veliki kriješ, do neba visok, i vratiti se, . kraljice! - Dočekat ćemo taj povratak u trijumfu i slavlju! - pri-iazuje ona oduševljeno. -- Kraljice, nas dvoje ćemo vladati u ovom kraljevstvu - v* i ja, i nitko drugi, i blagoslov će padati s neba na ovu zemlju, PO našoj, od neba poslanoj vlasti! ~ Oh - sretna sam - veoma sretna! - izmuca Elizabeta. Opazila je u Konradovu pogledu vatru lomače kakvu dosele nije sanjala ni u snu. A ono što je govorio o njihovoj zajedničkoj vlasti nad kraljevstvom, pretvara njegovo lice u Joakimov obraz. Na-S"o ide k vratima i zapovijedi naoružanim momcima da odmah oozovu Joakima i kneza Pakračkog. - Neka dođu svi familijari njegove pobožnosti. Zatrubite da se okupe dvorani! ^ Konrad korača prema prozoru i čudno zamahuje svojim bi-m. Elizabetu zahvatio neki strah od njega i njegova biča i u 01 uzbuđenju izdavala je naloge. 313Petar, knez Pakrački, i Joakim okupili su svojih nekoliko momaka pod vodstvom vrlo lukavog pouzdanika pakračkog kneza Kad su Konrada okružili njegovi familijari, oba Talijana i jednoi oki jastreb na krivovjerce, on podigne dostojanstveno glavu, za-vitla bičem po zraku i pođe prema kolima, a ostali su ga okružili. Izuzev Elizabete, nitko od prisutnih nije

znao da se u Konradii krije luđak i pustolov. Ali ona je mudro šutjela da bi ih sve za-držala u uvjerenju kako ona stoji pod zaštitom tako uvažene ličnosti Rima. Još isto predvečerje zovne ona u svoju sobu Orhidu i Rufu. - Čujte! Moja rodbina i svi Kumani misle da sam ih uisti-im htjela krstiti. Sve sam činila da vas spasim našim kumanskhn bogovima. Evo, sada sam potpuno lažnom viješću maknula Kon-rada iz dvorca da spasim vas Kumane. Evo, Rufa, ključ od tamni-će! Dođi sa mnom da to objavim svima. Ove noći otvori tamni-ću, naoružaj Kumane, a zatim bježite svi kroz šume prema Ugarskoj. A ti, Orhido, razriješi ruke vojvodi Oldamuru - vjenčat ću vas. - Kuneš li se na sve ovo, kraljice? - pitaju je Orhida i Rufa. Elizabeta se baci pred kip glavom boga Uruku. Pustila je Kumane znajući da je sada Konrad više ne može doseći, a svoje pleme će opet pridobiti za sebe. Noć nad požeškim dvorcem je oblačna. Straže na zidinama stupaju. Koplja im udaraju o kamen. Uz opkope, pod zidinama, u mraku, pomiče se zemlja kao da su oblaci sišli na opkope i plaze po njima. Dolazeći nemaju baklje, ali se razabire da su udarili ravno prema zidinama dvora. Onda bude tiho. Jahači su stali kod vrata. : - Tko je dolje? - Jakob Ponićev, dostojanstvenik svijetle kraljice. - Nema ga u dvorcu. - Kako bi bio u dvorcu kad stoji tu, pod njime. Otvarajte. - Vaša lozinka glasi? - "Zlatno kolje". Ključari udaraju o željezna vrata. Otvore se. Kroz neprozirnu tamu ulazi crna pojava. - Moja četa dolazi za mnom. - Neka uđe! - odvraća hrapav glas. Polako ga slijede drugi. Vrata se zatvore. Dvojica ostaju u blizini ključara - drugi polaze ravno u dvorac. U tmini kresanje kremena, baklja zadimi i upali se. Straže n* zidinama mrmljaju: - Kojem đavlu svijetli taj Jakob Ponićev! - I dalje koračaj** .zidinama. U tmini uspinju se do njih momci. Bez riječi i daha pape straža uhvaćena "kapama šutnj^e". Razabiru da su im nepoznati lju* idi navukli na glave i lice kudjeljom postavljene kape i stegli ih" a" čas su svezani..•:•.>.

Pred vratima u dvorac opet pitanje i odgovori. Otvaraju se vrata. Došljaci ulaze hitro, štropotom.
Istodobno i ključar uvidi da su ga ušutkali i svezali. Netko mu uzima ključeve i otvara vrata sam. Ispod opkopa, crni se rub diže uvis, juri prema gradskim vratima. Tmina izbaci četu, ova ulazi u dvorac. Gore nose baklje. Sneni dvorani ugledaju pred sobom crne bojne šljemove, zaklonjena lica. Peharnik preplašen skoči s postelje i hvata mač, ali već su mu ruke sputane čvrstim konopom. Trijemom dvorca nijema jurnjava. - Sve je pusto, kneže Okićki. Nigdje kralja ni kraljice! Ni Joa-kima - javlja Belko, skidajući šljem. - Novi kaštelan je ovdje. - Gdje su kralj i kraljica? - pita knez. - Otputovali su preko Drave. - Netko im je dojavio! Pobjegli su! - mršti se Belko. "- A Joakim? Gdje je on? - pita Ivan. " ;; - Otišao je s knezom Pakračkim. - Na Grič? •-.." - To zna samo njegov dvoranin - kojega je ostavio kao zapovjednika dvorca. - Ovamo s njim.

Čekali su, mrštili se nijemo, knez Ivan i Pavao, skinuvši šljemove. Dovedoše svezana mladog zapovjednika.
- Gle - moj pristaša! Hrvatski plemić, moj bivši dvoranin, sada Joakimov glasnik! Hitro mijenjaš gospodare, još hitnije izdaješ svoj dom zulumćarima!

- Ostao sam u dvorcu. Samo da mi je bježati s vama, ne bih nosio Joakimove skute!

- Možeš popraviti. Kamo je pošao Joakim? - Znam samo da mu imam u Pakrac poslati svaku vijest koja stiže otkud bilo. Tamo će okupljati čete protiv hrvatskog urotnika. - Od koga očekuješ vijest za svojega gospodara? - Od uhoda koji tragaju za vama, kneže, oko kaštela "Gorski, vir". Ovo Ivana iznenadi. Pogleda značajno Pavla pa opet Joakimo-Va zapovjednika. - Tko mu je javio da sam tamo? - Knez Petar Pakrački. ,,f,,-^"""---- Očekuješ li još koju vijest? Znaj: gospodari ovom dvorcu Promijenili su se. Dakle, što znaš još? - Drugo ne znam, već jedino da svakako moram paziti ako Ovamo dovedu taoce i da ih sakrijem i javim knezu. - Koji su to taoci? - Kneginjica Dorja i Tajana. Osudili su ih pred Konradom na lomaču, ali je on otišao. Ne smijem ga pustiti u dvorac, a kad stignu otkupljene djevojke, moram ih Ćuvati zatvorene. 315Ovaj odgovor načas ušutka Ivana. Gledao je u zemlju, a 03.
da upita: - Zašto su poslali Konrada u selo? -* - Ne znam pravo, kraljica je inkvizitora slala tamo negdje u sela, a zatim k Ozlju. Drugo ne znam. - Odvedite ga u kulu! Budeš li mi poslužio, nećeš ostati bez poštene nagrade. Dajte mu ležaj i hrane i stražarite nad njim.

- Hvala kneže, dostatna je nagrada što me ne bacate u tamnicu.
- Sad idi, Pavle, i zovni kraljevića Ratimira. Vitez neka ostane u dvorištu i s Belkom čitavu noć bdije na straži. Sve zasu-žnjene hoću da vidim i da odaberem. Otvorite tamnice. Ondje čame moji najvjerniji. Dovedite ih sve ovamo. Kneže Finta, vama predajem zapovjedništvo nad čitavim dvorcem. Muž srednjeg stasa, gustih tamnih brkova i poštenih sivih očiju pokloni se. Ivan ga potapše po ramenima: - Znam da će vaša hrabrost i mudrost pronijeti slavu vašeg zagorskog kraja! U kraljevskoj dvorani, gdje je prije pet dana vijećala kraljica Elizabeta s Joakimom i knezom Petrom, sjeli su na vijećanje kraljević Ratimir, knez Ivan Okićki, Pavao Babonić, zatim zagorski knezovi Finta i Vučina, s ostalim plemićima i svojim prijateljima. - Kraljevski smo dvorac zauzeli veoma Iako, hvala budi uhodi koji nam je donio lozinku Jakoba Ponićeva, - ali kraljica i kralj pobjegoše sigurno u Budim. U ugarskoj zemlji naći će Belu! - Kako je knez Petar Pakrački saznao da smo zauzeli kraljevski kaštel? - Bilo kako, braćo moja, zlo je to veće što nas izdaje sin naše zemlje - reče zagorski knez Vučina. - Jesu li ikada naši djedovi bili jedinstveni u mislima i či-nima? Nikad! - mrko će knez Finta. - Prokletstvo lebdi nad nama! - ubaci knez Babonić. - Nema prokletstva - uzvikne Ivan. - Ima samo zlih i dobrih, ali zli su uvijek jači, iako ih je manje. Od jedne kapi žuči zagorčiš vrč čiste vode! Ratimirove turobne oči gledaju ih mirno: - Nema koristi od jadikovanja nad sinovima domovine. - Da, kraljeviću, pravo ste nas ukorili, velike nas čekaju zadaće. Dvorac smo zauzeli, odavle ćemo se boriti. - Je li dobro utvrđen? - pita knez Finta. - Prijatelju, ne boj se. Proljetos, dok sam vladao kraljevstvom, utvrđivao sam dvorac za našu borbu. Godinu dana mogu opsjedati najjače Joakimove čete. Kad stignu još posljednje naše čete, zatvorit ćemo se i poslati Joakimu poslanika da mu navijesti bitku. „ ,, ...„ 316

- Joakim je prerano saznao za našu urotu i sklonio kraljicu i kralja- Vojvoda Bela će nam to zamjeriti, makar nismo krivi. - Tko ima kome da zamjeri? Vojvoda nam je pokvario sve, nestrpljivo ostavivši Ugarsku. Kad smo ga zvali, nije se vratio, kad smo htjeli da ostane, onda je odlazio - ljuti se Babonić. -• Nema on prave vjere u nas, ili je nestrpljiv da sjedne na prije-stoJjg. - Pusti, Pavle - umiri ga Ivan. - Mlad je. Da smo ga od-jnah mogli vjenčati s Dorjom, sad bismo vijećali u kraljevskoj palači Griča, u svojem prijestolnom gradu. - Nismo ga vjenčah zato što je jurio u češku. - Teško je sada da mu to spočitavamo. Doskora bit će vjenčan s Dorjom. Podvrgavat će se savjetima svoje žene ili bolje - kraljevića Ratimira. - Naša je sada lozinka: svladati Joakima! Kad njega nestane, kraljica nema vrsnog vojskovođe, to upamtite, braćo! - naglasi Ratimir. - Pantimo Joakima i radi nagrade koju je kraljiveć postavio za njegovu glavu. Još su potanko raspravljali bojnu osnovu, a onda naloži knez Finta da im donesu jela.

- Pobrinite se, kneže, za Belka i viteza Sokola na straži - podsjeti Ivan. Sabrali se kod jela u blagovaonici, u kojoj je prije nekoliko mjeseci za istim stolom uz kraljicu prvo mjesto zapremao Ivan. Sada je mučaljiv, snužden. Ratimir mu položi ruku na rame, onda digne vrč i reče veselo: - Na sreću onoga koji će malu čarobnu ruku Tajane primiti u svoju, koji će na sebe svrnuti tajnoviti pogled njezinih ci> nih očiju! Svi digoše vrčeve. Pavao Babonić šapće Ivanu: - Jadni vitez Sokol! Dobro je da je na straži i da. ne čuja kako mu paraju srce... PUT U PANŽE NEMANI Tamo od juga putuju dvije mlade djevojke prema sjeveru. Već su prevalile više od polovice puta. S njima je pratnja. Taja-na zna da je čeka otac Ratimir, a Dorju brat Ivan. Ni jedna ne s|"ti kakvu im je sudbinu dosudio neprijatelj domovine da bi prisilio urotnike položiti oružje. I dok žure naprijed, sa sjevera šu-Jjaju se prema njima, onkraj ceste, tajne uhode, a za njima Jo-skimove čete. A djevojke kao da im žure u pandže. I Tajana i ~°fja nigdje ne sustaju samo da što prije stignu k svojima. Na *°m putu ne zaustavlja ih ni kiša.
317Danas, kneginjice, ne možemo proći bez teškog nevremena. Crni debeli oblaci gomilaju se za nama s juga - prikazuje Dorji četovođa Marko. Sva Dorjina povorka skretala je s ceste. Momci su tražili za-klonište. S tamnog neba padali su teški mlazovi. - Kamo da se sklonemo? - Nigdje blizu nema krova, kneginjice. - Strahota je to. Što ćemo? Sedlar je zatrpao svoja sedla pod sijeno i sam sjeo gore da tijelom zaštiti svoje blago. - O, da mi je barem moj debeli trbuh koji sam ponio na more! On bi mi zaštitio bar jedno sedlo. Tomo se čitavim putem držao u pozadini. Sa"da bude pozvan na vijećanje. Vjetar nad Dorjinom glavom lomata krovom i prijeti da će ga razderati.

Tomo se nečemu dosjeti. Potjera konja k četovođi Marku. - Kamo da se sklonemo? - pita Dorja. - Tu u blizini ima spilja. Tamo pod onim brdom, sve je u kamenu, brzo vodite knegirijicu i srećonoću! - Da ih vodimo po ovoj kišil Evo, i tuča već bije! - Znam to zasigurno - tvrdi Tomo. Kad sam polazio k moru, našao sam s Kozakom spilju. Proveli smo tamo noć. Ja ću potražiti ulaz, kad dignem mač - znak je da sam ga našao. Ko-

žace - dođi! Objašili su preko malog potočića. Kozak je sišao i verao se gustim šikarjem. Onda vikne: - Evo, otvora. Ovdje je! Tomo uzdigne mač visoko, mašući njime u mlazu vode što se sve gušće slijevao na zemlju, dok je vjetar lomio stablima granje. Kozak razgrne ulaz u špilju. Tomo priđe bliže da dočeka djevojke. Marko nosi Dorju omotanu plaštem, za njim drugi če-tovođa Tajanu. Najzad donesoše četovdđinu mladu nevjestu Bosiljku. Unijeli -su ih u ledenu tminu. Tomo potrči za kolima, uzme odanle pokrivala, jastuke, sve što mu je došlo pod ruke i naprti to momcima. - Tko ima baklje, neka nosi! Momci su vodili konje pod stabla, pa onda skretali kola s ceste po kojoj je voda tekla poput potoka. - Vani pada tuča kao kamenje - navijesti Kozak. - Jesi li dao kneginjici nešto za uzglavlje da ne leži na kamenu? - Jesam, zahvalila je. Obojica četovođa su s njom" Eto, i momci dolaze. Živom čovjeku vani nema opstanka. Svi su se spremali da u spilji dočekaju prestanak bure. Tada se na ulazu pojavi čudna spodoba. - Je li to medvjed? - Grički medvjedi Gle ga - zapeo je. Trbuh mu je narastao kao brdol ulaz uvlači se sedlar, noseći pred sobom oba svoj Što to vučete, sedlaru? _. Svoj život, svoju glavu! Sedla me odijevaju i hrane! Lijepi 1"udi ste v*" Nitko da bi se pobrinuo za siromašna čovjeka. Eto, toliko vas ima" a Je ^ m* t^° pomogao? Nisam li ja vama tamo na moru bio bogme i te kako od pomoći? Brzo mu Tomo skine breme i htjede ga postaviti na zemlju. - Sveti Marko, Griča grada! Kamo vi to bacate moju kuću? Ne tako - pazite! .- Pušete kao da niste sedlar nego mješinar. - U - kakva je tu tmina! Bože mi oprosti - kao da smo na putu u pakao. - Tiho, sedlaru! Kneginjica nešto govori - opomene ga Tomo. Iz tmine čuo se Dorjin glas: .- čujem nešto poput ljudskih glasova iz dubine spilje. Svi se ušutjeli, buljeći u neprozirnu tamu. Ali nigdje ništa, Samo izvana dopire šum kiše i tuče i lamataranje krošnji. - Ipak je nešto bilo - reče Dorja. Svi su stajali na okopu gledajući u neizvjesnost. - Tko bi znao je li to prostor dubok ili je tamo brijeg? -• upita Dorja. s - Dubok je, bio sam ovdje. Zapalili smo vatru kad smo ovdje noćili. Dorja ne odgovori. Njezina šutnja stisla je Tomi dah. Zamislio se: "Samo otimač luta takvim rupama - da, samo otimač! To ona sada misli" ... I bude mu crnije u duši nego pred očima U mraku spilje. Svi su se nekako smjestili, tiho pričali, prisluškivali odjek bure što je dolazio kroz otvor spilje. Nakon dugog vremena oglasi se Dorja: - Opet nešto čujem. Ušutjevši, slušaju. Odnekle kao ispod zemlje nekakvo mrmorenje. Naćulili su uši. Tomino uho, priviklo da osluškuje dolazak trgovačkih karavana i šumskih jahača koji bi mu dolazili na trag, ^mljeti da se mukli odjek provlači negdje dubinom. -• Kao da negdje svijet moli - šapne Dorja. vDugo su čekali, slušajući. Čas bude sablasno tiho, a onda ope poene nirmor. - Sto to može biti? - primijeti Dorja. -• Kneginjice, idem da vidim ima li što - veli Tomo.

"- Kamo idete u ponor mraka? Da zaglavite? j; ""~ Poznam ovo mjesto, ovdje je široko i duboko kao u kra jevskoj dvorani. °ošao je, pružajući pred sobom ruke

J

Ostanite - čuo je Dorjin glas. - Kad biste bar imali

svjetla! j - Već krešem - odazove se Kozak. - Imam baklju, §a„ jno je malo prokisla. čekali su. Naposljetku je baklja stala gorjeti. Kozak pođe za Tomom u dubinu. - Pravo ste rekli, kneginjice, ondje se mole - reče Tomo kad se vratio. -• Ako biste se usudili doći samo malo koraka na-prijed? Cetovođa i djevojke stupaju polagano za Tomom. U dnu pećine razabire se dvadesetak seljaka, seljakinja i građana. Pred njima stoji bijela sjena nalik živom stvoru na samrti i dižući samrtno blijede ruke, Šapuće ljudima riječi o čistoći du* se, o preziranju svih dobara na zemlji, o ljubavi k siromaštvu :istini, pravdi, a preziranju svega što pruža priroda, o djevičan-;skoj čistoći. Nijema lica onih koji slušaju čas su obasjana odobravanjem, čas zastrta tamnim nerazumijevanjem, čas prestrašena neprirodnim trapljenjem tijela i duha. Negdje kroz nevidljive otvore ulazi u špilju grmeće bjesnilo svemira. Slušaoci su pokolebani strahom. Dorja ne može dulje gledati bijedno, gla-dom razoreno tijelo prijateljice Mirene koju je prije dvije godine ostavila samo radi toga što je zaštitila Tajanu kad je bila na Kaptolu osuđena da rukama iskopa krivovjerca. - Kao da su među nama prohujali vjekovi! - usklikne Dorja, pođe naprijed i prekine Mireninu propovijed. - Mireno, draga prijateljice! Oslovljena se nije nimalo raznježila, nego mirno, ozbiljno, pružila ruke prema Dorji. - Nadam se da nije istina što su mi o tebi rekli: da si zaručena. Ne stupaj u brak, Dorjo! - Govorit ćemo o tim stvarima kad se nađemo na Ozalj-gra-du. Doći ćeš sa mnom. - Moj duh slijedi moju nauku i putovi moji kreću usporedo S tim. - Mireno, molim te ponovo: dođi sa mnom u Ozaljl i •- Ne mogu, Dorjo! Moj krov je nebo, i sunčano i oblačno i olujno!... Ako želiš čuti evanđelje bogumila, potraži me u sclu"( Nije daleko odavle. Dorja gleda seljane što stoje oko Mirene i šapće Tajani: - Slijede Mirenu! Ona je njihovo svjetlo! A gdje je naše? -- Ukazuje se, ali valja poći njegovim tragom! - odgovor Tajana. Dorja uzdahne i odvrati značajno: - Lutali smo tamo na moru - i pošli smo tragom svjetlo sti... a naišli smo na grdnu tminu! - Nije bila prava svjetlost, već podmetnuta! - A gdje je prava koja nije podmetnuta? • 320 __ Samo ona je prava svjetlost koja svijetli u dobrotom prov - torn Srcu. Dobrotom prema svemu dobrom i prema svima! Nastane šutnja. Vani bljesne nebeski svod. __ Gdje si sada, Mireno? - pita Dorja. - Gdje obitavaš? ^_ Svuda gdje ima patnika koji traže mir svoje duše. Iza Mirene stoji mladić u fratarskoj halji. Jedva se prepoznaje nekadašnji lijepi knez Radoslav. Dorji se čine kao dvoje duhova koji su se sad pojavili u svo-iirn nekadašnjim ljudskim oblicima, protanjeni kao magle. Patnjama srca nema traga u njihovim očima, mirne su im kao nebo nakon zapada sunca... "Zar je to sreća? - pita se Dorja, gledajući taj mir. "Zar je sreća kad ništa na ovoj zemlji ne želiš?" - Neka te prati Bog, Dorjo! - prekine joj Mirena misli. _ I neka te povede pravim putem.

- Kamo ideš, Mireno, po takvoj oluji? :\ - I na suncu i u oluji čekaju ljudi koji čeznu za čistoćom ; života. - Molim te, ostani, tvoja drugarica te moli. Želi s tobom govoriti i provesti koji dan. - čekaju me patnici u mraku da im doneseni svjetla... Dorja se obrati mladom knezu Radoslavu: - Kneže, molim vas, ne dajte joj da izađe u oluju. -- Slijedim nju i savršenstvo nauke bogumilske. I on krene za Mirenom kao sablast u buru i oluju i samo nekoliko seljaka za njima. Nitko više ne govori. Svi osjećaju teški pritisak na duši kad da ih je poklopio kameni svod pećine. Strahota grmljavine, udari strijela, prolaze im kroz žile, srce i mozak. - Zima mi je - spomene Dorja. - Povucimo se dublje, onamo gdje je bila Mirena - predloži Tajana. Tomo uzme baklju i posvijetli. Iza velike kamene gromade zašli su u dubinu spilje i tu ras-prostrli djevojkama sve što je Tomo donio iz kola. Sjele su, čekajući. Prolaze časovi. Dorja je legla, naslonivši glavu na pećinu. - Tajano, i u srcu ima oluja! Tko upravlja tim olujama? - Ili mi - ili srce? ? - Onda je ono naš zloduh. • V / , i :); ~~ I sve naše dobro! ., " , -• Zašto me muči, grmi, sipa strijele? Sto <5e biti od mene?l ~- Na to ne znam odgovora! . ; " . Zamalo javi se Tajana. \; i ;• . ," - Je li, Dorjo, Ozalj-grad blizu? : i :i -- Dva - tri dana, ili nešto više. , 1 Plan ""l Inkvizitori HOh! Lij.epo je tu, u ovoj tami kad znam da je tamo bli"u Ozalj-grad. Tamo je vitez Sokol! Zbuni ih neka vika. Trka, povici, tamo iz dubine. - Jao! Jao! t - Voda! Voda! Poplava! Tomin glas nadjača sve: - Kamo srljate? Na pećine se popnite. Kozače, podigni svje. tlo. Na kamenu, poput svjetionika, stoji Kozak s bakljom. Dorja spazi nad sobom zaplašena lica ljudi. Tomo dobiti i bez riječi uzima Dorjine ruke. Drugi dižu Tajanu. Bosiljka skoči. - Brže jer će nas voda potopiti - vikne Tomo Dorji. Hitro se digla i slijedila ga. Zavrtjelo se oko nje. Tomo je zadrži. - Uhvatite se za pećine. On stoji do nje, pazeći da ne bi pala. A dolje pod njima bi-jesni voda, upinje se o kamenje i stijene, udara i šumi kao da su morski valovi doplovili u pećinu. U Kozakovoj ruci gori baklja. Tragovi žute svjetlosti odrazu-ju se po kamenu i vodi. Prestrašeni povici u golemoj kamenoj rupi koja se ispunjava bujicom što dere i raste, raste kao da je ispod zemlje provalila rijeka i poseže za njihovim životima. Voda buci, dere, udara ispod Dorjinih nogu, štrca, kipi poput vodenog zmaja i diže k njoj da je proguta. Već joj je dosegla noge. Strava je lomi. Tomo korakne k njoj, uzme je na ruke i podigne: - Uprite se čvrsto oko mojeg vrata! - viče joj u zaglušnoj buci deruće vodene pošasti. Čvrsto, da ne padnete ako skočim na onu visoku pećinu. i Uhvatila mu se za vrat. On korakne da nađe leđima uporište na kamenoj stijeni. Tako naslonjen drži je na rukama, a odozdo zijeva vodena neman, vrije, uzdiže se paklenim bjesnilom, penje se po kamenu do Tominih nogu poput zvijeri kad se rastvorenim ždrijelom uspinje k svojoj žrtvi.

Dorji se sledenila duša u mladom tijelu. Glava joj se prisloni na Tomino rame i čvršće stisne ruke oko njegova vrata. - Što će biti? - upita ona Tomu. - Kako odredi onaj koji ravna potopom. Zadrhtala je i nemoćna klone na njegovim grudima. Mozak kao da joj je zastao. Misli zamrle, samo srce bije u mladim grudima kao da se po njima razlila bujica. Zna samo da obujmljena drži Tomu oko vrata. Osjeća da Ju je čvrstvo stisnuo uza se. Ona se gubi kao u snu. Tomo govori kao u vrućici: •- Neka to potraje do vječnosti! Vrijeme prolazi... l 322

ft
Smrtna opasnost ne dotiče se njezine duše. Ne vidi i ne ču-. grmeću rastuću bujicu i jače se privija uz njega. On je miran, dok oko njega dozivaju, zapomažu. Tamo iz du-h"ne strahovito odjekuju derući vodeni slapovi. U njegovu dušu ulazi spokojnost, draga, kao da ga miluje. Stoji na pećini i osjeća kao da je svijetu oteo, ugrabio njezino tijelo. Drži ga u naručju... i ne da ga više nikome. Časovi teku nijemo kao da su čitav život. Sve što je bilo pri-toga, nestaje u njegovu sjećanju. Ima samo jednu životnu spoznaju: da na grudima drži nju... Ničim ne mjeri vrijeme, sam je sa svojim srcem i s njom. Os-feća se na pragu prelaza u drugi svijet. Onamo polazi s njom, on, i nitko više... Polazi sa svojom prošlošću... Ondje ga nitko neće pitati što je bio i ne brine se za to. Ta on ide u naručju s njom... čeka taj čas... Ne zna što se zbiva oko njega, ne osjeća koliko je prošlo vremena. Iz daleka čuju viku: - Momci, voda opada! Bježimo iz spilje! Tajanin glas prodire u Tomino uho. - Viteže Tomo! Čujete li? Bježimo iz spilje. Pogleda dolje. Voda opada. Drugi su već sišli - žure se po pličini, on još uvijek drži svoje blago... Zar ga opet mora ljudima vratiti? Opet se vraćaju ljudi, njegova prošlost, patnje. Opet se primiče suha obala na kojoj je on jadni otimač. - Gospodaru! Siđite! - Dajte meni kneginjicu, viteže - Čuje glas četovođe Marka. Sve je prošlo, prošlo! Probudio se. Oprezno se spusti s pećine s Dorjom u naručju da je ponese i barem još časak zadrži. Šuteći ide kroz tminu prema izlazu, kroz uski otvor. Na zraku prene se i preko šikare ponese Dorju i položi u kola. Kao da se probudila od sna, ona pogleda oko sebe. Oluja je minula i oblaci se kidaju. Dorja smućeno promatra ljude koji tovare na pola sve što su prije odnijeli u spilju. Ne razabire pravo što se događa oko nje. U ušima još joj šumi bujica u pećini. Vid joj se ne može pravo snaći na svjetlu. I misli su ma-glene... Osjetila je da se Tajana popela u kola i sjela pokraj nje. Ali Pred njom iskrsne Tomino lice. Blijedo je, ne shvaća što to radi °KO kola i čemu. "Što je to bilo?" - pita se i povuče pod krov. Kraj nje stisla 8 Tajana i o nečem joj govori. Ne shvaća i ne odgovara. Krenuli su cestom spuštene glave. Dorja sjedi, šuti i ne slu-a" nego polegne, zamotavši glavu plaštem. Bosiljka, je pokuša prizvati: ~- Vaša milosti, davno je prošlo vrijeme objedu: Da nešto

323Nije se odazvala. Umjesto nje, odgovara Tajana: -- Kad bismo mogli putem dobiti mlijeka i negdje ti. Oh, da nam je putem naići na selo! Mirena je rekla da ima gdje u blizini, to bi kneginjlci trebalo. -- Dobro ste se sjetili, hajdemo svi u selo. Sve to Dorja nije slušala. Zamotana u plašt leži nauznak. Ohlađeni zrak struji pod krovom kola što polagano prolaze blatnjavom cestom. Momci iz pratnje na konjima kreću u selo. Daleko tamo od ceste, ispod brda, izjahala su dva jahača. Odore su im žute, klobuci limeni, kratka koplja. Iz šume promatra-ju povorku što dolazi: - Slabe smo sreće! Kneginjicu Okićku ne vodi Joakimov dvo. ranin ni kraljevska četa. Prema odori, bit će to ljudi Okićkoga! - I ja mislim tako, Filipe! - A ja ne mislim jer vidim i znam. Otkako sam Joakimov uhoda, stekao sam priznanje svojega gospodara, nazvao me svojim najboljim njuškalom. . - Uhoda ne smije biti hrabar - nego lukav i oprezan. - Da se baciš u opasnost radi dvije djevice koje čak nisu Joakimove milosnice? - Mnogo su mu više nego milosnice. Ona crna je srećonoša. Joakim treba srećonošu da stekne pobjedu nad svojim neprijateljima, a kneginjicu Okićku da mu bude talac. Znaš kako me je poslao na put? "Idi! Ako ih dovedeš u Pakrac - postat ćeš moj zamjenik, ako ih pak ne dovedeš, pošalji mi svoju glavu da je ne moram skidati sam! Za tobom će doći četa, ali djevojke moraš zavarati." Naše nas odore ne mogu izdati da smo iz kraljevskog dvora, a ti treba da uvijek šutiš, ja ću govoriti. - Kaniš li poći za njima? - Kad krenu glavnom cestom, a mi ravno za njima! | U kutu kola leži Dorja. Zapanjeno promatra Tajana taj neo-jjibični, ukočeni mir svoje drugarice, dok ona čitavo vrijeme misli Isamo o tome kad će stići na Ozalj-grad i hoće li tamo naći viteza. - Kasno u noć stići ćemo u Ozalj, Dorjo - spomene ona, želeći da svoje osjećaje podijeli s njome. Dorja se uspravi. Lice joj je ozbiljno i mračno. Nešto je "J njezinim, crtama od čega Tajanu hvata bojazan. r - Mi nećemo u Ozalj-grad! l Tako odlučno izrekla ove riječi da se Tajana trgnula. p - što to veliš, Dorjo? lii Ne,kanim u Ozalj! 1 - Što ti je palo na um, Dorjo? - Ono što mora da bude! - Dorjo, što je uzrok tvojoj nenadanoj odluci? - Ne želim se sresti ni s kim od naših - ni s bratom, vojvodom... - Ne razumijem ovaj nenadani preokret. Dosele si ;nepresta> no govorila o Ozlju. Ne žalosti me, Dorjol
• • •" " •-,"" • •>,•":••• *" ; ,•

324 ||; _ Ne mogu promijeniti svoju odluku. •"•?•• \ ; " ^ •: _- Nešto te je važno nagnalo na takvu odluku? \ s >i - Da - važno. - Zašto kriješ, Dorjo? .- Rekla sam ti: neću da se sretnem ni s bratom, ni s vje-jenikom. - Ali zašto nećeš da se sretneš s njima? - nestrpljivo pono-yi Tajana. U Dorjinoj odluci vidjela je zapreku svojim sanjama da će vidjeti viteza. .-Evo, zašto: neću da pođem za vojvodu! Duboka crnina Tajaninih očiju puna je zapanjenja. - Što se to prevrnulo u tvojoj duši, Dorjo? - Bujica!... Prevrtala me je kao našu brodicu u buri na jnoru, a prevrnula me je oluja na kopnu! Mučilo me dugo... Bila sam jaka ... Sad je svršeno!... - Osjećala sam što smjera tvoje srce, ali razum te je držao Čvrstom. - Ni sad me ne ostavlja, samo sam našla snage da ovu žrtvu skinem s duše.

- Kakvu žrtvu misliš, Dorjo? - Žrtvu da pođem za vojvodu. - A srce ti je ostalo uz drugog? - uzdahne Tajana. - Sudbina nam je ista, Dorjo. - Nije. Nije ista! - Uzalud tajiš, Dorjo. Ljubiš drugoga... Kneginjica je spustila glavu na grudi i šaptala kao za sebe: - Srce me je izdalo. Možda mi lakne kad priznam. Izdalo me je srce protiv sve moje snage. Pustilo je da u moju dušu uđe onaj koji pred ljudima nema časti za sva vremena! - Čast je često ljudska gizda. Nije čovjek Častan zato što mu putevi nisu bili skliski pa nije mogao posrnuli... Častan je samo onaj koji govori istinu... I knezovi sjedaju k stolu s otimačima časna imena kakav je knez Krasina i kakvi su gusari koji potječu iz plemenitih rodova. - O svemu tome sam razmišljala od onog časa kad sam spoznala da je knez Krasina otimač da je lupež, podmukli i tajni. Čitav ovaj put od mora do današnje oluje bio je posvećen tome. Moje misli i srce složni su davno da je tako. Ali tko pita moju Pamet i moje srce? Zar bi to možda mogao podnijeti Ivan? Zar pi to mogli podnijeti drugi? Evo, i kmeti i momci s gnušanjem ogovaraju: otimač! Jedva sam sklonula Marka da Tomi iskazuje Ppčast. Tko može da skine sa sunca pomrčinu? Razum mi to do-v"kuje i srce mi kazuje. Svejedno. Ne mogu u plamen, a da se De opalim. Nemoguće je... Nemoguće!... - Pravo veliš. Kamo god pogledaš, nigdje ni najužeg pu-e"jka kojim bi mogla da izađeš njemu u susret. - Evo, zato sam odlučila da neću u Ozalj. Ne mogu da se Sretnem s bratom i vojvodom. 325 Kamo ćemo ako ne u Ozalj? - Na Grič. Idem pustinjaku Dragoši da prijeđem na m, milsku vjeru i slijedim Mirenu. Koliko spokoja u njoj, koliki n{f| A ja želim samo mir svojoj duši, mir . . . mir! ... - Ne, Dorjo, ne možeš nikada k Dragoši! Ne možeS! Srce ti je odviše daleko od njegove nauke. - Srcel - uzdahne Dorja. - čudno je to srce. Što se s nj;me dogodilo tamo na moru? Kad je Tomo stajao nasuprot meni u onoj tamnoj komorici na dnu lađe - bio je tih, nijem, poput kipa. Mislio je da spavam i onda je jecao. Stotinu đavla vuklo me je k njemu, gotovo se stidim toga. Nikad u životu nisam osjetila takvo što, nikad to upoznala. Prema vojvodi bila su moja čuvstva tihi mir, toplina. - Ah ne, Dorjo. Već u Budimu ja sam osjećala da ima neka moć koja te veže s Tomom, iako si uvijek planula kad sam ti to spomenula. - Možda. Ne znam. Teški je moj usud, ali ću ga nositi. Samo Ufi mogu sada da se sastanem s Ivanom. - Strahovit bi bio njegov gnjev da mu priznaš. - - Hoću li mu priznati? Ne vjerujem da bih imala toliko snage. Ivan je tako ponosan na svoje časno ime. Knez Okićki ne može biti šurjak viteza otimača. Kneginjica se žestoko strese. - - Već zvuk ovih riječi prodire mi do kosti. Otići ću k Dragoši, pokušat ću slijediti Mirenu. Samo daleko od brata koji bi svakim svojim pogledom u mojoj duši tražio istinu ... A ova bi možda zadala smrt njemu i meni! - Uistinu, dakle, nećeš da siđemo u Ozlju? - Učini mi tu ljubav, Tajano, i pomiri se s mojom odlukom. Idemo na Grič, u palaču Babonića, tamo sam kao kod kuće. - Još prije nego što smo ušli u spilju, veselila si se da smo blizu Ozlja... - Da, prije nego smo ušli u spilju . . . Odgovori mi, Tajano, ali istinito: je li te ikada vitez privukao na svoje grudi? - O, da! - uzdahne Tajana i pogleda preda se. - Nisi li onda osjetila neku slast, drhtaj, ludu želju da vječno ostaneš ili umreš na njegovim grudima?

- O da, sasvim tako! - A kad su te probudili iz tog kobnog sna, ti si osjetila da te nikad ni jedan drugi ne bi smio dotaći, a da se od njega ne zgroziš. - Da, tako je bilo, Dorjo - šapće Tajana, izgubljena pog"f da u daleke uspomene koje još i sad razlijevaju dragost njezinim srcem. - Eto, vidiš! Tako se je zbilo sa mnom tamo - u spilji za vrijeme dok je bujica vrebala da nas potopi,.. Prolaz6 326 pie srsi. U času kad sam se probudila iz te omame - kad me je položio na ova kola - ja sam spoznala da neću moći u Ozalj da neću poći za vojvodu! Ni za koga neću da pođem. - Zašto to sve Bog tako upravlja? - Da me kažnjava što sam u njega posumnjala da postoji _- da je vladar svega. Zaslužila sam kaznu. Da - ali ipak - ne tako strahovitu kaznu! Ne, tako okrutnu... - I zagrlila je Tajanu. Približena svojim sudbinama, dva djevojačka srca kucala su istom bolju i plakala istim suzama... PRAVEDNI I KRIVI Oluja je razrovala kmetsko selo kneza Babonića. Kuće su razotkrivene, porušene, slamnati krovovi rastrgani, a ljudi stoje, zure, svjetuju se, nagađaju i jadikuju. Cestom nailazi povorka jahača. Svačija pozornost svraća se k došljacima u čudnim haljinama. Izgledaju kao neke prikaze. Dolaze ravno u selo. Ljudi se pomaknu na tratinu i razrogačenim očima promatraju neviđenu gospodu u neviđenim haljinama. S konja je sišao čovjek u crvenoj haljini. Iz nakaznog lica viri mu ukočeno, izgubljeno jedno oko. Seljani se povuku od njega. Više ih je strah njega nego onih drugih što oboružani, sve nešto viču i zapovijedaju nepoznatim jezikom. Šareni inkvizitorovi familijari i crnokosi razbojnici bravi redaju se pred jadnim kućicama koje je oštetila oluja. Ljudima se čini kao da su došli da još ove ostatke njihovih krovova unište. Posljednji siđe Konrad. Kraljevski četovođe sa trojicom momaka što ih je Joakim poslao s Konradom da ga prate prilaze kmetovima i grubo ih pitaju: - Gdje su djevice? U kojoj kući? A oni samo gledaju i ne znaju što da odgovore. Joakimovi se ljudi razvikali, a ljudi kao preplašene ovce slute da iza nebeske bure pridolazi druga, zemaljska, mnogo strašnija od one s munjama iz oblaka. - Tražimo krivovjernice! - zaviče Joakimov čovjek. - Gdje su? •- Krivovjernice? Ne znamo, nema tu nikakvih krivovjerki. Joakimovi se sluge pogledaju: _- Pet dana obilazimo selima, taj đavo palio je kuće i kućišta inih ljudi. A mi smo mu vodiči. Do vraga takva služba! •- Nema tu da se žestiš, nego da nđđeŠ djevice. Joakim mi je jedio da se inkvizitor ne smije vratiti u Požegu. Evo, drugog posla nema. 327Nestrpljivi inkvizitor dovikuje svojim kraljevskim pratioci, ma, a oni će brzo kmetovima: - Što vi, robovi? Na nosu vam čitam da ste krivovjerci. l - Zar krivovjerci mi, koje božju riječ uči sveta apostolica? - l pobožni fratar. Pitajte samo njih! i - O kakvoj to govori apostolici? - pitaju Joakimovi ljudi - O našoj. O onoj tamo što je u kući mojeg sina. - Pa neka dođe da je vidimo. - Obnemogla je. Vraćala se u selo po buri i oluji, pa je klonula na ležaj. Otraga zagrmi Konradov glas: - Jesu li gdje krivovjerne djevice? - Možda su utekle, đavli su ih sklonili...

