You are on page 1of 12

ilinski svijet Vinskog vrha

U ona davna vremena dok u šumama još obitavahu vile i svakojaka druga bic´ a, a
noc´i bijahu opasne i tajanstvene, mlad vojnik jahao je kroz šumu. Vrac´ao se on u svoj
logor iz grada. Imao je nešto slobodnog vremena i nekoliko bakrenjaka u kesi, pa
odlucˇio proveseliti se malo s drugim vojnicima u krcˇmi. Zaredali pehari vina, orila se
pjesma, a bakrenjaka bivaše sve manje.
Kad je noc´ zacrnila, krene on natrag. Mjesecˇina obasjavaše put i polja, ali u šumi
guste krošnje prijecˇile joj prolaz i bijaše mracˇno. Promaši vojnik put i zaluta. Ni ne
znajuc´i odlazio je sve dalje od staze, a šuma bivaše sve tamnija i sve gušc´a. Stegne mu
se oko srca, jer cˇuo je puno puta ljude govoriti kako ne valja obnoc´ nac´i se duboko u
šumi, daleko od svega poznatog svijeta.
Odjednom zacˇu umilnu pjesmu koja dopiraše iz tame. Zacˇudi se i sve nekako i ne
htijuc´i sasvim, krene prema njoj. I ugleda proplanak mjesecˇinom posrebren, a na
proplanku vile se uhvatile u kolo i plešu. Sve djevojke mlade i ljupke, a duge kose
vijore za njima koliko se brzo okrec´u. Usred kola najljepša med¯u njima stoji i pjeva, a
glas joj zvonak i mio kao u slavuja. Zlatne joj kose dopiru do uzanoga struka, a u ruci
drži tamburin kojim plesu daje ritam. Oko gležnjeva zveckaju joj srebrni praporci.
Ocˇaran, vojnik zaboravi na oprez i opaziše ga vile. Pjesma zamre, kolo se zaustavi.
Pobjegnu vile, a ostade samo ona što je pjevala. Prid¯e ona njemu i upita ga: “Tko si ti
junacˇe i što te dovede u šumu u to gluho noc´no vrijeme?”
Ispricˇa joj kako bijaše u gradu, kako je ispio nekoliko pehara slatkog vina, kako
je pjevao vesele pjesme u gostionici s ostalim vojnicima. I sad ga prevari noc´ pa je
izgubio put u mracˇnoj šumi. Vrlo mu se svidjela njezina pjesma te je upita za ime.
“Zovem se Ejra”, recˇe vila, “a kako je tebi ime, junacˇe?”
“Ja sam Lucius”, odvrati vojnik. “Pomislih, možda mi možeš pomoc´i da pronad¯em
put prema logoru.”
“Ako mi otpjevaš one pjesme što si pjevao u gradu, pokazat c´u ti put”, prihvati ona.
Vojnik pristade i otpjeva joj sve vesele i pomalo raskalašene pjesme koje se pjevaju
u veselom društvu kad se vec´ popije pehar - dva vina. Svidjele se vili pjesme i ona
pozva svoje prijateljice koje se opet uhvatiše u kolo i zavrtiše oko njega dok je
pjevao. Vila Ejra stajala je uza nj i pratila ga na tankoj svirali. Kolo se okretalo sve
brže i brže… Zavrti se mladic´u u glavi, zacrni mu se pred ocˇima i on izgubi svijest.
Probudio se u zoru koja bijaše vec´ zarudila. U blizini njegov konj pasao socˇnu travu,
a u daljini vidio se logor u jutarnjoj izmaglici. Uzjaha vojnik konja i krene put logora,
prevrc´uc´i po mislima sve što je doživio te noc´i. Pri dolasku u logor kleo se svojem
starješini Duccusu kako se izgubio u šumi i našao vile koje su ga odvele na pravi put,
ali mu i oduzele oružje i štit. Duccus ga je pustio, jer je razumio kako vino može
pomutiti mlad mozak.
