P. 1
Dr. Thomas W. Phelan - 1-2-3 Uspjeh

Dr. Thomas W. Phelan - 1-2-3 Uspjeh

|Views: 699|Likes:
Published by bambusic

More info:

Published by: bambusic on Jun 17, 2014
Copyright:Traditional Copyright: All rights reserved

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

10/11/2015

pdf

text

original

Thomas W.

Phelan





Naslov izvornika:
1-2-3 Magic effective Discipline for Children 2-12



Prijevod:
Dunja Flegar





Nakladnik:
OSTVARENJE d.o.o.






Biti roditelj nije lako. Željeli biste da vas djeca slušaju i da možete uživati u
njima. Želite ih podići u sretne i sposobne mlade ljude, ali ne raspolažete sa dovoljno
slobodnog vremena da biste čitali priručnike o disciplini i roditeljstvu. I nisu vam
potrebni savjeti o tome kako da ostanete svetac, genij ili profesionalni psiholog.
Dr. Phelan pojednostavljuje roditeljski posao pomoću tri jasna koraka:

Korak 1: Kontroliranje neposlušnosti: naučite zadivljujuće jednostavnu tehniku koja
djecu navodi da PRESTANU činiti ono što vi ne želite da čine (cmizdrenje, svađanje,
ispadi, suparništvo među braćom i dr.)

Korak 2: Poticanje dobrog ponašanja (naučite nekoliko djelotvornih metoda kojima ćete
potaknuti djecu da POČNU činiti ono što mislite da trebaju (pospemiti sobu, pospremiti
iza sebe, otići na spavanje, pisati zadaću i dr.)

Korak 3: Jačanje međusobne povezanosti: naučite četiri snažne tehnike koje jačaju
povezanost između vas i vašeg djeteta


U 1-2-3 Uspjeh naučit ćete i kako pobijediti šest načina iskušavanja i
manipulacije, kako postupiti pri neposlušnosti u javnosti i kako izbjeći pričaj-uvjeravaj-
svađaj se-viči-udari sindrom. Naučit ćete i to da tišina može govoriti više od riječi.





Dr. Sc. Thomas W.Phelan registrirani je klinički psiholog, renomirani stručnjak i predavač na
temu discipliniranja djece i poremećaja pomanjkanja pažnje. Često se pojavljuje u radio i TV
emisijama, a privatnom praksom bavi se od 1972. g.





Sadržaj

Predgovor trećem izdanju
Roditeljstvo samo za izdržljive

DIO I. JASAN PREGLED
1. Je li riječ o čaroliji?
2. "Prestani" i "počni" ponašanje
3. Predrasuda o malim odraslima
4. Dvije najveće pogreške u disciplini

DIO II. KONTROLIRANJE NEPODNOŠLJIVOG PONAŠANJA
5. Odbrojavanje nepodnošljivog ponašanja
6. Dvadeset pitanja
7. Kako postupati u javnosti
8. Varijacije: suparništvo medu braćom, ispadi bijesa i durenje
9. Prvi razgovor

DIO III. NIJEDNO VAM DIJETE NEĆE ZAHVALJIVATI
10. Šest načina iskušavanja i manipulacije
11. Odbrojavanje na djelu
12. Ozbiljniji prijestupi

DIO IV. POTICANJE DOBROG PONAŠANJA
13. Sedam taktika za "počni" ponašanje
14. Jutarnje buđenje i izlaženje iz kuće
15. Čišćenje sobe, spremanje stvari i kućanske obveze
16. Obroci
17. Domaća zadaća i vježbanje
18. Odlazak na spavanje i buđenje usred noći
19. Obiteljski sastanci
20. Kada pričati?

DIO V. UČVRŠĆIVANJE ODNOSA
21. Djetetovo samopoštovanje
22. Roditeljsko pretjerivanje
23. Izražavanje naklonosti i pohvale
24. Pravi uspjeh: zabava udvoje
25. Aktivno slušanja
26. Vaš novi život





Za Eileen





Predgovor trećem izdanju





rvi smo seminar 1-2-3 Uspjeh održali jednoga hladnog travanjskog dana 1984.
godine u mjesnom hotelu Holiday Inn. Sudjelovalo je dvadeset i osam roditelja. Od
tada pa do danas osobno sam 1-2-3 Uspjeh predstavio stotinama i tisućama roditelja,
učitelja, školskih psihologa i administratora, baka i djedova, terapeuta, specijalista za
mentalno zdravlje i pedijatara. Ostali su prezenteri vodili 1-2-3 radionice za tisuću ljudi
diljem svijeta. Trenutna prodaja knjiga i videosnimki premašila je brojku od 750 tisuća
prodanih primjeraka. Sada već imamo priručnik za voditelje, audio-knjige te knjige i
snimke na španjolskom jeziku, a uskoro će se na policama knjižara pojaviti i naša
najnovija knjiga 1-2-3 Uspjeh za odgajatelje i učitelje.
Razlozi uspjeha knjige 1-2-3 Uspjeh: Učinkovita disciplina za djecu od 2 do 12
godina vrlo su jednostavni. Program je djelotvoran i lako se uči. Možete ga naučiti u
jednom danu i već sljedećeg dana početi s njegovom primjenom. Tu nema nikakve
čarolije, ali mnogi su nam se oduševljeni roditelji zaklinjali da 1-2-3 djeluje baš poput
čarolije. A sada, nakon svih tih godina, javljaju nam se roditelji koji su podizali svoju
djecu - od samog početka - na osnovama programa 1-2-3, i ti nam ljudi zahvaljuju što
smo im promijenili život.
Takvi komentari sažimaju primarni cilj našeg rada: mi želimo unijeti korjenite i
pozitivne promjene u živote ljudi koji primjenjuju naš program. Želimo da mame i tate
uživaju sa svojom djecom te da ih uspiju disciplinirati blagošću, nepokolebljivošću,
odlučnošću i smirenošću. Želimo da djeca rastu sretna i sposobna za suživot s drugima.

P

Kako koristiti knjigu

Treće izdanje knjige 1-2-3 Uspjeh opisuje neke jednostavne i vrlo djelotvorne metode
discipliniranja djece u dobi od približno dvije do dvanaest godina. Ne morate biti genij,
svetac ili profesionalni terapeut da biste dobro provodili program. Za dobivanje najboljih
rezultata, imajte na umu sljedeće:

1. Metode treba primjenjivati upravo onako kako su opisane, osobito kada se radi
o pravilima nepričanja i nepokazivanja emocija.
2. Ako dijete živi s oba roditelja, i jedan i drugi moraju primjenjivati ove tehnike.
Ako jedan od roditelja odbija koristiti 1-2-3, neka ga drugi roditelj koristi samostalno
(nadajući se, naravno, da drugi supružnik s djecom radi nešto pametno).
3. Samohrani roditelji mogu djelotvorno koristiti metode samostalno. Tim će
roditeljima ovaj jednostavni i djelotvorni sustav zapravo najviše koristiti, jer su upravo
oni najopterećeniji pa nemaju mnogo vremena za svladavanje programa i ne mogu si
priuštiti neuspjeh u discipliniranju vlastite djece.
4. Bakama i djedovima, dadiljama i ostalim skrbnicima ovaj program može
također pomoći u discipliniranju malog djeteta. Mnogi su bake i djedovi zapravo prvi
otkrili ovaj program i onda ga podijelili sa svojom djecom. Ovih dana sve više i više
slušamo o tome kako mnogi bake i djedovi samostalno podižu djecu, a baš njima 1-2-3
često spašava život.
5. Pazite na zdravlje svoga djeteta. Poznata je činjenica da bolesti, alergije i
tjelesna bol mogu pogoršati ili uzrokovati dječje emocionalne probleme i probleme u
ponašanju. Vrlo je važno da dijete redovito posjećuje liječnika.
6. Poglavlja 1-11 moraju se svakako pročitati prije nego što se počne s metodom
odbrojavanja i prije nego što se počnu koristiti metode u poglavljima 12-26. Mnogi
roditelji koriste odbrojavanje sedam do deset dana kako bi uveli red u kući, a onda
nastavljaju sa IV. dijelom, Poticanje dobrog ponašanja.


Psihološka procjena i savjetovanje

Psihološka evaluacija i savjetovanje poduzimaju se prije primjene programa 1-2-3 ako u
djeteta postoji povijest izrazitoga straha od odvajanja, tjelesnog nasilja ili krajnje
autodestruktivnog ponašanja. Takvu se djecu može prilično teško disciplinirati tijekom
početnoga probnog perioda kada se još uvijek prilagođavaju novoj disciplini. Ako obitelj
trenutno odlazi na savjetovanja, ovaj program prije same primjene treba raspraviti s
psihologom. Ako nije upoznat s programom 1-2-3 Uspjeh, kopirajte mu knjigu, audio-
ili video-snimku kako bi dobio potrebne informacije.

Psihološka procjena i savjetovanje trebaju se poduzeti nakon primjene 1-2-3:
1. Ako na djelotvornu primjenu metoda utječe nestabilan brak ili konflikti. 1-2-3
obično predstavlja izvrstan način da mama i tada dođu "na istu valnu duljinu" kada se
radi o djeci. Često je potrebno samo nekoliko savjetovanja da bi se brod vratio na pravi
smjer.
2. Ako jedan ili oba roditelja nisu u stanju slijediti pravila nepričanja i
nepokazivanja emocija. Ostali životni stresovi, jednako kao i problemi s tjeskobom i
depresijom, mogu roditeljima otežati postizanje smirenog stanja koje je potrebno da bi
se 1-2-3 djelotvorno koristio. Terapeut razgovorom o tim teškoćama može pomoći mami
i tati da ponovno dođu k sebi.
3. Ako se problemi u ponašanju u djeteta nastavljaju, zajedno s iskušavanjem
granica i manipulacijom, i to u znatnoj mjeri nakon što se program provodio tri tjedna.
Svoje ste dijete teško disciplinirali i prije primjene programa 1-2-3. Sada primjećujete
napredak, ali još uvijek teško s njime izlazite nakraj. Utvrdite o čemu se radi.
4. Vjerujte svojim instinktima. Evo zlatnog pravila: ako vas više od šest mjeseci
brine neki poseban problem u vezi s djetetom, to je previše. Posavjetujte se s nekim i
otkrijte postoji li problem uistinu. Ako postoji, pokušajte ga riješiti ili naučiti kako da se
nosite s njime. Ako problem ne postoji, prestanite brinuti.

Ozbiljni psihološki problemi i problemi u ponašanju kod male djece često
uključuju stalne teškoće u sljedećem:

☻ obraćanju pažnje i mirnom sjedenju
☻ razvoju govora, socijalnim interakcijama i ograničavanju interesa
☻ negativnom, neprijateljskom i prkosnom ponašanju
☻ izrazitoj zabrinutosti i neuobičajenom strahu od odvajanja
☻ gubitku interesa za zabavne aktivnosti i razdražljivosti
☻ izrazitoj verbalnoj i fizičkoj agresiji
☻ nepoštivanju dobi primjerenih normi i pravila
☻ neočekivanim teškoćama u učenju

Što je novo u trećem izdanju?

U trećem izdanju knjige 1-2-3 Uspjeh pojavljuje se mnoštvo novih poglavlja,
uključujući "Kada trebate pričati? ", "Roditeljsko pretjerivanje" i "Pravi uspjeh: zabava
udvoje. "Peti dio, Učvršćivanje odnosa, predstavlja reorganizirani šesti dio drugoga
izdanja, Djetetovo samopoštovanje. Ova nam reorganizacija omogućava da
pojednostavimo opis cjelokupnih roditeljskih strategija (i daje novo značenje koncepciji
1-2-3) tako što ćemo prepoznati tri odijeljena i važna roditeljska koraka:

1. Kontroliranje nepodnošljivog ponašanja.
2. Poticanje dobrog ponašanja.
3. Učvršćivanje odnosa s djetetom.

U ovom trećem izdanju izostavljena su četiri poglavlja za učitelje koja će biti
prebačena u našu novu knjigu - od koje nas dijeli samo nekoliko mjeseci - 1-2-3 Uspjeh
za odgajatelje i učitelje. Nove ilustracije, koncizni okviri, sažeci poglavlja i - po prvi
puta! - kazalo zaključuju listu novouvedenih poboljšanja. Nadamo se da će nam treće
izdanje knjige 1-2-3 Uspjeh pružiti još djelotvorniji način za postizanje zadanoga cilja:
unošenja radikalnih i pozitivnih promjena - u kratkom vremenskom periodu - u živote
roditelja i njihove male djece.




Roditeljstvo :
samo za izdržljive


Da su roditeljstvo i poučavanje lagani, misle
samo oni ljudi koji to nikada nisu probali.


"Mogu li dobiti čokoladicu?"
"Ne, zlato."
"Zašto ne?"
"Zato što u šest sati večeramo."
"Da, ali hoću jednu."
"Upravo ti govorim da je ne možeš dobiti."
"Nikada mi ništa ne daš."
"Kako to misliš? Ne nosiš li odjeću? Imaš li krov nad glavom?"
"Hoću li te uskoro nahraniti?"
"Joey je prije pola sata dobio jednu."
"Slušaj me, jesi li ti tvoj brat? Osim toga, on jede svoju večeru."
"Obećajem da ću sve pojesti."
"Monika, nemoj mi samo obećavati, obećavati i obećavati. Jučer si u pola pet
poslijepodne smazala sendvič s maslacem od kikirikija, a onda nisi pojela i zalogaja od
večere!"
"E PA SAD ĆU SE UBITI, A ONDA ĆU POBJEĆI OD KUĆE!!!"


Prava disciplina, lijepi trenuci

Da su roditeljstvo i poučavanje lagani, misle samo oni ljudi koji to nikada nisu probali.
Te zadaće nedvojbeno spadaju medu najteže poslove na svijetu, ali i među one u kojima
je najlakše pogriješiti. Život s malim djetetom predstavlja najljepše životno iskustvo, ali
i nevjerojatno frustrira ako baš niste sigurni što radite.
Odrasli s romantičnim vizijama roditeljstva često zaboravljaju da je nemoguće
djetetu dati baš sve što poželi. Podizanje i poučavanje djeteta podrazumijeva da ćete ga,
uz brigu i podršku, redovito frustrirati. "Sada je vrijeme da se pode spavati. Sada moraš
pisati zadaću. Prestani gnjaviti sestru. Ne, ne možeš dobiti čokoladicu." Uvijek iznova,
potrebni su vam blagost i čvrstina.
Na nesreću, frustrirana djeca obično ne zahvaljuju roditeljima na tome što ih
pokušavaju podići na pravi način. Djeca umjesto toga pokazuju zadivljujuću prirodnu
sposobnost da zbune i iskvare odrasle te da ih tako skrenu s pravoga puta, prebacujući na
njih odgovornost za svoje trenutne jade. Mi to zovemo "iskušavanjem granica i
manipulacijom" koji se javljaju u šest osnovnih tipova (vidi poglavlje 10). Iskušavanje i
manipulacija mogu potisnuti zabavu, uništiti osjećaje, pokvariti učenje i - na duge pruge
- razoriti odnose.
Pomnožite onu gornju scenu sa čokoladicom tisuću puta i jamačno ćete dobiti jad.
Tako nitko ne može živjeti, a dijete sasvim sigurno ne može tako odrastati.
Djeca ne dolaze u paketu s priručnikom Kako me odgajati. Eto zašto postoji
program poput 1-2-3. Odrasli moraju znati kako da se uhvate ukoštac s teškim
ponašanjem, kako da potiču dobro ponašanje i kako da svladaju nenadane zamke
iskušavanja i manipulacije - i to tako da sve bude pravedno, lako shvatljivo i bez nasilja.
Kada se s djetetovim neizbježnim problematičnim ponašanjem postupa rutinski i na
djelotvoran način, omogućen je pristup toplijoj strani roditeljstva. Prisnost, slušanje i
razgovor, pohvale i zajednička zabava tada mogu prirodno teći. Drugim riječima, prava
disciplina omogućava lijepe trenutke i dobre odnose. To je ono što želite.


1-2-3: Tri koraka prema učinkovitom roditeljstvu

1-2-3 ponudit će vam učinkovito roditeljstvo u tri koraka. Svaki je od ta tri koraka
zaseban, savladiv i iznimno važan. Oni su i međuovisni: drugim riječima, svaki od njih,
da bi uspio, ovisi u nekoj mjeri o onom drugom. Bilo koji od ovih koraka ignorirate na
vlastitu odgovornost.
Prvi korak (dijelovi II i III) je kontroliranje nepodnošljivog ponašanja. Dijete vam
se nikada neće sviđati i nikada se s njime nećete slagati ako vas neprestano iritira
cmizdrenjem, svađanjem, zadirkivanjem, dosađivanjem, ispadima, vikanjem i
odupiranjem. U knjizi 1-2-3 Uspjeh naučit ćete kako "odbrojavati" nepodnošljivo
ponašanje, a onda ćete se ugodno iznenaditi koliko je ta jednostavna tehnika učinkovita!
Drugi korak (dio IV) je poticanje dobrog ponašanja. Poticanje dobrog ponašanja,
u koje ulazi pospremanje, odlazak na spavanje, pristojnost i pisanje zadaće, iziskuje veći
napor - kako za roditelja tako i za dijete - od kontroliranja nepodnošljivog ponašanja.
Naučit ćete sedam jednostavnih metoda za poticanje pozitivnih radnji u djece.
Konačno, u trećem koraku (dio V) naučit ćete neke vrijedne i ne toliko teške
načine održavanja zdravog odnosa s vlastitim djetetom. Neke roditelje treba naprosto
podsjetiti na te strategije: neki pak roditelji moraju jako poraditi na njima. Posvećivanje
pažnje kvaliteti odnosa s djetetom pomoći će vam pri prvom i drugom koraku i obratno.
Počnimo - i neka vam je sa srećom!























Dio I.


Jasan pregled




1

Je li riječ o čaroliji?


Kada smo prvi puta djeci rekli što namjeravamo
može se reći da su ostala zatečena.


Uspjeh nije čarolija nego jednostavna, precizna i učinkovita metoda
blagog i odlučnog discipliniranja djece od otprilike dvije do dvanaest
godina. Ipak, mnogi roditelji, učitelji i ostali često izjavljuju: "Ovo djeluje poput
čarolije!" 1-2-3 sasvim sigurno djeluje ako se pravilno primjenjuje, a to znači ako se
slijede osnovna pravila. 1-2-3 je ono što možete nazvati i strategijom "roditelji su
glavni" ili "učitelji su glavni", ali nije dopušteno svađanje, vikanje ili fizičko
kažnjavanje.
Program 1-2-3 trenutno koriste milijuni roditelja, učitelja, baka i djedova, dječjih
vrtića, dadilja, bolničkog osoblja i ostalih ljudi koji se brinu za djecu diljem svijeta.
Knjiga je prevedena na mnoge strane jezike, uključujući korejski, talijanski, španjolski,
japanski i kineski. 1-2-3 također podučavaju i preporučuju mnogi stručnjaci za mentalno
zdravlje i pedijatri. Na roditeljskim sastancima učitelji preporučuju 1-2-3 roditeljima
svojih učenika. Oni taj program također preporučuju svojim kolegama.
Čemu sav taj entuzijazam? Kako se jedna majka izrazila: "1-2-3 je lako naučiti i
daje rezultate. Ponovno uživam sa svojim klincima i znam da mogu biti onakva mama
kakvom sam oduvijek željela biti."
Metodom opisanom u ovoj knjizi lako je ovladati, a možete početi odmah. Ne
morate biti svetac, genij ili profesionalni terapeut da biste ispravno primijenili 1-2-3.
Previše programa za roditelje počinje od ukazivanja na pedeset do sedamdeset
pogrešaka koje navodno upravo činite. Onda vam, u nadi da vam pomaže ispraviti te
1-2-3

pogreške, program izloži pedeset do sedamdeset i pet elaboriranih roditeljskih strategija
koje zahtijevaju napredno psihologijsko obrazovanje, ako ih želite primijeniti kako
treba. Rezultat? Ne osjećate se dobro, zbunjeni ste i ne znate gdje da otpočnete. Najgore
od svega, u vašoj kući ili razredu sve ostaje po starom.
Međutim, nakon što pročitate 1-2-3 Uspjeh, točno
ćete znati što morate činiti i što smijete govoriti kada se
radi o običnim, svakodnevnim problemima u kojima
zaglavite s klincima. 1-2-3 Uspjeh temelji se na nekoliko
osnovnih, ali ključnih principa pa ne samo da ćete moći
zapamtiti što vam je činiti nego ćete to i primijeniti onda
kada ste tjeskobni, uznemireni ili na bilo .koji drugi način
izvan sebe (a u velike većine nas roditelja to je svaki
dan!). Bit ćete sposobni za ulogu ljubaznih, ali
učinkovitih roditelja i onda kada ste prezaposleni, u žurbi
ili preokupirani na bilo koji drugi način.
Osim prevladavanja manjih, ali čestih roditeljskih
problema, naučit ćete također kako prevladati ozbiljnije
teškoće poput laganja, krađe ili tučnjave. S programom 1-
2-3 - što posebno iznenađuje - ne morate pamtiti mnoštvo
tehnika i strategija. Ta je činjenica osobito važna kada se odrastao čovjek mora nositi s
emocionalno nabijenom situacijom koja uključuje dijete. Strategije opisane u ovoj knjizi
jasne su i roditeljima ostavljaju minimalan broj nedoumica.
Ako 1-2-3 primijenite ispravno otkrit ćete da uistinu djeluje Pokazalo se da je 1-2-
3 izrazito djelotvoran u djece od dvije do dvanaest godina, bilo da se radi o
"problematičnoj" djeci ili naprosto o tipičnim mališanima. Zapravo se 1-2-3 uspješno
primjenjuje kod teškoća u učenju, poremećaja pažnje i emocionalnih poteškoća u djece,
kao i u djece s vidnim i slušnim oštećenjima. Primjenjuje se i u djece s teškoćama u
razvoju. Da bi se ostvarila prava dobrobit od 1-2-3, jedino je pravilo da dijete mora biti
u mentalnoj dobi od najmanje dvije godine.
Kada završite čitanje knjige 1-2-3 Uspjeh bilo bi dobro da s radom započnete
odmah. Razgovarajte sa svojim supružnikom ili partnerom, ako živite zajedno, i počnite
odmah. Ako ste samohrani roditelj, duboko udahnite i objasnite vježbe svojim
mališanima. Učinite istu stvar s bakom i djedom. Ako ne počnete odmah, možda se toga
više nikada nećete prihvatiti.
Ako ste učitelj, počnite objašnjavati 1-2-3 svojim učenicima, sazovite roditeljski
sastanak i pokažite roditeljima dijelove 1-2-3 videosnimki. Sliku vrijedi više od tisuću
riječi, a mnogi roditelji nakon što vide snimke (osobito slavni primjer sa čokoladicom)
požele koristiti program kod kuće. Rezultati suradnje između roditelja i škole i
konzistentnost koja se time stvara često vrijede zlata, osobito kada je riječ o
problematičnijoj djeci.
Ako ste stručnjak za mentalno zdravlje ili pedijatar, preporučite svojim klijentima
ili pacijentima da nabave primjerak knjige u obližnjoj knjižari. Ili im vi nabavite knjigu,

video- ili audio-kasete. Ako se radi o snimci, svakako naplatite kauciju ili je - prije ili
poslije - više nećete dobiti natrag!


