You are on page 1of 34

lanci 59

M. Ajdukovi, K. Kregar Orekovi, M. Laklija: Teorija privrenosti i suvremeni socijalni rad


Pregledni lanak
UDK 364.01:364.4
Primljeno: prosinac, 2006.
Marina
Ajdukovi
1
Klaudija
Kregar
Orekovi
2
Maja Laklija
3
Sveuilite u Zagrebu
Pravni fakultet
Studijski centar socijalnog
rada
Kljune rijei:
teorija privrenosti,
socijalni rad s djecom,
mree privrenosti,
privreno roditeljstvo
TEORIJA PRIVRENOSTI
I SUVREMENI SOCIJALNI
RAD
SAETAK
U radu su prikazane osnovne postavke teorije privreno-
sti kao znaajnog teorijskog ishodita socijalnog rada. Teite
rada je na analizi suvremenih istraivanja iz podruja privre-
nosti i njihove uloge za konceptualizaciju intervencija socijal-
nog rada i mjera obiteljske politike. Polazei od teorije pri-
vrenosti analiziraju se naini na koje se moe pruiti podrka
roditeljima, i majci i ocu, u razvoju tzv. privrenog roditeljstva.
Takoer se pod vidom teorije privrenosti analizira najbolji in-
teres djeteta u nekim kriznim trenucima kao to je to razvod
braka. U radu su navedeni argumenti koji podravaju dodatnu
izobrazbu socijalnih radnika koji rade s djecom i obiteljima o
razvoju i znaaju privrenosti u ivotnoj perspektivi.
UVOD
Socijalni rad je poetkom 21. stoljea definiran kao pro-
fesija koja promie socijalne promjene, rjeavanje problema
u meuljudskim odnosima te osnaivanje i oslobaanje ljudi
kako bi se povealo blagostanje. U nastavku odreenja navo-
1
Prof. dr. sc. Marina Ajdukovi, predstojnica Zavoda za socijalni rad
i Katedre za teoriju socijalnog rada, Sveuilite u Zagrebu, Pravni fakultet,
Studijski centar socijalnog rada, Nazorova 51, e-mail: marina@dpp.hr
2
Mr. sc. Klaudija Kregar Orekovi, asistentica, Sveuilite u
Zagrebu, Pravni fakultet, Studijski centar socijalnog rada, Nazorova 51,
e-mail: kkregar@pravo.hr
3
Maja Laklija, asistentica, Sveuilite u Zagrebu, Pravni fakultet, Studij-
ski centar socijalnog rada, Nazorova 51, e-mail: maja.laklija@pravo.hr
60 lanci
Ljetopis socijalnog rada 2007., 14 (1), 59-91 str.
di se da socijalni rad koristei teorije ljudskog ponaanja i socijalnih sustava, djeluje na
mjestima gdje dolazi do interakcije ljudi i njihovog okruenja te da su principi ljudskih
prava i socijalne pravde temeljni za socijalni rad (IASSW & IFSW, 2004.).
Ova definicija naglaava dvije znaajne uloge socijalnog rada kao profesije. Jedno
je uloga drutvenog aktera, pokretaa socijalnih promjena i akcija u smjeru postizanja
socijalne pravde i boljitka zajednice. Druga je uloga onoga koji osnauje i podrava
pojedince i obitelji u postizanju osobne dobrobiti. Polazei od znaaja ovih uloga, svaki
aspekt ove definicije bi se trebao sagledati u interakciji s ostalima kako bi se razvilo
potrebno razumijevanje pretpostavki za profesionalno djelovanje u skladu s ovom defi-
nicijom. Stoga, iako je ova definicija paljivo i dugo razvijana, ona otvara niz konkretnih
pitanja znaajnih za praksu, teoriju i istraivanja u podruju socijalnog rada. Jedno od tih
pitanja je koje su to teorije ljudskog ponaanja koje su od posebnog znaaja za praksu
socijalnog rada.
U ovom radu prikazat emo jednu teoriju ljudskog ponaanja koja je neopravdano
zanemarena. To je razvojna teorija privrenosti J. Bowlbya. Zanimljivo je da ova teo-
rija nije ozbiljno prikazana u jednom od najutjecajnijih udbeniku u ovom podruju,
udbeniku Modern social work theory u kojem Malcom Payn (2005.) daje pregled
irokog raspona teorija i teorijskih perspektiva od znaaja za socijalni rad od psihodi-
namske perspektive, kognitivno-bihevioralne teorije, sistemske i ekoloke perspektive,
humanistike i egzistencijalistike perspektive, pa do radikalne marksistike perspektive.
Ovakvo izostavljanje tim vie udi to drugi znaajni autoriteti u podruju socijalnog rada
posveuju odgovarajuu pozornost ovoj teoriji. Tako je npr. David Howe 1995. godine
napisao knjigu Attachment theory and social work practice, a sa suradnicima se 1999.
godine usmjerava na znaaj ove teorije u praksi socijalnog rada sa zlostavljanom djecom
i njihovim obiteljima (Howe i sur., 1999.).
4
U posljednjem dijelu knjige navodi:
Teorija privrenosti pridonosi naem razumijevanju razvoja djece i odraslih, te kako
se moe njihova dobrobit unaprijediti s bliskim i kvalitetnim odnosom. Teorija pri-
vrenosti stoga zahtijeva da socijalni radnik koji radi s djecom ili obitelji ima znanja
i strunost o bliskim odnosima izmeu roditelja i djece, djece i njihovih vrnjaka,
roditelja i socijalnog radnika, djece i socijalnog radnika, te kako ti odnosi utjeu na
ponaanje i razvoj. Razvojna teorija privrenosti je u biti teorija odnosa, a odnosi su
kljuni medij kroz koji se odvija socijalni rad. (str. 293-295).
4
Zanimljivo je da se u knjizi An Introduction to Social Work Theory, ije je drugo izdanje
tiskano 1992. godine, David Howe tek lapidarno osvrnuo na Bowlbyjevu teoriju zadravajui se na
ranim postavkama usmjerenim na odnos majke i bebe. tovie, navodi da ova teorija daje inspiraciju
mladim prijestupnicima da izmiljaju prie pred sucima kako oni nisu odgovorni za svoja kriminalna
ponaanja, ve da su proizvod razruenih domova (str 51.). No kad govori o znaenju te teorije za
praksu socijalnog rada s mladima puno je pozitivniji, navodei da kad su problemi mladih povezani s
poremeenim emocionalnim odnosima u obitelji, socijalni radnik treba poticati povjerenje i razumijevanje
to e olakati mladoj osobi da stekne uvid u svoje emocionalne slabosti.
lanci 61
M. Ajdukovi, K. Kregar Orekovi, M. Laklija: Teorija privrenosti i suvremeni socijalni rad
Stoga emo u ovom radu ukratko prikazati osnovne postavke ove teorije i pokuati
prikazati neke od najvanijih suvremenih istraivanja iz podruja privrenosti koja su po
naem miljenju od posebnog znaaja za socijalni rad.
ZNAAJ TEORIJE PRIVRENOSTI ZA RAZUMIJEVANJE
RAZVOJA POJEDINCA
Postoji visoko slaganje strunjaka iz podruja razvojne i klinike psihologije da
razdoblje ranog djetinjstva i iskustvo koje pojedinac stjee u svom primarnom odnosu
s roditeljem/skrbnikom tijekom prve/prvih godine ivota (bilo da se radi o majci, ocu ili
nekoj znaajnoj drugoj odrasloj osobi)
5
ima kljunu ulogu u normalnom razvoju poje-
dinca, ali i u nastanka poremeaja u njegovom funkcioniranju.
Jedna od najznaajnijih teorija u ovom podruju je teorija privrenosti koju je od
kraja 50-ih razvijao John Bowlby. U ovoj teoriji naglaeno je kako stvaranje ranih veza i
kvaliteta brige u dojenakoj dobi predstavlja temelj za kasnije funkcioniranje pojedinca i
formiranje privrenog ponaanja (Bowlby, 1969.). U primjeni teorije privrenosti Bowlby
je poao od dva jednostavna nalaza: (1) potreba male djece za roditeljima je analog-
na njihovoj potrebi za hranom i (2) znaajnije odvajanje ili gubitak roditelja ima uinak
psiholoke traume za dijete.
Privrenost se najee definira kao trajna psiholoka povezanost izmeu dvije
ili vie osoba (Delaney, 1998.) odnosno kao odnos izmeu dviju osoba koje imaju jake
emocionalne veze i trude se odrati svoje odnose (Aisworth, Blehar, Waters i Wall, 1978.,
prema Durkin i sur., 2003.). Specifino, kad se govori o djeci, privrenost se odnosi
na emocionalnu povezanost izmeu roditelja/skrbnika i djeteta. Od 50-ih godina 20.
stoljea pa do dananjih dana privrenost se od koncepta koji se koristio primarno za
opis emocionalne veze izmeu dojeneta i majke proirio u iri koncept koji ima znaaj
za razumijevanje ponaanja pojedinca tijekom cijelog ivotnog vijeka.
Teorija privrenosti je u nas kako u istraivanjima tako i praktinom radu bila godi-
nama zanemarivana. Tek u posljednje vrijeme provedeno je nekoliko istraivanja znaaj-
nih za teorijsko razumijevanje i unaprjeenje rada s djecom, mladima i obiteljima. Tako
je npr. Gordana Buljan Flander (2001.) istraivala povezanost razliitih tipova privrenosti
i rizik za zlostavljanje vlastite djece na opoj populaciji majki. Slavica Blaeka Kokori
(2005.a) je istraivala meugeneracijski prijenos obrazaca partnerskog funkcioniranja
ukljuujui privrenost i ulogu primarne obitelji u oblikovanju kvalitete partnerskih odno-
5
U tekstu emo podjednako esto koristiti pojam roditelj ili/i primarni skrbnik kad govorimo o
osobi najznaajnijoj za djetetov razvoj. Bioloka majka nije uvijek ta najznaajnija osoba u djetetovom
ivotu, a to ne iskljuuje razvoj sigurne privrenosti s nekim drugim primarnim skrbnikom.
62 lanci
Ljetopis socijalnog rada 2007., 14 (1), 59-91 str.
sa mladih u ranoj odrasloj dobi. Pionirsko istraivanje u ovom podruju je i rad Milivoja
Jovanevia (2002.) koji je istraivao kako migracija uvjetovana ratnim zbivanjima poput
progonstva i izbjeglitva utjee na obitelji s dojenadi i na rane odnose izmeu majke i
djeteta te djetetovo tjelesno, psihosocijalno zdravlje i razvoj. eljka Kamenov i Margareta
Jeli (2003.; 2005.) se bave istraivanjem privrenosti u odrasloj dobi te su dale znaajan
doprinos izradi i validaciji mjernih instrumenta u tom podruju za Hrvatsku.
U posljednjih nekoliko godina provode se UNICEF-ove akcije kao npr. programi za
poticanje dojenja ili program Bolnice prijatelji djece koje podupiru razvoj privrenosti
majke i djeteta. Polazita ovih programa su neposredno vezana uz teoriju privrenosti.
Naime, odmah nakon poroda, kontaktom majke s novoroenetom (koa na kou) i
tijekom nekoliko narednih dana, dogaaju se hormonske promjene koje ine majku vrlo
sklonom za uspostavu emocionalne veze s novoroenetom. Ovim, kao i drugim znaaj-
nim spoznajama vodi se UNICEF-ov program Bolnice prijatelji djece (UNICEF, 2000.),
u kojima se izmeu ostalog stavlja naglasak na dojenje, ostvarivanje fizikog kontakta
majke i djeteta odmah po roenju te omoguava boravak djeteta uz majku u rodilitu.
Pod vidom teorije privrenosti je bila voena i znaajna kampanja UNICEF-a Svako
dijete treba obitelj koja se odvijala 2005. i 2006. godine i promicala udomiteljski tip
smjetaja za djecu izdvojenu iz obitelji te rane intervencije u obiteljima koje su rizine za
izdvajanje djece kako bi se roditelji osnaili i pruili dovoljno dobru skrb za djecu.
Trenutno je u tijeku kampanja UNICEF-a Prve tri su najvanije koja neposredno
promie znaaj poticajnog i privrenog roditeljstva. Cilj programa je osigurati podrku i
edukaciju za roditelje i lanove obitelji o odgoju djece, edukaciju za pedijatre i patronane
sestre te putem masovnih medija dodatno educirati iru javnost. Program ranog razvoja
djece i poticajnog roditeljstva viegodinji je program koji UNICEF u Hrvatskoj pokree
u sklopu svojega novog mandata do 2011. godine. UNICEF e tijekom ovog programa
djelovati kako bi roditelji dobili kvalitetniju besplatnu edukaciju o svim aspektima razvoja
svoje djece u sklopu postojeih servisa pedijatrijskih ordinacija, posjeta patronanih se-
stara i obiteljskih centara. Organizacijom tzv. baby fitness radionica i grupa za uzajamnu
pomo roditelja uvest e se novi sadraji i naini interaktivnog uenja.
