You are on page 1of 27

STANDARDNI I KNJIŢEVNI JEZIK

Razlika izmeĊu standardnog i knjiţevnog jezika?
Knjiţevni (literarni) jezik je jezik knjiţevnosti (bez obzira o kom nivou jezika se radilo), a
standardni jezik je pravopisno normirani jezik prihvaćen kao takav u društvu i kulturi koji ga
koriste.

Kako knjiţevni jezik doprinosi nastanku standardnog jezika?
Unifikacija jezika koja danas kao rezultat daje standardni jezik poĉiva se na jednakosti koja
potiĉe iz jezika pisaca. Jezik pisaca uzrokovan je i socijalnim faktorima kao što su opća
obrazovanost, pripadnost socijalnom sloju, obiĉajni jezik školovanja itd. Pri utvrĊivanju
ĉinjenica u historijskoj dijalektologiji vaţno mjesto zauzimaju oni tekstovi koji u orginalu nisu
imali nikakve literarne ili umjetniĉke vrijednosti. Jasno je da su oni nastali i nastajali u niţim
slojevima društva, sadrţavaju samo obavijesnu vrijednost ali i daju sliku jezika uţeg vremena i
prostora. Ovakva pismenost osnova je za prouĉavanje osnova iz kojih se mnogo kasnije javlja
normirani, standardni jezik.

Koji izvanjeziĉki faktori utiĉu na oblikovanje i standardnog i knjiţevnog jezika?
Standardni jezik nastaje uslijed brojnih vanjeziĉkih faktora. Kao takav on onda prestaje biti
iskljuĉivo lingvistiĉka pojava, već uz sebe veţe i nejeziĉke uzroke koje proizlaze iz politiĉkog,
ekonomskog i socijalnog ureĊenja društva. Standardni jezik stoga postaje društvena pojava, tj.
karakteristika koja predstavlja i izraz društvene pripadnosti nekoj socijalnoj skupini, ali i izraz
povezanosti sa kulturnom tradicijom jer i sam jezik predstavlja sastavni dio kulturne
nadogradnje.


REDAKCIJE STAROSLAVENSKOG JEZIKA
Glavne redakcije su ĉeško-moravska, panonsko-slavenska, bugarsko-makedonska,
srednjojuţnoslavenska (hrvatska, bosanska i srpska).

Koje su juţnoslavenske crte staroslavenskog jezika?
Juţnoslavenske crte staroslavenskog jezika su:
-druga palatalizacija velarnih skupova kv, gv, hv – cvětъ, zvězda, dok npr. u zapadnoslavenskim,
kao što je ĉeški jezik, umjesto toga imamo květ, hvězda, a u poljskom kwiat, gwiazda;
-slogovi ra, la, rě, lě kao rezultat metateze likvida sa duţenjem – gradъ (<gord-), zlato (<gold-),
brěgъ (<berg-), mlěko (<melk-), dok npr. u istoĉnoslavenskom, kao što je ruski jezik, na tim
mjestima imamo:
gorod, zoloto, bereg, moloko, a u zapadnoslavenskom, kao što je poljski: grod, zloto, brzeg,
mleko;
-refleksi št, ţd < *tj, *dj (svěšta, meţda) veţu staroslavenski jezik s bugarskim (svešta, meţda).
Koje su morfološke karakteristike hrvatske glagoljske redakcije staroslavenskog jezika?
U morfologiji je redakcija znatno konzervativnija nego u fonetici. Općenito uzevši više dolazi do
izraţaja staroslavenska podloga.Imenice: Nekadašnjih devet razliĉitih promjena svedeno je na tri
glavne promjene, a u njih su ušli pojedini oblici nekadašnjih paradigmi. Zamjenice: pojavljuje se
staroslavenski oblik liĉne zamjenice azь, meĊutim u obredu vjenĉanja umjesto az dolazi ja: ě te
ljublju… Pridjevi: u jednini se dobro razlikuje deklinacija odreĊenog i neodreĊenog vida.
Nastavci –ago i oga. PonaroĊene oblike –oga (blaţenoga, krepkoga, pravednoga nalazimo
najĉešće u Hrvojevom misalu. Glagoli. Prezent u 1. l. sg ima nastavak –u/-ju: tvoru, zaklinjaju,
molju, ljublju. Samo jednom, u dijalogu zaruĉnika u obredu vjenĉanja dolazi noviji nastavak –
am: v'zimam' i u jednom molitvenom tekstu: zaklinjam'; 2. l. ima nastavak –ši: padeši, daši, ali se
pojavljuje i dasi (atem.), 3. l. sg. završava na –tь: stvoritь, sluţitь, a od atematskih: estь, dastь; 1.
l. pl. ima nastavak –mь: molimь, prosimь, oblici na –mo dolaze sasvim izuzetno, npr. U
HRVOJEVOM MISALU ljubimo; 3. l. pl. završava na –tь: mogutь; u dualuje izjednaĉen
nastavak za 2. i 3. l. –ta: umnoţita se, vzveselita se (dolaze uglavnom u molitvama
obredavjenĉanja i nikad nisu zamijenjeni pluralom).

Koja su dva tipa nesklada u srednjovjekovnoj dihtomiji govornog i pisanog jezika?
Dva tipa nesklada pojavljuju se u toj srednjovjekovnoj dihotomiji govornog i pisanog izraza:
1. nesklad govornog i pisanog (crkvenoslavenskog) jezika,
2. nesklad izmeĊu nesputanog i formalnim obrascima ispunjenog izraza usljed potrebe
izraţavanja apstraktnog znaĉenja.Zbog svega toga ovi tekstovi su lingvistiĉki neautentiĉni – tj. iz
njih se teško mogu izolirati jeziĉke crte koje su odraz govornog stanja.


GLAGOLJSKA KNJIŢEVNOST SREDNJEG VIJEKA

Koje su jeziĉke osobine glagoljske redakcije?
-u glagoljskoj knjiţevnosti zbog ĉakavske govorne podloge zamjena poluglasa vokalom a je
nešto šira. Tu se nailazi na pojavne oblike zla i zala, mlin i malin,
- grupe vь u otvorenom slogu. Ta grupa u ĉakavskom narjeĉju daje v ili va i govorna je osobina,
dok je u štokavskom narjeĉju to literarna osobina.
-glas jat (ě). U tekstovima koji se drţe tradicije (tradiranim tekstovima) zadrţano je pisanje jata
(ě) na starom mjestu, a u tekstovima koji su pod utjecajem narodnog jezika jat (ě) se zamjenjuje
njegovom izgovornom vrijednošću i i e(sedeti, sedem, sednem – siditi, sidim, sidnem, peti –
pivati)
-upotreba ţd u glagoljskim tekstovima na mjestima gdje je u štokavskom narjeĉju Ċ pokazuje da
su ti tekstovi crkvenoslavenskog karaktera. Upotreba j u drugim tekstovima na istom mjestu
pokazuje utjecaj narodnog jezika.
- u tradicionalnim tekstovima bit će redovno nazal ę zamijenjen sa e u svim pozicijama. Tamo
gdje je utjecaj narodnog jezika jaĉi tamo je u poziciji kada je to ę iza palatalnog suglasnika
zamijenjeno sa a, jer je takva situacija u jednom dijelu ĉakavskih govora: ţaja (stsl ţeţda;
ţeĊa), gospoja (gospoĊa), jazik (jezik), pojati (uzeti), obujati (obuzeti).
-tekstovi pod jaĉim utjecajem narodnog govora imaju ispred i protetiĉno j na poĉetku (Jivan –
Ivan).
-glas ţ izmeĊu dva vokala prelazi u r (rotacizam). To je osobina ĉakavskih govora (more, ne
mere), utjecaj narodnog jezika, a u tradicionalnim tekstovima zadrţano je ţ. .
-tradirani tekstovi imat će upotrebu relativne iţe, jaţe, jeţe, a narodni tekstovi mjesto te
zamjenice imaju ĉakavsku zamjenicu ki,ka, ke (koji, koja koje).
- u narodnim tekstovima bit će zamjenica gdo (ko), zatim ĉa, a u crkvenoslavenskom tekstu je
k'to, kьto, te ĉь.
-u crkvenoslavenskim tekstovima su duţi oblici pridjeva: nastavak -go
-u G sg.muškog roda (njego, vašego), -ogo, ago (dobrogo), G sg. ţenskog roda -oe (dobroe), a
A sg -uju (dobruju), u mnoţini je dobriihь.
-glagoljski tekstovi imaju literarne oblike imenica ĉudesa,tjelesa, nebesa, zatim imene, dne, dok
narodni tekstovi imaju ĉudo.
-crkvenoslavenske osobine naroĉito se oĉituju u prezentu: 2. lice sg.ima nastavak -ši (radiši), 3.
lice sg. ima nastavak -tь,
1. lice pl. ima nastavak -mь.
-stariji oblici asigmatskog aorista uoĉljivi su u glagoljskim tekstovima: 1. lice sg.padь, 1. lice pl.
padomь, 3.lice pl. padu, dok su u narodnim tekstovima prisutni oblici sigmatskog aorista.
-crkvenoslavenskog karaktera je konstrukcija dativ apsolutni, preuzeta iz staroslavenskog jezika,
a nije prisutna u govorima.
-javljaju se sintaksiĉke osobine koje pripadaju sintaksiĉkoj strukturi talijanskog jezika, a ušle su
u ĉakavske govore putem neposrednog utjecaja talijanskog jezika:
- upotreba prijedloga ot (Lsg. od/ot: priĉamo od/ot dobroga ĉovjeka); kombinacija oblika glagola
ĉiniti sa infinitivom nekog drugog glagola (on ĉini da ja radim / ĉini me raditi – zbog njega,
talijanska konstrukcija);
- upotreba dativa sa infinitivom (dobro je bogatu biti). Tekst u kome će biti preteţno
crkvenoslavenski oblici preuzeti su iz staroslavenskog, i gdje oni dominiraju, to su glagoljski
tradicionalni tekstovi. Gdje je tih pojava malo ili nikako, to su narodni tekstovi.

Objasniti pravilo Mejer – Jakubinski
Jakubinski- Mejereovo pravilo: U ispravi kneza Bernandina Frankopana koja je pisana
glagoljicom pojavljuju se ikavske i ekavske zamjene jata, pa bi se moglo pomišljati da se time
zrcali ikavsko-ekavski gov r na koji se moţe primijeniti Jakubinski- Meyerovo pravilo: t,d, n, l, r
, s, z + jat+ a,o, u = e. Primjer: (pred).