Što očekivati kada se započne s 1-2-3

Kada započnete s 1-2-3 stvari će se brzo mijenjati. Ali tu su dobre i loše vijesti.
Dobre su vijesti što će se na početku polovica djece svrstati u kategoriju "izravnih
suradnika". Počinjete provoditi program, a oni odmah pristanu surađivati - ponekad "kao
u čaroliji". Što da radite? Samo se opustite i uživajte u dobroj sreći! Loša je vijest što će
se druga polovica djece svrstati u kategoriju "izravnih izazivača". Njihovo će se
ponašanje u početku pogoršati. Izazivat će vas da vide jeste li uistinu ozbiljno naumili
provoditi nove roditeljske ideje. Ako budete ustrajni - ali bez svađanja, vikanja ili batina
- uspjet ćete veliku većinu tih malih izazivača sasvim dobra dovesti u red za otprilike
deset dana. Što da onda radite? Počnite ponovno uživati u vlastitoj djeci.
Vjerovali ili ne, možda ćete u kratkom vremenskøm razdoblju dobiti miran dom i
ugodniju djecu. Ponovno ćete zavoljeti i dijeliti vlastitu roditeljsku ulogu - a sve to u
doglednoj budućnosti! Ako ste učitelj, manje će vas iscrpljivati uspostavljanje discipline,
a ostat će vam i više vremena za podučavanje. Prije nego što uđemo u detalje 1-2-3
programa, moramo razjasniti dva vrlo važna pojma:

1. Dva osnovna lipa problematíčnog ponašanja (poglavlje 2).
2. Opasna predrasuda koju roditelji, učitelji i ostali imaju o maloj djeci (poglavlje
3).









2

"Prestani" i "počni" ponašanje


Prestani gnjaviti sestru i, molim te, počni pisati zadaću!


ostoje dva osnovna problema koje djeca priređuju odraslima. Kada ste frustrirani,
mališanima to znači da (1) čine nešto što treba prestati, ili (2) ne čine nešto što bi
trebali početi činiti. U 1-2-3 stoga govorimo o dvije vrste ponašanja: "prestani" i
"počni". U svakodnevnoj gužvi i jurnjavi možda ne brinete previše o razlici između
"prestani" i "počni" ponašanja, ali ta je razlika - kao što ćemo uskoro i vidjeti - izuzetno
važna. Ovo će vam razlikovanje znatno olakšati život!
"Prestani" ponašanje uključuje česte i neznatne scene koje vam djeca
svakodnevno priređuju, kao što su cmizdrenje, drskost, ispadi bijesa, svađe, dosađivanje,
sukobljavanje, durenje, vikanje i tako dalje. "Prestani“ ponašanje proteže se od blago
iritirajućeg do nepodnošljivog. Svako od tih teških ponašanja samo za sebe nije tako
strašno, ali strpajte ih sve u jedno poslijepodne i do pet sati osjećat ćete se kao da ste
pola zemaljske kugle proputovali autostopom.
"Počni" ponašanje uključuje pozitivne aktivnosti poput pospremanja sobe, pisanja
zadaće, vježbanja klavira, jutarnjeg ustajanja, odlaska u krevet, objedovanja i ljubaznosti
s drugim ljudima. Problem s "počni" ponašanjem javlja se onda kada dijete ne radi nešto
što bi, prema vašem mišljenju, bilo dobro raditi.
Stoga se kod "prestani" ponašanja sve vrti oko onoga što djeca čine, a kod "počni"
ponašanja stvar je u onome što djeca ne čine. Razlog zbog kojeg se ta dva tipa ponašanja
odvajaju jest sljedeći: svaki od tih problema zahtijeva drugačiju taktiku.
Za "prestani" ponašanje, poput cmizdrenja, svađanja, vrištanja i dosađivanja,
koristit ćete postupak 1-2-3, odnosno postupak "odbrojavanja". Odbrojavanje je
jednostavno, blago i izravno.
P

Za "počni" ponašanje izabrat ćete jednu od sedam
taktika koje se mogu primjenjivati samostalno ili u
kombinaciji. Te taktike uključuju pohvalu, jednostavan
zahtjev, alarmne satove, sustav nadnica, prirodne
posljedice, bilježenje u tablicu i varijaciju na 1-2-3.
Taktike "počni" ponašanja, kao što vjerojatno zaključujete,
zahtijevaju malo više razmišljanja i napora od samog
odbrojavanja.
Zašto razlika u taktikama? Odgovor leži u pitanju
motivacije. Koliko treba djetetu - ako je motivirano - da
zaustavi "prestani" ponašanje poput cmizdrenja, svađanja i
dosađivanja? Odgovor je: sekunda; a to uistinu nije težak
zadatak. I - ovisno o tome koliko je ljutito i prkosno -
zaustavljanje nepodnošljivog ponašanja uistinu ne
zahtijeva ogroman napor.
No sada razmotrite "počni" ponašanje. Koliko djetetu treba da pojede večeru?
Možda dvadeset do dvadeset i pet minuta. Da se spremi za spavanje? Dvadeset do
trideset minuta. U školu? Trideset minuta. Što je sa zadaćom? Zadaća može zahtijevati
četrdeset minuta do tri godine. Dakle, očito je da "počni" ponašanje od djeteta zahtijeva
veću motivaciju. Ono mora početi projekt, ustrajati u njemu i završiti ga. A taj projekt je
nešto što dječak ili djevojčica baš ne drže na popisu najdražih stvari.
Stoga, ako poticanje pozitivnog ponašanja od djece zahtijeva veću motivaciju,
naravno da će se veća motivacija zahtijevati i od mame i tate. Kao što ćete uskoro i
vidjeti, zaustavljanje "prestani" ponašanja relativno je lako, ako se pravilno primjenjuje.
"Počni" ponašanje je teže.
Kada prevladavate teškoće u ponašanju s jednim djetetom, morate prvo odrediti
radi li se o "prestani" ili "počni" ponašanju. Želite li da dijete prestane činiti to što čini?
Ili je to nešto s čime bi trebalo nastaviti? Budući da je odbrojavanje tako jednostavno,
najveći problem se javlja kad roditelji počnu koristiti odbrojavanje za "počni" ponašanje;
primjerice, odbrojavaju za početak pisanja domaće zadaće. Kao što ćete uskoro vidjeti,
odbrojavanje izaziva motivaciju koja u djece potraje obično vrlo kratko (od nekoliko
sekundi do nekoliko minuta). Ako pomiješate taktike (na primjer, koristite odbrojavanje
za pisanje domaće zadaće), nećete dobiti optimalne rezultate.
Ali, ne brinite. Cijela je procedura vrlo jednostavna i brzo ćete njome ovladati.
Učinkovita disciplina nadolazi prirodno i - vjerovali ili ne - djeca će vas slušati. Ali prvo
morate naučiti na djecu gledati realno - bez idealiziranja. O svojim mališanima u
vlastitim glavama možda držite pogrešne i opasne pretpostavke.






3

Predrasuda o
malim odraslima


Djeca su samo djeca.


nogi roditelji i učitelji u glavi nose problematičnu predodžbu o maloj djeci. Ta
predodžba predstavlja neku vrstu pogrešne pretpostavke ili želje zbog koje
pokušaj discipliniranja propada, a popratne olujne scene uzrokuju da se svi osjećaju loše.
Ta je pogrešna pretpostavka poznata i kao "predrasuda o malim odraslima".
Predrasuda o malim odraslima je vjerovanje da djeca imaju srca od zlata i da su u
osnovi razumna i nesebična. Djeca su samo umanjena verzija odraslih, nastavlja se ova
predrasuda, pa kada se ne ponašaju kako treba ili odbijaju suradnju, problem mora biti
naprosto u tome što nemaju dovoljno informacija na raspolaganju pa samo to
onemogućava da stvari čine kako treba.
Zamislite, recimo, da vaš osmogodišnji sin terorizira svoju mladu sestru već
petnaesti puta otkad su se vratili iz škole. Što biste trebali poduzeti? Ako je vaš sin mala
odrasla osoba, jednostavno ga posjednite, smireno ga pogledajte u oči i obrazložite mu
tri ispravna razloga zbog kojih ne bi trebao gnjaviti sestru. Prvo, zadirkivanje je
povređuje. Drugo, vi se zbog toga ljutite na njega. Treće - i najvažnije - kako bi se on
sam osjećao kada bi s njim netko tako postupao? Sin vas gleda, lice mu prosvijetljeno
sjaji, a onda izjavljuje: "Bože, nikada to nisam gledao iz tog ugla!" Onda prestaje
gnjaviti sestru do kraja života. Bilo bi to vrlo lijepo, ali svaki iskusni roditelj ili učitelj
zna da se tako nešto neće dogoditi. Djeca nisu mali odrasli.
Glavna točka glasi ovako: odrasli koji vjeruju - ili žele vjerovati - u "predrasudu o
malim odraslima" oslanjat će se u velikoj mjeri na riječi i razloge prilikom suočavanja s
vlastitom djecom i pokušat će time utjecati na njihovo ponašanje. A riječi i razlozi, sami
po sebi, u velikoj većini slučajeva moraju podbaciti. Objašnjenja ponekad neće
M

proizvesti apsolutno nikakav učinak. Ponekad će objašnjavanja djecu i roditelje provesti
kroz ono što mi zovemo "pričaj-uvjeravaj-svađaj se-viči-udari" sindromom.
Što je to? Zamislite da dijete čini nešto što vam se ne sviđa. Čitate u priručniku za
roditelje da biste morali raspraviti problem bez obzira koliko to trajalo. Tako
pokušavate objasniti kćeri zašto ne bi trebala činiti to što čini. Ona ne reagira pa je
sljedeći puta pokušavate uvjeriti da gleda stvari vašim očima. Kada uvjeravanje ne
uspije, počinjete se svađati. Svađa vodi do vike, a kada i to propadne, čini vam se da
morate udariti. Zapravo se u 99 posto slučajeva kada roditelji viču i udaraju svoju djecu
jednostavno radi o pucanju živaca. Ispad bijesa je znak da (1) roditelj ne zna što da radi;
(2) roditelj je tako frustriran da ne može jasno razmišljati; i (3) taj roditelj ima problem s
kontroliranjem bijesa.
Ne želimo tvrditi da sve vrijeme hodate uokolo i gledate gdje ćete udariti dijete.
Možda je istina, međutim, da je glavni uzrok zlostavljanja djece (fizičkog zlostavljanja,
ne seksualnog) predrasuda o malim odraslima. Roditelji čitaju knjige koje govore o tome
da je razgovor i urazumljivanje metoda kojoj treba dati prednost. Kada razgovor i
urazumljivanje propadnu, roditelji polude i počnu udarati zato što je najpoželjnija
metoda podbacila i prepustila mjesto očaju.
Kao što ćemo poslije razjasniti, razgovor i objašnjavanje zasigurno zaslužuju
svoje mjesto u podizanju djeteta. Ali djeca su samo djeca - nisu mali odrasli. Prije
mnogo godina jedna je spisateljica rekla: "Djetinjstvo je razdoblje prolazne psihoze."
Mislila je da su djeca, kada su mala - na neki način luda! Nisu rođena razumna i
nesebična, nego su rođena nerazumna i sebična. Posljedično, zadatak je roditelja - i
učitelja - da djeci pomognu postati ovo prvo. Da bi se ovaj cilj postigao, odrasli moraju
biti nježni, dosljedni, odlučni i smireni.
Kako to postići? Počnite tako što ćete promijeniti način razmišljanja o djeci i
riješiti se predrasude o malim odraslima. U namjeri da iz roditeljskih glava izbacimo tu
pogrešnu pretpostavku, iskoristit ćemo nešto što bi se
moglo nazvati "kognitivnim šokom". Premda je malo
pretjerano i možda može djelovati čudno, zamislite ovo
umjesto da na svoju djecu gledate kao na male odrasle,
zamislite sebe kao krotitelja divljih životinja. Ne mislimo,
naravno, da trebate koristiti bičeve, pištolje i stolice.
Svakako ne mislimo da morate biti zločesti.
Ali što krotitelj divljih životinja čini? On bira
metode - uglavnom neverbalne - i ponavlja ih sve dok
"trenirani" ne počne činiti ono što on, trener, želi. Trener je
strpljiv i nježan, ali ustrajan. U 1-2-3 vam želimo
predstaviti neke korisne metode, tako da ih možete
ponavljati sve dok vaša djeca ne počnu činiti ono što
mislite da bi trebala. Na sreću, rezultati se pojavljuju i bez
predugog ponavljanja. Postupno, kako djeca budu starija,

počnite dodavati sve više razgovora i objašnjavanja. Zapamtite ovo: jedno objašnjenje -
ako je nužno - neće smetati. Ponavljani pokušaji objašnjavanja izazivaju nevolje.

Diktaturom do demokracije

Cjelokupna orijentacija programa 1-2-3 temelji se na onome što biste mogli nazvati
"diktaturom do demokracije". Kada su djeca mala, vaša kuća može predstavljati
relativno dobroćudnu diktaturu u kojoj ste vi i sudac i porota. Dvogodišnjak, recimo, ne
može odlučiti da izađe igrati se na ulicu, koliko god to želio. A šestogodišnjakinja ne
može proizvoljno odlučivati - svake srijede u sedam i trideset - hoće li ili neće preskočiti
malu školu zato što želi ostati kod kuće i igrati se novom igračkom koju je upravo dobila
za rođendan.
Kada djeca dospiju do srednje ili kasne adolescencije, u kuću treba uvesti više
demokracije. Mladima se treba omogućiti pravo suodlučivanja o stvarima koje ih se
izravno tiču. Povremeno biste morali sazivati obiteljske sastanke na kojima se rješavaju
problemi (vidi poglavlje 19). No, čak i u slučaju tinejdžera, kada zagusti, tko plaća
hipoteku? Vi. I tko zna što je najbolje za njih? Vi. Kada je neizbježno, vaše je pravo - i
dužnost - odrediti granice, čak i kada se djeci to ne sviđa.
Previše se roditelja u ovo vrijeme boji svoje djece. Čega se boje? Fizičkog
napada? Ne nužno. Tako se događa da u konfliktnim situacijama roditelji objašnjavaju,
objašnjavaju, objašnjavaju i nadaju se da će djeca možda doći k sebi. Ali prečesto to
naprosto vodi do "pričaj- uvjeravaj-svađaj se-viči-udari" sindroma.
Što ako vaša djeca uvijek dobro reagiraju na riječi i objašnjenja? Svakako ste
srećkovići! Posljednja su istraživanja pokazala da u cijeloj zemlji postoje tri takva
djeteta. Ako kod vas živi jedno takvo, svakako vam nije potrebna ova knjiga. No, ako
vam djeca ikada prestanu koristiti logiku, porazmislite o primjeni programa 1-2-3.
Pa, o čemu se radi u ovoj metodi? Prvo moramo objasniti o čemu se ne radi.





4

Dvije najveće pogreške
u disciplini


Tišina uvijek govori više od riječi


oditelji i učitelji u odnosima s djecom čine dvije velike pogreške: previše pričaju i
pokazuju previše emocija. Kao što smo upravo saznali, oni u djeci vide male
odrasle, a u tom je slučaju pričanje i brbljanje loše jer ili ne djeluje ili vodi do "pričaj-
uvjeravaj-svađaj se-viči-udari" sindroma. Ironično je da previše pričanja i objašnjavanja
navodi djecu na još slabiju suradnju zato što ih iritira i zbunjuje.
Zašto višak emocija djeluje tako destruktivno? Ne govore li danas ljudi da treba
"te stvari izbaciti iz sebe" i pokazati osjećaje? "Izrazite se, nemojte sve držati u sebi"
glavni je savjet sadašnjice.
Je li to dobar savjet roditelju? Jedna polovica savjeta jest, druga nije. Dobra strana
glasi: ako prema djetetu gajite pozitivne osjećaje, svakako to pokažite. Pokažite svoju
naklonost. Time im svakako nećete nanijeti nikakvu štetu, a činite i nešto dobro.
Loša se strana savjeta, međutim, odnosi na trenutke kada ste iznervirani ili ljutiti
na dijete. "Izbaciti sve iz sebe" u takvim trenucima i nije baš najpametnija ideja, zato što
roditelji u ljutnji često čine krive poteze. Ljutiti odrasli mogu vikati, vrištati,
omalovažavati i grditi; mogu također i fizički ugroziti djecu. 1-2-3 kontrolira roditeljsko
ponašanje jednako kao i dječje. Nije preporučljivo nekontrolirano pokazivati
negodovanje.
Postoji i drugi razlog zašto previše emocija ometa učinkovitost roditelja i učitelja.
Kada su malena, djeca se osjećaju podređenima. Oni se tako osjećaju jer to i jesu.
Slabija su, posjeduju manje privilegija, manje inteligencije, manje vještina, manje
odgovornosti i manje svega što inače pripada njihovim roditeljima i starijoj djeci. A taj
ih "manjak" doista grize. Ne sviđa im se to. Žele biti jaki i sposobni za ostavljanje
nekakvog traga u svijetu.

R

Pogledajte svoje dvogodišnjake. Žele biti poput
petogodišnjaka, kojima je dopušteno mnogo više
zgodnih stvari. Petogodišnjaci, s druge strane, žele biti
poput desetogodišnjaka. A desetogodišnjaci žele biti
poput vas; žele voziti automobile i koristiti kreditne
kartice! Žele utjecati na svijet i pokretati događaje. Jeste
li ikada vidjeli maleno dijete kako se spušta na jezero i
baca kamenje u vodu? Djeca su to u stanju činiti satima,
djelomice zato što je mreškanje vode znak da nešto čine.
Oni uzrokuju sav taj metež.
Kakve veze ima bacanje kamenčića u vodu s
onime što se događa u vašem domu? To je jednostavno.
Ako malo dijete može uznemiriti odraslu veličinu, tada
ta uznemirenost za njega predstavlja stvarno veliko mreškanje. Vaša uznemirenost u
djetetu povećava osjećaj moći. To ne znači da dijete nema savjesti i da će izrasti u
profesionalnog kriminalca. Radi se o normalnom dječjem osjećaju: Sva ta moć
privremeno nagrađuje, odnosno, izaziva dobar osjećaj u tom podređenom dijelu djeteta.
"Dovodi me do ludila kada prstima jede večeru!!! Zašto to mora činiti?!!" - time već
sami odgovarate na vlastito pitanje. Ono to čini - barem djelomice - zato što vas to
izluđuje.
Važno je pravilo, stoga, sljedeće: kada dijete čini nešto što vam se ne sviđa,
jednostavno redovito poludite na to i jamačno će to ponoviti samo za vas.
Kada je riječ o disciplini, želite biti dosljedni, odlučni i smireni. Stoga u programu
1-2-3 preporučujemo da u trenucima konflikta ili discipliniranja primijenite ono što
zovemo pravilima "nema pričanja" i "nema emocija". Budući da smo svi ljudi, ta pravila
zapravo znače vrlo malo pričanja i vrlo malo emocija. Ovo je od ključne važnosti za vašu
učinkovitost. Postoje i drugi disciplinski programi pored 1-2-3, ali svaki ćete upropastiti
ako budete previše pričali i previše se uzbuđivali. Te dvije greške, naravno, obično idu
rukom pod ruku, a pod emocijom se obično podrazumijeva ljutnja.
Neki roditelji i učitelji lako zatvaraju slavinu uznemirenosti i pričanja, osobito
nakon što se uvjere u učinkovitost pravovremene šutnje. Ostali odrasli, međutim, moraju
dobro zagristi jezik da bi obavili posao. Neki sam dan vidio
majicu na kojoj je pisalo "Pomozite mi - brbljam i ne mogu
stati" Mnogi tate, mame i učitelji moraju se uvijek iznova
podsjećati da priča, svađa, vika i vriska ne samo da ne pomažu
nego i pogoršavaju situaciju. Te "taktike" naprosto eksplodiraju
za nekoliko sekundi. Ako se nakon mjesec dana ili šest tjedana
primjene 1-2-3 programa roditelji još uvijek ne mogu otresti
starih navika, vrijeme je za suočavanje s činjenicama: čini se da
je potrebna neka vrsta liječničkoga pregleda i uvjetovanja (za
odrasloga, ne za dijete!).



