POLAZITA TEORIJE PRIVRENOSTI
Teorija privrenosti ima polazite u injenici da je za preivljavanje svakog ljudskog
bia u najranijoj dobi neophodna briga odraslih. Kvaliteti te brige znaajno pridonosi
kvaliteta veze izmeu djeteta i roditelja/primarnog skrbnika. Stvaranju tih ranih veza po-
goduje i itav sustav ponaanja djeteta koja su bioloki, odnosno genetski zadana kako
bi dijete od najranije dobi odravalo blisku vezu s primarnim skrbnikom. To ukljuuje
smijanje, plakanje, vizualni kontakt i slino. Ta djeja ponaanja imaju svrhu potaknuti u
roditelju/skrbniku snane osjeaje povezanosti i brige prema djetetu koje je popraeno
lanci 63
M. Ajdukovi, K. Kregar Orekovi, M. Laklija: Teorija privrenosti i suvremeni socijalni rad
iskazivanjem odreenih ponaanja kojima odrasli odgovara na signale djeteta (npr. dodi-
rivanje, smijanje, dranje, ljuljanje). Dakle, Bowlby razvoj privrenosti vidi kao evolutivnu
prilagodbu u cilju preivljavanja. Iz dananje perspektive elimo naglasiti da i ova teorija
ide u prilog zakljuku da je dijete aktivni socijalni sudionik, manje vjet i obavijeten nego
drugi, ali usmjeravan predispozicijama i okolnostima da u interakciji sa znaajnim drugi-
ma sudjeluje u vlastitom rastu i razvoju, kao i u izgradnji svog socijalnog svijeta.
Ponaanja privrenosti koja pokazuje dijete imaju zadatak poveati blizinu s po-
tencijalnim skrbnikom i potaknuti njezinu ili njegovu pozitivnu reakciju. To poveava vje-
rojatnost da se slabanom, ovisnom i ugroenom djetetu pomogne i dodatno je jamstvo
da e dijete razviti sigurnu bazu u obliku pouzdane osobe na iju se panju i ljubav
moe osloniti kada pone otkrivati iru okolinu, koja je kljuna za djetetovu dobrobit i
budunost njegova razvoja. Ta osoba se naziva figura privrenosti.
Ako je dijete razvilo vezu privrenosti, ona e trajati i u okolnostima odsustva figu-
re privrenosti, to ima vane implikacije za djecu koja su odvojena od roditelja. Djeca
izmeu est mjeseci do etiri godine starosti su najugroenija posljedicama separacije od
figure privrenosti budui da su razvila selektivnu privrenost za odreenu odraslu osobu
uz koju veu vlastitu autonomiju (Rutter, 1995.). Naime, tijekom ranog djetinjstva zbog
kognitivnih sposobnosti koje nisu u potpunosti razvijene, djeca nisu u mogunosti razu-
mjeti i proraditi dogaaj/e koji su doveli do separacije, te su sklona okrivljavati samu sebe
zbog gubitka (Daniel, 2004.). Koliko je vana figura privrenosti govori i to da e ak i
djeca koja su bila zlostavljana od roditelja razviti vezu privrenosti prema roditelju/skrb-
niku, iako e to biti nesigurna privrenost, te e nakon odvajanja od roditelja pokazivati
snane znakove oaja (Aldgate i Jones, 2004.).
Jedna od najkontroverznijih tema u istraivanju privrenosti bilo je pitanje je li od-
nos izmeu djeteta i njegove bioloke majke presudan za zdravi djetetov razvoj. Ako
jest, dijete ne treba bilo kakvu sigurnu bazu nego ba, prema tradicionalnom stajalitu,
majku. Iz toga proizlazi da bi trebalo poticati majke da svoje ivote organiziraju tako da
budu dominantno prisutne u prvim iskustvima predkolske djece, izmeu ostalog da ne
odlaze na posao, da prekinu studij i sl. Neki od prvih teoretiara privrenosti odluno su
to tvrdili (Bowlby, 1988.), meutim suvremena istraivanja ukazuju na vanost i znaajnih
drugih odraslih u razvoju privrenosti, osobito oca (Grossman i sur., 2005.), te na mo-
gunost viestrukih odnosa privrenosti djeteta. Tako se daje novo svjetlo na perspektive
roditeljstva, te obiteljsku politiku.
Howe (1995.) nudi sljedea znaajna pitanja za identifikaciju figure privrenosti
djeteta:
1. Osigurava li osoba fiziku i emocionalnu brigu o djetetu?
2. Je li to osoba koja je konzistentno prisutna u socijalnoj mrei djeteta?
3. Investira li ta osoba emocionalno u odnos s djetetom?
64 lanci
Ljetopis socijalnog rada 2007., 14 (1), 59-91 str.
Zanimljivo je da te kriterije, suprotno ranijim tradicionalnim shvaanjima o domi-
nantnosti majke, uz majke zadovoljavaju i oevi, bake, djedovi, braa te znaajni drugi u
ivotu djeteta. U situacijama kada su oba roditelja aktivno ukljuena u brigu oko djeteta,
mogu se zamijetiti sitne razlike u odnosu privrenosti dijete-majka, s odnosom privre-
nosti dijete-otac (Parke i Asher, 1983., prema Aldgate i Jones, 2004.). Istraivanja nadalje
ukazuju da kvaliteta vremena provedenog u interakciji s djetetom, moe biti jednako
znaajna kao i kvantiteta provedenog vremena. Bake i djedovi, npr. u modernoj struk-
turi obitelji, provode relativno kratko vrijeme s unuadi, ali pokazuju snano njegujue
ponaanje i posveeni su potrebama unuka to utjee na njihovu privrenost.
UINAK PRIVRENOSTI NA RAZVOJ DJECE
Kada dijete doivljava da roditelj/skrbnik prepoznaje njegove potrebe, da je dostu-
pan i spreman zadovoljiti ih u situacijama kad se dijete osjea ugroeno, dijete e iskusiti
sigurnost i ljubav te e se kod njega razviti sigurna privrenost. Ako dijete doivljava
primarnog skrbnika kao nedostupnog, odbijajueg ili nezainteresiranog za njegove po-
trebe i ukoliko se takvo iskustvo ponavlja, kod djeteta zapoinje proces prilagodbe na
neodgovarajui odnos privrenosti.
Za stvaranje privrenosti znaajan je i socijalni kontekst u kojem se stvara taj prvi
znaajni socijalni i emocionalni odnos, prvenstveno socijalna podrka koju dobiva majka/
skrbnik i razina stresa kojoj je izloena. Na majino ponaanje mogu utjecati i njezina
iskustva iz djetinjstva.
6
Na proces razvoja privrenosti utjee i djetetov temperament. No,
kao to Vasta i suradnici (1997.) istiu, uloga djetetovog temperamenta postaje oitija
kad predstavlja izvor problema u interakciji djeteta i majke.
Prema Bowlbyju (1973.) iskustvo sigurne privrenosti je temelj za odravanje osob-
ne dobrobiti i djelotvorne emocionalne regulacije, razvoja pozitivnog modela percepcije
sebe i drugih. Poticaj je za otvorenost osobe u istraivanju okoline, stvaranje bliskih od-
nosa, empatiju i sposobnost brige za druge. Iako se djetetova privrenost primarnom
skrbniku moe jasno opaziti u dobi od 6 do 8 mjeseci, proces razvoja privrenosti poinje
od najranijih interakcija djeteta i majke. Taj proces je dobro opisan u udbeniku Djeja
psihologija Vaste i suradnika (1997.).
Za dublje razumijevanje teorije privrenosti i njezinu primjenu u radu s djecom i
obiteljima kljuna su dva pojma: unutarnji radni model i stil privrenosti.
6
O meugeneracijskom prijenosu obrazaca privrenosti se moe proitati vie u dijelu koji se
odnosi na privrenost u odrasloj dobi.
lanci 65
M. Ajdukovi, K. Kregar Orekovi, M. Laklija: Teorija privrenosti i suvremeni socijalni rad
1. UNUTARNJI RADNI MODEL
Kao rezultat viestrukih iskustava brige ili nebrige primarnog skrbnika u vezi zado-
voljenja svojih potreba, kod djeteta se formira sustav uvjerenja i ponaanja koji se temelji
na generalnom oekivanju kako e skrbnik reagirati na njegove potrebe. Tako se razvija
unutarnji radni model djeteta. Unutarnji radni modeli predstavljaju kognitivnu reprezen-
taciju doivljenih iskustava i oekivanja koja su izgraena temeljem njih i integriraju dvije
osnovne procjene:
1. percepciju vlastite kompetentnosti i vrijednosti da se bude voljen g model sebe
g dijete procjenjuje sebe kao osobu vrijednu pomoi, podrke i ljubavi ili kao
osobu koja nije vrijedna toga
2. percepciju oekivanja dostupnosti i adekvatnog reagiranja figure privrenosti g
model drugih g dijete procjenjuje objekt privrenosti kao osobu kojoj se moe
vjerovati i koja odgovara na potrebe za podrkom i zatitom ili kao osobu kojoj
se ne moe vjerovati i koja ne odgovara na njegove potrebe.
Smatra se da su radni modeli sebe i drugih komplementarni, te da se aktiviraju
u situacijama stresa. Iako unutarnji radni modeli imaju funkciju prilagodbe jer pomau
pojedincu da anticipira dogaaje, da predvidi budunost i da na osnovu toga stvara
planove, tj. odluke o podrci koju osoba trai, odnosno izbjegava, oni s druge strane
ograniavaju pojedinca u novim iskustvima.
Pozitivni unutarnji radni model djeteta
O sebi:
ja sam vrijedan/eljen
ja sam siguran
ja sam sposoban/moan.
O roditelju/staratelju:
oni su dostupni
oni odgovaraju/razumiju moje potrebe
oni zadovoljavaju moje potrebe.
Negativni unutarnji radni model
O sebi:
ja sam bezvrijedan
ja nisam siguran
ja sam bespomoan.
O roditelju/staratelju:
on/ona je nepouzdan
on/ona ne reagira/ne razumije moje potrebe
on/ona su prijetei, opasni, odbacujui.
66 lanci
Ljetopis socijalnog rada 2007., 14 (1), 59-91 str.
Iako su unutarnji radni modeli stvoreni na osnovi djejeg doivljaja iskustva privre-
nosti s roditeljem/skrbnikom, oni ne odraavaju nuno i objektivnu sliku roditelja ve po-
vijest njihovih reakcija na djeje potrebe te aktivnosti djeteta s ili prema figuri privrenosti
(Bretherton, 1992., prema Buljan Flander, 2001). Iskustva pokazuju da unutarnji radni
model oblikovan kroz rano iskustvo pokazuje znaajnu stabilnost kroz vrijeme, odno-
sno da se najee ne mijenja sam od sebe u odrasloj dobi. Mijenja se kroz korektivna
iskustva bilo u partnerskim vezama ili drugim znaajnim vezama kao to su prijateljske
veze koje pruaju razumijevanje i podrku ili kroz psihoterapiju (Howe, 1995.; Crittener,
2006.).
2. STILOVI PRIVRENOSTI
Klasifikacija stilova privrenosti se razvijala od pojavljivanja Bowlbyjeve teorije
krajem 50-ih godina pa do kraja 20. stoljea. Znaajan doprinos konceptualizaciji sti-
lova privrenosti dala su ispitivanja ponaanja djece u tzv. nepoznatoj situaciji Mary
Ainsworth
7
(prema Colin, 1996, prema Bukatko i Daehler, 2001.). Promatrajui djeteto-
ve reakcije u osam razliitih eksperimentalnih epizoda koje ukljuuju prisutnost, odlazak
i povratak majke, interakciju s nepoznatom osobom, autorica je razvila klasifikaciju po
kojoj je mogue razlikovanje tri tipa privrenosti: siguran, anksiozno-izbjegavajui i ank-
siozno-opirui.
8

1. Sigurna privrenost. Sigurna privrenost je ishod interakcije dijete-majka u
kojoj je majka osjetljiva na potrebe svog djeteta i svoje ponaanje prilagoava
ponaanju djeteta. To stvara kod djece sigurnu bazu na temelju koje stvaraju
oekivanja o svijetu oko sebe i nainu suoavanja sa stresom. Na odvajanje od
roditelja ta djeca reagiraju s manje straha i anksioznosti te pokazuju vie istrai-
7
Postupak pod nazivom Nepoznata situacija (Strange situation) je polu-standardiziran labora-
torijski postupak utvrivanja privrenog ponaanja, istraivakog i afilijativnog ponaanja kod djece u
dobi od 11 do 18 mjeseci. Postupak se provodi u prostoru koji je djetetu potpuno nepoznat. U prostoriji
se nalazi stolica za djetetovu majku, stolica za odraslu enu (nepoznatu djetetu), kolekcija interaktivnih
igraaka, te slobodan prostor u kojem se dijete moe kretati. Kada postupak pone, dvije stolice i kutak
s igrakama razmjeste se tako da ine zamiljeni trokut na kojem je svaka toka dovoljno udaljena jedna
od druge, kako bi istraiva mogao uoiti kree li se dijete u blizini majke, igraaka ili (najee kasnije)
oko strane osobe. Zadatak je odraslih da tiho sjede i ne ometaju dijete u istraivanju prostora. Ukoliko
dijete zapone interakciju s majkom ili drugom nepoznatom osobom, one e je prihvatiti, kao to e i
osigurati pomo i podrku djetetu ukoliko ono iz bilo kojeg razloga bude uznemireno (Colin, 1996.).
8
U naoj literaturi se pri prevoenju obrazaca nesigurne privrenosti koriste razliiti termini,
npr. nesigurno-izbjegavajua privrenost (tip A) ili nesigurno-ambivalentna privrenost (tip C) ili samo
izbjegavajua i opirua privrenost. Ovdje koristimo pojmove koji se navode u udbeniku Djeja psi-
hologija (Vasta i sur., 1997.).
lanci 67
M. Ajdukovi, K. Kregar Orekovi, M. Laklija: Teorija privrenosti i suvremeni socijalni rad
vakog ponaanja, bolje rjeavanje problema te razvijaju unutarnji radni model
sebe kao vrijednog i kompetentnog te model drugih kao dostupnih i onih koji
reagiraju.