- Ali kmetovi govore o nelioj apostolici i fratru koji nauču-ju. Tu su negdje, u kući... Na Konradov mig jednooki pođe ledinom, a vojnici ga sli-jede. Zapovijedaju seljacima da ih vode. Ulaze u čađavu zadimljenu komoricu. Na slami leži Mirena. Slabašna je, blijeda. Jedino izbuljeno oko zakvačilo se o Mirenino lice. Široke ružne usne rastegle se u smiješak. Radoslav stoji u kutu. Jednooki skoči preko praga i šapće Konradu: - One koje smo tražili nisu ovdje, ali je tu ona koju su na Kaptolu vašoj pobožnosti oteli đavli pretvoreni u gubavce. Vaša pobožnost se sjeća prošle godine. - O! Sjećam se! - šapće i uzdigne ruke uvis i vikne da je ljude od njegova glasa podizala zebnja. Pretvorio se u baklju, krv mu poleti u blijedo lice. Zažario se, duša mu je plamen. Drhtavim glasom zapovijeda: - Sluge moje! Lomaču! Jednooki priđe inkvizitoru pa mu šapn"e intimno: - Eh, Konradu, prvu koju sretnemo obećao si meni. Nemoj da jednom ne održiš obećanje i meni. - Tvoja je - veli Konrad tiho. U času razletjeli se familijari i bravi. Zapovijedaju, a kraljevski inkvizitori vodici objašnjavaju njegove zapovijedi kmetovima: da im donesu sav novac i sve što ima u kući jer su dužni hraniti i plaćati one koji ih štite od đavoskih krivovjerki. Kmetovi uzdišu: - Pravo veli pobožna djevica Mirena. Ništa nemamo svoje na zemlji ovoj - ni ovo drvlje. Ni sijeno! Ni slama, ni trava, ništa nije naše! - Ni život nije naša svojina. Sve nam može uzeti svatko tko hoće! Pa što smo onda? - A otkud su došli? Na zapovijed familijara ljudi nose gorivo, bravi.slažu sijeno i slamu na gomilu. Neki zaostaju pa s nerazumijevanjem pitaju- Zar će nam peći živad na ražnju? ••.."
328

_- Ne jede onaj tamo perad - odvrati kraljevski vojnik. Ni prasetinu ni volovinu - njemu prija samo ljudska pečenka! - Drhtaj strepnje izlazi iz kmetskih grudi. Dršću poput prutova a kraljevski se vojnik smije: .- Imat ćete još kad da se tresete kad oni nataknu ražanj... .- I vi ste božji stvor, vojnice - usudi se protusloviti neki starac! - Ispeći će vam ljudsku pečenku! Sjedaju ljudi kao u snu. Ne shvaćaju, ne razumiju, ne pogađaju ništa. Strah prolazi njihovim grudima. Strah i opet strah, vječni pratilac jadnih, od svih progonjenih duša... I vatra se razgorjela poput krijesa. Tada se uzvrpolje. Jednooki s bravom ulazi u kućicu. .- Ide k pobožnoj djevici - šapću ljudi, a njihova preplašena lica okrenuta su k maloj, od oluje napola porušenoj kućici. Stisnuti u klupko čekaju, strepeći. Na slami na podu leži Mirena. Uz nju sjedi Radoslav. Poput kipa, stisnuo se na drvenoj klupi. U ruci mu pehar, gleda u ležaj od slame na kojem počiva nekadašnja njegova vjerenica. Ako bi opet pala u nesvijest, orosit će joj lice. Nije ni opazio da su u sobicu ušla dvojica muškaraca. Prene se kad ga jedan gurne u rame i latinski zapovijedi. - Nosi se otale! Smjesta! Nekadašnji hrabri, ponosni knez Radoslav ugleda Konrado-vog jednookog kako ga tjera iz sobe. -- Moja sestrica je slaba, treba moju pomoć. - Već ću joj ja pružiti pomoć! I nakazno se lice iskrivi u podrugljivi smijeh, ali ga onaj iza njega opomene: - Pazi, nevina djevica pripada prvi put - Konradu! - Obećao je meni. Nosi se - velim ti. - Mogao bi i meni priuštiti nakon.., - Nosi se! Eh, kao da zamire. Nećeš "mi uteći na drugi svijet prije nego te okusim, ljiljane!

I jednooki u času raspara platnenu košulju što joj služi i kao haljina. Djevojka leži pred njim naga. Kao da je grom udario u Radoslava, skoči i vikne: - Van, đavole prokleti! Van! - Na lomaču je nosimo, ali nevina ne smije tamo da je uživaju đavli! Jednooki se grohotom nasmije! - Odreži mu jezik! - naredi Konradov čovjek svojem dru-gu- Dok se ja naužijem... Mirena se probudi i vikne u pomoć... U trenutku se dogodi čudo. Radoslav skoči na onoga koji je °<azio k njemu s nožem, uhvati mu ruku i čitav se baci na nje-desnicu. Istrgne mu nož, baci se na jednookog i udara ga ;29oštricom u obezumljenoj divljosti, probuđene uspavane snage mj. šica. Udara ga još kad je već ovaj drugi bez oružja istrčao fc kuće, a jednooki padao u krilo smrti. Mirena se napola digla - ali je svlada nesvijest i padne na ležaj. Radoslav povuče Konradova prvaka daleko od Mirene, uz-me mu bodež i strelice kojima je bio naoružan pa onda pođe da zabravi sobu. Tada digne i odnese Mirenu kroz kamin na tavan pokrije je svojom fratarskom haljom, a on ostane u košulji i hlačama. Spusti se opet dolje, otvori vrata i čeka s riaperenim oru-žjem da obori svakoga od Konradovih ljudi koji bi mu se približio. Za čitavo to vrijeme Radoslav nije nijednog trenutka osjetio u sebi borbu između sebe i bogumilske nauke koja zabranjuje čak i držati oružje u ruci. A kad je udarao nožem jednookog, ni svijest mu nije pružila nijedne zrake da mu osvijetli čin uboj-stva i sukob s naukom kojoj je potpuno predao sebe i svoju ljubav, svu sreću mladog života. U njemu je sada živio samo branitelj njegove bivše zaručnice, njegove jedine velike ljubavi pa čeka da gurne u ralje smrti svakoga od Konradovih ljudi tko bi pokušao da mu se približi. Konradov brav ne može dospjeti do svojega gospodara da mu priopći kako se neki mladić usudio usprotiviti njegovu jedno-•okom prvaku - jer se Konrad potpuno izgubio, uživajući u loženju lomače što već visoko plamti. Oko ove ognjene smrti natjerali su Konradovi ljudi seljake da kleče i čekaju. Svi se pokoravaju. U poniznosti rođeni, u pokornosti odgojeni, prolazeći kroz život, svezani nevidljivim okovima robovanja vječitom strahu pred knezovima, pred svakim koji nosi šarenu odoru i britki mač, shrvani bacaju se oni na koljena. Ne miču se i šute stisnutih usana. Samo im se duše bude, osjećaju neku veliku, u nebo vapijuću nepravdu. Taj je osjećaj u zraku, gore u suncu, dolje u drveću, u zemlji, na travi na kojoj kleče, u svemu što je oko njih i u njima. A ipak šute. Strah, vječni strah roba, onijemio je kucaj njihova srca, a lomača već visoko plamsa... Kmetsko roblje zebe u vrućini od sunca i ognja. Sad, eto, palit će im od oluje preostale krovove. Oluja pada s neba, oluja ide zemljom, samo pod njome naći će mira. Pokoriti se, sagnuti glave, zahvaliti za svu tu muku života. To im jedino preostaje. Odjednom Konradovi ljudi viču i pokazuju prema cesti. - Što je to tamo? Tko to dolazi? - čude se familijari povorci jahača što je upravo zaokrenula u selo. - Gledajte -~ tko su? - Da nije tkogod iz Ozalj-grada? - nagađaju Joakimovi vojnici. - Zastava je plava - to je netko od kneza Okićkog. U kolima iza zastora pojavi se Dorjina glava. Žedno UP^*L Konradove oči njezin lik... Uza nj sretne se s pogledom velikih crnih očiju i divlje zahriplje, tako divlje da su familijari priskočili, misleći da mu se netko približio s bodežom. A on raširenih ruku i očiju gleda u kola i bunca sav sretan: - Krivovjerke dovode moji dusi na ognjenu slavu! Prvi su konjanici stali. Marko se zbuni. Tomo dojaši napri-fed k seljacima i pita: - što se tu događa? - Hoće na lomaču vući našu pobožnu djevicu. Konrad nešto zapovijeda. Njegova pratnja polazi k Dorjinim kolima. Tomo ih prestigne i dočeka uz kola. Familijar se okrene k Tomi: - Djevojke -koje vozite po njegovoj su pobožnosti optužene zbog krivovjerstva. One su njegove uhićenice i bit će stavljene pred njegov sud. Momci okruže kola. Tomo izvuče mač: - Recite inkvizitoru da ću ja njega staviti pred svoj sud.

- I mahne mačem: - Sklanjajte se s puta ako ne želite da vas ja pometem. - Ako ne oporečete što ste rekli... - što ja rečem, ne poričem, nego zapečaćujem mačem. Još jednom vara kažem: ne odstupite li - maknut će vas s puta moj mač. - I ponovo uzdigne oružje. Tratinom -se približava Konrad u crnom ogrtaču. Ispod njega proviruje bijeli trak halje. Uspravio se. Nesvjesnom ili svjesnom voljom hoće da izvrši napad na duše pod bojnim oružjem. - Jao, vama, viteže! Ja sam bič božji i rastrgat ću ga na važem obrazu ako ne predate krivovjerke. One su moje! Joakimovi pouzdanici žustro se upeli da Dorjinoj momčadi uliju u dušu inkvizitorove prijetnje. Prevode im njegove riječi, dodajući: - Oslijepit ćete, sagnjiti živi na smetištu kao konjska strvina ako djevojke budete branili. Prijetnja im ulijeva pokornost. ~ Tko će od vas izdati kneza, izdati nevinu čistu pobožnost vaših gospodara - luđaku? dovikne Tomo momcima. Oni šute, ne odaju volje da se odupru. Oči su im privezane uz Konrada. - Ljudi! - zavikne vojnik. - Ne vidite li tko vam to gcvo• Ne poznajete li svojeg vođu? Ej, vi lude, to je otimač, Tomo rni vaš je vođa. Sram vas bilo! , Lako trzanje zapaža se u licima vojnika. Pogledi traže To-tamo lice. "- Ne budalite, momci. Tko neće da se bij"e za svoje gospodare, neka mi se makne s puta. se • oc*lučni su. Dorjina glava pojavi se iza zastora, a Tomo lsprsi pred Konradovom pratnjom: 331Prihvate izazov. Kreševo mačeva nije trajalo dugo. Tomo je ubrzo ranio prvog protivnika i onda se okrene k momcima: - Jeste li vidjeli? Da su ovo sveci, ne bi moj mač mogao da se napije njegove krvi. Neka izađe drugi! Ova borba razbije strahopoštovanje što ga je inkvizitor pobudio u momčadi i pristaju uz Tomu. Familijari i bravi nešto se sporazumijevaju. Konradove usne rastvorene su poput pseće njuške u vrućici. Momci su pod doj-mom Konrada, samo četovođa Marko i njegovi drugovi stoje uz Dorju naperenim kopljima. One druge još ih uvijek drže položene uza se. Odjednom se podigne sedlarov glas: - Znate li da smo mi istjerali s Griča ovog crnobijelog vraga skupa s njegovim šaroljunim ljudima? To vam veli sedlar slobodnog kraljevskog grada Griča. Ovo djeluje jače od Crnog Tome. Otimača se boje, ali ga preziru. Sedlara se ne boje, ali ga poštuju - on nosi naslov građanina kraljevskog grada Griča, to je naznačeno na njegovu maču. - Predajte krivovjerke! - zaurla Konrad. - Na megdan zovem sve ove šarene inkvizitorove ptice! Neka mač odluči kome je Bog zapovijedio da vodi pobožne čiste djevice. Tomo pokuša preplašiti familijare i ohrabriti seljake: - Naprijed! Zovem sve na megdan. Srećonošo - neka me prati vaš blagoslov! - Dođite vi, šarene ptice, da se pobijem s vama pa da vidimo čiji je mač blagoslovljen. Tajana se uspravi u kolima: - O, srećo, siđi s neba! Tajanstveni bljesak njezina lica, čitavo njezino biće, obavijeno snagom ljepote i silom povjerenja u nadzemaljsku milost, istiskuje iz plahih duša strah pred inkvizitorom. Duše ustrašene Konradovim bičem, riječju i naslovom, skreću k njoj - njezinoj molitvi, njezinoj vjeri, u sreću što je obasjava kao svijet sunce. - Udrite na me! Evo, oštrica vas čeka! - vikne Tomo Kon-radovim ljudima! - Prokletstvo na vas - prokletstvo! - viče Konrad, a dotle Tomo bije familijare. Dvojica njih na njega jednoga. Kreše se oružje... Ne potraje dugo. Tomin slavni mač svlada oba familijara. Momčad se razbudi, koplja štropoću:

- Nisu pravedni! Udrite ih! - viču goloruki seljaci. I začas oko Dorjinih kola zvekeću mačevi u obranu djevojaka. Konrad trči lomači koja dogorijeva, hvata goruće ostatke, .juri prema slamnatom krovu kuće i pali. Bravi ga slijede. - Ne dajte, momcil Zapalit će selo - čuje se vika sedlara. S ceste trče seljaci iz drugog sela i ravno se upute prema bravima koji su stali iza zapaljene kuće. Raspršuju ih, otimaju im goruće cjepanice i brane kmetske domove. A Konradovi naoružani ljudi bore se s naoružanom silom. Sve naokolo trči i juri fcao bez glave. Konradova pratnja bori se s braniteljima što se sakrivaju iza kuća i navaljuju prosnicima. Tučnjava, zabuna, gužva. Konrad stoji posred ledine kao upravljač ovog divljeg meteža i viče nerazumljivim jezikom. Tad sa ceste, poput oblaka, preskoči mala četa ljudi s čudnim golemim šljemovima na glavi i teškim oružjem udari ravno na njega. Iz čete izjure dva viteza s kacigama s kojih viri perje. Uzdižu koplja vičući: - Tu si, Konrade! Ubojice! Tu si! Dva golema viteza, a s njima deset momaka s blistavim kopljima jurnuše na inkvizitora i njegovu pratnju. Seljaci su kri-knuli krikom osvećenih, grabili oko sebe kamenje, skidali drvene plotove i tražili glave Konradovih ljudi - neznanih progonitelja. Zapaljene kuće plamte, a njihovi siromašni stanovnici bez riječi se pridružuju onima koji dolaze kažnjavati pustolova ili njegovu svojtu što im je htjela odvući posljednju imovinu. Zavrtio im dušama otpor, odmazda, pravo na samoobranu. Pobuna ogorčenih i obespravljenih provali kao svemirska oluja sat prije toga. Grmi narod poput oblaka, plamene munje sijevaju u njegovim dušama. Ništa i nitko ih ne može zaustaviti. U tu lomaču narodnog ogorčenja upada knez Radoslav. Uzima nečiji mač pa s Tomom zatvara Konradovim ljudima bijeg. Dotle, obojica njemačkih vitezova, brat i muž, izvršavaju strašnu osvetu za svoju sestru i ženu. Čitavo selo i Dorjina pratnja u-čestvuju u osveti što se u ovom času pretvara u divlji oganj lomače na kojoj je isplatio svoju zloću neznani pustolov, nazvan Konrad, a s njime i sudionici njegova unosnog lažnog zvanja. Bitka je dovršena. Dva viteza iz Njemačke prilaze k Tomi i poklone se: - Sudeći po vašem maču i odori, vi ste vitez i želimo vam zahvaliti što ste nam bili na pomoći. •- U ime mojih gospodarica u onim kolima zahvaljujem sretnom slučaju koji vas je doveo i spasio nas u času opasnosti Jer je lupež htio da otme moje gospodarice. •- Hoćete li znati tko je taj, pokazat ću vam spis našeg Brada - ako se smijem pridružiti vašoj pratnji.

- Moje gospodarice putuju na sjever. j r l! 333

;

* J- I mi idemo tim putem,
U tom času iznijeli su seljaci iz kućice Mirenu i položili je na travu. - Mrtva je! - vikriS Tomo. Dorja i Tajana još blijede od strašnog suđenja Konradu stoje bez daha pred mrtvim tijelom Joakimove kćeri. Visok mršav mladić drži u ruci mač. Kleknuo je pred njom i pokrio lice rukama Svi ljudi u okolo smirili se i s poštovanjem gledaju mladog čovjeka: - Knez Raddslav s mačem u ruci! - čudi se Tajana, a Tomo joj tiho odgovori: - Probudio se u njemu čovjek koji je stvoren kao i svi ostali: mora braniti ono što ljubi! Onda se Radoslav digne, priđe k Dorji i zamoli je: - Mirenu bih otpremio na Ozalj-grad da je pokopam, a zatim ću se javiti knezu Okićkome u četu urotnika. Onda pristupe k njoj njemački vitezovi: - Naša osveta je ispunjena. Pomagao nam je ovaj narod "kome je đavolski pustolov spalio nekoliko kuća. Evo, sasut ću na ruke oštećenih zlatne marke i pomoći im da očiste svoje selo od uspomene na strašnog čovjeka. Da ne bi kakve oblasti okrivljavale puk, htjeli bismo poći

do vrhovnog inkvizitora ove zemlje i pokazati mu isprave našega grada koje su svjedočanstvo da je ovo bila prevarna družba lažnog inkvizitora. - Onda dođite s nama na grad Grič gdje ćete na Kaptolu naći vrhovnog inkvizitora Matiasa. Molim vas da pred njime uzmete ovo čestito selo u obranu. Ali o mojim gospodarima ne spomenite ni riječi - jer on je - pravi inkvizitor. Nakon malo vremena odstranjeni su svi tragovi osvete jednih i drugih. Ubijena družba pokopana je u dalekoj šumi. Mirenino je tijelo pratio Radoslav u Ozalj. Dorja je s Tajanom sjela u putna kola. Tajana je čvrsta, jaka, kao da su dvije oluje - jedna gromovita, svemirska, a druga zemaljska, krvava, narodna - u njoj probudile nove snage. - Eto, vidiš, Dorjo, zloća gospođuje samo malo vremena - u stopu je slijedi odmazda! Pravednik stradava, ali ne može propasti u rukama zloće. Ne smije - neće! - Tvoja vjera u ovo jest - tvoja srećonoša, Tajano! - A sada idemo u Ozalj svi zajedno. ,..-,;, , Dorja digne glavu i odlučno odvrati: - Ne. Ne smijem mijenjati svoju odluku. - Ako te vojvoda čeka u Ozlju? Dorja zovne četovođu i naredi mu da skrene s puta u i krene ravno na Grič, a Tomi i Kozaku izjavi svoju želju je prate. Četovođa odredi povorci put, obilazeći Ozalj.

334
polagano su kretali cestom. S obih strana gusta je šuma. nievojke se zamislile. Tajana se potpuno podala Dorjinoj volji. Samo je ispod dugih trepavica sa čežnjom promatrala kule Ozalj-grada na obali Kupe. U duši je ponovo proživljavala onu večer kad se je vitez s njome opraštao zanavijek. SEDLAROVA SLAVA Na gričkim Kamenitim vratima isprsio se Piškor Glad. Ispod gradskih zidina najavio je Marko četu kneza Babonića. S ponosom građanina kojemu su povjereni ključevi utvrde, gradski ključar otvara debela vrata. S pomičnog mosta zazveče lanci, most se digne. Prolaze vojnici. Ulazi Tomo, lice je pokrio bojnim zaklonom. Prolaze kola na kojima su spušteni zastori pa je Piškorova znatiželja ostala neispunjena. Nailaze još jedna kola, a u njima grički sedlar, važan i ponosan.

- Bog budi s tobom! Jesi li ti to, sedlaru, ili tvoj duh?
- I tijelo moje i duh moj. " -- A gdje si ostavio svoj trbuh? - U moru - otkreše mu važno. - Eh, dragi moj - tko putuje velikim širokim svijetom ne nosi sobom trbuh. Čekaj dok stignem kući, a onda dođi podvečer, pa da čuješ što još ni sanjao nisi - dovikne mu sedlar, ali mu riječ zaustavi Tomo. Dojašio je do njega i tiho ga opomenuo: - Jeste li čuli što je kneginjica zapovijedila? - Nisam ja ni riječi spomenuo o njoj, a neću ni o vama. Zapravo, čega se ona boji u slavnom gradu Griču? - pita uvrijeđeno. - Neće da za nježni dolazak sazna ujak Matias, Iz kuće istrčale žene, majstori, kalfe i djeca pa slijede povorku. Otvaraju veliku ve"žu, a kola, s duboko spuštenim zastorima, kreću kroz vežu u dvorište palače Babonić. Cestom se ljulja ugojeno Matiasovo tijelo. Nešto mu nije jasno. Zamišljen je. ~~ Vitez s bojnim zaklonom unutar utvrda? Nitko ga tu ne a na megdanu. Kola čvrsto zastrtal Tko se tu skriva, nije čiste sa vjesti. - Da upitamo tko se to dovezao? - savjetuje mladić u fra-odori.

- Kamo ti zabodeš svoj dugi nos - tamo se razbježe i gavra-Upitaj!

335Ispitivao je građane pa se onda vrati k Matiasu: - Nitko ne zna ništa. - Nešto nije na pravom mjestu. Imaju mnogo uzroka da skrivaju svoje lice - rekao bih. Pavao se sklonio na Grič pred Joakimovim oglašenjem protiv urotnika. - Mislite da se sam Joakimov urotnik prokrijumčario u grad? " Na veži su udarali. Otvorila se željezna vratašca koliko može da proviri ljudska glava, a onda se pomoli ključar, otvori i Po. j kloni se. " Matias ga upita: - Je li ban knez Nikola Gising u palači? - Jutros je krenuo u Pakrac. II - Kad će se vratiti? - Nije ostavio glas o tome. Odoše na ulicu. - Kome da to povjerimo? Sva je gricka čeljad sklona Ba-boniću, svi pristaju uz urotnika Okićkoga. - Zlo je to, bolje da šutimo! - Znaš li koliko bismo stekli darova da Joakimu predamo Babonića? - Javite mu, poslat će svoje ljude da ga uhvate. -- Ako ipak nije Babonić? Ili nije nikoga bilo u kolima? - Kako doznati? Da potkupimo sluge? - Najprije moraš imati zlatnika, - Moj dugi i osjetljivi nos uvijek je na ucjeni jer bih se mogao vratiti s uhodarenja i bez njega! Evo vam zlatnik. Ako nije bilo nikoga u kolima, da ste mi zlatnik pošteno vratiti! Matias ide ravno Kameni tim vratima, a njegov mladi pratilac u palaču.
***

U dvorcu kneza Babonića sjede Dorja i Tajana. Same su tt maloj odaji. Dorja uzdahne, oči su joj pune suza. Spominju se Mirene: - Svu smo mladost provodile zajedno. - Pobjegli su oboje iz Ozlja gdje su bili zaštićeni. -- A zašto sve to? Čemu je koristila njezina mučenička smrt? - Ostavila je nauk koji će možda tebi, Dorjo donijeti sreću - Davno je moja sreća izgubljena! Možda već na Loboru. Možda one večeri kad me je odveo na Lobor. Mnogo puta saro se sjećala onog dana i časa kad je Tomo htio da učini zlo, a onda se spustio do mene na koljena, čudno ja to bilo, tajnovito, uvijek sam morala misliti o tome, i onda kad sam ga proklinjala. • • - Netko udara na vratima - upozori Tajana. "M - Ja sam! Nešto je veoma važno - čuje se Tomo. J| Otškrinule su vrata. ;
336

Pokriven još bojnim zaklonom, uđe Tomo i pođe prema Dor" " JCozak ga slijedi i ostane u sredini sobe. ^ " __ Kneginjice, ne možete ostati na Griču! - I ne kanim! Sutra polazimo na Okić-grad, - Nemoguće! - šapne on. - Joakim je proglasio Okić-.grad - zaplijenjenim. ; - Onda mi preostaje Brezovica. _ I nju je zadesila ista sudbina. Eto, Kozak je čuo dolje od slugu. U nedjelju ujutro objavili su Joakimovu odredbu u ime kraljice da se knez Okićki, Babonići i svi njihovi prijatelji smatraju urotnicima, a sva im imanja uzima kraljevska vlast. - Đak;., nemamo gdje sklonuti glavu? - Još gore, kneginjice. Novi Joakimov ban objavio je da su građani dužni, ako saznaju boravišta urotnika, otkriti to svakome tko je vjeran kraljici, da ih svatko smije uhvatiti. To vrijedi i za sestru kneza Okićkoga. - Dorjo, moja Dorjo! - usklikne Tajana. - Vidiš, trebale smo ostati na Ozalj-gradu. Rekla sam ti! - I ja vas molim - reče Tomo - krenite što prije onamo. Dorja položi glavu na ruke. - To znači da su oni pobijeđeni kad je takva odredba.

- Zacijelo nisu. Možda su tamo u Ozlju i strepe za vas. - Vidim - nigdje mi nema mira. Krenut ćemo. - Nitko nam nije vidio lica, bile smo zastrte. - Bilo bi bolje da se preodjenete u odoru kopljanika i vi t srećonoša i odjašite. * Prihvatile su, a Dorja će Tomi: - S vama je pogibelj manja. Pratite nas! Tomo je stajao leđima okrenut prema Kozaku, a djevojke su sjedile licem prema njemu. Dok su govorili, Kozak osjeti da su vrata, što ih je, ulazeći pritvorio, odškrinuta. Neko dugonoso lice pomolilo se oprezno na otvoru pa viri iza Tominih leđa -• ravno u lice djevojkama. Kozak se pritaji, polako približi, bez riječi izvadi iz toka mač i zasiječe. Teški pad trgne djevojke. Tomo poleti k vratima, raširi svoj plašt i zamoli: - Kneginjice, sklonite se u drugu odaju! I vi, Tajano! Tomo im je plaštem zastirao vid. Na podu je ležalo tijelo mršavog uhode, teško ranjeno. - Znaš li da ćemo zbog toga imati neprilika? - veli Tomo. -- Lako za neprilike, ali teško bi bilo da je u glavi ponio sliku kneginjice. Naišao sam na njega u hodniku kako jednom, sluzi nudi denar ako mu kaže tko se dovezao u kolima. Sluga mu je odgovorio: dvije žene koje su bile zastrte, a on mu poi još pol denara da mu kaže gdje su. Vrazi imaju veliku slavu paklu kad im dođu uhode! - Kneginjica bit će jako Ijutita zbog toga, Kozače.

337- Da sam ga pustio otići i da je odao, vi biste zakrenuli mo jom glavom. A vi idite kneginjici, sve ću to ja urediti i odnijetj ga na svojim ramenima, zamotana i svezana. Dajte, skinimo taj zastor, sve ću urediti - nitko neće ništa zamijetiti. Zabranite slugama da dolaze u ovaj hodnik, samo mi pošaljite Marka, OQ će šutjeti. Sve je drugo moja briga. Tomo skine zastor, obriše znoj što mu je polio lice i uđe u odaju u kojoj su. obje djevojke čekale i preplašeno pitale koga je to Kozak udario mačem. - Neki uhoda naišao je da vas vidi. - Nema nam ovdje opstanka, Tajano. Na ucjeni smo svi. Je li mi brata tko odao ili je već u boju stradao? - Da barem nismo dolazile na Grič! Tada se opet javi Tomo. - Kneginjice, moram odmah k sedlaru, on bi mogao da Jzbrblja štogod. - Pazite, Tomo, da se ne otkrijete ljudima. - Skrivam svoj obraz i skrivati ga moram dovijeka! Njegov je odgovor zvučio turobno i bolno i prošao Dorji iroz srce. - Požurite se, Tomo, natrag - upozori ga Tajana. Dorji se ovlaže oči: - Tajano, čuješ li: ponosna kneginjica Okićka, koja je trebala položiti krunu na svoju glavu, ljubi viteza koji mora skrivati svoj obraz... - I ja ljubim viteza koji sakriva obraz. Pogledala je čudnim pitanjem: Ako je i on bio otimač? - Srce to ne pita... Dorja zalomi rukama i pođe do sjedala. - Lomača! Krv! Boj! Otimačina, zasjede, uhode! U kakvo to živimo doba! Zar su tako živjeli i ljudi prije nas? Hoće li tako živjeti nakon nas? Dovijeka? Zar ljudsko srce ne poznaje nikakvih dobrota? Nije li Mirena bila dobrota? - Dobrotu vuku zlikovci na lomače, a gdje je dobrota čovjeka! - Oporavlja se od progona zloće. I doći će, ali joj moramo pomoći da utire putove, a ne jadikovati.
***

čitavim se Gričem pronosile vijesti o sedlarevu putu na more. Brojni njegovi znanci dolazili mu podvečer pred kuću, sjeli na klupe uza zid i ispitivali ga o koječemu. Sretan i ponosan, priča on na svoj priprost način:
338

- Pa sve ti je ovako: gdje kod nas oranica, tamo kamen, eđje ovdje selo, tamo pečina, pa oblaci, blizu su ti, rukama bi jj! dohvatio kao rep kneževskog plašta. A more? Voda, voda, baš j-ao da se, recimo obrne nebo dolje, pa plavo, a onda čas sivo, pa začas mlijeko, čovjek bi ga zagrabio i skuhao, velim vam, tako sa to more zabijeli i pjeni kao vrhnje. - A je li tako veliko kao Sava? - Sto Sava! Kakva Sava! Dva puta veće od Save, a duboko, (jna mu ne vidiš, a u njemu ribe velike kao toranj svetoga Marka" A tek gusari?! Ne znate li što su gusari? .- Pa guske - reče ozbiljno Piškor Glad. - Popasli bi oni tebe na malom prstu, gusari po moru. Jao, da ste vidjeli o"ndje Crnog Tomu! U tom času priđe k sedlaru vitez s crnim šljemom i zaklonom. Svijet mu se s počitanjem ukloni. Drugi uzbuđeno pitaju: - Crni Tomo je bio tamo? Na moru? Spazivši vitezovo prijeteće držanje, popravi se: - No, da, Tomo. Pa što ako je Tomo, zar mislite da samo na Loboru ima Crnog Tome? Tamo su svi Tome Crni, tamo peče sunce, staviš li pile na sunce, začas je pečeno! A mene su tamo gusari častili, klanjali se, napajali me i gpstili pečenim puranima. Živio sam popet kneza. A da vi znate što je bura! Nebo crno kao vražja krila, iz njega padaju ognjeni jezici, a valovi kao zmajevi. - Sedlaru, dođite malo u kuću - prekine vitez njegovo pričanje. Svijet se uzbudio što ga prekidaju, ali vitezu se ne usudi nitko prigovoriti. Kad su ušli u sedlarovu sobu, Tomo ga zgrabi za šiju. - Hoćete li da kneginjica izgubi glavu? Zar ne znate da ju je Joakim ucijenio? - Tako mi mora, ne znam. - Pošaljite ljude kući. - Nemojte, baš sam tako lijepo pripovijedao... - Danas nećete više. Od sutra možete im govoriti do Sudnjeg dana, ali večeras ne. Onda sedlar izađe pred kuću pa se ispričava: - E, ljudi, dobio sam gosta. Uzvišeni plemeniti vitez hoće da konaci baš kod mene pa ne mogu da vitezu kažem: neću! - Vitez, pa kod sedlara? Otkud ga znaš? - Eh, što mislite, sklopio sam ja tamo na moru plemenita poznanstva, sve sami knezovi i plemići! Jeo sam za kneževskim stolom. No, sutra ću nastaviti, čeka me vitez. Piškor Glad priđe k njemu i šapne: - Ako se pod ovim zaklonom viteza skriva prijatelj kneza Okićkog? •- Zašto bi onda sakrivao lice? 22* 33*- Gle, gle, ipak ima nešto na svijetu što ti ne znaš. Ali ja znam da je knez Okićki sa zagorskim knezovima provalio u kra, Ijevski kaštel u Požegi, pobunili se, ušli u dvorac, kraljica i kralj su utekli, a Okićki i njegovi tamo gospodare. Zato ih je JoakinJ stavio na ucjenu. Otišao je brzo u kuću, iako se teško rastavljao sa svojom slavom koja mu je sve više rasla otkako se pojavio s mora. - Viteže Tomo, u Požegi se dogodilo čudo. - Čuo sam kroz okno, a sad upamtite, sedlaru: kneginjičiu život nosite na svojem jeziku! - Sam ću ga odrezati ako što reknem.

- Zamalo, učinio bih ja to unaprijed! - Ta nemojte. Matias me je pozvao sutra da dođem na doručak. - Matias vas je zvao? Sedlaru, vi ste poštenjačina? -- Svi su Gričani poštenjačine! - Istina je, ali nisu mudri, pa se dadu prevariti. Dajte mi poštenu riječ da sutra nećete poći k Matiasu. On hoće saznati tko je bio u kolima. Zato vas zove jer je neprijatelj knezu Okićkome. - Možete li se na to zakleti? - Kunem se na čast svojeg mača. - Neću ići sutra ni prekosutra! Nikada! Vjerujete li mi, vi-teže? - čovjek koji je branio mač grada Griča pred otimačem na čičama neće poniziti čast svoga grada! Sedlarov je bijes na Matiasa bio iskren i Tomo se smiren oprosti s njime i vrati u palaču. Požuri se Dorji navijestiti da su Ivan Okićki i njegovi drugovi zauzeli kraljevski dvorac Požegu. — Ah! - usklikne ona radosno. - Zauzeli su dvorac, zato su proglašeni urotnicima. Sad idem mirno na
Ozalj-grad. Pođite leći, Tomo. Sutra u zoru spremne smo da u odorama kopljanika napustimo Grič.

U MREŽI UHODA Na obali Save, kod Trnja, pase konj. U šikari sakriven sjedi njegov gospodar. Noć je mirna. Tamo daleko sniva GriČ. S njegovih kula odjekuje savskom dolinom ozivanje noćne straže. Od strane Laske vaši juri kroz mrak konjanik. Zalazi u tr-njansku šumu. Granje puca. čovjek u šikarju se miče. Topot konja odjekuje kroz tminu. Jahač se zaustavi i zvizne. Iz grmlja istrči pred njega čovjek. - Mislio sam: uhvatili su te, Filipe.
340

- Kao da sam ja prepelica - odvrati ovaj iz šikare. - A š li što novo" - Kneginjica je pošla ravno na Grič u palaču kneza Babonića. - Ostat će tamo? - Bojim se da pogađaš jer se nije pokazala, zatajili su koga voze. Joakim je proglasio Okićkoga i njegove urotnicima. - Bilo bi bolje da ideš bijelom fratru Matiasu. - Koja mi pomoć od toga? Vojnika nema u njeg, a pameti ima i u mene. - Ako se ne vratiš? - I na bojištu me "čeka takva opasnost. Uvijek Ideš strminom, ovdje i ondje. Gladan sam. Sjeli su i pojeli što je uhodin drug donio. - Pričekat ću dok potpuno svane, a onda u ime kraljice i Joakima eno me na Griču. Da sam u Ozlju znao o zauzeću Požege, već bih se sutra šepirio dvoranskom časti. - Pazi - Pazi! Koji je ono đavo ispred Griča? - Kopljanici silaze niz tvrđavu. - čiji su i kamo idu? Pozorno promatraju udaljene jahače što se u prvoj svjetlosti S istoka odrazuju kao tamne siluete. Istok sve jasnije otkriva jahače što su krenuli cestom. - Vidi, to su ljudi kneza Okićkoga, oni isti koje smo slijedili sve do Griča. Ali nema kneževskih kola. Svejedno, sad pazi! Poći ćeš iza mene na Grič. Svuda me slijedi, ali dosta daleko, kao da ne pripadaš meni. Samotni si putnik, ali bio gdje mu drago, kad ja podignem koplje visoko i tri puta njime učinim ovako, ti ne pitaj ništa, već juri u Pakrac i javi Joakimu - neka šalje .momke meni u susret. Sigurno se u kolima krije netko od urotnika. Reci, vodit ću ih putem Hrašća kroz šume. Nitko ne pozna taj put pa ih mogu zadržati dok stignu Joakimovi kopljanici iz Pakraca. Uhoda uzjaši i pojuri svom žestinom. Gričke se utvrde zabijelile. Konjanici cestom uzvitlali prašinu.