Dio II.


Kontroliranje
nepodnošljivog
ponašanja




5

Odbrojavanje nepodnošljivog
ponašanja


Želja nam je da djeca nauče (1) razmišljati i
(2) preuzimati odgovornost za vlastito ponašanje.


jeca su vam počela izvoditi psine. Sada znate da se ne biste smjeli uzbuđivati niti
počinjati s blebetanjem. Pa što biste onda trebali činiti?
Da bismo vam pomogli u prvom velikom roditeljskom koraku - kontroliranju
neposlušnosti - objasnit ćemo vam 1-2-3, ili odbrojavanje. Odbrojavanje je iznenađujuće
učinkovito i naizgled jednostavno, ali morate znati što činite. Za početak pazite na dvije
stvari.
Prvo, 1-2-3, ili metodu odbrojavanja, primjenjivat ćete kod "prestani"
(nepodnošljivog ili teškog) ponašanja. Drugim riječima, odbrojavat ćete ponašanja poput
svađanja, sukoba, cmizdrenja, vikanja, bijesnih ispada itd. Nećete koristiti 1-2-3 da biste
dijete ujutro istjerali iz kreveta, da biste ga natjerali na pisanje zadaće ili ga motivirali za
vježbanje klavira.
Drugo, ako vam je 1-2-3 potpuno nov, nakon što vam se kaže kako djeluje, bit
ćete sumnjičavi. Postupak će se činiti suviše laganim; ostavljat će dojam da nije
dovoljno agresivan i čvrst. Možda ćete pomisliti: "Hej, ne poznajete vi moga klinca. To
je dijete pravi zvrk!"
Neka vas sumnja ne zabrinjava. Zapamtite da je program 1-2-3 naoko
jednostavan, ali nije uvijek lagan. Uspjeh ne leži u odbrojavanju. Svatko može
odbrojavati. Uspjeh - ili ono što vodi do pravog uspjeha - leži u pravilima nepokazivanja
emocija i nepričanja, koja djecu tjeraju na razmišljanje i preuzimanje odgovornosti za
vlastite postupke.
Naravno, u programu 1-2-3 nema nikakve čarolije. Program predstavlja pažljivo,
logično i dosljedno proširenje posebnoga bihevioralnog pristupa blagom discipliniranju i
D

vođenju djece. Ubrzo - kada dođe do nove konfliktne situacije - osjećat ćete se poput
nove osobe: dosljedni, odlučni i smireni. Nedvojbeno je da ćete nakon prvog objašnjenja
imati pitanja. Pokušat ćemo odgovoriti na sva vaša pitanja u sljedećem poglavlju. Nakon
toga i nakon što pročitate informacije iz poglavlja 6-10, počet ćete odbrojavati.


Odbrojavanje teškog ponašanja

Kako 1-2-3 djeluje? Zamislite da imate četverogodišnje dijete (neki od vas ne moraju
zamišljati!). To dijete priređuje veliki ispad bijesa u kuhinji negdje u šest poslijepodne
jer mu vi - zbog svojega tvrdog srca - ne želite dati paketić čipsa tik prije večere. Sin
udara glavom o pod, lupa po vašim novim kuhinjskim ormarićima i urla kao da ga netko
kolje. Sigurni ste da susjedi slušaju tu buku sve do kraja ulice, a ne znate što poduzeti.
Pedijatar vam je rekao da ignorirate te ispade, ali niste sigurni da ih možete
podnijeti. Majka vam je rekla da djetetu preko lica stavite mokru krpu, ali taj vam savjet
djeluje nekako čudno. I, konačno, suprug vam je preporučio da ga svojski nalupate.
Ništa od toga nije dobro. Umjesto toga, primjenjujući 1-2-3 podići ćete prst,
pogledati maloga drečavog vražićka i smireno ćete reći: "Ovo je 1."
On ne mari. Izbezumljen je od bijesa i ispad se nastavlja punom žestinom. Puštate
da prođe 5 sekundi, tada podignete dva prsta i kažete: "Ovo je 2." Sada već dobivate
neku malu reakciju; no ispad se nastavlja. Tako nakon 5 dodatnih sekundi podižete tri
prsta i kažete: "Ovo je 3, uzmi 5."
Što to sada znači? To znači da ste sinu pružili dvije prilike - u prva dva
odbrojavanja - da se smiri. Ali on je u ovom slučaju propustio prilike - nije se umirio.
Zato će ga sada snaći posljedice. To može uključivati "vrijeme stanke" ili "time-out"
(otprilike jedna minuta za svaku djetetovu godinu), ili ono što zovemo "zamjenom za
time-out" (privremeni gubitak nekih privilegija ili oduzimanje igračaka, odlazak u krevet
15 minuta ranije, oduzimanje od džeparca, uskraćivanje
televizije na dva sata i sl.).
Recimo da ste odabrali vrijeme stanke ili time-out.
(Time-out sasvim dobro djeluje, kad smo već kod toga,
ako ga razumno primjenjuju roditelji koji i sami nisu
skloni bijesu.) Nakon što kažete "Ovo je 3, uzmi 5",
dijete ide na time-out. (Neki od vas pitaju: "Kako ću ga
natjerati na to?" Na ovo ćemo pitanje odgovoriti u
sljedećem poglavlju.)
Nakon što je objavljen time-out, nećete vjerovati
što će se sljedeće dogoditi. Ništa! Nema pričanja, nema
emocija, nema isprika, nema prodika, nema rasprava.
Govori se samo ono što je neophodno, a obično ništa nije
neophodno.
Nećete, primjerice, reći: "Hoćeš li sada biti dobar

dečko? Shvaćaš li što si činio majci cijelo poslijepodne? Tako sam umorna da bih mogla
vrištati!!! Tvoja sestra nije takva, a tata se vraća kući za pola sata. Je li te Bog poslao da
me odvedeš u ludnicu ili što?!"
Premda iskušenje da održite ovakvu lekciju može biti vrlo veliko, jednostavno
ostanite nijemi. Ako dijete učini nešto što se može odbrojavati, odbrojavajte. Ako se
dijete dobro ponaša, pohvalite ga i uživajte u njegovu društvu.
U relativno kratkom vremenskom periodu počet će se događati sljedeće: zadobit
ćete kontrolu - vjerovali ili ne - nad 1 ili 2. A obećavamo vam sljedeće: prvi puta kada
budete morali zaustaviti svađu vaše dvoje djece na drugom kraju sobe, samo ćete reći:
"Ovo je 1" ili "Ovo je 2" i nećete više ustajati, vikati i vrištati ili činiti nešto još gore
zbog čega biste poslije požalili... Prvi puta kada to budete učinili, osjećat ćete se sjajno!
Neki roditelji pitaju: "Moje dijete uvijek dođe do 2. Nikada ne staje na 1. Mislite
li da manipulira nama?" Odgovor je: "Ne, nije rečeno da uvijek manipulira vama kada
čeka do 2." Zašto? Zato što 42 ili 72 uistinu izluđuje! Izluditi vas želi dijete kojeg
morate tisuću puta upozoriti da se smiri. Dva puta nije tako strašno i, zapamtite, kada
dijete dođe do 3, nema mu spasa.
Drugi roditelji pitaju, s dobrim razlogom: "Što ako moja kći ili sin učine nešto
tako strašno da im ne mogu pružiti tri prilike'?" To je dobro pitanje. Na primjer, što kada
vas dijete udari? Udaranje roditelja je neprihvatljivo. Ako vas dijete udari, bilo bi
smiješno reći: "Ovo je 1" i pružiti mu još prilika da vas mlatne. Zato, ako je po vašem
mišljenju ponašanje već na početku neprihvatljivo, jednostavno recite: "Ovo je 3, uzmi 5
i dodaj još 15 zbog ozbiljnosti prijestupa."
Uzmimo drugi primjer. Što kada vaš sedmogodišnjak na igralištu pokupi neku
psovku? On ne zna što znači, ali želi je isprobati na vama. Tako vam u pola devet, prije
odlaska na spavanje, izlane: "Ti, šupljoglavče!" Ista stvar. "Ovo je 3, uzmi 5 i dodaj još
15 za pogani jezik." Kao i u ovom primjeru, kada se mališan vrati s time-outa, treba mu
ukratko objasniti što ta riječ znači i zašto je u kući ne smije koristiti. Objašnjenja su
prikladna kada je ponašanje neuobičajeno ili kada se pojavljuje po prvi puta.
To je to. To je bit odbrojavanja. Ono je izuzetno jednostavno, izravno i
učinkovito. I sad vi mislite da u tome mora postojati neka kvaka. I postoji.


Teži dio stvari

Povremeno naletim na roditelje koji kažu: "Pohađali smo vaše radionice prije osam
tjedana i uživali smo u njima. Imamo dva prilično 'teška' djeteta u dobi od sedam i pet
godina. Nakon povratka kući prilično smo se iznenadili. 1-2-3 je djelovao i djeca su se
počela mnogo bolje ponašati. Ali to je bilo prije dva mjeseca. Sada 1-2-3 više ne djeluje.
Treba nam nova metoda."
U čemu je problem? U devedeset posto slučajeva - ne uvijek - problem leži u tome
što roditelji "zaboravljaju" pravila nepričanja i nepokazivanja emocija. Odrasli to mogu
preskočiti a da i ne primijete. Sjećate se ispada našeg četverogodišnjaka zbog čipsa? Evo

kako bi ta scena mogla izgledati ako roditelj nenamjerno previše priča ili se previše
uzbuđuje dok pokušava odbrojavati:

"Ovo je 1... Hajde sad, umorna sam. Zašto ne možeš učiniti jednu malu stvar za
nas - GLEDAJ ME DOK TI PRIČAM, BALAVČE! Okej, ovo je 2. Još jedan i letiš van
iz kuhinje, čuješ li me? Zlo mi je od tvojega cmizdrenja i naricanja svaki puta kada ne
možeš dobiti sve što poželiš. Još jedan i to je to. SESTRA TI SE NIKAD TAKO NE
PONAŠA... TATA DOLAZI KUĆI ZA POLA SATA! OK. DOSTA! OVO JE 3, UZMI
5. ODMAH! MAKNI MI SE S OČIJU!"

Uh-huh! Što je to bilo? To je roditeljski ispad bijesa. Sada imamo dva ispada u
istoj kuhinji. Ovaj roditeljski ispad uopće nije 1-2-3. Što je pogrešno u postupku ljutitog
roditelja?
Tri stvari.
Prvo, želite li tako razgovarati s djetetom? Jeste li
proživjeli loš dan na poslu? Ako "komunicirate" poput
ovog roditelja, doslovni prijevod jednostavno glasi:
"Idemo se svađati!" Ne morate imati dijete s poremećajem
pomanjkanja pažnje ili poremećajem ponašanja - posvađat
ćete se. Postoji mnoštvo djece koja će si radije odsjeći
lijevu nogu nego izvući kraći kraj u svađi. Nerazboriti
pokušaji pričanja ili uvjeravanja zasigurno će odvratiti
djetetovu pozornost od ponašanja, a usmjeriti je na
zabavnu i energičnu prepirku.
Drugo, mnogo teške djece pati od poremećaja
pomanjkanja pažnje (ADD-a). To ne znači da ne dobivaju
dovoljno pažnje. To znači da ne mogu obraćati pažnju.
Kako bi takvo dijete, ili bilo koji gnjevni mališan uopće,
moglo iz bujice riječi koju mu odrasli upućuje razabrati one važne dijelove, poput
odbrojavanja i upozorenja? Ne može. Djeca ne reagiraju na upozorenja u prvom redu
zato što ih ne čuju dovoljno jasno.
Napokon, evo treće pogreške u istupu ovog super-frustriranog roditelja. Čak i ako
se prijeđe preko svih uključenih emocija, dok mama ili tata pričaju bez prestanka,
njihova se poruka iz temelja mijenja. Dok roditelji navode sve više dobrih razloga zbog
kojih bi se dijete trebalo smiriti, prava poruka glasi: "Ne moraš se ponašati kako treba
sve dok ti ne damo pet ili šest dobrih razloga za to. I zamisli, svakako se nadam da ćeš
se složiti s mojim razlozima." To više nije disciplina. Riječ koja označuje ovu "taktiku"
počinje slovom M. To je moljakanje. Kada tako molite, vi (1) razmišljate umjesto djeteta
i (2) preuzimate odgovornost za njegovo ponašanje.
Što će onda prosječno dijete učiniti? Počet će raspravljati s vašim razlozima.
"Katie ne čini uvijek sve što ti kažeš. Tata se neće vratiti za pola sata." Sada ste napustili

dvorište discipline i ušli ste u ulicu prepirke. Zaboravili ste najvažniju stvar. Što je
najvažnije? "Ponaša li se dijete kako treba?" - eto što.
Znači, kada dijete počinje nešto izvoditi, kažite "Ovo je 1" (i ugrizite se za jezik).
Onda, ako je potrebno, "Ovo je 2" (polagano, šutite) i tako dalje. Sjetite se da uspjeh nije
u odbrojavanju, nego u sadržajnoj stanci koja slijedi odmah nakon upozorenja. U tom
trenutku - ako odrasli ostane smiren - odgovornost za ponašanje pada ravno na
mališanova leđa. Ne biste ni htjeli da je drugačije.
Kada se radi o odbrojavanju, šutnja govori više od riječi.

Slavni primjer s čokoladicom

Naš slavni primjer sa čokoladicom pomoći će vam da bolje
shvatite kako djeluje 1-2-3. Riječ je o situaciji koju je većina
roditelja barem jednom iskusila. Kuhate večeru u petnaest do
šest, a vaša osmogodišnja kći ušeta u kuhinju:

"Mogu li dobiti čokoladicu?"
"Ne, zlato."
"Zašto ne?"
"Zato što u šest sati večeramo."

Ima li nečeg lošeg u toj konverzaciji? Ne. Dijete postavlja jasno pitanje i roditelj
daje jasan odgovor. Problem, međutim, leži u tome što većina djece tu ne staje; i dalje će
vršiti pritisak i jecavim glasom moliti: "Da, ali hoću jednu."
Što da sada radite? Već ste dali potrebno objašnjenje, a stvari su se pogoršale.
Trebate li se ponavljati? Pokušati elaborirati svoj odgovor? Ignorirati dijete?
Idemo odigrati ovu situaciju u tri scene. U Sceni I igrat ćemo ulogu majke koja
vjeruje da je dijete mala odrasla osoba. Riječi i razlozi sve rješavaju i dijete će korigirati
ponašanje. Vidjet ćemo što se događa s takvim pristupom.
U Sceni II, naša majka postaje mudrija. Počinje koristiti 1-2-3, ali dijete se još
nije naviklo.
U Sceni III, majka još uvijek koristi 1-2-3, a njena se kći sve više na to privikava.


Scena I - uloga majke koja vjeruje da su djeca mali odrasli

"Mogu li dobiti čokoladicu?"
"Ne, zlato."
"Zašto ne?"
"Zato što u šest sati večeramo."
"Da, ali hoću jednu."
"Upravo ti govorim da je ne možeš dobiti."

"Nikada mi ništa ne daš."
"Kako to misliš? Ne nosiš li odjeću? Imaš li krov nad glavom? Hoću li te uskoro
nahraniti?"
"Joey je prije pola sata dobio jednu."
"Slušaj me, jesi li ti tvoj brat? Osim toga, on jede svoju večeru."
"Obećajem da ću sve pojesti."
"Monika, nemoj mi samo obećavati, obećavati i obećavati! Jučer si u pola pet
poslijepodne smazala sendvič s maslacem od kikirikija, a onda nisi pojela ni zalogaja od
večere!"
"PA SAD ĆU SE UBITI, A ONDA ĆU POBJEĆI OD KUĆE!!!"
"E, PA SAMO IZVOLI, IONAKO MI JE DOSTA!!!"

Vidite kamo vas može odvesti pričanje u krivo vrijeme. Premda je majka iznosila
istinu, to pričanje je samo pogoršavalo stvari.
U sljedećoj sceni mama postaje mudrija i počinje koristiti 1-2-3, ali to je novost i
dijete još nije naviklo.


Scena II - uloga majke koja počinje s 1-2-3

"Mogu li dobiti čokoladicu?"
"Ne, zlato."
"Zašto ne?"
"Zato što u šest sati večeramo."
"Da, ali hoću jednu."
"Ovo je 1."
"Nikada mi ništa ne daš!"
"Ovo je 2."
"SAD ĆU SE UBITI, A ONDA ĆU POBJEĆI OD KUĆE!!!"
"Ovo je 3, uzmi 5."
Mama je mnogo bolja. Privremeno nesretno dijete odlazi na time-out i epizoda
završava.
Što se događa kada je dijete naviklo na odbrojavanje i shvaća da izazivanje i
manipulacija nemaju smisla?


Scena III - 1-2-3 nakon nekoliko dana

"Mogu li dobiti čokoladicu?"
"Ne, zlato."
"Zašto ne?"
"Zato što u šest sati večeramo."

"Da, ali hoću jednu."
"Ovo je 1."
(Stanka.) "Oh, u redu." (Mrzovoljan izlazak iz kuhinje.)

Majka je obavila dobar posao. Nije morala odbrojavati na mrzovoljno "Oh, u
redu" jer komentar sâm po sebi nije tako strašan, a dijete napušta poprište prijestupa.
Ako bi rekla "Oh, u redu, ti glupa budalo!", to je onda automatski 3 i djevojčica mora
biti poslana u sobu na dulje vremensko razdoblje.
Dolazi li u obzir ignoriranje djeteta? Možda, ako (1) dijete brzo shvati poruku i
odustane i (2) ako to roditelj može podnijeti. Ali općenito - osobito na početku -
odbrojavanje je najbolje.


Dobrobiti odbrojavanja

Postoje mnoge dobrobiti primjene 1-2-3 prilikom kontrole teškog ponašanja u
djetinjstvu. Evo samo nekih.


Ušteda energije

1-2-3 pomaže da sačuvate dah - i da ne pogoršavate situaciju. Roditelji i učitelji kažu da
odbrojavanje čini uspostavu discipline manje iscrpljujućom. Objasnite jednom, ako je
nužno, a onda odbrojavajte. Nema dodatnoga pričanja i nema dodatnih emocija. Ostanite
smireni i osjećat ćete se bolje – i vi i dijete - kada dobijete dobru reakciju na 1 ili 2.
Kada je objašnjavanje ili razgovaranje neophodno? U onim trenucima kada je u
problem uključeno nešto što dijete još ne razumije, kada čini nešto neuobičajeno ili
izrazito zabrinjavajuće, ili kada morate skupiti informacije o onome što je učinilo.
Evo primjera. Vaš sedmogodišnji sin upravo je na
satu tjelesnoga naučio skakati po trampolinu i to mu se
jako svidjelo. Dolazi kući, skida cipele i napada kauč u
dnevnoj sobi. Skače gore-dolje i pokušava se preokretati
u zraku. Ulazite u sobu da vidite što se zbiva i ostajete
malo zatečeni. Kažete: "Ovo je 1." Sin vam odgovara:
"Što sam učinio?
Je li objašnjenje u redu? Da. Nikada još nije
trampolirao na vašem kauču. Kažete mu da se, premda
visoko cijenite to što je skinuo cipele, bojite da će se
ozlijediti ili da će uništiti kauč i da ste zato odbrojavali.-
ako je apsolutno i neophodno - a onda odbrojavanje.
Kada objašnjenje nije nužno? Zamislite da je istoga
dana, nekoliko sati poslije, isti taj sedmogodišnjak - bez

vidljivoga razloga - gurnuo svoju mlađu sestricu, i to pred vašim očima. Vi kažete: "Ovo
je 1." On zareži: "ŠTO SAM UČINIO?" Vi kažete: "Ovo je 2." Radi se o prkosnom i
nepotrebnom pitanju. Morate li mu objasniti da je upravo gurnuo sestru? Naravno da ne
morate. Tu su tri svjedoka. Objašnjavanjem biste ga samo naveli da počne raspravljati s
vama. A ovaj dječak zvuči kao da je spreman za svađu! Pristanite na to i opet ste
napustili poprište discipline.


Više vremena za zabavu i uživanje

Tužno je reći, ali u mnogim obiteljima nemaran odnos prema disciplini proguta mnogo
vremena. "Pričaj-uvjeravaj-svađaj se-viči..." - i ponekad - "...udari" sindrom može trajati
manje od minute, ali vas jednako tako može zadržati satima. Tada su svi napeti i ljutiti.
Roditelji tada ne vole svoju djecu, a djeca ne vole roditelje.
S 1-2-3 stvar se rješava u nekoliko sekundi. Jesu li djeca frustrirana kada im se
odbrojava i kada nije po njihovom? Naravno, ali preboljet će to brže nego da su proveli
sate pokušavajući vas uvjeriti, raspravljati s vama i vikom vas natjerati na uzmak. Nakon
odbrojavanja, stvari se vrlo brzo vraćaju u normalu. Možete uživati u svojoj djeci i ona
mogu uživati u vama. Ne samo da vam ostaje više vremena za zabavu i uživanje, nego
ste i bolje raspoloženi za to.