Od tada, mnogi se seljani, a i poneki vojnik, zakleše kako se u noc´ima punog Mjeseca
iz vinarije cˇesto cˇulo veselo pjevanje onakvih pjesama kakve se inacˇe pjevaju u
gostionicama uz poneki pehar vina.
Jesen zarujila vinograde, otežali trsovi grozdovima mirisnim i slatkim. U vinogradu
bogatog patricija Gneja zakomešala se brojna cˇeljad. Kadikad se razlijegne pjesma,
zacˇuje se cika i žamor. Berba je.
Valeria i Silvia, mlade i vesele djevojke iz nedalekog sela, pridružile se beracˇima ne
bi li priskrbile nešto novca svojim onemoc´alim roditeljima. Punile one košaru za
košarom socˇnim plodovima, a dan odmicaše i sjenke bivahu sve duže. Beruc´ i tako,
smijuc´ i se i cˇavrljajuc´ i udaljiše se od ostalih beracˇa i zad¯oše same med¯u trsove još
pune zrelih grozdova. Umorne su vec´ ali moraju nabrati još jednu košaru grožd¯a
kako bi za taj dan zaradile nadnicu od nekoliko asa. Ipak odlucˇiše otpocˇinuti na
trenutak. I gle, tu je vinogradska kuc´ica pa one sjedoše pod zid da se odmore. Tišina
je, ne cˇuju se glasovi beracˇa, samo ose i mušice zuje oko mirišljavih bobica. Ni ne
opaziše kad ih san savlada i kada zaspaše.
Odjednom ugledaju mladic´a kako im prilazi, visok i tanak poput jablana. Lice
mu bijelo, kosa duga i crnja od gavranovog krila, a ocˇi zelene kao šumsko jezero.
Obucˇen je u kratku, potpasanu tuniku i hlacˇe, a u rukama mu tanka pergamena i
drvena kutijica.
“Smijem li vam se pridružiti nakratko, lijepe dame?” upita ih smiješec´i se. Djevojke se
nec´kahu stidljivo.
“Ne bojte se. Zovem se Vit i ne želim drugo do li naslikati sliku - dvije vinograda i sve
ove ljepote”, objasni im on i djevojke pristanu.
Mladic´ sjedne malo po strani, razvije pergamenu, otvori kutijicu u kojoj bijahu
raznovrsne boje i stade slikati. Djevojke ga kriomice promatrahu. Ucˇini im se da ima
tanka i prozirna, jedva vidljiva krila, što se na trenutak ukažu samo kad ih obasja vec´
pomalo crvenkasta svjetlost ranovecˇernjeg sunca. C
ˇ
udno im je to ali ne upitaše ga
ništa, sve ne znajuc´i sigurno jesu li ih zaista vidjele ili im se samo pricˇinilo.
Iznenada se probudiše. Uzbud¯ene, ispricˇaju jedna drugoj što bijahu usnile.
Zaprepastiše se, jer objema u san bijaše došao crnokosi mladic´ slikar. To bijaše
potpuno isti san! Zacˇudi ih to i uplaši pomalo, jer stari ljudi govorahu kako onima
koji usnu isti san, to i nije san vec´ istina. A tko zna kakvo sve bic´e tako može
napakostiti poštenu cˇeljadetu.
Brzo skocˇiše na noge, jer sunce je vec´ nisko na nebu, a one još nisu napunile
grožd¯em posljednju košaru. I tada ugledaju sliku na zidu kuc´ice. Na slici njih
dvije - usnule, obasjane zlatnorumenim suncˇevim zrakama. Ispod zida košara puna
zrelih grozdova da sve ispadaju iz nje. Uhvate one košaru za rucˇke i pod¯u natrag,
zamišljene. I bijahu sigurne da ono ne bje drugo doli vilenjak.
Slika uspavanih djevojaka dugo stajaše na tom zidu i mnogi su je dolazili vidjeti. I
koliko god lijevala kiša ili pržilo sunce, njezine su boje svih tih godina sveudilj ostale
blistave i žarke kao i onoga dana kada je naslikana. Od tog dana vrijedni radnici
vinograda su odlazili s jednom košarom, a vrac´ali se s dvije, te se kleli kako su im
vilenjaci pomagali.