Jahač im dolazi sučelice divljom brzinom, pa kad se približi kopljanicima, usporio je trku i doviknuo četovođi Marku: - Dobro jutro. Molim vas stanite malo, pošteni četovođo, biste li mi znali pokazati put na Okić-grad? Ovo pitanje pobudi Marku znatiželju i upita: - što nosite na Okić-grad? - Važnu poruku. - Od koga? ^ -" Izgledate pošteno, čast vama, ali ipak moja Je poruka na-Saijenjena nekome na Okićgradu - koga ne smijem spomenuti. Četovođa zvizne. Nekoliko momaka priđe, a on im zapovijedi: - Ovaj čovjek naš je zarobljenik. Svežite ga. > 341Momci u času dohvate uzde Filipova konja. - Vi ste vojnici tovarnika Joakima? - upita lukavi uhod prestrašeno. ^^ - Tko ti to veli? - Ne biste me uhvatili da niste. Samo Joakim hvata vjere službenike kneza Okićkoga tužno će uhoda. e - Knez Okićki je naš gospodar. Sad govori što nosiš na Okić-grad! Kakvu poruku? - Dakle, vi ste, uistinu, ljudi kneza Okićkoga? -- Rekoh ti, njegovi smo. Otkud dolaziš, čovječe? * - To smijem reci samo kneginjici Okićkoj. Tako mi je naredio knez. Poslao me u Ozalj da je dočekam dok se vrati s noo ra. Zar ne da se imala vratiti s juga? - Tako je - odgovori Marko. -- Knez mi je naredio da joj isporučim poruku, ali sam bio zle sreće. Ona je već pošla. Odem u Ozalj, a tamo rekoše da nije stigla. Putem su mi opet pripovijedali ljudi da su vidjeli kako • prolaze kneževska kola i kopljanici cestom prema Griču. I jurio sam dalje. Mišljah: kud bi kneginjica, nego na Okić-grad? I, eto, tražim put onamo. - Otkad si u kneževskoj službi? ; - Podanik sam kneza Babonića i tek nedavno sam pošao u kneževsku četu da se borim protiv Joakima - uvjerava uhoda. •- Ako znate da je kneginjica pošla na Okić-grad, molim, pokažite mi put jer poruka je hitna i važna. Pratite me, makar svezana u lance, samo da što prije stignem. Marko ga prepusti momcima i odjaši prema Dorji koja je sjedila na konju u odori kopljanika i limenim šljemom. Sve joj objasni. - Nema više sumnje da je poslan od kneza. Dovedi ga - odredi ona. Marko pođe do uhode i naloži mu: - U odori kopljanika krije se kneginjica Dorja i reci joj Sto imaš. Filip se približi i skine klobuk. - Gdje je knez? - pita ona. - Zauzeo je kaštel u Požegi, tamo se utvrdio i poslao me neka vašoj kneževskoj milosti javim da je kraljica prisvojila sva imanja njegova i kneza Babonića, pa i Ozalj-grad. Zato vas poziva da odmah krenete u Požegu, samo tamo bit ćete sigurni. Ovo Dorju začudi pa gleda Tajanu i Marka. - Nije li pogibeljno prolaziti ovim putem? Mogli bismo na^i na kneževe neprijatelje. Uhoda će brzo: - Odredio me je da vas vodim putem kojim neprijatelji B* kad ne bi pošli. Knez mi je zapovijedio da vas povedem što dok su Joakiniove čete još daleko. 342 Dorja se sporazumjela s Markom i s Tomom. Poruka im se

vjerojatna i oni odlučiše poći. Vodit će ih knežev glasnik. ^ joakimov uhoda osjeti neizmjernu radost. Pošao je naprijed, • oko podigao koplje i mahnuo tri puta kao da Markovoj četi dale znak neka ide za njim. Sakriveni drugi uhoda sjedne na konja i potjera ga onkraj Zorne, gubeći se daleko ispred Dorjine povorke, pa krene prijekim smjerom prema Pakracu. Dorja je čitavo vrijeme jašila pre-Aacima. poljanama, onda šikarjem i opet zalazila u šume. Samo koje selo ležalo je uz put u potpunoj tišini i dok bi se ljudi štrcali da vide jahače, svi su oni daleko odmakli. Osamljen, na kraju povorke jaši Tomo. Prepušten je sam sebi. U duši mu se redaju uspomene na sve preživjele časove tamo daleko na moru pa one putem s juga do Ozlja i dalje na Grič. Makar se čitavom svojom dušom podao tim mislima, nije gubio s vida smjer kojim su prelazili. Pošto su u gustoj šumi siŠ-li s konja da se odmore i založe, krenuli su opet dalje, a da Tomo nije s djevojkama progovorio ni riječi. Zalazili su sve dublje u šumu i sve hitrije žurili naprijed. U Tominoj duši budilo se nešto neprijatno što je lebdjelo oko njega i vabilo ga da pomnije promatra okolicu šume, drveće i putove. Kao da se osvješćuje od nekog sna i zapaža neke čudne pojave. Izjašio je pred čitavu povorku ušao daleko u šumu, zagledao se u visine, tražeći sunce da utvrdi smjer. Naposljetku zovne k sebi Kozaka. Malo zaostane s njime: - Slušaj, rodio sam se u šumi na Loboru, proživio u šumi čitav život, znam razlikovati jednu šumu od druge. Istina je, svakom šumom šušti vjetar, ali svaki ima svoj napjev kao što svaka lutnja ima svoj zvuk... Makar pjevali uz nju istu pjesmu, zvuk je drugačiji. I miris šume razlikujem. Drugo ti je to moja šuma u Zagorju, a drugo ovdje. Pantim stabla kao ljude koji su mi bili dobri, što da ti kažem: osjećam - u ovoj šumi nisam prvi put! - Možda, no zašto sve to? - čim zapadne sunce, znat ću što je. Sjećam se - pošli smo zimus ovuda u Požegu, a stigli pred Pakrac. - E, to je istina, gospodaru! Gle, ova velika stara stabla pa dubina šume pred nama. Vidiš kako je veliki vidik... Ova me slika sjeća našeg plandovanja- I ta stabla s ove strane pa ona tamo. Kad jašim šumom, ogle-"avam svako deblo. Tu u šumi ima neko brdo s kojeg je vidik otvoren po dolini i na udaljene bregove. Ako to pronađem... ~- Nešto vam se vrze po glavi gospodaru. Neka sumnja! Jašili su ustrajno dalje, a onda se počeli uspinjali. Stigavši E Te." Tomo pojuri naprijed, na vrhunac brda. Tu je drveće bilo posječeno pa se otvarao vidik na čistinu. - Evo nas, tu smo! - primijeti Tomo pa se onda ogleda za povorkom koja je dolazila. Smrkne oči i zavikne: - Dođi ovamo, glasnice kneza Okićkoga! Joakimov uhoda Filip krene konja prema Tomi. Njegov g% pogled čvrsto zahvati. On se nešto zbuni. Tomo prilazi polagano Filipu i reče čudnim, odlučnim glasom: - Ti nas vodiš u Pakrac! Joakimov se uhoda jedva primjetno lecnuo. Nastoji da bude miran. Zanijekao je glavom, odvrativši: - Poznam ovdje svaku travu. Nikad ne bih mogao zalutati. - A ja poznam svako stablo - odvrati Tomo. - Ovim se smjerom polazi - znaš li kuda? Ravno k prijatelju tovarnika Joakima - knezu pakračkom! - Onda ne bih vodio kneginjicu - najvećim mirom odvrati uhoda. - Baš zato bi je vodio - promrsi Tomo kroz zube, primat ne svojega konja k njegovu, uhvati ga za šiju i čvrsto stisne: - Kozače, pripremi koplje! Kad ti zapovijedim, probodi lupeža. - Gospodine, što vam je? - upita Filip, tobože, čudeći se. - Govori: zašto nas vodiš u Pakrac? - Velim vam da je to ravni put u Požegu, u kraljevski dvorac.
činila

- To je ravni put na drugi svijet! - uzvikne bijesno Tomo i stisne ga za šiju da je uhoda problijedio. Desnica mu je kliznula u pojas za oružjem. Ali mu Tomo uhvati ruku i zapovijedi svojem četovođi: - Kozače, drži ga na oku! Zatim zviždukom dade Tomo znak čitavoj povorci da stane. Onda ih pozove da se vrate natrag. Dojašili su, okružujući Dorju i Tajanu. - što je to, viteže? - Mala zasjeda, kneginjice. Evo vam uhode. Zapovijedite četovođi da ga svezu na konja i vode njegove uzde. - Ne razumijem vas, Tomo. Zar to nije glasnik mojeg brata? - Smion je i lukav uhoda. Nije ga poslao knez. Krenimo natrag. Pokazat ću vam pravi put u Požegu. Ovaj tu je Joakimov uhoda. Četovođa Marko odmah se odazove i sveže Filipa na konja. Niste li se prevarili, Tomo? - Nisam, kneginjice. Već me dosta dugo obilaze sumnje da idemo krivim putem. Ovaj nas vodi ravno u Joakimove šape. Obje se djevojke pogledale prestrašeno. - Govori, razotkrij svoju namjeru! - zapovijedi vitez To-mo svezanome, ali on je šutio. - Neće da odgovara. Ne gubimo vrijeme. Vratimo se - °&" redi Tomo. Ja ću vas voditi - a na ovoga pazite, ljudi, da ne uteče. Zbunjeni su pošli za Tomom. Neprestano se kretali prema zapadu sunca, tražeći putem smjer kojim se Tomo nadao da će naći pravi put. Kad je pao mrak, jašio je uz Dorju i Tajanu, bodreći ih. - Čim izađu zvijezde, one će mi kazati stazu. Zalutati nećemo, samo nam se put produljuje. Treba da izdržite. Kako ste se dosjetili tomu? - upita ga Tajana. .- Šumski vuk bolje se snalazi u guštari nego u selu. Sasjeckao bih uhodu, ali neću da Joakimu iskažem takvu uslugu. Možda ćete od njega u Požegi što doznati! - Ako nije istina da je moj brat zauzeo Požegu, ako je i to taj čovjek slagao^* - Sve ćemo vidjeti, kneginjice. Kad su se na nebu pojavile zvijezde, Tomo ih je promatrao i upravljao povorkom. Bio je radostan. Pronašao je potočić koji mu je živo ostao u pameti. Potpuno se snalazio u šumi. Nisu šuštali čitavu noć i pol dana. Sunce ih zateče u hitrom kasu. U jednom su selu založili da se okrijepe i odmore, a onda nastavili. Nakon dva dana i dvije noći našli se na čistini iza stare kule. Tomo klikne: - Pasoglavac! Djevojke su zaustavile konje. Čudan ih je obuzeo osjećaj u blizini te kule koja je svjedok tolikih događaja u njihovu životu. Poslali su četovođu do kraljevskog dvorca da se uvjere je li prisutan Ivan Okićki. A njih troje ostalo je, gledajući u dolinu pokraj stare kule. Obuzele su ih uspomene na proživjele dane u toj kuli. I Tomu i Dorju i Tajanu. Sjeta se ovijala oko njihova srca, a svatko od njih nastoji da to zataji. Glasnik se vrati i donese vijest da su u dvorcu svi na čelu s Okićkim. Tomo se obazre k Dorji i pogleda je bolno. - Kneginjice, vi ste na cilju! Na kraljevskom se dvorcu vije zastava kneza Okićkoga. Njezin je pogled bio upravljen na zastavu koja je lepršala na jutarnjem povjetarcu. Čuvši Tomin glas, polako okrene k njemu glavu. Kao da su tek sada oboje osjetili da će se dogoditi nešto na što nisu mislili i što im je sapinjalo srce: - Siđite nizbrdo k dvorcu kneginjice. - Vi ćete nas pratiti, Tomo. Želim da stupite pred kneza - odvrati ona tiho. Tomo obori pogled. - Uz kneginjicu Okićku da uđe u dvorac - vitez otimač? Naočigled knezovima i plemićima? Ne, kneginjice, tu sramotu neću vam nikad pribaviti. Na Griču sam morao pokriti svoj obraz, ali tamo dolje to ne bi koristilo. Dorja sagne svoju lijepu glavu pokrivenu šljemom. Umorno, i blijedo od napora, njezino lice bilo je sumorno i žalosno. Nije mu odgovorila riječima, ali njezina šutnja odavala i jasno

da nema nikakva opravdanja kojim bi mogla da njega povede u dvorac, pred knezove, pa makar je on spasilac njezina života. Tek nakon duge stanke ona polagano okrene svoje izmučeno lice k Tomi: - Kamo ste nakanili? - Još nisam mislio o tome. Čvrsto mu je gledala u oči i značajno, ali tiho ga oslovila: -- Tomo, na moru ste mi rekli da je ono bio posljednji vaš napadaj. - I bio je - ponavljam! ;••••• -Dakle - vratite se u Lobor. - Ne mogu. - Obećao sam sam sebi: u Lobor se Tomo ne vraća živ - I održat ćete riječ? Tomo koji je napustio Lobor, ne živi više, onamo se ne vraća - drugi, novi! Probuđen tim riječima, on digne glavu, čudno mu se ra£ire oči, lijepe, tanine, pune bola... -- Istina je - odvrati tiho i načas spusti vjeđe. - Dakle, vi se vraćate? Vi započinjete nov život i sva prošlost Crnog Tome uminula je poput crnog sna... - San traje i dalje i davit će me do smrti. Žig nije san, to i je java, njega skinuti ne mogu. Osjećajući svu snagu ovog razloga, stisla se u plašt kao da je zebe. - Ispunite barem moju molbu. - Tražite radije moju glavu, kneginjice. Lobor nosi žig caj-strašnije opačine mojeg života, ne otimaštva, nego strahovitog grijeha što sam ga počinio jednog dana - protiv vas! Vi znate... Shvatila je da nišani na otmicu kad je nju doveo u svoj dvorac. - Davno je taj grijeh otkupljen! On hitro strese glavom i odvrati čvrsto: - Taj čin se ne može otkupiti ničim! - Oprostila sam vam u svojoj duši, potpuno sam vam oprostila, Tomo! Nestalo mu je pred očima čitave požeške doline, i brda, i kraljevskog dvorca, i lepršave zastave kneza Okićkoga. Sve mu je blistalo od njezina pogleda, ganuća i topline njezina glasa. - Vratit ću se u Lobor, kneginjice! - reče tiho. - A vas no-ka prati sreća... - Tomo - zbogom! Ova riječ kao da ga je udarila u sljepoočice, stegla mu dah, raskinula grudi i ubila srce. Ništa nije shvaćao, jedino to da ona ide, da se ovdje razilaze njihovi putovi, da je došao čas koji mu zadaje više boli nego što je ikada osjećao. Potjerala je konja. On je gledao za njom kako juri naž brdo. Tajana se nešto zadržala uz Kozaka, tiho mu govoreći, a za* . i ona podbode konja, slijedeći Dorju. Sva četa sa svezanim uhodom krenu za njima. Tomo razabire kako Dorjina pojava nestaje. Spuštene glave sjedi na konju i čini mu se da se odjednom sve srušilo - i brda, . ^line, i stari dvorci na bregovima, i njegova duša - i on sam. Sve kao da je jedna pustoš kojoj nigdje nema kraja. - Sam - posve sam! - šapće preda se. - Sve je prošlo! Opet sam se probudio na Pasoglavcu kao onog dana, kad si mi, Kozače, rekao da je putovala s vjenčanom haljinom. - Baš nije tako, gospodaru! .- Pravo veliš: nije tako kao što je bilo onda. Ovaj put ostavila mi je sretnih časova, mnogo sretnih dana na moru, tamo na tratini kad je posvetila moje čelo svojom rukom, kad je položila svoju glavu na moje grudi u spilji bujice!... Oh, Kozače, da smo tamo mogli utonuti, onako zajedno, kako bi to bila divna smrt, kakva sreća! Tomo je zašutio i pogledom pratio rub njezina plašta koji je još lepršao u zraku. Dugo je šutio, slijedeći je pogledom kako je sišla u dolinu i kako se opet uspinjala brdom u dvorac. A Kozak je pokraj njega neprestano žmirkao očima i napinjao vid. - Jesu li već stigle u dvorac?

- Nisu - Kad stignu, gospodaru, upozorite me - ah" odmah! - Zašto ? - Tako, hoću da znam, - jer ne vidim dobro - a ipak,... - Sad su pred gradskim vratima - upozori Tomo. - Zar uistinu već pred vratima? - Dakako da jesu, kad ti velim, a zašto me toliko pitaš? - Zato što u onom čaea, kad one uđu u dvorac, kuca za vas veliki čas. Viteže, kad one uđu, imam vam nešto važno priopćiti. - Kad uđu? - ponovi Tomo. - Čudno se držiš, Kozače. Kaniš li mi probosti srce? - Gospodaru, smirite se i recite, jesu li ušle. - Eno, ulaze. - Sad vam mogu izreći. - što? - Jednu poruku. Spopao ga nemir. Čas gleda preko na dvorac, Čas opet Kozaka. Zgrabi ga žestoko da je gotovo pao sa sedla: - Tko mi poručuje i što? - Kad je kneginjica silazila, srećonoša mi je naredila da vam Predam poruku na dar... Poruku na dar? - zapanji se Tomo. - Da! To je uistinu srećonošin dar i lijep je!... Evo, da je odlučila... Odlučila je - da neće poći za vojvodu - za koga drugog. Nikad se neće udavati! 347Iz Tominih su ruku ispale uzde. Pokušao je misliti sadržaj riječi svog četovođe. " P°Qoviti - Sto je to rekla? Neće poći za vojvodu? Ni za ko goga? ^ dm- Da, tako je rekla kneginjica srećonoši. - Kozače, da ti ne lažeš? - Gospodaru, kako bih mogao-da što takvo slažem? Ov Đorja povjerila srećonoši, a ona vam to šalje na dar! ° *e / Nikako nije mogao da se dosjeti pozadine ovih riječi. - Zašto - zašto je to odlučila? - To mi nije rekla. A Tomo neprestano ponavlja: - Neće poći za vojvodu - i ni za koga drugoga! Kao da se opaja zvukom tih riječi. I pogled mu se upilji0 u daljinu, tamo na brdo gdje leži dvor. S bijelih zidina odražavaju se koplja straže. Omamljen siđe Tomo s konja, sjedne na zemlju, podupre glavu i zagleda se dolje. - Ona me je odriješila strašne opačine one večeri kad sam ju doveo kao životinju u. svoj Lobor. Odriješila me je u svojoj duši, da - tako mi je rekla... Neće poći ni za koga... tako jo rekla srećonoši! Kako ti je rekla srećonoša? - Evo, tako: Kozače, mi se rastajemo zauvijek. Neka vitez Tomo zna što mu ne bih smjela reći, ali učinio mi je mnogo dobra i zato mu evo, otkrivam ovu tajnu, neka zna, - to će mu ublažiti bol. Nikad više neće vidjeti kneginjicu. Ipak, bit će mu lakše kad bude znao - da ona neće biti ničija!... - Nikad više neću vidjeti kneginjicu - a ona neće poći ni za koga! - usklikne Tomo. Kozače, srce mi kliče od radosti - i urliče od bola. Nikad više - a ipak, ona neće biti ničija! Vratimo se, gospodaru, u Lobor! - Nema Lobor-gospodara! On je umro - rekao je otac moj, plačući za majkom. Ginuo je i uvenuo. Bila je to velika ljubav koja je mene učinila otimačem... Velika ljubav koja će Tomu Crnog otpratiti u grob - ali u časti! ...-, I baci se na zemlju i lice sakrije u tratinu. NA POVRATKU

U požeškom dvorcu na trijemu sjedio, je knez Ivan °klč " Prvo jutarnje svjetlo obrubljuje stupove. Tiho je. Tek se ig javlja štropot slugu koji su počeli svoj dnevni rad. Iz Je izađe napola odjeven knez Pavle Babonić, protegne se svježi zrak. Opazi svoga prijatelja, začuđen pođe k njem". Ti si već potpuno odjeven? Ili opet nisi legao? Samo sam htio da uranim. """ premalo spavaš, Ivane. To svi opažaju. "~~ svake me noći bude misli. Odagnam ih, zažmirim, čekam """ ono ti misli lutaju glavom kao neke životinjice i ne daju da"" prikazuju mi najcrnije događaje. mira" Vjerujem, sestra ti je draga, jedina je tvoja svojta, pa ipak T" te se dojmilo. Svi smo već stotinu puta izračunali i složili ° H 6ne može do danas stići nikakav glas od Dorje i od vojvode, 56 žda su već sada u Senju vjenčani. Čemu se zamišljaš u tmi-3 ^ismo navikli od tebe takvom očajavanju. DU Malo su šutjeli, razmišljajući. Dolje ispod trijema začula se . £tropot, a onda dahtanje nekog koji je trčao uz stepenice: V - Kneže! Kneže! Belko se baci k njima, zasopljen, jedva dišući: _ Kneže! Stigao je Marko - s četom i još netko... - Tko? Govori! - One su stigle - preodjevene u kopljanike! U prvom času Ivan nije shvatio što su mu priopćili. Skupio je obrve i upiljio oči u Belka. Dolje iz dna trijema dolazi Ratimir. Dok su oni gledali zapanjeno Belka koji im opetuje vijest, uza stube su zvečala koplja dolazećih četovođa. Pred njima stupala su dva nježna, vitka kopljanika sa svijetlim šljemovima na glavi. U okviru šljema dva djevojačka lica, izmučena, blijeda. Ivan je povikao tako glasno da se čitav trijem potresao. Dor-ja potrči k njemu i baci mu se na grudi: - Moj brate jedini! Tajana je bez riječi pošla prema Ratimiru. On od čuda zanijemi. Otac snažnim rukama grli nježnu kćer, gleda joj dugo u oči, skine s glave šlj"em, miluje joj kosu, neprestano pitajući: - Mala moja, zar si to uistinu ti? U prvom času bili su toliko ispunjeni jedni drugima da su zaboravili i ono što ih je okruživalo i okolnosti koje su djevojke dovele k njima. Sa svih strana dvorca već su dolazili knezovi i plemići da vi-ae dJevojke što su stigle u odorama kopljanika. ie ti )JfčanJe rnamuza i oružja trgnuše Tajaninu pozornost. Brzo viina Crnu lavicu M• S s očevih grudi i pogledala prema vitezova- Njezine su oči izražavale pitanje: "Gdje je on?" puno je lica muževa otkriveno, a ni jedan šljem nema na vrhu srebrnog sokola. je tražila njega, polagano joj prilazi knez Okićki. u Sc7juKakvog 1!i čuda! "~" PrimiJeti Ivan. - Mislili smo da ste
348

se da pogleda pratnju s kojom su djevojke ušle u *- Gdje je vojvoda? 349Dorja ne odgovori, iako je Ivanov pogled u tome času vao na njoj. Ni Tajana nije ništa rekla. - Dijete moje, - uzme kraljević Ratimir Tajaninu ruku - . gdje je vojvoda? Kako vidim. Marko je tu i svi su ovdje koji su pošli s njim, samo njega i njegovu četu ne vidim? - On nije s nama. Kako se to desilo - ispričat ću vam kad budemo nasamo. Nešto uznemiren pratio je Ivan obje djevojke u odaju kamo ih je pozvao Ratimir. One su sjele veoma umorne i blijede. - Čini se da ste mnogo prepatile - opazi Ratimir. Tajana uzme njegovu ruku, poljubi je i privine k svojem licu: - U času, kad smo ušle u ovaj dvorac, zaboravile smo sve Žto je bilo zla. A bilo je dosta. - Zašto vojvoda ne dolazi? - upita Ratimir.

- Vojvoda nije došao s Markom. J One su pričale što su znale i čule. Ivan je zatražio od Dorje da mu još jednom potanje objasni zašto vojvoda nije pošao s četovođom Markom. - Glasnik reče da ste ga pozvali - vi. - Nije moguće da radi izravno protiv svojeg obećanja i protiv naše osnove. Nikako! Ali mi znamo da je za njirn pojurio glasnik češkog kralja Otokara - njegova poočima, a ovaj je hitno tražio da Bela dođe na granicu Drave. Otokar nešto smjera. Mi smo Belu dali otpratiti na obalu Drave, ali smo mu naredili da se vrati na jug čim primi Otokarove vijesti. - Ako se pokaže u Budimu - uzbunit će se svi Joakimovi pristaše, a njih ima tamo više nego ovdje kod nas. Svi će odmah opaziti da Bela smjera na ugarsko prijestolje, a baš to bi ma moglo spriječiti da nikad na nj ne sjedne. - Zar sam se odviše pouzdao u njegovu ljubav prema Dorji? - promrmlja Ivan i pogleda Dorju - Mi smo mislile da je on s vama na Ozalj-gradu. - A tko vas je onda iskupio od gusara? - Mene ne bi nikad nitko mogao otkupiti - naglasi Tajana - jer su me gusari htjeli zadržati zauvijek da im nosim sreću. - Kako su postupali s vama? - upita Ratimir. - Sa mnom, oče, postupali su vrlo lijepo da mi se ulaskaju ne bi li im donijela sreću. Dorju je čekala teška sramota, ali je sreća poslala Tomu . . . Ovo padne poput bljeska. - Tomu? Kojeg Tomu? - Crnog Tomu... ) "- - Crni Tomo - loborski među gusarima? " Ivanu se lice neobično smrklo. Da, on je bio tamo - odvažno potvrdi Dorja. 350 U prvi mah bilo je to odviše da bi Ivan i Ratimir mogli shvatiti. Dorja je plaho pogledala brata, ali on je netremice gledao Tajanu koja je preuzela zadaću da im ispriča što su sve doživjele na moru. Njezine su riječi tekle toplo i živo. Predočila im je kako su po Firentincu Teofilu dospjele gusarima, što su proživjele na gusarskim brodovima i što im je sve prijetilo dok nisu naišle na viteza otimača. Pričala je redom kako ih je Tomo uzeo pod svoju zaštitu, za njih se brinuo i najzad izveo njihov bijeg. Slušajući, Ivan je nekoliko puta pogledao Dorju. Njezino držanje nije pokazivalo što se u njoj zbiva, dok je Tajana sve življe, pravim oduševljenjem slavila Tominu požrtvovnost i njegove čine osvjetljavala plemenitošću. Njezina pripovijest dosegla je onu večer, kad su nakon bure apazili svjetlo na kopnu i krenuli onamo, nasukali se na pećini pali u ruke kneza Krasine. T".i je Tajana iznenada zaustavila voju priču, gledajući Ivana koji je veselo kliknuo. - Kneže, vaša radost nad našim oslobođenjem mora potamniti. Kraljevno, pratim vaše pričanje, a pri tom strepim u po-lisli kakva je opasnost prijetila mojoj Dorji od vašeg izbavi-|telja. Namrštivši lice, Tajana odvrati nezadovoljno: - Vaš sud je zlonamjeran, kneže! Tomo je postupao s Dor-jom tako viteški kako ne bi postupao ni najčasniji knez! Prispodobu vam moram oprostiti jer ste odviše ispunjeni tivalnošću prema Tomi. No, vama ne mogu biti poznate njegove iobne zasjede. Spašavao je kneginjicu i pri tom računao... Uistinu, ljutite me kneže, kad tako govorite o Tomi, a trebalo bi da ste mu zahvalni do smrti što sad gledate svojoj sestri |u oči. Ne zaboravite da ste zagrlili Dorju, a to vas ne bi nikada [zadesilo da nije bilo Tome! On je spasio njezinu čast, pa ako je [dosele i bio otimač, neka je, a nas dvije samo njemu dugujemo •svoju slobodu, svoj život i obranu od prostačkih zasjeda.

- Ne velim ništa, samo mi rumen oblijeva lice što moram (njemu zahvaliti ovo oslobođenje! Kraljević Ratimir podržao je Ivanove riječi. To je Tajanu po-|nukalo da se još više bori za Tomu. - Dakle, vama bi bilo milije da nas nije izbavio? - reče ona [nezadovoljno što njezini hvalospjevi vitezu Tomi nisu našu* oda-|ziva u njezina oca, a još manje u kneza Ivana. S ljubavlju nasmiješi se Ratimir svojoj kćeri i pomiluje je: - Nisam nikad bio tako sretan kao danas kad sam te | Ugledao Tajčice. - Onda ne smiješ grditi Tomu! Da njega nema, nikad mene Iviše ne bi gledao. Gusari su mi odredili dvorac da budem gusarska kraljica! No? Sto veliš sada? - Hvala budi tvojem izbavitelju! Jesi li sada zadovoljna? 351

•i

6-- Nisam zadovoljna s knezom Ivanom. Gleda me tako kao da mu je žao što smo ovdje,
vi biste blagoslovili svakoga tko nas je spasio. - Kraljevno, vaše su oči lijepe, ali nisu vidne. Njihove zjeni-će ne prodiru u dušu! Vaš pogled ne prodire dalje od moje nio-dre kazete jer ja sam neizmjerno sretan što vas vidim ovdje uz moju sestru. Samo me tišti da ste bili pod zaštitom viteza koji robi. - Ima i knezova koji pljačkaju putnike još gore od Tome. - Tajano, ne bismo li pošle na počinak? - prekine Dorja započeti razgovor. - Da, treba da počinu - nadoveže kraljević. - Samo mi još recite zašto niste došle u Ozalj i zašto ste stigle ovamo? Da zataji pravi uzrok zašto nije htjela poći u Ozalj, Dorja stade pričati: - Sva su vaša imanja kao urotnika proglašena kraljevskom svojinom. To smo čule i krenule na Grič, ali tamo je stigao neki glasnik i tvrdio da si nas pozvao u Požegu. Uto upadne sva sretna Tajana: - Evo! I opet je Tomo imao pravo! Opet je opazio da nas taj glasnik vodi u Pakrac, knezu pakračkome, da je uhoda i zato ga je Tomo svezao. Doveli smo ga sa sobom. Pitajte, kneže, Marka. Ivan i kraljević shvatili su sve. i: - Taj vas je uhoda vodio u Pakrac da budete kraljičini taoci. Htjeli su vas iskupiti od gusara... - Sve mi to znamo - opet će Tajana da iskoristi svaku prigodu hvaliti otimača. - Iz ove nesreće opet nas je izbavio Tomo. Zakleo se da će Dorju predati ili vama kneže, ili vojvodi, i zato nas je dopratio ovamo u Požegu. - Ovamo vas je dopratio? Gdje je - zapita Ivan, a kraljević Ratimir dobaci mu značajan pogled koji nije svjedočio o njegovu prijateljstvu prema Tomi. - Da, Tomo nas je dopratio - odvrati Dorja - ali odmah u žurni oprostio se s nama i otišao svojim putem. - Vi biste ga sigurno objesili kneže! - spočitne Tajana Ivanu. - A meni je žao Tome! On nam je među gusarima i sve do ovog dvorca bio i otac i brat! Dorja je ustala i opraštala se. Obje su djevojke otišle u svoje odaje, one iste u kojima su živjele ove zime i proljeća, sve do kobnog časa kad je Tajana na poljani ispod brda strelicom dotakla kraljevsku krunu. Našle su sve onako kako su ostavile. Svoje postelje, škrinje pune odijela, nakita - sve što je sačinjavalo ures i okvir njiho-ve mladenačke ljepote. Skinule su mušku odoru, umile se i uredile. A kad su služavke izašle iz njihovih odaja, Dorja sjedne k Tajani: - Nešto ću te zamoliti. Ne veličaj Tomu, time probuđujeJ u Ivanu neki tajni strah. 352 __ On da se boji tvojih pohvala za viteza Tomu?

- Zar je mrskost koju sam opazila na njegovu licu značila Ha sumnja u to da si ti dobra prema Tomi? __ Nije to još sumnja, ali je prva sjena sumnje i to bi bilo kobno po mene i njega... Sjećaš li se onog dana na Okić-gradu vad sam stigla iz Lobora i zatajila mu da sam bila u loborskom dvorcu? Tada je Ivan počeo sumnjati da sam svoju sklonost poklonila Tomi, gotovo me udario. Samo ti si to spriječila. - Znam kako je bilo, a onda vitez Tomo još nije bio obra-ćen k dobru. - Da položi svoj život pred njihovim očima za najplemenitiju stvar, još ne bi vidjeli u njemu drugo nego otimača. Tako i Ivan i tvoj otac - svi! Razabrala si kako se obojica slažu u tome što žale da nas je Tomo spasio. Crni Tomin glas ušao je svima u krv. Molim te, dakle - ne govori o njemu. - Zašto nisi dopustila da pričam kako je knez Krasina oteo tvoje haljine i dragulje i što je htio da počini s tobom? - Zato što sam se preplašila tvojih pohvala Tomi. Molim te, ne čini to. Ivan bi mogao ući u trag mojoj, tajni. Ne diraj to, neka bude pokopano zauvijek. A sada - umor me svladava, treba nam sna Tajana se razodjenula i načas prišla k Dorji: - Nigdje nisam opazila viteza. Nije dolazio. • - Ako je ipak bio među onim nepoznatim mladim i lijepim vitezovima koji su došli da nas gledaju? - U tom je času preletjela u mislima sva obličja što ih je mogla zapaziti na trijemu. - Gledala sam ih sve, ali lica me nisu zanimala, samo sam pazila na njihove šljemove. Ni jedan šljem nije resio srebrni sokol. - Nikad on ne bi ljudima izašao na oči nezaklonjen - rekao ti je knez. - Sokol nikad neće skinuti svoj zaklon! A zar nikad ne razmišljaš o tome kakvo mu je lice ispod srebrnog šljema? - Nikad mi nije palo na um da mislim o njegovim crtama lica, da se pitam kakve su mu oči, kakav pogled. Ne, ja samo vidim njegov zaklon i osjećam kako mu bije srce, kako bruji njegov čudno duboki glas i pokatkad mu dršću riječi. Osjećam njegov dah, njegovu ljubav. A obraz? Kao da ga i nema! Čudno je to. - A "možda on i njje ovdje. Znaš da se na Ozlju s tobom oprostio zauvijek. - Da, oprostio se, samo što je onda mislio da ćemo nas dvije doče"kati svršetak njihove borbe u Senju, a, eto, desilo se drugačije. Možda je ipak ovdje među njima. Ja ću ga još vidjeti... Uzalud pokušavaju upravljati naše putove kad događaji odlučuju drugačije. Dorjo, molim te, upitaj kneza Ivana nalazi li se vitez u dvorcu da bih ga mogla vidjeti barem izdaleka. 353- Upitat ću ga, a sad mirno lezi! Od naporna putovanja i probđJCTtnih XM)đ djevojke su ubrzo čvrsto zaspale.
***

Knezovi i plemići sjedili su u dvorištu oko drvenog stola starim deblom. Povukli su k sebi četovođu Marka i slušali nje-govo pričanje o putu. Po nalogu kneza Ivana zatajio je sve ono što je bilo povezano s Tomom, kako nitko ne bi saznao da su stigle u njegovoj pratnji. Da onemogući svako pitanje na koje bi morao odgovoriti Tominim imenom, upozori on urotnike na čudesnu promjenu kneza Radoslava i primijeti: - Kakva je to bila strahota kad je Konrad dao zapaliti lomaču! Neću moći uvjeriti vaše milosti što je počinio knez Radoslav! - Vi ste ga vidjeli tamo? - U poderanoj fratarskoj odori bio je sam samcat uz sirotu Mirenu - kad je ona strahota s jednim okom došao u kuću i najavio: da je njemu Konrad dopustio obeščastiti djevojku. Oni oko njega govorili su da prije lomače čine to svi redom, a kad je taj jednooki svukao

s djevojke platnenu košulju, odjednom skoči "Radoslav, pograbi familijarovo oružje i počne ga bosti -kao poma-man. Našli smo ga mrtvoga, svega izbodenog. - Ah! -• kliknuše prijatelji iznenađeno, a knez Ivan razjašnjava: - Braćo, veliki je to događaj. Sirota Mirena, potpuno predana bogumilskoj sekti, učinila je od Radoslava savršenog učitelja ove nauke. Godinu dana nije ni dotaknuo bilo kakvo oružje. Neprestano sam mu govorio : "Ako tko dirne tvoj ili Mirenin život, hoćeš li mirno gledati?" Odgovorio je: "Oboje ćemo zajedno umrijeti!" Evo, stalno pričam da bogumilska nauka ima, osmi ono nekoliko plemenitih misli, još više potpuno luđačkih koje su upravo izravno uprene protiv tvoje domovine, tvoje obitelji i sve-j ga što ti je milo i drago. Radoslav je naišao na najstrašniji vrhunac iskušenja i tu je morao u nekoliko trenutaka sagledati ponor ove nauke: ili dopustiti onom čovjeku da počini zločin na Mireni" ili ga - ubiti! Probudio se u njemu prirodan čovjek i učinio ovo drugo. Sada je očito izliječen. Gdje je? - Pošto smo pokopali Mirenu u Ozlju, pridružio se nama, ali ga niste prepoznali - veli Marko. Odjenuo je odijelo kopljanika i ušao u dvorac u krugu momčadi. Rekao mi je neka kažem! vama, kneže Okićki, da želi stupiti u vašu četu. Tuguje za Mire- ii nom i zato se krije od svih.

- Poći ću sam k njemu kad svršim naš razgovor. Međutim je Pavao Babonić" tiho primijetio: 354
__ Moramo priznati: danas nam je dva puta izašlo sunce, •edno s neba - drugo s mora. Sad će nestati brige s čela knezu nkićkome i kraljeviću Ratimiru. - Sto bi dao Joakim da su mu djevojke taoci? _- Pravda ne da svoje djece, a svaki pravednik krvno je čedo pravednosti. - Pravda nije uvijek brižna majka! - Ne huškajte je - razdražljiva je i prkosi! _- Zar nije svjetlost danas zasjala pod ovim mračnim svodovima? - Brzo je pomračena, moj Pavle! Vojvoda nije održao obećanje i sada ne znamo SdJe se nalazi. Ratimir potvrdi: - Zlatne stube na prijestolje odmame i najvjernijeg ljubavnika od svoje vjerenice. U Beli probudila se arpadovska kraljevska krv, zaminsala mu vlast i požurio se njezinim tragom da mu ne bi izmakla... - Protiv našeg ugovora? Onda je izgubio vjeru u nas - primijeti Pavao. - Kriv je Venceslav - pokuša ga obraniti Ivan. - Znao je da će Bela brzo požaliti kao što je žalio onaj dan kad se dao od kneza Semerea otpraviti u češku. Pred Dorjom nije dobro da otkrivam loše strane njezina vjerenika. - Ostavimo to. Kraljević Ratimir nam je razjasnio kako se u njemu probudila pohlepa za vlašću. Neće nikad mirovati niti se pogađati kad zna da mu je iza leđa moćni kralj Otokar. Svakako je čudno što su glasnici javili Dorji da sam vojvodu vratio ja - veli Ivan sumnjičavo. To je učinio Otokarov glasnik. - Da nas nije uhodio knez Petar Pakrački, bili bismo danas gospodarili kralju i kraljici - a Bela bi bio već na prijestolju. - Da nema kukolja, rodila bi čista pšenica. - Ali mi ćemo ga očistiti, prebrati svojim mačevima. Samo dok naš glasnik stigne Joakimu i navijesti mu rat. - A djevojke? Kamo da ih sklonimo? - upita knez Ratimir. - Zaplijenjeni su nam dvorci, moraju ostati s nama. Ova je tvrđava jaka, a mi se nadamo sigurnoj pobjedi. Međutim je Belko javio što je sve doznao od Joakimova uhode kojeg su djevojke dovele sobom. - Našu je borbu Joakim kanio slomiti mučenjem taoca - kneginjice Dorje - zapanjeno će svi.

- Sva sreća da nisu otišle na Ozalj ili ostale na Griču. Valja ih čuvati kao očinji vid. Toga su se dana knezovi i plemići za objed opremili i uredili. Kad su ušle u blagovaonicu djevojke, osjećali su svi kao da su se probudili iz dosadašnjeg umornog čekanja predstojećeg boja. Dorja i Tajana sjedile su sa svake strane kraljeviću Ratimiru i svakog časa morale obarati oči pred udivljenim i žarkim pogledima gospode.
355Kraljević Ratimir predao je Dorji na svečani način gospodstvo - učinio je

gospodaricom kraljevskog dvorca. Nakon objeda ostala je Tajana sa svojim ocem, a nova gospo, darica dvora pođe u dvorište s bratom. Tu su sjeli pod stablo na klupu od bijela kamena. Dorja primijeti: - Jučer nisi ni slutio da će ovaj dvorac danas imati svoju i gospodaricu! i - Nešto je ipak bilo u meni. Ni jedne noći nisam proveo u/ takvom nemiru kao prošlu. Pavao me je davno korio, a svi ostali tješili me iz dana u dan. - Vitez Sokol nije u dvorcu? - Jest. On noću bdije nad stražarima, a danju spava. •i * - Još ne zna da smo stigle? - Ne zna. Spokojno spava u kuli! - Hoće li doći da nas pozdravi? - Tajana ga ne smije vidjeti. Vitez se s njom na Ozlju opro-stio zauvijek u nadi da će ga zaboraviti. Obećala mu je to svečano, zar da joj sada dolazi na oči i otvara stare rane? Vitez to neće nikad učiniti. Utanačenje želi održati do smrti. - čim se probudi, poslat će ga Ratimir u Kraljevu Veliku za zapovjednika. - Sto da rečem Tajani ako me zapita o njemu? - Reci da je vitez na Gorskom Viru. Kraljevu Veliku ne spominji. Ali sad reci kako je bilo s njom? Je li kad spominjala viteza? - Nije časno odavati tajne svoje drugarice. Znaš da sam sukrivac njezine ljubavi prema vitezu moram steći svoj mir da nisam posve uništio njezinu sreću i nade kraljevića Ratimira. Reci mi što te pitam da umiriš moju savjest. Brate moj, nemam čime da je umirujem. Još uvijek ljubi viteza?! Sve bure i oluje na moru nisu imale snage da svakog dana i časa ne govori o njemu. Knez Okićki pogleda sestru zlovoljno: - Zar ona još gaji kakve nade? - Zadovoljava se srećom da je vitez do smrti nosi u svojem srcu.. Sam joj je to rekao. Pri tom je mirna. - Ipak je mirna? Dakle, tuguje, ne plače? -• Isprva je putem plakala, kasnije se snašla i potpuno umirila. U nje ima podatnosti koja joj u svakoj nesreći i pogibelji dolazi u pomoć poput živa čovjeka. Više puta mi se čini da je sreća uistinu slijepo sluša. - Vitez Sokol nosi svu krivnju. On je Tajanu pozivao da pn-mi poziv kralja Stjepana i pođe u Budim. I to je po mojoj zarnisu •- okrutno, sebično. Ne brinući se da ovo jadno dijete ima l°P °£ Čisto srce - ja sam ga uzeo. kao temelj da se s vitezom uspnefl* na vlast. I vitez je kriv i ja! On plaća patnjom srca, ja nemtfOBI savjesti. Kad Tajana zaboravi ovu ljubav, preostat će vitezu bol i tuga što je za uvijek izgubio nju, a meni će se vratiti mir da mi kraljević Ratimir nema što spočitnuti. - Kraljević ni sad ne zna o Tajaninoj ljubavi? - Planuo bi na viteza i na mene! -. Tajana je namijenjena pobjedniku. .- Tko svlada Joakima, dobit će njezinu ruku. - Tko će biti taj pobjednik?

- Svi se nadaju... - Ako pobijedi vitez? - Njemu je određeno da se bije s drugima. U borbi s Joakt-jnom nikako! - A ti? .- I mene zapada dužnost da izađem pred Joakima. - Kad bi ga ti oborio, ne bi te to radovalo? - Ne, nikako mi ne bi bilo drago. - Tajana je čarobna, ne vjerujem da njezine velike crne oči ne ostavljaju trag u tvojem srcu. .- Moje srce ispunjeno je samo jednim jedinim ciljem i ljubavlju; zakletvom da ću osloboditi domovinu od tuđinske vlasti. Za drugo nemam oči ni srca - ničega. Zapravo, što mi raspravljamo o tom kad imamo važnijih stvari? Hoću da se sporazumijemo o vojvodi. Tražila je čime bi mogla Ivanu spriječiti ovaj razgovor, pa ga uhvati za ruku: - Ivane, uistinu se stidim što sam u sreći našeg sastanka zaboravila da ti priopćim tužnu sudbinu svoje drugarice. I započela mu pripovijedati o svojem sastanku s Mirenom u spilji, ne dotaknuvši se nijednom riječi navale bujice, nego mu je odmah predočila smrt Mirene. Snebivajući se, Ivan je sklopio ruke i zamahnuo oglavom, ne rekavši ništa, a Dorja nastavlja: - Slušala sam Mireninu nauku u spilji, pala mi je na dušu. - Okani se toga, Dorjo, Lijepa je njihova nauka o dobru i Poštenju, ali tek onda kad bi svijet bio bolji. Nesretna djevojka! Da je pošla za Radoslava, bili bi sad sretni bračni drugovi. Ježi tti se koža. Takva strahota - smrt u cvijetu mladosti! Joakimova Žrtva! Kraljević kaže: svi su Elizabetine žrtve. Naziva je plamenom inkvizitoricom koja je čitavim kraljevstvom razasula plamen svoje životinjske strasti u kojoj su izginuli toliki naši vrijedni ljudi. - I Tajana je u tom izgubila svojega viteza. - Pred kraljevićem ne spomeni to nikada. Evo, dolazi, Stubama se spuštao Ratimir, vodeći Tajanu. "- Kako je lijepa! - šapne Dorja.. j, Ivan ustane i pođe im u susret. Ratimir i Tajana sjeli su pod 356 357- Jučer nismo bili tako sretni kneže - nasmije!! se kralja, vic, položiv ruku na bujnu Tajaninu kovrčastu kosu. Ona se pri. Vine k ocu: -- Htjeli ste nas udaljiti od sebe, ali niste mogli! -- Sreća hoće da srećonoša upravlja našim mačevima! - Bit će tako, Ivane! - potvrdi Dorja. Kraljević se sagne k Tajani: - Nešto sreće treba da preneseš i na Kraljevu Veliku. Ime tog dvorca izazove njezinu pozornost. Velike se trepavice uzdigle, a crne oči pune slutnje uprte su u Dorju. Knez Ivan prati taj pogled i učini nemirnu kretnju kad Tajana zapita: - Tko je tamo u Kraljevoj Velikoj? Knez Ivan se požuri da odgovori: - Ostali naši junaci koji će voditi boj s druge strane protiv Joakima. Ipak je najviše sreće podijelila, kraljeviću, vama -• potpuno ste se promijenili od jutros! - I vi, kneže, makar mi se čini da još nists potpuno umire" Hi. Još uvijek vam pogled biva zamišljen kao onih dana kad smo sami sjedili pod ovim krošnjama. - Možda je to od brige za vojvodu. Nije li zla kob htjela da sada ne sjedi ovdje s nama zar ne, Dorjo? - Da, tako je. -- Sam je tako odredio - reče Tajana, ali odmah skrene razgovor, čitajući u Dorjinim očima molbu da o tom ne govori.

