You are on page 1of 24

Psihologijske teme 19 (2010), 1, 145-168

Pregledni rad UDK 159.922.7/.8:343.91


159.922.76

Ivana Vrselja, Institut drutvenih znanosti Ivo Pilar, Maruliev trg 19/I, 10000 Zagreb.
E-pota: Ivana.Vrselja@pilar.hr
145



Etiologija delinkventnog ponaanja: Prikaz Pattersonove i
Moffittine teorije razvojne psihopatologije

Ivana Vrselja
Institut drutvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb


Saetak

Ovim se radom daje kratak pregled razlika u etiolokim objanjenjima i
manifestacijama delinkventnog ponaanja s ranim odnosno kasnim poetkom kroz
dvije teorije razvojne psihopatologije Pattersonove teorije prisile i Moffittine
teorije kontinuirane i adolescentne delinkvencije. Ove dvije teorije razlikuju dva
razvojna puta delinkventnog ponaanja: onaj s ranim odnosno kasnim poetkom.
Patterson skupinu s ranim poetkom naziva ranim delinkventnima, a Moffitt
kontinuiranim; skupinu s kasnim poetkom Patterson naziva kasnim
delinkventima, a Moffitt adolescentnim.
U sluaju onih koji rano poinju s delinkventnim ponaanjem, problemi u
ponaanju zapoinju u ranim godinama razvoja, to dovodi do ozbiljnoga
delinkventnog ponaanja u razdoblju adolescencije, te naposljetku do kroninog i
cjeloivotnog prijestupnitva. S druge strane, oni koji kasno ponu s delinkventnim
ponaanjem ne ponaaju se delinkventno sve do razdoblja srednje do kasne
adolescencije te oni obino prestaju s takvim ponaanjem u ranim dvadesetim
godinama. U pogledu delinkventnog ponaanja s ranim poetkom, Pattersonova i
Moffittina teorija naglaavaju vanost roditeljskog ponaanja u razvoju ove vrste
delinkvencije. Meutim, Moffittina teorija u razvoj ranoga delinkventnog
ponaanja ukljuuje i ulogu biolokih imbenika, specifinije neuropsiholokih
deficita. Prema Moffitt, neuropsiholoki deficiti i naruena obiteljska okolina
zajedno, transakcijskim procesom, dovode do razvoja ranoga delinkventnog
ponaanja. U pogledu delinkvencije s kasnim poetkom, Patterson razvoj ove vrste
delinkvencije pripisuje druenju s devijantnim vrnjacima do kojeg dolazi zbog
smanjenoga roditeljskog nadzora, dok ga Moffitt pripisuje poveanoj elji za
autonomijom koja se javlja u vrijeme adolescencije i druenju s devijantnim
vrnjacima.

Kljune rijei: rani/kontinuirani delinkventi, kasni/adolescentni delinkventi,
roditeljsko ponaanje, neuropsiholoki deficiti, devijantni vrnjaci


PSIHOLOGIJSKE TEME 19 (2010), 1, 145-168
UVOD

Antisocijalna se ponaanja mogu definirati kao ponaanja koja su nuno
socijalno neprihvatljiva i kojima se kre (ali nije uvjet!) pozitivni pravni propisi
(Rutter, Giller i Hagell, 1998). Oblik antisocijalnog ponaanja koje karakterizira
krenje pravnih normi naziva se delinkventno ponaanje i ono je najee praeno
ostalim oblicima drutveno neprihvatljivog ponaanja (alkoholizam, skitnja,
agresivno ponaanje itd.) (Ajdukovi, 1988).
Delinkventno ponaanje rezultira ozbiljnim posljedicama za pojedinca, obitelj,
zajednicu i cjelokupno drutvo. No, unato javnoj svijesti o potrebi reduciranja
takvog ponaanja, znanstveni je napredak u postizanju toga cilja otean zato to su
mladi koji se ponaaju delinkventno meusobno veoma heterogena populacija.
Naime, injenica je da veina mladih u razdoblju adolescencije poini barem jedno
delinkventno djelo, te da je takvo ponaanje privremeno i situacijski determinirano.
Tako se u istraivanju akia, Franc i Mlaia (2002) pokazalo da je u uzorku od 2
823 adolescenata 77,6% njih iskazalo da je tijekom 1998. godine barem jednom
poinilo neko od 9 oblika blaih antisocijalnih ponaanja te da se ta ponaanja
mogu pripisati subkulturnom stilu mladih. Meutim, kod malobrojnih takvo
ponaanje nije privremeno, nego je ono veoma stabilno i trajno; poinje u
predkolskoj dobi, a nastavlja se i u odrasloj dobi.
S obzirom da se pokazalo da je pojava ozbiljnih oblika antisocijalnih ponaanja
u djejoj dobi jedan od najsnanijih rizinih imbenika za razvoj kasnije kronine
kriminalne karijere (Loeber i Farrington, 2000), posljednjih je godina dob javljanja
delinkventnog ponaanja i povezanost dobi javljanja s perzistentnim delinkventnim
ponaanjem sredinja tema istraivanja delinkventnog ponaanja u okviru razvojne
psihopatologije (Fergusson, Horwood i Nagin, 2000). Za razliku od generalnih
teorija kriminala (npr. Gottfredson i Hirschi, 1990), prema kojima su osobe koje se
ponaaju kriminalno meusobno homogena populacija, a njihovo ponaanje
objanjivo jednim faktorom ili vrlo ogranienim brojem faktora (Paternoster i
Brame, 1997), teorije u okviru razvojne psihopatologije promatraju kriminalnu
populaciju kao heterogenu, a njihovo ponaanje objanjavaju veim brojem faktora.
Takoer, za razliku od generalnih teorija kriminala, teorije u okviru razvojne
psihopatologije dre da jedan imbenik nema isti utjecaj u svim ivotnim fazama te
da je mogu i utjecaj ivotnih okolnosti na promjene u kriminalnom ponaanju
(Paternoster i Brame, 1997).
Nadalje, razvojna perspektiva naglaava procese koji su odgovorni za
zapoinjanje, odravanje te prestajanje antisocijalnog ponaanja tokom vremena.
Svjesnost o ovim transakcijskim procesima je vjerojatnije korisnija nego
pretpostavka o postojanju generalnih uzroka i korelata maloljetnike delinkvencije,
osobito u svrhu usmjeravanja mjera intervencije i javne politike (Brennan, Hall,
Bor, Najman i Williams, 2003). Istraivai se u okviru razvojne psihopatologije
slau da postoje najmanje dva tipa delinkvenata na temelju vremena javljanja tog

146
PSIHOLOGIJSKE TEME 19 (2010), 1, 145-168
ponaanja (Klevens, Restrepo, Roca i Martinez, 2000). Ta se dva tipa razlikuju u
etiologiji, razvojnom slijedu, prognozi te upuuju na potrebu za razliitim
strategijama intervencije i istraivanja.
Jedna je teorija koja pristupa delinkventnom ponaanju iz perspektive razvojne
psihopatologije Pattersonova teorija prisile (1998). Prema ovoj se teoriji razlikuju
dvije skupine delinkvenata, rani i kasni. Rane delinkvente karakterizira rani poetak
iskazivanja takvog ponaanja, u razdoblju kasnog djetinjstva ili rane adolescencije,
dok kasne delinkvente karakterizira poetak iskazivanja delinkventnog ponaanja u
razdoblju srednje ili kasne adolescencije (Patterson, DeBaryshe i Ramsey, 1990).
Pri tome Patterson (1998) u razvoju rane delinkvencije naglaava ulogu obiteljskih
interakcija kao kljunoga kauzalnog mehanizma, a u razvoju kasne delinkvencije
ulogu "treninga devijantnosti" od strane devijantnih vrnjaka, do kojeg dolazi zbog
smanjenoga roditeljskog nadzora.
Druga razvojna teorija koja je u posljednje vrijeme dosta utjecajna na podruju
delinkventnog ponaanja je Moffittina (1993) teorija kontinuirane i adolescentne
delinkvencije. Prema toj teoriji kontinuirane delinkvente karakterizira zapoinjanje
s takvim ponaanjem ve u djetinjstvu, te kronino i ak cijeloivotno
prijestupnitvo, dok adolescentne delinkvente karakterizira zapoinjanje s takvim
ponaanjem tek u razdoblju adolescencije i privremena ukljuenost u kriminalne
aktivnosti u razdoblju adolescencije. Kao i Patterson (1998), Moffitt (1993)
naglaava vanost roditeljskog ponaanja u djetinjstvu za razvoj delinkvencije s
ranim poetkom. Meutim, Moffitt u objanjenje ove vrste delinkvencije ukljuuje
i utjecaj biolokih faktora, tonije neuropsiholokih deficita, koji su prisutni pri
roenju ili neposredno nakon roenja. Moffittina je skupina adolescentnih
delinkvenata prema vremenu javljanja i razvojnom tijeku ekvivalentna
Pattersonovoj skupini kasnih delinkvenata. Razvoj ove vrste delinkvencije Moffitt
pripisuje poveanoj elji mladih za autonomijom koja se javlja u razdoblju
adolescencije, te kao i Patterson, druenju s devijantnim vrnjacima.
Na temelju dosad navedenog, jasno je da izmeu Pattersonove i Moffittine
teorije postoje brojne slinosti, ali i razlike. U ovom e se preglednom radu
prikazati ove dvije teorije delinkventnog ponaanja, odnosno razmotrit e se
njihova etioloka objanjenja i manifestacije delinkventnog ponaanja s ranim
odnosno kasnim poetkom.