Sigurno privrena djeca razvijaju ono to bi drugi teoretiari (npr. Erikson, 1968.)
nazvali bazinim povjerenjem - oekivanje da je svijet sigurno mjesto i da su
odnosi s bliskim osobama izvor zadovoljstva. To je dijete koje zna da pripada i
kome pripada. Obiljeja sigurne privrenosti su slijedea: djeca koriste odraslu
osobu kao bazu iz koje istrauju svijet, sigurna su u majinu ljubav, na odvajanje
od majke reagiraju s manje straha, pokazuju vie istraivalakih ponaanja, bolje
rjeavaju probleme, imaju bolje vrnjake odnose, a kad odrastu, sretniji su u
vezama, veze due traju, imaju povjerljive prijatelje.
U razliitim istraivanjima pokazuje se da 60% do 65% djece oituje znakove
sigurne privrenosti. Ovaj tip privrenosti se u literaturi spominje kao tip B pri-
vrenosti.
2. Anksiozno-izbjegavajua privrenost, odnosno krae izbjegavajua privrenost.
Javlja se u sluajevima kada roditelji konzistentno odbacuju dijete, ne zadovolja-
vaju njegove potrebe pa dijete izbjegava kontakt s njima, razvija emocionalnu
distancu koja ga titi od boli zbog odvajanja ili odbacivanja od strane roditelja.
Kao rezultat tih ranih iskustava roditeljevog/skrbnikovog odbacivanja, dijete for-
mira radni model sebe kao egzistencijalno samog i neeljenog, ne trai bliskosti
u odnosima, a kod njega se javlja niz destruktivnih modela ponaanja od pri-
silne samodostatnosti do kronino delinkventnog ili antisocijalnog ponaanja.
Obiljeja izbjegavajue privrenosti su slijedea: djeca ne vole kontakt koom-
na-kou, grljenje, maenje; takva djeca pokazuju malo ili nimalo opreznosti pred
strancima i postaju uznemireni tek kad ostanu sami; pokazuju manjak suradnje,
istraivalakog ponaanja i empatije; izbjegavaju emocionalne odnose.
Ovakve reakcije oituje 20% do 25% djece. Ovaj tip privrenosti se u literaturi
spominje kao tip A privrenosti.
3. Anksiozno-opirua privrenost, odnosno krae opirua privrenost. Roditelji su
nekonzistentno pristupani djeci, istodobno ih prihvaaju i odbijaju pa djeca
osjeajui enju za roditeljskom panjom i prihvaanjem reagiraju istovremeno
pruajui otpor i nastojei ponovno pridobiti privrenost roditelja.
Kao posljedica takvog ponaanja roditelja, dijete razvija radni model sebe kao
nesigurnog i bojaljivog te model drugih kao nepouzdanih, a njegova motiva-
cija za istraivanjem i rjeavanjem problema ovisi o prisutnosti, podrci i odo-
bravanju od strane figure privrenosti. Ova kontinuirana ovisnost o drugima
dovodi do emocionalne nestabilnosti, oteava emocionalnu samoregulaciju te
poveava osjetljivost osobe na stres.
68 lanci
Ljetopis socijalnog rada 2007., 14 (1), 59-91 str.
U ovu kategoriju po dosadanjim istraivanjima spada 8% do 15% djece. Ovaj
tip privrenosti se u literaturi spominje kao tip C privrenosti. Javlja se kao po-
sljedica nedosljednog zadovoljavanja djetetovih potreba.
Kritika ove klasifikacije je bila usmjerena na to da je izraena temeljem opaanje
djece i majki iz srednje klase. Uz to, kasnija su istraivanja pokazala da se neka djeja
ponaanja ne mogu podvesti pod spomenute kategorije privrenosti. To je dovelo do
razvoja etvrte kategorije (prema Colin, 1996.).
4. Dezorganizirano-dezorijentirana privrenost. To je najkonfuzniji i najkontradik-
torniji obrazac privrenosti. Ponaanje djeteta je oznaeno s dva suprotstavlje-
na motiva: pristupiti i pobjei od roditelja/skrbnika. Nakon to se roditelj vrati,
takvo dijete mu moe sjediti u krilu i istovremeno odvraati pogled od roditelja.
Dozvolit e roditelju da ga dri, ali e imati ukoene noge i ruke. Dijete se moe
smijeiti i istovremeno pokazivati zastraenost. Ostala ponaanja koja ukazuju
na ovaj obrazac privrenosti su: dijete ne trai roditelja/skrbnika kad je uznemi-
reno, dijete odlazi sa stranom osobom radije nego to ostaje s roditeljem/skrb-
nikom, dijete pokazuje zastraenost po povratku roditelja/skrbnika.
Po svemu sudei ova djeca su doivjela puno trauma (u pravilu zlostavljanja) u
odnosu s figurama privrenosti. Djeca s ovim obrascem nisu doivjela konzi-
stentnu reakciju na potrebu za utjehom i osjeaj sigurnosti dok su pod stresom.
Izbjegavaju emocionalne odnose, osjeaju se nevoljeno. Pokazuju ozbiljne po-
remeaje u ponaanju i imaju potekoa u razumijevanju osnovnih socijalnih
odnosa i/ili socijalnog komuniciranja. Djeca koja su razvila ovaj tip privrenosti
iz ivotnog iskustva su nauila da ne postoji takva osoba kojoj bi se moglo vje-
rovati. Ona zapravo pokazuju neprivrenost. Ovaj tip privrenosti se u literaturi
spominje kao tip D privrenosti.
Kao posljednja u klasifikaciji stilova privrenosti pojavila se kategorija (Howe,
1995.):
5. Bez privrenosti. Odnosi se na djecu koja nisu ima priliku razviti emocionalnu
vezu s drugim ljudima. Najee se zamjeuje kod djece koja su odgojena u
institucijama od najranije dobi. To su djeca koja su doivjela mnogo anonimnih
njegovatelja u nizu. Mogue je, iako manje izvjesno, da se radi o djeci koja su
odrastala sa skrbnikom/roditeljem koji je bio ekstremno emocionalno nedostu-
pan i nije reagirao na potrebe djeteta te nije bilo mogue stvoriti odnos bilo
kakve privrenosti. Primjeri za to mogu biti roditelji teki ovisnici ili kronini
mentalni bolesnici.
Ova djeca pokazuju niz razvojnih oteenja imaju probleme u socijalnim od-
nosima, nemaju interes za socijalne odnose i druge ljude, imaju potekoa s
kontrolom impulsa i agresije. Pokazuju i kognitivne potekoe, no to moe biti i
posljedica odrastanja u nepoticajnoj sredini.
lanci 69
M. Ajdukovi, K. Kregar Orekovi, M. Laklija: Teorija privrenosti i suvremeni socijalni rad
Iz navedenih tipologija proizlazi da su primarna iskustva privrenosti i na njima
zasnovani unutarnji radni modeli vaan imbenik za razvoj samopotovanja kod svakog
djeteta. Razvoj samopotovanja sutinski je povezan s iskustvom primarnog odnosa
djeteta s roditeljem/skrbnikom jer temeljem tih iskustava dijete interpretira ponaanje
i spremnost skrbnika da reagira na njegove potrebe kao neto to ono zasluuje, te da
je briga ili nebriga skrbnika zapravo odraz njegove (ne)vrijednosti. Dijete koje doivljava
da se pouzdano i dosljedno reagira na njegove potrebe razvit e visoko samopotovanje
i doivljaj da je vrijedno panje njemu znaajnih osoba. Za razliku od toga, dijete ije se
potrebe opetovano ignoriraju ili odrasli na njih ne reagiraju na odgovarajui nain razvit
e trajni unutarnji radni model prema kojem e svijet oko sebe doivljavati kao nepredvid-
ljiv, nesiguran i nepristupaan, a sebe kao nevrijednu osobu koja ne zasluuje panju
znaajnih drugih (Notarius i sur., 1997., prema Blaeka Kokori, 2005.a).
Istraivai su pokuali otkriti korelate tipova privrenosti. Najei rezultat je poka-
zatelj socijalne i razvojne prednosti djece s ponaanjem karakteristinim za tip sigurne
privrenosti. Djeca koja su razvila sigurnu privrenost znatieljnija su, spoznajno bolje
razvijena i socijalno kompetentnija, njihov razvoj ide u smjeru sve vee nezavisnosti i
uspostavljenog povjerenja u skrbnika i okolinu.
Sigurna privrenost koja je ishod povjerenja djeteta u odnosu na roditelja predsta-
vlja temelj za niz pozitivnih razvojnih i socijalnih ishoda kod djeteta (prema Klarin, 2006.).
To su:
kvalitetniji odnos s vrnjacima i popularnost
bolje razvijene socijalne vjetine i vie povjerenja u odnosu na drugu djecu
uspjenije suoavanje i rjeavanje konfliktnih situacija
znatieljnija su i sklonija istraivakom ponaanju
vea razina samopouzdanja i prilagodljivosti
vie samostalnosti i manje zavisnosti u odnosu s odgajateljima
manje agresivnosti, manje ljutnje i gnjeva
rjee razvijanje emocionalne ili ponaajne probleme
potivanje discipline
vei osjeaj pravednosti i prosocijalno ponaanje u skladu s tim osjeajem
vea intimnost u odnosu s prijateljima
osjeajnija su i spremnija davati
kognitivno su kompetentnija i imaju bolje razvijene vjetine samoregulacije.
Adolescenti koji su razvili sigurnu privrenost s roditeljima pokazuju:
socijalno i emocionalno zdravlje
veu samokontrolu
moralne norme
uspostavljaju kvalitetnije intimne veze.
70 lanci
Ljetopis socijalnog rada 2007., 14 (1), 59-91 str.
U odrasloj dobi, sigurno privrena djeca koja su rasla uz roditelje koji su odgovorni
i osjeajni prema svojoj djeci:
imaju uspjenije intimne veze s partnerom/partnericom
uspjenije se nose sa svojom ulogom roditelja.
Nesigurna privrenost utjee na djetetovo intelektualno, emocionalno te socijalno
funkcioniranje (Cleaver, 2004.). Djeca koja nisu ostvarila sigurnu privrenost s roditeljima
prenose svoja iskustva i u druge socijalne odnose i njihovo iskustvo postaje njihov nain
interakcije s drugima. Tome u prilog idu i razna istraivanja. Tako su Buist i suradnici
(2004.a) proveli jednogodinje praenje povezanosti izmeu internaliziranih i eksterna-
liziranih problema na uzorku od 288 adolescenata prosjene dobi od 13,5 godina i od-
nosa privrenosti s roditeljima. Pokazalo se da je privrenost izraena kroz komunikaciju
s roditeljima, povjerenje i bliskost/otuenost, negativno povezana s eksternaliziranim i
internaliziranim problemima, te da je stabilna kroz vrijeme kao i navedeni problemi.
Istraivanja su takoer pokazala da djeca, mladi ili odrasli koji su imali prekide
i potekoe u ranim iskustvima privrenosti oituju razliite potekoe u prilagodbi i
ponaanju, ukljuujui antisocijalno i delinkventno ponaanje te razvoj psihopatskih obi-
ljeja linosti (Saltaris, 2002.). U nekim starijim istraivanjima delinkvencije, kao to je
ono Hirschia iz 1969. godine, pokazalo se da nesigurna privrenost izmeu roditelja i
djece vodi do slabih veza djece s uiteljima i drugim autoritetima te nedostatku identi-
fikacije sa socijalnim i moralnim pravilima i normama.
Valja naglasiti da iako sigurna privrenost daje optimalni kontekst razvoja djeteta,
ne radi se o deterministikom ve o probabilistikom utjecaju. Kao to su pokazala neka
istraivanja o kojima e kasnije biti vie rijei, tijekom odrastanja mogue su promjene
kategorija privrenosti u oba smjera, od sigurne k nesigurnoj i obrnuto (Watres, Weinfeld
i Hamilton, 2000.).
OBRASCI PRIVRENOSTI U ODRASLOJ DOBI
Privrenost je normalna i zdrava karakteristika ljudi tijekom cijelog njihovog ivota,
a ne znak nezrelosti koju treba prerasti. Odnos privrenosti moe, kada se uspostavi,
trajati cijeli ivot, ili se formirati u pojedinom ivotnom ciklusu, ali ono to karakterizira
vrnjaku privrenost ili privrenost partnera jest vei reciprocitet odnosa nego to je to
sluaj u odnosu izmeu roditelja/skrbnika i djeteta (Aldgate i Jones, 2004.).
Istraivanja privrenosti odraslih bila su voena dvjema pretpostavkama da pri-
vrenost stvorena u ranoj dobi djeluje kao relativno stabilan obrazac tijekom itavog
ivota i da su veze parova prototipovi djelovanja privrenosti u odrasloj dobi. Budui
da istraivanja kontinuiteta stilova privrenosti dobrim dijelom poivaju na pretpostav-
ci da su upravo veze parova odnosi u kojima se u odrasloj dobi oituje privrenost,
lanci 71
M. Ajdukovi, K. Kregar Orekovi, M. Laklija: Teorija privrenosti i suvremeni socijalni rad
bilo je vrlo vano saznati imaju li doista partnerske veze obiljeja koja moemo smatrati
privrenou, odnosno osobine i funkcije sline osobinama privrenog odnosa roditelj-
dijete s obzirom na jasnu razliku u mogunosti reciprociteta.
1. STILOVI PRIVRENOSTI U PARTNERSKIM ODNOSIMA
Ukoliko se kombiniraju stilovi privrenosti i unutarnji radni model privrenosti, od-
nosno doivljaj sebe (kao vrijedne ili nevrijedne osobe tue brige i ljubavi) i doivljaj
drugih (kao dostupnih i zainteresiranih ili nedostupnih ili nezainteresiranih za nas i nae
potrebe) moemo razlikovati etiri stila privrenosti kod odraslih: sigurna, zaokuplje-
na, odbijajua i plaljiva privrenost (Bartholomew i Horowitz, 1991., prema Blaeka
Kokori, 2005.a):
1. Osobe sa sigurnom privrenosti imaju pozitivan pogled na sebe i na druge te
se kao rezultat toga osjeaju ugodno u bliskim odnosima. Lako se emocionalno
zbliavaju s partnerima i ne brinu previe o tome hoe li ih partner prihvatiti ili
napustiti.
