P. 1
Henry Miller - Jarceva Obratnica

Henry Miller - Jarceva Obratnica

|Views: 1,077|Likes:
Published by caravaggnes

More info:

Published by: caravaggnes on Nov 19, 2009
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as DOC, PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

01/05/2014

pdf

text

original

TRILOGIJA Naslov izvornika Henry Miller TROPIC OF CAPRICORN HENRY MILLER JARČEVA OBRATNICA S engleskoga preveo IVAN KUŠAN

1978 OTOKAR KERSOVANI - RIJEKA Tisak: »RIJEČKA TISKARA«, Rijeka JARČEVA OBRATNICA NJOJ U JAJNIČKOM TROLEJBUSU 1 PROSLOV djelu HISTORIJA CALAMITATUM (povijest mojih nedaća) Cesto primjer, više nego riječ, gane srca muškaraca i žena, baš kao što ih i uspokoji u njihovu jadu. I stoga, budući da i ja nađoh utjehe u besjedi s osobom kojoj je sve znano, nakanio sam opisati patnje u koje se prevratiše moje nevolje, da bi ih podastro očima onoga koji, akoprem odsutan, navijek bje utješiteljem. Činim, to da biste, usporedivši svoje jade s mojima, mogli procijeniti kako su vaši uistinu ništavni ili bar malne beznačajni, pa ćete ih tako umjeti lakše podnijeti. Pierre Abćlard Kad jednom izdahneš posve je sigurno šta sli-|i'<li, makar i bio samo kaos uokolo. Isprva i nije bili > ničega osim kaosa: fluid, koji me je okruživao, udi-..io sam na Škrge. U donjem sloju, koji je neprestani) obasjavala mutna mjesečina, bio je blag i plodan; /nie je bio rezak i neskladan. U svemu sam odmah uočavao suprotnost, proturječnost i, između realnog i nerealnog, ironiju i paradoks. Bio sam sam sebi n.ijljuoi neprijaitelj. Ništa nisam toliko želio učiniti a da se u isto vrijeme ne bih toga mogao i odreći. Cak. i u djetinjstvu, kad mi ništa nije nedostajalo, >cho sam umrijeti: htio sam se predati, jer mi se borba činila besmislenom. Shvaćao sam da ništa ne mogu dokazati, osmisliti, dodati ili oduzeti produžujući život koji nisam sam tražio. Sve egzistencije oko mene bile su promašene ili, ako i nisu bile pro-inaScne, bile su smiješne. Osobito egzistencije onih ljudi koji su uspjeli. Muka me hvatala od ljudi koji su uspjeli u životu. Imao sam razumijevanja za greški-, ali me nije zbog toga hvatala muka. Tu je po-M'i|odi bila prava pravcata negativna osobina, sla-host koja bi nabujala već pri pogledu na ljudsku hiicdu. Nikada nisam nikome pomogao u nadi da time činim neko dobro; pomogao bih samo zato što iliugačije nisam mogao. Činilo mi se da je ludo pokucati da promijenim životni tok; ništa se ne bi moglo izmijeniti, osim ako ne bih izmijenio srce — ali tko može izmijeniti ljudsko srce? Povremeno hi se neki prijatelj okrenio vjeri: smucalo bi mi se <k! toga. Boga nisam trebao više nego što je on me13 ne trebao, i, kad bi ga bilo, mislim da bih, kako sam često pomišljao, mirno izišao preda nj i pljunuo mu u lice. Najviše me je jedilo da su me ljudi na prvi pogled smatrali za dobra, prijazna, plemenita, odana i vjerna čovjeka. Možda u meni i postoje te vrline, ali tomč treba tražiti razlog jedino u mojoj ravnodušnosti: mogao sam dopustiti sebi da budem dobar, prijazan, plemenit, odan i tome slično, samo zato što nisam znao šta je zavist. Zavist me nije nikada mučila. Nikad nisam nikome ni na čemu za-vidio. Naprotiv, jedino sam sve i svakoga žalio. Zacijelo sam već od prvih dana navikavao samoga sebe da ništa ne želim odviše. Već od tih prvih dana bio sam nezavisan, ali na krivi način.*Nitko mi nije bio potreban jer sam želio biti slobodan, slobodan da radim i pružam drugima samo ono što mi puhne u glavu, čim bih osjetio da se od mene nešto očekuje ili zahtijeva, odmah bih uzmaknuo. Takav je oblik, naime, poprimila moja nezavisnost. Jednom riječju, bio sam pokvaren, pokvaren od samog početka. Baš kao da me je mati dojila otrovom i, iako me je rano bila odbila od sise, taj otrov mi zauvijek ostao u organizmu. A kad me je prestala dojiti, čini mi se da sam i prema tome ostao ravnodušan; mnoga se djeca bune ili pretvaraju kao da se bune, ali meni se zbilja fućkalo. Ja sam bio filozof još u pelenama. U principu sam bio protiv života. U kakvu principu? Riječ je o principu besmisla. Svd su se oko mene borili. Ja nisam ni prstom maknuo. Kad bih se slučajno genuo, učinio bih to samo zato da ugodim nekome drugome; duboko u duši nije mi bilo stalo ni koliko je crno pod noktom. I, ako biste mi pokušali dokazati zašto je to tako, ja bih vam proturječio, jer znam da sam se rodio proklet i da me ništa od toga prokletstva ne može osloboditi. Kasnije, kad sam odrastao, saznadoh da je bilo vraške muke da me izvuku iz utrobe. To mi je posve jasno. 14

ćemu se micati? čemu napustiti toplo i zgodno mjestance, ugodno otočište u kojemu sve dobiješ besplatno? Moje najranije uspomene sežu do studeni, snijega i leda u kanalu, mraza na prozorskim oknima, hladnoće oznojenih kuhinjskih zidova. Zašto ljudi žive u divljim podnebljima umjerenih pojaseva, kao što se oni bezrazložno nazivaju? Zato što su ljudi po prirodi budale, lijenčine i kukavice. Sve do svoje desete godine nisam imao pojma da postoje »tople« zemlje, krajevi u kojima se kruh ne zarađuje u znoju lica, niti se drhti od jeze i tvrdi kako to očeličuje i veseli čovjeka. Gdje god vladaju studeni ima ljudi koji se kilave od posla i, kad izrode djecu, drže svom potomstvu propovijedi o radu — koje, u suštini, nisu ništa drugo nego doktrina inercije. Moji roditelji su bili nordijci u pravom smislu te riječi, što će reći — budalasti. Prihvatili su sve lažne ideje što su ikad bile izmišljene. Za njih je važila doktrina čistoće, a o pravičnosti da se i ne govori. Bili su stravično čisti. Ali su iznutra smr-djeli. Nikada nisu odškrinuili vrata koja vode u du&u; nikada nisu ni u snu pomislili da zatvorenih očiju skoče u neizvjesnost. Poslije večere trebalo je pomno oprati suđe i spremiti ga u kredenc; oprano rublje trebalo je izglačati i potrpati u ladice. Sve se radilo za sutra, a to sutra nikada nije došlo. Sadašnjost je bila samo most, i oni na tome mostu još dan-danas stenju, kao što cijeli svijet stenje, i nijedna se budala ne sjeti da most d'gne u zrak. Iz pakosti često tražim razloge da ih osudim, odnosno da osudim samoga sebe. Jer ja sam u mnogo čemu nalik na njih. Dugo sam vremena mislio da sam se izvukao ali, kako vrijeme prolazi, uviđam da se ne popravljam, da sam čak i gori, već i zbog toga što mi je sve bilo jasnije nego njima a ipak nisam ništa učinio da izmijenim svoj život. Kad se ogledam na svoj život, čini mi se da nikada ništa nisam učinio dobrovoljno, nego samo pod tuđim pritiskom. Ljudi me često smatraju za pustolova; ta15 fcva je tvrdnja posve lažna. Sve su moje pustolovine bile slučajne, uvijek su mi bile nametnute, uvijek sam ih, umjesto da tragam za njima, naprosto podnosio. Ja sam do srži pravi pripadnik ohola i hvalisava nordijskog naroda koji .nikada nije imao ni trunke smisla za pustolovine a ipak je prekopao cijelu zemlju i izvrnuo je naglavce da bi svuda ostavio za budućnost vrijedna nalazišta i povjesne ruševine. Nemirni su to duhova, ali nisu pustolovi. Raspeti duhovi, ikoji nisu kadri živjeti u sadašnjosti. Inače su svi odreda sdnje kukavice, baš kao i ja. Postoji, nai-tme, isamo jedna velika pustolovina ali ona je unutarnja, u samom čovjeku, i na nju nimailo ne utječu ni prostor, ni vrijeme, čak ni djela. Jedanput u svaikih nekoliko godina gotovo da bih ovo i otkrio, ali bih, na onaj svoj 'karakterističan način, uspio izmaći posljedicama toga otkrića. Kad bih htio smisliti neki razlog kao ispriku, ne bi mi palo na pamet ništa drugo osim okoline, osim ulica koje sam poznavao i ljudi ikoji su živjeli u njima. Ne mogu zamisliti nijednu ulicu u Americi, miti stanovnike te ulice, koji bi čovjeku mogli pomoći da otkrije samoga sebe. Prošao sam mnoge ulice u mnogim zemljama ali se nigdje nisam osjećao toliko omalovažen i ponižen 'koliko u Americi. Zamišljam sve američke ulice zajedno kao neku vrst zahodske jame, duhovne jame u koju sve upada i ondje se sasuši i pretvori u vječno govno. Radni duh se te zahodske jame dotiče čarobnim štapićem; naporedo izniču pslsče i tvornice, oružane, kemijski kombinati, čeličane, sanatoriji, zatvori i ludnice. Cio je kontinent strašna mora ikoja znači' nesreću za ve-'iku većinu ljudi. Ja sam bio sam, jedno jedino biće na velikom piru dobrobiti i sreće (statističke dobrobiti, statističke sreće), ali nikada nisam naišao na čovjeka koji bi bio istinski imućan ili istinski sretan. U svakom slučaju, za sebe sam znao da sam nesretan i siromašan, izvan stroja i izvan igre. Bila 16 mi je to jedina razbibriga, jedino veselje. Ali mi nije bilo lako. Za moj razum i za moju dušu bilo bi bolje da sam se otvoreno pobunio, da sam zbog toga dospio u zatvor, da sam u zaitvoru strunuo i umro. Bolje bi bilo da sam kao ludi Czolgosz ustrijelio kakvog valjanog predsjednika McKinleya, kakva plemenita, beznačajna stvora koji nikada nikome nije učinio ništa nažao. Duboko u srcu, naime, skrivala mi se želja za umorstvom: htio sam da vidim Ameriku u ruševinama, uzduž i poprijeko sravnjenu sa zemljom. Htio sam to doživjeti da bih se naprosto osvetio, da bih isikupio zločine koji su počinjeni meni i tolikima meni sličnima koji nikada nisu uspjeli dići glas i pobuniti se, izreći svoju mržnju i opravdanu krvožednost. Ja sam bio zao izdanak zle zemlje. Da duhovno biće nije neuništivo, »ja« o kome pišem već bi odavno netragom iščezao. Nekima će se ovo možda učiniti kao izmišljotina,ali što se god meni čini da se dogodilo, sigurno se i dogodilo — bar meni. Povijest će to možda zanijekati, jer u povijesti svog naroda nisam odigrao nikakvu ulogu, ali makar sve što kažem bilo krivo, makar sve ovo bila opaka, zlonamjerna predrasuda, makar ja bio lažac i trovač, to je svejedno istina i trebat će je progutati. 2 Jarčeva obratoica yj A sada o samim događajima ... Svaki događaj, ako ima neko značenje, uključuje u sebi proturječnosti. Dok se nije pojavila ona za koju ovo pišem, vjerovao sam da je negdje napolju, u životu, kako se to obično kaže, rješenje svih problema. Kad sam je susreo, pomislio sam da sam se dočepao života, da sam se dočepao nečega u što

mogu zariti zube. Umjesto toga, život mi je posve isklizimo iz šaka. Pružio sam rulku da se za nešto ti Inatim — i nisam ništa našao. Ali ispruživši ruku u namjeri da nešto zgrabim, da se za nešto uhvatim, ja sam ipak, onako nasukan, otkrio nešto što nisam Ira/io — samoga sebe. Otkrio sam da cijeloga divota nisam želio živjeti — ako se ono čime se ostali bave može nazvati življenjem — nego izražavati m1. Shvatio sam da me život nikada nije ni najmanje Auiimao, nego jedino ovaj posao kojim se sad bavim, ko i i je nekako paralelan sa životom, koji je njegov tlu) a istovremeno i iznad njega. Istinitost me gotovo uojue ne zanima, pa čak ni stvarnost; zanima me samo ono što sam zamišljao, ono što sam svaki dan potiskivao da bih mogao živjeti. Nije me briga da li ni umrijeti danas ili sutra, i nikada me nije bilo bri-y.i, ali muči me i kinji da čak još i danas, poslije višegodišnjih napora, ne mogu tačno izreći ono što mislim i osjećam. Svjestan sam da sam još od mali li nogu jurio za tom utvarom ne uživajući ni u i'rnm drugome, ne želeći ništa drugo osim sposobno19 sti da se izražavam. Sve ostalo je laž — laž je sve ono što sam radio i govorio a nije bilo u vezi s tom željom. A takav je ipak bio najveći dio mog života. Ja sam bio sušta proturječnost, kako se to kaže. Ljudi su me smatrali za ozbiljna ili plemenita, za vesela ili nemirna, iskrena ili otvorena, nehajna ili bezbrižna. Ja sam odista istovremeno imao sva ta svojstva — ali sam, mimo toga bio i nešto treće, nešto čemu se nitko ne bi nadao a najmanje ja sam. Još 'kao šestogodišnji dječačić volio sam sjediti na djedovoj klupici i čitati mu dok je on šivao, živo se sjećam kako bi se on, pritisnuvši vruće glačalo na šav odijela i šalku na šaiku, zamišljeno zagledao kroz prozor. Tačnije se sjećam izraza njegova lica dok je tako snatrio, nego sadržaja knjiga koje sam mu čitao, jasnije ga se sjećam i od razgovora koje smo vodili i od igara kojih sam se igrao na ulici, često sam razmišljao o čemu snatri, šta ga to odvlači od samoga sebe. Još nisam bio naučio kaiko se može sanjariti otvorenih očiju. U tim trenucima ostajao sam uvijek bistar i posve prisutan. Opčinjavalo me njegovo sanjarenje. Znao sam da on nema nikakve veze s onim što radi, niti da iole misli na bilo koga od nas, da je posve sam i, tako sam, ujedno i posve slobodan. Ja nisam nikad bio sam, osobito ako nikoga nije bilo kraj mene. činilo mi se da me uvijek netko prati, osjećao sam se ikao mrvica velikog sira koja vjerojatno predstavlja svijet, iako nikada nisam o tome dublje razmišljao. Ali znam da nikada nisam postojao sam za sebe, da nikada, da tako kažem, nisam sebe smatrao za onaj veliki sir. I tako, sve kad sam i imao razloga da kukam, da se tužim, da plačem, imao sam iluziju da sam djelić sveopćeg ljudskog jada. Kad sam plakao, činilo mi se da cio svijet plače sa mnom. A plakao sam rijetko. Najčešće sam bio sretan, smijao se, zabavljao. Dobro sam se zabavljao jer mi se, kako već rekoh, živo jebalo za sve. Ako nešto nije bilo u redu sa mnom, to je zna20 ćilo, mišljah, da i drugdje nije ništa u redu. Bio sam u to čvrsto uvjeren. A nije u redu obično onda kad je čovjeku do nečega odviše stalo. Ta me je spoznaja ozarila već u najranijoj dobi. Eto, sjećam se, na primjer, slučaja mladog prijatelja Jaaka Law-sona. Cijelu je godinu proležao u krevetu umirući i strašno se pateći. On je bio moj najbolji prijatelj — bar se tako pričalo. Vjerojatno mi ga je isprva odista bilo žao, pa sam povremeno navraćao u njegovu kuću da bih se raspitao kako mu je; ali za dva-tri mjeseca posve sam oguglao na njegove patnje. Utuvio sam sebi u glavu da on mora umrijeti i da je bolje ako umre što prije pa, ikad sam to zaključio, ponašao sam se dosljedno tome, to jest posve sam zaboravio na nj prepustivsi ga sudbini. Bilo mi je onda svega dvanaest godina i sjećam se da sam se ponosio svojom odlukom. Isto se tako dobro sjećam pogreba, tog sramotnog događaja. Svi su bili na okupu: prijatelji i rođaci su se nabili oko lijesa i drali se kao bijesni majmuni. Osobito mi je njegova majka išla na jetra. Ona je bila izuzetno, duhovno biće, prava scijentistkinja, ako se ne varam, koja sigurno nije vjerovala ni u bolest, ni u smrt, ali je toliko urlala da bi to i Krista moglo dignuti iz groba. Sa mo ne i njena voljenoga Jaaka! Jack je ležao hladan kao led, ukrućen, i ništa ga nije moglo probuditi. Bio je mrtav da mrtviji ne može biti. Znao sam to i bilo mi je drago. Nisam htio trošiti suze. Nisam mogao reći da mu je sad bolje, jer ono »on« više nije postojalo. On je umrlo a s njime su iščezle i sve patnje koje je sam pretrpio i koje je nesvjesno bio prenio na druge. Amen, pomislio sam u sebi i, kako sam bio prilično razdražen, glasno prdnuo tik pokraj lijesa. Svega mi je jednom do nečega bilo naročito stalo, i to negdje u ono vrijeme kad sam se prvi put zaljubio. A ni onda mi baš nije bilo stalo koliko treba. Da mi je zaista bilo jako stalo, ne bih sad o tome pisao: prepuiklo bi mi srce ili bih završio na 21 vješaliina. Bijaše to mučan doživljaj jer me je naučio kako se može lažno živjeti. Naučio me kako se može smješiti ikad mi nije do smiješka, raditi kad ne vjerujem u rad, živjeti kad nemam nikakva razloga da produžim život. I tako, čak i kad sam je zaboravio, zadržao sam naviku da radim ono u što ne vjerujem. Već isprva je vladao kaos, kako rekoh. Ali ponekad bih se toliko približio središtu, srži te opće zbrke, da je pravo čudo kako nije otišao u zrak cijeli svijet oko mene.

Običaj je okrivljavati rat za sve. Ja tvrdim da rat za mene i za moj život nije ništa značio. U vrijeme dok su drugi odlazili u počivališta, ja sam se selio s jednog bijednog posla na drugi ne zarađujući nikada toliko da bih mogao sastaviti kraj s krajem, čim bi me uzeli u posao, gotovo odmah bi me i otpustili. Bio sam vrlo inteligentan, ali sam ulijevao nepovjerenje. Gdje god bih došao, izazvao bih razdor — ne zato što sam bio idealist, nego zato što sam bio nalik na reflektor koji otkriva glupost i besmisao svega i svačega. Osim toga se nisam znao uvlačiti u guzicu. To se očito vidjelo na meni. Ljudi su na prvi pogled mogli zaključiti, kad god bih tražio posao, da se meni zapravo fućka hoću li ga dobiti ili neću. I, nararvno, obično ga ne bih dobio. Ah poslije nekog vremena se to traženje posla pretvorilo u pravo zanimanje, u razonodu, da tako kažem, i ja sam se nudio gdje god sam stigao. To je bio način da ubijem vrijeme, koji nije, po mom mišljenju, ništa lošiji od samog rada. Bio sam sam sebi šef i imao sam svoje radno vrijeme ali, za razliku od drugih šefova, trgovao sam samo s vlastitom propašću, vlastitim bankrotstvom. Nisam bio ni diomčaisko društvo, ni trust, ni država, ni federacija, ni zajednica naroda, nego sam bio najsličniji bogu, a/ko baš hoćete. Tako je to potrajalo negdje do sredine rata sve dok... e, sve dok jednog dana nisam pao u klop22 ku. Napokon je svanuo dan kad mi je posao postao neophodan. Nisam više mogao bez njega. Ne časeći ni časa, odluoih da ću prihvatiti najbjedniji posao na svijetu: postati kurir. Upao sam, negdje predvečer, u personalni odsjek telegrafske kompanije — Koz-modemonske telegrafske kompanije Sjeverne Amerike — u namjeri da svemu stanem na kraj. Upravo sam dolazio iz javne knjižnice i pod miškom sam nosio nekoliko debelih knjiga o ekonomijo i metafizici. Na moje veliko čudo, nisu me primili na posao. Momak koji me naprašio bijaše neki žgoljavac sto je upravljao komutatorom. Vjerojatno me je smatrao za studenta iako se iz moje molbe jasno vidjelo da sam već odavno izišao iz školskih klupa. Ja sam u molbi čak bio dodijelio sebi titulu doktora filozofije, koji je diplomirao na sveučilištu Columbia. Bit će da to nije nitko ni primijetio ili se učinilo sumnjivim žgolji koji mi je dao nogu. Bio sam bijesan, i to baš zbog toga što sam prvi put u životu imao ozbiljne namjere, štaviše, čak sam zatomio ponos koji, na svoj način, nije baš malen, žena me je, kao i obično, dočekala iskeženih zuba. Tvrdila je da sam to opet učinio kao gestu. Legao sam neprestano razmišljajući o tome, još uvijek duboko ojađen i sve ljući i ljući kako je noć odmicala, činjenica da na grbači imam ženu i dijete nije me mnogo uzbuđivala; nitko ti neće dati posao zbog toga što imaš obitelj na vratu, bar mi je to bilo posve jasno. Mene je mučilo nešto drugo; jedilo me da su odbili upravo mene, Henry ja V. Mil-lera, sposobna nadprosječna čovjeka koji je tražio najbjedniji posao na svijetu. To me je peklo. Nisam to nikako mogao progutati. Ustao sam u ranu zoru, obrijao se, obukao najbolje odijelo i odjurio u podzemnu željeznicu. Uputio sam se pravo u upravu telegrafske kompanije, na dvadeset i peti kat, ili tako nešto, gdje su bile sobe direktora i njegovih zamjenika. Zamolio sam da me primi direktor. Naravno, 23 direktor nije bio u gradu ili nije imao vremena da me primi ali bih mogao, ako hoću, porazgovarati s njegovim zamjenikom ili, još bolje, s njego\im tajnikom. Pošao sam zamjenikovu tajniku, pametnu i obazrivu momku, i sve sasuo pred njega. Izveo sam to spretno, ne padajući u vatru ali dajući mu neprestano na znanje da me se neće tako lako otarasiti. Kad je digao telefonsku slušalicu i nazvao upravnika, pomislio sam da je to samo štos, da će me sada šetati od jednog do drugoga sve dok mi ne dojadi. Ali čim je progovorio, promijenio sam mišljenje. Kad sam došao u upravnikov ured, koji se nalazio u drugoj zgradi, izvan centra, ondje su me već čekali. Zavailo sam se u udoban kožnati naslonjač i uzeo jednu od debelih cigara koje su mi ponudili. Pokazalo se da je tip osobno zainteresiran za moj slučaj. Zavalio sam se u udoban kožnati naslonjač i uzeo sitnicu, i naćulio je ve'ike, dlakave uši da bi uhvatio svako slovce moje izjave što treba da potvrdi misao koja se već bila zarodila u njegovoj tintari. Shvatio sam da sam, pukim slučajem, postao oruđe u njegovim rukama, oruđe koje mu je došlo u pravi čas. Pustio sam ga da iz mene lijepo izmami sve što mu god treba a u isto vrijeme ssrn pozorno pratio odakle vjetar puše. Kako je razgovor odmicao, primijetio sam da mi postoje sve naklonjeniji. Napokon je netko imao bar malo povjerenja u mene! Više mi i nije trebalo da bih zaigrao na svojoj omiljenoj žici. Naime, poslije višegodišnja traganja za namještenjem, bio sam se već dobro izvještiio; znao sam jako dobro ne samo što ne treba reći, nego i što treba nagovijestiti, podmetnuti. Uskoro upravnik pozva svog zamjenika i zamoli ga da sasluša moju priču. Tada mi je već bilo jasno o čemu je riječ. Shvatio sam da Hymie — »taj mali ćifut«, kako ga je upravnik nazivao — nema nikakva prava da se predstavlja kao šef personalnog odsjeka. Bilo je jasno da je Hymie preuzeo ovlaštenja koja nije imao. Bilo je isto tako očito da je Hymie Židov i 24 da upravnik baš ne miriše Židove, baš kao ni gospodina Twillingera, direktorova zamjenika koji mu je bio trn u oku. Hymie, taj »prokleti mali oifiut«, bio je vjerojatno i kriv zbog toga što je u kurirskoj službi bilo toliko

Židova. Možda je žarišta Hymie na svoju ruku uzimao u posao nove službenike — u personalnom odsjeku koji su ovdje nazivali Odjelom sumraka. Ovo je sad bila izvrsna prilika, kako sam uspio zaključiti, da g. Clancy, upravnik, smijeni nekog g. Burnsa koji je, kako upravnik reče, već trideset godina na položaju šefa personalnog odsjeka, pa se već očito ulijenio na tom mjestu. Vijećanje je trajalo nekoliko sati. Prije nego je završilo, g. Clancy me je pozvao u stranu i saopćio mi da mene kani postaviti za šefa odsjeka. Prije nego što me postavi na to mjesto, zamolit će me da mu učinim uslugu, koja će mi pomoći da se uve-dem u posao: da budem specijalni kurir. Primat ću plaću šefa personalnog odsjeka ali će mi je isplaćivati za sasvim druge usluge. Jednom riječju, trebalo je da jurim od jednog do drugog odjela i da pripazim kako svi odreda obavljaju posao. Od vremena do vremena morat ću podnijeti izvještajčdć o tome kako se iti poslovi odvijaju. A povremeno bih ga, na njegov poziv, posjećivao i u njegovu stanu da na miru popričamo o prilikama u stotinu i jednoj filijali Kozmodemonske telegrafske kompanije u gradu New Yorku. Kratko rečeno, trebalo je da nekoliko mjeseci budem špijun prije nego što dobijem odsjek u svoje ruke. Možda bih jedinog dana mogao još i postati upravnik ili direktorov zamjenik. Bila je to primamljiva ponuda iako ju je trebalo prihvatiti oblijepljenu govnima. Ja sam je prihvatio. Za nekoliko mjeseci zasjeo sam u Odjel sumraka i počeo namještati i otpuštati ljude, da je sve prašilo. Bila je to prava klaonica, tako mi svega. Cijeli je posao bio posve besmislen. Uzaludno su se razbacivali ljudi, matenijal i snage. Grozomorna far25 sa na pozornici znoja i bijede. Ali čim sam pristao da špijuniram, pristao sam i da primarna i otpuštam ljude, i da obavljam sve ono što su te dužnosti za sobom povlačile. Pristao sam naprosto na sve. Kad bi zamjenik direktora naredio da ne primamo bogalje, ja ne bih namještao bogalje. Kad bi zamjenik direktora spomenuo da treba otpustiti sve kurire preko četrdeset i pete godine, i to bez otkaznog roka, ja bi ih sve pootpuštao bez otkaznog roka. Radio sam sve što su mi zapovijedali, ali na takav način da me je za to ipalk trebalo plaćati. Kad bi izbio štrajik, ja bih prekrižio ruke i čelkao da gužva prođe. A prvi bih se pobrinuo da gazde dobro posegnu u kesu. Cijeli je sistem bio tako truo, tako nehuman, tako odvratan, tako bezgranično pokvaren d kompliciram, da bi zaista jedino genij mogao tu unijeti malko smisla i reda, a pogotovo ljudske topline i obzirnosti. Bio sam protiv cijelog američkog radnog sistema koji je truo do srži. Bio sam peti kotač na kolima i ni jedna strana nije imala nikakve koristi od mene osim što me je izrabljivala. Zapravo su svi izrabljivali sve — direktora i njegovu družinu su izrabljivale neke nevidljive sile, namještenike su izrabljivali starješine, i talko dalje, bez kraja i 'konca, ikroz cijelo poduzeće. S mog malog sjedala u »Odjelu sumraka« pružao mi se, iz ptičje perspektive, pogled na cijelo američko društvo. A ono je bilo nalik na stranicu iz telefonske knjige. Svrstano po abecednom redu, numerirano i klasificirano, ono je imalo nekoga smisla. Ali, ikad bih ga bolje pogledao, kad bih stranice prinio očima i pogledao svaku za sebe, ili svaki dio stranice posebno, kad bih ispitao pojedinog individuuma i ono od čega se on sastoji, zraik koji udiše, život koji živi, mogućnosti koje mu se pružaju, ugledao bih nešto toliko sramotno, nisko, bijedno, toliko beznadno i besmisleno, da bi mi se taj prizor učino gorim od pogleda u vulkan. Sagledao bih cijeli američki život — ekonomski, politički, moralni, umjetnički, duhovna, sta26 tislički, patološki. I vidio bih da je nalik na veliki čir na olinjalu kurcu. Dapače, djelovao je još i gore, jer više i nije bio nalik na kurac. Možda je ta stvar u prošlosti i bila živa, možda je nečemu služila, možda je bar pružala trenutačno zadovoljstvo i uzbuđenje. Ali ovako, s mjesta na kojem sam ja sjedio, djelovala je trulije od najorvljivija sira. Čudi me da sve te ljude nije otjerao u grob smrad takva života... Neprestano govorim u prošlom vremenu, iako je, naravno, i danas isto stanje, ukoliko nije još i gore. U svakom slučaju nam je sad već pun kufer. U trenutku kad se na pozornici pojavila Vale-ska, ja sam već bio otpustio cijelu vojsku kurira. Moj ured u Odjelu sumraka bio je nalik na otvor kanala a tako je baš i zaudarao. Ukapao sam se u prvu liniju rovova i kosio sam na sve strane. Prvo je, nekoliko sedmica po mom dolaslku, umro od srčanog napada čovjek koga sam zamijenio u poslu. Jedva je toliko poživio da me uvede u novu dužnost i odmah otegao papke. Odigralo se to tako brzo, da nisam čak ni stigao osjetiti grižnju savjesti. Otkako sam stupio na posao u ured, ondje je neprestano bila luda kuća. Sat prije nego bih stigao — kasnio sam uvijek — ured je već bio pun onih koji su tražili mjesto. Morao sam se laktovima progurati uz stepenište i doslovno se probiti u sobu. Prije nego bih uspio skinuti šešir, trebalo je desetak puta dići telefonsku slušalicu i odgovarati na pozive. Na stolu su mi stajala tri telefona i sva tri istovremeno zvonila. Zbog njih sam propisao krv još prije nego sam se latio posla. Nije čak bilo vremena da čovjek šta pregrize — sve do pet-šest sati navečer. Hymieju je bilo gore nego meni, jer se nije mogao maknuti od komutatora. Sjedio je tako od osam ujutro do šest naveče i neprestano slao »tekliće« ovamo-onamo. »Teklići« su bili kuriri koje bi jedan odjel posudio drugome na cio dan ili na jedan dio dana. Nikada nijedna od stotinu i jedne filijale nije

27 imala namještenike u punom sastavu; Hymie je, dakle, morao igrati šah s »teklićima« a ja sam radio kao lud da bih popunio rupe. Kad bih pukim slučajem uspio jednog dana popuniti sva upražnjana mjesta idućeg jutra bih ponovo zatakao isto stanje — ako ne i gore. Jedva da je dvadeset i pet posto kurirskog osoblja bilo postojano; ostali su bili na ledu. Postojani bi odmah uspjeli rastjerati novajlije. Postojani su zarađivali po četrdeset-pedeset dolara sedmično, ponekad čalk i šezdeset do šezdeset i pet, a koji put čak stotinu dolara, što će reći da su zarađivali više nego činovnici a često i više nego njihovi šefovi. Što se tiče novajlija, oni jedva da bi izvukli i deset dolara sedmično. Neki bi radili svega jedan sat i napustili bi posao bacivši često svežanj telegrama u kantu za smeće ili kanalizaciju. A kad bi napuštali posao, zahtijevali su da im se odmah isplati zarada, što je bilo nemoguće, budući da u zamršenom knjigovodstviu, kakvo smo vodili, nitko ne bi mogao dokučiti, prije nego što prođe deset dana, koliko je zapravo zaradio pojedini kurir. Isprva bih uvijek posjeo novog kandidata pokraj sebe i sve mu potanko objasnio. Ponavljao bih to tako dugo dok ne bih ostao bez glasa. Us/koro sam shvatio da glas treba čuvati za ona najnužnija »preslušavanja«. Prvo i prvo, malne svaki frajer je bio lažac i po, ako već nije bio lupež od glave do pete. Mnoge smo već primali i otpuštali po više pota. Mnogima je kurirska služba poslužila kao izvrsna prilika da nađu neko drugo mjesto, jer su po poslu navraćali u stotine ustanova u ikoje inače ne bi ni primirisali. Na svu sreću je McGovem, stari i pouzdani namještenik koji je stražario na vratima i dijelio formulare, (imao oko sokolovo. Osim toga sam za leđima imao veliki registar u kome je bio upisan svaki kandidat koji je već jednom radio u poduzeću. Registar je bio posve nalik na policijsku kartoteku; bio je pun opaski, ispisanih crvenom tintom, koje su upozoravale na različite prijestupe. Sudeći po tim bilješ28 ma, nalazio sam se na vraški opasnom mjestu. Uz svako drugo ime bila je spomenuta krađa, prijevara, fizički obračun, duševna neuračunljivost, perverznost ili ludilo. »Pripazi se — taj i taj ti je padavičar!« »Ne otpuštaj toga čovjeka — on je miger!« »Čuvaj se — X. Y. je bio u Dannemori ili u Sing Singu. Da sam mnogo držao do etikete, nikad nikoga ne bih uspio namjestiti. Morao sam se snaći što brže, i to ne s pomoću registra i tuđih savjeta, nego jedino na osnovu vlastitog iskustva. Postojao je tisuću i jedan način kako ćeš ocijeniti kandidata: moraš sve te načine odjedanput držati na umu i brzo ih upotrijebiti jer, -makar radio ne znam (kako munjevito, u jednom jedinom kratkom danu, možeš primiti na posao samo određeni broj kurira i ni jednog više. A koliko god sam ih uzimao, nikad ih nije bilo dosta. Sutra je opet trebalo početi iz početka. Cio sistem je, odozgo do dolje, bio posve kriv, ali nije bilo moje da kritiziram sistem. Moje je bilo da ljude namještam i otpuštam. Nalazio sam se u središtu ploče koja se okreće tako brzo da na njoj ništa ne može mirno stajati. Potreban je samo mehaničar, a prema mišljenju glavešina, u mehanizmu nije bilo nikakve greške, osim što bi se povremeno pokvario. A ti povremeni kvarovi naitovariJii bi nam padavieu, krađu, vandalizam, perverznost, crnce, Židove, ikurve i koješta drugo •— ponekad čak d štrajkove i lokaute. U takvoj prilici je trebalo, prema logici koja je ondje vladala, uzeti veliku metlu i pomesti štalu ili zgrabiti toljage i pištolje i silom urazumiti jadne idiote koje je cmučila iluzija da je mehanizam u osnovi kriv. Povremeno bi palilo i poraz-govoriti se o bogu ili dovesti kakav zbor da im što otpjeva — a katkad bi bilo neophodno i dodati kakvu nagradu, kad bi stanje bilo toliko napeto da riječi više ne bi pomagale. Ali, sve u svemu, najvažnije je bilo primati i otpuštati ljude; dok je god bilo ljudi i municije, morali smo napredovati i tamaniti protivnike po rovovima. Dotle je Hymie uzi29 mao neprestano sredstva za čišćenje — u tolikoj količini da bi mu mogla otpasti zadnjica da ju je imao; ali on je više nije imao, nego je samo sebi utvarao da ide na stranu i sere na dupe. Zapravo je jadni frajer neprestano bio izvan sebe. Trebalo je pripaziti na stotinu i jednu filijalu, a svaka je imala svoje mitsko, da ne kažemo hipotetičko kurirsko osoblje i, bili ti kuriri stvarni ili nestvarni, opipljivi ili neopipljivi, Hymie ih je morao od jutra do mraka slati ovamononamo, dolk sam ja popunjavao rupe, što je također bio isprazan posao jer se nikada nije znalo hoće li kurir, koga sam bio poslao u neku kancelariju, zaista onamo stići još danas ili sutra, ili možda nikada. Poneki bi se izgubili u podzemnoj željeznici ili labirintima ispod nebodera; neki su se cijeli dan vozikali uokolo nadzemnom željeznicom, jer su u uniformi imali pravo na besplatnu vožnju a možda nikada prije nisu imali prilike da se cio dan, do mile volje, vozaju nadzemnom željeznicom. Neki bi se uputili na Staten Island i završili u Canarsieju ili bi ih cajkan onesviještene dovezao kući. Poneki su zaboravljali gdje stanuju, pa bi se posve izgubili i nestali. Neki, koje smo uzeli za posao u New Yorku, pojavili bi se za mjesec dana u Philadelphiji, kao da je to posve normalno i kao da se polklapa s Hoyleovim kartaškim zakonima. Neki bi krenuli prema određenom cilju ali bi putem zaključili da je lakše prodavati novine pa bi ih, onako u našim uniformama, prodavali po ulicama sve dok ne bi dolijali. A neki bi se opet, slušajući čudni nagon za održanjem, uputili pravo u ambulantu.

Kad bismo izjutra stigli na posao, Hymie bi prvo zašiljio olovke; obavio bi to kao pravi obred, bez obzira koliko ga je posla očekivalo jer, kako mi je kasnije objasnio, kad ne bi zašiljio olovike istoga časa, više ih nikada ne bi ni zašiljio. Tada bi pogledao kroz prozor da vidi kakvo je vrijeme. Zatim bi svježe zašiljenom olovkom nacrtao pačetvorinu na vrh 30 ploče ikoju je uvijek imao pri ruci i upisao podatke o vremenu. To je često, kako mi je objasnio, moglo poslužiti kao vrlo koristan alibi. Ako vani ima trideset centimetara snijega ili su pločnici prekriveni bljuzgavicom, koji će đavo odgovarati zbog toga što »teklići« tne jure brže ili tko će zamjeriti šefu personalnog odjela što takvog dana nije popunio sve rupe, molim vas lijepo? Samo, za mene je uivijeik bila tajna zašto Hymie nije prvo odlazio u zahod, nego je odmah, tek što bi zašiljio olovke, sjedao za ko-mutator. Ali mi je i to kasnije objasnio. Bilo kako bilo, njegov se dan uvijek započinjao gužvom, žalbama, lošom stolicom i upražnjenim radnim mjestima. Na redu su odmah bili i smrdljiv, glasan prdež, smrad iz usta, načeti živci, padavica, meningitis, niske nadnice, zakašnjele isplate, iznošene cipele, žuljevi i kurje oči, ravna stopala i razbijene arkade, nestale džepne knjige, izgubljena ili ukradena nalivpera, zahodi puni telegrama, prijetnje direktorova zamjenika i savjeti drugih šefova, prepirke i svađe, prolomi oblaka i prekinute telegrafske žice, nove efikasne metode i stare metode ikojih se odričemo, nade u bolja vremena i molitve za novčanu povišicu koju nikada neće dobiti. Novi bi se kuriri uspjeli probiti ali bi pali pokošeni mitraljeskom vatrom; stari bi kopali sve dublje i dublje, kao štakori u siru. Nitko nije bio zadovoljan, a najmanje stranke. Deset minuta je trebalo da se brzojav uputi u San Francisco, ali se moglo dogoditi da prođe i godina dana prije nego što ga dobije osoba kojoj je namijenjena — ako ga uopće dobije. Kršćansko društvo mladeži, u nalkaei da u cijeloj Americi podigne moral radne omladine, držalo je sastanke o podnevnim prekidima i tražilo da po-šaljem nekoliko pristojno dotjeranih momaka da slušaju petomiinutno predavanje Williama Carnegie-ja Asterbilta o službi božjoj. Gospodin Mallory iz Lige blagostanja me pita da li bih mu mogao udijeliti nekoliko minuta da mi ispriča nešto o uzornim 31 zatvorenicima koji su na uvjetnoj slobodi i koji bi rado prihvatili bilo kakav posao, makar i kurirski. Gospođa Gugganhoffer iz Židovskog dobrotvornog društva bi mi bila veoma zahvalna ako bih joj pomogao u izdržavanju nekoliko propalih kućanstava koja su propala samo zato što su svi u obitelji bolesni, obogaljeni ili onemoćali. Gospodin Haggerty iz Doma za odbjeglu djecu tvrdi da dina baš onakve mališane ikakvi mi trebaju, samo alko sam spreman da im pružim priliku; sve su njih naprosto zlostavljali očusi i maćehe. Gradonačelnik New Yorka će mi biti silno zahvalan ako se lično zauzmem za donosioca pisma koga on može toplo preporučiti — ali ostaje tajina, do đavola, zašto onda on sam nije dao posao donosiocu pisma. Čovjek, koji mi se na-ginje preko ramena, pruža papirić na ikojem je napisao: »Razumijem sve al neoujem govor«. Luther Winifred stoji pokraj njega a iznošeni mu je kaput zakopčan zihericama. Luther ima dvije sedmine indijanske i pet sedimina njemačko-američke krvi, kako sam tvrdi. S indijanske strane je bilo i nešto orne 'krvi, što je rijetkost u Monitani. Posljednji mu je posao bio da postavlja prozorske zastore ali, ka-iko nema uopće dupeta u hlačama, bilo ga je stid da se penje uz ljestve pred gospođama. Neki dan je izišao iz bolnice i još je prilično slab, ali nije toliko slab, čini mu se, da ne bi mogao obavljati kurirski posao. Tu je još i Ferdinand Mish — kako sam ga samo mogao zaboraviti? Cijeli je dan čekao u repu da bi porazgovorio sa mnom. Nisam odgovorio ni na jedno njegovo pismo. Je li to u redu? Otvoreno me pita. Naravno da nije. Mutno se sjećam posljednjeg pisma koje mi je bio poslao iz bolnice za pse i mačke na Grand Concourseu gdje je bio poslužitelj. Rekao je da inu je žao što je napustio taj posao ali da je tome kriv otac koji je bio odviše strog prema njemu i nije mu dopuštao nikakvu razonodu ili zabavu izvan posla i kuće. »Danas imam dvade32 set i pet godina«, pisao mi je, »pa mislim da više ne bih morao spavati s ocem. Šta vi mislite? O vama se priča da ste vrlo fin gospodin a ja sam sad na vlastitim nogama, pa se nadam...« McGovern stari i pouzdani čuvar, stoji pokraj Ferdinanda i čeka da mu dam znak. Volio bi nabrziti Ferdinanda, jer se sjeća kako je taj isti Ferdinand prije pet godina ležao pred upravom, na pločniku i u uniformi, u napadu padavice. Neka ide v rit, ne mogu dati znak! Dat ću još jednu priliku tom jadničku. Možda ga pošaljem u kinesku četvrt gdje nema velike gužve. A dok se u stražnjoj sobi Ferdinand presvlači u uniformu, neko siroče od dečka napunilo mi uši time kako bi »htio pomoći našoj kompaniji da uspije«. Kaže da će se, ako mu pomognem, moliti svake nedjelje za mene u crkvi, osim one nedjelje kad se mora javiti zaitvorskom nadzorniku koji ga je uvjetno pustio na slobodu. On inače ništa nije skrivio. Samo je gurnuo jednog frajera a frajer je pao na glavu i odapeo. Slijedeći: neki bivši konzul s Gibraltara. Ima previše lijep rukopis. Zamolio sam ga da navrati predvečer — nekako mi se čini da je mutan tip. U međuvremenu Ferdinanda u susjednoj sobi spopada padavica. Kakva sreća! Da se to dogodilo u podzemnoj željeznici, sjetili bi ga se po broju na šeširu i lošim uspomenama, i ja bih izvisio u poslu.

Slijedeći: jednoruki momak, bijesan kao ris zbog toga što ga McGovern hoće izbaciti. — Do đavola, snažan sam i zdrav. Možda nisam? — urla on i, da bi to dokazao, grabi jedinom rukom stolicu i razbija je u paramparčad. Vraćam se stolu i nalazim telegram koji me ondje čeka. Otvaram ga. šalje mi ga George Blasini, bivši kurir br. 2459 iz jugozapadne podružnice. »2ao mi je što sam tako naglo napustio posao, ali nije odgovarao mojoj prirođenoj lijenosti jer, iako zbilja volim rad i umjerenost, svejedno nekad ne možemo savladati ponos u sebi.« Neka ide v rit! 3 Jarčeva obratnica 33 U početku sam svoj posao obavljao oduševljeno, usprkos tome što su me odozgo lupali po glavi a odozdo bockali. Imao sam predodžbu šta treba raditi i držao sam je se bez obzira da li se to sviđalo direktorovu zamjeniku ili nije. Svakih deset dana, po prilici, pozvao bi me na saslušanje i održao bukvicu o tome kako »imam predobro srce«. Nikad nisam imao ni pare u džepu, ali sam se naveliko služio tuđim parama. Dok god sam bio šef, posuđivali su mi novac. Porazdijelio sam odjeću, rublje, knjige, sve što mi se činilo nepotrebnim. Da sam samo imao tu moć, dao bih i cijelu kompaniju siromašnim frajerima koji su me tupili. Kada bi tko zatražio deset centa, ja bih mu dao cijeli dolar, kad bi zatražio dolar — dao bih mu pet. Živo mi se jebalo koliko ću razdijeliti kad mi je bilo lakše uzajmiti od drugih nego odbiti sirotinju. Nikad nisam vidio toliko bijede na okupu i nadam se da je neću nikad u životu ni vidjeti. Posvuda su ljudi siromašni — uvijek su bili i uvijek će biti. I ispod tog groznog siromaštva tinja plamicak koji je često tako slabašan da ga je teško i zamijetiti. Ali on ipak postoji i, ako čovjek ima hrabrosti da ga raspiri, može se razbuktati u pravi požar. Neprestano su mi tuvili u glavu da ne smijem biti tako popustljiv, tako sentimentalan, tako milosrdan. Upozoravali su me: budi čvrst! Budi okrutan! A ja sam mislio: jebite se, baš ću biti plemenit, susretljiv, velikodušan, tolerantan, obazriv. Isprva sam sva'koga čovjeka saslušao do kraja; ako ga ne bih mogao namjestiti, dao bih mu para, a kad ne bih imao navaca, ponudio bih mu cigaretu ili ga bar ohrabrio. Uvijek bih nešto davao, to je bilo važno! Učinak je bio zapanjujući. Nitko i ne sluti kakve su posljedice dobrog djela i prijazne riječi. Obasipali su me izjavama zahvalnosti, dobrim željama, pozivima, patetikom i dražesnim malim poklonima. Da sam zaista imao pravu moć, umjesto što sam bio deveta rupa na svirali, tko zna kako bih daleko dotjerao. Mogao bih se poslužiti Kozmodemonskom te34 1 legrafskom kompanijom Sjeverne Amarike da sve ljude na zemlji obratim bogu; mogao bih obratiti i Sjevernu i Južnu Ameriku, a i Kanadski dominion. Držao sam u rukama ključ tajne: treba biti pleme-jiit, prijazan i strpljiv. Radio sam za petoricu. Pune tri godine gotovo uopće nisam spavao. Nisam imao ni jedne čitave košulje a bilo me je stid posuđivati od žene ili potkradati dječju ušteđevinu, tako da sam, da ne bih izjutra platio kartu za vožnju do poduzeća, varao slijepog kolportera na stanici podzemne željeznice. Toliko sam se bio zadužio na sve strane da taj novac ne bih mogao vratiti sve da radim još i dvadeset godina. Uzimao sam od onih koji imaju i davao sam onima koji su oskudijevali, što je bilo posve pravično; i postupio bih opet na dlaku jednako kad bih se našao u sličnu položaju. Čak mi je uspjelo i da ostvarim pravo čudo: presjekao sam ludu cirkulaciju kadrova, a o takvome podvigu nitko prije nije ni sanjao. Umjesto da podrže moja nastojanja, gazde su mi podrezale krila. Prema logici u glavama glavešina, kadrovi su se tobože ustalili zbog toga što su primanja bila previsoka. I tako su smanjili primanja. Na itaj su na-čin odsjekil granu na kojoj sjede. Cijelo se zdanje srušilo i zdrobilo meni u naručju. I, baš kao da se ništa nije dogodilo, gazde su zahtijevale da se pukotine odmah začepe. Da bi malko ublažili udarac, do-šapnuli su mi da bih čak mogao povećati <i postotak Židova, ponekad namjestiti i pokojeg bogalja i učiniti koješta drugo za što su me prije upozorili da je pratupropisno. Toliko sam se raspalio, da sam počeo uzimati na posao zbilja sve i svakoga; uzeo bih ja divlje konje i gorile, samo da sam im mogao udahnuti mrvu \azbara, odnosno onoliko koliko je potrebno za kurirsku službu. Prije nekoliko dana, predvečer bi ostalo svega pet-šest upraznjenih mjesta. Sad bi ih se nakupilo i po tri stotine, četiri stotine, pet stotina — nicala su kao gljive poslije kiše. Bilo je to naprosto pravo čudo. Pljunuo sam 35 u šake i, ne pitajući nikoga za savjet, počeo ih namještati na vagone — nigere, Židove, uzete, bogalje, bivše kažnjenike, drolje, manijake, nastrane, idiote, svakog jebivjetra, koji se držao na nogama i bio kadar primiti telegram u šake. šefovi stotinu i jedne podružnice su bili smrtno uplašeni. Ja sam se zabavljao. Smijao sam se u sebi cijeli dan pomišljajući kakvu sam kašu zamijesio. Iz svih gradskih četvrti pristizale su brojne pritužbe. Cijela nam je služba šepala, zapinjala, crkavala. Magare bi brže obavilo posao nego poneki od idiota koje sam ja upregao u naša kola. U ovom preokretu je jedino vrijedilo što smo dobili i ženske kurire. To je posve izmijenilo atmosferu u uredu. Osobito je za Hymieja takav preokret došao kao dar s neba. Okretao je svoj komutator tako da bi mogao mene promatrati dok je primao i odašiljao »tekliće«. Usprkos činjenici da je sad više radio, stalno je imao erekciju. Nasmiješen bi došao u posao i cijelog bi se dana smiješio. Bio je u sedmom

nebu. Pri kraju svakog radnog dana ja bih imao na popisu pet-šest žena s kojima se isplatilo nešto pokušati. Trik je bio u tome da ih držim u šahu time što im obećam posao, ali da ih prvo badava pojebem. Obično bi bilo dovoljno platiti im žderaču i onda ih, navečer, dovesti natrag u ured i maznuti na pocinčanom stolu u toaleti. Ako bi imale prikladan stan — kao sito su neke i imale — odveli bismo ih kući i legli s njima u krevet. Ako bi im se pilo, Hymie bi izvadio pare na sunce A pljunuo, već prema prilici, pet ili deset komada. Slina mi navali na usta kad se sjetim koliko je para uvijek imao uza se. Nije mi nikako jasno kako je dolazio do njih, jer je bio najslabije plaćeni namještenik u cijelom odjelu. Bilo kako mu drago, uvijek je bio pun para i posuđivao mi ih je kad god sam zatražio. Jednom prilikom smo dobili neku premiju i ja sam vratio Hymieju sve do posljednjeg centa, što ga je toliko iznenadilo da me je izveo u Delmonico's i 36 kraljevski me počastio. Ni to mu nije bdio dosta nego je idućeg jutra pošto-poto htio da mi kupi šešir, košulju i rukavice. Cak je natuknuo da bi mogao otići u njegov stan i, ako hoću, pojebaiti mu ženu — iako me je upozorio da baš momentalno ima neprilike s jajnicima. Osim Hymieja i McGoverna, uvijek sam imao pii ruci i dvije pomoćnice, dvije divne plavuše s kojima smo navečer često večeravali. Bio je tu još i stari moj drug O'Mara koji se upravo bio vratio s Filipina i koga sam postavio za svog glavnog pomoćnika. Ne treba zaboraviti i Stevea Romera, pravog medvjeda, koga sam vodio sa sobom da se nađe u slučaju gužve. Dodajmo još i O'Rourkea, našeg službenog detektiva koji bi mi se prijavio istom potkraj dana, kad je nastupao na posao. Napokon sam ovoj družini pripojio još i Kronskoga, mladog studenta medicine koga su vraški zanimali patološki slučajevi kakvih je u nas bilo cijelo obilje. Bila je to prava šaka veseljaka koju je ujedinila zajednička želja da sjcbemo našu Telegrafsku kompaniju. I dok smo zajebavali kompaniju, jebali bismo uz put sve što nam je došlo pod ruku; od toga treba izuzeti O'Rourkea koji se držao donekle dostojanstveno i koga je nešto mučila prostata pa mu više nije bilo do jebačine. Ali je O'Rourke ipak bio lafčina i beskrajno plemenit čovjek. O'Rouirke nas je često pozivao na večeru i O'Rourkeu smo se obraćali kad god bi nam zagustilo. Eto, takve su prilike vladale u Odjelu sumraka u trećoj godini mog službovanja. Bilo mi je dosta i ljudi i svakovrsnih iskustava. U časovima trezvenosti nizao sam bilješke u namjeri da ih iskoristim ako ikada budem u prilici da opišem svoj život. Naprosto sam čekao trenutak predaha. I tada, pukim slučajem, kad sam zbog nekog sitnog propuštao bio pozvan na odgovornost, zamjenik direktora je izustio nešto što me je pogodilo u živac. Rekao je da bi jako volio kad bi tko napisao neku knjigu a la 37 Horatio Alger — ali o kuririma; čak je natuknuo da bih se ja mogao latiti tog posla. Bijesno sam pomislio kakav li je on kreten ali istovremeno sam se čak i obradovao, jer sam u potaji jedva čekao da istresem sve te uspomene iz sebe. Mislio sam u sebi: »Jebivjetre jedan matori, samo čekaj dok ja sve istresem iz sebe ... Vidjet ćeš ti knjigu a la Horatio Algar... Samo malo pričekaj!« Vrtilo mi se u glavi kad sam izišao iz njegove kancelarije. Vidio sam pred očima beskrajno mnoštvo muškaraca, žena i djece što mi bijahu prošli kroz šake, sjećao se njihova plača, molbi, zahtjeva, zaklinjanja, psovki, prezira, bijesa, prijetnji, zamišljao tragove njihovih stopala na putu, željeznice na podu, dronjave roditelje, prazne kante za ugalj, prepuni slivnik, znojne zidove i, između kapljica vlage, mahnite žohare; vidio sam ih sve odreda kako šepesaju poput presamiće-nih nakaznih patuljaka ili kako se ruše nauznak u nastupu bjesomučne padavice, iskrivljenih i slinavih usta, zgrčenih udova; vidio sam kako padaju zidovi a kužna zaraza kulja napolje poput dkrilaćena fluida, dok one glavešine gore, uporni u svojoj željeznoj logici, čekaju da ta navala prohuji čekaju da se gubici zakrpaju, čekaju i čekaju, čekaju zadovoljno, oholo, s debelim cigarama u ustima i nogama na stolu, čekaju i govore da je stanje samo privremeno nesređeno. Vidio sam Horatija Algera, junačka nad junacima o kome sanja cijela trula Amerika, kako se penje sve više i više prvo je kurir, zatim telefonist, činovnik, načelnik, nadzornik, zamjenik direktora, direktor, pa onda trustovski magnat, tvorničar alkohola, bog nad bogovima, prah od praha, ništica nad ništicom, nula s devedeset i sedam tisuća decimala od jednog do drugog kraja. Seronjo jedan, za-rekoh se u sebi, opisat ću ti ja dvadeset malih ljudi, nula bez ikakvih decimala, bezvrijednih jedinica, dvanaest neuništivih orvića koji potkopavaju temelje tvoje trule zgrade. Opisat cu ti Horatija Algera, ona38 kva kakav će biti dan poslije Apokalipse kad, cio smrdež bude posve počišćen. Iz svih krajeva kugle zemaljske dolazili su k meni da im pomognem u nevolji. Osim pravili divljaka, gotovo da i nije bilo nijedne rase čiji predstavnik nije bio u našoj službi. Osim Ainua, Maora, Papuanaca, Veda, Lapa, Zulua, Patagonijaca, Igoro-ta, Hotentota, Tuarega, osim izumnlih Tasmanijaca, izumrla plemena Grimaldi, nestalih Atlantiđana, imao sam na okupu predstavnika svake rase pod kapom nebeskom. Imao sam dva brata koji su još obožavali sunce, dva nestorijanca iz starog asirskog svijeta; imao sam i blizance s Malte i jednog potomka Maja s Yucatana; imao sam

nekoliko naše male tamnopute braće s Filipina i nekoliko Abesinaca, ljude iz argentinskih pampasa i propale kauboje iz Mon-■tane; imao sam Grke, Letonce, Poljake, Hrvate, Slovence, Ukrajince, čehe, Španjolce, Velšane, Fince, Šveđane, Ruse, Dance, Meksikance, Portorikance, Kubance, Urugvajce, Brazilce, Austrijance, Perzijance, Japance, Kineze, Javance, Egipćana, Afričane sa Zlatne obale i s Obale Bjelokosti, Hinduse, Armence, Turke, Arape, Nijemce, Irce, Engleze, Kanađane — i svu silu Talijana i Židova. Sjećam se svega jednog jedinog Francuza a i on je u službi bio svega tri sata. Imao sam i nekoliko američkih Indijanaca, uglavnom Čerokeza, ali nijednog Tibećanina i nijednog Eskima: susretao sam se s imenima o kojima nisam ni sanjao i s rukopisima koji su varirali od klinastog pisma do složene i čudesne lijepe kineske kaligra-fije. Za posao su se nudili egiptolozi, botaničari, kirurzi, kopači zlata, profesori orijentalnih jezika, glazbenici, inženjeri, liječnici, astronomi, antropolozi, apotekari, matematičari, gradonačelnici i državni guverneri, zatvorski nadzornici, govedari, drvosječe, mornari, kradljivci ostriga, lučki nosači, za-kovičari, zubari, slikari, kipari, limari, arhitekti, preprodavači droga, stručnjaci za ilegalne pobačaje, trgovci bijelim robljem, ronioci, radnici na visokim 39 objektima, farmeri, prodavači ogrtača i odijela, traperi, svjetioničari, svodnici, gradski vijećnici, senatori — jednom riječju svaki drek pod kapom nebeskom kome je voda došla do grla pa sad moljaka da mu dadnem posao, da mu udijelim koju cigaretu, novaca za kartu podzemne željeznice damu pružim priliku, bože svemogući još samo jednu jedinu priliku! Vidio sam i upoznao ljude koji su sveci, ako uopće ima svetaca na svijetu; vidio sam učenjake i razgovarao s njima, trezvene i one koji su zahirili; slušao sam ljude kojima je u njedrima gorjela božanska vatra, koji bi svemogućeg boga mogli uvjeriti da bi im itrebalo pružiti još jednu priliku, ali ne bi mogli u to uvjeriti zamjenika direktora Kozmokdkusne telegrafske kompanije. Sjedio sam prikovan uza svoj sto a putovao sam oko svijeta brzinom munje, da bih uskoro saznao kako je svagdje jednako; glad, poniženja, neznanje, pokvarenost, pohlepa, ucjena, zlostavljanje, mučenje, samovolja — nečovještvo čovjeka prema čovjeku: okovi, hamovi, omče, uzde, bičevi, os/tru-ge. Što sposobniji čovjek, to siromašniji. Ljudi su bazali njujorškim ulicama posrani, poniženi, prezreni, najfojedniji od bjednika, tumarajući 1tao njorke, kao pingvini, kao volovi, kao cirkuski tuljani, kao strpljivi magarčići, kao veliki osli, kao ludi gorile, kao ukroćeni manijaci koji grizu dobačeni mamac, kao razigrani miševi, kao morski praščići, kao vjeverice, kao kunići — a mnogi i premnogi između njih bili su kadri da upravljaju svijetom ili da napisu najveću knjigu što je ikada napisana. Kad se sjetim nekih Perzijanaca, Hindusa ili Arapa koje sam bio upoznao, kad se sjetim njihove naravi, njihova dostojanstva, nježnosti, pameti, njihove Svetosti dođe mi da popljujem sve velike svjetske osvajače, zakržljale Britance, tupave Nijemce, gizdave, samozadovoljne Francuze. Cijela je kugla zemaljska jedno jedino živo biće, planeta natopljena ljudstvom, živuća planeta koja daje od sebe drhturave i mucave 40 znakove života; to nije dom bijele, ni crne, ni žute rase, ni nestale plave rase, nego dom čovjekov a svi su ljudi jednaki pred bogom i žele da im se pruži prilika, ako ne danas, ono bar za milijun godina. Možda će jednog dana opet izniknuti mala crna braća s Filipina i možda će oživjeti pobijeni Indijanci Sjeverne i Južne Amerike da bi iznova poja-hali livadama na kojima se danas izdižu gradovi rigajući vatru i kužni smrad. Čija će biti posljednja riječ? čovjekova! Zemlja je njegova, jer on jeste zemlja, njena vatra, njena voda, njen zrak, njena rudača i njeno povrće, njen duh koji je kozmički, koji je neuništiv, koji je duh svih planeta, koji se u njemu preobražava, u beskrajnim znamenjima i simbolima, u beskrajnim oblicima i pojavama. Pripazite se vi samo, kozmokokusna telegrafska govna, vi uzvišeni bjesovi, koji čekate da vam poprave vodovod, pripazite se smrdljivi bijeli osvajači koji uprljaste zemlju potkovanim kopitima, oruđem, oružjem, zaraznim bacilima, pripazite se svi vi koji živite kao bubreg u loju i brojite svoje škude, jer ovo još nije kraj. Posljednji će čovjek reći stvoje prije nego bude kraj. Do posljednje žive molekule treba da dopre pravda — i ona će doprijeti! Nitko neće ništa ugrabiti i uteći, a najmanje kozmokokusna govna Sjeverne Amerike. Kad je došlo vrijeme da odam na dopust — nisam pune tri godine bio na dopustu, sve od silne želje da pridonesem uspjehu kompanije! — priuštio sam sebi tri, umjesto dvije sedmice i napisao knjigu o dvanaestorici malih ljudi. Istresao sam je kao iz rukava ispisujući svaki dan pet do sedam, a ponekad čak i osam itisuća riječi. Mislio sam da čovjek, ako hoće biti pisac, mora dnevno napisati bar pet tisuća riječi. Mislio sam da moram odmah sve izreći — u jednoj jedinoj knjizi i onda izdahnuti. Nisam imao pojma o pisanju. Usrao sam se od straha. Ali sam čvrsto odlučio da Horatija Algera istisnem iz sjevernoameričke svijesti. Mislim da je to bila najgroznija 41 knjiga što je ikad napisana. Bila je to ogromna kupusara a lažna od početka do kraja. Ali je ipak bila moja prva knjiga i ja sam bio zaljubljen u nju. Da sam imao para, kao što ih je imao Gide, tiskao bih je o vlastitom trošku. Da sam imao hrabrosti, kao žto ju je Whitman imao, prodavao bih je obijajući kućne pragove. Kome sam je god pokazao, svatko mi je rekao da je grozna. Usrdno su me nagovarali da se

okanim pisanja. Nije mi preostajalo drugo nego da shvatim, kao što je Balzak shvatio, da čovjek mora napisati puno svezaka prije nego se na prvi potpiše. Morao sam isto tako shvatiti, kao što sam uskoro shvatio, da se čojek mora svega okaniti i baviti se samo pisanjem, da mora pisati, pisati i opet pisati čak i onda kad ti svaitko živ savjetuje da se toga okaniš, čak i ako nitko <ne vjeruje u tebe. Možda čovjek baš zato i piše što nitko u njega ne vjeruje; možda je prava tajna baš u tome da treba natjerati ljude da vjeruju u tebe. Bilo je posve prirodno što knjiga nije uspjela nego je ispala lažna, loša, strašna, kako su mi govorili. Ja sam, naime, odmah u početku pokušao ono sito geni] pokušava tek na kraju puta. Htio sam već na početku reći posljednju riječ. To je bilo besmisleno i patetično. Neuspjeh je bio potpun ali mi je ulio željezo u kralježnicu i sumpor u krv. Napokon sam osjetio šta znači neuspjeh. Osjetio sam šta znači poduzeti nešto veliko. Danas, kad se sjetim okolnosti u kojima sam pisao onu knjigu, kad se sjetim preobilne građe koju sam pokušavao uobličiti, kad se sjetim šta sam sve pokušavao obuhvatiti, moram potapšati samoga sebe i dati sebi »peticu«. Ponosim se činjenicom da sam se tako jadno obrukao; da sam uspio, postao bih čudovište. Ponekad, kad prelistavam bilježnice, kad samo vidim popis imena o kojima sam sve mislio pisati, spopadne me vrtoglavica. Svaka bi mi od tih osoba donijela sa sobom i cio svoj svijet i istovarila mi ga na pisaći sto; nadala se da ću ga uzeti i natovariti sebi na leđa. Nisam uopće 42 imao vremena za svoj vlastiti svijet; morao sam se ukipiti kao Atlas oslanjajući se nogama na leđa slona koji je stajao na leđima kornjače. A bilo bi posve ludo pokušati dokučiti na čemu stoji kornjača. Nisam se usuđivao pomisliti ni na što drugo osim na »činjenice«. Da bih mogao opisati nešto dublje od činjenica, morao bih biti umjetnik, a umjetnik se ne postaje preko noći. Prvo treba da d oživiš poraz i da dočekaš da ti se ponište proturječna gledišta. Treba da nestaneš kao ljudsko biće da bi se iznova rodio kao ličnost. Treba da se pou-gljiš i okameniš, da bi se izdigao počevši od najsitnijeg nazivnika u sebi. Treba da nadvladaš samilost kako bi mogao osjećati i najskrovitijim djelićem svog bića. S pomoću »činjenica« ne možeš stvoriti novo nebo i novu zemlju. Nema »činjenica« — postoji samo jedna činjenica: da je svaki čovjek na ovome svijetu na putu da postane svet. Neki ljudi do svetosti dugo putuju, neki idu prečcem. Svaki je čovjek kovač vlastite sudbine, i to na vlastiti način, i nitko ti tu ne može pomoći, osim da bude prema tebi prijazan, plemenit i strpljiv. U prvotnjem zanosu koješta, što mi je sad jasno, nisam nikako mogao sam sebi objasniti. Uzmimo, recimo, Car-nahana, jednog od one dvanaestorice malih ljudi o kojima sam pisao. On je bio; što se ono kaže, uzoran kurir. Imao je diplomu uglednog sveučilišta, bio je izrazito pametan, a i narav mu je bila uzorna. Radio je osamnaest do dvadeset sati dnevno i zarađivao više nego i jedan kurir u odjelu. Naši poslovni partneri, s kojima je radio, pisali su nam pisma o njemu i kovala ga u zvijezde; u poduzeću su mu nudili bolja mjesta ali ih je on, tko zna zašto, odbijao. Živio je skromno i slao veći dio plaće ženi i djeci koja su živjela u nekom drugom gradu. Imao je svega dva poroka: piće i želju za uspjehom. Po cijelu godinu ne bi se ni dotaknuo čaše, ali, čim bi popio prvu kapljicu, bio bi gotov. Dva puta je zaradio neku paru na Wall Streetu a ipak, prije ne43 go se meni obratio za posao, nije bio dotjerao dalje od toga da bude crkvenjak u nekom gradiću. Taj je posao izgubio zato što se napio posvećena vina i zvonio cijelu noć u zvona. Bio je odan, iskren, ozbiljan. Slijepo sam vjerovao u njega i to je povjerenje potvrdila njegova radna svjedodžba u kojoj nije bilo nijedne zamjerke. A ipak je hladnokrvno ustrijelio ženu i djecu, a zatim i sebe. Srećom nitko od njih nije podlegao; svi su zajedno ležali u bolnici i svi su se oporavili. Pošto su ga bili prebacili u zatvor, posjetio sam mu ženu da bih joj ponudio pomoć. Odlučno je odbila. Rekla je da je on najodvratniji, najokrutniji nitkov što se ikada rodio i željela je da omasti konopac. Nagovarao sam je dva dana, ali je ona ostala nepokolebiva. Svratio sam u zatvor i porazgovarao s njim kroz mrežu. Opazio sam da ga je zatvorsko osoblje već zavolje-lo i da je već imao mnogo povlastica. Nije bio nimalo utučen. Naprotiv, unaprijed se radovao kako će dobro iskoristiti vrijeme u zatvoru i »proučiti« tajne trgovine. Spremao se da kad iziđe na slobodu, postane najbolji trgovac u Americi. Sve bih rekao da je zapravo bio sretan. Rekao mi je da se ne brinem za njega i da će se on dobro snaći. Rekao je da su svi zlatni prema njemu i da se nema ni na što potužiti. Otišao sam od njega malko ošarnu-ćen. Svratio sam u prvo riječno kupalište da bih se osvježio. Sve mi se sad ukazalo u novom svjetlu. Gotovo sam zobaraivo da se vratim kući, koliko sam se bio zanio u misli o tome momku. Tko zna nije li sve što je doživio zapravo bilo za njegovo dobro? Možda će izići iz zatvora kao pravi pravcati propovjednik, a ne kao trgovac. Nitko ne može predvidjeti što će učiniti. I nitko mu ne može pomoći, jer svatko sam kuje svoju sudbinu, i ton na svoj način. Bio je tu još jedan momak, Hindus po imenu Gupital. Njegovo ponašanje ne samo da je bilo uzorno — on je naprosto bio svetac. Strašno je volio 44 flautu a svirao je sam samcat u svom bijednom sobičku. Jednoga ga dana nađoše naga, vrata raspo-

rena od uha do uha, a na krevetu pokraj njega ležala je flauta. Na pogrebu se skupilo tuce žena koje su lile vruće suze a među njima je bila i žena podvornika koji ga je zaklao. Mogao bih napisati knjigu o tome mladiću koji je bio najplemenitiji i najsvetiji čovjek koga sam sreo, koji nikada nikome nije učinio ništa na žao, niti je kome što oteo, ali koji je počinio kardinalnu grešku kad je došao u Ameriku i ondje pokušao propovijedati mir i ljubav. Spomenut ću još Davea Olinskoga, isto tako pouzdana, marljiva kurira koji je mislio jedino na posao. Imao je samo jednu fatalnu manu — odviše je govorio. Kad se prijavio kod mene, već je bio nekoliko puta obišao zemaljsku kuglu i gotovo da nema posla kojim se nije pokušao baviti da bi preživio. Govorio je nekih dvadeset jezika i poprilično se ponosio svojom lingvističkom vještinom. Pripadao je onom soju ljudi čija je propast upravo u njihovu prijegoru i zanosu. Želio je svakome pomoći, svakome pokazati put do uspjeha. Tražio je više posla nego smo mu mi mogli pružiti, jer je bio naprosto lud za radom. Možda sam ga mogao upozoriti, kad sam ga uputio u East Side, da će raditi na vrućem terenu, ali se on gradio da zna toliko mnogo i tako je navaljivao da mu baš ondje dodijelim posao (zbog njegove lingvističke umješnosti), da mu nisam ništa rekao. Pomislio sam u sebi: brzo ćeš to i sam dokučiti. Ali, naravno, za tili čas je uletio u gužvu. Neki mladi židovski razbijač iz tog kraja uđe jednog dana i zatraži uputnicu za telegram. Dave je bio na šalteru. Nije mu se svidjelo kako je momak zatražio uputnicu. Rekao mu je da bi mogao biti učtiviji. Zato je dobio ćušku. Na to je još više dao maha jeziku, pa je dobio tako strašan udarac da su mu se zubi sasuli u grlo a čeljust pukla na tri mjesta. Svejedno ga ni to nije opame45 tilo i nije začepio usta. Bio je toliko lud da je otišao na policiju i podnio prijavu. Sedam dana kasnije, dok je drijemao na klupi, družina siledžija upala je u sobu i prebila ga na mrtvo ime. Glava mu je bila tako unakažena da mu je mozak bio nalik na kajganu. Povrh svega su još isprevrnuli i ispraznili blagajnu. Dave je izdahnuo na putu u bolnicu. U čarapi su mu našli pet stotina dolara... Spomenut ću još Clausena i njegovu ženu Lenu. Kad je došao da traži posao, oboje su zajedno ušli u sobu. Lena je imala dojenče u naručju, a on je dvoje mališana vodio za ruku. Uputila mi ih je neka dobrotvorna organizacija. Uposlio sam ga kao noćnog kurira, da bi imao stalnu plaću. Za nekoliko dana sam od njega dobio pismo u kome me moli da mu oprostim zbog izostanka, budući da se morao javiti svom zatvorskom nadzorniku, koji ga je pustio na uvzet-nu slobodu. Malo kasnije stiglo je i drugo pdsmo u kome mi saopćava da žena više neće s njim spavati, jer ne želi više djece, i moli me da ih posjetim i da je nagovorim da opet spava s njim. Otišao sam u njegov stan — podrum u talijanskoj četvrti. Bio je nalik na ludnicu. Lina je ponovo bila trudna, negdje u sedmom mjesecu i već gotovo luda. Spavala je na krovu jer je u podrumu bilo prevruće i jer nije htjela da je on više dira. Kad sam joj rekao da je to sad ionako svejedno, samo me je pogledala i nacerila se. Clausen je bio u ratu i možda je malo poblesavio od plina — bilo kako bilo, pjena mu je udarala na usta. Rekao je da će je smož-diti ako ne siđe s krova. Optuživao ju je da spava na krovu jedino zaito da bi se provodila s ugljena-rom koji je stanovao na tavanu. Na to se Lena nasmiješila otužnim žabljim osmijehom. Clausen je izgubio strpljenje i brzo je udario nogom u stražnjicu. Ona bjesomučno otperja napolje i povede sa sobom dječurliju. Dobacio je za njom da se uopće više ne vraća. Tada je izvukao ladicu a iz nje velik kok. Rekao mi je da ga drži ondje za svaki slu46 čaj, možda mu jednom ustreba. Pokazao mi je još i nekoliko noževa, kao i neku vrst pendreka koji je bio sam napravio. Onda se rasplakao. Govorio je kako žena pravi budula od njega. Rekao je da mu je dodijalo raditi za nju budući da ona spava s cijelim susjedstvom. Klinci nisu njegovi, jer on više ne bi mogao napraviti dijete, sve kad bi i htio. Već idućeg dana, kad je Lena izišla u kupovinu, odveo je djecu na krov i s onim pendrekom, koji mi je bio pokazao, smrskao im glave. Zatim je glavačke skočio s krova. Kad se Lena vratila kući i vidjela sita se dogodilo pomjerila je pameću. Morali su je strpati u luđačku košulju i odvesti bolničkim kolima... Sjećam se još i Schuldiga, tipa koji je proveo dvadeset godina u zatvoru zbog zločina koji nije počinio. Gotovo su ga dotukli batinama prije nego što je priznao; onda je slijedila samica, gladovanje, muke, nastranosti, droge. Kad su ga napokon pustili, nije više bio ni nalik na ljudsko biće. Jednom mi je opisao posljednjih trideset dana, pohlepno iščekivanje slobode. Nisam mislio da ljudski stvor može podnijeti takvu patnju. Kad se našao na slobodi, počela ga je progoniti bojazan da bi mu se moglo dogoditi da ga natjeraju na zločin i da ponovo završi u zatvoru. Tužio se da ga »omi« nagovaraju da učini koješta što ne želi učiniti. »Oni« su bili agenti koji su mu za petama, koji su plaćeni da ga vrate na robiju. Noću, dok je spavao, šaputali su mu u uho. Bio je nemoćan da im se odupre jer bi ga prvo uvijek hipnotizirali. Ponekad bi mu stavili drogu pod jastuk, a s njom i revolver ili nož. Željeli su da ubije neku nevinu osobu kako bi ovaj put imali čvrst dokaz za optužbu. Bivalo mu je sve gore i gore. Jedne noći, kad se dobro nahodao sa svežnjem telegrama u džepu, pristupio je cajkanu i zamolio da ga uhapsi. Nije se mogao sjetiti ni imena, ni adrese, niti poduzeća u kome je radio. Posve je izgubio ličnost. Neprestano je ponavljao: »Ja sam nevin, ja sam nevin«. Opet su ga ispitivali

47 i mučili. Odjednom je skočio uvis i sumanuto počeo vikati: »Priznat ću, sve ću priznati«, i zatim kao iz rukava, počeo istresati jedan zločin za drugim. Potrajalo je to puna tri sata. I onda je iznenada, usred mučna iskaza, naglo ušutio, naglo se ogledao kao čovjek koji se odjednom pribrao i, brzo i snažno, kao što je to svojstveno samo luđaku, iz sve snage zatrčao kroz sobu i razbio glavu o kameni zid... Navodim ove događaje samo ovako ukratko i na brzinu, onako kako bi mi sjevnuli mozgom; u sjećanju su mi bezbrojna lica, kretnje, priče, ispovijedi, sve zbrkano i isprepleteno kao čudesno zamršeno pročelje kakva indijskog hrama koji nije sazidan od kamenja nego od krvava ljudskog života, kao neko čudovišno zdanje iz snova, sagrađeno samo od stvarnosti a da ipak nije stvarnost, nego tek sud u kome je sva tajna ljudskog bića. U sjećanju se prenosim u onu kliniku kamo sam bio, onako neuk i dobrodušan, odveo neke mlađe osobe u nadi da će ih ondje izliječiti. Ne pada mi na pamet riječitija slika koja bi mogla dočarati tamošnju atmosferu nego što je platno Hieronymusa Bo-scha na kojemu je čarobnjak, poput zubara koji čupa živac, prikazan kao ljekarnik koji liječi ludost. Sva traljavost i sve šarlatanstvo naših stručnih mediciara dobilo je svoju pravu apoteozu u liku ljigava sadista koji je upravljao klinikom uz potpuni blagoslov i suglasnost zakona. Bio je to pljunuti Galigari, samo što nije imao sramotnu kapu na glavi. Gradeći se kao da se razumije u skriveni rad žlijezda, obdaren vlašću kao u srednjevjekovna vladara, neosjetljiv na bolove koje je drugima nanosio, ne znajući ništa drugo osim medicine, on bi se latio posla na ljudskom organizmu kao što bi limar popravljao podzemnu kanalizaciju. Osim sto je ubacivao različite otrove u pacijentov organizam, on bi se često poslužio koljenima i pesnicama, ako bi se ukazala potreba. Sve je opravdavalo njegovu 48 »reakciju«. Ako je žrtva bila letargična, on bi se izdirao na nju, ćuškao je, štipao za ruku, udarao šakom ili nogom. Ako je, međutim, žrtva bila puna energije, upotrijebio bi istu metodu, samo što bi udvostručio žestinu. Za pacijentove osjećaje nije se mnogo brinuo; ma kakvu da je reakciju uspijevao iznuditi, ona se uvijek sastojala u demonstriranju ili manifestiranju zakona koji upravljaju radom žlijezda s unutrašnjim lučenjem. Cilj njegova liječenja bio je da bolesnika osposobi za društveni život. Ali, ma koliko da je brzo radio, ma koliko da je imao uspjeha ili neuspjeha, društvo je neprestano izbacivalo sve više i više kržljavaca. Neki od njih su bili toliko neprilagođeni životu da bi, kad bi ih on snažno ošamario po licu ne bi li ih natjerao na onu biblijsku reakciju, uzvratili apenkatom ili udarcem noge u jaja. Istini za volju, većina njegovih klijenata su i bili ono što je on i tvrdio da jesu — potencijalni kriminalci. Cijeli je kontinent klizio nizbrdo — a klizi još i danas — i nije samo trebalo dovesti u red žlijezde, nego i kuglične ležaje, armaturu, kostur, veliki mozak, mali mozak, kuk, grkljan, gušteraču, jetra, debelo crijevo, tanko crijevo, srce, bubrege, testise, maternicu, Fallopijeve cijevi, dijeli taj prokleti mehanizam. Cijela je zemlja bezakonita, okrutna, zapaljiva, bjesomučna. To je u njenu zraku, u podneblju, u pretjerano veličanstvenu krajobrazu, u okamenjenim šumama koje leže u horizontalnim slojevima, u divljim rijekama koje deru stjenovite kanjone, u abnormalno velikim udaljenostima, u čudesno suhim pustinjama, preobilnim ljetinama, čudovišnu voću, u mješavini donikihotsike krvi, galimatijasu kultova, sekti, vjerovanja, u nespojivim zakonima i jezicima, u proturječnim temperamentima, principima, potrebama, zahtjevima. Cio je kontinent pun zakopana nasilja, kostiju pretpotopnih čudovišta i nestalih ljudsikih rasa, tajni koje su obavijene zlom kobi. Atmosfera je ponekad tako naelektrizirana da se duša izdvoji 4 Jarčeva obratnica 49 iz tijela i juri u nastupu anioka. Kao i kiša, sve se izlijeva iz kabla — ili uopće ne kapa. Cijela je kontinent golemi vulkan čiji krater katkad zakloni pokretna panorama koja je gdjekad san, gdjekad strah, gdjekad očaj. Od Aljasike do Yucatana je svagdje isto. Priroda vlada, priroda pobjeđuje. Posvuda se osjeća isti iskonski nagon za ubijanjem, uništavanjem, pljačkom. Izvana toi ise orekslo da je to divan, ispravan narod, zdrav, optimističan, hrabar. Iznutra je pun crva. Potrebna je samo sićušna iskrica pa da prasne i odleti u zrak. Cesto bi se dogodilo, baš kao u Rusiji, da se neki čovjek iznenada uzjoguni. Naprosto bi se probudio u tom stanju, kao da se na njega oborio monsun. U devet desetina takvih slučajeva riječ je a dobru momku, momku koga su svi voljeli. AM kad bi podivljao, ništa ga nije moglo obuzdati. Bio bi nalik na konja koga spopadne vrtoglavica i koga treba, jer ništa drugo ne preostaje, odmah ustrijeliti na mjestu. Tako to uvijek biva s mirnim i tihim ljudima. Jednog dana ih spopadne amok. U Americi ih stalno drži amok. Njima je potrebna oduška za višak energije, za krvožednost. Evropa redovno iskrvari u ratu. Amerika je mirotvorna i kanibalistička. Izvana je nalik na saće u kome svi trutovi, u radnom zanosu, pužu jedan preko drugoga; iznutra je to klaonica u kojoj svatko ubija bližnjega svoga i siše mu srž iz kostiju. Na prvi pogled ona je nalik na smioni i muški svijet; a u stvari je to javna kuća kojom upravljaju žene i u kojoj su domoroca — svodnici, a prokleti stranci trguju njihovim mesom. Nitko tu ne poznaje osjećaj čovjeka koji može zadovoljno sjediti na guzici. To se događa jedino u filmovima u kojima je sve patvoreno, pa čak i vatra paklena. Cio kontinent tvrdo spava i u snu ga muči strašna mora.

Ne znam da li bi itko mogao mirnije spavati usred te strašne more, nego što sam ja spavao. Kad je izbio rat, samo mi je izdaleka odjeknuo u ušima. 50 Kao i ostali moji sunarodnjaci, bio sam mirotvorac i ljudožder. Milijuni koji su zaglavili u pokoljima prohujali su kao magla, baš kao što su izginuli As-teci, Inke, crvenokošci i bizoni. Ljudi su se pretvarali ikanda su silno potreseni, ali zapravo nisu bili. Samo su se u snu grčevito bacakali. Nitko nije izgubio tek, nitko nije ustao da pozvoni na uzbunu. Prvi put kad sam shvatio da se negdje vodi rat, već je bilo prošlo šest mjeseci od primirja. Bilo je to u tramvaju poprečne gradske pruge, negdje u 14-oj ulici. Jedan od naših ratnih junaka, neki momak iz Teksasa, s nizom odlikovanja na prsima, slučajno je primijetio nekog oficira koji je išao pločnikom. Raspalio se čim je ugledao oficira. Inače je on bio narednik i zacijelo je imao dosta razloga da bude ojađen. Bilo kako mu drago, raspalio se čim je ugledao oficira, i to toliko da je skočio sa sjedišta i sasuo drvlje i kamenje na vladu, na vojsku, na civile, na putnike u tramvaju, na sve i svakoga. Kad bi još jednom izbio rat, rekao je, dvadeseteropregom mazgi ga ne bi mogli u nj uvući. Rekao je da će pustiti da pobiju svakog živog gada na zemlji, prije nego što će se sam opet umiješati; rekao je da mu se živo jebe za odlikovanja kojima su ga nagradili i, kako bi tu tvrdnju i potkrijepio, otkinuo je sve ordene i pobacao kroz prozor; rekao je da će, nađe li se ikad ponovo u rovu s nekim oficirom, odmah pucati u njega, s leđa, kao u šugava psa, makar to bio glavom sam general Pershing ili bilo koji general. Istresao je još koješta, sve u samim paprenim izrazima koje je pokupio u ratu, i nitko nije otvorio gubicu da ga ušutika. A, kad je završio, ja sam prvi shvatio da je zaista bio negdje nekakav rat, da je čovjek koga sam malo prije slušao bio u tom ratu i da ga je taj rat, usprkos njegovu razmetanju, pretvorio u kukavicu, tako da bi, bude li ikada opet ubijao, ubijao posve trezveno i hladnokrvno i nitko ne bi imao tri čiste da ga pošalje na električnu stolicu, jer će biti lojalan prema 51 svojim sunarodmjacima, što će reći da će zanijekati prirođene i svete instinkte, i sve će biti pošteno i čisto, jer jedan zločin pere drugi, u ime boga, zemlje i čovječanstva, mir neka je s vama. A drugi put sam osjetio rat kad je bivšem naredniku Gris-woldu, našem {noćnom kuriru, pao mrak na oči pa je na jedinoj željezničkoj stanici razlupao našu poslovnicu. Poslali su ga k meni da rnu dadnem nogu, ali nisam imao srca da ga otpustim. Tako je temeljito orazbijao onaj ured, da bih ga najradije izgrlio i izljubio; uzdao sam se samo u dragoga boga da će se još popeti i na dvadeset i peti kat — ili gdje su već ono direktor i njegov zamjenik imali svoje sobe — i da će posmicati oijelo to jebeno društvo. Ali u ime discipline i pravila te posrane igre, morao sam ga nekako kazniti, da ne bih ja bio kažnjen, pa sam odlučio, ne znajući što bih manje mogao učiniti, da mu, umjesto plaće po učinku, odredim stalnu plaću. To ga je prilično kosnulo, jer nikako nije mogao tačno pogoditi na čijoj sam ja strani, za njega ili protiv njega, pa mi je na kraju brže-bolje uputio pismo u kome najavljuje da će me za dan^dva posjetiti i upozorava me da se pričuvam jer će mi se krvnički osvetiti. Napisao je da će svratiti kad istekne radno vrijeme i da bi bilo dobro, ako me je strah, da se okružim s nekoliko mišićavih ljudi koji će me braniti. Znao sam da on to misli posve ozbiljno, pa sam se bome vraški tresao dok sam odlagao pismo na sto. Sačekao sam ga sam u sobi, jer mi se ipak činilo da bi bilo odviše kukavički zatražiti neku zaštitu. Bio je to čudan doživljaj. Vjerojatno je zaključio, čim me je pogledao, da sam ja — ako već i jesam kurvin sin i lažljivi, posrani licemjer, kako me je okrstio u pismu — da sam ja takav samo zato što je i on takav, to jest ni za mrvu bolji od mene. Vjerojatno je odmah shvatio da smo zajedno nasukani i da nam se ta jebena voda već opasno popela do grla. Primijetio sam da su ga spo-pale takve misli dok mi se primicao, izvana još jed52 nako bijesan, zapijenjendh usta, ali iznutra već srvan, posve mekan i paperja st. što se mene tiče, posve sam se prestao bojati čim je ušao. Baš zbog toga što sam sjedio onako miran i sam i što sam bio slabiji od njega, nesposobniji da se branim, imao sam ga u šahu. Inače ja zapravo i nisam kanio da ga držim u šahu. Ali tako je ispalo i ja sam priliku, naravno, iskoristio. Čim je sjeo, postao je mekan kao kruh. Više nije bio muškarac, nego odraslo dijete. Zacijelo ima nekoliko milijuna takvih kao što je on: sve sama velika djeca s mitraljezima, koja bi mogla pokositi cijeli bataljon i ne trepnuvši okom; ali kad bi se vratili u rovove, bez oružja i bez očita, vidljiva neprijatelja, pretvarali bi se u bezazlene mrave. Sve se vrtilo oko pitanja hrane. Hrana i primanja bili su ciljevi za koje se isplatilo boriti, ali nije bilo načina, nije bilo očita i vidljiva načina da se čovjek bori. Podsjećalo je to na snažnu i dobro oboružanu vojsku koja bi mogla pregaziti svakoga tko joj dopadne šaka, ali kojoj je zapovjeđeno da se povlači, da se iz dana u dan povlači, povlači i povlači, jer to nalaže strategija, iako se tako gubi tlo, puške, municija, iako se gubi hrana, san, hrabrost, iako se, napokon, gube i životi. Gdje god su se ljudi borili za hranu i za svoja primanja, svugdje su se morali povlačiti, kroz maglu, kroz noć, i to ni zbog kojeg razloga, nego samo zato što tako nalaže strategija. To je ovoga čovjeka napokon dotu-klo. Nije se bilo teško boriti, ali boriti se za hranu i za primanja, bilo je isto što i boriti se protiv vojske duhova.