U ono davno vrijeme podno mrke planine stajaše utvrd¯eni logor. Rata vec´ dugo nije
bilo i mnogi su vojnici slobodno vrijeme kratili bacajuc´i kocku ili ga provodili u
gostionicama nedalekog grada. No, jednome od njih više se mililo odlaziti u goru,
lutati crnim šumama i na proplancima brati mirisne gljive koje bi onda uvecˇer
pržio nad žeravicom. Hodajuc´i šumom, umorio bi se pa bi cˇesto zastao kod bistrog
planinskog potoka, kako bi otpocˇinuo i napojio se svježom vodom ili samo malo
posjedio u gori i slušao pticˇji poj.
Jednoga dana umivaše se tako u potoku i spiraše znoj s lica, kad ugleda prekrasnu
djevojku kako stoji i promatra ga. Na blistavoj joj crvenoj kosi upletenoj vrpcom,
vijenac od divljega cvijec´a, a u rukama kotarica puna šumskog voc´a. Duga bijela
haljina opasana joj srebrnim pojasom. Zacˇudi se vojnik i upita: “Tko si ti, lijepa
djevojko?”
“Ja sam Luba, šumska vila”, odgovori ona. “Odavno te opazih u planini i pratih te
skrivena med¯u šumskim sjenama. Vidim da ljubiš divljinu i njena stvorenja pa si vrlo
omilio mome srcu. Hoc´eš li biti mojim draganom?”
Poveseli se momak jer i ona se njemu bijaše jako svidjela. Ali imao on u gradu
zarucˇnicu koju je vrlo volio i odlazio k njoj s vremena na vrijeme, pa odgovori vili
kako ne želi prekršiti zadanu rijecˇ i ne može biti njezinim draganom. C
ˇ
uvši to,
ražalosti se vila i ode tužna natrag u šumu.
Prošlo nekoliko dana i vojnik se opet pope u goru, sve se nadajuc´i kako c´e opet
ugledati lijepu crvenokosu vilu, ali svejednako se toga i pribojavajuc´i. C
ˇ
ekala ga ona
kraj potoka.
“Dod¯oh se oprostiti s tobom, mili moj. Donesoh voc´e i vino da se bar pogostimo na
rastanku. Više me nec´eš vid¯ati u šumama i gori,” recˇe mu vila.
Njemu to ne bijaše sasvim po volji, jer mu je godilo njezino društvo, ali nije imao
kud vec´ pristade. Ponudi mu vila slatke šumske maline iz kotarice i rujno vino iz
mješinice što je imad¯aše za pojasom. Sjedoše zajedno na meku travu i momak pojede
sve voc´e i popije vino. I tad mu se pomuti pamet i on pristane biti vilinim draganom.
Od toga dana provodio on sve slobodne trenutke u gori s vilom. Zarucˇnici više
nikako ne bijaše odlazio. Nju to zaboli, jer voljela ga je svim srcem i ona odlucˇi
saznati što se dogodilo s njim. Jednoga dana došla ona izjutra rano do logora i cˇekala
kad c´e ga ugledati pa ga kradom izdaleka slijedila u goru. Opazi ga kako zagrljen
s prekrasnom vilom leži na mekoj šumskoj mahovini. Oboje spavahu. Prepukne
djevojci srce i ona gorko zajeca nad njima. Njene vruc´e suze kapahu na lice njenog
zarucˇnika i probude ga. On otvori ocˇi, ugleda ju i pamet mu se povrati. Skocˇi na
noge, zagrli zarucˇnicu koju je volio i jecajuc´i zajedno s njom, zamoli je za oprost. I
ona mu oprosti. Tada oboje, držec´i se za ruke, požure niz planinu.
Kažu ljudi da se od tada u gori i podrumu vinarije cˇuje gorko jecanje, kao da kakva
jadna duša žali za izgubljenom ljubavlju.
Ako bi se igda našli pred dva blistava oka, slatkim osmjehom i umilnim glasom,
nemojte zaboraviti dobro provjeriti svoje džepove i kese. Dok bi njezina brac´a i sestre
zabavljali ljude, ona se igrala s njima i njihovom svojinom i ta svojina nikada ne
bivaše pronad¯ena.