Nabrojati osobine kajkavštine koje su prisutne u srednjovjekovnim glagoljskim tekstovima!
-protetsko v (vuskimi, vulici),
-prefiks s u primjerima sopet, spametiti se,
-pojednostavljivanje suglasniĉkih skupina (lasi, trdi, storiti itd.),
-disimilacija inicijalnoga mn- (vnogi),
-pojava fonema ĉ umjesto ć (obeĉanja, zloĉudna),
-formanti -š-, -kš- za stupnjevanje pridjeva (vekši, manši),
-trenutni prezent bumь, bušь, gram. morfem -me u 1. licu mnoţine prezenta (hoĉeme),
-ĉuvanje tematskoga morfema u 3. licu mnoţine prezenta (ţeliju),
- imperativno -e- (privezete),
-vokativ jednak nominativu (zdrava morska zvezda) i
-brojni kajkavizmi na leksiĉkoj razini: uz amblematsko kai tu su npr. bantovati, bruma,
faitina, hraĉka, potulen i brojni drugi.
SREDNJOVJEKOVNA BOSNA

Navedite osnovne jeziĉke i grafijske karakteristike odlomka Misala iz 13. stoljeća koji se ĉuva u
Splitu!
Splitski odlomak glagoljskog misala iz 13. stoljeća, koji se po jeziĉkim, ali i leksiĉkim
karakteristikama vezuje za bosanski ikavski teren, u oblicima slova pokazuje upravo završnu
etapu
prijelaznog stadija ka uglatoj formi glagoljice. Zavjetni tekst odlomka Misala iz 13. stoljeća
koji se čuva u Splitu u više detalja pokazuju podudaranje baš s bosanskim ćiriliĉnim
tekstovima, kao dodatak otkudě este, koji se još nalazi samo u Hvalovu zborniku, ili takoĊer
dodatak nevěstě 1 koji se nalazi u Giljf. ev. I u Vrut. ev., a koji potjeĉe iz prijedloška koji je u
vezi sa staroslavenskim Asemanovim evanĊeljem. Ali još jedna veoma karakteristiĉna crta, koja
obiljeţaca Splitskog odlomka i koja ga dovodi u srodstvo sa zapadnoštokavskim bosanskim
tekstovima, a odvaja od svih glagoljskih liturgijskih tekstova, jeste pomlaĊen jezik: svitilniki
(<světilniky), 10 divь (<10 děvь), priĉasnikь (<priĉęstъnikъ). Dakle, Splitski odlomak, kao i
bosanska evanĊelja, odlikuje konzervativan tekst i pomlaĊen jezik.

Kakve forme glagolj.su zasvjedoĉene u redovima srednjovjekovne Bosne?
Kada je rijeĉ o glagoljskoj redakciji na srednjojuţnoslavenskom prostoru, krajem 12. i poĉetkom
13. stoljeća poĉinje se oĉitovati preobraţaj u potezu pisma: oble crte bugarsko-makedonske
glagoljice poprimaju sve više uglate oblike, što je preteĉa razvoju hrvatske uglate glagoljice,
najstariji glagoljski spomenici pisani su poluoblom glagoljicom.


Šta su redakcije staroslavenskog jezika?
Na srednjojuţnoslavenskom prostoru uoĉavaju se posebnosti triju redakcija: bosanska, hrvatska i
srpska (raško-resavska) kojima se kao najstariji uzor u grafijskim i tekstološkim specifiĉnostima
obiĉno postavlja humska redakcija.
Kako je nastala ćirilica?
Za novo slavensko pismo,ćirilicu, pouzdano je, da se razvilo u bugarskim zemljama (tu se
ukljuĉuje i Makedonija), iz grĉkog ustavnog pisma. Od svršetka 9. stoljeća bugarske su zemlje u
uskoj vezi s istoĉnim carstvom i padaju
sasvim u podruĉje bizantske kulture. Pribliţavajući se sve više u svemu ţivotu, i javnom i
crkvenom i drţavnom, grĉkom uzoru, Bugari prihvatiše napokon i obiĉno grĉko pismo, ustav, a
slova, kojih nije bilo u njemu uzeše iz glagoljice, izmijenivši im nešto oblik prema crtama
ustavnog pisma i tako nastade ćirilica. Ovu reformu grĉkog pisma za bugarske potrebe izvršio je
sv. Kliment, jedan od uĉenika sv. Metoda, poĉetkom 10. stoljeća. Novo pismo proširilo se veoma
brzo i već u istom stoljeću posve potisnulo glagoljicu u Bugarskoj.


RAŠKA I RESAVSKA ŠKOLA

Koje su osnovne crte koje karakterišu postojanje Raške škole, osnivaĉi, graĊevine, spomenici i
osnovna obiljeţja?
Raška škola (svetosavska škola) ĉije su specifiĉne ortografske crte upotreba ligaturnih slova, i
slova к i г u dvojnim vrijednostima (k/ć i g/Ċ), a njen postanak vezuje se za djelovanje sv. Save
koji je na Atosu (Sveta gora) stekao uvid u ortografska rješenja ruskih monaha, te ih i putem
vlastitog rada (napisao je hagiografiju, sv. Simeona, njegovog oca, Stefana Nemanje) unio u
rašku školu. Prva velika epoha srpske srednjovjekovne umjetnostipoĉinje krajem XII i poĉetkom
XIII stoljeća. Ovaj period je obiljeţen graĊenjem crkvi i freskama u njihovoj umjetnosti
nazvanih po mladoj srpskoj drţavi Raškoj. Specifiĉna i originalna stilska škola nastala paralelno
sa formiranjem srednjovjekovne drţave. Osnivaĉ dinastije Njemanića, koji su uglavnom bili
zaduţbinari crkava i manastira , bio je Stefan Nemanja, sa titulom velikog ţupana. Pojedini
vladari dinastije Nemanjića u poznijem periodu obavljali su stare bizantijeske graĊevineili su
nove gradili pod snaţnim utjecajem ove arhitekture, tako da one i pripadaju bizantijskoj školi.
Neke od karakteristika koje su i male graĊevine su sljedeće: prostorna organizacija je
jednobrazna sa kupolom ili više njih, kupolu nose pilastiri i nema stubova, unutrašnji proctor je
jedinstven, kupole glatke, unutrašnost je prepuna freski. Takvog je tipa i Radosavljeva priprata u
Bogorodiĉnoj crkvi u Studenici. Što se tiĉe tehnike graĊenja, iskljuĉivo se gradilo kamenom.
Glavni spomenici koji su svjedoci ove škole i njene arhitekture su: Crkva svetog Nikole kod
Kuršumlije, svetog ĐorĊa, Bogorodiĉna crkva ( Manastir Studenica), svetog Nikole(Manastir
Studenica), Crkva svete Trojice… Graditelji su bili nepoznati.

Koje su osnovne karakteristike Resavske škole?
Resavska škola nastaje pod okriljem vladara despota Stefana Lazarevića koji je i sam bio
pjesnik (Slovo ljubve). Akteri Grigorije Camblak i Konstantin Filozof – tekstovi iz prvih
decenija 15. vijeka. Oba pisca iz Bugarske su prešla u Srbiju nakon turskih osvajanja. Grigorije
Camblak bio je iguman manastira Visoki Deĉani gdje piše hagiografiju Stefana Deĉanskog, sina
kralja Milutina. Konstantin Filozof napisao je Ţitije despota Stefana Lazarevića i Slovo o
pravopisu (Skazanije izloţeno o pismenima). Zalaţu se za povratak na stare uzore, protiv
unošenja narodnih crta u pisani jezik. Resavska škola bavi se revizijom i prepisivanjem
prevedenih grĉkih tekstova – u toj školi pod njihovim uticajem (tj. pod utjecajem Trnovske
bugarske škole) npr. imamo oba oblika poluglasa ъ, ь, gotovo bez izuzetka, korsite se nadredni
znaci po uzoru na grĉku pismenost i veći broj slova grĉkog alfabeta. Razvoj ove škole vezuje se
bez sumnje za poĉetak rada u manastiru Manasiji. Resavska biblioteka je imala 20.000 knjiga u
rukopisu. Turska razaranja nisu poštedila ni ovu biblioteku, tako da je veliki broj spaljen, a jedan
dio je odnešen u razliĉite dijelove ondašnje Srbije. Ova škola je datirala u period kada je
Bugarska pala pod tursku vlast i tako su mnogi kaluĊeri našli utoĉište u dvoru Despota Stevana.
On se bavio knjiţevnošću i od Resave je napravio centar za prevode i prepise, poznat pod
nazivom Resavska škola. U Odesi se ĉuva jedan od ovih rukopisa iz ove škole,a ima ih i u Pećkoj
patriraršiji. Utjecaj ove škole je bio i van granica srednjovjekovne Srbije.

Navesti osnovne promjene koje su odigrale veoma vaţnu ulogu u srpskom narodnom govoru?
Promjene koje nikada nisu ušle u knjiţevni jezik, a odigrale su se u srpskom narodnom govoru
su sljedeće:
1. Refleksi praslovenskih jotovanih suglasnika *t' i *d' u srpskom narodnom jeziku bili su
suglasnici ć i Ď.
Knjiţevni jezik meĊutim, zadrţava staroslovenske grupe št i žd.
2. Inicijalno V i predlog V u srpskom narodnom jeziku prelaze u U, dok knjiţevni jezik ĉuva
staro stanje v>u.
3. Grupa VS u knjiţevnom jeziku se ĉuva, dok se u narodnom odigrala njena metateza SV.
4. Knjiţevni jezik ĉuva grupu ČR, dok u narodnom ona prelazi u CR.
5. Knjiţevni jezik ĉuva grupu ČT, dok u narodnom ona prelazi u ŠT.
6. Knjiţevni jezik zadrţava L na kraju reĉi/sloga, dok u narodnom to L prelazi u O.









HVALOV ZBORNIK

Hvalov zbornik je vjerski zbornik krstjanina Hvala saĉinjen za hercega Hrvoja Vukĉića
Hrvatinića. Hvalov zbornik je reprezentativno djelo srednjovjekovne bosanske knjiţevnosti.
Pisano je za bosanskog velmoţu Hrvoja Vukĉića Hrvatinića 1404. Priredio ga je krstjanin Hval u
doba 'dida Radomira', poglavara Crkve bosanske. Ispisan je na 353 lista pergamenta,
bosanĉicom, sa starijeg glagoljskog predloška.Hvalov zbornik predstavlja najkompletniji rukopis
srednjovjekovne bosanske knjiţevnosti. Ima najveći obim, najljepše iluminacije i najbolje je
oĉuvan. Zbornik se sastoji od 359 bogato ukrašenih listova pergamenta. Pisan je u jednom
stupcu. Malog je formata 11x17 cm. Obiluje mnoštvom inicijala, iluminacija, minijatura i
zastavica. Zbornik sadrţi biblijske tekstove, tj. Ĉitav Novi zavjet (ĉetiri evanĊelja, Apokalipsa,
Djela apostolska i Poslanice), dijelove Starog zavjeta (Psaltir, biblijske pjesme, Dekalog), te
ĉetiri nebiblijska apokrifna teksta. Zbornik je pisan starom bosanskom ćirilicom, bosanĉicom.
Bogato je urešen minijaturama, inicijalima, ornamentima,pojedinaĉnim figurama i
kompozicijama. Hvalov zbornik danas se nalazi u Italiji u Bolonji. Po jednima prenijele su ga
izbjeglice iz Bosne pred naletom Osmanlija, a po drugima to su uĉinili predstavnici inkvizicije.
Poĉetkom 18. vijeka Hvalov zbornik pripadao je italijanskom latinisti Đakomu Faĉolatiju. On ga
je poklonio papi Benediktu XIV. Papa Bendekit XIV ga je predao Univerzitetskoj biblioteci u
Bolonji gdje se i danas nalazi. Hvalov zbornik objavljen je u fototipskom izdanju sa transkriptom
1986.