Ništa ti drugo nije preostajalo, nego da se povlačiš, a dok se povlačiš da gledaš kako ti kose braću, jednog po jednog, šutke, tajanstveno, u magli, u mraku, i ti im ne možeš nimalo pomoći. Bio je toliko vraški zbunjen, toliko unezvjeren, toliko beznadno srvan i dotučen, da je položio glavu na ruke i rasplakao se preda mnom na stolu. I dok je on tako jecao, iznenada je zazvonio telefon i javila se kancelarija direktorova zamjenika — nikad di53 rektorov zamjenik lično, nego uvijdk njegova kancelarija — i zatražila da onoga Griswolda odmah otpustim, našto sam odgovorio »u redu« i odložio slušalicu. Nisam to ni spomenuo Griswoldu nego sam izišao s raj im i večerao s njim i s njegovom ženom i djecom. I /kad smo se rastali zaifcljučio sam da će netko, budem li morao otpustiti toga momka, morati za to da plati; i da bih, osim toga, volio doznati tko je i zašto izdao takvo naređenje. I tako, idućeg jutra, bijesan i mric, uispnem se ja do kancelarije direktorova zamjenika, zatražim sastanak s njim i odmah ga upitam da li je on izdao taj nalog — i zašto? I prije negoli je on išta uspio poreći, ja sam mu onako s neba pa u rebra ispričao koješta 0 ratu, tako da mu se to nije svidjelo i da nije lako progutao: — A ako vam se to ne sviđa, gospodine Wille Twilldilligenu, evo vam i maje mjesto, i moje 1 njegovo mjesto, pa si ih nabijte u dupe — tako sam mu istresao u lice i izišao. Vratio sam se u klaonicu i latio se svog posla kao i obično. Očekivao sam, naravno, da će me još u toku dana naprašiti iz poduzeća. Ali ništa od toga. Naprotiv, na moje veliko iznenađenje, telefonirao mi je upravnik i rekao da se smirim, da se samo malko saberam, »jeste, samo se vi smirite, nemojte biti nepromišljeni, mi ćemo se već pobrinuti za ono«, i tako dalje. Rekao bih da se još i sad brinu, jer je Griswold nastavio raditi kao da se ništa nije dogodilo — štaviše, čak su ga pramakli u činovnika, što je opet bila svojevrsna podvala jer je kao činovnik zarađivao manje nego kurir, ali je novi položaj laslkao njegovu ponosu i čak mu, nema sumnje, malo ublažio žuč. Ali takva je sudbina frajera kad je samo uspavani junak. Ili je mora toliko snažna da te piene iz sna, ili se nastaviš i dalje povlačiti, pa završiš bilo na klupi za rezerve, bilo u naslonjaču direktorova zamjenika. Sve je to zapravo posrana i jebena kaša, lakrdija i fijasko od početka do kraja. Kad saim se prenuo, bome sam digao sidro. Izišao sam na ista 54 vrata kroz koja sam bio ušao a da čak nisam ni rekao »da oprostite, gospodo«! Događajii izbiju trenutačno, ali prije toga treba da prođe dugačak proces. Kad se nešto dogodi, doživiŠ jedino sam prasak i, trenutak prije, iskru. Ali zato se sve događa u skladu sa zatkonom i uz potpuni pristanak i suradnju cijelog svemira. Prije nego se raisprsneš, bombu treba pošteno priremiti, napuniti kako treba. Pošto sam onim gadovima gore doveo cijeli posao u red, trebalo me je zbaciti s mog Olimpa, šiutnufci kao nogometnu loptu, gaziti, iscijediti, poniziti, okovati, ulisičiti, uškopiti i pretvoriti u mekušca. Nikada u životu nisam bio bez prijatelja, ali baš u tom razdoblju nicali su oiko mene kao gljive poslije kiše. Nikada, ni u jednom trenutku, nisam bio posve sam. Kad bih se noću vraćao kući u nadi da ću se malo odmoriti, zatekao bih kod kuće posjetioca. Nekad bi se u mom stanu skupilo cijelo društvo i čini mi se da im je bilo svejedno jesam li ja kod kuće ili nisam. Svalka družina mojih prijatelja, prezirala je drugu družinu. Stanley je, na primjer, prezirao cijelo društvo. Ulric također nije bio sklon drugima. Baš se bio vratio iz Evrope, pošto je ondje proveo nekoliko godina. Nismo se gotovo uopće viđali, sve od djetinjstva, i onda smo se jednog dana slučajno sreli na ulici. Bio je to značajan dan u mom životu jer mi je otvorio novi svijet, svijet o kome sam uvijek sanjao, ali za koji nisam nikad vjerovao da ću ga upoznati. Jasno se sjećam da smo stajali na uglu šeste avenije i 494e ulice i da je bio još sumrak. Sjećam se toga tako dobro, jer mi se činila strašno neumjesno slušati čovjeka kako ti priča o Etni, Vezuvu, Capniju, Pompejima, Maroku i Parizu, dok stojiš na uglu šeste avenije i 494e ulice na Manhattanu. Sjećam se kako se ogledavao dok je govorio, kao čovjek kojemu nije posve jasno u što se uvalio, ali koji nekako nejasno naslućuje da je pogriješio što se vratio. Oči kao da su mu neprestano govorile: nema ovo smisla, nema ovo nikakva 55 ipak doslovno izrekao, nego je samo iguran sam da bi ti se ondje svidjelo! i je ono pravo mjesto za tebe! e crastaii, ostao sam ošamućen. "Pože->pet što prije slušam. Htio sam cijelu iznova, do u najmanju sitnicu. Sve ao o Evropi nije se moglo usporediti ioom koju sam čuo iz prijateljevih se još čudesnijom zbog toga što smo iikli iz iste sredine. Njemu je uspio taj o je imao bogate prijatelje — a i 0 štediti novac. Ja nisam nikada potko je bogat, tko putuje po svijetu, 1 u banci. Svi su moji prijatelji bili živjeli su od dana do dana i nikada na budućnost. Istina, O'Mara je neao i obišao je gotovo cijeli svijet — a, ili čak kao vojnik, što je još gore iš kao sirotinja. Moj prijatelj Ulric jer koga znam i za koga bih mogao ski naputovao. A uz to je znao kako svojim doživljajima. slučajnog susreta na ulici, redovno ili punih nekoliko mjeseci. Svraćao ivečer, iza večere, i mi bismo šetali arku. Kako sam gutao njegove riječi!

i je svaka, pa i najmanja sitnica o svijetu, čak i danas, kad je već odon-o godina, čak i danas kad Pariz poz-j džep, još mi je uvijek pred očima ariza, jednako živa i jednako stvarna. oslije kiše jurim taksijem kroz grad, id očima slike Pariza, onakvog Pariza on bio opisao; to je letimični pogled ;k onako, u prolazu, pa kratki pog-artre i Sacre-Coeur, kroz Ulicu Laf-ijem svjetlu sumraka. Obični d e-o k 1 y n a! Taj bi izraz on ponekad upotrijebio, kad bi se zastidio zbog toga što se ne može tačnije izraziti. A i ja sam isto tako bio obični dečko iz Brooklyna, što će reći najbjedniji i najjadniji među ljudima. Ali dok ovako lutam i potucam se po svijetu, rijetko kad doživim da susretnem čovjeka koji umije tako ugodno i vjerno opisati sve ono što je vidio i osjetio. Onim noćima u Parku Prospect, koje sam proveo sa starim drugom Ulricom, imaim zahvaliti, više nego bilo čemu drugome, što se sad nalazim ovdje. Mnoga mjesta, od onih koja omi je opisao, treba istom da vidim; neka možda nikad i neću vidjeti. Ali ona će, topla i stvarna, živjeti u meni, onakva kakva ih je on, za naših šetnji po parku, duboko u meni usadio. S tom njegovom pripoviješou o drugome svijetu isprepletali su se srž i oblik Lavvrenceovog književnog djela. Vrlo često, kad bi se park već posve ispraznio, mi bismo ostali sjediti na klupi raspravljajući o prirodi Lawrenceovih ideja. Kad se danas prisjećam tih rasprava, postaje mi jasno kako sam onda bio zbunjen i kako sam jadno shvaćao pravo značenje Lawrenceovih riječi. Da sam ih tačno razumio, zacijelo bi moj životni put bio sasvim drugačiji. Većina nas provede veći dio života ispod površine. Što se tiče mene osobno, siguran sam da se nisam izdigao iznad površine sve dok misaon napustio Ameriku. Možda Amerika tome nije ništa kriva, ali je činjenica da nisam čestito i jasno progledao sve dok nisam otkrio Pariz. I to možda samo zbog toga što sam se odrekao Amerike, što sam se odrekao svoje prošlosti. Prijatelj Kranski često mi se rugao zbog moje »euforije«. Kad god bih bio izrazito veseo, on bi me podrugljivo upozorio da ću sutra biti očajan. To je bila istina. Neprestano sam upadao iz krajnosti u krajnost. Duga razdoblja mrzovolje i melankolije smjenjivala su se s provalama veselja, bunovna zanosa. Nikada na razini samoga sebe. čudno je to reći, ali ja zaista nisam nikada bio ja. Ili sam bio 57 smisla. Nije to ipak doslovno izrekao, nego je samo ponavljao: — Siguran sam da bi ti se ondje svidjelo! Siguran sam da je ono pravo mjesto za tebe! Kad smo se rastali, ostao sam ošamućen.-Poželio sam da ga opet što prije slušam. Htio sam cijelu priču saslušati iznova, do u najmanju sitnicu. Sve ono što sam čitao o Evropi nije se moglo usporediti s blistavom pričom koju sam čuo iz prijateljevih usta. Činila mi se još čudesnijom zbog toga što smo obadvojica ponikli iz iste sredine. Njemu je uspio taj podvig zato što je imao bogate prijatelje — a i zato što je znao štediti novac. Ja nisam nikada poznavao nekoga tko je bogat, tko putuje po svijetu, tko ima novaca u banci. Svi su moji prijatelji bili nalik na mene, živjeli su od dana do dana i nikada nisu pomišljali na budućnost. Istina, O'Mara je nešto malo putovao i obišao je gotovo cijeli svijet — ali kao sirotinja, ili čak kao vojnik, što je još gore nego da putuješ kao sirotinja. Moj prijatelj Ulric je bk> prvi frajer koga znam i za koga bih mogao reći da se istinski naputovao. A uz to je znao kako treba pričati o svojim doživljajima. Poslije tog slučajnog susreta na ulici, redovno smo se sastajali punih nekoliko mjeseci. Svraćao bi po mene navečer, iza večere, i mi bismo šetali po obližnjem parku. Kako sam gutao njegove riječi! Opčinjavala me je svaka, pa i najmanja sitnica o onom drugom svijetu. Cak i danas, kad je već odonda prošlo toliko godina, čak i danas kad Pariz poznajem kao svoj džep, još mi je uvijek pred očima njegova slika Pariza, jednako živa i jednako stvarna. Ponekad kad poslije kiše jurim taksijem kroz grad, prominu mi pred očima slike Pariza, onakvog Pariza kako mi ga je on bio opisao; to je letimični pogled na Tuiileries, tek onako, u prolazu, pa kratki pogled na Montmartre i Sacre-Coeur, kroz Ulicu Laf-fite, u posljednjem svjetlu sumraka. Obični dečko iz Brooklyn a! Taj bi izraz on ponekad 56 I upotrijebio, kad bi se zastidio zbog toga što se ne može tačnije izraziti. A i ja sam isto tako bio obični dečko iz Brooklyna, što će reći najbjedniji i najjadniji među ljudima. Ali dok ovako lutam i potucam se po svijetu, rijetko kad doživim da susretnem čovjeka koji umije tako ugodno i vjerno opisati sve ono što je vidio i osjetio. Onim noćima u Parku Prospect, koje sam proveo sa starim drugom Ulricoin, imam zahvaliti, više nago bilo čemu drugome, što se sad nalazim ovdje. Mnoga mjesta, od onih koja mi je opisao, treba istom da vidim; neka možda nikad i neću vidjeti. Ali ona će, topla i stvarna, živjeti u meni, onakva kakva ih je on, za naših šetnji po parku, duboko u meni usadio. S tom njegovom pripoviješću o drugome svijetu isprepletali su se srž i oblik Lawrenceovog književnog djela. Vrlo često, kad bi se park već posve ispraznio, mi bismo ostali sjediti na klupi raspravljajući o prirodi Lawrenceovih ideja. Kad se danas prisjećam tih rasprava, postaje mi jasno kako sam onda bio zbunjen i kako sam jadno shvaćao pravo značenje Lawrenceovih riječi. Da sam ih tačno razumio,

zacijelo bi moj životni put bio sasvim drugačiji. Većina nas provede veći dio života ispod površine, što se tiče mene osobno, siguran sam da se nisam izdigao iznad površine sve dok misam napustio Ameriku. Možda Amerika tome nije ništa kriva, ali je činjenica da nisam čestito i jasno progledao sve dok nisam otkrio Pariz. I to možda samo zbog toga što sam se odrekao Amerike, što sam se odrekao svoje prošlosti. Prijatelj Kranski često mi se rugao zbog moje »euforije«. Kad god bih bio izrazito veseo, on bi me podrugljivo upozorio da ću sutra biti očajan. To je bila istina. Neprestano sam upadao iz krajnosti u krajnost. Duga razdoblja mrzovolje i melanlkolije smjenjivala su se s provalama veselja, bunovna zanosa. Nikada na razini samoga sebe. čudno je to reći, ali ja zaista nisam nikada bio ja. Ili sam bio 57 bezimen ili osoba po imenu Henry Miller dignuta na n-tu potenciju. Kad bih bio u ovako povišenu raspoloženju, mogao bih Hymieju, dok smo se vozili u trolejbusu, kao iz rukava istresti cijelu knjigu. I to baš Hymieju koji nikada ne bi pomislio da sam ja bilo što drugo nego dobar šef kadrovske službe. I sad se sjećam kako je izbečio jedne večeri oči u mene kad sam bio u jednom od tih svojih »euforičkih« stanja. Ukrcali smo se u trolejbus na Brook-lynskom mostu da bismo se uputili u neki stan na Greenpointu gdje su nas čekale dvije drolje. Hymie mi je, kao i obično, počeo pričati o jajnicima svoje žene. Prvo i prvo, on nije tačno znao šta su to jajnici, pa sam mu ja morao glasno i jasno objasniti. I u času kad sam mu već bio napola objasnio, učinilo mi se tako istinski tragično i smiješno što Hymie ne zna šta su to jajnici, da sam se doslovno opio, opio kao da sam iskapio litru viskija. Iz tog pojma bolesnih jajnika iznikla je, u jednom jedinom hipu, neka vrst tropske biljke koja je nastala iz najrazličitije zbirke kojekakvih sastojaka, među kojima su se Čvrsto i uporno ukorijenili Dante i Shakespeare. U istom trenutku sam se prisjetio vlastita slijeda misli koji je započeo negdje nasred Brooklynskog mosta i koji je prekinula riječ »jajnici«. Svatio sam da je sve ono što je Hymie bio izrekao prije riječi »jajnici«, prošlo kroz mene kao pijesak kroz sito. Ono o čemu sam započeo misliti nasred Brooklynskog mosta, bilo je ono isto o čemu sam u prošlosti, u toliko navrata, započinjao misliti, najčešće kad bih išao u očevu trgovinu, kao što sam onamo išao, poput čovjeka u bunilu, gotovo iz dana u dan. Ono o čemu sam počeo misliti, bio je, jednom riječju, brevijar, brevijar dosade i jednoličnosti moga života koji je proticao usred tuđih bjesomučrih djelatnosti. Godine i godine nisam pomišljao na taj brevijar, koji sam ispisivao svakog dana na putu od Ulice Delancey do Murray Hilla. I tako sam prelazio most, sunce je zalazilo, neboderi su se blistali kao fosfo58 rescentne lešine, uspomene iz plošlosti me zaokupljale ... sjećam se kako sam prelazio most u oba smjera, kako sam išao na posao, što će reći u smrt, vraćao se kući, što će reći u mrtvačnicu, sjećajući se Fausta i gledajući u groblje ispod sebe, pijuckajući u groblje iz nadzemne željeznice, a na platformi uvije ista budala od konduktera dok druge budale čitaju novine, novi se neboderi dižu, novi grobovi u kojima ćemo raditi i umirati, dok brodovi prolaze ispod vlaka, linija Fall River, linija Albany Day, zašto idem na posao, što ću raditi večeras, pokraj mene topla pička i ja joj mogu zabiti prste do članaka među prepone, pobjeći i postati kauboj, okušati sreću na Aljaski, u rudnicima zlata, umakni odavde i lati se drugog posla, nemoj još umrijeti, pričekaj još koji dan, dok ti se sreća ne nasmiješi, rijeka je tu, da završimo s tim, sve dublje i dublje, kao vadičep, glavačke, do ramena u blatu, slobodnih nagu, riba će već zagristi, od sutra novi život, gdje, bilo gdje, zašto iznova započinjati, posvuda jedno te isto, smrt, u smrti je spas, aH nemoj još umrijeti, pričekaj još koji dan, dok ti se sreća ne nasmiješi, dok ne sretneš novo lice, novog prijatelja, još će biti milijun prilika, još si vrlo mlad, sjetan si, nemoj još umrijeti, pričekaj još koji dan, dok ti se sreća ne nasmiješi, samo jebi, i tako dalje, preko mosta u staklenik, svi odreda slijepljeni, crvi, mravi, pužu iz suhog drveta i misli im pužu zajedno s njima... Možda me je svaki put, dok sam se nalazio ondje visoko, između dvije obale, lebdeći iznad prometa, iznad života i smrti, okružen visokim grobovima, grobovima što su plaontjeli o sunčevu zalasku, lebdeći iznad rijeke što je nehajno tekla, tekla kao i samo vrijeme, možda me je svaki put dok sam onuda prolazio nešto snažno vuklo, tjeralo me da se upustim, da se objavim; kad god sam se vozio tim visokim putom bio sam istinski sam i kad god bi se to dogodilo, moj brevijar, moja knjiga bi se počela sama ispisivati, izvikujući ono što ja nikad nisam izustio, 59 navodeći misli koje ja nikad nisam spomenuo, razgovore koje nikad nisam vodio, nade, snove i razočarenja koje nikad nisam priznao. Ako sam to zaista bio pravi ja, to je onda čudesno i divno i, štaviše, čini mi se da se uopće nije mijenjalo, nego se obnavljalo kad god bi zapelo, nastavljajući i dalje u istom duhu, u duhu koji sam otkrio još kao dijete kad sam prvi put sam izišao na ulicu i ugledao u prljavu ledu smrznuta kanala crknutu mačku, suočivši se prvi put sa smrću i spoznavši je. Od tog trenutka sam znao šta znači osamljenost: svaki je predmet, svako živo ili mrtvo biće živjelo svojim nezavisnim životom. I moje su misli živjele nezavisnim životom. Iznenada, zagledavši se u Hymieja i zamislivši se nad tom čudnom riječju »jajnici«, što mi se učinila neo-bičnijom od bilo koje druge riječi u

mom rječniku, obuzeo me osjećaj one ledene osamljenosti a Hymie, koji je sjedio kraj mene, postao je žabac, obični žabac i ništa više. Glavačke sam skakao s mosta u pra-iskonsti kal i, s nogama iznad površine, čekao da riba zagrize; tako se Sotona sunovratio s nebesa, glavačke, kroz tvrdo jezgro zemlje, probijajući se do samog zemljinog središta, do najmračnijeg, naj-crnijeg, najvrućeg paklenog kruga. Kročio sam kroz pustinju Mojave i čovjek kraj mene je čekao da noć omrkne da bi me napao i ubio. I opet sam hodao kroz Zemlju snova, a iznad mene je jedan čovjek hodao po žici, a iznad ajega je drugi čovjek sjedio u avionu i na nebu ispisivao slova od dima. Žena, što mi se objesila o ruku, trudna je i, za šest-sedam godina, ono biće koje nosi u utrobi znat će već čitati ona slova na nebu i on, ona ili ono će znati da je to ime cigarete i malo kasnije će pušiti te cigarete, možda i po kutiju dnevno. U utrobi izrastu nokti na svakom prstu, na rukama i na nogama; možeš se tu odmah i zaustaviti, na nožnom prstiću, na najsi-ćušnijem prstiću koji je moguće zamisliti, i možeš nad njim razbijati sebi glavu pokušavajući da ga shvatiš. U ovome knjigovodstvu s jedne su strane 60 unesene sve knjige koje je čovjek napisao i u kojima je sabran pravi galimatijas mudrosti i besmislica, istine i laži, teko da čovjek, koji bi doživio i Metuzalemove godine, ne bi uspio riješiti cijelu tu zbrku; s druge su strane u knjigovodstvu uneseni pojmovi kao što su nokti s nožnih prstića, kosa, zubi, krv, jajnici, ako baš hoćete, bezbrojni pojmovi ispisana drugom vrstom crnila, drugačijim rukopisom, nerazumljivim nečilkim rukopisom. Žap-čeve oči, nalik na dva dugmeta zabodena u hladno salo, piljila su pravo u mene; bile su uronjene u hladan znoj praiskonsika kala. Svako dugme za ovratnik bilo je jajnik koji se odlijepio, slika iz riječnika koja nije, na žalost plod stvaralačka napora; svaki dugmetasti jajnik mutna sjaja na hladnom žutom salu očne jabučice širio je iz sebe skrovitu jezu, stvarao paklensko klizalište na kojem su ljudi glavačke stajali u ledu, s nogama u zraku, i čekali da riba zagrize. Ovuda je Dante šetao posve sam, opterećen svojom vizijom i, kroz besrajne krugove, polako se uspinjao prema nebu gdje će za svoje djelo biti okrunjen. Ovdje je Shakespeare vedra čela utonuo u zanosne i beskrajne sanje da bi izronio s raskošnim knjigama kvart-formata i alegorijama. Mutni led nerazumijevanja očistile su bure smijeha. Iz središta žapčeva oka izbijale su bijele zrake čiste vedrine koje nije moguće obilježiti ili svrstati, izbro-jati ili definirati, zrake koje su se slijepo smjenjivale u kalejdoskopskom vrtlogu. Žabac Hymie bdo je jaj-nička knedlica što je došla na svijet na višoj, nadzemnoj pruzi između dvije obale: za njega su gradili nebodere, krčili prašume »tamanili Indijance, trijebili bizone; za nj su dva susjedna grada spojena Brooklynskim mostom, kesoni spušteni u vodu, gradovi spojeni kablovima; za njega su ljudi glavačke lebdjeli u svemiru ispisujući riječi od dima i vatre; za njega su izmišljeni anestetici, ginekološka kliješta, debele Berte koje mogu uništiti objekte što se i ne vide prostim okom; za njega je razbijena mole61 kula i otkriveno da je atom nematerijalan; za njega su svake noći motrili zvijezde teleskopima i nove svijetove fotografirali u trenutku njihova nastajanja; za njega su zbrisane granice vremena i prostora i za ajega su najviši svećenici otuđena svamira protumačili sva kretanja, od ptičjeg leta do kruženja planeta. I onda, bilo usred mosta, usred šetnje, usred knjige, razgovora ili snošaja, obasjala bi me spoznaja da nikad nisam radio ono što sam htio i, iz te spoznaje da ne radim ono što hoću, izniklo je nešto živo, nešto što nije bilo ništa drugo nego demonska biljka, neka vrst razgranata koralja koji je osvajao sre, uključivši čak i život, dok život nije postao nešto što se osporava ali i neprestano nameće, istovremeno stvarajući i ubijajući život. Vidio sam kako to nešto traje i poslije smrti, kao što dlake još rastu na mrtvacu a ljudi već spominju »smrt« iako dlake još dokazuju život i, napokon, nema uopće smrti, nego jedino postoji život dlaka i noktiju, i tijelo može propasti, duh ugasnuti, a u smrti još uvijek nešto ostaje živo, osvaja prostor, pokreće vrijeme, tjera na beskrajno kretanje. I to se ostvaruje u ljubavi, u tuzi ili tako da se rodiš ćopav; uzrok nije ništa, rezultat je sve. U početku bijaše riječ.. .Bilo to što mu drago, riječ, bolest \U stvaranje, ipak je pomahnitalo; i mahnitat će tako i dalje, pretičući vrijeme i prostor, preživljujući anđele, zbacujući boga, oslobađajući svemir. U svakoj su riječi bile sadržane sve riječi — za onoga koji se oslobodio s pomoću ljubavi, tuge ili tko zna čega. U svakoj je riječi struja tekla unazad, prema izvoru koji je nestao i koji nikada više nećemo pronaći, zato što ne postoji ni početak ni svršetak, nego samo ono što je izraženo tim početkom ili svršetkom. I tako su tim jajničkim trolejbusom putovali čovjek i žabac, stvoreni od iste tvari, ni bolji ni manji od Dantea, ali beskrajno različiti; jedan nije tač-no znao značenje bilo čemu, drugi je odviše tačno znao značenje svemu, pa su, prema tome, obadvojica 62 bili zbunjeni tim počecima i svršeckna, da bi se napokon iskrcali negdje u Ulici Java ili India, na Greenpaintu, gdje će ih u takozvanu životnu kolotečinu vratiti dvije kurve od pilovine kojima se grče jajnici kao poznatom razredu puževa iz zoologije. Ono što me danas najviše iznenađuje i upravo nevjerojatno dokazuje moju ondašnju sposobaost ili nesposobnost, jeste činjenica da me nije baš osobito zanimalo što ljudi govore ili pišu. Opsjedao me

jedino objekt, zasebna, izdvojena, beznačajna stvar. Mogao je to biti dio ljudskog tijela ili stubište u kakvoj varijetetskcj predstavi; mogao je to biti dimnjak ili dugme koje bih našao na ulici. Bilo to što mu drago, uvijek mi je pružalo priliku da se otvorim, da se predam, da se na nj potpišem. Na život oko sebe i na ljude koji su sačinjavali svijet oko mene nisam se mogao potpisati. Bio sam toliko potpuno izvan njihova svijeta koliko je ljudožder izvan granica civilizirana društva. Nepokolebivo sam bio zaljubljen u stvar po sebi — ne filo2ofskom nak-lonošću, nego strasnom ,mahnito strasnom žudnjom, baš kao da je u prezrenoj, bezvrijednoj stvari na koju se nitko nije obazirao bila sadržana tajna moga vlastitog preporoda. 2iveći u svijetu gdje je bilo obilje novoga, ja sam se okrenuo onome što je staro. U svakom predmetu bio je neki sićušni djelić koji bi privukao moju pažnju. Oko mi je, poput mikroskopa, hvatalo svaku manu, svaki i najmanji znak ružnoće koji je za mene predstavljao jedino što je u tom predmetu lijepo. Sve što je predmet izdvajalo od drugih, činilo ga neupotrebljivim ili zastarjelim, u mojim ga je očima pretvaralo u privlaanijeg i dražeg. Ako je to nastrano, isto je tako i zdravo, ako imate na umu da meni nije bilo suđeno da pripadam svijetu što je iznicao oko mene. I ja ću uskoro postati isti kao ti predmeti koje sam toliko cijenio, zasebna stvar, beskorisni član društva. Nema sumnje da sam bio posve zastario. A ipak sam znao zabavljati, poučavati, od63 gajati. Ali nisam znao postići da me istinski prihvate. Kad sam to i poželio, kad bi me spopala potreba da budem prihvaćen, mogao bih izabrati bilo kojega čovjeka iz bilo kojega društvenog sloja i postići da me on sasluša. Mogao bih ga, ako mi se svidi, posve opčiniti, ali, kao i svaki pravi čarobnjak ili vrač, tek toliko dugo koliko je duh u meni. Suštinski sam ćutio da su ljudi nepovjerljivi prema meni, da im je sa mnom nelagodno i da osjećaju prema meni antagonizam što je, kao i sve što je posve na-gonsko, bilo nepopravljivo. Trebalo je da budem klaun; tako bih mogao upotrijebiti široku skalu svoje izražaj nosti. Ali sam ja omalovažavao taj poziv. Da sam postao klaun ili bar varijetetski zabavljač, bio bih sigurno slavan. Ljudi bi me cijenili, jer me ne bi shvaćali; ali bi shvatili da je mene nemoguće shvatiti. A i to bi mi bilo, blago rečeno, veliko olakšanje. Uvijek sam se čudio kako su ljudi lako padali u vatru tek što bih ja progovorio. Možda je u mom govoru bilo nešto ekstravagantno, iako se to često događalo i onda kad sam se svom snagom svladavao. Način izražavanja, neki nesretno izabrani pridjev, lakoća s kojom su mi riječi navirale na usta, aluzije o zabranjeaim pojmovima — sve se urotilo protiv mene i pretvorilo me u izgnanika, u društvenog neprijatelja. Ma kako god dobro počelo, prije ili kasnije bi me ljudi raskrinkali. Ako sam, recimo,bio skroman i ponizan, onda sam im bio previše skroman i previše ponizan. Ako sam bio veseo i neposredan, otvoren, i nagao, onda sam im bio odviše slobodan, odviše veseo. Nikada mi nije uspjevalo da budem posve au point s osobom s kojom sam slučajno razgovarao. To se događalo čak i orada kad posrijedi nije bilo pitanje života ili smrti — a za mene je u ono vrijeme sve bilo pitanje života i smrti — čak i onda kad je naprosto trebalo provesti ugodno veče u kući poznanika. Iz mene su izbijali neki titraji, visoki i niski tonovi, koji bi nabili atmosferu 64 nelagodnom. Možda sam ih cijelo veče zabavljao sivo-jim pričama, možda sam ih dobro nasmijao, kao što se to često događalo, i činilo se da sve sluti na najbolje. AH bilo je neminovno da će se nešto dogoditi prije nego veče završi, da će mi se oteti neki titraj od koga će zazvečati svijećnjak ili koji će neku osjećajnu dušicu podsjetiti na noćni sud ispod kreveta. Ćak i dok je smijeh još zamirao, otrov je već počimao djelovati. — Nadamo se da ćete opet navratiti — rekli bi mi, ali vlažna, mlohava ruka, koju bi mi pružali, opovrgla bi te riječi. Persona non grata! Bože moj, kako mi je to sad jasno! Birati nisam mogao: morao sam uzeti ono što mi je bilo na dohvat i potruditi se da to i zavolim. Morao sam se priviknuti da živim s olo-šem, da plivam kao štakor u kanalizaciji — ili se utopiti. Ako se odlučiš priključiti stadu, onda si neranjiv. Da bi te prihvatili i cijenili ,treba zatomiti sebe kako te nitko ne bi mogao razlikovati od stada. Možeš i sanjati, ako sanjaš isto što i drugi. Ali ako sanjaš o nečemu drugome, više nisi u Americi, nisi u američkoj Americi, nego si Hotentot u Africi, ili Kalmik, ili čimpanza. Čim ti misli postanu »različite«, nisi više Amerikanac. A kad postaneš netko drugi, odmah ćeš se naći na Aljasci, ili na Uskršnjem Otoku, ili na Islandu. Govorim Ji sve ovo s mržnjom, sa zavišću i zlonamjerno? Možda. Možda mi je žao što nisam znao postati Amerikancem. Možda. U svom sadašnjem prijegoru, koji je opet američki, spremam se da rodim neku čudovišnu zgradu, neki neboder koji će svakako biti dužeg vijeka od svih ostalih nebodera, ali koji će isto tako propasti kad propadne ono što ga je stvorilo. Sve što je američko nestat će jednog dana, i to temeljitije nego ono grčko, rimsko ili egipatsko. To je jedna od onih misli koja me je natjerala da se izvučem iz mlake i ugodne rijeke krvi po kojoj smo, kao pravi bizoni, nekoć svi odreda tako mirno pasli. Ta me je misao nevjerojatno 5 Jarčeva obratnica

65 rastuživala, jer nema strasnije patnje od one kad ne pripadaš nečemu trajnome. Ali ja nisam bizon i ne želim biti bizon. Čak nisam ni duhovni bizon. Utekao sam da bih ušao u jednu staraju rijeku svijesti, da bih se priključio vrsti koja je starija od bizona, vrsti koja će preživjeti bizone. Svi pojmovi, sve žive i nežive stvari koje su različite imaju neke neizbrisive osobine. Ono što sam ja jeste neizbrisivo, jer je različito. To je, kao što rekoh, neboder, ali neboder različit od običnog nebodera a l'americaine. U mom neboderu nema liftova, nema prozora na sedamdeset i trećem katu s kojih se može skakati. Ako se umoriš od penjanja, izvi-visio si. U predvorju nema automatskog informatora. Ako nekoga tražiš, zaista ga moraš potražiti. Ako hoćeš nešto popiti moraš izići napolje i naručili piće; u toj zgradi nema aparata za sodu i sokove, ni trafike, ni telefonskih govornica. U svim ostalim neboderima imate sve što želite, a u ovome samo ono što j a želim, što se meni sviđa. I negdje u tom neboderu postoji Valeska i mi ćemo je naći čim ja osjetim nadahnuće. Zasada je Valeski lijepo, kad je šest stopa ispod zemlje i kad su je već rastočili crvi. Ali i dok je bila od krvi i mesa, već su je bili rastočili, i to ljudski crvi koji nisu imali obzira ni prema čemu što je različite boje ili različita mirisa. Najžalosnije je za Valesku bilo što joj je u žilama tekla i crnačka krv. To je mučno djelovalo na sve osobe oko nje. Htjeli vi ili ne htjeli, ona bi to već nekako istakla pred vama. Osim te ornačke krvi, činjenica je i da joj je majka bila drolja. Majka je, naravno, bila bjelkinja. Nitko ne zna tko joj je otac, pa ni sama Valeska. Sve je bilo u najboljem redu dok je jednog dana nije uočio radoznali židovčić iz kancelarije direktorovog zamjenika. Bio je užasnut, kako mi je povjerljivo priopćio, kad je shvatio da sam za svoju tajnicu uzeo osobu crne rase. Spomenuo je to kao da bi ona mogla zaraziti kurire. Sutradan su mi održali 66 bukvicu. Baš kao da sam počinio neko svetogrđe. Ja sam se, jasno, pretvarao kao da na njoj nisam primijetio ništa neobično, osim da je pametna i neobično sposobna. Napokon se umiješao osobno i sam direktor. Kratko je porazgovarao s Valesikom i vrlo diplomatski joj ponudio bolje mjesto u Havani. Nije ni jednom riječju spomenuo njenu crnu krv. Naprosto je rekao da je smatraju izvanrednim službenikom i da su odlučili da je unaprijede — i pošalju u Havanu. Valeska se vratila u naš odjel izvan sebe od bijesa. Kad bi se razljutila, bala je divna. Rekla je da se ne miče odavde. Steve Romero i Hymie su se zatekli ondje, pa smo zajedno izišli i učetvero večerali. Malo-pomalo smo se nacvrcali. Valeska je dala maha jeziku. Kad smo se vraćali kući, rekla mi je da će se boriti; htjela je znati da li bih zbog nje stavio na kocku svoje mjesto. Mirno sam joj rekao da ću ja, bude li ona otpuštena, dati otkaz. Gradila se isprva kao da mi ne vjeruje. Rekao sam da to ozbiljno mislim i da me nije briga štD će poslije biti. To se nje pretjerano dojmilo; uhvatila mi je obje rake i nježno ih zadržala u svojim dok su joj suze tekle niz obraze. Tako je sve to i započelo. Mislim da sam joj već idućeg dana dodao ceduljicu na kojoj sam napisao da sam lud za njom. Sjedila je sučelice meni i, kad je pročitala poiruku, zagledala mi se pravo u oči i rekla da mi ne vjeruje. A te večeri smo ponovo izišli na večeru, još više popili, plesali i ona se u plesu podatno privijala uza me. Sreća je htjela da se baš u to vrijeme moja žena ponovo spremala na abortus. Ispričao sam to Valeski dok smo plesali. Kad smo se vraćali kuai, iznenada je rekla: — Zašto ti ja ne bih posudila stotinu dolara? — Iduće večeri sam je doveo kući i dopustio joj da mojoj ženi posudi stotinu dolara. Zapanjio sam se kako su se njih dvije dobro složile. Prije nego smo se razišli, dogovorile su se da će Valeska, na dan ženina abortusa, svratiti k nama i pripaziti na dijete. Došao je taj dan i ja sam 67 dao Valeski slobodno poslijepodne. Sat kasnije odjednom sam odlučio da i ja uzmem slobodno poslijepodne. Uputio sam se prema kabareu u četrnaestoj ulici. Kad sam bio svega jedan blok daleko od kaba-rea, iznenada sam promijenio odluku. Promijenio sam je zbog pomisli da se baš ne bih, ako se što dogodi — ako mi žena odapne — da se baš ne bih ugodno osjećao da sam proveo to poslijepodne u kabareu. Malko sam se još prošetao ovamo-onamo, ušao u prolaz s igraćim automatima, izišao i napokon se uputio kući. Čudno je kako se nešto dogodi u životu. Pokušavajući zabaviti klinku, sjetio sam se odjednom igre kojoj me je bio naučio djed dok sam bio dijete. Uzmeš damine i od njih gradiš ratne brodove na stolu; onda polako povlačiš stolnjak, na kome brodovi lijepo plove, sve dok ne dođu do ruba stola a tada ga naglo povučeš i brodovi popadaju na pod. Nas troje smo tu igru pcnovili nekoliko puta sve dok klinka nije postala pospana, nabadajući otišla u susjednu sobu i ondje zaspala. Domina je bilo posvuda na podu, a na podu je ležao i stolnjak. Odjednom se Valeska našla na stolu, njen jezik duboko meni u ustima a moja ruka između njenih nogu. Kad sam je povalio na stol, obavila mi je noge cko pasa. Pod stopalom sam osjećao dominu, dio flote koju smo bili uništili najmanje desetak puta. Mislio sam na djeda i sjećao ga se kako je sjedio na klupi i kako je upozoravao majku da sam ja još premlad da bih

smio toliko čitati, sjećao se njegova zamišljena izraza na licu dok je vrelom glačalom pritiskivao ovlaženi šav na kaputu; sjećao sam se napada na brdo San Juan koji su izveli Bijesni konjanici, slike Ted-dyja* u trenuitku dok je jurišao na čelu svojih dobrovoljaca, slike iz debele knjige koju sam često či* Jedan od brojnih nadimaka dvadeset i šestog američkog predsjednika Theodora Roosevelta (1858— 1919) koji je godine 1898. bio organizirao prvi američki dobrovoljački konjički puk poznat pod popularnim nazivom Rooseveltovih »Bijesnih Jahača«. (Nap. prev.) 68 tao sjedeći kraj djedove klupe; sjećao sam se ratnog broda Maine koji je lebdio iznad mog kreveta u sobici s rešetkastim prozorima, a isto tako i admirala Deweya, i Schleya, i Sampsona; sjećao sam se kako smo se uputili prema vojnom brodogradilištu, koje ipak nisam nikada vidio, jer se otac putem odjednom sjetio da moramo svratiti liječniku još istoga poslijepodneva, a kad sam izišao iz doktorove ordinacije, nisam više imao ni krajnika, ni povjerenja u ljude ... Jedva smo svršili, kad zazvoni zvonce: žena se već vraćala kući iz klaonice. Zakopčavao sam još šlic dok sam prolazio predsobljem da otvorim ulazna vrata, žena je bila blijeda kao zid. Rekla je da to još jednom ne bi mogla podnijeti. Polegli smo je u krevet, skupili smo domine i vratili stolnjak na sto. Baš neke noći, u bistrotu, dok sam išao u klozet, slučajno sam prošao mimo dva starkelje koji su se igrali domina. Na čas sam zastao i dignuo dominu s poda. Ta me je kretnja odmah sjetila ratnih brodova i kako su bučno padali na pod. A u isti čas, kad sam se sjetio ratnih brodova, sjetio sam se i kako sam izgubio krajnike i povjerenje u ljude. I tako, svaki put kad bih prelazio Brooklynski most i pogledao dolje, prema vojnom brodogradilištu, osjećao sam kako mi se isprevrće utroba. Ondje u visini, razapet između dvije obale, osjećao sam se kao da lebdim nad prazninom; ondje mi se gore, sve što sam ikada doživio, činilo nestvarno i, što je još gore nego nestvarno — nepotrebno. Umjesto da me veže uz život, uz ljude i njihovu djelatnost, čini mi se da je taj most kidao sve moje veze sa svijetom. Svejedno je bilo hoću li se uputiti na jednu ili na drugu stranu: svugdje me je čekao pakao. Uspio sam, tko zna kako, prekinuti sve veze sa svijetom koji su stvorile ljudske ruke i ljudski mozgovi. Možda je moj djed imao pravo i možda su me, već u najranijem dječaštvu, pokvarile knjige koje sam čitao. Ali su knjige već odavno prestale djelovati na 69 mene. Naime, ima tome već jako dugo kako sam praktički uopće prestao čitati. Ali je pečat, koji su ostavile, još uvijek na meni. Sad su mi knjige — ljudi. Pročitam ih od korica do korica i odbacim. Gutam ih jednu za drugom. I, što više čitam, to sam nezasitniji. Moja je pohlepa neograničena. Tome nikada ne bi bilo kraja, kao što ga dugo i nije bilo, da se u meni nije počeo stvarati most koji me je iznova povezao sa životnom maticom od koje sam se bio odvojio još u djetinjstvu. Užasan osjećaj očajanja. To je čuvstvo koje me je mučilo godine i godine. Da vjerujem kojim slučajem u zvijezde, smatrao bih da sam posve u vlasti Saturna. Sve što sam doživio, doživio sam prekasno da bi mi puno značilo. To se odnosi čak i na rođenje. Iako je postojala šansa da se rodim na sam Božić, rodio sam se pola sata kasnije. Uvijek mi se činilo da mi je bilo suđeno da postanem takva ličnost kakva može biti samo ličnost koja je imala čast da se rodi dvadeset i petog prosinca. Toga je dana rođen admiral Dewey, a i Isus Krist... možda i Krišnamurti, sve mi se čini. Kako bilo da bilo, meni je bilo suđeno da postanem momak nalik na njih. Ali zbog okolnosti što je moja majka imala stisnutu maternicu i držala me u utrobi čvrsto kao hobotnica, ja sam došao na svijet pod drugim nebeskim znakom — što će reći u lošijim uvjetima. Astrolozi kažu da će mi kasnije u životu biti sve bolje i bolje; zapravo me je, čini se, očekivala veJika budućnost. Ali šta mene briga za budućnost? Bilo bi bolje da mi se majka onoga dvadeset i petog prosinca ujutro poskliznula na stepenicama i slomila vrt: to bi za mene bio bogovski početak! Kad pokušavam dokučiti gdje je stvar zapela, vraćam se sve više i više u prošlost, sve dok neminovno ne zaključim da je svemu krivo zakašnjelo rođenje, čak je to donekle shvaćala i moja jezičava mati. »Uvijek malo zaostaje, ko kravlji rep« — tako je govorila o meni. Ali, jesam li ja kriv što me nije puštala napolje sve dok 70 nije isteklo pravo vrijeme? Sudbina mi je odredila da budem takva i takva ličnost; raspored zvijezda je bio podesan, a ja sam slušao zvijezde i batrgao sam se da iziđem napolje. Ali, na žalost, nisam mogao birati majku koja će me roditi. Možda sam još imo sreće što se, u onakvim okolnostima, nisam rodio kao kreten. Ipak je, čini mi se, očito — kao posljedica onoga dvadeset i petog prosinca — da sam se rodio s kompleksom križa. Ili, da budem jasniji, rodio sam se kao fanatik. Fanatik! Sjećam se da su me tim nazivom okrstili još u djetinjstvu i da su me tako nazivali cijela života. I to baš moji vlastiti roditelji, šta je fanatik? To je čovjek koji usrdno vjeruje i ludo se u svojim postupcima drži onoga u što vjeruje. Uvijek sam u nešto vjerovao i zbog toga stradavao. Sto su me više udarali po prstima, to sam čvršće vjerovao. J a s a m v j e-rovao — a svi drugi nisu! Da je zbog toga jedino trebalo podnositi kazne, čovjek bi mogao u svojoj vjeri ustrajati sve do smrti; ali je životna praksa mnogo podmuklija. Umjesto

da te kazne, lijepo te potkopaju, miniraju, izmaknu ti tlo ispod nogu. Time ne mislim samo na prijevaru. Prijevaru je moguće shvatiti i boriti se protiv nje. A ovo je nešto gore, manje od prijevare. To je negativnost koja pravi budalu od čovjeka. Neprestana se iscrpljuješ pokušavajući postići ravnotežu. Spopada te neka vrst duhovne vrtoglavice, teturaš na rubu ponora diže se kosa na glavi, ne možeš vjerovati da ti je pod nogama neizmjerni bezdan. Takvo stanje izaziva pretjerani zanos, strasna želja da obgrliš ljude i pokažeš im koliko ih voliš. Što više pružaš ruke prema svijetu, to se svijet više povlači. Nikome nije do prave ljubavi, do prave mržnje. Nitko neće da mu zavučeš ruku u svetu utrobu — to je dopušteno jedino svećeniku u trenucima kad prinosi žrtvu. Dok god živiš, dok ti je krv još topla, treba da se praviš da nikakve krvi ne postoji, baš kao što ne postoji nikakav kostur ispod mesnog po71 krivaca. Zabranjeno je gaziti travu! To je deviza koje se ljudi drže u životu. Ako dulje vremena održavate ravnotežu na rubu bezdana, postat ćete vrlo vješti; ma kamo vas gurnuli, uvijek ćete se uspjeti uspraviti. I, kako ste neprestano u dobroj kondiciji, postajete pomam-no veseli, moglo bi se reći čak i neprirodno veseli. Postoje svega dvije narodnosti u današnjem svijetu koje mogu shvatiti ovakvu postavku: Židovi i Kinezi. Ako slučajno ne pripadate ni jednoj od njih, naći ćete se u neobičnu i tešku položaju. Smijete se uvijek u krivom trenutku; smatraju vas okrutnim i bešćutnim, iako ste zapravo samo odlučni i izdržljivi. Ali, ako biste se smijali kad se drugi smiju i plakali kad drugi plaču, morali bjste biti spremni i da umrete kao što oni umiru i da živite kao što oni žive. To bi značilo biti u pravu i istovremeno izvući kraći kraj. To bi značilo biti mrtav još dok živiš ili biti živ istom kad umreš. U ovakvoj sredini vanjsko obličje svijeta je uvijek normalno, čak i u najnenormalni]im okolnostima. Ništa nije pravo ni krivo, nego takvo postaje i sitom razmišljanjem. Više čovjek ne vjeruje u stvarnost, nego u mišljenje. I kad se maknete s mrtve lačke, vaše vas misli opet slijede, samo što vam ništa ne koriste. Na neki način, u najdubljem smislu, Krist se nije nikada maknuo s mrtve tačke. U trenutku kad je teturao i posrtao, kao da je odjednom naglo ustuknuo pred negativnim protuvalom koji ga je zapljusnuo i vratio u smrt. Cio negativni poriv čovječanstva kao da se slio u čudovišnu inerinu masu da bi stvorio cjelovitu i nedjeljivu ljudsku jedinku. Uskrsnuće ne možemo nikako drugačije objasniti nego tako da priznamo činjenicu da su ljudi uvijek bili spremni zanijekati vlastitu sudbinu. Zemlja se i dalje okreće, okreću se i zvijezde, ali ljudi, velika ljudska masa koja predstavlja svijet, uobličena je u lik jednoga i jedinoga. 72 Ao te ne raspnu, kao Krista, ako uspiješ preživjeti i nastaviti živjeti iznad i s druge strane očajanja i osjećaja ispraznosti, onda se događa još nešto neobičnije. čini ti se kao da si zaista živio i kao da si zaista uskrsnuo; naprosto živiš nadnormal-nim životom ,baš kao Kinezi. To će reći da si neprirodno veseo, neprirodno zdrav, neprirodno ravnodušan. Osjećaj tragičnosti iščezava; živiš i traješ kao ovijet, kao kamen, kao drvo, istovremeno si i dio Prirode i prot Nje si. Umre li ti najbolji prijatelj, čak ti se ne da otići na sprovod; ako pred tvojim očima tramvaj pregazi čovjeka, proći ćeš mimo kao da se ništa nije dogodilo; izbije li rat, pustit ćeš da ti prijatelji odu na front, ali tebe to klanje neće uopće zanimati. I tako dalje, i tako dalje. Život postaje pozornica i, ako si slučajno umjetnik, pribilježit ćeš letimične prizore. Poništena je i osama, jer su sve vrijednosti, uključivši i tvoju vlastitu, izbrisane. Cvate jedino sućut, ali ne ona ljudska, ograničena sućut, nego nešto čudovišno i opako. Toliko ti je malo stalo bilo do čega, da ti se nije teško za nešto ili za nekoga žrtvovati. U isto vrijeme ti se nevjerojatno naglo razvija interes, radoznalosti. A i to je sumnjivo, jer ti može usredotočiti pažnju na dugme od ovratnika jednako kao i na neki problem. Nema suštinske, stalne razlike među stvarima: sve teče i sve prolazi. Površina našeg bića neprestano se mrvi; ali iznutra postajemo tvrdi poput dijamanta. I možda baš ta unutrašnja tvrda, magnetska jezgra privlači druge nama, htjeli to oni ili ne htjeli. Jedno je sigurno: kad umreš i kad uskrsneš, pripadaš posve zemlji i sve što je zemaljsko neotuđivo je tvoje. Postaje prirodna anomalija, biće bez sjene; nikada nećeš umrijeti, nego ćeš samo iščeznuti kao i sve pojave oko tebe. Ništa od ovoga, što sad bilježim, nije mi bilo poznato u ono vrijeme kad sam proživljavao veliku promjenu u sebi. Sve što mi se događalo, bilo je podvrgnuto pripremi za onaj trenutak kad ću, jed73 ne večeri, staviti šešir na glavu i izići iz ureda, iz svog dotadašnjeg privatnog života, da bih potražio ženu koja će me izbaviti od ove smrti u životu. U tom smislu se sad prisjećam mojih noćnih lutanja njujorškim ulicama, besanih noći u kojima sam mjc-sečarski bazao po gradu gdje sam se rodio i koji mi se pričinjao kao neka fatamorgana, često sam kroz puste ulice pratio O'Rourkea, detektiva naše kompanije, često je pločnik bio prekriven snijegom a zrak ledeno studen. A O'Rourke je nadugo i naširoko raspredao o krađama, o umorstvima, o ljubavi, o ljudskoj prirodi, o Zlatnom dobu. Običavao je, kad god bi se zanio nekom raspravom, da se odjednom zaustavi nasred ulice i stavi svoju no-žurdu između mojih stopala, tako da se nisam mogao ni maknuti. Onda bi me zgrabio za suvratak na kaputu, unio mi se u lice i počeo mi govoriti pravo u oči, tako da su me njegove riječi naprosto svrdlale. Sad

nas još jas<no vidim kako stojimo nasred ulice, u četiri sata izjutra, dok oko nas huji vjetar, lopata snijeg, a O'Rourke ne zna ni za šta osim za priču koju želi svaliti sa srca. Sjećam se da sam uvijek, dok je govorio, krajičkom oka motrio okolicu, nesvijestan njegovih rijeci, ali svjestan da to nas dvojica stojimo u Yorkvilleu, ili u Ulici Allan, ili na Broadwayu. Uvijek mi se činilo luckasto da može onako ozbiljno pričati o banalnim umorstvima usred najveće arhitektonske zbrke koju je čovjek ikada stvorio. Dok je pričao o otiscima prsta, ja bih pažljivo motrio vijenac ili karniž malene zgrade od crvenih opeka što mu se izdizala tačno iznad orna šešira; pokušavao bih pogoditi kada li je taj karniž postavljen i tko ga je projektirao i zašto ga je napravio tako ružnim, toliko nalik na sve ostale posrane i pišljive karniže kraj kojih smo prošli, od East Sidea do Harlema, pa čak i dalje od Harlema, ako bi nam palo na pamet da se uputimo izvan New Yorka, dalje i od Mississippija, dalje od Grand Canyona, dalje od pustinje Mojave, dokle 74 god je u Americi bilo građevina za muškarce i žen«r. činilo mi se posve besmisleno da svakog dana slušam tuđe priče, otrcane siromaške i nevoljne tragedije, tragedije ljubavi i smrti, čežnje i razočaranja. Ako mi je iz dana u dan, kao što se to često događalo, dolazilo bar pedesetak ljudi da bi mi svatko od njih raspredao svoju čemernu priču dok bih ja morao šutjeti i »gutati«, posve je prirodno da bih negdje usred tih jadikovki morao začepiti uši i ogrubjeti u srcu. I najsitnija mrvica grubosti bi me zadovoljila; mogao bih je prežvakavati i probavljati cijele dane i sedmice. A svejedno sam morao sjediti ondje i utapati se u toj poplavi, navečer izlaziti i opet iznova gutati, spavati slušajući, snivati slušajući. Kuljali su sa svih strana svijeta, iz svih društvenih slojeva, govorili su tisuću različitih jezika, obožavali razilioite bogove, pokoravali se različitim zakonima i običajima. I najoskudnija priča, koju sam čuo, bila je debela knjižurina a ipak, kad bismo bilo koju od njih u cjelini zapisali, mogli bi smo je sažeti na veličinu deset zapovijedi, mogli bismo je pribilježiti na poleđini poštanske marke, baš kao da nije duža od očenaša. Svakog bih se dana toliko rastegnuo da mi se činilo kao da mi koža prekriva cijeli svijet; a kad bih ostao sam, kad više nisam morao slušati, smanjio bih se na obujam igli-na vrška. Najveći i vrlo rijedak užitak bio mi je da sam prošetam ulicama... da prošetam ulicama kad nikoga nema napolju i premišljam o tišini koja me okružuje. Milijuni leže na leđima, mrtvi za ovaj svijet, usta su im razjapljena i iz njih ne izlazi ništa osim hrkanja. Šetao sam usred najluđih mogućih građevina pitajući zašto i u koju su svrhu uopće podignute kad svakodnevno iz tih bijednih straćara ili veličanstvenih palača ionako prokulja cijela vojska ljudi koji jedva čekaju da raspredu svoju jadikovku. U godinu dana sam, blago rečeno, progutao najmanje dvadeset i pet tisuća takvih priča; u dvije godine — pedeset tisuća; u četiri godine bi 75 se nakupilo i stotinu tisuća; za deset godina bih posve poblesavio. Već sam poznavao toliko ljudi da bih mogao njima nastaniti popriličan grad. Kakav bi to bio grad kad bih ih samo mogao sve u njemu okupiti! Bi li željeli nebodere? Bi li poželjeli muzeje? Bi li zaželjeli knjižnice? Bi li i oni gradili kanalizaciju, i mostove, i pruge, i tvornice? Bi li i oni postavljali one iste male bijedne karniže, posve nalik jedne na druge, jedan za drugim, ad infinitum, od Parka Battery do Golden Baya? Sumnjam. Samo bi ih bič gladi mogao pokrenuti. Gonio bi ih prazan stomak, bijesan pogled, strah, strah od gorega. Jedan za drugim, svi redom nalik jedni na druge, svi natjerani u očaj, natjerani neu/miitnom gladi da podižu najviše nebodere, grade najstrašnije oklopnjače, proizvode najčvršći čelik, najtananije čipke, najkrhkije čaše. Dok sam šetao s O'Rourkeom, slušajući samo o krađi, podmetnutim požarima, silovanju, ubistvima, činilo mi se kao da slušam kratki motiv iz velike simfonije. I baš kao što čovjek zvižduće neku temu iz Bacha i u isto vrijeme razmišlja o ženi s kojom bi rado spavao, tako sam i ja, slušajući O'Roufkea, pomišljao na trenutak kad će prestati govoriti i zapitati me »što bih pojeo««. Usred priče o najgrozomornijem umorstvu, ja bih razmišljao o svinjećem fileu koji ćemo sigurno moći poručiti u jednom lokalu, malo podalje, i dovijao se koje li će nam povrće dati kao prilog i smišljao hoću li kasoije naručiti tortu ili puding od jaja i mlijeka. Isto bi bilo i kad bih povremeno spavao sa vlastitom ženom; dok bi ona stenjala i lupetala, ja bih, recimo, mislio o tome da li je ostavila talog u ikavenjalku, jer je imala lošu naviku da se o mno-gočemu uopće ne brine — o mnogočemu važnome, da se razumijemo. A važna je svježa kava — i svježa slanina s jajima. Ne bi baš bilo dobro i čak bi bilo prilično ozbiljino kad bi opet ostala u drugom stanju, ali je ipak bila za mene važnija izjutra svježa kava i miris pržene slanine s jajima. Mogao 76 ibih podnijeti ucvijeno srce, i pobačaje, i propalu romansu, ali bih morao imati nešto u želucu što će me držati, i zato sam želio nešto krepko i tečna. Osjećao sam se tačno kao što bi se osjećao Isus Krist da su ga skinuli s križa ne dopustivši mu da tjelesno premine. Siguran sam da bi ga raspeće toliko potreslo da bi, u odnosu na čovječanstvo, zapao u potpunu amneziju. Uvjeren sam da bi mu se, čim bi rane iscijelile, fućkalo za iskupljenje čovječanstva i da bi odmah, s velikim užitkom, navalio na šoljicu svježe kave i prženi kruh, samo ako bi ga se mogao domoći.

Tko god je iz velike ljubavi, koja je, napokon, ipak stravična, umro u svom jadu, rodit će se ponovo i neće znali ni za ljubav, ni za mržnju, nego jedino za užitak. A ta životna radost, budući da je neprirodno stečena, jeste otrov koji malo-pomalo nagriza cijeli svijet, što god nastaje izvan granica normalnih ljudskih patnji, djeluje kao bumerang i sije propast. Noću ulice New Yoika podsjećaju na Kristovo raspeće i smrt. Kad snijeg prekrije pločnike i zavlada potpuna tišina iz groznih njujorških zgrada razli ježe se glazba puna taJsva crna očaja i poraza da ti se koža naježi. Nema kamena koji je s ljubavlju i poslovanjem položen na drugi kamen; nema ulice koja je izgrađena za igru i veselje. Stvari su natrpane jedna preko druge u očajničku naporu da se napuni želudac, pa tako ulice zaudaraju po punim želucima, po praznim želucima, i po po-lupraznim želucima. Ulice zaudaraju po gladi koja nema ništa zajedničko s ljubavi; zaudaraju po nezajažljivu želucu i po tvorevinama praznog želuca, koje su bezvrijedne. I usred te bezvrijedne, ništavne bijele pustoši ja sam se naučio cijeniti sendvič ili dugme od ovratnika. Mogao sam veoma pažljivo motriti karniž ili vijenac i u isto vrijeme tobože slušati priču o ljudskoj nevolji. I sad se sjećam datuma na pojedinim građevinama i imena arhitekata koji su ih projekti77 rali. Sjećam se temperature i brzine vjetra u trenutku dok sain stajao na tom i tom uglu; priča, koju sam slušao na tom vjetru, izblijedila mi je u sjecanju. Sjećam se da sam se čak i onda nečega drugog sjećao i mogao bih vam taono reći čega sam se sjećao, ali kakvog bi to imalo smisla? U meni je umro jedan čovjek i sve što je ostalo od njega jesu njegove uspomene; ostao je drugi čovjek koji je još živ a taj čovjek je trebalo da budem ja, lično ja, ali je on živio jedino kao što živi drvo, ili kamen, ili divlja životinja. Baš kao što je cio grad postao velika grobnica u kojoj su se ljudi borili da što pristojnije umru, tako je i moj život bivao nalik na grobnicu koju sam gradio na vlastitoj smrti. Kretao sam se kroz šumu okamina u čijem je središtu bio ikaos; ponekad bih usred središta, u srcu kaosa igrao ili se ludo opijao, ili spavao sa ženama, ili prijateljevao, ili smišljao novi život — ali je oko mene ostajao samo kaos, samo otkainiine, samo beznađe i zbrka. Sve dok ne pronađem snagu kaja će me otrgnuti od ove bjesomučne šume okamina, neću biti sposoban da živim, nil i da napišem jednu jedinu značajnu stranicu. Možda će se nekoga čitaoca ovo svejedno dojmiti kao kaos, ali je ipak napisano u samom životnom središtu i sve što je kaotično samo je periierno, sve je samo, da tako kažem, tangencijalni ulomak onoga svijeta koji ime se više ne tiče. Još prije nekoliko mjeseci stajao sam na njujorškim ulicama i ogledavao se oko sebe baš kao što sam se ogledavao i prije nekoliko godina; opet sam proučavao građevine, proučavao najsitnije pojedinosti koje može zapaziti samo izopačeno oko. Ali tada sam se već osjećao kao da sam pao s Marsa. Pitao sam se kakva li je to ljudska rasa oko mene. I šta sve to uopće znači? Nisam se nimalo prisjećao nekadašnjih patnji, ni trulog života u smrdljivu kanalu, nego sam naprosto promatrao čudni i neshvatljivi svijet, svijet koji mi je bio tako dalek kao da sam 78 s druge planete. Jedne noći sam s vrha Empire State Buildinga promatrao grad koji sam poznavao odozgo: ondje dolje, u pravoj perspektivi, nazirala su se ljudski mravi s kojima sam uporedno puzao, ljudske uši s kojima sam se rvao. Miljeli su puževom brzinom i svako je od njih očito proživljavao svoju mikrokozmičku sudbinu. Oni su, jalovi i očajni, podigli ovu divovsku zgradu kojom su se ponosili i hvalisali. A na najvišem stropu te divovske zgrade objesili su niz krletki u kojima su zatočeni kanarinci besmisleno cvrkutali. Na samom vrhu njihovih stremljenja nalazila su se ta majušna bića koja su ovrkutala iz svega glasa. Pomislio sam da će za stotinu godina možda strpati u krletke prava živa ljudska bića, veseljake i luđake koji će cvrkutati o budućem svijetu. Možda će uzgojiti posebni soj ovrkutavaca koji će cvrkutati dok ostali budu radili. Možda u svakoj krletki bude pjesnik ili glazbenik, tako da se onaj život dolje može nesmetano odvijati, kameni, šumski život, bučni, škripavi i bezvrijedni kaos. Za tisuću godina će možda svi odreda šenuti, i radnici, i pjesnici, i sve će se opet, kao toliko puta dosada, srušiti u prah. Onda će proći još tisuću godina, ili pet tisuća, ili deset tisuća godina i, tačno na ovom mjestu na kojemu ja stojim, stajat će možda neki dječačić i otvoriti knjigu napisanu nepoznatim jezikom koja govori o ovome životu što sad prolazi, životu koji pisac knjige nikada nije iskusio, životu suzdržana oblika i ritma, s početkom i krajem, i dečko će, kad zatvori knjigu, pomisliti kako su Amerikanci bili velik narod i kako se nekoć divno živjelo na kontinentu koji on sad obitava. Ali nijedan budući soj ljudi, osim možda soja slijepih pjesnika, neće moći ni zamisliti ovaj davni uskovitlani kaos iz kojega je iznikla ta buduća povijest. Kaos! Strahovit kaos! Ne treba za nj izabrati neki posebni dan. Svaki dan mog života — iz onog vremena — poslužit će svrsi. Svaki dan mog života, 79 inog sićušnog, mikrokozmičkog života, bio je odra/ izvanjskog kaosa. Da se samo prisjetim... U sedam i po je zvonila budilica. Nisam skakao iz kreveta. Ležao hih do osam i po nastojeći ugrabiti još malko sna. Ali kako bih mogao spavati? Duboko u svijesti vidim ured u kojemu sam već morao biti. Vidim

Hymieja koji je došao tačno u osam, komu ta tor mu već zuji i zove u pomoć, kandidati za namještenje uspinju se širokim drvenim stepeništem, iz toalete dopire jak miris kamfora. Zašto da ustanem i ponovim jučerašnju pjesmu i igru? Koliko sam ih brzo uzimao u posao, toliko brzo su i odlazili s posla. Kilavio sam se na poslu, a nisam imao čiste košulje. U ponedjeljak sam od žene do-bijao redovno primanje — za prijevoz i ručak. Uvijek sam joj bio dužan, a ona je dugovala sitničaru, mesaru, stanodavcu i tako dalje. Na brijanje nisam mi pomišljao, jer nije bilo vremena. Obukao bih poderanu košulju, progutao doručak i uzajmio pet centa za podzemnu željeznicu. Ako je bila loše volje, prevario bih za pet centi kolportera u podzemnoj željeznicu. U ured sam stizao bez daha kasneći pun sat i morao sam obaviti deset telefonskih razgovora prije nego bih i progovorio s prvim kandidatom. Dok satm razgovarao na jednom telefonu, druga tri su me već četkala. Držim dvije slušalice u isto vrijeme. Komutator zuji. Hyniie, između pojedinih telefonskih razgovora, oštri olovke. Vratar McGovern stoji pokraj mene da bi me upozorio na jednog kandidata, vjerojatno varalicu koji se opet pokušavao ubaciti u posao pod lažnim imenom. Iza mene su kartice i registri s dmemima svih kandidata ikoji su ikad prošli ikroz ovo sito. Nepoćudni su obilježeni crvenom tintom; neki imaju iza imena i po šest nadimaka. Soba već vri kao košnica. Zaudara po znoju, prljavim nogama, staroj odjeći, kam-foru, lizoki, smradu iz usta. Polovicu kandidata ćemo morati odbiti — ne zato što ih ne bismo trebali, nego zato što ni u najvećoj nuždi ne bi bili ni od 80 kakve koristi, čovjek pred mojim stolom, s one strane ograde, uzdrhtalih ruku i tupa pogleda, bivši je gradonačelnik New Yorka. Sad mu je sedamdeset godina i spreman je prihvatiti bilo koji posao. Ima izvrsne preporuke, ali mi ne možemo primiti nekoga tko je prešao četrdeset i petu godinu. Četrdeset i pet godina je gornja starosna granica u New Yorku. Zvoni telefon i javlja se blagi glas tajnika Kršćanskog društva mladeži. Ne bih li mogao iznimno primiti jednog dečka koji mu je upravo došao u ured — dečko je bio neku godinu u po-pravilištu. šta je učinio? Pokušao je silovati sestru. Naravno Talijan. Moj pomoćnik O'Hara udara na muke jednog kandidata. Sluti da bi mogao biti padavičar. Napokon uspjeva u svom nastojanju i momak se u nastupu padavice pošteno opruzi nasred kancelarije. Jedna žena pada u nesvijest. Zgodna mlada žena s lijepim krznom oko vrata pokušava me nagovoriti da je uzmemo u posao. Jasno je kao sunce da je kurva i znam da ću izgutati vatru ako je uzmem. Htjela bi raditi u filijali na periferiji, jer joj je bliže kući, kako kaže. Bliži se vrijeme ručku i kolege polako upadaju. Sjede uokolo i gledaju kako radim, baš kao da je ovo neka varijetet-ska predstava. Dolazi i Kronski, student medicine; kaže da jedan od momaka koje sam maloprije uzeo u posao ima Paikimsonovu bolest. Toliko sam u poslu da nisam stigao otići u klozet. O'Rourke mi kaže da svi telegrafisti i svi uredski šefovi imaju hemo-roide. On već dvije godine odlazi na električnu masažu, ali ništa ne pomaže. 0 ručku smo šestorica za stolom. Kao i obično, netko će mi morati platiti ručak. Jedemo na brzinu i jurimo natrag u kancelariju. Novi telefonski pozivi, novi kandidati s kojima treba razgovarati. Zamjenik direktora diže fajer, jer ne možemo održati potreban broj kadrova. Sve novine u New Yorku i na dvadeset milja oko New Yorka pune su oglasa s ponudama za namještenje. Sve školske pragove obijaju ljudi koji se nude za 6 Jarčeva obratnica gj ispomoć. Sve dobrotvorne ustanove i milosrdna društva neprestano opsjedaju moliooi. Otpadaju kao muhe. To je pravi ljudski mlin. A najžalosnije je od svega što je to posve nepotrebno. Ali to se mene ne tiče. Moje je raditi ili umrijeti, kako reće Kipling. Pljunuo sam u šake, obračunavao s jednom po jednom žrtvom, telefon je zvonio kao blesav, soba je sve strasnije smrdila, rupe sve više i više zjapile. Svaka je bila jedno ljudsko stvorenje koje traži koricu kruha; znam mu visinu, težinu, vjeroispovjest, boju kože, stupanj obrazovanja, staž, itd. Svi će podaci ući u registar, i to prvo alfabetskim, a onda kronološkim redom. Imena i datumi. Cak i otisci prsta, ako ih stignemo uzeti. A kojd je oilj svega toga? Cilj je u tome da američki narod bude imao na raspolaganju najbrže sredstvo za vezu koje su ljudi izmislili, da bi mogao što brže prodavati svoju robu, da bi u trenutku kad padnete mrtav na ulici vaš najbliži rođak odmah saznao za tu vijest, odmah — to će reći za jedan sat ukoliko se kurir, kome je telegram bio uručen, ne odluči napustiti posao i ne baci cijeli svežanj telegrama u kantu za otpatke. Šalje se dvadeset milijuna božičnih čestitki u kojima vam upravitelji, direktor i zamjenik direktora Kozmodemonske telegrafske kompanije žele sretan Božić i Novu godinu, a možda je tekst vašeg telegrama upravo »majka na umoru, dođi odmah«, samo što je činovnik prezaposlen da bi zavirio u sadržaj poruke i, ako vi sad sudski zahtijevate odštetu, moralnu odštetu, imat ćete posla s posebnim odjelom koji obavlja ovakve iznimne slučajeve, pa možete biti posve sigurni da ćete, sve ako vam majka i umre, ipak dobiti svoju božičnu i novogodišnju čestitku. Činovnik će, naravno, biti otpušten i za mjesečeva opet će navratiti ovamo ne bi li dobio kurirsko mjesto, i mi ćemo ga opet uzeti i staviti u noćnu smjenu da radi u četvrti kraj brodogradilišta gdje ga nitko živ neće prepoznati, a njegova žena će doći zajedno s klincima da se zahvali 82

upravniku, ili čak zamjeniku direktora, zbog toga što su bili tako ljubazni i obazrivi. I onda će se jednog dana svi naći u čudu kad spomenuti kurir obije blagajnu, a O'Rourke će morati noćnim vlakom odjuriti u Cleveland ili Detroit i pronaći ga, makar to stajalo i deset tisuća dolara. A zamjenik direktora će izdati naređenje da više ne smijemo primati Židove u posao, ali za tri-čeliri dana će morati malko popustiti, jer će nam se nuditi sve sami Zidovi. I kako nam je već dogustilo a upotrebljivi primjerci postali sve rjeđi, već sam htio uzeti u posao patuljka iz cirkusa i čak bih ga i uzeo da se nije izlanuo i priznao da je on zapravo — »ona«. Da bude stvar još gora, Valeska je to »stvorenje« uzela pod svoje okrilje, odvela »ga« iste večeri kući i, tobože iz naklonosti, temeljito pregledala, ispitavši »mu« čak i vaginu desnim kažiprstom. Patulj-če se zaljubilo do ušiju i napokon postalo silno ljubomorno. Naporan je to bio dan a povrh svega, kad sam se vraćao kući, nabasao sam na sestru jednog prijatelja, koja je silom željela večerati sa mnom. Poslije večere smo otišli u kino, u mraku smo se počeli pipati dok nam nije toliko zagustilo da smo se vratili u moj ured gdje sam je povalio na pocinčani stol u toaleti. Vratim se kući, nešto iza ponoći, a Valeska mi u tom trenutku telefonira da skočim u podzemnu željeznicu i odvezem se do njene kuće, jer je posrijedi nešto neodložno. Do nje se treba voziti cijeli sat a ja sam mrtvački umoran ali, kad kaže da je nešto neodložno posrijedi, moram poći onamo. Dolazim u njen stan i nalazim ondje njenu rođakinju, prilično privlačnu djevojku koja je, kako je sama rekla, baš maločas imala posla s nekim neznancem jer joj je dojadilo da bude djevica. I zašto je sad digla toliku uzbunu? Zato što je u žurbi i zanosu zaboravila na kontracepciju, pa je sad već možda zatrudnjela, a šta će onda? Hjele su da im kažem što bi trebalo učiniti i ja sam rekao: »N išta«. A onda me Valeska odvodi u 83 stranu i pita da li bih možda htio odspavati s njenom sestričnom da bi je, da tako kažem, ukrotio kako joj se ne bi ponavljali slični nastupi. Sve je to bilo posve ludo; histerično smo se smijali i počeli piti — jedino piće i kući bio je Kumel koji nas je prilično brzo uhvatio. Tada je situacija postala još luđa jer su me njih dvije počele natezati a ni jedna nije dopuštala drugoj da me takne. Svršilo je tako da sam ih obje svukao i strpao u krevet, a one su zagrljene zaspale. Kad sam izišao iz kuće, negdje oko pet sati izjutra, primijetio sam da u džepu nemam ni prebijene pare, pa sam pokušao izmoliti pet centa od šofera taksija ali nisam u tome uspio sve dok mu napokon nisam ponudio ogrtač porubljen krznom i dao mu ga — za pet centa. Kad sam se vratio kući žena je bila budna i nafurena zbog toga što sam se vratio tako kasno. Dobro smo se pograbili sve dok nisam napokon pobjesnio i izmlatio je; pala je na pod, rasplakala se i toliko razjecala da se dijete probudilo i kad je čulo kako mi žena zavija, rasplakalo se i stalo derati iz svega glasa. Djevojika je dotrčala odozgo da vidi što se događa. Bila je u kimonu i raspletena kosa joj je padala niz leđa. Onako uzbuđena, previše mi se približila i dogodilo se ono što ni jednom ni drugome nije bilo na pameti. Položili smo ženu u krevet omotavši joj čelo mokrim ručnikom i, dok se djevojka nagnula nad nju, ja sam sitao iza nje, dignuo joj kimono i zabio joj ga unutra a ona je ostala tako stajati govoreći kojekakve slatke gluparije. Napokon sam se uvukao ženi u krevet a ona me je, na moje veliko zaprepaštenje, počela stiskati pa smo se spetljali i tako dočekali zoru. Bilo bi normalno da sam bio iscrpljen, ali sam umjesto toga bio posve budan smišljajući kako ću uzeti slobodan dan i potražiti kurvu s lijepim krznom s kojom sam razgovarao toga prije-podneva. Poslije sam se sjetio druge žene, supruge mog prijatelja, koja me je uvijek zadirkivala zbog 84 toga što sam ravnodušan prema njoj. I tako sam se redom sjetio svih onih žena kojima sam, iz ovog ili onog razloga, bio oprostio, da bih napokon čvrsto zaspao i u snu polucirao. Kao i obično, u sedam i po je zvonila budilica i, kao i obično, ja sam pogledao poderanu košulju što je visila na stolici, pomislio kako nema smisla ustati i prevrnuo se na drugu stranu. U osam sati je zvonio telefon: bio je to Hymie. Rekao je da bih morao požuriti u ured jer je izbio štrajk. I tako se to ponavljalo, iz dana u dan, i sve to nije imalo nikakva smisla, osim što je cijela zemlja kompletno poludjela pa se ovo, o čemu pišem, događalo posvuda, među donjiiim i gornjim slojevima, ali uvijek na dlaku jednako, uvijek sve sam kaos i besmisao. Tako je to trajalo, iz dana u dan, gotovo punih pet godina. A i cijeli je kontinent neprestano bio izložen ciklonima, tornadima, plimama, poplavama, sušama, vijavicama, toplotnim valovima, pošastima, štrajkovima, provalama, umorstvima, samoubojstvima: neprestana groznica i muka, erupcija, vir. Ja sam bio nalik na čovjeka koji sjedi u svjetioniku: ispod mene bijesni valovi, stijenje, podvodne hridi, olupine potonulih flota. Mogao sam i najaviti opasnost, ali nisam mogao spriječiti katastrofu. U d i-s a o sam miris opasnosti i katastrofe. Ponekad bih je tako jako osjećao da mi je sukljala na nosnice kao plamen. Žudno sam želio da se svega oslobodim a ipak me svemu tome nešto neodoljivo privlačilo. Bio sam zapravo nalik na pravi svjetionik — neu-grožen uslijed pomahnitala mora. Ispod mene je bio čvrst kamen, isti kameni sloj na kome su podignuti visoki neboderi. Temelji su mu bili duboko u zemlji a tjelesna mi građa od čelika, zavarena i učvršćena zakovicama. A prije svega sam bio oko, snažan

reflektor koji baca svjetlo nadaleko i naširoko, koji se neprestano i nesmiljeno okreće na sve strane. To budno oko kao da je uspavalo sva moja druga svojstva; 85 svu sam snagu iscipio u tome da sto bolje \idim, da sagledam dramu svijeta. Ako sam priželjkivao smak svijeta, priželjkivao sam ga zbog toga da se to oko zauvijek zatvori Priželjkivao sam potres, neku prirodnu kataklizmu koja bi srušila svjetionik u more. želio sam da se preobrazim, da postanem riba, kit, razarač. Želio sam da se otvori zemlja i da u jednom divovskom zijevu sve proguta. Želio sam da vidim kako grad tone duboko, duboko u more. Želio sam da se povučem u pećinu i da čitam pri svjetlu lojanice. Želio sam da se oko zauvijek zatvori kako bih, za promjenu, mogao upoznati vlastito tijelo i vlastite želje, želio sam da tisuću godina budem sam kako bio mogao razmišljati o onome što sam vidio i čuo — i ka ko bih zaboravio. Želio sam nešto ovozemaljsko, što nije djelo ljudskih ruku, nešto što je posve lišeno ljudskosti koja mi se već popela na vrh glave. Želio sam nešto istinski zemaljsko i posve očišćeno od svake ideje. Želio sam ponovo osjetiti kako mi krv kola žilama, makar to platio i vlastitom propašću. Želio sam iz svog tijela istresti kamen i svjetlost. Želio sam mračnu plodnost prirode, iskonski izvor iz njedara, tišinu ili pak klokot crnih voda smrti. Želio sam da budem noć koju obasjava nemilosrdno oko, noć posutu zvijezdama i repovima kometa. Da budem istovremeno strahot-no tiha, posve neshvatljiva a opet rječita noć. Da nikada više ne govorim, ne slušam, ne mislim. Da budem obgrljen i obavijen i da u isto vrijeme obgrlim i obavijam. Da ne bude ni sućuti, ni nježnosti. Da budem čovjek jedino u zemaljskom smislu, kao biljka, ili kao crv, ili kao potok. Da budem raščlanjen, lišen kamena i svjetlosti, promjenljiv kao molekul, trajan kao atom, nesmiljen kao sama zemlja. Po prilici tačno sedmicu dana prije Valeskina samoubistva naletio sam na Maru. Dvije sedmice prije tragičnog događaja bile su prave praveate mć86 i a. Cijeli niz nenadanih smrti i neobičnih susreta sa ženama. Prvo ou spomenuti Paulinu Janowski, malu Židovku od šestnaest-sedamnaest godina koja nije imala ni doma, ni prijatelja, ni rodbine. Svratila je u naš ured u potrazi za namještenjem. Bilo je to potkraj radnog vremena i ja nisam imao srca da je otjeram. Tko zna zašto mi je palo na pamet da je odvedem kuci na večeru i da pokušam nagovoriti ženu da je na neko vrijeme primi u stan. Privuklo me je i to što je voljela Balzaca. Dok smo išli kući, neprestano je pričala o Izgubljenim iluzijama. Vagon je bio krcaL i mi smo bili toliko sljubljeni jedno uz drugo da uopće nije bilo važno o čemu go-voiitno, jer smo oboje mislili samo na jedno. Žena mi se naravno zaprepastila kad me ugledala na pragu s tako mladom i zgodnom djevojkom. Bila je uljudna i ljubezna, ali hladna kao i obično, tako da mi je odmah bilo jasno da nema smisla zamoliti je da uzme djevojku na stan. Najviše što je mogla učiniti bilo je da strpljivo prosjedi s nama cijelu večeru. Cim smo povečerali, odmah se oprostila i otišla u kino. Djevojka se rasplakala. Još smo sjedili za stolom a pred nama je bilo puno prljava suda. Pristupio sam joj i zagrlio je. Iskreno sam je žalio i bio sam zbunjen ne znajući kako bih joj mogao pomoći. Iznenada me je obgrlila oko vrata i strasno poljubila. Dugo smo se tako grlili a ja sam mislio kako bi bio zločin nešto učiniti, a osim toga žena možda uopće nije otišla u kino nego bi svaki čas mogla banuti. Rekao sam maloj da se sabere, i da ćemo se nekamo odvesti trolejbusom. Ugledao sam na kaminu dječju kašicu, uzeo je, odnio u klo-zot i mirno ispraznio. Bilo je u njoj svega sedamdeset i pet centa. Ušli smo u trole]bus i odvezli se do obale. Napokon smo našli osamljeno mjesto i legli u pijesak. Bila je histerično strastvena i morao sam je zadovoljiti. Mislio sam da će mi to kasnije zamjeriti, ali nije. Ležali smo tako neko vrijeme, a ona je opet počela pričati o Balzacu. čini mi se da 87 je i ona imala ambicije da postane pisac. Pitao sam je šta sad kani poduzeti. Odgovorila mi je da nema pojma. Kad smo ustali zamolila me je da je otpratim do autoputa. Rekla je da će možda otići u Cleveland ili nekamo drugdje. Negdje iza ponoći ostavio sam je ispred benzinske stanice. U novčaniku je imala svega trideset i pet centa. Na povratku kući sam psovao u sebi ženu zbog toga što je takva životinja. Ne znam šta bih dao na ovome svijetu da 6am ženu ostavio na autoputu i da ona nema kamo otići. Znao sam da neće, kad se vratim, ni spomenuti djevojčino ime. Kad sam došao kući, još me je čekala. Mislio sam da ću opet izgutati vatru. Ali sam se prevario, jer me je čekala samo zbog toga što mi je O'Rourke ostavio važnu telefonsku poruku. Trebalo je da mu se javim čim dođem kući. Međutim, ipak sam odlučio da se ne javljam. Odlučio sam da se svučem i legnem u krevet. Baš kad sam se ugodno smjestio, zazvonio je telefon. Zvao je O'Rourke. U ured je bio stigao telegram za mene i njega je zanimalo može li ga otvoriti i pročitati mi sadržaj. Rekao sam da može. Na telegramu je bila potpisana Monica. Iz Buffaloa. Kaže da stiže sutra ujutro na glavnu željezničku stanicu s tijelom mrtve majke. Zahvalio sam mu i opet se zavukao u krevet. Žena me ništa nije zapitkivala. Ležao sam i smišljao šta da učinim. Ako se odazovem na njezin poziv, to bi značilo da sve iznova počima. A baš sam zahvaljivao providnosti što sam se oslobodio Monice. I sad se ona

odjednom vraća s tijelom mrtve majke! Suze i pomirba. Ne, nikako mi se to nije sviđalo, šta da se, recimo, uopće ne pojavim? šta bi bilo? Uvijek će se naći netko tko će se pobrinuti za lijes. Osobito ako je ožalošćena osoba privlačna mlada plavuša blistavih modrih očiju. Dovijao sam se hoće li se vratiti u restoran gdje je prije radila. Da ne zna grčki i latinski, nikad se ne bi spetljao s njom. Privukla me je moja prirođena radoznalost. Osim 88 toga je bila vraški siromašna i to me je isto osvojilo. Možda ne bi bilo ništa strašno, da joj ruke nisu zaudarale po masnoći. Te masne ruke bile su kao kap žući u čaši meda. Sjećam se prve noći kad smo se upoznali i kad smo šetali po parku. Bila je divne vanjštine, a uz to još živahna i pametna. U ono su vrijeme žene upravo nosile kratke suknje što je njoj osobito dobro pristajalo. Svraćao sam u restoran svake večeri samo da gledam kako hoda ovamo-onamo, da je vidim kad se nagne stavljajući jelo na sto ili kad se prigne da digne viljušku s poda. A uz tako lijepe noge i čarobne oči još bi dodala koji prekrasni Homeros stih, uz svinjetinu i kiseli kupus kiticu iz Sapfoine pjesme, latinsku konjuga-ciju, Pindarove ode, uz desert možda malo Ru-baiyata ili Cynare. Ali one masne ruke i prljavi krevet u svratistu preko puta tržnice — fuj! To mi se gadilo, što sam je više izbjegavao, to mi je postajala privrženija. Pisma od deset stranica s bilješkama o knjizi Tako je govorio Zaratu-s t r a. Onda se napokon prestala javljati i ja sam istinski odahnuo. Ne, neću moći prisiliti samoga sebe da ujutro odem na glavnu stanicu. Okrenuo sam se na drugu stranu i čvrsto zaspao. Ujutro ću reći ženi da javi u ured da sam bolestan. Nisam bio bolestan više od sedmice dana i bilo je već vrijeme da se razbolirn. U podne me je Kronski sačekao pred uredom. Hoće da ručam s njim... našao je neku Egipćan-ku, s kojom bi me htio upoznati. Pokazalo se da je djevojka zapravo Židovka, ali je stigla iz Egipta i nalik je na Egipćanku. Inaće je dobar štos pa smo je obadvojica počeli istovremeno štimati. Kako sam bio tobože bolestan odlučio sam da se ne vratim u ured, nego sam prošetao kroz East Side. Kronski će se vratiti u ured da zataška moj izostanak. Rukovali smo se s djevojkom i otišli svaki svojim putem. Uputio sam se prema rijeci, gdje je bilo svježije, gotovo odmah zaboravivši djevojku. Sjeo sam 89 na rub gata, prebacio noge preko potpornja i mlatarao njima po zraku. Prošla je teglenica natovarena crvenom opekom. Odjednom sam se sjetio Mo-nike. Monica stiže na glavinu željezničku stanicu s tijelom mrtve majke. Leš franco New York! To je zvuičilo tako nezamislivo i smiješno da sam morao prasnuti u smijeh, šta 3i je učinila s lijesom? Je li ga ostavila na sporednom kolosijeku ili ga je podigla? Nema sumnje da me pošteno ispsovala. Dovijao sam se šta bi ona pomislila kad bi znala da zapravo sjedim u pristaništu i mlataram nogama iznad vode. Bilo je toplo i sparno usprkos povjetarcu ikoji je puhao s rijeke. Pridrijemalo mi se. Kad sam zaspao usmio sam Paulinu. Vddio sam je ikako hoda autoputom uzdignute ruke. Nama sumnje da je ona cura d po. čudno je da se nije bojala da će ostati u drugom stanju. A taj njen Balzac! I to je bilo nešto naprosto nezamislivo. Zašto baš Balzac? Uostalom, to je njena stvar. U svakom slučaju ima toliko da se prehrani dok ne nađe drugog frajera. Ali takva curica već pomišlja da postane pisac! A zapravo zašto i ne bi? Svako ima poneku iluziju. I Monica je željela postati pisac. Svatko hoće u pisce. Pisac! Bože moj, kako mi se to činilo besmisleno! Zadrijemao sam... Kad sam se probudio, ud mi je bio ukrućen. čini mi se da mi je sunce uprlo pravo u šlic. Ustao sam i oprao lice na česmi. Još je bilo jednako vruće i sparno. Asfalt je bio mekan kao tijesto, muhe su peckale, smeće trunulo u kanalu. Hodao sam između ručnih 'kolica i odsutnim pogledom promatrao svijet oko sebe. Moj mi je gotovo cijelo vrijeme stajao iako nisam mislio ni na koju određenu ženu. Istom kad sam se vratio u drugu aveniju, sjetio sam se egipatske Židovke s ručka. Zapamtio sam kad je rekla da stanuje iznad Ruskog restorana kraj Dvanaeste ulice. Još uvijek mi nije bilo jasno što ću zapravo poduzeti. Naprosto sam lutao da mi prođe vrijeme. Ipak &u me noge 90 nosile prema sjeveru i u pravcu četrnaeste ulice. Kad sam došao do Ruskog restorana, načas sam zastao, a onda ustrčao uza stepenice preskačući sve po tri odjednom. Vtrata na veži bila su otvorena. Uspinjao sam se od odmorišta do odmorišta čitajući imena na vratima. Stanovala je na najvišem katu i ispod njezina imena bilo je i neko muško ime. Tiho sam pokucao. Nitko se nije odazvao. Pokucao sam još jednom, malo jače. Tada sam začuo da netko unutra hoda. Napokon se začu glas, tik do vrata, koji zapita tko je to, a onda se i ikvaka okrenu. Razjapio sam vrata i nahrupio u mračnu prostoriju. Zaletio sam joj se pravo u naručje i osjetio, da je posve gola ispod pniogrnuta ikimona. Očito da se istom prenula iz čvrsta sna, pa joj nije još bilo posve jasno tko je to grli. Kad je shvatila da sam to ja, pokušala se otrgnuti, ali sam je čvrsto držao i počeo je strasno ljubiti polako je gurajući prema ikauču kraj prozora. Nešto je mrmljala spominjući otvorena vrata, ali ja nisam htio staviti na 'kocku da je pustim iz šaka. Umjesto toga sam se polako okrenuo i imaloipomalo je dotjerao do vrata i zatvorio ih njenom stražnjicom. Zaključao sam ih slobodnom rukom, odveo je do sredine sobe, opet slobodnom rukom otkapčao šlic, izvadio budžu i stavio je u pravi položaj. Bila je još toliko opijena snom da sam se osjećao kao da imam posla s lut-ikom. Ipak sam shvaćao da zapravo uživa pri pomisli na jebačinu u

polusnu. Nevolja je bila samo u tome da bi se svaki put, kad bih ga gurnuo, sve više plašila. Nikako nisam znao kako da je strpam u krevet i uspavam, a da ne prekinem dobru jebačinu. Uspio sam je povaliti na kauč a da ne ispadnem iz nje, pa se ona strašno zapalila migoljeći se i savijajući kao jegulja. Sve otkako sam je počeo krčiti mislim da nije ni jednom otvorila oči. Neprestano sam u sebi ponavljao: »egipatska pička, egipatska pička« i, samo da ne bih odmah svršio, počeo namjerno misliti na leš koji je Monica dopremila na 91 glavnu stanicu i na onih trideset i pet centa koje sam dao Paulini. Onda odjednom — tres! Netko je srnažno zakucao na vrata a ona je široko otvorila oči prestravljeno me gledajući. Odmah sam ga počeo vaditi ali na veliko čudo ona me je čvrsto obgrlila i prašaptala u uho: — Ne miči se! — i: — čekaj. — Začu se još jednom glasno kucznje i prepoz-nah glas Kronskoga 'koji reče: — Ja sam, Thelma ... ja sam, Židovčice ... Umalo što nisam prasnuo u smijeh kad sam čuo šta govori. Ponovo smo legli u prirodni položaj, ona je polako zatvorila oči a ja sam ga posve nježno vrtio u njoj, da je ne bih opet razbudio. Bila mi je to jedna od najdivnijih jebačina u životu. Mislio sam da se nikad neće završiti. Kad god bih osjetio opasnost da bih mogao svršiti, posve bi se umirio i počeo misliti — misliti, na primjer, o tome gdje bih najradije proveo praznike, ako ih budem imao, o košuljama u ladici mog uredskog stola, o zakrpi na sagu pred krevetom. Kronski je još stajao pred vratima — čuo sam kako se miče ovamo-onamo. Kad god bih osjetio da stoji ondje, pred vratima, malo bih je jače bocnuo, a onda bi mi u polusnu uzvratila, i to nekako iz vica, kao da shvaća šta sam joj htio priopćiti tim rječnikom koji se sastojao od stavljanja i vađenja. Nisam se usudio ni pomisliti šta ona u tom času misli, jer bih odmah svršio. Ponekad bih već bio na rubu da mi se to i dogodi, ali bi me uvijek izvadila Monaca i leš na glavnoj željezničkoj stanici. Pomisao na onu smiješnu situaciju djelovala bi uvijek kao hladan tuš. Kad je napokon sve bilo gotovo, otvorila je širom oči i zagledala se u mene kao da me sad istom prvi put vidi. Nisam uopće znao što bih joj rekao; jedina mi je želja bila da što prdje iziđem odavde. Dok smo se praM, primijetio sam listić papira na podu ispod vrata. Bila je to poruka Kronskoga. Ženu su mu odveli u bolnicu i poziva Thelmu da ga pričeka pred bolnicom. Pao mi je kamen sa srca! 92 To je značilo da sam se sad mogao izgubiti bez ijedne riječi. Sutradan mi je telefonirao Kronski. žena mu je izdahnula na operacionom stolu. Navečer sam otišao kući na večeru; bili smo još za stolom kad je zazvonilo. Pred vratima je stajao Kronski i držao se strašno utučeno. Meni je uvijek bilo teško izraziti saučešće; a pogotovo mi je bilo nemoguće štogod njemu reći. Slušao sam kako mu žena sipa otrcane fraze saučešća i zgadila mi se više nego ikad. — Hajdemo odavde — rekao sam. Neko vrijeme snio šutke šetali. Ušli smo u park i uputili se prema travnjacima. Spustila se gusta magla i nismo vidjeli ni prsta pred nosom. Doik smo tako klizili nasumce, on odjednom brižnu u plač. Zastao sam i okrenuo glavu. Kad sam zaključio da je vjerojatno prestao, ponovo sam ga pogledao; buljio je u mene i čudno se simješikao. — Smiješno je — rekao je — kako teško prihvaćamo činjenicu smrti. — Sad sam se i ja osmjehnuo i stavio mu ruku na rame. — Samo nastavi — rekoh — istresa sve što te muči pa će ti biti lakše. — Opet smo se usho-dali gore-dolje po travi baš kao da hodamo po mor-sikom dnu. Magla je postala tako gusta da sam mu jedva razH birao lice. Govorio je mirno i ludo. — Znao sam da će se to dogoditi — reče. — Bilo je prelijepo da bi moglo potrajati. — Noć uoći njene krize, usnio je san. Sanjao je da je izgubio identitet. — Teturao sam po (mraku i zazivao samoga sebe po imenu. Sjećam se da sam se popeo na most, pogledao u vodu i ugledao sebe kako se utapam. Skočio sam s mosta na glavu i kad sam izronio spazio sam Yettu kaiko plovi ispod mosta. Bila je mrtva. — I tada odjednom zapita: — Je li da si ti bio unutra kad sam jučer kucao na vrata? Znao sam da si unutra i nisam se mogao maknuti odande. Znao sam da Yetta umire i želio sam da budem pokraj nje, ali sam se bojao sam onamo otići. — Nisam ništa odgovorio i on je nastavio dalje lupe93 tati. — Prva djevojka koju sa>m volio također je umrla. Bio sam još klinac i teško sam to podnio. Svaku sam noć odlazio na groblje i sjedio na njezinu grobu. Ljudi su mislili da sam poludio. Vjerojatno i jesam poludio. Kad sam jučer stajao ondje pred vratima, svega sam se ponovo sjetio. Vratio sam se u mislima u Treton i sestra one djevojke koju sam volio sjedila je pokraj mene na grobu. Rekla mi je da se moram ubrzo trgnuti, jer ću inače poludjeti. Pomislio sam u sebi da sigurno i jesam lud i, da bih to sam sebi bolje dokazao, rekao sam djevojčici da i nisam volio njenu sestru, nego da volim nju pa sam je privukao sebi, počeli smo se ležećki ljubiti i napokon sam je pritisnuo ondje pokraj groba. Sigurno me je to izliječilo, jer se više nisam nikad vratio na groblje, niti sam mislio o njoj — sve do jučer, ondje pred vratima. Da sam te jučer mogao zgrabiti, zadavio bih te. Ne znam kako ini je to palo na pamet, ali mi se činilo kao da si otvorio onaj grob, kao da siluješ mrtvu dje-vojiku koju sam ja volio. Je li da je to ludo? Možda sam to pomislio zato što si ti tako ravnodušan prema meni... što nisi Židov, pa mogu

razgovarati s tobom... Zato što ti se fućka za sve, i imaš pravo... Jesi li čitao Pobunu anđela? Izbili smo na biciklističku stazu koja je okru-žavala park. Svjetla bulevara su treperila u magli. Pogledao sam ga bolje i ustanovio da nije pri zdravoj pameti. Nisam znao da li bih uspio đa ga nasmijem. Uz to sam se pribojavao da ne bi znao prestati tkad ibd se jednom počeo smijati. Zato sam isprva počeo nasumce govoriti o Anatoleu Franceu da bih se, kad sam primijetio da mi izmiče, odmah prebacio na generala Ivolgina, što ga je ipak natjeralo na smijeh, ne baš neki glasan smijeh, nego na ki-ikot, odvratan kikot koji je bio nalik na glasanje pi-jevca kome je glava već na panju. Toliko se cerekao da se morao obuzdati i uhvatiti za trbuh; suze su 94 mu tekle niz obraze i kroz kikot bi ispuštao pokoji grozni jecaj što je izazivao u meni mučninu. — Znao sam da ćeš mi pomoći — promuca kad napadaj napokon prođe. — Uvijek sam govorio da si ti, kurvin sine, sav vražji... I ti si židovski gad, samo to ne znaš ... Hajde, reci mi, gade, kako je bilo jučer? Je si li je maznuo? Zar ti nisam rekao da je ona dobair štos? Samo što nemaš pojma s kim ona živi, sreća, bogami, da te nije zatekao. 2ivi ti ona s jednim ruskim pjesnikom — znaš ga i ti. Upoznao sam te jednom s njime u Cafe Royalu. Bolje da ne nanjuši šta se dogodilo. Smrskat će ti glavu ... a onda će o tome napisati lijepu pjesmicu i poslati je njoj s kitom ruža. Upoznao sam ga u Stol-tonu, u anarhističkoj koloniji. Stari mu je bio nihilist. Cijela je obitelj ćaknuta. Uostalom, bolje bi bilo da si malo pripazio. Mislio sam ti to unaprijed reći, ali nisam imisJio da ćeš odmah navaliti na nju. Mogla ibi imati sifiihs, znaš. Ne bih te htio uplašiti. Kažem ti to za tvoje dobro ... Čini mi se da ga je napadaj smijeha odista smirio. Pokušavao mi je na svoj zakučasti židovski način reći da me zapravo voli. Da bi mi to pokazao, ti obalo je da prvo likvidira sve oko mene: moju ženu, posao, prijatelje, »nigericu«, kako je nazivao Valesku, i tako redom. — Mislim da ćeš jednog dana postati veliki pisac — rekao oni je. — Ali zlurado je dodao — prvo će trebati da malko patiš. Hoću reći da zaista patiš, jer ti još zasad nemaš pojma što to zapravo znači. Ti samo misliš da si patio. Prvo treba da se zaljubiš. Uzmimo tu nigericu... nećeš valjda reći da si se <u nju zaljubio? Jesi Li joj kad bolje pogledao dupe... mislim, kako se širi? Za pet godina će biti ko bačva. Bit ćete lijep par kad budete šetali ulicom a za vama gomila crnčadije. Bogami, više bih volio da se oženiš Židovkom. Ti je, naravno, nećeš poštovati, ali će ti biti dobra. Treba ti netko tko će te osoviti na noge. Uludo rasipaš snagu. Eto, zašto se družiš s 95 tolikom kretenskom kopiladi i gdje je samo pronalaziš? Čini mi se da genijalno znaš izabrati krive ljude. Zašto se ne posvetiš nečemu korisnome? Nisi ti za taj posao — negdje drugdje bi bio velika zvjerka. Možda šef sindikata... ne znam tačno šta. Ali prvo treba da se oslobodiš te svoje šiljaste žene. Uh, kad je pogledam, dođe mi da joj pljunem u lice. Nikad mi nije jasno kako se momak tvog kova može oženiti takvom kujom, šta si našao na njoj — zar samo jajnike koji rade punom parom? Vidiš, to je tvoja nesreća — tebi je samo seks na pameti... Ne, nisam zapravo ni to tako mislio. Imaš ti i mozga, i strati, i zanosa... ali mi se čini da ti se fiučka šta radiš ili šta će biti s tobom. Da nisi tako romantičan gad, mogao bih se zakleti da si Židov. Sa mnom je sasvim drugačije — mene nikada ništa ne privlači. Ti, međutim, nešto nosiš u sebi — samo si previše lijen da bi to istresao iz sebe. Vidiš, kad te ponekad slušam, pomislim u sebi: kad bi taj frajer bar to pribilježio na papir! Pa ti bi mogao napisati takvu knjigu da bi Dreiser puknuo od zavisti! Različit si od svih Amerikanaca koje poznajem; nekako ne pripadaš nama, i vraški je dobro što ne pripadaš. Malo si i munjen, jasno, a mislim da to i sam znaš. Ali si munjen na zgodan način. Vidiš, ono maloprije, da mi je tko drugi sve ono rekao, mislim da bih ga ubio. Mislim da te najviše volim zbog toga što ine ne sažaljevaš. Nije meni do tvog sažaljenja. Da si večeras samo zucnuo štogod neiskreno, sigurno bih pobjesnio. Uvjeren sam. Već sam bio na rubu bjesnila. Kad si ubacio onoga generala Ivolgina, sve me je prošlo. Zato mislim da ima nešto u tebi... zbilja je to bilo lukavo! A sada da ja tebi nešto kažem... ako se ne sabereš, izvi-sit ćeš. Ima nešto u tebi što te podgriza. Ne znam šta je to, ali meni ne možeš zamazati oči. Vidim te ja skroz^naskroz. Znam da te nešto muči, a to nije ni žena, ni posao, nije čak ni ta nigerica za koju misliš da si u nju zaljubljen. Nekad mi se čini da 96 I si se rodio u krivo vrijeme. Vidiš, ne bih volio da pomisliš da te ja kujem u zvijezde ali svejedno misliš... da samo malo više vjeruješ u samoga sebe, mogao bi postati najveći čovjek današnjega svijeta. Cak ne bi morao biti ni pisac. Uvjeren sam, koliko te poznajem, da bi mogao postati novi Isus Krist. Nemoj se smijati, mislim to ozbiljno. Ti i ne slutiš kakve se sve mogućnosti u tebi kriju... Slijep si za sve, osim za vlastite želje. Ali ne znaš što želiš. A ne znaš, jer se nikada nećeš zamisliti. Dopuštaš da te ljudi iskorištavaju. Ti si prava prav-cata budala, kreten. Da imam desetinu onoga što je u tebi, prevrnuo bih svijet naglavce. Misliš da govorim gluposti, je li? E, pa, vidiš ... Nikad u životu nisam govorio razboritije. Kad sam ti svratio večeras u stan, bio sam već gotovo spreman na samoubistvo. Svejedno

je zapravo hoću li se ubiti ili neću. Bilo kako mu drago, sad mi se čini da ne bi imalo mnogo smisla da se ubijem. To mi ne bi nju vratilo. Rođen sam nesretan. Kamo se god okrenem, čini mi se da donosim nesreću. Ali ne bih još htio otegnuti... Prvo želim učiniti nešto korisno na ovome svijetu. Možda će ti to zvučati blesavo, ali je tako. Htio bih učiniti i nešto za druge ... Naglo je ušutio i opet me pogledao osmjehujući se satrveno. Bio je to pogled Zidova bez nade, u kome je, kao i u cijelom njegovu soju, životni nagon bio toliko jak da se nije mogao odlučiti na samoubistvo čak ni onda kad se baš ničemu više nije mogao nadati. Ta beznadnost mi je bila posve strana. Pomislio sam: kad bismo bar mogli zamijeniti uloge! Ja bih se, bome, ubio kao od šale! A najviše me zaokupljala pomisao kako on čak neće uživati ni u sprovodu — u sprovodu vlastite žene! Istina je da su naši sprovodi dosta bijedni, ali poslije uvijek bude nešto da se pojede i popije, padne pokoja masna šala i čovjek se od srca nasmije. Možda sam još bio premlad da sagledam onu tužniju stranu sprovoda iako sam vidio svojim očima kako kuka 7 Jarčeva obratmca 97 i plače. AH me se to nije nikad osobito dojmilo, budući da bismo poslije sprovoda uvijek sjeli u vrt obližnje pivnice gdje bi ubrzo, usprkos crnoj odjeći, floru i vijencima, zavladalo veselo raspoloženje. Meni se u mojoj djetinjoj glavi činilo da svi ti ljudi odista pokušavaju uspostaviti neku vezu s pokojnikom. Bilo je u tome čak nešto egipatsko, kad se sada prisjetim. Nekoć sam mislio da je sve to gomila licemjera. Ali nisu bili licemjeri. Bijahu to obični glupi i zdravi Nijemci koji su strasno voljeli život. Smrt je bila nešto izvan njihova vidokruga, što je dosta neobično jer se, prema onome što su pričali, moglo zaključiti da ih ona silno zaokuplja. Ali je oni zapravo uopće nisu shvaćali — kao što je, recimo, shvaćaju Židovi. Govorili su o zagrobnom životu ali nisu istinski vjerovali u nj. Ako bi neka od ucviljenih osoba zaista patila, smatrali su je ludom. Gledajući ih tako, zaključio sam da postoje granice i tuzi i radosti. A na krajnjoj granici nalazio se uvijek želudac koji je trebalo napuniti — limburški sendviči, pivo, Kiimmel i pu-rja jaja, ako bi se našla pri ruci. Suze su im tekle u pivo, kao djeci. A začas bi se već smijali, smijali se nekoj čudnoj pokojnikovoj mušici, čudno me se doimalo i to kako su upotrebljavali perfekt. Nepun sat poslije ukopa pokojnika govorili bi o njemu da je »uvijek bio tako dobroćudan«, baš kao da je osoba, o kojoj je riječ, umrla već prije tisuću godina, kao da je lice iz povijesti ili iz N i b e-1 u n g L i e d a. Oni su naprosto mislili da je on mrtav, mrtav za sve vijeke vijekova i da su oni, koji su ostali na životu, zauvijek odvojeni od njega, da moraju proživjeti i današnji i sutrašnji dan, prati rublje, spravljati večeru i, kad slijedećeg pokosi smrt, izabrati za nj lijes, prepirati se oko oporuke, što će sve obaviti kao svakodnevni posao, jer bi bilo grešno trošiti vrijeme na tugovanke i žalost budući da je bog, ako bog već postoji, odredio da bude upravo tako i mi, zemaljski smrtnici, nemamo 98 šta da se bunimo. Smatralo se da je zločin prekoračiti određene granice radosti ili tuge. Sklonost ludosti bila je najveći grijeh. Imali su groznu životinjsku sposobnost da se prilagode, koju bi bilo užitak promatrati kad bi odista bila životinjska, ali koja bi čovjeka užasnula čim bi shvatio da to zapravo nije ništa drugo nego siva njemačka tupost i neosjetljivost. A ipak sam, tko zna zašto, više volio te poživinjčene želuce nego hidroglavu židovsku žalost. U dubini duše nisam mogao žaliti Kronskoga, jer bih se morao sažaliti nad cijelim njegovim plemenom, ženina smrt bila mu je samo jedna stavka, beznačajna sitnica u nizu njegovih nevolja. Kao što je sp-i rekao, rodio se već nesretan. Kad se rodio, već ništa nije bilo u redu — zato što već punih pet tisuća godina u krvi njegove vrste ništa nije u redu. Na svijet su dolazili satrvena, beznadna i pakosna izraza na licu a tako su i odlazili s ovoga svijeta. Za sobom su ostavljali smrad, otrov, izbljuvak tuge. Zadah koji su pokušavali odstraniti iz ovoga svijeta bio je isti onaj zadah koji su sami donosili u ovaj svijet. O svemu sam tome razmišljao slušajući ga kako govori. Osjećao sam se tako dobro i vedro, da sam, kad smo se rastali i kad sam skrenuo u sporednu ulicu, počeo zviždati i pjevušiti. Onda me spopala strašna žeđ i rekoh sam sebi izgovarajući riječi, koliko sam god najbolje znao, s irskim naglaskom, »da bi borme, momče, moro ko neš' popit« pa, pošto to izrekoh, upadoh u neku birtiju i naručih veliku kriglu zapjenjenja piva i debeli sendvič s faširanom šniclom i s puno luka. Iskapio sam još jedan vrč piva i gucnuo malko rakije, te napokon zaključio da ću, kad već onaj jadnik nema toliko soli u glavi da uživa u sprovodu vlastite žene, otići ja onamo i nauživati se mjesto njega. I što sam više o tome razmišljao, to sam bivao sve sretniji i, ako sam osjećao mrvu tuge ili zavisti, osjećao sam je samo zbog činjenice što nisam mogao biti na njenu mjestu, na mjestu te jadne mrtve židovske duše, 99 jer je smrt nešto što je posve izvan domašaja i shvaćanja takva blesana kao što sam ja, pa je prava šteta rasipati je na takve osobe koje znaju sve o njoj i kojima nije uopće potrebna. Toliko sam se opio željom da umrem da sam, u tupu pijanstvu, mrmljao i kumio boga na nebesima da me još noćas ubije, ubi me, bože, pa da saznam kako je to. Napeo sam pijani mozak ne bih li uspio zamisliti kako je to kad čovjek ispusti dušu, ali nisam nikako uspijevao. Najviše što sam mogao učiniti bilo je da pokušam oponašati samrtnički hropac, ali sam se pri tome skoro ugušio i toliko se uplašio da sam gotovo

napunio gače. Ipak to nije bila smrt, nego samo gušenje. Smrt je bila više nalik na ono što smo doživjeli u parku: dva čovjeka koračaju upo-redo, kroz maglu, češući se o drveće i grmlje, a uz put ništa ne govore. Bilo je to praznije od same riječi a ipak pravilno i spokojno, dostojanstveno, ako hoćete. Nije to bio nastavak života, nego skok u mrak iz koga se nikad više ne može vratiti, čak ni u obuku zrnca prašine. A to je pravedno i lijepo, mislio sam u sebi, jer se ionako nema smisla vraćati. Ako nešto iskusimo jednom, treba da se zauvijek toga držimo — bio to život ili smrt. Svejedno je na koju stranu padne novčić, samo ako nisi stavio nikakav ulog. Istina, šugavo je ugušiti se vlastitom pljuvačkom — nije ništa tako neugodno. Osim toga čovjek se ne uguši baš uvijek. Ponekad mirno i tiho izdahne u snu, kao jaganjce. Spusti se gos-pod i uzme te u naručje, kako se to kaže. Bilo kako bilo, prestaneš disati. A zašto bi, do đavola, vječno i disao? Muka je sve što treba vječno raditi. Mi jadna ljudska kopilad morala bismo biti sretna da nam je tko smislio izbavljenje. Ne mudrijamo kad treba poći na spavanje. Trećinu života othrčemo kao pijane svinje. Šta kažete na to? Nije li to tragično? Zamislimo sad tri trećine takva svinjska, pijana sna. Bože moj, da imamo malo soli u glavi, zaigrali bismo od veselja već pri pomisli na tu mogućnost! 100 Svi bismo sutra već mogli umrijeti u krevetu kad bismo bili toliko pametni da se okoristimo lijekovima. Nevolja je u tome što se nama ne umire. Otuda i bog i cijela blesava zagrobna papazjanija. General Ivolgin! On mi je pomogao da ga nasmijem ... i da mu izmamim nekoliko jecaja bez suza. Mogao sam isto tako spomenuti i limburški sir. Ali general Ivolgin mu nešto znači... nešto luckasto. Limburški sir bi zazvučao odviše trijezno, odviše banalno. Iako je sve to, zapravo, limburški sir, uključivši i tu jadnu pijanu budalu od generala Ivolgina. General Ivolgin je izišao iz limburskoga sira Dostojevsko-ga, on je njegov osobni proizvod. To znači da ima određeni okus, posebnu etiketu. Ljudi ga mogu poznati čim ga onjuše, čim ga okuse. Ali od čega je napravljen limburški sir »General Ivolgin«? Njega je moguće napraviti bilo od čega, od x - a, pa se prema tome ne zna od čega ie napravljen. Šta onda, dakle? Onda ništa... baš ništa. Tačka — ili skok u mrak iz kojega nema povratka. Kad sam skidao hlače, sjetio sam se šta mi je gad bio rekao. Pogledao sam pimpek i učinilo mi se da na njemu nema nikakve promjene. »Nisi valjda dobio sifu«, rekao sam mu uhvativši ga u šaku i malko ga stisnuvši da vidim neće li iz njega iscuriti kap gnoja. Sumnjam da se moglo dogoditi da zaradim sifu. Trišu, to da. Svatko jednom zaradi trišu. Ali sifa je nešto drugo! Znam da bi mi on to priuštio, samo da shvatim šta je patnja. Ali mu ja nisam mogao učiniti tu uslugu, jer sam rođen kao blesavi srećković. Zjevnuo sam. Dobio ja sifu ili ne dobio, sve je opet prokleti limburški sir i ništa više, pomislio sam, ako je do toga, maznut ću i nju još jednom i skinuti stvar s dnevnog reda. Ali njoj očito nije bilo do toga. Okrenula mi je guzicu. Tako sam ležao položivši joj ukrućeni kurac na guzicu i štosnuo je u mislima. I, za ime božje, čini mi se da je, onako u čvrstu snu, ipak primila moju poruku, tako da sam joj ga bez po muke utjerao 101 na stražnji ulaz i, iako joj nisam vidio lica, znao sam da se rastapa od olakšanja. Dok sam je posljednji put pritiskao i svršavao, pomislio sam: »Bu-razeru, sve je to limburški sir, a sad se lijepo okre-ni i hrči...« činilo mi se da će taj pjev seksa i smrti vječno potrajati. Idućeg poslijepodneva mi je telefonirala žena u ured da su njenu prijateljicu Arlinu upravo odveli u ludnicu. Prijateljevale su još iz konvikta u Kanadi gdje su učile glazbu i umjetnost masturbacije. Malo pomalo sam upoznao cijelu tu družinu, uključivši i sestru Antolinu koja je nosila pojas za kilu i koja je vrlo vjerojatno bila visoka svećenica kulta Onanije. Sve su one odreda prije ili kasnije bile zaljubljene u sestru Antolinu. A Arline, u koje njuškica bijaše nalik na čokoladnu puslicu, nije prva od te družine završila u ludnici. Ne tvrdim da ih je onamo otjerala masturbacija, ali je zacijelo tome pridonijela atmosfera u konviktu. Sve su one od početka bile iskvarene. Potkraj poslijepodneva uđe moj stari prijatelj MacGregor. Bio je mrk kao i obično i žalio se na poodmakle godine iako je jedva bio prevalio tridesetu. Kad sam mu spomenuo Arlinu, malko je, čini mi se, živnuo. Rekao je da je oduvijek slutio kako s njom nije nešto u redu. Zašto? Zato što se histerično rasplakala kad joj je jedne noći htio utjerati. Nije bilo toliko strašno što je plakala, koliko ono što je govorila. Rekla je da se bila ogriješila o duha svetoga i da će zbog toga morati cijeli život apstinirati. Sjetivši se te zgode, počeo se smijati na onaj svoj veseli način. — Rekao sam joj: »Dobro, ne moraš ako nećeš, samo ga uzmi u ruku«. Tako ti boga, kad sam to rekao, pomislio sam da će pozvizditi. Rekla je da joj hoću oskrvnuti nevinost — tako je to ona shvatila. A u isto vrijeme ga je uzela u ruku i tako stisla da sam se, do đavola, gotovo onesvijestio. (Uz to je cijelo vrijeme plakala. A dalje je tupila o svojoj »nevinosti«. Sjetio sam se 102 što si mi jednom savjetovao, pa sam je dobro opalio po njušci. To je djelovalo kao čarolija. Poslije toga se toliko umirila da sam joj ga mogao utjerati, i onda je istom počelo pravo veselje. Slušaj, jesi li kad

jebao ludu ženu? To je doživljaj i po. čim sam ušao u nju, odmah je počela govoriti kao navijena. Ne mogu ti to tačno opisati, ali mi se činilo da ona ne zna da je jebem. Slušaj, ja ne znam da li je kad žena jela jabuku dok si bio na njoj... eto, pokušaj zamisliti kako bi se osjećao. A ovo je bilo još tisuću puta gore. Toliko mi je išla na živce da sam pomislio kako i meni nije sve u redu u glavi... A sada da čuješ nešto što mi možda nećeš vjerovati, ali ti se kunem da je istina. Znaš li šta je uradila kad smo završili? Zagrlila me je i zahvalila mi... Čekaj, to još nije sve. Ustala je iz kreveta, klekla i pomolila se bogu za moju dušu. Za ime božje, dobro se toga sjećam. »Molim te učini Maca boljim kršćaninom«, rekla je. A ja sam ležao, onako mlohava pimpeka, i slušao je. Nisam znao da li sanjam. »Molim te, učini Maca boljim kršćaninom«. Kužiš stvar? Šta radiš večeras? — dodao je veselo. — Ništa osobito — odvratio sam. — Onda mi se priključi. Imam gerlu koju bih volio da upoznaš ...Paula se zove. Pokupio sam je u Roselandu neke noći. Nije luđakinja — samo je nimfomanka. Volio bih gledati kako ćeš plesati s njom. Bit će to užitak ... samo da vas promatram. Slušaj, evo moje glave ako ne svršiš u hlače čim počne izvoditi bijesne gliste. Dođi, zatvori dućan. Zašto da smrdiš na ovakvu mjestu? Preostajalo nam je još mnogo vremena koje je trebalo utuci prije nego se uputimo u Roseland, pa smo prvo svratili u malu spelunku nedaleko Sedme avenije. Prije rata je to bila francuska gostionica, koja se sad pretvorila u ilegalnu točionicu, vlasništvo dvoje digića. Pokraj vrata je stajao mali šank a otraga se nalazila prostorijica s podom od nabijene pilovine i džuboksom. Bili smo odlučili 103 da nešto popijemo i pojedemo. Koliko sam ga poznavao, nisam baš bio siguran da ćemo u Roseland otići zajedno. Ako se pojavi neka žena koja mu odgovara — a za to nije bilo potrebno da bude lijepa i zdrava kao dren — znao sam da će me ostaviti na cjedilu i zbrisati. Jedino na što sam pazio kad sam bio s njim u društvu, bilo je da unaprijed ustanovim imamo li dosta novaca da platimo piće koje ćemo naručiti. I da ga, naravno, nikad ne pustim s očiju dok ne platimo ceh. Prva dva-tri pića bi u njem uvijek izazvala uspomene. Uspomene na neku pičku, naravno. Sjetio bi se priče koju mi je već bio ispričao i koja je na mene ostavila trajan utisak. Bila je to priča o Škotu na samrti, skotova se žena, kad je primijetila kako se on muči ne bi li nešto protisnuo, nježno nadnijela nad njega i upitala: »Šta je, Jock, šta bi da mi kažeš, Jock?« A Jock se posljednji put upe, jedva malko pridiže i reče: »Ja bih pičke ... pičke ... pičke ...« To je bila omiljena tema MacGregora s kojom bi počinjao i završavao svaki razgovor. To je bio njegov način da govori — isprazno. Lajmotiv su mu bile bolesti jer mu je, da tako kažem, između dvije jebačine pucala glava od brige — ili, tačnije, pucala je njegovu kurcu. Za njega je bilo najprirodnije što se može zamisliti da me u kasno veče pozove da »na čas dođem gore kako bi mi pokazao pim-pek«. Od toga što ga je neprestano vadio iz hlača, gledao ga, prao i deset puta na dan ribao, bio mu je, jasno, uvijek natečen i upaljen. Svaki čas bi odlazio liječniku da mu ga pregleda. Liječnik bi mu, recimo, samo da ga umiri, dao kutijicu masti i rekao da ne pije previše. To bi izazvalo cijeli niz rasprava jer mu ne bi išlo u glavu, kao što mi je govorio, »zašto bih morao prestati da pijem, ako mast pomaže?« Ili: »šta misliš, ako posve prestanem piti, hoću li još morati upotrebljavati mast?« Naravno, što god sam mu savjetovao, ulazilo je na jedno uho a na drugo izlazilo. Morao je zbog 104 nečega uvijek biti zabrinut a penis mu je bio dobar razlog da neprestano bude zabrinut. Ponekad bi se zabrinuo zbog kože na glavi. Imao je prhuti kao gotovo svi ljudi i, kad mu je pimpek bio u redu, zaboravio bi na nj izabrinuo se za kožu na glavi. Drugi put bi došla pluća na red. čim je počeo misliti o plućima, počeo bi i kašljati. A kako je samo kašljao! Kao da je u posljednjem stupnju sušice. A kad bi navalio na neku ženu, postao bi nervozan i razdražljiv poput mačka. Nikako da je dovoljno brzo osvoji. Kad bi je osvojio, počimalo bi ga mučiti kako će je se što prije otresti. Svaka od tih žena imala je neku manu, neku beznačajnu sitnicu koja bi mu obično otupila želju. Dok smo sjedili u sumračnoj sobi, on je uspio odigrati sve f-aze'švoje zabrinutosti. Poslije drugog pića" "je, kao i obično, ustao da ode u zahod, uz put ubacio novčić u džuboks i, kad su svirači opalili čagu, podigao je glavu, pokazao prema čašama i rekao: — Naruči još jednu rundu! — Kad se vratio iz klozeta bio je sav razblažen, bilo zato što je ispraznio mjehur, bilo zato što je susreo kakvu djevojku u hodniku. Bilo kako mu drago, kad je sjeo okrenuo je drugu ploču — sad je govorio vrlo mirno i sabrano, gotovo kao filozof. — Znaš, Henry, mi dolazimo u godine. Nas dvojica ne bismo više smjeli ovako rasipati vrijeme. Ako želimo ikada nešto postići, morali bismo sada ozbiljno početi... — Već sam godine i godine slušao tu priču, pa sam znao i kako će završiti. Bila je to samo kratka digresija uz koju je mirno gledao uokolo po sobi dok ne ustanovi koja je flićka najtrc-znija. Dok je raspredao o našem bijednom, promašenom životu, noge su mu igrale a oči sve jače i jače plamtjele. Dogodilo bi se, kao što se uvijek događalo, da bi baš govorio: — Uzmimo, na primjer, Woodruffa. Nikad on neće daleko odmaći, jer je po prirodi obična, bijedna ništarija... — a u tom času