O vašem se autoritetu ne raspravlja

Izludjet ćete ako budete morali - baš svaki dan - voditi rasprave oko pravovremenog
ustajanja, odlaska u školu, odlaska u krevet, domaće zadaće, cmizdrenja i suparništva
medu braćom. Vi ste šef. Zapravo, kao roditelj morate svakodnevno frustrirati svoju
djecu jer im nikako ne možete dati sve što žele. Ali želite biti ljubazan šef. Mnogi
roditelji, međutim, kompliciraju svoj posao time što pokušavaju biti suviše popustljivi i
time što si postavljaju dva cilja namjesto jednoga. Prvi im je cilj da discipliniraju vlastitu
djecu, što je u redu. Ali drugi im je cilj nagovoriti djecu da to zavole! Poput majke iz
Scene I iz slavnoga primjera sa čokoladicom, roditelj priča, priča i priča, i čeka da
mladac kaže nešto poput: "O, bože, nisam na to gledao iz tog ugla. Hvala ti što si mi
otvorila oči. Cijenim tvoje napore da od mene učiniš odgovorno dijete."
Idemo se spustiti na zemlju. Ako vas dijete sluša sve vrijeme, a čini se da
razgovor pomaže, u redu. Ali kada se radi o frustriranom djetetu, to nije tako; prečesto
sve to pričanje eskalira u svađu ili nešto još gore.

Kazna je kratka i slatka

1-2-3 uspostavlja kontrolu nad klincima, ali kontrolira i roditelje. Roditelju nije uvijek
lako zadržati razboritost, osobito kada se ljuti. Upoznao sam majku koja je svome
djetetu u grlo ugurala krpu nakon što joj je proturječilo. Upoznao sam i oca koji je
zapalio kćerinu lutku nad sudoperom nakon duge svađe oko pisanja zadaće. Ovo su
primjeri okrutnih, neuobičajenih i glupih kazni.
Velika većina roditelja nikada neće doći ni blizu takvih suludih i užasnih
postupaka, ali ipak neće ostati imuna na scene vikanja, vrijeđanja, ponižavanja ili čak
grubih tjelesnih taktika. No s 1-2-3 posljedice su razumne, dobro definirane i sasvim
prikladne za obavljanje posla: vrijeme stanke ili time-outa traje otprilike jednu minutu za
svaku godinu djetetova života. Zamjene za time-out mogu uključivati oduzimanje
trećine džeparca, odlazak u krevet petnaest minuta ranije, oduzimanje igračke na dva
sata, ili uspješno obavljanje kratkoga kućanskog posla (čišćenje umivaonika u
kupaonici). Te kratke i razumne posljedice ne razljućuju dijete u tolikoj mjeri da bi ono
objavilo rat. Većina djece s time-outa odlazi zaboravljajući što se dogodilo. Vama pak
nije dopušteno da sve to ponovno iznosite na vidjelo i pročešljavate sve što se dogodilo -
osim ako je apsolutno neophodno - a to pomaže da se situacija u kući brzo vrati u
normalu.


I ostali njegovatelji mogu to lako naučiti

1-2-3 lako mogu naučiti i vaša dadilja, baka i djed te ostali njegovatelji djeteta. Roditelji
koji primjenjuju 1-2-3 često informacije o programu prenose učiteljima. Zauzvrat
učitelji koji koriste 1-2-3 u razredu često razmjenjuju ideje s roditeljima koji se kod kuće
bore s dječjim neposluhom.
Kada dijete od svih odraslih u kući i školi prima identične poruke, ta dosljednost
povećava učinkovitost programa i olakšava njegovo svladavanje. "Ovo je 1" kod kuće i
u školi znači: "Činiš nešto krivo i vrijeme je da se dovedeš u red."
Otkrili smo da ta usklađenost između kuće i škole osobito pomaže u slučajevima
djece s problematičnim ponašanjem. Kada su i roditelji i učitelji pravedno i dosljedno
odbrojavali a istovremeno slijedili pravila nepričanja i nepokazivanja emocija, čak i u
ponašanju izrazito zahtjevne djece nastupili su pozitivni obrati.

Alternative za time-out (ATO)

Zbog različitih razloga možda u određenim situacijama nećete htjeti koristiti time-out
kao kaznu za to što je dijete stiglo do broja 3 u odbrojavanju. Možda nemate vremena za
stanke jer žurite na posao, možda želite primijeniti nešto autoritativniju kaznu, ili pak
želite kaznu primjerenu zločinu. Razumni izbor alternativa za time-out može se pokazati
vrlo vrijednim.

Evo nekih ATO mogućnosti:

Ranije u krevet
Oduzimanje Play-stationa - na 2 sata
Nema deserta ili zakuske
Nema telefoniranja
Veći kućanski posao - čišćenje korova
Nema razgovora - 15 minuta
Nema posjeta prijatelja
Nema gledanja televizije te večeri
Oduzimanje igračke - na cijeli dan
Novčana kazna
Mali kućanski posao - čišćenje umivaonika
Pisanje sastavka
Oduzimanje DVD ili CD playera
Ograničeno vrijeme za računalom

Zabrana izlazaka, kućanski poslovi, oduzimanje privilegija - sve to može korisno
poslužiti u ulozi kazne, a postoje vjerojatno i mnoge druge opcije. Popis alternativa za
time-out omeđen je jedino granicama vaše mašte. Upamtite da posljedice moraju biti
pravedne i razumne; cilj vam je da dijete naučite nečemu, a ne da budete okrutni ili da se
osvećujete.
Posljedice mogu jednako tako biti, kako neki ljudi kažu, logične i prirodne, a to
znači da kazna odgovara prijestupu. Kada dijete dosegne 3, to može značiti kraj
ugodnoga šopinga. Ili gubitak sladoleda koji možda kaplje po sjedalu automobila.
Televizor se može ugasiti nakon što su se ignorirale molbe za stišavanje zvuka. Očito je
da postoje mnoge mogućnosti. Dok dodjeljujete prirodne kazne nemojte zaboraviti da
su djeca samo djeca. Bijesne prodike s vaše strane, zajedno s izjavama tipa: "Pa dobro,
to se ne bi dogodilo da si me odmah poslušao", sasvim su suvišne. Brbljanje smeta
djetetovom naporu za shvaćanjem veze između vlastitog ponašanja i posljedica koje
slijede.

Kako do sobe za time-out

Ako dijete ne želi u svoju sobu nakon što je došlo do 3, zapamtite da ne smijete doći u
napast da ga počnete nagovarati u stilu: "Hajde sada, učini što ti tatica kaže. To je samo
pet minuta i onda ćeš se vratiti i igrati. Ne tražim mnogo... itd., itd.". Ono što ćete učiniti
ovisi o tome koliko ste veliki vi, a koliko vaše dijete.
Mala djeca. Recimo da ste teški 65 kilograma, a petogodišnji vam sin teži 20
kilograma. Ako ne ode u svoju sobu na 3, jednostavno ćete krenuti prema njemu. Neka
djeca će cijeli put do sobe biti dva koraka ispred vas. To je u redu; ubrzo će sama
odlaziti. Drugu djecu, međutim, treba "otpratiti" (držite jezik za zubima dok to činite),
što znači da ćete ih nježno povesti za ruku, odvući ih ili ponijeti - uz udaranje i vrištanje
(njihovo, ne vaše) - u sobu. Nema udaranja ili lupanja po guzi. To je postupak u slučaju
kada ste teški šezdesetak kilograma, a vaše dijete dvadesetak.
Veća djeca. Sada zamislimo da je prošlo pet godina. Desetogodišnji sin sada teži
43 kilograma, a vi - usprkos rigoroznom programu dijeta i vježbi - još uvijek 65. Niste
više u poziciji da išta fizički poduzmete s ovim dječakom. On je prevelik, a hrvanjem
biste napravili budalu i od sebe i od samog pokušaja discipliniranja.
Ovdje će vas spasiti time-out alternative. Ako nakon "Ovo je 3, uzmi 10" momčić
ne pokazuje nikakvu namjeru da se pokrene, dajte mu do znanja da ima izbora. Može
uzeti time-out ili odabrati nešto od sljedećeg: odlazak u krevet pola sata ranije, gubitak
dijela sutrašnjega džeparca ili zabrana korištenja elektroničkih uređaja (uključujući i one
koji rade na baterije) cijelu tu večer. Mnogi roditelji dopuštaju djeci da sama biraju
kazne. Ako dijete odbije, roditelj odabire kaznu.
Problem koji se javlja kada dijete ne pristane na time-out jest taj što još uvijek
stojite jedno nasuprot drugome. Mnoga se djeca nakon toga motaju uokolo i žele se
svađati oko opravdanosti vaših pravila, koliko je 1-2-3 glup i koliko mora biti glup tip
koji je to napisao.
Znate da se ne smijete svađati. Što da onda radite? Možete primijeniti "obratni
time-out", u kojem se vi okrećete i napuštate sobu. Otiđite u svoju sobu ili čak u
kupaonicu, opskrbite se dobrim materijalom za čitanje i čekajte da lavina prođe. Ili
napravite nekoliko krugova oko kuće. Ali nemojte govoriti. Neki roditelji pitaju: "Zašto
bih ja morao otići? Nakon svega, ja sam odrastao." U redu. Ostanite ako možete držati
jezik za zubima i suzdržati se da ne provocirate i da se ne date isprovocirati. No ako
zapravo želite ostati u blizini da biste zapodjenuli dobru svađu, onda znajte da vam
strategija ne valja. 1-2-3 je zasigurno vrlo jasan, ali ovladavanje djetetovim napornim
ponašanjem nikada ne predstavlja laganu zadaću. U ovom trenutku sigurno želite
postaviti neka pitanja o ovom prvom velikom koraku u roditeljstvu. Pogledajmo neka od
najvažnijih i najčešćih.






6

Dvadeset pitanja


Ali, što ako?


Što činiti ako dijete počne vama odbrojavati?

Mala petogodišnjakinja cmizdri zato što je za vrućega ljetnog dana niste poveli na
bazen. Pogledate je, podignete jedan prst i kažete "Ovo je 1." Ona vam uzvraća pogled,
podiže mali prstić i kaže: "Evo i tebi 1!"
Što da radite? Čudnovato je što ova česta pojava baca većinu roditelja u očaj.
Sasvim ih zbuni ta neočekivana pobuna.
Odgovor je vrlo jasan. Dijete nema autoritet da bilo kome odbrojava (osim ako
mu ga vi sami ne predate). Dijete je jednako tako moglo kazati: "Mjesec je ogroman sir."
Taj komentar ne znači ništa.
Ako takva djetetova opaska samo predstavlja pokušaj da vas se malo zeza, možete
je ignorirati. Ako je opaska "Evo i tebi 1" sarkastična i bez poštovanja, odbrojavajte
podižući dva prsta i ništa ne govoreći. Ako dijete iznova ignorira, dospjet će do 3.


2. Što ako postoji očiti problem medu djecom, ali niste uspjeli vidjeti što se
događa?

Vaša kći Suzie utrčava u kuhinju i viče: "Tata, Bobby bi trebao dobiti 1!" Nemate blage
veze o čemu se radi, ali moguće je da se problem vrti oko bratskoga suparništva. Naše je
pravilo općenito sljedeće: ako niste osobno vidjeli konflikt ili svađu, nemojte
odbrojavati; ako ste je čuli, onda odbrojavajte.
1.

Ako ste u kuhinji i čujete kako se u dnevnoj sobi "diže prašina", ništa vas ne
sprečava da kliknete: "Hej, društvo, ovo vam je 1." Naravno, ovo ćete pravilo koristiti
fleksibilno. Ako vam se čini da jedno dijete ustrajno muči drugo, morat ćete intervenirati
i odbrojavati samo agresivnom djetetu. S druge strane, kada potkazivanje izmakne
kontroli, mnogi roditelji odlučuju odbrojavati tužibabi.


3. Koliko vremena mora proći između odbrojavanja?

Oko pet sekundi. Baš koliko djetetu treba da se dovede u red. Zapamtite da brojimo
samo na "prestani" (nepodnošljivo) ponašanje, poput svađanja, cmizdrenja, mučenja i
gnjavljenja, i za one neposluhe koji se mogu prekinuti za sekundu. Sasvim sigurno
nećemo djetetu dati pola sata nastavi li s ispadom prije nego što prijeđemo na 2.
Brojanje je savršeno oblikovano da u jednoj sekundi izazove motivaciju koja je
potrebna za suradnju. No, djetetu ćemo, da bismo bili velikodušni, dati pet sekundi.
Zašto pet sekundi? Zato što ova kratka stanka mališanu daje vremena za razmišljanje i
priliku da pravilno postupi. U tih nekoliko sekundi - tijekom kojih odrasla osoba mora
šutjeti - djeca preuzimaju odgovornost za vlastito ponašanje.


4. Ako dijete dosegne 1 ili 2, ostaje li na tome cijeli dan, čak i kada ni u čemu
drugom nije pogriješilo?

Ne. Mala djeca nemaju osjećaj za dulje vremensko razdoblje. Nećete reći: "Ovo je 1" u
deset sati ujutro, pa "Ovo je 2" u jedanaest i petnaest, a onda "Ovo je 3, uzmi 5" u tri
sata poslijepodne. Postoji nešto što zovemo pravilom "vremenskog raspona": ako
sedmogodišnjak, primjerice, učini tri pogrešne stvari u tridesetominutnom periodu,
svako se upozorenje broji prema ukupno 3. Ali. ako učini jednu pogrešnu stvar, pa
nakon jednoga sata ponovno učini nešto što ne bi trebao, tada se vraćate na 1. Vrlo malo
djece manipulira ovim pravilom tako da učini jednu stvar, a zatim, nakon što pusti da
prođe pola sata, pomisli: "Sada ću jedan dobiti besplatno!" Ako osjećate da se mališan
pokušava izvući, jednostavno počnite sljedeće odbrojavanje od 2 umjesto od 1.
Vremenski raspon mora biti dulji što je dijete starije, ali tu nema brzopoteznih
smjernica. Za petogodišnjaka to vrijeme može trajati samo deset do petnaest minuta, ali
za jedanaestogodišnjaka ono može iznositi dva do tri sata. Učitelji nižih razreda
uglavnom ne koriste kratki vremenski raspon zato što bi u razredu od dvadeset četvero
djece to dopuštalo previše prilika za neposluh u kratkom vremenu. Umjesto toga,
vrijeme odbrojavanja u školi uglavnom obuhvaća cijelo jutro, a sva se odbrojavanja
brišu nakon ručka; poslijepodne se tretira kao novo i odvojeno vrijeme.


5. Moje dijete pravi scene svaki puta kada ga ostavim u vrtiću. Bez obzira na
uvjeravanja, ono nariče svaki puta kada pokušam otići.

Premda je strah od odvajanja za malu djecu normalan, očajni vas krici kada ga
pokušavate ostaviti u vrtiću, kod bake ili čak s dadiljom, mogu prilično uznemiriti. Evo
što vam je činiti. Zagrizite donju usnu i pretvorite se u majstora brzoga bijega. Kada
negdje ostavljate djecu (ili izlazite iz kuće), poljubite ih za pozdrav, recite im kada ćete
se ponovno vidjeti i bježite odande! Što se dulje budete zadržavali i što više budete
pričali, to će stvari postajati gorima.
Ako vam taj grozan čin stvori dojam da ste se pretvorili u hladnog i nemarnog
roditelja, nazovite poslije i pitajte onoga kome ste ostavili dijete koliko je plač trajao.
Obično je to oko osamdeset sekundi.


6. Mora li soba za time-out biti ispražnjena?

Ne. Mnoge knjige savjetuju da soba za time-out mora biti uređena poput samice u
državnom zatvoru. Neka dosada bude potpuna i savršena - to će ih naučiti pameti! To je
sasvim nepotrebno. Dijete može ići u sobu i čitati, odspavati, igrati se Lego kockama,
crtati i slično. Čak i ne mora ostati na svom krevetu. Za svaku sigurnost, zabranjuju se
tri stvari: nema telefona, nema prijatelja i nema televizije ili bilo koje elektroničke
opreme.
Neki ljudi pitaju: "Pa dobro, kako bi time-out trebao djelovati? Kćerka mi kaže da
joj je time-out super - baš je briga jer će se u sobi lijepo igrati." Nemojte se previše
obazirati na dijete koje kaže: "Baš me briga." Taj komentar obično znači upravo
suprotno: itekako ju je briga. Da je ta soba takvo krasno mjesto, već bi odavno bila u
njoj.
Važno je da učinkovitost 1-2-3 ne dolazi toliko od samog time-outa; obično je
uzrokovana prekidanjem aktivnosti kojom je dijete
trenutno zaokupljeno. Tako se dogodilo da je djevojčica, u
trenutku kada je udarala brata, gledala svoju najdražu
seriju, Garfielda. Sada mora propustiti veliki dio serije.
Nitko - uključujući i vas - ne voli kada ga se prekida tako
da mora propustiti nešto zabavno.
Ako stvarno osjećate da time-out nema učinka,
razmotrite tri stvari. Prvo, brbljate li još uvijek i pokazujete
li previše emocija pri pokušajima discipliniranja?
Roditeljski ispadi obično sve pokvare. Drugo, ako vam se
čini da ste dovoljno smireni, a da time-out još uvijek ne
djeluje, pokušajte za njega odrediti neki drugi prostor ili
sobu. Treće, pokušajte s alternativama time-outu.

7. Mogu li odbrojavati različite neposluhe da bi se dospjelo do 3?

Da. Ne morate različito odbrojavati za svaku posebnu vrstu neposluha. Recimo: "Da
vidimo: Evo 1 za bacanje kocaka po sobi. Evo 2 za maltretiranje sestre. A evo 1 za
vikanje na mene. Evo 2 za..."
Takva će vas praksa ubrzo dovesti do ludila, a trebat će vam i osobno računalo za
vođenje evidencije. Zato, ako dijete primjerice gurne sestru: "Ovo je 1"; baca kocke po
sobi: "Ovo je 2", a onda urla na vas zato što mu odbrojavate: "Ovo je 3, uzmi 5". Dijete
je nestalo.
Mama može reći 1, tata može reći 2, mama i tata mogu reći: "Ovo je 3." Zapravo,
pozivamo vas da podijelite tu radost. Bolje je kad mama i tata odbrojavaju zajedno zato
što tada dijete zna da oba roditelja podržavaju plan - dosljedni su i smrtno ozbiljni. Kada
dijete vidi da su oba roditelja uključena, lakše će se dovesti u red. Na isti način i
uključenost doma i škole u primjenu 1-2-3 jednako tako olakšava djetetu da poboljša
svoje ponašanje - osobito ako se radi o izrazito teškom djetetu.


8. Može li se ikada išta ignorirati?

Da, ali u početku to nemojte činiti. U početku, kad god niste sigurni, odbrojavajte.
Nakon nekog vremena, kada primite dobre reakcije na 1 ili 2, možda možete malo
popustiti. Recimo da nakon nekoliko tjedana privikavanja na 1-2-3 program dijete pred
vama napravi nešto čime bi inače zaslužilo odbrojavanje. Umjesto da odmah počnete s
odbrojavanjem, samo svom mališanu uputite pogled. Dijete će gotovo "osjetiti"
nadolaženje odbrojavanja. Ponekad, ako ništa ne kažete, dijete će spontano razviti
samokontrolu i prestati s neposluhom. Takva je reakcija idealna, zato što sada dijete
internalizira pravila i može se kontrolirati bez izravnoga roditeljskog uplitanja. Nije li to
baš onakva osoba kakvu želite ostaviti u studentskom domu kada upiše faks?
Kako znati kada treba odbrojavati? Nije to tako teško. Uglavnom niste trebali
odbrojavati kada vas nešto nervira, a to nešto je "prestani" ponašanje. Da biste se
osigurali, možete si sastaviti popis (može i zajedno sa supružnikom) ponašanja koja
zavređuju odbrojavanje i pokazati ga djeci. Ponekad roditelji i učitelji čak traže da im
djeca pomognu sastaviti popis.
Ignoriranje određenih vrsta ponašanja varira od roditelja do roditelja. Zašto? Neki
roditelji jednostavno imaju duži fitilj od ostalih. Neki roditelji, primjerice, ignoriraju
kada im djeca kolutaju očima, topću nožicama, gunđaju i cmizdre, dok drugi na to
odbrojavaju. Neki će roditelji ignorirati viku ili čak udaranje o zidove sve dok je dijete
na putu u sobu za time-out. Ostali će roditelji zbog toga produljiti vrijeme time-outa.
Obje su strategije prihvatljive ako ih se dosljedno koristi. Morate jasno definirati koje
vrste dječjeg ponašanja, nakon što ste dobro razmislili, smatrate suviše neprihvatljivima,

grubima, agresivnima ili opasnima. Tada odlučite da su upravo to ponašanja koja će se
odbrojavati.


9. Što ako su vam drugi ljudi u posjetu?