Navedite osnovne fonetske karakteristike jezika u Hvalovom zborniku!
Herta Kuna pokušala je odrediti okvirno glavne jeziĉke karakteristike Hvalovog zbornika. Pisan
je bosanskom ćirilicom, u paleografskom smislu vrlo sliĉnom ćirilici srpskih spomenika, ali sa
nekim posebnostima koje su vrlo karakteristiĉne za bosanske rukopise XV vijeka.
Pismo je poluustav, ponešto kvadratiĉan, a u odnosu na srpsko pismo istog doba pokazuje nešto
arhaiĉniji razvojni stupanj, naroĉito pojedina slova, karakteristiĉna inaĉe za bosanske rukopise.
U prvom redu ćemo izdvojiti oblik:
• slova ү (ч), čiji su kraci simetrični tako da obrazuju čašicu na zadebljanom stubidu;
• slovo ж, kao i kod većine bosanskih tekstova, ima znaĉajno smanjen gornji dio;
• ʒ je neproporcionalno, donji dio ide od donje linije kao tanko iscrtani repić koji je zaokruţen na
desnu stranu;
• slovo в ima obje petlje iste veliĉine i oblika
• a preĉka kod slova ʜ je neznatno iskošena i nalazi se neznatno iznad sredine slova,
• dok kod ʍ iskošene unutrašnje linije ne idu od vrha stabala.
Svi ovi oblici su, manje-više, karakteristiĉni i za ostale bosanske kodekse a neki kao ʒ, ж, ʍ
povezuju ih sa makedonskim spomenicima.
Od prejotiranih vokala inaĉe je u upotrebi samo ю, i to iza vokala. Vrlo je izrazita osobina i
upotreba grafema ʌ, ɴ s ambivalentnom vrijednošću, za /l/ i /n/, a podjednako i za /ļ/ i /ń/, kao i
isto takva upotreba Ċerva za /Ċ/ i /ć/, za /ć/ ipak u ograniĉenom broju primjera.
Najizrazitija osobina je sasvim nedvojbena ikavska zamjena jata, što se u pismu odraţava kao
izjednaĉavanje fonološke vrijednosti znakova ѣ, ьı i ʜ, kao u primjerima:
Ƃьıгɑють, οƂρʜтοy, ɴѣсɑʍь, Ƃєсʜдοвɑтʜ, сʜѣʌь...
Još su izrazitiji primjeri s jatom na mjestu primarnog /i/, kao: Ƃѣʌο, вɑɴѣдѣтє, ʍѣρь, пρѣʍʜʍο,
oyпοκρѣтʜ... Dalja je karakteristiĉna inovacijska osobina zamjena poluglasa sa /a/, i to:
a) u jakom poloţaju, npr. ʜшɑдь, κροтɑκь , ʌɑκɑть...
b) u prijedlozima i prefiksima, npr. Ƃєʒɑ, κɑ, ɴɑдɑ, οдɑ, пρѣдɑ... ʜʒɑгɴɑшє, ʜʒɑүтєɴьı,
сɑƂьıρɑють...
c) u tipičnim srpskohrvatskim pozicijama pod akcentom, npr. дɑсκьı
d) od sekundarnog srpskohrvatskog poluglasa, npr. вѣтɑρь, ali se pojavljuje i ĉisto mehaniĉka
zamjena poluglasa sa /a/, kao: дɑштʜ , тρɑχɑть, kao i obrnuto, tj. zamjena primarnog /a/
poluglasom οсьɴьɴɑ).
Poremećeno je ĉak i biljeţenje poluglasa na kraju rijeĉi, mada najĉešće zbog enklitike ili
nadrednog pisanja završnog konsonanta, ali je inaĉe izostavljanje slabog poluglasa toliko
frekventno da je suvišno navoditi i primjere. Ipak, registrujemo neke još u staroslavenskom
zabiljeţene primjere gubljenja poluglasa i u jakom poloţaju (npr. всь, ʜшдьшє,) kao i relativno
vrlo mali broj primjera sa staroslavenskim refleksima (npr. κοгдɑ )
MeĊutim, Hvalov zbornik relativno dobro ĉuva staroslavensko щ, sa fonološkom vrijednošću
/št/, kao što pokazuju primjeri u kojima oznaĉava /št/ dobiveno izvan jotovanja (npr.: ɴѣщο),
mada je ipak ponešto dvojbeno kako proĉitati primjere kao пοщєɴьıχ, s obzirom da se radi o
glagolskoj imenici od postiti gdje bi щ moglo odgovarati i srpskohrvatskom /šć/, kao i u primjeru
дɑщьıцɑχ... S druge strane, uz staroslavenski refleks жд
/ţd/ relativno je ĉest srpskohrvatski refleks /j/, što upućuje na zapadniji jeziĉki teren (npr.
вьсɑєɴoy)
Kao karakteristiĉnu osobinu ne samo Hvalovog zbornika nego i svih bosanskih kodeksa pomenut
ćemo i gotovo redovnu zamjenu grĉkog ipsilona, koji ovdje ne postoji u grafemskom sistemu, sa
/u/, kao npr.:, ʍoyρo, тoyρьı i sl. TakoĊe, grĉko /f/ po pravilu je zamijenjeno sa /p/, kao npr.:
пɑρɑοɴοʍь, пɑρʜсʜє, пєʌοɴь.

Navedite osnovne morfološke karakteristike jezika u Hvalovom zborniku!
U morfologiji, a naroĉito u leksici arhaiĉnost je još mnogo jaĉe izraţena, mada se i tu moţe naći
inovacija, ali su one u većini sa uţim krugom prostiranja. U sistemu oblika u Hvalovom zborniku
mogu se sresti još i sasvim arhaiĉni oblici sloţene pridjevske deklinacije, naroĉito u D. sg. m. n.,
kao npr.: дьıχɑюштοyєʍοy. U G. sg. m. i n. sasvim je običan oblik na - ɑгo kao npr.:
вɑвьıʌοɴьсκɑгο.
S druge strane, u Hvalovom zborniku naĊu se i takvi primjeri koji signiraju jak prodor narodnog
jezika i na ovom planu, ali se mora naglasiti da se to, po pravilu, odnosi na takve izreke koje su
frekventnije u upotrebi, a i smisaono providnije i za neobrazovanijeg ĉitaoca, kao što je npr. tekst
Oĉenaša. Tu se pojavljuju prezentski oblici za 3. l. sg. i pl. Bez -ть, 2. 1. sg. na -шь i 1. pl. na -
ʍο, ĉak već i 1. l. sg. na -ʍь kod tematskih glagola, kao u primjerima: 1. l. sg. ʒɑκɑсɴʜʍь, ɑʒь
твορʜʍь, 2. l. sg. гοɴʜшь, твορʜшє... Dalja karakteristiĉna inovacija Hvalovog zbornika je
frekventna upotreba štokavskih oblika relativne zamjenice κьıʜ, kao npr.: N. sg. f. κοѣ, A. sg. f.
κοю, N. pl. m. κοʜ, G. pl. κοʜχь i sl., a u srpskohrvatske oblike ide i pojava zamjenica тκο, щο,
ɴѣщο, te tipiĉne srpskohrvatske enklitike ʍοy /D. sg./, гɑ /A. sg./ i sl. Posebnu specifiĉnost
Hvalovog zbornika ĉini zamjena staroslavenskog nastavka ть u prezentu s тʜ, kao npr.:,
вєʌʜүɑютʜ, вьстɑɴєтʜ...

Šta je to kolofon, navedite jedan primjer
KOLOFON (eng. colophon) podatak na kraju publikacije, koji obavještava o objavljivanju ili o
tisku, a u nekim sluĉajevima daje i druge bibliografske obavijesti. U starim spomenicima
najĉešće nije saĉuvan. Na njemu piše: ko je napisao, ko je naruĉio te najĉešće kada I gdje je
napisan tekst.





APOKALIPSA
Apokalipsa je posljedni dio Novog zavjeta napisana u prvom stoljecu nove ere. Njen autor je
Ivan Krstitelj ili Ivan Apostol ili neki drugi jer se jos tacno ne zna njen pravi autor.
Apokalipsa predstavlja knjizevno djelo u kjem je iznesena prorocka vizija historijskih dogadjaja,
osobito svrsetka svijeta.

Šta piše u kolofonu Radosavljevog zbornika?
Kolofon (posveta) Radoslavljevog zbornika
Sy knigi piše Radosavь
krьstijaninь Gojsaku krьstijaninu a
pisaše se u dni g(ospo)d(in)a
krala Tomaša i dida Ratka.
Gospodo, ako samь što loše
postavio, nemojte se tomuj
porugati jere mi sta ruci trudni
teţeće. Ĉtite i blagoslovite, a vas
Bogь blagoslovi u viki, aminь.

Zašto je za bosansku srednjovjekovnu knjiţevnost znacajna Apokalipsa ?
Apokalipsa je omiljena lektira heretika ĉime njeno prisustvo u bosanskoj knjiţevnosti moţe imati
poseban znaĉaj u razmumijevanju uĉenja Crkve bosanske. Širenjem bosanske drţave u 14 st
otvara se ona kulturnim i crkvenim utjecajima iz susjedstva, sto se ogleda i u uvoĊenju novih
knjiţevnih vrsta i u likovnoj izvedbi spomenika. Ovo najbolje ilustrira dva bosanska kodeksa:
Hvalov i Mletaĉki zbornik iz 15 st. Istocna crkva nije prihvatala ovu novozavjetnu knjigu, koja je
na Zapadau bila veoma raširena.

Koji bosanski rukopisi sadrţe Apokalipsu?
Hvalov rukopis, Radoslavljev rukopis i Mletacki zbornik.


HRVOJEV MISAL

Šta je to Hrvojev misal, kad je nastao, za koga i ko ga je pisao?
Hrvojev misal je glagoljski iluminirani rukopis pisan za velikog bosanskog vojvodu Hrvoja
Vukĉića Hrvatinića nakon što je on postao i hercegom splitskim, izmeĊu 1403. i 1404. godine.
To je najljepši i najbogatije ilustrirani glagoljski rukopis hrvatskoga srednjovjekovlja. Knjigu je
pisao Butko. Bio je Butko glagoljaš iz Omiša ili iz kojega susjednog mjesta. Slike i ukrase je
netko drugi izradio. Nepoznati umjetnik izradio je i inicijale, koje je katkada zaboravio naĉiniti, a
katkada je i krivo slovo umetnuo. Unosio je i latinske inicijale. Kodeks ima 247 listova.

Koje su jeziĉke karakteristike Hrvojeva misala?
U Hrvojevom misalu se nalaze primjeri vokalizacije poluglasa u a (sade); u pojedinim
sluĉajevima svi kodeksi imaju jednaku vokalizaciju poluglasa ta<tь (=taj), sa<sь (=ovaj);
ikavski refleksi (Stipana, riĉi, vrići ); ĉto je ponekad zamijenjeno sa ĉa, a jednom dolazi i oblik
š'to; pridjevski nastavak -oga (blaţenoga, krepkoga, pravednoga); jezik je pomlaĊen iako je taj
misal stariji od mnogih hrvatskoglagoljskih kodeksa sa znatno konzervativnijim jezikom. Razlog
tome je stav prepisivaĉa kodeksa. Odstupanja od norme u Hrvojevom misalu pomaţu da se
zapazi koliko je inaĉe crkvenoslavenska norma saĉuvana.Na stanovit naĉin, Hrvojev misal
pokazuje crkvenoslavenski minimum hrvatskoglagoljske redakcije. Pisan glagoljicom.