Mnogi legionari popustiše njenim rijecˇima, opojnima poput najslad¯eg vina. Iako
se nitko ne mogaše tocˇno prisjetiti njena izgleda, mnogi su se vojnici probudili na
mjestima na kojima nisu zaspali, najcˇešc´e bez odjec´e ali i bez oružja, što je svakome
vojniku precˇe nego li odjec´a.
Odavno je poznata pricˇa o centurionu Duccusu, zapovjedniku cˇete što se vrac´ala iz
pobjednicˇke bitke, kako bi se odmorila i opustila na Vinskom vrhu. Duccus bijaše
vod¯a razuman i pošten, kojeg vojnici vrlo voliše, jer uvijek bi jednako pazio na njih,
bili u ratu ili se odmarali. C
ˇ
uo je on pricˇe o vilama po gorama i šumama, pa cˇak i
vinskim podrumima, ali ne povjerovaše ni u jednu. Kad bi se, pak, vojnici žalili kako
ih progoniše šumska bic´a, smijao im se: “To vino govori iz vas!”
Jedne noc´i usnu Duccus nemiran san što ga probudi i ne dade mu više zaspati.
Sid¯e on u podrum ne bi li se malo opustio uz vino, što bijaše svima poznat lijek za
umornu dušu i slomljeno srce. Pio on tako, kad iznenada zacˇu smijeh poput djecˇjeg,
ali opet nekako više nalik na pjesmu nego li na smijeh. Potegnuo on macˇ, jer bijaše
on najprvo vojnik i bez macˇa nije ni u vinski podrum zalazio, te pod¯e da vidi tko
se ono smije. I kako se približavao sve mu se više cˇinilo kako taj smijeh baš njemu
bijaše namijenjen. U podrumu bio mrak, samo plamicˇak svijec´e treperio u tami i
osjeti Duccus da je tu još netko, nepoznat i oku mu nevidljiv.
“Pokaži se’’, povika on iznerviran vec´ od tog skrivanja.
“Tu sam’’, odgovori mu glas uz lijevo uho.
Vojnik se strelovito okrenuo i ugledao u mraku dva oka tolike ljepote, kakvu do tada
još ne bijaše vidio. I kao da mu necˇija ruka, tako lagana kao od zraka nacˇinjena,
pomilova lice.
Opile ga njezine rijecˇi. Bijaše to vila Zlatousta i zaista, zlatna bijahu njezina usta i
svakoga je mogla nagovoriti i na ono što nijedno cˇeljade ne bi ni pomisliti moglo.
Slušao Duccus njezine rijecˇi cˇitavu noc´ i cˇinio sve što vila iskaše od njega. I što mu
više govorila, to on sve više njenim rijecˇima zarobljen bivao. I rijecˇima i mnogim
peharima vina koje mu bijaše nudila.
C
ˇ
itavu noc´ Duccus zabavljao Zlatoustu vilu, ugad¯ao joj i cˇinio ono što bi samo i
pomislila. Plesao joj, iako mu se plesanje nikada ne bijaše mililo, pjevao joj pjesme
i izvodio lakrdije i ludosti. Bijaše poput dvorske lude pred svojim gospodarom. A
Zlatousta mu se smijala i rugala kad nešto ne bi ucˇinio kako treba. Znao je on da mu
se vila podruguje ali nije mario. Mario je samo da je zabavi i ugodi joj. Prije negoli
c´e zazoriti, povede ga vila u šumu i recˇe kako c´ e ga nagraditi za dobru zabavu što
joj pružaše cˇitavu noc´ . Zapovjedi mu da svucˇe odjec´u, a on se poraduje jer bijaše
pomislio kako c´ e i ona svuc´ i svoju haljinu. Svukao se Duccus, a vila mu se približila
i poljubila ga vruc´im poljupcem od kojega on isti trenutak usne. Kad je svanulo
jutro, nad¯oše ga u šumi, samoga i nagog, stotinjak koraka od spavaonica. Posrami se
Duccus i cˇitav dan mozgaše i premetaše po glavi što mu se to dogodilo. Drugi vojnici
ništa ga ne pitaše jer svi oni dobro su znali što se zbilo te noc´i u šumi. I njima se
cˇesto dogad¯alo isto. A on se više ne smijaše njihovim pricˇama o vilama zavodnicama.