105 je, kako sam i slutio, neka pijana krava prolazeći mimo naš sto, uhvatila njegov pogled, tako da je on, bez ikakve stanke, prekinuo započetu priču i rekao: — Zdravo, mala, hoćeš li sjesti k nama i nešto popiti? — A kako se takva pijana kurva nikad ne potuca sama, nego uvijek s kolegicom, uzvratila bi: — Hoću, jasno, mogu li dovesti i prijateljicu? — A MacGregor, kao najveći kavalir na ovom svijetu, odmah dobacuje: — Svakako, zašto ne? Kako se zove? — Zatim bi me povukao za rukav, nagnuo se i prošaptao: — Nemoj da mi zbrišeš, čuješ li? Platit ćemo im jedno piće i otarasit ih se, kužiš? I, kao što uvijek biva, jedno piće povlači za sobom i drugo, račun postaje sve veći a njemu nije jasno zašto bi trošio pare na dvije drolje, pa prvo izađi ti, Henry, tobože da kupiš neki lijek, a onda ću ja doći za nekoliko minuta... samo me pričekaj, kurvin sine, nemoj me ostaviti na cjedilu kao prošli puta. A ja sam, kao i uvijek, tek što bih izašao, odmah dao petama vjetra smijući se u sebi i zahvaljujući zvijezdama da sam ga se tako lako oslobodio. S toliko pića u glavi, nije me uopće bilo briga kamo me noge nose. Brodway je, kao i uvijek, ludo svijetlio a gomila se valjala gusta kao med. Ubaci se u nju naprosto kao mravac i pusti da te nosi. Svatko joj se prepušta, netko s razlogom, netko bez ikakva razloga. Cijeli taj metež i to guranje znače akciju, uspjeh, uspon. Stani i pogledaj cipele, modne košulje, novi jesenji ogrtač, vjenčano prstenje za devedeset i osam centa po komadu. Svaki drugi lokal je stovarište hrane. Kad god bih se, prije večere, otisnuo niz to za-letište spopadala bi me groznica puna iščekivanja. Od Times Squarea do Pete ulice svega je nekoliko blokova kuća a, kad kažemo Broadway, mislimo samo na taj mali komadić, što nije gotovo ništa, tek koliko bi pijevac skočio, i to kukavan pijevac, ali oko sedam sati, kad svako juri da što pronađe, u zraku se osjeća električno pucketanje i kosa ti se 106 digne na glavi poput ticala pa, ako si prijemljive prirode, ne samo što primaš sve udarce i ćuške nego te zahvati i statistička pomama, quid pro quo recipročnoga, međuprostornog, ektoplazmičkog kvantuma tijela što su nabijena u prostoru kao zvijezde od kojih se sastoji Mliječni put, s time što je ovo Veseli bijeli put, vrh svijeta nad kojim nema krova i ispod koga nema čak ni pukotine ili jame u koju možeš upasti i reći da je sve to laž. Potpuna bezličnost tog položaja dovodi te do vrhunca bijesnog ljudskog delirija u kome srljaš naprijed kao slijepo kljuse i kloparaš deliričnim ušima. Svatko je tako temeljito, tako složeno različit od samoga sebe da i sam automatski postaješ persofinikacija cijele ljudske rase, rukuješ se s tisućama ljudi, brbljaš na tisućama različitih ljudskih jezika, psuješ, odobravaš, zviždiš, pjevušiš, držiš monologe, govore, gestikuliraš, uriniraš, oplođuješ, ulaguješ se, laskaš, cmizdriš, trguješ, svodiš, mijaučeš, i tako dalje, i tako dalje. Ti si bilo koji čovjek, sve od Mojsija naovamo, a u isto vrijeme možeš biti žena koja kupuje šešir, ptičju krletku ili, naprosto, običnu mišolovku. Možeš vrebati iz izloga kao četrnaestokaratni zlatni prsten ili se, poput kakve ljudske mušice, penjati uz građevinu, ali ništa ne može zaustaviti tu povorku, čak ni kišobrani što lete brzinom munje, ni pretili morževi koji polako plove prema ostrižištu. Broadway, onakav kakav mi je danas pred očima i kakvog već vidim dvadeset i pet godina, jeste poprište koje je smislio Sveti Toma Akvinski još dok je bio u utrobi. Isprva je ono bilo namijenjeno zmijama i gušterima, rogatim žabama i crvenim čapljama, ali kad je potonula velika španjolska armada ljudstvo je iz-miljelo iz jedrenjaka i prelilo se, da bi se, odvratno i gnusno pužući i migoljeći, pretvorilo u pizdo-liku pukotinu što se proteže od Batteryja na jugu do golfskih igrališta na sjeveru, uzduž sumorna i krcata središta otoka Manhattan. Od Times Squarea do Pete ulice nalazi se sve što je Toma Akvinski 107 zaboravio uključiti u svoj magnum opus, a to će reći, između ostaloga: sendviči s faširanim šniclama, dugmad za ovratnike, pudli, automati, sivi poluci-lindri, vrpce za pisaći stroj, lizalice od naranče, javni klozeti, higijenski ulošci, mentolni bomboni, biljarske kugle, kosani luk, presavijeni ubrusi, okanca, gume za žvakanje, kokteli, i viski s limunom, celofan, magneti, konjska mast, prsne karamele, pepermint i ona podmukla neprobojnost histerična eunuha koji ide prema saturatoru a među nogama mu pot-kresani pištolj. Predvečernja atmosfera, miris pa-čulija, tople uranove rudače, hladni elektricitet, ušećereni znoj i naprašena mokraća natjeraju čovjeka u delirij iščekivanja. Krist se više nikada neće spustiti na zemlju, niti će biti novog zakonodavca, niti će prestati umorstva, ni krađe, ni silovanja, a ipak ... a ipak se čovjek nečemu nada, nečemu čudesno divnom i besmislenom, recimo besplatnu hladnom jastogu s majonezom, recimo nekakvu izumu kao što je električna struja, kao što je televizija, samo pogubnijem, dušodrapateljnom, nezamislivom nekom izumu koji će nam donijeti krhki mir i prazninu, ne mir i prazninu smrti, nego mir i prazninu života, onakav o kakvome snatre redovnici, o kakvome se još snatri na Himalaji, na Tibetu, u Lahoreu, na Ale-utima, u Polineziji, na Uskršnjim otocima, gdje se još sanja o pretpotopnim ljudima, o ljudima iz onih vremena kad još nije bila napisana prva riječ, gdje se sanja o spiljskim ljudima i ljudožderima, dvo-spolcima s malim onim stvarima, o onima za koje se tvrdi da su ludi i nemaju načina da se brane jer su oni, koji nisu ludi, uvijek brojniji. Hladna energija, koju su zasužnjile te podmukle ljudske zvijeri i onda je ispalile kao praskave rakete,

vrti se uokrug i zamršeno isprepleće, da bi nam pružila iluziju snage i brzine, bilo radi svjetla, bilo radi snage, bilo radi kretanja, manijaci šalju riječi telegramima i montiraju ih kao zubnu protezu, savršeno i odbojno kao kuga, dodvorljivo, umilno, ljigavo, besmisleno kretanje, okomito, vodoravno, kružno, iz108 među zidova i kroz zidove, radi užitka, radi razmjene, radi zločina; radi seksa; sve samo svjetlo, pokret, obezličena snaga koja se rađa i širi iz zapušene, pi-zdolike pukotine koja treba da zaslijepi i prestravi divljake, grmalje, luđake, ali nitko da se zaslijepi i prestravi, jer su poneki gladni, poneki okuženi, što je jedno te isto i nimalo se ne razlikuje od divljaka, grmalja i luđaka, osim kad je riječ o otpacima, starudijama, misaonim mjehurićima i duhovnoj pilovini. Tom istom pizdolikom pukotinom su prije mene prolazili, zasužnjeni ali ne i zaslijepljeni, milijuni pojedinaca, a između ostalih i Blaise Cendrars koji je kasnije odletio na mjesec, vratio se na zemlju i uputio uz Orinoko predstavljajući mahnita čovjeka iako je zapravo posve pri zdravoj pameti, ali odsada neranjiv, odsada besmrtan, kao neka famozna pjesnička lađurina posvećena otočju Be-sanice. Od onih u groznici malo ih se izleglo, pa se tako nisam ni ja još izlegao, samo sam prijemljiv i obilježen, bjesomučno a mirno svjestan dosade beskrajnog ovog toka i kretanja. Prije večere uske i dugačke zrake nebeskog svjetla što prosijava kroz rebrastu sivu kupolu, lelujave hemisfere s iskli-jalim plavojajčanim jezgrama koje se zgrušavaju, granaju, tako da su u jednoj uhvaćeni jastozi a u drugoj antiseptički zametak ličnog i apsolutnog svijeta. Iz okanaca što se sive od podzemna života pomaljaju se ljudi budućeg svijeta zasutog govnima, hladan ih elektricitet nagriza poput štakora, dok dan umire a sumrak se spušta kao prohladna, osvježu-juća sjenka zahodske kanalizacije. Kao omekšali kurac što ispada iz pregrijane pizde i ja sam se, ne izlegavši se još, koprcnuo nekoliko puta uzaludno, ali nisam još toliko omlohavio i omekšao, niti sam istresao sjeme i vinuo se ad astra jer još nije vrijeme večeri i peristaltička pomama hvata mi gornji dio crijeva, hipogastrij, pupčano i postpinealno područje. Živi skuhani jastozi plutaju u ledu, ne traže samilosti niti je daju, naprosto su nepomični 109 i suvišni u ledenoj smrtnoj dosadi, dok život, prigušen očajem, teče mimo izlog, bijednog bolesnika od skorbuta izjeda ptomain, sleđeno staklo izloga reže kao škljoca, glatko i do kraja. Život teče mimo izlog... I ja sam dio života koliko i jastog, četrnaestokaratni prsten, konjska mast, samo što je teško ustanoviti tu činjenicu, a činjenica je da je život roba na kojoj je ceduljica s deklaracijom, ono što kanim pojesti važnije je od mene, jelca, svi odreda jedemo jedni druge, što će reći da ipak jedemo, a taj je glagol onaj koji sve drži na uzdi. U trenutku kad jedemo oskrvnuta je hostija i pravda privremeno poražena. Tanjur i ono što je na njemu, uz pomoć pohlepne snage mehanizma utrobe, drži nas u stavu mirno i vezuje duh, isprva hipnotizira, onda polako guta, žvače i napokon ga apsorbira. Duhovni dio bića otprhne kao pjena, ne ostavi za sobom nikakva traga ni znaka, nestaje, nestaje čak potpunije nego što nestane tačka u prostoru poslije matematička predavanja. Groznica, koja se već sutra može vratiti, u istom je odnosu prema životu kao i živa iz termometra prema toplini. Groznica ne može zagrijati život, a to je trebalo istom dokazati i tako blagosloviti mesne okrugljice i spa-gete. 2vačeš zajedno s tisućama žvakača i kad god žvakneš, to je nalik na umorstvo što te prenosi u određenu društvenu kastu s čijeg prozora uviđaš da čak i ljudska bića možemo s pravom ubijati, sakatiti, moriti glađu ili udarati na muke i, dok tako žvačeš, već zbog te prednosti što sjediš, obučen, na stolici i što brišeš usta ubrusom, osjećaš se sposobnim da shvatiš ono što najveći mudraci nisu nikad uspjeli shvatiti, a to je da nijedan drugi način života ne bi bio moguć, a nisu uspjeli shvatiti jer su prezirali odijelo, stolicu i ubrus. Tako ljudi brzaju kroz pizdoliku pukotinu zvanu Broadway, svakog dana u određeno vrijeme, u potrazi za ovim ili onim, u želji da ustanove ovo ili ono, baš kao što se istom metodom služe i matematičari, logičari, fiziča110 ri, astronomi i njima slični. Dokaz je u činjenici a činjenica nema nikakva značenja osim onoga koje joj daju upravo oni što tu činjenicu i ustanovljuju. Pošto sam požderao mesne okrugljice i papirnati ubrus oprezno bacio na pod, malko podrigujući i ne znajući zašto ni kako, izlazim u blještavilo od dvadeset i četiri karata i gužvu pred kinom. Sad ću se otputiti kroz sporedne ulice slijedeći slijepca s harmonikom. Ponekad sjednem na ulazno stepenište i osluhnem neki napjev. U operi glazba zvuči besmisleno; ovdje, na ulici, ima onu luckastu notu koja je čini dojmljivom. 2ena koja vodi slijepca drži u ruci limenu posudicu; i ona je dio života, baš kao i ta limena posudica, kao Verdijeva glazba, kao zgrada Metropolitan opere. Svatko i sve je dio života, ali kad sve to zbrojimo, ipak ne dobijemo život. Kad je to život, pitam se, i zašto nije sad? Slijepac odlazi dalje a ja svejednako sjedim na stepeništu pred kućom. Mesne okrugljice su šu-gave, kava je očajna, maslac je kiseo. Sve oko mene je šugavo, očajno, kiselo. Ulica je kao smrad iz usta; i druga je isto takva, i treća, i ona iza nje. Na uglu slijepac opet zastaje i pjeva »Kući u naša brda«. U džepu nalazim gumu za žvakanje — i žvačem je. 2vačem samo radi žvakanja. Kad bih što pametnije htio raditi, morao bih izabrati što da radim, a to je nemoguće. Na stepenicama je ugodno i nitko me ne gnjavi. Ja

sam dio svijeta, dio života, kako se to kaže, ja mu pripadam i ne pripadam. Sjedim tako na stepeništu već cio sat ili više, i snatrim. Kao i uvijek kad na trenutak mogu ostati sam sa svojim mislima, dolazim do istih zaključaka. Ili moram odmah poći kući i početi pisati ili moram nekamo uteći i početi posve nov život. Užasavam se pri pomisli da bih morao pisati knjigu: toliko bih htio da ne znam ni odakle, ni kako da počnem. Pomisao da umaknem odavde i da započnem sve iz početka jednako me plaši: to znači da bih morao raditi kao crnac da sastavim kraj s krajem. 111 Za čovjeka moga temperamenta, u ovakvu svijetu u kakvome živimo, ne vidim nikakve nade, nikakva izlaza, čak kad bih i mogao napisati knjigu koju bih želio napisati, nitko je ne bi prihvatio — ja jako dobro poznajem svoje sunarodnjake. Sve kad bih i mogao početi iz početka, i to bi bilo besmisleno, jer ja u suštini ne želim raditi, niti želim postati koristan član društva. Sjedim i piljim u kuću preko puta. Ne čini mi se tako ružna i blesava, kao ostale kuće u ulici ali, kako uporno piljim u nju, odjednom postaje i ona posve besmislena, čini mi se da je bila posve luđačka zamisao sagraditi sklonište baš na ovakav način. I sam grad mi je sad nalik na pravu pravcatu ludnicu, baš sve u njemu, nadzemna željeznica, automati, novine, telefoni, cajkani, kvake, jeftina svratišta, kina, toaletni papir, baš sve. Svega bi toga isto tako moglo i ne biti, pa da ništa ne izgubimo, Štaviše bi to još dobro došlo svijetu. Promatram ljude koji promiču mimo mene da dokučim slaže li se slučajno tko od njih sa mnom. Recimo da zaustavim jednoga od njih i da ga zapitam štogod jednostavno i obično. Recimo da mu naprosto iznebuha kažem: »Zašto vi i dalje živite?«. Vjerojatno bi zovnuo cajkana. Pitam se da li itko razgovara sam sa sobom tako kao što ja razgovaram? Pitam se je li sa mnom sve u redu. Jedino što mogu zaključiti jeste da sam ja različit. I, kako god okrenete, to je vrlo ozbiljan problem. Henry, kažem ja sam sebi ustajući sa stepeništa, protežući se, oprašivši hlače i ispljunuvši gumu, Henry, kažem ja sebi, još si mlad, još si žu-tokljunac i ako im se dadneš uhvatiti za muda, bit ćeš budala, jer ti si vredniji od bilo koga među njima, samo što treba da se oslobodiš krivih nazora i čovječnosti. Moraš shvatiti, mali moj Henry, da imaš posla s rasparačima, s ljudožderima, samo što su dotjerani, obrijani, namirisani, ali ipak — obični rasparači. Najbolje će sad za tebe biti, moj Henry, da uzmeš sladoled od čokolade i, kad sjed112 I neš pokraj kioska, zaboravi na ljudsku sudbinu i dobro otvori oči jer još možeš uhvatiti neki doibar štos od žene a doibar štos će ti očistiti kugličme ležajeve i ostaviti dobar okus u ustima, dok ćeš od ovih misli samo dobiti probavne smetnje, prhut, smrad iz ždrijela, encefalitis. I dok ja sebe tako tješim, eto ti frajera da isprosi od mene deset centa, a ja mu velikodušno dadnem dvadeset i pet, misleći u sebi, kako isam mogao, da imam malo više mozga u glavi, za te pare pojesti radije sočni sivinjslki kotlet, umjesto onih šugavih okrugljica, ali sad je posve svejedno, i to je hrama, hrana daje snagu a snaga pokreće svijet. Umjesto da uzmem sladoled, idem dalje i odjednom se nađem ondje kamo sam cijelo ovo vrijeme i smjerao, pred 'blagajnom »Roselanda«. Dakle, Henry, kažem ja sebi, ako imaš malo sreće, tvoj stari prijatelj MaoGregor bit će unutra i pošto ti popije krv zbog toga što si mu pobjegao i posudi ti ipak pet dolara, uspet ćeš se uz stepenice i, budeš li zadržao dah, možda ćeš naići na nimfomanku i jeftino doći do pičke. Uđi polako, Henry, i širom otvori oči! Držeći se uputa ulazim kao na baršunastim šapama, odlažem šešir u garderobi, malko se, naravno, ispišam, polako se vratim niz stepenice i odmjerim plesne partnerice, sve odreda u prozirnim haljinama, naipudrane, namirisane, naoko svježe i živahne, iako im je sigurno vraški dosadno i bole ih noge. Dok se motam amo-tamo, svaku od njih uz put pojebem u mislima. Cijela jazbina je kmcata pičkama i vonja po jebačini, tako da sam gotovo siguran da ću tu zateći svog starog druga MacGre-gora. Divno je kako sam prestao mdsliti o sudbini čovječanstva. Spominjem to zato što sam načas, dok sam pažljivo motrio sočno dupence, skoro iznova zapao u krizu. Samo što me nije i opet obuzelo bunilo. Boga mi moga, pomislio sam da bi bilo najbolje zbrisati odavde, otići kući i početi pisati knjigu. Grozne li misli! Jednom saon cijelo veče prosjedio u stolici, a da nisam ništa čuo ni vidio. Prije 8 Jarčeva obratnica U3 nego sam se prenuo, zacijelo sam već dovršio cijelu knjigu. Zato je bolje ne sjediti. Bolje je hodati uokolo. Henry, bit će najbolje da dođeš jednom ovamo s puno love u džepu, pa kud puklo, puklo. Tu mislim na stotinu ili dvije stotine dolara koje bih razbacao kao pljevu ne sustežuoi se ni pred čim. Ona oholica veličanstvene pojave zacijelo bi se savijala kao jegulja kad bi je dobro podmazao. Recimo da ti kaže: dvadeset dolara, a ti lijepo kažeš: može! Reoitno da možeš reći: Cuj dolje su mi kola... hajde da na nekoliko dana skočimo u Atlantic City. Henry, nemaš ti ni kola, ni dvadeset dolara. Nemoj sjesti... hodaj. Stojim kod ograde koja omeđuje prostor za ples i gledam ih kako se šepire uokolo. Nije to bezazlena zabava... ozbiljan je to posao. Na oba kraja plesnog prostora stoji natpis: »Zabranjeno je nepristojno plesati«. Baš fino. Ništa ne škodi staviti ovakav natpis s obje strane. U Pompejima bi možda objesila

falus. Ovo je američki stil. A znači to isto. Ne smijem misliti na Pompeje, jer ću opet sjesti i početi pisati knjdgu. Hodaj, Henry. Misli samo na glazbu. Trudim se iz petnih žila da zamislim kako bih se dobro proveo kad bih imao para za blok plesnih karata, ali što se više updnjem, to sve dalje tonem u povijest. Napokon stojim do koljena u potoku lave i gušim se od plina. Nije lava pobila Pompejance, nego onaj otrovni plin koji je pospješio provalu vulkana. Zato ih je lava i uhvatila u onđan čudnim položajima kad su, recimo, bili čak bez gaća. Da je iznenada cio New York tako zatečen — kaikav bi to muzej bio! Moj bi prijatelj MacGre-gor recimo nad lavaboom četkao pimpek ... liječnici iz East Side, koja vrše pobačaje, bili bi zatečeni krvavih ruku ... opatice kako leže u krevetu i masturbiraju jedna drugoj ... licitator s budilicom u ruci... telefonistice sa komutatorom ... Sudac Mor-ganana kako sjedi na zahodskoj školjci i mirno briše dupe ... špicli gumenim pe od recima muče žrtve na 114 presluša nju... striptizete upravo skidaju posljednji komadić odjeće ... Ja stojim do koljena u lavi a oči su mi zamagljene od sperme: sudac Morganana mirno briše dupe dok telefonistice premještaju utikače po komutatoru, dok špicli pendrecima preslušavaju žrtvu, dok moj stari drug MacGregor čisti pimpek od klica, štrca ga mirisima i proučava pod mikroskopom. Svi su zatečeni bez gaća, čak i striptizete koje ih inače ne nose, a nemaju ni dlačice na sebi, ništa osim krpice kojom pokriju svoju migoljavu pičkicu. Sestra Antolina leži u samostanu, isprevrnute utrobe, ruku na bokovima, čekajući Uskrsnuće, čekajući i čekajući život bez kile, bez snošaja, bez grijeha, bez zla, grickajući dotle krekere, crvenu papriku, poneku vrsnu maslinu, grumenčić sira. Žddovčići u East Si-deu, u Harlemu, Bronzu, Garnasieju, Bronvilleu, spuštaju i dižu kapke, iskrcavaju jeftino pivo, rukuju strojevima opasnim po život, zatrpavaju kanalizaciju, rade kao blesavi za gotov novac i, ako što zucneš, odzvonilo ti je. S tisuću i sto karata za ples i s Rolls Royceom pred ulazom, mogao bi se i te kako krvavo provesti i isprejebati ih sve odreda, bez obzira na dob, spol, rasu, vjeroispovjest ,narodnost, porijeklo ih obrazovanje. Nema nikakva izlaza za mene ovakva kakav sam u svijetu ovakvome kakav je. Svijet je podijeljen u tri dijela, od kojih su dva dijela mesne okrugljice i špageti, a ostatak — sifilistički čan-ikir. Oholica veličanstvene pojave je vjerojatno strogo poslovna pička, neka vrst con anonyme, obložena zlatnim listićima i staniolom. Povrh očaja i razočarenja postoji još ipak utjeha da može biti gore i dosadnije. Ništa nije šugavije i praznije od vesele i vedre sredine kojom upravlja mehaničko oko mehaničke ere, od života koji zri u tamnoj komori, od negativa prelivena kiselinom što istog trenutka otkriva privid ništavila. Na krajnjoj granici ovog trenutačnog ništavila pojavljuje se prijatelj MacGregor, staje pokraj mene, a uz njega je žena o kojoj mi 115 je govorio, nimfomanka Paula. Ima neusiljene, vesele kretnje i držanje osobe koja je nabijena seksom, svaM joj pdkrat polazi dz prepona, uivijak kao na tezulji, uvijek spremna da prsne, da se izvije, presavije, zamigolji, oči joj tiktakaju, nožni prsti se grče i uzvijaju, meso joj se ježuri kao površina jezera na povjetarcu. To je inkarnacija seksualnog priviđenja, morska nimfa koja se praćaka u manijakovim rukama. Promatram ih oboje kako se, sve u grčevima, miču korak po korak po podu: kreću se poput polipa koga hvata strast. Među uzljuljanim štipaljkama glaizba treperi i blješti, čas se obrušava u kaskadu od sperme i ružine vodice, čas iznova postaje uljnati mlaz, beznogi, uspravni stup, pa se mrvi poput krede, dok mu gornji dio trupa fosfo-rescira, kao u zebre što stoji usred zlatna sljeza a jedna joj noga prugasta, druga izlivena. Zlatni slje-zasti polip gumenih zglobova i izlivenih kopita, čije je spolovilo uništeno i zavezano u čvor. Na tom morskom podu ostrige plešu ples svetoga Vida, neke od njih zgrčenih čeljusti, poneke dvozglobnih koljena. Glazba je natopljena otrovom za štakore, čegrtušinim otrovom, smradnim zadahom gardendja, ispljuvkom svetoga jaka, znojem ondatre, guibavčevom pošećerenom nostalgijom. Glazba je proljev, benzin-slko jezero ustajalo od žohara i stajske, konjske pi-šaline. Ti blentavi aikordi su padavičareva pjena i slina, noćni znoj bludnog crnca koga štosaju Židovi. Cijela je Amerika u trombonskom glisandu, u otrcanu i srvanu njištanju morževa koji boluju od gangrene nedaleko Point Loma, Pawtucketa, Rta Hate-ras, Labradora, Canarsieja i ostalih tačaka između njih. Polip pleše poput gumena kurca, pleše rumbu — Spuyten Duyvil i n e d i t. Nimfićka Laura pleše rumbu a spolovilo joj lista i izvija se kao kravlji rep. U tijelu trombona leži američka duša i glasnim prdežom pokazuje svoje zadovoljstvo. Ništa uzalud ne propada — pa ni najmanji dašak prdeža. U zlatnom sljeznom snu o sreći, u upisanom benzin116 skom plesu, velika duša američkog kontinenta jezdi kao polip, punim jedrima, hcrmetički zatvorena, a stroj joj bruji kao dinamo. Velika dinamična duša uhvaćena u jednom hipu okom kamere, uhvaćena u strasnu životinjsku zanosu, beskrvna kao riba, skliska kao sluz, duša naroda čija se bjelačka i ornačka krv miješa na morskom dnu i čije su oči ispale od čežnje, a tijela razapeta strašću. Večernji subotnji ples, dinje što trunu u kanti za smeće, svježe zelene bale i sluzavo mazivo za neke organe. Ples automata i čudovišta koja su ih izmislili. Ples pljuca i gangstera koji ih upotrebljavaju. Ples pendreka i ku-raca koji ubijaju boga u hobotničavu mesu. Ples magnetskog svijeta, iskri koje ne iskre, tihani mi-

jauk savršena mehanizma, utrka na željezničkoj ok-retnici, dolar alpari i uvele i opustošene šume. Subotnja noć u kojoj pleše dušina ponutrica, a svaki poskok u brzom ritmu funkcionalna je karika u plesu Svetoga Vida iz stonogirta sna. Nimfićka Laura se razmeće svojom pičkom, slađane usnice od ruži-nih latica nazubljene su joj u obliku zatvarača s ku-gličnim ležajima, dupe joj zaobljeno i udubljeno. Korak po korak, milimetar po milimetar, miču oni uokolo svoje leševe spojene snošajem. Onda odjednom — tras! Kao da je tko okrenuo prekidač, glazba naglo prestaje, a kad nastane prekid, plesači se odvoje, ruke i noge se ne dotiču, nalik su na listiće čaja kad tonu na dno šoljice. Zrak je sad plav od riječi i tiho ovrlji kao riba na gradelama, ćeretanje praizsne duše izdiže se na najviše grane drveća kao majmunsko brbljanje. Zrak plav od riječi izlazi kroz ventilatore, vraća se, uspavan, kroz provode i dimnjake od valovita dima, brzonog kao antilopa, šaren kao zebra, čas pritajen kao mekušac, čas rasplamsan kao oganj. Laura, nimfićka, ukočena je kao kip, spolovilo joj izjedeno, kosu joj opčinila glazba. Napola spavajući, stoji Laura i nije razgovorljiva, riječi joj prokopavaju kao pelud kroz maglu. Petrarkina Laura u plesnjaku gdje se čaga za lovu, gdje svaka 117 riječ odzvanja u automatskoj blagajni, sterilizira se, ispaljuje. Aždaja Laura, čije je tijelo s^mo od azbesta, ide na lomaču ustiju punih gume za žvakanje. B o g b o g o v a joj ne silazi s usnica. Tih krupnih, lžljebljenih usnica školjke, Laurinih usnica, usnica nesuđene božanske ljubavi. I sve to pliva u mrak kroz maglenu bujicu. Posljednji mrmljaji školj-kolikih usnica koje su se odlijepile od obale Labradora i lagano plove prema istoku nošene kalovitim strujama, otiskuju se u susret zvijezdama prepuštene jednoj matici. Propala Laura, posljednja Petrar-kina soja, polako tone u snenu obamrlost. Ne u tmurni, nego bestrasni svijet, lagani opijumski san naivne nevinosti. A sve to u crnu bjesomučnu ništavilu praznoga odsuća ostavlja mučni osjećaj tegobne nemoći, približno podjednak najstrašnijem očaju koji nije ništa druge nego veseli mladenački privid svečanog rastanka smrti sa životom. Iz tog preokrenutog cunja zanosa život će se iznova izdići do prozaičnih neboderskih visina i povući me za kosu i za zube, posve prožeta tom golemom, ispraznom radošću, nalik na živi fetus nerazvijene ličinke smrti koja mirno čeka da se usmrdi i sagnjije. U nedjelju ujutro me probudi telefon. Prijatelj Maxie Schnadig mi javlja da je umro naš zajednički prijatelj Luke Ralston. Maxie govori istinski ganutim glasom a to upravo obratno djeluje na mene. Kaže da je Luke bio famozan frajer. I to mi zvuči namješteno, jer je Luke u svojim najboljim trenucima bio, recimo, podnošljiv, ali se nikako ne bi moglo reći da je bio famozni frajer. Bio je potajni topli brat a, napokon, kad sam ga upoznao bolje, shvatio sam da je strašan tupadžija. Rekao sam to Maxieju na telefonu; prema njegovu odgovoru sam zaključio da ga moje mišljenje ne oduševljava. Rekao je da je Luke uvijek bio prijateljski raspoložen prema meni. To je bilo uglavnom tačno, ali nije bilo najvaž118 nije. Najvažnije je bilo da je meni drago što je Luke odapeo u najpogodnijem trenutku: sad više nisam morao voditi brigu o onih stotinu d pedeset dolara koliko sam mu dugovao. Istini za volju, u trenutku kad sam spustio slušalicu bio sam jako sretan. Pao mi je kamen sa srca zbog toga što ne moram platiti dug. A što njega više nema, nije me uopće boljela glava. Naprotiv, to mi pruža priliku da posjetim njegovu sestru Lottie koju sam već odavno želio povaliti ali, iz ovih ili onih razloga, nisam nikada uspio. Sad je jasno da mogu otići onamo u po bijela dana i izraziti joj saučešće. Muž će joj u to vrijeme biti u uredu i ništa mi neće biti na putu. Zamišljao sam kako je grlim i tješim; nema ništa ljepše nego napastovati ucviljenu ženu. Zamišljao sam kako će širom razrogačiti oči — imala je lijepe, krupne, sive oči — dok je budem gurao prema kauču. Pripadala je onoj vrsti žena koja će se pojebati razgovarajući tobože uz put o glazbi ili o nečemu drugome. Nije voljela, da tako kažem, golu stvarnost, suhe. činjenice. Ali će u isto vrijeme biti toliko pribrana da gurne poda se ručnik kako se kauč ne bi umrljao. Vidio sam je skroz-naskroz. Znao sam da ću je najlakše osvojiti upravo sada kad je potresa sitna čuvstvena groznica zbog smrti neprežaljenog brata Lukea — o kome, uzgred budi rečeno, nije baš nikada mnogo razmišljala. Na nesreću je bila nedjelja i muž će sigurno biti ikod kuće. Legao sam ponovo u krevet i isprva mislio o Lukeu i o tome šta je on sve učinio za mene, a zatim počeo misliti o njoj, o Lottie. Zvala se zapravo Lottie Somers — uvijek mi se činilo da je to divno ime. Izvrsno joj je pristajalo. Luke je bio krut kao da je progutao štap, a lice mu je bilo više nalik na lubanju; inače je bio preko svake mjere čestit i pravičan. Ona bijaše sušta suprotnost bratu — bila je nježna i umilno je razvlačila riječi, polako se kretala i značajno streljala očima, čovjek nikada ne bi pomislio da su brat i sestra. Toliko sam se 119 zanio u misli o njoj da sam čak navalio na ženu. Samo što se ta bijednica s puritanskim kompleksima gradila kao da je užasnuta. Ona je voljela Lu-kea. Nije baš rekla da je famozan frajer, jer se nije tako izražavala, ali je tvrdila da je bio iskren, odan, pravi prijatelj, itd. Ja sam imao toliko odanih, iskrenih, pravih prijatelja, da mi ih je već bio pun kufer. Napokon samo se toliko zakačili oko Lukea da je doibila histeričan napadaj i rasplakala se i razje-cala — u krevetu, molim vas lijepo. Od toga sam ogladnio,

čini mi se čudovišno da kome padne na pamet plakati prije doručka. Sišao sam u prizemlje i spravio divan doručak a, dok sam ga jeo, smijao sam se u sebi pomišljajući na Lukea, na njegovu iznenadnu smrt koja je izbrisala moj dug od stotinu i pedeset dolara, na Lottie ii na izraz na njezinu licu ikad me bude pogledala u onome trenutku... i, napokon, što je najvjerojatnije, zamišljao sam Ma-xieja, Maxieja Schnadiga, vjernog Lukeovog prijatelja, kako stoji 'kraj groba s velikim vijencem u ruci i možda baca pregršt zemlje na lijes u trenutku kad ga spuštaju u raku. To mi se činilo neizrecivo blesavo. Ne znam zašto mi je to zapravo bilo tako smiješno, ali je bilo, i gotovo. Maxie je bio prava naivčina. Podnosio sam ga jer bi mi povremeno davao kredu. Osim toga, posrijedi je bila i njegova sestra Rita. Katkada bih pristao da me pozove kući gradeći se da me zanima njegov brat koji je bio duševno poremećen. Uvijek bi me dobro pogostili a luckasti brat me je odlično zabavljao. Bio je nalik na čimpanzu a isto je tako i govorio. Maxie je bio odviše naivan da bi pomislio kako ja u tome uživam; on je mislio da mene njegov brat ozbiljno zanima. BiJa je prekrasna nedjelja a ja sam kao i obično, imao dvadeset i pet centa u džepu. Hodao sam i hodao razmišljajući gdje bih što dignuo na kredu. Nije baš bilo teško izmisliti neku sitnu lovu, ali je problem bilo doći do nje i zbrisati prije nego ti pri120 sjedne. Palo mi je na pamet desetak frajera u su sjedstvu, koji bi razriješili kesu bez ijedne riječi, ali bi to morao platiti dugačkim razgovorom o umjet-nostd, vjeri i politici. Isto sam tako mogao svratiti u nekoliko telegrafskih poslovnica, kao da tobože dolazim u prijateljsku inspekciju i onda, već na odlasku, nabaciti da bi mi do sutra mogli uzajmiti iz kase koji dolar. Samo što bi me to stajalo još više vremena i još gorih razgovara. Pošto sam sve dobro i trezveno promislio, zaključio sam da je još najbolje obratiti se druškanu Curleyju iz Harlema. Ako Curly nema para, zdipit će ih majoi iz novčarke. U njega sam se zbilja mogao pouzdati. Htjeti će poći sa mnom, naravno, ali ja ću svejedno lako smisliti kako da ga se otreseni još prije mraka. Ipak je on još klinjo, pa ne treba da budem odviše obazriv prema njemu. Kod Curleyja mi se najviše sviđalo što on, iako je istom bio sedamnaestogodišnji dječak, nije imao nikakva morala, skrupula ili stida. Došao mi je u ured kad mu je bilo četrnaest godina i tražio je namještenje kao kurir. Roditelji, koji su tada bili negdje u Južnoj Americi, poslali su ga brodom u New York, da se cndje za nj brine tetka, koja ga je gotovo odmah zavela. Nikad nije pohađao školu, jer su mu roditelji neprestano putovali; bili su po zanimanju cirkusanti i, po njegovim riječima, »krvnički su kopali«. Otac je nekoliko puta bio u zaitvo-ru. Osim toga, nije mu bio pravi otac. Kako bilo da bilo, kad je Curley došao k meni u ured, bio je prije svega momčić koji traži pomoć ili, još ponajviše, kakva prijatelja. Isprva sam mislio da mogu što učiniti za nj. Svi su ga ubrzo zavoljeli, osobito žene. Postao je mezimče u uredu. Međutim, uskoro sam spoznao da je nepopravljiv, da je, u najbolju ruku, lukavi kriminalac. Ipak sam ga volio i pomagao mu, ali ga nisam nikada puštao s oka. Mislim da sam ga volio najviše zbog toga što je bio potpuno nečastan. Bio je kadar za mene učiniti sve 121 na svijetu i istovremeno me izdati. Nisam mu mogao zamjeriti... to me je naprosto zabavljalo. Osobito zato što je i sam to iskreno priznavao. Naprosto nije mogao biti drugačiji. Uzmimo, na prijer, ono s tetkom Sofijom. Rekao je da ga je zavela. To može biti istina, ali je ipak zanimljivo da joj je pustio da ga zavodi dok su zajedno čitali Sveto pismo. Ma koliko da je bio mlad, vjerojatno je shvatio da će time pomoći tetki Sofiji. Zato je kako reče, pustio da ga zavede a, malo kasnije, kad smo se bolje upoznali, predložio mi je da će me spojiti s tetkom Sofijom. Čak ju je i ucjenjivao. Kad bi se našao u velikoj novčanoj oskudici, svratio bi tetki i iscijedio od nje pare — podmuklo prijeteći da će je odati. A sve to, jasno, najnevinija izraza na licu. Bio je nevjerojatno nalik na anđelka, onako krupnih svijetlih očiju što su se činile tako otvorene i iskrene. Spreman je bio služiti čovjeku gotovo kao vjeran pas. A kad bi jednom stekao vašu naklonost, lukavo se znao umiliti i postići da mu progledate kroz prste poneki nestašluk. Uz to je bio i vrlo pametan. Lukavo pametan poput lisice — a opaiko bešćutan kao šakal. Zato se nisam nimalo začudio kad sam jednog poslijepodneva saznao da muti s Valeskom. Poslije Valeske je prešao na njezinu sestričnu koja je već bila razdjevičena i koja je sad tražila čovjeka što će se pobrinuti za nju. A s nje je napokon prešao na patuljče koje se lijepo bilo ugnijezdilo u Vale-skinu stanu. Patuljče ga je zanimalo jer je imalo posve normalnu pizdu. Nije isprva kanio s inaljuc-nom imati nikakva posla, jer ju je, kako reče, smatrao odvratnom lezbijkom, ali ju je jednog dana baš zatekao kad se kupala, pa je stvar ipak prohodala. Tad mu je već, priznavao je, voda došla do grla, jer su mu tri visile na vratu. Najviše je volio sestričnu koja je imala nešto love i nije bila škrta. Valeska je imala previše soli u glavi, a osim toga je i malo zaudarala. Sve u svemu, žene su mu već dodijale. 122 Tvrdio je da je tome kriva tetka Sofija. Loše ga je usmjerila. Dok mi to priča, prekapa po ladicama u stolu. Otac mu je odvratni gad koji je zaslužio da omasti konopac — kaže i nikako da nađe ono što traži. Pokazuje mi revolver sa sedefastom drškom ... bili to palilo? Predobar je to pištolj da s njime

makne staroga... najbolje bi ga bilo dinamitom. Pokušavam dokučiti zašto mrzi staroga, pa nekako ispada da klinjo zapravo visi na majci. Ne može podnijeti pomisao da stari s njom spava. Nećeš valjda reći, kažem ja, da si ljubomoran na staroga. Jeste, ljubomoran je. Ako baš hoću znati cijelu istinu, on ništa ne bi imao protiv toga da spava s majkom. Zašto ne bi? Pa tako je i dopustio tetki Sofiji da ga zavede... cijelo je vrijeme zamišljao majku. Pitam ga nije li mu teško pri srcu kad joj pretura novčanik. Smije se. Kaže da to nije njen novac, nego njegov. I što su oni uopće učinili za mene? Uvijek su me izrabljivali. Prvo su me naučili kako da varam ljude. Bome, vraški dobar odgoj .. . U kući ni prebijene pare ... Gurleyjev prijedlog kako ćemo se domaći para jeste da odemo u njegov ured gdje će on dok ja budem razgovarao sa šefom, pretresti garderobu i pokupiti sav sitniš iz kaputa. A mogao bi, ako se ne bojim, zaviriti i u blagajnu. U nas nikada ne sumnjaju, kaže. Pitam ga je li već prije onamo posegnuo. Jasno da jeste... više nego deset puta, i to šefu pred nosom. I zar nije bilo gužve? Jasno da je bilo... otpustili su nekoliko namještenika. Predlažem mu da posudi koju paru od tetke Sofije. To bi bilo najlakše, ali bi je morao na brzinu pritisnuti, a njemu se više nju ne pritiska. Teta Sofija smrdi. Kako to misliš: da smrdi? Baš tako ... Ne pere se redovno. Pa zašto, .što joj je? Ništa, samo je religiozna. A i deblja se, u isto vrijeme, znoji. Ali ipak voli da je pritisneš? Voli li? Luda je za tim više nego ikad? Odvratno. Kao da spavaš s krmačom, šta ti majka misli o njoj? Majka? Ne može je živu smisliti. Misli da 123 tetka Sofija nastoji zavesti staroga. A možda i pokušava! Samo nema veze, stari je našao nešto drugo. Uhvatio sam ga jednam u kvaru, u kinu, kako drpa djevojku. To je jedna manikerka iz hotela Astor. Možda pokušava iscijediti iz nje kakvu sitnu lovu. Samo zbog toga se on i upušta sa ženama. Odvratni, pokvareni gad, baš bih bio sretan kad bi jednog dana svršio na električnoj stolici! I ti ćeš završiti na električnoj stolici, da znaš, samo ako se ne obuzdaš. Tko, ja? Ja neću, nikada! Lukav sam ja. Lukav jesd ali ti je jeaik predugačak. Na tvom mjestu bih ga radije češće držao za zubima. Da znaš, dodajem, da bih ga što jače žacnuo, O'Rourke te čita; ako se ikada zakačiš s O'Rourkeom, odzvonilo ti je... Pa što ništa ne kaže, ako me tako čita? Ne vjerujem vam. Na kraju krajeva mu ipak objasnim da je O'Rourke jedan od onih ljudi, kakvih je vraški malo na ovome svijetu, koje više vode ne praviti drugima gužvu, sve dok god to ne moraju. O'Rourke, kažem mu ja, hna detektivski instinkt, ali mu služi samo za to da sazna što se događa oko njega; likovi ljudi su mu zacrtani u glavi i zauvijek klasificirani, baš kao što je neprijateljsko područje urezano u pamet vojskovođama. Ljudi misle da O'Rourke tura svuda nos i njuška i da osobito uživa u tom prljavom poslu koji obavlja za potrebe kompanije. To nije tačno. O'Rourke je rođen da proučava ljudsku prirodu. On bez po muke otkriva koješta, i to samo zahvaljujući, nema sumnje, svom posebnom pogledu na svijet. A što se tebe tiče... Siguran sam da zna sve o tebi. Nikada ga nisam pitao, ali zaključujem prema onome što me od vremena do vremena zapitkuje. Možda te on samo pušta da se zapetljaš. Jedne večeri će te slučajno sresti i, recimo, predložiti ti da zajedno nešto pojedete. A onda će odjednom, iz neba pa u rebra, zapitati: sjećaš li se, Curley, dok si radio u južnom odjelu, da je jedan židovski činovničić bio otpušten zbog toga 124 što je posegnuo u blagajnu? Nisi li ti te večeri radio prekovremeno, a? To je zbilja zanimljivo. Znaš da nisu nikada ustanovili da li je onaj činovnik zaista digao pare ili nije. Morali su ga otpustiti, jasno, već zbog nemara, ali nikad nismo bili sigurni da je on zaista ukrao novac. U posljednje vrijeme se često sjetim te aferice. Ja slutim tko je digao novac, samo nisam baš posve siguran... Tada će te možda kratko prostrijeliti pogledom i skrenuti razgovor na desetu stvar. Možda će ti ispričati pričicu o varalici koji je mislio da je silno lukav i da će se nekažnjeno izvući. Tako će ti ispresti tu priču da ćeš se na kraju osjećati kao na žeravici. Dogustit će ti i najradije hi digao rep, ali baš kad hoćeš otići, njemu padne na pamet još jedan slučajčić i zamoli te da samo malo pričekaš dok on naruči još jedan kolač. I tako će on pričati bez prestanka puna tri--četiri sata, a da za to vrijeme ništa otvoreno ne napomene, nego će te samo neprestano pozorno mo-tiiti i, napokon, kad budeš mislio da možeš otići, kad se budeš s njim rukovao i kad odahneš od olakšanja, ustobočit će se pred tobom, strpati četvrtastu nožurdu među tvoja stopala, zgrabit te za rever i, zagledavši se kroz tebe, izgovoriti blago i slatko: šta misliš, momče, ne bi li bilo bolje da sve otvoreno priznaš? A ako pomisliš da te on samo nastoji zaplašiti i da se možeš praviti nevješt i mirno izvući, prevarit ćeš se grdno. Jer u onome času kad ti kaže da sve otvore-reno priznaš, on to misli najozbiljnije i ništa ga na svijetu ne može zaustaviti da to priznanje od tebe i iscijedi. Kad dođe do toga, savjetujem ti da istreseš sve po redu, sve do u najmanju sitnicu. Neće od mene zatražiti da te otpustim, niti će ti zaprijetiti zatvorom — samo će ti lijepo predložiti da svake sedmice ostaviš na stranu poneku paru i predaš je njemu. Teško bi bilo što pametnije smisliti. Možda čak uopće neće ni meni spominjati. Vrlo je on obziran u takvim slučajevima, vidjet ćeš. 125

— A, recimo — odjednom će Curiey — da mu kažem kako sam ukrao novac da bi vas izvadio? šta bi onda bilo? — Sumnjam da bi O'Rourke povjerovao — odgovorili mirno. — Možeš pokušati, jasno, ako misliš da bi ti pomoglo da se opereš. Samo, rekao bih da bi to baš moglo obratno djelovati. O'Rourke me poznaje ... zna on da ti ja ne bih dopustio da to učiniš. — Ali vi ste mi to i te kako dopustili! — Nisam ti rekao da to uradiš. Učinio si to bez mog znanja. To je nešto sasvim drugo. Osim toga, kako ćeš dokazati da sam uzeo od tebe novac? Ne bi li zvučalo smiješno kad bi pokušao optužiti mene, koji sam te prigrlio, da sam te natjerao na takvu rabotu? Tko će ti to povjerovati? O'Rourke sigurno neće. Osim toga, još te nije ščepao. Zašto da unaprijed tareš sebi glavu? Možda bi već mogao polako početi vraćati novac prije nego ti on sjedne za vrat. Krišom, tako da se ne zna tko daje pare. Dotle je Curiey već bio prilično izmučen. U ormaru je bilo malo rakije koju je njegov stari držao u zalihi, pa sam predložio da malko gucnemo kako bismo se okrijepili. Dok smo pili rakiju, palo mi je odjednom na pamet da je Maxie rekao kako će otići u Lukeovu kuću da izrazi saučešce. Bio je to pravi trenutak da uhvatim Maxieja na spavanju. Sigurno se sav raspekmezio od slinava ganuća, pa ću mu moći prodati i najotreaniju bajku. Mogu, na primjer, reći da je pravi razlog mojoj okrutnosti u onom telefonskom razgovoru taj što sam bio usplahiren ne znajući kako da se domognem deset dolara koji su mi prijeko potrebni. A u isto vrijeme bih se mogao s Lottie dogovoriti za spoj. Smiješio sam se pomišljajući na to. Kad bi Luke samo slutio kakva je prijatelja imao u meni! Najteže bi ipak bilo prići odru i žalosno pogledati Lukea. Ne nasmijati se! Objasnio sam Curleyju šta smjeram. Tako se srdačno nasmijao da su mu suze potekle niz obraze. 126 Zbog toga sam odlučio da će biti raaumnđje ako Curley ostane dolje, pred vratima, dok ja budem tražio pare. Bilo kako bilo, odlučili smo se na taj potez. Upravo su sjedali za večeru kad sam upao u sobu držeća se najtužnije što sam mogao. Maxie je, naravno, bio prisutan i moj iznenadni dolazak ga je prosto zapanjio. Lottie je već bila otišla. Ta mi je okolnost pomogla da se držim tužno. Zamolio sam da ostanem nekoliko trenutaka nasamo s Lukeom, ali je Maxie pošto-poto htio da me prati. To su ostali sigurno jedna dočekali, vjerujem, jer su već cijelo poslijepodne odvodili žalosnike do odra. A kako su bili pravi pravcati Nijemci, nije im baš bilo drago da prekidaju večeru. Dok sam motrio Lukea, svejednako tužna izraza na licu, izraza koji sam jedva nekako bio navukao, osjetio sam da me Maxie gleda uporno i upitno. Odigao sam pogled i nasmiješio mu se svojim uobičajenim smiješkom. — Cuj, Maxie — rekoh — misliš li da nas oni ne mogu ćuti? Pogledao me je još začuđenije i turobndje, ali je klimnuo glavom potvrdivši da nas ne mogu čuti. — Znaš o čemu se radi, Maxie... — opet ću ja. — Došao sam ovamo samo zato da se s tobom nađem... da ini posudiš nekoliko dolara. Dostojanstveno je zavrtio glavom kad sam istresao svoju molbu a usne su mu se uobličile u veliko O, kao da nastoji otjerati zle duhove. — čuj, Maxie — nastavih ja brzoreko pokušavajući govoriti prigušenim i žalosnim glasom — nije sad vrijeme da mi držiš propovijed. Ako zaista hoćeš da mi pomogneš, posudi mi deset dolara, odmah ... dodaj mi ih ovoga časa, doik gledam u Lukea. Ti znaš da sam ja Lukea zbilja volio. Nije istina ono što sam ti izgovordo na telefonu. Nazvao si me baš u zao čas. Žena je čupala sebi kosu. U velikoj smo gužvi, Maxiie, i ja računam na tebe da ćeš mi 127 pomoći. Ako ikako možeš, iziđi sa mnom napolje, pa ću ti sve potanje objasniti... Kao što sam se i nadao, Maxie nije mogao izići sa mnom. Nije mu bilo ni na kraj pameti da ih napusti u ovakvim trenucima ... — Dobro, daj mi dh onda ovdje — izustih gotovo surovo. — Sutra ću ti sve potanje objasniti. Možemo sutra zajedno ručati negdje u centru. — Slušaj, H entry — kaže Maxie kopajući po džepu i zbunjen pri pomisli kako bi bilo nezgodno kad bi ga tko zatekao u ovakvoj prilici s novčanicama u ruci — slušaj — nastavi on — rado ću ti dati novac, saimo si ipak mogao naći drugi način da md se obratiš. Ne mislim itu na Lukea... nego ... — Zapetljao se i izmucao nae znajući zapravo ni sam što bi htio reći. — Za ime božje — progunđah nagnuvši se tik nad Lukea tako da nitko, ako bi nas slučajno ovako zatekao, ne bi mogao naslutiti po kakvom sam ja poslu ovdje... — Za ime božje, nemoj da se sad natežemo oko toga ... daj mi pare, pa gotovo ... Meni je voda do grla, je li ti jasno? Maxie je bio toliko zbunjen i uzrujan da nije mogao izvući novčanicu a da ne izvuče i cijeli svežanj iz džepa. Nagnuvši se smjerno nad lijes, ja sam izvukao gornju novčaniou iz svežnja što mu je virila iz džepa. Nisam hio siguran da li je 'to jedan dolar ili banka. Nije mi bilo do toga da je još ogledavam, nego sam je brže-bolje strpao u džep i uspravio se. Onda sam uhvatio Maxieja ispod ruke i vratio se u

kuhinju gdje se obitelj ozbiljno držala ali je jela u slast. Nagovarali su me da i ja prizalogajim i, premda je bilo nezgodno odbiti, ipak sam odbio, što sam umjesnije znao, i zbrisao napolje a lice mi se sad već groilo od želje da prasnem u histeričan smijeh. Na uglu, ispod ulične svjetiljke, čekao me je Curley. Više se nisam mogao savladati. Zgrabio sam Curleyja za ruku, povukao ga niz ulicu i prasnuo u smijeh. Smijao sam se kao gotovo nikada u životu. 128 Mislio sam da smijeh neće nikada prestati. Svaki put, kad bih otvorio usta da opišem onu zgodu, naišao bi novi val smijeha. Napokon sam se zabrinuo. Mislio sam da bih tako mogao od smijanja i umrijeti. Kad sam se napokon uspio malko primiriti Curley je odjednom, usred podužeg muka, zapitao: — Jesi li dobio? A to je pitanje izazvalo novu provalu, snažniju od prijašnjih. Morao sam se nasloniti na ogradu i držati se za trbuh. Trbuh rne je strašno, ali ugodno bolio. Izliječio sam se kad sam ugledao novčanicu koju sam izvukao iz Maxiejeva svežnja. Bila je to novčanica od dvadeset dolara! Odmah sam se otrijeznio. A u isti čas sam se i malko raspalio. Raspalila me pomisao da taj blesavi Maxie ima u džepu još takvih novčanica, od dvije banke, od banke, od pet dolara. Da je izišao napolje sa mnom, kao što sam mu bio predložio, i da sam dobro pogledao svežanj novčanica, ne bi me uopće grizla savjest da ga prebijem na mrtvo ime. Ne znam zašto me je to spopalo, ali je činjenica da sam se raspalio. Prva mi je sad bila briga da se što prije otresem Curleyja: zadovoljit će se s pet komada, a ja onda odoh da se provodim. Osobito sam želio pronaći stvorenje koje se potpuno srozalo, kakvu nemoguću pičku u kojoj više nema ni tračka pristojnosti. Gdje da nađem takvu... ali baš takvu? Pustimo sad to, prvo da se otarasim Curleyja. Curley je, jasno, uvrijeđen. Htio mi se prikrpati. Pretvara se da mu nije do pet dolara ali kad vidi da ih ja opet spremam, brzo ih trpa u džep. Opet jedna noć, nezamislivo jalova, ledena, mehanička njujorška noć u kojoj nema ni mira, ni utočišta, ni prisnosti. Golema, studena samoća miliju-nonoge gomile, hladna, nepotrebna vatra električne snage, neizreciva beznačajnost savršene ženstvenosti, koja je, postavši savršena, prešla granicu seksa, spustila se u minus, u deficit, kao i elektricitet, kao 9 Jarčeva obratnica 129 i neutralna muška energija, kao bezličue planete, kao proglasi za mir, kao ljubav na radiju. Imati para u džepu usred te bijele, neutralne energije, beznačajan i besplodan koračati sred blistava sjaja okrečenih ulica, razmišljati glasno usred samoće i na rubu ludila, pripadati gradu, velegradu, posljednjem vremenskom trenutku najvećeg grada na svijetu a osjećati da nisi dio njega, to znači sam postati grad, svijet mrtvog kamenja, nepotrebna svjetla, bezrazložna kretanja, svijet neuhvatljivosti i nezamislivo-sti, tajnovita savršenstva svega onoga što se spustilo u minus. Hodaš s novcem u džepu kroz noćnu gomilu, novac te čuva, novac te umiruje, novac te otupljuje, i gomila je novac, dah je novac, nema nigdje ni najmanje stvarce koja nije novac, novac, novac posvuda, a ipak ga nije dosta, onda bez novaca ili malo novaca, ili manje novaca, ili više no-novaca, ali opet novac, uvijek novac, i, ako imaš i ako ga nemaš, novac je uvijek važan, a novac stvara novac, samo kako se stvori novac da stvara novac? Opet plesna dvorana, ritam novca, ljubav preko radija, bezlični dodir gomile bez krila. Očaj koji se uvlači sve do u potplate čizama, dosada, beznađe. Usred najvećeg mehaničkog savršenstva pleše se bez veselja, očajnički se samuje, postaješ nečovječan zato što si čovjek. Ako ima života na mjesecu, može li se zamisliti da je po svom sadržaju bliži savršenstvu i dalji od radosti nego što je ovaj naš ovdje? Ako putujući sve dalje od sunca tražimo studenu ble-savoću mjeseca, onda smo već stigli na cilj, jer nam je život hladno, mjesečevo usijanje sunca. Ovo je ples ledenoga života u atomskoj jezgri; i, što vdše plešemo, to nam je sve hladnije. I plešemo tako u ledenu i mahnitu ritmu, uz glazbu s kratkih i dugih valova, a to je ples unutar čaše ništavila gdje se svaki centimetar strasti pretvara u dolare i cente. Plaćamo jednu za drugom sa130 vršene plesačice u potrazi za ranjivim i nesavršenim, ali su one sve odreda besprijekorne i neprobojne u svojoj savršenoj mjesečevoj čvrstoći. Ovo je ledeni bijeli himen ljubavne logike, tkivo oseke, resa na potpunoj praznini. I na toj resi djevičanske logike savršenstva ja plešem duhovni ples bijelčeva očaja, kao posljednji bijeli čovjek koji ispaljuje hitac u posljednji osjećaj, dok mu gorila očaja razdire prsi kandžama u besprijekorno čistim rukavicama. Ja sam gorila koji osjeća ikako mu rastu krila, lakoumni gorila usred atlasne praznine; i noć raste poput električne ibiljike i iz nje izbijaju usijani pupoljci na crnoj .pozadini baršunasta prostora. Ja sam crni prostor noći u kome bolno pupaju pupoljci, morska zvijezda što pliva po sleđenoj mjesečevoj rosi. Ja sam klica novog ludila, neobični fenomen u jasnu ruhu, jecaj koji se poput krhotine zabija u srž duše. Plešem najluđi i najljupkiji ples anđeoskog gorile. Tu su mi braća i sestre koji su ludi i u kojima nema ništa anđeosko. Plešemo unutar čaše ništavila. Od istog smo mesa, ali mo daleko jedni od drugih kao zvijezde.

U jednom hipu mi je sve jasno, jasno mi je da je ova logika neumitna, da je grad najviši oblik ludila, a svaki njegov djelić, organski ili anorganski, izraz toga istog ludila. Osjećam se besmisleno i ponizno velik, ne kao neki megaloman, nego kao ljudski zametak, kao mrtva spužva života što se nadula od punoće. Više ine gledam u oči ženi ikoju grlim, već plivam ikroz nju glavačke, rukama i nogama, i primjećujem negdje iza podočnjaka neistraženo područje, budući meki svijet, d više itu nema nikakve logike, samo tiho bujanje događaja koje ne može omesti ni noć, ni dan, ni sutrašnjica, ni današnjica. Oko, koje je vično da se usredotoči na tačke u prostoru, usredotočilo se sad na tačke u vremenu; oko, prema potrebi, gleda unaprijed i unatrag. Oko koje je bilo ego, više ne postoji; to bezlično oko sad više ne otkriva, niti obasjava. Klizi crtom obzorja kao vje131 čiti, neupućeni putnik. Nastojeći zadržati izgubljeno tijelo, rastem logički kao i grad, kao jedinična tačka u anatomiji savršenstva. Prerastam vlastitu smrt, u duhu sam vedar i čvrst. Bio sam podijeljen na beskrajne jučerašnjice, beskrajne sutrašnjice predišući samo na sjecištu događaja, kao zid s mnogo prozora, ali bez kuće. Moram porušiti zidove i prozore, posljednju olupinu izgubljena tijela, ako se želim sjediniti sa sadašnjošću. Zato više i ne gledam u oči, niti kroz oči, nego opsjenom volje plovim kroz oči, glavačke, rukama i nogama, da bih ispitao oblinu privida. Gledam oko sebe kao što je mati, koja me je rodila, još onda vremenski pogledala malko dalje od nosa. Srušio sam zid s kojim sam se rodio i crta mog puta je glatka i cjelovita, pravilna kao pupak. Nema oblika, nema slike, nema arhitekture, samo koncentrični kružni let čistog ludila. Ja sam kazaljka realnosti snova. Ja potvrđujem leteći. Ja poništavam spuštajući se na zemlju. Tako prolaze trenuci, istinski vremenski trenuci bez prostora, u kojima ja sve znam i, znajući sve, tonem u podzemlje bezlična sna. Između takvih trenutaka, u međuprostorima sna, život uzalud pokušava podići zgradu, ali su mu skele mahnite gradske logike slaba potpora. Kao individuum, kao stvorenje od krvi i mesa, svakog me dana sravne s bezmesnim, beskrvnim gradom čije je savršenstvo produkt same logike i smrt snu. Rvem se sa smrću koja uništava cijeli ocean i u usporedbi s kojom je moja smrt obična kapljica vode koja će ishlapiti. Da bih svoj vlastiti život uzdignuo makar za djelić milimetra iznad samrtne propasti mora, vjera mi mora biti čvršća od Kristove, mudrost da-lekovidnija od mudrosti najvećeg proroka. Moram biti toliko vješt i strpljiv da uobličim ono čega nema u jeziku našeg vremena, jer sve ono što nam je danas jasno, posve je beznačajno. Oči su mi beskorisne jer odražavaju sliku poznatoga. Cijelo mi tijelo mo132 ra postati stalna traka svjetla što će se kretati sve brže i brže, a da se nikada ne zaustavi, nikada ogleda, nikada ne jenja. Grad raste kao rak; ja moram rasti kao sunce. Sunce sve dublje i dublje nagriza meso; ono je nezasitna bijela uš koja će već jednom crknuti od ispraznosti. Umorit ću glađu tu bijelu uš koja me podgriza. Umrijet ću kao grad, da bih opet postao čovjekom. Stoga zatvaram uši, oči i usta. Prije nego što opet postanem pravi čovjek, postojat ću vjerojatno kao park, kao neka vrst prirodnog parka u kojem se ljudi odmaraju i krate vrijeme. Nije važno što ondje govore ili rade, jer će donijeti sa sobom samo umor, dosadu, beznađe. Ja ću biti tampon između bijele uši i crvenih krvnih tjdešaca. Bit ću ventilator koji će razagnati otrove što su se skupili u nastojanju da se ono što će uvijek ostati nesavršeno učini savršenim. Ja ću biti zakon i red kakav je u prirodi i kakav se održava u snu. Bit ću bujan park sred bunila savršenosti, miran, nepokolebiv sav sred mahnita kretanja, slučajan pogodak na bijelom biljaru logike. Neću znati ni kako da plačem, ni kako da se bunim, ali ću biti vječno prisutan da bih u potpunoj tišini primao i ispravljao. Neću ništa govoriti sve dok ne kucne čas da ponovo postanem čovjek. Neću nastojati ni da što sačuvam, ni da uništim. Neću ni o čemu suditi, ništa neću kritizirati. Oni, kojima dojadi, doći će k meni da porazmislimo i mućnemo glavom; oni, kojima još nije dojadilo, živjet će i dalje kao što su živjeli, u neredu, u očajanju, ne znajući ništa o istini iskupljenja. Ako mi tko kaže da moram postati religiozan, ništa mu neću odgovoriti. Ako mi tko kaže da sad nema vremena jer ga čeka neka pička, ništa mu neću odgovoriti. Ako se čak i revolucija zakuha, ništa neću odgovoriti. Uvijek će negdje tik pred nosom biti revolucija ili pička, a majka koja me je rodila pogledala je malo dalje od nosa i ništa nije odgovorila, dok napokon nije pogledala u svoju utrobu, i ja sam bio odgovor. 133 Nitko se ne bi mogao nadati da bih, od ovakve besomučne, manijačke žudnje za savršenstvom, mogao evoluirati do prirodnog pauka, a najmanje sam se tome nadao ja sam, iako je, u očekivanju smrti, neuporedivo bolje živjeti bogougodno i u prirodnom kaosu. Dok se život piibližava samrtnom savršenstvu, neuporedivo je bolje naprosto biti kratak predah, komadić zelenila, imalo svježeg zraka, vodena lokva. Isto je tako bolje šutke primiti ljude i prigrliti ih, jer im nema smisla odgovarati sve dok luđački nastoje pogledati dalje od nosa da vide što je ondje. Sad pomišljam na onu bilku kamenicama koju smo vodili davno, vrlo davno, jednog ljetnog poslijepodneva, dok sam još stanovao kod tetke Caroline, negdje na gornjem dijelu kanala Hell Gate. Dok

smo se bratić Gene i ja igrali u parku, opkolila nas je skupina dječaka. Nismo znali protiv koga se borimo ali smo se borili iz petnih žila služeći se kamenicama s jedne hrpe na obali. Morali smo se čak pokazati hrabrijima od drugih dječaka, jer su nas već ionako smatrali maminim mazama. I u tom smo okršaju slučajno ubili jednog dječaka iz protivničkog tabora. U trenutku kad su jurišali na nas bratić Gene nacilja u njihova vođu i pogodi ga povelikim kamenom u trbuh. Gotovo u isti čas bacih i ja kamen na nj i moj ga kamen pogodi pravo u sljepo-očiou; opružio se kao pokošen i ostao nepomično ležati. Ubrzo su stigli cajkani i ustanovili da je dječak mrtav. Imao je osam<levet godina, po prilici kao i mi. šta bi s nama učinili, da su nas uhvatili, nemam pojma. U svakom slučaju, mi smo, da ne bismo ispali sumnjivi, na brzu brzinu pojurili kući; uz put smo se malko oprašili i počešljali. Upali smo u kuću naoko besprijekorni, kao što smo i otišli. Tetka Carolina nam je, kao i obično, dala dvije komadine ražena kruha s pošećerenim svježim maslacem i mi smo sjedili u kuhinji i slušali je, anđeoska smiješka na licu. Bio je neobično vruć dan pa nam je rekla 134 da će najbolje bili ako ostanemo kod kuće i špeku-lamo se s malim prijateljem Joeyom Kasselbaumom u velikoj prednjoj sobi, gdje su spušteni zastori. Joeyja su svi smatrali malko zaostalim i mi bismo ga obično odrali, ali onoga poslijepodneva smo mu Gene i ja, kao po nekom prećutnom dogovoru, dopustili da nas pobijedi i digne nam sve špekule. Joey je bio toliko .sretan da nas je kasnije odveo u svoj podrum gdje je natjerao sestru da digne haljinicu i pokaže nam šta ima ispod. Zvala se Weesie i znam da je odmah zagrizla na mene. Bio sam iz drugog kraja grada, koji im se činio tako dalek baš kao da sam došao iz druge zemlje. Čini mi se da su čak mislili da govorim drugačijim jezikom. Dok su ostali derani obično plaćali da Weesie zadigne haljinicu, za nas je to učinila iz ljubavi. Uskoro smo je uspjeli nagovoriti da to uopće više ne radi pred drugim dečkima — mi je volimo i hoćemo da se popravi. Kad sam se, potkraj ljeta, oprostio od bratića, nisam ga vidio više od dvadeset godina. A kad smo se ponovo sastali, duboko me se dojmio nevin izraz na njegovu licu — isti izraz kao i onog dana kad smo se tukli kamenicama. Spomenuvši mu onaj okršaj kamenicama, još sam se više iznenadio kad sam shvatio da je posve zaboravio da smo ubili onoga dječaka; sjećao se dječa-kove pogibije ali je to spominjao kao nešto što se nimalo ne tiče ni mene, ni njega. Kad sam spomenuo Weesie, nikaiko nije uspijevao da je se prisjeti. Kako se ne sjećaš podruma u susjedstvu... Joey Kasselbaum? Tad mu se istom lice razvuklo u slabašan osmijeh. Činilo mu se fantastično da ja pamtim takve sitnice. Bio je već oženjen i otac, a radio je u tvornici koja je proizvodila skupocjene kutije za lule. Činilo mu se fantastično da se čovjek može sjetiti događaja koji pripadaju dalekoj prošlosti. Navečer, kad smo se rastali, osjećao sam se silno utučen. Bilo mi je kao da je on pokušao izbrisati dragocjeni dio mog života a, zajedno s njime, i sa135 moga sebe. činilo se da ga više zanimaju tropske ribice, koje skuplja, od one divne prošlosti. Ali zato se ja svega sjećam, sjećam se svega što se dogodilo onoga ljeta a osobito onoga dana kad smo se tukli kamenicama. Ponekad zaista osjećam jače u ustima okus komadine ražena kruha, koji mi je onog poslije-podneva bila dala njegova mati, nego hranu koju u ovom času žvačem. Braco male Weesie jasnije ini je pred očima od onoga što držim u ruci. Ispruženi dječak, koga smo oborili kamenom, doima se neuporedi-vo više od cijele povijesti svjetskog rata. Cijelo to dugo ljeto zapravo mi se čini kao neka idila iz priča o kralju Arthuru. Često se pitam što li je to tako duboko urezalo upravo ono ljeto u moje pamćenje. Treba samo na trenutak da zatvorim oči i da se preda mnom pojavi bilo koji od onih dana. Dječa-kova smrt očito nije izazvala u meni neku naročitu tjeskobu — za sedmicu dana sam je već zaboravio. Slika Weesie, kako stoji u sumračnu podrumu za-dignute suknjice, također je brzo i lako izblijedila. Ma koliko to bilo čudno, rekao bih da mi se komad ražena kruha, koji mi je njena majka davala svakog dana, čvršće usjekao u sjećanje od bilo koje druge slike, čudi me to i zaokuplja... silno me zaokuplja i čudi. Možda mi je ona pružala onaj komad kruha tako nježno i blagonaklono, kako mi se inače nitko nije obraćao. Inače je teka Carolina bila vrlo neugledna. Lice joj je bilo narovašeno od boginja, ali toliko prijazno i milo, da ga nikakva mana ne bi mogla unakaziti. Bila je nevjerojatno stasita a govorila je blagim i vrlo nježnim glasićem. Kad mi se obraćala, činilo se kao da mi poklanja veću pažnju i brigu nego vlastitu sinu. Rado bih bio ostao zauvijek kod nje: da je bilo ikako moguće, izabrao bih je za majku. Sjećam se dobro kako je majka objesila nos kad me je obišla i primijetila kako sam zadovoljan svojim novim životom. Čak je spomenula kako sam nezahvalan, što neću nikada zaboraviti, jer sam tada shvatio da čovjeku može i te kako dob136 ro doći da bude nezahvalan. Kad sad zatvorim oči i sjetim se onih dana, onoga ikomada ražena kruha, gotovo odmah mi padne na pamet kako u toj kući nisam nikada doživio da me izgrde. Mislim da bi me tetka Carolina, sve <Ja sam joj i rekao da sam u gužvi ubio dječaka i ispričao joj sve kako je bilo, mislim da bi me zagrlila i istoga mi časa — oprostila. Možda mi je zato ono ljeto toliko priraslo srcu.

Bilo je to ljeto tihog ali potpunog odrješenja od grijeha. Zato ne mogu zaboraviti ni Weesie. Bila je po prirodi plemenita i djetinje se zaljubila u mene ništa mi ne zamjeravajući. Ona je bila prva osoba drugog spola koja mi se divila zato što sam r a z 1 ič i t. Poslije Weesie, sve je krenulo drugim putem. Žene su me voljele, ali su me i mrzile zbog toga što sam kakav jesam. Weesie se trudila da shvati. Nju je privukla već i sama činjenica da sam iz druge zemlje i da govorim drugim jezikom. Nikada neću zaboraviti kako su joj sjale oči kad me je upoznavala sa svojim malim prijateljicama. Iz očiju joj je naprosto izvirala ljubav i divljenje. Nekada bismo se u troje prošetali predveče prema rijeci i sjeli na obalu da porazgovorimo, kao što već djeca razgovaraju kad nisu starijima na oku. Danas mi je posve jasno da smo onda razgovarali mnogo razboritije i dublje od naših roditelja. Da bi nam svaki dan dali debeli komad kruha, roditelji su morali platiti veliku kaznu. Najteža je kazna bila u tome što smo se otuđili od njih. Naime, poslije svakog komada kruha koji bi nam dali, postajali smo ne samo sve ravnodušniji prema njima, nego i sve nadmoćniji. U našoj nezahvalnosti bila je naša snaga i naša ljepota. Zbog toga što mi nismo bili odani, nismo bili odgovorni ni za kakav zločin. Ubistvo dječaka, koga sam vidio kako pada mrtav i nepomično leži ne dajući od sebe ni glasa, čini mi se kao nevin, zdrav čin. Borba za koricu kruha čini mi se, nasuprot tome, bijedna i ponižavajuća, i zato, kad bismo se našli oči u oči s roditeljima, osjetili bismo da oni nisu nevini, i to 137 im nikako nismo mogli oprostiti. Debeo poslijepodnevni komad kruha, upravo zato što ga nismo zaradili, neobično nam je prijao. Nikada nam više kruh neće onako prijati. Nikada nam ga onako više neće davati. A na dan ubistva prijao nam je više nego ikada. Bilo je u njemu okusa strave koji će nam poslije uvijek nedostajati. Kad nam ga je pružala, tetka Carolina nas je šutke odriješila svih grijeha. Ima nešto u tome raženom kruhu što pokušavam dokučiti — nešto istovremeno i ukusno, i stra-hotno, nešto što oslobađa, nešto što je povezano uz prva otkrića. Sjećam se i drugog komada ražena kruha koji siže još u ranije razdoblje, kad bismo moj mali prijatelj Stanley i ja ponekad počistili frižider. To je već bio ukradeni kruh pa je nepcu, naravno, prijao još i više od onoga koji su nam lju-bezno pružali. Ali u samom činu da jedeš raženi kruh, da hodaš naokolo i u isto vrijeme razgovaraš, u tome se događalo nešto nalik na otkrivenje. Bilo je to kao neko boguugodno stanje potpune neupućenosti i samozataje. Sve što sam spoznao u to vrijeme kao da je ostalo nedirnuto u meni, i nema bojazni da ću ikada zaboraviti ono što sam onda naučio. I to vjerojatno zbog toga što sve ono što sam naučio ne spada u uobičajeni pojam znanja. Bilo je to kao da spoznajem istinu, iako je istina gotovo odviše određena riječ. Najvažnije je u svemu tome da smo rasprave uz raženi kruh vodili daleko od kuće i od očiju roditelja, kojih smo se bojali ali koje nismo poštovali. Kad smo ostali sami, nije više bilo granica našoj mašti. Činjenice nam nisu mnogo značile; mi smo jedino zahtijevali da tema razgovora pruža priliku za opširno razglabanje. Kad se sad svega sjetim, najviše me čudi kako smo se dobro razumijevali, kako smo izvrsno shvaćali suštinu svake ličnosti odreda, bila ona mlada ili stara. Kad nam je bilo svega sedam godina, mi smo znali posve pouzdano da će, na primjer, taj i taj frajer završiti u zatvoru, da će onaj drugi crnčiti cijela 138 života, a treći postati ništarija, i tako dalje. Bili smo nepogrešivi u tim dijagnozama, mnogo sigurniji, recimo, nego naši roditelji, nego naši učitelji, mnogo čak sigurniji nego takozvani psiholozi. Alfie Beteha je postao pravi probisvijet; Johnny Gerhardt je završio u kaznionici; Bob Kunst je nadničio kao mazga. Sve sama nepogrešiva proroštva. Znanje koje smo primali samo nam je mutilo vidike. Otkako smo pošli u školu, nismo ništa naučili; naprotiv, otupjeli smo, izgubili se u magli riječi i apstrakcija. Uz raženi kruh je svijet bio ono što u suštini i jeste, praiskonski svijet u kojem vlada čarolija, svije; u kojem najznačajniju ulogu igra strah. Onaj dječak koji nam je umio uliti najviše straha, bio je vođa, i poštovali smo ga toliko dugo dok je uspijevao zadržati svoju moć. Bilo je i drugih dje-čaka-buntovnika i njima smo se divili, ali oni nikada nisu postali vođama. Većina je bila poput ilovače u rukama neustrašive manjine; samo u nekolicinu smo mogli imati povjerenje, ali većina je bila nepouzdana. Zrak je bio pun napetosti — nikad se nije znalo šta nosi idući dan. Ta neodređena, primitivna društvena jezgra izazivala je u nama snažne apetite, snažne osjećaje i snažnu znatiželju. Ništa nismo primali za gotovo; svaki dan je trebalo iznova dokazivati moć, osnažiti se ili pasti. I tako, negdje do devete-desete godine, upoznali smo pravi život — bili smo neovisni. To se, naravno, odnosi samo na one koji su imali sreću da ih roditelji ne is-kvare, koji su slobodno mogli obnoć lunjati ulicama i vlastitim očima otkrivati svijet. Zato sada mislim, s priličnim žaljenjem i čežnjom, kako je taj skučeni život u ranu djetinjstvu zapravo beskrajno svemirsko prostranstvo u usporedbi s kasnijim odraslim životom, čije se granice neprestano smanjuju. U trenutku kad te odvedu u školu, propao si; to ti je kao da su ti stavili omču oko vrata. I kruh i život postaju bezukusni. Postaje 139 ti važnije da dođeš do kruha nego da ga pojedeš. Sve je proračunato i sve ima svoju cijenu.

Bratić Gene je postao ništica od čovjeka; Stanley se posve srozao. Osim te dvojice, koju sam neobično volio, treba još spomenuti i Joeya, koji je kasnije postao poštar. Dođe mi da plačem kad vidim što je život od njih učinio. Kao dječaci bijahu savršeni, i to ponajmanje Stanley, jer je on bio najtemperamentniji. Stanleya bi povremeno hvatalo takvo bjesnilo da nisi nikad mogao biti siguran u kakvim ćeš odnosima biti s njime idućeg dana. Ali su zato Joey i Gene bili sušta dobrota; oni su mi bili prijatelji u starinskom značenju te riječi. Joeya se najčešće sjetim kad odem na selo, jer je on bio, kao što se kaže, seosko dijete. To će reći da je bio odaniji, iskreniji i nježniji od stalih dječaka oko nas. I sad mi je pred očima kako mi je Joey hrlio u susret; uvijek bi dotrčao raširenih ruka i spreman da me zagrli, bez daha pri pomisli na pustolovine koje je naumio sa mnom podijeliti, uvijek pun darova koje je čuvao do mog dolaska. Joey me je dočekivao kao što su drevni vladari primali svoje uzvanike. Što god bih pogledao, postalo je moje. Imali smo toliko toga da kažemo jedan drugome i ništa nam nije bilo mučno ili dosadno. Razlike između njegova i mog svijeta bile su, inače, ogromne. Iako sam bio iz istog grada, kad bih odlazio u posjetu Geneu, postajao bih svjestan još većeg grada, grada New Yorka u pravom smislu, u kome više nije bilo važno što sam ja toliko izvještaćen. Stenley nije nikada odlazio u dalje izlete od susjedstva, ali je zato bio stigao iz neobične prekomorske zemlje, Poljske, i mi smo osjećali na njemu pečat tog putovanja. Divili smo mu se još više zbog toga što je govorio jedan strani jezik. Iz svakoga je zračilo nešto što ga je razlikovalo od ostalih, i taj strogo određeni identitet nitko nije smio oskvrnuti. Kako smo ulazili u život, tako su te oznake različitosti sve više blijedile i svi smo postali više-manje nalik jedni na 140 druge, Što će reći, naravno, da više nismo bili nalik na sebe same. I, eto, mene upravo rastužuje taj gubitak vlastitoga »ja«, makar možda i gubitak posve nevažne ličnosti, i baš zbog toga se zadivljeno sjećam onoga raženoga kruha. Divni raženi kruh je pridonio stvaranju naših zasebnih ličnosti; bio je on nalik na hostiju koju mogu svi primiti, ali koja će svakoga obdariti tačno prema njegovim bogougodnim zaslugama. I sada jedemo isti kruh, samo on više nema značenja bogougodne pričesti. Jedemo ga da napunimo želudac a srca su nam hladna i prazna. Odvojeni smo jedni od drugih, ali nismo zasebne ličnosti. Što se tiče ražena kruha, značajno je i to da smo s njim jeli i luk. Sjećam se kako sam, u kasno poslijepodne, stajao zajedno sa Stanleyem i s kruhom u ruci, ispred veterinarske stanice koja se nalazila tačno nasuprot naše kuće. Doktor McKinney je običavao uvijek u kasnije poslijepodnevne sate kastrirati ždrijepce a, kako je operaciju obavljao napolju, uvijek bi se skupila šačica gledalaca. Sjećam se mirisa vrela željeza i drhtaja konjskih nogu, kozje bradice doktora McKinneya, okusa luka i plinskog zadaha iz kanala iza nas u koji su upravo polagali novi plinovod. Bio je to prije svega olfakto-ralni čin i, kako tvrdi Abelard u svom izvrsnom opisu, uglavnom bezbolan. Ne znajući pravi razlog takvoj operaciji, kasnije bismo obično dugo raspravljali i na kraju se i posvadili. Osim toga, nitko nije volio doktora McKinneya; zaudarao je po jodofor-mu i ustajaloj konjskoj mokraći. Ponekad bi kanal pred njegovom stanicom bio pun krvi a zimi bi se ta krv smrzla, što je pružalo neobičnu sliku na ulici. Povremeno bi došle velike taljige na dva kotača, otvorene taljige koje su smrdile kao kuga, i u njih bi strpali crknuta konja. Zapravo bi strvinu podigli s pomoću dugačka lanca koji je škripao kao kad se spušta sidro. Zadah naduvenih konjskih strvina je upravo užasan, premda je naša cijela ulica ionako 141 užasno zaudarala. Na uglu je stanovao Paul Sauer koji bi zguljene, sirove kože razapeo na ulici. A iza kuće je dopirao jetki smrad iz limare — kao smrad suvremenog napretka. Zadah crknuta konja, koji se jedva može podnijeti, još je tisuću puta bolji od smrada zapaljenih kemikalija. A još je uvijek bolje gledati mrtva konja s rupom od taneta na sljepoočici kako leži u mlaci krvi a na stražnji otvor mu u grču izbija posljednji izmet, nego promatrati skupinu ljudi u plavim pregačama kako izlaze iz nadsvođena ulaza limara gurajući tačke pune ploča svježeg lima. Na našu sreću, preko puta limare se nalazila pekarnica i kroz stražnja rešetkasta vrata pekarnice promatrali smo pekare na poslu i udisali slatki, neodoljivi miris svježeg kruha i kolača. A kad bi, kao što već spomenuh, polagali plinovod, širila se neobična smjesa zadaha — zadah svježe iskopane zemlje, rđavih plinskih cijevi, plina i sendviča s lukom, koje su jeli talijanski radnici odmarajući se na brdašcima iskopane zemlje. Bilo je, naravno, i drugih mirisa, ali ti nisu bili tako snažni; spomenut ću, na primjer, miris Silversteinove krojačnice u kojoj se uvijek glačalo sve u šesnaest. Bio je to topao d težak vonj koji je najlakše dočarati ako zamislimo da je Sil-verstein, i sam mršav, smrdljiv Židov, čistio iz hlača muSterija prdeže što su se ondje zadržali. Do njega je bila bombonijera i papdroica, vlasništvo dviju luckastih i bogobojaznih usidjelica; ondje se osjećao gotovo otužno slatki miris karamela, španjolskog kikirikija, čičimaka, SenSena i slatkih »Ca-poral« cigareta. Ta je prodavaonica bila nalik na čudesnu spilju, uvijek prohladna, uvijek puna za-mamljivih predmeta; unutra se nalazio i aparat za sodu i sokove koji je također širio posebni miris a s mramorne debele ploče ispod njega dizao se ljeti kiselkasti vonj koji se ugodno miješao s pomalo oporim, reskim mirisom ugljične kiseline iz sode koju bi uštrcali u čašu sladoleda.