U hladovini predali se tihom razgovoru. Tajana i Dorja pričale im sedlarove pustolovine na moru, kloneći se brižno da spomenu Tomino ime. U dvorište ujaši mlađ kopljanik i hitro se približi. Dorja ga pogleda ljubopitno. Visoki, vitki stas, snažna ramena, lijepe crne kose i crni brci svjedočili su o snazi i energiji. Zaustavio je čas pogled na Tajani i odmah se okrenuo kraljeviću: - Svijetli kraljeviću, nigdje, ni s najvišeg brda, nisam mogao opaziti traga kakvoj četi. - što li kani Joakim da nam ne dolazi? - začudi se Ratimir. - Drugo ništa nisi zamijetio? -- Jesam. Silazeći s brda, spustim se prema Pasoglavcu. Tamo su sjedila dvojica i gledala ravno prema dvorcu. Prišao sam im bliže. Opazim mladog viteza, crn je kao đavo, opaljena lica jedva sam prepoznao viteza otimača. Sav se promijenio. Nije se ni pomaknuo. Uvijek je bio u vezi s Joakimom. Čim stigoh na gradska vrata, poslao sam momke gore da ga uhvate. Dorja je naglo ustala. Tajana uhvati ruku svojeg oca. Ivan gleda ravno u lice svojoj sestri. -- Rekla si da je otišao? - Pošao je da se na Pasoglavcu odmara, to mu je slobodno. - Zurio je u ovaj dvorac i svatko bi morao posumnjati da ga u dvorcu nešto zanima.. Tajana upadne: __ Zanima ga očito da H smo sretno ušle. Rekao je da čepa* riti iz daleka. On je naš izbavitelj! ._ To nisam znao - reče plemić, oborivši oči. - Ne dopusti, oče, da ga hvataju! - zamoli Tajana. -. Ako ga stignu, predat će se da osramoti našu zahvalnost _. primijeti Dorja. Muškarci su osjećali da u zraku lebdi nešto prikriveno. Nisu slutili što, a ipak ih je uznemirilo. Tomina prisutnost gore, na staroj kuli, otkud promatra dvorac, dokazuje da ima neki razlog tome. Dorja je drhtala pred tim razlogom, a Tajana se bojala, znajući da je sama skrivila što se Tomo još nije udaljio, jer mu je po Kozaku poslala tako sudbonosnu poruku. - Kraljeviću reče Dorja - ponudila sam našem izbavitelju neka nas doprati u dvor, uvjerena da je svojim činom zaslužio zahvalu - pa bio i otimač. Budući da je to otklonio, vi nećete dopustiti da ga dovedu silom. Zar biste mogli gledati u oči uhvaćenom vitezu kojemu dugujemo najveću zahvalnost? - Kneginjica ima pravo! - potvrdi Ratimir i naredi mladom plemiću neka se momci vrate i puste Tomu u miru. Ipak ova odredba nije donijela među njih sklad. Ivan je bio Vidno uznemiren kao da osjeća Dorjinu strepnju. Kad je plemić otišao, one su pošle dvorištem. - Bojim se, Tajano! Ivana sve više obuzimaju slutnje od ko" jih bi naša bratska ljubav mogla teško stradati. Ne smije nikad doznati što mi je u srcu. Nikada! Tomo mi je obećao da će otići. - On je do sada uvijek održao riječ, dao je u dobro ili zlo! Ratimir je ostao pod krošnjom s Ivanom i zamišljeno mu šapne: - One s pravom brane Tomu. Makar je zaslužio deset puta Vješala, on nam je vratio mile djevojke, čemu, dakle, vaša zabrinutost? Zašto da otimač pomrsi našu radost? - U zauzimanju Dorjinu za njega zvuči nešto od čega me zebe. - Svojim sumnjama vrijeđate kneginjicu. Evo, Tajana jo§ Više veliča i brani Tomu. - Mnogo puta je on zakoračio na Dorjine putove kadgod Se njegovo ime spominje usporedo s Dorjom - nešto me prolazi poput smrtne zebnje. Onda se okrene po dvorištu i primijeti: -- Bio bih zadovoljan da Tomu momci ne nađu. Nisam ni trebao slati po njega. Ivanova se želja ispunila. Doskora se vratiše svi momci u dvorac i javiše da kod Pasoglavca nije bilo nikoga.

Bilo im je svima nekako lakše, svakom s drugog razloga. ^ Uvečer, kad su djevojke ostale same, Tajana je ljubopitno ispitivala Dorju: 359 Što je rekao knez? Gdje je vitez Sokol? -- Ove noći poslat će ga u Kraljevu Veliku. l - Knez ga šalje? Zašto to čini? ? l - Da ti budeš mirna i da tvoj otac ništa ne primijeti. l - Ljutim se na kheza, iz sve se duše ljutim. Kad je Dorja pogledala u obraze svojoj drugarici, požali Sto je Tajani saopćila namjere kneza Ivana: u njezinom se licu odražavalo duboko neraspoloženje prema Ivanu. Htjela je to nekako popraviti, ali trijemom se začuli koraci i zveket mamuza. Zvuk prodire Tajaninom dušom. Već su vrata bila odrinuta, a Tajanina crna kuštrava glava proviruje. I Dorja pomoli glavu da vidi što je. Spazile su kako sluga nosi baklju ispred dva muškarca koji dolaze. Dugi plašt poteže se za vitezom. Malo svjetlo bljeska se na srebrnom sokolu navrh šljema. Uz njega ide knez. Baklja se udaljuje, a oni s njome. Dorjina se glava prisloni k Tajaninoj. Ona još dršće, ne trepti. Dorja je povuče u sobu i lako pritvori vrata. - Vidiš, Dorjo, knez ga vodi odavle? Kako se ljutim na njega? - On hoće da ti olakša srce. - .- Otežava mi ga i zato ga volim još manje nego prije! ^ BRAT I SESTRA Prisutnost djevojaka potpuno je promijenila život na dvorcu. Nitko nije osjećao da su u očekivanju smrtonosne borbe. Svaki dan bio je kao neka svečanost. Knezovi i plemići nosili su svoja najljepša odijela, prikapčali plašteve kad bi izlazili iz odaja, pomno redili kosu, brkove i brade, pazili na svaku riječ koju bi izustili. Za stolom uvijek je tekao živ i veseo razgovor, a sluge su dvorile s najvećom pažnjom. Kad bi se opet našli u dvorištu pod krošnjama, nitko nije više lijeno ležao na travi, svaki se isprsio u svojoj odori, opasanoj mačem, pred ljepotama djevojkama kojs su u njihov život unijele sunca, svjetla, nade i radosti. Mirno je popodne. Sunce obasjava sive zidine i kule grada. Pod zelenim krošnjama sjele su djevojke. Ispod stepenica zgrnuli se plemići, diskretno pogledavaju pod stablo, gdje se bijeli Tajanina haljina i poluglasno šaptali. - Da nam je znati koga će sreća nadijeliti ovim svojim najljepšim darom! Kome će nebo odrediti da mu Joakimova glava padne pred noge! - Ako padne drukčija odluka njezina srca i sreća skrene onome kojeg ona hoće? - Srce ovo nije još dotakla ljubav! Njezina zjenica ne plamti. - Ali se sjaji... - Oči su joj poput crne noći u kojoj blista zvijezda... Tko zna koga doziva? - Gle, knez Okićki prilazi kraljevni srećonoši. _ Tko ne bi knezu Okićkome mirne duše priuštio ovu sreću? - Priuštili bismo mu, ali mirne duše nel - reče neki mladi plemić. - Ovo drugo je istina, ali prvo si slagao! - naruga se stariji. - Pogađaš! Borba nije na smrt i život, nego za - srećonošu. - Pavao Babonić prilazi, eto, k Dorji. - Odviše se vrti oko kneginjice. Uzalud bi mu bilo jurišati na srce lijepe kneginjice kad ja obećana vojvodi Beli. - Kamo se metnuo vojvoda? Zašto je ispraznio puteve k lijepoj mu vjerenici? Opet, šuteći promatraju djevojke pod svodom od zelenog granja pa onda šapću među sobom:

- Dvije kraljice kraljuju u ovom dvorcu, dva sunca, dvije zore. Da zaželimo neka to potraje vječno ili da izazivamo sreću neka što prije pošalje Joakima pa da saznamo čija će biti srećonoša? - Bit će da Pakrački knez kani prije rata obrati vinograde da u vrelu kapljicu namoči svoje izdajničke oštrice. - Mi ćemo zamakati u našu zakletvu. - I u moć srećonoše! Prošla su dva tjedna u potpunoj tišina, u plandovanju po iluzijama i nadama. Kiša je pljuštila. Dorja i Tajana sjedile su same. - Opet si danas, Tajano, spominjala Tomu. Ne čini to - molim te. Kad god se spomene njegovo ime, pogodi me bratov pogled. Od onog dana, kad sam se tako izložila za Tomu da ga ne uhvate, osjećam da između mene i mojeg brata Ivana raste ograda. Probudila sam u njemu nešto neprijatno. U našu bratska ljubav navraćaju se njegove sumnje poput vrana što lijeću nad nama kao glasnik nekog zla ... - Mnogo ljubiš svojeg brata, Dorjo? - Nakon smrti roditelja Ivan mi je nježna majka i strogi otac koji se brine za moje dobro. Njegovo svijetlo čelo, ovjenčano bojnom slavom našeg oca, potamnilo bi zauvijek da mu je vidjeti moje srce. Ubila bi ga tuga i jad kad bi razabrao da u srcu njegove sestre vlada vitez otimač, Crni Tomo, čije ime pokriva, vječna sramota. Shvaćaš li to, mala moja? Bratova bol ubila bi njega i mene. - A Tomo? Neće li on uvenuti kao njegov otac što je umro od bola za ženom? - Nesretna sam, Tajano, a ni od kuda pomoći. Nitko na svijetu ne može izbrisati iz pameti prošlost viteza otimača. - Ti si izbrisala onog dana kad si svojim očima gledala kne" za Krasinu kao otimača. Sama si mi onda priznala! - Znam i razmišljam o tome. Koliko ih ima koji danas vladaju u svojim dvorcima i sjede za kraljevskim stolovima, a stekli su svoje blago, ime i čast otimanjem! No, što mogu ja, jadna djevojka, protiv čitavog svijeta? Svi vide u oblaku đavla, kako da im dokažem da je anđeo? Nekadašnja kraljičina služavka smjerno javi da knez Okićki liitno moli kneginjicu neka se potrudi k njemu. Zatekla je Ivana kako se zagledao kroz uzane lukove velike dvorane, čim je ušla, on priđe i nježno je posjedne uza se. - Dorjo, dogodilo se nešto važno. Nju nešto stegne oko srca. Pozorno prati kretnje njegove ruke u kojoj je držao pismo. - Dobio sam prije malo vremena glas s Ozlja. Otac kneza Pavla neće da se skloni k nama, on ostaje u Ozlju i neće da se pokori Joakimu. Borit će se, poručuje mi, do zadnjeg daha, ali nadam se da Joakim neće dospjeti da navali na njega. Ali, čuj, na Ozalj-grad stigao je ovih dana glasnik vojvode, a stari Ba-bonić ga eto, poslao k meni. Ovaj čas sam od njega doznao sve što mi poručuje vojvoda, čitao sam ti, Dorjo s lica svakog dana da si teško zamjerila vojvodi što je otišao. Prekoravao sam ga i ja, no, evo, popravlja svoj grijeh! Poslao ti je svojeg prvog dostojanstvenika - ti ga poznaješ, uman i pouzdan muž. Vojvoda je sada na putu u Budim. Putuje kriomice i nastanit će se na Margaretskom otoku na Dunavu. Na granici njegov poziv čeka •vojska češkog kralja pa će odmah prijeći granicu čim joj stigne vijest da je Bela na otoku. Onda će on, zaštićen vojskom, ući u dvor i zauzeti prijestolje, a kraljicu i kralja zasužnjiti. - Po tvojoj osnovi imao je čekati dok ga ti ne pošalješ u Budim. - Nestrpljivost ga tjera. No kad kralj Otokar pomaže - neće nam naškoditi. Kad mi svršimo s Joakimom i proglasimo našeg kralja Ratimira, tada ćeš ti već biti kraljica Ugarske. Srce joj je burno kucalo pa nije mogla odmah progovoriti. Ivan nastavi: - Vojvoda poručuje da mu oprostimo što se udaljuje od moje osnove, ali ostaje s nama u svim željama, a ponajviše u tom da mu budeš žena. Evo, tu je nekoliko riječi u hitnji napisao tebi. Primila je pismo i pročitala: "Najmilija i najdraža kneginjice! Nalazim se u dvoru ugrinskog velikaša kamo sam se putem svratio da promijenim konje i uzmem hranu. Ne mogu zatomiti veliku bol koja me obuzima, što sam skrenuo ovamo, a

nisam poveo vas. Osjećam kao da za mnom ide velika nesreća jer sam posluhnuo važne razloge i pohitao urediti kraljevske poslove o kojima ste vi upućeni. Kneginjice! Nešto me plaši! Teška slutnja me goni u strah. 362 U tom strahu odlučio sam poslati vam glasnika, plemenitog viteza koji je dostojan da me zastupa. Neka se odmah provede vjenčanje s mojim prokuratorom koji će me zastupati kod obreda, a onda krenite na put, ravno u zemlju kojoj ćete biti kraljica. Dočekat ću vas na gradu Budimu s kraljevskim počastima. Najmilija! Ja vas čekam srcem punim ljubavi i nade. O, zašto sam poslušao savjetnika mojeg poočima! U strepnji što mi se šulja dušom zaklinjem vas - požurite vjenčanje i dođite! Do smrti vaš - Bela." Gledala je u pismo kad ga je već dočitala da ne mora podići pogled k Ivanu koji je počeo da razlaže: Još mi je vojvoda poslao poruku da ti dadem u pratnju najboljeg prijatelja kojeg odaberem. S prokuratorom ćemo provesti vjenčanje, a onda ćeš otputovati. Tako je Bela popravio ono Što je zgriješio. - Ivane, ti zacijelo nisi nikad razabrao koliko se moje srce promijenilo. Promijenilo? Prema vojvodi? Zašto? - Zato što se on promijenio. Po drugi put više je zaželio krunu, nego mene. Za krunom hlepi radi tebe! -- Nisam ga nikad tražila krunu. Djevojka čezne za srcem koje je ljubi više od svega. Vojvoda je znao da su me ugrabili gusari pa ipak se vratio! S puta koji vodi k meni, on je skrenuo k prijestolju. To nije moja sreća... -- Dorjo, što hoćeš time da kažeš? r - Da ne mogu poći za vojvodu. Ivan naglo skoči sa stolice. Gleda je teško potresen kao da Ja U tom času izgubio važnu bitku. - Zar si, Dorjo, pomračila umom? Ozbiljno i trijezno sam razmislila i odlučila... -- Ti, Dorjo, meni ovako! S tobom sam podijelio sve svoje nađe i osnove! Dorjo, sjećaš li se onog sunčanog dana na snije-žnoj planini pod Budimom? Poput umnog muža, ti si primila moja razlaganja, prešla na stranu mojih osnova - obećala poći sa mnom U samu smrt! Dorjo! Što se zbilo s tobom? - Ono isto što i s vojvodom. Više od mene ljubi krunu, a ja više od njega ljubim sebe - svoj ponos, svoju čežnju da budem ljubljena više od svega na svijetu. I odlučila sam da neću poći za njega! Dahnuvši, gleda je malo trenutaka oštro: - Otkad si to odlučila? U tim riječima zvučilo je stotinu pitanja koja nije izrekao, a možda ih i nije bio svjestan. U tom času u Dorjinoj izjavi vidio je u ruševinama sve svoje ideale i prepao se nad tolikom strahotom. Ali već nekoliko trenutaka zatim probudila se u njemu spoznaja da je za ovu katastrofu netko kriv. Tu je spoznaju izbacio u jednom jedinom pitanju: - Kada si to odlučila? Kada? Ona je znala da se time dotiče tajne njezina srca. Ako mu sada otkrije, puknut će pod njim zemlja i srozat će se oboje u propast. Htjela je da se obrani od toga i uzalud tražila kako da počne. Ali njezina šutnja dala je vremena Ivanu da probudi na dan nje-i zina dolaska začetu sumnju. Odjednom zahvate je njegove oči poput klješta. Glas mu zvuči ledeno kao da je u ovom času prelomio svu ljubav koja ga je vezala sa sestrom: - Jesi li to odlučila - na jugu? Gledali su se samo nekoliko časaka. Ona osjeti da stoji na rubu propasti. Jedan mig i nestat će u ponoru. To joj poda potrebni mir da nađe izlaz, l počne razjašnjavati: - Ova je odluka začeta već onog dana kad sam stigla u dvorac kneza Semerea gdje sam mjesto vojvode našla pismo. Nikad ti nisam otkrila da je vojvoda svojim odlaskom prešao preko

i moje sklonosti. Razočaranje bilo je kobnije po mene nego po njega. U meni je ginula ljubav, a da to tebi nisam nikad priznala. Eno, još zimus trebala sam poći u Češku po tvojoj želji, i da me putem nije zadesila nezgoda - kad su me u požeškoj šumi napali i ranili - moja vjenčana haljina ne bi bila povoj tjelesnoj rani, nego bi u njoj pošla pred oltar i postala vjerna žena vojvodi. Da je došao na more, srela bih se s njime tamo gdje sam se srela s četovođom Markom i bila bih s njime putovala u Senj na vjenčanje. Kunem ti se, Ivane, da sam tako odlučila onda. ; Kunem se grobom majke, vjeruj mi! - A kad si odlučila da nećeš poći za vojvodu - to hoću da l čujem! Kada? ; - Moja je odluka počela iza mog drugog dokaza da u vojvodi nema prave odlučnosti, da nije jake volje ni jakog značaja jer je mogao otići, vratiti se, kad je već pošao k moru. Razumiješ li to? Vraćajući se prema Griču, pala je moja odluka i molim te uvaži je ako me ljubiš. - Dorjo - to nisi ti! Iz tebe govori zlotvor kraljevstva hrvatskog. Iz tebe govori duh Popovog tornja, kumanski duh kraljice ! Elizabete. Joakimov demon! Ti, moja sestra, krv moje krvi, kojoj ije otvoreno čitavo moje srce, ti nišaniš meni posred obraza? Ti i iz zasjede udaraš po mojem čelu žig sramote! Ti vadiš iz temelja kamen dvoru u koji sam htio nastaniti slobodno kraljevstvo Hrvata. Dorjo .. ja ... Tu zapne. Teško se boreći s dahom, uhvatio se za sljepoočice, grudi mu se dižu poput talasa pod orkanom. Njezine oči prosuze. Sva sestrinska ljubav, dosad potisnuta u pozadinu ljubavlju prema Tomi, prokrćila je sebi put na površinu i uzdigla se k njemu: 364 - Ivane, Ivane, ne osuđuj me tako strahovito! Pogledaj mi u oči Ivane! Vidio je suze, ljubav i odanost, i pođe bliže: - Dorjo! Znaš li što bi tvoja odluka navalila na mene? .- Ne znam, Ivane. , - Izdajstvo domovine i naših urotnika. V " "! Pritrčala mu je i uhvatila za ruke: " < - Moj brate, dragi moj! - Zakleo sam se svim plemićima koji su se združili sa mnom za oslobođenje hrvatske zemlje od ove proklete gnusne kuman-ske vlasti. Moja časna zakletva ih je sklonula da se oni pridruže Ratimiru i meni. Znaj, ja sam se samo zato zakleo na svoje ime, čast i obraz, jer sam znao da ćeš ti biti kraljica ugarskog prijestolja koja ćeš svojeg muža kralja sklonuti i pomiriti s osnovom da ini Hrvati, potomci kralja Tomislava, imamo po pravu i pravici sazidati svoju domovinu. Mislio sam da ćeš Beli roditi sinove i mlijekom im svojim uliti u krv ovu potvrdu. Dorjo ti si mi to obećala. Na vrh tvojeg obećanja postavio sam čast svog obraza. Dorjo! Pogledaj dolje! Gledaj tu zemlju! Ivanova ruka se ispružila prema otvorenim lukovima malog trijema dvorane: - Evo, gledaj, bogata je, svega ima: šuma, dolina, gora i mora, bogatim je plodom posuta kao nebo zvijezdama, a robuje okovana! Svi smo u lancima, gaze nas, vuku u tminu da oslijepimo, da zanijemimo u verigama tuđinskih gospodara. Dorjo, htio sam otkupiti robove, zemlju našu za sva vremena, a ti si mi trebala utrti put! Sjeo je i podupro glavu obim rukama. Razočaranje smrvilo je njegovu snagu. Prišla je k njemu, ovila mu ruke oko vrata: - Ivane, domovina naša traži od mene žrtvu? Plačući Dorjin glas dirne ga u srce i on uzme njezine ruke: - Sestrice moja, ako je to uistinu žrtva, postavit ćeš za sva vremena temelj, tvrd poput pećine, slobodnoj domovini Hrvata. Znaj, Dorjo, Ladislav posljednji je Arpadovac, slabouman je, pokvarene krvi, neće imati nasljednika, a posljednji je od zakonitog roda Arpadovića. Na grobu ovog kraljevskog izroda treba sazidati tvrdu kulu zemlji našoj! Ako propustimo ovaj put, robovat ćemo dovijeka! Čuj, Dorjo, dok bude imena našeg roda, d6tle će trajati slava kneginjice Okićke koja je svojim brakom oslobodila ovo kraljestvo od ugarskoga. Dok budem živ, Dorjo, moje srce bit će ti oslon u svakoj boli i brizi. Položila mu je glavu na prsa i reče: - Brate moj, što hoćeš - odredi!

Obuhvatio je obim rukama i držao čvrsto uza se, ne sluteći Qa u njezinim grudima jeca srce što je svu svoju čežnju mladosti savilo oko crnog imena viteza otimača i njegove očajničke Iju-°": prema njoj. 365-i Vjenčat ćeš se s BelomI - Kad želiš da to bude? -- Njegov zastupnik čeka. Vjenčanje s prokuratorom obavit ćemo sutra, a onda ćeš putovati. Sve neka je spremno. Ovog časa otpremit ću pratnju, novac, sve što je potrebno za put. Ona se okrene k vratima. - Dorjo! - zovnu je on i pogleda joj u oči kao da želi u njima naći umirenje za žrtvu koju je tražio od nje. - Sestrice, neće li me tvoje srce proklinjati? - Moje srce može proklinjati nepravdu i sve njezine savez, nike - tebe, Ivane, nikad! - Hvala ti, Dorjo! Znaj, mila moja, i ja sam žrtvovao - sebe i ja! Idi! - okrene se i pođe. I ona je otišla. S teškim slutnjama čekala je Tajana Dorju. Kad je ušla, baci joj se oko vrata i zaplače: 3 Morala te zadesiti strašna nesreća Dorjo... - Poći ću za vojvodu! A Crnokosa glava naglo se podigne, njezin pogled ukoči: - Rekla sam Tomi da nećeš nikada poći ni za koga! Kneginjica se nastojala svladati pa, zadržavši suze, pođe k škrinji okovanoj srebrnim ornamentima i otvori je. U njoj su bile haljine. - Eto, još stoji sve kao zimus kad sam kretala na put u Češku. - Onda te je zaustavio Tomo! - Sad me ne može nitko! Gle, moja vjenčana haljina! Koliko je boli zadala Tominu srcu. - Sad će ga ubiti. - Mene već ubija, ali moju žrtvu traži domovina! Najzad Dorja ispriča Tajani zašto je tako odlučila. Te je noći Tajana sa suzama obasula svoje uzglavlje, tužeći nad Dorjom, nad sobom, osjećajući sve više neprijateljske osje-rćaje prema knezu. Drugog dana nije smjela da te misli izreče pred Dorjom. Suzdržala je od toga nježnost kojom je ona susretala svojeg brata, a on joj uzvraćao usrdnošću i kao da je svakim pogledom, svakom riječi, pritajeno molio Dorju da mu oprosti. Čitava dva dana spremali su oko Dorje. Trećeg dana obukla je Dorja svoje vjenčano odijelo. -- Zar vrijedi takvo vjenčanje gdje nije prisutan vjerenik? -- pita Tajana. -"Vrijedi dotle dok se ne obavi pravo vjenčanje u Budimu 6 vojvodom. - Možda je već kralj? - Tajano, ako, uistinu, bude tako, znaj - nikad svijet nije poznavao nesretniju kraljicu do mene! I moći će ljudi da pričaju: bila je ljubav, velika ljubav, od koje je kraljica ginula... 366 - I od koje će uginuti bijedni, nesretni Tomo, ljubeći kao što pe ljubi nitko... .- Sutra u zoru ostavljam sve što sam ljubila - brata, tebe .- a njega? Ni spomenuti ga ne smijem! Tajana nije mogla prisustvovati privremenom vjenčanju koje je obavljeno u dvorskoj kapelici. Kad se Dorja odanle vratila. j klonila na postelju, Tajana je tiho brisala suze. - Knez mi je oteo viteza i drugaricu. O, kako je okrutan! - Ne okrivljuj ga. On sam trpi - to mu čitam s lica. - Ne može on patiti. Ne može, nema u njega srca. .- Varaš se Tajano! - Ne varam se. Tko ne može ljubiti, ne može ni trpjeti. - Tko zna, Tajano, koliko on ljubi? -- Knez? Nikad ne bi mogao nikoga ljubiti! - Slutim da se samo zna pritajiti, suspreći, zgaziti svoje srce, -- O, kakvo srce! Nikad to srce nije osjetilo ljubav i nježnost!

- Sumnjam da u grudima ne nosi i on svoju bol - pokopanu, prignječenu, ali on živi samo za svoju zakletvu, za svoju Hrvatsku, za svoju osnovu - njoj žrtvuje i sebe. Da mi nije natuknuo, znala bih ionako. Vidim to, Tajano: kad ja odem, neće Ivan imati nikoga. Budi mu dobra, Tajano, bila si mu dobra u Budimu... - Onda mi nije otimao viteza, zašto to čini sada? -- Da ga zaboraviš? ; - Nikad to neće postići! - Budi dobra prema knezu, Tajano, molim te, budi mu dobnu - Ne mogu! - i suze je obliše. PRVA BOJNA TRUBLJA Tajana je sjedila pod krošnjama u dvorištu posve sama i tu-lobno spustila glavu, kad se otvore vrata u dnu gradskih zidina. U dvorište hitrim trkom dojaši vitez sa sokolovim šljemom. Ona se zbunjena sakrije iza debla. Uzbuđenje prevlada njome. Sad će je vidjeti, doći da govori s njom. I promatra kako vitezu prilaze sluge, prihvaćaju mu konja, kako on silazi pa hitro ide prema dvorcu, Morao je proći pokraj nje. Uto se na stepenicama pokaže knez Ivan. Tajana osjeti mrku Zlovolju prema knezu. I opet joj on dolazi na put! Pa ipak, ne bi prozboriti s vitezom ni riječi ne bi znala što da mu kaže •j- a on je tako hitro požurio u dvorac, dok se ona plaha, preplašena skriva za stablo. - što se zbilo? - upita knez viteza.

- Od pakračke strane ide poljanom velika vojska. 367Iza stabla zatreptjela je Tajana, ne od vijesti nego od vitezova dubokog glasa.
- Ljeskaju se koplja i šljemovi, vidjeli smo s tornja Kraljeve Velike, kako sobom voze opsadne tornjeve. - Joakim dolazi! klikne gotovo radosno. Koliko su daleko? - Ispod Gorskog vira izmiljili su iznenada kao da ih je izbacilo vrelo. Dolazili su očito šumom, skrovitim putovima -, tajno. - čas je tu, kraljeviću - pozdravi knez Ratimira koji je do-lazio s plemićima. - Uđimo! Požurili su gore. Tajana je ostala neopažena za deblom. Razmišljala je. Dosta je čula da shvati što se sprema, ali je ostala da vidi i čuje što će biti. Nije prošlo mnogo vremena, kad s trijema odjekne mukli glas trublje. Iza zida od staja, iz dvorišnih zgrada, sa svih strana, pojavili se momci. Dvorište nalikuje mravinjaku koji se netom izdigao iz zemlje. Uza zid prislonjene su velike drvene gromade poput malih kula, sa dva zaklopca s kojih se spuštaju lanci. Uz njih leže velike naslage kamenja. Momci pomalo pale vatre i primiču im velike čabrove ulja. Onda pojedinci oblače kovne mreže i pokrivaju glave oklopima. Na gradska vrata netko udara. Javljaju se glasovi: ulaze dva jahača, skaču s konja još u trku i hite u dvorac. Sve gušća masa ljudi u dvorištu. Dolaze četovođe i dijele lukove, strelice i koplja. Sve se to događa brzinom koja dokazuje da su svi već bili spremni na to. Još nije dostigla vrata Dorjine odaje, već su kamenim podom zvečale mamuze i štropotali koraci. Sva su gospoda izlazila. Tajana se povuče za debeli stup. Svi su prošli pokraj nje, a da je nisu opazili. Vitez Sokol hitio je prvi naprijed. - Danju i noću budno pazite na naše znakove - povikne za njima zagorski vitez Finta. Vitez se okrene, a Tajana mu ugleda zaklon na licu. Njegove su oči uprte ravno prema njezinu skloništu. Vidi li me ili ne? Gleda li mene ili knezove što su na trijemu? - Žurite viteže da ne bude kasno? - čula je Tajana očev glas. On pohiti niz stepenice. Gospoda se zaustavila. Knez Ivan izdaje odredbe. Ratimir samo upada gdje kad. Spazivši Tajanu, knez prekine svoje određivanje i upita: - Kraljevno gdje je Dorja? - Odijeva se za put. Svi šute. Ivan pogleda Ratimira. Najednom knez Pavao Ba-bonić istupi žestoko:

368 _ U takvoj pogibelji kanite poslati kneginjicu? To ne smijenio dopustiti, Joakim će je uhvatiti za taoca! - Ne bojim se da je njezin život u pogibelji - reče Ivan. __ još bi lako mogla izbjeći susret s Joakimom. Nije tako blizul - Ona ide ravno u propast! - vikne Pavao. - Braćo i plemenita gospodo, uze riječ Ratimir. -• Koliko god bi nam što brži put kneginjice išao u račun, toliko izlažemo pogibelji i nju i sami sebe. Sestru kneza Okićkoga mogli bi napasti Joakimovi ljudi. Evo, naše uhode nam javljaju da su čitav Jcraj zatvorile neprijateljske čete i bijeg kneginjice u Ugarsku je nemoguć, a da je ne uhvate. Mi bismo je predali groznim mukama i smrti! Svi su iskreno i živo potvrdili. Tajana pobrza k Dorji koja je već obukla putni plašt. Dok je izrekla posljednje riječi, ušao je knez: - Odlučili su da te ne šalju u pogibelj! Evo čuj: poslat ću vojvodi glasnika. Taj će se lakše provući kroz redove Joakimo-vih četa. Neka mu javi da je vjenčanje obavljeno. Pripadaš njemu, ti, evo, posjeduješ vojvodu, i to nam vrijedi. Čim se svrši borba, pratit ću te sam u Budim, sestrice! Nježno je ogrli i poljubi u čelo. - Dakle, počinje borba? - S vašim dobrim željama - okrene se knez prema TajanL Rekavši to, izađe iz sobe, a Tajana šapne: - Vitez Sokol je donio prvu vijest da Joakim dolazi. Dorjo, on te je spasio! On kao da zna koliko će usrećiti mene što ti os-taješ. - Ova sreća trajat će samo dok se svrši borba - uzdahne Dorja. - A dotle ćemo opet biti zajedno i katkad se sjetiti nesret" nog Tome. To će mu donijeti utjehe, tamo, daleko u Loboru. Noć je razapeta svoja crna jedra. Pod njima utihnulo je sve. I zemlja i ljudi. Na gradskim zidinama bde straža. Plemići i knez Ivan zure u tminu, prisluškujući neprijatelja. Dolje u dvorištu dvorca leže na zemlji momci - odjeveni,, spremni da skoče u boj. Spokojno trepere zvijezde. Tmina je oko gradskih, zidina. U podmukloj tišini približava se bojna smrt. Sve je u gradu budno, nijemo pritajeno. Dva djevojačka srca što vole čekaju prvi glas bojne trublje, prvi glas opasnosti.

369DAN ODLUKE
U zoru su nad dvorcem zaječale trublje. Mukli zvukovi gone djevojke od sna. - Počelo je! Tajano, počelo je! Nježno djevojačko tijelo uspravi se u postelji. Kovrčave crna kose prosule se po bijelim liljanskim ramenima. Male ruke sklapaju se... Grmeći zvukovi trubalja odjekuju pod svodovima. Dršćućhn rukama hvataju djevojke haljine. Začas su odjevene, hitaju na trijem pun zaglušne buke. Vidik im se otvara u dvorište. Mravinjak ljudi. Svi nešto rade, trče, uspinju se na gradski plato. Kotlovi se puše, a momci ih na lancima dižu na gradske zidine. Velike drvene sprave stoje kao sivi zmajevi, a ljudi vuku gore golemo kamenje. Dva grdna zaklopca, rašireni poput gladnih ždrijela, nezasito gutaju kamenje i sklope se, a onda lanci zvekeću. ljudi se vješaju o njih, napajaju stroj. - Odapnite! - čuje se zapovjednički glas. Veliki sivi zmaje* vi klopoću, protegnu se, izbacuju kamenje preko zidina. A tamo dalje, iza zupčaste ograde, lete strelice poput letećih zmija, sikću zrakom, tražeći nišan u neprijatelja. Uskim platoom zida vrzu se zgureni ljudi, kreću amo-tamo, a nad njima se ore zapovijedi. Od neprijatelja u visokom letu padaju u dvorište ognjene kruglje. Vojnici se razlete, pa opet dohitaju i gase ih.

Hitnja, jurnjava, vika, strelice zvižde, strojevi klopoću, rigajući kamenje, puši se vrelo ulje, dimi se pogašena smola. - Gdje je Ivan? Vidiš li ga, Tajano? - Onaj tamo gore bit će on. To je njegov bojni šljem. Zapovijeda, čuješ li ga? - Strahovita buka, ne čujem ništa. Strašno je tu. Dođi, us-pnimo se na malu kulu, tamo nema nikoga. Mogle bismo sve vidjeti. U polutamnom tornjiću kroz uzane dugoljaste otvore, tek to" like da se probije strelica, vire dolje, čitav je dvorac opasao obruč konjanika. Koplja, zarinuta u sedla, strše uvis, iz napetih lukova lijeću strelice gore na zidine. Šiljasti tornjevi puni ljudi uzvraćaju kamenu tuču. Vatre lete na dvorac, ruše se konji i ljudi strmoglavce niz opkope. Divlja vika, jauk trubalja, uzvici napadača, krikovi branitelja tvrđave, pakleno urlanje, štropot klopćućih strojeva, kresanje kamenja, zaglušna grmeča mješavina - sve to omami djevojke. Neopazice prolazi im vrijeme. Ne osjećaju ni glad ni žeđ. Tijela im se potpuno podala onome što,se događa dolje. I one sU u bitki - svojim srcima i dušama. Dan je prosivio, bojna se buka udaljuje, jenjava, stišava.
370

Crni obruč oko gradskih zidina ruši se u dolinu ispred gra" jg. Ljudi se gube u sutonu. Omamljene djevojke opaze na zupčanoj ogradi kneza Ivana. - Sto radiš, Ivane? - pita Dorja kroz streljački otvor na ogradi. - Porazgovorit ću se s našima u Kraljevoj Velikoj. Dajem im znakove. - S vitezom će razgovarati - šapne Tajana Dorji i bliže se pnmakne glavnom otvoru. - Tri baklje! - zapovijedi Ivan, a sluge dižu uvis uporedne goreće buktinje. - Sto znači "tri", Ivane? - Znači da smo neprijatelja suzbili. A sad ću ih pitati gdje je neprijatelj. Stavite dvije baklje jednu pored druge, dvije stope udaljeno. Momci izmjere, uzdižu goruće baklje i čekaju. Tajana traži po tmini u pravcu prema dvorcu Kraljeve Velike. Malo časaka zatim u dalekoj noći zasvijetle ognjeni jezici. Ivan broji glasno. - Dvije - tri - pet baklji. Neprijatelj odlazi -• javljaju oni "- razočarano usklikne knez. - Evo šeste, kneže - najavi bakljonoša. - šest baklja znači: u dolini su se utaborili. Čekaj -• još nešto javljaju. Ivan broji baklje što se sjaju u dalekoj noći pa opet nastavlja svoje znakove za odgovor. - Tamo odgovara vitez, zar ne, Dorjo? - tiho pita Tajana. - Zacijelo on. -- Svršeno je. Siđimo! Polako, oprezno silaze uzanim drvenim stepenicama. Tek sad osjećaju da ih muči slabost od gladi. U blagovaonici dočekuje ih Ratimir s bojovnicima. Uzrujani, zapuhani, sjedaju k stolu. Vedra lica uđe knez Ivan. Ratimir ga upita: - Što javlja Borivoj? - Joakim je u dolini. Čeka sutrašnji dan! Ali i mi čekamo! Dorja i Tajana gledaju se značajno, a oni pred njima šute* Večera je prošla u hitnji, a onda bojovnici odoše. Mlade su djevojke same. - Jesi li čula što je rekao moj otac? *" - Čula sam, - Tko je taj Borivoj? -- Njegov nećak, mladi knez. - Jesi li ga kada vidjela? -- Nisam, nikada! -- Ipak ga znaš?

- Ivan mi je govorio o njemu. 24* 371- Sto Javlja Borivoj? - pitao je moj otac. - Dakle, nii" javljao vitez? Je - Kraljevićeva, nećaku pripada pravo da tamo zapovijeda - Vidjela sam na trijemu jučer viteza kad je odlazio. Viknu! U su za njime: Pazite na naše znakove! - Čudno je to! Borivoj - vitez Sokol? - Zašto bi on morao skrivati obraz? , „ S novom zagonetkom lijegala je Tajana na počinak. .. Čitavih osam dana obnavljala se krvava bitka. Joakim je bio suzbijen. Duboka je noć. U dolini polegle su njegove izmorene proti-jedene čete. Joakim sjedi pod zvjezdanim nebom. Svi spavaju. Samo knez Petar Pakrački još bdi uz svojeg druga što je mrko sjeo na ležaju. Nisam ni slutio da gore imaju toliko bojnih oprema. Gdje je sve to bilo? Tko je tako utvrdio dvorac i otkad? - Zlokobno zvuči iz tvojih usta, Joakime, ovo pitanje - spo-Čitava mu knez Petar tiho. Malo si ogledavao dvorac kad nisi to opazio. Sve je to proveo knez Okićki dok je tebe držala kraljičina krijepost! - Navlačila me, natezala, osvetit ću se kad se vratim u Budim. Stenjat će u mojem lokotu kao guja. Samo neka se vratim! - Dugo je još tome. Prokleti urotnici brane se kao da ih je na hiljade. Samo neka mi stigne vojska iz Budima, padat će s gradskih zidina kao strvine. Henrika nema, a mi gubimo uzaludno ljude. - Već je trebao doći prije osam dana. Tko zna gdje on sada • traži kneginjicu! - Račune su mi pomrsili s juga. Tko bi se nadao da će kneginjica sa srećonošom pobjeći gusarima? Je li ikad netko umakao gusarima, a da nije platio otkupninu? Srećonoša može sve! :i( - Prokleti Tomo! Nema tu sumnje. Moj dvoranin vratio se s četom ravno u Pakrac. Tebe nije bilo u dvorcu. Gusar mu je na brodu rekao da je cure u njihovu brodu ugrabio vitez otimač, imenom Tomo. Sluga mu se zvao Kozak. Kako, dakle, nije on? Kad svršim s ovima gore, potražit ću crnog viteza i živome svući kožu! Da mi je sad kneginjica talac - privezao bih je na stablo pod gradskim utvrdama pa da vidiš kako bi knez Ivan puzajući molio milost. Platit ću ja Crnom Tomi kako mu još nitko nikad nije platio! - Čujem konjski topot. > Bit će još koji uhoda. Nosi nam vijesti. 372 U mraku se čulo kako straže zaustavljaju konjanika. Odmah zatim dovedu ga Joakimu. __ Dobri glasovi. Knez Henrik dolazi s onom četom s mora vj-oz šumu iza Pasoglavca. Joakim zadovoljnu udari po koljenu. _ Eh, kneže Okićki, smrtno zvonce tvoje bruji usred noći. Već vidim tvoju glavu, kneže, kako se kotrlja u moje krilo. Jesi li vidio škrinjicu, kneže Pakrački? Ona tamo? U njoj ću ponijeti Elizabeti dvije glave - viteza Sokola i kneza Okićkoga. U Budi-jnu ću prirediti slavlje, svečanost kakvu nije vidio svijet. I Joakim usne. Kad su ga probudili, bio je još mrak. - Je li Henrik? - upita, skočivši na noge. - Ja sam, Joakime! - čuo se opori glas, - Evo vam pozdrav od gusara, ali ja, evo umirem od umora, san, me svladava. Samo malo da zaspim, a onda - pričat ću vam slavu koju ću prirediti kraljici u čast, vama i sebi! One su utekle, ali ne znači ništa... I on klone na zemlju, mrtvo umoran. Sutra u zoru ugledao je knez Ivan sa gradskih zidina kako se utvrdama približava vrlo brojna Joakimova četa. - Kocka će pasti. Netko tu mora izgubiti glavu - hii, ili oni! Trublje ječe, naviještaju novu bitku da odluči o životima i sreći...