I dan danas ljudi govore kako je vino s ovih bregova toliko opojno da ljudi od njega
gube i svoje stvari i same sebe. Ali najstariji dobro znaju da nije toliko vino, koliko
su šumske vile one koje cˇine sve te nepodopštine. A njima se još nitko nije uzmogao
oduprijeti.
U vrijeme Rimljana, Vinski vrh je bio njihovo omiljeno odmorište i sastajalište. Vojni
logori rimske vojske su prekrivali cijelo brdo, a na sredini brda su sagradili vinariju
koja im je služila za razna okupljanja i kao skladište vina i hrane. Njihovi logori su se
protezali sve do rubova šume, a ta šuma je bila dom raznim šumskim bic´ima pa tako
i vilenjacima.
Jedan od mlad¯ih vilenjaka bio je posebno nadaren pa su ga i nazvali Daran. Rukama
je mogao napraviti bilo što, a njegovim idejama nikad nije bilo kraja. Volio je raditi
i izrad¯ivati predmete za druge. To je bio njegov dar, smatrao je on, i želio ga je
podijeliti s drugima. Ali vilenjaci su šumska i skromna bic´a. Nisu materijalni kao
ljudi i imaju jako malo potreba za materijalnim. Stoga Daranov rad nije bio jako
cijenjen med¯u vilenjacima i došao je dan kad je Daran odlucˇio svoje usluge ponuditi
ljudima. Iako je bio mlad i neiskusan, znao je kako ljudi nikada ne smiju saznati za
vilenjake, a kamoli ih vidjeti ili uhvatiti. Pa je on noc´u osluškivao razgovore vojnika
i pokušao saznati što bi oni željeli imati, a da on to može napraviti. Kako bi neki
vojnik malo glasnije u društvu rekao neku želju za nekoliko dana ona bi mu se
ostvarila. Tako je Daran za njih napravio macˇ koji nikada ne hrd¯a, štit koji c´e slomiti
svako oružje koje udari u njega, a da se njemu ništa ne dogodi, sandale u kojima
vojnika nikad nije boljela noga, niti je bio umoran od dugog pješacˇenja. Sve su to
bili magicˇni predmeti za ljude, a obicˇni za vilenjake poput Darana, ali on je nalazio
zadovoljstvo u izrad¯ivanju takvih stvari i ispunjavanju tud¯ih želja. Mjesecima je on
potajno izrad¯ivao opremu i magicˇne predmete za ljude, u tajnosti od vilenjaka i od
ljudi. A kako je broj njegovih magicˇnih rukotvorina rastao tako se i med¯u rimskim
vojnicima proširio glas o cˇarobnim predmetima koji se pojavljuju kad bi ih netko
zaželio. Rimski vojnici su ubrzo shvatili kako to mora biti djelo šumskih bic´a i u
svojoj pohlepi za materijalnim odlucˇili su uhvatiti vilenjaka kako bi im izrad¯ivao što
god oni zamisle. Tako je jedne vecˇeri, uz veselo društvo uz vatru, jedan od vojnika
glasno izjavio kako bi želio imati bocu vina koja je uvijek puna i time zaradio
gromoglasan smijeh svojih suboraca. I njegova želja je bila dovoljno glasna za Darana
koji je uvijek bio spreman i voljan raditi. Stoga se još iste noc´i primio posla, a za dva
dana bio je gotov. Sve predmete koje je izradio nosio je u šatore zaspalim vojnicima
koji su ih zaželjeli tako da bi se oni probudili pored svojih želja. To je predstavljalo
rizik, ali kako je on to radio kasno u noc´i bio je siguran kako ga nitko niti vidi niti
cˇuje. I tako je bilo uvijek, sve do sada. Tih noc´i vojnici su ga ocˇekivali jer su znali