Sada već vjerojatno možete pretpostaviti kako ćemo odgovoriti na ovo pitanje. Morat
ćete se (1) priviknuti na odbrojavanje u prisutnosti drugih ljudi i (2) ne mijenjati
strategiju ni za dlaku dok vas drugi promatraju. Krajnji je test, naravno, kada se nađete u
javnosti (vidi sljedeće poglavlje). Za sada ćemo se zadržati na onome što bi se moglo
dogoditi u sigurnosti vašeg doma.
S vremena na vrijeme i drugi će ljudi biti prisutni kada vaše dijete odluči nešto
izvesti. Prisutnost drugih ljudi zapravo često potiče nepoželjno ponašanje kod mnoge
djece te tako dovodi roditelje pred složeni izazov: discipliniranje djece pred publikom.
Publika koja vas nedolično dovodi u takav mučan položaj uključuje drugu djecu, druge
roditelje (sa ili bez djece) i, konačno, bake i djedove. Istražimo probleme koje donosi
svaka od tih grupa.
Druga djeca. Ako je mališan pozvao prijatelje, odbrojavajte baš kao što biste
činili da nikoga nema. Ako dobije time-out, mora otići u sobu; zapamtite - prijatelj ga ne
smije slijediti. Samo djevojčici ili dječaku objasnite da primjenjujete novi program i da
će se njegov kompa vratiti za otprilike pet minuta. Ako vam kći ili sin prigovore, kao što
se često događa: "Mama, tako je posramljujuće kada odbrojavaš pred mojim
prijateljima", vi im samo odgovorite: "Ako se ne želiš sramotiti, onda se ponašaj kako
treba."
Možete učiniti još nešto: možete odbrojavati i drugom djetetu. Nakon svega, to je
vaša kuća. Ako su djetetovi roditelji prisutni, ipak je bolje tražiti dopuštenje i objasniti
ukratko princip.
Postoji još jedna mogućnost kad su djeca u gostima: "1-2-3, 1-2-3, 1-2- 3; izađite
se van igrati." To može biti od velike pomoći, osobito ako imate naporno dijete koje se
uvijek pretjerano uzbudi kada mu dođu prijatelji. Nakon trećega time-outa, umjesto da
svoje dijete ponovno šaljete u sobu, sva djeca zajedno s njim moraju izaći van na
određeni period (pod pretpostavkom da vrijeme nije ružno) i tamo se igrati. Ova je
metoda osobito popularna na jugu.
Ili - još bolje - 1-2-3, 1-2-3, 1-2-3; a onda ih pošaljite da se igraju u kuću onog
drugog djeteta!
Drugi odrasli. Ako su vam u gostima drugi odrasli ili drugi roditelji, vjerojatno
ćete osjećati znatniju nervozu pri odbrojavanju. Ta je nelagoda normalna. Ako na
početku i budete osjećali manjak samopouzdanja, ubrzo ćete se naviknuti na
odbrojavanje i u tim okolnostima. Pa odbrojavajte! Ako ne poduzmete taj korak, djeca
će nanjušiti da ste mnogo lakši plijen u prisutnosti drugih ljudi.
S druge strane, kada odbrojavate pred očima drugog roditelja, iznenada se može
dogoditi nešto u čemu ćete uživati. Pričate s prijateljem, a vaše vas dijete nepristojno i

glasno prekida tražeći kekse. Vi hladnokrvno odgovarate: "Ovo je l." Dijete ne samo da
se smiri, nego i napušta prostoriju. Drugi vas roditelj gleda kao da želi reći: "Kako to
uspijevaš?" Kažete mu za 1-2-3 i objašnjavate kako djeluje. Ovakva je vrsta scene, kad
smo već kod toga, najzaslužnija za prenošenje predaje o 1-2-3.
Bake i djedovi. Našim trenutnim potrebama odgovaraju tri vrste baka i djedova,
bilo da vi posjećujete njih ili oni vas. U prvu - i najrjeđu - vrstu ulaze suradnički
raspoloženi bake i djedovi. Oni će odbrojavati s vama. Vi kažete 1, baka kaže 2 i tako
dalje. Takva je suradnja odlična, ali nije česta koliko bismo željeli.
Kao i s prvom vrstom, i s drugom se vrstom baka i djedova lijepo družiti. Te
osobe zovemo pasivnim i nenametljivim bakama i djedovima. Oni vas ostavljaju na miru
kada disciplinirate djecu i ne miješaju se. A to njima često nije lako.
Treći je tip baka i djedova, međutim, antagonističan. Oni će vam reći nešto poput:
"Treba ti knjiga da bi znao odgojiti dijete?! Zašto? Kada sam ja bio mali, tata je samo
trebao pogledati na remen..." Ostatak znate. Želi vam se poručiti da vam nisu potrebne te
moderne, psihologijske izmišljotine.
Druga podvrsta antagonističnih baka i djedova stvarno će se i umiješati u vaše
disciplinske mjere. Malom Bobbyju kažete: "Ovo je 3, uzmi 5", i prije nego što se uspije
pomaknuti, uplete se baka riječima: "Oh, mali Bobby nije uistinu ništa učinio. Bobby,
dođi, sjedni malo baki u krilo."
Neki roditelji kada dođe do ovakve situacije postavljaju pitanje: "Smijemo li
odbrojavati bakama i djedovima?" Vjerojatno ne, ali pred vama leži problem s
asertivnošću. Možete reći nešto poput: "Znaš, mama, jako te volim, ali ovo su moja
djeca i ja ih tako odgajam. Ako se ne možeš s time pomiriti, možeš malo skratiti posjet."
Premda ćete takvu izjavu teško prevaliti preko usta, definitivno na to gledajte kao na
ulaganje u djetetovu budućnost.
Možete li zamisliti da govorite takvo što vlastitim roditeljima?!


10. Možemo li umjesto sobe za time-out koristiti posebnu stolicu?

Za time-out! možete koristiti stube ili posebnu stolicu (nemojte dijete slati u kut), ali
samo ako dijete od toga ne pravi smijuriju. Neka djeca, primjerice, isprva sjede na
stolici, a onda se postupno odmiču od nje. Na kraju možda samo malim prstom dodiruju
stolicu i gledaju vas pogledom: "Što ćeš sada poduzeti?" Ako pravilo jednostavno glasi
da dijete mora ostati u kontaktu sa stolicom, onda nema problema. Naprosto se nemojte
obazirati na mališana. No, ako se dijete neprestano penje i silazi sa stolice, a vi niste
sigurni što da poduzmete, takvo će poigravanje uništiti disciplinu.
Skloniji smo tome da tijekom razdoblja stanke između roditelja i djeteta ne bude
vizualnoga kontakta, tako da dijete ne može gnjaviti i provocirati. Eto zašto je onda
prikladnija dječja soba ili neka druga. Mnogi roditelji, međutim, uspješno koriste stube i
stolice te mnogi od njih izvješćuju da djeca - čak i neka vrlo divlja! - mirno sjede na

njima, ne pričaju i ne pokušavaju pobjeći. Zapravo, mnogi roditelji često pokazuju
veliku kreativnost kada treba izmisliti mjesta za time-out.


11. Smijemo li odbrojavanje primijeniti na učenje odlaska na WC?

Ne. Odbrojavanje nije naročito efikasno kad se radi o tome. Prvi razlog leži u tome što,
dok pokušavate odbrojavati djetetu koje prlja gaćice, ne možete uvijek znati u kojem će
se trenutku to točno dogoditi, tako da naprosto ne možete odbrojavati. Većina se
stručnjaka pored toga slaže da kažnjavanje djeteta zato što se uneredilo nimalo ne
pomaže.
Premda postoji nekoliko učinkovitih načina da dijete nagovorite na korištenje
WC-a, moja omiljena metoda ima malo veze s formalnim treningom. Većina roditelja
jako žuri da djecu istrenira za kahlicu, a ta žurba može prouzročiti mnoštvo problema.
Umjesto toga dopustite djetetu da vidi kako vi koristite WC i dajte mu vlastitu stolicu s
kahlicom. Većina će djece naposljetku naučiti kako koristiti tu stvar bez izravnoga
treniranja. Kada uspješno obave nuždu, pohvalite ih i nagradite.
Druga često neuspješna roditeljska taktika sastoji se u tome da roditelji
neprekidno djetetu upućuju pitanja - osobito kada se vrpolji - treba li ići na WC. Mnogo
je bolje reći ovo: "Jednog ćeš me dana iznenaditi i otići na kahlicu!"


12. Što ako dijete ne želi ostati u svojoj sobi?

Mnoga djeca ostaju u sobi za time-auta, čak i ako vrata nisu zatvorena (ne moraju biti
zatvorena). Druga će, međutim, pokušati pobjeći. Kada je u pitanju malo dijete,
dovoljno je samo stajati i blokirati mu prolaz ili stajati iza zatvorenih vrata. Nakon
nekoliko time-auta dijete će shvatiti da ne može izaći. Ova taktika, međutim, neće
uspjeti ako se pred vratima stalno odvijaju bitke. Još jednom, ako disciplina dospije do
ovog stupnja, i vi i vaš pristup ostavljate glup dojam.
Druga je alternativa da pokušate blokirati izlaz nekom vrstom pregrade koja se
pričvršćuje za dovratnik. Tu pregradu možete koristiti sve dok dijete ne nauči popeti se
preko nje ili je odstraniti. Drugo je rješenje da se time-out ponovi svaki puta kada dijete
prerano izađe. Neki roditelji čak udvostručuju vrijeme. Ova metoda, naravno, neće
pomoći kada su u pitanju dvogodišnjaci i trogodišnjaci koji je neće razumjeti, ali kod
starije djece može uspjeti. Objasnite je jednom, a onda počnite. Poneka su djeca,
međutim, tako uporna te neprestano izlaze i stvaraju si tisuće i tisuće dodatnih minuta
time-auta. Što da radite? Morate na ovaj ili onaj način osigurati vrata. Na raspolaganju
vam je nekoliko mogućnosti.
Neki su roditelji zahtjevne djece, vjerovali ili ne, dali izraditi "holandska" vrata za
dječju sobu. Vrata su podijeljena napola, tako da mogu zaključati donju polovicu, a

gornja ostaje otvorena tijekom time-outa. Može vam se učiniti da je ovo rješenje prilično
drastično. Ali, neka djeca iziskuju takva drastična (a opet blaga) rješenja.
Postoje i plastične navlake za kvake. Ovi predmeti prekrivaju kvaku i moraju se
čvrsto stisnuti da bi se kvaka okrenula i vrata otvorila. Mnogi mališani nisu dovoljno
jaki da uspiju u tome. Druga je ideja da na vrata jednostavno stavite ključanicu. Ovaj
savjet zabrinjava neke roditelje koji misle da će djeca tako postati klaustrofobična te da
je zaključavanje neka vrsta zlostavljanja. Zaključavanje vrata sâmo po sebi nije
zlostavljajuće, ali za neke roditelje (ili posvojitelje) u nekim mjestima nije legalno. Ako
uistinu imate naporno dijete, trebate provjeriti kakvi propisi vrijede u vašoj situaciji i
potražiti savjet stručnjaka.
Evo što ćemo dogovoriti u vezi s vratima. Priopćit ćete djetetu da sve dok ostaje u
sobi, vrata će ostati pritvorena ili jednostavno zatvorena. Ali kada prvi puta izađe, vrata
se zaključavaju za preostalo vrijeme. Ako su vam draže pregrade, naručite neku
izdržljivu koja se pričvršćuje na dovratnik. Ako se dijete uzvere preko nje, nabavite višu
ili stavite dvije, jednu iznad druge.
Postoje dvije ključne stvari: poneka djeca, uključujući mnogu s ADD-om
(poremećajem pomanjkanja pažnje), pokušavat će neprekidno izlaziti van. Osiguranje
vrata je u svakom slučaju apsolutno neophodno. Sasvim je neproduktivno i može biti
opasno sve vrijeme tjerati djecu natrag u sobu; dijete mora znati da vrata predstavljaju
prepreku koja će ga nakratko zadržati. Ako se brinete za njegovu sigurnost, osigurajte
cijelu sobu i prozore te ostanite pred vratima tijekom time-outa, ali nemojte da dijete zna
da ste tamo. I ne zaboravite da time-out traje po jednu minutu za svaku godinu života.
Zapamtite da ne smijete produljiti vrijeme time-auta naprosto zato što ste ustali na krivu
nogu. Vrijeme možete produljiti - do određene granice - ako je dijete učinilo nešto
izrazito loše.
Kada djeca jednom nauče da ne smiju iz sobe, prestat će s ispadima i smireno će
prihvatiti kratak period tišine.


13. Što ako dijete ne želi izaći?

Vjerojatno već znate odgovor na ovo pitanje: opustite se i uživajte! Otišli ste do dječje
sobe i rekli: "Vrijeme je isteklo." Sin ili kći odgovaraju: "Neću izaći iz ove sobe do kraja
života!" Nemojte reći: "Dobro!" ili nešto slično tome. Samo otiđite - nikada nemojte
poticati mučeništvo.
S druge strane, nemojte varati nesmotrenim produljivanjem vremena. Zamislite da
dijete mora provesti u sobi pet minuta. Onda primijetite da ste se zamislili i prošlo je
osam minuta. Tada pomišljate: "Oh, kakav mir! A ona je tako tiha u svojoj sobi! Nemam
srca sada je dozivati." Krivo - to nije fer. Držite oko na satu ili tajmeru i obavijestite
dijete kada vrijeme istekne. Ako je djevojčica zaspala - i ako je u redu da spava u to
doba dana, pustite je da još malo odrijema.

Neka djeca uvijek žele zagrljaj i neku vrstu utjehe nakon što time-out prođe. Što
da radite? Zagrlite ih! Ali budite oprezni s tim malim mazama. Ako dijete neprekidno
traži zagrljaj, bolje se pitajte izvodite li 1-2-3 kako treba. Poneka su djeca, naravno, vrlo
osjetljiva pa ih svaka vrsta discipliniranja malo pogađa. Druga djeca, međutim, trebaju
utjehu zato što ste bili neprijazni - emocionalno ili fizički - prije nego što ste ih poslali u
sobu. Zato, ako vaše dijete nakon time-outa neprekidno traži zagrljaj, uvjerite se da ste
postupali blago, prema pravilima nepričanja i nepokazivanja emocija.


14. Pomozite - djeca polude dok telefoniram!!

Ovo pitanje u roditeljima budi živa sjećanja. Čini se da na cijelom svijetu nema roditelja
čija djeca nisu počela svašta izvoditi dok bi oni telefonirali. Mnoga djeca počinju trčati
uokolo i vrištati čim telefon zazvoni.
U našoj se kući u to vrijeme i pas uznemiri. Telefon zazvoni i pas zalaje. A lavež
djeci daje signal: "Evo još jedne žrtve na liniji, hajdemo je mučiti neko vrijeme!" Tada
počnu trčati uokolo, vrištati i urlikati i općenito se dobro zabavljaju. Tko god bi se našao
s druge strane linije, osjećao bi se uhvaćeno i frustrirano.
Zašto se čini da djeca počnu divljati svaki puta kada telefonirate? Isprva sam
mislio da su djeca ljubomorna zato što roditelj razgovara s nekim drugim, a ignorira
njih. Možda u tome ima nečega, ali sada mislim da se mališani tako ponašaju jer misle
da ste vi bespomoćni. Čini se da djeca misle kako, s obzirom na to da vam je glava
zalijepljena za slušalicu, nećete biti u stanju odbrojavati pa stvaraju veću gužvu.
Učinit ćete to da ćete jednostavno odbrojavati kao da niste pri telefonu - baš
onako kao što biste postupili pred drugim ljudima. Dok razgovarate telefonski netko je
drugi uistinu prisutan - samo što ne gleda, nego sluša. Morat ćete prekinuti razgovor da
biste odbrojavali. Morat ćete spustiti slušalicu, objasniti osobi što radite ili čak prekinuti
razgovor kako biste otpratili mališana do sobe. Udaljeni će razgovori tako poskupjeti, ali
učinite to, koliko god vas stajalo. Inače će djeca svaki puta kada telefon zazvoni u vama
vidjeti patku u kavezu i počastit će vas kraljevskim protokolom.
Ova rutina na početku nije lagana. No, nakon nekog vremena roditelji uspijevaju
dovesti djecu do toga da ne trebaju koristiti riječi pri odbrojavanju. Jednostavno prstima
pokažu odgovarajući broj i nastavljaju razgovor. Djeca reagiraju jer znaju da mama i tata
misle ozbiljno. Ako ste" došli do tog stupnja, uglavnom koristite tu metodu pokazivanja
dok telefonirate.


15. Šteti li odbrojavanje djetetovu samopoštovanju?

Većini se djece ne mora mnogo odbrojavati, tako da učestalost odbrojavanja često ne
predstavlja problem. Nakon početka primjene programa većina djece neće danima dobiti

niti jedno odbrojavanje. Tijekom običnoga dana u normalnom razredu manje od petero
djece učini nešto što zavređuje odbrojavanje.
Kod one djece kojoj se češće odbrojava, ako se 1-2-3 pravilno primjenjuje, ne
postoji značajnija opasnost narušavanja samopoštovanja. Samopoštovanju doista štete
vikanje, svađa, vrijeđanje, ponižavanje, sarkazam ili batine, sve ono što možete učiniti
kada se niste sposobni kontrolirati i provoditi program kako treba. Osim toga, kako ćete
poslije vidjeti, u cjelini će u vašim reakcijama biti mnogo više pozitivnog nego
negativnog. Jedno odbrojavanje čini tek mali dio negativne reakcije. Zato ćete sve više
htjeti povremeno odbrojavanje uravnotežiti ostalim aktivnostima ili strategijama, kao što
su pokazivanje naklonosti, zajednička zabava, pozorno slušanje i pohvala.


16. Što ako dijete uništi sobu tijekom takozvane "stanke za odmor"?

Prema dosadašnjim iskustvima, većina djece neće postati sobnim huliganima. Samo će
mali postotak razbacati stvari i napraviti nered. A mnogo će manji postotak njih razbijati
stvari, rastrgati krevet ili napraviti rupe u zidu. Takva djeca, međutim, postoje pa njihovi
roditelji moraju znati postupati u takvim, ponekad strašnim situacijama.
Poanta cijelog 1-2-3 programa leži u tome da roditelji moraju biti spremni na sve i
da nije dobro da se osjećaju defenzivno i zabrinuto. "O, ne, što će se sad dogoditi?"
Želimo da svojim stavom prenosite poruku sličnu ovoj: "Ti si moje dijete, a ja sam tvoj
roditelj. Volim te, ali moj je zadatak da te podignem i uspostavim disciplinu. Ne
očekujem savršenstvo, ali kada učiniš nešto što ne treba, postupit ću ovako."
Rješenje za problem uništavanja sobe dugujemo roditeljskom paru koji me
posjetio prije mnogo vremena. Imali su osmogodišnjega dječaka koji je u mom uredu
bio vrlo drag, ali - prema riječima mame i tate - "živi vrag" bilo gdje drugdje. Ti su
roditelji čak razmišljali da stave dječakovo ime na poštanski sandučić s obzirom na to da
je ionako vodio glavnu riječ u kući. Često su ga oslovljavali s "kralj Luj XIV".
Takvo se ponašanje očito nije moglo nastaviti pa sam upitao roditelje žele li
naučiti 1-2-3. Odgovorili su pozitivno. Poučio sam ih programu, pripremio ih na
izazivanje i manipulaciju, a onda su otišli kući sve to započeti. Dječak je navikao voditi
glavnu riječ - ali malo je toga slutio kada su se roditelji vratili kući spremni za akciju.
Kada se "kralju Luju" prvi puta odbrojilo 3, nije mogao vjerovati što se događa.
Kako su ga roditelji uspjeli odvući u sobu za time-out ostat će vječna tajna, ali jednom
kada se tamo našao, potpuno je - i stvarno mislim potpuno - uneredio sobu. Njegova
prva taktika - a to je možda najomiljenija taktika svih sobnih huligana - sastojala se u
tome da otiđe do ormara i razbaca odjeću po cijeloj sobi. Tada je s kreveta pobacao
plahte i prekrivače. Onda je izvukao madrac i izvukao kutije za odlaganje stvari iz
krevetnog okvira. Pa je nastavio do drugog ormara i poskidao svu odjeću s vješalice te je
razbacao po sobi. Naposljetku su i sve igračke izletjele s polica. A onda je otišao do
prozora i strgao sve zastore.