Pattersonova teorija prisile

Teorija prisile veinom se temelji na podacima dobivenim u okviru
Oregonskog istraivanja mladih (Oregon Youth Study; Patterson, Reid i Dishion,
1992). Prvobitni je cilj ovog longitudinalnog istraivanja bio ispitati etiologiju
antisocijalnog ponaanja, s naglaskom na konstruiranju mjera prevencije i
intervencije u okviru obitelji i kole. U istraivanje su ukljuene cjelokupne obitelji
djeaka etvrtih razreda iz dva okruga koja su imala najvei broj uhienja uenika

147
PSIHOLOGIJSKE TEME 19 (2010), 1, 145-168
pojedine kole. Uzorak se 1983. godine, kada je istraivanje poelo, sastojao od
206 sudionika: 103 djeaka u dobi od 9 godina (jedna kohorta) te 103 djeaka u
dobi od 10 godina (druga kohorta). Podaci su o sudionicima prikupljani svake
godine, i to opaanjem obiteljske interakcije u domovima sudionika, intervjuima te
upitnicima koje su ispunjavali ne samo roditelji i djeaci nego i njihovi vrnjaci te
uitelji; takoer, prikupljeni su podaci i na temelju kolske evidencije i evidencije
suda.
Teorija prisile svrstava se u socijalno-interakcijske teorije koje su dre da se
rano antisocijalno ponaanje ui u obitelji kroz interakcije lanova obitelji
(Patterson, DeBaryshe i Ramsey, 1990). Kljuni je mehanizam za razvoj ranoga
delinkventnog ponaanja mehanizam prisile, a on se odnosi na uvjetovane reakcije
na averzivno ponaanje drugih (Patterson, 2002). S druge strane, kljuni je
mehanizam razvoja kasne delinkvencije treniranje devijantnosti od strane
devijantnih vrnjaka u situacijama kada je smanjen roditeljski nadzor.

Rana delinkvencija

Mehanizam prisile kljuan je u Pattersonovoj teoriji. S obzirom da je ovaj
proces nesvjestan i automatski voen, njegovi ga sudionici nisu u stanju dobro
opisati. Meutim, opaanja sudionika u njihovim domovima u okviru Oregonskog
istraivanja mladih (Patterson, 1998) pokazala su da se on moe opisati u etiri
koraka: 1) roditelj namee svoj zahtjev; 2) dijete na zahtjev roditelja odgovara
averzivnim ponaanjem odnosno prepiranjem, vikanjem ili zahtijevanjem; 3)
roditelj na ovakvo ponaanje djeteta reagira pokuajem smirivanja situacije,
odnosno odustajanjem od svog zahtjeva i 4) dijete se prestaje ponaati averzivno,
odnosno smiri se. Prema tome, prisilno je ponaanje djeteta kratkorono
funkcionalno zato jer omoguava prestajanje averzivnog ponaanja drugih lanova
obitelji. Ovaj se proces povremeno odvija u svim obiteljima, dok je u nekim
obiteljima znatno uestaliji (Snyder, 1995). Prema Pattersonu (2002), upravo e se
djeca iz obitelji u kojima se taj proces uestalo javlja rano poeti ponaati
antisocijalno. Obitelj u kojem su prisilne interakcije uestale karakterizira
neadekvatno roditeljsko ponaanje, tonije otro i nekonzistentno discipliniranje
djeteta, nedostatna pozitivna ukljuenost u djeje aktivnosti te smanjen nadzor
djejih aktivnosti. Takoer, pokazalo se da postoje odreene varijable koje
predstavljaju rizine imbenike neadekvatnoga roditeljskog ponaanja, pa samim
time i uestalijeg javljanja prisilnih interakcija izmeu roditelja i djeteta. Patterson
(1986) navodi da su to imbenici socijalne ugroenosti, odnosno nie obrazovanje
roditelja, loije materijalne prilike i kriminalitet roditelja. U ovakvim obiteljima
roditelji nisu dosljedni u primjeni pozitivnih potkrepljenja za prosocijalno
ponaanje te efikasnom kanjavanju devijantnog ponaanja (Patterson, DeBaryshe i
Ramsey, 1990), to rezultira brojnim dnevnim prisilnim interakcijama s lanovima
obitelji. Rezultati istraivanja u kojima su se opaale obiteljske interakcije pokazali
su da interakcije agresivnih u usporedbi s neagresivnim obiteljima sadravaju dulje

148
PSIHOLOGIJSKE TEME 19 (2010), 1, 145-168
ili uestalije epizode prisile. Tako je istraivanje Reida (1986) pokazalo da je 3 4
% svih prisilnih epizoda u agresivnim obiteljima dulje od 12 sekundi u usporedbi s
1,5% svih epizoda u neagresivnim obiteljima. Takoer, Snyder, Edwards, McGraw,
Kilgore i Holton (1994) pokazali su da je prosjena duljina prisilnih epizoda u
agresivnim obiteljima 1,5 puta dulja nego ona u neagresivnim obiteljima.
Kako se "trening" prisilnog ponaanja djeteta nastavlja, poveava se intenzitet
prisilnog ponaanja djeteta i drugih lanova obitelji, ukljuujui negativne naredbe,
kritike primjedbe, zadirkivanje, poniavanje, deranje i prijetnje koje eskaliraju sve
do udaranja. Paralelno s razvojem neposlunog ponaanja djeteta, prisilne
interakcije u obitelji dovode i do nedostatnog razvoja socijalnih vjetina kod
djeteta.
Osim obiteljske interakcije, Patterson u objanjenje razvoja ranoga
delinkventnog ponaanja ukljuuje i utjecaj druenja s devijantnim vrnjacima.
Doprinos je vrnjaka razvoju delinkventnog ponaanja koje poinje u djetinjstvu
esto opisivan u terminima dvaju razvojnih procesa koja su sekvencijalno povezana
kako djeca odrastaju (Snyder i sur., 2005). Prvi se proces odvija u razdoblju
osnovne kole. Neadekvatni roditeljski postupci rezultiraju trivijalnim djejim
antisocijalnim ponaanjem, nerazvijenim socijalnim i akademskim vjetinama te
razvojem antisocijalnih stavova. Polaskom u osnovnu kolu djeca postaju izloena
velikom broju vrnjaka i novoj okolini u kojoj e njihovo socijalno ponaanje
odraavati socijalizaciju kojoj su bili izloeni u svojoj obitelji. Djeca koja nisu
usvojila socijalne vjetine i koja su neposluna, agresivna i nekooperativna u svom
obiteljskom okruenju najvjerojatnije e se tako ponaati i u odnosima sa svojim
vrnjacima. Upravo zbog svog ponaanja takva su djeca esto nepopularna i
odbaena od strane svojih vrnjaka. Odbacivanje od strane vrnjaka poveava rizik
razvoja antisocijalnog ponaanja putem procesa prisile i negativnog potkrepljenja.
S obzirom da je kolsko okruenje prepuno averzivnih socijalnih dogaaja, ono
prua socijalne uvjete koji mogu dovesti do ubrzanog oblikovanja, potkrepljenja i
pojaanja prisilnog, antisocijalnog ponaanja kod djece koja su ve agresivna i
neposluna. Snyder (2002) navodi da je otprilike jedno od svakih 10 ponaanja
izmijenjenih meu vrnjacima prisilno, te da se averzivni socijalni dogaaji na
kolskom igralitu odvijaju prosjeno svake 2 minute. Naime, agresivna djeca
imaju potekoa u ispunjavanju osnovnoga razvojnog zadatka s kojom su suoena
sva djeca koja tek kreu u kolu, a to je nauiti kako se nositi s neslaganjem,
natjecanjem i sukobom na nain koji potie pozitivne vrnjake odnose i
prijateljstva. Podaci dobiveni opaanjem pokazuju da e agresivna djeca u
usporedbi s neagresivnom ee zapoinjati niim izazvanu verbalnu ili fiziku
agresiju prema svojim vrnjacima, te da takvo ponaanje kod agresivne djece traje
due. S vremenom i uspostavljanjem negativne reputacije meu vrnjacima
interakcija agresivne djece s vrnjacima postaje izrazito organizirana oko izmjene
averzivnih ponaanja.

149
PSIHOLOGIJSKE TEME 19 (2010), 1, 145-168
Drugi se proces, selektivno druenje s vrnjacima, poinje odvijati u razdoblju
osnovne kole (Snyder i sur., 2005). Kako djeca sve vie dolaze u kontakte s
vrnjacima u koli, na igralitu i susjedstvu, poinju birati svoje prijatelje, i to na
temelju toga koliko su im ona slina. Djeca su sklonija druenju s onim vrnjacima
s kojima e interakcija rezultirati pozitivnim socijalnim iskustvima i izbjegavati one
s kojima e rezultirati negativnim socijalnim iskustvima.
Tijekom osnovne se kole djeca kojoj nedostaju socijalne vjetine, koja su
agresivna i koja su odbaena od svojih vrnjaka poinju druiti s drugom
odbaenom, agresivnom djecom (Snyder i sur., 2005). To se druenje poveava
dolaskom u srednju kolu. Prijatelji i vrnjaci adolescenata s kojima provode
vrijeme slue kao potencijalni modeli, poticatelji i potkrepljivai jedni drugima,
tako da njihovo ponaanje s vremenom postaje slino, osobito u odsustvu
roditeljskog nadzora ili nadzora druge odrasle osobe. Pattersonova je pretpostavka
da uzajamna i pozitivna socijalna potkrepljenja meu devijantnim prijateljima i
vrnjacima igraju kljunu ulogu u "treningu devijantnosti" odnosno oblikovanju i
poticanju antisocijalnog ponaanja. Potkrepljivanje od strane vrnjaka moe
djelovati tako da direktno oblikuje i potie devijantno ponaanje kako se ono
dogaa u prirodnom okruenju (npr. vrnjak se smije kada jedno dijete gurne
drugo). Takoer, ono moe potaknuti devijantno ponaanje indirektno
oblikovanjem i poticanjem razgovora o prijanjem antisocijalnom ponaanju (npr.
kada vrnjak prepriava drugima kako je neto ukrao itd.) ili o namjerama
ukljuivanja u antisocijalno ponaanje u budunosti (npr. "Znam jednog tipa koji
prodaje travu i onda se veeras moemo napuiti"). Vrnjaki razgovori pruaju
informacije, skripte i verbalno uvjebavanje koje je vano za poveavanje
raznolikosti i vjetosti u antisocijalnom ponaanju.
Pattersonov je model ranog delinkventnog ponaanja provjeravan u istraivanju
Simonsa i sur. (Simons, Wu, Conger i Lorenz, 1994), koje je provedeno na 451.
ueniku i njihovim obiteljima u 8 okruga u Iowi. Istraivanje je zapoeto 1989.
godine kada su djeca polazila 7. razred, a pratilo ih se svake godine sve do 2.
razreda srednje kole. Svaki je val istraivanja ukljuivao dva posjeta istraivaa
sudionicima istraivanja. Prvi se odnosio na prikupljanje podataka pomou upitnika
o obiteljskim procesima, karakteristikama svakog lana obitelji te
sociodemografskim podacima. Pri drugom je posjetu, koji je obino bio dva tjedna
nakon prvog posjeta, obitelj snimana tijekom nekoliko strukturiranih zadataka
interakcije. Istraivanjem su prikupljeni podaci o uhienju/izreenim sudskim
sankcijama (na temelju samoiskaza), socioekonomskom statusu obitelji, efikasnom
roditeljskom ponaanju (putem iskaza djeteta o strogoi roditeljskog discipliniranja,
roditeljskom nadzoru, konzistentnosti roditelja u discipliniranju te postavljanju
pravila), druenju s devijantnim vrnjacima (putem iskaza brae i sestara te
samoiskaza djeteta) te neposlunom, prisilnom ponaanju djeteta (dobiveno
samoiskazom te opaanjem djetetova ponaanja u obitelji). Ovo je istraivanje
potvrdilo Pattersonov model ranoga delinkventnog ponaanja, s obzirom da se