ĈAKAVSKO PJESNIŠTVO

Navedite osobine ĉakavskog knjiţevnog manira!
Na teritoriji Dalmacije razvijaju se uporedo, ali nezavisno jedna od druge, dvije razliĉite
knjiţevnosti. Jedna ţivi na sjeverozapadu Dalmacije i u Hrvatskom Primorju: to je knjiţevnost
glagoljska. Nezavisno od te, ĉisto puĉke knjiţevnosti, razvila se u dalmatinskim gradovima
gradska , uĉena, moderna knjiţevnost koja nije imala tako tijesnih veza sa širim narodnim
slojevima. Ona se javlja u Srednjoj Dalmaciji i Dubrovniku. U Srednjoj Dalmaciji, naroĉito u
Zadru, Splitu i okolnim ostrvima imamo u poĉetku 16. vijeka nekoliko pisaca koji poĉinju pisati
umjetniĉka djela u duhu savremene evropske umjetniĉke knjiţevnosti, i to jezikom kojim se
govorilo u tim krajevima Dalmacije, tj. ĉakavskim dijalektom. Jezik u djelima tih pisaca se
nikako ne razlikuje od jezika glagoljskih isprava 13.‐ 15. st. To
je ĉakavština, ali sa nekoiliko primjesa štokavskih osobina koje se ispoljavaju u djelima
Marulića, Hektorovića, a u još većoj mjeri kod Lucića. Tu štokavštinu ne moţemo svesti na
tamošnje narjeĉje, nego na utjecaj dubrovaĉkih pjesnika, ĉija su djela ti pisci poznavali i za
kojima su se povodili u motivima, pjesniĉkoj frazi i u jeziku. Pjesniĉka generacija što je predvodi
Marulić oslanja se na stanje ĉakavskog narjeĉja koje vrijedi na prijelomu 15. i 16. st., i to u
središnjem dalmatinskom prostoru. A to je ĉakavština još uvijek vrlo arhaiĉnih osobina, osim
preteţnog ikavizma (uz poneke ekavizme) u njoj se odraţavaju starinske crte na svim jeziĉnim
razinama‐ glasovne: nemijenjanje završnog l, poĉetna skupina ĉr, promjena stj, skj>šć,
sporadiĉno m>n, itd.; morfološke: nejednakost DIL, npr. – ţenam, ţenah, ţenami; mnogo
arhaiĉnog leksiĉkog materijala.

Navedite osobine poezije Petra Hektorovića!
O Hektorovićevim knjiţevnim tekstovima izreĉena je ocjena da u njima „jezik izlazi
znatno bliţi govornoj podlozi― nego u Lucića, Pelegrinovića, ali ipak u njegovim djelima nije
govorni jezik kakvim je, npr., pisana suvremena dijalektalna poezija. I u djelu „Pismo Mikši
Pelegrinoviću― nazire ĉakavska (hvarska) dijalektalna osnovica, koju potvrĊuju mnoge pojave na
svim jeziĉnim razinama:
‐ d'>j (svi oni ki tuja pisma istumaĉuju priliĉni su viditi)
‐ št'>šć (ne prašćaju)
‐ starije deklinacijske karakteristike: u mnoţini imenica m.r. G‐ Ø (ovih dan), D‐ om (i
jezikom zlorikim), I‐ i (s nikimi nauci prudnimi).
No pisac sporadiĉno unosi i neke osobine štokavskog narjeĉja:
‐ l prelazi u o (uklanjao sam se rado od toga, ništo za ne biti)
‐ koristi nesaţete zamjeniĉke likove koji , kojega, koje...(iziskujući napokon koji vojvoda ali
koji obranitelj pristoji s njim na ovomu izašastju)
‐ naporedo su prisutni saţeti, ĉakavski oblici (svi oni ki tuja pisma istumaĉuju priliĉni su
viditi)

Sljedeće Hektorovićeve osobine:
Pod romanskim utjecajem u dijalekt su ušle konstrukcije za+infinitiv (za kušati sriću), preko
ĉakavsko‐ štokavskog prepletanja (ki, koji), do grafijskih ostataka tradicionalnog knjiţevnog
jezika (koga, mnim, da si ĉul i knjige njega čtil). No, teţnja glasovnim efektima, toliko
svojstvena svim renesansnim hrvatskim pjesnicima i ovdje se dobro potvrĊuje. Hektorović
ritmiĉki ponavlja iste ili sliĉne skupine glasova: segment –avi‐ u susjednim rimama (koji Split
ostavi i tamo se zavi/cić boţje ljubavi da ga bolje slavi);vokalima varirane segmente – ul/il (dugo
vrime Marul Marko je tuj š njim bil/koga.

Navedite osobine poezije Hanibala Lucića!
Kod Lucića moţemo pratiti sve izvorniji izraz, koji je ĉak i po jeziku nov. Lucić je, zapravo,
pišući
stvarao knjiţevni jezik temeljen na hvarskoj ĉakavštini, ali i na štokavsko-ĉakavskom idiomu
kojim je pisala prva generacija Dubrovĉana, pa, ĉak, i na jeziku narodne poezije. Po tome se on
razlikuje i od Marulića i Hektorovića, koji su se mnogo više oslanjali na govorni jezik.
Osobine narodne poezije: upotreba vokativa umjesto nominativa, red rijeĉi stilski obiljeţen;
 naporedo oblici tvatvoja
 ikavska zamjena jata
 manja upotreba arhaiĉnog leksika
 nazalno e daje e
 prisutna grupa ĉc/ liĉca

JEZIK NAJSTARIJIH DUBROVAĈKIH PJESNIKA

Objasnite dva pristupa prouĉavanja iskonskog dubrovaĉkog govora!
Rešetar i Belić su smatrali da je prvobitni dubrovaĉki govor bio štokavski, a da brojne ĉakvske
jeziĉne elemente dubrovaĉkih pjesnika treba pripisati knjiţevnojeziĉnom utjecaju koji se iz
ĉakavskih knjiţevnih krugova širio na Dubrovnik. Nizosemki slavist van den Berk smatra da
utjecaju ĉakavštine u dubrovaĉkom pjesništvu treba korijene traţiti u prvobitnome dubrovaĉkom
govoru koji je bio ĉakavski.

Kakav je knjiţevnojeziĉki manir vladao u Dubrovniku (Dţore Drţić i Šiško Menĉetić)?
Odlike književnojezičkog manira u Dubrovniku moţemo posmatrati sa stanvišta fonetike,
morfologije i leksike.
Fonetske osobine: pojave ikavskog refleksa jata, ikavizmi: nidan, imati, vrime; u djelima
ĉakavskih pisaca pojavljuju se dubrovaĉke forme zamjene jata: cvijeće, na svijeti, nasmijeju
hiperijekavizacija: pijer, mijer, krompijer, l na kraju rijeĉi: oţenil, otišal, spomenul; ĉakavska
zamjena za praslavensko palatalno d sa j u oblicima meja (meĊa) I gospoja (gospoĊa);redukcija
finalne foneme u grupi st: ĉestitos, mlados, svitlos, ţalos; ijekavizmi: dvijesti, nesvijesne, trijeba,
vjertuozu,njeko, nješto, njekoliko; renesansno prelaţenje l u o pa takve oblike ima Marin Drţić u
primjerima kao što su: admirao, ošpidao, konzuo; sibilarizacija: gorcih (gorkih), drazi (dragi),
druzima (drugima).
Morfološke osobine:Renesansnu dubrovaĉku knjiţevnost odlikuju dvije grupe osobina koje nisu
koherentne sa dubrovaĉkim govorima, a to su ĉakavizmi i licencia poetica. Licencia poetica
ogleda se u upotrebi indeklinabilija – okamenjenih osnova kod odreĊenog broja rijeĉi bil, stril,
krill. Licencia poetica ogleda se i u upotrebi saţetih oblika prisvojnih zamjenica koje ne postoje
u govoru: ma(moja), tva (tvoja) mu (moju), tu (tvoju); ), zatim saţeti oblici upitno-odnosne
zamjenice ki (koji), ka (koja), ke (koje), ku (koju); padeţni oblici D i L sg. : na nebi, u sviti, liti,
u krili, dobri majci, u dobri ţeni, na dobri zemlji; N sg.: kami, plami; N pl.: zlatni prami.
Leksika:ĉakavizam: ĉa, zaĉ, krozaĉ (šta I izvedenice); brojni italijanizmi Dţilj (ljiljan), versa
(stih), vestura (haljina), meštri (majstori) kompanjoni (drugovi); zatim blici kao što su: ţelinje
(ţelje), brodidba brodarina), puci (narodi).

Dvostruko rimovani dvanaesterac je oblik koji se javlja u hrvatskoj poeziji u velikom broju
sluĉajeva.
Dvostruko rimovani dvanaesterac ima utvrĊenu metriĉku formu i 12 slogova. Cezura se javlja
poslije šestog sloga, pa mu je šema (6+6). Redovna je nenaglašenost šestog i dvanaestog sloga.
Dvostruko je rimovan, jer je stih od 12 slogova sa jakom cezurom iza šestog sloga i sa parnim
rimama.
Porijklo mu je nejasno, ali se smatra da je to hrvatska varijanta mletaĉko-starofrancuskog
dvanaesterca. Dvostruko rimovani dvanaesterac je bio vladajući stih hrvatske pisane
knjiţevnosti, koji se naglo javio i naglo nestao.
 Dubrovaĉki (juţni) – prvi polustih prvog stiha,i prvi polsutih drugog stiha su povezani
rimom A, a ostali rimom B. U dubrovaĉkom obliku još su vezani i parnom rimom krajevi
stiha i prvi polustihovi u stihu.
 Marulićev (sjeverni) – rime sa kraja prva dva stiha nastavljaju se još i na kraju polustihova
sljedeceg dvostiha.To je ĉakavski tip dvostruko rimovanog dvanaesterca. Sreće se
uMarulićevoj „Juditi“.




FRANJEVAĈKA KNIŢEVNOST
Kada franjevci dolaze u Bosnu?
Franjevci su u Bosnu došli potkraj 13. stoljeca (1291.) i nedugo potom u Srebrenici izgradili svoj
prvi samostan po kojemu je kasnija redodrţava nazvana Bosna Srebrenika ili Bosna Srebrena
(lat. Bosna Argentina).

Koji franjevac najviše pridonosi širenju štokavstine?
Matija Divković - u franjevaĉki je red stupio najvjerojatnije u Olovu. Školovao se u Italiji. Bio je
franjevac u Sarajevu, Kreševu, Olovu. GraĊu za svoja djela Divković je crpio iz legenda,
hagiografija, usmenih predaja i legenda koje je ĉuo od naroda, Heroltovih Sermones discipuli
(Odgovori uĉenika) te drugih katoliĉkih djela nastalih nakon Tridentskoga sabora. Njegova su
djela vjersko-didaktiĉkoga karaktera, a namijenjena su narodu

Za šta se najviše zalagao franjevac Ivan Anĉić, gledano s jeziĉkog aspekta?
Zalagao se za protureformacijske ideje te nastojao štokavskom ikavicom s djelomiĉnom
uporabom ijekavskoga rastumaĉiti vjerske istine. Široj je publici pribliţio latinicu.