2. Osobe s odbacujuom privrenou imaju pozitivan stav o sebi i negativan stav
o drugima to rezultira jaanjem samostalnosti, ali i samodostatnosti povezane
s visokom potrebom za neovisnou.
3. Osobe s zaokupljenom privrenou imaju negativan stav o sebi i pozitivan stav
o drugima zbog ega tee k ekstremnoj ovisnosti u svojim intimnim odnosi-
ma. Osjeaju se vrlo loe kad nemaju partnera s kojim su u bliskom odnosu, a
kada su u partnerskom odnosu s nekim iskazuju elju za meuovisnou i jedin-
stvom s partnerom. esto brinu hoe li im ljubav biti uzvraena istom mjerom
te iskazuju ljubomoru povezanu s osjeam da ih drugi ne cijene dovoljno.
4. Osobe s bojaljivom privrenou imaju negativan stav prema sebi i drugima.
U partnerskim odnosima se osjeaju sumnjiavo i nepovjerljivo. ele imati bliski
odnos, ali im je teko imati povjerenja u drugu osobu te se boje da e biti
previe povrijeeni ako dopuste sebi da im se netko priblii.
Ova klasifikacija stilova privrenosti ima praktino znaenje u razumijevanju i plani-
ranju djelotvornih intervencija u nizu problemskih situacija u odrasloj dobi kao to je npr.
nasilniko ponaanje u obitelji ukljuujui partnersko nasilje, rjeavanje sukoba i slino.
Ako pogledamo klasifikaciju nasilnika (Ljubin, 2003.) moemo lako uoiti da tzv. cikliki
nasilnik ima puno obiljeja osobe s tzv. odbacujuom privrenosti, a tzv. pasivno zavisni
nasilnik puno obiljeja zaokupljena privrenosti. Istraivanja su takoer pokazala da je
jedan od najsnanijih imbenika zatite od meugeneracijskog prijenosa nasilja u obitelji
stvaranje sigurnog i podravajueg partnerskog odnosa u odrasloj dobi (Ajdukovi i
Penik, 2004.).
72 lanci
Ljetopis socijalnog rada 2007., 14 (1), 59-91 str.
Pogledajmo nalaze nekih od naih najnovijih istraivanja privrenosti u odrasloj
dobi.
Slavica Blaeka Kokori (2005.b) je istraivala meugeneracijski prijenos obrazaca
partnerskog funkcioniranja i ulogu primarne obitelji u oblikovanju kvalitete partnerskih
odnosa mladih u ranoj odrasloj dobi. U istraivanju je sudjelovalo 564 mladih studenata,
oba spola, prosjeene dobi 22 godine. Jedna od znaajnih varijabli u ovom sloenom
istraivanju je bio stil privrenost mladih. Koristei Upitnik o stilovima privrenosti u
partnerskim vezama odraslih
9
(Brennan i sur., 1998.) utvrdila je da 71,3 % sudionika
ima siguran stil privrenosti, a 28,7 % nesiguran stil privrenosti. Od toga se 16,4 %
odnosi na zaokupljenu privrenost, 10,1 % na odbijajuu privrenost i 2,2 % na plaljivu
privrenost. Promatrala je i povezanost izmeu doivljaja roditeljskog prihvaanja/od-
bijanja tijekom odrastanja i usvojenog stila privrenosti ispitanika u partnerskim vezama
u ranoj odrasloj dobi te utvrdila da: (1) Mukarci sa sigurnom privrenou su u odnosu
na one s nesigurnom privrenou ee u djetinjstvu doivjeli iskazivanje topline, brige
i ljubavi od oeva, a onda i majki. S druge strane, imali su znaajno manje iskustava
zanemarivanja i odbacivanja od majki i oeva te kritinosti i agresivnosti majki i oeva.
(2) U oblikovanju sigurnog stila privrenosti kod ena neto vei znaaj ima doivljaj
prihvaanja od majke nego oca. ene sa sigurnom privrenou doivjele su znaajno
rjee majino zanemarivanje i odbacivanje, a znaajno ee iskazivanje topline i ljubavi
majke. U cjelini, zakljuila je da rezultati ovog istraivanja potkrepljuju tezu o postojanju
meugeneracijskog prijenosa naina rjeavanja partnerskih sukoba te da rano iskustvo
koje osoba nosi iz svoje primarne obitelji, posebice iz odnosa s roditeljem (primarnim
skrbnikom), ima vanu ulogu u oblikovanju kvalitete i obiljeja partnerskog odnosa svake
osobe u kasnijoj ivotnoj dobi (Blaeka Kokori, 2005.b).
Vezano uz ovo istraivanje istaknuli bismo da je ono potvrdilo i znaajnu ulogu
majke, ali i oca u razvoju privrenosti. U prilog znaaja i oeve i majine uloge govore
nalazi istraivanja Tatjane Stefanovi Stanojevi (2004.). Ona je istraivala mogunost
predvianja kvalitete romantinog partnerskog odnosa temeljem obrazaca privrenosti
u odrasloj dobi. U istraivanju je sudjelovalo 180 mladih odraslih osoba iz Nia, Republika
Srbija. S obzirom da se kao izvor podatka koristio Adult Attachment Interview (Main,
Kasidy i Kaplan, 1985, prema Stefanovi Stanojevi, 2004.) koji je vremenski zahtje-
van, radilo se o prigodnom, ali dovoljno velikom uzorku. Za potrebe ovog istraivanja
koritene su slijedee skale procjena: (1) iskustvo u djetinjstvu (osjeaj voljenosti, osjeaj
odbaenosti, izloenost pritisku zbog postignua, zanemarivanje, zamjena uloga), (2)
sadanji stav prema roditeljskoj figuri (idealizacija, preokupacija ljutnjom, cinizam) te (3)
opi osjeaj sudionika prema djetinjstvu. Temeljem rezultata sudionici su kategorizirani
u etiri stila privrenosti. Usporedba s nalazima iz Sjedinjenih Amerikih Drava poka-
9
Kamenov i Jeli (2003.) za isti upitnik koriste naziv Inventar iskustva u bliskim odnosima.
lanci 73
M. Ajdukovi, K. Kregar Orekovi, M. Laklija: Teorija privrenosti i suvremeni socijalni rad
zala je veliku podudarnost distribucije rezultata. Konkretno 52,8%
10
sudionika je bilo
svrstano u kategoriju sigurne privrenosti, 17,2% u kategoriju s odbacujuom privre-
nosti, 26,1% u kategoriju s preokupiranom privrenosti i 3,9% u kategoriju bojalji-
ve privrenosti. Privrenost u partnerskom odnosu ispitana je pomou Experience of
Close Relationship Scale (Brennan, Clark i Shaver, 1998., prema Stefanovi Stanojevi,
2004.). Nalazi su pokazali da postoji statistiki znaajna mogunost predvianja part-
nerskih odnosa temeljem obrazaca privrenosti u odrasloj dobi mjerenih s AAI. Drugim
rijeima, potvreno je da osoba koja je razvila odreeni obrazac privrenosti u odnosu s
roditeljima razvija isti obrazac privrenosti u odnosu s partnerom/partnericom. Pri tome
je odnos s majkom vaniji za predvianje odbacujueg i preokupiranog tipa privrenosti,
a s ocem za predvianje bojaljivog stila privrenosti. Kvalitativna analiza ivotne povije-
sti onih sudionika kod kojih nije pronaena takva povezanost izmeu stila privrenosti
razvijenog u odnosu s roditeljima i stila privrenosti s partnerom/partnericom pokazala je
da je odstupanje od obrazaca privrenosti iz djetinjstva povezano s (1) izloenosti trau-
matskim dogaajima te (2) interakciji s partnericom/partnerom koji je razvio drugaiji stil
privrenosti u djetinjstvu.
Pretpostavka o odnosima parova kao odnosima privrenosti u odrasloj dobi poiva
na ideji da se asimetrini odnosi roditelj-dijete (u kojima djeca od roditelja dobivaju sigur-
nost i brigu, ali ne i obrnuto) zamjenjuju simetrinim odnosima partnera (u kojima part-
neri jedno drugome pruaju sigurnost i brigu). Roditelji ostaju vani lanovi hijerarhije
sustava privrenosti u odrasloj dobi, ali postaju sekundarni u odnosu na partnerske veze.
Dakle, tijekom razvoja dolazi do integriranja reproduktivnog ponaanja, roditeljskog
ponaanja i sustava privrenosti.
Hazan i Zeifman su 1994. provele istraivanje kako bi saznale kada dolazi do tog
pomaka s roditelja na partnere kao izvore privrenosti (prema Dohrety i Feeney, 2004.).
Njihova pretpostavka je da se razliite komponente privrenosti - fizika blizina, uzruja-
nost zbog razdvajanja, utoite, sigurna baza - u razliitoj razvojnoj dobi pomiu s rodi-
telja na vrnjake. Autorice su osmislile strukturirani intervju za mjerenje ove etiri kom-
ponente privrenosti koji su primijenile na uzorak od preko stotinu djece u dobi od 6 do
17 godina. Sudionici/ce su trebali navesti koju bi osobu najradije odabrali u nizu situacija.
Prva komponenta, traenje fizike blizine, kod gotovo svih se sudionika pokazala kao
usmjerena na vrnjake, a ne na roditelje. U dobi izmeu 8 i 14 godina dolazi do pomaka
s roditelja na vrnjake kao izvore sigurnog utoita, ali roditelji i dalje ostaju najvanija
baza sigurnosti i odvajanje od njih izaziva najveu uzrujanost. Istraivaice su samo kod
dijela najstarije skupine sudionika/ica pronale potpune odnose privrenosti usmjerene
na nekog od vrnjaka, pri emu je to gotovo redovito bio romantini partner/ica.
10
Zanimljivo je da je u ovom istraivanju gotovo 20% sudionika manje u skupini sigurno privrenih
u odnosu na istraivanje Blaeke Kokori (2005.b).
74 lanci
Ljetopis socijalnog rada 2007., 14 (1), 59-91 str.
Dakle, romantini partneri su se pokazali kao kandidati za izvore privrenosti u
odrasloj dobi. Pritom je vano uzeti u obzir to da se vanost komponenti privrenosti
mijenja s trajanjem odnosa, tako da je na poetku najvanija fizika blizina, a kasnije
postaje najvanija uzajamna briga i podrka. U tom smislu razvoj privrenosti u roman-
tinim odnosima ide istim koracima kao i privrenost djece i roditelja. Hazan i Zeifman
(prema Dohrety i Feeney, 2004.) su provele jo jedno istraivanje kako bi ispitale vanost
romantinih partnera kao izvora privrenosti i utjecaj duljine veze na to. Iskoristile su
metodologiju kao u prethodno opisanom istraivanju. U istraivanju je sudjelovalo 100
odraslih osoba u dobi od 18 do 82 godine. Pokazalo se da su odrasli, kada je rije o
traenju blizine i utoita, svakako usmjereni na svoje vrnjake, prijatelje ili romantine
partnere neovisno o njihovom romantinom statusu. Meutim, pokazalo se da veina
sudionika/ica koji su u vezi dulje od dvije godine navodi partnera/icu kao sigurnu bazu te
iskazuje uzrujanost u situacijama razdvajanja, u usporedbi sa samo 1/3 sudionika/ica koji
su bili u vezi kraoj od dvije godine te nijednog sudionika/ica koji nisu u vezi. To ukazuje
da je za razvoj sigurne privrenosti u partnerskom odnosu potrebno odreeno dulje
vrijeme, kako ukazuju nalazi ovog istraivanja, potrebno je da veza traje dvije godine ili
dulje.
Oito je da postoje mnogobrojni dokazi u prilog hipotezi koju zagovaraju Hazan i
Zeifman, da su partnerski odnosi u odrasloj dobi kljuni vid ostvarivanja privrenih od-
nosa.
2. MREE PRIVRENOSTI U ODRASLOJ DOBI
Doherty i Feeney (2004.) su krenule od pretpostavke o postojanju mree privreno-
sti. To znai da veina ljudi ima viestruke privrene odnose koji su hijerarhijski ureeni
i koji slue razliitim funkcijama privrenosti. U istraivanju u kojem je sudjelovalo 812
mukarca i ena u dobi od 16 do 90 godina ispitale su (1) snagu privrenosti sa estoro
najeih figura (partner, majka, otac, braa/sestre, djeca, najbolji prijatelji/ce) i (2) utje-
caj normativnih razvojnih dogaaja na strukturu mree privrenosti. to se tie snage
privrenosti, u njihovom istraivanju se opet potvrdilo da su partneri dominantni. Nakon
njih slijede redom: djeca, prijatelji, majke, braa/sestre te oevi. Autorice su ispitale
razlike meu potencijalnim figurama privrenosti u tome koju od etiri uloge privrenosti
prvenstveno zadovoljavaju - fiziku blizinu, uzrujanost zbog razdvajanja, utoite, sigur-
nu bazu. Sudionici ovog istraivanja openito se za sve etiri uloge najee oslanjaju
na partnere. lanovi obitelji (roditelji, braa/sestre) imali su najvie procjene za funkciju
sigurne baze, a prijatelji za utjehu i podrku, odnosno funkciju utoita. Privrenost s
djecom najvie se oituje kroz traenje fizike blizine i uznemirenost zbog razdvajanja, no
to moe biti odraz roditeljskog ponaanja (u kojem se roditelj brine za dijete), a ne prave
privrenosti (u kojem osoba dobiva, a ne daje sigurnost). Tome u prilog govori injenica
lanci 75
M. Ajdukovi, K. Kregar Orekovi, M. Laklija: Teorija privrenosti i suvremeni socijalni rad
da sudionici s odraslom djecom pokazuju veu privrenost s djecom nego sudionici koji
imaju malodobnu djecu.