150
PSIHOLOGIJSKE TEME 19 (2010), 1, 145-168
pokazalo da neefikasno roditeljsko ponaanje, mjereno kada je dijete polazilo 7.
razred osnovne kole, znaajno utjee na neposluno, prisilno ponaanje djeteta u
vrijeme kada je ono polazilo 8. razred; ovo prisilno i neposluno ponaanje
naposljetku utjee na izraenije druenje s devijantnim vrnjacima u vrijeme kada
je dijete polazilo 8. razred, to je dovelo do uhienja u 1. razredu srednje kole.
Meutim, vano je navesti jedan nedostatak ovog istraivanja, a to je da su autori
testirali samo dio Pattersonova modela ranoga delinkventnog ponaanja, s obzirom
da u model nisu ukljuili odbacivanje od strane nedevijantnih vrnjaka.

Kasna delinkvencija

Za razliku od ranog delinkventnog ponaanja, razvoj delinkventnog ponaanja
koje poinje kasno nije toliko odreen mehanizmom prisile, uslijed ega i druge
posljedice toga ranoga nepovoljnog razvoja izostaju. Prema Pattersonu i
Yoergerovoj (2002) kasne delinkvente karakterizira via razina socijalne
kompetencije u odnosu na rane delinkvente, ali nia u odnosu na nedelinkvente.
Nadalje, njihove obitelji karakterizira nia razina socijalne ugroenosti nego obitelj
delinkvenata s ranim javljanjem, ali via razina nego obitelj nedelinkvenata.
Takoer, roditelje kasnih delinkvenata karakteriziraju neto razvijenije vjetine u
upravljanju obitelji nego roditelje ranih delinkvenata, ali nerazvijenije u odnosu na
roditelje nedelinkvenata. U usporedbi s roditeljima ranih delinkvenata, roditelji
kasnih delinkvenata vie potkrepljuju i razvijaju socijalne vjetine svoje djece.
Razvijenije socijalne vjetine kod ove djece poveavaju vjerojatnost prilagodbe
radnim obavezama u mladoj odrasloj dobi, kao i vjerojatnost okonavanja
drutveno neprihvatljivog ponaanja takvih mladih po zavretku adolescencije
(Patterson i Yoerger, 2002). Kao i u razvoju ranoga delinkventnog ponaanja,
druenje s devijantnim vrnjacima igra kljunu ulogu i u razvoju kasnoga
delinkventnog ponaanja. Ovu skupinu mladih ne karakteriziraju narueni odnosi s
nedevijantnim vrnjacima, nego se njihovo druenje s devijantnim vrnjacima
moe prvenstveno pripisati smanjenju roditeljskog nadzora u ranoj adolescenciji
uslijed javljanja obiteljskih stresora (negativnih ivotnih dogaaja koje doive
njihovi roditelji, kao to su razvod, nezaposlenost, ovisnost ili fizika bolest). Tada
se ovi mladi poinju vie druiti s vrnjacima drutveno neprihvatljivog ponaanja,
to omoguuje utjecaj treninga devijantnosti. Ovaj je utjecaj treninga devijantnosti
na oblikovanje delinkventnog ponaanja dokazan u istraivanju Dishiona i sur.
(Dishion, Spracklen, Andrews i Patterson, 1996), u kojem su videovrpcom snimani
razgovori 186 adolescentskih djeaka i njihovih prijatelja u laboratorijskom
okruenju. Verbalna i neverbalna su ponaanja kodirana u dvije teme (normativno
ponaanje i ono kojim se kre pravila). Takoer i reakcije su kodirane u dvije
skupine smijeh i stanka. Rezultati su pokazali jasne razlike u obrascima izbora
tema i potkrepljenja meu delinkventnim i nedelinkventnim dijadama. U
nedelinkventnim se dijadama ee reagiralo pozitivno na normativni razgovor te je
bilo manje smijeha kao odgovor na razgovor kojim se kri pravila. U delinkventnim

151
PSIHOLOGIJSKE TEME 19 (2010), 1, 145-168
je dijadama bio prisutan suprotni obrazac krenje je pravila ee bilo
pokrepljivano smijehom te su normativne teme rjee nagraivane. U delinkventnim
je dijadama smijeh vodio k poveanju razgovora o krenju pravila. Konano,
delinkventne su se dijade etiri puta vie ukljuivale u razgovor o krenju pravila
nego nedelinkventne dijade. Takoer, pokazalo se da je krenje pravila i smijeh
znaajno pridonijelo izraenijem delinkventnom ponaanju koje je mjereno nakon
dvije godine, ak i nakon kontroliranja prijanje razine delinkventnog ponaanja.
Ve je spomenuto istraivanje Simonsa i sur. (1994) potvrdilo i Pattersonov
model kasnoga delinkventnog ponaanja, s obzirom da su rezultati pokazali da
neefikasno roditeljsko ponaanje u vrijeme kada je dijete polazilo 8. razred utjee
na izraenije druenje s devijantnim vrnjacima u vrijeme kada je dijete polazilo 1.
razred srednje kole, to je naposljetku dovelo do uhienja kada je dijete polazilo 2.
razred srednje kole. Meutim, ovdje valja napomenuti kako su autori u testiranju
postavki Pattersonova modela kasnoga delinkventnog ponaanja ukljuili varijablu
efikasno roditeljsko ponaanje, koje se sastojalo od 4 dimenzije roditeljskog
ponaanja, iako bi bilo prikladnije, s obzirom na postavke Pattersonove teorije,
ukljuiti samo dimenziju roditeljskog nadzora.

Moffittina teorija kontinuirane i adolescentne delinkvencije

Moffittina se teorija kontinuirane i adolescentne delinkvencije temelji na
podacima dobivenim u okviru istraivanja Dunedin (Dunedin Multidisciplinary
Health and Development Study; Moffitt, Rutter i Caspi, 2001). Ovo je
longitudinalno istraivanje provedeno na uzorku od 1037 sudionika roenih izmeu
1972. i 1973. godine u gradu Dunedinu na Novom Zelandu. Prikupljanje podataka
za svakog sudionika je zapoelo kada su sudionici imali 3 godine, zatim 5, 7, 9, 11,
13, 15, 18, 21, 26 godina, a posljednje je prikupljanje podataka bilo u dobi od 32
godine. Dakle, za razliku od Pattersonove teorije prisile, koja se zasniva na
istraivanjima provedenim na uzorku rizine skupine djece, Moffittina se teorija
zasniva na istraivanjima provedenim na uzorku ope populacije.

Kontinuirana delinkvencija

Dok Patterson (1998) u razvoju ranoga delinkventnog ponaanja kljunu ulogu
daje obiteljskim procesima, Moffitt (1993) smatra da je poetna toka
kontinuiranoga delinkventnog ponaanja interakcija neuropsiholokih deficita
osobe koji su prisutni od roenja ili neposredno nakon roenja s
nepovoljnom/kriminogenom obiteljskom okolinom. Pod neuropsiholokim
deficitima Moffitt (1993) podrazumijeva mjeru u kojoj anatomske strukture i
fizioloki procesi ivanog sustava utjeu na psiholoke karakteristike kao to je
temperament, ponaanje, kognitivne sposobnosti ili sve troje. Moffitt (1993) navodi
da su dvije vrste neuropsiholokih deficita povezane s kontinuiranom
delinkvencijom: verbalni deficiti i deficiti izvrnih funkcija. U pogledu se verbalnih

152
PSIHOLOGIJSKE TEME 19 (2010), 1, 145-168
deficita pokazalo da djeaci koji iskazuju ozbiljne probleme u ponaanju, osobito
oni koji su hiperaktivni i koji iskazuju deficite panje, ujedno iskazuju i najvee
deficite verbalnih vjetina i verbalnog pamenja, te da je ta grupa konzistentno
postizala najnie rezultate na testovima verbalne inteligencije u dobi od 5 godina
(Moffitt, 1990). Djeaci koji su se ponaali delinkventno u dobi od 13 godina i koji
su postizali niske rezultate na verbalnim testovima vjerojatnije su se ponaali
delinkventno u dobi od 15 i 18 godina nego oni koji su pokazivali dobre verbalne
sposobnosti (Moffitt, Lynam i Silva, 1994).
Druga vrsta neuropsiholokih deficita koji su povezani s kontinuiranim
delinkventnim ponaanjem, deficiti izvrnih funkcija, rezultira potekoama u
uenju te nemogunosti usmjeravanja panje i impulzivnosti (Moffitt, 1993). U
istraivanju White i sur. (1994) prikupljeni su podaci o samokontroli i
impulzivnosti 430 mladih iz Pittsburgha. Dvanaest je mjera dobiveno iz vie izvora
(od majke, uitelja, samog sudionika te opaaa) koritenjem vie metoda (skalama
procjenjivanja, testovima izvedbe prezentiranim raunalom, Testom sortiranja
karata i opaanjem ponaanja koje je prethodno snimljeno na videovrpcu).
Pokazalo se da je linearni kompozit tih mjera impulzivnosti znaajno povezan s
antisocijalnim ponaanjem, ak i nakon kontroliranja kvocijenta inteligencije, rase i
socijalnog statusa. Djeaci koji su se ponaali izrazito delinkventno u dobi od 10 do
13 godina postigli su vie rezultate na mjerama impulzivnosti nego njihovi vrnjaci
koji se nisu ponaali delinkventno ili oni koji su se tako ponaali privremeno.
Meutim, sama prisutnost neuropsiholokih deficita ne utjee na javljanje
kontinuiranoga delinkventnog ponaanja, nego interakcija tih deficita s
nepovoljnom obiteljskom okolinom.
Kao to Moffitt (1993) navodi, djeca s ovakvim deficitima esto nisu roena u
podravajuoj obiteljskoj okolini, nego u nepovoljnim/kriminogenim obiteljskim
uvjetima, pod kojima se podrazumijevaju loije materijalne prilike, nie
obrazovanje roditelja, kriminalitet roditelja (npr. Moffitt, 1990) te neadekvatno
ponaanje roditelja, poput otrog i nedosljednog discipliniranja (Moffitt, 2003).
Postavke su Moffittine teorije o kontinuiranoj delinkvenciji provjeravane u
Piquerovu istraivanju (2001), u kojem je iz veeg uzorka sudionika Filadelfijskoga
istraivanja biosocijalnih korelata kriminala (Philadelphia biosocial correlates of
crime study) izdvojen subuzorak od 207 sudionika koji su do 18. godine poinili
barem jedno delinkventno djelo. Ovim se istraivanjem ispitalo koliko poroajna
teina, slaba obiteljska struktura, interakcija ovih dviju varijabli te rezultat na
Wechslerovu testu inteligencije (koji je u ovom istraivanju predstavljao
neuropsiholoki rizik) pridonose dobi poetka delinkventnog ponaanja,
ukljuenosti u nasilno odnosno nenasilno delinkventno ponaanje, kroninosti te
ozbiljnosti delinkventnog ponaanja. Pri tome su spol i socioekonomski status
sluile kao kontrolne varijable. Vezano uz poetak delinkventnog ponaanja
pokazalo se da niska poroajna teina, socioekonomski status te biosocijalna
interakcija (odnosno interakcija niske poroajne teine i slabije obiteljske strukture)