gdje c´e doc´i i naizmjence su stražarili i promatrali šator vojnika koji je zaželio bocu
vina. Iako je Daran bio necˇujan i vidljiv samo kao sjena u noc´i, kad bi ulazio u šator
morao je podignuti platno i to ga je otkrilo. Kako je zakoracˇio u šator tako ga je
cijela cˇeta rimskih vojnika opkolila i zarobila. Kako bi bili sigurni da im nec´e pobjec´i
zatocˇili su ga u vinski podrum i odlucˇili se njime pozabaviti ujutro. Svaki dan, Daran
je dobivao velike liste želja rimskih vojnika, a svaki dan su one bivale sve vec´e i
vec´e. Ljudska pohlepa nema granica, shvatio je, i po prvi puta mu je bilo drago što
vilenjaci nisu cijenili njegov rad i što od njega nisu tražili gotovo ništa. Zatocˇen u
podrumu, s malo sunca i svijetla, znao je kako nec´ e preživjeti. Jer, iako besmrtni,
vilenjaci su bic´a slobodna tijelom i duhom, koja žive u slobodi i mogu umrijeti samo
od velike tuge i nesrec´e. A Darana su zadesile obje nedac´e.
Kolicˇina posla koju su mu vojnici zadavali nije imala kraja, pa je tako i njegovo
planiranje bijega bila rastegnuto. U svojim kratkim pauzama izrad¯ivao je dio po dio
orud¯a koje c´ e mu omoguc´iti bijeg. Nakon mjesec dana gotovo neprekidnog rada,
kad je vec´ bio pri kraju svojih snaga, završio je svoje djelo. Kad mu je stražar donio
novi popis zahtjeva, on ga je pozvao da isproba njegovo novo orud¯e. To je bila
vinska bacˇva, ali magicˇna. Kao i boca, ova bacˇva se nikada nec´ e isprazniti i uvijek c´e
davati najbolje vino. Naravno da stražar nije mogao sam isprazniti cijelu bacˇvu pa je
pozvao pomoc´ . Ubrzo je više od pola garnizona pilo vino iz bacˇve i vino je zaista bilo
vrhunsko, a bacˇva se nije praznila. Ali ono što im Daran nije rekao jest kako je vino
bilo izuzetno opojno, a njegov utjecaj se osjeti tek kada zad¯e sunce. I zaista, kako su
zadnje zrake sunca prošle, tako su vojnici jedan za drugim pocˇeli padati u duboki
san. Dovoljno dubok da Daran pobjegne.
Daran se vratio svojim vilenjacima, iako na rubu snaga, iskusniji nego je ikada bio
i zarekao se kako više nikada nec´e napraviti niti jednu stvar. A kako je imao moc´
stvarati, tako je imao moc´ i uništiti ono što je stvorio, pa je napravio veliku i moc´nu
inkantaciju i poništio sve magicˇne predmete pa su oni postali obicˇni predmeti kao
i svaki drugi. To je ujedno izazvalo velike posljedice na bojnim poljima, a rimska
vojska razmažena magicˇnim oružjem je pocˇela gubiti ratove kako su njihova oružja
gubila magicˇna svojstva. Ima onih koji smatraju kako je i ovo jedan od razloga
propasti Rimskog Carstva. Iako je Daranova cˇarolija bila moc´na, ipak nije uspio svim
svojim predmetima oduzeti njihove moc´i u potpunosti, pa su neki najjednostavniji
i najmanji stoljec´ima odoljevali vremenu i iako bez posebnih moc´i, nikada nisu
propadali. I danas je moguc´e na Vinskome vrhu pronac´ i ostatke nekih predmeta
rimskih vojnika koji su ipak opstali, kao da se jucˇer napravljeni.
Gornjaki 56, 49283 Hrašcˇina, Hrvatska
t/f:+385 49 458287
m: +385 99 7031797
(vinska klet)
t:+385 1 6611101
(prodaja Zagreb)
libertin@libertin.hr
www.libertin.hr