142 Kako s godinama i zrelošću postajemo istančaniji, tako i ovi mirisi i zadasi pomalo nestaju, dok ih ne zamijeni svega jedan odista dojmljiv i doista ugodan — miris pizde. Tačnije rečeno, miris koji ostaje na prstima kojima smo prije toga nadražavali ženu, jer taj je miris, ako to već nitko nije istaknuo, čak i prijatniji od mirisa saime pizde, zato što u sebi nosi već i dah prošlosti. Ali ovaj miris, koji pripada zreloj dobi, slabašan je dašak u usporedbi s mirisima iz djetinjstva. Taj miris ishlapi u sjećanju gotovo jednako brzo kao i u stvarnosti, čovjek može upamtiti mnoge potankosti o ženi koju je volio, ali će teško upamtiti miris njene pičke — odnosno, sigurno je da ga neće nimalo pouzdano upamtiti. Miris vlažne kose, naprotiv, miris vlažne ženske kose mnogo je jači i trajniji — a zašto, ne znam. I danas, gotovo poslije četrnaest godina, sjećam se mirisa kose tetke Tillie pošto bi bila oprala glavu šamiponoin. Uvijek bi je prala u pregrijanoj kuhinji. Obično bi to bilo kasno subotnje poslijepodne, kad se spremala na ples, što je opet nagovještalo nešto drugo — da će se pojaviti konjički narednik s vrlo lijepim žutim oznakama činova, izrazito lijep narednik koji je čak i u mojim očima bio previše otmjen, muževan i pametan za takvu gusku kao što je tetka Tillie. Međutim, eto, ona je sjedila na sto-čiću kraj kuhinjska stola i sušila kosu ručnikom. Pokraj sebe odložila malenu svjetiljku čađava tuljca i kraj nje dva para škara za kosu koje bi mi se neopisivo zgadile tek što bih ih pogledao. Obično bi na sto postavila ogledalce; još je i sad vidim kako krivi lice istiskujući bubuljice s nosa. Bila je štrkljasto, ružno, glupavo stvorenje s dvije kljove koje su joj licu davale konjski izraz kad god bi razvukla usne u osmijeh. A zaudarala je po znoju čak i poslije kupke. Ali miris njene kose nikada neću zaboraviti, jer se on bio nekako poistovetio s mojom mržnjom i prezirom prema njoj. Miris njene kose, kad se sušila, bio je zapravo zadah, vonj nalik na 143 onaj što se širi iz dubine močvare. Zapravo su bila dva zadaha — jedan se širio iz mokre kose a drugi od otpalih vlasi koje bi bacila u peć gdje bi planule. Uvijek je skidala s češlja komadiće uvojaka a na njima je bilo prhuta i znoja s tjemena koje je bilo prljavo i masno. Ponekad bih stao pokraj nje i motrio je razmišljajući kakav li će to biti ples i kako će se ona ponašati na plesu. Kad bi se posve napir-litala, zapitala bi me da li je lijepa i da li mi se sviđa, na što bih ja, naravno, potvrdno odgovorio. Ali kasnije, u zahodu koji se nalazio u hodniku, tik uz kuhinju, ja bih sjedio u treperavu svjetlu lojanice, što je stajala na prozorskoj dasci i mislio u sebi kako je blesava. Pošto bi otišla, uzeo bih škare za kosu i stiskao ih. Gadile su mi se i opčinjavale me — kao pauci. Uopće, sve me je u toj kuhinji opčinjavalo. Ma koliko da sam je dobro poznavao, nikada je nisam osvojio. Bila je u isto vrijeme i javna i prisna. Tu sam se kupao svake subote u velikoj limenoj kadi. Tu su se sve tri sestre prale i dotjerivale. Tu se moj djed prao, go do pasa, da bi ini zatim dodao cipele da ih ulaštim. Tu sam zimi stajao kod prozora i gledao kako pada snijeg, gledao ga tupo i odsutno kao da sam još u utrobi i kao da, dok mi majka sjedi na klozetu, slušam kako curi voda. U kuhinji su se isto tako održavala tajna vijećanja, ti strašni, odvratni sastanci poslije kojih su im svima bila lica izdužena i tmurna, a oči crvene od suza. Nemam pojma zašto su se uvijek zatvarali u kuhinju. Ali često bi se dogodilo da, dok oni ondje tajno raspravljaju natežući se oko oporuke ili smišljajući način da se otresu bijedna rođaka, iznenadni gost naglo razjapi vrata, što bi odmah izmijenilo raspoloženje u kuhinji. Temeljito ga izmijenilo — podvlačim — baš kao da im je odlanulo što se pojavila neka vanjska sila koja će ih izbaviti strahota tajnog sastanka koji se bio beskrajno otegnuo. Sjećam se i sad kako bi mi srce zaigralo kad bi se otvorila vrata i unutra zavirio iznenadni 144 posjetilac. Odmah bi mi dali staklen vrč i poslali me brže-bolje do krčme na uglu gdje bih predao vrč kroz prozorčić na privatnom ulazu i pričekao dok mi ga vrate zapjenjena sve do ruba. Taj kratki izlet do ugla po vrč piva bio je za mene ekspedicija nezamislivih razmjera. Prvo i prvo, ispod nas se nalazila brijačnica u kojoj je radio Stanleyjev otac. Vrlo često, baš kad bih jurio napolje da štogod donesem, primijetio bih kako otac tuče Stan-leyja remenom za oštrenje britve, a pri tom prizoru bi mi krv navalila u glavu. Stanley je bio moj najbolji prijatelj a njegov otac najobičnija pijana Poljačina. Međutim, kad sam jedne večeri jurio tako po vrč piva, primijetio sam, na svoj veliki užitak, kako drugi Poljak nasrće britvom na Stanleyeva starog. Vidio sam kako stari uzmiče natraške kroz vrata, kako mu krv curi niz vrat i kako mu je lice bjelje od zida. Srušio se na pločnik pred brijačnicom, gr-čeći se i stenjući, a ja sam ga, dobro se sjećam, mirno promatrao dvije-tri minute i zadovoljno i sretno se udaljio. Stenley je za okršaja šmugnuo napolje pa me je otpratio do krčme na uglu. I on se veselio iako je bio malko zaplašen. Kad smo se vratili, bolnička kola su stajala pred vratima i brijača su odnosili na nosilima; lice i vrat bili su mu prekrili plahtom. Katkad bi se dogodilo da mimo kuće naiđe miljenik oca Carrola iz crkvenog zbora baš u trenutku kad bih ja turio nos napolje. Bio je to prvorazre dan događaj. Dječak je bio stariji od svih nas, ali zato mamina maza, budući topli brat. Pobjesnili bismo samo dok bismo ga gledali kako hoda. Tek što bih ga opazio, rastrubio bih vijest na sve strane i, prije nego bi stigao do ugla, već bi ga opkolila šačica

dječaka, mahom znatno manjih od njega, koja bi ga zadirkivala i oponašala tako dugo dok se ne bi rasplakao. Onda bismo se bacili na nj kao čopor vukova, oborili ga na zemlju i zderali mu odjeću sa stražnjice. Naš je postupak bio prljav, ali smo se 10 Jarčeva obratnica 145 poslije dobro osjećali. Nitko od nas još nije znao šta je to topli brat, ali, bilo to šta mu drago, mi smo bili protiv njega. Isto smo tako bili i protiv Kineza. Gore, u ulici, jedan Kinez je radio u praonici rublja pa bi često prolazio mimo nas i tom prilikom bi, kao i ona maza iz crkvenog kora oca Car-rolla, isto tako prošao kroz šibe. Bio je pljunuta slika i prilika kulija kakvu viđamo u udžbenicima. Nosio je kaputić od nekakve crne kozje dlake ople-tenih rupica za dugmad, papuče bez peta i perčin. Obično ne bi izvlačio ruke iz rukava. Najbolje se sjećam njegova hoda, nekako podmukla, sitna, žen-skasta hoda koji nam se činio posve stran i opasan. Smrtno smo ga se bojali i mrzili smo ga jer se nije nimalo obazirao na naše peckanje. Smatrali smo da je odviše neuk da bi mogao razumi jeti naše uvrede. Ali, jednog dana, kad smo svratili u praonicu, prilično nas je iznenadio. Prvo nam je uručio zamo-tak rublja; onda se sagnuo ispod police izvadio iz velike vreće pregršt plodova kineskog litchija. Izišao je iza pulta i, smiješeći se, pošao da nam otvori vrata. Jednako se smiješeći, zgrabi Alfieja Betcha i povuče ga za uši; onda krvoločno iskesi lice i, hitro poput mačke, pojuri opet za pult odakle izvuče velik, neugodan nož i zamahnu njime na nas. Glavom bezobzira izjurili smo iz praonice. Kad smo dotrčali do ugla i ogledali se, spazili smo ga gdje staloženo i mirno stoji na vratima, s glaćalom u ruci. Poslije te neprilike, više nitko nije htio svratiti u praonicu; morali smo malome Louisu plaćati svake sedmice po pet centa da bi nam donio rublje. Louisov otac je držao voćarnicu na uglu. Često bi nam, u znak pažnje, poklanjao gnjile banane. Stanley je osobito volio gnjile banane, jer bi mu ih tetka uvijek ispržila. U Stanleyjevoj kući su pržene banane smatrali za poslasticu. Jednom, o njegovu rođendanu, cijelo je susjedstvo bilo pozvano na proslavu. Sve je bilo u redu dok nisu došle na red banane. Ispalo je da nitko nije htio ni okusiti pr146 žene banane, jer je to bilo jelo koje su jeli samo stranci poput Stanleyevih roditelja, Poljaka. Usred nelagode koja je zavladala, neki bistri malac predloži da našopamo bananama luckastog Willieja Mainea. Willie Maine je bio stariji od svih nas, ali nije znao govoriti. Govorio je jedino bjork! bjork, i to mu je bio odgovor na sve. I tako, kad smo mu dodali banane, on reče bjork! i zgrabi ih s obje ruke. Ali je prisutan bio i njegov brat George koji se uvrijedio što smo gnjile banane podvalili njegovu benavu bratu. Zato George zapodjene tučnjavu a kad Willie vidje da mu napadaju brata, također poče da se tuče i viče bjork! b j o r k! Ne samo što je udarao dječake, nego nije štedio ni djevojčice, a to je izazvalo pravi pravcati pakao. Napokon se Stanleyjev stari, koji je čuo buku, pojavi iz brijačnice s remenom u ruci, Zgrabio je luckastog Willieja Mainea za jaku i počeo ga mlatiti. Dotle se George iskrao napolje i otišao po gospodina Mainea starijeg. Gospodin Maine, koji je isto bio prilična pijanica, pojavio se samo u košulji i, primijetivši da mu jadnog Willieja tuče pijani brico, nasrnuo je na nj obim pesničinama i nemilosrdno ga izbubetao. Willie, koji se dotle uspio osloboditi, bauljao je po podu i trpao u usta pržene banane što su bile popadale sa stola. Brstio ih je kao koza, toliko brzo, koliko bi mu trebalo da ih napipa. Kad je stari spazio kako mu mali tamani banane i žvače kao koza, razbjesnio se i zgrabio remen za oštrenje britve da bi ga naučio pameti. Sad je Willie počeo urlati bjork! bjork! i svi su odjednom prasnuli u smijeh. To je otrijeznilo gospodina Maine, tako da se obuzdao. Napokon je sjeo, i Stanleyjeva tetka mu je donijela čašu vina. Dođoše još neki drugi susjedi, koji su čuli galamu, pa i njih ponudiše vinom i pivom, a kasnije i rakijom, i uskoro se svi razga-liše, raspjevaše i stadoše zviždati, čak se i klinci nacvrcaše, a mali Willie se napije, opet spusti na sve četiri kao koza i stade cičati bjork! bjork!, 147 i Alfie Betche, koji je bio strašno pijan iako mu je bilo svega osam godina, ugrize luckastog Willieja Mainea za stražnjicua, pa onda Willie ugrize njega, i napokon se počesmo svi međusobno gristi, a roditelji su gledali i smijali se urlajući od oduševljenja i bilo je vrlo, vrlo veselo, donijeli su još prženih banana, ovaj put smo ih svi jeli i tada su zaredali govori i mnogo je još vrčeva popijeno naiskap a luckasti Willie Maine je pokušavao da nam nešto zapjeva, samo što nije mogao istisnuti ništa drugo osim bjork! bjork! Proslava rođendana je fantastično uspjela i cijelu sedmicu kasnije nitko nije ni o čemu drugome govorio osim o tom događaju i o tome kako su Poljaci Stanleyjevi silni ljudi. Upalile su čak i pržene banane, tako da ih je odsada bilo teško dobiti od tate Louisa Pirosse, jer je uvijek bila jagma za njima. A onda se zgodio događaj koji se tužno dojmio cijele četvrti — pobjeda Joeya Silversteina u sukobu s Joeom Gerhardtom. Joey je bio krojačev sin; bijaše to dečkić od petna-estšestnaest godina, naoko prilično tih i revan ško-larac koga su ostali dečki izbjegavali zato što je bio Židov. Jednog dana, kad je nosio hlače nekoj mušteriji na Filmore Placeu, presreo ga je Joey Gerhardt, koji je bio njegovih godina i kojd je sebe smatrao za prilično nadprosječnu osobu. Palo je nekoliko oštrih riječi s obje strane a onda je Joe Gerhardt istrgnuo hlače mladom Silversteinu i bacio ih

u kanal. Nitko ne bi ni pomislio da bi se mladi Silverstein usudio pesnicom odgovoriti na takvu uvredu, tako da smo svi a ponajviše sam Joe Gerhardt, bili preneraženi kad je zamahnuo i udario Joea pravo u bradu. Zapodjela se borba koja je potrajala dvadesetak minuta a na kraju je Joe Gerhardt ostao ležati na pločniku nemajući snage da ustane. Tada je Silverstein podigao one hlače i spokojno i ponosno se vratio u očevu krojačnicu. Nitko mu nije ništa dobacio. Cijeli smo slučaj shvatili kao katastrofu. Tko je ikada čuo da 2idov istuče arijca? 148 Bilo je to naprosto nezamislivo, a eto, ipak se odigralo naočigled svih prisutnih. Iz noći u noć smo, kao i obično, sjedili na ivičnjaku i pretresali slučaj sa svih strana, ali nismo smislili nikakva rješenja sve dok... e, pa, sve dok mlađem bratu Joeya Ger-hardta, Johnnyju, nije to već toliko dojadilo da je odlučio sam izravnati račune. Johnny, iako mlađi i manji od brata, bijaše žilav i neukrotiv kao mlada puma. Bio je tipični predstavnik siromašnih Iraca, kakvih je bilo mnogo u susjedstvu. Njegov naum da se osveti mladom Silversteinu sastojao se u tome da ga jedne večeri sačeka u zasjedi, kad bude izlazio iz trgovine, i da ga zaskoči. Kad ga je jedne večeri napokon napao, u svakoj je šaci imao po kamen i, kad je jadni Silverstein pao, oborio se na njega i s ona dva povelika kamena izudarao ga po sljepoočicama. Na njegovo veliko čudo, Silverstein se uopće nije branio; čak kad je ustao i pružio mu priliku da se osovi na noge, Silverstein se i ne pomaknu. Tada se Johnny smrtno uplaši i pobježe. Bit će da se propisno uplašio, jer se više nikad nije vratio; kad smo posljednji put čuli za nj, saznali smo da su ga ščepali negdje na Zapadu i strpali u popra-vilište. Njegova mati, koja je bila musava, pijana irska mrcina, izjavila je da mu tako i treba i da samo moli boga da joj više nikad ne dođe na oči. Kad se mali Silverstein oporavio, više to nije bio onaj isti dječak; pričalo se da mu se od udaraca pomračio um i da je malko šašav. Joey Gerhardt, naprotiv, postade opet slavan. Čini mi se da je posjetio maloga Silversteina dok je još ležao u krevetu i usrdno mu se ispričao. I taj postupak je bio posve nezamisliv. Bijaše u njemu nešto tako čudno, tako neobično, da smo Joea Gerhardta počeli smatrati gotovo za lutajuceg viteza-dobročinitelja. Nitko se nije slagao s Johnnyjevim postupkom a ipak nikome ne bi palo na pamet da se ode ispričati mladome Silversteinu. Bio je to uzvišen i otmjen čin, pa smo Joea Gerhardta počeli smatrati za pravog 149 džentlmena — prvog i jedinog džentlmena u našoj okolini. Tu riječ nismo prije nikada upotrijebili a sad nam ona nije uopće silazila s usta, jer smo smatrali da je posebna čast biti džentlmen. Sjećam se da me se duboko dojmila ta preobrazba poraženog Joea Gerhardta u džentlmena. Nekoliko godina kasnije, kad sam se preselio u drugu četvrt i upoznao mladog Francuza Claudea de Lorrainea, već sam bio naučen i spreman da ga prihvatim kao »džentlmena«. Ta je je Claude bio dečko kakva nisam nikad vidio u životu. U mojoj bivšoj sredini bi ga smatrali za maminu mazu; s jedne strane je govorio previše dobro, previše pravilno i uljudno, a povrh toga je bio još i odviše obziran, nježan, ljubezan. I tako, dok smo se igrali s njim a on odjednom, kad bi mu prišli otac ili majka, raspalio govoriti francuski, mi bismo bili gotovo osupnuti. Njemačkog smo se već naslušali i prijelaz na njemački jezik još smo mogli dopustiti, ali francuski, ni govora! Razgovarati francuski ili ga makar samo razumijevati, činilo nam se posve stranim, posve aristokratskim, trulim, distingue. A ipak nam je Claude posve pripadao i bio ravan svakome od nas, ako čak, kako smo to krišom i priznavali, nije bio bolji od nas. Imao je samo jednu manu — govorio je francuski! Zbog toga smo bili protiv njega. Nije imao prava da živi u našem susjedstvu, nije imao prava da bude tako nadaren i srčan kao što je bio. često bismo se, oprostivši se od njega pošto bi ga zovnula majka, sjatili i uzduž i poprijeko pretresali obitelj Lorrainovih. Dovijali smo se, recimo, što jedu, jer su, kao Francuzi, zacijelo imali različite običaje i navike od naših. Isto tako nitko od nas nije još bio prekoračio prag kuće Claudea de Lorrainea — a i ta nam je činjenica bila sumnjiva i nemila. Pitali smo se: zašto? Šta su skrivali od nas? Međutim, kad bismo se sreli na ulici, bili su uvijek vrlo srdačni, uvijek su se smješkali, uvijek nam se obraćali na engleskom — i to na prvorazrednom engle150 I skom jeziku, često bismo se pred njim zastidjeli samih sebe — bili su, naime, toliko iznad nas. Još je jedna okolnost užasno zbunjivala: drugi dječaci bi na otvoreno pitanje otvoreno odgovarali, ali Claude de Lorraine nije nikada otvoreno odgovarao. Uvijek se, prije nego će odgovoriti, dražesno smješkao a odgovarao bi hladno, suzdržano, unoseći u svoj odgovor zajedljivu ironiju koja je nama bila nedokučiva. Claude de Lorraine nam je bio trn u oku i kad se konačno odselio iz naše okoline, odahnuli smo od olakšanja. A ja sam možda istom desetak-petnae-stak godina kasnije počeo razmišljati o tome dječaku i njegovu neobičnu, otmjenu ponašanju. I tada sam shvatio da sam grdno pogriješio. Odjednom mi je, naime, sinulo da se jednom prilikom Claude de Lorraine pokušavao sprijateljiti sa mnom i da sam ga oholo odbio. Kad sam se sjetio te zgode, spoznao sam da je Claude de Lorraine zacijelo bio naslutio u meni posebno i da me je htio počastiti time što mi je prijateljski

pružio ruku. Ali u tim davnim danima za mene su važili drugi zakoni časti i od mene se zahtijevalo da se držim stada. Da sam postao prisni prijatelj Claudea de Lorrainea, bio bih izdao ostale drugove. Nije bilo važno kakve se vrline skrivaju u meni; bio sam član družine i moja je dužnost bila da izbjegavam tipove kao što je Claude de Lorraine. Te sam se zgode sjetio još jednom i to, priznajem, poslije još mnogo duljeg zaborava — kad sam već bio nekoliko mjeseci u Francuskoj i kad je ponovo iskrsnula riječ raisonnable, da bi za mene poprimila posve novo značenje. Kad sam je jednog dana slučajno čuo, odjednom sam se sjetio Claudea de Lorrainea i trenutka kad mi je pred svojom kućom bio ponudio prijateljstvo. Živo se sjećam da je bio upotrijebio riječ raisonnable. Vjerojatno mi je rekao da budem raisonnable, a ja u ono vrijeme nikad ne bih uzeo u usta takvu riječ jer za nju nije bilo potrebe u mom rječniku. Kao i džentlmen, tako se i ta ri151 ječ izgovarala vrlo rijetko, a i onda obzirno i oprezno. Zbog te bi se riječi netko još i nasmijao u lice. Bilo je mnogo takvih riječi: recimo riječ zaista. Nitko od mojih znanaca nije upotrebljavao riječ zaista, sve dok nije iskrsnuo Jack Lawson. On ju je upotrebljavao zato što su mu roditelji bili Englezi i, premda smo mu se rugali, opraštali smo mu tu manu. Zaista je riječ koja me odmah podsjeća na malog Carla Ragnera iz one četvrti u kojoj smo isprva stanovali. Carl Ragner bijaše je-dinac nekog političara što je stanovao u prilično otmjenoj ulici Filmore Place. Živio je nakraj ulice u crvenoj kućici od opeke koju su uvijek održavali u najvećem redu. Sjećam se dobro te kuće, jer sam, na putu u školu, često primijetio kako su mjedene kvake na vratima sjajno ulaštene. Istini za volju, na drugim vratima i nije bilo mjedenih kvaka. Inače je mali Carl Ragner bio jedan od onih dječaka kome su branili da se druže s ostalom djecom. I, zbilja, rijetko smo ga viđali. Obično bismo ga na čas vidjeli nedjeljom dok se šetao s ocem. Da mu otac nije bio toliko ugledna ličnost u četvrti, maloga bismo kamenovali namrtvo. Užasno ga je bilo pogledati u nedjeljnoj gizdavoj odjeći. Ne samo što je nosio duge hlače i lakirane cipele, nego se još i razmetao šeširićem i štapom. Kad se dječak, kome je tek šest godina, usudi ovako obući, mora biti da je zvekan — to je bilo naše jednodušno mišljenje. Neki su tvrdili da je boležljiv, kao da bi ga to moglo opravdati što se tako napadno oblači. Neobično je da ga nisam nikad čuo kako govori. Bio je toliko otmjen, toliko rafiniran, da je možda smatrao kako nije pristojno javno govoriti. Kako bilo da bilo, ja sam svake nedjelje vrebao ne bih li ga vidio kad prođe sa starim. Promatrao sam ga jednako pomamno i znatiželjno kao što sam promatrao vatrogasce kako u spremištu čiste vatrogasna kola. Neki put bi, vraćajući se kući, nosio malu kutijicu sa sladoledom, vjerojatno najmanju por152 čiju koja se prodavala i koja je njemu vjerojatno bila dovoljna za desert. Desert je bila još jedna od onih riječi na koju smo se nekako bili priučili i koju smo upotrebljavali u podrugljivu smislu, kad smo govorili o osobama nalik na maloga Carla Rag-nera ili njegovu obitelj. Sate i sate bismo razbijali sebi glavu šta li ti ljudi jedu za desert, a glavni nam je užitak zapravo bio da se poigravamo novom rječju desert, koja kao da je bila prokrijumčarena iz domaćinstva Ragnerovih. Vjerojatno je nekako u to vrijeme izbio na glas i Santos Dumont*. Nama je ime Santosa Dumonta zvučaol nekako groteskno. Do njegovih podviga nam nije bilo osobito stalo — privlačilo nas je samo ime. Za mnoge od nas ono je mirisalo po šećeru, po kubanskim plantažama, podsjećalo na neobičnu kubansku zastavu sa zvijezdom u kutu, koja je bila u velikoj cijeni kod onih što su skupljali sličice iz kutija slatkih C a p o r a 1 cigareta, na kojima su bile naslikane zastave različitih zemalja, poznate kazališne subrete ili čuveni boksači. Santos Dumont je, prema tome, zvučao strano, ali nekako veselo, za razliku od ostalih tuđinaca ili stranih stvari, kao što su kineska praonica rublja ili nadmena francuska obitelj Claudea de Lorrainea. Santos Dumont bijaše čudotvorna riječ koja je podsjećala na divne kitnja-ste brčine, na sombrero, na ostruge, na nešto lepršavo, nježno, smiješno, donkihotsko. Nekad bi dočaravala miris kavena zrnja i slamnate ambalaže ili, budući da je zvučalo toliko tuđinski i donkihotski, skretala našu misao čak na život Hotentota. Među nama je, naime, bilo istarijih dječaka koji su već pomalo čitali i zabavljali nas naveliko čudesnim pričama koje su bili pozobali iz knjiga kao što su A i š a * Alberto Santos-Dumont (1873—1932). Brazilski letač koji se istako u Francuskoj svojim Zetovima u balonima punjenjm plinom. (Nap. prev ) 153 ili Ouidiao* djelo Pod dvjema zastavama. Pravi okus znanja za mene je najtjesnije povezan s praznim gradilištem na uglu, u novoj četvrti, kamo su me prebacili kad mi je bilo blizu deset godina. Ondje, kad bi naišli jesenji dani i mi se okupili oko vatre na kojoj smo, u malim konzervama pekli ploške oguljenih krumpira, razvila se nova vrst rasprava koje su se razlikovale od onih starih i meni poznatih po tome što su ove, u suštini, uvijek bile knjiške. Netko bi pročitao knjigu o pustolovinama ili nauci, i cijelu bi ulicu zaokupila dosad nepoznata tema. Dogodilo bi se, recimo, da jedan dječak oktri-je da postoji nešto što se zove Japanska struja i da nam odmah pokušava objasniti kako nastaje ta Japanska struja i koja joj je svrha. Talkio smo jedino nešto i naučili — kraj plota, da tako kažem, uz vatru na kojoj smo

pekli krumpire. Ti ulomci znanja su se duboko ukorijenili — toliko duboko, zapravo, da ih je kasnije, u doticaju s temeljitijim znanjem, često bilo vrlo teško ukloniti. Tako nam je, na primjer, jedan stariji dječak jednom objasnio da su Egipćani znali za krvotok, što nam se činilo tako prirodno da smo kasnije teška srca prihvatili priču o nekom Englezu Harvey ju koji je navodno otkrio taj isti krvotok. Isto se tako ne čudim što smo u to -vrijeme najčešće raspravljali o dalekim zemljama kao što su Kina, Peru, Egipat, Afrika, Island, Grčka. Razgovarali smo o bogu, o selidbi duša, o paklu, o astronomiji, o neobičnim pticama i ribama, o nastanku dragulja, o plantažama kaučukovca, o vrstama mučenja, o Astecima i Inkama, o životu u moru, o vulkanima i potresima, o pogrebnim obredima i svadbenim običajima, porijeklu američkih Indijanaca, o izumiranju bizona, o neobičnim bolestima, o vračanju, o putovanju na mjesec i o tome Ikako bi ondje moglo biti, o ubicama i drumskim * Quida, pseudonim engleske književnice Mane Louise de La Rames (1839—1908), autorice romantičnih i dječjih romana i pripovijesti. (Nap prev ) 154 razbojnicima, o čudesima iz Biblije, o lončarstvu, o tisuću i jednoj temi koju nam nisu nikada spomenuli ni kod kuće, ni u školi, a bile su za nas od životnog značenja jer smo bili nezasitni a svijet je bio pun čuda i tajni, i tako, istom kad smo drhtu-rili na praznom gradilištu, zapodjenuli bismo ozbiljne razgovore i osjetiti potrebu za podacima istovremeno uživajući u njima i plašeći ih se. Kad samo pomislim kako su u nama zagušena čuda i 'tajne ovoga svijeta čim smo postali odgovorni članovi društva! Dok nas nisu natjerali na posao, svijet nam je bio vrlo malen i mi smo živjeli na njegovu rubu, na granici, da tako kažem, nepoznatoga. Mali grčki svijet koji je ipak hio toliko dubok da je u sebi sadržavao svemoguće različitosti, svakovrsne pustolovine i kombinacije. Prema tome, mije baš ni bio tako malen kad je skrivao u pričuvi tolike beskrajne mogućnosti. Time što se moj svijet prašMo, ja nisam dobio nišita; naprotiv, još sam i izgubio. Sad želim postati što djetinjastiji i vratiti se još i iza djetinjstva, u suprotnom smjeru, želim se kretati tačno nasuprot normalnom razvojnom toku, vratiti se u superinfantilne sfere života koje će biti posve lude i kaotične, ali ne toliko lude i kaotične kao što je svijet oko mene. Postao sam odrasla osoba, otac obitelji i odgovorni član društva. Zaslužujem svoj svagdašnji kruh. Prilagodio sam se svijetu koji nikada nije bio moj. Želim se izvući iz ovog uvećanog svijeta i ponovo se naći na granici nepoznatog svijeta koji će zasjeniti ovaj blijedi, jednostrani svijet. Želim očinsku odgovornost zamijeniti neodgovornosću anarhista koga se ne može ni na šta prinuditi, kome se ne može laskati, kome se ne može dodvoravaiti, koga se ne može podmititi, ni oOde-vetati. Hoću da mi vođ bude noćni osvetnik Oberon koji raširi crna krila i poništava ljepotu i strahotu prošlosti; želim se vinuti prema vječnoj zori, i to itako hitro i neumorno, da se neću moći ni gristi, ni žaliti, ni kajati. Želim nadmašiti čovjeka izumitelja 155 koji je propast ovoj zemlji, da bih se ponovo našao pred neprelaznim jazom preko kojega me ni najjača krila neće prenijeti, čak ako budem morao postati prirodni park u kome će boraviti jedino dokoni sanjari, ne smijem ostati ovdje, u urednoj ispraznosti odgovornog života odraslih. Moram to učiniti u ime onoga života koji se uopće ne može usporediti s onim koji mi je namijenjen, u ime života djeteta koje je zadavljeno i ugušeno uz jednodušni pristanak svih onih koji su već poklekli. Odričem se svega što su stvorili očevi i majke. Vraćam se u svijet koji je još manji čak i od drevnog helenskog svijeta, vraćam se u svijet koji uvijek mogu dotaći ispruženim rukama, u svijet onoga što povremeno znadem, vidim i raspoznajem. Svaki drugi svijet je za me beznačajan, i stran, i neprijateljski. Vraćajući se iznova u prvotni vedri svijet djetinjstva, ja ne želim ostati ni u njemu, nego se želim probiti natrag do onoga još vedrijeg svijeta iz kojega sam zacijelo utekao. Kakav je taj svijet, nemam pojma, baš kao što ne znam hoću li ga naći, ali je to moj 'svijet i nijedan drugi me ne zanima. Prvi letimičan pogled u taj vedri novi svijet i prva spoznaja toga svijeta usko su vezani uz moje poznanstvo s Royom Hamiltonom. Bila mi je dvadeset i jedna godina, i to je vjerojatno bilo najgore razdoblje mog života. Osjećao sam se tako očajno da sam odlučio napustiti kuću i otputovati u Kaliforniju gdje sam mislio započeti novi život. Tako sam usrdno sanjario o toj novoj, obećanoj zemlji da se kasnije, kad sam se vratio iz Kalif orni je, gotovo uopće nisam sjećao Kalifornije koju sam vidio, nego sam samo mislio i pričao o Kaliforniji koju sam upoznao u snovima. Upravo negdje uoči odlaska od kuće upoznao sam Hamiltona. Navodno je bio polubrat mom starom drugu MacGregoru; istom su se tada bili upoznali jer je Roy, koji je veći dio života bio proveo u Kaliforniji, živio u uvjerenju da mu je pravi otac gospodin Hamilton a ne gospodin Mac Gregor. Na istok je zapravo i doputovao baš zbog 156 toga da bi razmrsio tajnu svoga očinstva. Nastanivši se kod MacGregorovih, očito da se nije uspio približiti riješenju tajne. Naprotiv, sve bih rekao da se zbunio više nego ikad kad je upoznao čovjeka za koga je bio ustvrdio da mu je zakoniti otac. Bio je zbunjen zbog toga, kako mi je kasnije priznao, što ni u jednom od spomenute dvojice nije mogao pronaći nikakve sličnosti s čovjekom za kakva je sebe smatrao. Možda je upravo ta mučna dilema da odabere pravog oca pridonijela ovakvu razvoju njegove

vlastite ličnosti. Kažem to stoga što sam, tek što su me upoznali s njim, odmah osjetio da takvog stvora još nisam poznavao. Prema MacGregorovu opisu očekivao sam da ću upoznati prilično »čudna« tipa, a u MacGregorovu rječniku je »čudan« bilo isto što i malko ćaknut. Bio je odista čudan, ali toliko izrazito razborit da me otprve oduševio. Prvi put sam razgovarao s čovjekom koji je shvaćao šta se skriva iza značenja pojedinih riječi i koji je ulazio u samu suštinu stvari. Osjetio sam da razgovaram s filozofom, ne s filozofom kakva sam susretao u knjigama, nego s čovjekom koji neprestano filozofira — ikoji doživljava i sam filozofiju koju zastupa. To znači da se uopće nije služio teorijom, osim da bi prodro do same suštine stvari i da bi, u svjetlu svakog novog otkrića, tako proživio svoj život da u njemu bude minimalno nesklada između istina koje je otkrivao i zornog provođenja tih istina u djelo. Prirodno je da se njegovo ponašanje činilo neobičnim ljudima oko njega. Ono, međutim, nije bilo neobično onima koji su ga poznavali sa zapadne obale gdje je, kako je govorio, bio u svom elementu. Ondje su ga očito smatrali za nadpro-sječnu osobu i slušali ga s puno poštovanja, gotovo i sa strepnjom. Upoznao sam ga usred bitke čije sam značenje shvatio istom poslije mnogo godina. U ono vrijeme nisam mogao shvatiti zašto mu je toliko stalo da pronađe pravog oca; zapravo sam se ja tame često 157 izrugivao, jer je meni ličnost oca, baš koliko i majke, vrlo malo značila. U slučaju Roya Hamiltona gledao sam smješnu borbu čovjeka koji se več bio emancipirao, a ipak pokušava ustanoviti čvrstu biološku vezu koja mu uopće nije potrebna. Ta potraga za pravim ocem pretvorila ga je, ma koliko to paradoksalno zvučalo, u oca nad očevima. Bio je uzoran predavač: tek što bi otvorio usta, meni bi odmah bilo jasno da slušam mudrosti koje su bile posve različite od svega onoga što sam dosada podrazumijevao pod tim pojmom. Najjednostavnije bi ga bilo prekrižiti tako da ga svrstam u mistike — a mistik je odista i bio — ali je bio zacijelo jedini mistik koga sam upoznao a ikoji je čvrsto stajao na zemlji. Bio je mistik koji je znao smisliti kojekakve praktične dosjetke, kao što je recimo svrdlo neophodno za dobivanje nafte, na kojem se kasnije i obogatio. Međutim, kako je u ono vrijeme govorio strašno metafizički, nitko nije obraćao ni najmanje pažnje na njegove praktične izume. I to je svrdlo smatrano samo za jednu od njegovih ludih ddeja. Neprestano je govorio samo o sebi i o svom odnosu prema svijetu koji ga okružuje, a zbog toga svojstva smo svi 'stekli nesretan utisak da je naprosto užasno egocentričan. Cak se govorilo, ne bez osnove, da njega više zanima istina o očinstvu gospodina MacGregora nego sam gospodin MacGregor, njegov otac. To bi trebalo značiti da on ne voli iskreno oca, koga je jedva pronašao, nego da naprosto iz istinitosti oktrića izvlači korist isključivo za svoju osobu, da upotrebljava to otkriće samo da bi sobe uzvisio. To je bila sušta istina, jer je za nj gospodin MacGregor neusporedivo manje značio kao živ čovjek, nego kao simbol izgubljena oca. Ali Mac Gregorovi nisu imali pojma o simbolima i ništa ne bi shvatili, sve da im je tko ovo i rastumačio. Upinjali su se u dvostruku i proturječnu naporu da u isto vrijeme prigrle izgubljena sina i da ga svedu na razinu razumljivosti na kojoj će ga moći prihva158 titi ne samo kao »izgubljenog«, nego naprosto kao sina. A inače je svakome, tko je imao bar mrvu mozga u glavi, bilo posve jasno da mu sin nije uopće sin, nego neka vrst duhovna oca, neka vrst Krista, moglo bi se slobodno reći, koji se najusrdnije trudi da prihvati kao živog čovjeka od krvi i mesa onoga od koga se već bio potpuno oslobodio. Bio sam dakle iznenađen i počašćen da me taj neobični individuum, kome sam se najiskrenije divio, može izabrati za svog pouzdanika. Srazmjerno sam bio prilično načitan, intelektualno zreo i iskusan, samo u pogrešnom smislu. Međutim sam odmah odbacio sva takva svoja svojstva i prepustio se užitku u toploj, neposrednoj svjetlosti koja je značila iz njegove duboke i prirodne intuicije. Kad bih se našao pred njim, osjećao sam se Jcao bez odjeće ili, tačnije, oguljen, jer on je, od osobe s kojom je razgovarao, zahtijevao mnogo više nego da se ona samo razgoliti. Kad bi razgovarao sa mnom, obraćao se onome meni za koga sam ja jedva slutio da postoji, meni koji bi, recimo, iznenada izniknuo kada bih, čitajući knjigu, odjednom shvatio da sanjarim. Malo je knjiga bilo kadro da me toliko zanese i da me toliko prosvijetli da mogu, nesvjestan samoga sebe, donijeti kakvu veliku odluku. Razgovor s Royom Hamiltonom je upravo tako djelovao. U razgovoru s njime positao bih bodar, natprirodno bodar a da u isto vrijeme ne bih pokidao tkivo sna. On se, drugim riječima, obraćao jezgri mog bića, koje će na kraju prerasti golu ličnost, sintetičku individualnost, i ostaviti me posve sama i neovisna, da bih mogao saomstalno odabrati svoju sudbinu. Naš razgovor je bio nalik na tajni jezik koji bi nagnao sve ostale da zaspe ili iščeznu kao dusi. Prijatelja MacGregora je to smetalo i uzrujavalo: on me je prisnije poznavao od bilo kojeg drugog frajera ali nikada nije bio naslutio u meni ništa što bi imalo sličnosti s osobinama koje sam sad ispolja-vao. Spominjao je Roya Hamiltona kao primjer 159 lošeg utjecaja, što je opet bilo posve tačaio jer je to nenadano poznansitvo s njegovim polubratom nas

dvojicu zaista otuđilo više nego išta drugo. Hamilton mi je otvorio oči i upozorio me na nove vrednote i, iako sam kasnije izgubio viziju o svijetu kakvu mi je on bio zavještao, ipak se više nikada nisam mogao odnositi prema svijetu ili prijateljima onako kako sam se odnosio prije poznanstva s njim. Hamilton me je izmijenio onako duboko kako čovjeka može izmijeniti samo neka rijetka knjiga, nesvakidašnje rijetka ličnost, rijetko iskustvo. Prvi put u životu sam shvatio šta znači živo prijateljstvo, koje čovjeka ne zasužnjuje i ne veže. Kad smo se rastali, nikad nisam osjetio potrebu da ga vidim; cm mi se posve bio predao i ja sam ga zauvijek imao, a da se sam i nisam predao. Bio mi je to prvi čisti, potpuni doživljaj prijateljstva koji se nikada više nije ponovio. Hamilton je, prije nego prijatelj, bio oličenje samog prijateljstva. On je bio oživotvoreni simbol i zato me je potpuno mogao zadovoljiti, i zato mi više nije bio ni neophodan. I sam je to potpuno jasno shvaćao. Možda ga je činjenica što nije imao oca natjerala da se otisne u potjeru za otkrićem samoga sebe, koje je konačni proces poisto-većenja sa svijetom pa, prema tome, i konačni zaključak o besmislenosti svih veza. U svakom slučaju, dok je onako temeljito i potpuno bio svjestan samoga sebe, nitko mu nije bio potreban, a ponaj-manje otac od krvi i mesa koga je uzalud tražio u gospodinu MacGregoru. To je za nj zacijelo bila neka vrst posljednjeg pokusa — putovanje ovamo na istok i susret s pravim ocem — jer, kad se napokon oprostio od nas, kad se odrekao gospodina MacGregora a i gospodina Hamiltona, bilo je očito da se osjeća kao čovjek koji je stresao smeće sa sebe. Nikada nisam vidio čovjeka koji bi bio tako neovisan, tako temeljito sam i živ, tako siguran u svoju budućnost, kao što je bio Roy Hamilton kad se opraštao od nas. A nikad nisam vidio toliko zbr160 ke i nesporazuma, koliko ih je on ostavio iza sebe u obitelji MacGregorovih. činilo se da je izdahnuo među njima, uskrsnuo i oprostio se od njih kao neka posve nova, nepoznata osoba. I sad ih vidim kako stoje u trijemu, nekako blesavo, bespomoćno praznih ruku, plačući i ne znajući sami zašto plaču, ako možda ne oplakuju svojtu koja nikad nije bila njihova. Drago mi je baš tako misliti o tome. Bili su zbunjeni i ucviljeni i mutno, posve mutno svjesni činjenice da im je bila pružena velika prilika koju, zbog pomanjkanja snage ili mašte, nisu znali ugrabiti. Tako sam ja protumačio ono blesavo, prazno mahanje rukama; ne mogu zamisliti mučnijeg prizora od tih njihovih kretnji. Tada sam osjetio kako je svijet stravično nedorastao da se suoči s istinom. Osjetio sam koliko su glupe krvne veze i svaka ljubav koja nije duhovno osmišljena. Hitro bacam pogled unazad i vidim sebe u Ka-liforniji. Sam sam i radim kao rob na plantaži naranči u Chula Viti. Jesam li došao na svoje? Mislim da nisam. Ja sam bijedna, samotna, kukavna osoba. Čini mi se da sam sve izgubio. Zapravo, jedva da sam uopće osoba — mnogo sam sličniji životinji. Cio dan stojim ili hodam iza dva osla upregnuta u moja kola. U meni nema smisla, ni snova, ni zelja. Ja sam ništica, lako sam pun života i zdravija, da sam nalik na zamamno varljivo voće što visi po kahlormjskom drveću. Još samo jedna sunčeva zra-ka i sagnjit ću. »P our r i avant d'etre muri!« Je li to baš j a trunem pod tim jarkim kaiiror-nijskim suncem? Nije li bar nešto od mene preostalo, bar nešto od onoga mene kakav sam bio donedavno? Da samo malko promislim ... Sjećam se Arizone i sjećam se da je već bila noć kad sam prvi put zakoračio na tlo Arizone. Još ima tek toliko svjetla da u posljednji čas vidim kako visoravan tone u mrak. Kročim glavnom ulicom gradića čije sam ime zaboravio. Šta radim u toj ulici, u tome gradu? Pa ja volim Arizonu, onu zamišljenu Arizonu 11 Jarčeva obratnica \(y\ koju uzalud tražim oštrim očima. U vlaku je još postojala Arizona koju sam bio ponio iz New Yorka — i to čak i kad smo već bili prešli njezinu granicu. Nije li me onaj most preko kanjona trgnuo iz sanjarija? Most, kakav nisam nikad vidio, prirodni most koji je prije mnogo tisuća godina stvorila neka katastrofalna erupcija. I vidio sam čovjeka kako prelazi most, čovjeka nalik na Indijanca, koji jaši na konju a pokraj stremena mu vise velike bisage. Prirodni tisućugodišnji most koji se o sunčevu smiraju i u ovoj vedrini čini najnovijim i najmlađim mostom na svijetu. I preko toga mosta, tako čvrsta i durašna, prelaze, bogu budi hvala, naobičniji čovjek i najobičnije konjče. To je, eto, bila Arizona, a Arizona nije plod uobrazbe i mašte, nego sama mašta u obliku konja i jahača. A čak je i više od same mašte, jer u tome nije bilo neodređene magle, nego je postojala jedino oštra i čvrsto omeđena stvar sama po sebi, koja ima oblik sna i snivača što jaše u sedlu. Kad vlak stane, spuštam nogu na zemlju i noga mi prošupljuje san; sad sam u nekom arizonskom gradiću koji je zabilježen u redu vožnje i to je, eto, najobičnija Arizona iz zemljopisa koju može posjetiti svatko tko ima para. Hodam glavnom ulicom i vidim sendviče s iraširanim šniclama i poduzeća za promet nekretninama. Tako sam strašno razočaran da počinjem plakati. Već je za-noćalo i stojim na uglu ulice, gdje počinje pustinja, i plačem kao lud. Koji to j a sad plače? To plače onaj mali j a koji je proklijao još u Brooklynu i koji je sada osuđen na propast u beskrajnoj pustinji. Trebam te sada, Roye Hamiltone! Trebam te samo načas, samo na kratki trenutak, prije nego se posve ne raspadnem. Trebam te jer nisam bio posve spreman na ono što sam učinio. I zar se ne sjećaš kako si mi rekao da nije neophodno da otputujem ali da svejedno otputujem ako mislim da moram? Zašto me nisi odvratio od ovoga puta? Ah, njemu ne bi

palo na pamet da nekoga od162 vraća bilo od čega. A meni nije nikada palo na pamet tražiti savjet ni od koga. I tako sam sad ovdje, nasukan u pustinji, a onaj most, koji je bio stvaran, ostao je iza mene, dok je ono što je stvarno ispred mene, i samo dragi bog zna koliko sam zbunjen i smeten, toliko da bih odmah, samo da mogu, propao u zemlju i nestao. Opet se hitro osvrćem unazad i vidim još jednog čovjeka kome je suđeno da tiho ugasne u obiteljskom krugu — svog oca. Lakše mi je shvatiti njegovu sudbinu ako se vratim u daleku, daleku prošlost i sjetim se ulica kao što su Maujer, Conselyea, Humboldt... naročito Humboldt. Te su se ulice nalazile u četvrti koja nije bila daleko od našeg novog doma, ali koja je bila posve različita, mnogo veličanstveni ja i tajnoviti ja. U Ulici Humboldt sam bio svega jednom i ne sjećam se više razloga zašto sam se onamo uputio, ukoliko nisam otišao u posjete nekom bolesnom rođaku koji je čamio u Njemačkoj bolnici. Utisak koji je ta ulica na mene izazvala nisam mogao nikada zaboraviti; zašto, to uopće ne mogu dokučiti. Ostala mi je u sjećanju kao najtaj-novitija i najzanimljivija ulica koju sam vidio u životu. Možda mi je majka, kad smo se spremali onamo, kao i obično bila obećala neki veliki doživljaj kao nagradu za to što idem s njom. Uvijek su mi obećavali koješta što se nikad ne bi ostvarilo. Možda sam, kad sam stigao u Ulicu Humboldt i promotrio zapanjeno taj novi svijet, možda sam tada posve zaboravio što mi je obećano i samu ulicu prihvatio kao nagradu. Sjećam se da je bila vrlo široka i da su se s obje strane protezali tako visoki ulazi kakve nikada prije nisam vidio. Sjećam se također da je, u krojačnici na prvom katu jedne takve neobične kuće, stajala lutka s krojačkim metrom oko vrata i znam da me je taj prizor silno uzbudio. Zemlja je bila pokrivena snijegom ali je sunce već prigrijalo, tako da se dobro sjećam kako su se, ispod kanti za smeće, što su se bile zamrzle, pojavile 163 lokvice od rastopljena snijega. Kao da se cijela ulica topila na jarkom zimskom suncu. Na ogradama visokih stepeništa naslage snijega, u obliku lijepih bijelih jastučića, počele su se klizati, raspadati, ostavljajući kaljužave, mrke tragove na smeđem kamenu što je onda bio u modi. Male staklene zubarske i liječničke firme, zataknute po kutovima prozora, blistale su se na podnevnu suncu i prvi put izazivale u meni pomisao da te ordinacije možda i nisu mučionice kao što sam to dotada vjerovao. U svom djetinjem mozgu sam zamišljao da su u toj četvrti, a osobito u toj ulici, ljudi prijazniji, iskreniji i, naravno, neuporedivo bogatiji. Bit će da sam se i ja, onako maljucan, sav napuhao, jer sam prvi put bio u ulici u kojoj se, kako mi se činilo, nisam imao čega bojati. Bila je to takva široka, raskošna, blistava, raskravljena ulica koja me je poslije, kad sam čitao Dostojevskoga, podsjetila na petrogradske jugovine. Čak su i crkve bile ovdje građene u drugačijem slogu; bijaše u njima nešto poluorijentalno, nešto grandiozno i toplo u isto vrijeme, što me je i plašilo i dražilo mi radoznalost. Primijetio sam da su u toj širokoj, prostranoj ulici kuće u pozadini, daleko od pločnika, i da su zato tihe i dostojanstvene, neoskrvnjene priljepcima trgovina, tvornica i veterinarskih staja. Gledao sam ulicu u kojoj se samo stanovalo i ona me je ispunjala strahopoštovanjem i divljenjem. Svega se toga dobro sjećam jer je sigurno silno djelovalo na mene a ipak nijedna od tih pojedinosti nije tako snažna da bi mogla objasniti neobičnu moć kojom me još i danas privlači Ulica Humboldt čim je tko spomene. Prije nekoliko godina sam jedne noći svratio onamo da je ponovo dobro pogledam i bio sam čak i uzbuđeniji nego kad sam je prvi put vidio. Ulica se u međuvremenu, naravno, izmijenila, ali sam je vidio po noći, a noći nisu nikada tako okrutne kao dani. Opet sam osjetio neobičan užitak u onoj širini, u raskoši koja je malo izblijedjela ali je još uvijek upadna, još jed164 nako nametljiva u svojoj šarolikosti, kao što su nekoć bile nametljive ograde od smeđa kamena u snijegu što se topi. Najjasniji od svih, međutim, bio je gotovo čulni osjećaj da se nalazim pred velikim otkrićem. Opet sam postao svjestan majčine prisutnosti, velikih kitnjastih rukava njena krznena kaputa, grubosti s kojom me je nabrzila kroz tu ulicu prije toliko godina i moje tvrdoglave upornosti da napasem oči na svemu tome novome i neobičnome. Kad sam drugi put obilazio istu ulicu, čini mi se da sam se nekako mutno prisjetio još jednog lika iz djetinjstva, stare gazdarice čudna prezimena, gospođe Kicking. Ne sjećam se da je bolovala ali kao da se prisjećam da smo je posjetili u bolnici gdje je umirala i mislim da je ta bolnica nedaleko od Ulice Humboldt koja nije umirala, nego je naprotiv, sijala u raskravljenu snijegu zimskog podneva. Šta li mi je onda majka bila obećala, da se do dana današnjega ne mogu prisjetiti? Kako je bila kadra obećati šta god joj padne na pamet, možda je onog dana, u nastupu rastresenosti, obećala nešto toliko besmisleno da, uza svu svoju djetinju povjerljivost, nisam mogao provariti takvu izmišljotinu. A ipak, čak da mi je obećala mjesec i iako bih znao da je obećanje neostvarivo, usrdno bih se upeo da bar mal-čice povjerujem u nj. Ludo sam želio sve što su mi obećavali i, sve kad bih, porazmislivši, shvatio da je obećanje nemoguće, ipak bih se, kako sam znao i umio, trudio da pronađem način kako ću takvo obećanje i ostvariti. Nisam nikako mogao zamisliti da bi ljudi mogli nešto obećavati nemajući ni najmanje namjere da izvrše obećanje, čak i kad

bi me najokrutnije prevarili, ne bih prestao vjerovati; mislio bih da se umiješala neka neobična viša sila, jača od onoga koji mi je obećao, i da je ta sila poništila obećanje. To pitanje vjerovanja, to davno obećanje, koje nikad nije ispunjeno, sjeća me na oca koji je bio napušten u trenutku kad mu je najviše trebalo pomo165 ći. Prije nego se razbolio, ni on, ni majka nisu pokazivali nikakve naklonosti prema vjeri. Iako su uvijek pred drugima zagovarali crkvu, sami nisu prešli crkvena praga sve od vjenčanja. Ljude, koji su prečesto odlazili u crkvu, smatrali su za malko ćaknute. Već kad bi rekli: »Taj i taj vjeruje«, osjetilo bi se jasno kako prema takvoj osobi osjećaju podrugljivi prezir ili sažaljenje. Ako bi ponekad zbog nas, djece, pastor iznenada banuo u kuću, odnosili su se prema njemu kao prema osobi koju treba poštovati iz uobičajene pristojnosti, ali s kojom nemaju ništa zajedničko, prema kojoj su malko sumnjičavi jer je zapravo smatraju križancem između budale i šarlatana. Pred nama bi ga nazivali »zgodnim čovjekom«, ali kad bi im došli prijatelji i kad bi naveliko počeli ogovarati, moglo se čuti kako se posve različito izražavaju o pastoru i uz put se gromoglasno, prezirno smiju zlurado ga oponašajući. Otac se na smrt razbolio čim se prenaglo odrekao pića. Cijelog života se junački držao; trbuščić mu se pristojno zaoblio, jedri obrazi se crvenjeli kao cikla, držanje mu bilo neusiljeno i nehajno, pa se činilo da će do u duboku starost poživjeti zdrav kao dren. Ali ispod lijepe vanjštine nije baš sve bilo kako treba. Poslovi su mu slabo išli, ogrezao je u dugove i neki stari prijatelji već su mu okrenuli leđa. Majčin stav ga je najviše uzrujavao. Ona je sve uvijek vidjela crno i nije se trudila da to sakrije. Pokatkad bi je spopala histerija i onda bi sasula na nj drvlje i kamenje psujući ga najpogrdnijim riječima, razbijajući suđe i prijeteći da će zauvijek otići. To ga je napokon natjeralo da jednog jutra odluči da više nikada neće ni dotaći čaše. Nitko mu nije ozbiljno povjerovao; već je bilo rođaka u obitelji koji su se odrekli pića i, kako se obično govorilo, postali vodopije, ali bi svi oni uskoro opet posegnuli za čašom. Nitko u obitelji nije uspio, a pokušavali su mnogi, svaki u svoje vrijeme da ustraje 166 u potpunu trezvenjaštvu. Međutim, moj je otac uspio. Odakle i kako je smogao snage da ostane tako čvrst, to sam bog zna. Meni je to posve neshvatljivo jer bih se ja, da sam bio u njegovoj koži, opijao do besvijesti. Ali moj stari to nije učinio. Prvi put je u životu bio u nečemu odlučan. Majka je bila toliko zapanjena da ga je, kako je bila blesava, počela još i zadirkivati i peckati ga radi iznenadne snažne volje koja je dotada bila tako žalosno slabašna. Ali on nije popuštao ni za dlaku. Njegova vinska braća su ga ubrzo napustila. Jednom riječju, uskoro je ostao gotovo potpuno usamljen. To ga je očito teško pogodilo, jer se već za nekoliko sedmica nasmrt razbolio i liječnici su se skupili oko njegove postelje. Zatim se malko oporavio, tek toliko da je mogao ustati iz kreveta i šetati po sobi, ali je još uvijek bio teško bolestan. Smatralo se da boluje od čira na želucu, iako nitko nije tačno znao šta mu je zapravo. Međutim, svima je bilo jasno da je pogriješio kad se onako naglo odrekao pića. Ipak je već bilo prekasno da počne živjeti trezvenjačkim životom. Želudac mu je toliko oslabio da nije mogao probaviti ni tanjur juhe. Za dva mjeseca osušio se kao kostur. Bio je nalik na uskrsla Lazara. Jednog me je dana majka pozvala na stranu i suznih očiju me zamolila da odem našem kućnom liječniku i saznam istinu o očevu zdravlju. Dr Rausch je već godine i godine bio naš kućni liječnik. Bio je tipični »Švabo« starog kova, već pomalo mušičav i gnjavator koji se naradio u životu a koji ipak nema snage da se odrekne svojih pacijenata. Na svoj glupi način pokušavao je naprosto rastjerati lakše pacijente i, moglo bi se reći, silom ih nagovoriti da ozdrave. Kad biste mu ušli u ordinaciju, ne bi se čak udostojao ni da vas pogleda, nego bi nastavio pisati ili raditi i dalje svoj posao obraćajući vam se uz put, vrlo nehajno i uvredljivo, ponekim pitanjem. Ponašao se tako grubo, tako sumnjičavo da se činilo, ma koliko to smiješno zvučalo, kao da oče167 kuje da mu pacijenti donesu uza se ne samo svoje bolesti, nego i dokaz da zaista boluju. Natjerao bi vas da pomislite kako s vama nije sve u redu ne samo u fizičkom, nego i u duševnom smislu. »Vi to sebi uobražavate«, bila mu je omiljena izreka koju bi izgovorio uz pakostan i podrugljiv osmijeh. Kako sam ga dobro poznavao i mrzio iz dna duše, došao sam mu, da tako kažem, oboružan laboratorijskom analizom očeve stolice. U džepu ogrtača sam imao, za svaki slučaj, i analizu urina, ako bude zatražio još više dokaza. Dok sam još bio dječak, Dr Rausch je bio prilično nježan prema meni, ali čim sam mu prvi put došao s triperom, izgubio je povjerenje u mene i uvijek bi se skiselio, tek što bih se ja pomolio na vratima. Njegov moto bijaše »Kakav otac, takav sin«, pa stoga nisam uopće bio iznenađen kad mi je održao bukvicu prekoravajući istovremeno i oca i mene zbog našeg načina života. — Protiv prirode se ne može — rekao je svečano otegnuvši lice i ne pogledavši me, nego nešto nepotrebno bilješkareći po veliku notesu. Tiho sam prišao njegovu stolu, šutke neko vrijeme pro-stajao kraj njega i onda, kad me je napokon pogledao, kao i obično, ogorčena i razdražena izraza na licu,

rekoh: — Nisam došao ovamo da slušam prodike ... Htio bih znati šta je ocu. Na to je skočio na noge i, ošinuvši me najstrožim pogledom, sasuo mi u lice, baš kao što i priliči blesavom i surovom Švabi kao što je on: — Nema nikakve nade za tvog oca; umrijet će najkasnije za šest mjeseci. Rekao sam: — Hvala vam, samo sam to htio znati. I krenuo sam prema vratima. A tada, kao da je osjetio da je pretjerao, krupnim koracima je krenuo za mnom, stavio mi ruku na rame i pokušao ispraviti svoju izjavu zamuckujući, prtljajući i po168 navijajući kako on nije mislio da je posve sigurno da će otac umrijeti, i tako dalje, šta sam ja presjekao naglo otvorivši vrata i zaurlavši iza svega glasa, tako da su i pacijenti u čekaonici mogli čuti: — Vi ste obični stari seronja i bit će mi drago ako odapnete, zbogom! Kad sam se vratio kući, ublažio sam liječnikovu dijagnozu rekavši da je očevo stanje vrlo ozbiljno ali da će se izvući ako bude dobro pazio na sebe. Očito je to staroga prilično razveselilo. Pristao je da se drži dijete i jede samo dvopek s mlijekom, što mu možda nije koristilo, ali mu zacijelo nije ni škodilo. Gotovo godinu dana proživio je napola kao invalid postajući iznutra sve smireniji, kako je vrijeme promicalo, očito u namjeri da ničim ne poremeti svoj duševni mir, makar sve ode do đavola. Kad je ojačao, odlazio je svakodnevno u šetnju do obližnjeg groblja. Ondje bi sjedio na klupi, na suncu, i gledao kako starci čeprkaju oko grobova, što se više bližio grobu, umjesto da postaje nujan, postajao je sve veseliji. Ako ništa drugo, činilo se da se pomirio s pomišlju na skoru smrt, a toj činjenici dosada, nema sumnje, nije htio pogledati u lice. Cesto bi se vratio kući s cvijećem koje bi ubrao na groblju a lice mu je sjalo od tihe i vedre radosti; sjeo bi u naslonjač i ispričao razgovor koji je tog prije-podneva vodio s nekim drugim teškim bolesnikom na groblju. Uskoro je postalo jasno da zaista uživa u svojoj osami ili, ako baš ne uživa, ono da zacijelo toliko temeljito iskorištava svoje životno iskustvo, da to majka, svojim ograničenim mozgom, nikako nije mogla dokučiti. Ona je govorila da se stari naprosto ulijenio. Nekad bi čak toliko pretjerala da bi se kucnula kažiprstom po čelu, kad bi ga spominjala, ali ništa ne bi otvoreno rekla, i to zbog moje sestre kojoj zbilja nije sve bilo u redu u glavi. I tada, jednog dana, zahvaljujući nekoj staroj udovici koja je običavala svakodnevno obilaziti sinov grob i koja je bila, kao što bi moja majka rekla, 169 »religiozna«, otac se upoznao sa svećenikom iz obližnje crkve. Bio je to veliki događaj u starčevu životu. Odjednom je procvao a ona spužvica od duše, koja je od neishranjenosti gotovo uginula, toliko se razjačala da ga je bilo čak teško poznati. Čovjek koji je toliko pridonio neobičnoj promjeni u očevu životu sam po sebi nije bio nimalo neobičan; bio je to kongregacionistički svećenik iz skromne, male župe u susjednoj općini. Jedina mu je vrlina bila da nije isticao svoju vjeru. Stari ga je ubrzo počeo upravo djetinje obožavati; govorio je samo o svećeniku, koga je smatrao prijateljem. Kako u životu nikada nije ni primirisao Bibliju, kao, zapravo, ni jednu drugu knjigu, bilo je, blago rečeno, neobično slušati ga kako se naglas moli prije jela. Taj kratki obred je obavljao vrlo čudno, kao da, recimo, uzima lijek. Ako bi meni preporučio da pročitam koju glavu iz Biblije, dodao bi vrlo ozbiljno: »To će ti koristiti«. Otkrio je novi lijek, neku vrst nadrilijeka koja zajamčeno liječi sve boljke i koju čovjek može uzimati čak i ako ne boluje jer, u svakom slučaju, nikako ne može škoditi. Prisustvovao je svim misama i obredima u crkvi a u međuvremenu, kad bi se uputio u šetnju, svratio bi svećeniku u kuću da s njim popriča. Ako bi svećenik rekao da je Predsjednik duša od čovjeka i da bi ga trebalo iznova izabrati, stari bi svima doslovno ponavljao svećenikove riječi i nagovarao ih da ponovo glasaju za istog Predsjednika, što god je svećenik rekao, bilo je tač-no i istinito i nitko mu nije smio proturječiti. Ako bi svećenik u propovijedi spomenuo piramide, stari bi odmah pokušao nešto saznati o piramidama. Razvezao bi o piramidama, baš kao da je svatko dužan pred samim sobom da se upozna s tom temom. Svećenik je rekao da su piramide jedno od naj uzvišeni j ih čovjekovih dostignuća, ergo čovjek koji ne zna ništa o piramidama sramotno je neuk, malne grešan. Srećom svećenik nije mnogo isticao pojam grijeha; bio je to pravi moderni propovjednik 170 koji je pridobijao zupljane više na taj način što je pobuđivao njihovu radoznalost, nego što se obraćao njihovoj savjesti. Propovjedi su mu bile najsličnije večernjoj školi za odrasle pa su na ljude poput mog starog djelovale vrlo povoljno i zabavljale ih. Povremeno bi muške zupljane pozvao na mali tulum kojemu svrha bijaše da pokaže kako je vrli pastor običan čovjek baš kao i oni, kadar da povremeno pojede štogod dobro i čak popije čašu piva. štaviše, čak je zapaženo da pjeva — i to ne crkvene psalme, nego vesele, popularne šlagere. Kad se uzme jedno s drugim, moglo se po njegovom veseljačkom ponašanju zaključiti da povremeno i pritisne kakvu žensku — ali, naravno, sve u vrlo umjerenu obliku. Riječ »umjereno« djelovala je kao melem na očevu ranjenu dušu. Kao da je otkrio

novi zodijački znak. I, premda je još uvijek bio preteško bolestan, da bi uopće mogao pokušati da počne umjereno živjeti, ipak mu je taj pojam razgaljivao dušu. I kad je ujo Ned, koji je neprestano pokušavao postati vodopija i uvijek se ponovo vraćao alkoholu, bio svratio jedne večeri k nama, stari mu je održao malo predavanje o umjerenosti. Ujo Ned je u to vrijeme upravo pokušavao da bude vodopija, tako da smo se svi zgranuli kad je stari odjednom pošao do kreden-ca po bocu vina. Nitko se inače ne bi drznuo ponuditi piće uji Nedu, kad god bi on prelazio u trezvenjake; smatralo bi se da je prekršiti to pravilo nevjerojatno nepošteno prema njemu. Ali je stari postupio tako odlučno, da se nitko ne bi mogao uvrijediti, i na kraju je završilo tako da je ujo Ned popio čašicu vina i uputio se kući a da te večeri nije svratio u krčmu da ugasi žeđ. Bio je to nevjerojatan događaj i o njemu se poslije pričalo još dane i dane. Zapravo se ujo Ned odonda počeo ponašati poprilično čudno. Pričalo se da je idućeg jutra otišao u trgovinu pićem, kupio bocu serija i prelio je u vrč. Stavio je vrč na kredenc, baš kao što je vidio da to radi moj stari i, umjesto da ga strusi naiskap, 171 zadovoljio bi se da povremeno popije po čašicu ili »jedan napršnjak«, kako je on govorio. Tako se nevjerojatno ponašao da je tetka, koja nije naprosto mogla vjerovati svojim očima, jednog dana svratila k nama i dugo razgovarala sa starim. Između ostaloga ga je zamolila da pozove u kuću jedne večeri onoga svećenika, kako bi ujo Ned imao priliku da potpadne pod njegov blagotvorni utjecaj. Da ne duljim, Ned se ubrzo našao u okrilju crkve i, baš kao i stari, očito procvjetao u dodiru s novom sredinom. Sve je bilo u redu do jednog izleta. Na nesreću je bio izrazito vruć dan i, bilo od ludovanja, bilo od uzbuđenja ili dobra raspoloženja, tek je uju Neda spopala neodoljiva žeđ. Istom kad je već bio dobro pod gasom, netko je primijetio kako je on redovito i često odlazio do bačvice piva. A onda je već bilo prekasno. Kad bi jednom krenuo, nitko ga nije mogao obuzdati. Čak mu ni svećenik nije mogao ništa. Ned je potiho napustio izletničko društvo i upustio se u malu terevenku koja je potrajala tri dana i tri noći. Možda bi potrajala i dulje da se u luci nije šakama s nekim obračunavao, tako da ga je noćni čuvar našao onesviještena na zemlji. Odveli su ga u bolnicu i ustanovili da ima potres mozga, kome je i podlegao. Kad se vratio s pogreba, moj otac je, ne prosuzivši, rekao: — Ned nije znao šta znači biti umjeren. Sam je kriv. Kako bilo da bilo, sad mu je bolje... I, kao da želi svećeniku dokazati kako on nije čovjek ista kova kao ujo Ned, počeo je još revnije obavljati svoje vjerničke dužnosti. Uspio je da bude promaknut u čin crkvenog »starješine« i silno se ponosio svojom novom dužnošću koja mu je omogućavala da o nedjeljnjoj misi pomaže pri skupljanju milodara. Kad zamislim svog starog kako korača između klupa kongregacionističke crkve sa škrabicom za priloge u ruci ili kad ga zamislim kako smjerno stoji pred oltarom sa škrabicom u ruci dok svećenik blagosivlja priloge, čini mi se to toli172 ko nevjerojatno da i sad još ne znam šta bih mislio. Ja ga, naprotiv, radije zamišljam u onim danima kad bih ga, dok sam još bio mali dječak, zaticao subotom poslijepodne u stanici kod skele. Pred ulazom u stanicu bijahu u ono vrijeme tri krčme koje bi subotom poslijepodne bile pune ljudi što bi svratili da što pregrizu za šankom i istruse koju kriglu piva. I sad mi je otac pred očima, kakav je bio u svojoj tridesetoj godini: zdrav, dobrodušan muškarac koji se svakome osmjehuje i dobacuje pokoju prijaznu dosjetku umjesto pozdrava, oslonjen rukom na šank, slamnata šešira zaturena na tjeme i uzdignute ljevice da bi strusio zapjenjeno pivo. Moje su oči onda bile negdje u visini njegova masivna zlatna lanca koji mu je visio poprijeko na prsluku; sjećam se crno-bijelog kariranog odijeia koje je ljeti nosio i koje ga je toliko izdizalo iznad ostalih ljudi za šankom, što nisu bili toliko sretni da se rode za krojača. Sjećam se kako bi zagrabio rukom u veliku staklenku na šanku i dao mi nekoliko pereca upozorivši me u isto vrijeme da bih morao skočiti do izloga Brooklyn Timesa u susjedstvu i pogledati na tabeli kako stoje trke. I, vjerojatno, kad bih izišao da odem pogledati tko vodi, u tom bi času, tik kraj ivičnjaka prošla kolona biciklista, držeći se uske asfaltne stazice koja je bila postavljena samo za njih. Vjerojatno bi baš u tom času naišla skela i ja bih načas zastao da vidim kako će uniformirani ljudi okretati velike drvene kotače za koje su bili privezani lanci. Kad bi se vratašca otvorila i kad bi se spustile daske za prijelaz, putnici bi po-kuljali kroz stanicu i navalili u krčme kojih je bilo koliko hoćeš u okolini. U ono je vrijeme moj stari dobro znao šta je »umjereno«, jer je pio samo kad je odista bio žedan, a popiti kriglu piva u krčmi kraj skele bilo je nešto na što je svaki čovjek imao pravo. Bilo je to baš onako kao što je Melville izvrsno rekao: »Svaku stvar treba hraniti onom hranom koja joj odgovara. Hrana tvojoj duši je svjetlost i 173 širina; nahrani je, dakle, svjetlošću i prostorom. Ali hrana tvom tijelu su šampanjac i ostrige; nahrani ga, dakle, šampanjcem i ostrigama; i samo će tako zaslužiti da radosno uskrsne, ako uskrsnuća uopće bude«. Jeste, meni se čini da u ono vrijeme očeva duša još nije bila uvela, da je bila beskrajna kao svjetlost i kao prostor, da mu se tijelo, ne mareći za uskrsnuće, hranilo svime što mu je odgovaralo i do čega je moglo doći — ako ne šampanjcem i ostrigama, ono bar dobrim laganim pivom i perecima.

U ono vrijeme tijelo mu još nije bilo na udaru, niti njegov način života, niti bezvjerstvo. Još ga nisu bili okružili lešinari, nego sve sami dobri drugovi, obični smrtnici poput njega koji nisu ni dizali, ni obarali glave, nego gledali pravo preda se, vječito uperena pogleda u obzorje i zadovoljni onim što vide. A sad, kad je već olupina od čovjeka, postaje crkveni »starješina« i stoji pred oltarom, sijed i pogrbljen, i oronuo, dok svećenik blagosivlje kukavne priloge koje će upotrijebiti za izgradnju nove kuglane. Možda je za nj bilo neophodno da doživi porođaj duše, da nahrani tu spužvoliku raslinu svjetlošću i prostranstvom koje mu nudi kongregacioni-stička crkva. Ali kakav je to sad bijedan nadomjestak za onoga čovjeka koji je znao uživati u hrani za kojom žudi tijelo i koja mu je, bez grižnje savjesti, čak i ispunjala spužvoliku dušu svjetlošću i prostranstvom što nisu bili božanski, nego vedri i zemaljski. I opet se sjećam njegova naočita trbuščića preko koga je bio prevješen zlatni lanac, i mislim da mu je, poslije smrti trbuha, preživjela jedino ona spužva od duše, neka vrst privjeska na umrlu tijelu. Pomišljam na onoga svećenika kao na nekog nečovječnog spužvoždera, vlasnika wigwama što je ukrašen samim duhovnim skalpovima. Ono što je uslijedilo smatram svojevrsnom tragedijom spužvi jer, iako je svećenik bio obećao svjetlo i prostran174 stvo, tek što je nestao iz očeva života, cijela se kula u zraku naprosto raspršila. Sve se odigralo posve obično, kao što to već biva u životu. Jedne večeri, poslije uobičajenog sastanka, stari se vratio kući tužna izraza na licu. Te su im večeri bili saopćili da ih njihov svećenik napušta. Bilo mu je ponuđeno povoljnije mjesto u župi New Rochelle i on je, premda mu se nije nikako mililo da napusti svoje vjernike, ipak odlučio prihvatiti ponudu. Prihvatio ju je, naravno, poslije duljeg kolebanja — naprosto po dužnosti. Novo mjesto će mu, jasno, donijeti i bolje prihode, ali oni ništa ne znače u usporedbi s ozbiljnom odgovornošću koju će preuzeti. Potreban je u New Rochelleu i on će poslušati glas savjesti. Sve je to stari ispričao isto onako slatkorječivo kao što je to njima bio objasnio svećenik. Ali je bilo posve očito da je stari i te kako utučen. Nikako mu nije bilo jasno zašto New Rochelle nije našao nekog drugog svećenika. Rekao je da nije pošteno primamiti svećenika većom plaćom. Mi ga trebamo ovdje, rekao je tako turobno i žalosno da sam se ja gotovo rasplakao. Rekao je da će otvoreno razgovarati sa svećenikom, jer je on jedini koji bi ga možda mogao nagovoriti da ostane. Idućih dana je zacijelo učinio sve što je bilo u njegovoj moći, iako je time sigurno dobrano ugnjavio svećenika. 2alosno mu je bilo pogledati lice kad bi se vraćao s takvih razgovora. Na licu mu bijaše izraz kao u čovjeka koji se hvata za slamku da se ne utopi. Svećenik se, jasno, nije pokolebao. Cak kad je stari posve klonuo i rasplakao se pred njim, ni to ga nije ganulo i natjeralo da se predomisli. Bila je to prekretnica. Stari se otada temeljito promijenio. Postao je nekako zajedljiv i svadljiv. Ne samo što je zaboravljao da se pomoli za stolom, nego više nije išao ni u crkvu. Kao i prije, ponovo je uobičajio odlaziti na groblje i sunčati se na klupi. Postao je zlovoljan, zatim sjetan i napokon mu se na licu pojavio stalan izraz tuge, tuge u koju 175 je bilo utkano i razočarenje, i očaj, i spraznost. Nikad više nije spomenuo ime onog čovjeka, niti crkvu, niti bilo kojeg crkvenog starješinu s kojim se nekoć sastajao. Ako bi ih slučajno susreo na ulici, kratko bi ih pozdravio i ne bi uopće zastao da se rukuje. Marljivo je čitao novine, od prve do posljednje stranice, ali ništa nije komentirao. Čitao je čak i oglase, i to sve do jednoga, »kao da tako nastoji začepiti golemu rupu koja mu je uvijek lebdjela pred očima. Nikada ga više nisam čuo da se smije. U najbolju ruku bi nam se umorno beznadno nasmiješio, ali bi taj smiješak brzo utrnuo i mi bismo opet imali pred sobom prizor ugašena života. Bio je mrtav kao krater i nije bilo nikakve nade da će uskrsnuti. Pa sve da su mu stavili novi želudac i novi, snažni probavni trakt, ne bi ga bilo moguće iznova vratiti u život. Više ga nisu privlačili šampanjac i ostrige, niti su mu trebali svjetlost i prostranstvo. Bio je nalik na ptičurinu koja je zabila glavu u pijesak i zviždi na šupak. Kad bi zaspao u svom moris-naslonja-ču*, donja vilica bi mu se objesila kao olabavljena šarka; uvijek je strašno hrkao, ali je sad hrkao jače nego ikad, baš kao čovjek koji je zapravo mrtav za ovaj svijet. Hrkao je zapravo kao što samrtnik hropće, osim što bi u stankama protisnuo isprekidan i dugačak zvižduk kao iz pečenjarnice kikirikija. Činilo se, kad hrče, da će iscijepati na komadiće cijeli svemir, tako da će njegov nasljednik imati drva za potpalu dok je živ. Bilo je to najstrašnije i najčudesnije hrkanje koje sam ikada čuo: teško i gromoglasno, odvratno i groteskno; čas je bilo nalik na izdušenu harmoniku, čas na kreket žabe u močvari; poslije otegnuta zvižduka uslijedio bi katkad stravičan hripac kao da ispušta dušu, a onda bi hrkanje opet prešlo u pravilan ritam, u jednomjer-no potmulo cijepanje kao da se on, sa sjekirom u ruci, našao pred zgomilanom ludošću sve starudije * Prema A. Morrisu: jednostavni naslonjač pomična naslona. (Nap. prev.) 176 ovoga svijeta. Ono što je tom prizoru davalo lagani pečat ludila bijaše mrtvački spokojan izraz lica na kome su jedino živjele krupne, napućene usnice; bile su nalik na škrge morskog psa koji drijema na mirnoj površini oceana. Blaženo je on tako hrkao u okrilju dubine a da ga nikada ne bi uznemirio ni

san, ni dašak propuha, da ga nikada ne bi spo-pao grč ili mučila nezadovoljena želja; kad bi zatvorio oči i opustio se, gasilo bi se svjetlo svijeta i on bi ostao sam kao prije rođenja, a kosmos bi se izmrvio u prah. Sjedio je u moris-naslonjaču kao sito je zacijelo Jona sjedio u utrobi kitovoj, siguran u posljednjem utočištu crne jame, ne nadajući se ničemu, ne želeći ništa, ne mrtav, nego živ zakopan, progutan cio i netaknut, napućenih krupnih usnica koje blago trepere na plimi i oseci mraznog daha praznine. Bio je u zemlji Naidskoj i u potrazi za Kainom i Abelom, gdje, međutim, nije našao ni žive duše, ni riječi, ni znaka. Zaranjao je zajedno s kitom i strugao po ledenu ornu dnu; maksimalnom brzinom je prevaljivao kilometre i kilometre slijedeći jedino kovrčave grive morskih životinja. Bio je dim koji suklja iz dimnjaka, tmasti sloj oblaka koji zamračuju mjesec, debela sluz što stvara klizavo linoleum-sko dno u oceanskim dubinama. Bio je rnrtviji od mrtvaca, jer je živ i prazan, bez ikakve nade u uskrsnuće, jer je otputovao iza granica svjetlosti i postranstva i sigurno se smjestio u crnoj jami ništavila. Trebalo mu je više zavidjeti nego ga žaliti, jer njegov san nije zatišje ili stanka, nego potpuni san koji je dubina i, prema tome, sve dublje sniva, sve dub lje i dublje sniva u snu, u snu o dubini u duboku snu, uspavan posve u najdubljoj dubini, u najdubljem i najsnenijem snu o sanjanu slatku snu. On je spavao. On spava. On će spavati. Spavaj. Spavaj. Spavaj, oče, molim te, jer mi koji smo budni kiptimo od strave... 12 Jarčeva obratnica 177 Kad je svijet odlepršao na posljednjim krilima potmula hrkanja, primijetili da se otvaraju vrata i da ulazi Grover Watrous. — Pomoz' bog — kaže on i vuče bangavu nogu. On je još mlad čovjek a već je otkrio boga. Samo je jedan bog a Grover Watrous ga je ipak otkrio, i više ništa ne bi trebalo reći osim kad ne bi sve otpočetka trebalo prepričati na Grover Watrousovu novom božjem jeziku. Taj nov novcati jezik koji je bog smislio posebno za Grovera Watrousa strašno me zanima, ponajprije zato što sam Grovera uvijek smatrao za beznadna osla, a i zbog toga što na njegovim živahnim prstima ne primjećujem više tragove duhana. U djetinjstvu mi je Grover bio prvi susjed. Posjećivao bi me povremeno da bismo vježbali četveroručno sviranje na klaviru. Iako mu je bilo svega četrnaest-petnaest godina pušio je kao Turčin. Majika to nije mogla spriječiti jer je Grover bio genij, a geniju treba ostaviti malo slobode, osobito ako još ima nesreću da se rodi ćopav. Grover je bio od onih genija koji uspijevaju na đubri-štu. Ne samo što je imao nikotinske mrlje po prstima, nego je imao i strašno prljave, orne nokte koji bi, poslije višesatna sviranja, počeli pucati, što bi malome Groveru pružilo neuporedirvi užitak da ih otkida zubima. Grover bi često ispljunuo otkinute nokte zajedno s mrvicama duhana što bi mu zapeo među zubima. Bio je to divan i dojmljiv prizor. Cigarete bi progorile klavir i, od njih su, kako je to majka prijekorno govorila, crnile tipke. Kad bi Grover otišao, za njim je u sobi ostajao smrad kao u skladištu pogrebnog zavoda. Zaudaralo je tu po opušcima od cigareta, znoju, prljavu rublju, Grove-rovim psovkama i ustajaloj vrućini od utihlih nota Webera, Berlioza, Liszta i kompanije. Zaudaralo je po Groverovu masnom uhu i trulim zubima. I zaudaralo je po maženju i cmizdrenju njegove majke. Njegov vlastiti dom bijaše staja božanski prilagođena njegovu geniju, ali naša dnevna soba bila je 178 kao predsoblje u pogrebnom uredu a Grover je bio takav grmalj da čak nije ni noge htio obrisati. Zimi mu je iz nosa curilo kao iz zahoda i kako je Grover bio odviše zaokupljen glazbom da bi se pomučio i obrisao nos, hladne bale su se polako cijedile dok ih ne bi usrknuo, već s usnicama, dugačkim bijelim jezikom. To je bio pikantni začin kitnjastoj glazbi Webera, Berlioza, Liszta i kompanije, i tako je te šupljoglavce bilo lakše progutati. Svaka druga riječ u Groverovim ustima bila je psovka a najdraži mu je izraz bio: »Ne ide mi, pa da ga jebeš!« Nekad bi se toliko ražestio da bi počeo udarati po klaviru kao sumanut. Tako se njegov gendj ispolja-vao ondje gdje ne treba. A njegova majka je, istini za volju, i te kako pazila na takve nastupe bjesnila: radi njih je još čvršće vjerovala da se u njemu nešto krije. Drugi su ljudi naprosto govorili da je Grover neuračunljiv. Ipak mu se mnogo i opraštalo, radi njegove bangave noge. Grover je bio dovoljno lukav da iskorištava tu fizičku manu; kad god bi mu bilo do nečega osobito stalo, izmislio bi bolove u nozi. Samo se klavir nije obazirao na taj njegov kljasti ud. Zato je za nj klavir bio predmet koga je trebalo psovati, udarati nogama i pesnicama razbiti u paramparčad. Ako inu je sviranje išlo, Grover bi, naprotiv, sate i sate uzastopce prosjedio za klavirom; naprosto ga je bilo nemoguće odvući od klavira. U takvoj prilici bi njegova mati stala na travnjak pred kućom i vrebala na susjede, ne bi li izmamila od njih koju pohvalu na njegov račun. Toliko bi se zanijela sinovom »božanskom« svirkom, da bi zaboravila skuhati večeru. Stari, koji je radio u kanalizaciji, obično bi se vraćao kući srdit i iz-gladnio. Ponekad bi se uputio pravo na prvi kat, u dnevnu sobu, i strgnuo Grovera s klavirske stolice. I on je isto tako prilično masno psovao i, kad bi se okomio na genijalnog sina, Grovera baš ne bi mnogo toga preostalo da nadometne. Po očevu mišljenju, Grover je bio običan lijeni gad koji zna di179 zati buku. Ponekad bi priprijetio da će izbaciti taj jebeni klavir kroz prozor — a uz put i samog Grovera.

Ako bi se majka osmjelila u takvoj prilici umiješati, odalamio bi je i rekao da spusti vodu. I on je, naravno, imao trenutaka slabosti i u takvu raspoloženju bi upitao Grovera koga vraga to nabija a ako bi mu sin odgovorio, naprimjer, da je to »Sonata Pathetique«, stari vještac bi rekao: »Koga vraga to znači? Zašto, za ime božje, ne mogu staviti naziv na običnom engleskom jeziku?«. Graver je očevu neukost podnosio još teže nego surovost. Istinski se stidio staroga i, ikad ga ne bi bilo u blizini, nemilice mu se izrugivao. Kad je malko ostario, često bi natuknuo kako se ne bi bio rodio ćopav, da mu stari nije takav odvratan gad. Tvrdio je da mu je otac sigurno udario majku nogom u trbuh dok je bila trudna. Taj tobožnji udarac nogom u trbuh očito je mnogostruko djelovao na Grovera jer, kad je odrastao i postao zreo mladić, odjednom se, kao što već spomenuh, obratio bogu tako usrdno da se niste pred njim smjeli ni ušmrknuti a da prvo ne zamolite boga da vam dopusti. Groverovo obraćenje uslijedilo je neposredno poslije očeva klonuća, i zato ga se tako dobro sjećam. Nismo vidjeli Watrousove već cio niz godina i sad odjednom, baš usred tog vražjeg hrkanja, da tako kažem, upada Grover, dijeli blagoslove i zaziva boga za svjedoka dok suce rukave da bi nas izbavio od zla. Prvo sam primijetio promjene u njegovoj vanjštini; bio je posve čist, zacijelo opran u krvi Jaganjčevoj. Odista, bio je tako besprijekorno dotjeran da se iz njega gotovo širio miomiris. Rječnik mu je također postao pristojan; mjesto da kune, sad je samo blagosivljao i zaklinjao. Nije zapravo ni razgovaro s nama, nego je samo vodio monolog u kome je ,ako bi štogod i zapitao, odmah sam odgovarao. Dok je sjedao na stolicu, koju smo mu dali, istresao je kao iz rukava kako je bog dao svog jedinog sina da bismo mi postigli život vječni. Želimo 180 li mi zaista taj život vječni ili ćemo naprosto ogrez-nuti u tjelesnim užicima i umrijeti ne spoznavši spasenja? Njemu se, naravno, nije činilo da je neumjesno spoimnjati »tjelesne užitke« staračkom paru od kojih jedno čvrsto spava i hrče. Toliko se veselio i likovao u prvoinju sjaju božjeg blaženog milosrđa da je sigurno zaboravio kako mi je sestra luckasta, jer ju je, čak i ne zapitavši je za zdravlje, počeo obraćati, i to na svom novom duhovnom jeziku na koji je ona bila posve neosjetljiva jer joj je, kao što rekoh, falilo toliko dasaka u glavi da ne bi ništa shvatila sve da joj je govorio i o kosanom špinatu. Izraz »tjelesni užici« njoj je zvučao baš kao da je spomenuo lijep dan i crven suncobran. Naslućivao sam, po tome kako je sjedila na rubu stolice i vrtjela glavom, da samo čeka kad će on predahnuti pa da mu saopći kako je pastor — njen pastor, koji je bio anglikanac — upravo vratio iz Evrope i kako će prirediti sajam u donjem crkvenom katu gdje će ona imati svoj mali stalak s lutkama iz jeftinog magazina. I zaista, tek što je načas zašutio, ona je odmah razvezala: o kanalima u Veneciji, o snijegu na Alpama, o psećim kolicima u Bruxellesu, o divnoj minhenskoj kobasici od jetrica. Moja sestra nije bila samo religiozna, nego posve ćaknuta. Grover je već bio počeo pričati da je ugledao novo nebo i novu zemlju, jer su prvotno nebo i prvotna zemlja otišli u nepovrat, kako on to reče mrmonjeći u histeričnu gli-sandu ne bi li se oteretio proročanske poruke o Novom Jeruzalemu koji je bog podigao na zemlji i u kojem je on, Grover Watrous, nekoć psovač i bogalj, našao pravedni mir i spokoj. — Neće više biti smrti — počeo je urlati i baš u tom času se sestra nagnula prema njemu i najnevinije ga zapitala bi Ji se možda htio kuglati, jer je pastor u donjem dijelu crkve čas dao izgraditi divnu kuglanu a ona je sigurna da bi rado upoznao Grovera, budući da je mio čovjek i sklon siroma181 sima. Grover reče da je kuglanje grijeh i da on ne pripada ni jednoj crkvi, jer su crkve bezbožne; čak se odrekao i klavira jer je potreban bogu za uzvi-šenija djela.— Onaj koji odoli sve će naslijediti — dometnu on — i ja ću mu biti bog, a on će mi biti sin. — Opet je ušutio da bi obrisao nos u lijepu bijelu maramicu,a sestra je iskoristila tu priliku da ga podsjeti kako mu je prije uvijek curio nos i kako ga nikada nije brisao. Grover ju je vrlo dostojanstveno saslušao i napokon napomenuo kako je on izilječen od mnogih zala. U taj se čas stari probudi i primijeti nikoga drugoga nego Gro-vera gdje sjedi pokraj njega, silno se zaprepasti i na trenutak inu očito nije bilo jasno da li je Grover grozomorni lik iz sna ili priviđenje, ali, čim je ugledao bijelu maramicu, odmah se pribrao. — O, to si ti — usliknuo je. — Mali Watrous-, a? Ma, tako ti svega, šta ti radiš ovdje? — Ja dolazim u ime Svetinje nad svetinjama — ne zbuni se Grover. — Očišćen sam smrću na Kalvariji i dolazim ovamo u svijetlo ime Isusovo, da bih tebe iskupio i uveo te u svjetlost, i moć, i slavu. Stari se zbunio. — Ma hajde, šta je tebi? — izreče i osmjehnu se Groveru slabašno i sažalno. Majka se upravo bila vratila iz kuhinje i zastala iza Groverove stolice. Kri-veći usta pokušavala je staroga upozoriti da je Grover šenuo. Cak je, čini mi se, i sestra shvatila da s njim nije nešto uredu, osobito kad je odbio da ode na novu kuglanu koju je njen dragi pastor dao izgraditi baš za ovakve mladiće kao što je Grover i njemu slični. A šta je zapravo bilo Groveru? Ništa, osim što se obim nogama čvrsto upro o peti temelj zidina svetoga grada Jeruzalema — a taj je peti temelj bio isključivo od sardoniksa — odakle je vidio kao na dlanu čistu vodu životne rijeke što izvire ispod pri-jestola gospodnjega. A pogled na tu životnu rijeku

bio je za Grovera kao da ga je tisuću buha pecnulo u 182 ^^ I čmar. Prije nego što bar sedam puta optrči zemaljsku kuglu, neće moći mirno sjesti na guzicu i promatrati ljudsku sljepoću i ravnodušnost s osjećajem koji bi bio nalik na spokojstvo. Bio je pun života i pročišćen i, premda je u očima tromih i prljavih stvorova koji su inače normalni, ispadao »ćaknut«, meni se činilo da je ovako mnogo zdraviji nego što je prije bio. Postao je naprosto neškodljivi gnjavator. Ako biste ga dugo slušali, i vi biste postali nekako čišći, iako vas možda ne bi uspio obratiti. Gro-verov nov novcati jezik pogodio bi me uvijek u ošit i, natjeravši me da se neobuzdano nasmijem, očistio bi me od smeća kojim su me bili zatrpali ovi tromi luđaci oko mene. Bio je pun života baš kao što je to priželjkivao Ponce de Leon; malo je ljudi u povijesti bilo toliko nabijeno životom kao on. I, kako je bio tako natprirodno pun života, nije mu ni najmanje smetalo ako biste mu se nasmijali u lice, niti bi mu smetalo ako biste mu ukrali štogod od njegova malena vlasništva. Bio je pun života a tako prazan, što je toli'ko blizu božanstvenosti da postaje ludilo. Pošto se čvrsto upro nogama o zidine Novoga Jeruzalema, Grover je doživljavao neizmjernu radost. Da mije rođen bangav u nogu, možda nikad ne bi doživio tu nezamislivu radost.Možda je dobro što mu je otac udario majku nogom u trbuh dok je on bio u utrobi. Možda je taj udarac u trbuh vinuo Grovera tako visoko, toliko ga nabio životom i toliko ga razbudio da je i u snu prenosio božje poruke, što se više upinjao, to se manje umarao. Nije više znao ni za brige, ni za ikajanje, ni za mučne uspomene. Nije priznavao nikakvih dužnosti, nikakvih obaveza, osim pred bogom. A šta je bog od njega očekivao? Ništa, baš ništa... osim da inu pjeva hvalopojke. Bog je jedino tražio od Grovera Watrou-sa da tjelesno bude što življi. Zahtijevao je od njega da bude sve življi i življi. I kad je bio potpuno nabijen životom, Grover je postao glas a taj je 183 glas bio povodanj što je sve mrtvo pretvorio u kaos koji će, opet, postati usta svijeta u čijem je samom središtu glagol biti. U početku bje Riječ, i Riječ bijaše božja, i Riječ bijaše Bog. Tako je bog bio čudni mali infinitiv koji je sve što postoji — i nije li to dosta? Groveru je to bilo više nego dosta: bilo mu je sve. Ako pođe od tog Glagola, nije li svejedno kojim će putem poći? Napustiti taj Glagol, značilo bi udaljiti se od središta, podići babilonski toranj. Možda je bog namjerno obogaljio Grovera Watrousa da bi ga zadržao u središtu,kraj Glagola. Nevidljivom uzicom bog je privezao Grovera uza svoju osovinu što je prolazila tačno kroz jezgro svijeta i Grover je postao debela guska koja svakoga dana snese zlatno jaje... Zašto pišem o Groveru Watrousu? Zato što sam u životu upoznao tisuće ljudi ali ni u jednom nije bilo toliko života koliko u Groveru. Većina je bila pametnija od njega, mnogi su bili izuzetno nadareni, poneki čak i znameniti, ali nijedan nije bio tako pun života i tako prazan, kao što je to bio Grover. Grover je bio neiscrpan. Bio je nalik na grumen radija koji, čak ako ga zakopamo ispod planine, neće prestati zračiti energiju. Ja sam već vidio mnogo takozvanih energičnih ljudi — nije li ih puna Amerika? — ali nikada nisam u ljudskom stvoru vidio takav rezervoar energije.A šta je stvorilo taj neiscrpni rezervoar energije? Trenutno nadahnuće. Jeste, dogodilo se u jednom jedinom hipu, baš kao što se jedino i može dogoditi nešto značajno. Preko noći su sve Groverove predodređene vrijednosti potonule u vodu. Odjednom se naprosto prestao kretati kao što se ostali ljudi kreću. Pritisnuo je kočnice a motor je pustio da radi. Ako je prije, kao i ostali ljudi, mislio da je neophodno nekamo stići, sad je spoznao da nekamo zapravo znači bilo kamo, odnosno ondje gdje jesi; prema tome, zašto da se kreće? Zašto ne bi zaustavio kola i pustio motor da radi? Dotle se zemlja okreće, a Grover zna da se zemlja 184 I okreće i da se s njom i on okreće. Stiže li zemlja nekamo? Grover se to zacijelo i zapitao i zacijelo je zaključio da zemlja nikamo ne stiže. Tko onda kaže da mi uopće moramo nekamo stići? Grovera je zaniimalo kamo se zaputio ovaj ili onaj pojedinac i, na njegovo veliko čudo, shvatio je da svi kreću putovima svojih vlastitih sudbina, ali da nitko nikada ne zastane da bi porazmislio o tome nije li im svima odreda grob zajednički cilj. To je zbunilo Grovera, jer ga nitko nije mogao uvjeriti da smrt nije neminovna, dok je svatko mogao svakoga uvjeriti da svaki drugi pravac nije neminovan. Čvrsto uvjeren u neminovnost smrti, Grover se odjednom temeljito i burno prepustio životu. Prvi put u životu počeo je živjeti i istog časa mu je bangava noga posve iščezla iz svijesti. I to je isto tako čudno jer, kad dobro promisliš, bangava noga je neosporna činjenica koliko i smrt. A ipak je prestao misliti na svoju kljastu nogu ili, što je mnogo važnije, na sve ono što je bilo vezano uz tu manu. Isto je tako i smrt čim ju je Grover prihvatio, posve izblijedila u njegovoj svijesti. Opredijelivši se za neminovnost smrti, nestale su za nj sve ostale neminovnosti. Ostali ljudi su sad šepesali na svojim bangavim neminovnostima a Grover je kročio slobodno i nesmetano. Grover Watrous je bio oličenje uvjerenja. Možda i nije bio u pravu, ali je bio čvrsto uvjeren da je u pravu. A šta vrijedi biti u pravu ako šepaš na

kljastoj nozi? Malo je ljudi koji su spoznali tu istinu i njihova su imena vrlo čuvena. Za Grovera Watrousa se vjerojatno neće nikada saznati ali on je, usprkos tome, velik čovjek. Zato vjerojatno i pišem o njemu — činjenica je, naime, da sam imao toliko soli u glavi da shvatim kako je Grover postao velik iako mu to nitko drugi neće priznati. U ono vrijeme sam i ja mislio da je Grover samo bezazleni fanatik, malo »ćaknut«, kao što je to majka pokušavala i natuknuti. Ali svaki čovjek koji je istinski uvjeren u nešto malko je ćaknut i 185 samo su takvi ljudi učinili nešto za ovaj svijet. Drugi ljudi, drugi veliki ljudi su ovdjeondje nešto izbrisali, ali ova nekolicina o (kojoj govorim i u koju ubrajam i Grovera Watrousa, bila je spremna uništiti sve — samo da bi istina živjela. Obično bi se takvi ljudi rađali s nekom manom, s batigavom nogom, da tako kažem, a igrom nekakve čudne ironije ljudi pamte samo tu bangavu nogu. Ako se čovjek poput Grovera oslobodi svoje kljaste noge, ljudi će reći da je postao »opsjednut«. To je logika nesigurnosti i ona rađa nevoljom. Graver je jedino istinski radosno biće koje sam sreo u životu i zato ja ovim dižem njemu u slavu ovaj mali spomenik, spomeniik u slavu njegovog uvjerenja punog radosti. Šteta je što se morao poslužiti Kristom kao osloncem, ali zar nije posve nevažno kako čovjek otkrije istinu, samo aiko je se dočepa i drži u životu? INTERLUDIJ Zbrka je riječ koju smo izmislili da bismo označili red koji ne razumijemo. Rado se zadržavam na ovom početnom razdoblju kad su pojmovi poprimali oblike, jer je tadašnji red, da sam ga samo shvatio, zacijelo morao biti veleban. U prvom redu spomenimo Hymieja, Hymieja-zapca i jajnike njegove žene koji su već dosta dugo trunuli. Hymie je bio posve zaokupljen trulim ženinim jajnicima. To je bila svakodnevna tema razgovora; postali su važniji od purgativa i obložena jezika. Hymie je postao stručnjak za te atribute »seksa«, kao što ih je on nazivao. O čemu god govorio, počimao bi ili završavao s jajnicima. Bilo kako bilo, svejedno se još fukao sa ženom: bili su to snošaji dugi kao u zmija, za kojih bi on, prije vađenja, popušio jednu-dvije cigarete. Trudio se da mi objasni kako nju gnoj iz trulih jajnika strašno nadraži. Uvijek je bila dobra jebačica, ali sad se jebala bolje nego ikad. Kad joj jednom iščupaju jajnike, pitanje je kako će to ona uopće podnijeti, činilo se da je i ona toga svjesna. Ergo, jebimo se dok ide! Svake večeri, kad bi pospremili suđe od večere, šmugnuli su u svoj sobičak, nalik na ptičje gnijezdo, zavukli se u krevet i ležali zajedno kao dvije zmije. U više navrata mi je pokušao objasniti kako se ona jebe. činilo mu se kao da unutra ima neku ostrigu, ostrigu koja bi ga zgrabila i griakala mekanim zubima. Ponekad mu se činilo da joj je dopro do u mater187 niču, koliko je unutra bilo mekano i paperjasto i koliko su ti zubi blago grickali za pimpek i pružali mu strašan užitak. Ponekad bi ležali u položaju rastvorenih škara i gledali u strop. Da ne bi svršio, razmišljao je o uredu, o sitnim brigama koje su ga mučile i hvatale za gušu. Između dva orgazma nastojao bi misliti o nekoj drugoj osobi tako da bi, kad ona ponovo navali na nj, mogao u sebi uobraziti da se prvi put jebe s posve novom pičkom. Često bi se tako smjestio da može gledati kroz prozor dok obavlja posao. Toliko se izvještio u tome da je mogao svući neku ženu na ulici pred prozorom i strpati je u krevet; štaviše, uspijevao je da je posve zamijeni za svoju ženu, i to sve bez vađenja. Ponekad bi tako jebao sate i sate, a da mu ne bi palo na kraj pameti da svrši. — čemu trošiti stvar? — govorio je. Steve Romero, naprotiv, bio je na sto muka kako da ne svrši. Steve je bio građen kao bik i naveliko je sijao sjeme. Često smo izmjenjivali iskustva u kineskom restorančiću, u drugoj ulici od ureda. Bila je to neobična atmosfera. Možda zato što ondje nisu točili vino. Možda su tome krive čudne crne gljivice koje smo ondje jeli. U svakom slučaju, vrlo brzo smo navraćali na tu temu. Kad bi nam se Steve pridružio, to bi značilo da je već svoje odradio, otuširao se i izmasirao. On je uvijek bio temeljito Čist. Gotovo uzor pravog muškarca. Naravno, ne baš bistar, ali sve u svemu zgodan tip i drug. Nasuprot njemu, Hymie je bio pravi žabac. Činilo se kao da za sto dolazi pravo iz močvare gdje se cijeli dan praćakao po blatu. S usta mu se cjedila prljavština kao med. Zapravo, kad je riječ o njemu, teško bi to bilo nazivati i prljavštinom, jer ne postoji tvar s kojom bi se moglo usporediti. Bila je to sluzava i ljepljiva tekućina čiji je jedini sastojak bio — seks. On i na hranu nije drugačije gledao nego kao na potencijalnu spermu; ako je dan bio topao, on bi 188 rekao da je to dobro za jaja; kad bi se vozio trolejbusom, unaprijed je znao da će mu ritmičko ljuljanje kola izazivati apetit i polako i »osobno« mu ga nadići. Zašto »osobno«, to nisam nikad uspio dokučiti, ali to je doslovno njegov izraz. Volio je izlaziti s nama, jer smo uvijek bili poprilično sigurni da ćemo naći neku pristojnu žensku. Kad bi sam krenuo u potragu, ne bi mnogo birao. Uz nas bi promijenio rasu i došao do arijske pičke, kako je sam govorio. Voldo je arijske pičke. Ugodnije su mirisale, kaže. I prije bi se nasmijale... Nekad usred posla. Nigerice nije nikako mogao smisliti. Zapanjivalo ga je i gadilo mu se što ja mutim s Va-leskom. Jednom me je zapitao da li ona preoštro zaudara. Rekao sam mu da ja to volim — kad jako zaudara i kad je dobro podmazano. Samo što nije pocrvenio kad sam