153
PSIHOLOGIJSKE TEME 19 (2010), 1, 145-168
znaajno pridonose objanjenju ranog poetka delinkventnog ponaanja, to je u
skladu s Moffittinom teorijom. Takoer, pokazalo se da sam rezultat na
Wechslerovu testu inteligencije ne pridonosi znaajno ranom poetku
delinkventnog ponaanja, to je opet u skladu s Moffittinom teorijom prema kojoj
sami neuropsiholoki deficiti ne pridonose objanjenju delinkvencije, nego
interakcija neuropsiholokih deficita s nepovoljnom obiteljskom okolinom.
Na temelju podataka dobivenih u okviru Filadelfijskoga istraivanja
biosocijalnih korelata kriminala (Philadelphia biosocial correlates of crime study),
Piquero i White (2003) su logistikim regresijskim analizama ispitivali i doprinos
kognitivnih sposobnosti trima dihotomnim mjerama kontinuirane delinkvencije:
ranom poetku delinkventnog ponaanja, uestalom injenju delinkventnih djela i
injenju nasilnih kaznenih djela. Pri tome su autori provodili dvije analize: ispitivali
su prinos kognitivnih sposobnosti ovim mjerama kontinuirane delinkvencije u
usporedbi s cijelim uzorkom (adolescentni delinkventi i nedelinkventi) te u
usporedbi samo s adolescentnim delinkventima. Kognitivne su sposobnosti, koje
predstavljaju neuropsiholoki rizik, mjerene dvama testovima: u dobi od 7 i 8
godina mjerene su testom raspona brojeva iz Wechslerova testa inteligencije za
djecu, a u dobi od 12 i 14 godina testom postignua California koji mjeri
postignue na podruju itanja, matematike i jezika. Pri tome su kontrolne varijable
bile spol djeteta, socioekonomski status, dob majke pri roenju, majin brani
status pri roenju djeteta te broj kolskih disciplinskih mjera djeteta.
Rezultati su pokazali da kognitivne sposobnosti znaajno pridonose
objanjenju svih triju koritenih kriterijskih varijabli, i to u usporedbi s cijelim
uzorkom te samo s adolescentnim delinkventima, to je potvrdilo Moffittinu teoriju
prema kojoj su kognitivne sposobnosti vana varijabla koja razlikuje kontinuirane
delinkvente ne samo od nedelinkvenata nego i od adolescentnih delinkvenata.

Adolescentna delinkvencija

Moffitt (1993) navodi da adolescentni delinkventi nemaju neuropsiholokih
deficita niti su oni odgajani u nepovoljnim obiteljskim uvjetima. Rezultati
istraivanja Dunedin pokazali su da su adolescentni delinkventi imali normativnu,
ili ak bolju obiteljsku pozadinu od prosjenog novozelandskog djeteta (Moffitt,
2003). Prema Moffittinoj teoriji (1993) adolescentna je delinkvencija rezultat
interakcije jaza zrelosti i vrnjakoga socijalnog konteksta. Pod jazom zrelosti
Moffitt (1993) podrazumijeva neugodan osjeaj adolescenata koji se javlja zato jer
su oni bioloki zreli za odreene aspekte ivota odraslih (npr. uspostavljanje
intimnih, seksualnih odnosa sa suprotnim spolom), ali jo uvijek nisu socijalno zreli
jer se od njih trai da na neki nain odgode neke aspekte ivota odrasle osobe.
Primjerice, oni jo uvijek ne smiju glasati, piti alkohol i vjenati se sve dok ne
napune zakonski propisanu dob; ostaju financijski i socijalno ovisni o svojim
roditeljima, te im se ne dozvoljava donoenje samostalnih odluka. Ipak, oni ele biti

154
PSIHOLOGIJSKE TEME 19 (2010), 1, 145-168
autonomni: ele uspostaviti intimnu vezu sa suprotnim spolom, stei materijalnu
imovinu te samostalno donositi odluke. Prema Moffitt (1993) ovaj se jaz zrelosti
kod djeaka javlja u dobi izmeu 13 i 15 godina, a u djevojica i neto ranije.
Drugim rijeima, on se javlja u vrijeme puberteta, kada dolazi i do fizikih
promjena zbog kojih mladi postaju jo svjesniji ovog neugodnog osjeaja jaza
zrelosti. Ta se svjesnost otprilike javlja u isto vrijeme s njihovim ulaskom u
srednjokolsko drutvo u kojem dominiraju mladi starije dobi. Stoga, im mladi
ponu osjeati neugodu jaza zrelosti, ulaze u grupu koja se nalazi u tom jazu ve 3
4 godine i koja je ve pronala neke delinkventne naine noenja s istim.Takoer,
u to vrijeme adolescenti poinju primjeivati da kontinuirani delinkventi nemaju
problema s neugodnim osjeajem jaza zrelosti koji oni doivljavaju. Naime, to
zakljuuju na temelju toga to se kontinuirani delinkventi, koji su u razdoblju
adolescencije ve izrazito ukljueni u delinkventno ponaanje, uputaju u ponaanja
koje roditelji sigurno ne bi odobrili, zbog ega se ini da oni samostalno donose
svoje odluke i ive prema vlastitim pravilima. Upravo zbog toga ovi mladi s
osjeajem jaza zrelosti poinju delinkventno ponaanje gledati kao nain na koji e
postii zrelost, a da bi to ponaanje mogli uspjeno imitirati, potrebno je samo da ga
promatraju poblie i dovoljno dugo (Moffitt, 2006).
Za razliku od Pattersona, koji razvoju delinkvencije s kasnim poetkom
znaajnu ulogu pripisuje smanjenom roditeljskom nadzoru, Moffitt (2006) navodi
da iako su roditeljski nadzor i supervizija negativno korelirane s adolescentnim
delinkventnim ponaanjem, smjer njihova utjecaja ostaje nejasan. Odnosno, ta se
korelacija javlja zbog elje adolescenata za autonomijom koju e postii
delinkventnim ponaanjem i koja ih motivira da izbjegnu nadzoru svojih roditelja
(Moffitt, 2006). Kerr i Stattin (2000) potvrdili su ovu Moffittinu pretpostavku s
obzirom da se u njihovu istraivanju pokazalo da su adolescenti koji su se ponaali
delinkventno aktivno kontrolirali pristup roditelja informacijama o njihovim
aktivnostima.
Postavke su Moffittine teorije o adolescentnoj delinkvenciji provjeravane u
okviru istraivanja Piqueroa i Brezine (2001), koje se temelji na podacima
longitudinalnog istraivanja Mladi u prijelaznom razdoblju (Youth in Transition)
provedenog na opoj populaciji mladia srednjokolske dobi. U istraivanju su se,
istraivaevom procjenom, prikupili podaci o fizikoj zrelosti (npr. glasovne
promjene, razvoj tijela itd.) mladia u dobi od 15 godina. Takoer, samoiskazom su
prikupljeni podaci o elji za autonomijom mladia, kao i o autonomiji u vrnjakim
aktivnostima. Podaci o delinkventnom ponaanju prikupljeni su 1,5 godinu poslije
na temelju samoiskaza. Autori su analizirali doprinos fizike zrelosti, elje za
autonomijom te autonomije u vrnjakim aktivnostima u objanjenju delinkventnog
ponaanja mladia. Takoer, analizirali su i prinos interakcije fizike zrelosti s
autonomijom u vrnjakim aktivnostima te interakcije fizike zrelosti sa eljom za
autonomijom u objanjenju delinkventnog ponaanja mladia. Pri tome su
socioekonomski status, rasa i obiteljska stabilnost (odnosno, ivot s oba ili s jednim

155
PSIHOLOGIJSKE TEME 19 (2010), 1, 145-168
roditeljem) sluile kao kontrolne varijable. Rezultati su pokazali da autonomija u
vrnjakim aktivnostima i elja za autonomijom znaajno pridonose delinkventnom
ponaanju. Takoer, pokazalo se da i interakcijski uinak fizike zrelosti i
autonomije u vrnjakim aktivnostima znaajno pridonosi objanjenju
delinkventnog ponaanja mladia. Ovaj je nalaz u skladu s Moffittinom
pretpostavkom da je vrnjaki socijalni kontekst, u kombinaciji s ranom fizikom
zrelou, vaan za razvoj adolescentne delinkvencije. Meutim, autori smatraju da
Moffittina teorija precjenjuje znaaj interakcije fizike zrelosti i elje za
autonomijom, obzirom da se ona u ovom istraivanju nije pokazala znaajnom u
previanju delinkventnog ponaanja.