- Tajano, čuješ li? - Čujem, Dorjo, netko lupa na vratima. - Ja sam Ivan. Dorjo, probudi Tajanu! - Što se desilozaboga ? - Saznat ćeš. Probudi je i odjeni svečano. Tajana je bila već budna. Sišle su s postelje i odjenule se. Dorja zakopča Tajani plašt, poravna kosu i sveže joj na crne pramenove biserni nakit. Nemirne su izašle na trijem. Tu je čekao knez Okićki, odjeven u tešku bojnu odoru sa šljemom na glavi. One ga pogledaju zabrinuto. - Danas ćemo provaliti iz tvrđave na neprijatelja - da obračunamo s njim! - Oh, zašto to, Ivane? - Henrikova pomoć odviše produžuje borbu. Valja obraču-Jiati s njim! Izveo je djevojke na stepenice u dvorište. Jutarnje maglice leže nad dvorcem. Gradske zidine čine se kao crni obrub. U dvorištu gusta skupina vojnika. Stoje poput kipova, tek dodirnuti svjetlošću prve zore. i 373Ispod stepenica u krugu stoje knezovi i plemići. Bojni Šijo, movi rese njihove glave. Odlučnost izvire iz njihova držanja. Tajanin je pogled obredao svakog pojedinog. Knez Okićki stoji posljednji. Dorja se povukla, puštajući svoju drugaricu samu" - Kraljevno - srećonošo! - oslovi je jedan od plemića. -" Polazimo u posljednji posjet zlotvoru Joakimu i želimo da nam vi posvetite mačeve svojom srećom! S njezinih nježnih ramena visi modar plašt i podaje joj kraljevsko dostojanstvo, ali iz blijeda lica sjaji čar nevina djeteta. Tajanstvene sjene u velikim crnim očima bude u svima poći" tanje pred nečim što je moćnije od njihove hrabrosti, oružja i sudbine. Ona je zaokupljena čuvstvom svoje snage i vjere da je božanstvo odredilo neka prospe po njima moć sreće. I plamenom želje gori joj srce i upaljuje zjenice. Bijele je ruke podigla k nebu. Oni su izvukli mačeve uvis - a ona ih dodiruje i moli. Nježna toplina mekog joj glasa prelazi u njihove duše i srca, u njihove mišice. Čudan život ključa njihovim tijelom kao da im je tek u tom času potekla žilama prava hrabrost žive vjere u uspjeh. - Kome Tajano, određuješ, sreću da obori Joakima i zadobije tvoju ruku? - pita je otac Ratimir. - Onome kome odredi sreća! - odvraća ona mirno. Sve ih trgnu reski zvuk trublje. Mačevi su zveknuli u zraku, zaštropotali bojni strojevi. Bitka se obnavlja, četa spremna da provali iz dvorca, na čelu s knezovima i plemićima, stoji pod zidinama u blizini gradskih vrata. Ratimir ostaje u dvorcu da upravlja obnovom tvrđave. Djevojke su pohitale u zgradu da odatle promatraju bojište. Ni u jednom času dosad nisu osjetile takav strah kao u ovom trenutku kad ima da padne odluka, teška, posljednja, sudbonosna. Stisnute u kuli, slušaju bojnu buku, bučniju, strasniju, no ikad dosele. Kao da su se sve trublje, svi bojni strojevi, sve vatre svijeta okupile nad dvorcem i oko njega i na njegovim zidinama. Poput čopora divljih vukova, uspinju se Joakimovi vojnici na zidine, a po njima ljudi kneza Okićkoga sipaju strijele, pada kiša vrela ulja i kamena tuča i obara ih. Kotrljaju se ljudi i konji niz strmine, a sa gradskih zidina padaju ljudi, pogođeni strelicama, kamenjem i ognjenim krug-Ijama. Svaki zvuk, udar, svaki pokret na bojištu prelazi preko djevojačkih srdaca. - što je to, Tajano, dolje pod zidom? - Brdo kamenja zatrpalo je nekoga od neprijatelja. - Vojnici ga otkapaju, bit će to netko od neprijateljskih vođa.

- Izvukli su ga - nose ga. - Petar knez Pakrački. On je! 4> • _. -- Kažnjen je izdajica našeg rodat
374

;

Dršću djevojačka srca i lomi im se dah. Ishod ove krvave ",jtlce - bojna sreća svezana je s njihovim usudom kao duša s tijelom. Zvukovi trublja provlače im se žilama, a strelice kao da padaju po njihovim grudima. Onda buka strojeva jenja, oni dolje uzmiču ispod zidina. .- Suzbili su ih Dorjo? - Suzbili! - A sad? - Provalit će! i - Dorjo idemo na ogradu kule! Provukle su se gore na visinu. Kroz oniski luk okrenut prema unutrašnjosti dvorca izlaze na onisku, zupčastu ogradu. Strmo-glava dubina pukne im pred očima, dubina od koje im se zavrti u glavama i klecnuše im noge. Spustile se na pod i uprle o ruke. Čitavo bojište opsadnika leži im pred očima. Neprijatelji uz-miču, odozgo valja se za njima kamenje i lete strelice, strmina je posuta mrtvima i ranjenima. Gromki, odjednom zapovjednički poklici Joakima i Henrika dopiru do njih, strahovito zaječe trublje. Bojovnici se uskomešali, koplja se dižu, mačevi sijevaju, bojni štitovi svjetlucaju. Gradska se vrata otvorila. Niz brdo na čistinu spušta se četa uz bojni poklič. - Oni su! Tajano, naši su! - Joakimova četa trči im u susret - konji i ljudi nasrću. Sukobili se kao dva oblaka, dva bljeska... Sudarila se gvozda, koplja traže ljudsko meso, mačevi piju krv. Vojnici Ivana Okićkoga i Joakima divlje se biju. Lomi se oružje. Djevojke šapću: - Knezovi i plemići prokrčiju sebi put. - Koji je među njima Ivan? - Ne razabirem ništa, samo bojne oklope na glavama. Kakav je knežev oklop? - Ne vidim ga, svi su oklopi jednaki, da, svi su jednaki, skinuli su svoje znakove da ih Joakim ne bi raspoznao! Tako sam čula. Raširenih očiju, punih očajničke strepnje, gledaju tamo gdje se biju dva svijeta, dvije misli, dvije velike snage: kraljevska vlast s idealom oslobođenja. Biju se sinovi Hrvatske da skinu tuđinsku vlast sa svoje zemlje. A kraljevske čete, strahovito osilje-ne, prodiru naprijed poput poplave... Djevojke strepe... Sve se više bitka pomiče nadesno. Prašina se diže ispod konja i obavija ratnike maglom. - Zastire ih grmlje i drveće. - Dorjo, Dorjo - Sokol! - Gdje je? - Vidiš li, iza onog grmlja! Nosi bojni zaklon i sokolov znak. -- Neprijatelj se uskolebao! Svi su se prenerazUi od Sokola! 375- Zacijelo je dojurio iz Kraljeve Velike. O, kako je neprijatelj prestrašen. Boji se njegova proslavljenog mača više nego čitave vojske! Ušutjele su. Stisnule se jedna uz drugu, osjećajući kako dišu i kako lupaju srca. Bojna buka s one strane dvorca zaglušuje poklike dolje na bojištu. Trka vojnika, jurnjava, lomatanje mačevima i treskanje ko-palja. Samo Tajana traži Sokola i pogledom i srcem, svojom že-Jjom i - strahom. Sklopljeni, urinuti, usječeni su bojni redovi kao da su ušli jedni u druge. Samo se pokatkad trgne po koje koplje, sijevne po koji mač i strovali se po koji čovjek, skotrlja se s konja na zemlju i nestaje pod nogama drugih.

- Već razabiram, Tajano. - Sokol! Evo ga! A kako urla - tuče - obara - razara! Poput lava! - Dorjo, vidiš li - prestravili se neprijatelji od Sokola! - Gle, koliko viteštva! Ti mu daješ sreću, Tajano! klikne kneginjica. U tom je pokliku nešto kao spočitavanje - kao da bi htjela reci: "A mojem Ivanu je ne daješ". Tajana je prišla sasvim do ograde. Dorja je zadrži: - Pazi, past ćeš dolje! Ona ne čuje, ne sluša, ispružila je vrat preko ograde. Svom dušom, svim mislima, svim ćutilima uprla se k njemu, uvukla se u njegov mač s jednom jedinom mišlju! "Razbij tuđinca viteže moj!" i - Oh, da znam koji je od bojovnika Ivan? - dršće Dorja, tražeći ga među bojnim oklopima i zaklonjenim glavama. Ali Tajana ne čuje taj poklik. Bez daha gleda Sokolov gvozdeni štit kojim upravlja kao da je perce, sad lijevo sad desno, pomiče više, pa niže, dohvaća svaki udarac neprijateljskih mačeva. Ne zna se, vlada li vještije mačem kojim napada ili štitom kojim se zaštićuje od neprijateljskih udaraca. - Brani ga, o, štite! Budi čvrst - neprobušiv, neslomiv, štiti ga! Ne zakasni ni trenutak! O, maču, budi hitriji od strijele i jači od pećine! - Barata štitom kao čarobnjak! - začudi se Dorja. - Razmahala se njegova divovska hrabrost. Sve što dirne, ruši se! - kliče Tajana u ekstazi obožavanja. - I oni drugi biju kao da im je snaga s neba. Ivan je među njima. Tajano, ne zaboravi Ivana! Izrekla je to poniznom molbom iz koje izvire vjera da njihovim snagama upravlja Tajanina nevidljiva, nerazumljiva, vladaju-ća moć sreće. - Ne boj se, Dorjo! Knežev mač bit će sretan! 376 Ali već zaboravlja kneza. Svaka kap njezina života živi u ono* pie na čijoj se glavi svjetlucaju krila sokolova... - Mačem vitla kao nebo gromovima, zrak zviždi oko njega kao od orkana... Dršće joj glas i srce. Duša joj se izvinula iz tijela i lebdi nad njima. Dorja je uvjerena da vitez Sokol osjeća blizinu Tajanine volje, njezina voljenog srca; mač u njegovim rukama, ljudi se pod njim strovaljuju kao oprženi bljeskom s neba. Udružila se bjesomučna jakost i magična vještina od koje Tajanu podilaze srsi. Neka topla ushitna slast prolijeva joj se dušom i tijelom. Od ponosa šire joj se grudi. Val ekstaze potopi je čitavu. I sama se pretvara u bojovnika, oklopljenog viteza s mačem, vitla rukom u zraku i viče u bojovnu buku: - Pobijedi! Pobijedi! Moraš pobijediti! Pobijedit ćeš zlotvora našeg doma. Krvožedna se masa valja, najuruje, urliče, uzdiže, pada. Prolom bojne bujice sikće, dere, lomi, razara kao podivljala lavina. Djevojke se utapljaju u valovima bojne oluje po kojoj plovi čamac njihove sudbine. U svakoj oštrici, u svakom udarcu, vidi Tajana svoju sreću, svoju čežnju, svoj mladi život, sve želje svojeg srca i svu nadu svoje proljetne mladosti... Tamo, u toj groznoj lomljavi života i smrti, gdje se život i smrt zahvatiše u luđačkoj orgiji razaranja, probija se krčuća želja njezina srca: - Pobijedi, viteže Sokole! Ako ne možeš stići moju ruku, neće je ni drugi! Vrijeme, dan, sunce - sve prolazi pokraj nje. Bitka se bila u nedogled, a njoj se čini samo nekoliko trenutaka... - Što je to? klikne Dorja. Tajana ne odgovara. Zuri u bojište. Vojnici na čelu sa Sokolom već su davno odmakli iza grmlja, nekud jza stabala, a ona još uvijek ima pred očima vitezovu sliku u divovskom boju. , , Dorja je povuče k sebi: - Past ćeš. Zar ne vidiš da su odmakli? - Odmakli? Kamo? - Vidik nam skriva grmlje i stabla. S one strane gone neprijatelja. - Gone? Gone? Oh, goni ga, viteže, sretno!

Obje su ostale ležati iza ograde na visočini strme kule. Obn&-Daogle su od napetosti svojih duša i tijela. Zamrle su im žile, smrtni umor ubija im udove. - Tajano, siđimo. Sad i onako ne vidimo ništa. Slabo mi je, a i ti si blijeda. Silom je povuče k sebi. 377I povlače se opet uskim hodnikom u kulu. Onda se usnra. l - On jedini nije skinuo sokolov znak sa šljema. Zašto to?
U";""", ,-!„,,^™O

ve. Dršću im noge. Podupiru se o stijene i spuštaju stepenTcao^ l Da prestraši naše čete svojom bojnom slavom? kao opijene vinom. * ^ ]j " F Potraži mi ga Henriče, Hocu da ga
ubijem>

Henrikov se konj propeo pod jakim udarcem svojeg gospodara i jurnuo u smrtnu gužvu punu krikova. Za mnom, vojnici! Jahači spuste koplja vodoravno preda se, zabadaju ih u živi zid čete Ivana Okićkoga. Divlje prodiru tamo gdje se crne pristaše U hodniku su našle služavku. Poduprla ih i odvela u blagova. onicu. Na prostrtom stolu ohlađeno jelo. : - Nitko nije danas okusio zalogaja! nijet ču vam nešto toplo. reče služavka. I otišla je. Ostale su sjedeći, slabe, blijede. U glavi im jo$ uvijek zveči oružje. Ne govore, samo bulje preda se. Sluge im nose toplu juhu. Onda im ponude mesa, kruha i ko" lača. Okrepa im vraća snagu. Osvješćuju se. - Pobjedit će vitez! - šapće Tajana odlučno, kao da protiv njezine odredbe ni usud ne može da odredi drugačije. Dorja je gleda zapanjeno: - Tajano, kad bi vitez svladao Joakima - od toga tebi nema koristi. On ne može dobiti tvoju ruku, znaš i sama, ljubavnik je tvoje majke. -- Znam! Znam... - Pa ipak želiš da on bude pobjednik? -- Onda moju ruku neće dobiti nitko drugi. " - Možda ti se želja ispuni... - Mora! Na bojištu se biju žestoko. Čistinu ispod grmlja i stabala prekrili su vojnici. Iza kraljevskih četa ori se gromki Joakimov glas: - Smrt urotnicima! U ime kralja Ladislava, u ime kraljice .Elizabete! I ponovno nalijeću vojnici na navalne čete kneza Okićkoga. Odbijaju ih, potisnu ih sve do grmlja. - Henriče, vidiš li još viteza Sokola? -- Izmakao mi je oku. - A kneza Okićkoga? - Urotnici su poskidali znakove sa Šljemova da ih ne ras-poznamo. - Poskidajmo im onda i glave! Iz mojeg kovčega zavija ku-manski duh za glavama mojih Kušmana - viče Joakim. - Još malo, imat ću ih. -- Henriče, mi smo jači. -- Pobjeda je naša! -• Mač mi traži kneza Okićkoga. ! - Eno urotničkih šljemova. r* " -- Put mi čistite do njih... - Vojnici, udarajte na šljemove! -- Henriče, kneza Okićkoga mi nagoni na oštricu. Idi! - Meni ga prepustite, a ja vama viteza Sokola. - Gdje se metnuo vitez?

Okićkoga. Zahvatili se, pomiješali, neprijatelji. Prasak mačeva odjekuje kao da gvozdeni div udara o pećine. Napadnuti odbijaju nasrtaj, čas uzmiču pa opet jurnu naprijed. Konji dašću, jure, uzmiču, posrću, držani uzdama, dižu se. Smrtna lomljava zahvaća vojnike, krikovi užasa ranjenih, kričuća prijetnja onih što se bore, oluja pobješnjele strašne mržnje, nadohvat krvožedna osveta neprijatelju. Bojni val diže se sad jednom, sad drugom protivniku. Sablast poraza,, lebdi nad njima poput aždaje što zlokobnim hihotom ra-zapinje strasnu pohlepu neprijatelja domovine da zgazi, zdrobi i pobijedi... Gromko odjekuje Joakimov glas. Kobno siječe njegov mač. Ispod kovnog zaklona sijevaju Henrikove oči, traže srebrnim sokolom ukrašeni šljem. Nešto jnu bljesne iza stabla, oko njega se divlje gone dva vojnika. Pred njime spleteno klupko protivnika, hoće da sebi prokrče put, pomažući kopljem svojini vojnicima. - Udrite ga! Onda se najednom klupko razdvoji, u nj se urine vojnik. Crni šljem ga pokriva... Mač mu sjekne. Iza njega njegovi momci krče mu put u Joakimovu četu. U tren oka zacrni se šljem pred Joakimovim očima. Tu si Joakime, zlotvore! Mačevi im se sudare. - Tko si? - Knez Okićki! - Baš tvoju glavu trebam! - urla Joakim. - Baš tvoju sada tražim! Joakimu kipi krv, osveta mu čelici mišice, smrtna mržnja uzavri je mozak. Ako padne Okićki - past će cijela Hrvatska. Glava kneževa sad mu je ono što je maču krv, koplju srce, suncu nebo... Proburaziti kroz njega oštricu, projašiti preko njegova tijela, sa slomljenim mačem u ruci, zasjeci, podići njegovu glavu uvis - ova mu se misao zadrla u mozak kao grom u deblo i palila svojim munjama... Jurne na njega. Sudaraju se poput dvije munje. Zagrme im Štitovi pod udarcima mačeva, zapliću im se, stružu jedan o drugi. Pa opet nasrtaj podivljale mržnje. Čas miruju, zure jedan u drugoga kao dva lava kad se zahvate zubima. , 378 379" Knez podigne mač, Joakim mu zasiječe u vrat. Mač tresne o \; gvozdeni oklop. Konji im dahću, propinju se, nategnute uzde, vitlaju ih, okrg. <Ju. Gvozdeni štitovi gromko zveče pod snagom mačeva. - Smrvit ću te, Okićki, đavle! - Pobijedit ću te, slugo kumanske krvave inkvizitorke! Zazviždi oko njih zrak od njihova zamaha. | x" Kroz bojni vrtlog krče sebi put k njima crni šljemovi. - Sad ćeš tresnuti poda me! - vikne Joakim, a mač mu zvij. ne prema kneževu ramenu. Ovaj digne štit, zahvati udarac i uzvraća ga u Joakimove grudi. Pod njegovom snagom Joakimov štit utisne mu se u grudi. Oštrice se traže, hvataju, sudaraju. Iskre frcaju iz gvozda i njihovih očiju. Oblijeva ih znoj, konji dahću, od umora i straha. - Još mu je glava na ramenu! - klikne Joakim bijesno pa se uzdigne na sedlu. Želja mu je orkan što se upinje u njegove mišice, lupa, udara, bije, protivnik navaljuje, sve čvršće - brže sve bliže. Joakimove misli ubijaju... Onda se iznenada lecne. - što je to? Zar mi ruka sahne? Ili sam urečen? Pogođen?! Upravlja štit, povuče konja natraške. Protivnik ga pritište. Joakim osjeti razdiruću oštricu u bedrima. Jaukne... - Svladan? Ne!... U tom času protivnikov vranac posrne na prednje noge. Joa-kim okrene konja - bježi... Knez strašno trgne ispod sebe vranca, podigne ga i potjera za Joakimom.

Zaklima mu glava, opustio je uzde. štit mu pade iz ruke. U susret Joakimu juri neki crni šljem. Mač se diže, pogodi Joakima ispod štita i on se skotrlja na ledinu nepomičan. - Tko si? - vikne knez Ivan onome što je Joakima udario mačem. - Ja sam, Ivane, - Pavao. Časak šutnje nad Joakimovim truplom. - Pobjeda ne pripada meni, Ivane, - nego tebi. Joakim je već glavinjao kad sam ga zahvatio. Moj udarac bio je samo posljednji. Ti si prodro do njega, ti si se s njime tukao i zadao mu smrtni udarac - ja samo priskočih u divljoj trci, u bojnom zamahu, da rinem mač kad je htio pobjeći - da ga ne vidimo mrtva. - Nisam se natjecao za njezinu ruku - nego da nas osl& bodim. Sad naprijed! - Joakim pade! - viču neprijateljski vojnici. Sve se uzvitla kao vir prašine na cesti. - Gdje je Henrik? Henrik Gising? v" -U gomili... leži. "

-- Mrtav? "..i -Dovijeka.

,, " - ;~.

• •"•"•".. ••

,^.;

380 Sve uskipi, prekipi. Joakimovi pristače izgubiše glavu. Redovi im $e prorijedili, pokolebali. Knez Petar Pakrački leži teško en. Posljednjim dahom izdiše dan, zadnjim krikovima izdiše bitka. Četa Okićkog raspršuje Joakimove vojnike. U stravi bježe liudi niz poljane, padaju na koljena i predaju se. Na kuli dršću dvije djevojačke duše. _ Pobjeda! Čuješ li, Tajano! - Dolje viču pobjeda! _ Tko je pobijedio? __ Naši! Naši! _ A pobjednik Joakimov? - Čut ćemo. Dođi! " Tajana se ne miče. - Idi sama! - Ne boj se. Nismo vidjele konac bitke. Možda je baš vitez ... Ova je nada podigne. " U dvorištu strka, buka. Gradska vrata širom otvorena. Tu se one stisle uza gradske zidine da čuju vijest koju čeka sva Tajanina duša. NaKon bitke uđoše knezovi i plemići. Ranjene nose ili vode. Knez Okićki zbaci s glave šljem. Lice mu je znojem obliveno. Ratimir silazi s gradskog platoa i klikne: - Kneže, pobjednice! - Kraljeviću, posljednji udarac zadao mu je Pavao Babonić! - Kad je Joakim već bio pobijeđen - žabo mi se mač u njega dok se već rušio s konja - dodaje Pavao. - Promatrao sam čitavu borbu - reče kraljević. - Vidio sam sve nagrada je vaša, kneže! ... I grli ga: - Ali sad čekaju važne "daće dođite! Ponajprije pođimo na vijećanje. - Samo dok se svi skupe. - Kraljeviću, knez Pakrački leži dolje ranjen, odredio sam da ga donesu u dvorac. Je U tako pravo? - Pošteno i pravedno. Neka mu povezu rane. On će uvidjeti svoju Krivicu poći s nama. Neka odrede odaju, a vi saberite sve - neka dođu u kraljevsku dvoranu. Kneže moj, nadao sam se vašoj pobjedi, želio sam da budete vi, samo vi! Zete moj! Idem da javim Tajani. - Kraljeviću, prepustete to meni! Molim vas za to! - Dobro je, budite sami svoj glasnik. Ratimir krene u dvorac. Ivan priđe gradskim vratima. Tu, skrivenu uza zid, opazi Dorju s Tajanom. Smišljao je> oklijevajući, ali ga Dorja zapazi: - Ivane! - i pođe u susret. Tajana je ostala naslonjena na zid kao da joj treba neki os-lon. Sestra ovije ruke bratu oko vrata toplije nego ikad. 381- Moj jedini brate! Koliko sam drhtala za tebe! - Vidio sam s bojišta svijetlu haljinu na ogradi kule, odan. le si gledala. Znao sam... - I Tajana. Mnogo je željala sreću - svima. - Kome najviše? - Tko je pobijedio Joakima? "- Ivan ne odgovori.

-- Slutim, Ivane, - ti si - šapne Dorja. -- Je li ona zaželjela tu sreću svima ili je kojeg od boraca odabrala? Dorjo, tvoja je dužnost da to u ovom času kažeš svojem bratu. Meni je čast ovdje na kocki. Koga je Tajana želila pobjednikom? - Viteza Sokola! -- Dođi, neka sazna iz mojih usta! Pošli su k njoj. Nije dolazila u susret. Noge joj klecaju. Nje" zino srce osjeća da joj knez donosi odluku. Knez priđe bliže i pokloni se: - Po kraljevićevoj želji imam vam objaviti pobjednika. Tajanin tamni pogled upro se u njega s nekom sumnjom. Kneževo lice gubi rumenilo koje mu je ostalo od šljema. U njegovim smeđim očima leži ozbiljni mir, kao da će rješavatizamršenu opasnu zamku. Nešto je hladno u njegovu držanju. - Tko je? - pita Tajana. Njezino pitanje odražava tjeskobu. - Zapravo su dvojica... - Dvojica? - usklikne Dorja, dok je Tajana još oštrije upi-ljila oči u kneza - Tko su? - Knez Babonić zadao je posljednji udarac, a one prve - ja. - Ti, Ivane, ti! - razdragano mu prileti" Dorja. Njezine oči plamte, ali je Ivan sada promatrao Tajanu. - Zar nije odlučeno kome pripada prvenstvo? - pita Dorja. - Odlučeno je - meni! Tajana obori oči. Ne gleda kneza. 4 - Tajana! Moj brat je pobjednik! - opomene je Dorja. - Moj otac ima da odluči. Njemu se pokoravam! i^Glas joj je zvučio gotovo neprijateljski. Duboka tamna SJ"" na iskoči u kneževim smeđim očima. Priđe joj korak bliže i reče blago: - Tajano! U Budimu ste od mene otklonili smrt! -- Bili ste mi dobri. - Drugamo smjeram, spominjući taj vaš čin. Život ima težih dana od smrti... Začuđeno sluša Dorja svojeg brata i promatra Tajanino no lice. Ne zna kamo brat nišani, ali zna, on ima neku značajnu namjeru. - Ja vam se, kraljevno, kanim odužiti za vašu dobrotu iskazanu mi u Budimu. Otklonit ću od vas nešto teže od smrti. - Jest, kneže... _ Znao sam to i zato sam zamolio kraljevića da vam ja pri-;m pobjednika kojemu je usud dodijelio toliku nagradu... Jedva zamjetljivo povukla se natrag od njega, a on se viteški __ otklanjam od vas kraljevno, udarac teži od same smrti. ja vas odrešujem dužnosti da pobjednika nagradite svojom rukom. Vi ste slobodni. Dorja ga pogleda široko rastvorenim očima. Ivan ponovi: - Od mene ste, kraljevno, slobodni! - Kneže. vaša plemenitost je velika - klikne Tajana S tak-^JJB ushitom da je Dorja osjetila duboku uvredu u duši. - Kneže, učinili ste za mene više nego što sam zaslužila. - Varate se. Vi ste lijepi i čarobni, samo moje srce nije imalo kada da to osjeti, odviše je ispunjeno osnovama kraljevstva, a da bi imalo mjesta za nešto drugo. - Hoće li moj otac pristati? - Ako smo se nas dvoje tako nagodili, ne može da se protivi. Vi ste, dakle, slobodni da pođete za koga vas je volja! Razvedrilo joj se lice takvom radošću da se Dorja mrštila. - Samo jedan odgovor molim - veli knez. - Vi ćete ocu. priopćiti svoje osjećaje prema vitezu? - Nikada! To sam obećala na Ozalj-gradu. - Dobro. U tome valja da smo sporazumni. Kraljević bi ga prokleo, a to vi ne želite.

- Znam. Vitez ima moje obećanje do smrti. - Vi ćete ga održati? - Vjerno - do smrti! - U tome smo sporazumni. A sad mi dopustite da isto tako sam javim vašem ocu kraljeviću da sam vas odriješio ove dužnosti. Kao uzrok, navest ću istinu: vi ste se spremno pokorili, a ja sam vas odriješio obaveze zato da možete danas-sutra poći za onog koji će steći vaše srce. S tim se kraljević mora zadovoljiti. - Kneže, hoćete li mi odgovoriti na jedno pitanje? - smjelo upita Tajana. - Vitez je imao prijatelja, vrlo dragog, jer mi je često govorio o njemu i zaželio da pođem za njega. Tko je taj? - Kraljevno, knez Okićki nikad nije iznevjerio zadane riječi ni prijatelju - ni dušmaninu. - Je li vitez ovdje ili na Kraljevoj Velikoj? - Nakon boja nisam ga još dospio potražiti. - Vi ste mi netom iskazali toliko dobra, učinite mi još jed-fio: isporučite vitezu da bih htjela još jednom razgovarati s njime. - Isporučit ću mu. Knez se nakloni. Pogleda Dorju i uzme je za ruku, - Otpustite mi na čas moju sestru - reče i povede Dorju "ešto dalje od Tajane. - Pobjeda otvorila ti je put u Budim. Dorjo, treba da iđesj "o prije. -- Svejedno mi je, kad ti odrediš. "t . - Sutra otpratit će te Pavao u Budim, a ja moram ostati ovdje. - Kako će nas primiti kraljica? -- Nećeš naći na dvoru druge kraljice do - sebe same! Bela je posve sigurno već izveo svoju osnovu. Dok smo ovdje vojevali !dotle je on izveo svoje. Otkrij Beli, čim stigneš, da neće vladati nad ovim kraljevstvom. U ljubavnoj omami pregorjet će ovo Tvoja je to briga, Dorjo. Čekaj me danas u noći. Prije nego legl nem, eto me k tebi, dat ću ti sve potrebne savjete. - Čekam te, brate. Ali, uistinu se odričeš Tajane? >r - Odričem, naravno... . . ,• -I baš tako lako? - Zašto da mi bude teško? ; - Mislila sam da je ti možda ljubiš. Bit će da sam se prevarila... - Jest - prevarila si se. Joakim mi je samo slučajno dospio pod ruku. Bio sam uvjeren da bi nagrada pripadala Baboniću. !To je sada u najboljem redu. Idi s njom gore. Usrećio sam je. Rijetko se mladom vitezu dogodilo da je usrećio djevicu vrativši joj slobodu! - i Ivan se nasmiješi. SUDBINA GAZI Pobjednici sjede oko stola. Lica su im svijetla. Veseljem odra"avaju njihove oči. Slušaju razlaganje kneza Ivana. ; - Oslobođeni smo Joakimove zlotvorne vlasti, a tamo u Bu-dimu zacijelo je već zasjeo na prijestolje vojvoda Bela. Sutra u zoru moja sestra kreće k njemu. Sazovimo, dakle, sve naše knezove i plemiće na Grič i proglasimo hrvatsko kraljevstvo. Vi znate koga smo odlučili kruniti svojim kraljem. U žilama mu teče hrabrost, poštenje mu je čisto zlato, um njegov svjetlost sunca. Ratimir neka obnovi staro naše kraljevstvo što ga je sazdao Tomislav. - Tako će bitif - Čast kraljeviću Ratimiru! -- Koliko još ima u našim redovima prijatelja ugarskog kralja? - upita plemić Finta. - Ugarski kralj bila je Elizabeta - odgovori Ivan. - Raž-bludnica, po vjeri poganka, ali vodila je inkvizitore na bosanske patarene. Nisam sklon mnogim njihovim mukama, ali tko od nas ne bi želio da ucijepimo svakom čovjeku prezir prema laž", gnu-šenje protiv nepoštenih zločinačkih misli i djela? - Istina je. 384 - Elizabeta je imala i među nama pristaša, osvojila ih je vojom ljepotom i vlašću kojom je Joakim okrutno prijetio slabima, bojažljivima. Ali ima li u toj zemlji pristaša mladi kralj Ladislav?

_ Samo bi budala željela ovu budalu! l - I zato nema straha da bi Joakimovi prijatelji danas ostali tiz Ladislava. Braćo, neka nam jednom bude prosvijetljena, ne sa- < mo pamet, nego i srce da stječemo vjeru i pouzdanje u svojega druga, inače nikad ne postigosmo sloge. Upamtite: gdje nema -y sloge, tu nem;". slobode. .- čast i slava tebi, kneže Okićki! Čast ti budi. - Neka bude sloge i slobode! - Čast i slava slozi i slobodi! - Gdje ima sloge, tu ima i slobode. •! Uzvikali se, zarumenjeli, poustajali, uzdigli ruke, zanos ini • je u licu, u klicanju, u očima i u srcu. " U dvorani se pojavi f kraljević Ratimir. ".•,". - čemu ste tako živo klicali, braćo? - Slozi i slobodi, kraljeviću. - Sto na ustima i na srcu, neka bude i na djelu. Samo od riječi i od srca još uvijek malo koristi. Danas se napokon i riječ prometnula - djelom. - Slava budi našem kralju! On ih ušutka, dignuvši ruke: - Ne žurite se, braćo! Još imamo malo da razgovaramo. Posjedali su opet na svoja mjesta i raspravljali što im valja . raditi. Naposliietku upita knez Finta: - Gdje je vitez Sokol? Junak nad junacima i ne dolazi k nama? Sad bi nam trebao pokazati i svoj svijetli obraz. - Polako, braćo - zaustavi ih Ratimir. - On je izvršio svo- , ju zadaću. Slava i čast mu budi! - Hoće li doći? - zapita Pavao. - Neće - odgovori Ratimir. - On ne može doći, - ali njegovo će ime ostati u našem spomenu. - Kraljeviću, vaše riječi čudno zvuče! - Najednom nam je iščezao iz vida, baš kad je neprijatelja natjerao u bijeg... - Zar je slavno pao na bojištu? - pita knez Finta. ] Ratimir se obazre i okrene svoje plemenito lice k vratima. ,""• Tamo je stajao mlad plemić. Upita ga: - Sto nam nosite, kaštelane? - Kraljeviću, knez Petar Pakrački poručuje da bi prije nego umre želio govoriti s vama. - Toj se želji moramo odazvati odmah - upozori Ratimir - premda je naš neprijatelj. ; Svi su krenuli za Ratimirom. ,, > i
385U

prostranoj odaji ležao je ispod smeđih zastora stari knez. Lice i brada jednako su blijedi. Oči su mu upale. Glava i destia ruka povezane su. Do uzglavlja stoji mladi plemić oštra lica i dodaje mu vode. Kad su gospoda ušla, on se pokloni i povuče dalje od postelje! Ratimir priđe knezu Pakračkome: - Kako vam je, kneže? - Kao svakom borcu kad mu izbiju sa glave šljem, čarob-njačka je desnica viteza Sokola! Još nikad nitko nije s ove sijede glave zbacio šljem! Da mi je ranu zadao barem dušmanin, bilo bi mi veselije umrijeti! Teško nama dok se bijemo u domu! - Vi ste tome krivi. Vi ste počeli! - Gdje se biju rođena braća, tamo nema više doma - reče ;knez Okićki. - Jest, pravo je kneže - kliknu drugi. - Da ste vi bili s &ama, kneže, ne bismo se pobili, nego bismo iz svojeg doma tje-;rali tuđinca kojemu smo robovali. - Kneže, ispovijedam pred svima: nije mene zaslijepio Joa-kim svojim darovima. Neprijatelji prijete našoj zemlji sa svih krajeva i bio sam uvjeren da ćemo svoju sigurnost naći samo u savezu s Rudolfom Habsburškim, a nipošto s nemirnim češkim kraljem Otokarom. Ali nisam nakanio da se ispričavam. Drugo je zbog čega sam molio da me saslušate. - Govorite, kneže - ponuka ga Ratimir. - Možda neću preživjeti ovu noć. Iako smo bili neprijatni lji, braća smo i ne smijem prešutjeti. - Što to, kneže? - pita Ivan Okićki.