Pokazalo se da svih est tipova odnosa koji su ispitivani u ovom istraivanju mogu
zadovoljiti kriterije za potpuni odnos privrenosti (koji ima sve etiri potrebne komponen-
te/funkcije), i da su relativno esti (naravno, kod onih sudionika koji te odnose trenutno
imaju u ivotu). Ukupno 50% ispitanika ima dva ili vie potpuno razvijena odnosa pri-
vrenosti, to govori u prilog konceptu mree privrenosti. ak 74% sudionika koji su
u vezi pokazuju potpuno razvijenu privrenost s partnerom; 40% sudionika je potpuno
privreno uz majku; 40% uz dijete; 30% uz barem jednog prijatelja/icu; 22% uz brata/
sestru i 16% uz oeve. Primarne figure privrenosti (koje imaju ukupno najvie procjene
na sve etiri funkcije privrenosti) su redom (po vanosti): partneri, majke, prijatelji, dje-
ca, braa/sestre i oevi.
S obzirom na normativne ivotne okolnosti naene su razlike u snazi i hijerarhiji
privrenosti. Sudionici koji su u kraim vezama i oni s neovisnom djecom su manje pri-
vreni partnerima nego oni koji planiraju ili imaju djecu koja o njima ovise. Sudionici
koji nemaju partnera su vie vezani uz brau/sestre nego sudionici koji imaju partnere.
Openito se sudionici koji nemaju partnera najvie oslanjaju na brau/sestre i prijatelje.
S dobi dolazi do pada privrenosti s prijateljima i roditeljima, a do porasta privrenosti
s djecom. Privrenost s braom/sestrama je u funkciji dobi nelinearna: pada u srednjoj
dobi, da bi se opet pojaala sa starenjem.
U cjelini, nalazi ovih istraivanja upuuju na zakljuak da privreni odnosi pozitivno
utjeu na razvoj u cijelom ivotnom vijeku osiguravajui osjeaj podrke, bliskosti i konti-
nuiteta, pogotovo u razdobljima znaajnih ivotnih promjena (prema Buist i sur., 2004.b)
U ovom kontekstu je zanimljivo i istraivanje Kamenov i Jeli (2005.) koje su na
uzorku od 210 studenata i studentica Sveuilita u Zagrebu primijenili modificirani
Brennanov Inventar iskustva u razliitim bliskim vezama kojim su ispitale privrenost
u partnerskoj vezi, prijateljskoj vezi i prema lanovima obitelji. Utvrdile su da mladi ljudi
imaju sigurniju privrenost u odnosu s prijateljima i lanovima obitelji, nego u roman-
tinoj vezi. S obzirom na dob sudionika (u prosjeku 21 godina), ovi nalazi ne dovode
u pitanje prethodne nalaze o znaaju partnerskog odnosa kao onoga koji po mnogim
aspektima predstavlja nastavak sigurne privrenosti roditelja i djece. Takoer su utvr-
dile da mlade osobe koje izraavaju nesigurni tip privrenosti s ljubavnim partnerom
to najee kompenziraju sigurnom privrenou prijateljima ili lanovima obitelji. I ovi
nalazi ukazuju na znaaj mree privrenosti u odrasloj dobi.
PONAANJE RODITELJA/SKRBNIKA I PRIVRENOST
U podlozi razliitih oblika privrenosti kriju se, kako je ve spomenuto, razliita isku-
stva djece u interakcijama s figurama privrenosti, najee majkama. Skloni smo vjero-
76 lanci
Ljetopis socijalnog rada 2007., 14 (1), 59-91 str.
vati da su sve majke osjetljive na potrebe svoje djece, no to nije uvijek tako. Promatrajui
interakcije djece i majki, M. Ainsworth i njezini suradnici definirali su etiri dimenzije
majine senzibilnosti na djetetove potrebe (Howes, 1999.):
1. Osjetljivost - neosjetljivost
Majke koje prepoznaju djetetove potrebe i na njih prikladno odgovaraju defini-
rane su kao osjetljive, dok su majke koje ne uspijevaju proitati signale dojeneta
i komuniciraju s djetetom sukladno vlastitim potrebama, osjeajima, eljama i sl.
oznaene su kao neosjetljive.
2. Prihvaanje - odbijanje
Majke koje prihvaaju svoje dijete i prepoznaju odgovornost koju briga za dijete
nosi, koje prihvaaju promjene u vlastitom ivotnom stilu dolaskom djeteta, te koje
prihvaaju dijete neovisno o djetetovom raspoloenju oznaene su kao prihvaajue.
Odbijajue majke vrlo esto zamjeraju djetetu zahtjeve koje roditeljstvo pred njih
postavlja, a djetetova ovisnost o njima moe kod istih biti znaajan izvor stresa.
3. Suradnja - ometanje
Majke koje prepoznaju, podravaju i potuju djetetovu autonomiju, surauju s dje-
tetom u svrhu ostvarenja njegovih potreba i postignua, a u rjeavanju nesuglasica
ee se koriste strategijama pregovaranja, su majke koje surauju. Suprotno tome,
ometajue majke ne prepoznaju niti pokazuju potovanje spram djetetove samo-
stalnosti. Sklonije su definiranju djetetova iskustva iz vlastite perspektive i to na
(vrlo esto) destruktivan i/ili agresivan nain.
4. Dostupnost - ignoriranje
Dostupne majke, ak i u situaciji kad su zaposlene drugim poslovima, pripravne su
reagirati u skladu s djetetovim potrebama ako se to pokae potrebnim. Ignorirajue
majke ne reagiraju na djetetove signale i nastavljaju se baviti aktivnou kojom su
se i do tada bavile.
Jasno je da su pozitivne dimenzije - osjetljivost, prihvaanje, suradnja i dostupnost
- povezane sa sigurnom privrenou djeteta, dok su razliite kombinacije negativnih di-
menzija - neosjetljivost, odbijanje, ometanje i ignoriranje - povezane s razliitim tipovima
nesigurne privrenosti. Tako sigurno privrena djeca svojim majkama (ili drugim figura-
ma privrenosti) pristupaju otvoreno, znajui da e njihova uznemirenost ili potreba biti
prepoznata, da e majka odgovoriti na zahtjev s razumijevanjem. Na taj nain dijete po-
stupno razvija osjeaj vrijednosti spram suradnje u odnosima s drugim ljudima. S druge
strane, djeca koja pokazuju oblike ponaanja nesigurne privrenosti svoje roditelje doiv-
lanci 77
M. Ajdukovi, K. Kregar Orekovi, M. Laklija: Teorija privrenosti i suvremeni socijalni rad
ljaju odbijajuim, nesuraujuim i sklonim kontroli. Budui da prirodne reakcije (poput
plakanja, zahtijevanja, hodanja za roditeljem i sl.) ne donose djetetu eljenu roditeljsku
reakciju, dijete minimalizira privreno ponaanje i djelovanje u kontekstu potrebe kako
bi to manje uznemirivalo roditelja.
Kad je ponaanje roditelja nekonzistentno, nepouzdano u odnosu na djetetove
potrebe, djeca koja pokazuju anksiozno izbjegavajui obrazac privrenosti maksimiziraju
svoje ponaanje (vidno se uzrujaju, prijete, viu i sl.) kako bi probili barikade rodi-
teljskog emocionalnog zanemarivanja, nedostupnosti i nedostatka odgovornosti te na
taj nain dobili traenu panju. Dijete roditelja vidi i kao poeljnu i nepoeljnu osobu,
to je izvor ne samo svakodnevnih frustracija ve dovodi do ambivalentnog stava prema
ostalim ljudima i odnosima.
Konano, djeca koja ne mogu organizirati svoje ponaanje vezano uz privrenost ili
razviti strategiju postizanja minimalne razine sigurnosti u odnosu s figurom privrenosti
u stalnom su stanju povienog stresa koji ne mogu kontrolirati. Ovo je vrlo est sluaj
u situacijama kada je sam roditelj inicijalni izvor stresa, kao npr. roditelj koji zlostavlja
dijete ili roditelj koji je emocionalno nedostupan djetetu (ovisnici, psihotine osobe i
sl.). U takvim situacijama, koju god da strategiju dijete upotrijebi u potrazi za zado-
voljavanjem svojih potreba, ono ne uspijeva postii eljeni uinak. Zbog toga, njegovo
ponaanje (ponaanje kojim trai privrenost) postaje nekoherentno i neorganizirano,
nepripadajue bilo kojem od navedenih oblika privrenosti, a obuhvaajui istovremeno
pojedinana ponaanja svakog oblika (Howe i sur., 1999.).
1. IMBENICI (NE)PRIVRENOG RODITELJSTVA
Pokazalo se da nesigurno privrene osobe u odrasloj dobi imaju potekoa da
uspjeno ostvare roditeljske funkcije koje su temeljne za emocionalni razvoj djeteta
ukljuujui pozitivnu sliku djeteta o samom sebi. Prema Kari Killen (2001.:123), te osnov-
ne roditeljske funkcije su: (1) sposobnost realistinog opaanja djeteta, (2) sposobnost
prihvaanja odgovornosti za prepoznavanje djetetovih potreba, (3) sposobnost posta-
vljanja realistinih oekivanja o djetetovim mogunostima suoavanja, (4) sposobnost
ukljuivanja u pozitivne interakcije s djetetom, (5) sposobnost suosjeanja s djetetom, (6)
sposobnost davanja prednosti zadovoljenju djetetovih temeljnih potreba i (7) sposobnost
obuzdavanja vlastitog bola i frustracije pred djetetom.
Dio je naeg praktinog iskustva da roditelj koji sam nije razvio sigurnu privrenost
u djetinjstvu niti kasnije u partnerskom odnosu, voen svojim negativnim unutarnjim
modelom, u stresnim situacijama kao roditelj moe biti nepredvidiv, nerealan, oekivati
od djeteta da ono prepozna, razumije roditeljeve potrebe i probleme, te da se u skladu
s tim i ponaa.
78 lanci
Ljetopis socijalnog rada 2007., 14 (1), 59-91 str.
Gordana Buljan Flander (2001.) je istraivala povezanost razliitih tipova privre-
nosti i rizik za zlostavljanje vlastite djece na opoj populaciji majki. Pokazala je da su
prediktori zlostavljanja vlastite djece anksiozna privrenost, anksioznost i depresivnost
majki. Takoer je utvreno da je za razvoj nesigurnog tipa privrenosti bilo najznaajnije
iskustvo zlostavljanja u djetinjstvu. Majke, iji je rezultat bio iznad prosjeka po iskustvu
zlostavljanosti u djetinjstvu i ispod prosjeka za rizik zlostavljanja vlastite djece u 33%
sluajeva navode da su u djetinjstvu imale osobu bliskiju od majke s kojom su formirale si-
guran obrazac privrenosti. Temeljem sloenih statistikih postupaka, autorica zakljuuje
da je transgeneracijsko prenoenje zlostavljanja uvjetovano unutarnjim radnim modelom
sebe i drugih, a ne ponavljanjem ponaanja nauenog u djetinjstvu, tj. da se ne odrava
po modelu socijalnog uenja.
Ovi nalazi potvruju meunarodna istraivanja koja su takoer pokazala da postoji
meugeneracijski prijenos privrenosti. Tako su majke koje su podravale samostalnost
djeteta svoje djetinjstvo prikazivale na objektivan i uravnoteen nain, govorei i o po-
zitivnim i o negativnim iskustvima. Odbacujue majke su imale potekoa u dosjeanju
dogaaja iz djetinjstva i nisu im pridavale veliku vanost, dok su zaokupljene majke
opirno opisivale svoja rana iskustva, ali na vrlo emocionalan i konfuzan nain (Vasta i
sur., 1997.:472).
Opravdano je pitanje je li mogue i kako prekinuti taj meugeneracijski prijenos
nepovoljnih obrazaca privrenosti.
U obiteljima s dva roditelja negativan utjecaj jednog roditelja moe biti umanjen
postojanjem drugog koji je u mogunosti prikladno odgovoriti na razvojne potrebe dje-
teta. Npr. kad zbog postporoajne depresije majka ne osjea nikakvu empatiju prema
novoroenom djetetu, emocionalna toplina oca utjee na uspostavljanje snane vezano-
sti i privrenosti.
Ukoliko se obitelj sastoji od vie od jednog djeteta, meusobni utjecaj djeteta ovisit
e o tome kako pojedino dijete reagira i kako se nosi s potekoama roditelja. iroko je
prihvaeno vienje da braa i sestre pozitivno utjeu jedno na drugo, da se zajedno za-
bavljaju, podupiru i bivaju jedno uz drugo u stresnim okolnostima, te da se meusobno
ue suradnji. Braa i sestre mogu pruiti irok raspon podrke jedno drugome. Mogu biti
figura za razvoj privrenosti, model za uenje uloga, izvor emocionalne podrke, osoba
od povjerenja, osiguravati osjeaj pripadanja, pruati drutvo, kao i skrbiti jedno za dru-
go u praktinom smislu (Brannen i sur., 2000.; Dunn, 1993., prema Cleaver, 2004.). Iako
mnoga djeca nalaze podrku u bratskim odnosima kroz dijeljenje stresnog obiteljskog
iskustva, nisu svi odnosi toliko nagraujui. Tako iroko prihvaenom mitu koji idealizira
bratski odnos, suprotstavljaju se primjeri gdje braa meusobno iskazuju snano neprija-
teljstvo, agresiju i ulaze u neprestane konflikte (Dunn i sur., 1995.; Pike i Atzaba-Poria,
2003., prema Cleaver, 2004.). U kakvim e meusobnim odnosima braa biti ovisi o
lanci 79
M. Ajdukovi, K. Kregar Orekovi, M. Laklija: Teorija privrenosti i suvremeni socijalni rad
meusobnoj biolokoj vezanosti, temperamentu i individualnom iskustvu (Dunn, 1993.,
prema Cleaver, 2004.).