Delinkvencija ograniena na djetinjstvo

Iako se u originalnom izdanju Moffittine teorije (1993) spominju samo
kontinuirani i adolescentni delinkventi, u kasnijim radovima (npr. Moffitt, Caspi,
Dickson, Silva i Staton, 1996; Moffitt, Caspi, Harrington i Milne, 2002) autorica
napominje da postoji i trea grupa delinkvenata, tzv. oporavljeni. Ovu grupu
delinkvenata, koji ine 6% od ukupnog uzorka u istraivanju Dunedin, karakterizira
stabilno, pervazivno i izrazito delinkventno ponaanje u djetinjstvu te umjereno i
nedovoljno izraeno delinkventno ponaanje u adolescenciji da bi ih se moglo
svrstati u grupu kontinuiranih delinkvenata. Istraivanje Dunedin pokazalo je da je
u dobi od 26 godina 28% sudionika iz ove grupe bilo osueno za neko kazneno
djelo, od kojih 10% osuda otpada na nasilna kaznena djela (Moffitt i sur., 2002).
Od prvog opisa ove grupe delinkvenata u radu Moffitt i suradnika (1996) istraivai
su pretpostavljali da je ta grupa zasigurno izloena nekim zatitnim imbenicima
delinkventnog ponaanja. Meutim, istraivanja npr. Moffitt i suradnika (2002)
nisu potvrdila tu pretpostavku, s obzirom da se pokazalo da tu grupu delinkvenata
karakterizira nekontrolirani temperament u dobi od 3 godine, te nizak kvocijent
inteligencije i nepovoljna obiteljska okolina u djetinjstvu. Nadalje, istraivanje
Dunedin (Moffitt i sur., 2002) pokazalo je da pripadnici ove skupine delinkvenata u
dobi od 26 godina izraenije nego ostali sudionici iskazuju simptome
internaliziranih oblika psihopatologije, poput depresije i anksioznog poremeaja.
Za razliku od drugih sudionika istraivanja Dunedin, pripadnici su ove skupine
delinkvenata esto bili socijalno izolirani: imali su potekoa pri stvaranju
prijateljstava, niti jedan od njih nije stupio u brak, a mnogi su imali dijagnozu
agorafobije ili socijalne fobije. Moffittova i suradnici (2002) navode da je mogue
da je u ovoj grupi upravo socijalna izolacija odigrala ulogu zatitnog imbenika
delinkventnog ponaanja. U skladu s tom pretpostavkom, pripadnici ove skupine u
dobi od 26 godina nisu bili ukljueni u problematina ponaanja povezana s
drogom ili alkoholom, za koje Moffitt i suradnici (2002) navode da su to "najvie
socijalni" problemi koji su mjereni u istraivanju Dunedin.


156
PSIHOLOGIJSKE TEME 19 (2010), 1, 145-168
Nedelinkventno ponaanje

Moffittina teorija (1993), iako prvenstveno usmjerena na delinkvente,
identificira i nekoliko razloga nedelinkventnog ponaanja adolescenata. Prema
Moffitt (1993) neki se mladi ne ponaaju delinkventno jer ne osjeaju jaz zrelosti
uslijed kasnog javljanja puberteta, zbog ega ne dolazi do motivacije za
eksperimentiranjem s kriminalom. U tom su pogledu Caspi i Moffitt (1991)
pokazali da se djevojice koje nisu dobile menstruaciju do 15 godine ne ukljuuju u
delinkventno ponaanje te da one ak iskazuju razinu problema u ponaanju koja je
manja od uobiajene u razdoblju adolescencije. Nadalje, Moffitt (1993) kao jo
jedan razlog neukljuivanja u delinkventno ponaanje navodi nemogunost pristupa
antisocijalnim vrnjacima. Tako su, primjerice, mladi koji ive u urbanim
sredinama vie okrueni i imaju laki pristup antisocijalnim vrnjacima nego
adolescenti koji ive u ruralnim sredinama. Takoer, mladima moe biti uskraena
prilika imitiranja antisocijalnih vrnjaka zbog nekih njihovih individualnih
karakteristika koji ih ine neprivlanima drugim tinejderima. Tako su Shedler i
Block (1990) usporedili linost triju grupa adolescenata: one koji nikada nisu
konzumirali droge, one koji su povremeno eksperimentirali s drogama te one koji
su ih uestalo konzumirali. Rezultati su ovog istraivanja pokazali da su adolescenti
koji su povremeno eksperimentirali s drogama bili najbolje prilagoena skupina
mladih u usporedbi s druge dvije skupine mladih u istraivanju. Kao to je i
oekivano, oni koji su bili uestali korisnici droge bili su najproblematinija
skupina. Meutim, pokazalo se da niti oni koji nikada nisu probali drogu nisu
prilagoena skupina mladih: oni su bili napeti, socijalno izolirani, plaljivi, nisu bili
vedri i znatieljni, pretjerano su se kontrolirali itd. Kako navodi Moffitt (1993), s
obzirom da je delinkventno ponaanje tijekom adolescencije normativno, ovakvi
provokativni nalazi svakako zahtijevaju panju istraivaa i upuuju na potrebu za
istraivanjima koja bi pomogla u razjanjavanju je li suzdravanje od delinkvencije
zbilja znak dobre prilagodbe.
Piquero, Brezina i Turner (2005) provjerili su Moffittinu hipotezu o tome da
nedelinkventi nisu najbolje prilagoena skupina mladih te da se oni ne ponaaju
delinkventno zbog iskljuenosti iz mree devijantnih vrnjakih skupina, a koja je
posljedica njihovih individualnih, neprivlanih karakteristika. Kriterijska je
varijabla u ovom istraivanju bila neinjenje delinkvencije i bila je dihotomne
prirode. Pri tome je vano napomenuti da su autori ovu skupinu nedelinkvenata
usporeivali s onima koji su poinili barem jedno delinkventno djelo. Prediktorske
su varijable bile druenje s vrnjacima i ukljuenost u vrnjake skupine te
individualne karakteristike adolescenata. Pri tome su autori ukljuili nekoliko
pokazatelja druenja s vrnjacima i ukljuenosti u vrnjake skupine, a koji su
dobiveni na temelju samoiskaza: druenje s delinkventnim vrnjacima, druenje s
prosocijalnim vrnjacima te uestalost odlaenja na "spojeve". Takoer, autori su
ukljuili i vie pokazatelja individualnih karakteristika dobivenih na temelju
samoiskaza: tuga/depresija, privrenost uiteljima, autonomija te fizika zrelost.

157
PSIHOLOGIJSKE TEME 19 (2010), 1, 145-168
Kontrolne su varijable u ovom istraivanju bile majin nadzor dobiven na temelju
procjene adolescenata te spol i rasa. Rezultati su ovog istraivanja donekle potvrdili
Moffittinu hipotezu da e mladi zbog svojih neprivlanih karakteristika biti
iskljueni iz vrnjakih skupina. Naime, pokazalo se da izraenije iskazivanje
privrenosti uiteljima i izraeniji nadzor majki znaajno pridonosi manje
izraenom druenju s delinkventnim vrnjacima, dok izraeniji osjeaj tuge i
depresije te izraenija fizika zrelost znaajno utjeu na kontinuirano druenje s
delinkventnim vrnjacima. Nadalje, izraenija je autonomija i fizika zrelost
znaajno predvidjela uestalije odlaenje na "spojeve", dok su izraenija
privrenost uiteljima i vei nadzor majke znaajno predvidjeli druenje s
prosocijalnim vrnjacima.
U pogledu neinjenja delinkvencije, rezultati su pokazali da izraenija
privrenost uiteljima, vei nadzor majki te izraenije druenje s prosocijalnim
vrnjacima znaajno pridonosi objanjenju neinjenja delinkventnog ponaanja. S
druge strane, potvreno je da su znaajni prediktori delinkventnog ponaanja
izraeniji osjeaji tuge/depresije, vea autonomija, uestalije odlaenje na "spojeve"
te izraenije druenje s delinkventnim vrnjacima. Dakle, ovo je istraivanje
donekle potvrdilo Moffittine hipoteze o nedelinkventima. Tako se rezultat o
izraenijoj privrenosti nedelinkvenata uiteljima te izraenijem druenju s
devijantnim vrnjacima uklapa u Moffittin profil nedelinkventa kao poslunoga,
dobrog uenika koji tijekom adolescencije postaje nepopularan meu popularnim,
delinkventnim vrnjacima. Meutim, nalaz da delinkvente, a ne nedelinkvente,
karakterizira osjeaj tuge/depresije nije u skladu s Moffittinom pretpostavkom da
e mladi koji izraenije osjeaju tugu i depresiju biti iskljueni iz vrnjakih
skupina te da se oni zbog toga nee ponaati delinkventno.

Delinkvencija s ranim i kasnim poetkom

Trajanje i ozbiljnost

Patterson i Moffitt se slau u tome da e oni koji rano poinju s delinkventnim
ponaanjem nastaviti s takvim ponaanjem i u odrasloj dobi, dok e oni koji kasno
poinju s takvim ponaanjem, odnosno u adolescenciji, prestati s takvim
ponaanjem u odrasloj dobi.
Oregonsko je istraivanje mladih (Patterson i Yoerger, 2002) pokazalo da je
vjerojatnost uhienja u odrasloj dobi za one koji su rano poeli s delinkventnim
ponaanjem iznosi .65, dok za one koji su kasno poeli s takvim ponaanjem iznosi
tek .29. Veina onih koji su kasno poeli s delinkventnim ponaanjem (71%)
odustali su od takvog ponaanja u dobi od 23 godine pa nadalje. tovie, iako su
oni koji su kasno poeli s delinkventnim ponaanjem inili veinu uzorka u
Oregonskom istraivanju mladih, oni su bili tek mali subuzorak kroninih
maloljetnih delinkvenata (23%) i odraslih recidivista (29%).