mu to rekao. A i čudno je kako je u nekim stvarima bio izbirljiv. Recimo u hrani. Tu je imao puno zahtjeva. Možda mu je to u rasi. Vanjština mu je također bila besprijekorna. Nije mogao podnijeti mrlju na bijelim manžetama. Neprestano se četkao, neprestano vadio ogledalce iz džepa da vidi da li mu je zapela koja mrvica među zubima. Ako bi je otkrio, sakrio bi lice iza ubrusa i iščeprkao je čačkalicom u koje je držak bio od sedefa. Jajnike naravno nije mogao otkriti, ali ih nije mogao ni omirisati, jer mu je i žena bila prokleta čistunka. Cijeli dan se tuširala da bi se pripravila za večernje orgije. Tragično je bilo koliko je ona držala do tih jajnika. Sve dok je nisu odvezli u bolnicu, jebala se punom parom. Užasavala bi se pri pomisli da se poslije više neće moći jebati. Hymie joj je, naravno, rekao da njega ništa neće smetati, kako god ispadne. Dok je bio onako spojen s njom poput zmije i dok je, s cigaretom u ustima, gledao kako ulicom prolaze djevojke, teško mu je bilo zamisliti da se žena više neće moći jebati. Bio je siguran da će operacija uspjeti. Uspjeti! To će reći da će se 189 ona jebati još bolje nego prije. Ležeći na leđima i gledajući u strop, on bi joj govorio: — Ti znaš da ću te uvijek voljeti... Pomakni se malo ovamo, molim te... e, tako... tako. šta sam ono rekao? Ah, pa da... ma slušaj, zašto se ti zbog toga uzbuđuješ? Naravno da te neću prevariti. Čuj, malko se odmakni... aha, tako ... izvrsno. Sve bi nam on to pričao u kineskom restoranu. Steve bi se smijao kao lud. Steve se nikad ne bi mogao tako ponašati. On je bio vrlo pošten, osobito prema ženama. Zato nikad nije ni imao sreće. Mali Curley, recimo — Steve je mrzio Curleya — uvijek je postigao ono do čega mu je bilo stalo ... Bio je rođeni lažac i varalica. Ni Hymie baš nije volio Curleya. Rekao je da je nepošten, a pod tim je mislio na novčane probleme. U tom pogledu je Hymie bio vrlo savjestan i strog. A osobito mu se nije sviđalo kako je Curley govorio o svojoj tetki. Po Hymiejevu mišljenju je bilo već prilično nezgodno što krči majčinu sestru, ali mu pogotovo nije mogao oprostiti da s njom postupa kao sa starom krpom. Ipak čovjek mora imati nekog poštovanja prema ženi, ako nije kurva. Drugo je ako je kurva. Kurve nisiu žene. Kurve su kurve. Takvi su, naime, bili Hymijevi pogledi. Pravi razlog što nije volio maloga Curleya bio je, međutim, u tome što bi Curley, kad god su izlazili, ugrabio bolju žensku. A to još nije sve: obično bi je platio Hyimiejevim novcem. Hymieja je čak uzrujavao i način kako je Curey iznuđivao novac — gotovo na ucjenu, kao što bi ito on rekao. Smatrao je da je to dijelom i moja krivnja, jer sam bio obazriv prema frajeru. — Nema u njemu nimalo moocala — tumačio bi Hymie. — A šta bi se za tebe moglo reći, kako je s tvojim moralom? — pitao sam ja. — 0, drugo sam ja! Ja sam prestar da bih imao morala, pdš' ga v nit. Ali Curley je još klinac. 190 — Ti si zavidan, u tome je stvar — dobacio bi Steve. — Ja? Ja da sam njemu zavidan? — i pokušao bi odbaciti tu pomisao prezimim smiješkom. Uvijek bi se stresao kad bi ga tko tako pecnuo. — Slušaj — izustio bi obraćajući se meni — jesam li kad ibio tebi zavidan? Nisam li ti uvijek prepustio djevojiku kad god si to zatražio? Sjećaš li se one crvenokose iz centrale ... znaš ... one s velikim sifonima? Zar je lako takav štos prepustiti prijatelju? A zar ti je ipak nisam prepustio? Samo zato što si rekao da vodiš velike sifone. Ali za Curleyja to ne bih nikada učinio. On je lupež. Neka si sam traži ženske. Istini za volju, Curley je vrlo marljivo itražio ženske. Istovremeno je uvijek imao bar pet-šest u prometu, koliko sam ja uspijevao zapaziti. Tu ubrajam, recimo, i Valesku — s njom se čvrsto spetljao. Ona je bila toliko sretna da se s nekim bestidno jebe da se čak nije nijednom riječju pobunila kad ga je morala dijeliti isprva sa sestričnom, a poslije i s patuljčetom. Najviše je voljela ući u kadu i jebati se s njim u vodi. Sve je bilo u redu dok to nije prokužilo i pafculjče, pa je došlo do velikog džum-busa tako da ju je primirio istom na podu u salonu. Po Curleyjevom pričanju, on je radio sve, samo što nije jašio svjetiljke. A uz to se uvijek domogao i pristojnog džeparca. Valeska je isto bila darežljiva, ali sestrična je bila pravo srce. Cim bi se primakla raskopčanu šlicu, smekšala bi se kao maslac. Već pri pogledu na otkopčani šlic, pala bi u zanosno bunilo. Gotovo je sramotno šta je Curley sve radio od nje. Uživao je u tome da je ponižava. Jedva da sam mu to i zamjeravao, jer je ona, kad bi je čovjek vidio obučenu na ulici, bila naduvena i ohola ga-dura. Kako se držala na ulici, moglo bi se pomisliti da uopće nema pičke. I, jasno, kad bi bio nasamo s njom, morala bi platiti što se onako napolju prenemaže. — Izvadi ga! — rekao bi joj otkopčavši malko 191 šlic. — Izvadi ga jezikom! — (Svakoj je od njih spremao što je ide, jer su se, ikako je tvrdio, lizale njemu iza leđa uzduž i poprijeko.) Kako bilo da bilo, tek što bi ga osjetila u ustima, mogao je raditi od nje što je htio. Nekad bi je natjerao da sitoji na (rukama i marisao je odostrag gurajući je po sobi kao taoke. Drugi put se pario na pasju i, dok bi ona stenjala i izvijala se, on bi nehajno zapalio cigaretu i otpuhnuo joj dim među noge. Jednom joj je, za vrijeme takve pasje jebačine, gadno podvalio-Toliko ju

je već bio nadražio, da je bila izvan sebe. I tada, kad joj je skoro zgnječio guzicu od udaraca odostrag, načas je izvukao kurac kao da će ga malko ohladiti, i onda joj u mindžu polako i nježno utjerao krupnu i dugačku mrkvu. — Evo, gospođice Abercrombie — reče — to vam je nadomjestak za moj pravi kurac — posve se odmakne i navuče gaće. Sestrična Abercrombie je bila toliko zapanjena te je toliko snažno prdnula da je mrkva izletjela napolje. Tako je to, naime, bar Curley prepričavao. Inače je bio bestidan lažac i možda u njegovoj priči nije bilo ni mrve istine, ali isto tako nema sumnje da je imao njuha za takve svinjarije. A od gospođice Abercrombie i njena uobražena purjeg držanja, e, od takve se pičke čovjek uvijek može nadati svemu. Što se tiče Hymieja, on je bio čistunac. Moglo bi se reći da Hymie i njegova obrezana kurčina nisu bili jedno te isto. Kad bi se njemu »osobno« digao, kako je on govorio, zaista je postajao neuračunljiv. Odista se sama Priroda ispoljavala u obrezanoj kurčini Hymieja Laubschera. Isto je bilo i s pizdom njegove žene. Bilo je to nešto što je ona nosila među nogama kao ukras. Bila je dio gospođe Laubsch-ner ali to nije bila osobno sama gospođa, ako vam je jasno šta hoću reći. Jednom riječju, sve .su ove okolnosti ubrzo dovele do opće seksualne pometnje koja je vladala u ono doba. Bilo je to kao da sam se nastanio u Zemlji jebačine. Kad se samo sjetim one djevojke s 192 gornjeg kata... Ona bi povremeno navraćala, kad je žena imala koncert, da pripazi na malu. Bila je tako očita blentavica, da isprva uopće nisam obraćao na nju pažnju. Ali kao i sve druge, i ona je imala pičku, neku vrst bezlične lične pičke koje je bila nesvjesno svjesna, što je češće silazila k nama, postajala je sve svjesnija, na svoj nesvjesni način. Jedne noći, kad je ušla u kupaonicu i sumnjivo se dugo u njoj zadržala, počele su me kojekakve misli kopkati po glavi. Odlučio sam zaviriti kroz ključanicu da vidim što radi. Na moje veliko zaprepaštenje, stajala je pred ogledalom i gladila se i draškala po pičkici. Samo što nije s njom razgovarala. Toliko sam se uzbudio da nisam znao šta da počnem. Vratio sam se u veliku sobu, ugasio svjetlo, legao na kauč i uzeo čekati da se vrati. Dok sam ležao još mi je bila pred očima bujna pička i prsti kojima kao da je svirala na njoj. Raskopčao sam šlic da bi mi pimpek iskočio u hladoviti mrak. Pokušao sam je hipnotizirati i primamiti, svejednako ležeći onako na kauču, ili sam bar pokušavao da je moj pimpek primami. »Dođi, kujo«, ponavljao sam u sebi, »dođi i poklopi me svojom pičkom«. Očito je odmah osjetila poruku, jer je za tren oka otvorila vrata i počela pipati po mraku tražeći kauč. Nisam rekao ni riječi, niti sam se maknuo. Samo sam usredotočio sve misli na njezinu pičku koja se polako poput raka kretala kroz mrak. Napokon je zastala pokraj kauča. Ni ona nije ništa govorila. Samo je stajala i, kad sam joj pošao rukom uz noge, pomakla je jedno stopalo da bi malko otvorila mindžu. Mislim da u životu nisam dotakao tako sluzavu mindžu. Između nogu joj je teklo kao tijesto i da sam imao pri ruci oglasne table mogao sam ih oblij epi ti bar desetak, ako ne i više. Za koji trenutak, prirodno poput krave koja obara glavu da bi se napasla, sagnula se i uzela ga u usta. Zabio sam četiri prsta u nju, uzmutivši ono tijesto u pjenu. Usta su joj bila i te kako puna a sok joj je curio niz noge. Kao što 13 Jarčeva obratmca 293 rekoh, nismo ni zucnuli. Bili smo naprosto par šutljivih manijaka koji rade iz petnih žila kao kopači grobova. Bio je to jebački raj i ja sam toga bio svjestan, pa sam bio posve spreman i voljan da mi mozak prsne od jebanja, ako bude potrebno. Možda je to bila najbolja jebačica s kojom sam imo posla. Gubicu nije otvorila nijednom, niti te noći, niti iduće, niti bilo koje od idućih noći. Naprosto bi se pri-šuljala kroz mrak, tek što bi nanjušdla da sam sam, i cijelog me oblijepila svojom pičkom. Koliko se sjećam, mislim da joj je pizda zaista bila golema. Mračni podzemni labirint, pun divana, ugodnih zakutaka, gumenih zubi, štrcaljki, mekanih gnijezda, paperja i dudova lišća. Puzao sam kroz nju kao trakavica i zavlačio se u pukotine u kojima je bilo sasvim tiho, mekano i spokojno, tako da sam ondje ležao kao sidrena bova na ostrižištu. Uz najmanji pomak bih se već našao u pulman-vagonu gdje bih sjedio i čitao novine, ili u slijepoj ulici s kaldrmom od oblutaka obraslih mahovinom i s vratašcima koja su se automatski otvarala i zatvarala. Ponekad bi mi se činilo kao da se vozim na cirkuskom toboganu: duboko propadnem i obaspu me ujedljivi morski raci, trska se mahnito povija i škrge ribica me udaraju kao pločice ksilofona. U ogromnoj crnoj pećini svilena-sto-sapunaste orgulje sviraju pohlepnu crnu muziku. Kad bi se dobro raspalila, kad bi sok mlazao iz nje, postalo bi unutra ljubičasto-grimizno, nalik na tamni karmin sumračja, trbuhozboračkog sumračja kakvo doživljava patuljčad i benavčad kad ima men-struaciju. Podsjećalo me to na ljudoždere koji žvaču cvijeće, Bantu crnce u nastupu aanoka, divlje jedno-roge koji se tjeraju po nasadama rododendrona. Sve je tu bezimeno i bezoblično, Iks Ipsilon i njegova žena Ipsilonovička: iznad nas plinski rezervoari, a ispod naš život u moru. Iznad struka je bila, kao što rekoh, posve luda. Baš tako, temeljito šašava, iako zahuktana i zapjenjena. Zato joj je pička možda i bila tako divno bezlična. Bijaše to pička kakvu tre194 ba tražiti, pravi Biser Antila, kao što ga je otkrio Dick Osborn čitajući Josepha Conrada. Izdizala se sred oceana seksa kao blistava srebrna stijena okružena ljudskim moruzgvama, ljudskim morskim

zvijezdama, ljudskim madreporama. Samo bi je Osborn mogao otkriti, samo bi on mogao odrediti tačnu geografsku širinu i dužinu te pičke. Po danu se moglo primijetiti kako polako gubi glavu, a kad bi pala noć činilo mi se kao da je poput lisice hvatam u zamku. Nije trebalo ništa drugo učiniti nego leći, raskopčati šlic i čekati. Bila je nalik na Ofeliju koja je iznenada uskrsnula među Kafarima. Nije više znala riječi nijednog jezika, a ponajmanje engleski. Bila je gluhonijemo stvorenje koje je izgubilo pamćenje, a zajedno s pamćenjem i hladnjak, škare za kovrčanje kose, pincete i torbicu. Bila je golija od ribe, ako izuzmemo onaj čuperak među nogama. Cak je bila i skliskija od ribe, jer riba bar ima krljušt, a ona je nije imala. Ponekad se čak nije znalo jesam li ja u njoj ili ona u meni. Bio je to otvoreni rat, moderni neki Pankration u kome smo se grizli za vlastitu guzicu. Ljubav među daždevnjacima širom otvorenih ventila. Ljubav bez spola i bez lizola. Inkubaciona ljubav jazavaca u goleti gdje prestaju šume. S jedne strane Artički ocean, s druge strane Meksički zaljev. I, premda to nismo nikad otvoreno spomenuli, uz nas je uvijek bio i King Kong, usnuli King Kong u olupini »Titanika«, usred fosfore-scentnih kostiju milijunaša i okatica. Nikakvom logikom ne bismo mogli otjerati Kinga Konga. On je divovski potporanj na kome počiva lepršava dušina tjeskoba. On je vjenčani kolač u koga su noge dlakave a ruke dugačke nekoliko kilometara. On je okretna pozornica na kojoj se prikazuju novosti. On je cijev pištolja koji nikada nije ispaljen, guba-vac oboružan tanetima gonokoka. I tako sam u šupljini kile i kroz penis mirno preglavljivao misli. Prvo je došao na red binomni Nevvtonov teorem, pojam koji me je oduvijek zbu195 njivao: uzeo sam ga pod lupu i proučio od A do Z. Zatim je tu bio i Logos koji sam oduvijek nekako poistovećivao s disanjem: sad sam, naprotiv, otkrio da je to neka vrst demonske tromboze, stroj koji melje žito i kad su hambari već odavno puni a Zidovi protjerani iz Egipta. Spominjem još i Bukefa-la, riječ kojom sam se najviše zanosio vjerojatno od svih riječi što sam ih znao: izbacio bih je kad god bi mi bilo gusto, a zajedno s njom bi se, naravno, pojavio i Aleksandar i cijela njegova grimizna svita. Kakav je to konj! Oždrebio se negdje na Indijskom oceanu kao posljednji potomak svoje loze i nikada se nije pario, osim s amazonskom kraljicom za me-zopotamske pustolovine. Pa onda još i škotski gani-bit! Čudesan izraz koji nema nikakve veze sa šanom. Uvijek bih ga zamišljao u liku čovjeka na štulama s 2498. stranice velikog liječnika Funka i Wagnalla. Gambit je tu nekakav skok u neizvjesno, i to na umjetnim nogama. Posve bezrazložan skok — dakle: gambit! Kad shvatiš, posve je jednostavno i jasno kao sunce. Sjećam se još i Andromede, Gorgone Meduze, božanskih Kastora i Poluksa, mitoloških blizanaca koji su zauvijek oblikovani u etemernoj zvjezdanoj prašini. Tu je i »elukubracija«, riječ s očitim seksualnim prizvukom, a opet s puno cerebralna podsmisla od koga me hvata nelagoda. Elu-kubracija je vezana uz naporni »noćni« rad i tu noć poprima neko zlokobno značenje. Napokon i riječ »tapiserija«. Prije ili kasnije bi nekoga pro-boli »iza tapiserije«. Zamišljao sam oltarski pokrivač od azbesta i na njemu zlokobnu proderotinu kakvu bi samo Cezar mogao učiniti. Bijaše to, kako rekoh, vrlo mirno premišljanje, onakvo kakvome su se zacijelo prepuštali ljudi u staro kameno doba. Pojmovi nisu bili ni besmisleni, ni objašnjivi. Bio je to jedan od onih problema gdje različite izreske treba slijepiti u sliku, koje, kad ti dodiju, objeručke odbaciš. Sve odreda sam mogao odbaciti, čak i Himalaju. Moj način mišljenja bio 196 je upravo suprotan Muhamedovu; nije vodio baš nikamo i zato se moglo u njemu uživati. Visoka zgrada koju si, recimo, podigao za duge jebačine, srušila bi se u tren oka. Bila je važna samo jebačina, a ne i izgradnja. Kao da sam živio u kovčegu za općeg potopa i imao uza sve, sve do ključa za zavrtnje. Zašto da nekoga umoriš, siluješ, zašto da učiniš incest, kad se od tebe traži jedino da ubijaš vrijeme? Kiši kiša, i kiši, kiši, a u kovčegu je suho i toplo, imaš po jedan par od svega živoga, a u smočnici vestfalske šunke, svježih jaja, maslina, usoljena luka, vusterskog umaka i drugih oblizaka. Bog je izabrao mene, Nou, da osnujem novo nebo i novu zemlju. Dao mi je čvrst brod na kome su sve pukotine zasmoljene i dobro osušene. A i poučio me je kako da plovim olujnom pučinom. Možda će, kad prestane kiša, biti potrebno još štogod znati, ali zasad je dovoljno znati sve o plovidbi. Preostalo mi je još jedino da igram šah u Caf6 Royalu, u Drugoj aveniji, ali sam za tu priliku morao zamisliti partnera, kakva židovskog mudrijaša koji će uspjeti otegnuti partiju dok kiše ne prestanu. Ali, kako rekoh, nisam imao vremena za dosadu; zabavljali su me stari prijatelji: Logos, Bukefal, tapiserija, elukubraci-ja i ostali, čemu onda igrati šah? Dok sam tako provodio beskrajne noći i dane u zatvorenom, počeo sam shvaćati da razmišljanje, ako nije masturbacija, može djelovati umirujuće, iscjelujuće i ugodno. Razmišljanje koje nikamo ne vodi može vas svugdje dovesti; svako je drugačije razmišljanje kao vožnja na točkovima i, bez obzira koliko je dugačka pruga, na kraju uvijek naiđete na neko spremište ili željezničku ložionicu. Na kraju je uvijek crveni signal koji znači STOP! Ali kad se penis upusti u razmišljanje, onda nema crvenog signala i zapreka: nastupaju vječiti praznici, mamci su svježi i riba neprestano grize za udicu. To me je podsjetilo jedne druge pičke, Veronike — ne znam kako se preživala — koja mi je uvijek skretala mi-

197 sli u krivom smjeru. S Veronikom je uvijek bilo natezanja pred vratima. U plesu bi čovjek pomislio da mu kani zauvijek pokloniti jajnike, ali tek što bi se našla napolju, odmah bi se zamislila, zamislila bi se o svom šeširu, o taški, o tetki koja je čeka, o pismu koje je zaboravila poslati, o mjestu koje će izgubiti — mahom o sporednim glupostima koje nisu imale nikakve veze s poslom koji nas čeka. Baš kao da je odjednom, umjesto mozgom, počela razmišljati pičkom — najopreznijom i najlukavijom pičkom koju možete zamisliti. Bijaše to, da tako kažem, metafizička pička. Ta je pička smišljala probleme a osim toga joj je i način mišljenja bio poseban, sve po metronomu. Za tu vrstu izopačene ritmičke rabote neophodno je uvijek naročito prigušeno svjetlo. Treba uvijek biti gotovo mračno kao u rogu, ali istovremeno i toliko svjetlo da možete naći dugme ako vam se otkine i padne na pod u predvorju. Mislim da shvaćate što hoću reći. Mutna ali sitničava tačnost, čelična budnost pod krinkom rastresenosti. Lepršava i skliska u isto vrijeme, tako da ti nije jasno da li je ptica ili riba? š t a to zapravo držim u rukama? Je li vrijedno ili čak izuzetno vrijedno? Odgovor je uvijek bio da pošiziš. Ako je zgrabiš za mljekarstvo, zakreštat će kao papiga; ako posegneš ispod suknje izmigoljit će se kao jegulja; ako je malo jače, stisneš, ugrist će te kao lasica. Samo je zatezala, zatezala i zatezala. Zašto? šta joj je bilo na pameti? Hoće li ti dati za sat-dva? Nemaš gotovo nikakve nade. Ponaša se kao golub koji pokušava letjeti a noge su mu u gvožđu. Pretvarala se kao da nema nogu. Ali ako bi krenuo u namjeri da je posve ostaviš na miru, samo što te ne bi rastrgala. Kako je imala divnu guzicu i kako je bila istovremeno neosvojiva, počeo sam je smatrati za Pons Asinorum. Svako đače zna da preko Pons Asinoru-ma mogu preći samo dva bijela magarca koje vodi slijepac. Ne znam zašto je to tako, ali to je pra198 vilo koje je postavio stari Euklid. Starkelja je, čini mi se, toliko toga znao da je jednog dana, naprosto zabave radi, sagradio most koji neće preći nijedan obični smrtnik. Nazvao ga je Pons Asinorum, jer je imao dva prekrasna bijela magarca koje je toliko volio da ih ne bi nikome prepustio. I tako je smislio čaroliju prema kojoj je trebalo da on, kao slijepac, jednog dana prevede magarce preko mosta u lovište gdje će magarci biti sretni. Eto, Veronika je bila na isto brdo tkana. Toliko je mislila na svoju lijepu bijelu guzicu da se ne bi ni za šta na svijetu rastala od nje. Naumila je, kad kucne čas, da je ponese sa sobom u raj. Što se tiče same pičke, koju uostalom nije uopće spominjala, što se tiče pičke, velim, ona je za nju bila samo privjesak koji nosi uza se. U sumračju pred vratima, iako ona nikad nije otvoreno spominjala svoja dva problema, nekako nezgodno biste postali svjesni koliko je oni muče. Natjerala bi vas na to umješno poput mađioničara. Nešto biste načas nazreli ili osjetili, ali samo da biste na kraju spoznali prijevaru, da biste spoznali kako niste ništa ni vidjeli, ni osjetili. Bijaše to istančana seksualna algebra, prava ponoćna elu-kubracija za koju ćete sutra dobiti peticu ili četvrticu, ali ništa više. Položiš ispit, dobiješ diplomu i onda te najure. U međuvremenu ti je jasno da joj je guzica samo da se na njoj sjedi a pička da se kroz nju piša. Između udžbenika i zahoda prostire se međuzona u koju nikada nećeš stupiti jer je njezina oznaka — jebačina. Možeš tupiti i prčkati koliko hoćeš, ali jebati sigurno nećeš. Svjetlo se nikad potpuno ne utrne, sunce nikad posve ne grane unutra. Uvijek je toliko svijetlo i mračno da se vidi i ne vidi. I baš joj je taj kobni tračak svjetla pomogao da uvijek bude budna, da vreba, da tako kažem, na torbice, olovke, dugmad, ključeve, i tome slično. Sam nisam nikada pravo mogao razmišljati, jer mi je mozak već unaprijed bio zaokupljen. Mozak mi je vječito bio u stanju pripravnosti, kao prazna stolica 199 u kazalištu na kojoj je vlasnik ostavio sklopljivi cilindar. Veronika je, kažem, imala govorljivu pičku, što je vrlo loše, jer ispada kao da je njena jedina funkcija bila da čovjeka odgovori od jebačine. Evelyn je, naprotiv, imala nasmijanu pičku. I ona je stanovala iznad nas, samo u susjedstvu. Uvijek bi doska-kutala o ručku ili večeri da nam ispriča pokoji novi vic. Bila je to prvorazredna komičarka, jedina istinski duhovita žena koju sam upoznao u životu. Za nju je sve bilo šaljivo, pa čak i jebačina. Dosta je ako vam kažem da je mogla nasmijati i ukrućeni kurac. Kaže se da ukrućeni kurac ne zna za sebe, pa je nasmijani ukrućeni kurac zacijelo pravo prirodno čudo. Najbolje ću vam to dočarati ako kažem da je Evelyn, čim bi se zagrijala i uzbudila, odmah počela izvoditi pičkom trbuhozboračke štosove. Tek što bi joj ga htio utjerati, komedijaška među njenim nogama bi zakrkljala od smijeha. Istovremeno te ščepa i obijesno te čupne i stisne. Ta komedija-šica od pičke je znala i pjevati. Zaista se ponašala kao dresirani tuljan. Ništa nije teže nego leći sa ženom u cirkus. Ta stalna tačka, nastup dresiranog tuljana, činila ju je nepristupačnijom nego da je ograđena željeznim koljem. Smekšala bi ona i pimpek koji se »najosobnije« digne. Smekšala bi ga smijehom. Međutim, to ipak nije bilo toliko ponižavajuće koliko bi čovjek mogao pomisliti. Bijaše nešto simpatično u tom va-ginalnom smijehu. Cijeli vam se odvija pred očima kao pornografski film kome je tragična tema — impotencija. Gledaš samoga sebe kao psa, lasicu ili bijelog kunića. Tjelesna ljubav je tu samo uz put, kao recimo porcija kavijara ili voštani suncokret.

Gledao si trbuhozborca u sebi kako govori o kavijaru ili o voštanu cvijetu, dok je prava osoba bila uvijek lasica ili bijeli kunić. Evelyn je uvijek ležala u gredici kupusa, široko razmaknutih nogu, i nudila svijetlozeleni list prvome tko naiđe. Ali, kad 200 biste se sagnuli da zagrizete u nj, cijela bi kupuso-va gredica odletjela u zrak od smijeha, od svijetlog, rosnog vaginalnog smijeha kakav je nezamisliv za Isusa Ti Boga i Immanuela Tihotapca Kanta, jer da su ga oni poznavali, svijet danas ne bi bio kakav je, niti bi u njemu bilo Kanta i Svemogućeg Gospoda. Ženka se rijetko smije, ali kad se smije, tresu se brda. Kad se ženka smije, za mužjaka je bolje da šmugne u zaklon pred ciklonom. Ženskom kiko-tu ne može odoljeti ni armirani beton. Žena, kad jednom prasne u smijeh, može nadsmijati i hijenu, šakala ili divlju mačku. Povremeno se tako nešto može čuti kad se, recimo, rulja sprema na linč. To znači da je ventil otvoren, da će biti šta bude. To znači da ona traži svoje — i najbolje je pripaziti da ne ostaneš bez jaja! To znači da dolazi nevolja, odnosno da najprije dolazi ONA koja će te velikim i šiljatim kolcima živa oderati. To znači da će leći ne samo s tobom, s drugim i s trećim, nego i s Kolerom, Meningitisom i Gubom; to znači da će leći na oltar kao kobila koja se tjera i primiti na sebe svakoga tko naiđe, uključivši i Duha Svetoga. To znači da će ona u jednu jedinu noć srušiti sve ono što je jadni mužjak, uza svu svoju logaritmičku lukavost, gradio pet tisuća, deset tisuća, dvadeset tisuća godina. Srušiti i odozgo se pošorati na ruševine, a nitko je neće moći zaustaviti kad se jednom počne smijati. I kad kažem za Veroniku da bi njen smijeh mogao smekšati kurac koji se i »najosobnije« digne, onda nimalo ne pretjerujem: bila je kadra oduzeti svaku osobnu erekciju i vratiti vam je kao bezličnu i posve nalik na usijanu šipku za pušku. Čovjek možda nije mogao mnogo postići sa samom Veronikom, ali je mogao i te kako iskoristiti ono što mu je pružala, to je posve sigurno. Kad biste se našli u njenoj blizini, osjećali ste se kao da ste uzeli odviše španjolskih mušica. On vam se više uopće ne bi spuštao, osim ako biste ga udarili ko-vačkim čekićem. 201 Sve vam je to teklo iz dana u dan baš ovako, makar bila laž sve što pričam. Bijaše to osobno putovanje kroz bezlični svijet u kome čovjek s lopaticom u ruci kopa tunel kroz zemljinu koru da bi izbio na drugu stranu. Cilj mu je da proruje zemlju i da napokon nađe tjesnac Culebra, nec plus ultra tjelesna medenog mjeseca. I, naravno, nikad nije prestao kopati. Najbolje čemu sam se mogao nadati bilo je da se zaglavim u samom središtu zemlje gdje je pritisak najveći i posvuda izjednačen, i da ondje ostanem na sve vijeke vijekova. Osjećao bih se tada kao Iksion na plamenu točku, što jeste neka vrst spasa koju je nemoguće posve prezreti. S druge strane, bio sam opet metafizičar instinktivističkog kova: nisam mogao izdržati da se negdje zauvijek zaglavim, makar to bilo u samom središtu zemlje. Bilo je neophodno pronaći metafizičku jebačinu i prepustiti joj se, a zato bih se morao uzverati na posve novu visoravan, na zaravanak pun djeteline i uglačanih monolita, gdje slobodno kruže orlovi i lešinari. Ponekad, kad bih predveče sjedio u parku, osobito u parku punom otpadaka od papira i hrane, ugledao bih neku prolaznicu za koju bi mi se činilo da se uputila na Tibet, i napeto bih je motrio vjerujući da će sad-na poletjeti jer, kad bi ona poletjela, i ja bih mogao letjeti, i ne bih više morao kopati i rovati. Katkada, vjerojatno od sumraka ili nekog drugog fenomena, učinilo bi se da je, zami-čući za ugao, zaista i poletjela. Odnosno, odjednom bi se vinula u zrak i ostala lebdjeti na visini od nekoliko stopa kao pretovareni avion; ali baš taj nehotični uzlet, bio on privid ili ne bio, davao mi je nade i hrabrosti da i dalje napeto motrim u zrak. Zvučnici u meni su urlali: »Naprijed, tjeraj dalje, zapni«, i sve takve gluposti. Ali zašto? čemu? Kamo? Kako? Namjestio bih budilicu da me probudi i da ustanem u određeno vrijeme, ali zašto da se budim i ustajem? Zašto da uopće 202 bilo kada ustajem? S lopaticom u ruci kopao sam kao robijaš a nije bilo nikakve nade da ću za to biti nagrađen. Da sam nastavio kopati, iskopao bih najdublju jamu što ju je ikada iskopala ljudska ruka. A s druge strane, opet, ako mi je baš bilo stalo da stignem na drugu stranu zemlje, nije li bilo mnogo jednosrtavnije da odbacim lopatu i ukrcam se u avion put Kine? Ali tijelo slijedi duh. Nešto što je za tijelo najjednostavnije, nije uvijek jednostavno i za duh. A najteže je i najnezgodnije u onome trenutku kad tijelo i duh počnu vući svaki na svoju stranu. Bilo je pravo blaženstvo kopati lopatom: duh mi je ostajao posve slobodan a ipak nije bilo ni najmanje opasnosti da se odijeli od tijela. Ako bi životinjska ženka počela odjednom stenjati od zadovoljstva, ako bi je spopao nastup slatke histerije, vilice joj se razvukle kao uzice na staroj cipeli, prsa joj se teško uzbibala i rebra zapucketala, ako bi se frajerica naprosto počela rastapati prepuštajući se veselju i krajnjem očajanju, upravo u tom 'trenutku, ni sekundu prije ili kasnije, doplovila bi s obzorja obećana visoravan nalik na lađu što izranja iz magle i trebalo je samo staviti na nju nacionalnu zastavu i proglasiti je osvojenom u ime Ujaka Sama i svega što nam je sveto. Ove neprilike sam doživljavao teko često da je bilo nemoguće ne povjerovati da zai-sita postoji zemlja zvana Jebačina,

jer to je jedino ime kojim ju je moguće okrstiti, iako je tu posrijedi nešto više od jebačine, nešto čemu se moguće približiti jedino jebajući. Svatko je od nas, prije ili kasnije, zataknuo zastavu na tome teritoriju a ipak nitko nije mogao da ga zauvajek prisvoji. Preko noći bi iščezao, ponekad čak i prije nego bi čovjek trepnuo okom. Bila je to ničija zemlja, koja je zaudarala po otpacima i smeću nevidljivih smrti. Kad bd bilo sklopljeno primirje, mogao si se s neprijateljima sresti na tom području, rukovati se ili obrediti Mom. Ali primirja nikad dugo ne traju. 203 Jedino što je, čini se, trajalo, bio je pojam »među-zone«. Ondje su zviždali meci i gomilale se lešine: onda bi pljusnula kiša, i napokon ne bi ostalo ništa osim smradna zadaha. Sve je ovo figurativni opis nečega što se ne može doslovno navesti. Ono što se ne može spomenuti jeste čista jebačina i čista pička: to treba spominjati samo u luksuznim izdanjima, inače bi se svijet raspao. Ono što svijet drži na okupu, kao što dobro iskusih na vlastitoj koži, jeste spolni snošaj. Ali pravi pojam jebačine i pravi pojam pičke čini mi se da sadrži u sebi neki još neodređeni element koji je mnogo opasniji od nitroglicerina. Da biste shvatili njihovo pravo značenje morate posegnuti za SearsRoebuckovim katalogom koji je odobrila i anglikanska crkva. Na dvadeset i trećoj stranici ćete naći sliku Prijapa koji na vrh budže žonglira vadičepom; zabunom stoji u sjeni Partenona; posve je gol osim što nosi štitnik za muda, s otvorom u sredini, koji mu je za ovu priliku posudio tim Holy Rollers iz Oregona i Saskatchewan. Interurban upravo pita treba li da prodaju dionice na burzi ili da čekaju. On im kaže jebite se i zatvara telefon. U pozadini Rembrandt proučava tjelesnu građu gospodina našega Isusa Krista koga su, ako se sjećate, razapeli Židovi, da bi ga kasnije prenijeli u Abesiniju gdje su ga gađali metalnim obručima i drugim predmetima. Čini se da je vrijeme lijepo i toplo osim što se, kao i obično, diže lagana sumaglica s Jonskog mora; to je znoj Nep-tunovih jaja koja su mu odrezali drevni monasi ili možda Manihejci u vrijeme kuge. Dugački komadi konjskog mesa vise napolju da se osuše i sve je puno muha, baš kao što to opisuje Homer u davnini. Sasvim blizu stoji i McCormickov kombajn, kosačica i samovezačica od trideset i šest konjskih snaga i bez ispuha. Žetva je skupljena i u daljini nadničari prebrojavaju zaradu. To je rumeno svanuće pr204 vog dana spolnih snošaja u drevnom helenskom svijetu, koji sad možemo sebi vjerno dočarati zahvaljujući fotografiji u boji braće Zeiss i ostalih marnih pregalaca industrije. Ali to se nije tako činilo ljudima u Homerovo vrijeme, koji su ondje živjeli. Nitko ne zna kako je izgledao bog Prijap kad je bio sramotno ponižen da balansira vadičepom na vrhu pimpeka. Dok je stajao ondje u sjeni Panteona zacijelo se zanio u misli o kakvoj dalekoj pički; bit će da je smetnuo s uma i vadičep, i kombajn, i samovezačicu; vjerojatno je duboko u sebi postao silno mučaljiv i napokon je čak izgubio svaKu želju i da sanja. Moje je mišljenje i meni će, naravno, biti drago da me tko ispravi, ako sam pogriješio, moje je mišljenje da je on stojeći onako u sumaglici, koja se dizala, začuo odjednom anđeosku trublju i, gle čuda, pred očima mu je odjednom bujno zeleno bla-tište na kojima pleme Chocktaw orgija s plemenom Navajo; u zraku iznad njih lepršaju bijeli kondori a vratovi su im okićeni vijencima nevena. Ugledao je također debelu ploču na kojoj je urezano Kristovo tijelo, Apsalomovo tijelo i zlo koje je strast. Vidio je spužvu natopljenu žabljom krvlju, oči koje je Augustin ušio u kožu, halju koja nije tolika da bi prekrila sve naše poroke. Sve je to vidio u pro-hujalu trenutku dok je Navajo orgijao s Chocktawsima i bio je silno iznenađen kad mu se između nogu odjednom razlegao glas, glas iz dugačke i zamišljene svirale na koju je bio u snu zaboravio, i to je bio najnadahnutiji, najoštriji i najprodorniji, najslavodobitniji i najdivljiji kikotavi glas što se ikad izvio iz dubina. Počeo je pjevati kroz svoju dugačku kurčinu tako uzvišeno i svečano da su se bijeli kondori spustili s nebesa i posrali velika grimizna jaja po cijelom zelenom blatištu. Naš gospod Krist je ustao iz kamene postelje i, premda obilježen metalnim kolutovima, zaplesao je kao divo-koza. Iz Egipta naiđoše felasi u lancima, a za njima ratnici Igorota i zmijožderi sa Zanzibara. 205 Tako je to bilo na prvi dan spolnih snošaja u drevnom helenskom svijeitu. Odonda se mnogo toga promijenilo. Vaše nije pristojno pjevati kroz pimpek, niti je dopušteno kondorima da svuda unaokolo seru velika grimizna jaja. Sve je to skatološko, esha-tološko i ekumensko. I zabranjeno je. Verboten. I tako Zemlju jebačine potiskuju sve dalje i dalje: postaje mitološka. Zato sam i prisiljen da govorim mitološki. Govorim najuglađenije što mogu i premazujem najdragocjenijim mastima. Odbacujem bačne cimbale, pozauine, bijele nevene, oleandre i rodo-dendrone. Ovamo trnje i lisičine! Krist je mrtav i unakažen metalnim kolutima. Felas-i bijele u egipatskim pustinjama a ruke su im labavo okovane. Lešinari su pojeli posljednju mrvicu gnjila mesa. Potpuna je ftišina, milijun zlatnih miševa gricka nevidljdv sir. Mjesec je izišao i Nil se valja opustošenim brežinama. Zemlja tiho riga, zvijezde trepere i bleje, rijeke oplakuju obale. Tako je to ... Ima nasmijanih pički a ima i razgovorljivih pički; ima i ludih pički u obliku okarine, a ima i izobilnih, sez-rnografskih pički koje bilježe priliv i opadanje sokova; ima Ijudožderskih pički koje otvaraju čeljusti poput kita i gutaju sve živo; ima i mazohističkih pički, koje se

zatvaraju poput ostrige i u kojih su izvana tvrde ljuštare a iznutra poneki biser; ima di-tiramibskih pički koje zaigraju čim im se primakne penis i rastope se od zanosa; ima dikobraznih pički koje se naroguše i mašu zastavicama o božičnim praznicima; ima telegrafskih pički koje upotrebljavaju Morseovu abecedu i napune ti glavu tačkama i crticama; ima političkih pički koje su nabijene ideologijom i koje čak osporavaju menopauzu; ima vegetativni pički koje ne reagiraju dok ih ne povučeš za korijen; ima religioznih pički koje smrde kao subotari i pune su zrnja, crva, školjki, ovčjih bra-bonjaka a gdješto i mrvica kruha; ima pički-sisa-vaca koje su presvučene vidrinim krznom i za dugih zima spavaju zimskim snom; ima plovećih pički 206 što su opremljene poput jahti i pogodne za pustinjake i padavičare; ima ledenih pički o koje možeš zveknuti meteorom a da i ne zadrhte; ima još kojekakvih raznorodnih pički koje nije moguće ni svrstaiti, ni opisati, na koje nabasaš jednom u životu i koje te oprlje i žigošu; ima pički koje su sušta radost, koje nemaju ni imena, ni podrijetla, i one su najbolje od svih — samo kamo su se djele? Ali postoji i jedna pička koja je sve to, i nju ćemo nazvati nadpičkom jer ne pnipada uopće ovoj zemlji, nego onoj veseloj zemlji kamo smo u davna vremena bili pozvani da odletimo. Ondje vječito blista rosa i visoka trska se povija na vjetru. Ondje živi veliki otac požude, otac Apis, proročanski bik koji se rogovima probio u nebo i zbacio s prijestolja zlaćana božanstva dobra i zla. Od Apisa je potekao soj jednoroga, smiješne životinje iz starodavnih spisa čije se učeno čelo produljilo u čudesni falus; a od jednoroga je postepeno nastao stanovnik bivših gradova o kome govori Oswald Spengler. I iz mlitava kurca toga tužnog individuuma izdigao se divovski neboder s ekspresnim liftovima i vidikovcima. Mi smo posljednja decimala u seksualnom računu; svijet se okreće poput trula jajeta u ambalaži od slame. Da su nam aluminijska krila koja bi nas ponijela u to daleko mjesto, u daleku vedru zemlju gdje živi Apis, otac požude. Sve se kreće naprijed kao nauljeni satovi; svaku minutu na brojča-niku otkucavaju milijuni beglasnih satova koji svojim otkucajima otkidaju vrijeme. Jurimo brže od okretaja strujne ure, brže od zvjezdane svjetlosti, brže od čarobnjalcovih misli. Svaka je sekunda vremenski beskraj. A svaki vremenski beskraj je samo mrvičak sna u kozmogoniji brzine. Kad se brzina zaustavi, mi ćemo već biti ondje, tačni kao uvijek : blaženo neodređeni. Odbacit ćemo krila, satove i kamine, kao dosadašnje oslonce. Lepršavo i slavodobitno ćemo se uzdići, poput krvava mlaza, i nikakve nas uspomene neće privući ponovo zemlji. 207 To vrijeme nazivam područjem nadpičke, jer ona izmiče brzini, računu i mašti. Ni penis nije poznate veličine ih težine. Postoji samo postojani jebački osjećaj, hitar u hitru hipu, košmar koji mirno puši cigaru, švrlja uokolo a budža mu stoji sedam dana i još ima par zaraženih muda koje mu je podarila gospođa Milodar. Nedaleko Zimzelena groblja je nedjeljno jutro. Nedjeljno je jutro i ja blaženo ležim na krevetu od armirana betona, gluh i slijep za svijet oko sebe. Nedaleko je groblje koje je zapravo — Svijet spolnog snošaja. Jaja me bole od neprestane jebačine, ali one koja mi se odigrava pred prozorima, na bulevaru gdje je Hymie savio gnijezdo za snošaje. Mislim samo na jednu ženu a sve je ostalo pijani opoj. Čini mi se da mislim na nju, ali zapravo umirem smrću zvijezde. Ležim poput bolesne zvijezde i čekam da se utrnem. Prije mnogo i mnogo godina ležao sam na istome ovome krevetu i strpljivo čekao da se rodim. Ništa se ipak nije dogodilo. Osim što je majka, u svom luteranskom ludilu, pljusnula po meni kablić vode. Ta nesretna budala od moje majke mislila je da kasnim iz lijenosti. Nije ni slutila da sam bio zapeo u zvjezdanoj matioi, da sam satrt u crni pepeo negdje daleko, na samom rubu svemira. Mislila je da mi se samo zbog lijenosti ne ustaje iz kreveta. Zapljusnula me je kablićem vode: skupio sam se ali sam ostao ležati na krevetu od armirana betona. Ništa me ne bi moglo pokrenuti. Bio sam spaljeni meteor koga nosi bujica mimo Vege. A sad sam na istome krevetu i svjetlost koja je u meni neće da se ugasi. Muški i ženski svijet orgija na groblju. Spolno opće, bog ih blagosivlja, a ja ostajem sam u Zemlji jebačine. Čini mi se kanda čujem zveket velika stroja, linotipske lisičine prolaze kroz spravu za cijeđenje spola. Hymie i njegova žena nimfomanka leže u istoj razini sa mnom, samo s druge strane rijeke. Rijeka se zove smrt i 208 voda joj je gorka. Mnogo puta sam gacao kroz nju, sve do bedara, ali, eto, nikako da se okanim ili postanem besmrtan, Iznutra još plamtim, iako sam izvana mrtav kao planeta. S ovoga kreveta sam ne jednom, nego stotinu, tisuću puta ustao i zaplesao. Svaki put kad bi se vratio, činilo mi se kao da sam otplesao ples kostura na nekom terrain vague. Možda sam se odviše bio istrošio u patnjama; možda sam ludo vjerovao da ću biti prvi metalurgijski cvijet u ljudskom rodu; možda me ispunjavala spoznaja da sam istovremeno podgorila i nadbog. S ovoga kreveta od armirana betona sjećam se svega a sve je komad kristala. Nema nikakvih životinja, sve sama ljudska bića što zbore u isti čas i za svaku riječ koju izgovore imam odmah spreman odgovor, čak ponekad i prije nego zauste. Naveliko se ubija, ali nema krvi. Ubija se čisto i uvijek šutke. Ali čak i kad bi svi bili pobijeni, razgovor bi i dalje tekao,

razgovor koji će istovremeno biti složen i razumljiv. Jer ja ga stvaram! Znajući to, takav me razgovor nikada neće razbjesniti. Razgovaram onako kako ću moći razgovarati istom za dvadeset godina, kad sretnem pravu osobu, osobu koju ću, da tako kažem, sam stvoriti kad za to kucne čas. Sve se te besjede vode na pustopoljini koja je nedjeljiva od mog kreveta koliko i strunjača. Jednom sam tome terrain vague nadjeo ime: Ubiguči, ali nekako baš nisam bio zadovoljan imenom Ubiguči, jer je bilo odviše jasno i puno značenja. Bolje ga je i dalje nazivati »terrain vague«, za što sam se i odlučio. Ljudi misle da je praznoća isto što i ništavilo, ali se varaju. Praznoća je neskladna punoća, gusto naseljeni svijet utvara koji duša ispituje i istražuje. Sjećam se kad sam kao dječak stajao na pustopoljini kao prava živa duša, gola i samo u cipelama. Tijelo su mi oduzeli, jer mi nije osobito ni trebalo. Onda sam mogao živjeti s tijelom ili bez njega. Ako bih ubio ptičicu, ispekao je i pojeo, učinio bih to ne zato što sam gladan, nego da saznam šta je zapravo 14 Jarčeva obratnica 209 Timbuctoo ili Tierra del Fuego. Morao sam se naći na toj pustopoljini i jesti ptice, da bih mogao poželjeti onu vedru zemlju u ikojoj ću kasnije sam živjeti i naseliti je nostalgijom. Od tog kraja sam očeikivao nadnaravna čuda, ali sam se gorko razočarao. Spustio sam se, koliko je samo moguće, u potpunu obamrlost i onda, po zalkonu koji je zacijelo zakon stvaranja, buknuo i prepustio se burnom životu poput zvijezde oija se svjetlost ne može ugasiti. Ovdje su započeli oni pravi ljudoždenski pohodi koji su meni toliko značili: nisam više vadio ptičice iz vatre, nego ljudsko meso, mekano, sočno ljudsko meso, tajne poput svježih krvavih jetara, ispovijesti poput nabreklih tumora ikoje su čuvali na ledu. Naučio sam se da ne čekam žrtvu da umre, nego da zagrizem u nju još dok govori. Vrlo često, kad bih napuštao nedokrajčeni obrok, shvatio bih da je to bio nitko drugi nego neki prijatelj — sad već bez ruke iJi noge. Ostavio bih ga katkad ustobočena, poput debla koje zaudara po smrdljivoj utrobi. Kako sam pripadao gradu, jedinome gradu na svijetu, u kome je neuporedivi Broadway, ja sam često onuda šetao gore-dolje i piljio u šunke i druge specijalitete osvijetljene reflektorima. Bio sam od glave do pete pravi schizerino. Živio sam samo u gerundivu koji mi je opet bio jasan jedino u latinskome. Mnogo prije nego sam je otkrio u Crnoj knjizi, živio sam zajedno s Hildom, divovskom cvjetačom dz mojih snova. Zajedno smo prošli sve morganatske bolesti i nekoliko njih ex cathedra-Obitavali smo kostur instikata i hranili se ganglioz-nim uspomenama. Nikada nije postojao jedan svemir, nego milijuni i milijarde svemira koji, svi zajedno, nisu bili veći od čiodine glavice. Bio je to vegetativni san u duhovnoj pustoši. Sred faune i flore svojih snova čuo bih kako me zove interurban. Nakaze i padavičari stavljali su mi brzojavke na sto. Ponekad bi se javio Hans Castorp i zajednički bismo 210 počinili nevine zločine. A ako bi bio vedar, studen dan, provezao bih jedan krug u velodromu, na specijalki iz Chemitza, Čehoslovačka. Najbolji je bio ples kostura. Prvo bih dobro oprao svakidjelić tijela nad lavaboom, promijenio rublje, obiijao se, napudrao, očešljao i obuo plesne cipele. Osjećajući se abnormalno lagan izvana i iznutra, naizmjence bih upadao u gomilu i ispadao iz nje, da bih uhvatio pravi ljudsiki ritam, osjetio težinu i sadržaj mesa. Onda bih zapalio pravo u plesnu dvoranu, zgrabio kakvu nestašnu piću i upustio se u jesenju piruatu. Baš kao da sam nekom kur-cmpalou upao u ikuou i naletio na nju. Činilo se da je i plavo-crna i bijela kao kreda, neodređene dobi. Nismo se samo približavali i odmicali, nego smo beskrajno propadali, obuzeti čutaLm unutrašnjim nemirom. Bila je kao živa a u isto vrijeme ugodno teška. Imala je mramorasti pogled fauna koji se ukipio u lavi. Pomislio sam da je kucnuo čas da se vratim s periferije. Krenuo sam polako prema središtu isamo da bih pod nogama osjetio čvrsto tlo. Zemlja mi je hitro izmicala ispod zbunjenih nogu. Opet sam se odmaknuo iz zemljina pojasa i, gle, pune su mi ruke meteorskih svjetova. Posegnuh za njom obim plamenim rukama ali je ona izmicala hitrije od pijeska. Pomislio sam na svoje najdraže košmare, ali ona nije bila nalik ni na šta od čega bih se uznojio ili uzmucao. Stadoh đipati i mjiskati u deliriju. Kupih gatalinke i sparih ih s krastačama. Pomislio sam i na ono najjednostavnije, na smrt, ali »išta nisam poduzeo. Stajao sam nepomičan a udovi su mi se počeli kameniti. Bijaše to tako divno, tako iscjelujuće, toliko izrazito čuvstveno, da sam se počeo smijati iz dubine utrobe, kao hijena kad se tjera i luduje. Možda ću se pretvoriti u kamenu rozetu! Stajao sam na mjestu i čekao. Došlo je proljeće pa jesen i zima. Makinalno sam obnovio svoje životno osiguranje. Jeo sam travu i korijenje listopadnog drveća. Sjedio sam dane i dane i neprestano gledao 211 jedan te isti film. Pokatkad bio oprao zube. Ako biste u me sasuli rafal iz automata, meci bi mi kliz-nuli niz tijelo i uz neobičan tresak odbijali se od zidova. Kad me je jednom u mračnoj ulici napao neki razbojnik, tačno sam osjetio kako mi je nož prošao kroz tijelo. Kao u kupaonici s prskalicom. Neobično je da nož nije ostavio rupe u mom tijelu. Doživljaj je bio toliko iznenađujući da sam otišao kući i sav se izbo noževima. Kao da sam u kupaonici s mnogo prskalica. Sjeo sam, poizvadio sve noževe i opet se nisam mogao načuditi kako nema ni traga krvi, rupama, boli. Baš sam se htio ugristi u ruku, kad

zazvoni telefon. Zvao me interurban. Nikad ne znam tko me to zove, jer se nikad nitko ne javlja. Ali ipak, kad se sjetim plesa kostura__ život protiče mimo izlog. Ja ležim unutra kao šunka pod reflektorom i čekam sjekiru za vrat. A zapravo se ne treba nimalo bojati, jer je sve izrezano na lijepe tanke komadiće i umotano u celofan. Odjednom se gase sva gradska svjetla i sirene objavljuju uzbunu. Grad je obavijen otrovnim dimom, bombe praskaju, izmiješana tjelesa lete kroz zrak. Posvuda električna struja, krv, krhotine i zvučnici. Ljudi u zraku likuju; oni na zemlji vrište i tule. Kad plin i oganj potamane sve živo, počinje ples kostura. Promatram ga iz izloga koji je sad u mraku. Ljepši prizor od propasti Rima, jer ovdje ima više toga što treba uništiti. Zanima me zašto kosturi plešu tako zanosno. Je li ovo smak svijeta? Je li to ples smrti koji nam je tako često najavljivan? Stravičan je prizor promatrati ples kostura dok se grad ruši u prah. Hoće li ikada ovdje nešto izrasti? Hoće li djeca izići iz utrobe majčine? Hoće li biti jela i vina? Istina, neki ljudi su u zraku. Oni će sići i pljačkati. Zavladat će kolera i dizenterija, tako da će i oni odozgo, što sad likuju, poumirati kao i svi ostali, čvrsto sam uvjeren da ću ja ostati posljednji na zemlji. Izići 212 ću iz izloga, kad sve bude gotovo, i prošetat ću se mirno među ruševinama. Cijela će zemlja biti moja. Opet onaj interurban! Obavještavaju me da nisam posve sam. Znači li da je sve odreda uništeno? To mi se ne sviđa, čovjek čak nije kadar uništiti samoga sebe; on samo zna uništavati druge. Zgadilo mi se. Kakva li opaka bogalja! I kakva li teš.ka razočarenja! Znači da je ostalo još nekih stvorova unaokolo, da će pospremiti krš i početi iznova. Ponovo će se spustiti osobno sam bog da bi na se preuzeo breme grijeha. Ljudi će skladati glazbu, graditi kamena zdanja i o svemu tome pisati u knjižicama. Fuj! Kakva je to sljepačka upornost, kakve traljave ambicije! Ponovo ležim na krevetu. Tu je drevni grčki svijet, osvit spolnih snošaja — i Hymie! Hymie Laub-scher, na istoj razini sa mnom, negdje s one strane rijeke, pilji na bulevar. U bračnom gnijezdu je zatišje i pržene školjke su na stolu. Pomakni se malo ovamo, kaže on. E, tako, tako. Ću-jem kako mi žabe krekeću pred prozorom u močvari. Velike žabe s groblja koje se hrane mrtvacima. Sve su se one ispreplele u spolnom snošaju; sve one krekeću u spolnom zanosu. Sad mi je jasno kako je Hymie začet i kako mu je udahnut život. Hymie, žabac! Majka mu je bila na dnu žabljeg krkljanca, a on je, još kao embrio, bio skriven u tobolcu. Bijaše to u prvim danima spolnih snošaja kad još nisu nikome smetali propisi markiza od Queensburyja. Jebalo se i bilo jebeno — a na nesretnome su se kola lomila. Sve od Grka naovamo bilo je vječito tako — slijepa jebačina u blatu, brza oplodnja i smrt. Ljudi se jebu na različitim nivoima ali uvijek zapravo u blatu i nakot uvijek doživi istu sudbinu. Kad se kuća sruši ostane samo krevet: kozmoseksualni oltar. Prosipao sam u krevet sjeme svojih snova. Kruto ispružena na armiranu betonu, moja bi duša napokon napustila tijelo i stala lutati od jedne do dru213 ge tačke nalik na mali trolejbus kakvim razvoze robu u velikim magazinima. Ja sam razvozio i mijenjao ideologiju putujući ovamoonamo; bio sam skitnica u zemlji uma. Sve mi je bilo jasmo jer je oubli-čeno u jednom komadu krisitala; na svakom je izlazu velikim slovima pisalo: UNIŠTENJE. Strah od propasti me je očvrsnuo; i tijelo mi je postalo komad armiranog betona. Stalna erekcija mu je služila kao vrlo ukusan ukras. Postigao sam ono vakuumsko stanje za kojim toliko teže neki zadrti pristaše ezoteričkih kultova. Mene više nije bilo. čak nisam bio ni ono što se osobno digne. Nekako baš u to vrijeme počeo sam harati pod pseudonimom Samsona Laokawanea. Nadvladao je u meni moj zločinački nagon. Dok sam dosada bio samo lutalica, neka vrst arijskog zloduha, sad sam postao duh od krvi i mesa. Uzeo sam ime ikoje mi se sviđa i naprosto sam se prepuštao nagonu. U Hong--Kongu, na primjer, nastupio sam kao knjižarski akviziter. Kožnata lisnica mi je bila puna meksičkih dolara i smjerno sam obilazio sve one Kineze kojima je bilo potrebno još naobrazbe. U hotelu bih samo pozvonio da mi dovedu kakvu ženu, kao što biste vi poručili viski sa sodom. Izjutra sam proučavao tibećanski da bih mogao otputovati u Lhassu. Već sam tečno govorio jidiš i hebrejski. Mogao sam u tili čas zbrojiti dva niza brojki. Bilo je tako lako varati Kineze, da sam se vratio u Manilu jer mi se zgadilo u Hong Kongu. Ondje sam zgrabio u šake gospodina Ricoa i poučio ga kako će prodavati knjige a da ne naplaćuje manipulaciju. Zarađivao sam samo na prekooceanskoj poštarini, ali je i to, dok je trajalo, bilo dovoljno za lagodan život. Dah je postao isto takva vještina kao i disanje. Stvari se nisu samo udvostručile, nego umnogostručile. Postao sam ćelija zrcala u kojoj se ogleda pra-znoća. Ali ikad je praznoća jednom neprijeporno ustanovljena, meni je bilo posve lako jer ono što se smatra stvaralaštvom bilo je za mene obično popu214 njavawje rupa. Trolejbus me je lijepo vozao od jedne do druge tačike i ja sam u sivaki bočni džep vakuuma spuštao po tonu pjesama da bih izbrisao pojam uništenja. Uvijek su se preda mnom pružale

široke perspektive. Naselio sam se u tim perspektivama kao mikroskopska mrljica na leći divovska telesikopa. Nije bilo noći da se otpočine. Samo svjetlost zvijezda na jalovoj površini mrtvih planeta. Tek ponegdje jezerce, crno kao mramor, po kojemu, eno, hodam sred samlih blistavih svjetlila. Tako su nisko zvijezde i tako je zasljepljujuće njihovo svjetlo, da se čini kao da će se svemir tek roditi. Utisak je bio još snažniji zato što sam bio sam; ne samo što ondje nema životinja, ni bilo kakvih bića, nego čak nema ni travke, ni suha korjena. Čini se da u tom usijanu, ljubičastu svjetlu, u kome sjenci nema ni traga, čak uopće nema ni kretanja. Kao da je to oganj čiste svijesti, kao da misao postaje bog. A bog je, prvi put koliko ja znam, obrijan. I ja sam isto tako svježe obrijan, besprijekoran, stravično uredan. Ugledao sam svoj lik u crnim mramornim jezercima i bio je ukrašen zvijezdama. Zvijezde, zvijezde ... kao da me je nešto udarilo među oči i raspršilo začas sve uspomene. Ja sam bio Samson i bio sam Lackawanna i umirao sam kao stvorenje koje je posve svega svjesno i time se zanosi. I, eto, sad plovim niz rijeku u čamčiću. Sve što poželite da za vas učinim, učindt ću — badava. Ovo je Zemlja jebačine u kojoj nema životinja, nema drveća, nema zvijezda, nema problema. Vrhovnu vlast ovdje ima spermatozoid. Ništa nije predodređeno, budućnost je posve neizvjesna, prošlost ne postoji. Na svaki milijun koji se rodi, otpada 999 999 onih kojima je suđeno da umru i da se nikada iznova ne rode. Ali onaj, na kome je kuća, može biti siguran u vječni život. Život je sažet u sjemenku koja se zove duša. Sve ima dušu, čak i rude, bilje, jezera, planine i kamenje, čak i ono što je na najnižem stupnju svjesnoga života, ima osjećaje. 215 r Kad jednom spoznamo tu činjenicu, nema više očajavanja. Na dnu ljestvice, kod spermatozoida, jednako je blaženstvo kao i na samom vrhu, kod boga. Bog je zbir svih spermatozoida koji su stekli potpunu svijest. Između dna i vrha nema nijedne postaje, nijedne međustanice. Rijeka izvire negdje u brdima i teče do mora. Na toj rijeci koja vodi k bogu čamčić je jednako upotrebljiv koliko i oklop-njača. Već od samog početka ovo je putovanje povratak. Plovim niz rijeku... čamčić mi je spor kao glista, ali toliko sitan da može savladati svaku okuku. A uz to je klizak poput jegulje. Kako se zoveš? — dovikuje netko. Kako se ja zovem? Pa, zovi me naprosto Bog — Bog Embrio; i plovim dalje niz rijeku. Netko bi htio da mi kupi šešir. Blesane, koji ti je broj glave? — urla on. Koji broj? Recimo da je X! (I zašto svi urlaju kad mi se obraćaju? Ne misle valjda da sam gluh?) Na slijedećem buku izgubim šešir. Tans pis — što se tiče šešira. Treba li bogu šešir? Bog jedino treba da postane bogom, da sve više i više bude bog. A ovdje se samo putuje, redaju se klopke, vrijeme prolazi, i pozornica se mijenja a na njoj čovjek, milijarde i milijarde pojmova zvanih čovjek i nalik na zrno gorušice. Cak ni u embriju Bog nema pamćenja. Zakulisni prostor svijesti je satkan od infinitezimalno sićušnih ganglija i presvučen je dlakom mekanom kao vuna. Divlji jarac je usamljen usred Himalaje; nije ga briga kako se onamo uspeo. Spokojno brsti usred tog decora; kad dođe vrijeme, ponovo će se spustiti u dolinu. Ne odiže gubicu od zemlje u potrazi za oskudnom hranom koju mu može pružiti visoka planina. U tom neobičnom jarčevom embrionalnom stanju Bogjarac blaženo i tupo uživa među brdskim vrhuncima. Te velike visine pogoduju klici otpadništva što će ga jednog dana posve otuđiti od ljudske duše i pretvoriti ga u samotna oca koji, poput hridi i zauvijek izdvojen, 216 strši u nezamislivoj praznini. Ali prije toga su na redu morganatske bolesti o kojima sad moramo nešto reći... Ima žalosnih stanja koja su naprosto neizlječiva — zato što im je teško ustanoviti izvor. Na primjer, kuća Bloomingdale's može dovesti čovjeka u takvo stanje. Svi veliki magazini su simboli bolesti i praznine, ali Bloomingdale's je za mene značio posebnu bolest, neizlječivu, tajnovitu bolest. U kaosu ikuće Bloomingdale's vlada red, ali takav je red u mojim očima pravo ludilo: to je red koji bi mogao zamijetiti i na glavici igle kad bih je stavio pod mikroskop. To je red slučajnog niza slučaja koji su slučajno smišljeni. Taj red, povrh svega, ima i svoj miris, a to je miris kuće Bloomingdale's od koga mi se ledi srce. U kući Bloomingdale's sam gotov; klonem na pod kao bespomoćno klupko kostiju, crijeva i hrskavice. To je zapravo smrad, i to ne smrad od raspadanja nego smrad neravnopravne veze između stvari. Čovjek, taj kukavni alkemičar, smiješao je milijun predmeta i oblika, tvari i aroma, koje nemaju ništa zajedničko. Zato što mu je u mozgu tumor koji ga nemilosrdno izjeda; napustio je čamčić koji ga je blaženo nosio niz rijeku, da bi sagradio veći i sigurniji brod u kome će biti mjesta za svakoga. Toliko se zanio u svoje poslove, da je čak zaboravio zašto je napustio čamčić. Kovčeg je tako krcat kojekakvim stvarčicama, da se pretvorio u prodavaonicu uredskog pribora iznad podzemne željeznice, gdje je najjači i najprimjetljiviji miris li-noleuma. Skupite li sve značajke što su se izgubile u šupljikavoj zbroi kuće Bloomingdale's i stavite li ih na glavicu igle, imat ćete svijet u kome se kreću golema zviježđa a da nikada ne dođu u opasnost da se sudare. Taj mikroskopski kaos je i izazvao u meni morganatsku bolest. Na ulici bih nasumce probo nekog konja, ovdje-ondje podizao suknje ne bi li

našao poštanski sandučić ili lijepio marke na usta, na oči, na vagine. Ili bih odjednom odlučio da se 217 r popnem uz visoku neku zgradu, kao muha, i kad se jednom nađem na vrhu da poletim pravim krilima i letim, i letim, i prelijećem gradove kao što su Wee-hawken, Hoboken, Hackensack, Canarsie, Bergen Beach, sve u jednom jedinom hipu. Kad jednom pos-taneš pravi schizerino nema ništa jednostavnije od letenja; cijela je tajna u tome da letiš svojim eterič-kim tijelom i da u kući Bloomingdale's ostaviš kostur, crijeva, krv i hrskavicu; da letiš jedino svojim nepokolebivim dijelom koji je, ako dobro promisliš, uvijek opremljen krilima. Takav let usred biy'ela dana mnogo je pogodniji od noćnog leta u koji se svatko upušta. Možeš prhonuti uvis kad god hoćeš, hitro i odlučno ikao što pritisneš kočnicu; nije teško otkriti onaj drugi dio sebe, jer u trenutku kad se vines u vis postaješ drogi dio sebe, što će reći da positaješ, kako se to kaže, potpuno svoj. Samo, kao sto dokazuje iisikuistvo iz magazina Bloomingdale's, kojim se toliko hvastamo, taj potpuni j a se vrlo lako rasprši. Miris linoleuma me je uvijek mogao, tko zna iz kojeg razloga, skršiti i oboriti. To je miris svih onih neprirodnih stvari što su se spojile u meni i koje su <se ondje skupile, da tako kažem, na moj niječni pristanak. Istom poslije večere bi se jutarnje nasljeđe, koje su nam namrli lažni preci, počelo osipati i prava hrid vlasitoga j a, sretna hrid se pomaljala iz duševnog đubra. Kad ©mrkne noć, počinje vladavina svijeta iglene glavice. To je organska vladavina koja počiva na infinitezimalno sitnoj mrvici jezgre i ona se širi kao sito nastaju zviježđa. Probija se svijet iglene glavice u kaos oko sebe, kao što štaikor ruje u siru. Cijeli se kaos može skupiti na iglenu glavicu, ali vlastito j a, koje je u početku sićušno, može, izbilo koje tačke u prostoru, izrasti u cijeli svemir. Nije to onaj jao kome se pišu knjige, nego onaj j a koji nema dobi i 'koji se tisućljeća i tisućljeća izdaje u najam ljudima s imenima i podacima, ja koji počinje i završava kao crv, koji jeste crv u siru 218 zvanom svijet. Baš kao što najlakši dašak vjetra može zaljuljati šumu, tako isto i hrid vlastitog ja, potaknuta nekim neuhvatljivim unutrašnjim impulsom, može se tako razrasti da njen rast nitko neće moći zaustaviti. Zamislimo da djeluje poput mraza, dok je cio svijet prozorsko okno. Sve bez muke, bez zvuka, bez otpora, bez predaha; vlastito j a neprestano raste, ne znajući za umor, kajanje ili zastoj. Samo su dva podatka na putnoj ispravi: j a i ne-j a. A treba cijela vječnost da se tomu dovineš. U toj vječnosti koja je posve različita od vremena i prostora, postoji međuigra kad puhne nešto poput jugovine. Raspada se oblik vlastitoga j a, ali j a ostaje kao i klima. Noću amorfna tvar vlastitoga j a poprima najneulovljivije oblike; zabluda navire kroz puš-karnice a zabludjelome se otvaraju vrata. Ta vrata, koja su na tijelu, ako se otvore prema svijetu, vode pravo u uništenje. U svakoj bajki postoje takva vrata i na njima se pojavljuje čarobnjak; nitko nije nikada čuo da bi se on vratio na ista vrata. Ako se otvore prema unutra, eto ti odmah bezbrojno mnogo vrata a sva su nalik na poklopce: nigdje ni traga obzorju, zračnih linijama, rijekama, zemljovidima, putnim kartama. Svaki couche je samo da se prenoći, na pet minuta ili na deset tisuća godina. Vrata nemaju kvaka i nikada se ne istroše. Najvažnije je napomenuti da na vidiku nigdje nema kraja. Svaki put kad zastanemo da prenoćimo, isto je kao da se upustimo u jalovo istraživanje mita. čovjek se probija pipajući oko sebe, kreće se po kompasu, promatra fenomene što se uokolo zbivaju; možda će se čak osjećati kao kod kuće. Ali neće pustiti korijenje. Baš kad mu se bude činilo da se »smjestio«, zemlja će se zaljuljati, tlo će mu isk'Mznuiti ispod nogu, zviježđa će se otkinuti od sidrišta, cio poznati svemir, uključivši i neuništivu dušu, počet će se polako, zlokobno kretati, jezivo vedar i nehajan, u susret neznanu i neviđenu cilju. Kao da su se sva vrata odjednom otvorila; pritisak je tako jak da stijenke pucaju 219 iznutra i u naglom naletu kostur se raspada u prah. Takvo je silno posrnuće morao osjetiti Dante kad se spustio u pakao; nije se on dotakao dna, nego jezgre, samog središta iz kojeg se odbrojava vrijeme. Ondje počinje komedija, jer ondje se doima božanstveno. Sve sam ovo naveo samo zato da bih ispričao kako se jedne noći, prije dvanaest do četrnaest godina, kad sam izlazio iz plesne dvorane Amarillo, zbio veliki događaj. Interludij koji smatram za Zemlju jebačine, više vremensko nego prostorno područje, za mene je doslovno isto što i Čistilište koje je Dante onako lijepo i potanko opisao. Kad sam uhvatio rukom mjedenu prečku na okretnim vratima da bih izišao iz plesne dvorane Amarillo, sve ono što sam bio dotada i u onom trenutku, a i ono što ću istom biti — srušilo se u prah. Ništa u tome niie bilo nadnaravno; čak je nestalo i onog trenutka kad sam se rodio, jer ga je odnijela jača struja. Kao što su me nekoć istresli iz utrobe, tako su me sad gurnuli natrag u neki izvanvremenski vektor gdje je bio odgođen proces rasta. Prešao sam u svijet tvorbe. Nisam osjećao strah, nego samo kob. Kralježnica mi se skupila u reumatični čvor; oslanjao sam se na trtičnu kost neumoljiva novoga svijeta. U silnom naletu se kostur razletio i raspao ostavivši nepokolebivi ego kao nemoćnu, zgnječenu uš. Ako ne počinjem od ovog mjesta, to je samo zato što uopće nema početka. Ako ne poletim odmah u

vedru zemlju, to je zato što su mi krila beskorisna. Nulto je vrijeme i mjesec je u nadiru ... Ne znam zašto se sjećam Maxieja Schnadiga, ukoliko to nije zbog Dostojevskoga. Onu noć kad sam prvi put sjeo za Dostojevskoga zbio se najznačajnija događaj u mome životu, značajniji od prve ljubavi. Bio je to prvi namjerni, svjesni čin koji je bio za mene značajan; izmijenio mi je cijelu sliku svijeta. Ne znam pouzdano da li se već sat bio zaustavio kad sam, poslije dugačka gutljaja, odigao gla220 vu od knjige. AH znam da je načas zastao svijet. Prvi put sam zavirio čovjeku u dušu ili, nije li bolje reći da mi je Dostojevski prvi otkrio? Možda sam i dotada, ne znajući ni sam, bio poprilično čudan, ali od onog trenutka kad sam posegnuo za Dostojev-skim sigurno je da sam postao temeljito, neizlječivo, samozadovoljno čudan. Obični svakodnevni svijet prestao je za mene postojati. Svaka ambicija, pa čak i želja da pišem, također se ugasila — i to za vrlo dugo vrijeme. Bio sam nalik na vojnika koji je dugo bio u rovu izložen paljbi. Obične ljudske patnje, obična ljudska zavist, obične ljudske ambicije — sve je to za mene sad bio drek. Najbolje spoznajem ondašnje svoje stanje kad se sjetim odnoi>a s Maxiejem i njegovom sestrom Ritom. U ono vrijeme je i Maxieja i mene zanimao sport. Dobro se sjećam da smo zajednički često odlazili na kupanje; ponekad smo dan i noć bili na plaži. Maxiejevu sestru sam vidio svega jednom ili dvaput; kad god bih spomenuo njeno ime, Maxie bi gotovo panično skrenuo razgovor na nešto drugo. To bi me strašno raspalilo, jer mi se Maxie inače već bio popeo na vrh glave i jer sam ga trpio samo zato što mi je spremno posuđivao novac i kupovao mi mnoge potrebštine. Kad god bismo pošli na plažu, uvijek bih se ponadao da će mu sestra iznenada odnekud iskrsnuti. Ali ni govora; uvijek je uspijevao da mi je skloni s očiju. I tako, kad smo se jednog dana svlačili u kabini kupališta a on mi pokazivao kako ima lijepe i tvrde mošnje, ja sam mu otvoreno skresao u lice: — Čuj, Maxie, tvoja su muda bog bogova i zbog njih ne treba da te boli glava, ali, do đavola, gdje ti je Rita i zašto je jednom ne povedeš sa sobom da vidim kakva joj je mindža... da, mindža, valjda znaš šta je to. Maxie, koji je bio odeški Židov, nikad još nije bio čuo riječ mindža. Strašno su ga pogodile moje 221 riječi, ali ga je u isto vrijeme silno zanimala nepoznata riječ; pa prozbori gotovo ošamučeno: — Isuse, Henry, nije lijepo što mi to kažeš! — Zašto? — zapitah. — Pa valjda ti sestra ima pičku, a? Htio sam još nešto dodati, ali on prasnu u bjesomučan smijeh. To je privremeno izgladilo moju upadicu. Ali duboko u sebi, Maxie se ljutio na mene zbog onakva prijedloga. Cijeli ga je dan to mučilo, iako mi naglas ništa nije spominjao. Naprotiv, cijelo vrijeme je bio vrlo šutljiv. Nije znao smisliti nikakvu drugu osvetu nego da me navuče da otplovimo mnogo dalje od zone sigurnosti, u nadi da ću se izmoriti i utopiti. Tako mi je jasno bilo što mu je na pameti, da mi se snaga udesetorostručila. Vraga bih se ja utopio zbog toga što je njegova sestra, kao d sve ostale žene, slučajno imala pičku. Ono se odigralo u Far Roakawayu. Pošto smo se obukli i najeli, odjednom mi se prohtjelo da budem sam pa sam se, vrlo naglo, na uglu, oprostio od njega. I tada je počelo. Gotovo u istom trenutku sam se osjetio sam na svijetu, sam kao što se čovjek osjeća samo u trenucima najveće tjeskobe. Mislim da sam upravo čačkao zube kad me je iznenada zapljusnuo taj val samoće. Stajao sam na uglu ulice i pipao se po tijelu da vidim nisam li ranjen. To je bilo neobjašnjivo, a u dsto vrijeme čudesno, veselo, kao dupla rakija, moglo bi se reći. Kad tkažem da sam bio u Far Rockawayu, to znači da sam stajao na kraj svijeta, u kraju po imenu Ksantos, ako uopće postoji takvo mjesto, ali zacijelo postoji takva riječ kojom je moguće obilježiti nepostojeće mjesto. Da je Rita naišla, mislim da je ne bih poznao. Postao sam potpuna tuđinac usred vlastita naroda. Moji sunarodnajci svježe preplanulih lica, u flanelskim hlačama i kupovnim čarapama, činili su mi se luckasti. Kupali su se kao i ja, jer je to ugodna i zdrava zabava, i sad su, kao i ja, bili puni sunca, hrane i pomalo klonuli od umora. Sve dok me nije samoća 222 zapljusnula, bio sam i ja prilično satrven, ali čim sam osjetio da sam se izdvojio od ostaloga svijeta, trgnuo sam se i prenuo. Bio sam toliko naelektriziran da se nisam usudio maknuti bojeći se da ne počnem nasrtati kao bik, pentrati se uza zid ili bar igrati i vrištati. Odjednom sam spoznao da je uzrok ovim novim osjećajima u tome što sam postao brat Dostojevsikoga, što sam možda jedini čovjeik u Americi kome je jasno što je on omiislio kad je pdsao svoja djela, štaviše, osjetio sam da su sve knjige, koje ću ja u budućnosti napisati, proklijale u meni: pucale su unutra ikao zrele čahure. A kako sve dotle nisam bio ništa napisao osim čudovišno dugačkih pisama o svemu i ni o čemu, teško mi je bilo shvatiti da jednom mora kucnuti čas 'kad ću početi, kad ću zabilježiti prvu riječ, prvu pravu riječ. A sad je kucnuo taj čas! I ta me je spoznaja ozanila. Malo prije upotrijebih riječ Ksantos. Ne znam da li postoji Ksantos ili ne postoji i zaista mi je svejedno da li postoji ili ne postoji, ali sam siguran da negdje, recimo u grčkom arhipelagu, mora postojati mjesto gdje prestaje poznati svijet i gdje čovjek ostaje potpuno sam a da se ipak ništa ne boji, nego se

još i raduje, jer na toj raskrsnici može osjetiti drevni svijet predaika koji je vječno mlad, nov i plodan. I stoji ondje, ma gdje to mjesto bilo, kao tek izleglo pilence kraj ljuske jajeta iz koje je izišlo. To je mjesto Ksantos ili, u mom slučaju, Far Rookaway. I tako je počelo! Smrklo se, zapuhao vjetar, opustjele ulice i napokon zapljuštalo kao iz kabla. Bože moj, samo mi je još to trebalo! Kad se spustila kiša i stala mi šibati lice, počeo sam odjednom urlati od veselja. Smijao sam se, smijao i smijao, baš kao luđak. Nisam imao pojma čemu se smijem. Nije me ni bilo briga. Naprosto sam bio prepun radosti, lud od 'Sreće što sam posve sam. Da mi je onda i ondje tko ponudio na tanjuru najslađu pičkicu, da mi je ponudio sve pičke ovoga svijeta, da izaberem koju 223 hoću, ne bih ni trepnuo okom. Imao sam ono što mi nijedna pička ne bi mogla pružiti. I baš u tom trenutku, mokar do kože ali svjednako ponesen, sjetio sam se najsporednije stvari na svijetu — vozne karte! Boga mu ljubim, ona hulja od Maxieja je otišla ne ostavivši mi ni prebijene pare. Našao sam se tako u onom predivnom antičkom svijetu koji je tek propupao, a bez ijednog novčića u džepu. Herr Dostojevski junior je sad morao lutati ovamo-onamo i zavirivati u prijateljska i neprijateljska lica ne bi li se nekako domogao deset centa. Prošao je cijeli Far Rockaway s kraja na kraj ali se svima očito živo jebalo za čovjeka koji je po kiši tražio nekoliko centa za voznu kartu. Bazajući tako, tup poput životinje, kao što to biva u prosjačenju, počeh opet misliti o Maxieju, aranžeru, i o trenutku kad sam ga prvi put ugledao u izlogu kako oblači lutku. S njega sam ubrzo prešao na Dostojevskoga — tada se svijet bio zaustavio — i, napokon, na toplo, baršunasto tijelo Maxiejeve sestre Rite, koje je nalik na veliki bokor ruže kad se rastvori noću. Ali sad dolazi nešto što je već zbilja prilično čudno... Nekoliko minuta poslije tih misli o Riti i njezinoj čudesnoj mindži, već sam se vozio u vlaku put New Yonka prepustivši se drijemežu i divnoj, tromoj erekciji. I, što je najčudnije, kad sam izišao iz vlaka i već odmakao ulicu-dvije od stanice, na uglu sam naletio ni na koga drugoga nego baš na Ritu. I baš kao da je telepatski saznala šta se meni mota po mozgu, mačka je bila vraški narajcana. Za tili čas već smo sjedili u malenom separeu nekog lokalčića ponašajući se tačno kao par zaljubljenih kunića. Na podiju za ples jedva smo se pomicali. Čvrsto smo se spleli i nepomično stajali dok su drugi oko nas đipali d ritali se do mile volje. Mogao sam je odvesti kući, jer sam tada baš bio sam kod kuće, ali baš nisam htio, jer sam naumio da je odvedem njenoj kući i pojebem je u predsoblju, Maxieju pred nosom — što sam i učinio. Usred jebačine sjetio sam 224 se opet one lutke iz izloga i neobična Maxiejeva smijeha kad sam spomenuo riječ mindža. Već sam gotovo htio prasnuti u glasan smijeh, kad odjednom osjetih da svršava; bio je to jedan od onih produženih orgazama kakve je katkada moguće doživjeti sa židovskom pičkom. Držao sam je rukama ispod guzova zabivši jagodice prsta u pizdu ili, da tako kažem, u pizdinu postavu; kad je uzdrhtala, digao sam je s poda i počeo lagano dizati i spuštati na kur-čevoj glavi. Kako se raspalila pri svršavanju, mislio sam da će zbilja pošašaviti. Sigurno je, onako u zraku, imala četiri- pet orgazama prije nego što sam je spustio na noge i na pod. Izvadio sam ga ne pro-suvši ni jedne kapljice i polegao je na pod u predsoblju, šešir joj se otkotrljao u kut a torbica joj se otvorila i iz nje je ispalo nekoliko novčića. Spominjem tu okolnost samo zato što sam, prije nego sam je dobro otkrčio, u sebi zaključio da pokupim te pare kako bih se mogao vratiti kući podzemnom željeznicom. Eto, prije nekoliko sati sam još govorio Maxieju u kupalištu kako bih mu rado vidio sestrinu mindžu a sad je već bila tu, pripijena uza me, ras-kvašena od sluzii, i svaki čas je štrcala. Ako se prije i jebala, sigurno je da se nije pošteno iz jebala, to je sito posto sigurno. A ja nisam nikada bio ovako savršeno hladnokrvno, sabrano i naučno raspoložen kao sad dok sam ležao na podu u predsoblju, Maxieju pred nosom, i utjeravao moga u osobnu, svetu i čudesnu mindžicu njegove sestre Rite. Mogao sam se beskrajno dugo svladavati — nevjerojatno je koliko sam bio suzdržan i ipak svjestan svakog njenog drhtaja i trzaja. Ta netko mi je morao platiti za po-mamni zanos koji su u meni izazvale sve nenapisane knjige u trenutku kad su proklijale. Netko je morao provjeriti autentičnost te osobne, skrivene pičke koja me je kinjila već toliko sedmica i mjeseci. A tko je za to bio pozvaniji od mene? Toliko sam napeto i puno razmišljao između pojedinih njenih orgazama, da mi je kurac sigurno narastao za koji centimetar. 15 Jarčeva obratnica 225 Napokon sam odlučio da završim cijelu priču tako da je prevmem i maznem zguza. Isprva se malko oduprla, ali kad je osjetila da ga vadim, samo što nije poblesavila. — Oh, dobro, dobro, daj, samo daj — propentala je i te su me riječi toliko uzbudile da sam osjetio (kako svršavam tek što sam joj ga stavio; bio je to jedan od onih strahovitih mlazeva koji počinje negdje na vrhu kralježnice. Utjerao sam joj ga tako duboko da mi se učinilo kao da je nešto putio. Oboje smo se izvalili na pod posve iscrpljeni i predisali kao psi. U isto vrijeme sam ipak imao toliko prisebnosti duha da skupim onih nekoliko novčića. Nisu mi zapravo bili potrebni, jer mi je već bila uzajmdla nekoliko dolara, ali sam htio nadoknaditi novac koji mi je na Far Rockawayu nedostajao za voznu kartu. Međutim, bože moj, još

nismo završili. Ubrzo sam osjetio na sebi prvo njene prste, pa onda usta. Meni se nekako napola digao. Uzela ga je u usta i počela sisati. Bio sam u sedmom nebu. Zatim se sjećam da su joj se noge našle meni oko vrata a moj jezik njoj među nogama. Onda sam se opet morao uzvarati na nju i zatjerati joj ga do balčaka. Izvijala se i pripijala poput jegulje, tako mi svega. Napokon je opet počela svršavati u dugom suzdržanom strahovitom orgazmu popraćenom jecajima i nerazumljivom mrmorenjem koje se doimilo kao bunilo. Napokon sam ga morao izvući i reći joj da prestane. Kakva mandal A ja sam je htio samo pogledati! Maxie mi je, pričajući o Odesi, oživio mnoge uspomene iz djetinjstva. IaJco nikad nisam dobio jasnu sliku Odese, njen dašak me je podsjećao na malu bruklinsku četvrt koja mi je toliko značila i od koje su me tako rano otrgli. Potpuno jasno je osjetim svaki put kad ugledam neku talijansku sliku bez perspektive; slika, recimo, predstvalja pogrebnu povorku, što će reći doslovno onaj isti doživljaj koji sam oćutio u djetinjstvu, doživljajo pun snažne neposrednosti. Prizor prikazuje ulicu, a žene po prozorima sjede n a ulici, ne negdje iznad ulice, ili podalje od nje. Sve što se dogodi odmah svi saznaju, 226 baš kao u svijetu divljaka. Umorstvo visi u zraku, sve je na kocki. Baš kao što na slikama talijanskih primitwa nema perspektive, tako su i u maloj četvrti iz koje sam ponikao postojali samo okomiti planovi na ikojima se sve odigravalo li kroz koje se, iz sloja u sloj, sve miješalo baš kao prilikom osmoze. Granice su bile oštre i jasno obilježene, ali nisu bile neprolazne. U dječaštvu sam stanovao negdje na granici između sjevernog i južnog dijela. Bio sam tek neznatno dublje na sjeveru, svega nekoliko koračaj a od široke ceste koja se zvala Sjeverna druga ulica što je za mene bila prava granica između sjevera i juga. Inače je granica zapravo bila u Ulici Grand, što je izbijala na Broadway Ferry, ali ta ulica za mene nije imala nikakva značenja osim što su je već pomalo počeli naseljavati Zidovi. Jeste, Sjeverna druga ulica bijaše tajanstvena ulica, granica između dva svijeta, od kojih je jedan stvaran, a drugi izmišljen — a između ta dva svijeta sam ja i proživio cijeli svoj život. Uličica, koja se protezala svega između dva ugla, od Ulice Grand do Sjeverne druge ulice, zvala se Fdlino-re Mace. Ta je uličica koso izbijala tačno nasuprot djedove kuće u kojoj smo mi stanovali. Bila je to najčudesnija ulica koju sam vadio u životu. Prava idealna ulica — za dječaka, za ljubavnika, za manijaka, za pijanicu, za lupeža, za bludnika, za ubojicu, za astronoma, za glazbenika, za pjesnika, za krojača, za obučara, za političara. Ta je ulica bila upravo takva kakva je, i u njoj su mahom bili baš sve takvd predstavnici ljudskog roda, a svaki je, iako svijet za sebe, skladno ili neskladno živio s ostalima, ali zajedno s njima, u čvrstom savezu, kao kli-jalište isprepletenih ljudskih bakterija koje se ne mogu raspršiti ako se i sama ulica ne raspadne. Bar mi se tako činilo. I tako je potrajalo sve doik nije otvoren Viljemsiburški most, poslije čega su navalili ovamo Židovi iz Ulice Delancey u New Yoirku. To je izazvalo raspad našeg malog svijeta i uličice 227 \ po imenu Fillmore Place koja je, baš kao i njen naziv, bila vrijedna, dostojanstvena, svijetla i puna iznenađenja. Kao što rekoh, nahrlili su Zidovi i kao moljci su počeli nagrizati tkivo našeg života, sve dok nije ništa ostalo osim molj časte stvarnosti koju su donosili sa sobom gdje god došli. Uskoro je ulica počela zaudarati, uskoro su pravi ljudi umakli, uskoro su kuće počele propadati, i to tako da su, jednako kao i žbuka, počele otpadati i stepenice. Ubrzo je postala nalik na neisprana usta u kojima više nema nijednog prednjeg zuba i gdje se jedino ovdje--ondje naziru pougljene krnje, dok su usnice već trule, a nepce nestalo. Uskoro je u kanalima bilo smeća do koljena, izlazi za nuždu puni čađave posteljine, žohara i zgrušane krvi. Uskoro su se židovski znakovi pojavili na izlozima i posvuda je bilo peradi, lososa, marinade i ogromnih kruhova. Uskoro su se pred svakom kućom, na stepenicama, po malim dvorištima i pred trgovinama pojavila dječja kolica. A ta je promjena donijela još jednu: nestalo je i engleskog jezika; posvuda se čuo samo jediš, samo taj šištavi, prigušeni, piskutavi jezik u kome i bog i truli krumpir jednako zvuče i isto znače. Mi smo se odselili među prvima, neposredno iza najezde. Dva-tri puta godišnje bih navratio u stari kraj, o rođendanu, Božiću ili Danu zahvalnosti. Svaki put bih primijetio da je nestalo nešto što sam volio i do čega mi je bilo stalo. Bijaše to kao ružan san. Bivalo je sve gore i gore. Kuća u kojoj su mi rođaci još stanovali bila je nalik na tvrđavu što se raspada; sabili su se u jedno krilo tvrđave i vodili kukavan, pustinjački život postajući i sami plašljiva, haj kana, ponižena stvorenja. Čak su počeli otkrivati razlike među Židovima iz susjedstva smatrajući da su poneki sasvim čovječni, čestiti, uredni, blagonakloni, milosrdni i tako dalje, i tako dalje. Srce mi je pucalo kad bih to gledao. Došlo bi mi da uzmem mitraljez i pokosim cijelu četvrt, i Zidove, i arijevce. 228 Baš nekako u vrijeme najezde, vlast je odlučila promijeniti naziv Sjeverne druge ulice u Aveniju Metropolitan. Ta cesta, koja je za arijevce oduvijek bila put na groblje, postala je sad ono što se naziva

prometnom arterijom koja spaja dva geta. Na nju-jorškoj strani se obala brzo izmijenila jer su nikli brojni neboderi. S naše, bruklinske strane nicali su magazini a pristupi mnogobrojnim novim mostovima pretvarali su se u tržnice, javne nužnike, kladionice, papirnice, slastičarnice, restorane, prodavaonice odjeće, zalagaonice itd. U jednu riječ, sve je postalo metropolsko, u najgorem značenju te riječi. Dok smo još živjeli u onoj četvrti, nikad nismo spominjali Aveniju Metropolitan: ona je za nas ostala Sjeverna druga ulica iako joj je ime bilo službeno promijenjeno. Možda sam istom poslije devet--deset godina, stojeći jednog zimskog dana na uglu te iste ulice, nasuprot rijeke, i promatrajući prvi put visoki toranj Metropolitanskog osiguravajućeg zavoda, napokon shvatio da Sjeverna druga ulica više ne postoji. Pomakle su se nestvarne granice mog svijeta. Sad bih se mogao baciti daleko preko groblja, daleko iza grada i države New York, bome daleko i iza Sjedinjenih dražava. U Point Lomi, u Kaliforniji, zagledao sam se u široki Pacifik i ondje sam osjetio nešto što me je prisililo da okrenem glavu u suprotnom pravcu. Vratio sam se u svoj stari kraj sa starim drugom Stanieyjem, koji je upravo bio izišao iz vojske, i šutke i zamišljeno smo koračali ulicama. Evropejac gotovo uopće ne može shvatiti kakav je to osjećaj. Čak kad u Evropi moderniziraju grad, ipak ostanu tragovi staroga. U Americi svaki trag, ako i ostane, brzo zatru i izbrišu u pamćenju, zgaze, smrve d unište novotarijama. A novotarije svakodnevno poput moljca nagrizaju tkivo života, sve dok ne ostane samo velika rupa. Stanley i ja smo prolazili kroz tu strahotnu rupu. Cak ni rat ne izaziva ovakva pustošenja i štete. U ratu se grad može pretvoriti u prah i pepeo i izgubiti sve 229 I svoje stanovnike, ali ono što iznikme na ruševinama, bit će opet nalik na staro. U smrti se oplođuje zemlja koliko i duh. A u Americi je pustošenje temeljito i uništava sve. Nema ni govora o preporodu, samo se pojavljuje kržljavo raslinje, taloži se novo tkivo u kojem je svaki sloj ružniji od bivšega. Koračali smo u toj ogromnoj trupi, kako rekoh, a bila je zimska noć, vedra, studena i sjajna, i kad smo s juga prešli granicu, pozdravili smo sve stare ostatke ili mjesta na kojima su nekoć stajali pojedini predmeti ili kojima smo sami jednim svojim dijelom pripadali. A kad smo se približili Sjevernoj drugoj ulici, negdje između Sjeverne druge ulice i Fillmore Placea — na potezu od svega nekoliko metara koji ipak znače veliko i bogato područje zemaljske kugle — zastadoh pred kućerkom gospođe O'Melio i pogledah kuću u kojoj sam odista znao sta znači živjeti svoj život. Sve se sad skupilo u maljuc-ne razmjere, pa čak i onaj svijet iza granice, svijet koji mi se činio tako tajanstven, toliko strahotno golem i čvrsto omeđen. Stojeći tako kao u bunilu, sjetih se odjednom sna koji bi mi se često prisnio i koji još i danas ponekad sanjam i za koji se nadam da ću ga sanjati sve do groba. To je san o prelasku preko granice. Kao i u svakom snu, i u njemu je najvažnija bila opipljivost stvarnosti, činjenica da čovjek doživljava stvarnost a ne da sanja. Kad pređem graničnu među, posve sam nepoznat i osamljen. I jezik je ondje čak drugačiji. Zapravo me neprestano smatraju za stranca, tuđinca. Imam neograničeno mnogo vremena i posve sam zadovoljan što ga provodim u skitnji po ulicama. Postoji samo jedna ulica, moram priznati — produžetak ulice u kojoj sam stanovao. Napokon stižem do željeznog mosta iznad manevarskog kolodvora. Uvijek je već mrak kad stignem do mosta iako nije daleko od graničnog prijelaza. Odozgo promatram splet tračnica, istovarišta, tendere, skladišta i dok tako piljim u to iklupko stvari, koje se čudno kreću, dolazi 230 do preobražaja, baš kao u snu. Uslijed tog preobražaja i izobličenja postaje ini jasno da je to stari san koji sam već toliko puta usnio. Spopada me paničan strah da ću se probuditi i posve sam siguran da ću se uskoro probuditi, baš u trenutku kad budem htio, nasred velikog otvorenog prostora, ući u kuću u kojoj se skriva nešto što je za mene od izuzetne važnosti. Baš kad se primaknem toj kući, dio mosta na kojem stojim počinje se na krajevima rasplinjavati, topiti, nestajati. Prostor me ornata kao sag i guta me, i u njemu, naravno, nestaje i kuća u koju nikad nisam uspio ući. Između najugodnijeg sna koji sam ikada sanjao i srži knjige što se zove Stvaralačka evolucija nema nikakve prelazne tačke. U toj knjizi Henrija Bergsona, koju sam otkrio isto tako normalno kao što sam i usoio san o zemlji s druge strane granice, i opet sam posve sam, opet tuđinac, opet čovjek neodređene dobi koji stoji na željeznom mostu i promatra čudnovatu preobrazbu što se zbiva oko njega i u njemu. Da mi ta knjiga nije dospjela u šake upravo u tom trenutku, možda bih zaista poludio. Otkrio sam je upravo u trenutku ikad mi se drugi veliki svijet mrvio u rukama. Da nisam razumio ni jednog jedinog retka u toj knjizi, da mi je u pamćenju ostala svega jedna jedina riječ — stvaralačka — i to bi već bilo dovoljno. Ta md je riječ postala talisman. S njom sam mogao prkositi cijelome svijetu a osobito prijateljima. Ima trenutaka kad se čovjek mora razići s prijateljima da bi dokučio pravi smisao prijateljstva. Možda to čudno zvuči, ali za mene je otkriće te knjige bilo ravno otkriću oružja ili oruđa kojim mogu likvidirati sve one prijatelje oko sebe koji mi više ništa ne znače. Ta mi ]e knjiga postala prijateljem jer me je

naučila da mi ne treba prijatelja. Udahnula mi je hrabrosti da ostanem sam i omogućila mi je da cijenim vlastitu samoću. Knjigu nisam nikada razumio; ponekad mi se činilo da je počinjem shva231 ćati, ali je zapravo nisam nikada posve shvatio. Za mene je i bilo važnije da je ne razumijem. S tom knjigom u ruci, čitajući iz nje naglas prijateljima, ispitujući ih i objašnjavajući im, postalo mi je posve jasno da nemam prijatelja, da sam sam na svijetu. Naime, kako su te riječi bile nerazumljive i meni i mojim prijateljima, postalo mi je posve jasno da ima različitih načina nerazumijevanja i da se između moga nerazumijevanja i nečijeg tuđeg nerazumijevanja prostire svijet terre firme, što je još čvršći od različitosti u razumijevanju. Srušilo se u prah sve ono što mi se prije činilo kao razumljivo, baš kao da sam preko svega toga prešao spužvom. Međutim, moji prijatelji su se duboko ušančili u malenu rovu razumijevanja koji su sami sebi iskopali. Ugodno su umrli u svojoj posteljici od razumijevanja samo da bi postali korisni građani svijeta. Sažalje-vao sam ih i kratkim postupkom sam ih se, nimalo se ne pokajavši, otarasio, jednog po jednog. Šta li je zapravo u toj knjizi, što je toliko za mene značilo a ipak ostalo nejasno? Vraćam se riječi stvaralačka. Siguran sam da se cijela tajna sastoji u tome da uspijemo shvatiti značenje te riječi. Kad se sad sjetim te knjige i načina na koji sam je primio, predstavljam sebi čovjeka koji prolazi obred posvećenja. Dezorijentacija i reorijenta-cija koju izaziva posvećenje u bilo koju tajnu jeste najdivniji doživljaj koji nas može zapasti. Sve što je mozak dotle cijelog života mukotrpno pokušavao prihvatiti, srediti i sintetizirati, treba srušiti i pre-složiti. Kakav uzbudljiv trenutak za dušu! Samo, naravno, to neće potrajati jedan dan, nego cijele sedmice i mjesece. Sretnete slučajno prijatelja na ulici, prijatelja koga niste vidjeli nekoliko sedmica, a on je u međuvremenu za vas postao potpuni stranac. Dati ćete mu nekoliko znakova s vašeg novog i uzvišenog položaja i, ako mu se to ne svidi, odreći ćete ga se — jednom zauvijek. Baš kao da tamanite neprijatelje po razboj ištu: sve one kojima nema spa232 sa, jer su smrtno ranjeni, tucete toljagom. I idete dalje, u susret novim bitkama, novim pobjedama ili porazima. Ali idete naprijed! I dok vi napredujete, uz vas napreduje i svijet, sablastan u svojoj nepogrešivosti. Tražite nova područja za djelovanje, nove primjere ljudske rase koje ćete strpljivo poučiti i opskrbiti novim simbolima. Ponekad birate takve koje prije ne biste ni pogledali. Posegnut ćete za svim i svakim, samo ako još nisu spoznali šta je to otkrivenje. Tako sam se našao u očevoj krojacnici i naglas čitao Židovima koji su ondje radili, čitao sam im iz te nove biblije, baš kao što se zacijelo Pavle obraćao svojim učencima. Meni je još utoliko teže što ti bijedni židovski gadovi ne znaju engleski. Prvo sam se obraćao Buncheku koji je krojio odjeću i imao rabinerski mozak. Otvorio bih knjigu, izabrao nasumce neki odlomak i pročitao im ga na prilagođenom engleskom, koji je bio gotovo jednako jednostavan kao onaj engleski kojim se služe Kinezi. Tada bih im ponešto pokušao i objasniti birajući, primjere i analogije radi, one riječi koje su im bile poznate. Zapanjrvalo me je kako su dobro shvaćali, koliko su bolje shvaćali, recimo, od srednjoškolskog profesora, načitana ili obrazovana čovjeka. Naravno da ono što su oni shvatili nije imalo baš nikakve veze s Bergsonovom knjigom kao takvom, ali nije li to baš i bila njena prava namjena? Moje shvaćanje značenja neke knjige sastoji se u tome da ja smatram da bi sama knjiga morala iščeznuti, da bismo je morali živu progutati, probaviti i doslovno upiti u svoj sustav koji će tada stvoriti novi duh i preobraziti svijet. Dok smo čitali tu knjigu, bilo je to za nas pravo svečano pričešće a najznačajniji njen dio bijaše poglavlje o neredu koje me je cijelog proželo i obdarilo me taikvim čudesnim osjećajem za red da bih se mogao, sve da iznenada komet udari u zemlju i izazove opći metež, isprevrne sve naglavce i sve što je u dubini izbaci 233 na površinu, da bik se mogao i tada, u tren oka, prikloniti novome redu. Moj odnos prema neredu je sad jednak kao i prema smrti, niti ga se bojim, niti šta očekujem od njega. Labirint je moje omiljeno lovište i što se dublje zakopavani u bezizlazno podzemlje, to se sve lakše orijentiram. Sa Stvaralačkom evolucijom ispod miške, ulazim u nadzemnu željeznicu kod Bruklin-skog mosta, poslije posla, i putujem kući, put groblja. Koji put ulazim i u Ulicu Delancey, u srcu geta, pošto se našetam po zakrčenim ulicama. U vlak ulazim odozdo, ikao crv koji putuje kroz utrobu. Svaki put kad se umiješam u gomilu što se vrti po peronu, jasno mi je da sam ja ondje najznamenitiji a najneo-bičniji stvor. Promatram sve događaje oko sebe kao da sam došao s druge planete. Moj jezik i svijet su mi pod rukom. Ja čuvam veliku tajnu; kad bih otvorio usta i progovorio, zakrčio bih promet. Ono što imam da ikažem i čime je ispunjena svaka noć mog života u ovome putovanju u ured i iz ureda, nije ništa drugo nego pravi dinamit. Još nisam spreman da bacim svoju dinamitsiku patronu. Grickam je zamišljeno, spokojno, uporno. Još možda pet godina, možda deset godma, i ja ću potamaniti sve te ljude. Ako se vlak u zavoju oštro nagne, kažem u sebi: sjajno! iskoči iz traennca, uništi ih! I nikada ne pomislim da bih se i ja našao u opasnosti kad bi vlak iskliznuo iz tračnica. Nabijeni smo unutra ikao sardine i žensko meso, koje me pri-tište, isikreće mi misli na drugu stranu. Postaje mi jasno da su mi