MATIJA DIVKOVIĆ
Koje su osobine Divkovićevog idiolekta zastupljene u njegovom djelu?
―Besjeda o fratru i rajskoj ptici‖- Ovo je jedna od 66 kratkih priĉa‐ besjeda iz istimene zbirke
bosanskog fratra koju je objavio 1616 godine. Rijeĉ BESJEDA je ĉeška ili još bolje reĉeno
sveslavenska, ĉak i starosl. Rijeĉ koja znaĉi govor, rijeĉ, zbor, priĉa; besjediti‐ govoriti. Fra
Matija Divković (1563‐ 1631) je rodom iz Jelaške kod Olova i bio je rodonaĉelnik bosanske
franjevaĉke knjiţevnosti. On se ne smatra samo franjevaĉkim već uopće bosanskohercegovaĉkim
knjiţevnikom. Pisao je narodnim jezikom, tj. jezikom svoga rodnog kraja (srednja i
sjeveroistoĉna Bosna), a to je narodni ijekavski štokavski govor sa izvjesnim primjerima
ikavštine. Ovdje ćemo razmotriti nekoliko znaĉajnih crta njegovog jezika, a mnoge od njih ostale
su iste i danas, ĉetiri stoljeća poslije:
dvosloţni ijekavski reflex jata: scijenjaše/procijeni; jednosloţni ijekavski reflex jata: starješina,
mjesto; ikavski reflex jata u prilozima i prijedlozima: prid, gdi; miješanje afrikata ĉ i ć:
kruhopeć/ĉa, oĉuti(osjeti) treba oćuti; pokazna zamjenica ovi umjesto ovaj: ovi redovnik; onijem,
slatkijem, ostalijem; imperfekt: bijaše, moljaš; glagolski prilog prošli: došavši; suglasniĉka
skupina hv: uhvati; kratka mnoţina: devet hora (horova); dijalekatsko porijeklo: manastijer,
išteš...






Koje su grafijske odlike Divkovićeve bosanĉice?
Diković je uĉinio znaĉajno normiranje bosanĉice kao pisma. Otišao je u Mletke i izlio slova za
bosansko pismo. Upotrebljavao je Ďerv za one znakove koji nisu imali obiljeţje. Za pisanje slova
lj i nj
upotrebljavao je praksu iz talijanskog jezika, pa se nj piše kao gn, a lj kao gl. Po uzoru na
talijansku grafiiju uveo je naĉin obiljeţavanja jednog glasa sa dva slova. Ponekad je pisao
poluglas na kraju rijeĉi bez ikakve glasovne vrijednosti. U njegovom djelu ―Nauk‖ nalazi se i
nekoliko literarnih sastava koji imaju svoj dio u hrvatskoglagolj. Puĉkoreligioznoj knjiţevnosti, a
to sun pr.: ―Katarinini verši‖, ―Pjesan na Boţić‖, ―Plaĉ blaţene divice Marije‖…

U ĉemu se ogleda dubrovaĉki utjecaj kod Divkovića?
Kada je rijeĉ o Divkovićevim kontaktima sa dubrovaĉkom literaturom, treba istaći da se
dubrovaĉki utjecaj oĉituje na fonološkom planu bar u jednoj bitnoj osobini, a to je reflex
primarnih grupa: /skj / , /stj/. Kako je Divković sa prostora tuzlansko‐ fojniĉkih govora, a kao
jedna relevantna osobina za to
podruĉje je konstatovan šćakavizam. Divković ovu grupu biljeţi grafemom šta, koju
istovremeno upotrebljava za biljeţenje sekvence št drukĉijeg porijekla, ĉak i u tuĊicama,
npr:štampati. Poslije kao produkt imigracija imamo miješanje sekvenci.


BOSANĈICA
Koji tip pisma se naziva bosanĉicom?
Bosanĉica je zapadna ćirilica, "posebno pismo, koje ćirilovac ne umije ĉitati, a srpsku, bugarsku
i rusku cirilicu moze citati". Bosanĉicom pišu već od poĉetka samo katolici i »bogumili«
(bosanski krstjani), ona se gaji u samostanima sve do XIX. vijeka, a od propasti bosanskoga
kraljevstva sve do naših dana
njome se sluţe odliĉne muslimanske porodice. Jezik je u bosanskim jeziĉnim spomenicima ĉisti
narodni, ikavskoga govora; Bosanĉicom pišu i uDalmaciji (na otocima, u Poljicima, Makarskoj i
u XIV. i XV. vijeku u Dubrovniku), dok je kod Srba nenarodni (crkveni) jezik pisan
srpskom ćirilicom, koja je tek
poslije propasti bosanskoga kraljevstva importirana iz Srbije. Lapidarno pismo nalazimo i na
nadgrobnim natpisima.

Koje su ortografske posebnosti bosanĉice?
Neke osobine bosanĉice ( naspramglagoljice i ćirilice)
• Bosanĉica nije za l(lj) n (nj) upotrijebila ćirilsku kombinaciju (ja, je, ju), već je pored
glagoljskog pisanja pošla kasnije svojimputem: našisu franjevci prema talijanskomgl
(giglio) i gn (regno)stavljaliznak ђ (= Ċ) pred l odnosno n.
• Srpska ćirilica ima ja, a bosanĉicamjesto toga upotrebljava slovo e — opet po
glagoljskojtradiciji(ě sambil = ja sambil,Dimitriě =Dimitrija,Ostoě =Ostoja)
• Za oznaku glasa Ċ ima bosanĉica poseban znak (ђ) kao što glagoljica ima »Ċerv«, dok
ćirilica (staroslavenska, bugarska isrpska) nema posebnog znaka, već se za taj glas
pomaţe slovomg.
• U ćirilici ima sva sila akcenata ili kvaĉica, ĉega u bosanĉici nema, a to će bititradicija
glagoljaške škole,pošto je poznato, da i najstariji glagoljskirukopisi hrvatskoga
razreda—kaţe Jagić —ništa ne znadu o suvišnimznacima nad vokalima.

Šta se zamjera Truhelkinim tezama o porijeklu bosanĉice?
Po Ćiri Truhelki bosanĉica je postala samostalno iz naroda, nema analogije i to je jedino
slavensko pismo, te da su ćirilica i bosanĉica postali iz istog grĉ, korijena. V.S.K. kaţe da je to
rukopis „Bosanske bukvice― i smtrao je to dijelom srpske pimenosti, Vuksanović kaţe da se u
Bosni piše ćirilicom samo da se slova arapski veţu, za Vladimira Ćorovića to je „bosanska
dirilica―, Vladimir Vrana to naziva „hrvatskom ćirilicom―. Naziv „bosanĉica― prvi je upotrijebio
Kurelac. U današnjim razmatranjima razlikuju se dva mišljenja:
1. bosanĉica se smatra posebnim ćirilici suprotstavljenim pismom;
2. ili joj se odriĉu sve posebnosti ili se na nju upozorava.

Jedini kriterij za odreĊivanje bosanĉice su morfološke posebnosti, te specifiĉni oblici za
neka slova.

KRAJŠNIĈKA PISMA
U kom periodu se javljaju krajišniĉka pisma?
Krajišniĉka pisma javila su se u periodu od 1454.godine, tj. od dana kada je vojvoda Isa.beg
Ishaković izdao povelju Dubrovĉanima o slobodnoj trgovini bez ikakve zapreke, pa sve do 1847.
godine, do dana kada je Ali-paša Rizvanbegović, vezir hercegovaĉki, pisao jedan list vladici
crnogorskom Petru Petroviću Njegošu, (tj.period od druge polovine XV do prve polovine XIX
stoljeća).

Kome i ko je pisao krajišniĉka pisma?
Krajišniĉka su pisma bošnjaĉki zapovjednici iz Bosne u turskoj sluţbi upućivali preko granice
hrvatskim oficirima u sluţbi Austrije i Venecije, mletaĉkim providurima, uskoĉkim starješinama
u mletaĉkoj sluţbi, dubrovaĉkim vlastima te poglavarima u Crnoj Gori, tj. s onu stranu
polukruţne linije bosanske krajine: preko Save, sisaĉkim i karlovaĉkim komandama, mletaĉkim
vlastima u Zadru i Omišu, Dubrovĉanima, zatim iz Risna u Perast, te preko hercegovaĉko-
crnogorke granice.





Neke karakteristike krajišniĉkih pisama!
Krajišniĉka pisma su pisana bosanĉicom, ali neka ortografska rješenja pozajmljuje iz glagoljice.
Bosanĉica nema znakova za glasove lj i nj, ali ih realizira na taj naĉin što upotrebljava
staloslavensko Ċevr, pa su se tako fenomenom ćl i ćn biljeţili glasovi lj i nj, npr. voćla - volja,
koćna – konja. A u latinici, u Bosni za lj se koristio grafem gl, a gn za nj, koje je preuzela iz
talijanskog pisma. Za obiljeţavanje Ċ i ć koristio se Ċevr.Koriste se kratki oblici mnoţine
imenica, a ĉesta je i stegnuta zamjenica muškog roda ki-koja. Bilo je nedoumnica oko ĉitanja
starog slova št, jer se moglo ĉitati i kao št i kao šć. A ta nedoumica je razriješena tako da se kao
šć koristi u svim dijelovima Dalmacije, koju su nastanjivali Bošnjaci kao i zapadnu Bosansku
krajinu, a št se koristi u zoni istoĉnohercegovaĉkih govora, tj od istoka Neretve obuhvatajući
gradove Stolac, Trebinje, Klobuk, Gacko i sjeverozapadnu Boku Kotorsku do Herceg
Novog.Specifiĉna upotreba futura I, npr. Hoćemo ga opet poslati, umjesto Poslat ćemo ga
opetZanimljiv je i red i poredak pojedinih enklitiĉkih oblika zamjenica, npr. Da mu su duţni
umjesto Da su mu duţni. Na nivou leksike kao što je predhodno navedeno zastupljen je veliki
broj turcizama, zatim hungarizama, romanizama, talijanizama, germanizama. Što se tiĉe
turcizama bitno je napomenuti da su rani turcizmi postajali arhaiĉni, zamjenjivani su novim
rijeĉima. Upotreba slavenskih rijeĉi, npr. knezaţva umjesto knjeginja.

U ĉemu se ogleda znaĉaj Krajišniĉkih pisama?
Pisma krajiških Bošnjaka u periodu 16-18. stoljeća ĉuvaju vezu sa srednjovjekovnom
pismenošću i odrţavaju starobosanske jeziĉke crte. Uz to u njima postoje fraze i formulacije koje
ih povezuju sa narodnom usmenom tradicijom: mnozi su vridni zamutiti, ali nisu vridni izbistriti,
glavom na sridu dole.. Bitna odlika krajišniĉkih pisama jeste da u njima kao što je ĉesto sluĉaj u
epistolama postoje tragovi hibridnog stila, a to bi istraţivaĉa moglo odvući od ispravnog
zakljuĉka o dijalekatskom odrazu ţivog govora u ovim tekstovima. Hibridni stil ogleda se u
prilagoĊavanju izraza jeziku primaoca. U ovim pismima prisutna je ona mjera turizama koja
omogućava da ona budu razumljiva primaocu, npr. sahatijan, aba, ćilim. Javljaju se i lekseme
romanskog porijekla koje nisu uvijek proistekle iz dalmatinskog supsrtata, već ĉesto
predstavljaju odraz trenutne mode uvjetovane blizinom Mletaĉke republike: da jih silom
prizentava, freška našao…Ova pisma pokazuju bogatstvo u upotrebi rijeĉi apstraktnog znaĉenja,
katkad i inovatinost u tvorbi takvih rijeĉi: prenedobitno arstvo, podobna cina, podloţnik…

PISMENOST U OSMANSKOM PERIODU
Koje su glavne odlike bosanskog alhamijado stvaralaštva?
Alhamijado knjiţevnojeziĉki izraz svojom formom i sadrţajem podrazumijevao je pouĉno----
moralistiĉke i didaktiĉke pouke, uglavnom religijskog sadrţaja: kaside, poslanice, spjevove i
prozne tekstove. Izdavaja se Potur-Šahidija, tursko-bosanski rjeĉnik, autora Muhameda Hevaija
Uskufija, izdan 1631.