158
PSIHOLOGIJSKE TEME 19 (2010), 1, 145-168
Takoer, u ve se spomenutom istraivanju Dunedin pokazalo da su da su oni
koji su rano poeli s delinkventnim ponaanjem u dobi od 26 godina iskazivali
psihopatske crte linosti, psihike probleme, financijske probleme, probleme na
poslu, ee su zlostavljali djecu i suprunike, te su ee inili kaznena djela
povezana s drogom i nasiljem (Moffitt, 1993).
S druge strane, adolescentni delinkventi su i u dobi od 26 godina inili
imovinska kaznena djela te su imali neke financijske probleme. Meutim, oni nisu
bili poinitelji ozbiljnih kaznenih djela. to se tie razlike u ozbiljnosti poinjenih
kaznenih djela izmeu delinkvenata s ranim odnosno kasnim poetkom, Patterson i
Moffitt se oko tog pitanja ne slau. Naime, Oregonsko je istraivanje mladih
pokazalo da se do 18. godine ozbiljnost delinkventnog ponaanja nije poveala kao
funkcija dobi u obje grupe. Naime, radi se o tome da mladi s kasnim poetkom
delinkventnog ponaanja jednom kada uu u grupu devijantnih vrnjaka i kada
zapone trening devijantnosti, stjeu irok spektar delinkventnog ponaanja, tako
da se naposljetku u dobi od 18 godina po ozbiljnosti ne razlikuju od onih koji su
rano poeli s delinkventnim ponaanjem (Patterson i Yoerger, 2002). Tonije,
pokazalo se da je otprilike 22% kaznenih djela u obje grupe bilo nasilne prirode, pri
emu je ta proporcija bila konstantna u obje grupe u svakoj toki mjerenja. S druge
strane, Moffitt (1993) navodi da se kontinuirani i adolescentni delinkventi razlikuju
prema ozbiljnosti poinjenih kaznenih djela. Pri tome su adolescentni delinkventi
prvenstveno poinitelji kaznenih djela koja simboliziraju privilegije odraslih ili
autonomiju od roditeljske kontrole, poput vandalizma, remeenja javnog reda i
mira, zlouporaba sredstava ovisnosti, "statusnih" kaznenih djela poput bjeanja od
kue te krae. S druge strane, kontinuirani su delinkventi poinitelji ireg spektra
kaznenih djela, te e oni osim navedenih djela koje ine i adolescentni delinkventi
initi i djela koja ukljuuju rtve, poput nasilnih kaznenih djela i prijevara. U
vrijeme kada je kohorta iz istraivanja Dunedin (Moffitt i sur., 2002) navrila 26
godina, pokazalo se da se prema samoiskazu delinkventnog ponaanja u proteklih
godinu dana adolescentni delinkventi i kontinuirani delinkventi nisu razlikovali
prema sudjelovanju u imovinskim kaznenim djelima (npr. prijevara, vandalizam) ili
djelima koja se odnose na krenje pravila (npr. vonja bez vozake dozvole,
pijanstvo na javnom mjestu), dok su kontinuirani delinkventi ee nego
adolescentni delinkventi inili nasilna kaznena djela te kaznena djela vezana uz
zlouporabu sredstava ovisnosti.

Spolne razlike

Maccoby (1998) navodi da se spolne razlike u agresivnom ponaanju javljaju
ve u dobi od 3 godine. Slino tome, istraivanje je Achenbacha i sur. (Achenbach,
Howell, Quay, Conners i Bates, 1991) pokazalo da su spolne razlike u agresivnom
ponaanju oite ve u dobi od 4 ili 5 godina. to dovodi do tih razlika? Patterson
(2002) smatra da se spolne razlike u ranom javljanju delinkventnog ponaanja
mogu pripisati razliitom utjecaju averzivnog ponaanja skrbnika na djeake i

159
PSIHOLOGIJSKE TEME 19 (2010), 1, 145-168
djevojice. Naime, radi se o tome da e djeaci vjerojatnije nego djevojice
reagirati negativno na averzivni podraaj, te da su djeaci responzivniji nego
djevojice na negativna potkrepljenja. U situacijama konflikta, djeaci s roditeljem
koji se ponaa averzivno e vjerojatnije smatrati prisilu korisnom strategijom za
postizanje svojih ciljeva. Shaw i Winslow (1997) su tako pokazali da mjere
roditeljske responzivnosti koreliraju s prisilnim ponaanjem djeteta u sluaju
djeaka, ali ne i djevojica, zbog ega autori zakljuuju da su djeaci, za razliku od
djevojica, bioloki predisponirani na izraeniju responzivnost.
Prema Pattersonu (2002), kod djevojica postoji jedan zatitni imbenik
delinkventnog ponaanja. Paljive su mikrosocijalne analize razmjena reakcija
predkolskih i adolescentskih vrnjakih skupina pokazale da antisocijalni djeaci
biraju vrnjake koji e potkrepljivati njihovo antisocijalno ponaanje (npr. Dishion,
Andrews i Crosby, 1995). Prema tome, reakcije vrnjake skupine slue kako bi
nadopunile ili ak poveale podrku za neke oblike antisocijalnog ponaanja. U
tom pogledu, vrnjaci e mukog spola ee reagirati na agresiju djeaka i s
pozitivnim i negativnim posljedicama, dok e se agresivno ponaanje djevojica
najvjerojatnije ignorirati. Takoer, za svoje e agresivno ponaanje djeaci
vjerojatnije nego djevojice dobiti negativnu povratnu informaciju (feedback) od
strane uitelja. Ovi su nalazi, naposljetku, slini nalazima istraivanja koja se
odnose na reakcije roditelja na agresiju djeaka i djevojica. U tom pogledu se
moe spomenuti istraivanje Fagotove i Hagana (1991) u kojem su se opaale
reakcije majki i oeva prema djeacima i djevojicama u dobi od 12 mjeseci, 18
mjeseci i 5 godina. Rezultati su ovog istraivanja pokazali da spol djeteta, a ne vrsta
ponaanja, znaajno pridonosi objanjenju reakcije roditelja u djetetovoj dobi od 12
i 18 mjeseci. Odnosno, roditelji su ee pozitivno reagirali kada su se djeaci
poeli ponaati agresivno, dok je agresivno ponaanje djevojica bilo ignorirano,
to je za malo dijete vrsta paradigme gaenja ponaanja (Fagot i Hagan, 1991). S
druge strane, u djetetovoj dobi od 5 godina vrsta ponaanja a ne spol djeteta
znaajno je pridonosilo objanjenju reakcije roditelja. U toj su dobi djeteta spolne
razlike u agresivnom ponaanju ve ustanovljene, pri emu djeaci ee iskazuju
agresiju nego djevojice. Naime, vea panja usmjerena na agresiju djeaka i
ignoriranje kod djevojica ima izrazit utjecaj na razvoj spolnih razlika u
agresivnom ponaanju.
ini se kao da je agresija djevojica nefunkcionalna (npr. ima jako malo ili
gotovo nikakvog utjecaja na okolinu). Ako se djevojice naue ponaati prisilno
kod kue, vrnjaci mukog spola e ih odbaciti i ignorirati njihovo agresivno
ponaanje (Maccoby, 1998). Takoer, Patterson (2002) pretpostavlja da e i
vrnjaci enskog spola odbaciti djevojicu koja se ponaa agresivno. Za razliku od
agresivnih djeaka koji su odbaeni od svojih vrnjaka, ne postoji grupa koja bi
primila u drutvo djevojicu koja se ponaa agresivno. Iz ove perspektive, za
oekivati je da izrazito antisocijalna djevojica u dobi od 6 godina nije uestala
pojava.

160
PSIHOLOGIJSKE TEME 19 (2010), 1, 145-168
S druge strane, Moffitt (2006) navodi da je etiologija kontinuiranoga i
adolescentnoga delinkventnog ponaanja jednaka za djeake i djevojice. U
pogledu kontinuirane delinkvencije, Moffitt (2006) navodi da su djeaci ee nego
djevojice kontinuirani delinkventi, pri emu taj omjer iznosi 10:1 (Moffitt i Caspi,
2001). Kao razlog tome Moffitt (1993) navodi da djevojice rjee nego djeaci
imaju disfunkcije ivanog sustava, teak temperament, kasni verbalni i motorni
razvoj, potekoe u uenju itd. U ve spomenutom se istraivanju Piqueroa, kojim
su se testirale postavke Moffittine teorije o kontinuiranoj delinkvenciji (2001),
pokazalo da spol znaajno pridonosi objanjenju kroninoga kriminalnog
ponaanja, pri emu su mukarci znaajno ee kronini, cjeloivotni prijestupnici
nego ene. U pogledu adolescentne delinkvencije Moffitt (1993) navodi da je omjer
djeaka naspram djevojica koji su adolescentni delinkventi gotovo podjednak.
Tako je istraivanje Dunedin pokazalo da je omjer djeaka i djevojica koji su
adolescentni delinkventi 1,5:1 (Moffitt i Caspi, 2001). Prema Moffitt (1993),
djevojice se, kao i djeaci, poinju delinkventno ponaati nedugo nakon puberteta,
pod uvjetom da su im dostupni modeli koji se ponaaju delinkventno te da
pozitivno (nagraujue) percipiraju posljedice delinkventnog ponaanja.