- Nešto zbog čega biste mogli kruto stradati i vi, vaša ima-j uja i životi vašeg naroda. Umirući ne poznaje više dušmane, veći samo braću rođenu... Zabrinuto začuđenje preletjele je od jednoga do drugoga. - Zlo je, kneže, po sve nas, a moglo bi biti gore kad biste to i prekasno doznali. Sve se više uznemiruju. Od njihova gibanja lako zveče mamu" $ ze i škripe bojne košulje. - Vama je poznato da je prije sedmicu dana knez Henrik Gising doveo iz Budima vojsku s kojom smo vas opsjedali. - Vidio sam vojsku na čelu s Henrikom •- odvrati knez Ivan. - Dok ste ga vi tamo sa zidina gledah", možda je upravo ofl-da nama objavljivao ono što je meni sledilo krv u žilama. - Objasnite, kneže, što vam je Henrik navijestio - nuka Ivan ranjenoga. - Kraljica Kumanka želi da Ladislava učini kraljem Hrvatske. Ona je u Budimu posvojila sina kneza Semerea i po nJemi* će vladati u Ugarskoj, a Henrik Gising bi imao da zastupa luđao* kog Ladislava u Hrvatskoj. To bi značilo Hrvatsku pokopatil 386 Sve ih obuze osjećaj užasa. • l s i - A vojvoda Bela - što radi on? - pita Ivan. v - Jedva je utekao živ preko granice češkome kralju, svojem poočimu Ranjeni knez izreče ove riječi sablasnim šaptom.. Okrenuli se K njemu. Dao im je znak da priđu bliže. - Braćo moja, možda ću sutra biti les. Još niste čuli sve. Bela nije bio samo vaš saveznik i vaša nada, nego i nada češkog kralja da po Beli zadobije pokroviteljstvo nad čitavim ovim kraljevstvom. - Nije tako, on je samo želio da slaboumnog Ladislava makne s prijestolja - odvraća Ivan Okićki. - Jest, vidjet ćete! Budući da nije Beli uspjelo zasjesti na prijestolje, navijestit će Otokar novi rat. - Ako bi navalio na Budim, nas Hrvate, svoje saveznike, neće ni prstom dirnuti. Poduprijet će nas da se oslobodimo Ladislava. - Malo poznajete Otokara. Poštenje vaše čisto je, mladost vaša tvrda, vjerna. Niste upoznali prevrtljivost kraljevske vlasti. Ona ne poznaje vjernosti, majka kraljevske vlasti često je himba, a njezina dadilja djevojčura. - To vrijedi za Joakima i Elizabetu, a ne za Otokara.
***

Dorja je sama. Na vratima se zastori pomiču. Zadršće zureći u njihove nabore. U bijeloj haljini pojavi se Tajani i javi Dorji što je čula od kneza. - Ćula sam sve. Htjedoh uči kad je knez govorio. Dakle, mo" raš putovati za Belom! Vjenčana si s njime. - Dva puta trebala je moja vjenčana haljina iz Požege putovati na svatove... - Prvi put zaustavio je Tomo. Zbog ove haljine on je prišao gusarima - i stekao tvoje srce... - Nikad ova haljina neće pokriti moje tijelo! Tomo može biti miran. Nikad neću poći ni za koga...! - Sad i ja u to vjerujem! A u drugoj dvorani Ivan Okićki raspravlja s prijateljem knezom Pavlom Babonićem. Najzad Ivan ustane: - Vrijeme je da legnemo. Možda nam sutrašnji dan razvedri Baoblačeno nebo. Pavao je ostao sjedeći. Nešto mu kopka po glavi. - Ivane, a kad će biti tvoje zaruke s Tajanom? - Vratio sam joj slobodu. „ - Vratio? - upita i skoči sa stolice. - Ivane zašto si to
387

25*,:"•> w Wl _ ., , . . ...- Zato što smo se oboje tako sporazumjeli..Nisi h" možda to učinio zbog mene? | - Zašto zbog tebe? - Nisam ti htio pomrsiti račune kad si zahvatio Joakinaa. Dojurio sam u posljednjem času, sigurno si mislio da ja želim steći njezinu ruku. Ivane, prijateljstvo me veže s tobom. Hoću da ti kažem istinu. - Kakvu istinu? - upita Ivan, gledajući pozorno prijatelja. - Ja sam se, uistinu, proljetos gotovo zagledao u Tajanu, ali ti si mi rekao da ju je kraljević namijenio drugome. - Bila je onda namijenjena Borivoju. - Zato sam se povukao. No, za boravka u ovom dvorcu događale se čudne stvari u mojem srcu... Znaš li da su me na§j prijatelji često draškali što se tako brinem oko kneginjice? - Moje sestre? - Da, a to nisu imali krivo. Da ti dokažem kako, uistinu, nisam imao namjere da ti pokvarim račune da stečeš Tajaninu ruku, evo, priznajem: znao sam da je kneginjica vjerena, ipak, srce me je prevarilo... - Zavolio si je? - Da, Ivane, dok je ona uzdisala za vojvodom... - Moj Pavle, Dorja nije zapravo uzdisala za njime. Da nisi možda ti kriv za to? - Kamo sreće da je tako! - Sva su ženska srca tajnovita! Sve su one - Tajane! Ljube - ne znaš koga i zašto. Ljube zaklon! To su one! No, Pavle, kad bude čas za to, evo ti moje riječi: dat ću ti Dorju za ženu! Knezovi i plemići čekaju u blagovaonici požeškog kraljevskog dvorca. Zagorski knez Finta upada u razlaganje kneza Pavla Ba-bonića: - Već je, eto, na izmaku peti dan od naše pobjede, a još nikakvih vijesti iz Pakraca. Sve što nam je govorio stari pakrački knez izmišljeno je da nam pomrsi račune. - Kraljević Ratimir nije toga mišljenja. On je mudar, obzir" ran i pažljiv. Valja čekati dok odredi što nam je činiti. -- Treba ga proglasiti kraljem. To je moj prijedlog. Kralju nije potreban samo naslov, nego i složne pristaše. Pet dana nije dovoljno da se to spremi. Eto, sazvali smo sve u požeški grad i kad dođu sve će se odlučiti. Tako je naredio kraljević. Ne želi se njemu vlasti i krune, nego hoće da čuje svakoga tko ima pravo da reče svoju. Zagorski knez slegne ramenima: - Onda mi ne preostaje drugo, nego da nastavim bančiti i piti!...
388

- A niste šeprtlja ni na vinu! Nasmijali se, ali odmah se opet uozbiljili. Ulazile su Tajana i Porja. Njihove su pojave u bijelim haljinama unijele svjetlosti i vedrine. Svatko im se s počitanjem poklonio. Tajanine oči sii uvijek podsjećale na crnu tajanstvenu tminu, a sada su obasjane svjetlom poput noći s nasmijanom mjesečinom... Knez Babonić iz prikrajka promatra Dorjinu kraljevsku pojavu, ali ostaje u pozadini. Onda se otvore vrata. Ulaze Ratimir i knez Ivan. Svi zamijete na njihovu držanju neku važnu promjenu. - Evo, gospodo, dobili smo vijesti od naših uhoda. Joakimov brat Nikola okupio je njegove odbjegle čete i dolazi nam pod gradske zidine da osveti brata. - Zagorski kneže - okrene se k njemu Babonić - evo vam željenog posla. - Nisam odvjetak lijenog plemena. S malim prstom obračunat ću s Joakimovim bratom. Kraljević je prišao Dorji i Tajani, uzeo ruku svoje kćeri i razdragano gledao u njezino osvježeno lice:

- Cvateš mi, pupoljčiću moj, ovih danal Novo je proljeće ušlo u tvoje lišće. U crnim zjenicama njezinih očiju bljesne radost: - Dobro mi je, oče! Smisao njezinih riječi malo ga zamisli. Onda je upita: - Kako je tvojem bolesniku? - Knez Pakrački neće umrijeti, oče. - čega se dotakne tvoja mala ručica, podiže se od propasti. - Zna knez Pakrački zašto je zamolio da mu dođe Tajana - primijeti knez Babonić. - Od časa kad se ona brine za njega, ušao je u njega nov život. Ivan nije dolazio u blizinu, već raspravljao s ostalom gospodom. Tada su sjeli k objedu. Kad su sluge donijele kolače, najavi glasnik kraljeviću: - S Kraljeve Velike stigla je njegova milost mladi knez Bo-rivoj. Na ove riječi Tajana spusti na srebrni tanjur medenjak i pogleda k vratima. Na licima ostalih nije bilo nikakve znatiželje. U žamoru pngne Dorja svoje usne k Tajaninom uhu: - Napokon ćemo ga vidjeti i mi! Onda je ušao. Obje djevojke uhvate ga istražujućim pogledima. Visok, snažan mladić nosio je tragove Ratimirovih crta. Crna duga kovrčasta kosa pada mu gusto na zatiljak. Put lica nešto mu je odveć bijela, oči crne, prožete žarom mladosti. Upro ih je u Tajanu kao da nikog drugog nema u dvorani. -- Dođi bliže, Borivoje - zovne ga Ratimir. , 389Odlučnim čvrstim koracima pođe kraljeviću. Dorjin pogled slijedio ga. - Ujače, - reče Borivoj - s kule Kraljeve Velike vidjeli smo četu koja dolazi sa zapada prema Požegi. - Joakimov brat - rekoše svi u jedan mah. - Na gradske zidine! - zapovijedi Ivan Okićki. Zamalo ostale su djevojke posve same. - Opet nova borba - reče Dorja. Ali Tajana očito nije bila Zabavljena ovim događajem. - Tvoje su misli daleko, Tajano? - Jesi li dobro pogledala Borivoja? - Kao i ti. Odmah sam se sjetila onog dana kad si pričala kako ti je kraljica opisivala viteza Sokola. Opis se slaže s Bori-vojevim. I gledao te neobično! Glas mu je zvučao drugačije i vitez me ne bi tako gledao. Ne bi! - Ipak te je potreslo kad si ga ugledala. - Zato što je došao odanle gdje je on... - Prije te nisam mogla razumjeti. Uvijek sam se čudila - kako se može toliko ljubiti! Danas znam. Zašto je to moralo da bude? Zašto je trebalo da te razumijem? , Drugog jutra zaječale su ponovo bojne trublje, zaštropotali bojni strojevi i zviznule strelice. - Dva puna dana trajala je bitka neprekidno i ostala neodlučena. - Kad je osvanuo treći, pojavi se na sjevernoj strani humka mala četa. Dizali su uvis kraljevsku zastavu. Njihove su trublje pobudile pozornost opsjedatelja tvrđave, kao i onih na gradskim zidinama. Knez Ivan i Ratimir gledaju sa zidina zaklonjeni štitovima. Dugo su promatrali kretanje kraljevskih vojnika, kad se odjednom dolje opsada stala povlačiti. - Napuštaju bojište? To je zagonetno, kraljeviću! - Neprijatlj je obustavio borbu. Nemamo na što da trošimo svoje sile. I dadoše zapovijedi. Na gradskim zidinama nastane mir. Malo kasnije najave vođama da su se dva jahača s kraljevskom zastavom popela k dvorcu. - U ime kralja i kraljice! - vikne dolje glas. - Otvarajte vrata! - zapovijedi Ratimir. - Neka uđu! Dok su ulazili, kraljević sazove sve knezove i plemiće u kraljevsku dvoranu. Glasnici su ušli i predali veliko pismo s kraljevskim pečatom. Primio ga je Ratimir. 390

_ Ovo drugo pismo nosim za kneza Okićkoga - reče drugi glasnik. - Tko mi šalje? -• Knez Semere. " - Glasnicima dat ćemo svoj odgovor. .•,.." Oni se povukoše iz dvorane. Goruća znatiželja okupila ih je sve u gustu skupinu oko Rati-jnira i kneza Ivana. Bilo je tako tiho da se čulo kako se kida pečat. Svačije su oči uprte u Ratimirovo lice da s njega pročitaju sadržaj. Svima se čini da mu se licem spušta gusta magla. Onda on pruži pismo Ivanu i reče glasno: - Kraljica još nije mogla doznati da je Joakim pao - spomene, preletjevši pismo. - Uza sve to, pismo je važno. Onda pročita kraljičino pismo: "Svim hrvatskim knezovima i plemićima! Teškim srcem primili smo crnu vijest o nevjerojatnosti nekih plemenitih, dosele nam uvijek vjernih knezova i plemića. Našeg tovarnika Joakima Pektara opunomoćili smo da suzbije sve koji se žele osloboditi ispod naše vlasti. Ali je događaj odredio drugačije. Vojvoda Bela ponukao je kralja Otokara češkog da se osveti što Belu nismo primili za suvladara. Njegove čete, koje su stajale na granici da protiv zakona i prava podignu na prijestolje vojvodu Belu, provalile su preko granice. Kralj Otokar navijestio je rat i poručuje nain da neće mirovati dotle dok čitavo naše kraljevstvo od sjevera do mora ne pokori svojoj vlasti. Plemeniti knezovi, baruni i plemići! U ovom crnom času pozivamo vas da obustavite borbe. Zapovijedamo našem tovarniku Joakimu i njegovim opunomoćenim vođama da odmah neopozivo obustave ratovanje na nevjernike, a njih pozove da stupe na bojište u obranu kraljevstva i svojih zemalja. Stoga naše odredbe da im se imanja zaplijene, ovime ukidamo. Opraštamo im nevjernost i obećavamo, ako nas slijede u hrabroj borbi protiv neprijatelja, da ćemo potvrditi sve zaključke Sabora ovog ljeta na Griču. Čim vam stigne ovo pismo, neka se u prisustvu tovarnika Joakima i kneza Petra Pakračkog te kneza Ivana Okićkoga i Pavla i Stjepana Babonića potpiše primirje između oba neprijatelja i zaključi time svako neprijateljstvo tako da svi zajedno svoje mačeve ponesete protiv našeg neprijatelja Otokara". Knez je dočitao. Posljednji odjek njegova glasa zamre u dnu dvorane. Zagorski knez učini oštru kretnju otpora. Sve je to laž! Kralj Otokar neće na nas, ni do našeg mora. Kraljica nas zavarava. Moli da joj pomognemo spašavati slabo" umnog sina, gnjilu kumansku krv! Nikada! - Hrabrost traži ona od nas, - vikne Babonić - a kad pro-lijemo svoju krv, onda će nam. opet oduzeti imanje, slobodu i živote! Neki šute. Drugi mu povlađuju. Ratimir ne kaže ni riječi. 391- što piše Semere? - upitaju kneza Ivana. - Ono što je na dan naše pobjede govorio knez Pakrački, Piše da je teško potresen što vojvoda Bela nije zauzeo prijesto-Ije, ali je on sam kriv jer je stalno oklijevao. Sad je njegov poočim Otokar provalio u Ugarsku i svatko mora da brani svoj krov i svoju domovinu. Poziva nas da ga napadnemo. Eto, veli: "Otoka-rova vlast nemila je i češkim podanicima, nama bit će još gore". No, evo, čitajte sami i pruži im pismo. Casak su čitali. Ćula se samo škripa papira. - Naša zemlja nije u pogibelji - naglasi knez Babonić. -. i baš nam zato Otokarova provala dolazi na vrijeme. Pošaljimo k njemu svoje poslanike, podupirimo ga, a on će nas. - Neka odluči kraljević Ratimir. - Ne, braćo! - odvraća Ratimir. - Odluku prepuštam vama. Neka mi nitko nikada ne uzmogne spočitnuti da sam hle-pio za vlašću! Razmislite do sutra! Vijećajte, a ja ću vam samo savjetovati, budem li smatrao vašu odluku opasnom. I on se udalji. Sve življe sve bučnije i žešće raspravljaju, predlažu, i udalju-ju se od kraljičina prijedloga.

- Nakon pobjede, na put do cilja, u oči sigurne potpore kralju Otokaru, zar da uzmaknemo? pita knez Ivan Okićki strašću kakve dosele nisu nikada u njega zamijetili. - To bi značilo naći tovar zlata i ugnuti mu se. To bi značilo da nam dolazi u susret sreća, a mi je obilazimo - od nje se krijemo! - Nikad to neće učiniti ljudi zdrave pameti - naglasi Babonić. - Ni za živu glavu - oštro će zagorski knez. - Neka se nastavi boj s Joakimovim bratom... - Neka se nastavi! - Odbit ćemo kraljičinu poruku - zaključe jednoglasno. Drugog jutra pozvali su kraljevića Ratimira da zajedno kraljici spreme odgovor. Ratimir ih pozdravi, sasluša i potvrdi njihovu odluku. - Kad otpošaljemo kraljičina glasnika, borba se nastavlja. Javit ćemo kraljici Elizabeti da smo se otcijepili od ugarskog kraljevstva i sada smo sami svoja kraljevina - objavi knez Finta. - Tako će biti! - potvrde jednoglasno. Knez Okićki odabran je da napiše pismo. Svršivši ga, udari na nj pečat. - Svršeno je! - uskliknu svi. ! - Slava budi kralju Ratimiru. ;<v / Njihov usklik je živa vatra. Tako su uzbuđeni da ne vide kako je dvorski kaštelan uveo u sobu dva plemića. Po odori i prašini odmah se razabralo da su stigli s daleka puta. Prekinuše razgovor. Zagorski knez Finta pobrza k dvojici došljaka, uskliknuvši: ^ ,.,..,„..,.,. ,.,„.-,<,• ( ( , 392 - Braćo, to su moji prijatelji! Imanja su im na Dravi kraj Varaždina. Otkud vama glas da smo ovdje? - Sav narod govori da se ovdje bije boj s Joakimom. Bili $mo u Ozlju, odanle nas krenuše ovamo - reče jedan od plemića. - Jeste li doveli svoje čete da nam budete od pomoći? - pita zagorski knez Finta. - Niti imamo kmetova niti oružja. Ni krova nad glavom - Pogorelci? - zapanji se Finta. - Još gore! Najednom provale k nama čete kralja Otokara i zauzmu naše zemlje. Na Griču smo čuli da su provalili čak u samoborski grad i zaposjeli ga. Kraljevskom su kaštelanu rekli da je dvorac sagradio Otokar i jednom ga za volju kralja Stjepana napustio, ali sad ga opet uzima jer će doskora zauzeti cijelu Hrvatsku. Došli smo do kneza Okićkoga, mudrog i slavnog, da ga zapitamo: što nam je činiti? Nitko se ne miče. Kao da su svi zamrli. Ivanu se čini da se-sklize niz strminu na kojoj je malo prije stajao tako samosvjestan i čvrst. Ratimir ih promatra. U svim očima ugasnuo je plameni otpor, a s obraza nestaje zanosna žara. Na ustima lebdi im zatajeni usklik brige. - Sto sad, kraljeviću? - padaju pitanja. Kraljević Ratimir ustaje. Oštro zveknuše njegove mamuze u dubokoj tišini. Miran je kao da se nije dogodilo ništa. - Braćo, naš protivnik i zarobljenik Petar Pakrački, eto, zao je prorok. Otokar zaboravlja svoje saveznike protiv Joakima. i Rudolfa Habsburškoga. Knez Okićki zna koliko put sam razmišljao: možemo li se pouzdati u njega? Zapravo, nije s pravom posegnuo ni za badenburškom baštinom. Znano nam je da ni češki podanici nisu zadovoljni ni s njegovom vlašću, ni postupkom prema saveznicima. Zar da njemu šaljemo svoje glasnike, nakon što je već zauzeo naše dobro? To je nemoguće. Ja, braćo, ne želim ništa drugo nego da se oslobodimo svakog neprijatelja, bio on tko mu drago! Htjeli smo se osloboditi robovanja jednoj vlasti, a, eto, druga nas hvata oko vrata. Ono što smo sada čuli, što su jučer donijeli kraljičini glasnici, nuka moje srce da vam kažem riječi koje neću nikad poreći, nikad povući, ali će biti odsudne:

- Braćo! Ja vas oslobađam zadane riječi i zakletve koju ste položili meni! Pođite! Branite domove svoje, zemlju našu od saveznika koji nas je grdno prevario! Primite poruku neprijatelja - kraljice i kralja - drugo nam ne preostaje. Dva su zla - odaberite manje jer Joakima više nema - glavna nevolja nas je minula. Čuvajmo svoj krov! Teški je čas kucnuo: budimo složni da ne budemo robovi! Kraljica mora potvrditi naše zaključke na Saboru. U ovom času zove vas zemlja da je spasite od kralja Otokara. Idite- što prije! Teška olovna tišina. Onda uzdasi, kletve izdajniku. Zatim su svi krenuli. < 39*Ratimir ostao je s Ivanom i Pavlom. U nijemom očaju bulji Ivan u vrata kroz koja su izašli miči. Poražen, poništen, baci se na sjedalo, podboči ruke i pokri-je lice. šute sva trojica. Pa ipak, njihova šutnja kao da viče kletve. Ratimir priđe k Ivanu: - Kneže moj, tko se odviše nada, mnogo gubi. Manje nade donosi više! Bio sam uvijek spreman na ovaj čas. Zašto sve to, na što onda osnove, neprospavane noći, na što toliko napora, toliko utrošenih sila, toliko žrtava na sve strane, toliko patnja, odricanja svojih sreća, toliko prepaćenih zaguženih čežnja? Dvije godine života izgubiti, a sada je sve to razrušeno, uništeno. Zašto sve žrtve, zašto krv što smo je prolili, zašto bojevi što smo ih prepatili u duši? - Čitav život nije drugo, no bojevi i porazi, dragi knežel Nepravedno, nepošteno postupa život s nama. Dok bude svijeta, neće se to promijeniti. - Jao, što je sve učinio nesretni Bela! - I bez njega mi bismo se dovinuli cilja da sami nismo sebi stavili podvalu. Da smo svi bili jedne misli i djela, tko bi nara mogao naškoditi? Ni Bela, ni Otokar, ni Joakim. Sloga je most preko kojeg dolazi - sloboda. - Most se taj ne može podići? Zašto, kraljeviću? Izgubili smo jedini čas kad smo mogli obnoviti Tomisla-vovo kraljevstvo. Jedini čas! Vaše riječi crno su proročanstvo - i Ivan zarine ruke u gustu smeđu kosu. Ustajte, kneže - zovne kraljević. Ponajprije valja potpisati pomirbeni ugovor, a sutra u zoru red je na nama da ostavimo ovaj kraj. Na Okić-gradu uznemirivat će vaš dvorac čete kralja Otokara. Stoga ćemo vašu sestru skloniti u moj Kneginjac. A vi, kneže, pođite, sad je čas da nešto učinite i za sebe. - Za sebe što da učinim? Nešto, kneže, što dugo priželjkujete. Baš ništa? - Ništa, kraljeviću. - Ali vi i Pavao odnijeti ćete kraljici Kumanki pismeni dokument s obavezom da potvrđuje zaključke Sabora. A tada idem da branim granice naše zemlje! Molim vas, kneže, dovedite u moju odaju djevojke da im saopćim svoju odluku. Potištena glasa ispričao je Ivan svojoj sestri i Tajani uzrok njihova puta u Kneginjac. Kad su ušle, nije još bilo u sobi nikoga. Jedva je Tajana pošla nekoliko koraka, zaustavi se i krikne. I Dorja je šuštala. Na kraljevićevu stolu stajao je šljem viteza Sokola . . . - Vitezov šljem? - začudi se Dorja. - Zar je vitez ovdje? Tajana se okrene knezu, čekajući odgovor, ali ga nije dočekala. 394 Nejasna slutnja pređe Tajaninom dušom. Zapovjedničkim glasom pita. - Kneže, vi znate zašto je šljem ovdje? Govorite! Ne smijete jni slagati, ne bi bilo viteški. Hoću da znam. - Donijeli su ga ovamo s bojišta. - S bojišta? Kada? - A vitez? Gdje je? - Prije sedmicu dana. " - Prenijeli su ga na Kraljevu Veliku! "= ;, ,

- Prenijeli? Ranjena? Ivan je gledao neodlučno. _ " - Pitat ću oca, on mi mora reći - i Tajana htjede izaći. Ivan zabaci glavu unatrag pa odlučno odgovori: - žalim da je mene zapala ova dužnost: vitez je slavno dovršio svoj život na bojištu! Velike joj oči stale gasnuti. Bijela put bivala joj bjelja. Klecala joj koljena. Teturajući prilazi šljemu, uzima ga sa stola, privija k sebi i padne na koljena. Suze su pale po srebrnom sokolu. Klonula je uz vitezov šljem kao uz njihov grobni humak... Knez Ivan se okrene od nje i spusti glavu. - Zar se sve nad nama srušilo? uzdahne Dorja. - Tajano, ustaj, doći će kraljević - opomene Dorja. -" Ra-stužit ćeš ga. Ona se digne i odloži šljem. Na dugim trepavicama blistaju suze. Ivan stoji nepomično. Izvana se čuje kako dolazi kraljević. Hitro Tajana obriše oči. Kad je Ratimir ušao, pokušala se smiješiti. Ratimir im saopći kako i kada će putovati. Onda pogleda Šljem i reče Ivanu. - Rekao sam da ga donesu da uresim njime svoju odaju. A sada resit će grob naših nada! Dršćući, ostavi Tajana sobu. U svojoj je odaji spremila haljine u sanduk. Dorja nije mogla da joj pomaže. Svladala je neka drhtavica. Od časa kad su joj rekli da će u Kneginjac, ona je vidjela pred sobom Lobor, grad navrh brda. Poći će putem pokraj njega, moraju proći ispod Lobor-•grada - i od ove misli nije našla oslobođenja. A Tajana je jako žurila. - Zašto tako hitaš, Tajano? - pita Dorja. - Daleko, želim daleko odavle, tamo gdje nema ničega, što je nosilo njegov trag. - Posljednji put vidjele smo ga na bojištu. Onda je nestao! Bit će, tada je pao! - Knez je kriv! - što je kriv moj brat? - upita Dorja. - što nisam s vitezom mogla govoriti, što ga prije boja nisam vidjela. On mu je zapovijedio da ode iz dvorca kad smo došle s mora. Kako je okrutna srca! 395- Tajano, ne ljuti se na mojeg brata, bio je teško potresen kad si plakala nad šljemom. - Ljutim se na nj! Nikad mu neću to zaboraviti! Dorja nije našla riječi da je tješi i brani Ivana. Odviše se gubila sama u sebi. A Tajana je hitno spremala haljine, šapćući: - Samo da brzo svane sutrašnji dan! Samo daleko, daleko jako daleko odavle, gdje sve nosi njegov biljeg. Dorjo, ja ću umril jeti! - Onda to čeka i mene... Dva djevojačka srca privinula se jedno k drugome, svako u svojem bolu... NA KNEGINJCU Tiho sipi jesenska kiša. Njezin šum ulazi kroz prozor u kulu. Pod svodom prozora, na klupi, pokrivenoj jastucima, sjede Tajana i Dorja i gledaju po udaljenim brdima. Šute. Crne Tajanine oči tuguju. U Dorjinim zjenicama tinja čežnja. - Kako je tiho u dvorcu tvojega oca, Tajano! Odviše tiho. Čini mi se da smo ušle u grobnicu... - Dobro je to. Ovdje ću moći da mislim, da uvijek mislim... - Što više mislim, to me jače muči... - Zato što ne znaš što će biti, Dorjo, a ja znam sve... Tišina i tuga... Na cesti u pljusku kiše pojavili se jahači. - Tko to dolazi? - Ivan i knez Babonić vraćaju se iz Varaždina gdje su sakupili prijatelja i momaka za bojište, a onda - ostat ćemo posve same... - Kako se veselim tome!

- Tajano, bole me tvoje riječi, one se odnose na Ivana. Tajana samo gleda u daljinu i šuti, Dorja tužno nastavlja: - Tajano, boli me to. Čitavim putem iz Požege i ovo nekoliko dana što smo na dvorcu tvojeg oca, postojano si neprijazna s Ivanom. Vidjela sam kako mu je to žao. Kad smo putovali, neprestano se držao daleko od naših kola. - Da nije otpravio viteza iz požeškog dvorca, bila bih još jednom govorila s njime. Bila bih ga svakog dana vidjela. On je umro na bojištu, a da ga nisam ni vidjela! A za to je kriv knez! - Znaš li, Tajano, da je sam vitez htio da ode na Kraljevu Veliku, da sačuva tvoj mir? Nije ga moj brat silom odstranio. - Silom nije, pa ipak ne vjerujem da se vitez ne bi htio oprostiti sa mnom prije boja da ga nije knez od toga odvratio. Sama si mi priznala da ga je otposlao. - U dogovoru s vitezom. !: "•••"-...• ."V :;•. " ^ - Knez je tako htio, znam. - Sutra odlazi knez na ratište. - Ne želim mu zlo, ne misli to, neka se vrati - tebe radi! - A kad bi se vratio radi tebe, bi li ga dočekala i uzela za muža? - Ne! Nikada! - Dobro. Razumijem sve. Ipak bih htjela da s njime razgovaraš prije nego ode da ti dokaže svoju nekrivnju. - Ne, ne, ne mogu. Ne želim govoriti s njime ni o vitezu ni o Čemu drugome. Ne traži to od mene, Dorjo. Teško mi je, neću da govorim o vitezu s knezom. - Ne ljuti se na mene. Volim brata i žao mi je, možda, ipak, on u svojoj duši duboko žali. Volim brata, veoma volim, ali nikada nisam imala uvid u njegovo srce. Vjerujem da je plemenit. - Nećemo o tome razgovarati, Dorjo. Htjela sam ti spomenuti nešto drugo. Sva si trnula kad smo ono putovale u Kneginjac i prolazili ispod Lobor-grada. - Mislila sam - izgubit ću svijest. Svi su govorili "Eno gle, otimačev dvorac" i bojali se da nas ne bi orobio! Kakva je to bila muka! Kiša šušti po suhom lišću u dvorištu. Turobna jesen legla je na zemlju i na djevojačka srca. Služavka uđe i saopći Dorji da je čeka knez. Sišla je s prozora i ostavila Tajanu u njezinim mislima. Ušavši u odaju, gdje je dočeka Ivan, upita: - Zvao si me? - Imam ti nešto važno reći! Sutra odlazim i tko zna hoću U se vratiti... Ona mu ovije ruke oko vrata. - Ne počinji ovako, ne mogu to podnijeti. - Samo sam onako nabacio... ;.,, - Barem budi ti vedar, Ivane kad su drugi tužni. ;$ - -Misliš Tajanu? " - Da, i nju. • što je rekla? - Okrivljuje tebe što u Požegi nije vidjela viteza jer si ga poslao s požeškog dvorca kad smo mi stigle, i što se vitez nije oprostio s njome prije boja. - Oprostio? Nije li se on zanavijek s njome oprostio na Ozlju? Tako je bilo urečeno. On je svoje djelo izvršio i riječ održao. Dobro - reče napokon - razgovarat ću s njome. - Uporno tvrdi da bi se vitez prije boja s njome sastao, a ti si to zapriječio, - Dovedi je da govorim s njome. Neće doći. - Idem k njoj. --Ivane, bolje je da ne pođeš! - Zašto kažeš - bolje? - Kad sam joj predložila da govori s tobom, ona je odlujW odbila. ™ - Neće da govori sa mnom?

- Ni da čuje! * Knez je ustao. Pošao je po sobi i kad se opet približio k sestri, opazila je na njemu veliku promjenu. Studen je strujila iz njegova lica. - Dobro je tako, Dorjo! Ne govori joj ni riječi o meni! Zadovoljan sam što ne želi razgovarati sa mnom. Nemam joj ništa reći. Ali nama dvoma se valja porazgovoriti. Da ne polazim na bojište, ne bih ti još danas ništa rekao. Nesretni vojvoda Bela, lijep je i plemenit mladić, nije dorastao da u pravi čas izvede ono što je želio, a još manje što smo željeli mi. Na putu k tebi na jug pozvali smo ga da smjesta zauzme budimske prijestolje, ali zadržao ga je njegov češki pratilac i poveo natrag kralju Oto-kara jer da su osnove moje i naših presmione. Zapravo, ne znam što se s njime dogodilo od onog dana kad je s juga prešao na sjever, ali ja idem u bojno kreševo i želim poći s uvjerenjem da ćeš biti zaštićena i sretna. Knez Pavao Babonić zaprosio te je, a ja sam mu to obećao. Padnem U u boju, on će te uzeti i štititi do smrti. Prenagli iznenadni prijedlog ukoči je. Nije se ni makla, ni trgnula. Osjećala se smrtno pogođena. Nepomično gleda u suprotnu stijenu pokrivenu štitovima. Dok je on nastavljao, našla je vremena da se osvijesti od ovog prvog udarca. - Nisi ljubila vojvodu, ali si rado primala pažnju kneza Pavla pa znam da ćeš rado primiti i njegov upros. Sam ću još danas pred kraljevićem obaviti vašu vjeridbu, a onda idem mirne duše... On pogleda njezino lice, čekajući odgovor. Dorjina je šutnja bila odviše duga. - Dakle? Pristaješ li da danas održimo vašu vjeridbu? Maknula se i okrenula k bratu. - Moje srce nije progovorilo... - Ako mene nestane, tvoje srce priviknut će se na mladog hrabrog kneza. On te je u Požegi zavolio, a Pavla je lako zavoljeti. - Teško nije, priznajem! - I pristaješ - dovrši Ivan i ustane. - Ivane, čekaj! Ona je ustala i pokušala da bude potpuno sabrana. - Sjećaš li se što sam ti prošle godine otkrila na Okić-gradu? Ujak Matias me je prisilio da prisegnem da ću poći u samostan. Tajana me onda uvjerila da prisega ne vrijedi jer mi nije priseglo srce. Vjerila sam se s vojvodom. Sad vidim: kaznio me je usud 398 zbog prekršene prisege. Sada Ivane osjećam jedinu želju da se povučem u samostan. Iskupit ću svoju prisegu. To je moj odgovor, drukčije ne mogu. Mirno je prišao k njoj i prihvatio njezine ruke: - Dorjo, shvaćam tvoju bojazan, ali kad svi ovi događaji padnu u zaborav, bit ćeš sretna. U tvojim očima gori mladost, ^atomljuješ je, svladavaš žar svojeg srca. U našoj je krvi - oboje samo jednaki našem ocu. Zgriješio bih sebi kad bih dopustio da se skloniš svijetu i njegovu životu. Moraš me slušati, Dorjo .- Slušat ću te u svemu - ali u tome ne! - Dorjo, zar hoćeš da idem u boj pun brige za tebe? Idem da branim zemlju, sve nas, gdje" se biju hiljade, tamo je moje mjesto. Ivan Okićki, sin kneza Jaroslava, ne može sjediti u kulama kad neprijatelj prelazi našu granicu. Moram poći. Pošao bih da imam, ne samo tebe, nego i ženu i dijete. A ti, Dorjo, daj riječ meni i Pavlu da ćeš za pola godine stupiti s njim pred oltar. - Kako da dam riječ na ono što nikad neću ispuniti? Idem u samostan. To je moja posljednja.riječ. Ti nisi Ivane, poput druge braće. Uvažavaš svoju sestru, povjerio si mi tajne, tražio moju pomoć u svojim poslovima - znam da me nećeš prisiliti da idem za Pavla ih" za koga drugog. Spustio je ruke. Njegove smeđe obrve se nešto nabrale. Kao da je u njegovim očima izdaleka odjeknula neka davna sumnja. - Dorjo, tvoje lice je mirno, ali blijedo poput tvoje biserne ogrlice. Ne vjerujem da polaziš u samostan da iskupiš prisegu! Ne vjerujem ti! Njegove čestite oči onemogućile su joj da mu slaže. - Ono o prisegi je izlika, Dorjo? - Ne mogu lagati, brate. - Jesi li Dorjo, prisegla ljubav kome drugome?

- Nisam - nikome! - Ipak u tebi leži nešto strašno. To vidim u tvojem strahovitom miru, u tvojoj ukočenoj zjenici, nešto kao ponor osjećam U tebi! Ti ljubiš nekoga? - Istina je! -- Koga? Govori istinu! - Nije od potrebe da ti kažem njegovo ime jer nikada nisam Hi u snu pomislila da bih mogla poći za njega. - Zašto ne bi mogla poći? - Dijele me od njega i život i smrt. - Ni u životu ni u smrti ne bi se mogla s njime sresti? - To sam htjela reći. Razabrala je kako mu se visoko plemenito čelo nabire i osjeća da mu u duši tinja crna sumnja. Glas mu prodire iz grudi kao prijetnja: - On?

Razumi] eli su se, ali ona ipak nije oborila glavu.

399$•

Naglo mu se podigle stisnute šake kao ono jednom na Okić-gradu kad je prvi put posumnjao da je sklona otimaču. Pričinilo joj se da će je udariti, ali se nije povukla. Njegove se šake spustile na vlastitu mu glavu i počeše udarati po njoj kao da sam sebe bije radi nečega. - O, nesrećo pusta. Čime si me udarila! što sam doživio! Što nisam progledao! Dorjo, privijala si se uza me, vjerila s vojvodom, smiješila se, gledala mi u oči, noseći u srcu moju i svoju sramotu: viteza otimača - razbojnika. Dorjo, otkud tebi tolike himbenosti? - Ivane, daj da ti budem iskrena. Sjedni. Slušaj. Čuj sve. Istina, nikad mu nisam mogla zaboraviti što me je iz svojeg dvorca pustio čistu. Ali, čekaj da dovršim - zaustavi ona njegovu očajničku kretnju. - Ne znaš ti, Ivane, kako se to upije u dušu djevice kad je mladić u čijoj je vlasti ne dirne... On se pogledom izgubio u neku daljinu, dok je ona ispovijedala svoje osjećaje: - Ali, osim ove uspomene zahvalnosti, ništa nije bilo u mo-j jem srcu, a možda ni sućuti prema njegovoj beznadnoj ljubavi. | Pogibao je za mnom i mnogo sam mislila o njemu pošto je vojvo-1 da otišao u češku... Mislila sam često - kakva je šteta da je To-1 mo otimač i zašto rne tako ne ljubi vojvoda. Priznala sam sama sebi da me nitko ne ljubi tako silno kao Tomo. Evo, to je sve što sam onda osjećala. Tada smo krenule na jug... Tamo, među gusarima, kad sam ga ugledala, zgrozila sam se. Onda se polako spuštalo u moju dušu poput oblaka na more. Prekrilo me, protiv i moje volje, srcu se ne da zapovijedati. Na jugu osjetila sam da je svemu kraj. Bilo je to, Ivane, kao oluja što se digne, razara, slomi i raznese vodenom pustinjom. Ne možeš više naći sebe. Ipak, htjela sam sve zagušiti i poći za vojvodu. On nije došao, i U spilji pod Ozljem nas je zatekla voda. On me je dignuo, prišlo- l nio k sebi. Ivane, što sam onda osjetila, to bi ti mogao razumjeti kad bi sam nekoga ljubio. Njegova blizina dala mi je okusiti što se osjeća u ljubavi... - Što je bilo tamo? - upita on hrapavo, muklo. - Držao me je u naručju i dok je bujica u spilji opadala, U mojoj duši se uzdizala i preplavila me. Odlučila sam da ne pođem za vojvodu. Oh, Ivane, kolika je to nesreća za nas oboje! Zbog njega si htjela odbaciti krunu? - Odveć je velika ljubav... Hodao je, šuteći, i lomatao rukama: - Otimača! Kneginjica Okićka! U svojem čistom srcu nosiš crni kal - zlikovca, razbojnika. Otac tvoj prevrnut će se u grobu. Dorjo! Svijet bi rekao: opsjednuta je đavlom!

Svijet neće nikad saznati zašto se kneginjica Okićka povukla u samostan.
400

Okrenuo se i promotrio njezinu pojavu: "
- Ovo lijepo, kraljevsko tijelo da se zatvori, uvene, osuši, radi čovjeka koji se zgadio svakome tko zna njegovo ime? Dorjol jVlakar svijet nikada neće saznati čime Si obeščastila svoje srce, do konca života gledat ću ja u tebi obeščašćenu. Znaš li kakvom ću se mučiti boli dovijeka? - Olakšat ću ti je Ivane. Čuj me i odgovori: da sam zavo-jjla kneza Krasinu bi li ti ovako osjećao i govorio? - Kako smiješ uspoređivati kneza Krasinu i Crnog Tomu?

- Jednaki su, samo je Krasina lupež - tajni otimači - Dorjo, ti si se obezumila! - Slušaj me. Nisam dopustila Tajani da kraljeviću i tebi pripovijeda u Požegi o tom jer bi odviše spominjala Tomu . . . Polagano i vjerno prikazala je događaje u dvorcu kneza Kra-sine. Kako ih je napao i orobio putem na jug, a onda obdario haljinama što ih je sam ugrabio. Tada mu ispripovijedi i o kneževu pokušaju da joj uzme čast . . . Od toga se Ivan zgrozio, privinuo j.e k sebi kao da je želi obraniti od požude kneza Krasine. Stao je ispitivati o svakoj sitnici, držeći je zagrljenu. Kad je sve saznao, on bude opet nijem i tih. Naposljetku posjedne Dorju, i pođe po sobi da otrese ganuće. - Strašno je što sam doznao. Ali ako je knez Krasina otimač, to ne može opravdati tvoju ljubav za otimača Tomu. - Opravdati ne, ali utješiti tebe. Mogla sam postati lako i kneževa žena, i nitko - ni ti ni ja - ne bismo znali da sam. žena otimača! Otimaju mnogi, a da za to nitko ne zna. Tomin je zao glas gori od njegova srca! Ozloglašeni vitez Tomo nije zlikovac kakvim ga ljudi smatraju. On će svoju prošlost oprati, ljudi će mu oprostiti, ako i neće zaboraviti. Sve to znam, Ivane, a eto, ne bih mogla podnijeti da me uzme u naručaj drugi, ne bih! Svaki dodir drugoga sjetio bi me onog časa u spilji kad je naletjela bujica i razotkrila mi da je ljubav oluja u kojoj sam se utopila ja, u kojoj se je utopio on koji dršće na svaki zvuk mojeg glasa... - On koji dršće . . . Dorjo! Razabrala je da nije smjela izreći priznanje o Tominoj ljubavi. Ovo priznanje razbuktalo je u njemu mržnju prema nečasnom mužu što vlada sudbinom njegove sestre, nje koju on ljubi nježno i ponosno . . . Požalila je to i tražila čime da to izbriše i, dok je to smišljala, opazi mu u očima kao neki bljesak, neko otkriće, za koje se hvata s potpunom samosvješću. - • Dorjo! Gledaj mi u oči. Tako. A sad odgovori: bi li ti mogla dalje ljubiti muža koji je preuzeo podlu naružbu da ti ubije brata? - Nikada! - Ti ga ipak ljubiš!