noge ukliještene između nečijih nogu. Pogledam djevojku koja mi sjedi preko puta, pogledam je pravo u oči i još dublje guram koljena u otvor između njenih nogu. Postaje joj nelagodno, vrcka se na sjedalu i napokon se obraća djevojci pokraj sebe da bi joj se požalila kako je napastujem. Ostali putnici me neprijateljski motre. Gledam blago kroz prozor i pravim se kao da ništa nisam čuo. Sve ikad bih i htio, ne mogu pomaći noge. Ipak, ma234 lo-pomalo, silno se napinjuća i migoljeći, ona uspijeva izvući noge između mojih koljena. Tada se nađem gotovo u istom položaju s onom djevojkom pokraj nje, kojoj se tužila na mene. Gotovo istog trenutka osjećam dodir pun razumijevanja i, na veliko čudo, čujem kaiko kaže onoj prvoj djevojci da tome nema pomoći, da to zaista nisam ja kriv, nego prevoz-nik koji nas nabija kao ovce. I opet osjećam kako joj noge drhture na mojima; >to je onaj topli, ljudski pritisak, nalik na stisak ruke. Jednom slobodnom rukom uspijevam otvoriti knjigu. Moja je nakana dvojaka: prvo i prvo, htio bih da vidi kakvu knjigu čitam a drugo, htio bih neopazice nastaviti razgovor nogama. Uspijeva mi. U času ikad se vlak malko isprazni, mogu napokon sjesti pokraj nje i zapodjenuti pravi razgovor — naravno, o knjizi. Ona je požudna Židovka golemih vodenastih očiju d čulnost joj pomaže da bude otvorena. Kad dođe vrijeme da se iskrcamo odlazimo ispod ruke njenoj kući. Nalazim se gotovo na granici četvrti iz mog djetinjstva. Sve mi je na ulici poznato, a ipak odbojno. Nisam godine i godine prolazio ovuda a sad hodam sa Židovkom iz geta, lijepom djevojkom što govori s jakim židovskim naglaskom. Ne priliči mi hodati s njom. Osjećam da nam ljudi pilje u leđa. Ja sam uljez, inovjerac koji se spustio u ovu četvrt da bi pokupio lijepu, zrelu pičku. S druge sitrane, čini mi se da se ona ponosi svojom lovinom; pokazuje me svima prijeteljicama. Pogledajte što sam našla u vlaku: obrazovana i profinjena inovjerca! Gotovo čujem njene misli. Dok polako koračam, ispitujem teren da odlućim hoću li je posjetiti poslije večere ili neću. Poziv na večeru uopće ne dolazi u pitanje. Treba jedino odlučiti gdje i kada ćemo se sastati i kako ćemo to izvesti, jer ona, kao što je priznala kad smo već gotovo došli do vrata njene kuće, ima muža ko ji je trgovački putnik, pa mora biti oprezna. Složio sam se da se sastanemo, u to i to vrijeme, pred 235 bombonijerom. Ako želim povesti prijatelja, ona može povesti prijateljicu. Neću, ja bih se radije sastao sam s njom. Dogovorili smo se. Stišće mi ruku d hitro upada u prljavu vežu. Ja žurim natrag do željezničke stanice da bih što prije stigao kući i utažio glad. Ljetna je noć i sve je širom otvoreno. Vozeći se natrag istim putem, na ugovoreni sastanak s njom, cijela mi prošlost prolazi pred očima kao kaleidoskop. Ovaj put sam knjigu ostavio kod kuće. Danas idem po pičku i uopće ne mislim na onu knjigu. Opet prelazim granicu i, kako koja stanica promine mimo mene, moj svijet postaje sve manji. Na cilju sam već gotovo opet dijete. Dijete koje je užasnuto nastalim promjenama, šta se to dogodilo sa mnom, čovjekom iz četrnaeste općine, da silazim na toj stanici u lovu za židovskom pičkom? Recimo da je i pojebem, pa šta onda? Šta bih mogao reći takvoj djevojci? šta će mi jebačina kad ja tražim ljubav? Tako je, jedna me pomisao obara kao tornado ... Sjećam se Une, djevojke koju sam volio i koja je stanovala u tome kraju. Plavooka d krup-nooka Una lanene kose, Una koju ne bih mogao pogledati a da ne zadrhtim, Una koju sam se bojao poljubiti ili čak i dotaći joj ruku. Gdje je Una? Da, odjednom me skolilo pitanje, na koje je trebalo odgovoriti: gdje je Una? U tili čas gubim prisutnost duha, izgubljen sam, utučen, muči me užasna tjeskoba i očaj. Kako sam je uopće mogao pustiti da ode? Zašto? Što se dogodilo? Kad se to dogodilo? Manijački sam mislio o njoj dan i noć i onda sam je odjednom, čak i ne primijetivši, potpuno smetnuo s uma, naprosto onako, poput novčića koji propadne kroz rupu u džepu. Nevjerojatno, čudovišno, ludo. A trebalo je samo da je zaprosim, da joj zatražim ruku — ništa drugo. Ona bi odmah pristala. Voljela me je, ludo me je voljela. Eto, sad se sjećam kako me je pogledala kad smo zadnji put bili zajedno. Opraštao sam se, jer sam napuštao sve 236 i svakoga i odlazio u Kaliforniju da započnem novi život. A nikada zapravo nisam kanio započeti novi život. Kanio sam je zaprositi, ali priča koju sam isisao iz maloga prsta ispala je tako uvjerljiva da sam i sam povjerovao u nju, pa sam se oprostio i otišao, a ona je ostala gledajući za mnom i osjećao sam kako me njene oči prožižu, čuo sam kako urla u sebi, ali sam produžio koračati poput lutke, da bih napokon zamakao za ugao — i svemu je bio kraj. Zbogom! Naprosto tako. Kao u komi. A htio sam zapravo reći: dođi k meni! Dođi k meni, jer ne mogu više živjeti bez tebe! Toliko sam slab, toliko nesiguran na nogama, da jedva silazim niz stepenice nadzemne željezničke stanice. Sad mi je jasno šta se dogodilo: prešao sam granicu! Biblija koju sam neprestano nosao uza se treba da me pouči i uvede u novi život. Moj bivši svijet više ne postoji, mrtav je, dokrajčen, pometen. A s njim je pometeno i sve ono što sam ja nekoć bio. Vedar sam i sav sijam, raspalila su me nova otkrića, ali je u dubini svejedno ostalo olovo, ostala je šljaka. Nasred stepenica željezničke stanice briz-nem u plač. Jecam na sav glas kao dijete. Odjednom me je jasno ozarila spoznaja: posve si sam na

s v i j e t u ! Sam si... sam__ sam ... Tužno je biti sam__tužno, tužno, tužno, tužno. Toj samoći nema kraja, ona je neizmjerna, na nju je osuđen svaki čovjek na kugli zemaljskoj, a osobito ja... osobito ja. Opet preobražaj. Opet se sve ljulja i tone. Opet sam u snu, u mučnom, buntovnom, ugodnom, luđačkom snu o prelasku preko granice. Stojim nasred pustopoljine, ali ne vidim kuću. Taj je san kao fatamorgana. Nikada nije ni bilo kuće nasred pustopoljine. Zato nikad nisam ni mogao uči u nju. Moja kuća mije ni na ovome, ni na drugome svijetu. Ja sam čovjek bez kuće, bez žene, bez prijatelja. Ja sam čudovište iz stvarnosti koja ipak ne postoji. Ah, postoji ona, postojat će, siguran sam. Eto, koračam, brzo, oborene glave i mrmljam sebi 237 u bradu. Posve sam zaboravio na rendes tako da čak ne znam da li sam prošao mimo nju ili nisam. Vjerojatno jesam. Možda sam je pogledao pravo u oči a da je ipaik nisam poznao. Možda nije ni ona mene poznala. Lud sam, lud od boli, lud od tjeskobe. Očajan sam. Ali nisam izgubljen. Ne, nisam. Postoji negdje stvarnost kojoj ja pripadan. Samo je ona daleko, jako daleko. Mogao bih ovako, oborene glave, hodati sve do sudnjeg dana, pa da je svejedno nikad ne pronađem. Aid ona sigurno postoji, uvjeren sam. Krvnički motrim ljude. Kad bih imao bombu da je bacim i sravnim sa zemljom cijelu četvrt, učinio bih to odmah. Bio bih sretan promatrajući ljude kako lete zrakom i vrište, unakaženi, razneseni, upropašteni. Hoću da uništim cijelu zemlju. Ja joj ne pripadam, nisam njen dio. Sve je to ludo od početka do kraja. Cijela ta priča. To nije ništa drugo nego komadina pokvarena sira koju su izrovarile ličinke muha. Pas joj mater! Neka ide do sto đavola! Treba ubijati, ubijati, ubijati: ubijati lih sve bez razlike, i Židove, i arijevce, mlade i stare, dobre i zle ... Sad sam odjednom lagašan kao perce, korak mi je očvršćen, postao mirniji i ravnomjerniji. Divne li noći! Zvijezde sjaju tako jarko, veselo, daleko. Ne da mi se baš rugaju, ali me podsjećaju na to kako je sve isprazno. Tko si ti mladiću, da govoriš o svijetu i o tome kako ćeš sve sravniti sa zemljom? Mladiću, mi smo na ovom mjestu već milijune i milijarde godina. Sve smo vidjeli, sve odreda, a svejedno svake noći mirno sjajimo, obasjavamo putove, obasjavamo srca. Ogledaj se, mladiću, uvjeri se kako je oko tebe sve spokojno i lijepo. Vidiš, čak i smeće u kanalu izgleda lijepo pri ovoj rasvjeti. Po-digni listić ikupusa i nježno ga stavi na dlan. Saginjem se i podižem kupusov list. Čini mi se posve nov u mojim očima i u njemu je cio svemir. Otki-nem komadić lista i promatrani ga. I taj komadić je svemir. I on je neizrecivo lijep i tajanstven. Go238 tovo me je stid da ga ponovo bacim u kanal. Saginjem se i oprezno ga odlažem među ostale otpatke. Postajem virio pažljiv, vrlo, vrlo miran. Volim svakoga na ovome svijetu. Znam da upravo u ovome trenutku postoji negdje žena 'koja me čeka i da ću, samo ako budem miran, pažljiv i suzdržljiv, naići na nju. Stajat će vjerojatno na uglu i poznat će me oim se pojavim. Vjerujem u to, tako mi svega! Vjerujem u pravičnost i predodređenost. A što je s mojom .kućom? Pa ona je naprosto — svijet, cijeli svijet! Svagdje sam kod kuće, samo što to prije nisam znao. Ali sad znam. Nema više granice. Nikad je nije ni bilo: ja sam je bio povukao. Polako i blaženo koračam ulicama. Draigim udicama. Ulicama u kojima svi hodaju i pate a da to ne pokazuju. Kad zastanem i naslonim se na uličnu svjetiljku da bih pripalio cigaretu, čaik i ulična svjetiljka postaje prema meni blagonaklona. Nije ona željezni predmet, nego je djelo ljudskog mozga, na određen način uobličeno, savijeno i izdjelano ljudskim rukama, izliveno ljudskim rukama, postavljeno ovdje ljudskim rukama. Okrećem se i gladim rukom željeznu površinu. Kao da mi govori. To je ljudska svjetiljka. Ona nam pripada, kao i list kupusa, kao poderana papuča, kao strunjača, kao slivnik u kuhinji. Svaka stvar na neki određeni način stoji na nekom mjestu u istom odnosu kao naša duša prema bogu. Svijet, u svom vidljivu i opipljivu obliku, jeste zemljovid naše ljubavi. Ljubav nije bog, nego život. Ljubav, ljubav, ljubav. A usred srijede te ljubavi nalazi se mladić, odnosno ja, koji nije nitko drugi nego glavom sam Gottlieb Leberecht Miiller. Gottlieb Leberecht Miiller! To je ime čovjeka koji je ostao bez identiteta. Nitko ne bi znao reći tko je on, odakle je došao ili šta mu se dogodilo. U kinu, gdje sam prvi put upoznao tu osobu, prikazali su kao da je tobože u ratu doživio neku nesreću. AH, kad sam na ekranu poznao samoga sebe — a 239 ja nikad nisam bio u ratu — shvatio sam da je autor filma izmislio tu priču, kako me ne bi javno razotkrio. Cesto mi nije jasno tko sam ja zapravo, često mi, kako se to kaže, pukne film i ja lutam, jadan i očajan, u potrazi za vlastitim imenom i tijelom. A ponekad je od sna do jave svega jedna jedina vlas. Ponekad, kad mi se tko obrati, iziđem iz vlastite kože i, poput drveta koga nosi bujica, počinjem putovati po iščupanome sebi. U takvom stanju sam kadar udovoljiti svakodnevnim životnim potrebama — naći ću sebi ženu, postat ću otac, izdr-žavat ou kućanstvo, zabavljat ću prijatelje, čitat ću knjige, plaćati porez, regulirati vojnu obavezu, i tako dalje, i tako dalje. U tom stanju mogu, ako ustreba, hladnokrvno ubijati, bilo radi obiteljske časti, bilo u obranu domovine, ili bilo iz kojeg trećeg razloga. Ja sam obični, prosječni građanin koji se odaziva na jedno ime i koji ima svoj broj putnice. Nimalo ne

snosim odgovornost za svoju sudbinu. I tada, jednog dana, bez ikakva nagovještaja, probudim se, pogledam oko sebe i ne mogu nikako shvatiti šta se događa, niti zašto se tako ponašam, zašto se tako ponašaju susjedi, zašto su se države zaratile ili pomirile, baš ništa ne mogu shvatiti. U takvim trenucima ponovo se rađam i opet me krste mojim pravim imenom: Gottlieb Leberecht Miiller! Sve što radim pod svojim pravim imenom smatra se za ludoriju. Ljudi me krišom pogledaju iza leđa, ponekad čak i u lice. Prisiljen sam da prekinem s obitelji, s prijateljima, sa svima koje volim. Prisiljen sam dignuti sidro. I tako, prirodno kao u snu, opet plovim niz bujicu i to, najčešće, hodajući širokom cestom u susret zalazećem suncu. Sva su mi čula nabrušena. Ja sam najljigavija, najpuzavija, najlukavija životinja, a u isto vrijeme sam, moglo bi se reći, svetac. Znam se brinuti za samoga sebe. Znam kako treba izbjegavati posao, kako treba izbjegavati prijateljstva što obavezuju, kako treba izbjegavati sažaljenje, naklonost, razmetanje i sve ostale 240 Jdopke. Zadržim se na jednom mjestu ili s nekom osobom tek toliko koliko mi je potrebno da postignem ono što hoću, i onda krećem dalje. Nemam nikakva cilja: besciljno lutanje mi je samo sobom svrha. Slobodan sam kao ptica, stabilan kao ekvilibrist. Mana pada s neba; treba samo da raširim ruke i prihvatim je. I svagdje za sobom ostavljam najugodnije utiske kao da, prihvaćajući darove kojima me obasipaju, zapravo drugima činim uslugu, čak će se naći brižne ruke koje će se pobrinuti za moje prljavo rublje. Jer stvatko voli čovjeka koji zna živjeti! Gottlieb! Divna li imena! Gottlieb! Neprestano ga ponavljam u sebi. Gottlieb Leberecht Miiller! U takvom stanju se uvijek slažem s tatovima, protuhama i ubojicama, i kako su svi oni samo obazrivi prema meni! Baš kao da su mi braća! A zar mi i nisu braća? Nisam li skrivio mahom svaki zločin i nisam li ga okajao? I ne povezuju li me baš ti zločini tako prisno s mojim kolegama? Kad god ugledam tračak svjetla u nečijem oku, kao znak raspoznavanja, odmah mi je jasno da me s tom osobom veže tajna veza. Jedino u očima pravednika nikada ne bljesne to svjetlo. Jedino pravednici nikada ne mogu saznati tajnu ljudskog drugarstva. Upravo pravednici griješe protiv čovjeka, jer pravednici su prava čudovišta. Pravednici nam traže otiske prstiju i dokazuju nam da smo mrtvi čak i kad osobno stojimo pred njima. Pravednici nam proizvoljno daju imena, lažna imena, pravednici unose krive datume u matične knjige i žive nas zakapaju. Ja više volim tatove, protuhe i ubojice, ako već ne mogu pronaći čovjeka koji mi je ravan po svojom vrlinama. Nikada nisam našao takva čovjeka! Nikada nisam sreo čovjeka koji bi bio poput mene plemenit, poput mene popustljiv, tolerantan, bezbrižan, nemiran i čist u srcu. Opraštam sebi svaki zločin koji sam počinio. Opraštam ga u ime čovječanstva. Znam šta to znači biti čovjek i koliko je u tome slabosti i snage. Patim od onoga što znam ali se 16 Jarčeva obratmca 241 time i naslađujem. Kad bi mi se pružila prilika da postanem bog, odibio bih je. Kad bi mi se pružila prilika da postanem zvijezda, odbio bih i to. Najdivnija mogućnost koju nam život pruža jeste da postanemo čovječni. Ona obuhvaća sve što postoji na svijetu. U njoj je i spoznaja smrti, koja nije dostupna ni bogu. Ova iknjiga počinje na onome mjestu kad sam ja prekrstio samoga sebe. Mnogo godina je već proteklo otkako se to dogodilo i itoliko toga sam proživio u međuvremenu, da mi se teško vratiti na taj po-četaik i iznova se uputiti putem kojim je trio krenuo Gottlieb Lebereoht Miiller. Možda bih taj put najlakše mogao prikazati, ako kažem da sam se ja, ovakav ikakav sam danas, rodio iz rane. Ta je rana sezala do srca. Po običnoj logici, ikakvom se služe ljudi, već je trebalo da budem mrtav. Zapravo su me svi, koji su me nekoć poznavali, i smatrali za mrtvaca; kretao sam se među njima kao duh. Kad su govorili o meni služili su se perfektom, sažalje-vali me i sve dublje i dublje pokapali. Međutim, dobro se sjećam kaiko sam se i onda smijao, spavao sa ženama, uživao u jelu d pilu i u mekanu krevetu koga sam se držao ikao pijan plota. Nešto me je ubilo, a ipak sam živio. Ali sam živio bez pamćenja i bez imena; nisam se više ničemu nadao, baš kao što nisam nii za čim žalio ili osjećao grižnju savjesti. Nisam imao prošlosti, kao što vjerojatno neću imati ni budućnosti; bio sam živ zakopan u vakuumu koji je bio rana što se za me otvorila. Ja sam bio ta rana. Imam prijatelja ikoji mi povremeno priča o gol-gotskom čudu ali ja ništa ne shvaćam. Zato donekle shvaćam čudovitu ranu koju sam zadobio, ranu koja me je ubila naočigled svijeta iz kojeg sam se iznova rodio da bih se po drugi put ikrstio. Shvaćam donekle to čudo od rane koju sam za života osjetio d ikoja je zacijelila kad sam umro. Govorim o tome kao o dalekoj prošlosti, ali je uvijek prisutno 242 u meni. Sve je daleka prošlost i naoko nevidljivo, kao zviježđe što je zauvijek zašlo za obzorje. Najviše me zadivljuje kako nešto, što je bilo mrtvo i pokopano, kao što sam to ja bio, može ponovo uskrsnutii, i to ne jednom, nego bezbroj puta. Štoviše, svaki put kad bih nestao, zaronio bih još dublje u vakuum, tako da bi svako uskrsnuće bivalo sve čudesnije. A nikada ožiljaka od rane! čovjek koji se ponovo rađa, uvijek je isti čovjetk i pri svakom preporodu je sve više svoj. Svaki put samo odbaci

košuljicu, a s njom i grijehe, čovjek koga bog voli jeste onaj koji istinski zna živjeti, čovjek koga bog voli jeste liik s tisuću ljudski. Skidanje prvog sloja je neopisivo bolno; drugi sloj već ne boli toliko, idući još manje, sve dok bol napokon ne postane ugodna, sve ugodnija i ugodnija, i ne pretvori se u užitak, u ekstazu. A zatim više nema ni užitka ni boli, nego samo mrak uzmiče pred svjetlošću. A kad se mrak rasprši, pomalja se rana iz svog skro-višta: rana koja je čovjek, čovjekova ljubav, kupa se u svjetlu. Izgubljeni je identitet opet pronađen. Čovjek napušta otvorenu ranu, napušta grob koji je tako dugo nosio u sebi. Vidim je sad pokopanu u grobu ikoji se zove moje pamćenje, tu djevojku koju sam volio više od bilo koga, više nego svijet, više nego boga, više nego samoga sebe. Vidim kaiko se kinji u toj 'krvavoj ljubavnoj rani i toliko mi je blizu da je ne mogu razlikovati od rane. Vidim kako se upinje da se oslobodi,da se izbavi ljubavnih patnji, i kako poslije svakog napora ponovo tone u rani, zablaćetna, bez daha, koprca se u krvi. Vidim joj grozan izraz u očima, nijemu i žalosnu agoniju, izraz zvjerike ikoja je uhvaćena u klopku. Vidim kako širi noge ne bi li se izbavila i čujem kako uz svaki orgazam tjeskob-no ječi. Čujem kako se ruše zidovi, kako nas zidovi pokapaju dok kuća bukti u plamenu, čujem ikako nas zovu s ulice, kako nas zovu na posao ili pod oružje, ali mi smo prikovani za pod i štakori nas 243 grizu. Pokapa nas ljubavni grob i utroba, noć nam se uvlači u crijeva a zvijezde trepere nad crnim jezerom bez dna. Zaboravljam riječi, zaboravljam joj čak i ime koje sam izgovarao kao manijak. Zaboravio sam joj vanjštinu, dodir i miris, zaboravio sam kako se jebala, jer sam sve dublje propadao u noć bezdane spilje. Spuštao sam se za njom u najdublju jamu njena bića, u kosturnicu njene duše, sve do daha koji joj još mije 'izišao na usta. Neumorno sam tragao za njom čije ime nigdje nije zapisano i probio sam se sve do oltara, ali nisam ništa našao. Sklupčao sam se u toj šupljoj školjki ništavila poput kakve ognjene zmije; ležao sam ondje nepomično i bez daha punih šest stoljeća a svjetski događaji su prokapavali do dna i taložili sklizak sloj sluzi. Vidio sam kako se zviježđa okreću oko velike rupe u svemirskom stropu; vidio sam daleke planete i crnu zvijezdu koja će me spasiti. Vidio sam zmaja kako stresa sa sebe dharmu i karmu, vidio sam novu ljudsku vrstu kako se koprca u zutanjku budućnosti. Vidio sam jasno sve do posljednjeg znaka ili simbola, alinjenolicenisammogaopro-čitati. Jedino sam providno nazrijevao oči kroz ve-like,mesnate i blistave grudi, baš kao da plivam iza njih u električnim izlučinama njene usijane utvare. Kako je uspjela da se tako vine izvan domašaja svijesti? Na osnovu kakva čudovišna zakona se prostrla po površini oijele zemaljske kugle otkrivajući mi sve a istodobno skrivajući samu sebe. Sklonila se u suncu, kao što se mjesec skriva u pomrčinu; bila je nalik na zrcalo što je ostalo bez žive i sad se u njemu ogleda d vanjski svijet i strava. Kad sam joj zavirio iza očiju, u mekano prozirno meso, ugledao sam mozgovno tkivo za svaki oblik, za svaki odnos, za svaku prolaznost. Vidio sam mozak u mozgu, beskrajan stroj koji se bes-skrajno okreće, kako se vrti na ražnju riječ Nada, priji, pušta mast, kako se bez prestanka vrti u šupljini trećega oka. Čujem njene snove izgovorene na 244 mrtvim jezicima, prigušene vriske kako odjekuju u sićušnim pukotinama, dahtanje, stenjanje, uzdahe od užitka, zvijuke biča koji udara, čuo sam je kako me zove po imenu koje nisam još ni sam izgovorio, čujem je kako psuje i bjesomučno vrišti. Sve čujem tisućostruko pojačano kao homunculus zatvoren u mehanizmu orgulja. Hvatao sam prigušeni dah svijeta na samom raskršću zvukova. Tako smo zajedno hodali, spavali i jeli, kao sijamski blizanci koje je sjedinila ljubav i koje može samo Smrt rastaviti. Koračali smo gore-dolje, ruku pod ruku, u uzanu grlu. Oblačila se gotovo uvijek u crno, osim što bi se ponegdje zakitila grimizom. Donjeg rublja nije imala, osim što je nosila komadić crna baršuna namirisan đavolskim mirisima. Lijegali smo u zoru i ustajali kad bi se smračilo. Stanovali smo u crnim rupama iza presvučenih zavjesa, jeli dz crnih tanjura, čitali iz crnih knjiga. Gledali smo iz crnih rupa života u crnu rupu svijeta. Sunce bijaše neprestano pomračeno, kao da nam želi pomoći u našoj ubilačkoj borbi. Sunce nam bijaše Mars, a Saturn — mjesec: neprestano smo živjeli u zenitu podzemlja. Zemlja se prestala okretati i kroz rupu u nebesima spustila se crna zvijezda što nikad nije zatreptala. Ponekad bi nas spopao nastup smijeha, luda, žabljeg smijeha od koga bi susjede podilazila jeza. Ponekad bismo mahnito i neskladno zapjevali u tremom. Bili smo posve zasužnjeni u dugoj mračnoj dušinoj noći i to beskrajno razdoblje počinjalo je i svršavalo nalik na pomrčinu. Okretali smo se oko vlastitih svojih j a kao neki sablasni sateliti. Opijali bismo se vlastitim likom koji bismo gledali jedno drugome u očima. Kakvi smo se činili drugima? Isti onakvi kao što se životinja čini biljki, a zvijezde životinji. Baš kao što bi se bog činio čovjeku da mu đavo dadne krila. A uza sve to, u stalnoj, bliskoj prisnosti beskrajne noći sva je sjala od radosti i iz nje je izvirala tamno-crna radost kao što iz Mitrinoga bika 245 snažno mlaza sperma. Bila je dvocijevna poput puške, muški bik s aoitelenskom zubljom u maternici.

U strasnom zanosu bi se sva predala velikom koz-mokratoru, izvrnula bjeloočnice, raslinavila se. U mrkloj rupi seksa plesala je poput dresirana miša, laloke joj se otromboljile kao u zmije, koža joj naježurena i okićena bodljikavim perjem. Mučila ju je strast neutaživa kao <u jednoroga, dsta ona napast koja je upropastila Bgipćane. U mamenu zanosu čak je progutala rupu u nebesima kroz koju je sjala mrka zvijezda. Živjeli smo slijepljeni uza strop obavijeni oporim dimom svakodnevnice koji nas je gušio. Živjeli smo u ledenu žaru a sve snažnija bljesak ljudskog mesa grijao je zmijolika klupka u koja smo se bili savili. Živjeli smo pribijeni u najdubljim dubinama, a kože su nam bile osmudile isparine svjetovnih strasti i pretvorile ih u boju pepeljaste cigare. Kao dvije glave što ih krvnici nose na vrh ikoplja, kružili smo polako i odmjereno iznad glava i ramena svijeta pod našiim nogama. Šta je mogao značiti život na čvrstu tlu obezglavljenim nama koji bijasmo zauvijek spojeni spolovilima? Bijasmo zmije blizan-kinje iz raja, bistri u pomamnu žaru i hladni poput samog kaosa. Život je bio neprestana jebačina u stalnoj rupi besanice. Život je bio Škorpion u ko-njunkciji s Marsom, u konjunkcdji s Merkurom, u konjunkciji s Venerom, u konjunkciji sa Saturnom, u konjunkciji s Uranom, u konjunkciji s Plutonom, u konjunkciji sa živom, tinkturom opijuma, radijem, bizmutom. Velika konjunkcija se događala svake subote kad su Zmaj i Lav bludničili u bratovsikoj i sestrinskoj kući. Veliki malheur bijaše sunčeva zraka što bi se probila kroz zastore. Velika nevolja bijaše Jupiter, kralj riba, koji bi mogao udijeliti milostiv pogled. Teško mi je pričati, jer se odviše dobro sjećam. Sjećam se svega, ali kao lutka u krilu trbuhozborca. Čini mi se da sam za oijela tog dugačkog, beskrajnog 246 suležniokog solsticija sjedio u njenu krilu (čak I kad bi stajala) i izgovarao stihove koje me je bila naučila. Čini mi se da je vjerojatno zapovjedila glavnom božjem instalateru da se brine kako bi crna zvijezda neprestano sjala kroz rupu u stropu, povjerila mu da neprestano navodnjava zemlju noćima koje vrve tolikim patnjama što bešumno kruže mrakom sve dok mozaik ne postane šilo koje se okreće i bjesomučno dulbe po ornom ništavilu. Je li mi se samo pričinjalo da ona neprestano govori ili sam postao tako savršeno uvježbana lutka da sam joj mogao naslutiti misao prije nego bi joj i sišla s usnica? Usne bi joj se jedva razmakle, jednolično obložene debelom naslagom tamne krvi; u silnom zanosu sam promatrao kako se otvaraju i zatvaraju, bez obzira da li je iz njih šibao bijes guje ili su gugutala poput grlice. Uvijek sam ih gledao u krupnom planu, kao u filmsikoj projekciji, tako da sam poznavao svaku udubinu, svaku poru i, kad bi počele histerično slinaviti, promatrao bih kako pljuvačka buja i pjeni se, baš kao da sjedim u stoMai za ljuljanje ispod slapova Nijagare. Znao sam kako treba reagirati, baš ikao da sam dio njena organizma; bio sam vještiji od trbuhozborčeve lutke jer mene nije trebalo pokretati uzicama. Ponekad bih izveo nešto nepredviđeno, što bi se njoj možda i svidjelo; gradila se, naravno, kao da ne primjećuje takve upadice, ali bih ja uvijek, po tome kako bi se dotjerala, znao koliko uživa. Bila je neobično nadarena za preobrazbe; malne jednako spretna i lukava, bila je posve nalik na đavla. Osim pantere i jaguara, najbolje su joj uspjevale ptice: divlja čaplja, ibis, plamenac, labud za parenja. Nekad bi se odjednom obrušila kao da je ugledala svježu strvinu i sručila se praivo u utrobu okomivši se na slasne zalogaje — srce, jetra ili jajnike — da bi opet u tren oka odlepršala dalje. Kad bi nju tko primijetio, skamenila bi se podno debla, a oči ne bi posve zatvorila nego bi se netire-mice zapiljila preda se poput zmaja iz bajke. Takneš 247 li je malko, pretvorit će se u ružu, posve crnu ružu u koje su tako baršunaste latice d koja je tako krhka da joj ne možeš odoljeti. Nevjerojatno je kako sam sjajno naučio da brzo kopčam; ma kako bila brza njena preobrazba, odmah bih joj se našao u krilu, u ptičjem krilu, u zvjerskom krilu, u zmijskom krilu, u ružinu krilu, bez obzira: krilo nad krilima, usna nad usnama, rub do ruba, pero do pera, žumanjak u jajetu, biser u ostrigi, rakova kliješta, tinktura od sperme i špaljolskih mušica. Život bijaše Škorpion u konjunkciji s Marsom, u konjunkciji s Venerom, Saturnom, Uranom, i tako dalje; ljubav je u konjunkcijd s čeljusti, zgrabi ovo, zgrabi ono, grabi, grabi, čeljusni drž-ne daj na strasnu točku s mandalom. Kad bi bilo vrijeme jelu, čuo bih je kako već Iju-šti jaja iz kojih bi se razlijegao p i j u-p i j u, blaženi znak da je idući obrok blizu. Žderao sam kao mono-manijak: beskrajna sanovna proždrljivost čovjeka koji trostruko prekida post. I, dok sam jeo, ona je prela poput mačke, a njeno ritmičko pohlepno dahtanje podsjećalo je na vampira koji proždire vlastito mladunče. Kakva blažena ljubavna noć! Pljuvačka, sperma, vampirska suložnica, sfinkteris — sve na okupu: bračne orgije u Crnoj rupi Kalkute. Ondje gdje je sjala crna zvijezda vladala je pan-islamska tišina, kao u spiljskom svijetu gdje nema čak ni vjetra. Ondje, ako se drznem o tome dublje promisliti, vlada avetinjski mir ludila, mir ljudi koji su, izmoreni neprestanim stoljetnim pokoljima, uljuljani u san. Ondje gdje se pruža grimizna sveobuhvatna membrana u kojoj se sve odigrava, taj junački svijet luđaka i manijaka koji su krvlju po-tamnjeli nebesko svjetlo. Kako je spokojan naš go-lubinje-lešinarski život u mraku! Meso u koje možeš utjerati zube ili penis, puno mirisno meso na kojem nema traga od noža ili škara, nikakva ožiljka od rasprsla šrapnela, opekotine od iperita ili spaljenih pluća. Osim košmarske rupe u stropu, bio

248 je to gotovo savršeni život u utrobi. Ali je rupa vječno bila prisutna — poput pukotine u mjehuru — i nikakvim pamukom je ne bi bilo moguće trajno začepiti, baš kao što ni jedno mokrenje nije moglo proći sa smiješkom. Pišaj koliko ti drago, nema veze, ali kako da zaboraviš na pukotinu u kuli, neprirodnu tišinu, zlokobnu prijetnju, stravu, neminovni »onaj« svijet? Nažderi se do mile volje, nema veze, i sutra se opet nažderi do mile volje, a isto tako i sutra, pa opet sutra, i sutra — ali šta će biti na kraju? Na kraju! šta dolazi na kraju? Možda promijeniš trbuhozborca, promijeniš krilo, okreneš os, još jedna pukotina u svodu... ali šta dolazi na kraju, šta? Reći ću vam: dok sam sjedio u njenu krilu, okamenjen pod dodirom mirnih, dugačkih zraka crne zvijezde, dok me je podbadala, držala na uzdi, gurala i mamila telepatska snaga vaših uzajamnih poriva, nisam mislio baš ni o čemu, ni o čemu izvan ćelije u kojoj smo stanovali, nisam mislio čak ni o mrvici na stolnjaku. Omeđene zidovima amebskog života moje misli bijahu posve čiste, čiste poput misli kojima nas je naučio Immanuel Tihotapec Kant i koje može ponoviti jedino trbu-hozborčeva lutka. Mozgao sam o svakoj naučnoj teoriji, o svakoj umjetničkoj teoriji, o svakom zrncu istine u svim blesavim sistemima spasa. Prora-čunao sam sve do najsitnije mrvice ne propuštajući nijednu gnostičku decimalu, baš kao pijanac koji se baca u trošak poslije šestodnevna kopa. Ali sve je bilo sračunato za neki drugi život koji .će jednog dana živjeti netko drugi — možda. Bili smo baš u grlu boce, ona i ja, kako se to kaže, ali je grlo odbijeno i boca je bila samo privid. Sjećam se kako mi je rekla, kad smo se drugi put sastali, da se nije nadala da će me ikad više vidjeti, a kako mi je idući put rekla da je mislila da sam narkoman, kako me je idući put nazivala bogom, kako je zatim pokušala izvršiti samoubistvo, pa kako sam to onda ja pokušao, pa opet ona, ali ništa nije 249 pomoglo, osim što smo se zbližili, osim što smo se toliko zbližili da smo se međusobno prožimali, izmijenili ličnosti, imena, identitet, religiju, oca, majku i brata. Cak se i njeno tijelo temeljito izmijenilo, i to ne jednom nego više puta. Isprva je bila krupna i baršunasta, kao jaguar, puna one svilena-ste, varljive snage mačjeg roda — čučanj, sikok, nasrtaj; onda je tklonula, postala krhka i nježna, gotovo kao različak, i svaka iduća promjena donosila je temeljiti preobražaj — u koži, mesu, boji, držanju, mirisu, hodu, kretnjama, i tako dalje. Mijenjala se ikao kameleon. Nitko ne zna kakva je zapravo bila, jer bi se svaki put pretvorila u posve novu osobu. Uskoro nije više ni sama znala kakva je zapravo. Kako sam kasnije ustanovio, taj proces preobrazbe bio se otpočeo u njoj i prije nego smo se sreli. Kao i mnoge žene koje se smatraju ružnima, ona je svim silama nastojala da se učini lijepom, čarobno lijepom. Da bi u tome uspjela, najprije se odrekla svog imena, zatim obitelji, prijatelja, svega onoga što ju je vezivalo s prošlošću. Svu svoju pamet i nadarenost upotrijebila je za uljepšavanje, nastojeći postati što dražesnija, iako je to već i te kako bila, samo što se naučila da u svoju dražest i ljepotu nimalo ne vjeruje. Provodila je dane i dane pred zrcalom proučavajući svaku kretnju, svaku gestu, svaki i najneu-hvatljiviji izraz na licu. Posve je izmijenila način govora, dikciju, intonaciju, naglasak i rječnik. Ponašala se tako umješno da nikome ne bi palo na pamet njeno podrijetlo. Uvijek je bila na oprezu, čak i u snu. I, kao svaki pravi vojskovođa, ubrzo je otkrila da je napad najbolja obrana. Pazila je da nijedan položaj nikad ne bude prazan; predstraže, izvidnice i straže uvijek su joj bile na mjestu. Mozak joj je radio poput pokretna reflektora koji se nikad ne gasi. Kako nije primjećivala vlastitu ljepotu, dražest i ličnost — da se o identitetu i ne govori — upotrijebila je svu svoju snagu da od sebe stvori mitsko 250 biće, neku Helenu ili Junonu, čijim dražima ne bi mogli odoljeti ni muškarci, ni žene. Automatski, iako o pojmu legende nije ništa znala, ona je malo-pomalo počela izgrađivati ontološku podlogu, mitski tok događaja koji su prethodili svjesnu rođenju. Nije uopće morala imisliti na svoje laži i privide — bilo je dovoljno da ima na umu ulogu koju je izmislila. Za nju nije postolaja laž koja bi bila toliko čudovišna da je ne bi mogla izgovoriti, jer u ulozi koju je preuzela na sebe ostala je posve dosljedna samoj sebi. Nije morala izmišljati prošlost: o-na se sjećala prošlosti ikoju je proživjela. Nikad je nije moglo iznenaditi direktno pitanje, jer je pred protivnikom uvijek nastupala uvijeno. Pokazivala je jedino različite uglove brušena dragulja koji se neprestano okreće, zasljepljujuću svjetlosnu prizmu koju je sama neprestano vrtjela u svim pravcima. Nikad nije bila biće, biće koje bi tko mogao zateći na počinku, nego je uvijek bila mehanizam što je neumorno pdkretao beskrajni niz zrcala u kojima se ogledao mit što ga je sama stvorila. Nije imala bilo kakvu čvrstu tačku; vječito je stajala iznad brojnih vlastitih ličnosti, negdje u vakuumu svog bića. Nije joj ibio cilj da sebe pretvori u lik iz legende, nego je naprosto željela da se njenoj ljepoti dive. Ali, u težnji za ljepotom, ubrzo je posve zaboravila svoj cilj i postala je žrtvom vlastite oubrazbe. Toliko se nevjerojatno proljepšala da bi katkad mogla utjerati strah u kosti, a onda bi odjednom bila ružnija od najružnije žene na svijetu. Ljudi bi je se bojali i drhtali pred njom, osobito kad bi bila izuzetno dražesna. Činilo se, u takvim trenucima, da joj slijepa i neobuzdana volja izbija iz bića i otkriva čudovište koje se u njemu skriva.

U tmini, sklupčani u crnoj rupi i sklonjeni od pogleda svijeta, od protivnika i suparnika, kad malo popusti zasljepljujuća dinamika volje i kad dobije sjaj bakarna prelijeva a riječi joj naviru iz usta kao lava, tijelo joj požudno traži oslonac, prečku usa251 đenu u nešto čvrsto i trajno, nešto s čime će se iznova sjediniti i gdje će načas otpočinuti. Bijaše to kao neki mahniti interurban, S.O.S. s broda koji tone. Isprva sam krivo pomislio da je to strast, ekstaza koju izaziva trenje mesa o meso. Mislio sam da sam otkrio živi vulkan, ženski Vezuv. Nikad nisam ni pomišljao na ljudsku lađu koja tone u oceanu očaja, uhvaćena u morske travuštine nemoći. A sad mi je na pameti ona crna zvijezda što šija kroz strop, ona stalna zvijezda iznad naše suložnice, stalnija i udaljenija od Apsolutnoga i jasno mi je da je to upravo ona, lišena svega onoga što zapravo nju čini: mrtvo i bezlično crno sunce. Jasno mi je da smo sprezali glagol voljeti poput dvoje manijaka koji se pokušavaju jebati kroz željeznu rešetku. Spomenuh već kako sam, bjesomučno se valjajući u mraku, ponekad zaboravljao kako se zove, kako izgleda, tko je ona zapravo. To je živa istina. Ja sam u mraku nadilazio samoga sebe. Iskliznuo bih iz kolosijeka krvi i mesa nekamo u bezgranični prostor seksa, u putanje koje su zabilježile neke od ovih žena: Geor-giana, na primjer, ali svega jedno kratkotrajno poslijepodne, Telma, egipatska kurva, Carlotta, Alan-nah, Una, Mona, Magda, maloljetnice; beskućnice, lutalice, lica, tijela, bedra, gužva u podzemnoj željeznici, san, uspomena, želja, čežnja. Počeo bih, recimo, s Georgianom nedjeljnog poslijepodneva pokraj željezničke pruge, s Georgianom u tačkastoj haljini od muselina, uzbibanih bokova, razvučena južnjačkog govora, čulnih usta, izlivenih grudi; počeo bih, eto, s Georgianom, s tim tisućukrakim svjeć-njakom seksa, da bih zatim uronio u dubinu i u širinu kroz beskrajne ogranke pizde u n-tu dimenziju seksa, u svijet bez dna. Georgiana je bila nalik na opnu sićušnog, finog uha na grubom čudovištu koje se zove seks. Ona je prozračno živa i diše obasjana sjećanjem na kratko poslijepodne na aveniji, prvi uhvatljivi miris i prva tvar u svijetu jebačine koji je sam po sebi beskrajan i neodređen kao i 252 svijet našeg svijeta. Cijeli svijet jebačine kanda je u vječitoj rastućoj opni zvijeri što se zove seks, što je nalik na biće koje urasta u naše biće i polako ga potiskuje, tako da će uskoro ljudski svijet biti samo mutna uspomena u ovom novom, sveobuhvatnom, sveplodnom biću koje samo sebe porađa. Baš me je taj zmijski snošaj u mraku, taj dvo-gubi, dvocijevni splet strpao u luđačku košulju sumnjičavosti, ljubomore, straha, samoće. Kad bih počeo vesti s Georgianom i s tisućokrakim svjećnja-kom, dobro sam znao da i ona u isto vrijeme stvara opnu, stvara oči, uši, prste, kosu i koješta drugo na biću seksa. Ona bi načela priču od čudovišta koje ju je silovalo i pretvarala se kao da u priči ima istine; bilo kako bilo, krenula je isto tako nekim paralelnim kolosijekom probijajući se uvis i na sve strane kroz to višestruko, neoblikovano biće u čijem smo se tijelu obadvoje očajnički pokušavali spojiti. Znao sam samo djelić njena života, imao sam u rukama samo vreću laži, izmišljotina, uobraz-bi, tlapnji i razočaranja, sastavljao sam i spajao odlomke, trabunjanja, sanjarije, nedovršene rečenice, zbrkana bunovna naklapanja, histerična bulaž-njenja, providne fantazije, morbidne želje, tek ponekad doživljavao da se pojmovi konkretiziraju, slušao ulomke slučajnih razgovora, hvatao letimične poglede, poluobuzdane kretnje, ali sam ipak čvrsto vjerovao da ima svoj panteon vlastitih jebačkih bogova, panteon i te kako živih stvorenja od krvi i mesa, muškaraca s kojima je možda bila i ovog poslijepodneva, možda još sat prije, a pička joj je još možda puna sperme od posljednje jebačine. Što je bila pokornija, to se ponašala strastvenije i naizgled se sve više prepuštala, a ja sam bivao to nesigurniji. Tu uopće mije bilo nikajsva početka, nikakve posebne, naše osobne tačke s koje bismo krenuli; sukobili bismo se kao dva iskusna mačevaoca na dvoboju a oko nas se okupili duhovi pobjede i po253 raža. Bili smo napeti i osjetljivi na i najamnji dodir, kakvi mogu biti samo borci s velikim iskustvom. Srazili bismo se pod okriljem mraka kad bi naše vojske sa suprotnih strana provalile vrata tvrđave. Nitko nas nije mogao zaustaviti, nas i krvoproliće koje smo izazvali; nismo tražili milosti, niti smo je sami davali. Srazili bismo se plivajući foroz krv i naš bi susret bio grimizino-orven i pepeljasto--zelan u noći u kojoj su sve zvijezde gasnule osim stalne crne zvijezde koja poput skalpa visi iznad rupe u stropu. Ako bi pala u 'trans, počela bi istresati sve odreda, kao neko proročište, sve što joj se dogodilo tog dana, jučer, prekjučer, pretprošle godine, baš sve odreda, i to sve do onog dana kad se rodila. A nijedna riječ nije bila istinita, ni jedna najmanja pojedinost. Ni na trenutak ne bi umuknula, jer kad bi zašutjela, vakuum, koji bi time izazvala, prouzročio bi eksploziju od koje bi se razletio cijeli svijet. Ona je bila pravi s.troj za proizvodnju laži u mikrokozmiakom svijetu koji pokreće onaj isti beskrajni, razooini straih što nagcri ljude da svu svoju energiju upotrijebe za stvaranje smrtonosne aparature. Kad bi je promotrio, čovjek bi mogao pomisliti da je neustrašiva, da je utjelovljenje hrabrosti, što je i bila, sve dok se ne bi ogledala. Iza nje su ležale spokojne činjenice stvarnosti, div koji ju je pratio u stopu. Ta divovska stvarnost svakog je dana poprimala nove razmjere, svakog je dana postajala sve strahotnija, sve ubitačnija. Svakog je dana morala nastojati da joj krila budu sve brža, /kandže oštrije, a oči

prodornije i hipnotiokije. Bio je to let prema krajnjoj granici svijeta, trka koja je izgubljena već u samom početku, ali koju nitko ne može zaustaviti. Nakraj vakuuma nalazila se Istina, spremna da u najmanjem djeliću sekunde ponovo osvoji preoteto tlo. Bilo je to toliko jednostavno i očito da ju je hvatao bijes. Rasporediš na bojnom polju tisuću različitih ličnosti, upraviš najveće topove, izigraš najveće mozgove, zađeš što dublje iza 254 leđa protivniku — a ipak te na kraju čeka poraz. U konaonom obračunu sve se nužno mora raspasti — lukavost, umješnost, snaga, baš sve. Ona će se pretvoriti u zrnce pijeska na žalu ponajveceg oceana i, što je od svega najgore, bit će posve nalik na svako drugo zrnce na istoj morskoj obali. Bit će osuđena da vječno, dok je svijeta i vijeka, posvuda prepoznaje samu sebe. Kakvu li je zlokobnu sudbinu izabrala! Da svoju osebujnost utopi u općenitosti! Da joj se snaga svede na najsitniju pasivnu ikvržicu! Pa to je najobičnija luda tlapnja! To je nemoguće! To ne smije biti! Naprijed! Kao crne legije. Naprijed! Kroz svaki stupanj kruga koji se sve više širi. Naprijed i što dalje od same sebe, dok se posljednji konkretni djelić duše ne protegne u beskraj, činilo se da, onako obuzeta panikom, leti i u svojoj utrobi nosi cijeli svijet. Bili smo protjerani iz granica svijeta ususret svemirskoj maglici ikoju nikakvim instrumentom nije moguće otkriti. Natjerali su nas da se tako trajno i mirno zaustavimo, da se smrt, u usporedbi s našim stanjem, činila kao orgija bjesomučnih vještica. Izjutra bih gledao u beskrvni krater njena lica. Nikakve crtice na njemu, nikakve bore, ni jedne jedine mane! Nalik je na usnula anđela u naručju Stvoriteljevu. Tko je ubio Crvendaća? Tko jepotamanio Irokeze? Ja nisam, reći će moj dražesni anđelak, i zaista, tako mi svega, tko bi mogao pogledavši joj nevino, čisto lišće, da joj proturječi? Tko bi, promatrajući je ikako nevino spava, mogao pogoditi da joj pola lica pripada bogu, a druga polovica sotoni? Krinka joj je mirna kao smrt, hladna, mekana na dodir, voštana, nalik na laticu koja se otvara i pri najblažem ćuhu vjetra. Bila je tako čarobno spokojna i bezazlena da bi čovjek najradije zaronio u nju, spustio se u nju cijelim tijelom, poput ronioca, i više se nikad ne bi vratio na površinu. Sve dok joj oči ne ugledaju svijet uokolo, ležala bi taiko, posve ugašena i, po255 put mjeseca, sijala bi jedino odsjajem. U nevinom njenom transu, koji je podsjećao na smrt, bila je još čudesnija i čarobni ja; zločini joj se rasplinuli, isparili kroz pore, ležala je skupljena kao usnula zmija prikovana uza zemlju, činilo se da joj je tijelo, njeno snažno, gipko, mišićavo tijelo, natprirodno teško; ta je težina bila više nego ljudska, bila je to kao težina, moglo bi se reći, topla lesa. Možda bi čovjek mogao tako zamisliti lijepu Nefertitu tisuću godina poslije mumifikacije njena tijela: pravo čudo samrtnog savršenstva, tjelesni san kome ne može nauditi posmrtni gnjilež. Ležala je sklup-čana podno šuplje piramide, sahranjena u vakuumu, koji je sama stvorila, nalik na neku svetinju iz prošlosti. Tako je duboko spavala da se činilo kako uopće ne diše. Spustila se ispod ljudskog svijeta, ispod životinjskog svijeta, čak ispod biljnog svijeta: sišla je sve do razine mineralnog svijeta gdje se život svega za jednu vlas razlikuje od smrti. Toliko je bila savladala vještinu varke da je čak ni san nikako nije mogao izdati. Naučila je kako je moguće ne sanjati: kad bi se skupila da zaspe, automatski bi iskopčala struju. Kad bi je tko mogao zateći u takvu stanju i otvoriti joj lubanju, otkrio bi da je iznutra potpuno prazna. Nije skrivala bilo kakve uznemirujuće tajne; što god se moglo ljudski ubiti, ona bi ubila. Mogla je tako beskrajno poživjeti, jednako kao i mjesec, kao bilo koja mrtva planeta koja zrači hipnotičkim sjajem, diže plimu strasti, nagoni svijet u ludilo, svojim magnetskim, metalnim zracima oduzima boju svim zemaljskim tvarima. Sijući vlastitu smrt, prenosi na svakoga u svojoj blizini paklensku groznicu. U odvratnoj mirnoći svog sna obnovila je vlastitu magnetsku smrt u dodiru s hladnom magmom pustih planetarnih svjetova. Bila je nekim čudom netaknuta. Pogled bi joj se netremice i prodorno okomio na neku osobu: bio je to mjesečarski pogled u kojem je mrtvi zmaj života rigao ledenu vatru. Jedno joj je oko bilo crvenka256 sto-smeđe, upravo boje jesenjeg lista; drugo kao lešnjak, pravo magnetsko oko u kome titra igla busole. Ćak i u snu, pod poklopcem kapka, to bi oko i dalje titralo; bijaše to jedini znak života u njoj. Tek što bi otvorila oči, posve bi se razbudila. Kad bi se budila, silno bi se trgla, kao da se grozi pri pogledu na svijet i sve ljudsko što mu pripada. U tili čas bi već bila u pokretu, kao veliki piton koji se presavija i gmiže. Samo joj je svjetlo smetalo! Kad bi se probudila, psovala bi sunce, psovala bi sjaj stvarnosti. Trebalo bi zamračiti sobu, upaliti svijeće, hermetički zatvoriti prozore kako ulična buka ne bi prodirala u sobu. Hodala je po sobi posve gola a iz kuta usta joj je visjela cigareta. Dotjerivala bi ne nevjerojatno brižno; morala bi obaviti tisuću svakojakih sitnica prije nego će obući kupaći ogrtač. Bila je nalik na .sportaša koji se sprema na veliko takmičenje. Prije nego što bi sjela za doručak, neobično pažljivo bi proučila sve na sebi, od korijenja kose do oblika i dužine noktiju na nogama. Rekoh da je bila nalik na sportaša, ali bi tačnije bilo usporediti je s mehaničarem koji priprema brzi avion za probni let. Kad bi jednom obukla haljinu, otisnula bi se na cijeli dan, vinula bi se u zrak i spustila možda istom

u Irkutsku ili Teheranu. 0 doručku bi uzela toliko goriva da joj ne uzmanjka za cijela leta. Doručak je dugo trajao: taj dnevni obred ona je obavljala što je dulje mogla. Zbilja je trajao očajno dugo. Čovjek bi posumnjao da će oup-će ikada poletjeti, posumnjao bi da nije možda zaboravila veliki zadatak za koji se bila zaklela da će ga svakodnevno izvršavati. Možda je sanjarila o svom putu, možda uopće nije sanjarila nego je naprosto strpljivo čekala da se obave sve nužne pripreme za rad njenog stroja tako da, kad jednom krene, nema potrebe da se vraća. Ujutro bi uvijek bila vrlo mirna i sabrana; bila je nalik na veliku visinsku pticu koja sjedi na planiskoj stijeni i sanjivo promatra nizinu pod sobom. Inače, ona se nikad ne 17 Jarčeva obratnica 257 bi obrušila sa stola za koji nije doručkovala i napala žrtvu. Ni govora; ona bi s jutarnjeg sjedala poletjela polagano i dostojanstveno usklađujući svaku kretnju s radom stroja. Pred njom je ležao cijeli prostor i mogla je krenuti kamo god je ponese vlastiti hir. Bila je gotovo oličenje slobode, da joj tijelo nije bilo satumsiki teško i da joj promjer krila nije bio natprirodno velik. U svakom slučaju, doimala se dostojanstveno, osobito u trenutku kad bi poldjetala, i promatrač bi mogao osjetiti stravičnu pobudu koja je nagoni na taj svakodnevni let. U isto vrijeme se pokoravala svojoj sudbini i gorljivo nastojala da joj odoli. Svakog bi se dana vinula sa svog sjedala kao s vrhunca Himalaje; činilo se da uvijek poli ječe u neprovjerenu i nepoznatu smjeru gdje će se možda, ako sve ispadne kako treba, zauvijek izgubiti. Činilo se da svakog jutra kad se diže uvis, odnosi sa sobom tu očajničku, posljednju nadu; napuštala me spokojno, ozbiljno i dostajan-stveno, kao da se sprema u grob. Nikada ne bi zao-ikružila iznad uzletišta; nikad se ne bi ogledala da vidi one koje napušta. Baš kao što nije ostavljala iza sebe ni trunka od svoje ličnosti; vinula bi se u zrak i ponijela sve što joj pripada, sve do najsiću-šnijeg dokaza koji će potvrditi njeno postojanje. Ne bi iza sebe ostavila ni dašak dz usta, ni nokat s nožnog prsta. Potpuno bi iščezla, kao što jedino može iščeznuti sam đavo na svoj đavolski način. Ostavila bi me posve praznih ruku. Osjećao sam se napušten i ne samo napušten, nego prevaren, neljudski prevaren. Čovjeku ne bi palo ni na pamet da je zadržava ili odgovara; ostaneš naprosto s psovkom na usnama, s crnom mržnjom koja ti pomrači cio dan. Kasnije, kad se krećes gradom, kad se krećeš pješački polako i pužeš kao crv, pomalo saznaješ vijesti o njenom velebnom letu; vidjeli su je kako toruži iznad te i te tačke, obrušila se, tko ^na dz kojeg razloga, na tom i tom mjestu, drugdje je opet izvela luping, projurila ikao komet, ispisala dimna slova u zraku, 258 i tako dalje, i tako dalje. Sve što je činila bijaše zagonetno i uzbuđujuće i naoko se činilo da je posve besmisleno. Bila je to neka vrsta simbolična i ironična komentara ljudskom životu, ponašanju mravolikog ljudskog bića koje odjednom promatramo iz nekog drugog prostora. U međuvremenu, kad bi odletjela i prije nego što bi se vratila, ja sam provodio život čistokrvnog schizerina. U tom razdoblju ne bi protekla cijela vječnost, jer je vječnost, na meki način,vezana uz mir i uz pobjedu, ona je proizvod čovjekov i treba je zaslužiti: mjesto u vječnosti, osjećao sam se u pauzi između dva čina kad svaka vlas posijedi do korijena, kad svaki milimetar kože svrbi i peče sve dok se cijelo tijelo ne pretvori u jednu jedinu j-aknranu. Pamtim samoga sebe kako sjedim za stolom, u mraku, ruike i stopala mi rastu i rastu kao da me naglo obuzima elefantijazis. Čujem kako mi krv navaljuje kroz žile u mozak i bije o bubnjiće kao da unutra udaraju himalajski đavoli kovačkim čekićima; čujem je, čak negdje daleko u Irkutsku, kako mlatara krilima i slutim da leti sve dalje i dalje, što dalje izvan mog domašaja. Taiko je mirno i tako sablasno prazno u sobi, da vrištim i urlam kako bih čuo malo buke, bar neki ljudski zvuk. Pokušavam ustati od stola ali su mi noge preteške a ruke su mi postale nalik na bezoblična stopala nosoroga. Što mi je teže tijelo, to je lakša atmosfera u sobi; širit ću se sve više i više, sve dok ne ispunim cijelu sobu jednom jedinom komadinom čvrste hladetine. Ispunit ću čak i pukotine u zidu; probit ću se i kroz zid kao nametnička biljka i širit ću se sve dalje i dalje, sve dok se cijela kućj. ne pretvori u neopisivu gomilu mesa, kose i nokata. Znam da je to smrt, ali nemam snage da ubijem ni tu spoznaju, ni onoga tko je spoznaje. Još je živ jedan sićušni djelić mene, još traje mrvica moje svijesti, taj plamičak života postaje sve oštriji i oštriji i sja u meni kao hladna vatra dragulja. Obasjava cijelu ljepljivu tvar ponutrice tako da sam 259 nalik na ronioca koji se, sa zubljom u ruci, zavukao u utrobu mrtve morske nemani. Tananim nevidljivim končićem vezan sam još sa svijetom iznad površine bezdana ali je taj gornji svijet tako daleko, a težina lešine je tolika, da bi md, sve kad bi i bilo moguće, trebalo mnogo i mnogo godina da isplivam na površinu. Krećem se i vrtim po svom vlastitom mrtvom truplu istražujući svaki zakutak i svaku pukotinu u njegovoj golemoj, bezobličnoj masi. Tako mogu istraživati bez konca i kraja, jer, kako neprestano rastem, tako se i neprestano mijenja cijela topografija tekući i prelijevajući se kao vrela zemljina magma. Nikad ni na trenutak nema čvrsta tla, nikad se ni na trenutak ništa ne smiri, niti se može poznati: to je rast bez međa, to je putovanje u kojemu se krajni cilj pri svakom pokretu ili drhtaju uvijek iznova mijenja. To je beskonačno ispu-njanje prostora koje ukida i pojam prostora i vremena;

što se tijelo više širi, to svijet postaje manji, dok napokon ne osjetim da se sve usredotočilo na vršku čiode. Usprkos tome što se ta golema mrtva masa u koju sam se pretvorio, neprestano valja naprijed, ja osjećam da ono, na što se oslanja, onaj svijet iz koga izvire, nije veći od čiodine glavice. Usred polucije, usred srca i ždrijela smrtđ, ja osjećam, da tako kažem, sjeme, čudesnu, mikroskopski sitnu polugu koja uravnotežuje svijet. Prolio sam svijet kao sirup i plaši me njegova praznina ali nema načina da se iščeprka sjeme; sjeme je postalo sitna kvržica hladne vatre koja tutnji kao sunce u prostranoj šupljini mrtve nemani. Kad se velika ptica grabljivica vrati iscrpljena sa svog leta, zateoi će me usred mog nastavila, mene, neuništiva schizerina, užarenu sjemenku u srcu smrti. Svaki dan se nada da će se održati na neki drugi način, ali nema drugog načina, postoji samo ta sjemenka svjetlosti koju ja, umirući svakoga dana, ponovo pronalazim za nju. Poleti, o, pohlepna ptico, poleti sve do na kraj svemira! Hrana ti ovdje šija 260 u grozomornoj praznini koju si stvorila! Doći ćeš i vratit ćeš se da još jednom nestaneš u crnoj rupi; uvijek ćeš se iznova vraćati jer nemaš krila koja bi te mogla iznijeti iz ovoga svijeta. Ovo je jedini svijet u kojemu možeš živjeti, ova zmijska utroba u 'kojoj tmina caruje. I tada odjednom, tko zna zašto, kad pomišljam kako H će se ona vratiti u gnijezdo, prisjećam se nedjeljnih prijepodneva u staroj kućici kraj groblja. Sjećam se kako sam sjedio za klavirom, u spavaćioi, a kako su se moji u drugoj sobi prevrtali po krevetu. Sobe su se otvarale jedna iz druge, poput dogleda, kao u onim divnim starim američkim vlakovima. U nedjelju izjutra čovjek leži u krevetu sve dok ga ne uhvati potreba da se dere od zadovoljstva. Negdje oko jedanaest sati bi moji obično pokucali o zid sobe da me pozovu da i za njih nešto odsviram. Uplesao bih u sobu kao braća Fratellini, toliko poletan i lak da bih se mogao vinuti poput čekrka do ponajviše grane nebeskog stabla. Mogao sam sam-famcat izvesti bilo koju tačku, jer sam bio tkan na više brda. Stari me je zvao generalom Van-dergriftom jer sam bio pun »snage«, pun žustrine i bodrosti. Prvo bih se nekoliko puta prekobacio preko glave na sagu pred krevetom;onda bih zapjevao u falsetu nastojeći oponašati trbuhozborčevu lutku; onda bih otplesao nekoliko laganih, čudesnih plesnih koraka, da vidimo na čemu smo i, hop, kao vjetar bih jurnuo na klavirsku stolicu i počeo izvoditi vježbe. Uvijek bih počeo od Czernyja da bih razgibao prste za koncert. Stani je mrzio Czernyja koliko i ja, ali je Czerny bio obavezni obrok u meniju, pa sam ga svirao sve dok mi zglobovi nisu postali kao od gume. Czerny me nekako neodređeno podsjeća na onu veliku prazninu koja je kasnije uslijedila. Koliku bih brzinu razvio prikovan onako uz klavirsku stolicu! Baš kao kad strusiš cijelu bocu sredstva za jačanje i onda te netko priveže za krevet. Pošto bih odsvirao ikojih devedeset i osam vježbi, bio sam spo261 saban i da malko improviziram. Najčešće bih prvo svim prstima udario akord i zabubnjao po klaviru s kraja na kraj, a onda bih nujno prešao u »Požar Rima« ili »Ben Hurovu trku kočija«, što se svima dopadalo, jer je to bila razumljiva buka. Mnogo prije nego što sam čitao Wittgensteinov Tractatus Logico-Philosophicus, ja sam ga već bio uglazbio. Već u ono vrijeme sam se razumio u nauku i filozofiju, povijest religije, induiktivnu i deduktivnu logiku, gatanje po jetrima, oblik i težinu lubanje, u sve one suvišne grane ljudskog znanja od ikojih prije vremena dobiješ lošu probavu i od ikoje te uhvati melankolija. Ta bljuvotina od zgomilana znanja kuhala mi se u želucu cijelu sedmicu da bih je u nedjelju mogao istresti u muzici. Između »Ponoćne požarne uzbune« i »Marche Militaire« spopalo bi me nadahnuće da razbijem sve postojeće oblike harmonije i stvorim vlastitu kakofoniju. Zamislite Urana u povoljnu položaju prema Marsu, Merkuru, Mjesecu, Jupiteru, Veneri. To je teško zamisliti jer Uran najbolje djeluje ikad nije u povoljnom položaju, kad je, da tako ikažem, »u nevolji«. A ipaik ta glazba, koju sam izvodio u nedjeljna prijepodneva, ta glazba zadovoljstva i uhranjena očaja, potjecala je iz Urana koji se, protivno logici, nalazio u povoljnom položaju i čvrsto se usidrio u sedmoj kući neba. U ono vrijeme ja to nisam znao, kao što uopće nisam znao da postoji Uran, i sva je sreća da sam bio toliko neuk. Ali mi je sad jasno, jer znam da je to bilo slijepo veselje, lažno zadovoljstvo, ruši-laoki oblik plamena stvaralaštva, što je veća bivala moja euforija, to su moji postajali spokojniiji i bla-ženiji. čak i moja sumanuta sestra bi se smirila i sabrala. Susjedi bi često zastali pred prozorima i slušali, ja bih povremeno začuo pljesak i onda odjednom — tres! — opet bih se poput rakete bacio na vježbu br. 947V2- Ako bih slučajno spazio žohara kako puže po stropu, rastopio bih se od blaženstva: taj bi me prizor, bez ikakva prijelaza, uveo pravo 262 u X4i opus na mom turobno podešenom klavi-kordu. Jedne nedjelje sam tako, ni pet, ni šest, komponirao jedan od najzgodnijih skerca uopće — a nadahnula me je uš. Bilo je proljeće i sve su nas nasumpordrali. Osim toga, cijelu sedmicu sam žva-kao Danteov Inferno na engleskom. Nedjelja je osvanula topla od južine, ptiice tako pomahnitale od iznenadne vrućine da su ulijetale i izlijetale u sobu i iz sobe, ne obazirući se na glazbu. Upravo nam je bila doputovala neka njemačka rođalkinja iz

Hamburga ili Bremena, usidjelica i prava muško-banja. Samo kad bih se našao blizu nje, pomahnitao bih. često bi me gladila po glavi i govorila mi da ću biti drugi Mozart. Mrzio sam Mozarta i još ga mrzim, pa bih zato, da joj vratim milo za drago, svirao što lošije griješeoi koliko sam samo mogao. I onda se pojavila uš, koju sam već spomenuo, prava mala uš koja se bila negdje zavukla u moje zimsko rublje. Oprezno sam je uhvatio i nježno položio na vrh crne tipke. Zatim sam počeo prstom desne ruke lagano plesati oko nje; glazba ju je vjerojatno, ondje na vrhu crne tipke, zaglušila. Možda ju je i opčinila moja žustra pirotehnika. Njena zanosna nepomičnost napokon mi je dojadila. Odlučio sam ubaciti kromatsku skalu da bih je iza sve snage dohvatio srednjakom. Pošteno sam je dohvatio, i to tako snažno da se zalijepila za jagodicu prsta. Tad je u meni istom otpočeo ples Sv. Vida. Tu je i bio po-četaik skarca. Bijaše to potpuni zaboravljenih melodija začinjen alojama i sokom dikobraza, tkojd sam svirao tako da sam često udarao u tri tipke odjednom vrteći se neprestano, kao miš što pleše u taktu, oko besprijekorne koncepcije. Kasnije, ikad sam slušao Prokiofjeva, bilo mi je jasno šta on doživljava; shvaćao sam i Whiteheada, i Russela, i Jeansa, i Eddingtona, i Rudolfa Euokena, i Frobeniusa, i Lin-ika Gillepsieja; shvaćao sam zašto bi čovjek morao izmisliti binomiinalni teorem, sve da nikad i nije postojao; shvaćao sam čemu će elektricitet i kom263 primirand zrak, da se i ne govori o ljekovitim slanim izvorima ili mineralnu mulju. Moram reći da mi je postalo posve jasno kako čovjek ima krepanu uš u krvi i da u trenutku, kad se suoči sa simfonijom, freskom ili snažnim eksplozivom, reagira kao na sirup za iskašljavanje koji se isprva nije nalazio na meniju. Isto mi je tako jasno zašto nisam postao glazbenik kakav sam mogao postati. Sve kompozicije koje sam smislio u glavi, svi intimni ili javni nastupi na kojima sam se pojavio, hvala budi Svetoj Hildegardi, Svetoj Brigiti ili Ivanu od Križa, ili tko zna kome, bile su namijenjene budućem dobu, dobu kad će biti manje instrumenata a kad će ticala biti prijemljivija a bubnjići u ušima drugačije vrste. Ljudi moraju okusiti nove d drugačije patnje, prije nego budu kadri da shvate takvu glazbu. Beethoven je otvorio granice novih područja — i kad on provali, kad on prsne usred najtišeg mira, slušalac mora osjetiti ta nova područja. To je prostor ispunjen novim titrajima — koji su za nas još obična mutna magla, budući da mi još nismo nadvladali vlastiti svoj pojam o patnji. Mi smo još prisiljeni da progutamo taj magloviti svijet zajedno s njegovim porođajnim mukama i s njegovom usmjerenošću. Meni je bilo moguće slušati tu nevjerojatnu glazbu, jer sam se opružio i ravnodušno se odnosio prema jadu oko sebe. Slušao sam kako zori novi svijet, kako se probijaju divlje rječine, keko zvijezde šgrguću i kipte, kako izvori presušuju od usijanih dragulja. U glazbi još uvijek vlada drevna astronomija, glazba se još uvijek uzgaja u stakleniku kao neka panaceja za Weltschmerz. Glazba je još uvijek protuotrov bezimenosti, ali svejedno nije — glazba. Glazba je lutajuća vatra, konstanta koja sve zadovoljava; ona je raboš bogova, ona je čarobna formula kojom se ne služe ni učeni ni neuki, jer je os labava. Zaviri u ponutricu da vidiš šta je nepopravljivo i neizbježno! Ništa nije određeno, ništa nije utvrđeno ni riješeno. Sve ovo što traje oko nas, cijela 264 ta glazba, arhitektura — sve su to klavirske vježbe koje izvodimo u mraku, sve je to Czerny, s velikim X, koji jaše bijelca u boci ljepila. Jedan od razloga zašto nisam daleko dotjerao u toj jebenoj muzici bio je i taj što je ona za mene uvijek bila povezana sa seksom. Tek što bih naučio odsvirati neku pjesmicu, vec bi se ako mene skupile pičke kao mune. Tome je u prvom redu bila kriva Lola. Lola je bila moj prvi učitelj klavira. Lola Niessen. Jako smiješno ime i tipično za sredinu u kojoj smo stanovali. Smrdi po ustajalim haringama ili po crvljivoj pički. Istini za volju, Lola baš nije bila neka ljepotica. Bila je malko nalik na Kalmu-kinju ili čiinukinju blijeda lica i opakih očiju. Imala je više čibuljica i bradavica, o brčioma da se ne govori. Međutim, mene je najviše oduševljavala njena vlasatost; imala je divnu dugu crnu kosu koju je na svom mongolskom tjemenu skupljala u uzvijene i spuštene krupne uvojke. Na kraju vrata bi je smotala u zmijastu punđu. Uvijek je kasnila, sa svoje silne i glupe savjesnosti, i dok bi stigla, ja sam već bio prilično malaksao od masturbacije. Tek što bi sjela pokraj mene, ipak bih se iznova uzbudio, ponajviše zbog snažnog mirisa koji bi uvijek uštrcala dspod pazuha. Ljeti je nosila široke rukave tako da sam joj mogao vidjeti cuperke dlaka ispod ruku. To bi me izbezumljivalo. Zamišljao sam kako je dlakava po cijelom tijelu, čaik i na pupku. I jedina mi želja bijaše da se zavalim u te dlake i na ih grizem. Mogao bih pojesti Loline dlake kao poslasticu, samo kad bi na njima ostao bar komadić mesa. Bilo kako mu drago, bila je dlakava, i to je najvažnije, a budući da je bila dlakava kao gorila, sve moje misli bi s glazbe odmah skrenule na njenu pičku. Toliko sam poželio da joj vidim pičku, da sam jednog dana potkupio njenog malog brata da mi pokaže sestru kroz ključanicu, dok se bude kupala. Prizor je bio još zamamniji nego sam se nadao; šumarak se protezao sve od pupka do rupe i predstavljao pra265 vu guštaru, krzno gusto poput pletena saga. Kad je prešla preko njega pudernkvasnom, mislio sam da ću se onesvijestiti. Idući put, kad je došla na sat, otkopčao sam dva dugmeta na šliou. Čini mi se da

nije primijetila ništa neobično. Drugi put sam posve raskopčao šlic. Tada joj je napokon upalo u oči šta sam učinio. Rekla je: — čini mi se da si nešto zaboravio, Henry. — Pogledao sam je, crven kao paprika, i drsko sam zapitao: šta? Pretvarala se kao da gleda u stranu dok mi je lijevom rukom pokazivala na šlic. Toliko je primakla ruku da nisam mogao odoliti da je ne zgrabim i ne strpam unutra. Brzo je ustala d bila je silno blijeda i zaplašena. Dotle mi je kurac već iskočio iz šlica i drhturio od užitka. Nasrnuo sam na nju i posegnuo joj rukom ispod suknje da zgrabim onaj pleteni sag koji sam vidio kroz ključanicu. Odjednom mi je prilijepila zvoniku ćušku, pa odmah d drugu, da bi me napokon pograbila za uho i odvela u ugao, okrenula licem prema zidu i rekla: — De, zakopčaj šlic, blentan/če! — Ubrzo smo se vratili (klaviru i Czernyjevim vježbama. Nisam više mogao razlikovati povdsilice od snizilice, ali sam hrabro svirao pribojavajući se da majci ne spomene šta se dogodilo. Na svu sreću, tu zgodu baš ne bi bilo lako ispričati majci. Ma koliko da je ta upadica bila nezgodna, donijela je odlučan preokret u našim odnosima. Mislio sam da će, kad idući put dođe, biti stiroga prema meni ali, naprotiv, učinilo mii se da se dotjerala, još više namirisala, pa da se čak i malko razveselila, što bijaše neobično za Lolu koja je inače bila mrzovoljno i povučeno stvorenje. Nisam se usuđivao ponovo otvoriti šlic, ali mi erekcija nije jenjavala za cijelog sata, što se njoj očito sviđalo jer je krišom zirkala u tom smjeru. Meni je tada bilo petnaest godina, a njoj možda čak dvadeset i pet do dvadeset i osam. Nikako nisam znao što bdh poduzeo, osim da je pokušam povaliti kad jednom mame ne bude kod kuće. Isprva sam je počeo noću slijediti kao 266 sjena, kad god je sama izlazila. Navečer je običavala sama odlaziti u podulje šetnje, šuljao sam se ustopice za njom nadajući se da će skrenuti u neiki samotni zakutaik pokraj groblja gdje bih se usudio na nju navaliti. Ponekad mu se činilo da zna kako je slijedim i da uživa. Mislim da je samo čekala da je napadnem iz busije i da je to upravo i željela. I tako sam ležao jedne noći nedaleko od željezničke pruge; bila je omarna noć d svuda uokolo su ležali parovi i dahtali kao psi. Nisam ni pomišljao na Lolu — naprosto sam ležao i snatrio, jer sam bio previše na-dražen da bih se usudio određeno razmišljati. Odjednom primijetili neku ženu kako dolazi uskom stazom prema meni. Ležim opružen na nasipu i ne primjećujem nikoga oko sebe. žena mi se polako približava, oborene glave, kao da snatri. Kad mi se približila, poznajem je. — Lola! — zovnem je. — Lola! Čini se da se istinski začudila što sam ovdje. — Gle, šta ti tu radiš? — kaže i uz put sjeda pokraj mene na nasip. Uopće ni ne pomišljam ništa reći, samo se penjem na nju i pritištem je na zemlju. — Nemoj ovdje — zaklinje me, ali se ne obazirem. Zavlačim joj ruku među noge, zaplićem se u ono gusto krzno, a ona je već sva mokra kao slinavo konjče. Za ime božje, to je bila moja prva jebačina i baš je onda morao proći vlak i zasuti nas (kišom vrelih varnica. Lola se smrtno uplašila. Mislim da je i njoj to biJa prva jebačina, a bila joj je još potrebnija nego meni, pa se ipak htjela istrgnuti kad su nas obasute varnice. Imao sam osjećaj kao da ikrotim divlju kobilu. Nisam je mogao zadržati na zemlji, ma koliko sam se upinjao. Ustala je, ispravila haljinu i namjestila punđu na vrh vrata. — Moraš ići kući — kaže. — Ne idem kući — odvraćam, hvatam je ispod ruke i odvodim je. šetali smo tako, mukom šuteći, i prilično srno odmakli. Ni jedno ni drugo nismo, čini se, primjećivali kamo idemo. Napokon smo iz267 bili na glavnu cestu, iznad nas su se nalazili rezervoari, a pokraj rezervoara se pružalo jezero. Nagonski sam skrenuo prema jezeru. Kad smo mu se primicali, morali smo proći ispod nekog drveća niska granja. Pomagao sam Loli da se provuče kad li se odjednom poskliznula i povukla mene za sobom. Nije ni pokušala ustati: naprotiv, zagrlila me je, čvrsto privila uza se i, na moje zaprepaštenje, osjetih kako mi čak zavlačd ruku u šlic. Tako je divno milovala da sam joj začas svršio u šaku. Onda uze moju ruku i stavi je sebi među noge. Legla je, potpuno se opustila i širom razmakla noge. Sagnuo sam se i izljubio joj svaku dlačicu na pički, stavio sam joj jezik u pupak i posve ga iščistio. Zatim sam legao, zabio joj glavu među noge i stao lizati sluz što je mlazala iz nje. Već je stenjala i mahnito me stiskala rukama; kosa joj se posve rasplela i prosula po golom trbuhu. Da skratim stvar, opet joj ga utjeram i zadržim ga unutra vrlo dugo, na čemu mi je očito bila đavolski zahvalna, jer je svršila tko zna koliko puta: činilo se da pršti svežanj praskali-ca dok mi je zabijala zube u meso, grizla mi usne, grebla me, derala mi košulju i šta ja znam šta sve nije radila. Kad sam došao kući i pogledao se u ogledalo, bio sam sam sebi nalik na bika koga su žigosali usijanim pečatom. Bilo ]e divno dok je trajalo, samo što nije dugo trajalo. Idućeg mjeseca su se Niessenovi preselili u drugo mjesto i ja više nikad nisam vidio Lolu. Ali sam njeno krzno objesio iznad kreveta i svake večeri sam mu se molio. A kad god bih se latio onih Czernyjevih gluposti, penis bi mi se ukru-tio jer bih se sjećao Lole kako je ležala u travi, sjećao bih se njene crne kose, punđe na zatiljku, njena stenjanja i soika što je curio iz nje. Svirka na klaviru pretvorila se za mene u dugački nadomjestak jebačine. A

zatim sam pune dvije godine bio, kako se to kaže, suha kurca, a i prvi idući doživljaj nije bio osobit jer sam zaradio trišu, a osim toga nije bilo 268 ljeto, niti sam ležao u travi, i nije bilo prave strasti, nego obično, mehaničko jebanje za pare u prljavoj hotelskoj sobici s gadurom koja se pretvarala da svršava, a svršavala je baš kao što je i meni škola svršavala. A imožda nisam trišu zaradio od nje, nego od njene kolegice koja je u drugoj sobi spavala s prijateljem Simmonsom. Bilo je to ovaiko: ja sam tako brzo bio gotov sa svojom mehaničkom maokom, da sam odlučio svratiti prijeko da vidim kako napreduje prijatelj Simmons. Na veliko čudo, oni su još uvijek bili u poslu i to su radili iz petnih žila. Njegova djevojka je bila Čehinja i prilično jedra; očito da nije dugo u tom poslu, pa bi se gdjekad zaboravila i zaista prepustila užitku. Promatrajući je kako stvar privodi kraju, odlučio sam pričekati i sam je okušati. Tako sam i učinio. Za nepunih sedam dana mi je prokapao gnoj, pa sam odmah pomislio da je posrijedi spolna bolest ili kamenac. Godinu dana kasnije sam već i sam podučavao i, na veliku sreću, majka djevojčice koju sam podučavao bila je kurva nad kurvama, drolja kakvu treba tražiti. Kako sam kasnije otkrio, živjela je s nigerom. čonđ mi se da nije mogla naći toliku kurčinu koja bi je zadovoljila. Kako bilo da bilo, svaki puit kad bih pošao kući, zgrabila bi me na vratima i trljala se uza me. Bojao sam joj ga se isprva staviti, jer se pričalo da se raspada od safe, ali šta možeš, do đavola, učiniti kad te takva upaljena kuja pritisne pičkom i zatjera ti jezik u grlo. Obično bih je jebao stoječki u hodniku, što mije bilo teško jer je bila toliko lagana da sam je držao kao lutku. I dok sam je tako jedne noći držao u zraku, čujem odjednom kako netko stavlja ključ u ključanicu. Čula je i ona i ukočila se od straha. Uzmaka mi nema. Na svu sreću, na vratima je zastor i ja se sklonim iza njega. Čujem kako je ljubi njen niger i kako je pita kak' si, dušo, a ona mu kaže kako ga nestrpljivo čeka i kako je najbolje da odmah odu gore jer ne može više izdržati, i 269 tako dalje. I ikad stepenice prestadoše škripati, ja polalko otvorim vrata, odmagliiim i uhvati ine vraška trta, jer ako niger ikad nanjuši šta je bilo, sigurno će mi prerezati grkljan. Zato prestanem podučavati na tom mjestu ali, eto ti ubrzo kćerke k meni — upravo je navršila šestnaest godina — da me zamoli ne bih li je ipak podučavao, i to u prijateljičinoj kući. Opet smo počeli s onim Czemvjevim vježbama, uz udvaranje i sve ositalo. Prvi put sam namirisao svježu pičkicu i taj mi je miris bio divan, nalik na tek pakošeno sjeno. Jebala šino se uzduž i poprijeko, od sata do sata, a i u stankama između satova bismo se koji put poštosali. Onda je jednog dana izbila neprilika — napumpao sam je i nisam znao šta da učinim. Moram najmiti jednog Židov-čića da me izbavi nevolje, ali on traži za taj posao dvadeset i pet dolara. A ja u životu nisam vidio dvadeset i pet dolara. Osim toga, ona je još maloljetnica. I mogla bi dobiti otrovanje krvi. Dajem mu predujam od pet dolara i klisnem u Adirondacks na dvije sedmice. Opet klavirske vježbe, opet prezervativi i problemi. Kad god sam podučavao u svirci na (klaviru, ubrao bih po pičku. Na svaiku zabavu bih morao ponijeti sa sobom 'kakvu partituru za jebače; činilo mi se kao da umotam penis u maramicu i nosim ga ispod roke. 0 praznicima, u farmerskoj kući ili ikrčmi, gdje uvijek ima viška pički, muzika bi silno djelovala. Praznici su uvijek za mene značili razdoblje icojemu sam se cijelu godinu radovao, i to ne toliko zbog pičaka, (koliko zbog besposlice, čim bi me pustili s uzde, postao bih klaun. Bio sam toliko nabijen energijom, da bih najradije iskočio iz kože. Sjećam se kako sam jedinog ljeta upoznao djevojku koja se zvala Franoie. Bila je lijepa i poželjna, jakiih škotskih sifona i čarobnog niza blistavo bijelih pravilnih zuba. Počelo je u rijeci, kad smo se kupali. Držali smo se za čamac i ispala joj je jedna sisa iz kupaćeg kostima. Izvadio sam joj i drugu i skinuo naramenice. Stidljivo je 270 zaronila pod čamac, a ja za njom, da bih, kad je izronila da udahne zraka, strgnuo s nje cijeli taj vražji kostim; sad je plovila kao sirena a krupne sise su joj budkale gore-dolje ikao plovoi. I ja sam se izvukao iz gaćica, pa smo se počeli nagoniti ispod čamca poput dupina. Uskoro naiđe i njena prijateljica u čamcu. Bila je to neka prilično zgodna djevojka, očiju boje ahata i pjegava lica. Prilično se osupnula kad nas je vidjela onako kao od majke, ali smo je mi u itren oka prevrnuli u vodu i svukli. I tako smo se utro je počeli igrati lovice ispod vode, samo što sam teško izlazio s njima na Ikraj, jer su bile skliske kao jegulje. Kad nam je dodijalo, otrčali smo do male ikabine što je stajala nasred polja, nalik na napuštenu stražarnicu. Bili smo ponijeli odjeću sa sobom, da se u kabini presvučemo. Bijaše užasno vruće i omarno, a oblaci su se skupljali na oluju. Agnes — taiko se zvala Franciana prijateljica — žurila se da se što prije obuče. Pomalo ju je već hvatao stid zato što je gola pred nama. Fran-cie se, naprotiv, nije osjećala nimalo nelagodno. Sjela je na Jdupiou, prekrižila noge i zapalila cigaretu. Međutim, baš kad je Agnes navlačila bluzu, sjevnula je mumja i za njom se odmah razlegnu zaglušni tre-sak groma. Agnes vrismu i ispusti bluzu. Za koju sekundu ponovo sjevnu, pa opet prasnu grom, i to opasno blizu. Zrćk je postao plav, muhe počele peckati a i mi se uzrujali, nabrusili i pomalo uplašili. Osobito se bojala Agnes, i to ne toliko groma, 'koliko da ne poginemo ovako goli-golcati. Rekla je da bi

najradije skupila stvari i utekla kući. Ali tek što je to izjavila, prosula se kiša kao iz kabla. Mislili smo da će uskoro prestati, pa smo stajali goli i zirkali kroz odškrinuta vraita prema zapjenjenoj rijeci, činilo se da se nebo otvorilo a munje su neprestano udarale oko nas. Sve (troje smo sad već bili prestravljeni i nismo znali što da učinimo. Agnes je kršila ruke i naglas se molila; bila je nalik na naku luđakinju Georga Grosza, jednu od onih nacerenih 271 ženetina s krunicom oko vrata koje, osim toga, boluju od žutice. Odjednom mi sine divna ideja, da zaigram na kiši ratnički ples — kako bih ih raspo-ložio. Baš kad sam skočio napolje da počnem đipati, kresnu munja i raskoli drvo u blizini. Toliko se uplaših da mi pade mraik na oči. Kad god sam smrtno uplašen, smijem se. I zato sam se smijao divljačkim smijehom od koga se ledi krv i od kojeg su djevojke počele vrištati. Kad sam ih čuo kako vrište pomislio sam, tko zna zašto, na klavirske vježbe i u isto vrijeme sam osjetio kako lebdim u praznom prostoru, kako je oko mene samo plavetnilo i kako kiša neujednačeno bubnja po mojoj nježnoj koži. Sva su mi čula opet izbila na površinu kože i ispod gornjeg sloja kože bijah prazan, lagan poput pera, lakši od zraka ili dima, ili talka, ili magnezija, ili bilo Jcoje druge gluposti koja nam može pasti na pamet. Odjednom sam postao Chippewa Indijanac i ponovo čuo uglazbljenog Wdttgensteina, i živo mi se jebalo da li djevojke vrište, padaju u nesvijest ili pune gaće koje, uostalom, ionako nisu imale. Promatrajući ludu Agnes s krunicom oko vrata i trbuščićem pomodrijelim od straha, spopala me neodoljiva želja da odigram bestidni ples uhvativši se jednom rukom za jaja a drugom rukom pokazujem dugi nos gromovima i munjama. Kiša je bila neujednačene topline a trava, reklo bi se, puna vilinskih konjica. Skakao sam ikao klokan ovamoonamo i derao se iz svega glasa: — O, Svevišnji oče, pišljivi kurvin sine, skloni te jebene munje ili će Agnes prestati vjerovati u tebe! čuješ li me ti gore, stara kurčino, prestani zajebavati... Agnes će poblesaviti. čuješ li me, je si li gluh, stari jebivjetre? I, dok sam tako neumorno koješta baljezgao i izazivao, plesao sam oko kabine, poskakujući i cupkajući kao gazela i smišljajući najstrašnije kletve koje su mi padale na um. Kad bi munja bljesnula, poskočio bih što više, kad bi grom zatutnjio, zatulio 272 bio kao lav, da se zatim preikometnem preko glave, provaljam po zemlji kao štene, žvačem travu, pljujem je pred njih, udaram se u prsi kao gorila imajući neprestano pred očima Czernyjeve vježbe naslonjene na klavir, pune povisilica i snizilica, misleći, koliko sam jebeni idiot bio misleći da ću na taj način naučiti postupati s udešenim klavikordom. Onda sam se odjednom sjetio da je Czerny možda već na nebu i da me možda odozgo promatra, tako da sam pljunuo i prema njemu, što sam najviše mogao i, kad je grom ponovo zagrmio, proderao sam se iz petnih žila: — Czerny, gade jedan, t i koji si gore, kad bi ti grom bar otkinuo jaja ... dabogda progutao svoj vlastiti klapavi pimpek i udavio se... čuješ li me, blesava pizdo. Ali, ma koliko god sam se trudio, Agnes je sve jače i jače mahnitala. Bila je zatucana irska katoli-kinja i nikad nije čula da se tko ovako obraća bogu. Iznenada, dok sam plesao negdje iza kabine, pojurila je prema rijeci. Čuo sam kako je Francie po-vikala: — Dovedi je natrag, utopit će se! Vrati je! — Kiša je svejednako čunkom lijevala, a ja potrčah za njom vičući joj da se vrati; ona je, međutim, sdijepo srljala naprijed kao da je bijes u nju ušao i, kad je izbila na obalu, bacila se u vodu d zapli-vala prema čamcu. Zaplivah za njom i kad stigosmo do čamca, za koji sam se pribojavao da bi ga mogla prevrnuti, zgrabih je jednom rakom oko pasa i stadoh je blago urazumljrvati, baš kao da se obraćam djetetu. — Odlazi — govorila je — ti si bez-vjerac. — Kad sam to čuo, samo što se nisam utopio od zaprepaštenja. Tako dakle! Ta ju je histerija držala samo zato što sam vrijeđao Svevišnjeg. Najradije bih je odalamio da je opametim. Ali smo bili na dubini bez dna pod nogama, pa sam se bojao da bi mogla učiniti kakvu glupost i, recimo, prevrnuti čamac na nas ako ne budem obziran prema njoj. Zato sam se pretvarao kao da mi je silno žao i po18 Jarčeva obratnica 273 navijao sam da uopće nisam mislio ono što sam govorio, da sam bio smrtno uplašen a, dok sam joj tako nježno tepao, spustio sam joj ruku sa struka i lagano je pogladio po guzici. To joj se očito dopadalo. Počela je lupetati ikako je ona dobra katoliki-nja, kako je nastojala da ne zgriješi i vjerojatno ju je toliko bilo zaokupilo ono što je govorila da uopće nije osjetila šta ja radim, ali bih ipak rekao da je u trenutku kad sam joj ušao prstima u min-džu, govoreći najljepše stvari koje su mi mogle pasti na pamet, spominjući boga, ljubav, nedjeljne mise i ispovijesti, i sve slične bljezgarije, rekoh bih da je u tom trenutku nešto ipak morala osjetati, jer sam joj bio stjerao čak tri prsta među noge i okretao ih sumanuto kao vreteno. — Zagrli me, Agnes — rekoh nježno izvukavši ruku i privukavši je tako da joj mogu nogama ući među njene noge. — Tako, tako, srce... samo polako ... odmah je gotovo. — I tako, pričajući i dalje o cnkvd, ispovijesti, božjoj ljubavi i ostalom sranju, uspio sam joj ga nekako utjerati.

— Vrlo si nježan prema mend — rekla je baš kao da i ne sluti da mi je kurac već u njoj — i žao mi je što sam se onako glupo ponašala. — Ne smeta, Agnes — odvratih — ništa ne smeta ... čuj, daj me malo jače stisni ... e, tako ... — Bojim se da se čamac ne prevrne — reče ona nastojeći pošto-poto da dupe zadrži u najpovoljnijem položaju i pridržavajući za zbog toga desnom rukom. — Jeste, iziđimo na obalu — odvratih i htjedoh da ga izvadim. — Joj, ne ostavljaj me — reče ona i čvršće me obujmi. — Nemoj me pustiti jer ću se utopiti. — Upravo u tom trenutku dotrčala je Francie na obalu. — Brže — reče Agnes — brže ... utopit ću se. Moram reci da je Francie bila štos i po. Ona sigurno nije bila katolikinja, a ako je znala za mo274 ral, taj njen moral bijaše kao u gmizavca. Bila je to jedna od onih djevojaka koje su rođene da se jebu. Nije imala nikakvih ciljeva, nikakvih velikih želja, nije pokazivala ni ljubomore, ni ikajanja, uvijek je bila vrlo vesela i sve prije nego glupa. Noću, kad bismo sjedila na verandi i u mraku pričali s gostima, ona bi mi sjela u krilo bez ikakva rublja ispod haljine i ja bih joj ga utjerao dok bi se ona smijala i razgovarala s drugima. Mislim da bi se na takvu svinjariju odlučila čak i pred papom, samo kad bi joj se pružila prilika. Kad bih je koji put posjetio kod kuće, u gradu, izvela bi istu tačku d pred vlastitom majkom čiji je vid, na svu sreću, sve više slabio. Kad bismo plesali a njoj se prijebalo, odvukla bi me u telefonsku govornicu gdje bi, kako je bila sva vražja, nazvala prijateljicu, recimo Agnes, i s njom razgovarala dok smo obavljali stvar, čini mi se da je osobito uživala da to radi drugima pred nosom; govorila je da se više uživa ako čovjek na to odviše ne misli. Kad bismo se vraćali s kupanja ona bi, usred pretrpanog vagona podzemne željeznice okrenula suknju oko struka, tako da prorez bude tačno u sredini, uzela mi ruku i stavila je tačno na pičku. Ako je bila baš velika gužva a mi se nalazili pritješteni u kutu, izvadila bi mi kurac iz šlica i držala ga obim šakama kao pticu. Nekad bi se uzobijestila i objesila torbicu na nj kao da želi pokazati kako se r imalo ne ustručava. Druga joj je osobina bila da se nije pretvarala kao da sam ja jedini frajer s kojim je u prometu. Ne znam da li md je baš sve pričala, ali je sigurno da mi je rnno-gošta rekla. Kroza smijeh je pričala o svojim doživljajima, i to baš dok se penjala na mene, ili kad sam joj ga već bio stavio, ili čak kad sam svršavao. Pričala mi je kako su se drugi ponašali u istoj prilici, koliki su im bili, šta su govorili kad bd im pri-gustilo i tako dalje, i tako dalje, sve do u najmanju sitnicu, baš kao da ću joj o tom predmetu napisati udžbenik. Rekao bih da nije imala nimalo obzira 275 ni prema vlatitu tijelu, vlastitim osjećajima ili bilo čemu što je imalo veze lično s njom. — Francie, vražja jebačice — govorio bih joj ja — nemaš stida ni koliko je crno pod noktom. — AM ti se sviđaim, je li? — odgovorila bi mi. — Muškarci se vole jebati, a i žene. To nikome ne škodi a i ne znači da moraš voljeti onoga s kim se jebeš, je li tako? Ja se ne bih voljela zaljubiti; mora biti da je strašno jebati se uvijek s istim čovjekom, šta ti misliš? Cuj, zar ti ne bi dodijala kad bi cijelo vrijeme samo mene jebao? Po neki put je lijepo kad se jebeš s nekim koga uopće ne poznaš. Zapravo, mislim da je to i najljepše — dodala bi — onda nema nikakvih komplikacija, ne daješ broj telefona, ne pišu se ljubavna pisma i nema nikakvih posljedica, zar nije tako? A, misliš li ti da je to jako loše? Jedanput sam pokušala natjerati brata da me pojebe; znaš kakva je on maza — svakome ide na jetra. Ne sjećam se više kako se to odigralo, samo znam da smo bili sami kod ikuće, a ja sam se tog dana bila silno upalila. Ušao je u moju sobu da me nešto zamoli. Ležala sam na krevetu zadignute haljine, misleći samo o kurcu i strašno ga želeći, tako da, kad je ušao, nisam uopće pomislila da mi je brat, nego sam u njemu vidjela jedino muškarca; opružila sam se, zadignute suknje, i rekla sam mu da mi je loše, da me boli želudac. Već je htio izletjeti napolje i donijeti mi neki lijek, ali sam mu rekla da nije potrebno i da će mi biti bolje ako mi samo protrlja trbuh. Raskopčala sam se u struku i natjerala ga da mi masira golo meso. Nastojao je buljiti u zid, toliko je bio blesav, i trljao me je kao komad drveta. »Ne boli me ovdje, klipane«, rekoh mu, »niže... Koga se vraga bojiš?« I gradila sam se kao da umiren. Napokon se slučajno dotakao pravog mjesta. »Aha! Tu me boli!« povi-kah. »Oh, trljaj tu, to mi tako godi!« Možeš li zamisliti da me taj kreten zaista masirao punih pet minuta a da nije shvatio u čemu je vic? Uhvatio me 276 takav očaj da sam mu rekla neka se gubi do sto đavola i pusti me na miru. »Ti si eunuh«, rekla sam, ali je on bio takav kreten da uopće nije znao, sve mi se čini, šta znači ta riječ. Smijala se prisjećajući se kako ima tupa brata. Tvrdila je da je vjerojatno još uvijek nevin, šta se meni čini: je li to tako strašno? Njoj je, naravno, bilo posve jasno da ja to ne smatram strašnim. — čuj — Francie — pitao sam je — jesi li ispričala tu pripovijest deksteru s kojim sad hodaš? — Rekla je da misli da nije. — I ja mislim — uzvra-tih. — Propisala bi ti krv da si pred njim samo zucnula o tom slučaju. — Već je on mene izdevetao — brzo će ona.

