Bila jednom jedna djevojica, sasvim malena, a dugakih ruku, siromana i naputena.

ivjela je pod
stubama u Horvatinskoj 20a, u Dubravi (dakle u Zagrebu) te je velikim oima s velikim zjenicama
molila stanovnike Dubravane hranu, vodu, toplinu. Jutrom je tako prosila, popodne bi nekud otila, u
noi bi se opet vratila pod stube Horvatinske 20a. Otkada je tamo, pamti susjeda koja ju je prva
zamjetila jedno jutro pri odlasku na posao. Pred mjesec, dva se to zbilo, a djevojica kako onda tako i
sad nije znala nita rei. Njezino ime, porijeklo ostalo je nepoznato. Kako je bilo puno ciganske djece
u okolici, susjeda je odmah pomislila da se radi o novoj metodi profesionalnog proenja. A kako je
proao tek mjesec,dva, da nije napravila neto ozbiljno po pitanju tog djeteta, ekala je dan kad e opet
nestati, onako kako se i pojavila. U meuvremenu se navikla pomaziti ju koji put, dati joj hrane, nikad
novaca, ili arape, rukavice. Jesen je naglo okrenula u zimu. Crnokoso dijete velikih svijetlih oiju je
sve oitije nekud nestajalo veinu dana i mrakom se vraalo. Sve vie stanovnika se okretalo za njom
dok je ona laganim korakom hodala ulicama sve praznijeg i sivijeg grada. Gledali su njezine gole
glenjeve i laktove dok joj netko nije poklonio veliku jaknu i preduge hlae. Svaki dan na putu do
automobila, proao bi kraj nje profesor filozofije. Na tom putu profesor je uglavnom razmiljao o
novim putevima simbolike logike, ili o Heideggerovim mislima, i sl. Na rubu naoala pojavila bi mu
se esto zakrivljena crna silueta, a kad okrenuo jednom tako glavu za njom, iznenadio ga svijetli
djetetov pogled. inilo mu se bistro to dijete, iako se neobino kretalo. Otiao je dalje na posao.
Naveer dok je ruao (ruak bi na poslu uvijek preskoio) opet se sjetio tog pogleda djeteta, i sjetio se
da bi ga trebalo upitati par stvari, iz filozofije, na koje je mogue dobiti zanimljiv odgovor. inilo mu
se da je eksperiment dovoljno sulud, relativan po ozbiljnosti, da bi jednostavno moglo upaliti, da
dobije odlini rezultat. Stoga je sutradan ranije krenuo na posao, zatekao dijete negdje kod ulaznih
vrata Horvatinske 20a. Zapitao ju je neto obino, kako bi dobio njezinu panju, ali kako nije
reagirala, ve nastavila jako polagano hodati, ostao je zauen. Gledao ju je neko vrijeme, konano
primjetio da nema odgovarajuu odjeu, da je prljava, da ima dugake ruke, i vjerojatno da ne uje.
Kleknuo je ispred nje da joj doe u razinu oiju, pruio joj otvoren dlan. A ona je pruila svoj prst
kojim je arala po njegovom dlanu. Profesorom prostruji jeza. Ona pljesne rukama tri puta pred njim i
vikne mu da pazi. Opet pone crtati prstom po dlanu. Profesor prepozna slova koja pone slovkati.
Reenica nije bila dugaka ni komplicirana. Kad je zavrila profesor se ustao. Pruio je djevojici
ruku, koju je ona uhvatila i nastavila polagano hodati ulicom. A dok su hodali zajedno, odnosno dok
ga je ona vodila, ulica se rastopila u mlijeno sivu rijeku, neboderi se raspali, progutala ih zemlja.
Ljudi su nestali, pretvorili se u crne krivulje koje su proarale zamrenu mapu grada Zagreba, negdje
se kriale, lomile zavoje, zastale u nekoj toci i svakako vratile se nazad na isto mjesto, da opiu svoju
vjenu osmicu.