Što su roditelji učinili? Za divno čudo, nisu me nazvali. Prva stvar koju su učinili
bila je da ništa nisu učinili! Nisu pospremili nered niti su tjerali "kralja Luja" da ga
očisti. Svako bi pospremanje samo ponovno napunilo dječakovu artiljeriju za sljedeći
time-out dalo bi mu još jednu savršeno urednu sobu za uništavanje. Drugo, tata i mama
su mu nastavili odbrojavati uporno, ali pravedno. Kada bi momčić zaradio 3, uslijedile
bi posljedice. Nije bilo besmislica s podjelama poput: "Ovo je 2 i pol, ovo je 2 i tri
četvrtine, ovo je 2 i devet desetina." Roditelji bi mu naprosto servirali zasluženi 3 i
poslali ga u sobu da preuredi nered. Kada je došlo vrijeme za počinak, dječak je morao
iskopati pidžamu. Morao je također pronaći i krevet. Trebalo je proći tjedan dana da
ujutro uskladi odjeću
Koliko je trebalo proći da "kralj Luj" nauči nova pravila u staroj kući? Nakon
otprilike deset dana počeo je mirnije prihvaćati time-out. Onda su mu, nakon tri ili četiri
dana smirenog time-outa, roditelji pomogli da počisti sobu. Nakon toga - vjerovali ili ne
- toliko je zamrzio odbrojavanje da su roditelji mogli
prestati s time već nakon 1.
Ali, jesmo li time slomili dječakov duh? Hoće li se
sada do kraja života ponašati poput mekanoga kolačića?
Sasvim sigurno neće. Od sada će uistinu i posvuda biti
drago dijete kakvo je sjedilo u mojem uredu, a roditelji su
ponovno zadobili glavnu riječ u vlastitoj kući, kako je i od
samog početka trebalo biti. Dječak se, k tome, počeo bolje
ponašati u školi, gdje su učitelji također primjenjivali 1-2-
3.
Ako smatrate da ćete imati sobnoga huligana, prije
nego što krenete s 1-2-3 provjerite dvije stvari. Ako u sobi
postoji neki opasan predmet ili nešto vrijedno što se ne bi
smjelo razbiti, odstranite to prije punoga time-outa.
Primjerice, ako dijete u sobi ima čekić ili pilu, ili ako baka na komodi drži skupocjeni
porculan, svakako to uklonite prije nego što počnete odbrojavati.


17. Uneređivanje sobe je jedna stvar, ali što činiti ako dijete urinira po podu
tijekom time-outa?

Neka su djeca to učinila - obično predškolci. Pošaljete ih na time-out, a ona su toliko
gnjevna da skinu hlačice i... Što da radite? Pošaljite ih na time-out u kupaonicu.
Znam što mislite: "Kako naivno! Stvarno očekujete da će mališani koristiti
kupaonsku opremu kako treba?" Odgovor je: "Ne, ne očekujemo to." Nije u tome stvar.
Stvar je u sljedećem: što je lakše očistiti, kupaonske pločice ili sobni tepih? Ako dijete
uneredi tepih, čišćenje se pretvara u skup poduhvat. Ako dijete to učini na pločicama ili
manjoj kupaonskoj prostirci, to je sasvim druga priča.

Isti savjet vrijedi i ako imate dijete koje se toliko uznemiri da počne povraćati. Na
svakoj radionici koju sam vodio bilo je nekoliko roditelja s takvom djecom. Svakako
provjerite je li kupaonica sigurna, a onda ih tamo pošaljite na time-out.


18. Smijem li ikada udariti dijete?

Vrijeme je da se roditelji suoče s činjenicama: 99 posto svih roditeljskih batina
uzrokovano je pucanjem živaca. One nisu metoda uvježbavanja ili odgajanja djeteta. To
su naprosto gnjevni ispadi roditelja koji su izgubili kontrolu, koji ne znaju kako dalje i
žele se osvetiti nanošenjem boli. Roditelji koji imaju problema sa samokontrolom i
svladavanjem ljutnje pokušavaju racionalizirati i opravdati batine argumentima poput:
"Moraju se postaviti granice", "To je za njihovo dobro" i "Udarci više bole mene nego
dijete."
Istina je da postoje kulture i društvene skupine u kojima se batine češće smatraju
legitimnom metodom discipline. Ali istraživanja pokazuju da tjelesna disciplina naginje
povećanju anksioznosti u djece, smanjuje njihovo samopoštovanje i uvelike povećava
vjerojatnost da i djeca postanu agresivna. No, općenito govoreći, roditelji koji tuku djecu
nimalo ne mare za istraživanja. U nekim sam prilikama do iznemoglosti znao
raspravljati s takvim roditeljima no, tužno ali istinito, pokušaj promjene njihovih
odgojnih navika pokazao se unaprijed izgubljenim poduhvatom.
Upamtite, smisao 1-2-3 programa sastoji se u izbjegavanju rutine "pričaj-
uvjeravaj-svađaj se-viči-udari".


19. Zašto tri odbrojavanja? Djeca bi već na jedan trebala poslušati. Zašto im
pružati tri prilike za neposluh?

1-2-3 izaziva neobične reakcije. Neki ljudi misle da je odbrojavanje suviše diktatorsko,
dok neki smatraju da je odbrojavanje znak roditeljske slabosti.
Razlog za tri odbrojavanja je jednostavan: djetetu želite pružiti dvije prilike - prva
dva odbrojavanja - da se sredi (osim ako nije učinilo nešto tako ozbiljno da je odmah
zaradilo 3). Kako će ta djeca naučiti da isprave greške ako nikad za to ne dobiju priliku?
A s odbrojavanjem "prilika" dolazi odmah - u prvih nekoliko sekundi nakon
odbrojavanja. Ta im trenutačna prilika pomaže da nauče.


20. Trebaju li se djeca ikada ispričavati?

Teško pitanje. Ako i inače tražite od djece da se ispričaju i ta rutina djeluje, u redu.
Međutim, nemojte zaboraviti da pretjerano ispričavanje zapravo predstavlja vježbu

licemjerja. Traženje isprike često jednostavno predstavlja dio kazne - a ne edukativno
iskustvo koje uključuje žaljenje i suosjećanje.
Na primjer, vaša se dva sina često svađaju. Prekidate hrvanje i tražite da se
ispričaju jedan drugome. Stariji dječak sijeva očima prema mlađem i podsmješljivo
kaže: "Žao mi je." Ton glasa mu je usiljen i sarkastičan. Je li to uistinu isprika? Naravno
da nije. Njegov komentar samo predstavlja nastavak prijašnje svađe, ali na verbalnoj
razini. Ova dvojica bi se mogla početi ćuškati čim vi okrenete leđa.
Ako želite inzistirati na isprikama, pazite da pri tome ne tražite od djeteta da
jednostavno laže.

Jesmo li obuhvatili sva moguća pitanja? Ne sasvim. Najčešćem pitanju posvetit
ćemo posebno poglavlje: Kako postupati u javnosti?




7

Kako postupati u javnosti


Opasnost od javne sramote nijedan roditelj ne shvaća olako.


ada se moramo uhvatiti ukoštac s najgorom noćnom morom svakog roditelja: kako
postupati u javnosti. Nitko ne želi ostaviti dojam zlostavljača na odjelu za slatkiše u
lokalnoj trgovini živežnim namirnicama. A djeca - čak i vrlo mala djeca - izgleda da
posjeduju radar kojim mogu predosjetiti psihološku ranjivost svojih tjeskobnih roditelja.
Kada svladaju tehniku 1-2-3, mnogi se roditelji zabrinu kako će sve to izgledati u
javnosti gdje ne postoji soba za time-out. Vjerovali ili ne, taj se problem može riješiti
bez većih teškoća. To je, dragi moji roditelji, ona dobra vijest. Loša je vijest da se
najgori problem skriva u tami i duboko u srcu svaki roditelj zna koji je to problem.
Najveći problem leži u tome što vam vaši maleni u javnosti mogu naprtiti na
glavu nešto što privatno ne mogu: prijetnju javnog osramoćivanja. Zbog tog straha od
osramoćivanja i javnog neslaganja ponekad i najkompetentniji roditelji zaboravljaju što
im je činiti, mijenjaju taktiku i padaju na koljena. Pokušajte zapamtiti osnovni princip:
dugoročna dobrobit vaše djece dolazi prije kratkoročnih briga o tome što će drugi
misliti.


Odbrojavanje u javnosti

Zamislimo da imate petogodišnje dijete i da, eto, polica sa slatkišima stvarno spada
medu vaše najveće probleme. Čini se da svaki puta kada prođete pokraj nje, mališan
zatraži čokoladicu, vi kažete "ne" zato što su sve čokolade velike, a onda on dobije
napad bijesa. Baca se na pod, Vrišti iz petnih žila i - sviđa li vam se ovo? - već se
skuplja publika koja znatiželjno čeka da vidi kako ćete postupiti u novonastaloj krizi.
S

Kako postupiti? Prvo morate biti sigurni da ste 1-2-3 prilično dobro svladali kod
kuće. "Prilično dobro" znači da ste uglavnom dobivali adekvatnu reakciju na 1 i 2. Zašto
uglavnom, a ne uvijek? On je samo dijete.
Eto vas sada pokraj police sa slatkišima, sin vam urla na sav glas, a publika se
skupila. Spuštate pogled na malo nesretno čudovište, podižete jedan prst i kažete: "Ovo
je 1". Kažete to smireno i odlučno kao što biste učinili kod kuće. Što je ovdje
najvažnije? Nije toliko stvar u onome što ste učinili koliko u onome što niste učinili. Na
primjer, ne smijete se uplašiti javne sramote i prošaptati: "Daj, već jednom. Neću da
radiš budalu od mene pred svim tim ljudima." Učinite to i dijete će znali na što vas se
može dobiti; onda više neće ni htjeti čokoladicu jer ćete mu vi postati mnogo draži izvor
zabave.
Nastavite do 2 ili do 3 ako je neophodno. Nemojte gledati ni u koga osim u svoje
dijete. Sada se roditelji, naravno, počinju pitati: "Što ako dođemo do 3? Pa tu nema sobe
za time-out." Taj se problem može riješiti mnogo lakše nego što mislite.


Soba za time-out, prostor za time-out

Tijekom mnogih godina razvijanja programa 1-2-3, roditelji su bili ti koji su me naučili
što činiti u situacijama poput ove. To su roditelji kojima su u žaru borbe sinula time-out
rješenja, i to u restoranima, kazalištima, dućanima, muzejima, parkovima i tako dalje.
To rješenje nazivamo "soba za time-out, prostor za time-out". Uvijek je moguće
naći prostoriju, nešto poput prostorije ili simbolički prostor za serviranje time-auta.
Primjerice, u okršaju kod police za slatkiše, maloprije opisanom, neki će roditelji kada
dođu do 3 jednostavno ostati na mjestu i nekoliko minuta držati dijete za ruku. Tijekom
tih nekoliko minuta neće izgovoriti ni riječi. I to je prostor za time-out. Neki će roditelji
za kaznu staviti dijete u kolica za namirnice. To je gotovo
soba za time-out.
Ostale zamisli za time-out uključuju kutove trgovine.
Za malo razulareniju djecu WC u trgovini može poslužiti u
istu svrhu. Neka se tamo neko vrijeme ispušu. Neki će
roditelji, sluteći da djeca glumataju pred publikom,
jednostavno ostaviti kolica tamo gdje jesu i odvesti dijete
do automobila na kratku stanku. To je mjesto za time-out.
Upotreba automobila za time-out neke ljude navodi
na pitanje: "Zašto bismo morali prolaziti kroz sve te
muke?" Odgovor: (1) zato što su to samo djeca, (2) još
uvijek uče kako se treba ponašati i (3) "sve te muke"
predstavljaju znatno ulaganje u njihovu budućnost i vaš
osobni mir.
Evo još jedne ideje. Ako je dijete dovoljno staro i
niste zabrinuti za njega, na 3 ga ostavite da vas čeka -

možda pokraj blagajne ili do pulta za informacije - dok ne završite kupnju.
Tijekom bilo koje vrste time-outa nemojte pričati s djetetom. Bez prodika, bez
vikanja, bez grdnji. Često je teško šutjeti, ali nakon nekog vremena mališani će shvatiti
da su vam namjere ozbiljne. I, da, postoje roditelji koji smatraju da je bilo dosta galame
pa ostavljaju napola puna kolica i odlaze kući.


"1-2-3-4"

Nemojte zaboraviti alternative za time-out (ATO) kada napuštate kuću zajedno s
djecom! Evo jedne druge situacije. Isprobavate novi recept za večeru i tako ste uzbuđeni
zbog novog jela da jedva možete izdržati. Međutim, u 17 sati i petnaest minuta
odjednom shvaćate da vam nedostaju tri najvažnija sastojka. Da stvar bude gora, vaša
djeca, šestogodišnjak i osmogodišnjak, sasvim se lijepo igraju u drugoj sobi, po prvi
puta u protekle dvije i pol godine. Prekinut ćete ih, a nemate vremena da nađete dadilju.
Evo što ćete učiniti. Recite djeci da se mora ići u kupnju. Trajat će oko jedan sat i
morate ih povesti sa sobom. Svjesni ste da ne žele poći s vama, ali nemate izbora. Recite
im da će dogovor izgledati ovako: ako budu dobri" (a to znači da ne dođu do 4 - dajete
im ekstra broj zbog trajanja putovanja i zbog toga što ne žele ići), dobit će nagrade.
Dobit će nešto novaca ili mogu kupiti nešto u toj protuvrijednosti. Ako im se tijekom
kupnje odbroji 4, nagrada se ukida.
Neki roditelji smatraju da se radi o podmićivanju. Istina! Ali, prema definiciji,
mito dajete nekome da učini nešto nelegalno. Ovdje pak plaćamo djeci da učine nešto
legalno, i to djeluje.
Supruga i ja doživjeli smo vrlo zanimljivo iskustvo s primjenom ATO taktika
kada smo djecu navečer vozili na sladoled. Prvih nekoliko puta, kada bismo se nakon
večere išli dodatno počastiti, djeca bi se na stražnjem sjedalu grebla poput mačaka. Kada
bismo konačno došli do sladoleda, nikome više nije bilo do zabave.
Tako sam jedne večeri rekao djeci: "Društvo, idemo na sladoled. Ali sada vrijedi
novi dogovor. Ako vam se odbroji 3 prije nego što dođemo tamo, okrećem vozilo i
vraćamo se kući. Nitko neće dobiti sladoled."
Krenuli smo s nadom u srcima. Djeca su se počela tući. Rekao sam: "Ovo je 1, na
3 se vraćamo." Naravno, ubrzo je uslijedilo 2, a onda, baš na pola puta do slastičarnice,
zaradili su 3." Okrenuo sam vozilo i vratio se kući. Djeca nisu bila presretna; djelovala
su zatečeno i uvrijeđeno.
Nekoliko dana poslije - ovaj puta s manje nade - pokušali smo po drugi puta doći
do slastičarnice. Nismo odmakli ni sto metara od kuće kada su se djeca opet počela tući.
Rekao sam: "Ovo je 1, na 3 se vraćamo." Došli su do 2, a onda do 3, vozilo se okrenulo i
nastavilo put kuće.
Siguran sam da se prije sljedećeg pokušaja medu djecom odvijao razgovor.
Zvučao je vjerojatno ovako: "Nije li sramota što većina djece, osim nas, ima normalne

očeve? Na nesreću, mi smo dobili tatu psihića. Ali, on ima automobil, a ima i novac, pa
ako želimo sladoled, bolje da pristanemo na njegove glupe igre!"
Tako se, tjedan dana poslije, naša neustrašiva ekspedicija ponovno uputila u
pustolovinu. Na moje čuđenje, djeca su se počela tući. Rekao sam: "Ovo je 1, na 3 se
vraćamo." Međutim, na moje daljnje čuđenje, djeca su iznenada utihnula i ponašala se
poput ovčica sve do kraja puta. Uživali smo u sladoledu.
Pouka ove priče: ponekad je potrebno nekoliko pokušaja da bi vam djeca
povjerovala. Usput, često me pitaju što činiti ako tijekom puta jedno dijete divlja, a
drugo ne. Odgovor: ono drugo dobiva sladoled, prvo ne. Ali nemojte očekivati da će
vam povratak kući biti lagan.


Nastavite dalje

Druga taktika koju neki roditelji uspješno koriste u javnosti vraća nas ponovno na
primjer u trgovini, gdje mališan ima veliki nastup pokraj police sa slatkišima. Neki
roditelji pri tome jednostavno ostavljaju dijete i odlaze do sljedeće police. Kada tamo
sretnu nekog, kažu mu: "Bože, čujete li svu onu dreku tamo dolje?"
Ne šalim se, često se događa da dijete počinje brinuti kamo su otišli mama i tata,
zaboravlja slatkiše i trči u potragu za roditeljima. Naravno, nećete se previše udaljiti, sve
ovisi o tome koliko vam je dijete staro. Ali opet, neka djeca žure pronaći roditelje, a
onda se sjete slatkiša i nastavljaju s provalama bijesa. Kako tada postupiti?
Odgovor ovisi o dvije stvari: koliko vam je kupovina uistinu nužna i koliko ste
odvažni? Prije nekoliko godina kupovao sam sâm u lokalnoj trgovini živežnim
namirnicama. Opazio sam kako ulazi jedna gospoda s četverogodišnjim sinom. Podigla
ga je, smjestila u kolica za kupovinu i provezla ga pored velikog automata s gumama za
žvakanje. Dječak je tražio gumu za žvakanje, majka je rekla "ne" i dječak je pokrenuo
topništvo. Majka je samo bez riječi nastavila dalje.
Kupovao sam dvadesetak minuta, mama je kupovala dvadesetak minuta, a mali je
isto toliko urlao. Kada god se nalazite u takvoj nevelikoj trgovini, možete naići na dijete
koje viče kao da ga kolju. Ali ova je gospođa bila sjajna. Nije se obazirala na sina. Došla
je zbog mlijeka, zelenog papra i riže i, bože moj, odlazila je s mlijekom, zelenim paprom
i rižom. Sjećam se kako sam prolazio pokraj njih kod police s rižom. Dok je mališan
kukao, majka je smireno promatrala kutiju s rižom: "Da vidimo, 120 grama puta šest.
Da, to će biti dovoljno za večeru."
Bio sam zadivljen. No, mama je uskoro pala s trona. Požurio sam se jer sam želio
pobjeći od te buke. Došao sam do blagajne. Buka iza mene postajala je sve glasnijom.
Evo ih, dolaze! Gospoda s nesretnim sinom upala je u drugu liniju i prije je došla na red
jer je imala manje stvari. S velikim sam olakšanjem gledao kako napušta prostoriju dok
joj je sin još uvijek bjesnio. Kada je po drugi puta prolazila pokraj automata s gumama
za žvakanje, zastala je i kupila mu jednu!!!

Bio sam zaprepašten. Gotovo sam zaboravio na svoju profesionalnu pristojnost.
Želio sam preskočiti blagajnu, dotrčati do žene i reći: "Oprostite, gospođo, ne poznate
me, ali ja sam klinički psiholog. Možemo li malo popričati?" Ta je majka upravo
nagradila sina za dvadesetominutni ispad bijesa.
Može se dogoditi da u javnosti, bez obzira što vi činili, dijete ne želi zaustaviti
ispad. Izaberite sami što ćete učiniti: progutati i obaviti kupovinu do kraja (osjećat ćete
se glupo), odvesti dijete do automobila i ostati s njim tamo dok ne prestane, ili otići kući.


Nemojte ih voditi sa sobom ako baš ne morate

Jeste li ikada bili nedjeljom u crkvi, a da je ispred vas sjedio par s dvogodišnjim
djetetom? Dvogodišnjak, naravno, nije posvećivao nikakvu pozornost samoj službi. Nisu
ni roditelji, s obzirom na to da su bili zauzeti pokušavajući spriječiti sina da ometa
druge. Naposljetku je taj obiteljski trio bio okružen s barem desetak ljudi koji također
nisu obraćali pozornost na službu jer ih je više zanimalo koliko je dotični par učinkovit u
discipliniranju svog dvogodišnjaka.
Tako, kao rezultat, dobivamo trinaestak ljudi koji su mogli jednako tako i ne doći u
crkvu. Naravno, ne pokušavamo vas odgovoriti od odlaska u crkvu, ali predlažemo vam
da razmislite prije nego što pođete bilo kamo. Nemojte izazivati nepotrebne neprilike u
javnosti stavljajući djecu u situaciju s kojom se jednostavno ne mogu nositi. U primjeru
naše crkve roditelji svim snagama pokušavaju odvratiti dijete od toga da ometa druge
ljude, ali ti su ljudi ionako već ometeni.


Vožnja automobilom

Putovanje automobilom spada u vrstu napola javnog i napola privatnog iskustva koje
roditelje može suočiti s nekim izrazito teškim pa čak i opasnim situacijama. Roditelji
tijekom putovanja često postaju prisilna publika koja mora promatrati dječje neposluhe.
A da stvar bude još teža, mame i tate znaju da su mogućnosti discipliniranja u takvim
uvjetima vrlo ograničene.
Jeste li ikada vozili autocestom s lijevom rukom na upravljaču, dok ste desnom
pokušavali obuzdati dječaka koji je po sedamdeset i sedmi put otkad ste napustili grad
pokušavao gnjaviti sestru? Odlazak na odmor bi trebao biti zabavan, ali ovakva je rutina
daleko od zabave. Mnogi su roditelji koje sam upoznao u velikoj mjeri odustajali od
odmora zbog uličnih zločestih scena koje su se neprekidno ponavljale.
Odbrojavanje je korisno kada se s djecom vozite po gradu. Pitanje je, naravno, što
da radite kada odbrojite do tri. Zamjene za time-out ovdje se ne mogu primijeniti. Jedan
par, primjerice, nikome u automobilu nije dopuštao da govori - uključujući mamu i tatu -
i to petnaest minuta od trenutka kada je djetetu odbrojano 3, za ponašanja kao što su

zadirkivanje, tučnjava ili mučenje. Neke obitelji primjenjuju globe (oduzimanje od
džeparca) u omjeru otprilike jedan posto tjednog iznosa za svaku minutu koja bi inače
bila uključena u time-out.
Tu je, naravno, i dobri stari time-out. A gdje je prostorija za time-out? U pravo se
vozite u njoj! Automobil je zapravo stilizirana soba za time-out na motorni pogon.
Godinama je mnogim obiteljima uspijevala vrlo djelotvorna taktika - nakon 1-2-3,
zaustaviti automobil pokraj ceste i neko vrijeme tamo stajati. Takva je strategija
radikalna i ostavlja djecu pod priličnim dojmom.
Zbog nekog razloga, ako odbrojavate u automobilu, a time-out uslijedi tek kada
stignete kući, to neće biti tako djelotvorno. Osim ako niste jako blizu doma. Problem je
u tome što između time-auta i ponašanja koje je do njega dovelo postoji preveliki
vremenski razmak. Stoga zahtjev za time-outom nakon što uđete u kuću može samo
izazvati novi sukob, jer su do tada često već svi zaboravili prvotni problem.
Na duljim vožnjama ili odmorima odbrojavanje se može koristiti sasvim
učinkovito, baš kao kad se radi o kratkim vožnjama. No, i ostale taktike mogu pomoći.
Ostale taktike koje roditelji koriste uključuju uobičajene - i vrlo djelotvorne - aktivnosti
poput igre abecede i binga u automobilu, Ako jedno dijete smjestite sprijeda, a drugo
straga, to može biti jednako učinkovito kao da ste upotrijebili videorekorder ili DVD
uređaj (i posudili dvadeset filmova) ili pak možete krenuti na put u četiri sata ujutro pa
će djeca prespavati veći dio puta. Kao briljantan manevar računa se i ako djetetu date
kovanicu za svaku ovcu koju primijeti pokraj ceste.
Osnovna zamisao je sljedeća: nikada nemojte otići na put s djecom - osobito kada
se radi o odlasku na dulje praznike - a da prije toga temeljito ne promislite. Neka vam u
"džepu" stalno budu spremni 1-2-3 i nekoliko ostalih taktika, jer će vam biti itekako
potrebni.