— Šta kažeš? — zgrozio sam se. — Dopustila si da te tuče? — Kao da je meni bilo drago — reče ona — samo, ti znaš kako je on nagao. Nikome živome ne bih dopustila da me tuče, ali, kad je to on, uradio, nije mi bilo tako strašno. Ponekad se bolje osjećam, u duši... Tko bi znao, možda je ženu potrebno povremeno izmlatiti. Ako voliš frajera, ne boli baš jako. A poslije je tako nježan... da me je skoro stid... Ne naiđe često čovjek na pičku koja će sve to priznati — tu mislim na pravu pičku, ne na neku šušu. Takva je bila, recimo, Trix Miranda i njena sestra gospođa Cositello. To su bile mačkice i po! Trix, koja je hodala s mojim prijateljem MacGre-gorom, pokušavala je uvjeriti vlastitu sestru, s kojom je stanovala, da s MacGregorom ne održava spolne odnose. A sestra je opet svima odreda tvrdila da je frigidna, da ne može uopće općiti s muškarcima, sve i da hoće, jer je »preuska«. I tako, dok ih je moj MacGregor jebavao do besvijesti, što su i jedna i druga jako dobro znale, obje su ipak uporno lagale jedna drugoj u oči. Zašto? Nikako to nisam mogao dokučiti. Ta je Costellica bila histerična; kad bi joj se učinilo da je nije zapao dovoljan po277 stotak fukova, koje je MacGregor dijelio, ona bi izmislila lažni napadaj padavice. Zamatala bi se, naime, u ručnike, udarala po zapešću, otkapčala bluzu na grudima, trljala noge, da bi se napokon popela na gornji kat i zavukla u krevet gdje bi je obišao prijatelj MacGregor čim bi joj sestru spravio na počinak. Ponekad bi obje sestre prilegle da pridrijemaju poslije ručka; kad bi MacGregor bio u kući, popeo bi se na gornji kat i legao između njih. S užitkom mi je tumačio kako se njegov štos sastojao u tome da se pretvara kao da spava. Ležao bi, disao teško kao da spava, otvarao čas jedno, čas drugo oko, da bi se uvjerio koja je sestra zaista zaspala, čim bi bio siguran da jedna spava, opalio bi onu drugu. U takvim slučajevima mu je, čini se, više odgovarala histerična Costellica koju je muž posjećivao prosječno jedanput u šest mjeseci. Što je više riskirao, kako je sam tvrdio, to se više naslađivao. Ako je bio na drugoj šestari, Trix, kojoj je tobože udvarao, morao se pretvarati kao da će doći do tragedije ako ih druga sestra zatekne, iako je u isto vrijeme, kao što je to meni povjerio, potajno želio da se sestra probudi i zatekne ih. Ali udata sestra, ona »preuska«, kako je sama za sebe govorila, bila je lukava gadura a osim toga se osjećala krivom pred sestrom pa bi, da ju je sestra slučajno zatekla s MacGregorom, vjerojatno odglu-mila napadaj i pretvarala se kao da ne zna šta radi. Ona ni za živu glavu ne bi priznala da se prepustila užitku da je odjebe neki muškarac. Ja sam je dobro poznavao jer sam joj neko vrijeme davao satove i često sam se svim silama upinjao da bih je natjerao da prizna kako ima posve normalnu pičku i kako bi, od vremena do vremena, sasvim lijepo uživala u dobroj jebačini. Isto bih joj tako pričao kojekakve izmišljotine, koje su zapravo bile prozirno prikriveni opisi njenih vlastitih stanja, ali je ona svejedno tvrdoglavo ustrajala u svemu, čaik sam jednog dana tako daleko 278 dotjerao — a to je zbilja vrhunac — da sam joj uspio turiti prst u onu stvar. Mislio sam da je sad sve u redu. Činjenica je da je bila posve suha i malko stisnuta, ali sam to pripisao njenoj histeriji. Svejedno je teško zamisliti da pička, pošto sam već bio dotle dotjerao, spusti odlučno haljinu i istrese ti u lice: — Rekla sam vam da nisam građena kako treba, sad vam je jasno. — Ništa mi nije jasno — odvratih Ijutdto. — Šta biste htjeli, da vas mikroskopski pregledam? — Krasno — rekla je gradeći se strašno važna. — Kako se samo usuđujete tako razgovarati sa mnom! — Vraški dobro znate da lažete — nastavih ja. — Zašto toliko lažete? Ne čini li vam se da je posve ljudski imati pičku i povremeno je upotrebljavati? Hoćete li da vam se posve skori? — Kakvi su to izrazi! — reče ona, ugrize se za usnu i pocrveni kao paprika. — Uvijek sam vas smatrala za fina gospodina. — Ali vi niste za mene fina gospođa — uzvra-tih — jer se čak i najfinija gospođa koji put poje-be, a osim toga ona neće nagovoriti gospodu da joj turaju prste među noge da vide jesu li ondje uske ili nisu. — Nisam vas ja molila da me dirate — kazala je. — Ne bi mi ni palo na pamet da tražim od vas da me dirate svojom 'rukom, a pogotovo da mi se dotičete genitalija. — Da niste možda željeli da vam isperem uho, je li? — Ja samo mogu reći da se u onom trenutku za mene bili isto što i liječnik, baš tako — oporo će ona nastojeći da me ušutka. — čujte — odvažih se ja stavljajući sve na kocku — uzmimo kao da se ništa nije dogodilo, baš ništa. Predobro vas poznajem da bih se drznuo da vas tako uvrijedim. Ne bi mi nikada palo na pamet 279 da vam tako nešto učinim — eto, proklet bio ako bih ikada tako nešto pomislio. Samo me je zanimalo da možda nije zaista istina ono što ste pričali, da možda zaista niste prilično uski. Znate, to se odigralo tako brzo da mi nije jasno šta mi bi... Sumnjam da sam uopće gurnuo prst unutra. Sigurno sam vas

samo dotaknuo izvana — i ništa drugo. Čujte, dajte, molim vas, sjednite na kauč... hajde da se pomirimo. Posjeo sam je pokraj sebe — vidjelo se kako postaje sve mekša — i obgrlio sam je oko pasa kako bih je što nježnije utješio. — Je li to uvijek kod vas tako? — zapitah naivno i gotovo se nasmijali idućeg trenutka spoznavši kako je to bilo glupo pitanje. Sramežljivo je oborila glavu kao da sam spomenuo tragediju o kojoj treba šutjeti. — Čujte, kad biste mi možda sjeli u krilo... — i blago je premjestili sebi u krilo za-vukavši joj istovremeno i obazrivo ruku pod suknju i zaustaviši je na koljenu — ... možda će vam biti bolje ako malko ovako sjedite... Tako, fino, samo se naslonite na mene ... Je li vam bolje? Nije odgovorila ali se nije ni branila; naprosto se mlohavo naslonila na mene i zatvorila oči. Polako i vrlo nježno i blago krenuo sam rukom uz njenu nogu slatko joj šapćući u uho. Kad sam ušao prstima u nju i razmaknuo male usnice bila je već mokra kao krpa od suda. Oprezno sam je gladio i polako širio otvor telepatski još uvijek razglabajući o tome kaiko žene nekad griješe misleći da su preuske a zapravo su posve normalne i, kako sam napredovao u poslu, ona je postajala sve vlažnija i sve se više otvarala. Već sam joj bio zatjerao četiri prsta a bilo je mjesta još za poneki, samo da sam ga ja mogao upotrijebiti. Imala je pregolemu pizdu, i, kako sam osjećao pod rukom, bila je lijepo prosvrdlana. Pogledao sam je u lice da vidim da li su joj oči još otvorene. Usta je zatvorila, teško je predisala, ali su joj oči i dalje bile čvrsto stisnute, kao 280 da nastoji samu sebe uvjeriti da je sve ovo san. Sad sam već mogao posve grubo kopati po njoj — nije bilo nikakve opasnosti da će se pobuniti. Čak sam, možda iz pakosti, dubio po njoj i pretjerano jako i dugo, samo da vidim hoće li se prenuti. Bila je mekana kao jastuk od perja i čak kad joj je glava pala na naslon od ležaljke, nije pokazala da se iole ljuti. Reklo bi se da je anestezirala samu sebe, da bi se mogla dobrovoljno pojebati. Skinuo sam je do gola, pobacao joj na pod svu odjeću, počeo je isprva ševiti na kauču, zatim ga izvukao, polegao je na pod i povalio je na njenu odjeću; tad sam joj ga opet utjerao, a ona ga je, usprkos izvanjskim znacima obamrlosti, prihvatila čvrsto i vrlo spretno usisala. Čini mi se neobično kako se glazba obično izrodi u seks. Noću, kad bih izašao samo da se pro-šetam, bilo je sigurno da ću nešto upecati — kakvu bolničarku ili djevojku koja se vraća s plesa; ili neku prodavačicu, bilo što u suknji. Kad bih se izvezao s prijateljem MacGregorom u njegovim kolima — on bi to nazivao »samo malo da skoknemo do obale« — o ponoći bih.već sjedio u nepoznatoj sobi, u nekoj čudnoj četvrti, s djevojkom u krilu, djevojkom do koje mi uopće nije bilo stalo, jer sam bio ipak nešto izbirljiviji od MacGregora. Cesto bih sjedajući u njegova kola, napomenuo: — Da znaš, večeras nema pički, vrijedi? — A on bi odgovorio: — Naravno, za ime božje, popele su mi se na vrh glave ... samo ćemo se malko provoziti... recimo do zaljeva Sheepshead, šta kažeš? — Ne bismo prevalili ni dva kilometra, a on bi odjednom zaustavio auto pokraj ivičnjaka i upozorio ime pokretom glave. — Pogledaj ovu — rekao bi pokazujući djevojku koja ide pločnikom. — Za ime božje, kakve noge! — Ili: — čuj, šta kažeš, da je pozovemo u kola. Možda bi izmislila neku kolegicu. — I prije nego bih ja stigao bilo što izustiti, već bi pozvao djevojku obra281 dajući joj se rječnikom kojim se uvijek služio u takvoj prilici. I devet od deset djevojaka bi prihvatilo ponudu. A tek što bismo krenuli, već bi je počeo pipati slobodnom rukom pitajući je da li bi mogla izmisliti neku djevojku koja bi nam se pridružila. Ako bi se djevojka nećkala, ako ne bi dopustila da je šlatari tako naprečac, on bi joj dobacio: — Dobro, hajde onda u vražju mater... nećemo valjda s takvim gubiti vrijeme! — Zatim bi zaustavio kola i izbacio je napolje. — Je li, Henry, da se nećemo gnjaviti s ovakvim pičkama? — dometnuo bi i blago se zasmijuljio. — čekaj malo, ja sam ti obećao noćas neki dobar zalogaj! — A kad bih mu spomenuo da smo bili odlučili da jednu noć pauziramo, on bi odgovorio: — Dobro, kako hoćeš ... ja sam mislio da bi se ti malo razonodio. — Onda bi odjednom zaškripjele kočnice i on bi se već obraćao nekoj lepršavoj prilici koja izranja iz mraka: — Zdravo, mala, šta radiš, šetaš ... — Toga puta bi to možda bilo neko uzbudljivije stvorenje, kakva zamamnija, kurvica kojoj je jedina briga da digne suknju i dadne ti. Možda joj čak ne bismo morali ni platiti neko piće, nego jednostavno skrenuti na sporednu cestu i odraditi je jedan za drugim, u automobilu. A ako je to jedna od onih blentavih mačkica, kakvih ima puno, ne bismo je čak morali ni odvesti kući. MacGregor je bio toliki gad da bi naprosto rekao: — Hajde, ispadaj ovdje — otvorio vrata i izbacio je napolje. Sad bi ga naravno počelo mučiti da li je kurvica bila zdrava. To bi ga pitanje progonilo cijelim putem na povratku. — Za ime božje, morali smo biti oprezniji — govorio bi neprestano. — čovjek nikada ne zna u što se može uvaliti kad ovako pokupi žensku s ulice. Otkako smo pokupili onu zadnju, sjećaš li se, s bulevara, svrbi me ko sam đavo. Možda je to samo neuroza... Previše mislim na to. Reci mi, Henry, zašto se čovjek ne drži jedne pičke. Eto, Trix, valjda ti je jasno da je ona dobra cura. A i svi282

đa mi se, na neki način... jebi ga, kakvog smisla ima o tome govoriti? Znaš ti mene — ja sam pohlepan. Znaš, nekad mi tako prigusti da, kad idem na spoj — i to, znaš, s djevojkom koju ću sigurno pojebati, i sve je već dogovoreno — kad idem, kažem, na trenutak, kako neke noge prelaze preko ulice d, prije nego shvatim šta se događa, već mi je ženska u kolima i fućka mi se za onu drugu djevojku. Bojim se da sam ja naprosto lud za pičkom ... šta ti misliš? Bolje da ništa ne kažeš — dodao bi brzo. — Znam kakav si ti tipoina... reći ćeš nešto istrašno. — I ubrzo bi dodao: — Znaš li ti da si ti čudan frajer, a? Ne sjećam se da si ikad nešto odbijao a opet se čini da ti nikad ni do čega nije stalo. Ponekad me zapanjuješ, toliko mi se čini da ti je svejedno kako će ispasti. A i vjeran si, gade jedan — pravi monogamist, moglo bi se reći. Ne kužim kako tako dugo možeš izdržati s jednom ženom. Zar ti ne dosadi? Za ime božje, pa ja napamet znam što će reći. Nekad bih joj najradije rekao ... znaš ono, prekineš je napola i kažeš joj: »Čuj, mačko, nemoj ništa pričati... samo ga lijepo izvadi i raširi noge«. I prasnuo bi u smijeh. — Možeš li zamisliti Trixino lice kad bih je ovako zaskočio? Mogu ti reći da sam jednom to skoro i učinio. Uopće nisam skidao šešir i ogrtač. Kako se uvrijedi-1 a! Nije je toliko smetalo što sam bio u ogrtaču, ali šešir nije mogla podnijeti! Rekao sam joj da se bojim propuha... jasno da uopće nije bilo propuha. A zapravo, stvar je u tome što mi se toliko žurilo da što prije odem da sam mislio kako ću prije odmagliti ne budem li skidao šešir. Umjesto toga sam cijelu noć ostao s njom. Toliko se uzgala-mila da sam je jedva umirio... Samo to još nije ništa. Jednom sam zgrabio pijanu irsku drolju, koja je imala neke lude ideje. Prvo i prvo, nije se nikako htjela fukati u krevetu... samo na stolu. Znaš, to je zgodno, povremeno, ali ako to stalno 283 radiš, isplaziš jezik. Zato joj jedne noći — mislim da sam i ja bio pod gasom — kažem da više nema labavo, pijanduro ... noćas ćeš sa mnom u (krevet. Hoću da se jebemo kako treba — u krevetu. Da znaš da sam se morao natezati s tom prokletom kučkom gotovo cijeli sat prije nego sam je nagovorio da legne sa mnom u krevet, i to pod uvjetom da ja ne skidam šešir s glave. Slušaj, molim te, možeš li me zamisliti kako se penjem na tu glupaču sa šeširom na glava? A inače go golcat! Pitao sam je... rekao sam joj: »Zašto hoćeš da zadržim šešir na glavi?« Znaš li šta mi je odgovorila? Rekla je da joj se to čini mnogo pristojnije. Možeš li ti zamisliti koliko je ta pička imala soli u glavi? Mrzio sam neko vnijeme samoga sebe zbog toga što hodam s njom. Istina, nikad nisam trijezan imao s njom posla. Prvo bih se morao nacugatd, tako da mi bude sve svejedno i da imi padne mrak na oči — ti i sam znaš kakav sam onda ...— Jako sarn ga dobro razumijevao. Bio je jedan od mojih najstarijih prijatelja i u isto vrijeme jedan od najvećih čangrizavaca koje sam vidio. Tvr-doglavac nije prava riječ za njega. Bio je svojeglav kao mazga —pravi zadrti Škot. A stari mu je bio još gori. Kad bi se njih dvojica pograbila, to je bio prizor za bogove. Stari bi od bijesa počeo plesati, doslovno plesati. Ako bi se stara umiješala, dobila bi po glavi. Povremeno bi ga morali udaljiti iz kuće. On bi otišao i ponio sa sobom cdo svoj imutak, uključivši i pokućstvo, pa čak i klavir. Za mje-sec-dva bi se vratio — jer bi mu u kući uvijek ukazali povjerenje. A onda bi se ipak jedne noći vratio pijan kući i rusvaj bi opet počeo iz početka. Čini mi se da mu nisu toliko zamjeravali što dovodi žensku u kuću i provodi cijelu noć s njom, ali je bilo teško otrpjeti kad bi on smogao toliko drskosti da zahtijeva od vlastite majke da im donosi doručak u krevet. Kad bi ga majka pokušala izgrditi, on bi joj začepio usta rekavši: — šta se ti tu praviš važ284 na? Kao da bi se ikada udala, da te stari nije napumpao. — StaTica bi skršila ruke i zapomagala: — Kakvog sina imam! Kakvog sina! Sačuvaj me bože, šta sam ja skrivila da me snašla takva pokora? — Na što bi on skresao: — Daj, dosta! Ti si najobičnija stara vještica! — Ponekad bi seatra pokušala zagladiti spor. — Za milog boga.Wallie — rekla bi ona — mene se ne tiče što ti radiš, ali bi ipak mogao pristojnije razgovarati s majikom. — Tada bi MaoGregor pozvao sestru da sjedne na krevet i moljakao je da im donese doručak. Najčešće bi morao zapitati suložnicu kako se zove da bi je mogao predstaviti sestri. — Nije ona loša cura — rekao bi misleći time na sestru. — Ona je najpoštenije stvorenje u obitelji... čuj, seko, donesi nam nešto za klopu, daj. Malo fine slanine s jajima, a, šta misliš! čuj, je li stari u kući? Kakve je volje danas? Htio bih uzajmiti od njega kojd dolar. Bi li ti pokušala iscijediti od njega, a? Kupit ću ti neku zgodnu stvarcu za Božić. — A tada bi, kao da je sve u najboljem redu, skinuo pokrivač da pokaže djevojku s kojom je spavao. — Pogledaj je, seko, zar nije ljepotica? Pogledaj joj noge! Slušaj, ti bi se zbilja morala pobrinuti za nekog muškarca... pazi kako si mršava. Pogledaj Patsy, siguran sam da njoj ne fali tih stvari, je li Patsy? I uz put bi zvonko odalamio Patsy po guzici. — A sad kidaj, seko, meni se pije kava... i pazi da slanina bude reš! Nemoj uzeti onu šugavu kupovnu slaninu... izaberi najbolju. I da si požurila! Meni se najviše sviđalo što je on bio tako slab; kao i svi ljudi koji naoko ispoljavaju snagu volje, iznutra je bio pravi mekušac. Nema toga što ne bi učinio — sve iz slabosti. Uvijek je bio u poslu a nikada zapravo nije ništa radio. Osim toga je uvijek nešto bubao nastojeći neprestano da produbi svoje obrazovanje. Tako bi, na primjer, kidao stranice iz velikog enciklopedijskog rječnika i svakog dana

pobožno pročitao po jednu na putu u ured 285 i na povratku. Znao je svu silu podataka i, što su ti podaci bili besmisleniji i nepotrebniji, to je više u njima uživao, čamilo se kao da svima i svakome nastoji dokazati kalko je život farsa.kalko mije vrijedan truda i kako mu u njemu svalka stvar poništava drugu, i tako dalje. Bio je odgojen u sjevernom dijelu grada, nedaikelo od četvrti u kojoj sam ja proveo svoje djetinjstvo. I on je bio prilično obilježen tim sjevernim gradskim četvrtima, pa je i to bio jedan od razloga zašto sam ga volio. Način njegova govora, kutom usnica, na primjer, naduveno držanje u razgovoru s policajcem, navikao da prezirno pljuje, osobito psovtke koje je upotrebljavao, sentimentalnost, ograničeni vidici, strast za biljarom i ikockom, drugovanje s političarima, zanimanje za beznačajne sitnice, repsekt pred tuđim znanjem, opčinjenost plesnom dvoranom, krčmom i kabareom, naklapanju o putu otko svijeta i stalno trulenje u istom gradu, obožavanje bilo koje osobe samo alko ona ima »petlje«, i još tisuću i jedna takva crta ili osobina privlačile su me njemu, budući da su se baš istom takvom idiosinikrazijom odlikovali svi dečki u mom djetinjstvu. Čini mi se da su u mom kraju postojale samo simpatične ali promašene sudbine. Odrasli su se ponašali kao djeca, a djeca su bila nepopravljiva. Nitko se ne bi mogao osobito izdići iznad svoje okoline jer bi ga linčovali. Bijaše nevjerojatno čudo da tko postane liječnik ili odvjetnik. A kad bi to i postigao, morao bi se truditi da govori kao i svi ostali i da glasa za demokrate. Na primjer, nikad neću zaboraviti kako je MacGregor svojim druškanima pričao o Platonu ili Nietzscheu. Prvo i prvo, da bi uopće bio ovlašten da priča o takvim osobama kao što su Platon i Niezsche, morao se pretvarati da je njihova imena posve slučajno sreo; ili bi, recimo, spomenuo kako je jedne noći u sobičku krčme upoznao zanimljiva pijanca koji se naveliko raspričao o tim tipovima, Platonu i Niet286 zscheu. Cak bi se pretvarao da ion ne zna tačno izgovoriti imena. Rekao bi, kao da se ispričava, da Platon nije baš neki blentavac. Platon je imao poneku dobru ideju u bulji, jeste, gospodine moj, jeste, dragi gospom. Volio bi on vidjeti da neki od onih blesavih političara iz Washingtona ukrsti koplja s Platonom. I on bi tako, okolišno i slikovito objašnjavao svojim kockarskim prijanima kako je Platon dobro kopčao stvari u svoje doba i kako je ravan tolikim velikim ljudima iz drugih razdoblja. Naravno, sigurno je bio eunuh, dodao bi on na kraju, da bi malko ublažio toliku Platonovu mudrost. U ono vrijeme, vješto je on objašnjavao, glavini daše, filozofi, obično su dali sebi odrezati jaja — opet jedan podatak! — kako ne bi bili podložni iskušenju. Onaj drugi frajer Nietzsche je bio pravi šizik, slučaj za ludnicu. Smatra se da je vodio ljubav sa sestrom.Preosjetljivac. Morao je živjeti u posebnom podneblju — u Nici, čini mi se. Njemu se Nijemci općenito ne sviđaju, ali taj frajer Nietzsche je nešto drugo. Zapravo je Nietzsce mrzio Nijemce. Tvrdio je da je Poljak ili tako nešto. Dobro ih je prokužio. Tvrdio je da su glupi i da su svinje i, bogami, nije baš imao krivo. Kalko bilo da bilo, on ih je prikazao kakvi jesu. Rekao je da su pravi se-ronje i, bogami, tko kaže da nije imao pravo? Znate li kako ti gadovi podviju rep kad se nađu u vlastitim govnima? Vidite, ja poznajem frajera koji je istrijebio jedno njihovo gnijezdo u oblasrti Ar-gonne — rekao je da su bili toliko ponizni da ne bi ni pljunuo na njih. Ne bi čaik, kaže, ni metak potrošio na njih — naprosto im je smrskao lubanje toljagom. Ne pada mi sad na pamet kako se frajer zove ali, kako mu drago, on kaže da mu se, u onih nekoliko mjeseci koje je ondje proveo, sve to strašno zgadilo. Kaže da ga je u cijeloj toj jebenoj gužvi veselilo jedino kad je ucmekao svog vlastitog majora. Nije mu se baš nešto naročito zamjerio, nego naprosto nije imao simpatičnu njušku. A i nije 287 bilo simpatično kako je izdavao naređenja. Većina oficira, koji su pobijeni, ustrijeljeni su s leđa, kaže on. Tako im i treba, pizdama jednima! I on je momak iz ovih naših sjevernih četvrti. Mislim da sad vodi kockarnicu negdje dolje kod tržnice Walla-bout. Miran frajer, gleda samo svoj posao. Ali ako počnete s njim o ratu, posve pošizi. Kaže da će ubiti predsjednika Sjedinjenih Država ako bude pokušaja da se uđe u novi rat. Aha, tako veli, a bome bi to i učinio, kažem vam... Ali neka ide vrit, šta sam ono počeo o Platonu? Aha, pa da... Kad bi drugi otišli on bi naglo promijenio ploču. — Ti nisi za takve razgovore, je li da nisi? — počeo bi on odmah. Morao bih priznati da nisam. — Griješiš — nastavio bi on. — Treba održavati veze s ljudima, nikad ne znaš kad će ti ustrebati neki od tih frajera. Ti se vladaš kao da si tobože slobodan, neovisan! Ponašaš se kao da si iznad tih ljudi. E, vidiš, baš u tome griješiš. Kako znaš što će biti s tobom za pet godina, ili možda već i za pet mjeseci? Možda oslijepiš, možda te pregazi kamion, možda te strpaju u ludnicu; nikad ne znaš šta ti se može dogoditi. To nitko ne može predvidjeti. Možda budeš bespomoćan kao dijete ... — I šta onda? — zapitao bih ga. — Vidiš, zar ti se ne čini da bi u nevolji trebalo imati nekog prijatelja pri ruci? Mogao bi postati tako glupo nemoćan, da ćeš biti sretan ako budeš imao nekoga tko će te prevesti preko ulice. Ti misliš da su ti frajeri bezvezni; misliš da gubim vrijeme s njima. A, eto, nikada ne znaš kako ti jednog dana može neki čovjek pomoći. Čovjek sam ništa ne može ... Išla mu je na živce moja neovisnost i on ju je nazivao ravnodušnošću. Kad bih bio prinuđen da

zatražim od njega neku sitnu lovu, bio bi oduševljen. To bi mu pružilo priliku da održi kratku propovijed o prijateljstvu. 288 I — Dakle, i tebi treba novaca, je li? — zapitao bi a lice mu se razvuklo u širok, zadovoljan smi-ješalk. — Znači da i pjesnik mora jesti? Aha, taiko je to... Sreća tvoja, dragi moj Henry, da si se meni obratio, jer poznam tebe, bešćutnog gada. Onda, koliko ti treba? Nemam ni ja mnogo, ali ću podijeliti s tobom. To je pošteno, je 1' tako? Ili možda smatraš, životinjo jedna, da bih ti ja morao dati sve što imam i onda negdje sam uzajmim? Sve mi se čini da bi se ti htio pošteno najesti, a? Zar bi ti bila dovoljna šunka s jajima, je li? Mislim da bi ti najviše volio kad bih te ja i odvezao do gostionice, a? čuj^der, ustani časak — da ti podmet-nem jastuk pod guzicu. Dakle, taiko, posve si švorc! Za ime božje, li si uvijek švorc, ne sjećam se da si ikad imao prebijene pare u džepu. Slušaj, zar te nikada nije stid samoga sebe? Još nešto pričaš o tim besposličarima s kojima se ja družim... e, vidiš gospodine moj, tđ frajeri nikad neće moljakati nekoliko centa od mene. Oni imaju više ponosa — prije bi ukrali nego da mene ogule. Ali ti, sro-ljo, ti ikojd si se napuhao od velikih ideja, ti bi htio izmijeniti svijet i učiniti još kojekakve gluposti — ali ne bi radio da nešto zaradiš, ni govora, tebi nije do toga... ti čekaš da ti netko donese pare na srebrnu pladnju. Uh, sreća tvoja da imaš frajera koji te razumije kao ja. Moraš se opametiti, Henry. Td živiš u oblacima. Svi mi moramo jesti, shvaćaš li td to? Većina ljudi marljivo zarađuju svoj kruh — ne leži cijeli dan u krevetu i onda lijepo navuče gaće i odleti najbližem prijatelju po neku paru. Recimo da nemaš mene, šta bi učinio? Ne treba ni da odgovaraš ... Znam predobro šta ćeš reći. Ali, slušaj me dobro, nećeš moći tako živjeti do smrti. Istina, ti lijepo govoriš — užitak te je slušati. Ti si jedina frajer s kojim zaista cvatem razgovarati; samo, gdje ćeš ti tako dotjerati? Jednog će te dana strpati u ćuzu zbog skdtnje. Ti si najobičniji besposličar, je li ti jasno? Gori si od svih tih besposli19 Jarčeva obratnica 289 cara koje toliko prezireš. A gdje si kad sam ja u gabuli? Nema te nigdje. Ne odgovaraš na pisma, ne javljaš se na telefonske pozive, čak se ponekad i skrivaš kad te tražim kod kuće. Cuj, u redu, ja znam da mi ne moraš ništa objašnjavati. Znam da ti nije uvijek do mojih priča. Ali, k vragu, nekad zaista moram porazgovarati s tobom. Jebe se tebi za mene. Dok imaš krov nad glavom i nešto toplo u želucu, ti si sretan. Ne misliš na svoje prijatelje — sve dok tebi ne dođe voda do grla. To baš nije pošteno, šta misliš? Reci da nije, pa ću ti dati dolar. Sunce mu božje, Henry, ti si mi jedini pravi prijatelj, ali si i najpokvareniji lupež što ga ima, ako možeš shvatiti šta hoću reći. Ti si po prirodi pokvarena ništarija. Radije ćeš crknuti nego da se prihvatiš nečega korisnoga ... Ja bih se, naravno, smijao i ispružio šaku da mi dadne dolar koji mi je obećao. To bi ga iznova razjedilo. — Ti bi rekao bilo što, je 1' tako, samo da se dokopaš dolara koji sam ti obećao. Kakva si ti fra-jerčina! Još pričaš o moralu — pa tvoja je etika kao u zmije. N e, boga mi moga, neću ti ga odmah dati. Prvo ću te malko mučiti. Natjerat ću te da zaslužiš te pare, ako budeš mogao. Slušaj, kako bi bilo da mi očistiš cipele — hajde, očisti ih, nećeš? Nikad ih nitko neće očistiti ako ti to sad ne učiniš. — Uzimam cipele i tražim da mu čistim cipele. Ali čini se da i zbog toga bijesni. — Znači da ćeš ih zbilja očistiti? E, boga mi moga, to pre-vršuje svaku mjeru. Čuj, zar ti zbilja nemaš ponosa, zar nikada nisi imao ponosa? Ti si zbilja frajer koji sve kuži. To me zapanjuje. Toliko znaš, k vragu, da ti je jasno da treba očistiti prijatelju cipele da bi iscijedio od njega lovu za ručak. Kakav humcut! Evo, gade, evo ti četke! Kad si već u poslu, očisti odmah i drugi par. 290 Nastaje kratka stanka. On se pere nad lavaboom i tiho pjevuši. Odjednom će veselo, vedro: — Kako je napolju, Henry? Ima li sunca? Čuj, znam lokal koji je dušu dao za tebe. Šta misliš o školjkama sa slaninom i tarta-sosom? To ti je jedna mala gostionica blizu zaljeva. Ovakav dan je upravo za školjke, slaninu i tartar, a, Henry? Nemoj izmisliti da imaš nekog posla... ako te već prebacim onamo, treba da i meni posvetiš malo vremena, je l'tako? Za ime božje, ala bih volio da imam tvoju narav. Ti sve puštaš da ide kako ide, živiš od jedinog do drugog trenutka. Nekad mi se čini da ti je neuporedivo bolje nego bilo kome od nas, premda si takav prokleti gad, varalica i lupež. Kad sam s tobom, dan mi prođe kao san. Cuj, je li tebi jasno što to znači kad kažem da te povremeno naprosto moram vidjeti? Pošizim kad sam cijelo vrijeme sam. Zašto toliko natjeravam pičke? Zašto se po cijele noći kartam? Zašto se petljam s tim besposličarima iz West Pointa? Stvar je u tome da ja moram s nekim (razgovarati. Malo kasnije, u zaljevu, na terasi iznad vode, s čašicom rakije u krvi, čekajući da nam donesu školjke, MacGregar kaže: — Život nije strašan, ako čovjek može raditi ono što želi, je l'tako, Henry? Ako skupim malo love, krenut ću na put oko svijeta — a ti ćeš sa rnnorn. Ti ćeš sa mnom, iako to nisi zaslužio. Jednog dana

ću zbilja potrošiti na tebe velike pare. Zanima me kako ćeš se ponašati kad budeš pušten s lanca. Ja ću ti d a t d novac, kužiš ... Neću ti ga samo tobože posuditi. Zanima me šta će biti s tvojom velikim idejama kad budeš imao love u džepu. Čuj, kad sam ono neki dan pričao o Platonu, htio sam te nešto zapitati: htio sam te pitati je si li kad čitao onu njegovu priču o Atlantidi. Jesi li? J e s i? E, šta ti misliš o tome? Misliš li da je to samo obična priča ili misliš da je možda zaista postojala takva zemlja? 291 Nisam mu se usudio reći da slutim kako su postojale ili će tek postojati tisuće i tisuće kontinenata o kojima mi uopće i ne sanjamo, pa sam mu samo odgovorio kako mislim da je zaista posve moguće da je nekoć postojala zemlja Atlantida. — Znaš, mislim da nije tako važno da li je postojala ili nije — nastavi on — ali ima nešto drugo što bih ti htio reći. Mislim da je nekoć zacijelo bilo neko drugo doba, doba kad su ljudi bili drugačiji. Ne mogu zamisliti da su uvijek bili svinje ikao što su danas i kao što su posljednjih nekoliko tisuća godina. Ja mislim da su zaista nekoć možda postojali ljudi koji su znah živjeti, koji su se znali opustiti i uživati u životu. Znaš li kad pošizim? Kad pogledam svog staroga. Otkako je u mirovini, cijele dane sjedi pred kaminom i kenjka. Cijelog je života teglio da bi na kraju sjedio kao pokisli gorila. Jebi ga, ako pomislim da to i mene čeka, dođe mi da odmah sebi prosvirain lubanju. Pogledaj malo oko sebe .. pogledaj naše znance ... pada li ti na pamet i jedan koji bi bio vrijedan spomena? Čemu onda dijela ova gnjavaža, volio bih znati? Kaže se da treba živjeti. Zašto? To bih volio znati. Svima bi bilo lakše pod ledinom. A ovako nisu ni za šta osim za gnoj. Kad je izbio rat i kad sam ih ispratio u rovove, pomislio sam: neka, možda će se vratiti malko pametnija! Mnogi se, naravno, nisu vratili. A oni drugi! čuj, misliš li da su postali čovječnij i, obzirniji? Ni govora! Svi su odreda u duši mesari, ali kad im je nož pod grlom, piste kao guje. Jebem ja njima svima sunce, smuči mi se kad ih vidim. Svaki dan vadim ponekog iz govna, pa ih dobro poznajem. A znam i drugu stranu medalje. Ondje još gore smrdi. Da znaš, kad bih rekao neke stvari o sucima, koji sude tim mizerijama, došlo bi ti da ih zadaviš. Samo im pogledaj face. Da, dragi moj Henry, ja bih tako rado povjerovao da je nekoć sve bilo drugačije. Nismo još ni okusili pravi život — niti ćemo ga okusiti. 292 Ovako će potrajati još nekoliko tisuća godina, aiko baš hoćeš znati. Pomislit ćeš da sam gramzljivac. Pomislit ćeš da sam toliko ćalknut da mi je samo do para, je 1' tako? A ja ti mogu reći da bih htio skupiti malo ušteđevine da se bar jednom nogom izvučem iz ovog gliba. Živio bih i s Nigericom, kad bih se samo moigao preseliti iz ovog podneblja. Iski-lavio sam se da postignem ono što sam postigao — a što opet nije ništa. Ne vjerujem ja više od tebe u rad — ali sam naprosto bio tako odgojen, i gotovo. Kad bih se uspio malko snaći, iscijediti lovu jednom od tih lupeža s kojima imam posla, učinio bih to čiste savjesti. Greda je samo u tome što previše poznajem zalkon. Samo ću ih ipak nadmudriti, vidjet ćeš. I kad se ja snađem, neću se s malim zadovoljiti ... Još jedna čašica rakije u očekivanju školjki i on nastava: — Zbilja sam odlučio da te povedem sa sobom na put oko svijeta. Najozbiljnije mislim o tome. Bojim se da ćeš reći kako se ti moraš brinuti za ženu i klinku. Čuj, pa kad ti već jednom misliš prekinuti s tom svojom rospijom? Je li tebi jasno da je se moraš otarasiti? On bi se tiho zasmijuljio. — Hi-hi! Tko bi mislio da ćeš biti takav krele da se vežeš uz nju? Mislio sam samo da sam ti našao dobar štos, a ti se, jadni slinavče, čak oženio njome. Hi-hi! Slušaj me dobro, Henry, dok još imaš malo soli u glavi: ne smiješ dopustiti da ti ta oštro-kondža upropasti život, shvaćaš li? Mene nije briga šta ćeš ti, ni ikamo ćeš. Bilo bi mi ipak žao da se odseliš odavde... Bilo bi mi teško bez tebe, otvoreno ti kažem ali, za ime božje, ako treba da otpu-tuješ i u Afriku, kreči odmah, iščupaj joj se iz pandži, nije ona za tebe. Neki put, kad se dočepam dobre pičke, pomislim kako bi to bilo nešto za Henryja i odlučim da je upoznam s njim ali, jasno, poslije zaboravim. Ali, za ime božje, na ovome svi293 jetu ima tisuće pički koje nam odgovaraju. Kad se sjetim da si ti baš morao zaraditi taikvu gaduru ... Hoćeš li još s lan i n e? Bolje ti je da se sad najedeš, da znaš, jer ti poslije više ne dam love. Hoćeš li još jednu čašicu, a? Cuj, ako ti padne na pamet da me danas ostaviš na cjedilu, nikad ti više neć upozajmiti ni centa... 0 čemu sam ono govorio? E, da, o toj zaguljenoj gaduri kojom si se oženio. Slušaj, hoćeš li je ostaviti ili nećeš? Svaki put kad se sastanemo, kažeš mi da ćeš zbrisati, ali to još nisi učinio. Valjda ti se ne čini da je ti izdržavaš, je li? Ona tebe ne treba, blesane, kako to ne kužiš? Njoj je samo do toga da te muči. što se tiče mene... e pa, jebi ga, da sam na tvom mjestu, ja bih je utopio. Znam da to zvuči prilično okrutno, ali mislim da shvaćaš što hoću reći. Ti nisi za oca. Đavo bi ga znao za što ti uopće jesi... Samo znam da si ipak odviše vrijedan momak da bi zbog njih upropastio svoj život, čuj, zašto ne bi pokušao nešto postići? Još si mlad i ne izgledaš loše. Otiđi nekamo, makar i do sto đavola, i počni iz počćtka. Ako ti treba koji dolar, ja ću skucati pare. To je isto kao da ih bacim kroz prozor, znam.ali ipak ću to za tebe učiniti, činjenica je, Henry, da te strašno volim, k vragu. Tebi imam više zahvaliti nego bilo kome na svijetu. Mislim da imamo mnogo zajedničkih crta, valjda jer smo

iz istog starog kraja, čudno je da te u ono vrijeme nisam poznavao. Jebi ga, postaješ sentiš ... I tako je polako proticao dan, u obilnu jelu i pilu, pod jarkim suncem, u autu kojim smo se naokolo vozikali, s pokojom cigarom od vremena do vremena, u drijemežu na obali i u proučavanju pički koje su prolazile mimo nas, u razgovoru, smijehu, čak i u pjesmi — jedan od mnogih dama kakve sam proveo s MacGregorom. Takvog ti se dana čini da se kotač vremena zaista zaustavio. Izvana je to bila vesela i sretna vrteška; vrijeme je proricalo kao u bunilu. Ali iznutra je sve bilo ispunjeno faitaJi294 stičkim predosjećaj ima, od čega bih još idućeg dana bio ojađen i nespokojan. Dobro sam znao da jednog dana treba na to staviti tačku; dobro sam znao da uludo trošim vrijeme. Ali isto sam tako znao da ništa ne mogu poduzeti — bar zasada. Nešto bi se moralo dogoditi, nešto krupno što bi mi izmaklo tlo pod nogama. Trebalo me je samo gurnuti, ali samo neka snaga izvan mog svijeta mogla me je pošteno gurnuti, u to sam bio posve siguran. Ja se nisam mogao u sebi gristi, jer nisam bio tako građen. Svi događaji u mom životu su ispadali dobro — na kraju. Nije mi bilo suđeno da izlazim iz vlastite kože. Nešto je valjalo prepustiti i providnosti — a u mom slučaju je toga bilo poprilično. Usprkos svim vanjskim znacima neuspjeha i zabluda, znao sam da mi je ipak pala kašika u med. Ne kašika, nego čak i kutlača. Slažem se da je izvana moje stanje bilo loše — ali mene je više zabrinjavalo unutrašnje stanje. Ja sam se zaista bojao samog sebe, svog apetita, svoje radoznalosti, podatljivosti, popustljivosti, saviitljivosti, dobrodušnosti, sposobnosti da se prilagodim. Ni jedno stanje me, samo po sebi, ne bi moglo prestrašiti; nekako mi se uvijek činilo da sam se udobno smjestio, da se nalazim, recimo, u čaški ljutića i da srcem med. čini mi se da bih uživao čak i da su me bacili u zatvor. Vjerojatno zato što sam mogao ne protiviti se. Drugi su se ljudi iscrpljivali opirući se, naprežući se i otimajući se; moja se strategija sastojala u tome da se prepustim toku. Odnos ljudi prema meni nije me se ticao gotovo ništa više nego što me se ticao njihov odnos prema drugima ili prema samima sebi. Zapravo mi je iznutra bilo toliko ugodno, da sam se morao pozabaviti problemima vanjskog svijeta. I zato sam neprestano zapadao u gužvu. Nisam bio sinhroniziran, da tako kažem, sa svojom vlastitom sudbinom. Htio sam proživjeti sudbinu svijeta. Kad bih se, na primjer, predvečer vratio kući i kad ne bi bilo ništa za jelo, čak ni za malu, okrenuo bih se i 295 otišao da pronađem hranu. Ali me je najviše zbunjivalo kako bih ubrzo spoznao, onako na ulici i u potrazi za klopom, da me iznova zaokuplja Weltanschauung. Ja nisam razmišljao samo o našoj hrani, nego sam razmišljao općenito o hrani, o hrani u svim značenjima te riječi, o hrani na svakom mjestu globusa u onom trenutku, kako ljudi dolaze do nje, kako je pripravljaju i šta rade kad je nemaju, i kako bi se možda moglo urediti da je svi imaju kad im ustreba, i kako ne bi trebalo gubiti vrijeme, nego odmah riješiti ovaj idiotski jednostavan problem. Bilo mi je žao žene i curice, naravno, ali sam isto tako žalio i Hotentote, i australijske Bušmane, da i ne govorimo o gladnim Belgijancima, Turcima i Armencima. Žalio sam Ijudsiki rod, čovječju glupasit i pomanjkanje mašte. Nije mi bilo strašno ostati bez obroka, jer me je mnogo dublje uzbuđivala sa-blazna praznina ulice. Sve te jebene kuće, jedna nalik na drugu, i sve odreda prazne i tugaljive. Ravna kaldrma pod nogama i asfalt nasred ulice i odvratno lijepo i otmjeno ulazno stepenište od mrkog kamena, pa svejedno možeš kao frajer hodati cijeli dan i noć po toj skupocjenoj građi uzaludno tražeći koricu kruha. Najviše mi je išlo na živce što to nije nikako išlo jedno s drugim. Da je bar bilo moguće istrčati na ulicu, zazvoniti u zvonce za ručak i za-vikati: »Počujte, ljudi, ja sam gladan. Tko hoće da mu očistim cipele? Tko hoće da mu iznesem smeće? Tko hoće da mu očistim kanalizaciju?«Kad bi to samo bilo moguće tako otvoreno izgalamiti na ulici! Ali, ni govora, ne usudiš se ni otvoriti gubicu. Kad nekom frajeru kažeš na ulici da si gladan, on se ukenja od straha i pobjegne kao oparen. To nisam naikad uspio shvatiti. Ni sad još ne shvaćam. A sve je tako jednostavno: treba samo reći »izvoli« kad ti se netko obrati s onakvom molbom. A ako mu ne možeš reći »izvoli«, možeš ga uhvatiti za ruiku i potražiti nekog drugog ikita da ti pomogne, čemu navlačiti uniformu i ubijati ljude koje ne poznaš 296 samo da bi se domogao korice kruha — i to će za mene uvijek biti tajna. Eto, o tome ja najviše mislim, i to mi je važnije nego niz čije će ždrijelo hrana skliznuti i koliko će stajati. Zašto se meni ne bi živo jebalo za cijenu svake stvari na ovome svijetu? Ja postojim da živim, a ne da računam. A to ti baš ti gadovi ne žele dopustiti — da živiš! Zahtijevaju od tebe da dijeli život provedeš računajući u brojikaina. To je za njih pametno, razborito, uputno. Da sam ja za kormilom, možda ne bi bilo toliko reda, ali, bogami, bilo bi veselije! Ne bi se čovjek morao zbog svake sitnice usrati u gaće. Možda ne bi bilo makadamskih putova i besprijekornih automobila i zvučnika, i milijarde različitih stvarči-ca,možda čak ne bi bilo ni stakla na prozorima, možda bi se spavalo na podu, možda ne bi bilo talijanske kuhinje, franouske kuhinje i kineske kuhinje, možda bi se ljudi međusobno ubijali kad bi im prekipjelo, možda ih nitko ne bi obuzdavao jer ne bi bilo ni zatvora, ni cajkana ni sudaca, jasno je da ne bi bilo nikalkvih ministara, ni zakonodavnih ustanova jer ne bi bilo nikakvih vražjih zalkona kojima biste se pokoravali ili

ih kršili, i možda biste mjesece putovali iz mjesta u mjesto, samo vam ne bi bila potrebna viza, ni pasoš, ni bilo kakva legitimacija, jer ne biste nigdje bili zavedeni, ne biste imali svoj broj i, kad biste zaželjeli promijeniti ime, makar i svake sedmice, mogli biste ga promijeniti jer to ne bi ništa značilo budući da ionako ne biste imali ništa osim stvari koje možete sa sobom ponijeti, a zašto bi vam i bilo stalo do neke imovine kad će sve ionako bit] besplatno. U tom razdoblju, kad sam lutao od praga do praga, od posla do posla, od prijatelja do prijatelja, od obroka do obroka, ipak sam pokušao da se bar malko učvrstim na nekom mjestancetu koje bi mi moglo poslužiti kao sidrište; kao da se hvatam pojasa za spašavanje usred brze struje. Već iz daJji-ne od jedne milje čula se zlokobna žalopojJia zvona. 297 Sidro se uopće nije vidjelo — bilo je zakopano du boko na dnu. Pojavljivao sam se povremeno na površini i opet tonuo, ponekad se blago njišući, ponekad se bjesomučno bacakajući ovamoonamo. Utopio bih se, da nije bilo velikog pisaćeg stola koji sam bio stavio u dnevnu sobu. Taj je stol posljednjih pedeset godina stajao u očevoj krojačnici, u za nj bijahu vezani mnogi računi i mnogi uzdasi, po njegovim ladicama se zavuikle mnoge neobične uspomene, i taj sam stol oduzeo starome, kad se razbolio, i odnio ga iz krojaenice; sad je stajao usred naše sumorne dnevne sobice na trećem katu pristojne kućerine od mnka kamena u najužem centru najpristojnije brulklinsike četvrti. Borio sam se i rukama i nogama da ga ondje postavim uporno zahtijevajući za nj mjesto usred srijede našeg kokošimjca. Bilo je to kao kad biste postavili mastodonta nasred zubarske ordinacije. Ali kalko žena nije imala prijateljica koje bi je posjećivale i kako se mojim prijateljima jebalo hoću li ga objesiti makar i na luster, smjestio sam ga u dnevnu sobu, poredao oko njega u krugu sve slobodne stolice koje smo imali u kući, udobno se smjestio stavivši noge na sto i zanijevši se u misli o knjizi koju bih napisao kad bih znao pisati. Pokraj stola sam držao pljuvaonicu, veliku mjedenu pljuvaonicu iz iste krojačnice, pa bih u nju povremeno pijuckao, tako da znam da je ondje. Svi odjeljci i sve ladice bijahu prazni; na stolu ili u stolu nije bilo nijedne stvarce osim lista bijela papira na Ikojemu nisam bio kadar nadrljati ni jednu kvačicu. Kad se sjetim divovsikih napora i pokušaja da kanaliziram užarenu lavu što je u meni ključala, tolikih tisućostnuikih nastojanja da je skrenem u odvod i da uhvatim u njoj riječ, rečenicu, neminovno se prisjetim ljudi iz starog kamenog doba. Stotinu tisuća godina unatrag, dvije stotine tisuća godina, tri stotine tisuća godina, sve dok se ne vratimo pojmu paleolita. To su borbe s priviđenji298 I I ma, jer je paleolit gotovo nezamisliv. On nastaje bez napora, u djeliću sekunde, gotovo bi se moglo reći kao čudo kad ne bi bilo čudo sve što se uopće događa. Stvari se događaju ili se ne događaju. Ništa se ne može postići znojem i borbom. Gotovo sve ono što nazivamo životom, nije ništa drugo nego be-sanica, patnja zbog toga što smo se odvikli od sna. Ne znamo se opustiti. Nalik smo na lutka koji čuči navrh opruge i, što se više upinjemo, to nam je teže vratiti se u kutiju. Mislim da ne bih, sve da sam zbilja bio lud, smislio bolji naum od onoga kad sam pustio sidro na taj način što sam taj neandertalsiki objekt stavio usred dnevne sobe. S nogaam na stolu, prepu-stivši se struji i smjestivši udobno kralježnicu u debeli kožnati naslon, nalazio sam se u idealnom položaju prema naplavinama koje su se kovitlale oko mene i koje su mi moji ludi prijatelji, i sami dio bujice, uporno pokušavali podvaliti kao život. Jasno se sjećam prvog dodira sa stvarnošću koji sam ostvario, da taiko kažem, stopalima. Milijuni riječi koje sam ispisao, i to, mogu vam reći, uredno, suvislo, bijahu za mene jednalke ništici — gole brojke iz starog kamenog doba — jer sam ih dodirnuo glavom a glava je samo beskorisni privjesak ukoliko se ne usidriš duboko u mulju usred brze struje. Sve što sam prije napisao bile su muzejske starudije, kao što je uopće veliki dio napisanih riječi još uvijek muzejska starudija, pa zato i ne može planuti i zapaliti svijet. Bio sam samo glasnogovornik drevnih predaka koji su govorili na moja usta; čak ni moji snovi nisu bili autentični, nisu bili bona fide snovi Henryja Millera. Bio je herkulanski posao naprosto sjediti i smišljati misao koja treba kapnuti iz mene, uz pojasa za spašavanje. Nije mi nedostajalo misli, ni riječi, ni snage u izrazu — nedostajalo mi je nešto neuiporedivo važnije: ručica koja će zaustaviti priliv. Nevolja je bila u tome što se taj jebeni stroj naprosto nije htio zaustaviti. Ne samo 299 što sam se nalazio usred bujice, nego je bujiica tekla kroz mene i ja je nikaiko nisam uspijevao obuzdati. Sjećam se onoga dana kad sam napokon zaustavio taj stroj i kad je novi mehanizam, koji sam svojeručno potpisao i načinio vlastitim rukama i vlastitom krvlju, polako počeo funkcionirati. Otišao sam u obližnji varijete na neku predstavu; bila je matineja i kupio sam kartu za balkon. Dok sam u predvorju čekao u repu, već me je prožeo neobičan osjećaj kompaktnosti, činilo mi se da se zgruŠnja-

vam, da primjetljivo postajem kompaktna želatina-sta masa. Bijaše to kao posljednja faza u zacjeljenju rane. Osjećao sam se krajnje normalno, što je naj-abnormalnije moguće stanje. Da me je kolera zadah-nula kužnim dahom pravo u usta, ni to mi ne bi ništa smetalo. Mogao bih poljuibitd gubavčevu ruku, pa da mi ni to ništa ne našlkodi. Ne samo što se uspostavila ravnoteža u tom stalnom okršaju između zdravlja i bolesti, čemu se u ponajboljem slučaju mogu nadati mnogi od nas, nego se u krvi stvorio još jedan sastojak koji je jasno pokazivao da je, bar na trenutak, gotovo s bolešću. Kad bi čovjek bio toliko mudar da se uhvati za taj trenutaik, nikad ne bi bio bolestan ni nesretan, a možda ne bi ni umro. Ali da bi došao do taikva zaključka, morao bi skočiti daleko unatrag, još dalje od starog kamenog doba. U onom trenutku ja nisam uopće ni sanjao o tome da bi se trebalo trajno za nj uhvatiti; prvi put sam u životu oćutio što zapravo znači čudo. Bio sam toliko zapanjen, kad sam čuo kako mi klapaju svi zupci, da sam bio spreman i poginuti samo da to čudo doživim. A kako se to zapravo odigralo ... Kad sam prošao mimo biljetera s otkinutom ulaznicom u ruci, svjetla su već bila prigušena a zastor se dizao. Zastao sam na trenutak, pomalo zaslijepljen iznenadnim mrakom. Kaiko se zastor polako dizao, osjećao sam da je iz vijeka u vijek čovjeka neprestano i ta300 janstveno opčinjavao i smirivao ovaj kratki trenutak na početku predstave. Osjećao sam kako se zastor diže u čovjeku. I istodobno sam shvatio da je taj isti simbol neprestano viđao i u snu i da bi se on, čovjek, sam popeo na pozornicu mjesto glumaca, samo kad bi bio budan. Tu misao nisam smislio — to je bila, kažem, prava spoznaja, i to tako jednostavna i zapanjujuće jasna da se stroj istog časa zaustavio a ja se našao oči u oči sa samim sobom, obasjan blistavom stvarnošću. Svrnuo sam pogled s pozornice i zagledao se u mramorno stepenište ikojim je trebalo da se uputim do svog mjesta na balkonu. Ugledao sam čovjeka koji se polako uspinje stepenicama pridržavajući se ograde. Taj čovjek sam vjerojatno bio ja, onaj moj stari j a, koji je od rođenja hodao poput mjesečara. Nisam pogledom obuhvatio cijelo stepenište nego samo onih nekoliko stepenica uz koje se čovjek bio uspeo ili uspinjao u trenutku kad sam onamo gledao. Čovjek se uopće nije uspeo do vrha stepeništa, niti je maknuo ruku s ograde. Osjetio sam da se zastor spušta i idućih nekoliko trenutaka već sam proveo iza pozornice, krećući se među kulisama, kao kazališni skladištar koji se iznenada prenuo iza sna pa nije siguran da li još sanja ili promatra san koji glumci igraju na pozornici. Bilo je to tako svježe i zeleno, i neobično novo, kao škrte ledine koje su blizan-ikinje Biddenden, srasle u kuku, promatrale svakog dana u svom dugom životu. Ja sam gledao samo ono što je bilo živo! Sve ostalo je utonulo u polumrak. I da bi taj svijet ostao živ, odjurio sam kući ne sačekavši da vidim predstavu i sjeo za sto da opižem onaj vječni komadić stepeništa. Baiš u ono vrijeme dadaisti su bili u punom zamahu, da bi ih zaitim ubrzo naslijedili nadrealisti. O oba pravca sam čuo istom deset godina kasnije; nikad nisam bio pročitao neku knjigu na francuskome, niti mi je pala na pamet neka francuska ideja. 301 A ipak sam možda bio prvi dadaist u Americi, a da to nisam ni znao. što se tiče kontakta s vanjskim svijetom, živio sam kao usred džungli na Amazonki. Nitko nije shvaćao o čemu pišem i zašto tako pišem. Bio sam toliko lucidan, da su me smatrali malko udarenim. Opisivao sam Novi svjet — ali, na nesreću, preuranjeno, jer još mije bio ottoriven pa nitko nije vjerovao da postoji. Bio je to jajmički svijet još skriven u Fallopijevim cijevima. Naravno da ništa nije bilo jasno oblikovano: teik se mutno nazirala kralježnica, a pogotovo nije bilo nogu, ni ruku, ni noktiju, ni kose, ni zuba. 0 spolu nije bilo moguće još ni sanjati; bijaše to svdjet Chronosa i njegovih jajčanih potomaka. Bdo je to svijet jote u kome je svaka jota bila neophodna, grozno logična i posve nepredvidiva. Nije bik) ničega nalik na »stvar«, jer nije bilo koncepcije »stvari«. Kažem da sam opisivao Novi svijet ali, kao i Novi svijet koji je otkrio Kolumbo, i ovaj je bio, kako se pokazalo, stariji od bilo kojeg poznatog svijeta. Ispod površinske fizionomije kože i kosti nazreo sam neuništivi svijet koji je čovjek uvijek nosio uza se; nije bio nd star, ni nov, nego je onaj vječno istiniti svijet ikojd se mijenja od trenutka do trenutka. Sve što mi je bilo pred očima, bio je palimpsest i nije bilo taiko neobična retka u pismu da ga ne bih mogao odgonetnuti. Kad bi me, navečer, napustili svi znanci, ponajčešće bih pisao pisma prijateljima: australijskitn Bušmanima, drevnim indijanskim graditeljima iz doline Mississipija ili filipinskim Igorotima. Morao sam, jasno, pisati na engleskome jer sam jedino vladao tim jezikom, ali, između mog jezika i telegrafske abecede, kojom su mi se služili prijatelji, bila je velika razlika. Svaki primitivni čovjek me je mogao razumjeti, svaki Čovjek iz drevnih vremena me je mogao razumjeti: samo oni oko mene, to će reći kontinent od stotinu milijuna ljudi, nisu me nikako uspijevali shvatiti. Da bih mogao pisati razumljivo i za njih, trebalo je 302 da prvo nekoga ubijem, a zatim da zaustavim vrijeme. Upravo sam spoznao da je život neuništiv i da ne postoji nikakvo vrijeme, nego samo sadašnjost. Zar se od mene moglo očekivati da se odreknem istine za koju mi je bilo potrebno utrošiti cijeli život da bih je naslutio? A to se upravo i očekivalo. Samo

nitko nije želio da mu se spominje kalko je život neuništiv. Zar taj ljudsibi dragocjeni svijet nije počivao na pokolju nevinih, na silovanju, grabežu, mučenju i rušenju? Oba su kontinenta bila oakvr-njena; jednom i drugom .kontinentu su oteli i ukrali sve što je bilo dragocjeno — od stvari. Čini mi ise da nijedan čovjek nije doživiio poniženje kao Montezuma*; nikad nijedna rasa nije nemilosrdnije istrebljena od američkih Indijanaca; nijedna zemlja nije popljuvana i okrvavljena, kao što su kopači zlata ipopljuvali i okrvavili Kaliforniju. Roman me, oblije kad se sjetim vlastitog podrijetla — naše su ruke ogrezle u blatu i zločinstvu. I još ne prestaje pokolj i pljačka, u što sam se uvjerio vlastitim očima kad sam ovu zemlju proputovao uzduž i poprijeko. I najbliži prijatelj je potencijalni ubojica. Često nije ni bilo potrebno upotrijebiti pištolj, laso ili užareno željezo — pronašli su ti ljudi istančanija i palklen-skija sredstva da muče i ubijaju svoje bližnje. Za mene je najmepodnošljMje i najmučnije bilo to što mi je riječ umirala prije nego bi izišla iz usta. Gonko iskustvo me je naučilo da držim jezik za zubima; naviknuo sam se da mirno i šutke sjedim,ča£k i da se somješikam, dok mi zapravo pjena ide na usta. Naviknuo sam se rukovati i upitati za zdravlje sa svim tim neprijateljima nevina izraza, koji samo čekaju da prisjednem ne bi li mi počeli sisati krv. Kalko sam, dakle, mogao, kad bih sjeo u dnevnu sobu za svoj prahistorijski pisaći sto, upotrijebiti taj jezik nasilja i krvoprolića? Bio sam sam u velikoj hemisferi opačine ali, što se tiče ljudske rase, * Monte2uma (1480—1520), posljednji asteški vladar u Meksiku (Nap. prev.). 303 nisam bio sam. Bio sam sam u svijetu stvari, obasjanom fosforescenitndm munjama okrutnosti. Kiptio sam od energije koja je mogla sebi naći odu-ška jedino u službi smrti i ispraznosti. Nisam mogao otpočeti neuvijeno — to bi značilo zaraditi luđačku pošulju i električnu stolicu. Bio sam nalik na čovjeka koji je dugo bio zatočen u tamnici: morao sam pažljivo pipaiti oko sebe i nesigurno nabadati, da se ne bih spotaknuo i da me onda ne bi pregazili. Trebalo je da se postepeno priviknem na kazne koje povlači sloboda za sobom. Trebalo je da mi izraste nova epiderma koja će me štititi od ovog žeš-kog svjetla na nebu. Jajnički svijet je proizvod životnog nitima. U trenutku kad se dijete rodi, ono postaje dio svijeta u kojem ne vlada samo životni ritam, nego i ritam smrti. Luda želja za životom, za životom pod svajoi cijenu, nije posljedica životnog ritma u nama, već je posljedica ritma smrti. Ne samo što nije neophodno ustrajati u životu po svaku cijenu, nego je to, ako takav život nije poželjan, čak i pogrešno. Potreba da se održiš na životu samo iz slijepog nagona da pobjediš smrt nije u biti ništa drugo nego sijanje smrti. Svatko tko nije potpuno prihvatio život, tko nije uvećao život, zapravo ispunja svijet smrću. Najobičniji pokret rukom može dočarati najpotpuniji smisao života; riječ koju izgovorimo cijelim bićem može udahnuti život. Djelatnost sama po sebi još ne znači život: ona je često znak smrti. Naprosto izložen vanjskom pritisku, okolini i tuđem primjeru, kao i onom podneblju koje zrači iz takve djelatnosti, čovjek lako postaje dio stravičnog stroja smrti kakav je, na primjer, Amerika. Šta, recimo, dinamo zna o životu, o miru, o stvarnosti? Šta bilo koji pojedini američki dinamo zna o mudrosti, o energiji, o bogatstvu i vječnu životu prosjaka što, zanesen u misli, sjedi pod drvetom? šta je zapravo energija? šta je život? Treba samo pročitati glupave bljez-garije po naučnim i filozofskim priručnicima, pa da 304 čovjek shvati kako je mudrost tih takozvanih energičnih Amerikanaca ravna ništici. I, eto, ti ludi zlodusi od nekoliko stotina konjskih snaga ne daju mi da odahnem; kako bih zaustavio njihov mahniti ritam smrti, morao sam se poslužiti onom valnom dužinom koja će, sve dok u sebi samome ne nađem snage da se oduprem, bar poništiti ritam ikoji su oni pokrenuli. Jasno je da mi nije bio nužan onaj groteskni, nezgrapni, pretpotopni pisaći sto koji sam bio postavio u dnevnoj sobi; jasno da nije bilo nužno postaviti oko njega u polukrugu čak dvanaest praznih stolica; bio mi je zapravo potreban samo sobičak u koji se mogu smjesititi d u kojem mogu pisati, i trinaesta stolica koja će me osloboditi njihova zodijaka i premjestiti me u nadnebesko nebo. Ali kad nastojite izluditi čovjeka i kad on, i sam u čudu, shvati da je još uvijek kadar oduprijeti se, da još uvijek nije bespomoćan, onda ćete doživjeti da se taj čovjek pred vama ponaša kao primitivno biće. Takav čovjek ne samo što je kadar da postane tvrdoglav i da se uzjoguni, nego se prepušta i praznovjerju, vjeruje u vradžbine d sam se bavi njima. Taj čovjek ne pripada nikakvoj vjeri — on pati zbog toga što vjeruje. Takav čovjek postaje manijak kome je jedini cilj da se oslobodi zlokobnih čari kojima je omađijan. Takav čovjek neće bacati bombe i dizati bunu; on jedino želi prestati da reagira, bilo pasivno, bilo bjesomučno. Takav čovjek, za razliku od svih ostalih na ovome svijetu, želi da svaki čin bude manifestacija života. Ako, u nastojanju da udovolji toj groznoj potrebi, postupa nazadno, postaje nedruštven, gubi pouzdanje, ne može se ni toliko prilagoditi da bi mogao zarađivati za život, znajte da je taj čovjek našao put kojim će se vratiti u utrobu i izvor života i da će već sutra, umjesto bijednika dostojna prezira, kome ste se rugali, izrasti u čovjek a koji je sam sebi gazda i kome neće moći nauditi sve sile ovoga svijeta. 20 Jarčeva obratnica 305 Iz golih brojki s pomoću kojih taj čovjek održava vezu, sjedeći za prehistorijskim stolom, s drvnim

ljudskim vrstama, rađa se novi jezik koji se probija kroz jezik smrti kao radio- val kroz oluju. U toj valnoj dužini nema tajanstva ni koliko u utrobi. Ljudi su osamljeni i ne održavaju nikakvu međusobnu vezu, zato što su svi njihovi izumi posvećeni smrti. Smrt je automat koji upravlja djelotvornim svijetom. Smrt je šutljiva jer nema usta. Smrt nikada nije ništa izrazila. Smrt može biti i divna — poslije života. Samo čovjek kao ja, ikoji je otvorio usta i progovorio, samo onaj koji je izrekao Da, Da, Da, i opet Da, može dočekati smrt raširenih ruku i bez straha. Smrt kao nagrada: Da! Smrt kao dostignuće: Da! Smrt kao kruna i zaštita: Da! Ali ne smrt u korijenu, smrt koja izdvaja ljude, pretvara ih u čangrizavce, kukavice i samotnike, udahnjuje im jalovu energiju, ispunja ih željom čiji je jedini odgovor: Ne! Prva riječ koju će napisati svaki čovjek kad pronađe samoga sebe i svoj vlastiti ritani, što će reći ritam života, jeste riječ Da! Sve što će kasnije napisati jeste riječ Da, Da, Da, — Da u milijardu oblika. Nikakav dinamo, ma kakvih razmjera bio — pa čak ni dinamo od stotinu milijuna mrtvih duša — ne može nadjačati jednog jedinog čovjeka koji veli Da! Buknuo je rat i ginuli su ljudi, jedan milijun, dva milijuna, pet milijuna, deset milijuna, dvadeset milijuna, napokon stotinu milijuna, pa zatim milijarda, svi su izginuli, muškarci, žene i djeca, svi do jednoga. »Ne!« vikahu oni. »Nitko neće proći!« A svi su im prolazili; svatko je slobodno prolazio, vikao Da ili Ne. Usred slavodobitne i izrazite osmoze u kojoj se utapao duh ja sam sjedio ispru-živši noge na ogromnu stolu i pokušavao održavati vezu sa Zeusom, ocem Atlantide, i s njegovim izgubljenim potomstvom ne znajući da će Apollinaire umrijeti dan prije zaključenja primirja u vojnoj bolnici, 306 ne znajući da je on u svojoj »novoj poeziji« bio ispisao ove nezaboravne stihove: »Budite blagi kad nas uspoređujete S onima koji su bili savršenstvo reda Mi koji posvuda tražimo pustolovinu Nismo vaši neprijatelji Mi želimo da vam damo široka i čudna prostranstva Gdje rascvala se tajna nudi da je ubere tko hoće...« Ne znajući mi da je u istoj pjesmi napisao: »Smilujte se nama koji se vječno borimo na granicama Beskraja i budućnosti Smilujte se našim zabludama smilujte se našim grijesima.. .* Nisam znao da su onda živjeli ljudi nevjerojatnih imena kao što su Blaise Cendrars, Jacques Vache, Louis Aragon, Tristan Tzara, Rene Crevel, Henri de Montherlant, Andre Breton, Max Ernst, Georges Grosz; da je 14. srpnja 1916. u dvorani Waag u Zii-richu, bio objavljen prvi dadaistički manifest — »manifest gospodina antipirdna« — i da je u toj neobičnoj povelji pisalo: »Dada je život bez papuča i premca... okrutna potreba lišena stege i morala, i i mi pljujemo na čovječanstvo«. Nisam znao da je u dadaističkom manifestu iz 1918. između ostalog pisalo: »Pišem manifest a ipak ništa ne želim i u principu sam protiv manifesta, jednako kao što sam i protiv principa... Pišem ovaj manifest da bih pokazao kako čovjek može, u jed* Soyez indulgeats quand vous nous comparez A ceux qui furent la perfection de l'ordre Nous qui quetons partout l'aventure Nous ne sommes pas vos ennemis Nous voulons donner de vastes et d'etranges domaines Ou le mystere en Heurs s'offre a qui veut le cueillir Piti^ pour nous quicombattons toujours aux. frontieres De l'illimite1 et de 1'avenir Pjtie pour nos erreurs piti6 pour nos pćche's . .. Guillaume Apollinaire LA JOLIE ROIISSE, iz zbirke CAL-LIGRAMMES, Panz, 1918, (Nap. prei > 307 nom jedinom dahu, djelovati posve proturječno; ja sam i protiv djelovanja; ja nisam ni za neprestano proturječje, ni za potvrđivanje, ali nisam ni protiv njega, a to ne želim objašnjavati jer mrzim zdrav razum ... Positoji književnost koja ne dosiže do pohlepne gomile. Stvarailaoko djelo koje nastaje iz prave autorove potrebe i samo za autora. Svijest o najvišem egotizmu pred kojim blijede zvijezde ... Svaka stranica mora pršitati, bilo od duboke ozbiljnosti i težine, bilo od vihora, vrtoglavice, novine, vječnoga, od neodoljive obmane, od oduševljenja za principe, bilo od štamparskog preloma. S jedne strane nestalni, prolazni svdjet trajno vezan uz praporce paklen-sikoga tona, s druge sitrane: nova bića...« Prošle su odonda trideset i dvije godine i ja svejednako govorim Da! Da, gospodine Anrtipirin! Da, gospodine Tristan Buslanoby Tzara! Da, gospodine Max Ernst Geburt! Da, gospodine Rene Orevel koji ste završili samoubistvom, da, imali ste praivo, svijet je lud. Da, gospodine Blaise Cendrans, imali ste pravo da ubijate. Jeste li baš na dan kad je sklopljen mir izdali svoju knjižicu J'ai tue? Da, »ustrajte,

dečki, čovječanstvo ...« Da, Jacques Vache, imate pravo da »umjetnost mora biti smiješna i pomalo dosadna«. Da, dragi moj pokojni Vache, imali ste zbilja pravo, jer ikako smiješno, i dosadno, i dirljivo, i nježno, i istinito zvuči: »Simbolima je svojstveno da bude simbolični«. Ponovi to s onoga svijeta! Imaš li ondje zvučnik? Jesi li našao sve ruke i noge koje su odletjele u zrak dok je trajala melee? Možeš li ih iznova sastaviti? Sjećaš li se sastanaka s Andre Bretonom u Nantesu godine 1916? Jeste li zajedno proslavili rađanje histerije? Nije li ti Breton rekao da postoji samo čudesno i opet čudesno d da je čudesno uvijek čudesno i — nije li čudesno to iznova slušati iako te uši više ne služe? Htio bih još ovdje ubaciti, prije nego nastavim svoju pripovijest, mali opis tvoje ličnosti iz pera Emila Bouviera, i to samo radi mojih bruiklinsikih prijatelja koji me u njemu 308 onda ne bi prepoznali, ali koji će me sad, uvjeren sam, poznati... »... nije bio baš sasvim lud i znao je objasniti vlastite postupke, ako bi se za to ukazala potreba. To naravno ne znači da svojim ponašanjem nije zbunjivao jednako kao i Jarry svojim najstrašnijim ludorijama. Na primjer, tek što je izišao iz bolnice, unajmio se kao lučki radnik da bi otada svakog poslijepodneva istovanivao ugljen na obali Loire. Navečer bi, međutim, obilazio kavane i kinematografe, odjeven po najbiranijoj modi i uvijek vrlo raznovrsno. Štaviše, kad je počeo rat, pojavljivao bi se ponekad u uniformi konjičkog poručnika, drugi put u odori engleskog časnika, avijatičara ili kirurga. U građansku životu bio je jednako neusdljen i slobodan, odbacujući mogućnost da se Breton objavi pod imenom Andre Salmon a istovremeno sam sebi prisvajajući najčudesnija imena i pustolovine. Nikada ne bi rekao dobar dan, ili dobro veče, niti bi se oprostio na rastanku, niti bi držao šta do tuđih pisama, osim majčinih, kad mu je ustrebalo novaca. Preko noći bi zaboravljao svoje najbolje prijatelje ...« Dečki, poznajete li me? Obični bruklinski dječak koji održava vezu s crvenokosim albinima iz oblasti Žurni Indijanaca. Dječak koji se sprema, nogu ispruženih na stolu, da piše »snažna djela, zauvijek nerazumljiva djela« kakva su najavili moji mrtvi drugovi. Biste li poznali ta »snažna djela« kad biste ih vidjeli? Znate li da od milijun ubijenih nijedna smrt nije bila potrebna da bi se stvorilo »snažno djelo?« Nova bića, to da! Nama još uvijek treba novih bića. Možemo se snaći bez (telefona, bez automobila, bez prvoklasnih bombardera — ali ne možemo bez novih bića. Atlantida je potonula na morsko dno a sfinge i piramide ostale vječnim zagonetkama samo zato sito se više nisu rađala nova bića. Zaustavimo stroj načas! Pogledajmo unazad! Pogledajmo unatrag sve do godine 1914. kad ćemo vidjeti Kaisera na konju. Pustimo ga da neko vrijeme tako 309 prosjedi u sedlu i pridržava uzde usahlom rukom. Pogledajmo mu brkove! Pogledajmo kako se drži uznosito i bahato! Pogledajmo njegovu živu hranu za topove kako se nevjerojatno disciplinirano postrojila, spremna da posluša prvu zapovijest, da padne od kugle, da istrese utrobu, da izgori u vapnu. Pričekajte još malko i pogledajte drugu stranu: branitelje naše velike i slavne civilizacije, ljude koji će ratovati da dokončaju rat. Promijenimo im odjeću, promijenimo uniformu, promijenimo konje, promijenimo zastave, promijenimo poprište. Gle, je li to baš Kaiser pred nama na bijelu konju? Jesu li to baš strašni Švabe? I gdje im je debela berta? Aha, sad mi je tako jasno — a zar ne bi trebalo da je upe-irena prema Notre Dame? čovječanstvo, dečki, čovječanstvo koje uvijek kroči na čelu ... A šta je sa snažnim djelima o kojima smo govorili? Gdje li su ta snažna djela? Nazovimo Western Union i pošaljimo brzonoga kurira — ne bogalja ili osamdesetogodiš-njaika, već kakva mlada momka! Recite mu da pronađe takvo veliko djelo i da vam ga donese. Potrebno nam je. Imamo posve novi muzej u koji ćemo ga smjestiti — a imamo i celofan i Deweyjev decimalni sistem, tako da ga možemo uviti i registrirati, čak ako je i bezimeno, ako je i anonimno, nećemo praviti pitanje. Čak ako ima u njemu i malko hiperita, nećemo se buniti. Donesite ga živa ili mrtva — čo-vjekaykoji ga dobavi, caka nagrada od 25.000 dolara. A ako vam kažu da to tako mora biti, da drugačije ne može biti, da je Francuska dala sve od sebe i da je Njemačka dala sve od sebe, i da su mala Liberija i mali Ekvador i svi ostali saveznici, također dali sve od sebe i da su svi, otkako je rat završio, davali sve od sebe da se stvari zaglade ili zaborave, recite im da to njihovo sve nije dovoljno, da nam je dosta naklapanja o tome kako su svi » dali sve od sebe«, recite im da nama ne treba sve od oglodane kosti, da mi ne vjerujemo ni u oglo-dane, ni u masne kosti, kao što ne vjerujemo ni u 310 ratne spomenike. Dosta nam je naklapanja o logici događaja — ili bilo o kakvoj logici. »Je ne par-le pas logique«, rekao je Montherlant, »je parle gemerosite«. Sumnjam da ste ga dobro razumijeli, jer je on to rekao na francuskome. Ponovit ću vam istu izreku na kraljičinu materinjem jeziku:»Ja ne govorim o logici, govorim o velikodušnosti«. To na engleskom zvuči loše, baš ikao što bi vjerojatno i rekla sama kraljica, ali je bar jasno. Velikodušnost — čujete li? Ndtiko je od vas nikada ne pokazuje, ni u ratu, ni u miru. Ne znate ni šta znači ta riječ. Mislite da je velikodušno opskrbljivati puškama pobjedničku stranu; mislite da je velikodušno slati na front bolničarke Crvenog križa ili Vojsku spasa. Mislite da je velikodušno nekome dodijeliti nagradu dvadeset godina prekasno; mislite da je velikodušno nekome

osigurati orkavicu od mirovine i invalidska kolica; mislite da je velikodušno vratiti čovjeka na posao s kojega je izbačen. Gadovi jedni, nemate vi pojma šta je zapravo taj jebeni rat! Biti velikodušan znači izreći Da čak prije nego taj čovjek i otvori usta. Da biste izrekli Da, prvo treba biti nadrealist ili dadadst, jer već shvaćate šta znači reći Ne. Ako nadmašite sami sebe, možda ćete uspjeti da istovremeno kažete i Da i Ne. Budite po danu nosač u luci, a navečer Beau Brum-mel. Obucite bilo ikoju uniformu, samo da nije vaša vlastita. Kad pišete majci zatražite da ispljune malo love kako biste imali čistu krpu kojom ćete brisati dupe. Ne uznemirujte se ako vidite da susjed napada ženu nožem: on vjerojatno ima razloga što nasrće na nju, možete biti sigurni da bar ima to zadovoljstvo da zna zašto ju je ubio. Ako nastojite da postanete pametniji, prekinite s tom rabotom! Nema načina da čovjek postane mudriji. Zavirite u svoje ždrijelo i srce — mozak je u srcu. Eh, da sam onda znao da postoje ti fakini — Cendrars, Vache, Grosz, Ernst, Apollinaire — da sam to znao još onda, da sam znao, da oni, na svoj 311 I način, misle tačno ono isto što i ja, mislim da bih eksplodirao. Baš tako; mislim da bih se rasprsnuo kao bomba. Ali ja to nisam znao. Nisam znao da je već gotovo prije pedeset godina jedan ludi Židov u Južnoj Americi izmislio taiko divne izreke kao što su »sumnjivo mezimče vermutastih usnica« ili »vidio sam kako smokva proždire magare« i da je, po prilici u isto vrijeme, jedan Franouzjoš kao dječak, govorio: »Nađi cvijeće koje je kao stolice« ... »glad mi je djelić crna vjetra« ... »njegovo srce, jantar i žar«. Nekaiko baš u isto vrijeme, kad je Jarry spomenuo: »jedući zvuk moljca«, Apollinaire po njegovu uzoru dodao: »kraj gospodina koji guta samoga sebe« a Braton blago mrmonjio: »pedale noći neprestance se vrte«, možda u onom istom »lijepom i ornom zraku« koji je usamljeni Židov bio otkrio pod Južnim križem, još jedan čovjek, jednako osamljen, prognan i španjolskog podrijetla, spremao se da stavi na papir ove nezaboravne riječi: »Nastojim, sve u svemu, da se utješim zbog svog prognanstva, prognanstva iz vječnosti, zbog ovoga odvajanja od zemlje (destierro) koje radije spominjem kao odvajanje od neba... Sad oni se čim" da ću najbolje napisati ovaj roman, ako opišem ikako bi ga trebalo napisati. To je roman o ramanu, stvaranje stvaralaštva. Ili božji bog, Deus de Deo.« Da sam još znao da će dometnuti donje retike, zacijelo bih eksplodirao kao bomba: »Biti lud znači izgubiti razum. Razum, ali ne i istinu, jer ima luđaka koji govore istinu dok drugi šute ...« Spominjući sve ovo, spominjući rat i mrtve u ratu, ne mogu a da ne spomenem kaiko sam dvadesetak godina kasnije naišao na jednu izreku, na francuskom jeziku i od francuskog pisca. O, kakvog li čuda! »II faut le dire, il y a des cadavres que je ne re spec te qu'a moitie.« Da, tako je, baš tako i nikako drugačije! Učinimo štogod nepromišljeno i uzvišeno, makar bilo i rušilačko! Rekao je ludi krpo: »Sve stvari su potekle iz velikog tajanstva i I 312 prelaze s jednog stupnja u drugi. Što god napreduje po stupnjevima, ne izaziva gnušanja.« Posvuda i u svalko vrijeme postojao je jajnički svijet i glasao se. A uporcdo s tim glasanjem, proroštvima, ginekološkim manifestima, uporedo i istovremeno s njim nicali su novi totemi, novi tabui, novi ratnički plesovi. Dok su u taj crni i lijepi zrak, ljudska braća, pjesnici, ikopači budućnosti, prosipali svoje čudesne stihove, u isto vrijeme — o, duboke li i nepojmljive zagonetke — drugi su ljudi govorili: »Izvolite, namjestite se u našoj tvornici municije. Obećajamo vam najvišu plaću, najsanitarniije i najhigijenskije uvjate. Posao je toliko jednostavan da ga čak i dijete može obavljati.« A ako ste imali sestru, ženu, majiku, tetku a ona se još mogla služiti rukama i mogla dokazati da nema loših navika, pozvali bi vas da i nju đovedete u tvornicu municije. Ako vam se nije prljalo ruku, blago i razložno bi vam objasnili kako se upravlja osjetljivim mehanizmom, šta se radi kad dođe do eksplozije i zašto ne smijete čak ni smeće odbacivati jer... et ipso facto e pluribus unum. Najviše što me se dojmilo dok sam obijao pragove u potrazii za poslom nije bilo to što su me svakog dana silili na povraćanje (ako sam, naravno, imao toliko sreće da napunim želudac), nego što su uvijek nastojali saznati da li sam dobrog ponašanja, da li sam pouzdan, da li sam trezvenjak, da li sam marljiv, da li sam i prije bio zaposlen a, ako nisam, zašto nisam. Za te ubojice je bilo čak dragocjeno i smeće koje sam skupljao kad sam bio namješten kao gradski smetlar. I dok sam tako stajao do koljena u glibu, ikao najbjedniji od bjednih, kao obični kuli ili izop-ćenik, ipak sam bio dio smrtnog pogona. Noću sam pokušavao čitati Inferno, ali na engleskome, a engleski nije jezik za katoličko djelo. »Ma što ulazi u se, u svoje ja, tj. u vlastitu mamenost...« Mame-nost! Da mi je bila taikva riječ da njome vračani, kako bih onda lako skupljao smeće! Kako bi bilo 313 slatko noću, kad Dante nije pri ruci a ruke zaudaraju po đubru i blatu, oboružati se riječju koja se na holamdskom kaže »kist« a na latinskom »lubitoum« ili uzvišeni beneplacitum. Stojeći do koljena u smeću jednog sam dana izustio ono što se tvrdi da je davno rekao Meister Eokhart: »Zaista mi je

potreban Bog, ali saim i ja potreban Bogu«, čekalo me je namještanje u klaonici ,slatki mali posao koji se sastojao u sortiranju utrobe, ali nisam mogao skucati za ikartu do Chikaga. Ostao sam u Broaklynu, u vlastitoj utrobnoj palači, vrteći se uokolo po vijencu labirinta. Ostao sam kod kuće u potrazi za »zametnim mjehurićem«, »zmajevim dvorcem na dnu mora«, »Božanskim srcem«, »prostorom od dva i po kvadratna centimetra«, »kućom od trideset kvadratnih centimetara«, »mračnim prolazom«, »prostorom bivšeg neba«. Ostadoh zasužinjen, kao Fonkulusov zatočenik, zatočenik boga dveri, Kardeje, boga sanke i Limentiusa, boga praga. Razgovarao sam jedino s njihovim sestrama, trima boginjama koje su se zvale Strah, Bljedoća i Groznica. Nisam upoznao »azijske raskoši«, kakvu je upoznao svoti Aiugustun ili je sebi umislio da ju je upoznao. Ndsam vidio ni »dvoje blizanaca ikoji se rodiše tako naiblizu da se jedino držalo drugom za petu«. Ali vidjeh ulicu po imenu Avenija Myrtle koja se proteže od Borough Halla do ceste Fresh Pond, ulicu kojom nikad nijedan svetac nije prošao (inače bi se srušila u prah), u kojoj se nikad nikakvo čudo nije zgodilo, niti je u nju ikada svratio bilo koji pjesnik, bilo koja vrsta ljudskog genija, niti je ikada izniknuo u njoj kakav cvijet, niti ju je ikad pošteno ogrijalo sunce, niti ju je kiša dobro oprala. Umjesto pravoga I n f e r n a, koji sam morao odgoditi za dvadeset godina, nudim vam Aveniju Myrtle, jednu od onih bezbrojnih serpentina, kojom jure čelična čudovišta i koja vodi pravo u središte američke šupljine. Ako ste ikada vidjeli Essen, ili Chicago, ili Manchester, ili Leval-lois-Perret, ili Glasgow, ili Hoboken, ili Canarsie, 314 ili Bayomne, ipak niste vidjeli još ništa od čudesne šupljine progresa i prosvjećivanja. Dragi čitaoče, moraš vidjeti Aveniju Myrtle prije smrti, ako ni zbog čega, ono da bi ustanovio koliko je Dante bio dalekovidan. Vjeruj mi da ni u toj ulici, ni u kućama koje su u njoj nanizane, ni u kamenju kojim je popločena, ni u nadvožnjaku koji je presiijeca napola, ni u bik) kojem stvorenju što ima vlastito ime i ondje živi, ni u bilo kojoj živini, ptici ili kukcu koji prolazi onuda u smrt ili je već ondje bio pregažen, da tu nigdje nema ni najamnjeg traga »mamenosti«, »uzvišenosti« ili »gnušanju«. To čak nije ni ulica tuge, jer je tuga ljudska i uočljiva, već je to ulica prave pravcate šupljine; šuplja je od najmrtvijeg vulkana, prazni ja od vakuuma i praznija od riječi »bog« u nevjerničkim ustima. Spomenuh da u ono vrijeme nisam znao ni riječi francuskoga, što je sušta istima, ali sam se ipak nalazio pred otkrićem koje je trebalo da mi nadoknadi šupljinu Avenije Myrtle i cijelog američkog kontinenta. Gotovo sam se bio domogao obale onog velikog francuskog oceana ikojemu je ime Elie Faure, oceana po kojemu, čini mi se, nisu ni Francuzi baš mnogo plavili i za koje su zabunom pomislili da je obično jezero, čitajući ga čak i na onakvu trulu jeziku u kakav se engleski izrodio, shvatio sam da je taj čovjelk, kojd je na manšeti ispisao veličinu ljudskog roda, nitko drugi nego otac Zeus s Atlan-tide za kojim sam odavno tragao. Nazvao sam ga oceanom, iako je on i svjetska simfonija. On je prvi glazbenik koga su Francuzi dali; bio je i neobuzdan i suzdržljiv, prava anomalija, galski Beethoven, veliki liječnik duša, divovski gromobran. Bio je i suncokret koji uvijek slijedi sunce, koji uvijek srče svjetlost, uvijek šija i žari od vitalnosti. Nije bio ni optimist, ni pesimist, baš kao što se ni za ocean ne može reći da li je dobronamjeran ili zlonamjeran. Vjerovao je u rod ljudski. Uzvisio je taj rod za nekoliko stupanja vrativšd mu dostajanstvo, 315 snagu, potrebu za stvaranjem. U svemu je vadio kreaciju, sunčanu radost. I nije je opisivao šablonski, nego muzički. Nije se obazirao na činjenicu da Francuzi nemaju pravog sluha za muziku — on je izvršio iostrumemtaaiju za cijelo čovječanstvo odjednom. Kako sam se samo zaprepasitio kad sam nekoliko godina kasnije došao u Francusku i ustanovio da mu ondje nisu podigla nijedan spomenik, da nijedna ulica ne nosi njegovo ime. što je još gore, punili osam godina nisam čuo da bi ga bilo koji Francuz 'makar i spomenuo. Trebalo je prvo da umre da bi ga stavili u panteon francuskih božanstava — a ka'ko su onda pokraj njega bijedno ispali njegovi božansiki suvremenici obasjani blistavim suncem njegove veličine! Da nije bio liječnik i tako uspijevao da se prehrani, tko zna kako bi svršio! Možda bi i on postao spretan smetljar! što se tiče javnosti i njene brige, čovjek koji je dočarao egipatske freske u njihovu potpunu blistavu koloritu, mogao je naprosto crknuti od gladi. Ali on je bio ocean u kome su se utapali kritičara, urednici, izdavači, pa i ta javnost. Protekla bi cijela vječnost prije nego bi se presušio, prije nego bi ishlapio. Proteklo bi gotovo isto toliko vremena koliko bi bilo potrebno Francuzima da steknu uho za glazbu. Da nije bilo glazbe, ja bih završio u ludnici kao i Nizinski. (Upravo u ono vrijeme se otkrilo da je Nizinski iud. Zatekli su ga gdje dijeli novac sirotinji — što je uvijek loš znaik!) Duh mi je bio pun divnih blaga, ulkus i kriterij mi se izoštrili, mišice su mi odlično funkcionirale, apetit bio zvrstan, pluća zdrava. Nisam imao drugog posla nego da se usa-vršavaim i, kako sam u tome uspijevao, postajao sam sve luđi. Čak da je za mene i bilo posla koji bih znao obavljati, ne bih ga prihvatio, jer mi nije bio potreban posao već bogatiji život. Nisam mogao gubiti vrijeme na to da budem nastavnik, odvjetnik, liječnik, političar ili bilo šta drugo čime se u ovom društvu možemo baviti. Lakše mi je bilo prihvatiti ma316

nuelni posao, jer mi je duh ostajao slobodan. Pošto su me najurili k smetljarslke službe, sjećam se da sam se povezao s nekim propovjednikom koji je, čini mi se, imao puno povjerenja u mene. Bio sam mu neka vrat podvomika, inkasatora i ličnog tajnika. On oni je skrenuo pažnju na široki svijet indijske filozofije. Kad bih navečer bio slobodan, sastajao sam se s prijateljima u kući Eda Bauriesa ikoji je stanovao u otmjenoj bruiklinskoj četvrti. Ed Bauries je bio ekscentrični pijanist kojd nije znao nijedne note. Najbolja mu je prijatelj bio Georges Neuimiiler s kojim je često svirao u duetu. Od nas desetak, koji smo se skupljali u kući Eda Bauriesa, gotovo je svaiki znao svirati klavir. Po godinama smo svi bili između dvadeset i prve i dvadeset i pete; na te sastanke nikad nismo dovodili žene, niti smo ih ondje gotovo uopće spominjali. Imali smo piva u izobilju i cijelu kućerinu na raspolaganju, jer smo se ondje sastajali ljeti kad inu je obitelj izbivala iz grada. Iako ima desetak kuća koje bih isto tako mogao spomenuti, izdvojilo sam Bauiriesovu jer je ona tipična za pojavu s kojom se nisam susreo nigdje drugdje na svijetu. Ni sam Ed Bauries, ni bilo koji njegov prijatelj, nisu imali pojima o knjigama koje čitam i o stvarima koje mi se motaju po glavi. Kad bih upao unutra, dočekali bi me oduševljeno — kao klauna. Od mene se očekivalo da pokrenem društvo. U kući su se, kojegdje, nalazila bar četiri klavira, da se i ne govori o celesti, harmoniju, gitarama, mandolinama, violinama i koječemu drugome. Bd Bauries je bio ugodna, simpatična i velikodušna tipčina. Sendviči su uvijek bili prvorazredni, piva je bilo koliko hoćeš a, ako bi htio ondje prenoćiti, on bi te smjestio kako se samo može poželjeti. Kad bih dolazio niz ulicu — veliku, široku ulicu, dremovinu i bogatu ulicu koja nije uopće pripadala ovome svijetu — začuo bih klavirsku svirku iz velike dnevne sobe na prvome katu. Prozori bijahu širom otvoreni i, kad bih se dovoljno primaikouo, 317 ugledao bih Ala Burgera ili Conniieja Grimma, opru-žene u mekanim naslonjačima, nogu podignutih na prozorsku dasku i s velikim pivskim kriglama u ruci. Vjerojatno je George Neumiller, bez košulje i s debelom cigarom u ustima, improvizirao za klavirom. Smijali su se i ćaskali, dok je George nasumce prebirao u potrazi za nekim uvodom, čim bi nabasao ma temu, zovnuo bi Eda i Ed bi sjeo pokraj njega.da se odjednom, na svoj neprofesionalni način, priključi izvedbi, udarivši iznenada po tipkama i uzvrativši kaiko najbolje zna i umije. Kad bih ušao, često bih ugledao kako netko u susjednoj sobi pokušava napraviti stoj na rukama — na prvom katu su se nalazile tri sobe, sve međusobno povezane i odostrag okrenute prema vrtu, golemu vrtu punu cvijeća, voćki, loze, kipova, vodoskoka i još koječega. Ponekad, kad je bilo jako toplo, prenijeli bismo celestu ili haromnij u vrt (zajedno s kriglom piva, naravno) i posjedali uokolo smijući se i pjevajući u mraku — sve dok nas susjedi ne bi ušutkali. Drugi put bi opet glazba u isti mah odjekivala sa svakog kata. Bilo je to zaista ludo i čarobno, a žene bi zacijelo samo pokvarile predstavu da su se ondje našle. Katkad bi to bilo nalik na ispit izdržljivosti — Ed Baunies i George Neumiller su svirali na velikom klaviru nastojeći izmoriti jedan drugoga, mijenjajući mjesta bez ikakve stanke, povremeno samo nabadajući, povremeno se razigravši kao muzički automat. A uvijek je bilo razloga da se nečemu smijemo. Nitko te nije pitao šta radiš, šta misliš, ili tome slično. Kad biste došli Edu Bauriesu u kuću, prekrižili biste svoj lični opis. Svima se živo jebalo kolik vam je šešir ili koliko ste ga platili. Bila je to od početka do kraja prava zabava — a sendviči i piće bili su besplatni. I kad bi stvar krenula, zalupetala dvantri klavira odjednom, celesta, harmonij, mandoline i gitare, pivo poteklo kroz sobetine, na kaminima se pojavila brda cigara i sendviča, vjetrić popuhivao iz vrta, George Naumiller, 318 go do pasa, preludirao kao sam nečastivi, bijaše to bolja predstava od bilo koje koju sam vidio na pozornici — a nije nas stajala ni prebijene pare. šta-vdše, kako smo se neprestano presvlačili, uvijek bih se vratio kući s nešto više sitniša u džepu i pre-grštom odličnih aigara. U međuvremenu, između dva sastanka, nisam viđao nikoga od njih — a sastajali smo se jedino svaikog ponedjeljka, i to ljeti, kad nam je Edova kuća bila otvorena. Slušajući u vrtu cijelu tu galamu, jedva da sam mogao vjerovati da se nalazim u istome gradu u kojem inače živim. I da sam samo jednom otvorio gubicu i istresao pred njih utrobu, sve bi bilo zauvijek gotovo. Nitko od tili kitova nije ništa postigao u životu. Bili su naprosto haj momci, dečki, frajeri koji su voljeli glazbu i provod. Kojd put bi ga toliko zavoljeli da bismo morali pozvati bolnička kola. Kao, primjerice, one večeri kad je Al Burger iščašio koljeno izvodeći jedain od svojih štosova. Svi su bili toliko zaokupljeni glazbom, toliko sretni i razdragani da mu je trebalo više od sata da bi nas zaista uvjerio kako je povrijeđen. Pokušali smo ga odnijeti u. bolnicu na rukama, ali je bolnica bila vrlo daleko a osim toga nas je sama zgoda toliko zabavljala da smo ga povremeno ispuštali na zemlju, tako da je urlao kao sumanut. Napokon smo iz javne govornice zatražili pomoć, pa su stigla bolnička ali i policijska kola. Ala su odvezli u bolnicu a nas ostale u ouau. A uz put smo pjevali iza svega glasa. I kad su nas, uz kauciju, pustili kući svi snio bili odlično rapoloženi, baš kao i cajkani, pa smo se preselili u prizemlje, gdje se nalazio pokvareni iklavir, i nastavali pjevati i svirati. Sve je to bilo nalik na neko razdoblje prije naše ere, u dalekoj povijesti, koje nije prestalo zato što je izbio rat, nego zato što čak i

dom kao što je bio Ed Bauriesov nije imun na otrov koji kaplje izvana. Jer svaka ulica postaje Avenija Myrtle, jer šupljina ispunja cijeli kontinet, od atlanske do pacifičke obale. Jer 319 uskoro više niste mogli ući ni u jednu kuću diljem ove zemlje u kojoj biste našli čovjeka kako stoji na rukama i pjeva. To se jednostavno više ne radi. I nema više dva klavira po kojima se istovremeno udara, niti igdje postoje dva čovjeka koji bi, naprosto iz zabave, cjelu noć svirali na njima. Dva čovjeka, koja znaju svirati poput Eda Bauriesa ili Georgea Neumillera već su namješetna na radiju ili u filmu gdje dolazi do izražaja sarmo desetina njiihova talenta a ostatak završava u kanti za smeće. Sudeći po javnim priredbama, nitiko ne bi mogao pogoditi koliko se talenta skriva u velikom američkom kontinentu. Nešto kasnije, kad bih sjedio na nakiim stepenicama u muzičkoj četvrti grada, provodio bi cijela po-slijepodneva slušajući kako profesionalci igraju. U njih nema traga zabavi, samo uporno vježbaju da zarade određeni broj dolara i centa. Svalki čovjek u Americi, koji ima u sebi mrvu humora, ljubomorno je čuva da je unovči. Ima među njima i famoznih frajera, ljudi koje nikad neću zaboraviti i koji spadaju među najveće što smo ih ikada dali. Sjećam se anonimnog izvođača iz Keiithove trupe kojd je vjerojatno bio najoriginalniji tip u Americi a dobijao je svega pedesetak dolara sedmično za svoj posao. Svakodnevno je tri puta izlazio pred publiku i opčinjavao je. Nije izvodio neku tačku — naprosto je improviziirao. Nikad nije ponavljao viceve i štosove. Darežljivo je rasipao svoju vještinu a mislim da nije uzimao droge. Bio je to jedan od onih momaka koji je rođen u bijedi i čija energija i životna radost su naprosto neodoljivi. Znao je svirati na svakom instrumentu, otplesati svaki ples, izmisliti na licu mjesta cijelu priču i razvezati je sve dok ne upali. Ne samo što bi odglumio svoje, nego je još i drugima pomagao da uspiju. Stajao je iza kulisa i čekao samo pravi trenutak da upadne u tuđu tačku. Sam je nosio cijeli program, a program je te-rapeutski djelovao mnogo bolje nego sve snage suvremene nauke. Takvu je čovjeku trebalo dati pla320 ću kakvu ima predsjednik Sjedinjenih Država. Trebalo bi najuriti i predsjednika i cijeli vrhovni sud, pa postaviti ovakva čovjeka za vladara. Taj bi čovjek mogao izliječiti svaku bolest pod kapom nebeskom. Osim toga, bio je tip frajera koji bi vam sve to učinio i badava, samo ako ga zamolite. Čovjek njegova kova kadar je isprazniti ludnice. Ne bi prepisao neki lijek, nego bi sve ostale — izludio. Između ovog rješenja i stalnog ratnog stanja, kakvo civilizacija jeste, postoji još samo jedan jedini izlaz — a to je put kojim ćemo, na kraju krajeva, svi poći, jer je svaka druga mogućnost osuđena na propast. Tip koji predstavlja taj jedini izlaz ima glavu sa šest lica i osam očiju; glava je okretni svjetionik i umjesto trostruke krune na tjemenu joj je rupa koja rashlađuje ono malo mozga što je nutri. Vrlo malo mozga, kažem, jer čovjeku je potrebno malo prtljage uza se i jer pravi svjesni život razblažuje mozgovnu supstancu. To je jedina vrsta čovjeka koju možemo smatrati superiornijom glumcu; niti se smije, niti plače, jer nije podložna patnji. Mi ga, međutim, ne zamjećujemo jer nam je preblizu, zapravo pod kožom. Kad nas glumac pogodi u živac, taj čovjek, koji se možda zove Bog, ako ve treba da ga nekako nazovem, diže odjednom svoj glas. Kad cijeli ljudski rod puca od smijeha, kad se, hoću reći, smije do boli, tada svatko nalazi čvrsto tlo pod nogama. U tom trenutku svatko može biti Bog ili bilo što drugo. U tom trenutku nestaje dvojne, trojne, učetverostručene ili višestruke svijesti i za to se mozgovna supstanca u gornjem dijelu lubanje skupi u mrtve nabore. U tom času je zaista lako osjetiti rupu na vrh tjemena; dobro znate da ste nekoć ondje imali oko i da je to oko bilo prijemljivo za sve u isto vrijeme. Oko je sad nestalo ali, kad se smijete dok vam suze ne poteku i dok vas trbuh ne zaboli, tada zapravo otvarate svjetlosni prozor-čić i provjetravate mozak. U tom trenutku vas nitko ne bi mogao nagnati da ustrijelite neprijatelja; niti 21 Jarčeva obratnica 321 bi vas tko mogao nagnati da otvorite knjižurinu s metafizičkim tajnama i pročitate je. Ako znate šta je sloboda, i to ne relativna, nego apsolutna sloboda, onda ćete zacijelo shvatiti da joj se ni na koji drugi način ne možete toliko približiti. Ako sam ja protiv svijeta kakav jeste, onda to nisam zato što bih bio moralist, nego zato što se želim još slađe smijati. Ne kažem da je bog zato da mu se smijemo od srca: tvrdim da se čovjek mora smijati iz petnih žila kako bi se bar donekle približio bogu. Cijeli moj životni cilj jeste da se približim bogu, to jest da se približim samome sebi. Zato me i nije briga kojim putem krenem. Ali je u svemu tome glazba ipak neobično važna. Glazba je melem za epifizu. Glazba nije Bach ili Beethoven, glazba je ključ za otvaranje duše. Od glazbe osjećaš unutrašnji spokoj, osjećaš da ti je krov nad bićem. Bolna strahota života nije u nedaćama i katastrofama, jer one čovjeka samo prodrmaju, tako da se privikne na njih, sazivi s njima i one se, napokon, skrušeno povuku ... strahota je unajmiti hotelsku sobu recimo u Vukojebini, a u džepu imaš para još samo za jedan obrok. U gradu si u kojem vjerojatno više nikad nećeš biti i treba samo da prespavaš u hotelskoj sobi, ali moraš skupiti svu hrabrost i odlučnost da ne pobjegneš iz te sobe. Zacijelo postoji neki čvrst razlog zašto pojedini gradovi i pojedina mjesta ulijevaju čovjeku toliko odvratnosti i straha. Bit će da su na takvim mjestima

neprestano na dnevnom redu nekakva umorstva. Ljudi su i ondje istog soja kao što si ti, gledaju svoja posla kao i svagdje drugdje, grade na dlaku jednake kuće, ni bolje, ni gore, imaju isti sistem obrazovanja, istu valutu, iste novine — a ipak su sasvim različiti od svih ostalih ljudi koje poznaješ, baš kao što je i atmosfera ondje različita, baš kao što je i napetost različita. Baš kao da promatraš reinkarniranoga samoga sebe. Dobro znaš i neugodno ti je jasno da u životu ne odlučuje novac, ni politika, ni vjeroispo322 vješt, ni obuka, ni rasa, ni jezik, ni običaji, nego nešto što neprestano pokušavaš ščepati za gušu a što zapravo davi tebe, jer inače te ne bi iz čista mira spopao strah i panika da neće biti izlaza za uzmak. Neki te gradovi dotuku ako samo proboraviš u njima sat-dva, ne treba ni da prenoćiš. Bayonne pamtim kao takvo mjesto. Stigao sam onamo noću s nekoliko adresa u džepu, koje sam prije bio prikupio. Pod rukom sam nosio torbu s reklamom za Encyclopaediju Britanniku. Od mene se očekivalo da pod okriljem noći utrapim tu jebenu enciklopediju nekolikim jadnicima kojima je bilo do naobrazbe. Ne bih se nelagodnije osjećao ni da sam se, mjesto na ulicama Bayonna, našao u Helsingforsu. Činilo mi se da uopće nisam u američkom gradu. Nije to ni bio grad, već crna hobotnica koja se migolji u mraku. Prva vrata pred kojima sam zastao djelovala su tako odbojno da se čak nisam odlučio ni zakucati; obišao sam tako nekoliko adresa prije nego sam smogao hrabrosti da prvi put zakucam. Kad sam se suočio s prvim ljudskim licem, napunio sam gaće. Ne mislim time reći da sam bio postiđen ili zbunjen — naprosto sam se bojao. Bijaše to lice nosača opeka, pravoga gedže kojemu bi bilo lako zviznu ti te sjekirom koliko i pljunuti ti u oko. Gradio sam se da sam se zabunio u adresi i pojurio u drugu kuću. Kad god bi se otvorila vrata, ugledao bih novu nakazu. I kada sam napokon naišao na pravog bedaka kojemu je zbilja bilo do vlastite naobrazbe, posve sam klonuo. Istinski sam se zastidio samoga sebe, svoje zemlje, svoje rase, svog vremena. Vraški sam se namučio dok sam ga odgovorio od nakane da kupi tu prokletu enciklopediju. Naivno me je zapitao zašto sam onda svratio k njemu, na što sam, bez imalo oklijevanja, uzvratio najbezobraznijom izmišljotinom, izmišljotinom koja je, kako se kasnije pokazalo, bila živa i velika istina. Rekao sam mu da ja tek onako prodajem enciklopediju da bih bolje upoznao ljude i pi323 sao o njima. To ga je strašno zainteresiralo, mnogo više čak i od enciklopedije. Zanimalo ga je da mu kažem, ako mogu, što kanim napisati o njemu. Trebalo mi je dvadeset godina da odgovorim na to pitanje, ali sad odgovaram. Ako vas još uvijek zanima, Ikse Ipsilone iz Bayonna, evo vam odgovora... Veliki sam vaš dužnik, jer sam poslije onog susreta s vama, poderao prospekt Encyklopaedije Britannike i bacio ga u kanal. Zarekao sam se da više nikada neću tražiti izliku da bih došao u doticaj s ljudima, sve kad bih baš prodavao i Sveto Pismo. Nikada neću više ništa prodavati, makar crknuo od gladi. A ako mi tko pokuca na vrata da mi nešto proda, uvest ću ga u sobu i zapitati: »Zašto se time bavite?« A ako odgovori da se mora baviti tim poslom da bi zaradio za koricu kruha, dat ću mu sav novac koji imam i zamoliti ga da još jednom dobro promisli šta radi. Cilj mi je da što više ljudi odvratim od navike da, pod izlikom kako se moraju boriti za koricu kruha, rade bilo kakav posao. Jer to nije istina. Bolje je crknuti od gladi. Svaki čovjek koji svjesno crkne od gladi baca jedan klip u uhodanu mašineriju. Više mi se sviđa ako tko, da bi došao do potrebna zalogaja, potegne pištolj i ubije bližnjega, nego da podržava uhodanu mašineriju pretvarajući se kao da se bori za koricu kruha. To sam vam samo htio reći, gospodine Ikse Ipsilone. Nastavljam. Ne bolna strahota koju izazivaju nedaće i katastrofe, rekoh, nego automatski nazadak, široka panorama dušine atavističke borbe. Most u Sjevernoj Karolini, nedaleko od granice Tennesseeja. Izranjaš iz bujnih duhanskih polja, posvuda prizemne straćare i miris svježeg drveta koje gori. Dan protiče u duboku jezeru uzbibana zelenila. Na vidiku gotovo ni žive duše. Onda, odjednom čistina i klimavi drveni mostić ponad široke provalije. Tu je kraj svijeta! Za ime božje, nemam pojma kako sam ovamo došao, ni zašto. Kako ću se prehra324 niti? A ako i poždercm najbogatiji ručak što se može zamisliti, svejedno ću biti žalostan, užasno žalostan. Ne znam kamo bih odavde mogao krenuti. Most je kraj, kraj mene, kraj svijeta koji poznajem. Most je ludilo: nema razloga da on ondje stoji, niti ima razloga da ga ljudi prelaze. Odbijam da se pomaknem s mjesta, zazirem i od pomisli da prijeđem taj ludi most. Tu je i onizak zid pod koji ću leći da smislim što da učinim i kamo da krenem. Spokojno počinjem shvaćati kakva sam ja strašno civilizirana osoba, koliko su mi neophodni ljudi, razgovori, knjige, kazalište, kavane, piće, i tako dalje. Grozno je biti civilizar jer, kad se na-đeš na kraju svijeta, nemaš više ničega čime bi se mogao oduprijeti strahovladi samoće. Biti civiliziran znači imati komplicirane potrebe. A kad je čovjek u punoj snazi ne bi smio imati nikakvi potreba. Od jutra do mraka sam švrljao po duhanskim poljima i osjećao se sve nelagodni je. Kakve ja imam veze s tim duhanom? Kamo zapravo smjeram? Svuda uokolo ljudi žanju i proizvode za druge ljude — a ja se, kao duh, provlačim kroz cijelu tu mutnu djelatnost.