Osnovni podaci o arebici kao pismu za bosanski jezik
Prvo štampano djelo na arebici je udţbenik islamske vjeronauke Od virovanja kitab, Muhameda
Zaima Agića, izdan 1868. u Carigradu.
Mehmed Dţemaludin Ĉaušević izvršio je reformu arebice u osnovi prema Vukovim fonološkim
principima, pa je ta arebica prozvana „matufovaĉa―, prema nj.nadimku. MeĊutim,nije se mogla
odraţati, pred utjecajem evropske kulture, ćirilice i latinice. evropeizacije
bosanskohercegovaĉkih Muslimana u drugoj polovini XIX st.
U Sarajevu, u Vilajetskoj štampaniji, 1875.štampan je Ilmihal, Omera Hume. Ovdje su štampane
knjige uglavnom za muslimanke vjerske škole religiozne sadrţine. Izlazili su i listovi Muralim,
Tarik, Misbah, te dva kalendara Mekteb 1907-1908, 1908-1909.

U ĉemu je najveći znaĉaj alhamijado stvaralaštva?
Procvat knjiţevnog svaralaštva se dešava u ovom periodu. Imena koja svejedoĉe o tome su:
Mula M. Bašeskija, koji je svojom radom iskazao veliku ljubav prema narodnom izrazu, istiĉući
njegovu prednost nad turskim, arapskim i perzijskim jezikom. Kao primjer tome, glagol otići ima
45 izraza, dok u arapskom ekvivalent je 3, dok u truskom samo jedan. Seid Abdulvehab
Ilhamija – zalagao se za prosvjećivanje masa i pismenot na narodnom jeziku. Pisao je na
istoĉnohercegovaĉkom dijalektu ( Ċe,ovi, starijeh ), ali se koristio i ikavizmima ( lipo, posilima
).Umihana Ĉuvidina – njena pjema dvojakog naziva Ĉamdţi Mujo i lijepa Uma/ Sarajlije idu na
vojsku protiv Srbije, zabiljeţena je u više varijanti. Njen jezik je identiĉan jeziku Vukovih zbirki
narodnih pjesama: Nit je majka ukopala sina/ Ni sestra brata jedinoga/ Već djevojka svoga
suĊenika/ Što ga neće stići dovijeka. Povremeno se pojavljuju forme ( Jallah ) i one koje
otkrivaju govor sarajevke ĉaršije ( u zaĊepku, idu, ufat’te... ). Najviše se pribliţila narodnoj
metrici. Fejzo Softa – lirski pjesnik, autor najuspješnije alhamijado pjesme Ašiklijskog elif-be.
Pjesma sadrţi djelimiĉno moralistiĉko-didaktiĉke reminiscencije, ali ima elemenata renesansne/
slikarske vizije. Ljubavni zanos ostvaruje se u odreĊenim stislikim postupcima koje su nametali
slovni arapski znaci i domaći leksikon. Sintagmatski spojevi u obraćanju djevojci : prsi tvoje,
tvoja pletenica, slatko gleda lice tvoje, ti si moja medna patka...
U njegovom izrazu nema puno turcizam, na sto rijeĉi pojavljuje se osam : sofra, ćulah, mezar,
šerbeta, makazice, kazma, ĉanak, ĉakmak.

Koji je najstariji pomen postojanja usmenog pjesništva u literaturi?
Najstariju vijest o narodnim pjesmama u Bosni i Hercegovini zabiljeţio je putopisac Benedikt
Kuprešić na svom putovanju u Carigrad 1530. godine. On je zapisao da se u bosni pjevaju
pjesme o viteškim djelima vjernog sluge Radosava Pavlovića, a kada je upoznao zapovjednika
Kamengrada Omera Malkoĉevića, pripomenuo je da se u njegovim djelima pjeva mnogo o
Hrvatskoj i Bosni. Slaveni koji su postali muslimani nastavili su pjevati poslije dolaska Turaka, a
kako tradicionalna epika obiĉno pripada vladajućoj grupi, jasno je da je usmena tradicija postala
veoma bogata.

Koji vidovi pismenosti postoje u osmanskom razdoblju?
Na Porti je postojala bosanska kancelarija, i to srazmjerno rano o ĉemu svjedoĉi ĉinjenica da su
Dubrovĉani svoje spise koje su slali caru pisali slavenskim jezikom. Izvještaj o haraĉu pisan je
turskim jezikom. Grafija kojom su pisma bosanskih upravitelja pisana sasvim je ista diplomatska
munuskula kakva je bila u upotrebi u bosni i Hercegovini još od vladavine kralja Tvrtka I
Kotromanića. Munuskulna slova su slova ĉetverolinijskog sistema i zauzima sva tri prostora:
središnji, gornji i donji. Kasnije je uoĉljiv utjeaj arapskog pisma na ovu grafiju.

Zašto i kako dolazi do pojave alhamijado knjiţevnosti?
Alhamijado knjiţevnost na bosanskom jeziku zasvjedoĉena je od 16. vijeka i trajala je
sve do poĉetka 20. vijeka. U to vrijeme cjelokupno obrazovanje kod naših Muslimana bilo je na
orijentalnim jezicima, na tim jezicima i arapskom pismu su citana i knjiţevna djela drugih
stvaralaca, na tim jezicima su oni, tj. ti naši zemljaci, najĉešće i komuniciralisa drugim. Prema
tome, razumljivo je zašto su na tim jezicima i pisali. Ĉitalaĉka publika kojoj su se obraćali ti
pjesnici imala je obrazovanje iskljuĉivo na orijentalnim jezicima.

Karakteristiĉni ikavizam u alhamijado literature
Zajedniĉka osobina svih stvaralaca bosanske aljamijado knjiţevnosti su nedosljedan ikavizam i
šćakavizam: Hevaji: lipo, uvik pored: tjelosti, rijeĉ; Kaimija: vira, nevik pored: ljetina,
zapovjedi; Duvanjski arzuhal: nigdi, ne smim pored sjeno, vidio-sidio; Ilhamija: dva svita, lipo
pored ovdje,lijep…

Upotreba glasa h u alhamijado literature
Fonema h najĉešće se upotrebljava tamo gdje je nalazimo i u savremenom knjiţevnom jeziku
našem odhodi, hodimo, hodite, hodte, hodi, hiti, uhiti, plah, sabah (Hevaji);
Pitanje glasa h u alhamijado literature je povezano sa terminologijom, jer se javlja mnogo
termina sa glasom h: npr. halvat, hećim, arzuhal, hal, han, hizmećar… MeĊutim, glas h se poĉeo
gubiti u finalnoj poziciji.npr. ja bi;

JEZIK U USKUFIJINU RJEĈNIKU

Prilikom razmatranja Uskufijina rjeĉnika najviše paţnje posvetilo se refleksu glasa jat, zbog
ĉega?
Prilikom razmatranja Uskufijina rjeĉnikanajviše paţnje posvetilo se refleksu glasa jat zbog toga
što to pitanje implicira i dr. pitanja vaţna za Uskufijino porijeklo , za njegov nadimak, za prepise
njegiva rjeĉnika itd.

Navedi neke od rijeĉi koje mi danas izgovaramo dvosloţno, a koje se u Uskufijinu rjeĉniku
izgovaraju jednosloţno?
To su sljedeće rijeĉi: raj, prah, trag, put, zub, nos, luk, konj, muţ, gost, noţ i med.

Kojim govorom je pisan Uskufijin rjeĉnik?
Jezik u Uskufijevim pjesmama i rjeĉniku je veoma ĉist, a u pjesmam gotovo bez imalo
turcizama. Pisao je u ikavskom govoru. Rijetke su rijeĉi pisane jekavski ili ekavski, a i te su
sigurno iz pera prepisivaĉa kojima se pokoja takva rijeĉ iz ţivog govora otela i ušla u Uskufijev
ikavski govor.

MULA MUSTAFA BAŠESKIJA
Koje su karakteristike antroponimijske graĊe Ljetopisa?
Kod antroponimijske graĊe Ljetopisa pada u oĉi velika zastupljenost dvosloţnih antroponima
muškog roda sa završnim vokalom -o (dugosilazni akcent na prvom slogu); Ahmo, Avdo,
Bego,Ĉajo, Dedo, Dţafo, Flinto, Mašo, Mujo, Osmo, Salko, Smajo... Ovakav tvorbeni model
hipokoristika u govoru Sarajeva ima, kao autohtonu, promjenu po obrascu imenica ţenskog roda
na –a (Mujo – Muje – Muji...) za šta nalazimo potvrda i kod Bašeskije: Jabuĉar, zet Muje
Bajadţića... (str.68), akuzativ: Bajru Oblodţera djeca bi zadirkivala... Tvorba etnika se takoĊe
moţe pratiti u Bašeskijinoj graĊi: Smail – Ćelebija Kladnjo, Mahmut Neretljak, Praĉo, Mustafa –
baša Olovĉić... Antroponimijska graĊa sadrţi i pojedine dijalekatske crte, kao gubljenje
suglasnika uprošćavanjem inicijalnih i medijalnih konsonantskih grupa: Tica, Avdija
Lepir...Izvorna grupa bd u leksici preuzetoj iz turskog jezika disimilacijom daje vd; Avdija.

Šta odlikuje narodne pjesme u Bašeskijinom djelu?
Dijalektske osobine narodnih pjesama nose knjiţevnoumjetniĉki manir. U taj manir spadaju:
1.ikavizmi (Galen prosi gizdavu divojku, al divojka neće za Galena),
2. redukcija vokala –i (vodte svati),
3. asimilacija eksplozivnog suglasnika –p ispred strujnog –š (ljevša),
4. svoĊenje grupe –hv na –f (ufatio),
5. pojava sekundarnog –h iz skupine –šć (puhća),
6. enklitika hi, koja inaĉe predstavlja jednu od općebosanskih osobina (na svom si hi vratu
izderao),
7. mnoţinski padeţi sa starijim nastavkom –im dativa (svatovim je plaho govorio) i
instrumentala (zubim istrgao).

Kakve dokaze iznosi Bašeskija o bogatstvu bosanskog jezika?
Bašeskija bogatstvo bosanskog jezika istiĉe osobito na planu leksike tvrdeći a je ono veće nego u
arapskom i turskom jeziku. Dokaze navodi u ĉinjenici da za glagol ići u bosanskom jeziku ima
45 sinonima, dok u arapskom pronalazi samo tri (zehebe – raha - meša), a u turskom samo
gimtek. (Ovo je još jedna potvrda ranog narodoslovlja kod Bosanaca.)