Usporedba valjanosti Pattersonove i Moffittine teorije

Od istraivanja koja su usporeivala etioloka objanjenja delinkventnog
ponaanja kroz Pattersonovu i Moffittinu teoriju svakako treba spomenuti
longitudinalno istraivanje Fergussona, Horwooda i Nagina (2000) koje je
provedeno na uzorku 900 mladih iz Novog Zelanda. Pri tome su podaci o
delinkventnom ponaanju prikupljani svake godine od 12. do 16. godine sudionika
te jo jednom u njihovoj 18. godini. Mjere delinkventnog ponaanja dobivene su na
temelju samoiskaza mladih i iskaza bliske osobe koju su sami sudionici imenovali,
te na temelju slubenih podataka dobivenih od policije i suda. Takoer, prikupljeni
su sociodemografski podaci o obitelji (starost i obrazovanje majke, socioekonomski
status te ivotni standard obitelji), kao i podaci o funkcioniranju obitelji (brani
konflikti, ivotni dogaaji u obitelji, kriminalitet roditelja te ovisnost o alkoholu i
drogama roditelja). Prikupljeni su podaci o ranom javljanju poremeaja u
ponaanju i poremeaja panje, kao i intelektualnog statusa sudionika (u dobi od 8
godina). Naposljetku, u dobi od 14 do 18 godina sudionici su iskazali u kojoj mjeri
se njihovi prijatelji ponaaju devijantno.
Ovo je istraivanje pokazalo da grupu s ranim javljanjem delinkventnog
ponaanja karakteriziraju nepovoljniji sociodemografski aspekti obitelji i
nepovoljnije funkcioniranje obitelji nego grupu s kasnim javljanjem delinkventnog
ponaanja; takoer, grupu s kasnim javljanjem delinkventnog ponaanja
karakteriziraju nepovoljniji sociodemografski aspekti obitelji i nepovoljnije
funkcioniranje obitelji nego grupu koja se uope nije ponaala delinkventno. Ovaj
je nalaz u skladu s Pattersonovim (2002) pretpostavkama da obitelj mladih s
kasnim javljanjem delinkventnog ponaanja karakterizira nie razina socijalne

161
PSIHOLOGIJSKE TEME 19 (2010), 1, 145-168
ugroenosti nego rane delinkvente, ali via razina u odnosu na nedelinkvente.
Prema tome, ovi nalazi nisu u skladu s Moffittinom (2003) pretpostavkom da
adolescentne delinkvente karakterizira bolja obiteljska pozadina nego one koji se
uope nisu ponaali delinkventno. Takoer, rezultati su ovog istraivanja pokazali
da skupinu s ranim javljanjem karakteriziraju vie narueni individualni imbenici
nego skupinu s kasnim javljanjem, dok skupinu s kasnim javljanjem karakteriziraju
poljuljaniji individualni imbenici nego skupinu koja uope nije iskazivala
delinkventno ponaanje, to opet nije u skladu s Moffittinom teorijom, prema kojoj
individualni imbenici nisu znaajni prediktori adolescentne delinkvencije (1993).
Takoer, ovo je istraivanje pokazalo da se obje skupine drue s devijantnim
vrnjacima; razlika je jedino u tome to oni koji su rano poeli s delinkventnim
ponaanjem pokazuju stabilnu razinu ukljuenosti u drutvo devijantnih vrnjaka,
dok se kod onih koji se kasno poinju ponaati delinkventno uoava poveanje
ukljuenosti u takvo drutvo do 16. godine, te pad u dobi od 18 godine. Ovdje valja
napomenuti kljuni nedostatak ovog istraivanja, a to je da njime nisu prikupljeni
podaci o roditeljskom ponaanju, u smislu discipliniranja, nadzora djeteta te
rjeavanja problema. Takoer, nedostatak ovog istraivanja nalazimo i u injenici
to se njime nastojalo samo otkriti mogu li se skupine s razliitom izraenosti
delinkventnog ponaanja razlikovati prema obiteljskim, individualnim i vrnjakim
varijablama, dok se specifini odnosi meu varijablama u predvianju ranog i
kasnog delinkventnog ponaanja specificiranih u Pattersonovoj i Moffittinoj teoriji
uope nisu ispitivali.
Drugo je istraivanje koje je usporeivalo Pattersonovo i Moffittino
objanjenje etiologije delinkventnog ponaanja istraivanje Brennanove i sur.
(2003), provedeno na 370 sudionika roenih u jednoj bolnici u Brisbaneu,
Australija, izmeu 1981. i 1984. godine. Pri tome su istraivanjem prikupljeni
podaci o agresivnom ponaanju djeteta putem iskazom majke u dobi od 5, 14 i 15
godina djetata, a u dobi od 15 godina su na temelju samoiskaza prikupljeni podaci o
delinkventnom ponaanju. Takoer, prikupljeni su podaci o nizu biolokih
imbenika: perinatalne komplikacije te komplikacije pri poroaju, bolest majke
tijekom trudnoe, problemi u temperamentu dojeneta, smanjen vokabular u dobi
od 5 godina i nizak verbalni kvocijent inteligencije (IQ) u dobi od 15 godina, te
neuropsiholoki deficiti na dvije mjere izvrnih funkcija u dobi od 15 godina.
Socijalni su imbenici u istraivanju ukljuivali: procjenu roditelja o njihovu
ponaanju prema djetetu, te procjenu djece o ponaanju roditelja prema njima,
loije obrazovanje majke, izloenost konstantnom siromatvu te velik broj
preseljenja. Autori su logistikim regresijskim analizama usporedili doprinos
kumulativnih socijalnih i biolokih imbenika te njihovih interakcija, kao i
socijalnih i biolokih imbenika u dobi od 5 i 15 godina te njihovih interakcija
ranom agresivnom ponaanju u usporedbi s adolescentnim agresivnim ponaanjem.
S obzirom da se pokazalo da su interakcija spola i kumulativnih socijalnih
imbenika, kao i interakcija spola s kumulativnim socijalnim i kumulativnim
biolokim imbenicima, znaajne u predvianju ranoga agresivnog ponaanja,

162
PSIHOLOGIJSKE TEME 19 (2010), 1, 145-168
autori su proveli analize interakcijskih uinaka kumulativnih socijalnih i biolokih
imbenika posebno za djeake i djevojice. Pri tome se pokazalo da je interakcija
kumulativnih biolokih i socijalnih imbenika znaajna u sluaju djeaka, ali ne i
djevojica. Time ovaj nalaz potvruje Moffittinu pretpostavku (1993) o
biosocijalnoj interakciji u predvianju kontinuiranoga delinkventnog ponaanja.
Nadalje, s obzirom da se pokazalo da spol nije u interakciji sa specifinim
socijalnim i biolokim imbenicima (onima mjerenima u 5. i 15. godini), autori su
proveli analizu prinosa ovih specifinih rizinih imbenika na oba spola zajedno.
Pokazalo se da jedino socijalni imbenici u dobi od 5 godina i bioloki imbenici u
dobi od 15 godina znaajno predviaju rano iskazivanje agresivnog ponaanja u
usporedbi s adolescentnim agresivnim ponaanjem; takoer, pokazalo se da jedino
interakcija socijalnih imbenika u dobi od 5 godina i biolokih imbenika u dobi od
15 godina znaajno predvia rano agresivno ponaanje u usporedbi s
adolescentnom agresijom. Nalaz da socijalni rizini imbenici u dobi od 5 godina
znaajno predviaju rano agresivno ponaanje u skladu je s pretpostavkom
Pattersona o vanosti socijalnih imbenika u ranom djetinjstvu za razvoj
delinkventnog ponaanja s ranim poetkom. Nadalje, ovo je istraivanje potvrdilo
Moffittinu (1993) pretpostavku o postojanju biosocijalne interakcije, ali samo u
sluaju socijalnih rizinih imbenika u dobi od 5 godina i biolokih rizinih
imbenika u dobi od 15 godina. to se tie adolescentnoga agresivnog ponaanja u
usporedbi s neagresivnim ponaanjem, rezultati su pokazali da tek socijalni rizini
imbenici u dobi od 15 godina znaajno predviaju adolescentno agresivno
ponaanje u usporedbi s neagresivnim ponaanjem, to je u skladu s Pattersonovom
teorijom (1998), koja navodi da kasne delinkvente, u usporedbi s nedelinkventima,
karakteriziraju izraeniji imbenici socijalne ugroenosti obitelji kao i loije
vjetine njihovih roditelja u upravljanju obitelji. Naposljetku, istraivanje je
pokazalo i da niti jedna interakcija biolokih i socijalnih imbenika ne predvia
znaajno adolescentno agresivno ponaanje u usporedbi s neagresivnim
ponaanjem, to je u skladu s Moffittinom teorijom (1993), prema kojoj interakcija
biolokih i socijalnih imbenika pridonosi razvoju delinkvencije s ranim, ali ne i
kasnim poetkom. Meutim, vano je navesti neke nedostatke ovog istraivanja, a
to je da autori nisu prikupili podatke o druenju s devijantnim vrnjacima, kao i to
da se ni u ovom istraivanju nije pokualo otkriti specifine odnose meu
socijalnim i biolokim imbenicima.


ZAKLJUAK

Nijedna teorija koja je dosad konstruirana ne moe u potpunosti objasniti
ovako kompleksnu pojavu kao to je delinkventno ponaanje. Ipak, svaka pridonosi
njegovu razumijevanju i adekvatnom pristupu takvom ponaanju u smislu
konstruiranja mjera prevencije i intervencije.

163
PSIHOLOGIJSKE TEME 19 (2010), 1, 145-168
Za razliku od brojnih istraivanja koja su se usmjerila samo na testiranje postavki te
Pattersonove ili Moffittine teorije, neka su novija istraivanja (npr. Brennan i sur.,
2003) istovremeno testirala postavke obiju teorija te upozorila na njihovu
komplementarnost i vanost ukljuivanja prednosti svake od njih u buduim
longitudinalnim istraivanjima. Tako primjerice Moffittina teorija kontinuirane i
adolescentne delinkvencije moe na neki nain nadopuniti Pattersonovu teoriju
prisile u smislu predvianja djece koja su rizina skupina za razvijanje prisilnog
ponaanja. U tom kontekstu, vjerojatnije je da e djeca sa suptilnim kognitivnim
deficitima i tekim temperamentom na roditeljski autoritet reagirati prisilnim
ponaanjem. Takoer, Pattersonova teorija moe znaajno pridonijeti Moffittinoj
teoriji detaljnijim opisivanjem neuspjelih interakcija roditeljdijete, koje su kljune
za etiologiju ranog delinkventnog ponaanja. Ovakav bi pristup istraivanju
delinkventnog ponaanja s ranim odnosno kasnim poetkom svakako pridonio
praksi u pogledu usmjeravanja specifinih mjera intervencije i prevencije za svaku
skupinu delinkvenata.