Kao bitan element pruanja podrke djeci, iji su roditelji preplavljeni emocionalnim
i bihevioralnim potekoama, je i postojanje te kvaliteta odnosa sa irom obitelji, kao i
postojanje mree podrke u socijalnom okruenju. Nadalje, bake i djedovi pozitivnije
doivljavaju svoj odnos s unucima koji su prilagoenog ponaanja i koji su sretni, od
odnosa s unucima koji su uznemireni i pokazuju manje ili vee poremeaje u ponaanju
(Dunn, 2002., prema Cleaver, 2004.).
Howe i sur. (1999.) dolazei iz socijalno-radnikog konteksta opravdano naglaavaju
da ivotni kontekst roditelja, siromatvo, zdravlje, ukljuujui i mentalno zdravlje, spo-
sobnost uenja i rasuivanja, zloporaba sredstava ovisnosti, povijest nasilja u obitelji - ima
utjecaj na kapacitet roditelja da odgovorno i pravovremeno skrbe za dijete, te primjereno
odgovore na razvojne potrebe djeteta i organiziraju svakodnevni ivot u skladu s razvoj-
nim potrebama djeteta. Specifini nain ivota koji osigurava roditelj u skladu sa svojim
mogunostima utjecat e na dijete ovisno o njegovoj dobi, stupnju razvoja i osobinama
ukljuujui temperament.
2. POTICANJE PRIVRENOG RODITELJSTVA
S obzirom na znaaj odnosa roditelj-dijete na razvoj emocionalne sigurnosti dje-
teta, vano je razvijati vjetine privrenog roditeljstva. Kao to navodi Klarin (2006.),
privreno roditeljstvo je pojam koji se odnosi na niz roditeljskih vjetina i ponaanja koji
pomau u uspostavljanju vrste, privrene veze izmeu majke i djeteta. Privren roditelj
prepoznaje i prihvaa jedinstvenost djejeg temperamenta i njegove potrebe udovolja-
vajui njegovim emocionalnim, duhovnim i fizikim potrebama osjeajno i konzistentno.
Ista autorica opravdano naglaava uz vanost kvalitete majine privrenosti i kvalitetu
privrenosti oca i djeteta.
Kad se govori o privrenom roditeljstvu, potrebno se osvrnuti i na neto iri pojam
poticajno roditeljstvo. Poticajno roditeljstvo podrazumijeva pristup djetetu koji je usmje-
ren na ulaganja u djetetov cjelokupni razvoj, vodei se najboljim interesom djeteta
Poticajno roditeljstvo podrazumijeva osiguravanje fiziki sigurnog i emocionalno toplog,
stimulirajueg okruenja, razumijevanje djetetovog temperamenta i potreba djeteta,
kao i dosljedan, pravovremen, njegujui i odgovarajui odgovor na te potrebe (Daniel,
2004).
Mnogi autori preporuuju treninge roditeljskih vjetina za privreno roditeljstvo.
Cilj takvih programa je jaanje veze izmeu djeteta i majke, odnosno pouavanje mladih
majki u prepoznavanju znakova kod djeteta, razvoj osjetljivosti za te znakove, te upoz-
navanje sa zakonitostima djejeg razvoja. Postoje i programi za pomo roditeljima i ve
neto starijoj djeci da izgrade bolje odnose i sigurniju privrenost kroz igru koja je struk-
80 lanci
Ljetopis socijalnog rada 2007., 14 (1), 59-91 str.
turirana na naelima teorije privrenosti i poznata je kao terapija igrom (eng. theraplay)
(Jernberg i Booth, 1999.).
Ipak, iskustvo pokazuje da su unutarnji radni modeli relativno otporni na promjenu.
To se moe objasniti time to pojedinac svako novo iskustvo interpretira u kontekstu
prethodnih iskustava. Bowlby (1988.) ipak naglaava da, iako se temelj za privrenost
formira u djetinjstvu, svaka bitna interakcija sa znaajnim drugim kroz ivot moe dje-
lovati na vjerovanje osobe o dostupnosti i mogunosti oslanjanja na druge. Iako usvojeni
unutarnji radni model osobe odreuje njena vjerovanja o bliskim odnosima, ta vjerovanja
se mogu mijenjati i razvijati pod utjecajem aktualnog iskustva. Osjeaj sigurne privreno-
sti moe biti kontekstualno aktiviran kroz iskustvo s dostupnom i podravajuom figu-
rom privrenosti, neovisno o bazinom nepovjerenju osobe u dostupnost i dobronamjer-
nost drugih. Taj znaajni drugi koji omoguava promjenu je u pravilu partner/partnerica.
Naime, u odrasloj dobi privrenost poprima meuzavisni karakter i siguran i pouzdan
partnerski odnos pozitivno utjee na svakog partnera. Osim uz partnera/partnericu takav
odnos se moe uspostaviti i u psihoterapiji.
Temeljem analize veeg brojka istraivanja Buljan Flander (2001.) navodi da je
psihoterapija pomogla mnogim majkama s nesigurnim obrascima privrenosti, majkama
koje su bile zlostavljane u djetinjstvu da uspostave emocionalno topao i podravajui
odnos s djecom. Zakljuuje da najvanije terapijske intervencije s majkama koje su rizine
za zlostavljanje djece trebaju biti: (1) promjena njihovih unutarnjih radnih modela kroz
pozitivan odnos s terapeutom koji omoguava korektivna emocionalna iskustva, (2) pro-
radu traumatskih doivljaja i negativnih emocija vezanih uz rani odnos privrenosti i (3)
povezivanje njihovih iskustava iz prolosti sa sadanjim odnosom prema djetetu (Buljan
Flander, 2001.:128).
ISTRAIVANJA PRIVRENOSTI OD ZNAAJA
ZA SOCIJALNI RAD
1. OSVRT NA PROMJENE U KONCEPTUALIZACIJI
ISTRAIVANJA PRIVRENOSTI
Tradicionalno, pojam privrenosti se odnosio iskljuivo na emocionalni odnos majke
i djeteta. To je utjecalo na konceptualizaciju prvih istraivanja u tom podruju, no vre-
menom se raspon istraivakih tema u podruju privrenosti proirio. Najvanije promje-
ne su u proirivanju razvojnog razdoblja koje se prouava, a koje danas sve vie ima
ivotnu perspektivu, na adolescente, odrasle, privrenost u tranzicijskim razdobljima.
To je utjecalo na razvoj instrumenata za samoiskaz (skala za procjenu, upitnika i sl.) koji
su primjereni ispitivanju afektivno-kognitivne dimenzije privrenosti kod adolescenata i
lanci 81
M. Ajdukovi, K. Kregar Orekovi, M. Laklija: Teorija privrenosti i suvremeni socijalni rad
odraslih, za razliku od strukturiranog opaanja koje je primjereno istraivanjima u kojima
su u fokusu mala djeca.
11
U istraivanjima je takoer proireno poimanje figure privrenosti. Naime, pola-
zei od nekih istraivanja koja su pokazala da su bebe specifino privrene ili majci ili ocu,
u istraivanjima je bio iskljuen otac kao figura privrenosti (prema Buist i sur., 2005.b).
Kasnija istraivanja su pokazala da je nuno proiriti raspon moguih figura privrenosti
jer odrastanjem i druge figure privrenosti postaju znaajne, kao npr. prijatelji ili romantini
partner. Takoer su mnoga istraivanja ukazala na znaajnu ulogu oca u formiranju stilova
privrenosti u odrasloj dobi (Stefanovi Stojanovi, 2004.; Blaeka Kokori, 2005.b).
Takoer, slijedei teorijske rasprave o razlikama u kvaliteti privrenosti istraivanja
su postala usmjerena na ispitivanje kvalitete privrenosti kao obiljeja osobe, kao obi-
ljeja figure privrenosti i kao obiljeja specifinog odnosa privrenosti. Tako se pokazalo
da je kvaliteta privrenosti u odrasloj dobi vie u funkciji obiljeja odnosa kao takvog
(prijateljski, partnerski, izmeu brae i sestara) nego obiljeja pojedinaca u tom odnosu.
No najvanije spoznaje vezane uz teoriju privrenosti dolaze iz longitudinalnih
istraivanja iji su rezultati postali dostupni u posljednjih nekoliko godina (Grossmann i
sur., 2005.; Sroufe i sur. 2005.).
2. LONGITUDINALNA ISTRAIVANJA PRIVRENOSTI
asopis Child Development je u broju 3 iz 2000. godine s odgovarajuim uvo-
dom (Waters, Hamilton i Weinfield, 2000.) i zavrnom diskusijom (Waters, Weinfield i
Hamilton, 2000.) objavio kao cjelinu rezultate tri longitudinalna istraivanja. Prva studija
(Waters i sur., 2000.) prikazuje rezultate dvadesetogodinjeg longitudinalnog praenja
uzorka djece iz srednje klase. Hamilton (2000.) je u istraivanje ukljuila obitelji s alter-
nativnim stilom ivota (samohrane majke, majke koje ive s vanbranim partnerom), a
Weinfield, Sroufe i Egeland (2000.) su proveli istraivanje na uzorku siromanih obitelji
koje su bile izloene razliitim stresnim dogaajima. Ovim istraivanjima je zajednika
metodologija. Sva tri su koristila test nepoznate situacije M. Ainsworth da procije-
ne privrenost sudionika u ranoj djejoj dobi (s 12 i 18 mjeseci), te Berkeley Adult
Attachment Interview (AAI) (izmeu 19 i 21 godine) da procjene sigurnost privrenosti
u ranoj odrasloj dobi.
Waters, Hamilton i Weinfield (2000.) su istraivanje zapoeli 1975. i 1976. godine
kada je po sluajnom izboru izabrano 60 beba starih 12 mjeseci.
12
Tada je uinjena i prva
11
Dobar pregled metoda za procjenu privrenosti u odrasloj dobi se moe nai u radu Kim
Bartholomew i Philipa Shavera (1998.).
12
Bebe su odabrane po sluaju prema obavijestima o roenju iz novina u podruju Minneapolisa
i St. Paula.
82 lanci
Ljetopis socijalnog rada 2007., 14 (1), 59-91 str.
procjena privrenosti koja je ponovljena i kad su djeca bila stara 18 mjeseci. Temeljem
dvostrukog nezavisnog procjenjivanja njih 58% je bilo procijenjeno kao sigurno privre-
no, 24% kao nesigurno-izbjegavajue privreno i 18% kao nesigurno-opirue privreno.
U to vrijeme jo nije bila konceptualizirana kategorija tzv. dezorganizirane privrenosti.
Nakon 20 godina, od 60 sudionika pronaeno je njih 50 (21 mladi i 29 djevojaka)
koji su pristali sudjelovati u nastavku istraivanja. Tada su bili u dobi izmeu 20 i 22 go-
dine, a njihov socio-ekonomski status se, kao i u prvoj fazi istraivanja, kretao u rasponu
od nie do vie srednje klase. Tada su ispunili Berkeley Adult Attachment Interview
(George, Kaplan i Main, 1985. prema Waters, Hamilton i Weinfield, 2000.). Tada ih je
50% kategorizirano u skupinu sa sigurnom privrenosti, 32% s nesigurno-odbijajuom,
a 18% s nesigurno-zakupljenom privrenosti. Takoer su prikupljeni podaci o negativ-
nim ivotnim dogaajima od znaaja za privrenost, a to su bili: (1) gubitak roditelja, (2)
razvod braka roditelja, (3) ivotno ugroavajua bolest roditelja ili djeteta (npr. dijabetes,
rak), (4) psihijatrijska bolest roditelja te (5) tjelesno ili seksualno zlostavljanje u obitelji.
Procjena negativnih dogaaja je uinjena ponovno nakon godine dana kako bi se po-
veala pouzdanost klasifikacije ispitanika na one koji nisu (22 sudionika) i one koji jesu
doivjeli jedan ili vie negativnih ivotnih dogaaja (15 sudionika).
Trideset i est od pedeset sudionika (72,5%) je bilo u obje toke klasificirano kao
sigurno privreno. Pri tome se koristila podjela na sigurnu ili nesigurnu privrenost. Od
ranog djetinjstva do kasne adolescencije njih 36% je promijenilo kategoriju privrenosti.
To pokazuje da i iskustva nakon ranog djetinjstva imaju znaaj za privrenost u ranoj
odrasloj dobi. Hijerarhijska multipla regresija je pokazala da su negativni ivotni dogaaji
povezani s izvjesnou da sigurno privrene bebe postanu nesigurni adolescenti (66,6%
njih za koje je majka iskazala jedan ili vie takvih dogaaja nasuprot 15% gdje nije bilo
takvih dogaaja). Stresni ivotni dogaaji nisu bili znaajno povezani s promjenama kla-
sifikacije kod nesigurnih beba u njihovoj ranoj odrasloj dobi. Meu nesigurnim bebama
ije su majke iskazale postojanje takvih negativnih ivotnih dogaaja njih 22% su postali
sigurni mladi ljudi nasuprot 33,3% gdje majke nisu iskazale negativne ivotne dogaaje.
