You are on page 1of 3

Hrvatsko katoličko sveučilište

Kolegij: Svjetska povijest 1914.- 1991.
Seminarski rad: The cultural revolution as legacy and precedent
Profesor: Ivica Miškulin





KINESKA KULTURNA
REVOLUCIJA







Zagreb, 29. prosinca 2011. Studentica: Marta Vojvoda Ivanković

Nakon višegodišnjeg graĎanskog rata, voĎenog izmeĎu dvije struje – komunističke,
predvoĎene Mao Tse-tungom, i republikanske, kojoj je na čelu bio i sam predsjednik Sun Yat-
sen, 1949. godine vlast u Kini preuzima Komunistička partija. U idućih će nekoliko
desetljeća nova vlast provoditi sustavne, često nasilne reforme pod kojima će se
podrazumijevati i razni zločini i tzv.čistke, a koji će Kini donijeti samo neuspjeh i katastrofe.
Pod krinkom težnje za preobražajem Kine u industrijaliziranu i modernu državu, odnosno
novu industrijsku velesilu, Mao Tse-tung je u razdoblju od 1966. do 1976. godine ( godine
njegove smrti) provodio nešto što se može opisati kao velika predstava onih koji u tom
razdoblju nadziru cijelo područje Kine, a svoje su zločinačko djelovanje pravdali novom i
″prijekopotrebnom″ kineskom duštvu - Kulturnom Revolucijom.
1966. godine Kinu je potresao novi val nasilja, a nekontrolirani ″crveni″ teror je po
riječima pojedinaca, iz raznih redova kineskog društva, tresao planine i smrzavao rijeke.
Upravo su tako i mnogi kineski književnici opisivali takvu situaciju kao nečuvenu nesreću,
provoĎenu od strane KPK, koja je oduzela živote milijunima ljudi, razorile brojne obitelji,
palila knjige, rušila drevne graĎevine i uništila grobove starih intelektualaca, vršeći sve vrste
zločina u ime revolucije. Mao Tse-tung je, naprotiv, tu Revoluciju objašnjavao kroz
marksističko-lenjinovo učenje kao kinesku dominatnu ideologiju. Primarno djelovanje je
usmjerio na studente i radnike, dakle mlade i sposobne ljude koji su u stanju izvršiti neku
planiranu akciju. No, umjesto revolucije koja bi zemlji donijela blagostanje i sigurnost njenih
graĎana, Maova je Revolucija Kinu dovela u desetljeće kaosa. Po jednoj je, od mnogih
procijena, živote tada izgubilo više od milijun Kineza, životi 100 milijuna njih bili su
uništeni, a nezanemariva je i brojka da je milijun i više stanovnika svakodnevno trpjelo javno
omalovažavanje, kritiziranja i samokritiziranje, nepravedne osude zatvorom i razna druga
maltretiranja i kršenja ljudskih prava. Zločini koje je Komunistička Partija Kine tada činila u
ime Revolucije, mogu se podijeliti na tri razdoblja te Revolucije. Prvo razdoblje je sam
početak nasilja, a odnosi se na period od 1966. do 1969. godine. Za to je doba karaterističan
najveći broj represija i zabilježenih zločina koji su počinjeni nad kineskim stanovništvom.
Drugo razdoblje od 1969. do 1973.godine, vrijeme je u kojem su progoni stanovništva bili na
vrhuncu. Oko 400.000 gradskih stanovnika bilo je prisiljeno otići na selo, a osim većinski
mlade populacije, meĎu njima se našao i velik broj visokih dužnosnika. Treće i posljednje
razdoblje Revolucije od 1973. do 1976.godine, kada je dominaciju političkim vrhom imala
″Banda četvorice″, odnosno šangajska skupina vladajućih: Maova udovica Jiang Qing, Zhang
Chunqiao, Yao Wenyuan i Wang Hongwen. Upravo su oni okrivljeni za smrt oko 35 tisuća
nedužnih ljudi i još mnogo drugih zločina. Kulturna Revolucija završila je dvama najvažnijim
dogaĎajima; prvi dogaĎaj je Maova smrt 1976.godine, a drugi uhićenje ″Bande četvorice″.
No, tu nije bio kraj nesreći i nezadovoljstvu kineskog stanovništva; mnogi još i danas nisu
potpuno zadovoljni samim uhićenjem ″Četvorice″, već žele opravdanje za sve zločine i
tragedije kroz koje su prošli oni kao pojedinci i cijele njihove obitelji za čijim članovima
mnogi još uvijek tragaju. Ono čemu su svi po završetku Revolucije težili bila je pravednost i
istina. Iako mnoštvo Kineza i dalje tvrdi kako nije tako mali broj komunista ( u ovom slučaju
″Četvorice″) mogao počiniti tako strašne zločine u tako širokom brojčanom razmjeru, ipak
većina nastavlja traganje za istinom, nadajući se kako će to biti pravi primjer ljudima da ne
ponove iste pogreške iz prošlosti i kako se ne bi iznova suočavali s takvom patnjom. Upravo
kako bi se postigla takva objektivna istina i iznijelo realno stanje o Revoluciji, provode se
raznih mehanizmi za reviziju o gledištima na Revoluciju. Tu je potrebno omogučiti
dostupnima okolnosti poput: potpune neovisnosti svjedoka, slobodne izjave žrtava,
objektivnost i neovisnost komisije i ostalih istražitelja, jasan stav vladajućih, adekvatno
financijsko stanje i dostupnost ostalih resursa te slobodan pristup dokumentima i vladinim
agencijama.
Kulturna Revolucija je period pun krvoprolića, uvreda, ubijanja, gubljenja savjesti i
konfuzije u smisli biranja izmeĎu pogrešnog i ispravnog. Smio se obožavati samo jedan bog,
a taj je bio Mao, bilo je dozvoljeno studirati samo jedan smjer studija, za vrijeme telefoniranja
ili vožnjom nekim javnim prijavozom bilo je nareĎeno recitirat neke od Maovih citata te su
tako beskrajna laž i cinizam postali način života kineskog naroda. No, ni nakon 1976. godine
situacija se nije potpuno promijenila, iako tome društvo teži. KPK nikad nije prestala
proizvoditi sukobe meĎu ljudima. U ime "održavanja reda i stabiliziranja društva", Partija je
nastavila mijenjati Ustav, zakone i pravila i progoni kao reakcionare sve koji se ne slažu s
vladom.