DOSITEJ OBRADOVIĆ

Koji su slojevi utjecaja koji su se odrazili na Dositejev narodni jezik i u ĉemu se ugledaju?
Maternji govor Dositeja Obradovića pripada tipu tamiških govora vojvoĊanskog poddijalekta sa
izvjesnom dozom rumunskog utjecaja. MeĊutim, mada je danas uticaj rumunskog jezika na
srednjojuţnoslavenske jezikeosjetan, u Dositejevo je vrijeme morao biti još slabiji jer nije bio
izoliran od ostalih vojvoĊanskih jezika. Dositej je narodni jezik nauĉio u rodnom Ĉakovu, a dalje
ga je nadograĊivao putujući po srednjojuţnosavenskom teritoriju. Zatim, osim maternjeg jezika
Dositej kao dijete govorio je sasvim dobro rumunski što mu je pomoglo kao baza za izuĉavanje
drugih romanskih jezika. Paralelno sa navedenim bilingvizom na jezik Dositeja pojavio se i
utjecaj ruskoslavenskog. Sve do odlaska u manastir Hopovo njegova lektira bila je na
ruskolsavenskom ili slaveniziranom ruskom , meĊutim uticaj srpskoslavenskog, osim u leksici,
nije mogao biti od većeg znaĉaja jer se u literaturi tog doba srpskoslavenski već izgubio i
ustupao mjesto ruskoslavenskom. Ostaje pitanje koliko je Dositej govorio ruskoslavenski.
Izgleda neminovno da je tokom vremena u njegov rjeĉnik i naĉin izraţavanja ušao veći broj
slavenizama ruskog tipa. Iz tog razloga moţe se govoriti o manjkavosti Dositejevog osjećanja za
ĉisti narodni jezik. On njije imao dovoljno lingvistiĉkog znanja, a ni dovoljno podloge u jeziku
tadašnje graĊanske klase u Vojvodini da i bi mogao ocijeniti šta ne pripada narodnom jeziku.
Smatra se da je Dositej najboljim jezikom napisao dalmatinske spise ,odnosno da se jezik u
njima najvše pribliţio narodnom jeziku.
Nakon odlaska iz Dalmacije Dositej je najveći dio ţivota proveo izvan srednojuţnoslavenskog
podruĉja. Najveći dio proveo je u Beĉu i pošto je tamo bio veći broj Srba nije prekidao govorni
kontakt sa srednjojuţnoslavenskim jezikom.
Dositej je vrlo rano nauĉio talijanski jezik, zatim francuski, latinski, njemaĉki, grĉki, engleski
jezik. Poznavanje stranih jezika i literature odrazilo se na Dositejev jezik na sintaksiĉkom planu,
iznimno u leksici i to kad su u pitanju njegovi prevodi ili prerade. U njegovim djelima nailazi se
germanizme (ritmajster, kasir), turcizme (pustaija, bedak), romanizme (cukar, delicija), grcizmi
(iguman, liturgija), maĊarizme (cifraš, astal). Utjecaj italijanskog jezika osim što se ogleda u
leksici zastupljen je i kroz sintaksiĉke italijanizme koje je podrţavala njemaĉka sintaksa. Dositej
je engleski jezik nauĉio u relativno kratkom periodu, u roku od šest mjeseci za vrijeme kojih je
boravio u Engleskoj. Iz tog razloga njegov utjecaj nije se odrazio na Dositejev jezik. Utjecaj
latinskog jezika dodiruje sa utjecajem italijanskog u pogledu leksike. Kao jedna od odlika
Dositejevog stila jeste upotreba velikog broja atributa i velikog broja apozitivnih dodataka,
naknadnih objašnjenja, umetaka i sliĉno, kao i umetnutih reĉenica. Iz tog razloga Dositejeva
reĉenica je preko mjere razgranata. Na kraju reĉenice nalazi se glagol, i to najĉešće u infinitivu.
Red rijeĉi u zavisnim reĉenicama pribliţno odgovara njemaĉkoj sintaksi upravo iz razloga što
glagol dolazi na kraju.



U ĉemu se ogleda utjecaj ruskoslavenskog jezika na jezik Dositeja Obradovića?
Utjecaj ruskoslavenskog na jezik Dositeja Obradovića odrţavan je tradicijom i savremenom
literaturom. Utjecaj se ogleda u sljedećem:
1. Refleks poluglasa u nekim primjerima dao je ruskoslavensko o i e (soboru, soveršenstvo,
sodruţnik, sovršeno,zakonodavec)
2. S ruskim refleksom javlja se tip pridjeva na –eski i tip imenica na –estvo (istoriĉeske,
dogmatiĉeske; mnoţestvo, konaĉstvo)
3. U vezi je s refleksom poluglasa i razvoj grupe vpoluglas i prefiksa v-poluglas-z, npr.
voskliknuti, voskresnuo, vozvišava, uzbućava i sliĉno
4. Refleks nazala en pojavljuje se kao ruskoslavensko a (naĉalno, naĉalnici)
5. Dositej je vokalno r i l oznaĉavao na naĉin koji je karakteristiĉan za ruski jezik (biljeţio ga je
sa r i er- odraz ruskoslavenskog naĉina pisanja, a negdje je dosljedno oĉuvano ne samo er već i
or, ro, re- krov, drevo, drevce, na krestu, grek), pa je stoga i to jedan od ruskoslavenskih utjecaja.
takoĊer, javlja se i ruskoslavenski refleks vokalnog l, npr. polkovnik, polk, bezmolvnom
6. L na kraju rijeĉi saĉuvano je gdje ima utjecaja ruskoslavenskog (promisal, predel, preszol,
pogibal)
7. Prisustvo glasa h podstaknuto je utjecajem ruskoslavenskog (prohoţdeniju, naihudeiši)

Koje su karakteristike jotovanja u jeziku Dositeja Obradovića?
U vezi s jotovanjem zanimljivo je da se pojavljuju refleksi starog praslavenskog jotovanja t i d
(graţdani, osuţdavati, preobraštava, osveštava i sliĉno). Iako refleksi praslavenskog jotovanja t i
d u rijeĉima srednjojuţnoslavenske provenijencije općenito odgovaraju srednjojuţnoslavenskoj
fonetici, ipak ima pojedinaĉnih odstupanja, svakako izazvanih crkvenoslavenskim refleksom u
zajedniĉkim i ruskoslavenskim leksemama, mada, obrnuto, ima i serbokroatiziranja
ruskoslavenskih leksema u ovom pravcu. Tako imamo naporedo: budušti-budućim, graţdanski,
graţdani-graĊanom. U sloţenicama galagola na –iti jotovanje se vrši dosljedno (doći, sići, naći).
U izvjesnom broju primjera staro jotovanje nije izvršeno, i to u odreĊenim oblicima glagolskih
imenica i imperfektu (snovideniju, prividenija- ruskoslavenski utjeca). Poneki primjer
nejotovanja kod imenica sa sufiksom –janin objašnjiv je analogijom prema hristjanin gdje se nije
vršilo pod utjecaj tradicije (Egiptani). U kategoriji instrumentala jotovanje zavisi samo
djelomiĉno od provencijencije same rijeĉi, jer je ovdje ĉešće djelovao ruski i ruskoslavenski
model kod apstraktnih imenica, ĉak i onda kad su iz narodnog jezika, naroĉito u literaliziranom
kontekstu (radostiju, mladostiju, uĉtivostiju). U vezi s jotvanjem vidljiv je utjecaj grĉkog modela
(diakon, diavol, diaĉki, ali naporedo postoji i Ċavo, Ċakon, Ċaĉe).
Podnovljeno jotovanje kod Dositeja, uglavnom, ostaje u granicama savremenog knjiţevnog
štokavskog, a u pojedinaĉnim primjerima ima ĉak i zadrţavanja netaknutog starog jotovanja i
ondje gdje je danas usvojeno podnovljeno jotovanje, što pokazuje da je proces mogao biti još u
toku. Primjeri koji odstupaju od savremenog su gošten, nepoĉište, oĉištenu, ugošten i sliĉno.
Inaĉe je refleks izrazito štakavski, kako pokazuju primjeri: kućišta, ogništa, ĉudovišta,
budalaštinu, štit, ištući, i sliĉno.



ROMANIZMI U BOSANSKOM JEZIKU

Navedi neke od romanizama koji se pojavljuju u pisanim spomenicima
Od pisanih spomenika romanizmi se u našem jeziku najĉešće pojavljuju u tzv. krajišniĉkim
pismima, pisanim bosanĉicom od 16 do sredine 19 stoljeća. Neki od njih su: ašašin (ubica),
defenditi (braniti), inpaĉati (miješati se), kastigati (kazniti), pasati ili pasavati (proći, prolaziti)
itd.

Navedi neke od romanizama koji se javljaju u usmenoj poeziji
U okviru epske narodne poezije Bošnjaka nalazi se veliki broj romanizama, zapravo
venecijanizama. Pojavljuju se romanizmi kao što su: tola (niski sto), butiga (radnja), cekin, duka
(duţd), larma, avizati (shvatiti), bisage, ĉavao, zacukriti (zašećeriti) i sliĉno. Neki od
romanizama doneseni su iz Dalmacije i saĉuvani u narodnoj muslimanskoj junaĉkoj pjesmi, ali
su u kasnijem širenju u narodu i zbog razliĉitih interpretacija izgubili svoja prvobitna i prava
znaĉenja.

BOŠNJAĈKA USMENA KNJIŢEVNOST
Koje je prvo objavljeno djelo iz naše narodne knjiţevnosti ?
Prvo djelo koje su stranci zabiljeţili iz naše narodne knjiţevnosti su priĉe o Nasrudin-hodţi, koji
je imenovan kao Bertoldo u djelu (Astuzio sotilissimo di Bertoldo) što ga je Lelia Della Volpe
objavio u Veneciji 1738.

Na koji naĉin su Turska osvajanja uticala na epska pjevanja (jezik i stil)?
Turska osvajanja su povod da se tradicija balada, priĉa i pjesama pretvori u epsku poeziju.
Prije dolaska Turaka dijelovi epske poezije bili su mješavina dvije tradicije na raskrsnici
izmeĊu Istoka i Zapada. Dolaskom Turaka epska poezija je oţivjela na Balkanskom
poluostrvu. Narodna tradicionalna epika obiĉno pripada vladajućoj grupi. Njeno glavno
obiljeţje je optimizam, a njeni junaci su gotovo redovito pobjednici. Sloveni, koji su pjevali
pjesme prije uvoĊenja turske vlasti i kulture koju je ona sa sobom donijela, produţit će da
pjevaju i dalje, i poslije njihovog dolaska, naroĉito ona grupa koja je postala muslimanska.
Samo, oni će sada pjevati o muslimanskim junacima, o Turskom Carstvu. Najviše historijskih,
ili nazovi-historijskih usmeno-narativnih tradicionalnih pjesama nastalo je nakon turskog
prodiranja.

Razlika izmeĊu muslimanske i hrišćanske epske pjesme?
MeĊu posljedice dodatog ukrašavanja i detaljnog odvijanja tema spada, moţda, i najvidljivija
i najupadljivijakarakteristika muslimanskih pjesama, a to je njihova duţina. U prosjeku one su
znatno duţe nego li hrišćanske. Pjesma „Smailagić Meho―, ima 2 160 stihova, a njena najduţa
verzija u Parijevoj zbirci ima preko 12 000 stihova. Srţ jedne epske tradicije sastoji od
pjesama koje se zasnivaju na mitskim uzorima (slikama) više nego na istoriji.