Iako je postojanje stresnih ivotnih dogaaja bilo povezano s promjenom od sigurne k
nesigurnoj privrenosti, to nije bio sluaj kod svih sudionika koji su se promijenili u tom
smjeru. Tako je npr. jedan kronino bolesni sudionik iji su mu roditelji pruali brinu
njegu promijenio status od nesigurne k sigurnoj privrenosti. Takoer, devet sudionika
nije imalo takvih dogaaja, ali je ipak promijenilo klasifikaciju. To naravno ne znai da
im se nisu dogodili neki drugi, po privrenost znaajni dogaaji koji nisu bili obuhvaeni
ovim istraivanjem.
Istraivanje je pruilo podrku Bowlbyjevim oekivanjima da su individualne razlike
stabilne u ivotnoj perspektivi, no takoer je pokazalo da je reprezentacija privreno-
sti otvorena za promjenu ovisno o stvarnim ivotnim iskustvima. Takoer su pokazali
lanci 83
M. Ajdukovi, K. Kregar Orekovi, M. Laklija: Teorija privrenosti i suvremeni socijalni rad
najveu dosljednost sigurne privrenosti. Dakle, rana iskustva su relativno stabilna, no
promjena je takoer mogua pod utjecajem znaajnih iskustava.
Weinfield i suradnice (2000.) su provele po istoj metodologiji istraivanje sa 125
djece iz visoko rizinih obitelji zbog siromatva. Utvrdile su da su u toj skupini negativ-
ni ivotni dogaaji bili znaajno i izrazito prisutniji. Ipak, promjene se nisu odvijale po
sluaju. Bile su povezane sa specifinim imbenicima kao npr. depresija majke koja ima
veliku izvjesnost da negativno utjee na skrbnika i njegovu dostupnost i spremnost da
reagira. Analiza je pokazala da nema znaajnog kontinuiteta u privrenoj sigurnosti,
ali da su dezorganizirane bebe znaajno ee izrastale u mlade ljude s nesigurnom ili
nerazrijeenom privrenosti. Znaajni korelati kontinuiteta i promjene su ukljuivali tem-
perament, zlostavljanje u obiteljima obiljeja obiteljskog okruenja, obiteljsko funkcioni-
ranje u razdoblju pred-adolescencije, razinu stresa i depresiju majke.
Rezultati tih istraivanja su pokazali svojevrsnu mjeavinu kontinuiteta i diskonti-
nuiteta u sigurnoj privrenosti od djetinjstva preko adolescencije do rane odrasle dobi.
Prve dvije studije su pokazale znaajan kontinuitet sigurne privrenosti tijekom odra-
stanja, dok studija na uzorku djece iz siromanih obitelji to nije pokazala. No u sve tri
studije pokazali su se po privrenost znaajni ivotni dogaaji u markiranju kontinuiteta
i promjene. Dakle, promjena je mogua, ali kad ivotna iskustva predstavljaju izazov
postojeim uvjerenjima i oekivanjima. Negativni dogaaji mogu utjecati direktno i in-
direktno na sigurnu privrenost na nekoliko naina. Pri tome je uvijek vano sauvati
individualnu perspektivu. Npr. ako roditelj postane kronino bolestan, to umanjuje nje-
govu dostupnost, to moe dovesti i do promjene djetetovih oekivanja i ne utjecati na
privrenost. Naravno, za to je potrebna odgovarajua dob djeteta kao moderator.
Kad govorimo o longitudinalnim istraivanjima, nezaobilazna je knjiga Grossmanna
i suradnika (2005.) Attachment from infancy to adulthood: The major longitudinal stu-
dies. U knjizi je opisano sedam longitudinalnih studija koje su dale neprocjenjiv znaaj
za empirijsku provjeru teorije privrenosti, ali i za metodologiju istraivanja u ovom po-
druju. Znaajno obiljeje tih studija je sloena metodologija koja ukljuuje viestruke
kontakte s djecom, njihovim roditeljima, viestruke izvore podataka (opaanje i sa-
moiskaz) te i rafinirana obrada podataka. Radi se o knjizi koja je nezaobilazna za sve koji
se misle istraivaki baviti ovim podrujem. Detaljniji opis ovih istraivanja nadilazi opseg
ovog rada. Ipak, na ova longitudinalna istraivanja nuno se osvrnuti sa spoznajnog i
metodolokog aspekata.
Kao prvo, pri sagledavanju istraivakih ciljeva longitudinalnih istraivanja koji su
postavljani prije 20 ili 25 godina potrebno je sauvati svijest o tadanjoj razini znanstve-
nih spoznaja. Naime, u tako dugom razdoblju za oekivati je znaajan razvoj znanstvenih
spoznaja, to moe dovesti do toga da neka istraivaka pitanja postavljena prije 20 ili
25 godina vie ne izgledaju znaajna, a da su neka pitanja bila proputena.
Na spoznajnoj razini, navedena longitudinalna istraivanja su dodatno naglasila
dva kljuna obiljeja ljudskog razvoja njegovu sloenost i dinaminost. Pokazalo se da su
84 lanci
Ljetopis socijalnog rada 2007., 14 (1), 59-91 str.
sadanja i prola iskustva, sadanji i proli stresori i mogunosti u sloenoj interakciji. Kao
to navode Sroufe i sur. (2001.) sigurna privrenost znaajno utjee na razvoj djeteta,
ali je njezina prediktivnost znaajno unaprijeena ako se uzmu u obzir i drugi aspekti.
Kontekstualne varijable, kao to su npr. ivotni stresori i mogunosti su takoer znaajni
za varijacije u razvojnim ishodima i promjene u prilagodbi kroz vrijeme. Pokazalo se da su
znaajna i rana i kasnija iskustva, te da je kumulativna povijest osobe snaniji prediktor
ishoda nego rane mjere same za sebe. Ipak, rana iskustva izgleda imaju specifini znaaj
upravo za neka razvojna razdoblja i razvojne ishode kao npr. specifino za partnerske
odnose i intimnost u adolescenciji. Uz to valja naglasiti da su ta longitudinalna istrai-
vanja pokazala da privrenost nije povezana sa svim aspektima razvoja. No ono to je
zajedniko tim istraivanjima je da su sva nedvojbeno pokazala znaaj ljudskog odno-
sa za razvoj. Kao to navode Sroufe i sur.: Ako elite predviati od ranog djetinjstva,
odnos sa skrbnikom i mrea ostalih odnosa u okruenju su snanija mjera od bilo koje
individualne procjene (2001.:4). Tu se otvara i metodoloko pitanje valjanosti i pouzda-
nosti procjenjivanja osobnih odnosa koje se nuno mijenja od opaanja u djetinjstvu do
samoiskaza i intervjua u kasnijim ivotnim razdobljima. Uz to, iako se za sada AAI (Adult
Attachment Interview) pokazao kao najbolja mjera za procjenjivanje i praenje privre-
nosti u odrasloj dobi, zbog zahtjeva za specifinom obukom za njegovo provoenje i
vremenske zahtjevnosti sve je ee zamijenjen upitnicima. No, kao to navode Dozire i
sur. (2005.) to postavlja pred nas nove metodoloke izazove.
No bez obzira na sve potekoe, longitudinalna istraivanja su jedina koja omo-
guavaju valjano razumijevanje razvoja.
ZNAAJ SUVREMENIH SPOZNAJA IZ TEORIJE PRIVRENOSTI
ZA SOCIJALNI RAD I OBITELJSKU POLITIKU
Teorija privrenosti nedvojbeno prua korisni okvir za bolje razumijevanje razvoja
pojedinaca i njegovih odnosa s bliskim osobama tijekom cijelog ivota. Kao takva pred-
stavlja korisni okvir za planiranje djelotvornih programa primarne prevencije, ali i inter-
vencija u podruju javne skrbi za djecu. Ovaj lanak zavrit emo povezivanjem mjera
obiteljske politike i socijalne politike od znaaja za primarnu prevenciju, a koje su veza-
ne uz teoriju privrenosti. Pri tome moemo identificirati nekoliko specifinih podruja
(Atwool, 1997.).
1. ULOGA MAJKE
Teorija privrenosti naglaava ulogu primarnog skrbnika, u pravilu majke, pogotovo
u prvim godinama djetetovog ivota. esto se citira istraivanje Ainsworth i suradnika
lanci 85
M. Ajdukovi, K. Kregar Orekovi, M. Laklija: Teorija privrenosti i suvremeni socijalni rad
(1978., prema Belsky, 2005.) koje je pokazalo da su djeca koja su do kraja prve godine
ivota u prosjeku bila vie od 20 sati tjedno na skrbi neke druge osobe, bila pod veim ri-
zikom da razviju nesigurnu privrenost. Takva istraivanja su mogla dovesti do osuivanja
majki i do pritiska na zaposlene majke da odustanu od posla. No fokus na privrenost
kao kontekst u kojem se odvija razvoj upozorava nas da je potrebno osigurati odgova-
rajuu podrku majkama za skrb o bebama. To moe biti kroz osiguranje odgovarajue
naknade za jednogodinji porodni dopust, poticanje dijeljenja odgovornosti majke i oca,
fleksibilizaciju rada koja e omoguiti majci/ocu da radi pola radnog vremena ili da dio
poslova obavlja od kue, te osiguravanje kvalitetne skrbi za djecu dok roditelji rade (npr.
dadilje i svi oblici zbrinjavanja u kojem osposobljena odrasla osoba brine za mali broj
male djece). Tome idu u prilog kasnija istraivanja koja su pokazala da je nesigurna
privrenost djece koja su do dobi od godine dana bila na uvanju bila prvenstveno
povezana s loom kvalitetom tog zbrinjavanja (prema Belsky, 2005.).
2. ULOGA OCA
Privrenost se razvija kroz odnos roditelja/skrbnika i djeteta. Nije ograniena na
enski rod. ak i kad dijete razvije primarni odnos s majkom to ne iskljuuje mogunost
razvoja privrenosti s ocem. tovie, istraivanja pokazuju da je s odrastanjem uloga
oca sve vanija. Stoga je vano mijenjati socijalna oekivanja o ulozi mukarca i ena u
odgoju djece.
3. PRIVRENO/POTICAJNO RODITELJSTVO
Proces privrenosti se temelji na finom usklaivanju odnosa roditelja/skrbnika i dje-
teta. Upravo zbog toga se razliite potekoe mogu neplanirano pojaviti. Npr. separacija
zbog bolesti, depresije, stres i napetosti unutar obitelji mogu predstavljati potekou u
odnosu djeteta i roditelja/skrbnika. No, glavne potekoe se zbivaju kad roditelj/skrbnik
ima nerazrijeen odnos privrenosti sa svojim primarnim skrbnikom. To nije neizbjeni
ishod potekoa u djetinjstvu, ali je izvjesno da e postati problem ukoliko se te potekoe
ne prepoznaju. Upravo zbog toga vano je:
obrazovati roditelje o znaaju privrenosti roditelja i djeteta, ali i o okolnostima
koje oteavaju uspostavljanje sigurne privrenosti
uiniti dostupnim programe koji potiu privreno roditeljstvo kao to je npr. baby
fitness program
uinit dostupnim usluge savjetovanja roditeljima koji imaju potekoe u razvijanju
privrenog roditeljstva.
Radi se o mjerama primarne prevencije koje bi bilo najbolje osigurati kroz mreu
obiteljskih centara.
86 lanci
Ljetopis socijalnog rada 2007., 14 (1), 59-91 str.
4. RAZVOD BRAKA
Kao to navodi Atwool (1997.), djeca se raaju u razliitim obiteljskim strukturama
i partnerskim zajednicama, a te strukture se mijenjaju tijekom djetetovog odrastanja.
Potekoe mogu nastati pri razvodu braka/razdvajanju roditelja. Razumijevanje privre-
nosti moe i tu pomoi roditeljima i nadlenim slubama da se donese po dijete najbolja
odluka. Neke usluge koje mogu pomoi u takvim situacijama su:
edukacije roditelja na primjeren nain o potrebama djece u situaciji razvoda i
nainima na koji se roditelji mogu ponaati da bi se djetetu olakala ta vrlo stre-
sna situacija; broure kao npr. I mama i tata - kad se roditelji rastaju
13
trebale
bi ne samo biti dostupne ve na struni nain proraene s roditeljima koji se
razdvajaju
kvalitetno posredovanje tijekom razvoda braka, ali i u situacijama promjena obi-
teljske strukture i odnosa roditelja (Sladovi Franz, 2005.).
Naime, kako naglaava Atwool (1997.), kad se odluuje o skrbi za dijete odrasli
moraju imati u fokusu djetetovu potrebu za sigurnosti. Iako je mogue da djeca mogu
biti sigurno privrena veem broju odraslih, ako su ti odrasli u otvorenom sukobu, djete-
tu je jako teko ostvariti tu privrenost.
Gledajui u cjelini, potvreno je da su usluge na nivou lokalne zajednice koje su
fokusirane na primarnu prevenciju prihvatljivije za obitelji od onih koje su strogo profe-
sionalno ciljane na obitelji s pojedinom potekoom (Cleaver, 2004.). Svaka intervencija,
poduzeta u cilju informiranja, mijenjanja stava i ponaanja te stila odgoja kako samih
roditelja, tako i od ire zajednice, mora biti temeljena na karakteristikama pojedinog
djeteta, uvaavajui pozicije roditelja, te vodei se ishodima koji su u najboljem interesu
za pojedino dijete. Takoer je vano ne ispustiti iz vida iri kontekst obitelji i imbenike
kao to su siromatvo, izloenost socijalnim stresorima te mjere socijalne politike koje
pomau njihovom ublaavanju.