8

Varijacije: suparništvo među
braćom, ispadi bijesa i durenje

Suparništvo među braćom – razonoda za djecu, tortura za roditelje


ostoje tri česta, ali otežavajuća problema u djetinjstvu koji zbog svoje specifične
prirode zahtijevaju nekoliko manjih prilagodbi u samoj proceduri odbrojavanja. Prvi
uključuje suparništvo medu braćom koje se nalazi pri vrhu roditeljske top-liste teških,
velikih i konstantnih problema u ponašanju. Ostalo uključuje ispade i durenje.


Suparništvo medu braćom

Kada više od jednog djeteta nešto izvodi, to vam dodatno komplicira život. U drami
uvijek glumi više glumaca. Kako ćete se nositi s takvom situacijom? Nema potrebe
suvišno komplicirati stvari. Evo nekoliko jednostavnih i važnih pravila koje biste morali
slijediti:
Odbrojavajte i jednom i drugom djetetu. Kada se djeca svađaju, uglavnom
biste trebali odbrojavati i jednom i drugom istovremeno, zato što su obično oboje krivi
za nastanak konflikta. Djeca su lukava; neka provociraju na suptilan način, a neka vrlo
agresivno pa je teško uvijek procijeniti tko je započeo svađu - čak i ako ste joj i sami
svjedočili. Primjerice, jeste li se ikada vozili u automobilu s djecom otraga i slušali
sljedeće: "Mama, opet me gleda!"? Tko je započeo ovo? Stvarno ne možete znati. Stoga
ćete odbrojavati i jednome i drugome, osim ako nije očito da je samo jedno od njih bez
povoda izazvalo svađu, a vi ste u to apsolutno sigurni.
Nikada ne postavljajte dva najgluplja pitanja na svijetu. Svaki roditelj zna
koja su to pitanja: "Što se dogodilo?" i "Tko je započeo?" Očekujete da će vam
odgovoriti u stilu izjave Georgea Washingtona "Nisam sposoban za izricanje neistina"?
"Da, ja sam izazvao sukob, a preuzimam odgovornost i za posljednjih trinaest
P

uzastopnih prepirki." Takva se priznanja ne događaju.
Umjesto toga dobivate dvoje djece koja se međusobno
okrivljuju i viču. Naravno, postoje situacije kada morate
upitati što se dogodilo. Primjerice, ako je netko ozlijeđen,
ispitat ćete dijete kako biste otkrili tko ga je ozlijedio. Ista
bi se stvar mogla ponoviti i u ostalim ozbiljnim i
neuobičajenim slučajevima. Ali kada se radi o običnom
rivalstvu medu braćom, pokušaji istraživanja tijeka
događaja postaju unaprijed izgubljen slučaj.
Nemojte od starijeg djeteta očekivati da se u
svađi s mlađim ponaša zrelo. Čak i ako su vam djeca u
dobi od jedanaest i četiri godine, nemojte
jedanaestogodišnjaku reći: "Ona je još beba; zar ne možeš
podnijeti malo zadirkivanja?" To je kao da ste maloj
četverogodišnjakinji poklonili napunjeni pištolj, i budite
sigurni da će vaša velikodušnost biti iskorištena u punoj mjeri.
U skladu s prije rečenim, zamislite na trenutak kako vam vaš jedanaestogodišnjak
jednog dana prilazi i kaže: "Želim ti postaviti pitanje."
"Samo izvoli", odgovarate vi.
"Kako to da ja uvijek dobivam deset minuta time-outa, a gospođica Kepec tamo
(vaša četverogodišnjakinja) dobiva samo pet minuta?"
"Zato što u ovoj kući vrijedi pravilo", kažete vi, "prema kojem se za svaku godinu
dobiva po jedna minuta."
"PA TO JE NAJGLUPLJA STVAR KOJU SAM IKADA ČUO!"
"Ovo je l."
Dijete uistinu ne zanima informacija. Želi se svađati, ali nemojte se dati uvući u
beskorisne svađe. S 1-2-3 imate pravilo koje glasi: napade odbrojavajte, a u raspravama
raspravljajte.
Što ako se djeca posvađaju, a dijele istu sobu? Nije baš pametno puštati dvoje
djece koja se tuku na isto mjesto za time-out da tamo nastave tučnjavu. Pošaljite jednog
u njegovu sobu, a drugog u drugu sobu ili mjesto za time-out. Kada dođe do sljedećeg
time-outa, zamijenite im mjesta. Ili, u slučajevima kada se oba djeteta svađaju,
primijenite time-out alternative. Ako vaša djeca imaju zasebne sobe i svađaju se na putu
prema svojim time-out mjestima, produljite time-out za pet ili deset minuta.


Ispadi bijesa

Recimo da je vaš sin dobio time-out zbog ispada. Sada je u svojoj sobi, ali ga ispad još
uvijek drži. Problem je jednostavan. Što ako je vrijeme time-outa isteklo, a dijete nije
završilo s ispadom? Ne želite ga pustiti van dok je u takvom stanju pa je ono, na neki
način, već zavrijedilo drugo isključenje. Odgovor na ovu dvojbu srećom je također

jednostavan: Time-out ne počinje dok ispad ne završi. Pa ako je djetetu potrebno
petnaest minuta da se smiri, isključenje počinje nakon što ispad završi. Ako djetetu
trebaju dva sata da se smiri (u slučaju demoliranja sobe), time-out počinje nakon dva
sata.
I nemojte svakih pet ili deset minuta provirivati glavom kroz vrata i govoriti:
"Hajde, ne misliš li da je bilo dosta? Nedostaješ nam. Večera je za pet minuta, a moraš i
pisati zadaću..." Samo ga ostavite na miru dok se ne umori od ljutnje.
Jedina djeca kod koje ne primjenjujemo ovu prilagodbu metode su dvogodišnjaci
ili trogodišnjaci. Ona to neće shvatiti pa ih samo izvedite nakon nekoliko minuta, čak i
ako još bjesne, a onda držite fige. Kada se dijete jednom nađe izvan prostorije,
ignoriranje je mnogo djelotvornije od nagovaranja da odustane od ljutnje. Ako se ipak
nije smirilo, drugi puta ga ostavite u sobi malo dulje.


Durenje

Durenje spada u pasivna ponašanja kojima se namjerno u vama želi izazvati osjećaj
krivnje. Ako se doista osjećate krivima dok se dijete duri, to je stvarno vaš vlastiti
problem. Zašto biste se loše osjećali ako pokušavate biti dobar roditelj, i to samo zato
što se djetetu ne sviđaju zahtjevi i ograničenja koja pred njega postavljate? Ne biste se
trebali tako osjećati.
Stoga, ako disciplinirate dijete a ono vam naposljetku uputi mučenički pogled,
samo se okrenite, nemojte ništa reći i udaljite se. Drugačije ćete reagirati samo ako se
suočite s onim što zovemo "agresivnim durilom". Agresivno durilo je dijete koje vas
slijedi po kući kako bi bilo sigurno da ni na trenutak nećete propustiti njegov kiseo izraz
lica. Ako dijete čini nešto takvo, slijedi "Ovo je 1." Ono vam pokušava nabiti na nos
svoju razdražljivost, a vi mu to ne dopuštate.





9

Prvi razgovor


Djeca će vas gledati kao da ste sišli s uma.


rilično je lako započeti s 1-2-3. Prvi razgovor u kojem ćete djetetu objasniti novi
poredak neće trajati više od pet do deset minuta. Iako to više nalikuje vrsti razgovora
s "malim odraslim", djetetu morate dopustiti kritički odmak i objasniti mu što ćete raditi.
Ali nemojte misliti da će taj prvi razgovor jako utjecati na njih. Vaše želje neće obaviti
posao. Mnoga djeca neće shvatiti o čemu se radi dok im se prvi puta ne odbroji i pošalje
ih se u sobu.
Ako oba roditelja žive zajedno, pa čak i ako žive odvojeno, najbolje je da zajedno
s djecom vode taj prvi razgovor.
Evo što ćete reći:
"Slušajte, djeco. Znate da ponekad činite stvari koje nam se ne sviđaju, poput
svađanja, cmizdrenja i zadirkivanja. Od sada nadalje primjenjivat ćemo nešto novo.
Kada vas ugledamo da činite nešto što ne biste smjeli, kazat ćemo: 'Ovo je 1.' To je
upozorenje i ono znači da morate prestati. Ako ne prestanete, reći ćemo: 'Ovo je 2.' To
će biti drugo upozorenje. Ako ni tada ne prestanete, kazat ćemo: 'Ovo je 3, uzmi 5 (ili
koliko god je potrebno u skladu s godinama)'. To znači da morate napustiti sobu radi
time-outa, isključenja ili neke vrste pauze. Kada izađete, nećemo više pričati o tome
osim ako ne bude stvarno nužno. Naprosto ćemo sve zaboraviti i krenuti iznova.
Usput, djeco, neke stvari u ovom sustavu svakako će vam se svidjeti, a neke neće.
Evo što vam se neće svidjeti: ako činite stvar koja je vrlo teška, poput psovanja ili
tučnjave, reći ćemo odmah: 'Ovo je 3, uzmi 10 ili 15.' To znači da nema novih
upozorenja, nego odmah morate otići u svoju sobu i provesti tamo dulje vrijeme.
Sviđat će vam se činjenica da nakon time-outa uglavnom nećemo pričati o onome
što se dogodilo. Eto, to je novi dogovor. Jednostavan je. Imate li pitanja?"

P


Dječja reakcija

Očekujte da će dijete sjediti i gledati vas kao da ste pali s Marsa. Poneka će se djeca
pogledavati kao da žele reći: "Pa, izgleda da su mama i tata opet bili u knjižnici i
posudili jednu od onih knjiga o tome kako da nas odgajaju. Prošli smo puta u tome
zaglavili puna četiri dana, a tata se nije uopće promijenio. Ako se držimo zajedno i ne
damo se pokolebati, za tjedan dana nužno moramo
ponovno preuzeti vlast u kući, zar ne?"
Ne. Nemojte očekivati da vam dijete bude
zahvalno, da doživi prosvjetljenje ili da prizna trud koji
ulažete u to da ga odgovorno podignete. Samo pustite
stvari da idu svojim tokom, budite ustrajni i - kada ste u
sumnji – odbrojavajte
Što je s dvogodišnjacima i trogodišnjacima koji ne
razumiju početno objašnjavanje? Postoje dvije
mogućnosti. Samo počnite odbrojavati i slati na time-out.
Mala su djeca mnogo pametnija nego što mi to
pretpostavljamo. Brzo će shvatiti.
Ili, ako oba roditelja žive zajedno, možete isprobati
malu zamjenu uloga. Neka se tata pretvara da je
neposlušan, recimo da viče ili cmizdri. Mama
nepokolebljivo tati odbroji 1. Tata nastavlja s neposlušnošću, tako da dobije 2, a onda 3.
Mama šalje tatu na time-out. Tata surađuje, iako je malo mrzovoljan. Mališani se
smijulje. No neće se smijuljiti kada se njima bude odbrojavalo, ali odigrana će im uloga
svakako pomoći da shvate o čemu se radi.
Na ovom ćete mjestu u knjizi svakako steći dojam da ste spremni započeti s 1-2-3.
Nemojmo brzati! Ako ste sada spremni za odbrojavanje, niste ipak spremni za činjenicu
da će vam velik dio djece - gotovo polovica - zadati muke odmah na početku. To može
biti loša vijest, ali dobro je što smo mi spremni za takvo što! Otkrili smo i identificirali
šest načina iskušavanja i manipulacije. Kada jednom budete razumjeli te taktike i ono
što leži u njihovoj pozadini, bit ćete spremni na sve.




















Dio III.


Nijedno vam dijete
neće zahvaljivati




10

Šest načina iskušavanja i
manipulacije


Ti pozovi dvoje pse pa ću ja svoje.


edna od nesretnijih strana roditeljstva leži u tome što svojoj djeci ne možete dati baš
sve što požele. Da stvar bude teža, redovito ih morate tražiti da počnu s aktivnostima
koje im baš nisu drage (domaća zadaća, odlazak u krevet) i da prestanu činiti nešto što
vama nije drago (zadirkivanje, cmizdrenje). Činjenica je, stoga, da ako stvarno obavljate
svoj roditeljski posao kako treba, osim što ste topli, brižni i puni podrške, morate svoju
djecu redovito i frustrirati.
Kada frustrirate svoje malene, oni imaju dva izbora. Prvo, mogu surađivati i
podnositi frustraciju. Većina djece brzo shvati da frustracija nije kraj svijeta, a mogu čak
i predosjetiti da podnošenje trenutnih teškoća utire put budućim nagradama. Drugo,
djeca, međutim, mogu posegnuti za onime što zovemo iskušavanjem i manipulacijom.
Iskušavanje i manipulacija predstavljaju napor frustriranoga djeteta da dobije ono što
želi i izbjegne disciplinu tako što će roditelja emocionalno zbuniti i, dosljedno tome,
odvesti na stranputicu. O iskušavanju moramo zapamtiti tri stvari:
1. Iskušavanje se javlja kada je dijete frustrirano. Uskraćujete mu čips kada ga
poželi; odbrojavate mu; tjerate ga da piše zadaću ili ode na spavanje. To mu se ne sviđa i
nada se da će dobiti to što želi usprkos vašim nastojanjima.
2. Iskušavanje je, stoga, svrhovito ponašanje. Svrha tog ponašanja očito je da
sve bude po njegovom. Zapravo, iskušavanje i manipulacija mogu imati dvije svrhe:
druga svrha često nastupa nakon što prva rezultira frustracijom
1. Prva svrha iskušavanja i manipulacije jest ta da dijete dobije to što želi.

2. Druga svrha iskušavanja uskače kada prva svrha nije zadovoljena. Ako dijete
ne može dobiti ono što želi, primijenit će drugu taktiku: osvetu.
J

3. Kada se odluči za iskušavanje i
manipulaciju, dijete može "birati" između šest
osnovnih taktika. Sve one mogu poslužiti prvoj svrsi:
da se provede vlastita volja; pet od šest taktika može
poslužiti drugoj svrsi: osveti. Obično dječje
iskušavanje predstavlja kombinaciju jedne ili više
osnovnih taktika.
Svi roditelji i učitelji mogu brzo prepoznati
taktike manipulacije koje ćemo opisati. Vidjeli su ih na
djelu mnogo puta. Odrasli su također obično svjesni -
ako dobro promisle - koje manevre dijete primjenjuje.
Mama i tata također mogu prepoznati vlastite omiljene
strategije, s obzirom na to da i odrasli često koriste te
osnovne metode manipulacije.
Usput, primjena manipulacija i iskušavanja ne
podrazumijeva da je dijete bolesno, emocionalno
potreseno ili da treba psihološku pomoć. Pokušaji nametanja vlastite volje, jednako kao i
pokušaji "kažnjavanja" velikih ljudi zato što su im prepriječili put, savršeno su normalni.
Iskušavanje također ne zahtijeva iznimno visok kvocijent inteligencije. Zapravo su
odrasli često zadivljeni koliko su mala djeca prirodno nadarena vještinom da primijene i
po potrebi modificiraju složene taktike iskušavanja. Baš stoga što su nam kćeri i sinovi
toliko prirodno nadareni, važno je da odrasli razumiju dječje iskušavanja i da se nauče s
njime nositi.


Šest osnovnih taktika iskušavanja

Evo šest temeljnih taktika koje djeca koriste u pokušaju da utječu na roditelje koji ih
frustriraju:


1. Dosađivanje

Dosađivanje je ono rutinsko: "Molim te, molim te, molim te, molim te!" ili "Zašto,
zašto, zašto, zašto?", "Samo ovaj put! Samo ovaj put! Samo ovaj put! Samo ovaj put!",
"Mama! Mama! Mama! Mama! Mama!" Neka djeca mogu biti poput mitraljeza iz
Drugoga svjetskog rata. Ta djeca samo hodaju, hodaju i hodaju za vama i pokušavaju
vas ponavljanjem navesti na kapitulaciju. Iza toga stoji sljedeća poruka: "Samo mi daj to
što želim i ušutjet ću!"
Dosađivanje je osobito mukotrpno kada je glasno i kada se odvija u javnosti. Neki
roditelji pokušavaju u svakoj prilici reagirati na ono što frustrirano dijete govori. Tata i
mama mogu pokušavati objasniti, uvjeriti ili odvući pažnju. No, kako dosađivanje ne

prestaje, roditelje počinje zahvaćati sve veći očaj i počinju se osjećati kao da love divlje
guske - traže prave riječi ili razloge koji bi njihovim mališanima mogli zatvoriti usta.
Mnoga djeca, međutim, postaju izrazito tvrdoglava kada jednom započnu s
dosađivanjem. Ne žele stati dok ne dobiju ono što žele ili dok roditelji ne primijene neki
učinkovitiji pristup da ih prekinu u tome. Ubrzo ćemo razjasniti o kakvom se to pristupu
radi.
Dosađivanje ubrajamo u velike taktike "zamagljivanja", s obzirom na to da se
mogu lako kombinirati s ostalim manipulativnim strategijama. Osnovni je element
dosađivanja, naravno, ponavljanje. Tako, kada se svaka verbalna metoda iskušavanja
ponavlja i ponavlja, to rezultira manipulativnom strategijom koja predstavlja
kombinaciju te druge taktike s ponavljajućom moći dosađivanja.


2. Provala raspoloženja (zastrašivanje)

Provala raspoloženja, ili ono što ponekad nazivamo zastrašivanjem, predstavlja očit,
agresivan napad. Mlađa djeca, koja još nisu toliko navikla na upotrebu riječi, bacaju se
na pod, udaraju glavom, viču iz petnih žila i divlje mlate oko sebe. Starija djeca, s
razvijenijim verbalnim vještinama, iznose argumente u kojima vas optužuju da ste
nepravedan, nelogičan ili naprosto loš roditelj. Starija djeca, kada su frustrirana, mogu
također psovati ili bijesno prigovarati.
Neka djeca puštaju temperamentu na volju kroz dulje vrijeme. Poznato je da
mnoga djeca s ADHD-om i bipolarnim poremećajem, primjerice, mogu mahnitati više
od sat vremena. Tijekom ispada mogu oštetiti imovinu ili uništiti sobu. Ispad se često
produljuje (1) ako dijete ima publiku, (2) ako se roditelji daju uplesti u kontinuirano
raspravljanje, svađanje ili moljakanje ili (3) ako roditelji ne znaju što poduzeti.
Ispadi dvogodišnjaka mogu biti mukotrpni, ali i zabavni. Moja je žena slikala sina
tijekom energičnog ispada dok je još bio mališan - zakopao se u pepeo u kaminu mojih
roditelja (vatra nije gorjela, naravno). Svi se još uvijek smijemo prisjećajući se te scene.
Kako djeca odrastaju i postaju moćnija, ispadi mogu sve više zabrinjavati i
jednostavno sve više plašiti. Eto zašto nam je drago da su ispadi pod kontrolom ili
sasvim eliminirani do vremena kada dijete navrši pet ili šest godina.