- Brate! Ne smiješ ubijati moja čuvstva riječima na koje nikad ne možeš položiti svoju čast. - Polažem je! Gotovo je pala. On je pridrži i posjedne. Bljedoća njezina lica bila je mrtvačka. - Ivane... Ivane! - Dajem ti časnu riječ da sam rekao istinu. To može posvje-dočiti i kraljević Ratimir. Slušaj me, Dorjo. Kad si s Tajanom otputovala na jug, jedne noći pošli smo da nagovaramo ljude da uđu u naše čete. Tu nađemo na ledini Olivera, svega opečenog. Jedva je izbjegao iz goruće kolibe. Svi smo, pa i ja, nosili bojne zaklone. Priđem ovako k Oliveru. Iskoristio sam njegovu slabost u bolima od opeklina da mi otkrije što namjerava na kraljev" skom dvoru. Da mi bude lakše izvući istinu, prikazao sam se njegovim prijateljem - Crnim Tomom. On mi je odmah počeo spočitavati: "Tomo, izdajice, obećao si dočekati i ubiti kneza Okićko-ga kad se vraća s Griča! Izdao si me, Tomo jer je nadošla povorka kneginjice Okićke!" - I sve je Olivera tako dalje govorio, a iz njegova je govora bilo jasno: Tomo me je zimus čekao s Oliverom na cesti, sjećaš li se? A onda su baš kretala tvoja kola u Češku k vojvodi. Napali su te templari, a Tomo, jer te ljubi, naravno obranio te. To priznajem, ali on je čekao - mene, po narudžbi ujaka Matiasa. Olivero mi je to odao, uvjeren da govori s Tomom. Nas smo se dvojica čas prepirali o tom umorstvu koje nije izvedeno - samo da točno doznam je li tako. Ovo je živa istina. Kunem ti se na to! Tomo ljubi tebe, to vjerujem, a mene je htio da ubije i ubio bi me da nisi ti pala na put i da me netko neznani, koji je sigurno bio upućen u zasjedu nije opomenuo, Tomo te je htio lišiti brata! Upamti! Pod tim udarcem ostala je potpuno smlavljena. Ništa joj nije priteklo u pomoć, ni ljubav. Ivan ne može lagati. Olivero nije mogao lagati kad je mislio da razgovara s Tomom.
401

- Tomo je onda tebe ljubio, Dorjo, ali je mogao zaželjeti i smrt tvojeg brata da lakše zadobije tebe. A tko ubija, zašto ne bi za ubojstvo uzeo i zlato? - Ne, to nije mogao - za sebe nije uzimao na moru ništa. Ne bi on ubio tebe! - Prosudit ću mirno. Vjerujem danas me ne bi ubio jer je već posve ovladan ljubavlju, ali onda je to naumio i on me je čekao. Svoj sam razgovor s Oliverom odmah saopćio kraljeviću i drugima. Pitaj ga. - Vjerujem ti. - Ljubiš, Dorjo, čovjeka koji je u zasjedi čekao tvojeg brata... Svinula se kao da ju je zasuo strop i srušila se u Ivanov zagrljaj. Preplašeno je trljao njezine sljepoočnice: ; - Sestrice, draga sestrice! \, 402 Ona je teško disala, još uvijek zadržavajući svijest. - Ne zovi nikoga, sami ćemo ostati s našom nesrećom Dosta je dugo trebalo dok je minuo napadaj od teškog udarca. Ivan je držao u naručju njezinu glavu, milujući joj kosu. Otvo-j-jla je vjeđe i gledala u njegove oči ovlažene nježnim ganućem. _ Ne boj se, brate. Neću te ostaviti. Neću u samostan. „ - Oprat ćeš iz svojeg srca ime Crnog Tome? - Oprat ću! Stao je uz nju, milujući njezinu kosu i blijedo lice. ^ - Ivane, što je bilo među nama, ostat će naša tajna! Molim te samo jedno: usliši me! - Hoću, Dorjo. - Ne vjeri me danas s Pavlom. Pričekaj! Ne mogu... Obećavam ti poslušnost, kad se snađem, zaboravim. Poštedi me, Ivane, sada, molim te! - Hoću sestrice. Znam, nije ti lako - volim te kao da si mi dijete, a ne sestra. Sve ću učiniti da ti bude lakše zaboraviti. Kad budeš htjela, vjerit ću te, a Pavla umiriti. To je moja briga. Samo da mi budeš sretna. Molit ću kraljevića neka te uzme pod svoju zaštitu dok s - vratim. Ako se ne bih vratio, a ti... Ona mu je ovila ruke oko vrata i zaplakala nad njime, nad sobom, nad svojim ranjenim srcem... Kad je opet pogledala u oči svome bratu, one su bile vlažne. Uzela je njegovu ruku i privinula je na svoja usta. Toga dana svi su se opet sreli u-blagovaonici. Kraljević Ratimir neprestano je ispitivao kneza o njegovu polasku na vojnu. Ivan mu je odgovarao, a da čitavo vrijeme nije ni jednom pogledao Tajanu, niti s njome izmijenio koju riječ. Knez Babonić samo je katkad primijetio štogod. Dorja i Tajana su šntjele, nitko im u toj šutnji nije smetao. Sutradan našli su se svi na okupu u bogatoj kraljevićevoj dvorani. Ivan se opraštao. Najprije je pošao k Tajani. Mirno je sagnuo svoju glavu. - Opraštam se, kraljevno. - Služila vas sreća! • - Hvala - reče on i zagrli sestru. * - Sestro moja, ako se nikad više ne vidimo - znaj što si mi obećala! Pavao Babonić poljubi rub Dorjina plašta. Ona to nije opazila - gušile je suze... Tajana se snuždila, oborila glavu, gledajući Dorjinu bol - Tajano, ako se Ivan ne vrati? Zašto je pošao? Zašto, kad nije trebao da ide? - Zato što prije svega ljubi svoj dom.; 26* 403I DUŠU JE ZAHVATILA OLUJA

" U hladnom sunčanom danu jašile su djevojke peteljkom posred šume. S njima je pratnja. Tajanine oči u sumornoj tuzi gle-daju šumom. Golo granje otvara joj vid na tihi dvor Kneginjac. U tom njezinu pogledu nema života. Sva njezina nježna pojava čini se kao utrnuta svijeća. Uz nju jaši Dorja. Njezine oči, napro-tiv, gore kao u nekoj vrućici. Lice joj je neobično blijedo, obrazi joj se smanjili. Suknena modra odjeća na njoj se proširila. Mlado tijelo izgrizaju duševne oluje. Obje djevojke šute. Od nekog doba razgovaraju malo. Svaka ima svoju bol. Noću liju suze, svaka na svom uzglavlju. Danju tuguju, sva-Jca za sebe. - Dorjo, priđi mi bliže da ne čuju sluge. Konji im sada idu usporedo. - Teško mi je. Otkako smo same, nešto se uđaljuješ od mene, zašto to? - I sudbina nas je udaljila. Ti tuguješ za mrtvim vitezom, a ja pokapam živoga. To je mnogo mučnije nego plakati nad grobnim humkom. - Uzalud ga pokapaš. Što dublje kopaš jamu, to se dublje spuštaš za njime. - Po čemu to sudiš, Tajano? - Svakog jutra tvoje su oči neispavane i crvene od plača. Za stolom jedeš samo da zavaraš mojeg oca. Uzalud, što god govorila, misli su ti zabavljene Tomom. Više nego prije. - Svakog časa po sto puta pita me srce: je li to moguće da je on htio ubiti Ivana? A odgovora nema! U onom strašnom času, kad mi je brat sve to ispričao, ja sam vjerovala sve. Otkako je otišao, počelo me mučiti na dva kraja - jednako vjerujem bratu i svojem srcu koje Tomu brani. I vjerujem i ne vjerujem. A to je gore nego kad sam vjerovala. Sto put gore! Onda mi je pocrnilo pred očima i odlučila sam izbrisati Tomino ime iz srca. Kada sam započela, zavrištalo je srce od bola. Ono se branilo, strahovito jaukalo. Razdvaja me, prepo-lovljuje, nikad takvih muka nije izmislio pakao! Tajano, neću to preživjeti! Ti si rekla istinu: što dublje zakapam Tomu, to više padam za njime. Nisam više svoja. Izmakle su mi uzde kao da me obezumljeni vranac nosi niz strminu. Skotrljat ću se, oluja me nosi kao našu brodicu na moru. Nasukat ću se na hrid ili potonuti. Često mi se nameću misli tako strahovite da me od njih zebe. Priberem se, držim, tjeram ih od sebe - a one se opet došulja-iu kao podmukla zloba zovu u propast.
404

- Kakve su to misli? Zgrozila bi se, Tajano. Ne mogu te uznemirivati, ali kad bih im podlegla - znat ćeš da sam... U - Doreci - što? - Odviše je grubo. Neću im podleći. Veže me ljubav prema bratu, obećanje što sam mu dala na rastanku. Moram ga održati. Hoću, ja sam od plemena koje zna ravnati sobom, tako mi reče brat! • Zašto ja nemam brata! - uzdahne Tajana. - Imaš bratića. Evo, otkako je tu, neprestano se nježno bavi oko tebe. - Borivoj je dobar, vrlo dobar, ipak mi nije brat! - Iz svake se riječi vidi da si mu jako draga. - Zato bih i voljela da ga nema na Kneginjcu. Brat bi sa mnom uvijek razgovarao o vitezu, on izbjegava, šuti, i neće da ga spominje. - Možda je ljubomoran. - Brat bi poštivao moju bol kao i tvoj brat što poštuje tvoju. Oh, Tajano, krivo si učinila Ivanu. Veoma krivo. Trebala si s njime govoriti kad je odlazio. A boljelo me je jako kad si mu tako hladno zaželjela sreću. Zar u tvojem srcu ima mjesta mržnji? Ne znam, samo ne mogu da budem dobra prema njemu. - Kad bi za to bilo razloga, oprostila bih ti. - I odviše teških razloga... - Zato što je viteza otpremio u Kraljevu Veliku? Nije to dovoljan razlog. Ima još jedan. - Zašto mi tajiš? Sad Ivana nema, neću mu moći ništa saopćiti. Reci mi da barem znam. Tajana okrene glavu svojoj drugarici: - Ti se sjećaš onog dana kad mi je rekao da njemu pripada nagrada za pobjedu.

- Da, znam, a što onda? - Taj je dan vitez pao na bojištu. Vidjele smo da je iščeznuo, knez je znao da vitez tamo leži mrtav. Ipak je došao da mi javi svoju pobjedu, da traži nagradu dok je tamo ležao mrtav vitez koji mu je bio prijatelj. Spasio ga je u Budimu iz zatočenja, preporučio kraljici da ga učini svojim savjetnikom, sve to plemenito zaboravio je knez i došao da mi javi svoju pobjedu i uzme nagradu! • Ta odmah ti je dao slobodu... - Nije smio da mi o tome govori, zar ne? - Ovo me uistinu smućuje. Ne znam kakav je bio uzrok. Ivan svoje prijatelje poštuje i ljubi plemenito. Za vitezom nije nimalo žalio kad je mogao da preda mnom govori o svojoj pobjedi. Evo, to je najveći razlog zašto mu više ne mogu biti dobra! 405Dorja nije mogla dugo o tome razmišljati. Vječno mučena svo-;Jom borbom, nije bila kadra da dugo vremena svoje misli veti nečemu drugome. Izašle su iz tamne šume. Dorja je okrenula niz cestu. - Ovaj put vodi prema Griču. Uz put je Lobor-grad. - spomene Tajana. - Vratimo se u Kneginjac. - Htjela bih da idemo sve do Drave. Danas nije s nama ni otac ni Borivoj, barem možemo razgovarati i misliti... Pokraj ceste, pred sobom, opazile su samotna jahača u građanskom odijelu. Ni jedna mu nije posvetila pažnju. Dolazio im je u susret i skinuo ponizno klobuk. - Dorjo! Gle tko je to? Prepoznala je Tomina četovođu Kozaka. Srce joj stade lupati. Nesvjesno je zaustavila konja. - Tajano! Zovni ga bliže! Djevojka mu domahne rukom. U času dojuri Kozak k njima, j Monotonim glasom upita ga Dorja: - Šta radiš tu, Kozače? - Putujem u svoje selo. - Zašto? Ostavio si gospodara? Žalosno slegne ramenima: - On je ostavio mene. Tajana se nagnula nad konjem da mu zaviri u lice. Dorja još tiše upita: - Zašto te ne treba? - Sve je svršeno! -. - Sto je svršeno? l - Posljednji put, kad je Fric orobio dvorac na Belcu, pošli \ smo za razbojnikom u potjeru, uhvatili ga, sve mu oduzeli i pre- | dali gričkom sudu. Odonda nema što da radimo. Sve što smo bili u šest godina pootimali, gospodar je vratio orobljenima, a koje nismo našli, njihovo je blago gospodar darovao siromasima. Sad on leži... - Bolestan je? - upita Tajana. - Ležy" - zadršće Dorja. - Tako, kao i njegov otac, leži i gine - uvenut će. Ne treba ni mene. Tajana je upitno gledala Dorju koja je skrenula konja podalje od Tajanina, sagnula se Kozaku i šapnula: - čekaj sutra u zoru ovdje, dobit ćeš poruku za gospodara. Možeš li ovdje čekati? - Čekat ću. - Idi i šuti! Potjerala je konja. On je polako kasao cestom. Uvečer uđe Dorja u kraljevićevu odaju. On je dočeka vedrim mirnim smiješkom. l 406 - Kraljeviću, •- reče Dorja - odlučila sam otići na Grič, a u Ozalj-grad. Nć kanim ostati dugo, samo dvije sedmice. - Kako bih vas smio pustiti kad mi je knez rekao da ćete

ostati tu. - Ali vam nije rekao da me kani vjeriti s Pavlom i zato bit c"e dobro da budem bliže njegovoj majci. Ivan će se jako radovati tome koraku. - Ako mi obećate da ćete za dvije sedmice opet biti u mojem dvorcu, odredit ću da vas spreme sutra na put. - Obećavam. ; RANJENI GOROSTAS Tomo leži na jastucima i zuri gore u visoki, tamni, šiljasto uvijeni strop. Izvana dolazi zvižduk vjetra i dočarava mu u duhu sliku dvorca. Promatra ga kao da stoji negdje na cesti. Visoko šiljasto brdo, gusta šuma, a na vršku visoki zid, četiri kule, samotno dvorište, drveni izrezbareni trijem na stupovima od kamena, a nad njime nema ništa, samo nebo, puno oblaka ili sunca, ili zvijezda. Dolje naokolo ništa, do šume, guste šume. Sad je na visoku brijegu u samotnom dvorcu, čini se kao neki zakleti grešnik čija duša u pustoši vrši pokoru. I uvijek dovijeka će tako ležati na tom ležaju svojeg oca, ginuti i lutati dvorcem kao sve duše o kojima su mu rekli da traže mira... "Jesu li ga našle?" •- pita se sam. Nisu mogle! Nisu. Nema mira. Nema ga nigdje. A možda bi duša našla mira da nije srca, srca što je poput ranjena gorostasa, što zavija kao ranjeni div usred noći i ne da zaspati čežnjama. "Uistinu, neće poći ni za koga?" Svakog dana i noći, svakog časa ponavlja Tomo ovo pitanje. Napisao je gore, u stropu odaje, u blagovaonici, tamo u onim sobama kamo ju je prije godinu dana zatvorio. "Ja sam je zatvorio? Ja sam za njom ispružio ruke? Ja? Možda mi je to ipak sam đavo dočarao. Kako bih to bio učinio, ja - njoj!" Svaki onaj čas on je ponovo obnavljao i proživljavao. Svakog dana. To mu je sačinjavalo čitav život: opetovati sve od časa kad se s njome sreo u čičama u samostanu svetog Ivana, kako ju je odanle iznio i pustio kući netaknutu. "Već onda proklijao je u meni osjećaj dragosti, već onda, jer je ne bih bio pustio iz ruke netaknutu." Onda sklopi oči da je opet vidi. Kad god bi sklopio oči, danju ili noću, ona je klečala do njega i položila mu ruke na čelo kao onda kad su bježali od kneževskog otimača Krasine. 407I tako bi ostao sate, dane, a mislio je da su trenuci. Ništa ga ne buni u tom snatrenju. Ni briga, ni ljudi, ni J^, kav posao. Svi su u dvorcu mirovali, za sve se brinuli momci i njegove služavke. On je ležao, šutio, sanjario, sav se podao srcu kao što se je nekoć podao hvatanju trgovaca, sajmara i bogatih putnika. Već je na to i zaboravio. Sve je iščezlo iz njegova osjećaja, samo je ostalo ono što ga veže s njome. Sav svijet nekud je nestao, samo je ona živa. Sve mu je mračno, samo "njezine oči svijetle. Sve je crno, samo njezino je lice bijelo. Svi su zanijemili, samo njezin glas romoni oko njega, po dvorcu, kao žubor potočića niz brdo guste šume ... Ona! Nema za nju imena! Ne usuđuje se ni u svojoj duši nazvati je: Dorja. I ne pita što će, kako i dokle će sve to trajati. Ne zna to, on, niti se rađaju takva pitanja. Samo osjeća da je vidi, a drugo i ne želi. "Ona neće poći ni za koga?" - jedino to pitanje uznemiruje njegov mir i prouzrokuje kucaj srca... Niti je to nada niti ufanje - niti obmana kakva daleka sna, to je svjetlost od koje oživljava njegovo srce kao zemlja od proljeća. Leži nepomično i sluša vjetar što zviždi nad samotnim dvorcem. Razmahani valovi zraka sudaraju se u muklom šumu oluja. Oluja!... Kakva opojna slast! Za oluje ona mu je sjedila nasuprot u brodici. Gledao je okom u oko. Bio je njezin osloboditelj, rob... Hukao je vjetar, bacalo se more kao njegovo srce. Zašto je tome bio tako brzo kraj? Zašto oluja nije potrajala beskonačno? Nova mu slika izlazi u predodžbu: ... Oluja ... vjetar - pljusak - tamna spilja, duboka trrik na i - bujica!

"Ona mi leži na grudima! Kako onda nisam umro od sreće, kako nisam izdahnuo od sretnog bola? Jer boljelo je, boljelo, kao što bole oči kad se zagledaš u sunce. Zašto je bujica u spilji pala, zašto nije potrajala dovijeka" ... Vjetar zviždi. U odaji je polumrak. U kaminu svjetluca oganj. Tomo budan sanja... Samuje mjesecima - misli o njoj i želi umrijeti. .„ .., .•..,,..,.. ..;•./"•,.••• .,.,.-....•. " .J

BUDIMU SVE NA NOGAMA
Prepuna je velika dvorana kraljevskog dvora. S desne i lijeve strane sve do zidina zapremili su mjesta predstavnici triju zemalja. Šarenilo bogatih ugarskih odora takmiči se s plamtećim bojama grupe prvaka Češke. U sredini stoje u svojim viteškim odorama prvaci Hrvatske, na čelu im knez Ivan Okićki i nekadašnji
408

pristaše Joakimovi s knezom Pakračkim. Svačije lice odaje ozbiljnost i umor nakon teških muka i borba. Na prijestolju sjedi Ladislav, zijeva od dosade i jedva ustraje na svojem sjedalu. Uz jijega je kraljica Elizabeta. Njezina pojava u grimiznom plastu odviše jasno pruža sliku žene kojoj je bura prošlih dana odnijela mnogo gipkosti tijela, a donijela prve nabore obrazima. Umornim glasom čita gospodi kraljevsku objavu koju je sastavio knez Semere Tu je i vojvoda Bela kao zastupnik kralja Otokara. Kraljevski proglas objavljuje da se nakon šest mjeseci neprijateljstva između kralja Otokara i ugarskog kralja Ladislava sklapa mir koji su nakon uspješnih pregovora potpisale obje strane po svojini zastupnicima. Objava izazove jednodušno klicanje sa svih strana. Onda kraljica pozove gospodu na zajednički doručak u blagovaonicu. Ona se povuče u svoju odaju da tešku krunu i grimizni plašt skloni s glave. Prisutni predstavnici pomirenih stranaka prilaze jedni k drugima da izmijene pozdrave i mišljenja. Knezu Ivanu Okićkome približi se vojvoda Bela. Lice mu odaje nemir, gotovo neprijatan strah. Malo trenutaka nijemo gleda u oči Ivanu, a onda šapne: - Jesam li proklet zauvijek? Proklet nikako, ali - ostavljen! - Volio bih da sam ostao na bojištu mrtav. - Moj vojvodo, vaše srce je bilo zanosito, puno osjećaja, lijepih nada, divnih snova, ali vaša volja ih nije mogla slijediti. I onda kaci sam vam slao upute, vi ste uvijek uradili protivno! On obori oči, onda ih opet otvara i iskreno priznaje: - Moj poočim kralj Otokar dao mi je u pratnju Venčeslava koji je moju neodlučnu mladost upravljao svojim putovima, a kad sam to opazio, uvijek je bilo već prekasno da popravim. I zato je Dorja svoju ruku obećala Pavlu Baboniću. Čim stignem kući, obavit ćemo vjenčanje. - Kneže, nisam povukao svoju riječ kad sam se dao vjenčati s Joieginjicom po mojem prokuratoru. -• Ovu sam vezu razvrgnuo, čim je stigla vijest o ratu s Oto karoin i o vašem putu k njegovim četama. Blijed, žalostan i potišten, stoji mladi vojvoda pred Ivanom pa onda šapne: -- Dakle, pobijeđen i ostavljen! Naći ćete zaborav u zemlji svojeg poočima. Naći ću ženu, da, ali zaboraviti kneginjicu nikad - nikad! -- Ne govorimo više o tome, odveć su nam srca tužna. Recite radije zašto je Otokar odlučio tako brzo ponuditi mir? Nije li tome kriv Rudolf? - Jest, Rudolf Habsburški bio je silno iznenađen nad našim ratovanjem i žurio se pripraviti svoje čete da navali na Otokara. Brandemburgovu bogatu baštinu smatra svojom, ali je moj poočim odlučio Rudolfa preteći i brzo ponudio Elizabeti mir. 409- Čudim se kraljici da je tako objeručke prihvatila ponudu. - Nema Joakima, a nikog drugog ne smatra njemu ravnim vojskovođom. A naprotiv imala bi boljih od Joakima - u Hrvatskoj... - Ali se u nas ne pouzdaje, a mi smo, dragi Bela, s našim lijepim osnovama ostali sanjari, nešto i uz vašu pomoć! - Već odviše osjećam da mi mnogo toga nedostaje, ali prekasno. To mi je osveta!

Ušutjeli su. K njima priđe kumanski vojvoda Oldamur u lijepoj kumanskoj šarolikoj odori i pokloni se: -- Dolazim, kneže, u ime svoje žene Orhide. Vojvoda se povuče, a knez Ivan ljubazno primijeti: - Čestitam vam na takvoj ljepotici i mislim da samo vama pristaje. - Svojedobno sam otklonio njezinu ruku, znate da je i ona ludovala za vitezom Sokolom. - Samo za njegovim zaklonom. Jest, to je ovo naše doba kad muškarac uzima zaklon na lice i počini luđačkih smionosti, ženske bi oči iscurile za njime, a srca podivljala, no to je obično kratkotrajno. Ali vi mi nosite neku poruku? - Tako je. Orhida mi je naložila: "Reci knezu Okićkome: danas duboko žalim što sam se urotila protiv njega s Joakimom u Požegi, da nisam, sve bi bilo drugačije. On je znao da sam ja zavjeru kneza Okićkog i Semerea u Budimu otkrila Joakimu pa me ipak nije odao kraljici. Ona bi me smjesta smaknula". Dakle, kneže, vašoj viteškoj šutnji zahvaljujem što je Orhida živa. Primite moju hvalu! -- Oh, vojvodo Oldamure, želim samo da budete sretni. - Prošlog četvrtka, zamalo da nisam pao u tamnicu ili na stratištu, braneći svoju sreću! Bit će dobro, kneže, ako mi posvetite samo još malo vremena da vam to objasnim jer se odnosi na cijelo kraljevstvo - ugarsko i hrvatsko. Ozbiljnost njegova izražaja ponuka Ivana da s Oldamurom prijeđe u pokrajnu sobu. - Dakle, što se dogodilo? - Moram se dotaći najprije Orhidine sestre kraljice. Ne bojte se, kneže, odabrat ću sporedne riječi. Na dvoru ima neki mla-•dić - u Požegi su ga zvali kaštelan, ali je zapravo bio kastelanov sluga. - Jakob Ponićev? - Da, on. Nedavno se Ladislav opet čestito napio vina i počeo tražiti Jakoba. Kralj ga strahovito mrzi - i kad se opije, naziva ga kraljičinim milosnikom. On mu je odgovarao neki vele i odviše grubo i mladi kralj ode kraljici i najavi: "Ili ću iz dvora ja ili onaj slugan". Kraljica reče kralju neka ide kamo hoće, a Jakob Ponićev ostaje! I jednog je dana dojahao kralj sa svojom pratnjom u naš kumanski kraj i počinio strahote. 410 - U pijanom stanju, to morate uvažiti. - Razumijem, neću da to opovrgnem, ali čujte. Ladislav je počeo ludovati kao onaj put kada je dovukao srećonošu Tajanu u naše selo. .Ja sam srećonošu lično spasio da je Ladislav nije obe-šćastio, a ona mi je obećala sreću da me Orhida mora ljubiti. I eto, ona me ipak nakon svega ljubi i moja je. Ali kad je Ladislav vidio da me Orhida, moja žena, gleda milo, plane i zapovijedi neka je odmah dovedu k njemu na njegov ležaj! Tu je rekao Orhi-di: "Samo zato da Oldamura osramotim, sad ćeš biti moja!" Ali ja sam jurnuo, zgrabio ga za vrat i rekao: "Ti nisi kralj, ti si pokvarena svinja! Ili ćeš otići - ih" ću ti ovim nožem odrezati glavu!" A on, što je uradio? - Prestrašio se, izišao, ali vani, kad je sjeo na konja, poviče: "Osvetit ću se krvavo!" A sad čujte, kneže: recite knezu Semereu: Kumani su se zakleli, bude li Ladislav napastovao kumanske žene, da će ga ubiti, svojim noževima probosti i baciti ga na javnu cestu, a da ćemo to učiniti - na to prisižem! Dugo su još Ivan i Oldamur razgovarali o Ladislavu, kad ih pozovu u blagovaonicu. Kad je doručak dovršen, svi su prišli kraljici. Ona im upravi nekoliko ljubaznih riječi, a onda prema predstavnicima Hrvatske: - Vi očekujete da iskupim obećanje o zaključcima vašeg Sabora prošle godine na Griču. Vašoj hrabrosti u ratu zahvaljujem mnogo toga i evo, dajem ovaj pismeni pristanak na sve što je zaključeno na Saboru na Griču. Pergament preda izravno knezu Ivanu Okićkome. On se pokloni i uzme spis. Ovo je bilo jedino što je čekao i zbog čega se odazvao s drugovima da dođe na dvor. A zatim se svi

spremili na odlazak. Kao da se je svima žurilo ostaviti ovaj dvor, u kojem stoluje nedostojna kraljica i slaboumni i razvratni kralj. Svi se međusobno opraštaju, zadovoljni što je rat dovršen. Cestom jašu konjanici. Za njima vitla prašina. Nadaleko žele-ne se probujale livade. - O čemu uvijek razmišljate, kneže? Knez pogleda Belka: - Mislim na svoju sestru, na dom. Kako ću ih naći? Misliš li o tome, Belko? - što nam je Budim dalje iza leđa, to sam veseliji. Uvijek Vidim pred očima kneginjicu. Bit će prelijepa u tim proljetnim danima. A vi kao da ste sve više zabrinuti. Zašto to? - Evo, već sedmi mjesec ne znam ništa ni o sestri ni o svima njima. Jedva čekam da prijeđemo Dravu. 411- Još će malo proteći vremena dok stignemo na granicu, a odanle do kneginjice nije također samo jedan skok... Ipak, vraćamo se prije nego što ste se nadali. - Ali duboko žalim što je u ovo kratko vrijeme ostao na bojištu knez Radoslav. - Pravo velite, odviše je brzo pao, ali on je svjesno jurio u najsigurniju smrt. - Ubila ga je tuga za Mirenom više nego neprijateljski uda-rac mača. Osje ao sam to i žalim za njime kao za bratom - veli Ivan. - Ali i ti si nešto zabrinut? Kneže, mislim na to gdje da sebi potražim kakvu službu. Odmetnuo sam se od Dragoše i zaboravio raditi prosti posao, sad nemam ništa, dakle... - Uzimam te u svoj dvor za prijatelja, - peharnika, hoćeš li, Belko? Predobri ste mi, kneže! Bit ću vam vjeran do smrti. - Bit će odveć tiho na Okić-gradu... - Do vaše svadbe... - Nije mi ni nakraj pameti. - Zar se ne kanite ženiti? Nemam koga da uzmem. - A kraljevna Tajana? - Ona sanja o drugom, a ja nisam nikad mislio da je prosim. Odviše je to visoko... Nekoć krvnikova kćer •- sada kraljevna, čudna sreća, a nešto je zagonetno. Vele ljudi: sreću nosi u sebi i tko joj se približi, toga snađe dobro. Jeste li opazili? - Za sebe baš nisam. Meni nije sklona ni ona ni njezina sreća. Neko su vrijeme jašili šuteći, a onda upita Belko: -• Gdje ćemo prenoćiti? Ili da radije jašimo svu noć? Bilo bi mi pravo da se ne zaustavljamo. Ako oni drugi nisu protivni. Pitali su zagorskog kneza Fintu, kneza Pavla i ostale drugove i odlučili da nastave put dok se ne umore. Svatko je želio što prije stići pod krov svojeg doma. NA LOBORU Opet Tomo sanjari... Najednom uđe Kozak: "."; - što si došao? - upita Tomo, otvoriv oči. - Gospodaru, nije to dobro... - Idi! Pusti me. Bolje mi je no ikad. - Gospodaru, netko je ovdje, ima za vas neku poruku.

412
Opet razbojnici napadaju Belec? Idi s momcima, ja ne mogu više! - Nije poruka iz Belca - drugo je. Žuri se glasniku, morate ga primiti - važno je! - Važno? Od koga? - Čut ćete. Nego ustajte! " - Neću! Zašto? Odjeven sam. ;; - Pustit ću onoga s porukom u sobu. Kozak izađe. Tomo opet sklopi oči. Sve ga smeta, sve mu je na putu, hoće da bude sam pa da obnavlja svoje uspomene, slike, predodžbe Kroz vrata ulazi netko zamotan do zemlje u plašt. Na glavi - šljem, na licu bojni zaklon. Ulazi polagano, korak po korak, poput sablasti. Tomu prene sušanj plašta. Otvori oči. Ne miče se. - Tko mi šalje poruku? - zapita Tomo ravnodušno.

Došljak ne odvraća ništa i stoji poput kipa... Ovo začudi Tomu. Pridigne malko glavu. Šutnja došljakova nešto ga uznemiruje. Tomo ustukne, još više digne glavu, i upre u pojavu istražujući pogled. Duga, nepomična tišina, čini se da je između ove pojave i njega nastala iznenadna blizina, u njoj se razapela neka prijetnja, neki strahoviti obračun, nešto blizu smrti. Nešto je sudbonosno ušlo u ovu odaju s tom pojavom - pod crnim plaštem i bojnim šljemom. Sve to osjeća Tomo, a ipak je miran, leden, spreman na sve. Ništa ga više ne može zastrašiti. Čeka mirno. I potpuno ravnodušno upita: Tko ste i što želite? I opet ne dobi nikakvoga odgovora. Ali plašt je zašuštao i ruka došljaka polagano uhvati šljem. Pojava čas još promatra Tomu, onda šljem udari o pod. Smeđa duga kosa prosula se po plastu... Tomo skoči na ležaj u. Ali ne može da ustane. Ostao je bez daha - crne mu oči zure obezumljena pogleda... Jest, to je predodžba njegova sna... Sna u budnom stanju! Gleda je u magli. Smeđe oči ga gledaju strogo, gotovo gladno. Sapinje ga u grudima, u grlu, ukočeno čeka da se ona pomakne, da prozbori, da se uvjeri je li to predodžba ili živo biće. A ona stoji hladna, mirna i on već vjeruje da se predodžba iz snova pretvorila u živu stvar i čuje glas koji je uvijek u svojim snovima slušao na budnom, samo što je taj glas sada netobično strog i hladan, - Vi me ne prepoznajete? Poklopio je rukom čelo, otro ga, ustao i pošao korak bliže i opet stao. Glas je njeziri! živi glas! I lice je njezino i ona je, ali sva ledena kao da je došla negdje iz daleke zimske pustinje. 413I gleda po svojoj odaji i razabire da u kaminu tiho pucketa vatra, a okolo i ležaj i stol i stolice i oružje, sve je njegovo. A ona je tu! Hvatajući zrak, napne snagu da nađe nekoliko riječi pa jedva promuca: - Sklonili ste se, kneginjice. Vani vitla vjetar, oluja je! I vaša je - pratnja - vani? - Na Griču je. - Zar ste sami? - Došla sam s Kozakom. - Doveo vas je jer je vani vjetar. Nisam slutio da biste mogli... Molim, ogrijte se uz kamin. - Hvala. Ne zebem! - Želite li da vam nahranimo konje?... Ili... - Ne. Ništa ne želim! Sve više mu se smućuje shvaćanje. Ne može da nađe kakav pravi put. Ona razumije njegovu pomutnju ... - Čudno vam je što me vidite ovdje. I čudno je! Nije me oluja natjerala u vaš dvorac. Ali oluja što bijesni mojom dušom strasnija je i od one tamo - na jugu. - U vašoj duši je oluja?... Uspravila se i blijedo lice okrenula k njemu: * - Tomo, sad je čas da se riješi strahoviti sud... - Sud? - opetuje on i sve tone u maglu. - Tomo! Vi ste obećali inkvizitoru Matiasu i Oliveru da ćete ubiti mojeg brata? - Zato ste došli? ,." - Zato! Odgovorite! ; - Odgovaram na sve. :>\ - Je li istina da ste obećali ubiti brata mojeg? - Obećao sam! Povukla je oko sebe plašt i zastala oborena pogleda pa 90 uhvati čvrsto za tešku debelu zidinu. - čekali ste ga u zasjedi? -- čekao sam. Sve teže se Dorja drži na nogama. - Onda su naišla moja kola kojima sam putovala k vojvodi?

- Da, kneginjice... - To vam je pomrsilo račune? - Nije, kneginjice, bilo je to iznenađenje. ,;; -- Niste izveli što ste obećali?" - Nisam. - Što vas je spriječilo? - Nakon susreta s vama nisam kneza više ni čekao. - Knez se s Griča nije vraćao cestom. - Nije se vraćao. - Vi znate da se nije vraćao?

414
- Znam - i znao sam. - Dakle, samo tome imam zahvaliti što mi je brat živ... Šutio je i gledao u zemlju. - Tomo, dala sam bratu jedno obećanje. Nisam ga mogla odmah izvršiti, ali, sad, izvršili ste ga vi. Sada mogu da idem! " Okrenula se da pođe. - Kneginjice, niste dovršili ispitivanje. Nije se odazvala. - Kneginjice, zašto ste došli? - Da saznam iz vaših usta: jeste li uistinu htjeli postati ubojica mojeg brata? Sad znam da je vaše srce ispunjavala takva namjera. Obećanje koje sam dala bratu ja ću izvršiti do posljednje riječi! - Kakvo obećanje? - zapita dršćući Tomo. - Više nemam što da vam kažem. To vam neću nikada oprostiti. Kad je stupila na prag, njega obuzme luđačka strava. - Kneginjice, - vikne za njome - stanite! - Ni časa više! - Jedno ste zaboravili pitati. - Ništa nisam zaboravila! Ipak niste pitali zašto sam čekao kneza i zašto nije do-5ao. " ne smijete o meni ponijeti nikakve objede. Ogledala se k njemu i ostala na pragu. - Sad me slušajte, a onda otiđite - kaže on sabrano. Ušla je i stala uza zid. On je stao daleko od nje. Kneginjice! čekao sam u zasjedi trgovce i putnike. Jednom sam čekao i kneza Okićkoga. - Ne opetujte tu strahotu. - Strpite se samo čas. Kneginjice, nisam mogao slutiti da biste došli i pozvali me radi toga na odgovornost. Evo, nisam mogao podučiti moje ljude. Čujte! Pošao je k vratima i viknuo: - Kozače! Dođi! < čuj sada. Sjećaš li se što je bilo onog dana kad je kralj Ladislav dojurio u onu krčmu. Rekao sam ti nešto o Oliveru i knezu Okićkome. Pričaj to kneginjici. - Da, sjećam se, pričali ste mi da vam je Olivero u požeškoj krčmi, u koju ste zajedno ušli, ponudio neka se osvetite. - Zapovijedam ti - oštro će Tomo - da kažeš sve što sam govorio, pa i ono - najgore. Dobro, kazat ću... Olivero i Matias htjeli su da maknu kneza Okićkoga, a Olivero je mislio da ste vi kivni na kneza Okićkoga i pozvao vas da s njime pođete na kneza. Obećao vam je Zato pomilovanje za sva otimaštva i novo plemićko pismo pa da ćete moći sjesti za stol sa svakim knezom - ako to učinite...

415
Dorja je oštro upiljila oči u Kozaka pa opet u Tomu, ne bi li se sporazumijevali pogledima ili znakovima, a pri tom osjeti-la zimu do kostiju. - Olivero vam je predložio da pođete templarima pa, kad se knez Okićki vraća s Griča, da ga pričekate i ubijete. Vi ste mi rekli: Olivero se nije usudio knezu Okićkome na megdan, pa kad je sretnim slučajem naišao na vas, pozvao vas je u pomoć da to vi učinite. A vi ste... - Ne gutaj, nego iskazi sve - prijeteći zagrmi Tomo - Ko-zače, svaka riječ koju ćeš zatajiti, smrtna je osuda i moja i tvoja!

Četovođa zastane zaprepašteno. Onda se sabere, stane razmi-jšljati i, makar mu nije išlo u glavu da bi istina mogla Tomi koristiti, on ipak nastavi: - Vi ste mu obećali. Vi ste primili njegovu ponudu i pogo"*i *

dili se. - Dakle, za plemićki list! - zadršće Dorja, još jače probli-jeđi i protrne. - Sad je sve jasno. Sad je zločin potpuno razjašnjen. - Još nije... - Dosta sam čula - odlučno će ona. - Još niste čuli sve! Jedino mi je pravo zatražiti da saslušate do kraja. Još samo nekoliko časaka i vi ćete ostaviti ovaj dvorac. Govori, Kozače! Hitro! Što je bilo dalje? - Tada ste primili od Olivera haljine templara i vi i ja i svi naši momci odjenuli smo se i pošli da čekamo kneza Okićkoga, Bila je zima, čekali smo svu noć - čekali, kad najednom spaze momci kneževska kola u kojima se vozila kneginjica. Olivero je plivao u radosti da će i kneginjicu uhvatiti i predati Matiasu, ali vi ste ga nadmudrili i kneginjicu obranih"... - Dosta sam čula - odlučno će ona. -- Još niste čuli kneginjice, do kraja - nastavi Tomo. - Pozvat ću sada slugu koji će vam još nešto reći. Evo, neću s njime ni ja ni Kozak progovoriti ni jedne riječi. Vas, kneginjice, molim, da stavite opet na glavu svoj šljem i pokrijete lice da sluga ne zna pred kime govori. Tada ćete se uvjeriti da je morao reći samo istinu. Tomo ode k vratima, otvori ih, i vikne u hodnik. Zamalo se pojavi momak, a on zapovijedi: -- Skokni hitro dolje i zovni Miška. Neka je odmah tu. Tad zatvori vrata. Tomo se povuče pokraj kamina, činilo mu se da čitava soba odzvanja dahom njegovih grudi i udaranjem njegova srca... Kozak je ostao na mjestu i u potpunoj neizvjesnosti zurio U pod. Dorja prislonjena na zid, čeka momka, nastojeći da zadrži mir. U odaji kao da su sve troje zaustavili disanje. Potpuna tišina* samo katkad zacvili panj u kaminu...