MARJANOVIĆEVA ZBIRKA EPIKE

Koja je Marjanovićeva koncepcija redigiranja pjesama?
Za Marjanovića je »sabiranje i izdavanje, redigovanje narodnih pjesama literarna operacija i to
od velikog zamašaja«. Pri svemu ovome treba imati u vidu da je Luka Marjanović imao i
posebnu namjeru da prezentuje primjere kojiće biti razliĉiti od onih koji su već publikovani u
Hörmannovoj zbirci, ili, kako je on sam isticao, da donese bolje i interesantnije. U cjelini
gledajući, zbirka je mnogo više od Hörmannove rezultat literarno-antologijskog pristupa epici. U
odnosu na Hörmanna, Marjanović je nedopustivo više intervenisao u tekstovima pjesama, unosio
je nove stihove, izbacivao stihove i ĉitave stihovne cjeline (od dvadesetak do oko 700
stihova),ĉime je uticao na strukturu pjesme i na njen kvalitet. Zanemario je manir i umijeće
pjevaĉa koji, saopštavajući pjesme, ustvari ih ponovo komponuju. Ĉitajući pjesme, Marjanović je
svaku ocjenjivao sljedećim ocjenama: vrlo dobra, dobra,srednja, loša. Oznaĉio je broj stihova,
odredio im je osnovnu tematiku, a ponekad je pjesmama koje je pregledao oznaĉavao i uţe
tematske kategorije. Redaktura primijenjena na pjesme prve i druge knjige (u pripremi je bila i
treća), uistinu drastiĉno odudara od onoga što je Marjanović proklaniovao, pa ĉak i u predgovoru
knjige, o vjernom biljeţenju pjesama i o uvaţavanju originalnih zapisa.


HASANAGINICA
Koja su tzv. tamna mjesta u baladi o Hasanaginici?
Tamna mjesta u baladi o Hasanaginicu su : nozve, arĊastoga ( hrĊavoga ), pokrovac.

Ko je prvi put objavio tekst o Hasanaginici ?
Smatra se da je tekst o Hasanaginic prvi put zapisao Albert Fortis 1774.god. u svom djelu „Put
po Dalmaciji― nazivajući je „ morlaĉka balada



Razlike izmeĊu uvodnih stihova Hasanaginice zapisanih mlorlaĉkim kurzivom i teksta
zabiljeţenim glagoljicom i ćirilicom?
Uvodi stihovi balade zapisani mlorlaĉkim kurzivom znatno se razlikuju od uvodnih stihova
zapisanih na ćirilici i glagoljici. A tekst koji je zapisan ćirilicom i glagoljicom je identiĉan.
Fortis je dobro poznavao znakove ćirilice i glagoljice u biljeţenju vъtamo gdje u svom zapisu
upotrebljava u, biljeţenju jora i jera, u upotrebi grafema (št), ili paku biljeţenju grafema jeri na
etimologijski opravdanom mjestu (by). Zadivljujuće je Fortisovonepogrešivo biljeţenjem
grafema jat, ĉak i u lokativu (vъ gorě zelenoi).

Šta je to poetski interdijalekt?
Poetski interdijalekt su sve osobine dijalekatske koje se mogu pronaći u više razliĉitih
dijalekatskih podruĉja. .U poetskom interdijalektu nalaze se elementi razliĉitih idioma manje ili
više zastupljenikod svih pjevaĉa. Pojedinistrukturni elementi zadobivaju naglašenu stilsku
vrijednost, jer se poĉinjushvatati kao dio poetske gramatike, ili pak kao ornament epsketradicije

Objasnite prisustvo ikavizama u Fortisovom tekstu Hasanaginice
Od ukupno 38 rijeĉi sa jatom u zapisu Hasanagiice ima 8 ikavizama. Primjećeno je da se
ikavizmi u konĉnom zapisu dosljedno javljaju u govoru junakinje što je interpretirano kao
pjevaĉeva upotreba ikavske forme tamo gdje se dramatiĉnost i tragiĉnost radnje kreću prema
vrhuncu.


AUSTROUGARSKI PERIOD

Koje su sintaksiĉke crte karakteristiĉne za jezik pisaca u au periodu?
Slavenski genitiv: moći pruţiti utjehe, zaiskat halala; posesivni dativ:poslije kratkog mu
bolovanja, zovnem sina mu; konstrukcija uzroĉnog karaktera s + genitiv: mamuran s ţudnje, s
jednostavnog razloga; pridjev iza imenice: utjecaj intelektualni; radije se upotrebljava infinitiv
nego konstrukciju da + present: stao me pozorno motriti; dopunu u instrumentalu uz glagole biti,
postati, ostati: ćućenje bliske smrti postaje istinom; odsustvo utjecaja stranih sintaksa –
zabiljeţena su dva takva primjera kod Bašagića i Hadţića: Za moći tumaĉiti i shvaćati Kur'an
nuţdno je temeljito poznavanje arabskoga jezika; u jednu veĉer uĉini udaviti sedam kapetana .

Prisustvo ikavizama u jeziku pisaca u au periodu!
Neologizmi se najčešće javlju u publicistici, mada ih u Ćatićevoj poeziji ima dosta. MeĊu tim
rijeĉima ima onih koje dopiru iz hrvatske kulturne sfere, bilo da su tvorenice, bilo da su preuzete
iz slavenskih jezika u vrijeme ilirskog purizma (bajoslovni, glasovir, glazba,uglazbili, upeĉatak,
kumir, bjelokost , promicatelj) .No ĉešće ih bošnjaĉki pisci sami tvore prema obrascima
razvijenim kod Hrvata u vrijeme ilirizma. U tome je naroĉito spretan Ćatić: svjetlonosac,
spasonosac, brzopletno, nebosklôn, na nebištu, lahkoletan, nedohitan...
Kakva su pravopisna opredjeljenja pisaca u austrougarskom periodu?
SlijeĊenje principa etimološkoga pravopisa je karakteristiĉno za Osmana Nuri Hadţića.
Bašagićev pravopis je fonetski sa elementima etimološkoga, a Mulabdićev i Ćatićev dosljedno
fonetski.

Bašagićeva uloga u formiranju knjiţevnojeziĉkog izraza u A-U periodu je bila u : uvoĊenju u
opticaj niza terminoloških odrednica koje bosanski jezik nije imao; spajanje Istoka i Zapada;
zaokret u knjiţevnosti- odustajanje od alhamijado izraza; arhaizmi; prodor ćirilice i
internacionalizama; tzv. obnova jezika.
Internacionalne riječi za apstraktne pojmove Bašagić najĉešće tumaĉi domaćim rijeĉima, što
navodi na pomisao o zalihosti novog termina. Svako tumaĉenje internacionalne domaćom
rijeĉju, umjesto da bude puristiĉka preporuka, pokazatelj je autorove evropske obrazovanosti i
orijentacije, kao i njegove teţnje da pouĉi ĉitatelja: [afektacija = prisiljenost, nenaravnost],
[nuanca = fina razlika, tanĉina], [kategorija = razred, vrsta], [aforizam = iskrica], [biograf =
ţivotopisac], [pietet = djeĉinska ljubav, poštovanje].Katkad se pisac mora posluţiti i
orijentalizmom uz domaću rijeĉ da bi objasnio internacionalni termin: [historija = tarih, povijest],
[biblioteka = knjiţnica, ćutubhana], [individualnost = osabina, šahsijjet], [azil = utoĉište,
meldţe].

MISTICIZAM
Šta je to misticizam i gdje su mu prvi poĉeci?
Misticizam znaĉi: jednom govoru dati dva smisla: vanjski i unutarnji ili, da se jasnije
izrazimo,smisao u pravom filološkom znaĉenju, kako ga rijeĉ ili reĉenica donosi, i smisao u
metaforiĉkom znaĉenju kako ga mistik - pjesnik u sebi zamišlja. Poĉetak misticizma se vezuje za
stare vedske tekstove, za neke Aristotelove postulate, a svoj najveći procvat i konaĉan oblik
misticizam je dobio u Perziji a kasnije u Osmanskoj drţavi.

Kakav je utjecaj misticizam ostavio na osmansko pjesništvo?
Misticizam u osmasnko pjesnistvo ulazi preko perzijskog jezika.Od samog osnivanja osmanskog
carstva pa do danas moze se primjetit veliki utjecaj misticizma. Na poĉerku pojave islama mistici
su slijepo slijedili naĉela objave i nisu izlazili iz njenih okvira, dok su kasniji mistici otišli dalje i
razvili su „panteistiĉko uĉenje―, uĉenje o jedinstvu egzistencije.

Zašto i kakv je utjecaj ostavio Galib-dede na Ćatića i koje mu je najpoznatije djelo?
Jedan od najveći utjecaja na pjesništvo Ćatića ostavio je turski pjesnik Galib-dede. Bili su sliĉni
po svojim ţivotnim statusima, kao mladi intelektualici nedovoljno prihvaćeni u svojoj okolini i
nisu dovoljno cijenjeni, predstaljali su novitet u knjiţevnosti. Galib-dedi se ne sviĊaju njegovi
literarni predhodnici ni savremenici; on ne trpi zastarjelosti, nego nove oblike, misli i slike unosi
u osmanlijsku poeziju i udara osnov njenoj kasnijoj renovaciji i preporodu. Za Galiba je mašta -
pjesniĉka stvaralaĉka moć, a slike su mu vrhunac umjetnosti.Kod njega je više fantazije, nego
osjećanja. Njegove su slike svijetle i istanĉane, duboke i otmjene, katkad nejasne, ali ţive i
refleksivne. Najpoznatije djelo Galib-dede je Ljepota i Ljubav.
Jeziĉko ĉistunstvo ( purizam) u Šulekovu rjeĉniku!
Purizam je „ĉišćenje „ jezika od stranih rijeĉi, te njihova zamjena sa adekvatnim domaćim
rijeĉima nastalim izvoĊenjem ili slaganjem dugih domaćih rijeĉi. Simbol ĉišćenja jezika na
podruĉju Htvatske bio je Bogoslav Šulek. Izbjegava rijeĉi koje imaju bilo kakve veze s
njemaĉkim jezikom. Preuzimao je rijeĉi od Ĉeha i Slovaka, a Vuk Karadţić se tpme protivio.
Imao je potrebu za stvaranjem za stvaranjem vlastite terminologije u hrvatskom jeziku. npr. po
Šulekovu rjeĉniku: crvotoĉina, zrakomlat, zrakoplov, ruţodol...
Leksiĉki kalk, objasniti pojam, i potkrijepiti primjerima iz Šukelova rjeĉnika.
Kalkiranje (franc.), lingv prenošenje pojedinih rijeĉi ili izraza iz jednoga jezika u drugi
doslovnim prevoĊenjem njihovih elemenata; npr. rukovodstvo prema lat. manuductio, neboder
prema engl. sky-scraper, bez druge, »zasigurno«, prema tal. senz’altro.
U Šulekovu rjeĉniku ima dosta kalkiranih rijeĉi, a mi ćemo izdvojiti nekoliko, npr. po Šulekovu
rjeĉniku: - glavonoša (Keimtrager)
- jadonoša (Schmerzenbringer)
- jedonoša (Speinsentrager)
- kratkovid ( kurzsichtig)
-grdoglasje (Misston)
- ruţodol (Rosental)
- cvjetodol (Blumental)