Polazei od svega zavravamo ovoj prilog citiranjem Bowlbyja (1988.: 136):
Iako se kapaciteti za razvojne promjene smanjuju s godinama, promjena se kon-
tinuirano zbiva tijekom ivotnog kruga. Promjene na bolje ili na gore su uvijek mo-
gue. Taj kontinuirani potencijal za promjenu znai da ne postoji razdoblje ivota
u kojem je osoba neranjiva na nevolje, kao i da nema razdoblja u ivotu u kojem
osoba nije prijemiva za povoljne utjecaje.
13
Radi se o brouri ije su autorice Gordana Buljan Flander i Ana Karlovi, a koju distribuira
Hrabri telefon (www.hrabritelefon.hr ).
lanci 87
M. Ajdukovi, K. Kregar Orekovi, M. Laklija: Teorija privrenosti i suvremeni socijalni rad
Upravo zbog toga nuno je da socijalni radnici budu dobro upoznati s ovom teo-
rijom razvoja i meuljudskih odnosa i da je znaju koriti u poticanju planiranih promjena
na bolje.
ZAKLJUAK
Polazei od navedenog, nedvojbeno je zbog ega socijalni radnici, ali i svi donosi-
telji odluka u podruju obiteljske i socijalne politike trebaju voditi rauna o privrenosti
kao kontekstu razvoja djeteta u produktivnog i zadovoljnog lana zajednice. Pri tome
treba imati na umu da uinak ranih iskustava nije deterministiki, ve probabilistiki, to
prua mogunost promjene. Takoer je bitno imati na umu da su suvremena istraivanja
ukazala na sloeno meudjelovanje genetskog nasljea i okolinskih utjecaja na djete-
tov fiziki, kognitivni, emocionalni i bihevioralni rast i razvoj. Od samog poetka dijete
aktivno sudjeluje u vlastitom razvoju. Rane interakcije i emocionalne razmjene izmeu
malog djeteta i njegovog roditelja/primarnog skrbnika te ire okoline su u velikoj mjeri u
funkciji djetetova uenja odnosno psihikoga razvoja, a njihov skladni razvoj znaajan je
zatitni imbenik mentalnog zdravlja i razvoja djece s dugoronim uincima na socijalni
i kognitivni razvojni aspekt.
Slijedom ranije navedenog nuno je organizirati multidisciplinaran pristup i osigu-
rati da cijeli intervencijski spektar namijenjen djeci i obiteljima s djecom od programa
primarne prevencije, ranih intervencija i tretmana na odgovarajui nain integrira spoz-
naje koje dolaze iz teorije privrenosti.
LITERATURA
1. Ajdukovi, M. & Penik, N. (2004). Meugeneracijski prijenos nasilja u obitelji. U:
Ajdukovi, M. & Pavlekovi, G. (ur.); Nasilje nad enom u obitelji. Zagreb: Drutvo
za psiholoku pomo.
2. Aldgate, J. & Jones, D. (2004). The Developing World of the Child: The Place of
attachment in Childrens Development. London, Philadelphia: Jessica Kingsley
Publishers
3. Atwool, N. (1997). Attachment as a context for development: Challenges and
Issues. Attachment Bonding Moveaway. (http://www.thelizlibrary.org/liz/attach-
ment.html, preuzeto 12. 12. 2006.)
4. Bartholomew, K. & Shaver, P.R. (1998). Methods of assessing adult attachment.
Do they converge? U: Simpson, J. S. & Rholes, W. S. (ur.); Attachment Theory and
Close Relationship. New York: Guilford Press, 25-45.
5. Belsky, J. (2005). Attachment theory and research in ecological perspective: Insights
from the Pennsylvania Infant and family development Project and the NICHD
88 lanci
Ljetopis socijalnog rada 2007., 14 (1), 59-91 str.
Study of early child care. U: Grossmann, K.E., Grossmann, K. & Waters, E. (ur.);
Attachment from Infancy to Adulthood. The Major Longitudinal Studies. New
York/London: The Guilford Press, 71 97.
6. Blaeka Kokori, S. (2005a). Povezanost iskustva u primarnoj obitelji s obiljejima
partnerskih odnosa. Doktorska disertacija. Zagreb: Pravni fakultet, Studijski centar
socijalnog rada.
7. Blaeka Kokori, S. (2005b). Uloga roditeljske skrbi u formiranju stilova privrenosti
djece u djetinjstvu i odrasloj dobi. Dijete i drutvo, 8 (1) 63-86.
8. Bowlby, J. (1953). Materinska briga za dijete i duevno zdravlje. Prilog Svjetske
zdravstvene organizacije programu UN-a za zatitu djece bez doma. Zagreb: Zatita
zdravlja.
9. Bowlby, J. (1969). Attachment and Loss: Vol 1. Attachment. New York: Basic
Books.
10. Bowlby, J. (1973). Attachment and Loss: Vol 2. Separation: Anxiety and Anger. New
York: Basic Books.
11. Bowlby, J. (1988). Secure Base: Clinical Applications of Attachment Theory. London:
Routledge.
12. Brennan, K. A. Clark, C. L. & Shaver, P. R. (1998). Self-report measures of adult
romantic attachment. An integrative overview. U: Simpson, J. A. & Rholes, W. S.
(ur.); Attachment Theory and Close Relationships. New York: Guilford Press.
13. Buist, K. L., Dekovi, M., Meeus, W. & van Aken, M.A.G. (2004a). The reciprocal
relationship between early adolescent attachment and internalizing and externali-
zing problem behavior. Journal of Adolescence, 27, 251-266.
14. Buist, K. L., Dekovi, M., Meeus, W. & van Aken, M. A .G. (2004b). Attachment in
adolescence: A social relations model analysis. Journal of Adolescent Research, 19
(6), 826- 849.
15. Bukatko, D. & Daehler (2001). Child Development: A Thematic Approach. New
York: Houghton Mifflin Company.
16. Buljan Flander, G. (2001). Uloga privrenosti i nekih odrednica linosti u zlostav-
ljanju djece: Proirenje Bolwbyjeve teorije. Doktorska disertacija. Odsjek za psiholo-
giju. Filozofski fakultet. Sveuilite u Zagrebu.
17. Cleaver, H. (2004). The Developing World of the Child: The Influence of Parenting
and Other Family Relationships. London/ Philadelphia: Jessica Kingsley Publishers
18. Colin, V. L. (1996). Human Attachment. New York: McGraw-Hill Companies.
19. Daniel, B. (2004). The Developing World of the Child: Early Childhood: Zero to Four
Years. London/ Philadelphia: Jessica Kingsley Publishers
20. Delaney, R. J. (1998). Fostering Changes: Treating Attachment-disordered Foster
Children. Oklahoma City: Wood N Barnes Publishing.
lanci 89
M. Ajdukovi, K. Kregar Orekovi, M. Laklija: Teorija privrenosti i suvremeni socijalni rad
21. Doherty, N. A. & Feeney, J. A. (2004). The composition of attachment networks
through the adult years. Personal Relationship, 11, 469-488.
22. Dozier, M., Manni, M. & Lindhiem, O. (2005). Lessons from the longitudinal studies
of attachment. U: Grossmann, K. E., Grossmann, K. & Waters, E. (ur.); Attachment
from Infancy to Adulthood. The Major Longitudinal Studies. New York/London.
The Guilford Press, 305-319.
23. Durkin K., Hewstone, M. & Stroebe, H. (2003). Socijalna psihologija Europske
perspektive. Zagreb: Naklada Slap
24. Erikson (1968). Identity; Youth and Crisis. New York: Norton.
25. Feindler, E. L., Rathus, J. H. & Silver, L.B. (2003). Assessment of Family Violence:
A Handbook for Researchers and Practitioners. Washington DC: American
Psychological Association.
26. Jernberg, A. M. & Booth, P. B. (1999). Theraplay: Helping Parents and Children
Build Better Relationship through Attachment-based Play. San Francisco: Jossey-
Bass Publishers.
27. Jovanevi, M. (2002). Utjecaj ratnih zbivanja na emocionalni odnos majka-dijete
i psihosomatski razvoj dojenadi u populaciji prognanika i izbjeglica. Doktorska
disertacija. Medicinski fakultet Sveuilita u Zagrebu.
28. Gilgun, J. F. (2000). A Guided Tour of Risk Assessment in Child Welfare. University
of Minnesota. (http://ssw.che.umn.edu, preuzeto 15.12.2007.)
29. Grossmann, K. E., Grossmann, K. & Waters, E. (ur.) (2005). Attachment from Infancy
to Adulthood. The Major Longitudinal Studies. New York/London. The Guilford
Press.
30. Hamilton, C. (2000). Continuity and discontinuity of attachment from infancy to
adolescence. Child Development, 71 (3), 690-694.
31. Hirsch, T. (1969). Causes of Delinquency. Berkeley, CA: University of California
Press.
32. Howe, D. (1992). An Introduction to Social Work Theory: Making Sense in Practice.
Hampshire: Asgate Publishing.
33. Howe, D. (1995). Attachment Theory for Social Work Practice. Houndmills:
Palgrave.
34. Howe, D., Brandon, M., Hinings, D. & Schifiled, G. (1999). Attachment Theory,
Child Maltreatment and Family Support. Houndmills: Palgrave Macmillan.
35. Howes, C. (1999). Attachment relationship in the context of multiple caregivers.
U: Cassidy, J. & Shaver, P. R. (ur.); Handbook of Attachment: Theory, Research and
Clinical Application. New York: Guliford, 671 687.
36. Kamenov, . & Jeli, M. (2003). Validacija instrumenta za mjerenje privrenosti
u razliitim vrstama bliskih odnosa: Modifikacija Brennanova Inventara iskustva u
bliskim vezama. Suvremena psihologija, 6 (1) 73-91.
90 lanci
Ljetopis socijalnog rada 2007., 14 (1), 59-91 str.
37. Kamenov, . & Jeli, M. (2005). Stability of attachment styles across students ro-
mantic relationships, friendships and family relations. Review of Psychology, 12 (2),
115-123.
38. Killen, K. (2001). Izdani: Zlostavljana djeca su odgovornost svih nas. Zagreb: Drutvo
za psiholoku pomo.
39. Klarin, M. (2006). Razvoj djece u socijalnom kontekstu. Jastrebarsko: Slap.
40. Ljubin. T. (2003). Psiholoki profil zlostavljaa. U: Ajdukovi, M. & Pavlekovi, G.
(ur.); Nasilje nad enom u obitelji. Zagreb: Drutvo za psiholoku pomo, 115 - 123.
41. Payne, M. (2005). Modern Social Work Theory (3rd edition). Houndmills: Palgrave
Macmillan.
42. Rutter, M. (1995). Clinical implications of attachment concepts: Retrospect and
prospect. Journal of Child Psychology & Psychiatry, 36 (4), 549-571.
43. Saltaris, C. (2002). Psychopathy in juvenile offenders. Can temperament and at-
tachment be considered as robust development precursors? Clinical Psychology
Review, 22, 729-752.
44. Sladovi Franz, B. (2005). Obiljeja obiteljske medijacije. Ljetopis Studijskog centra
socijalnog rada, 12 (2) 301 319.
45. Sroufe, L.A., Carlson, E.A. & Jacobovitz, D. (2001). Lessons from the study of deve-
lopment. The paper presented at the SRCD, Minneapolis.
46. Sroufe, L.A., Egeland, B., Carloson, E.A. & Collins, W.A. (2005). The Development of
the Person: The Minnesota Study of Risk and Adaptation from Birth to Adulthood.
New York/London: The Guilford Press.
47. Stefanovi Stanojevi, T. (2004). Adult attachment and prediction of close relation-
ships. Facta Univeristatis, 3 (1) 67-81.
48. UNICEF & WHO (2000). Dojenje. Provoenje i promidba u okviru bolnica - prijatelji
djece. Zagreb: Graf-His.
49. Vasta, R., Haith, M. M. & Miller, S. A. (1997). Djeja psihologija. Jastrebarsko:
Naklada Slap.
50. Waters, E., Merrick, S., Treboux, D. Crowell, J. & Albersheim, L. (2000). Attachment
security in infancy and early adulthood: A twenty-year longitudinal study. Child
Development, 71 (3), 684-689.
51. Waters, E., Hamilton, C. E. & Weinfield, N. S. (2000). The stability of attachment
security from infancy to adolescence and early adulthood: General introduction.
Child Development, 71 (3) 678-683.
52. Waters, E., Weinfield, N. S. & Hamilton, C. E. (2000). The stability of attachment
security from infancy to adolescence and early adulthood: General discussion. Child
Development, 71 (3), 703-706.
53. Weinfield, N. S, Sroufe, L. A. & Egeland, B. (2000). Attachment from infancy to
early adulthood in a high-risk sample: Continuity, discontinuity and their correlates.
Child Development, 71 (3), 695- 702.
lanci 91
M. Ajdukovi, K. Kregar Orekovi, M. Laklija: Teorija privrenosti i suvremeni socijalni rad
Marina Ajdukovi
Klaudija Kregar Orekovi
Maja Laklija
University of Zagreb
Faculty of Law
Department of Social Work
ATTACHMENT THEORY AND MODERN SOCIAL WORK
SUMMARY
The paper presents basic provisions of the attachment theory as a significant theoretical
starting point of social work. The paper is focused on the analysis of contemporary research stu-
dies in the field of attachment and their role in conceptualising the social work interventions and
family policy measures. Starting from the attachment theory, the manners in which support can be
given to parents, both the mother and the father in the development of so-called attached paren-
thood are analysed. The best interests of the child in some critical moments, such as divorce, are
also analysed. The paper lists the arguments in favour of the additional training of social workers
who work with children and families on the development and significance of attachment in life
perspective.
Key words: attachment theory, social work with children, attachment networks, attached
parenthood.
92 lanci
Ljetopis socijalnog rada 2007., 14 (1), 59-91 str.