Spreman sam da prihvatim neki posao, ali neću da postanem dio tog paklenskog automatskog procesa. Prolazim kroz grad i zavirujem u novine u kojima piše šta se događa u gradu i u okolini. Čini mi se da se ništa ne događa, da se sat zaustavio ali da ti bijednici to nisu ni primijetili. Šta-više, jasno predosjćam da je umorstvo u zraku. Njušim ga. Prije nekoliko dana sam prešao zamišljenu granicu između Sjevera i Juga. Nisam to shvaćao sve dok nije naišao Crnčina na taljigama; čim mi se približi, ustaje sa sjedala i najponiznije skida šešir. Kosa mu je sniježno-bijela a lice neobično dostojanstveno. Smučilo mi se: spoznao sam da još postoje robovi. Taj čovjek mora skidati preda mnom šešir, jer ja pripadam bijeloj rasi. A zapravo bi trebalo da ja pred njim skinem šešir. Morao bih mu se pokloniti kao čovjeku koji je preživio sve 325 opake muke na koje su bijelci udarali Crnce. Morao sam prvi skinuti pred njim šešir i već radi toga da mu pokažem kako ja nisam dio ovoga sistema, kako tražim milost za svu svoju bijelu braću koja su odviše neuka i okrutna da bi crncima pristupila, pošteno i otvorena srca. Sad osjećam na sebi neprestano njihov pogled; vrebaju iza vrata, iza drveća. Naoko vrlo mirni i tihi. Niger nikad niš' ne veli. Niger skroz farba. Bijelac misli da Niger zna gđe mu je mjesto. Niger niš' ne zna. Niger samo čeka. Niger si glede šta bijelac radi. Niger niš' ne veli, gospodine moj, niš', dragi gospon. ALI IPAK NIGER TAMANI BIJELCE! Kad god Niger pogleda bijelca, proburazi ga bodežom. Jug ne uništava suša, ni gliste, ni loša ljetina — uništava ga niger! Niger, svjesno ili nesvjesno, podlijeva otrov. Jug je opijen i drogiran nigerskim otrovom. Nastavljam... Sjedim ispred brijačnice na rijeci James. Zadržat ću se tu svega desetak minuta, da odmorim noge. Preko puta je hotel i nekoliko trgovina; sve brzo prestaje, svršava kako je i počelo — bez razloga. Iz dubine duše žalim bijednike koji su ovdje rođeni i umrli. Nema ovozemaljskog razloga po kome bi ovakvo mjesto moralo postojati. Nema razloga zašto bi tko prešao ulicu, obrijao se, ošišao ili čak pojeo bubrežnjak. Ljudi, kupite pištolje i poubijajte se međusobno! Neka mi ta ulica zauvijek iščezne iz sjećanja — ona mi ne znači ni koliko je crno pod noktom. Istog dana, pošto se smrklo. Svejednako kulučim, sve se dublje i dublje zakopavam u taj Jug. Izlazim iz gradića prečcem prema autostradi. Odjednom čujem za leđima brze koračaje i pokraj mene, teško predišući i sočno psujući, projuri neki mladić. Načas zastajem razmišljajući šta li se događa. Ćujem kako još jedan čovjek prilazi trkom; on je poodmaklih godina i ima pušku. Diše prilično lako i drži jezik za zubima. Baš kad se pomolio na vidiku, zasjao je mjesec kroz rupu u oblacima, tako 326 da mu dobro vidim lice. On je progonitelj. Odmičem se u stranu kad naiđu ostali iz njegove pratnje. Čujem kako netko kaže da je to šerif i da će on njega već udesiti. Grozno. Krećem prema autoputu osluškujući neću li čuti hitac koji će sve dokrajčiti. Ne čujem ništa — samo čujem kako teško pre-diše onaj mladić i kako brzo i zdušno topče nogama rulja što slijedi šerifa. Baš kad sam već gotovo bio izbio na glavnu cestu, izišao je iz mraka neki čovjek i mirno mi se približio. — Kamo š', sinko? — kaže posve mirno i gotovo blago. Promrsim nešto kako sam pošao u susjedno mjesto. — Bolje sinko, da tu ostaneš — veli on. Puštam da me odvede natrag u grad i izruči kao lopova. Ležim na podu s pedesetak tipčina. Us-nio sam čudesan erotski san koji završava na giljotini. Kopam i dalje ... Jednako je teško ići naprijed kao i vratiti se. Nemam više osjećaj da sam američki građanin. Onaj kraj Amerike iz kojega sam došao, gdje sam imao neka prava i osjećao se slobodno, tako mi je daleko za leđima da ga se prisjećam kao u magli. Osjećam se kao da mi netko neprestano drži pištolj na zatiljku. Čini mi se kao da mi cijelo vrijeme govore jedno te isto: naprijed. Ako mi se tko obrati, nastojim da ne ispadnem odviše pametan. Nastojim prikazati kao da sam živo zainteresiran za ljetinu, za vrijeme, za izbore. Ako zastanem, svi se zaustave da me pogledaju, i bijelci, i Crnci — motre me prodorno kao da sam sočan zalogaj. Moram propješačiti još tisuću milja, ili gotovo toliko, baš kao da sam se odista nekamo uputio, kao da zaista nešto ozbiljno smjeram. Moram se čak držati malne zahvalno zbog toga što još nikome nije palo na pamet da me ustrijeli. To me u isto vrijeme dovodi u očaj i oduševljava. Osuđen si na strijeljanje — a ipak nitko da povuče obarač. Pustit ćete slobodno da se ušetaš u Meksički zaljev i utopiš. 327 I Tako je, dragi moj, ja sam stigao do Meksičkog zaljeva, ušetao se u njega i utopio. Učinio sam to besplatno. Kad su izvukli leš, našli su na njemu natpis: franko Avenija Myrtle, Brooklyn; odande su ga vratili pouzećem. Kad su me kasnije upitali zašto sam se odlučio ubiti, jedini odgovor koji sam uspio smisliti bijaše: zato što sam htio elektrificirati svemir! Shvaćao sam to vrlo jednostavno: Delaware, Lackawanna i Zapad bili su elektrificirani, Primorska linija bila je elektrificirana, ali je ljudska duša ostala u svom pradavnom stanju. Rođen sam usred civilizacije, pa sam je i prihvaćao posve prirodno — šta sam drugo i mogao? Vic je samo u tome što je nitko drugi nije ozbiljno shvaćao. U cijelom društvu sam ja jedini bio istinski civilizirani pojedinac. Tada za mene u takvu društvu nije bilo mjesta. A

ipak sam, iz knjiga koje sam čitao i iz glazbe koju sam slušao, zaključio da na svijetu još ima ljudi koji su nalik na mene. Morao sam se utopiti u Meksičkom zaljevu da bih našao izliku da nastavim takav pseudocivilizirani život. Zapravo bi se moglo reći da sam se morao otarasiti svog duhovnog bića. Kad me je ozarila spoznaja da sam ja, kako stvari momentano stoje, posljednja rupa na svirali, osjetio sam se zbilja sretan. Odmah sam izgubio svaki osjećaj odgovornosti. I da kojim slučajem prijateljima nije već dojadilo da mi neprestano posuđuju novac, ja bih možda do kraja života prodavao zjake. Svijet mi se činio kao muzej: nisam imao drugog posla nego da grickam onu divnu čokoladnu tortu koju su nam utrapili drevni ljudi. Svima odreda je išlo na živce kad bi primijetili kako se ja dobro zabavljam. Po njihovoj logici je umjetnost divna, nema sumnje, jasno, ali čovjek mora raditi da bi se prehranio, a onda je tako umoran da ne može misliti o umjetnosti. Ali kad sam priprijetio da bih mogao i ja dodati dva-tri sloja onoj divnoj čokoladnoj torti, digli su na mene kuku i motiku. 328 Bila je (o posljednja kap. Time hoću reći da sam potpuno poludio. Isprva su me smatrali za beskorisna člana društva; onda su me neko vrijeme držali za vjetropirastu mrcinu u koje su ogromni prohtjevi; tada sam napokon postao luđak. (Slušaj, životinjo, moraš naći neko namjeste-nje... miči nam se s očiju!) Na neki način mi je prijala ova promjena položaja. Osjećao sam kako me osvježava promaja. Napokon »mi« više nismo bili za primirje. Počeo je rat, a ipak sam bio još toliko krepka mrcina da mi je bilo do čarke. Rat preporođuje. Rat potjera krv u žilama. I usred tog rata, na koji sam bio posve zaboravio, izbila je promjena u raspoloženju. Preko noći sam uplovio u bračne vode, da bih svima odreda pokazao kako se meni živo jebe živim li ovako ili onako. Po njihovu mišljenju je ženidba razuman čin. Sjećam se da sam, čim sam objavio vjenčanje, samim tim odmah zaradio punih pet dolara. Prijatelj MacGregor je platio za vjenčani list, a čak mi je platio i da se obrijem i ošišam zahtijevajući da se dotjeram prije vjenčanja. Uvriježeno je mišljenje da se neobrijan ne možeš oženiti; nije mi bistro zašto se čovjek ne bi mogao neobrijan i neošišan ukopati u brak ali, kako me nije stajala ništa, podvrgao sam se i toj operaciji. Zanimljivo je bilo gledati kako svi nastoje da nam učine kakvu uslugu. Odjednom, čim sam se pokazao bar donekle razboritim, svi su se sjatili oko nas — hoćete hi da vam učinimo ovo, hoćete li ono? Oni su, naravno, bili uvjereni da ću se ja sad namjestiti, da ću uvidjeti koliko je život ozbiljan. Nije im uopće palo na pamet da bih ja mogao dopustiti da me žena izdržava i radi i za mene. Isrpva sam zaista bio pošten prema njoj. Nisam se ponašao kao robovlasnik. Od nje sam tražio jedino novac za prijevoz — kako bih mogao tražiti svoje mitsko namještenje — i malko džepar-ca za cigarete, kino, i tako dalje. Kako smo bili vjenčani, otkrio sam da mnoge važne stvari, kao što 329 su knjige, ploče, gramofone, lungebratne, možemo dobiti i na veresiju. Sistem otplate kao da je bio smišljen za frajere nalik na mene. Osnovnu uplatu je bilo lako podmiriti — a ostatak sam prepuštao providnosti. Kažu da je najvažnije preživjeti. Eto, i ja sam uvijek govorio sam sebi: Najvažnije je preživjeti! Preživjeti a kasnije otplatiti. Kad bih ugledao ogrtač koji mi se sviđa, ušao bih u trgovinu i kupio ga. Kupio bih ga čak i malo prije početka prave sezone, kako bih pokazao da sam ozbiljan tip. Jebi ga, ipak sam oženjen čovjek i možda ću uskoro postati otac — pa je prirodno da mi pripadne bar zimski kaput, je li tako? A kad sam već imao ogrtač, poželio sam i čestite cipele koje odgovaraju takvu ogrtaču — par semiš cipela kakve sam želio cijeloga života, samo ih nikada nisam mogao kupiti. A kad je stisla ciča zima i kad bi me ponekad spopala užasna glad — zbilja je zdravo da čovjek povremeno protumara gradom po kiši, snijegu, vjetru i tuči — povremeno bih se zavukao u prijatnu krčmicu i naručio sočnu šniclu od lun-genbratna s lukom i pom fritom. Uplatio sam osiguranje za slučaj smrti i nesreće, jer su mi rekli da čovjek, kad se oženi, mora to učiniti, šta bi, naime, bilo kad bih jednog dana umro na ulici? Sjećam se kako je neki frajer jednom tim pitanjem potkrijepio svoju tvrdnju da se moram osigurati. Već sam mu bio rekao da ću platiti za osiguranje, ali je on to zacijelo prečuo. Iz navike sam već rekao »dobro, platit ću«, ali, kako napomenuh, bit će da me nije čuo — ili je, možda, bilo protupropisno natjerati nekoga da se osigura prije nego što istreseš sve ono za što si plaćen. U svakom slučaju, baš kad sam ga htio zapitati kad se može na račun police izvući neka kinta, on me je hipotetički zapitao: šta bi bilo kad biste jednog dana umrli na ulici? Mislim da je pomislio, kad sam se od srca nasmijao, da mi svi kotači nisu u redu. Smijao sam se i suze su mi tekle niz lice. Napokon je dobacio: 330 — Ne znam što sam tako smiješno rekao. — E, pa — rekoh uozbiljivši se na trenutak — dobro me pogledajte, šta mislite, jesam li vam ja nalik na čovjeka kome je stalo šta će biti s njim kad odapne? Očito da ga je moje pitanje smelo, jer je odgovorio: — Ne bih rekao da je to etički stav, gospodine Milleru. Sumnjam da bi vam bilo drago kad bi vaša žena...

— Čujte — rekoh ja — šta biste rekli kad bih vam ja kazao da mi se živo jebe šta će biti s mojom ženom kad ja umrem? — A kako je ovo pitanje očito povrijedilo njegova etička načela, za svaku sigurnost sam još dodao: — što se mene osobno tiče, kad odapnem, ne treba uopće da mi isplatite osigurninu — osigurat ću se samo zato da vam ugodim. Kako vam nije jasno da mi je jedina želja da potpomognem ljude? I vi morate živjeti, je li tako? Eto, ja vam naprosto pružam zalogaj. Ako mi još nešto možete prodati, samo naprijed. Kupujem sve što mi se čini prihvatljivo. Ja sam kupac a ne prodavač. Volim kad mogu usrećiti ljude — zato i kupujem koješta. Dakle, kako ono rekoste, koliko ću plaćati sedmično? Pedeset i sedam centa? Dobro. Šta je pedeset i sedam centa? Pogledajte onaj klavir — mislim da me staje trideset i devet centa sedmično. Ogledajte se malko oko sebe... sve što vidite stoji me sedmično i te koliko novaca! Kažete: šta će biti ako umrem? Zar mislite da bih mogao umrijeti znancima pred očima? To bi bio vic i po! Radije ću im dopustiti da mi se oduzme sve što imam — naime, ako ne bih mogao isplatiti. — Uzvrpoljio se i pogled mu je postao nekako stakle-nast, sve mi se čini. — Oprostite — ubacih — ne biste li možda štogod popili — da zalijemo policu? Odgovorio je da mu se ne pije ali sam ja navaljivao, a, osim toga, nisam još bio potpisao for331 mular i trebalo je da mi još ispitaju i odobre stanje mokraće i da udare sve moguće biljege i žigove — znao sam cijelu proceduru napamet — zato sam i mislio da bismo prvo mogli okrenuti što ljuto i na taj način priliku učiniti što ozbiljnijom, jer, istini za volju, moram priznati da sam uživao kupujući policu, kupujući bilo šta, zato šta sam osjećao da sam ravan svakom drugom građaninu, odnosno č o-v j e k u ! A ne majmunu. Tako sam izvadio bocu višnjevače (jedino sam to piće mogao sebi priuštiti) i napunio mu čašu do vrha pomišljajući u sebi kako je dobro što višnjevača nestaje jer će mi drugi puta možda kupiti što bolje. — I ja sam nekoć prodavao police — rekoh pri-noseći čašu ustima. — Da znate da bih ja mogao prodavati bilo šta. Nevolja je samo što sam lijen. Eto, vidite li kakav je danas dan — nije li ljepše ostati kod kuće, čitati knjigu ili slušati glazbu s ploča? Zašto bih izlazio napolje i gnjavio se za volju nekog osiguravajućeg društva? Da sam danas bio na poslu, vi me ne biste uhvatili kod kuće, je li tako? Vidite, mislim da je bolje pružiti ruku ljudima kad im je potrebna pomoć... Kao vama, recimo. Puno je bolje kupovati nego prodavati, šta se vama čini? Ako čovjek ima para, jasno! U ovoj kući nam ne treba mnogo para... Kako već rekoh, klavir nas stoji oko trideset i pet centa sedmično ili, recimo, četrdeset i dva, a... — Oprostite, gospodine Milleru — upadne mi on u riječ — ali zar ne mislite da bismo već morali potpisati formulare? — Pa jasno, svakako — veselo ću ja. — Imate li ih uza se? šta mislite, koji treba prvo potpisati? Nego, da nemate možda naliv-pero koje biste mi prodali? — Potpišite ovdje — kaže on kao da tobože ne čuje šta mu dobacujem. — I ovdje, e, tako. A sad ću se, gospodine Milleru, morati oprostiti od vas — a moje društvo će vam se javiti za nekoliko dana. 332 — što prije, to bolje — napomenuh ispraćajući ga do vrata — jer bih se mogao predomisliti i izvršiti samaubistvo. — Naravno, gospodine Milleru, pa naravno, svakako ćemo vas obavijestiti. Doviđenja, do viđenja, gospodine. Jasno je da se siistem otplate odmah sruši ako je čovjek tako revan kupac kao sito sam bio ja. Ja sam zbilja učinio sve što je bilo u mojoj moći da zaposlim američke proizvođače i reklamere, aid mi se čini da su oni bili razočarani u meni. Svatko se irazočanao u meni. Ali jedna se osoba osobito razočarala u mani —bdo je to čovjek kojii se zbilja potrudio da me osvoji i kome sam okrenuo leđa. Dobro sam upamtio i njega osobno i kako me je uzeo za svog pomoćnika — jer su i mene, kad sam kasnije uzimao i otpuštao ljude da se sve prašilo, ostavljali mnogi na cjedilu, samo što sam ja dotle već bio toliko imun da mi se posve fućkalo. Međutim, taj se čovjek svojsiki upeo kako bi mi pokazao koliko vjeruje u mene. Bio je urednik kataloga u nekom velikom transportnom poduzeću. Bilo je to sranje od knjižurine koje se izdavalo jednom godišnje i koje je trebalo pripravljati dijelu godinu. Nisam imao pojma šta je tu posrijedi i ne znam zašto sam mu jednog dama svratio u kancelariju — možda sam se naprosto htio ogrijati jer sam cijeli dan obilazio luku pokušavajući da se zaposlim kao nadzornik pri utovaru ili u nekom drugom blesavom svojstvu. U njegovoj kancelariji je bilo ugodno i ja sam razvezao nadugo i naširoko da bih se ugnijao. Nisam ni sam znao kakav posao tražim — rdkoh da bih prihvatio bilo kakav, samo da ga dobijem .Bio je vrlo osjećajan i dobroćudan čovjek, čini mi se da je pogodio da sam pisac ili da želim postati pisac, jer ime je ubrzo zapitao što bih volio pročitati i što mislim o tome i o tome književniku. Slučajno sam u džepu imao popis knjiga koje sam kanio potražiti u gradskoj knjižnici, pa sam ga izvadio i pokazao mu. 333 I

— K vragu! — uskliknu on. — Čitate li vi zbilja takve knjige? Skromino sam potvrdilo glavom da bih zatiim, kao što mi se često događa kad me pogodii kakva blesava primjedba, počeo naveliko pričati o Hamsuno-vim Misterij ama ikoje sam baš tada čitao. Od tog trenuitka čovjek se smekšao kao maslac. Zapitao me je da li bih htio postati zamjenik i ujedno mi se ispričao što mi nudi tako bijedno mjesto; rekao je da mogu bez žurbe proučiti u čemu se sastoji posao i da je uvjeren kako će to za mene biti mačji kašalj. Napokon mi je ponudiio, ako mu dopustim, da će mi uzajmiti nešto para iz vlastita džepa, dok ne dobijem prvu plaću. Prije nego što sam uspio odbiti ili prihvatiti ponudu, već mi je gurnuo u šaku novčanicu od dvadeset dolara. Bio sam, naravno, dirnut. I bio sam spreman da radim za njega kao kid. Zamjenik urednika — ta je titula zvučala prilično lijepo, osobito za vjerovnike u mom kraju. Neko vrijeme sam bio toliko sretan što jedem goveđe odreske, piletinu i svinjsku pečenicu da mi se posao nao-iko čak i sviđao. A zapravo sam jedva uspijevao da ostanem budan. Sve što je trebalo naučiti, naučio sam za sedam dana. A šta poslije? Poslije sam se osjećao kao doživotni robijaš. Kako bih što bolje iskoristio vnijeme, pisao sam priče, eseje i dugačka pisma prijateljima. Isprva su u poduzeću vjerojatno mislili da bilježim ideje za napredak posla, jer prilično dugo nitko nije obraćao pažnje na mene. činilo se da sam našao divan posao. Imao sam gotovo cijeli dan na raspolaganju i mogao sam se posvetiti pisanju jer sam uredski posao svještio obaviti za jedan sat. Toliko sam se bio zanio svojim privatnim radom, da sam zabranio podređenima da me smetaju, osim u dogovoreno vrijeme. Plovio sam punim jedrima; poduzeće me je plaćalo redovito, a robovski nadzornici su se brinuli da se izvedu poslovi koje sam ja smišljao za njih, tako je to teklo sve dok jednog dana- baš kad sam do polovice bio napisao 334 značajan esej o Antikristu, nije mom stolu prišao čovjek, koga nikada prije nisam vidio, zavirio mi preko ramena i sarkastičnim glasom pročitao ono što sam sastavio. Nije mi bilo do toga da se raspitujem tko je on i šta smjera — jedina misao, koja mi je sinula mozgom i koju sam grozničavo ponavljao, bila je: hoće li mi dati otkazni rok i isplatiti još jedan tjedan? Kad je došao čas rastanka s mojim dobročiniteljem, osjećao sam se prilično postiđeno, osobito kad je ni pet, ni šest, istresao: — Pokušao sam da vam isplate još jedan tjedan, ali nitko nije htio mi čuti. Žao mi je što vam ne mogu pomoći — vii ste samii sebi neprijatelj, to vam mora biti jasno. Iskreno govoreći, ja još uvijeik silno vjerujem u vas, ali sve se bojim da ćete zasada morati izgutati svoje. Nigdje se nećete moći uklopiti. Ali sam posve siguran da ćete jednog dana postati veliki pasac. Nego, oprostite — završi on sirdačno mi stegnuivši ruku — moram sad k šefu. Sretno vam bilo! Prilično me uzdrmala ova zgoda, žarko sam želio, kad bi bilo moguće, da mu još onoga istoga časa dokažem kalko ima pnavo što vjeruje u mene. Želio sam da se u onom trenutku opravdam pred cdijelim svijetom: skočio bih makar i s Bruklinskog mosta kad bih. time mogao uvjeriti ljude da nisam bezduš-ni gad. Moja je duša bila velika poput kita, kao što će se uskoro pokazati,aM nitko mi nije zavirio u dušu. Svakoga sam ostavljao na cjedilu — ne samo poduzeća za prodaju na otplatu, nego stanodavca, mesara, pekara, inkasatore za plin, za vodu i struju, svakoga. Da sam bar mogao povjerovati u neki posao. Sve da mi je i život bio u pitanju, ni u kojem poslu ne bih vidio smisla. Vidio sam jedino da se ljudi kilave na poslu, jer im ništa pametnije ne pada na um. Sjećam se govora koji sam održao i na osnovu kojega sam dobio posao. U naku ruiku sam i ja sam bio vrlo nalik na Her Nagela. Nikad se nije 335 znalo što ću učiniti idućeg trenutka. Nije se znalo da li sam čudovište ili svetac. Kao što se nije znalo ni za tolike druge divne ljude našeg vremena. Her Na-gel je bio očajnik — baš je taj očaj i učnio od njega onaiko simpatična momlka. Ni Hamsun nije znao što bi sa svojim junakom: znao je da on postoji i nije ga smatrao za obiona lakrdijasa ili mistifikatora. Mislim da je volio Herr Nagela viiše od bilo kojeg lika koji je stvorio. A zašto? Zato sto je Herr Nagel, kao i svaki umjetnik, nepriznati svetac— čovjek komu se izruguju zato što se njegova rješenja, istinski duboka rješenja, svijetu čine odviše jednostavna. Nitko ne želi biti umjetnik — čovjek je prisiljen postati umjetnikom zato što svijet neće da vidi i prizna njegovu nadmoćnost. Za mene posao nije značio ništa, jer sam, obavljajući ga, samo izbjegavao pravi posao koji me čeka. Ljudi su me smatrali za ljenčinu i nesipretnjalkovića, dok sam ja zapravo bio vrlo aktivan individuum. Čak i onda kad sam hvatao pičke, što je isto prilično značajan posao, osobito u usporedbi s drugim oblicima ljudske aktivnosti — kao što su proizvodnja dugmadi, okretanje zavrtanja ili čak i operacija slijepog crijeva. I zašto su me ljudi tako pažljivo slušali kad god sam tražio neki posao? Zašto sam im bio zabavan? Zato očito, što sam ja korisno provodio vrijeme. Donosio sam im zapravo darove — u obliku sati koje bih inače proveo u čitaonici, u dokonoj šetnji gradskim ulicama, u intimnim doživljajima sa ženama, u popodnevnim posjetama varijeteu, muzejima i umjetničkim galerijama. Da sam bio nikogović, obična fra-jenska poštenjačina kojoj je samo do toga da se cijelu sedmicu kilavi za neku crkavicu, nikad mi ne bi nudili posao koji su mi nudili, niti bi me častili cigarama, vodili na ručak i posuđivali mi novac, što siu sve inače često činili. Vjerojatno sam imao u sebi nešto

što su i nesvjesno cijenili iako nije bilo izmjerljivo konjskim snagama i tehničkim kvalite-tima. Ja sam nisam znao šta je tu posrijedi, jer nisam bio ni ponosan, ni tašt, ni zavidan, što se tiče 336 velikih, temeljnih postaviki bio sam sam sebi jasan, ali su me zbunjivale sitne životne pojedinosti. Da bih taćno dokučio šta je tu posrijedi, trebalo je prvo da i na krupnom planu osjetim istu zbunjenost. Obični iljiudi najčešće mnogo brže ocijene stvarnu situaciju: njihov ego je primjeran zahtjevima — svijet im nije osobito različit od njihove predodžbe o njemu. Ali čovjek koji nikaiko ne može da se prilagodi svijetu oko sebe patli ili od svog predimenzioniranog e g o a ili mu je ego opet toliko potisnut da praktički i ne postoji. Henr Nagel je morao duboko zaroniti da bi dosegnuo svoj pravii ego; njemu je vlastito postojanije bila prava misterija, a i ne samo njemu osobno, nego i svima oko njega. Ja nisam imogao izdržati da okolnosti ostanu tako nerazjašnjene — tajna me je previše kopkala. Odlučio sam prodrijeti u njenu srž, makar se, poput mačke, morao očešati o isvaiko ljudsko stvorenje ikoje mi se ispriječi na putu. Svaki put se očeši, i ito što jače, i iskra 'mora iskočiti! Zimovanje životinja, prekid života u nekim nižim živim organizmima, čudesna vitalnost stjeniice koja beskrajno dugo vreba iza tapete, jogijsiki itrans, patološka obamriost, mistička povezanost sa svemirom, besmrtnost stanice — sve to umjetnik mora naučiti ikalko bi u pogodnu trenutku mogao razbuditi svijet. Umjetnik pripada ljudskom rodu istog korijena; on je, da taiko kažem, duhovni mikrob koji se seli iz jednog roda u drugi. Njega neprilika ne može slomiti, jer on ne pripada fizičkom, organskom sistemu. Njegovu pojavu uvijek prate katastrofe i rasula; on je cikličko biće koje živi u epioiklu. Iskustvo, koje stječe, ne služi mu u lične svrhe; ono je namijenjeno uzvišenijim ciljevima za koje je on istvoren. U mjernu se ne izgubi ni najbeznačaj-oija sitnica. Ako mora na dvadeset i pet godina odložiti knjigu, koju je počeo čitati, moći će nastaviti čitati na mjestu gdje je prestao,kao da se u međuvremenu nije ništa dogodilo. Sve što se u međuvre22 Jarčeva obratnica 337 menu događa i što je »život« za većinu ljudi, za nj je samo prekid u kretanju naprijed. Vječno trajanje njegova djela u kome se on izražava samo je odraz životnog automatizma u kojem on mora drijemati, kao spavač na ležaju od sna, čekajući znak što će objaviti trenutak rađanja. To je ona velika, temeljna postavka koja ini je uvijek bila jasna, čak i kad sam je nijekao. Nezadovoljstvo, koje nas goni od jednog do drugog svijeta, od jednog do drugog djela, nije ništa drugo nego prosvjed protiv uzaludna odlaganja. Što se netko, kao umjetnički mikrob, potpunije razbudi, to manje želi bilo što učiniti. Kad si posve budan, sve je kako treba i nema potrebe da se preneš iz transa. Djelovanje, izraženo u umjetničkom stvaralaštvu, samo je ustupak automatdziranu zakonu smrti. Utopivši se u Meksičkom zaljevu, mogao sam se prepustiti aktivnu životu koji će omogućiti mome pravome ja da prezimi dok ne budem zreo da se rodim. Sve mi je to bilo savršeno jasmo, iako sam postupao slijepo i smeteno. Ponovo sam uplivao u struju ljudske aktivnosti i plivao sam sve do izvora svake akcije gdje sam se probio predstavivši se kao personalni šef telegrafske kompanije i dopustio da se preko mene preMjeva ljudska bujica poput velikih bjeloglavih valova. Cijeli taj aktivni život, ikoji je najavljivao konačni očajnički čin, tjerao me je iz sumnje u sumnju, skrivajući mi sve više s očiju moje pravo j a koje je, kao kontinent, zagušen sve većom i bujnijom civilizacijom, već potonulo u more. Divovski ego je bio ispod površine i ono što su ljudi vidjeli kako mahnito vrluda iznad vode bio je duševni periskop kojd je tražio cilj. Sve što se nađe na dohvatu, treba da bude uništeno, ako mi je stalo da ikada ponovo izronim i zaplovim po površini. Čudovište koje se povremeno pomalja da bi, u rušilačkoj nakani, uzelo cilj na nišan i ponovo zaronilo da nastavi neprekidno lutati i harati, jednog će se dana, kad kucne čas, posljednji put pojaviti na površini, i to u obliku 338 arke, primiti u sebe po jedan par od svake žive vrste i, napokon, kad se poplave povuku, spustiti se na sam vrhunac visoke gore, otvoriti širom vrata i vratiti svijetu sve ono što je preživjelo katastrofu. Ako povremeno zadrhtim pomišljajući na svoj aktivni život, ako me kinje bunovna priviđenja, možda je tome razlog što se sjetim svih ljudi koje sam opljačkao i pobio u svom snu na javi. Učinio sam sve na što bi me moja poroda natjerala. A priroda neprestano šapuće čovjeku na uho: »Ako hoćeš preživjeti, moraš ubijati!« Budući da si čovjek, ne ubijaš kao životinja, nego ubijaš automatski, a ubistvo je prikriveno i u bezbrojnim varijantama, tako da ubijaš bez razmišljanja, bez potrebe. Najpoštovaniji ljudi su najveće ubojice. Oni misle da služe zemljacima i iskreni su u svom uvjerenju, ali su ipak okiutnd ubojice i, kad se povremeno prenu, shvate kakva su zločinstva počinili i upuštaju se u najluđa, donkihotska dobročinstva da bi iskupili grijehe. Čovjekova dobrota pogubnija je od zla što je u njemu, jer dobrota još nije priznata i ne znači afirmaciju svjesnoga j a. Kad te gurnu u provaliju, još lako možeš u posljednjem trenutku predati cijelu svoju imovinu, okrenuti se i obgrliti još jednom sve one koji ostaju iza tebe. Kako bismo mogli zaustaviti slijepu bujicu? Kako bismo zaustavili automatski proces u kome svi guraju jedni druge u provaliju? Sjedeći za pisaćim stolom iznad kojeg sam stavio natpis »Ne napuštajte svaku nadu vi koji ulazite«,

dok sam tako sjedio i govorio DA, NE, DA, NE, spoznao sam, u očaju koji se pretvarao u ludilo, da sam lutka kojoj je društvo stavilo u ruke mitraljez. U krajnjem slučaju je bilo svejedno da li sam učinio dobro djelo ili zločin. Bio sam nalik na znak jednakosti, kao general u ratu, ali ma koliko bio značajan, nikako se ne bih mogao pretvoriti u znak plusa ili minusa. Baš ;kao ni bilo tko drugi, koliko mi se čini. Cijeli naš život počiva na načelu jednažbe. Ci339 jeli brojevi su postali simboli koji se premještaju ovamoonamo, ikako to odgovara smrti. Samilost, očaj, strast, nada, hrabrost — to su privremeni svjetlosni lomovi koja ovise o tome pod kojim ug-lom gledamo jednažbu. Tih neprestanih vanki ne bismo se oslobodili ni kad bismo im okrenuli leđa, ni ikad bismo se hrabro suočili s njima i počeli 0 njima pisati.U dvorani sa zrcalima nikako ne možeš samome sebi okrenuti leđa. Ja to i ne kanim... Učinit ću nešto drugo! Odlično. Ali zar ne bi mogao da ništa ne učiniš? Možeš li prestati razmišljati o tome ikako ništa ne radiš? Možeš li posve prestati razmišljatii početi isijavati istinu koju si ispoznao? Ta mi se ideja zavukla u potiljak, gdje je pelklo i peklo, i možda baš u trenucima »kad sam bio najagilniji, najnabijeniji energijom, najnaklonjeniji, najspremnija, najsusretljifwiji, najiskreniji, najbolji, možda je baš u takvim trenucima prosijevala ta fiksna ideja a ja sam automatski ponavljao: »Ma kakvi, nije vrijedno spomena ... nema na čemu, ikad vam kažem ... molim vas, nemojte mi zahvaljivati, to je sitnica«, i tako dalje, i tako dalje. Kako sam svakodnevno ispaljivao nekoliko stotinu hitaca, više uopće nisam čuo pocnjave; možda mi se činilo da otvaram golubinje krletke i ispunjam nebeski svod mliječno-bijelim pticama. Jeste li kad vidjeli na platnu sintetičko čudovište, Rran-ikensteina u slici d prilici? Možete M sebi zamisliti da bi itko mogao naučiti to čudovište da poteže obarač 1 da u isto vrijeme vidi goluibove kako lete po nebu? Frankenstein ruije bajika: Frankenstein je pravi, živi stvor ikoji se rađa 'iz ličnog iskustva osjetljiva ljudskog bića. čudovište je uvijek stvarnije kad ga ne vidimo u islicd i prilici, čudovište s platna nije ništa u usporedbi s čudovištem iz mašte; čak i postojeća patološka čudovišta ikoja završe u policijisikoj stanici samo su blijedi odbljesak stravične stvarnosti s kojom se saživljuje patolog. Istovremeno biti i čudovište i patolog — to je povlastica određene vrste 340 ljudi koji su, prerušanii u umjetnike, izrazito svjesni činjenice da je san čak opasniji od besanice. Kako ne bi zaspali, kako ne bi postali žrtve besanice koja se zove »življenje«, oni posižu za drugom koja se sastoji od navike da neprestano i do u beskraj nižu jednu riječ za drugom. To mije automatski proces, tvrde oni, jer im uvijek preostaje iluzija da mogu prestati kad im se prohtije. Ali ne mogu oni prestati; njima je jedino uspjelo stvoriti iluziju, ali to još ne znači da su posve budni i da nisu nii aktivni, ni neaktivni. Ja sam htio biti posve budan a da o tom stanju ne govorim i ne pišem, za to da bih mogao potpuno prahvatiti život. Već sam bio spomenuo pra-ljude u zabačenim krajevima svijeta s koijima sam često održavao vezu. Zašto sam mislio da me ti »divljaci« mogu lakše razumjeti nego mušJl arci i žene iz moje okolice? Jesam li bio doista toliko lud da vjerujem u takvu mogućnost? Najozbiljnije sumnjam u to. Ti su »divljaci« degenerirani potomci prijašnjih Ijudslkih radova koji su se, vjerujem, zacijelo suverenije držali stvarnosti. Besmrtnost rase nam je neprestano pred očima u ovim potomcima iz prošlosti ikoijd i dalje ndkaiko traju u svojoj uveloj veličini. Mene nije taniga da li je ljudski rod besmrtan ili nije, ali me prilično zanima njegova vitalnost, a još me više zanima da li je aktivan ili drijema. Kako opada vitalnost nove rase, tako vitalnost starih rasa poprima u probuđenoj svijesti sve veće značenje. Vitalnost pređašnjih rasa (tinja čak i poslije smrti, ali vitalnost nove rase, koja je na samrti, talko reći uopće ne postoji. Kad bi neki čovjek ponio prepunu košnicu pčela na rijeku i utopio ih... Ta mi slika nije izlazila iz glave. I kad bih ja samo bio čovjek ,a ne pčela! Na neki neobjašnjivi način znao sam da jesam čovjek i da me neće, kao ostale, utopiti u košnici. Uvijek, kad god smo istupali skupno, dobio bih znak da se maknem u stranu; od rođenja sam uživao takvu po341 f vlaslicu i, bez obzira u kakvoj se nevolji našao, znao sam da ona neće biti ni kobna, ni trajna. Osim toga, kad god bi me pozvali da istupim, bio sam svjestan još jedne čudne okolnosti. Znao sam da sam superioran čovjeku, koji me je pozvao! Silna poniznost koju sam pokazivao nije bila licemjerna, nego je proisticala iz spoznaje da se nalazim u krajnje kobnim okolnostima. Bojao sam se vlastite inteligencije koja je došla do izražaja još dok sam bio balavac; bila je to inteligencija »divljaka«, koja je uvijek snažnija od inteligencije civilizirana čovjeka, jer se uvijek bolje prilagođava zahtjevima situacije. To je životna inteligencija — iako se čini da je život prošao mimo. Gotovo mi se činilo kao da sam se unaprijed uključio u životni ciklus koji se za ostali dio čovječanstva još nije kretao punim mirnom. Morao sam shvatiti takt ako želim ostati s ostalim ljudima, jer bi se inače moglo dogoditi da budem prebačen još dalje, u drugu životnu sferu. S druge strane sam, međutim, u mnogočemu zaostajao za ljudskim stvorenjima iz svoje okoline. Kao da sam izišao iz paklenske vatre nepotpuno očišćen. Još

sam imao rep i rogove i, kad bi mi se strasti razbuktale, rigao bih sumporni otrov koji sve uništava. Uvijek su me nazivali »srećkovićem«. Kad bih doživio što ugodno, rekli bi da sam »sretan«, a kad bi me zadesilo kakvo zlo, ono bi se pripisalo mojim propustima. Bolje rečeno mojem sljepilu. Rijetko je kad bilo tko primijetio zlo u samome meni! što se toga tiče, znao sam se spretno pretvarati poput samoga đavla. Ali je isto tako živa istina da sam često bio slijep. A u takvoj prilici bih ostao posve sam i svi bi me izbjegavali baš kao samoga đavla. Tada bih napustio svijet i vratio se u vatru paklenu — dobrovoljno. Ovi dolasci i odlasci za mene su stvarniji zapravo od svega što se događalo u međuvremenu. Prijatelji, koji misle da me poznaju, ne znaju zapravo ništa o meni zbog toga što se ja neprestano mijenjam. Ni onaj koji mi se zahvaljuje, ni onaj 342 koji me psuju, ne zna zapravo s kim ima posla. Nitko ne može da me uhvati ni za glavu, ni za rep, jer ja neprestano uništavam vlastitu ličnost. Ono što se naziva »ličnošću«« držao sam ispražnjeno sve do onog trenutka kad ću pustiti da se zgruša i uključi u pravi ljudski ritam. Skrivao sam lice za onaj trenutak kad će se moći kretati u taktu s ostalim svijetom. Sve je to, naravno, bilo pogrešno. Dok sam hvatao takt, isplatilo se makar prihvatiti i umjetničku ulogu. Akcija je važna, čak ako povlači za sobom i beskorisno djelovanje. Ne smiješ govoriti Da, Ne, Da, Ne, makar sjedio d na najuzvišenijem prijestolju. Ne smiješ se utopiti u ljudskoj poplavi, čak ni pod uvjetom da jednom postaneš Gospodar. Moraš se, pod svaku aijenu, držati vlastita ritma. U svega nekoliko godina sabrao sam tisuće godina iskustva, ali je to iskustvo propalo, jer mi nije bilo potrebno. Već sam bio raspet i znak križa je bio na meni; bio sam rođen bez potrebe za patnjom — a ipak nisam znao drugoga načina da se probijam, nego da ponovim cijelu dramu. Protivio sam joj se cijelom svojom inteligencijom. Razum mi je neprestano govorio da je patnja uzaludna, ali sam ja dobrovoljno počeo patiti. Patnja me nikada nije ničemu naučila; drugima je ona možda još potrebna, ali za mene ona nije ništa drugo nego algebarski dokaz duhovne neprilagodljiivosti. Cijela ta drama, koju današnji čovjek proživljava pateći, za mene uopće ne postoji; a, zapravo, nikad i nije postojala. Svi su moje križni putovi bili od ružičastih raspeća i od pseudotragedija, samo da bi paklenska vatra jarko plamtjela za prave grešnike koji su u opasnosti da budu zaboravljeni. Još nešto ... tajna, kojom je bilo obavijeno moje ponašanje, bivala je sve dublja što sam bio bliže krugu krvne rodbine. Majka, iz čije sam utrobe izi šao, bila mi je posve strana. Prije svega, pošto je mene rodila, rodila je još i sestru koju ću radije spominjati kao brata. Sestra mi je bila neka vrst 343 bezazlene nakaze, anđela u tijelu idiota. Neobično ini je bilo da, kao dječak, rastom i napredujem pokraj tog bića kome je bilo suđeno da cijela života ostane duhovni kepec. Bilo je nemoguće smatrati se za njena brata jer je bilo nemoguće smatrati tu atavističku tjelesnu olupinu — »sestrom«. Ona bi se jako dobro snašla, vjerujem, među australijskkn divljacima. Možda bi među njima čak stekla slavu i vlast jer je, kako rekoh, bila sušta dobrota i jer nije znala za zlo. Ali je bila posve bespomoćna kad je trebalo da živi životom civilizirana čovjeka; ne samo žto nije željela ubijati, nego čak nije željela ni prosperirati na tuđi račun. Bila je nesposobna za bilo kakav posao jer, kad bi je čak i naučili da pravi čahure za eksploziv, recimo, ona bi vjerojatno, posve odsutna duhom, bacila plaću u rijeku, kad bi se vraćala kući s posla, ili bi je dala prvom prosjaku na ulici, često bi, preda mnom, izgutala batine zato što je, u svojoj rasitresenosti — tako su, naime, nazivali njeno stanje — učinili nešito lijepo i plemenito. Već sam u djetinjstvu naučio da nema ništa gore nego učiniti nešto dobro — bez razloga. Isprva su i mene kažnjavali, baš kao i sestru, jer sam i ja često dijelio stvari drugima, osobito one najnovije, (koje isu mi tek bili poklonili. Jednom su ime premlatili čaik d zbog toga što sam majci savjetovao da odsječe bradavicu na prstu. Bila me jednog dana upitala što da učini s bradavicom a ja sam joj, na osnovu svog skromnog medicinskog znanja, rekao da je odsječe škarama, što je ona, kako je bila luda, i učinila. Nekoliko dana kasnije je dobila otrovanje ikrvi, pa me zgrabila i rekla: — Ti si mi rekao da je odsječem, je 1' tako? — i pošteno me prebila. Od onda mi je bilo jasno da sam se rodio u krivoj kući. Od onda sam sve učio u tren oka. Samo neka mi tko spomene šitogod o prilagodljivosti! Pa ja sam do desete godine na vlastitoj koži iskusio cijelu teoriju evolucije. Taiko sam ja lijepo evoliirao i prolazio ikroz sve faze životinjskog razvoja, vezatn cijelo 344 vrijeme uz stvorenje koje se zvalo mojom »sestrom« i koje nikada neće moći, čak ni u devedesetoj godini, naučiti abecedu. Umjesto da rastem ravno uvis kao drvo, počeo sam se nagibati na jednu stranu ne obazirući se nimalo na zakone gravitacije. Mjesto da se razgranam i pustim lišće, načičkao sam se prozorima i tonnjičima. Cijelo moje biće, što je više raslo, sve se više pretvaralo u kamen i što sam se više izdizao, to sam potpunije zanemarivao zalkone gravitacije. Bio sam prirodni fenomen u krajoliku, ali fenomen koji je privlačio ljude i izazivao divljenje. Da se naša rođena majika samo još jednom potrudila, možda bi se radio čudesni bijeli bizon i nas bi sve troje zauvijek smjestio u muzej i čuvali nas ondje do ikraja života. Razgovori koje su vodili kosi toranj iz Piše, sramotni stup, hrkaći stroj

i pterodak-til u ljudskoj prilici bili <su, blago rečeno, vrlo čudni. Bilo šta je moglo poslužiti kao povod za razgovor — mrvica ikoju »sestra« nije primijetila ikad je čistila stolejalk ili onu Josiipovu šarenu haljinu iz biblije ikoju je stari, u svom krojačkom mozgu, zamišljao zacijelo kao dvoredni sako, kao žaiket ili dugi kaput. Kad bih se vratio s klizališta, gdje sam se kilizao aijelo poslijepodne, nije im bilo važno što sam se besplatno nadisao ozona, niti što sam izvodio geo-metrijsike likove od čega će rni ojačati mišice, nego ih je jedino zanimala sićušna pjega rđe ispod kopče, ikoja bi mogla, ako je odmah ne očistimo, uništiti cijelu klizaljku i upropastiti naku pragmatičnu vrijednost ikoju moja rasipnička glava nikako nije mogla shvatiti. Sestra bi, recimo, u potrazi za kan/tom petroleja razbila staklenku s ušećerenim šljivama i tako dovela u opasnost naše živote lišivši nas kalorija koje će nam biti neophodne u zimskoj prehrani. Zaslužila je da je izmlate, ali ne u bijesu, već šutke i djelotvorno, kao što bi kemičar istukao bjelanjak pripravljajući neku najobičniju analizu. Ali »sestra«, koja ne bi mogla pojmiti profilaktično zna345 čenje kazne, padala bi u dreku od koje se kosa ježi, što bi se opet toliko dojmilo staroga da bi izišao da se provjetri i da se vrati za dva^tri sata mrtav pijan ogulivši uz put — a to je najgore od svega — u pijanu srljanju komadić boje na vratima. Komadić oguljene boje bi izazvao opću tučnjavu koja je ozbiljno škodila mome maštovnu životu, jer sam u svom maštovnu životu često izmijenjivao mjesto sa sestrom primajući na svoja leđa muike na koje su nju udarali i još ih pothranjivao svojim preosjetljivim mozgom. Iz tog maštanja na javi, koje je vječito bilo popraćeno vriskom, psovkama, stenjanjem i jecajima, crpio sam neuobličeno znanje o drevnim misterijima, o obredima posvećenja, o se-Mbdi duša, i o sličnim pojmovima. Počimalo je to često prizorom iz stvarna života: sestra stoji pred pločom u kuhinji, majka se nadvila nad nju s ravnalom u ruci i pita je koliko je dva i dva, sestra vrišti pet — zviz! — nije, sedam — zviz! — nije nego trinaest, osamnaest, dvadeset! Ja sam sjedio za stolom i pisao zadaću za takvih prizora, baš kao na javi, da bih se odjednom našao, izvivši se i izmigoljivši, možda u trenutku kad bih vidio kako ravnalo udara sestru po licu, da bih se odjednom našao u nekim drugim prostranstvima gdje je stalklo još nepoznato, kao što je nepoznato Indijancima Kiokapoo ili LenniLenapi. Lica osoba oko mene bila su mi poznata — oni su mi krvna rodbina ali, zbog nekih tajanstvenih razloga, ne mogu me poznati. Odjeveni su u crno a boja kože im je pepeljasto siva kao u tibetanskih đavola. Oboružani su svi odreda noževima i drugim instrumentima za mučenje: pripadaju sloju žrtven'ičkih mesara, činilo se da imam potpunu slobodu i vlast ravnu božjoj a ipak bih se ćudljivom igrom sudbine na kraju krajeva našao na žrtveniku a jedan od mojih divnih krvnih rođaka nadnio bi se nada me da mi sjajnim nožem isijcče srce. Znojeći se i zamirući 346 od straha, počeo bih izgovarati naučene »zadaće« visokim, vrištavim glasom, sve brže i brže, jer sam osjećao kaiko mi nož traži srce. Dva i dva su četiri, pet i pet je deset, zemlja, zrak, vatra, ponedjeljak, utorak, srijeda ,vodik, kisik, dušik, miocen, pliocen, eocen, Otac, Sin, Sveti Duh, Azija, Afrika, Evropa, Australija, crveno, plavo, žuto, kiselica, kaki-jabuka, papaja, katalpa... sve brže i brže ... Odin Wotan, Parsifal, Kralj Alfred, Fridrik Veliki, Hanzeatska liga, bitka (kod Hastingsa, Termopili, 1492, 1786, 1812, admiral Farragut, Piakettov juriš na Gettysburg, Laka brigada, okupljeni smo danas ovdje, Gospod je moj pastir, ja neću, nedjeljiv broj, nije 16, nije, sedamnaest, u pomoć, ubiše me, policija — urlam sve glasnije, lupetam sve brže i brže, lupetajući posve gubim razum i ne osjećam više boli, ni straha, ialko me po cijelom tijelu bodu noževima. Odjednom se opet posve smirujem i tijelo koje leži na žrtveniku i koje oni još uvijek mrcvare slavodobitno i zanosno, ne osjeća ništa jer sam ja, koji sam mu gospodar, umafcnuo. Pretvorio sam se u kameni toranj koji se uzdiže iznad prizora i promatra ga učenjačkim interesom. Samo ako se pokorim zakonu gravitacije, obrušit ću se ona njih i zdrobiti ih. Ali se ja neću pokoriti zakonu gravitacije jer crne odviše užasava i opčinjava sam prizor. Zapravo sam toliko opčinjen da je na meni sve \iše i više prozora. I dok mi svjetlo prodire ikroz [kamenu ponutricu bića, osjećam kako mi korijenje, ikoje je u zemlji, oživljuje i znam da ću se jednog dana moći pomaknuti iz transa u kome sam sad zasužnjen. Sve se ovo odnosi na san u kome sam se beznadno okorijenio. Ali u stvarnosti, kad se pojave drugi krvni rođaci, slobodan sam kao ptica i srljam lijevo-desno kao magnetska igla. Ako cme što zapitaju, pet puta im odgovorim i svi su odgovori jedan bolji od drugoga; ako zatraže da sviram valcer ja im odsviram dvorednu sonatu za lijevu ruku; ako 347 mi ponude još jedan pileći batak počistim cijeli tanjur zajedno s prilogom; ako me potjeraju da se igram napolju, na ulici, ja izlazim i zanosno razbijam bratiću konzervom glavu; alko mi zaprijete batinama, kažem im »samo naprijed, baš me briga«. Alko me poglade po glavi zbog toga što lijepo napredujem u školi, pljujem na pod da bih im pokazao kako još mnogo toga moram naučiti. Učinit ću i sve ono ekstra što se zahtijeva od mene. Ako žele da budem miran i da šutim pritajit ću se kao bubica: ne čujem ih kad mi se obraćaju, ne plačem kad me štipaju, ne mičem se kad me guraju. Ako se potuže da sam

tvrdoglav, postajem savitljiv i popustljiv poput gume. Ako me žele izmoriti, kako ne bih odviše ispoljavao enengiju, prihvaćam sve poslove koje izmisle i obavljam ih tako temeljito da se na kraju rušim na pod kao vreća žita. Žele li da budem razuman, bit ću prerazuman, što ih nagoni u ludilo. Zahtijevaju Ji da ih poslušam, ja dh poslušam taiko doslovno da time samo izazovem zabunu. I sve to radim zato što je molekularni brato-sestrin-ski život nesrazmjeran atomskoj težini ikoja nam je određena. Budući da ona uopće ne raste, ja sam rastao kao gljiva; budući da je ona bezlična, ja sam se pretvorio u duhovnog diva; budući da ona ne zna za zlo, ja sam se pretvorio u tridesetodvotoralki svijećnjak zla i budući da ona ni od koga ne traži ništa, ja tražim sve; budući da ona svagdje izaziva porugu, ja izazivam strah i trepet; budući da nju ponižavaju i muče, ja se osvećujem svima odreda, i prijateljima, i neprijateljima; budući da je ona bespomoćna, ja postajem svemoćan. Divovska snaga od koje sam bolovao, samo je pjega rđe što se prihvatila, da tako kažem, na za/vrtnju obiteljske klizaljke. Ta sitna rđava pjega ispod aavrtnja pomogla mi je da postanem khzački šampion. Zbog nje sam klizao itako brzo i pomamno da sam, čak kad bi se led i otopio, nastavio klizati, klizati kroz blato, fcroz 348 asfalt, ikroz potoke i rijeke, kroz gredice dinja, ekonomske teonije, i tako dalje, i tako dalje. Mog.to bih projuriti na klizaljkama i kroz pakao, koliko sani bio brz i okretao. Ali to ludo klizanje ipak nije imalo nikakva smisla — otac Kokskoks, panameričkd Noa uvijek bi me zovnuo natrag u kovčeg. Kad god bi se prestao iklizati, odmah bi se dogodila kataklizma: otvorila bi se zemlja i progutala me. Bio sam brat svakom čovjeku i u isto vrijeme izdajica samoga sebe. Podnosio sam najnevjerojatniije žrtve, da bih na kraju shvatio da su bile uzaludne. Kakve bih koristi dmao od itoga da dokažem kako bih mogao biti ono što se od mene očekuje da budem, kad ništa od toga ne želim biti? Svaki put kad se čovjek nađe suočen s onim što se od njega očekuje, spotakne se o isti problem — treba biti svoj! I kad prvi put zakorači u tom pravcu, shvati da nema ni plusa, ni minusa; odbaci klizaljke i zapliva. Više i ne pati, jer mu nišita više ne može ugroziti sigurnost. Cak ne želi pomoći drugima, jer zašto bi im oduzeo povlasticu koju treba istom da zasl/uže? Život od trenutka do trenutka proteže se u čudesni beskraj. Nišita nije stvarnije od onoga što se čovjeku čini stvarno. Svemir je taono onakav kakvim ga zamišljamo i vjerojatno i ne može biti ništa drugo, talko dugo dok ste vi — vi, a ja — ja. Vi živite o plodovima svog djelovanja, a djelovanje vam je žetva misli. Misao i djelovanje su jedno te isto jer, plivajući, vi ste u tame istome i pripadate tome istome, jer je ono sve što želite da bude, ni manje, ni više od itoga. Svalki pokret rukom u vodi vrijedi za vječnost. Sistem grijanja i hlađenja je jedan te isti sistem i Rak je odijeljen od Jarca svega jednom zamišljenom ortom. čovjek ne pada u zanos, niti u bolnu tugu; ne zaklinje nebo da pošalje kišu, niti pleše posikoonicu. Živi kao sretna hrid usred oceana: učvršćen je i nepomičan dak je sve ako 349 r njega u ludom kovitlacu. Učvršćen je u stvarnosti koja ga navodi na misao da ništa nije čvrsto, da se čak i najsretnija i najjača hrid može jednog dana posve skršiti i pretvoriti u tekućinu nalik na ocean iz kojega se rodila. Primicao sam se tako glazbenu životu kližući isprva kao manijak kroz sva predvorja i hodnike što vode iz vanjskog u unutrašnji svijet. Nisam se tom životu približio zahvaljujući upinjanju, niti bjesomučnoj djelatnosti i laktašenju kroz ljudsku gomilu. Sve to bijaše naprosto kretanje od vektora do vektora u krugu koji, ma koliko mu se perimetar proširio, ostaje ipak nedaleko od područja o kome je riječ. Kotač sudbine moguće je nadmašiti u svakom trenutku jer se svakim djelićem svoje površine dotiče stvarnog svijeta i jedna jedina spoznajna iskra može ostvariti čudo, može pretvoriti klizača u plivača i plivača u hrid. Hrid je samo slika čina koji zaustavlja uzaludno obrtanje kotača i vraća biću potpunu svijest. A potpuna svijest je nalik na neiscrpni ocean koji se predaje suncu i mjesecu, ali i uključuje u sebi i sunce i mjesec. Sve što se rađa iz bestorajna oceana jeste svjetlo — čak je i noć svjetlo. Ponekad, za beskrajnih kotačevih mijena, naslutio bih skok na koji bih se morao odlučiti. Misao, koja bi me oslobodila, glasila je: iskočiti iz mehanizma. Biti nešto više, nešto drugo od najdivnijeg manijaka na kugli zemaljskoj! Dojadila mi čovjekova povijest na zemlji. Dojadilo mi osvajanje, pa čak i osvajanje zla. Prekrasno je zračiti dobrotom jer to liječi, krijepi, oživljava. Ali je još uzvišenije naprosto biti, jer je to beskonačno i ne treba ni na kakav način ispoljavati. Biti znači glazbu, to jest profanaciju tišine u interesu tišine, pa je prema tome s one strane dobra i zla. Glazba ispoljava akciju bez djelovanja. Ona je čisti stvaralački čin koji plovi na vlastitim krilima. Glazba ne podstiče, niti 350 brani, ne ispituje, niti objašnjava. Glazba je be-sumni zvuk plivačeva kretanja u oceanu svijesti. Ona je nagrada koju jedino možemo dodijeliti sami sebi. Ona je dar boga u koga se pretvara čovjek kad prestane razmišljati o bogu. Ona je proročanska najava boga u koga će se svatko pretvoriti u onom trenutku kad sve što jeste bude bilo nezamislivo. CODA

Još nedavno sam šetao njujorškim ulicama. Dragi moj daleki Broadway. Kad je stroj proradio, bila je noć a nebo je bilo ultramarinske boje, plavo poput zlaćana svoda u P a g o d i iz Ulice Babylone. Prolazio sam tačno ispod onog mjesta gdje smo se prvi put sreli. Zastao sam načas i promotrio crveno svjetlo u prozorima. Glazba je odzvanjala onako kao i obično — lagana, razdražujuća, čarobna. Bio sam sam a oko mene milijuni ljudi. Dok sam tako stajao, odjednom sam spoznao da više ne mislim na nju; mislio sam o knjizi koju, eto, pišem i koja mi je postala značajnija od nje, od svega što se među nama dogodilo. Hoće li ova knjiga biti istina, sušta istina, samo istina, tako mi bog pomogao? Zaronivši ponovo u mnoštvo opet sam se zakačio s pojmom »istine«. Godine i godine sam pokušavao ispričati ovu pripovijest i uvijek me je pitanje istine mučilo kao mora. U više navrata sam drugima pričao o pojedinostima iz našeg života i uvijek sam govorio istinu. Ali i istina može biti laž. Istina nije dovoljna sama po sebi. Istina je samo jezero neiscrpne cjelokupnosti. Sjećam se kako me ovaj pojam cjelokupnosti uhvatio za gušu u onom trenutku kad smo se prvi put bili rastali. Pretvarala se, kad me je ostavljala — a možda je i vjerovala u to — da je tako bolje za naše dobro. U srcu sam osjećao da me se nastoji osloboditi, ali nisam imao hrabrosti da to sam sebi 23 Jarče\a obratnica 353 priznam. Ali, kad sam shvatio da može bez mene, makar i neko kraće vrijeme, istina koju sam nastojao potisnuti, počela je narastati zabrinjavajućom brzinom. Bila je mučnija bilo od kojeg osjećaja koji sam dotada oćutio, ali me je u isto vrijeme i liječila. Kad sam se posve ispraznio, kad je samoća došla dotle da bolnija više nije mogla biti, odjednom sam osjetio da, budem li htio nastaviti živjeti, tu nepodnošljivu istinu moram uklopiti u nešto veće nego što su okviri vlastite nesreće. Osjećao sam da sam neprimjetno skliznuo u novo područje, u područje istkano od elastičnija i čvršća tkiva, koje ni najstrahotnija istina ne može raskinuti. Odlučio sam da joj napišem pismo u kojem ću joj reći kako me je toliko mučila pomisao da ću je posve izgubiti, da sam odlučio da počnem pisati knjigu o njoj, knjigu koja će je učiniti besmrtnom. To će biti knjiga, tvrdio sam, kakva još nikad nije napisana. Lutao sam tako, kao u opojnu zanosu, sve dok se nisam odjednom prenuo da bih pokušao shvatiti zašto sam toliko sretan. Prolazeći ispod prozora plesne dvorane, misleći iznova na ovu knjigu, shvatio sam iznenada da je našem životu došao kraj: shvatio sam da je knjiga, koju sam smišljao, grob u kojem ću je sahraniti — i onoga sebe koji je pripadao njoj. Ima već dosta dugo kako sam to osjetio i kako sam pokušao opisati. Zašto je to tako teško? Zašto? Zato što ne mogu podnijeti pomisao na »kraj« nečega. Istina je sadržana u poimanju toga kraja koji je nemilosrdan i u kome nema traga kajanju. Mi možemo spoznati istinu i prihvatiti je, ili možemo odbiti da je shvatimo i — niti umirati, niti se pre-porađati. Na taj je način moguće vječno živjeti, živjeti negativan život, čvrst i potpun, ili krhak i rasparčan poput atoma. I ako prilično daleko odmak354 nemo tim putem, čak se i ta atomska vječnost može preobraziti u ništavilo a svijet se raspasti. Već sam više godina pokušavao ispričati ovu pripovijest; kad god sam pokušao, uvijek bih krenuo drugim putem. Nalik sam na istraživača koji, u nakani da oplovi globus, smatra da čak nije potrebno imati ni kompasa uza se. štaviše, zbog toga što sam toliko dugo sanjario o njoj, ta je pripovijest i sama postala nekako nalik na prostrani, utvrđeni grad a ja, koji sam sanjario o njoj toliko puta, nalazim se izvan zidina grada, kao skitač koji ide od kapije do kapije ali je premoren da bi mogao ući. I, baš kao što se događa skitaču, tako i meni izmiče neprestano grad u kome se nalazi moja pripovijest. Iako mi je vječno na vidiku, ipak mi je nedostižna, nalik na sablasnu tvrđu što lebdi među oblacima. S visokih kruništa jato krupnih bijelih gusaka se obrušava u klinastu poretku. Vršcima bije-lo-plavičastih jezicaca šaraju snove što mi mute pogled. Noge mi se pletu; tek što čvrsto koraknem, opet mi tlo izmakne ispod nogu. Lutam besciljno nastojeći zakoračiti na čvrsto, nekolebljivo tlo odakle mogu sagledati vlastiti život, ali iza mene ostaje samo zbrka ispresijecanih tragova, nesigurnih, zbunjenih obilazaka, grčevita srljanja pilića kojima je odsječena glava. Kad god pokušavam objasniti samome sebi osobiti tok vlastita života, kad se ponovo vratim, da tako kažem, prauzroku, moram se svakako sjetiti prve djevojke koju sam volio. Čini mi se da sve počinje od tog promašenog slučaja. Bio je to neobičan, mazohistički slučaj, istovremeno smiješan i tragičan. Možda mi se svega dva-tri puta pružila prilika da je poljubim, da je poljubim poljupcem kakav čuvamo za boginju. Možda sam je nasamo vidio svega nekoliko puta. Sigurno je da ne bi ni u snu pomislila kako sam više od godinu dana svake noći prolazio mimo njenu kuću u nadi da ću je bar načas ugledati na prozoru. Svake večeri bih ustao od stola 355 i uputio se na daleki put do njene kuće. Kad god sam prolazio nije bila na prozoru, a nikad nisam imao hrabrosti da zastanem pred kućom i pričekam. Prolazio sam gore-dolje, ali njoj nikada ne bijaše ni traga, ni glasa. Zašto joj nisam pisao? Zašto joj nisam telefonirao? Sjećam se da sam jednom imao

toliko hrabrosti da je pozovem u kazalište. Ponio sam joj kući kitu ljubičica, i to je bio prvi i posljednji put da sam bilo kojoj ženi kupio cvijeće. Kad smo izlazili iz kazališta, ljubičice su joj spale s haljine na zemlju a ja sam ih, onako zbunjen, zgra-zio. Zamolio sam je da ih ostavi na zemlji ali je ona svakako htjela da ih podigne. Mislio sam o tome kako sam nespretan — istom mnogo kasnije sam se sjetio kako se bila nasmiješila kad me je pogledala sagnuvši se da sama podigne ljubičice. Bio je to potpuni poraz. Napokon sam morao pobjeći. Zapravo sam bježao od druge žene, ali sam bio odlučio da i nju, dan uoči odlaska iz grada, još jednom vidim. Bilo je poslijepodne i ona je izišla iz kuće da porazgovori sa mnom napolju, u malom dvorištu pred kućom, oivičenom živicom. Već je bila zaručena s drugim; gradila se da je sretna ali sam svjejedno primijetio, ma koliko da sam bio slijep, da nije toliko sretna koliko se pretvara. Da sam zucnuo štogod, siguran sam da bi ostavila frajera; možda bi čak otišla sa mnom. Ipak sam više volio kazniti samoga sebe. Nehajno sam se oprostio i mrtvačkim korakom se spustio niz ulicu. Idućeg jutra sam već putovao prema zapadnoj obali da bih otpočeo novi život. I novi život je završio porazom. Skrasio sam se na rancu u Chula Visti kao najbjedniji čovjek pod kapom nebeskom. Ostavio sam djevojku koju sam volio a duboko sam sažaljevao jednu drugu ženu. S tom drugom ženom sam izdržao dvije godine, ali mi se čini kao da smo cijeli život proveli zajedno. Meni je bilo dvadeset i jedna godina a ona je otvoreno priznala da ima trideset i šest. Kad god bih 356 je pogledao, pomislio bih: kad meni bude trideset, njoj će biti četrdeset i pet, kad meni bude četrdeset njoj će biti pedeset i pet, kad meni bude pedeset, njoj će biti šezdeset i pet. Imala je zgodne bore pod očima, nasmijane bore — ali ipak bore. Kad bih je poljubio, uvećale bi se desetorostruko. Lako bi se nasmijala, ali joj oči bijahu tužne, strašno tužne. Bile su to armenske oči. Kosa, koja joj je nekoć bila crvena, sad je bila oksidirana. Inače je bila divna — tijelo kao u Venere, duša kao u Venere, a uz to vjerna, privlačna, zahvalna, baš onakva kakva žena i treba da bude — osimšto je bilapet-naest godina starija. Mogao bih poblesaviti kad bih se sjetio te petnaestogodišnje razlike. Kad bih izlazio s njom, samo sam mislio — kako će biti za petnaest godina? Ili: šta bi se reklo, koliko joj je sad godina? Kad bismo se vratili kući, bilo je sve u redu. Dok smo se još uspinjali stepeništem, zavukao bi joj ruku među noge, što bi je obično natjeralo da njišti kao kobila. Kad bi joj sin, koji je bio malne mojih godina, već ležao u sobi, mi bismo se zaključali u kuhinju. Legla bi u kuhinjici na sto i ja bih joj ga zatjerao. Bilo je divno. Bilo je utoliko divnije, što bih, kad god bih obradio, pomislio: Ovo je posljednji put... sutra hvatam maglu! A tada bih, da joj pomognem u njenom kućepaziteljskom poslu, sišao u podrum i izgurao kante s pepelom. Izjutra, kad bi joj sin odlazio na posao, popeo bih se na krov da izvjetrim posteljinu. I ona i sin imali su TBC... Ponekad nije bilo ni obroka. I ponekad bi me beznadnost cijelog tog stanja tako zgrabila za gušu da bih se odjenuo i izišao napolje. Kadšto se ne bih baš brzo ni vratio. A kad bih se vratio, osjećao bih se bjednije nego ikad, jer sam znao da će me dočekati onim svojim krupnim, ružnim očima. Vratio bih joj se kao čovjek koji obavlja svoju svetu obavezu. Povalio bih je na sto i pustio je da me miluje; proučavao bih joj bore ispod očiju i korijenje kose koje je opet crvenjelo. Dok 357 sam tako ležao, često bih mislio na onu drugu, na onu koju sam volio, često bih pokušavao zamisliti da li i ona sad leži s nekim, ili... One duge šetnje svakog bogovetnog dana u godini! Ležeći s drugom ženom, dobro sam ih se sad sjećao. I koliko sam se još puta i kasnije prisjećao tih šetnji! Najkukavnije, najpustije, najružnije ulice što ih je čovjek ikad izgradio. S tjeskobom u srcu se sjećam tih šetnji, ulica i prvih propalih nada. Prozor je ondje, ali nema Melisande; i vrt je ondje, ali nema zlaćana sjaja. Prolazim gore-dolje a nikoga nema na prozoru. Večernjača je sasvim nisko; pojavljuje se Tristan, pa Fidelio i, napokon, Oberon. Hidroglavi pas laje na sva usta i, premda nema močvare, čujem kako žabe posvuda krekeću. Iste kuće, iste tramvajske linije, sve je isto. Ona se skriva iza zavjese, čeka kada ću proći, radi ovo ili ono... ali nje ondje nema, i nikada je neće biti, nikada, nikad a. Je li to opera ili navijanje vergla? To bariton Amato kida svoja zlatna pluća; to je Rubaiyat, to je Mount Everest, to je noć bez mjesečine, to je jecaj u zoru, to je dječak koji se pretvara, to je Mačak u čizmama, to ze lisica ili astrahan, to nije ni od kakve tvari i ni iz kojeg vremena, beskrajno je i uvijek iznova počinje, ispod srca, u dnu grla, u tabanima i zašto bar jednom, samo jednom, za ime Isusovo, zašto bar jednom ne mine sjenka, ili za-šušti zavjesa, ili dah ovlaži prozorsko okno, bar jednom, bar nešto, makar i laž, nešto da utiša bol, da zaustavi ove šetnje gore-dolje, gore-dolje... šetnje u pravcu kuće. Iste kuće, iste ulične svjetiljke, isto sve. Prolazim pokraj vlastite kuće, pokraj groblja, pokraj rezervoara, odlazim u polja. Sjedam kraj ceste, unio sam glavu u šake i plačem. Jadničak kakav već jesam, ne mogu ni toliko napeti srce da mi popucaju žile. Htio bih se ugušiti od tuge a umjesto toga rađam hrid. A dotle me ona druga čeka. Zamišljam je kako sjedi na niskom stepeništu pred kućom, kako me 358 čeka, kako su joj oči krupne i bolne, lice bijelo i drhtavo od čežnje. Uvijek sam mislio da me onamo

vraćala samilost, ali čim joj se približim i vidim joj izraz u očima, više ne znam šta me vuče, samo znam da ćemo ući i leći, i da će se ona napola smijati, napola plakati, i da će posve ušutjeti, i da će me samo gledati, motriti dok budem hodao po sobi, i da me nikad neće zapitati što me muči, nikada, nikada, jer jedino toga se boji, jer jedino to od straha ne želi saznati. Ne volim te! Ne čuje li kako to vičem? Ne volim te! Neprestano to urlam stisnutih usnica i s mržnjom u srcu, očajnički i u beznadnu bijesu. Ali riječi mi nikako ne silaze s usnica. Gledam je i jezik mi je nepomičan. Ne mogu ništa izustiti... Samo imamo vrijeme, vrijeme, beskrajno mnogo vremena i nemamo ničega s čime bismo ga ispunili — osim laži. Ne nije mi cilj da prepričam cijeli svoj život prije kobnog trenutka — bila bi preduga i otužna priča. Uostalom, zar se moj život zaista ravnomjerno uspinjao prema kulminacionoj taoki? Ne bih rekao. Mislim da je bilo bezbrojno mnogo trenutaka kad sam bio u prilici da počnem iz početka, ali nisam imao dovoljno snage i vjere. Spomenute večeri sam svjesno okrenuo sam sebi leđa: krenuo sam pravo iz staroga života u novi. Nije me to stajalo baš nikakva napora. Bilo mi je trideset godina. Imao sam ženu, dijete i, kako se to kaže, »odgovornost«. To su činjenice, a činjenice ne znače ništa. Istina je da mi je želja postala toliko snažna, da se pretvorila u stvarnost. U takvu času nije važno što čovjek radi, važno je što on j e s t e. U takvu času čovjek postaje anđeo. Upravo se to meni i dogodilo: p ostao sam anđeo. Nije toliko vrijedna anđeoska čistoća, koliko to što anđeo može letjeti. Anđeo može probiti svaku šablonu u bilo kojem času i vinuti se u nebo; u njegovoj je moći da se spusti u najnižu stvar i da se iz nje izvuče kad poželi. One noći sam to odlično shvatio. Bio sam čist, lišen ljudskosti i 359 spona, imao sam krila. Oslobođen sam bio prošlosti i nije me bilo briga za budućnost. Nisam bio podložan zanosu. Kad sam izišao iz ureda, savio sam krila i sakrio ih pod kaput. Plesna dvorana se nalazila tačno nasuprot ulaza u kazalište gdje sam obično sjedio cijela poslijepodneva umjesto da tražim posao. Bila je to kazališna ulica i ja bih ondje ponekad prosjedio sate i sate snivajući najnemogućnije snove. Ćini se da je cio kazališni život New Yorka bio usredotočen u toj jednoj ulici. Bio je to Broadway, bio je to uspjeh, slava, sjaj, šarenilo, zastor od azbesta i u njemu rupa. Sjedeći na ulazu kazališta, na stepenicama, obično bih promatrao susjednu plesnu dvoranu i niz crvenih svjetiljki koje su gorjele čak i za ljetnih poslije-podneva. Na svakom se prozoru okretao ventilator koji je, kako se činilo, istjerivao glazbu na ulicu gdje bi se ona utopila u bučnoj galami prometa. S druge strane plesne dvorane nalazio se javni nu-žnik, gdje sam također ponekad sjedio u nadi da ću se domoći ženske ili love. Iznad nužnika, na ulici, nalazio se kiosk sa stranim novinama i časopisima: čim bih pogledao te novine na stranim jezicima, već bi mi cijeli dan b;o uništen. Bez ikakva predumišljaja sam se uspeo uz stepenice koje su vodile u plesnu dvoranu, uputio se pravo prema prozorčiću blagajne gdje je sjedio Grk Nick i držao pred sobom svežnjić ulaznica. Baš kao i nužnik u podzemlju i kao stepenice pred kazalištem, tako mi se i ruka toga Grka čini sad kao neka zasebna i odjelita stvar — ogromna, dlakava ručetina vukodlaka iz neke stravične skandinavske bajke. Uvijek mi se ta ruka obraćala i uvijek mi je govorila »Gospođica Mara večeras neće doći« ili »Da, gospođica Mara će doći kasnije navečer«. Tu sam ruku sanjao kad sam kao dijete spavao u sobi s rešetkom na prozoru. U grozničavu snu bi odjednom sinuo prozor preda mnom,i ja bih ugledao vukodlaka kako se čvrsto drži za rešetke. Svake noći zare360 dom posjećivao me je taj vukodlak, držao se za rešetku i kesio se pokazujući sve zube. Probudio bih se u ledenu znoju, u kući bi bio mrak a u sobi posve tiho. Već sam s ruba plesnog podija primijetio da ide prema meni; dolazi punim jedrima a krupno punašno lice dražesno se njiše na dugačku vratu kao na stabljici. Vidim pred sobom ženu kojoj je možda osamnaest, možda trideset godina, modrikasto-crne kose, široka bijela lica, punašna bijela lica na kojemu blistavo sjaju oči. Odjevena je u plavu, rukom šivanu haljinu od tiftina. I sad se dobro sjećam njena punačnog tijela i sjećam se kako joj je lijepa i ravna kosa sa strane bila počešljana na razdjeljak, kao u muškarca. Sjećam se kako mi se nasmiješila — znalački, tajnovito, letimično — i taj bi smiješak iznenada zatreperio kao ćuh vjetra. Cijelo joj se biće usredotočilo u licu. Mogao sam joj naprosto uzeti glavu i odnijeti je kući. Mogao bih je noću položiti pokraj sebe u krevet i obljubiti. Kad bi otvorila usta i oči, sinulo bi joj cijelo biće. Kao da ga je obasjao neki neznani izvor iz skrovitog središta zemlje. Ne pada mi na pamet ništa osim lica, neobična, turobna smiješka i njegove sveobuhvatne neposrednosti. Smiješak bijaše tako brz i letimičan da je bio nalik na bljesak noža. I taj smiješak, to lice, nosila je na dugačku, bijelu vratu, na gipku, labudastu vratu medija — i to propalog i prokletog. Stojim na uglu ispod crvenih svjetiljki i čekam je da siđe. Skoro su dva sata izjutra i ona prestaje raditi. Stojim na Broadwayu, s cvijetom u zapučku, osjećajući se posve pročišćen i osamljen. Gotovo cijelu večer smo razgovarali o Strindbergu, o njegovoj junakinji Henrietti. Slušam je tako napeto i pozorno da sam se posve zanio. Činilo mi se, kao da smo, već od prve rečenice, počeli trku — u

361 suprotnu pravcu. Henriette! Tek što spomenusmo to ime, ona je odmah počela govoriti o sebi ne udaIjujući se ipak ni od Henriette. Henriette je bila vezana uz nju dugačkom, nevidljivom uzicom koju je ona neprimjetno pokretala jednim jedinim prstom, kao ulični prodavač koji se odmakne od crne prostirke na pločniku, naoko posve ravnodušan prema pravici što skakuće na prostirci i koji se jedino izdaje grčevitim pokretima mezimca za koji je crna uzica privezana. Kao da je govorila: Henriette sam ja, prava pravcata ja. Htjela me je uvjeriti da je Henriette utjelovljeno zlo. Govorila mi je to tako prirodno, tako nevino, gotovo neljudski iskreno — pa kako sam mogao povjerovati da tako zaista i misli? Odjednom je osjećam kako se približava. Okrećem glavu. Tako je, dolazi punim jedrima, blistavih očiju. Prvi put vidim kako se drži. Hod joj je kao u ptice, ljudske ptice u debelu, mekanu krznu. Lokomotiva dolazi punom parom: htio bih zavikati, za-trubiti tako glasno da cijeli svijet začepi uši. Kakav je to hod! To i nije hod, jer ona klizi. Visoka, dostojanstvena, krupna, suzdržana, ona presijeca dim i džez i svjetlo crvenih sijalica poput kraljice majke svih babilonskih lakih žena. Sve se to događa na Broadwayu, preko puta javnog nužnika. Broadway je njeno carstvo. To je Broadway, to je New York i to je Amerika. Ona je pokretna Amerika na krilima seksa. Ona je mamenost, ona je odvratna i uzvišena — s primjesom klorovodične kiseline, ra-stopine opijuma i oniksa u prahu. Obilna je i veličanstvena: ona je američka pravda i krivda i ocean je oplakuje s obje strane. Prvi put u životu cijeli kontinent me pogađa svom snagom, pogađa me pravo među oči. To je amerika, s bizonima ili bez bizona, okrugli brus na kojem se obrću nade i razočaranja. Sve od čega je stvorena Amerika, sačinjena je i ona: od kosti, krvi, mišića, očne jabučice. 362 hoda, ritma; držanja; uvjerenja; mjedenog i šupljeg crijeva. Gotovo da me je cijelog prekrila, puno joj lice šija kao kalcij. Debelo, meko krzno klizi joj s ramena. Ni ne primjećuje šta se događa, čini se da joj nije stalo hoće li joj spasti odjeća. Živo joj se jebe za sve. Ona je Amerika koja se pomiče kao trag munje prema staklenu skladištu krvave historije. Amerika, s krznom ili bez krzna, u cipelama ili bosa. Amerika pouzećem. Kidajte, gadovi, prije nego vas opalimo! Drži me to u želucu, drhtim. Nešto mi prijeti i ne mogu mu izbjeći. Glava-čke ona dolazi prema meni, pravo kroz zrcalni prozor. Kad bi se bar načas zaustavila, kad bi me bar načas pustila na miru. Ali ni govora, neće da mi udijeli ni jednog jedinog trenutka. Obara se na mene hitro, okrutno, nadmoćno, baš kao sama Sudbina, i njen mač me siječe i siječe... Hvata me za ruku i čvrsto je drži. Koračam pokraj nje bez straha. U meni zvijezde trepere; u meni, ondje gdje su još maloprije lokomotive bijesno huktale, sad je široki plavi svod. Nekad treba čekati cijeli život da doživiš takav trenutak. Žena, koju se nikad nisi nadao sresti, sjedi sad pred tobom, govori i izgleda tačno kao osoba o kojoj si sanjario. Ali je najčudnije da prije čak nisi ni slutio da sanjariš o njoj. Cijela ti je prošlost nalik na dugo spavanje koje bi posve palo u zaborav da je bilo bez sna. A i san je mogao pasti u zaborav, da nije bilo sjećanja, ali ti pamtiš krvlju a krv je nalik na ocean koji sve odnosi, sve osim onoga Što je novo i konkretnije čak i od života: sve osim STVARNOSTI. Sjedimo u malom separeu kineskog restorana s druge strane ulice. Krajičkom oka hvatam treperava i blistava svjetla reklama što se uspinju i spuštaju po nebu. Ona još svejednako govori o Henrietti ili već, možda, o sebi. Crna joj kapica, torbica i krz363 no leže na sjedalu kraj nje. Svakog časa pali novu cigaretu koja izgori dok ona priča. Nema tu ni početka ni kraja; riječi šiknu iz nje kao plamen i spale sve čega se domognu. Tko bi znao odakle je i kako počela pričati. Odjednom je već usred dugačke, nove priče, koja je ipak posve nalik na prethodnu. Riječi su joj bezoblične kao san: nema hodnika, nema zidova, nema izlaza, nema postaja. Imam osjećaj kao da sam upao kroz petlju duboko u mrežu, da mučno pužem ne bih li se iskoprcao, da joj zavirujem u oči i pokušavam ondje otkriti neki trag značenju njenih riječi — ali ne zapažam ništa, ništa osim vlastitoga lika koji se njiše u dnu bezdana zdenca. Iako ona govori samo o sebi, ja nikako ne mogu bar donekle naslutiti obrise njene ličnosti. Nagnula se, nalaktivši se na sto, i njene me riječi poplavljuju; val za valom se obrušava na mene a ipak se ništa ne oblikuje u meni, ništa što bih razumom mogao dokučiti. Priča mi o ocu, o njihovu životu kraj šervudske šume gdje je rođena, ili mi je bar o tome pričala, a sad već govori opet o Hen-rietti ili, ako se ne varam, o Dostojevskome — nisam siguran — ali, bilo kako bilo, odjednom mi je jasno da ona ne govori više ni o čemu od spomenutog, nego o čovjeku koji ju je jedne noći dopratio kući i kad su zastali pred ulazom da se oproste, odjednom joj posegnuo pod suknju i zadigao je. Na trenutak zastaje kako bi me uvjerila da ona zaista želi o tome govoriti. Gledam je zbunjeno. Nikako mi nije jasno kako smo skrenuli razgovor u te vode. Koji čovjek? Šta joj je rekao? Čekam da nastavi, u nadi da će se vratiti na istu priču, ali ni govora, opet me je

pretekla i sad mi se sve čini da je čovjek, onaj čovjek već mrtav; samoubistvo — i još me pokušava uvjeriti da je to bio za nju vrlo težak udarac, ali je, čini se, zapravo pokušavala istaći kako je ponosna činjenicom da može nekoga natjerati na samoubistvo. Ne mogu zamisliti da je onaj čovjek mrtav; zamišljam ga jedino pred ulazom, kako joj zadiže 364 suknju; za mene je to bezimen čovjek, ali živ i ovjekovječen u trenutku kad joj diže haljinu. Primjećujem i drugoga čovjeka, njena oca, i zamišljam ga kao vlasnika nekoliko trkaćih konja, gdje sjedi u maloj gostionici negdje ispred Beča; još ga lakše zamišljam na krovu gostionice kako pušta zmajeve da bi utukao vrijeme. I nikako ne mogu razlikovati njena oca od čovjeka koga je ludo voljela. On je osoba o kojoj najradije ne bi govorila, ali ipak neprestano navraća na nj i, premda nisam siguran da on nije onaj isti čovjek koji joj je dignuo suknju, nisam, bome, ni siguran da to nije onaj čovjek koji je počinio samoubistvo. Možda je to onaj čovjek o kome je počela govoriti kad snio sjeli da večeramo. Sad se sjećam kako je, baš kad smo sjedali, počela prilično grozničavo govoriti o čovjeku koji je upravo ulazio u kavanu, čak je spomenula i kako se zove, ali sam ja odmah zaboravio. Ali se sjećam kako je rekla da je živjela s njim i kako je učinio nešto što joj se nije svidjelo — nije rekla šta — pa mu je dala nogu i ostavila ga bez ikakva objašnjenja. I tada, baš kad smo ulazili u kineski restoran, njih dvoje se sudariše, i ona je drhtala od glave do pete kad smo sjeli za sto u separeu ... Dosta dugo se osjećam prilično nelagodno. Možda je svaka njena riječ — laž! Ne neka obična laž, ni govora, nego nešto gore, nešto neopisivo. Samo ponekad izbije ovako i istina na vidjelo, osobito ako misliš da se više nikad nećeš vidjeti s osobom koja je kraj tebe. Ponekad možeš reći posve tuđoj osobi ono što se ne bi usudio otkriti najprisniju prijatelju. To je kao kad zaspeš na nekoj veselici; toliko se zaokupiš samim sobom da odjednom zaspeš. I, kad čvrsto zaspeš, počneš se obraćati nekome koji je u istoj sobi s tobom bio cijelo vrijeme, pa prema tome sve razumije, čak ako nastaviš i u polovici rečenice. A možda i ta druga osoba tone u san ili također već spava, pa ju je zato i bilo tako lako nagovoriti, a ako ne kaže ništa što će te uznemiriti, onda ti može biti jasno 365 da je ono što govori stvarno istinito, da si posve budan i da nema druge stvarnosti osim sna na javi. Nikad prije nisam bio tako temeljito budan i u isto vrijeme u duboku snu. Da je vukodlak iz mojih snova odista otkinuo rešetke i zgrabio me za ruku, smrtno bih se uplašio i već bi, dakle, bio mrtav, to jest u vječnom snu a prema tome i na vječnoj slobodi, pa ništa više ne bi bilo čudno, ni nestvarno, čak ako se ono što se dogodilo i nije dogodilo. Ono što se dogodilo, zacijelo se davno dogodilo, zacijelo noću. A što se sad događa, događa se isto tako davno noću, i nije istinitije od sna o vukodlaku i rešetki koja ne popušta, osim što je sad rešetka provaljena i ona, koje sam se bojao, drži me za ruku, i više nema razlike između onoga čega sam se bojao i onoga što jeste, jer sam prije spavao u snu a sad spavam na javi, i nemam se više bilo čega bojati, niti se imam čemu nadati, niti što iščekivati, jer mi ostaje samo ono šio jest i čemu nema kraja. Ona bi išla. Ide joj se... Opet vidim njen kuk, vidim je kako glatko klizi, baš kao i u trenutku kad je izlazila iz plesne dvorane i ušla u mene. Opet je čujem... »Odjednom je posegnuo, tko zna zašto, pod suknju i zadigao je.« Zabacuje krzno oko vrata; crna kapica pretvara joj glavu u kameju. Okruglo, punačno lice slavenskih jagodica. Kako sam sve to mogao sanjati a da nikad nisam vidio? Kako sam znao da će ovako ustati, jedra i puna, široka bijela lica koje cvijeta kao magnolija. Drhtim od dodira njenog punog bedra. Čini se da je čak malko viša od mene, iako nije. To je zbog toga što tako drži bradu. Ona ne pazi gdje staje. Gazi preko stvari i ide samo naprijed, naprijed, široko otvorenih očiju uprtih u prostor pred sobom. Nema za nju prošlosti, ni budućnosti, čak je i sadašnjost nekako sumnjiva. Vlastito ja ju je, čini se, napustilo i tijelo sad srlja naprijed, ukrućena, puna vrata, vrata bijela poput lica, puna poput lica. Nastavlja pričati onim istim, grlenim glasom. Nema tu 366 ni početka, ni kraja. Nisam svjestan vremena ni pro-ticanja vremena, nego bczvreinmosti. U gihi joj je mala maternica povezana s velikom maternicom u zdjelici. Taksi je već stigao a ona joS mlati pra/nu kozmološku slamu svog fi/iekog ego a. Podižem slušalicu i uspostavljam vezu s dvostrukim uterusom. Halo, halo, ti si? Hajdemo! Pomirimo se s tim: taksiji, brodovi, vlakovi, motorni čamci; plaže, stje-nice, autoputovi, putovi drugog reda, ruševine; svete moći; stari svijet, novi svijet, mol, lukobran; ginekološka kliješta; leteći trapez, jarak, delta, aligatori, krokodili, priča, priča; i onda pet priča, pa ponovo cesta, još više prašine u očima, još više duga, proloma oblaka, doručaka, vrhnja i pijace. I kad smo prešli sve putove i kad nam je ostala samo prašina s mahnitih nogu, svejedno nije izblijedjela uspomena na tvoje široko, puno i bijelo lice kiupnih usta i razmaknutih svježih usnica, kao snijeg bijelih i mahom savršenih zubi, i tu uspomenu ne može ništa oskvrnuti, jer je, kao i tvoji zubi, savršena... Danas je nedjelja, prva nedjelja u mom novom životu i oko vrata nosim visoki ovratnik koji si mi ti pričvrstila. Preda mnom je novi život. Počinje danom odmora. Ležim na široku zelenu listu i promatram kako ti sunce pršti u utrobi. Kakve li gužve i galame! I sve to zbog mene; je li moguće? Kad bi u tebi

bilo bar milijun sunaca! Kad bih ovako mogao vječno ležati i uživati u nebeskom vatrometu! Ležim i lebdim iznad mjesečeve površine. Svijet je u utrobnom transu: duhovna i fizička ličnost su u ravnoteži. Toliko si mi obećala da mi je svejedno, ako se i ne iskoprcam odavde, čini mi se tla je već prošlo tačno 25 960 godina otkako spavam u crnoj utrobi seksa. Čini mi se da spavam 365 godina previše. Ali bilo kako mu drago, sad sam u pravom domu, među šestorkama, i ono što je za mnom — dobro je, i ono što je preda mnom — dobro je. 367 r Prišla si mi prerušena kao Venera a zapravo si Lilit, to dobro znam. Cijeli mi je život uravnotežen; uživat ću u toj povlastici samo jedan dan. Sutra ću se odlučiti na koju stranu da pretegnem. Sutra je gotovo s ravnotežom; ako je ikad ponovo nađem, naći ću je u krvi, ne u zvijezdama. Dobro je što mi toliko obećavaš. Potrebno mi je da mi se obeća gotovo sve, jer sam predugo živio u sunčevoj sjeni. Treba mi svjetla i nevinosti — i sunčane vatre u crijevima. Želim biti prevaren i razočaran da bih upotpunio trojstvo i da ne bih neprestano morao polijetati s planete u svemir. Vjerujem ti sve što mi kažeš, ali znam da će ispasti drugačije. Prihvaćam te kao zvijezdu i kao zamku, kao kamičak koji će prevagnuti na tezulji, kao kratkovidna suca, kao jamu u koju se propada, kao stazu po kojoj se ide, kao križ i strijelu. Do danas sam putovao na suprotnu stranu od sunca; od danas putujem u dva smjera, za suncem i za mjesecom. Odsada dobivam dva spola, dvije hemisfere, dva neba, par od svega. Odsada ću biti dvostruk i dvospolan. Sve što se događa, događat će se dvaput. Bit ću nalik na posjetioca ove zemlje, koji uživa u njenim blagodatima i odnosi sa sobom njene darove. Neću služiti, niti će mene služiti. Tražit ću svrhu u samome sebi. Ponovo gledam u sunce — prvi put sam se ozbiljno zagledao. Rujno je kao krv i ljudi u njemu hodaju po krovovima. Jasno vidim sve do iznad obzorja. Baš kao da je uskršnja nedjelja. Smrt je iza mene, a i rođenje. Od sada ću živjeti sred životnih boljki. Živjet ću duhovnim životom pigmeja, skrovitim životom čovječuljka iz divlje prašume. Duhovno i fizičko izmijeniše mjesta. Ravnoteža više nije cilj — treba uništiti tezulju. Da čujem još jednom kako mi obećavaš sva ta sunca koja nosiš u sebi. Pokušat ću vjerovati, bar jedan jedini dan, dok se odmaram pod vedrim nebom, da je sunce dobro znamenje. Veličanstveno ću skapati kad ti sunce prasne u utrobi. Čvrsto vjerujem svim tvojim laži368 ma. Prihvaćam te kao dIki-iijc /.I.i, k.to ilušn^upku, kao Maharani noći. l'i ikiu .11 mi svupi uliohu na /ul da bih te se sjetio. Treba d.i kivm-iiiu. Suii.i, sutra... Rujna, 1938. Villa Seurat, Pariz. 369 wIzdavač »OTOKAR KERSOVANI - RIJEKA« Za izdavača DRAGO CRNČEVIĆ r

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->