LITERATURA

Achenbach, T.M., Howell, C.T., Quay, H.C., Conners, K. i Bates, J.E. (1991). National
survey of problems and competencies among four- to sixteen-year-ylds: Parents' reports
for normative and clinical samples. Monographs of the Society for Research in Child
Development, 56(3), 1131.
Ajdukovi, M. (1988). Samoiskaz i izuavanje delinkventnog i drutveno neprihvatljivog
ponaanja mladih u nas. Penoloke teme, 12, 1537.
Brennan, P.A., Hall, J., Bor, W., Najman, J.M. i Williams, G. (2003). Integrating biological
and social srocesses in relation to early-onset persistent aggression in boys and girls.
Developmental Psychology, 39(2), 309323.
Caspi, A. i Moffitt, T.E. (1991). Individual differences are accentuated during periods of
social change: The sample case of girls at puberty. Journal of Personality and Social
Psychology, 61, 157168.
Dishion, T.J., Andrews, D.W. i Crosby, L. (1995). Adolescent boys and their friends in
early adolescence: Relationship characteristics, quality and interactional processes.
Child Development, 66, 139151.
Dishion T.J., Spracklen K.M., Andrews D.W. i Patterson G.R. (1996). Deviancy training in
male adolescent friendships. Behavior Therapy, 27, 373390.
Fagot, B.I. i Hagan, R. (1991). Observations of parent reactions to sexstereotyped
behaviors: Age and sex effects. Child Development, 62, 617628.
Fergusson, D.M., Horwood, L.J. i Nagin, D.S. (2000). Offending trajectories in a New
Zeland birth cohort. Criminology, 38, 401427.

164
PSIHOLOGIJSKE TEME 19 (2010), 1, 145-168
Gottfredson, M.R. i Hirschi, T. (1990). A general theory of crime. Stanford: Stanford
University Press.
Kerr, M. i Stattin, H. (2000). What parents know, how they know it, and several forms of
adolescent adjustment: Further support for a reinterpretation of monitoring.
Developmental Psychology, 36(3), 366380.
Klevens, J., Restrepo, O., Roca, J. i Martinez, A. (2000). Comparison of offenders with
early- and late-starting antisocial behavior in Colombia. International Journal of
Offender Therapy and Comparative Criminology, 44, 194203.
Loeber, R. i Farrington, D.P. (2000). Young children who commit crime: Epidemology,
developmental origins, risk factors, eraly interventions, and policy implications.
Development and Psychopatology, 12, 737762.
Maccoby, E. (1998). The two sexes: Growing up apart, coming together. Cambrdige, MA:
The Belknap Press of Harvard University Press.
Moffitt, T.E. (1990). Juvenile delinquency and attention deficit disorder: Boys'
developmental trajectories from age 3 to age 15. Child Development, 61, 893910.
Moffitt, T.E. (1993). Adolescence-limited and life-course-persistent antisocial behavior: A
developmental taxonomy. Psychological Review, 100, 674701.
Moffitt, T.E. (2003). Pathways in the life course to crime. U: F.T. Cullen i R. Agnew (Ur.),
Criminological theory: Past to present (str. 450469). Los Angeles: Roxburry
Publishing Company.
Moffitt, T.E. (2006). Life- course- persistent versus adolescence- limited antisocial
behavior. U: D. Cicchetti i D.J. Cohen (Ur.), Developmental psychopathology: Risk,
disorder and adaptation (str. 570598). New Jersey: John Wiley and Sons, Inc.
Moffitt, T.E. i Caspi, A. (2001). Childhood predictors differentiate life-course persistent and
adolescence-limited antisocial pathways among males and females. Development and
Psychopathology, 13, 355375.
Moffitt, T.E., Caspi, A., Dickson, N., Silva, P. i Stanton, W. (1996). Childhood-onset versus
adolescent-onset antisocial conduct problems in males: Natural history from ages 3 to
18 years. Development and Psychopathology, 8, 399424.
Moffitt, T.E., Caspi, A., Harrington, H. i Milne, B.J. (2002). Males on the life-course-
persistent and adolescence-limited antisocial pathways: Follow-up at age 26 years.
Development and Psychopathology, 14, 179207.
Moffitt, T.E., Lynam, D.R. i Silva, P.A. (1994). Neuropsychological tests predicting
persistent male delinquency. Criminology, 32(2), 277300.
Moffitt, T.E., Rutter, M. i Caspi, A. (2001). Sex differences in antisocial behaviour:
Conduct disorder, delinquency, and violence in the Dunedin longitudinal study.
Cambridge: Cambridge University Press.
Paternoster, R. i Brame, R. (1997). Multiple routes to delinquency? A test of developmental
and general theories of crime. Criminology, 35(1) 4984.

165
PSIHOLOGIJSKE TEME 19 (2010), 1, 145-168
Patterson, G.R. (1986). Performance models for antisocial boys. American Psychologist,
41(4), 432444.
Patterson, G.R. (1998). Coercion as a basis for early age of onset for arrest. U: J. McCord
(Ur.), Coercion and punishment in long term perspectives (str. 81105). Cambridge:
Cambridge University Press.
Patterson, G.R. (2002). The early development of coercive family process. U: J.B. Reid,
G.R. Patterson i J. Snyder (Ur.), Antisocial behavior in children and adolescents: A
developmental analysis and model for intervention (str. 2544). Washington: American
Psychological Association.
Patterson, G.R., DeBaryshe, B.D. i Ramsey, E. (1990). A developmental perspective on
antisocial behavior. American Psychologist, 44(2), 329335.
Patterson, G.R., Reid, J.B. i Dishion, T.J. (1992). Antisocial boys. Eugene, OR: Castalia.
Patterson, G.R. i Yoerger, K. (2002). A development model for early and late- onset
delinquency. U: J.B. Reid, G.R. Patterson i J. Snyder (Ur.), Antisocial behavior in
children and adolescents: A developmental analysis and model for intervention (str.
147172). Washington: American Psychological Association.
Piquero, A. (2001). Testing Moffitt's neuropsychological variation hypothesis for the
prediction of life-course persistnt offending. Psychology, Crime & Law, 7, 193215.
Piquero, A. i Brezina, T. (2001). Testing Moffitts account of adolescence-limited
delinquency. Criminology, 39(2), 353370.
Piquero, A., Brezina, T. i Turner, M.G. (2005). Testing Moffitts account of delinquency
abstention. Journal of Research in Crime and Delinquency, 42(1), 2754.
Piquero, A. i White, N.A. (2003). On the relationship between cognitive abilities and life-
course persistent offending among a sample of African Americans: A longitudinal test
of Moffits hypothesis. Journal of Criminal Justice, 31, 399409.
Reid, J.B. (1986). Social interactional patterns in families of abused and non- abused
children. U: C. Zahn-Wakler, E.M. Cummings i R. Iannotti (Ur.), Altruism and
aggression: Biological and social origins (str. 238255). New York: Cambridge
University Press.
Rutter, M., Giller, H. i Hagell, A. (1998). Antisocial behavior by young people. Cambridge:
Cambridge University Press.
Shaw, D.S. i Winslow, E.B. (1997). Precursors and corelates of antisocial behavior from
infancy to preschool. U: D.M. Stoff, J. Breiling i J.D. Maser (Ur.), Handbook of
antisocial behavior (str. 148158). New York: Wiley.
Shedler, J. i Block, J. (1990). Adolescent drug use and psychological health. American
Psychologist, 45, 612630.
Simons, R.L., Wu, C., Conger, R.D. i Lorenz, F.O. (1994). Two routes to delinquency:
Differences between early and late starters in the impact of parenting and deviant peers.
Criminology, 32, 247276.

166
PSIHOLOGIJSKE TEME 19 (2010), 1, 145-168
Snyder, J. (1995). Coercion: A two-level theory of antisocial behavior. U: W.T. O'Donohue
i L. Krasner (Ur.). Theories of behavior therapy: Exploring behavior change (str. 313
348). Washington, DC: American Psychological Association.
Snyder, J. (2002). Reinforcement and coercion mechanisms in the development of antisocial
behavior: Peer relationships. U: J.B. Reid, G.R. Patterson i J. Snyder (Ur.), Antisocial
behavior in children and adolescents: A developmental analysis and model for
intervention (str. 101122). Washington: American Psychological Association.
Snyder, J., Edwards, P., McGraw, K., Kilgore, K. i Holton, A. (1994). Escalation and
reinforcement in mother-child conflict: Social processes associated with the
development of physical aggression. Development and Psychopathology, 6(2), 305
321.
Snyder, J., Schrepferman, L., Oeser, J., Patterson, G., Stoolmiller, M., Johnson, K. i Snyder,
A. (2005). Deviancy training and association with deviant peers in young children:
Occurrence and contribution to early- onset conduct problems. Development and
Psychopathology, 17, 397413.
aki, V., Franc, R. i Mlai, B. (2002). Samoiskazana sklonost adolescenata antisocijalnim
devijacijama. Drutvena istraivanja, 11(23), 265289.
White, J.L., Moffitt, T.E., Caspi, A., Bartusch, D.J., Needles, D.J. i Stouthamer-Loeber, M.
(1994). Measuring impulsivity and examining its relationship to delinquency. Journal
of Abnormal Psychology, 103(2), 192205.



167
PSIHOLOGIJSKE TEME 19 (2010), 1, 145-168

168
Etiology of Delinquent Behavior: Review of Patterson's and
Moffitt's Theory of Developmental Psychopathology


Abstract

This paper provides a brief overview of the differences in etiological
explanations and manifestations of delinquents with early and late onset through
two theories of developmental psychopathology Patterson's coercion theory and
Moffitt's life-persistent and adolescence-limited delinquency theory. According to
these two theories, there are two distinct developmental pathways of delinquent
behavior: those with early and late onset. Patterson called the group with early
onset early delinquents, and Moffitt life-course-persistent delinquents; whereas
group with late onset Patterson called late delinquents, and Moffitt adolescent
delinquents. In the case of early starters, behavior problems begin in the early years
of development; early behavior problems give way to serious juvenile delinquency
in the adolescent years, which evolves into a chronic and lifelong offending. Late
starters, on the other hand, do not begin offending until middle to late adolescence
and they typically desist from delinquent behavior by their early twenties.
Regarding early-onset delinqunt behavior, Patterson's and Moffitts theory
emphasize the importance of parental behavior in development of this type of
delinquent behavior. However, Moffitts theory in development of early-onset
delinquent behavior adds a role of biological factors, specifically
neuropsychological deficits. According to Moffitt, neuropsychological deficits and
disrupted family environment work together in a transactional process to produce
life-persistent offending. Regarding late-onset delinquent behavior, a development
of this type of delinquent behavior Patterson attributes to association with deviant
peers that occurs because of reduced parental monitoring, while Moffitt attributes
it to increased desire for autonomy that occurs during adolescence and association
with deviant peers.

Keywords: early/life-course-persistent delinquents, late/adolescent delinquents,
parental behavior, neuropsychological deficits, deviant peers


Primljeno: 26.11.2009.