416
Tomi se čini da još nikad nije ništa tako mučno očekivao. Tad sluga uđe. Tomo se okrene k njemu, ali ostane u tami iza kamina i oslovi ga mutnim glasom: Sjećaš li se zimus kad sam bio na Pasoglavcu i kad smo dobili od templuia one haljine? - Sjećam se gospodaru. - Znaš li što sam ti povjerio, kakvu sam ti dao pouku •- i kamo sam te slao? - Slali ste me na Grič. - Da, na Grič. Što sam ti naredio. Kamo da ideš, što da radiš? Reci sve potanko. Poslali ste me gospodaru i rekli: "Treba da odneseš poruku, a znaj, ova poruka i tvoja glava jedno su!" - Da, dobro. Što sam ti rekao? - Da idem najprije u požešku varoš, uzmem ruho nekog gospodskog sluge i onda odjašim na Grič. , ; Što si imao tamo uraditi? Potražiti kneza Okićkoga. - Kneza Okićkoga? - drhtne Dorja. - A jesi li bio? - upita Tomo. - Govoriš kao da te đavo drži za grkljan. Da, pošao sam ravno knezu Okićkome, bio je u Baboni-ćevoj palači. -- Što si mu rekao? - Rekao sam mu: "Moj gospodar vam poručuje da se ne .vraćate u Požegu ni petkom ni subotom i da ostanete na Griču pa da se vratite prečacem, a ne cestom!" Drhtaj preleti Dorjinim tijelom. Prislonila se čvršće na zid. - A dalje? Što je knez odgovorio? - Knez je htio da mu kažem tko je moj gospodar, koji mu to javlja - ali nisam rekao. Zašto nisi izrekao ime svojeg gospodara? - Nisam smio jer ste mi zaprijetili i obećali mojima kod kuće da ćete im pokloniti kuću i zemljište ako izdržim sve muke i ne odam vaše ime. I zatvorili su me, ali me nisu mučili. A onda, što je učinio knez? Zatvorio me u tamnicu i opet ispitivao. ,

-- Govori: jesi li rekao moje ime? -; Šutio sam i kazao da ostajem vjeran gospodaru. Onda me je knez pohvalio što ne odajem gospodara i prihvatio je poruku da neće poći cestom pa me onda pustio otići. - A tada ste mi rekli, gospodaru: "Obećao sam i dao riječ da ću dočekati u zasjedi i - ubiti kneza - ali nisam dao riječ - da ga neću opomenuti neka ne uđe u zasjedu!" Ove su riječi zazvečale poput udarca mačeva o željezni štit. Kozak osjeti kao da je u boju spasio život svojem gospodaru. Drugi momak nije zapravo znao ništa i posve je hladnokrvno stajao, čekajući daljnju zapovijed. 417A tamo, uza zid prislonjena Dorja stisla je oko sebe plašt. Činilo se da pod njim dršće. - §ad, vaša milosti - okrene se Tomo prema njoj - znate sve! Kozak će vas otpratiti iz dvorca... Nepomičnost obuzela je nekoliko trenutaka sve - i njih dvoje i sluge. Uvukla im se u tijela i duše i ostadoše prikovani, ali samo tren. Dorja se odmah makne prema kaminu, okrene prema Kozaku i mahne mu rukom da izađe. Instinktivno osjećajući neki preokret, uhvati ovaj momka pa izađu obojica. Ona je ostala okrenuta k Tomi, dok on upita: - Vjerujete li sada, kneginjice, da je bilo tako. - Vjerujem vam - i osjećam kao da sam prešla tankom brvi preko ponora. - Kneginjice, čekao sam u zasjedi trgovce i putnike, jednojn sam čekao i kneza Okićkoga, ali onda sam znao da ne će doći. Obećao sam da ću ga ubiti radi toga da Olivera - zavedem. I tada se iznenada dogodilo da su putem naišla vaša kola... Tako je bilo. Sad dopustite da vam dadem Kozaka i kojeg momka da vas otprate kući. Dok je govorio, oči su mu bile upravljene k vratima. Učinio je korak onamo. Dorja sjedne i skine šljem. Stao je kao da čeka zapovijedi, ali ona je sjedila i, zagledavši se u šljem na svojem krilu, reče tiho: - Tomo, zlo ste učinili kad niste knezu javili tko mu poručuje da ne krene cestom... - Ne bi vjerovao. Mislio bi da sam ga htio dovesti baš u.zasjedu. Tko da vjeruje Crnom Tomi da je jednom htio nekome dobro? j - Koliko je to nesreće survalo na me! l - Nesreća je moja što je ne mogu popraviti ni smrću! i Ona uzdahne duboko, gledajući mu ravno u oči. - Groza vas hvata pod ovim krovom kneginjice! Pozvat <<a Kozaka da vas isprati. - Čekajte! Stao je, osjećajući da ga je steglo u grlu, kao da će tek sada slijediti nešto odsudno. Blijedo Dorjino lice hitro je mijenjalo izražaj. Sličilo je ne- \ bu na kojem se bore oblaci sa sunčanim zrakama.. Nakon šutnje koja ga je ispunila strepnjom upita ga ona: i - Od čega ste vi tako oslabili? Tako se zbunio da je stao popravljati pojas koji mu je sišao ispod struka. Ruka mu je drhtala i ponovo ga obuzimala prijaš" uja smućenost. - To se samo čini - nema dosta svjetla! On uzme svijeću, na vatri kamina je zapali i stavi na stol. Gledala je njegove kretnje. U pojačanom svjetlu otkrilo se još jače njegovo propalo lice. 418 - Posvijetlit ću vam na trijem, ako mi dopustite - reče on opet, uzevši svijeću. Pošla je polaganim koracima pokraj stola prema vratima. On, je držao u ruci svijeću. Dorja se kraj vrata zaustavi i polagano sjedne na trouglastu stolicu što j.e tamo stajala. Koraci i kretnje odavaju neku odmjerenost, odlučnost. Nikakvoj borbi nema traga u njezinu držanju i pogledu. Sjela je suverenom kraljevskom odlučnošću. Samo je njezino lice neprirodno blijedo, Smeđe oči upravljene su u Tomu. Svijeća mu u ruci podrhtava. Već je po-žao k vratima da ih otvori, kad ga ona oslovi: - Žurite se ispratiti me ispod vašeg krova! - Hoću da vas zaštitim... - Od čega? - Od toga da udišete zrak zajedno s crnim otimačem! >

- Mnogo sam se zraka nadisala u vašoj blizini! v - Ali pod mojim krovom ne smijete ostati dulje! Ona nije ustala. Činilo se da je prikovana. Dugo mu gleda u oči i upita odlučno: - Tomo! Vi me ljubite?... Ošinut gromom, udaren u sljepoočicu, gubi ravnotežu. Ruka mu se dotakne čela. Njegovo je tijelo .nalikovalo žici lutnje po kojoj su prešli prsti, a žica zuji i dršće.. - Odgovorite Tomo! Vi me ljubite - više nego sve na svijetu? Čitav se dvorac zavrtio ispod njega. Obori glavu i šapće kao da priznaje svoj najveći grijeh: - Ne prokunite me za to! - Obećala sam bratu da ću oprati vaše ime iz svojeg srca! - "Iz - svojeg - srca! Vi? - U svom srcu?..." Odviše je to da podnese, a da ne izgubi pamet. Zar je to ikad sanjao? Toliko je dugo opetovao ove misli i njezine riječi i upijao zvuk njezina glasa. Šutnja se provlači u beskonačnost. Ona ga gleda kao čovjeka kojega je poklopio val oluje i zna da će potonuti pa se svjesno predaje... - A htjela sam da nikad ne pođem ni za koga! Tomo gubi prisutnost svoje svijesti. Bulji kao bezumnik. U čitavu mu biću nastaje tišma, ukočenje, kao od straha pred sa-blašću koja se približuje... - Tomo! Dođite bliže! Trepteći prilazi k njoj, samo korak, ali dalje ne može. U njezinim je očima nešto tamno, duboko, neprovidno, a njezin glas kao da dolazi iz olujne dubine: - Jednog dana vi ste me silom doveli u ovu kuću. Danas, eto, došla sam sama! - Kneginjice, - otiđite! - Bojite se moje prisutnosti? - Bojim se za vaše časno ime. "
27*

419- Slušajte, dovela me je ovamo zasjeda koju ste Spremali mojem bratu. Bilo je tamo u Kneginjcu časova kad sam se pre-nerazila od pomisli da bih se samo približila ovom dvorcu, ali odviše me je izmučila borba koju je u meni prouzročio moj brat. Tomo, mislim da me ne bi nikad na to navelo ono što mi je u srcu da nije moj brat rekao što mu je pričao Olivero. Od toga časa strahovita oluja bacala me amo-tamo, dok nisam kao krhka brodica pristala u Loboru - ili da se spasim - ili razbijem! Od svake njezine riječi udaralo je njegovo srce i gromkim odjekom ispunilo grudi. - Spasila sam se, Tomo! Vi niste ni časkom bili u ubojica mojeg brata. Vi to ne biste mogli. - Ne bih! - Ali time nije sve svršeno za vas. . --Za - mene?... -- Ni - za mene!... i Osjetio je kako mu noge klecaju i sve u njemu klone. - Vi niste bili ni časa ubojica mojeg brata, ali vi ste bili od i onog časa, kad vam je Olivero predložio da ga umorite, štitnik, l obrana mojem bratu! Njegov spasilac. Veliko djelo učinili ste," Tomo, spasili ste mene vječne tamnice života i boli... Odriješili ste moje ruke okova... - Vaše ruke - okova... - Kojim ih je vezao moj brat kad mi je rekao da ste imali nakanu ubiti njega kojega ljubim kao život! On nije shvaćao i zapanjeno je pogleda. - U Ozalj-gradu bila bih knezu Pavlu Baboniću - žena. l Upamtite! Vi ste bili obrana mojeg brata! Trebalo bi sada da nje-j mu to javim na bojište da ga molim neka me pomiluje i oslobodi \ obećanja da pođem za Pavla. ! Slušajući, bilo mu je kao da stoji usred pljuska, a oko njega kruže munje J gromovi... - Što velite vi Tomo? Zamirućim glasom odvrati: - Nema riječi u tome nesretnik - Tomo Crni! •

- A kad biste imali riječ, biste li me zamolili da ne pođem j za Pavla? ; - Na koljenima! - Još mi samo ovo odgovorite: biste li me zamolili da ne pođem ni za koga? Obim se rukama upeo o glavu kao da mu puca. - Molio bih... do sudnjeg dana! ; J - A ja vam molbu ne bih uslišala! •-] Ustuknuo je, osjećajući se kao udaren gromom, a onda se | pognuo, spustio ruke kao da se pokorava njezinoj odredbi: [ "Zar ona da ostane vječna djevica radi mene - otimača? Ona j Što je svijetu na ures! O - luđače Tomo, tvoja je sudbina samo- ; vati, ležati - ginuti, uginuti... Kao tvoj otac!" j
420

- Ovo što sam ovdje čula, Tomo, odriješilo me obaveze. Neću slati bratu svojeg glasnika. Nestalo je ubojice - nestalo je obećanja, ja sam oslobođena. Sama se oslobađam svega, obećanja bratu, svoje odluke da ne pođem ni za koga... Sve dublje spušta se njegova glava. Nije vidio njezin pogled upravljen u njega, pun dubokog osjećanja... - Tomo, ja hoću da pođem za muža - koji ljubi mene više nego čitav svijet. Poći ću za vas - Tomo!... Zateturao je kao pod praskom groma. Onda se odjednom sve zaustavilo i ledena zima prešla mu je dušom. Znoj mu pospe čelo. U očima mu je užas... - Vi ste se skamenili, Tomo! Zar vam ovo ne donosi sreću? Više ne može izdržati, pada na koljena i sklapa ruke: Kneginjice! Otimač sam! Počinio sam zla, velika, velika, ali da to učinim sad, kad sam zloću odbacio? Vas, svetinju svoju, da obružim svojim imenom, svojini usnama?! Ne! Ne! To ne mogu počiniti. Još nisam toliko zao - nisam! Dorjine oči bivale su sve vlažnije. - Zar niste očišćeni od svega? Knez Krasina očistio je vaše ime preda mnom. Očistili ste svoja djela, svoj obraz, srce vam je pravednije, bolje, časnije od svih knezova što se gizdaju lažnom čašću, a stekli su svoja imanja i plemenito ime otimaštvirna u zasjedi. "Častan je onaj koji je istinit" - tako je rekla Mirena u onoj spilji. Ja sam to primila u dno svoje duše, ona je za ovo dala život - ja za svoju ljubav dajem samo ljudski sud. Tomo, vi ste mi draži od svega! Uzmite me za ženu! - Ne mogu vas opametiti! - govorio je očajnički. - Kako je vaša ljubav velika! Klonuo je pored njezinih nogu kao pas pred nogama gospodara ... - Saberite se. Slušajte! Ništa nema na svijetu. Od svega ljudi jednako umiru! Luđaci su kad traže lažne časti, a odbacuju srce. Ništa neću: krune, časti, sve je ništa, ljubav želim, ništa drugo, samo srce koje mi se daje čitavo, do groba! Zajecao je kao onda, u onoj sobi kad je ona otišla iz Lobo-ra, a njega razdirala prva spoznaja da je s njome i u njoj sav njegov život. - Mislila sam, kliknut ćete od radosti, Tomo. - Ja - i - vi? Smijem li to vjerovati? Kad sam doznala, već sam pomislila: ili ću otići i zauvijek izbaciti, iz srca sve što je tamo ili ću - ostati! - Ostati? Ostati? Zar je to moguće? - Ako me ljubite - ostajem! Izgubio je svaku mogućnost da nešto reče, da misli, da se odupre, Sve je to san. Zahvatio je rukama u gusttt "VOJU kosu da se probudi: " - San je to, san!

Tomo, ne gubite svijesti Istina je, nije vi5e- san!
- što se to dogodilo? Nisam li ja pomjerio umom - i sve krivo čujem, sve? Pomjerio sam ...

- To bih ja mogla pitati sebe, pa ipak, znam da sam prisebna. Sve je protiv mene: svijet sa svojim propisima, zakonima. Brat kojega ljubim kao život svoj, svi i sve! I vaša prošlost, Torno, strahovita je zapreka. I čast i ime roda mojeg, sve stoji naoružano protiv mojeg srca. Ipak, ono je - vaše! Shrvalo ga je to do posljednje snage. Uhvatio je njezin plašt što je ležao na podu. Nije se usudio ni da joj privuče ruku, samo je skršen uskliknuo: - Svetinjo moja! Oči su joj bile pune suza. Nije više mislila na one u svijetu i položila mu je ruku na glavu. - Do vas je da izvan ovih zidina više ne prodire u svijet tko se tu nalazi! - Sto ste to rekli? - Ako me ljubite Tomo, dovedite sa Belca fratra koji vam je odan. Neka nas vjenča još danas! Ova riječ padne mu na vrh tjemena poput kamena. Osjetio se zasutim. - Kneginjice, ne smijem, ne smijem to počiniti! - Vi se bojite, Tomo? - Da me ne biste prokleli, vi sami... - Vi, dakle, želite da odem i pođem za kneza Babonića? Vrtjelo mu se pred očima - stade buncati: - Kneginjice, ja sam obezumljen. Razmislite u kakav ćete sr-nuti ponor ... Sutra već prokleli biste me... Već sutra požalili biste - ostavili me... - Dobro je, Tomo. Primam. Noć je, umorna sam. Odvedite me da otpočinem. A sutra dođite po moju konačnu odluku - i donesite mi - svoju... On zovne Kozaka neka makne svu služinčad s trijema. Tada povede Dorju gore u prvi kat. Koracao je uz nju poput mjesečara ... Ušla je u sobu u kojoj je bila prije dvije godine kad ju je ovdje zatvorio. Opazila je promjenu. Nestalo je sa stolova gomile zlata i dragocjenosti. Samo nešto oružja, srebrnih i zlatnih posuda, vrčeva i srebrom okovanih škrinja. - To je sve baština mojeg oca - reče on zastiđeno da ona ne bi mislila kako je to oteto. - Tako je lijepo i prijatno ovdje! - Samo je hladno. Kozak će odmah naložiti. Neću da vas . poslužuju žene... - Dobro je. Pođite. A sutra, Tomo? On je bio blijed kao okrečeni zid iza njegove glave - i gleda kao da pita: je li to moguće da sutra ima da bude nešto drugo? - Idite - vidim, duša vam je smetena. Da, takvu se činu Dorje Okićke nisam nadala ni ja! Ali sam ipak to slutila... 422 Izašao je smućen i ostavio je nasamu. Kozak je donio vatre i naložio u kaminu. Onda joj je donio jela i vina, a da sam nije znao što se to zbiva... Dorja je ležala na postelji ispod crvenih zastora - kao onda kad je on pokušao da je ogrli, kad je udarila glavom o zid, a on se trgnuo i stropoštao pred njome na koljena... Ova uspomena sad joj dočarava čudotvornost ljubavi. Da, u tom času pretvara se njegova strast u ljubav. "Kneginjice Okićka - govorila je sama sebi - ti, ponosna kneginjice, od svih obožavana željena - slavljena - sad si došla pod krov viteza otimača da ga uzmeš za muža! Sto je to ljubav učinila od mene?... O ti, mala, nježna Tajčice? Sad znam zašto si slijepo ljubila viteza čije lice i čast nisi poznavala! I tvoj ljubljeni možda je bio - otimač? Ili još gore! Tko to zna ... Grob ga krije! Ja znam - tko je onaj čije me biće ispunjava! Vitez nečasna obraza, a čestita srca!" "Dorjo!... Sto će Ivan - kad sazna? - Ne smije to saznati, ni Tajana, - nitko!" Dugo je ležala rastvorenih očiju, a onda je svlada san. Tomo nije usnuo, nije ležao, hodao je gore dolje dvorištem. Nije mogao da uđe u kuću. Uzalud ga je Kozak zvao i molio da se smiri. Vjetar zviždi nad krovovima njegovih kula, a on gori poput krijesa i dršće kao da zebe. "Što će biti sutra? Smijem li da je svežem uz ime od svih po-graeno i omraženo? Njezino čelo da bude naoblačeno mojim imenom! Ne, Tomo, umri, umri, a ne čini zloću!"

Nekoć divlja strast prema njoj pretvorila se sada u obožavanje. Kad misli o njoj sada, ovdje na dvorištu, osjeća se na koljenima pred njezinim licem. Sve ga u dvorištu sjeća one noći kad je nju doveo u ovaj dvorac u nečistoj namjeri, kad je posegnuo za njom i klonuo. "Draga mi je bila kao svetinja - već onda! Što je od tebe, Tomo, učinilo srce i Ona mi je dala ono što me je učinilo dobrim". Noć odmiče i nosi njegove misli. što će biti sutra? Ovo pitanje potjera ga iz jednog kraja dvorišta u drugi. Što će biti sutra? I stao je kao prestravljeno dijete. Onda izađe Kozak i silom ga odvuče u sobu. Sjeli su, pokraj kamina. - Kozače, kad sVane dan ili će nestati vječna noć - ili ja ne znam... Pazi na mene počinit ću kakvu strahotu! Zora je svanula. U dvorcu sve se budi. Svaki glas ga plaši. Čeka i ne miče se. Sva mu duša nije drugo nego strepnja. Sam je u odaji. Ujednom dohiti njegov Kozak, blijed je: - Gospodaru - ona hoće da... Tomo se digne: - Hoće da odredite neka se osedla konj. 423jf On pokrije lice rukama, a Kozak govori hitro i tiho: | - Ne znam što joj je. Evo, ona kaže ovako: reci gospodaru da odredi osedlati konja za me da idem - ili da šalje po fratra. pivo - to je rekla! | A Tomu obuze groznica. Kad je skinuo s lica ruke, opazi Kojzaka da mu je put zelena. | - Sto je to gospodaru, s vama? "{ - Kozaće - idi - idi, - osedlaj konja? | - Pustit ćete da ona ode? | - Ne! Ne! To više ne bih preživio! Jao! Počinit ću najveću •Otimačinu što ju je ikad počinio Tomo Crni! Ali, idi, dovedi fra" Ira - samo ako mi čekanje dotle ne oduzme pamet! t ^. s
***

Dvije svijeće gore na stolu između raspela. Dorja i Tomo stoje usporedo, uz njih Kozak i četovođa - svjedoci - i fratar. Kad je obred svršio, uzme Tomo raspelo. Fratar prisegne: - Nikad nitko neće iz mojih usta saznati za ovo vjenčanje dok me ne odriješite šutnje! - Neka vam bude hvala oče i prijatelju moj! prošapće Tomo. Fratar ih pozdravi, a kad je izašao, ostaje Tomo opojen snom nenadanih događaja što su padali jedan iza drugog i zasuli ga. Gledao je u nju, Dorju, kao u prikazu sna... Polagano, tiho, prilazio je k njoj, kleknuo i položio glavu u njezino krilo kao žeđom obnemogli pred vrčem bistre vode... - Zatvorila su se za mnom vrata tvojeg dvorca, Tomo! Naša" ljubav sad je naš svijet i naš sudac. Sad sam tvoja, Tomo! - Moja... moja..; Je li to bajka, draga... predraga - smrtno ljubljena... - Tvoje usne dale su mi u kraljevskom dvorcu na Griču prvi muški cjelov! Tomo, ja ti ga sad- vraćam! Njezine svježe, rascvale usne približile se njegovim mladim, Žednim - opojnim... Od dodira njegova cjelova Dorja klone u Tomin naručaj. Ruke su mu se savile oko nje kao munja oko stabla. Zahvatila ih je ljubav kao oluja nakon preduge šutnje svemira ... Kad je opet pala noć, tiho je zujila pjesma njegovih momaka što su slavili svadbenu slavu svojeg gospodara. Vjetar je zviždao nad dvorcem viteza otimača, navrh brda, usred guste šume, a on, privijen uz Dorju, omamljen, predan, izgubljen šapće: - Svijet je utrnuo, ljudi su potonuli, samo jedno brdo je ostalo, na njemu naš dvorac. Sve je mrtvo, samo ti si živa - ti si me uzela u svoje rajsko kraljevstvo. Sjaj me tvoj obezuraljuje kao nekoć bo! - kraljice moja!

424 Dorja se privine k njemu. On zadršće kao plamen u kaminu ... Vani zviždi vjetar i nosi pjesmu momaka... Tako je Tomo Crni proslavio svoje vjenčanje na starom Lo-bor-gradu DJEVOJAČKO SRCE TUGUJE Na kuli grada sjedi Ratimir. S obrambene ograde promatra daleke zagorske brdine i proljetnim životom probuđeni kraj. Mirna turobnost leži u kraljevićevu licu kao jezero u dalekoj šumskoj samoći. Ispod malih vrata kule izlazi crnokosi mladić. Ratimir okrene k njemu glavu: - Od kneza Okićkoga ni danas nikakvih vijesti? Ne, ujače. Ni otkud ništa! - Zašto se ne javlja? - S bojišta dolaze glasine na Grič, ali o knezu ni tamo ne znaju ništa. - Sto će mu reći kad se vrati? Kamo je iščeznula Dorja?! Kako da se opravdam pred njime! Njegov život i sudbina Dorjina teško me tište - a imam dosta svojih jada. - Pokušao sam, ujače, da ti ih pomognem skinuti. Nije mi pošlo za rukom. Tajana me samo podnosi. Nikad neće skrenuti pažnju na mene. - Jzbij je iz glave, Borivoje. Nekoć je to bio moj san, ali tada su došli drugi. Morao sam promijeniti svoje odluke. I uzalud bih osnovao tvoj brak s Tajanom kad je njezino malo srce pusto. - Uzalud sam se trudio da sleknem njezino povjerenje. Barem da me smatra bratom! - često me snalazi misao: nije li njezinoj tuzi uzrok tvoja ljubav? Pokušao sam doznati, sve uzalud. Možda bi Dorja znala da mi što kaže. I nju je sudbina nekud zamela! Sve se urotilo protiv moje očinske sreće. Ali zovni mi Tajanu. Mladić siđe. Ratimir podupre laktove na koljena i položi svoju, sijedom kosom protkanu, glavu, na šake. U crnim očima odra-zuju se bolne misli. Kad je čuo šuškanje haljine, digne se. Borivoj je vodio Tajanu. Sjene žalosti leže joj u licu bijele puti kao slonove kosti. Bijela haljina gotovo leprša na protančanom nježnom tijelu. Nalik je prozirnoj bijeloj latici. Crne oči tiha su noć bez zvijezda, puna tajnih bola i šutnje... Ratimir položi na kamenu klupu svoj plašt i posjedne djevojku kraj sebe. Pogledom dade Borivoju znak da se udalji. 425Male nježne ruke Tajanine leže u krilu. Blijede su i prozirne. Ratimir ih uzima u svoje, snažne i zdrave: - Proljeće miriše, dijete! - Miriše - odvraća ona glasom poput svile zastrte sivim, velom. - Vidiš, brda su pozelenjela. Drava tamo daleko ljeska se kao srebrni pojas o tvojem struku. Nebo se smije i sunce kliče. Sve je to radost za čovjeka koji je dobar, mlad i lijep... Lagano strese ona glavom: - Znaš li oče, otkud su brda, doline, rijeke i sve to? - Ti znaš? Sumorni pogled plovi daljinom: - Znam. To je od velike patnje koju trpi zemlja. U bolima je uzdisala i nadizala grudi, tako su nastala brda. Rijeke što izviru poljanama suze su iz srca zemlje. More što buci jauk je njezine duše kad je stisnu zatajene muke. Cvijeće njezine su tugaljive misli iz neispunjeih sanja... Zeleno granje samo su njezine slutnje na kojima pjeva svoju nadgrobnu pjesmu kad vjetar šušti lišćem. U patnji miruje zemlja. Zimi se pokriva bijelim plaštem od pahuljica da pod njim pronosi ledeni san, na postelji svoje žalosti. I zvijezdice gore dršću kad gledaju njezine patnje... Samo sunce je katkad grije od samilosti. Kobni strah odražava se u očevu licu. Njezine riječi kao da su odraz neprisebnog njezina duha što negdje luta izvan ovog mladog tijela. - Dijete, dijete, ove misli rodila je beskrajna bol. Dijete moje, za kim tuguješ?

- Nije tuga, oče! Bit će bolest koja me nosi... "k njemu" šapće joj srce, malo, tužno, što je tako predatno ljubilo. S dvorišta doprhnu na kulu sokolovi, rašire krila i uzdignu se posuti suncem. Ona ih prati pogledom svojih crnih očiju. I duša joj se uzvine s njima pod vedrinu: "Sokole sivi, ptico smjela, što vidiš odozgora? Znaš li njegov grob? Spusti se k meni, uzmi suzu moju, odnesi je tamo daleko i saspi na grob da ne bude pusto na njegovu humku." - O čemu sad misliš Tajano? O kome? Lagano slegne ramenima. On je uhvati čvršće: - Kćerko, ne mogu dulje tako. Nije bolesno tvoje tijelo, U srcu je tvoja boljetica. Ako me ljubiš, razotkrij mi ga. - Ljubim te, oče - zar bih živjela uza te da mi nisi sve? - Služiš nekome drugome koji ti je oduzeo mir i sreću tvojem životu... - Nije nitko oduzeo moj mir, oče moj dragi - i male bijele ruke smotaju se oko njegovog vrata. - Bila bih vesela da mogu. Nisam ni tužna. Takva sam. Ne mogu protiv sebe. 426 - U tvojim očima tajno je gorio plamen mladosti. Vidio sam ga na Ozlju, na Pasoglavcu, u Požegi. Od onog dana, kad smo odanle otišli, pao je po tebi mraz. Ako ti je do mojeg života... - Bit ću vesela - reče Tajana i smiješi se sve jače i jače, ali očevo budno oko razabire da taj smiješak nije drugo nego svjetlost male svijeće koju je zapalila da osvijetli noć svoje duše.. - Crne su tvoje tajnovite oči, još crnija tajna tvoje duše. Neće biti dobro, dijete, neće biti dobro! - Bit će dobro, mora biti! - Mora. Kad ti veliš "mora" - znak je da sama sumnjaš... Pričekaj, oče, proljeće će donijeti zdravlje i vedrost. Bit ćemo tako radosni ovog proljeća - veli usrdno, a u srcu njezinu tužno i sivo kao na groblju u oblačnoj jeseni. Šutjeli su. Daleka varošica miruje, srebrni trak rijeke blista, brdine se odražavaju od obzorja tamnim zelenilom. Vedrina s obzorja spustila se nad zemlju. Zrak je čist. Cesta se bijeli poljanama, između šuma i gubi iza udaljenih brdina. Kraljevićev pogled uperen je tamo, a misli su mu uz dijete što sjedi pokraj njega kao pahuljica na koju vreba proljetni lahor da je ponese u nepovrat... Sumorno Ratimirovo oko oživi pozornošću. Tajana ga pogleda: - što je, oče? O što ti je oko zapelo? , - Vidim maglu nad cestom. Tamo iza brda... ; - Vidim i ja, kao da je oblak iskrsnuo iz zemlje. Bit će putnici. Magla se brzo produljuje. Jahači su. Sve življe promatra kraljević oblake prašine što se uzdižu poput dima u kojem katkad nešto bljesne na suncu pa opet utrne kao da je odsjev oružja. - Nekome se jako žuri. Jure cestom poput munje. Dugo promatraju dok iz oblaka prašine na cesti proviruje crni lik jahača. Polaze u Varaždin. - Možda i ne, moglo bi biti da upravo jezde na Kneginjac. - Glasnici kneževi? - upita Tajana. - što bi rekao knez da zna... čekaju pozorno promatrajući jahačku povorku što biva sve vidnija Tajano, nije li plava zastava koju nose jahači? Jest. Plava je! To su ljudi kneza Okićkoga. I on. Poznajem ga po jurećem konju. Tako divlje jaši samo on. Knežev šljem ostavlja na suncu svijetli trag kao sijevajuća munja. I zablista oružje, zaplavi zastava, iz bijelog oblaka prašine vire koplja. - Okrenuli su k nama! Siđimo, Tajano. Oh, što da kažem kad me upita za sestru?! 427Straže s bedema zatrube. Sva se momčad u dvorištu strčala i poskakala na zidine. Tajana uđe u dvorac. Kraljević ostane vani. Priđe mu Borivoj. Zabrinuto čekaju ispod zidina glas koji naviješta dolazak kneza Okićkog. Sve što je u dvorcu istrči na dvorište, pozdravlja, domahuje knezu i njegovoj četi. Mladi knez, u sjaju svojeg oružja, čini ina se pobjednik nad čitavim svijetom. Ratimir mu požuri

u susret i opaža kako Ivanove oči nekog traže. Srce ga zazebe kad je stigao bliže. Samo da odmah ne zapita za Dorju - Niste mi se nadali, kraljeviću? - Čekao sam svakog dana glas s bojišta. Mjeseci su prošli •- uzalud! - Sve je svršeno. Mir je potpisan. Kraljica se oslanja sada na kneza Semerea, on je pošten i dao nam je riječ prisegom i pismom da će prava naše domovine ostati netaknuta, a zaključak našeg Sabora na Griču potvrđuje kraljica. - Barem toliko da uzmognemo pristupiti svojoj zemlji - orati, sijati i dočekati ploda. - željeli smo vas na čelu svoje domovine! - Puste želje ostat će uvijek samo povijest, a nikad djelo! - Sve to mi nismo mogli steći svojim jakim mišicama, hrabrom odvažnošću, a ni pameti nam ne nedostaje, samo jednoduš-nosti je premalo. Ali imat ćemo kad da jadikujemo. Čeznem za sestrom ... Kraljevićevo srce se stislo. - Siđite, kneže! - Došao sam, eto, da vas pozdravim, zahvalim na svemu i povedem sestru na Okić-grad. Tamo će doći knez Pavao Babonić u prosce. A kako je kraljevna? Gdje je Dorja? - i ogleda se dvorištem. Teška ozbiljnost polegne na Ratimirovo lice. - Uđite, kneže. Vaša pratnja bit će ukonačena. Dođite da vidite i čujete... Poveo ga je u svoju odaju. Stijene su tamne od oružja i štitova. Kroz visoki prozor koso padaju zrake sunca. - Sestra je možda izjašila kad ne dolazi? - primijeti Ivan. - Sjednite kneže. Ovo zbuni Ivana. Ne primi ponudu nego ostane stajati s ne" kom bojazni u duši. - Kraljeviću, vaše mi lice pobuđuje sumnju. Zar je Dorja bolesna? - Kneže, slušajte. Mjesec dana nakon vašeg odlaska zaželje-la jd kneginjica u Ozalj kneginjici Babonić da joj priopći svoju odluku kako će se vjeriti s Pavlom. Dao sam joj veliku pratnju. Otišli su na Grič da tamo prenoći u kneževoj palači. Sutradan u zoru više je nisu našli... iz tvrđave su tog jutra izjašila samo dva jahača u šljemovima. Njoj je nestao trag. U Ozaljgrad nije nikad stigla. Od onda nigdje od nje glasa. - Ivan dodirne svoje čelo, u grudima osjeti mračnu bol. - Pogodila me je strijela iz vedrog sunčanog neba! - Oprostite mi, kneže, krivnja je na meni - dopustio sam joj otići. Uzalud sam je tražio. Uzalud. Kao da je iščeznula u zemlju. Nitko ne sluti gdje je. Ispitivao sam Tajanu, ali njoj nije Dorja rekla ni riječi. Shrvan kobnom viješću, Ivan očajnički gleda preda se. - Ni vi kneže, ne biste mogli naslutiti gdje je? - zapita Ratimir. - Da naslutim, ja? - odgovori upitno knez Okićki, a onda je dugo šutio i razmišljao. Činilo se da su ga misli isprebijale. - Kraljeviću - počne napola šapćući - otkrit ću vam što sam razgovarao s Dorjom onog dana kad sam odlazio. Priznala mi je nesretnu ljubav, zbog te ljubavi, reče, ide u samostan. Ipak mi je onda obećala da će ostati u svjetovnom životu, obećala je, a Okićki ne krše svoja obećanja. Neko vrijeme Ratimir razmišlja o tom otkriću, a tada će Ivanu: - Onaj kojega je ljubila nije ljubio kneginjicu? - Ljubio jest, ali ona nije mislila poći za nj. Ivan skoči kao da mu se tek sada otkrila istina. Lice mu se izobliči kao u čovjeka kome se ukazala smrt. Nesvjesno zgrabi držak mača o pojasu. - Kneže, vidim, strahovita vam je mržnja u srcu prema čovjeku kojega ljubi vaša sestra reče Ratimir.

Kraljeviću! - promrsi Ivan, prigušujući krik koji mu je silio na usta. - Mržnjom, prezirom, sramotom, posuto je njegovo ime. - Zar Tomo Crni? - On! Neka je zakopano što vam u svojoj boli priznajem! - Ne bojte se. No zna li kneginjica da vas je on htio ubiti? - Rekao sam joj onog dana i nju je to teško pogodilo. Ona mi je obećala oprati iz svojeg srca njegovo ime. Obećala je, obećala, Zar i krv Okićkih više nije čista? Zar i krv Okićkih pije otrov iz kaljuže našeg strahovito zablaćenog doba? Kraljeviću, srce mi je mrtvo! Ratimir mu položi ruke na ramena: - Saberite se, kneže. Ako je Tomo onaj kojega ona ljubi, čvrsta mi je vjera da kneginjica Okićka nije učinila ništa Sto bi okaljalo vaše ime. Ona nije mogla učiniti takav korak nikada to učinila. - Ona nije, ali ju je oteo! Kraljeviću, idem! Opsjest ću vuka u gorskom mu gnijezdu i jao njemu! Umrijet će kako još nitko nije umirao! 428 429- Stanite, kneže! Ovo bi moglo da pred ljudima oblati vaše i njezino ime. Najprije razmislimo: evo, vidite, Tomo je s kne-ginjicom putovao od mora do Požege, mogao ju je lako povesti sa sobom. - Bili su s njim moji vojnici i Tajana. - S vojnicima su se susreli već daleko od mora. Tajanu je mogao pustiti sa sedlarom. Mogao je kneginjicu odvesti kamo ga volja. Sve što smo čuli od Tajane, to je istina: postupao je dobro i pošteno, ako je htio otimati, imao je dosta prigode. Kneginjica ne bi mogla vaše ime oblatiti i poći dobrovoljno k njemu. Ponosna kći kneza Okićkoga ne može pasti u takvu dubinu... - Ne. Dorja to ne može nikako, a vaše me razlaganje uvjerava da je ni on nije trebao otimati, uistinu, nije, ali recite gdje je? Kamo je nestala? U samostan? - Sumnja me upućuje na Matiasa. Davno -je htio kneginjicu zatvoriti u samostan, to ste mi pričali, a možda Olivero ima u tome svoje prste... - Olivero i njegovi bili su u svojim dvorcima. Ostaje samo Matias. Kraljeviću, on je jedini trag kojim treba poći. Oh, kakva bol, kakva nesreća!... Nakon kratke šutnje kraljević mu položi ruku na ramena: - Idite, otresite putni prah. Govorit ćemo kasnije. Ivan ustane, pogleda okolo pa opet u Ratimira: - A - kraljevna Tajana? Niste mi rekli kako je ona? - Oh, kneže, i na ovo pitanje ne mogu vam odgovoriti dobro. Ona je kraj mene, ali svakog dana ide bliže grobu. Gine kao snijeg u proljeću. Zašto, ne znam. Njezin je život tugovanje, žalost. Sve mislim: njezinoj tuzi mora da je korijen u djevojačkom srcu... Na kneževo lice padne mrak. Uznemirio se. - Nitko ne zna za kime tuguje ni zbog čega. Zaklinjem je, pitam, molim. Danas sam se zaprijetio da će me to ubiti. Ona se pokušala smiješiti, ali njezin smijeh bio je samo veo na suze. Ne znam. kamo da se okrenem, što da učinim, kako da doprem do tajne njezine, duše. Tko bi to mogao, dao bih sve što imam. Pazite, njezini su koraci, dolazi, čula je da ste stigli... S trijema otvorila se vrata. U svjetlosti dana izvana pokazala se prikaza poput bijela prozirna oblačića. Ušla je i pošla prema knezu. On se duboko nakloni, ah* ne podigne glave... - Kneže, dobro nam došli! Sreća vas je pratila na bojištu! - Hvala, kraljevno. Dali ste mi je na put i nije mi se iznevjerila tamo, ali ovdje me je udarila... - Teško nam je svima, kneže. Žao mi je - veoma žao Dorje. - I ništa ne znate o njoj? - Ništa kneže, kunem se! - Možda slutite? -- Nije mi rekla drugo nego ono što i ocu.
430 Tada je Ratimir preuzeo riječ da -opet ispita Tajanu, no ona nije imala nikakvih vijesti.

Ali vi imate da razgovarate s ocem. Idem. Do viđenja, kneže I otišla je poput bijele sjene u tamnom okviru sobe. Jedva zatvori vrata, knez uzdigne ruke k svojoj glavi: Jao, što je postalo od nje! Nalik je smrti - poluglasno će Ratimir. - Što velite kneže? Ivan, blijed i mrk, usklikne: - Sada razumijem zašto sam izgubio sestru! Kazna je to! - Radi čega biste zaslužili kaznu? - Zato što sam ubojica! - Vi? Čiji ubojica? - Kraljeviću, dvije su me nesreće ubile jednim zamahom. Ako Tajana umre, neću se moći riješiti krivnje za ubojstvo! - Vi, kneže? - Kraljeviću, vi i ne slutite što Tajani kopa grob. - Vi to znate? - Znam - odavna! ; Strogi pogled i mrki kraljevićev glas teško ga pogodi u dušu: - A meni niste nikad o tome ništa rekli? ^ Nisam mogao - i knez spusti glavu. Ne bih se tome nikad nadao od vas kojega sam smatrao najvjernijim prijateljem i želio za zeta. Govorite, kneže, dok me ne pogodi grom... Ivan je nabrao obrve i čelo kao uvijek kad je stvarao teške Odluke. Onda priđe bliže Ratimiru. Ovaj ga gleda ojađeno. - Neka padne ljaga s mene. Sto sam skrivio, popravit ću, možda još nije prekasno... Razjasnite mi, tako vam života! - Tajana tuguje za vitezom Sokolom! Zapanjenim pitanjem promatra Ratimir kneza: "•"••:,•• - Za vitezom Sokolom? Kneže, to ne shvaćam! - Ona ljubi viteza Sokola!... - Viteza Sokola? Njega ljubi? Kneže, vi se poigravate čudnim riječima... - Knez Okićki nije nikad izrekao laž. Ona ljubi viteza Sokola, a to je nesreća. - Kneže, vi ste se zapleli. Ja ne znam što da mislim o toj Vašoj tvrdnji. - Velim: Tajana ljubi viteza Sokola - ona ljubi njegov zaklon, njegovu sjenu! Vitez Sokol je mrtav. A svoj je zaklon ponio sa sobom u grob - čitavo Tajanino srce i život! - Kneže, vi ste smućeni. Ne znate što govorite. - Ja sam zaslužio svoju nesreću. Kraljeviću, počinio sam grijeh. Eto, vaša kći bit će oslobođena svoje tuge! Kunem vam se. I on gotovo istrči na trijem i stade dozivati Belka. 431 Kraljević pođe za njim i pogleda na trijem. Vidio je da knez nešto vrlo povjerljivo govori Belku. A tada se opet vrati i reče: -- Otposlat ću Belka u Brezovicu! - Kneže? Što vam je? Kraljević ga gleda napola mračan, napola preplašen. - Kraljeviću, ne bojte se Brezovice! - Tražim razjašnjenje. Dođite sa mnom u moju odaju, kneže, da nas nitko ne smeta.. pa spuštaju nad stol pokriven bijelim stolnjakom. Tamni tanjuri od kovine puni su mesa. Kraljević Ratimir razrezao je na srebrnoj zdjeli gušće pečenje i nudi svoju kćer pa onda redom kneza Ivana, Borivoja i dvorane. Knežev je tanjur još pun. Svoju nevoljkost da jede prikriva pričanjem s bojišta. Tajana ga sluša pozorno kao da i ona traži u njegovu pričanju ispriku što joj zalogaji ne silaze niz grlo. Borivoj plaho promatra Tajaninu pozornost. Ratimir neprestano izdaje zapovijedi slugama i peharniku. Muškarci nastoje prikriti da nešto očekuju i da se toga boje. Knez prekine svoje pričanje i pođe k stijeni da uzme svoj štit i pokaže udarac nečijeg mača. Borivoj se obrati k Tajani. Počne razgovor. Ratimir se približi, šapćući upita: -- Što je, kneže? - Smijeni li početi? --Bojim se - ubit će je...

- Moja opreznost bit će na straži. Dajem svoj život. Borivojev plahi pogled kao da pita. Knez sjedne i nastavi pripovijedati o ratu, a završi sa zaključenjem mira. Naposljetku ravnodušno nadoveže: -- A onda smo se vratili preko Drave, ravno na Požegu. Tu •smo se razdijelili. Svatko pođe smjerom prema svojem domu. Sa mnom su ostala dva zagorska kneza i Belko. Obišli smo požeški dvorac i krenuli na Kraljevu Veliku... Na Tajaninu se licu pojavi napetost. Gledala je svoje jelo. - Što vas je vodilo tamo? - upita Ratimir, a njegov glas i pogled jednako pokazuju kako je uzbuđen. -- Ponajprije da iskopamo ondje našu krunu, a onda vi znate kraljeviću, da smo nakon bitke ispod požeškog dvorca viteza "Sokola po njegovoj želji odnijeli na Kraljevu Veliku. Mislio sam, tamo su ga zacijelo i pokopali pa sam odlučio da mu vidim grob. Tajanina se ručica, ležeći na stolu, pomakla, glavu je još niže spustila nad tanjur i činilo se da sve u njoj čeka na straži..? - Čudno je to bilo! Tražimo mi, sve tražimo, uzalud! 432 - Nisu mu postavili križ? - opet će Ratimir i hitro postrance pogleda Tajanu pa opet dobacuje knezu značajne molećive poglede. Ivan ga umiruje znakom glave i polagano, kao da se izvlači s ruba smrtonosnog ponora, nastavi: -- Da, to sam i ja mislio i onda smo ušli u dvorac, pregledali sve prostorije u kojima su živjeli i umrli naši lijepi snovi. Onda sam ušao u kulu gdje je stanovao vitez. Čudom smo se čudili. .- čemu kneže? - Sve je bilo kao za vitezova boravka. Baš sve. Postelja kao da je tek jučer netko na njoj ležao. Rekao sam kaštelanu Kraljeve Velike: nekoć je tu počivao veliki junak. Sva trojica gledaju u Tajanu kojoj su crni pramenovi pali na lice i pokrili ga. Još uvijek nije podigla oči... - Da - reče mu kaštelan - znam to, vaša milosti, na vaša postelju položili su ranjenog viteza Sokola. - Ranjenog? - upita Ratimir, ali njegovo začuđenje bilo je neprirodno. Zar nije već na bojištu bio mrtav? - Kad smo ga našli, još je odavao znakove života i rekao da ga odnesemo odmah u Kraljevu Veliku jer želi tamo umrijeti i mrtav ondje ležati. Jedva su ga digli. On smrtno problijedi i oba-mre. Odnij