3. Prijetnje

Frustrirana djeca često izgovaraju strašne prijetnje ako im roditelji stanu na put
postizanja željenih ciljeva. Evo nekoliko primjera:
"Pobjeći ću od kuće!"
"Nikada više neću razgovarati s tobom!"
"Ubit ću se!"
"Neću večerati i neću pisati zadaće. "

"Zadavit ću papigu!"
Poruka je jasna: ako mi odmah ne daš ono što želim, dogodit će se nešto strašno.
Daj mi čokoladicu prije večere, prestani mi odbrojavati, nemoj me tjerati u krevet, ILI!!!
Neke od prijetnji kojih se domisle mala djeca mogu biti vrlo zabavne. Jedna mala
djevojčica koju je majka pokušavala natjerati u krevet, glasno je zavikala: "U redu,
idem. Ali cijelu ću noć ležati tamo otvorenih očiju!" Drugog je šestogodišnjega dječaka
otac ukorio i poslao na time-out zato što je vodom iz prskalice polijevao psa. Međutim,
nakon nekoliko minuta dječak se pojavio na vratima i povikao tati: "Ne mogu pobjeći
zato što me tvoji doušnici ne puštaju preko ceste!"
No, neke prijetnje nisu zabavne. Neka frustrirana djeca prijete da će se ubiti, a to
je nešto što nijedan roditelj ne prima olako. Neki se roditelji pitaju je li riječ o
manipulaciji ili dijete doista želi umrijeti. Dva pitanja mogu pomoći roditelju u
rješavanju ove dvojbe. Prvo, je li dijete općenito sretno? Uživa li veći dio vremena u
životu, ima li prijatelje, je li u školi sve u redu i uklapa li se u obitelj? Ako su odgovori
na ta pitanja potvrdni, ne postoji velika vjerojatnost da će dijete željeti okončati život.
Drugo, je li se suicidalna prijetnja pojavila niotkuda ili predstavlja svojevrstan komentar
i reakciju na neku očitu i nedavnu frustraciju? Ako "ubit ću se" dolazi iz vedra neba,
prijetnju treba shvatiti ozbiljno i poduzeti potrebne korake.


4. Mučeništvo

Mučeništvo definitivno spada u najdraže dječje taktike. Mučeništvom dijete daje
nagovijestiti da mu je život postao sasvim nepravednim i neizdrživim teretom. Izjave
tipa "Nitko me više ne voli", "Nikada ništa ne dobijem" ili "Nju više voliš nego mene",
predstavljaju samo neke od primjera.
Ili, djeca mogu činiti nešto što miriši na samokažnjavajuće ili samouskraćujuće
ponašanje, primjerice, odustaju od večere, sjede u ormaru sat vremena ili bez riječi
gledaju kroz prozor. Plakanje, durenje ili jednostavno tužan ili plačan izgled pretvaraju
se u vrlo učinkovita manipulativna sredstva.
Cilj je mučeništva, očito, u roditelja izazvati osjećaj krivnje, a to može biti
iznenađujuće djelotvorno. Ovu taktiku iskušavanja mnogi odrasli vrlo teško podnose.
Mnoge mame i tate izgleda posjeduju "dugme za krivnju" veliko poput planine! Da bi
djeca ponovno preuzela vlast u kući, naprosto moraju pritisnuti to dugme. Djeca vrlo
rano shvate da roditelje duboko zaokuplja dobrobit njihova potomstva. Djeca znaju da
roditelji žele da budu sigurna, sretna i zdrava. Na nesreću, čini se da djeca prirodno
cijene logičnu posljedicu roditeljske predanosti: glumljenjem povrijeđenosti ili gubitka
može se snažno utjecati na ponašanje odraslih.
Dvogodišnjaci će ponekad, primjerice, zadržavati dah sve dok ne poplave da bi
dobili nešto što ludo žele. Mnogi se roditelji pitaju kako djeci uopće padaju na pamet
takve ideje. Neko je kreativno dijete kojeg je majka upravo poslala u sobu počelo glasno

vikati kroz prozor: "Ne mogu disati! Ne mogu disati!" Ova je taktika možda bila
kreativna, ali ne i djelotvorna.


Što se ovdje događa?

Prije nego što zaključimo popis šest vrsta iskušavanja i manipulacije, zaustavimo se i
pokušajmo shvatiti čemu sav taj metež. Sto točno djeca pokušavaju postići takvim
manevrima i kako predviđaju da će to uspjeti?
Većina djece, naravno, nikada neće moći točno
opisati što leži u pozadini mehanizama iskušavanja. Ali mi
vam možemo precizno reći što se događa. Evo kako to
djeluje: prve četiri taktike - dosađivanje, zastrašivanje,
prijetnje i mučeništvo - dijele istu dinamiku. Dijete nije
sasvim svjesno što čini i posljedično roditelju kaže nešto
poput: "Gledaj, nelagodno mi je zato što mi ne daš ono što
želim. Tjeraš me iz kreveta, odbrojavaš mi zato što
zadirkujem sestru ili mi ne kupuješ slatkiše. Ali i ja ću tebi
priuštiti nelagodu tako što ću te gnjaviti, priređivati ti
ispade: prijetiti ili izazivati sažaljenje. Sada je meni i tebi
nelagodno pa ću ti predložiti nagodbu: ti zatvori svoje pse, a
ja ću svoje."
Ako popustite i date djetetu ono što želi, garantiram
vam da će iskušavanje odmah prestati. U sekundi, bez odgađanja. Neki ljudi kažu:
"Hvala nebesima - to je način da se riješimo iskušavanja i manipulacije!" Zasigurno
jest, ali u čemu je zamka? Zamka je, naravno, u tome tko vodi glavnu riječ u vašoj kući.
Vi sigurno ne; djeca svakako da. Jedino što moraju učiniti u konfliktnoj situaciji jest da
izvuku svoje velike manipulativne revolvere i vi se pretvarate u laki plijen.
Hajdemo sada završiti popis taktika iskušavanja. Posljednje se dvije, ako se
usporede jedna s drugom, razlikuju kao dan i noć.


5. Umiljavanje

Peta taktika, umiljavanje, zahtijeva pristup koji se razlikuje od prethodna četiri.
Umjesto da vas tjera u nelagodu, dijete vas umiljavanjem pokušava natjerati da se
osjećate dobro. A gubljenje tog dobrog osjećaj a riskirate ako dijete naknadno pokušate
frustrirati.
"Joj, mama, ti imaš najljepše oči u kvartu" spada u očite primjere. Ili: "Mislim da
ću pospremiti svoju sobu. Bila je tako neuredna u protekla tri tjedna. A nakon toga
pogledat ću malo i garažu."

Umiljavanjem dijete roditelju šalje ovu poruku: "Stvarno ti neće biti tako loše
postupati prema meni ili me disciplinirati nakon što se tako lijepo ponašam prema tebi."
Umiljavanje priprema teren za izazivanje osjećaja krivnje. Dijete želi reći: "Prema meni
gajiš tako pozitivne osjećaje da me nećeš imati srca rastužiti."
I obećanja mogu poslužiti kao potpora umiljavanju. "Molim te, mama. Molim te.
Pojest ću večeru i obećanjem da neću tražiti desert", rekla je jedna djevojčica koja je
tražila čokoladicu u pet sati poslijepodne. Djeca ponekad daju nemoguća obećanja.
Jedan je mali dječak, u postupku vršenja pritiska na oca da mu nabavi novo računalo,
izjavio sljedeće: "Nikada te više ništa neću tražiti."
Isprike mogu biti iskrene, ali mogu i predstavljati oruđe umiljavanja: "Oprosti,
oprosti, oprosti, rekao sam oprosti", pokušavao se jedan dječak obraniti od kazne zato
što je tukao svog malog brata.
Manipulacija umiljavanjem očito predstavlja najmanje neposlušnu vrstu
iskušavanja. Neki ljudi zapravo ne smatraju da bi se ona uopće trebala obilježiti kao
iskušavanje. Istina je da je umiljavanje ponekad teško razlikovati od iskrene naklonosti.
Ako dijete kaže "Volim te", a zauzvrat ne zatraži ništa, najvjerojatnije se radi o iskrenoj
naklonosti. i ako dijete očekuje da mu dođu prijatelji pa pospremi sobu, to također može
predstavljati razuman i legitiman dogovor. Ali ako ikada čujete da neki roditelj govori:
"Moj je sin dobar prema meni jedino kad nešto treba", onda znajte da se te riječi
vjerojatno odnose na umiljavanje.


6. Fizičke taktike

Iz roditeljske je perspektive posljednja tehnika iskušavanja ujedno i najgora od svih.
Ovdje frustrirano dijete može fizički napasti odraslog, slomiti nešto ili pobjeći. Fizičkim
metodama Suprotstavljanja, naravno, mnogo češće pribjegavaju mala djeca koja još nisu
dovoljno razvila jezične vještine. No, kada se takva vrsta iskušavanja nastavi i nakon
četvrte ili pete godine života, moramo se zabrinuti. U neke se djece bilježi duga povijest
takve vrste ponašanja, pa što je dijete starije, to njegove fizičke taktike sve više
zastrašuju.
Neki roditelji koji primjenjuju time out pričaju nam kako ih djeca fizički napadaju
dok ih pokušavaju odvesti u sobu. (Svako dijete koje je dovoljno bijesno da napadne
roditelja neće dobrovoljno otići u svoju sobu.) Neka djeca poprilično podivljaju:
udaraju, grizu, grebu, štipaju i lupaju vičući iz petnih žila.
Ostala frustrirana, tjelesno orijentirana djeca poželjet će razbijati ili lomiti stvari -
ponekad čak i one u vlastitu posjedu. Primjerice, jedan je desetogodišnji dječak bio
poslan u svoju sobu zato što se posvađao s bratom. Vrata sobe su u trenutku kada im je
prišao slučajno bila zatvorena pa im je zadao jedan od svojih najboljih karate udaraca i
slomio ih po sredini. Drugi je mladac razbio posudu za kavu na popločenom podu u
prednjem hodniku kuće. Na nesreću, jedan je komad razbijene posude odletio u staklena
vrata i ona su se u trenutku raspala.

Jednu drugu fizičku taktiku iskušavanja, bježanje, mala djeca ne koriste mnogo. U
ovoj su dobnoj skupini mnogo prisutnije prijetnje bijegom. Međutim, jedan je
sedmogodišnjak primijenio sasvim drugačiju verziju ove zamisli kada mu majka nije
dopustila da ode van. Dječak se sakrio u podrum i tamo ostao dva sata ne odgovarajući
na pozive. Taktika se pokazala vrlo učinkovitom, barem što se tiče kažnjavanja majke
koja je bila izvan sebe od brige dok se sin nije opet pojavio.
Dosađivanje, zastrašivanje, prijetnje, mučeništvo, umiljavanje i fizičke taktike -
sve su to načini na koje djeca nastoje provesti svoju volju. Sve ove taktike, osim
umiljavanja, djeca također primjenjuju za kažnjavanje nekooperativnih roditelja koji
ustrajno odbijaju učiniti sve što ona žele.
Koje su od tih taktika najomiljenije upravo vašem sinu ili kćeri? Proveli smo
nekoliko anketa medu roditeljima i učiteljima u kojima smo ih tražili da navedu najčešće
dječje taktike. Zanimljivo je da su obje skupine odraslih navele tri iste taktike:
dosađivanje, ispade i, apsolutno najomiljenije - mučeništvo.
Zanimat će vas i to da najnezgodniji manipulativni manevar koriste djeca čija
strategija kombinira dvije od tri gore navedene tehnike. Ova taktika. koja mnoge
roditelje totalno izluđuje, predstavlja kombinaciju dosađivanja i mučeništva. Riječ koja
opisuje ovo ponašanje počinje slovom C. Pogađate što je to? Cmizdrenje!


Tko udara u vaše žice?

Sada ćemo vam postaviti vrlo važno pitanje. Razmislite o svakom svom djetetu kao
jedinki (ako ste učitelj, porazmislite o svakom učeniku) i zapitajte se: "Je li ovom djetetu
neka tehnika iskušavanja posebno omiljena? Neka, koju on ili ona koriste vrlo često ili
uvijek?" Ako je odgovor potvrdan, to nije dobro. Zašto? Zato što taj manipulativni trik
malenima očito uspješno djeluje. Ljudi ne običavaju
ponavljati nešto što ne daje nikakvih rezultata.
Što znači riječ "djeluje"? Samo se morate sjetiti
onih dviju svrha iskušavanja i manipulacije. Prvo,
tehnika iskušavanja uspijeva ako dijete njenom
primjenom uspije dobiti ono što želi. Kako ćete znati da
dijete iskušavanjem uspijeva istjerati svoje? To je očito
- vi mu to dajete. Dajete mu slatkiš netom prije večere,
palite televizor dok još piše zadaću, ne odbrojavate mu
kada gnjavi psa ili ne tražite od njega da ode na
spavanje.
"Djeluje" se jednako tako može odnositi i na
drugu svrhu iskušavanja i manipulacije: osvetu. Djeca
će ponavljati one taktike koje se pokažu učinkovitima u
osvećivanju odraslima koji su izvor frustracije. Kako
dijete zna hoće li se uspješno osvetiti? Odgovor nas

vodi do pravila nepričanja i nepokazivanja emocija. Ako vas to dijete uspije navesti da
se jako uzrujate i počnete previše pričati, onda mu je to znak da ste zagrizli udicu.
Neki se klinci osvećuju tako što razljute roditelje. Znak da je osveta uspješna
dolazi kada roditelji počnu vikati: "Koliko ti puta moram ponoviti!", "Zašto naprosto ne
možeš prihvatiti "ne" kao odgovor!!", "HOĆEŠ ME OTJERATI U LUDNICU!!!" Onaj
ljutiti dio vašega frustriranog djeteta u takvim će komentarima dobiti odgovarajuću
satisfakciju, a kada se sljedeći puta naljuti na vas, znat će kako udariti u osvetničku žicu.
Na primjer, želite vidjeti napisanu zadaću, a sina spopada napad bijesa jer želi
gledati televiziju (taktika br. 2). Međutim, vi reagirate uzvratnim napadom bijesa.
Uznemirili ste se više od njega samog! Konačan rezultat: dijete 5, roditelj 2. Pobijedio
je: maleni, inferiorni dio klinca uspijeva iznervirati velikog i "moćnijeg" odraslog.
Druga se djeca osvećuju tako što u roditeljima izazivaju osjećaj krivnje. Zamislite
da vaša kći - kada je molite da ode u krevet - pribjegava mučeništvu: "Pa, očito ovdje
više nema nikoga tko bi me volio. Mogla bih zato otići autostopom u susjednu državu i
potražiti obitelj koja će zadovoljavati moje primarne potrebe" (svemu tome pridaje i
dašak prijetnje, taktika br. 3). Osjećate se prestrašeno i loše. Sigurni ste da će nevoljeno
dijete kasnije u životu mentalno oboljeti, postati beskućnik ili serijski ubojica. Stavljate
malenu u krilo i pola je sata uvjeravate koliko je vi volite, koliko je tata i psić vole, i
tako dalje.
Upravo ste pobijeđeni taktikom br. 4 - mučeništvom. Vrpoljite se i nelagodno vam
je, a dijete vas tjera da platite za svoje roditeljske grijehe. Uvijek se sjetite sljedećeg:
osim ako ne spadate u roditelje koji zanemaruju i zlostavljaju, vaša su djeca svjesna da
ih volite. Uvijek im na sve načine i u svakoj drugoj situaciji morate dati do znanja koliko
ih volite, samo nikada to nemojte činiti kada vas podvrgavaju taktici br. 4.


Kako se nositi s iskušavanjem i manipulacijom

Recimo da ste već usvojili duh programa 1-2-3 pa ste nešto izdržljiviji. Vaš
desetogodišnji sin želi otići prijatelju u devet sati navečer, i to tijekom radnog tjedna.
Odbijate njegovu molbu i govorite mu da je prekasno. Odigrava se sljedeća scena:

"Zašto ne? Hajde, samo ovaj put!" (Dosađivanje)
"Nemoguće."
"Nikada ništa ne smijem." (Mučeništvo, dosađivanje)
"Ne mislim baš da si u toliko podređenom položaju.“
"Sutra ću očistiti garažu." (Umiljavanje, dosađivanje)
"Garaža je sasvim dobra takva kakva jest. Nedavno sam je pospremio."
"Ovo mi smrdi - MRZIM TE DO DNA DUŠE!" (Zastrašivanje, dosađivanje)
"Oprosti."
Dijete baca knjige na pod. (Fizička taktika.)
"Pazi što radiš, stari moj."

"Molim te, MOLIM TE! Daj, pa nije tako kasno." (Dosađivanje)
"Nikako. Ne večeras. "
"Ako me ne pustiš, pobjeći ću od kuće." (Prijetnja, dosađivanje)

To može biti neugodno, ali na neki način to je dobro! Zašto? Zato što se događa
nešto konstruktivno. Dijete baca udice, mijenja taktike i traži vašu slabu točku. No,
slabu točku ne može naći. Ne date se. I ne samo to, nego i ostajete sasvim smireni bez
obzira na teškoće.
Međutim, u ovom primjeru jedna je stvar pogrešna, a tiče se načina na koji se
nosite s iskušavanjem i manipulacijom. Ne biste smjeli dopustiti djetetu da promijeni
toliko taktika (i ne biste smjeli toliko pričati). Što biste onda trebali? Pa, ako pogledate
naš popis šest taktika iskušavanja, vidjet ćete da pet od njih (osim umiljavanja) spadaju
u "prestani" ponašanja. Ona se moraju odbrojavati. Dakle, ako vas dijete ovako pritišće,
počnite mu odbrojavati.
Evo kako bi ova situacija morala izgledati ako primjenjujete 1-2-3. Sjetite se da je
dječaku već sve prethodno objašnjeno:

"Zašto ne? Hajde, samo ovaj put!" (Dosađivanje)
"Ovo je 1."
"Nikada ništa ne smijem." (Mučeništvo, dosađivanje)
"Ovo je 2."
"Sutra ću očistiti garažu." (Umiljavanje, dosađivanje)
"Ovo je 3, uzmi 10."

Treće odbrojavanje više se odnosi na dosađivanje nego na umiljavanje, ali očito je
da dijete neće odustati sve dok ga obzirno ali odlučno ne spustite na zemlju. A to se
postiže odbrojavanjem.
Zapamtite: s iznimkom umiljavanja i pasivnoga durenja, iskušavanje i
manipulaciju treba odbrojavati, osobito na samom početku kada tek uvodite 1-2-3. Kada
se djeca priviknu na sustavnu disciplinu, oni manje agresivni i manje nepodnošljivi
oblici ponašanja mogu se - uz vašu diskreciju - povremeno zanemariti. Djelotvornost
takvog nereagiranja (verbalnog i neverbalnog) na dječje iskušavanje može se procijeniti
po tome koliko brzo djeca odustaju od sukoba. Mnoga će djeca brzo shvatiti da vaše
nereagiranje (ignoriranje) znači da ni taj puta neće biti po njihovom, kao i da se neće
moći učinkovito osvetiti.

Što očekivati u početku

Kao što smo prije spomenuli, na početku odbrojavanja djeca će se primarno svrstati u
dvije kategorije: izravnih suradnika i izravnih izazivača. Ako se radi o izravnom
suradniku, jednostavno se prepustite uživanju. Osjećat ćete veću naklonost prema svojim
mališanima zato što vas slušaju. Željet ćete se zabavljati s njima, razgovarati, dijeliti
pohvale i slušati ih. Uživat ćete u zajedničkom građenju kvalitetnog odnosa. Taj će Vam
odnos zauzvrat omogućiti (1) da smanjite odbrojavanje te (2) znatno olakšati njegovu
primjenu onda kada to bude neophodno.
Izravni izazivači, međutim, u početku postaju još gori. Kada im date do znanja da
vi preuzimate zapovjedništvo i kada oduzmete moć njihovim najomiljenijim taktikama
iskušavanja, ta se djeca pokvare na dva načina. Neka od njih će zaigrati na posebnu
taktiku iskušavanja. Primjerice, možda će se udvostručiti jačina i trajanje ispada.
Dosađivanje će postati intenzivnije ili agresivnije, a mučeništvo će postati mnogo
cmizdravije i patetičnije.
Ostale neugodne promjene koje ćete možda primijetiti spadaju u izmjenjivanje
taktika. Djeca mogu pokušati s dotad neviđenim manipulativnim tehnikama ili se mogu
vratiti onima koje već godinama nisu koristili. Najčešće zamjene uključuju prebacivanje
s dosađivanja i mučeništva (i cmizdrenja!) na bijesne ispade. Neka djeca, sasvim
razumljivo, eksplodiraju dok vas pokušavaju poraziti ponavljanjem, ili dok vas
pokušavaju natjerati da pokleknete zbog osjećaja krivnje. Iako izmjenjivanje taktika
otežava stvari, zapamtite da je ono gotovo uvijek znak da vaša ustrajnost polučuje
rezultate. Samo tako nastavite!
Što činiti kada se suočite s eskalacijom i izmjenjivanjem taktika? Važno je
sljedeće: (1) Nemojte se obeshrabriti; radi se o normalnoj fazi koju djeca prolaze dok se
navikavaju na 1-2-3. (2) Odbrojavajte kada je to neophodno. (3) Uvijek šutite, osim u
slučaju kada je uz odbrojavanje neophodno i objašnjenje. Naposljetku će se eskalacija i
izmjenjivanje taktika smanjiti na najmanju moguću mjeru, a djeca neće više jurišati na
vas svaki puta kada ste ih prisiljeni frustrirati. Tada ste vi odnijeli pobjedu. Vi ste
roditelj, oni su djeca, a vaš je dom mirna oaza.
Još nešto, neka djeca, nakon što isprva prihvate suradnju, naknadno se pretvaraju
u "odgođene izazivače". Odgođeno iskušavanje može nastupiti kada novi sustav izgubi
čar novotarije, te kada djeca uistinu shvate da više ništa nije po njihovom ili kada vašu
dnevnu rutinu poremete putovanje, gosti, bolest, nova beba ili naprosto protok vremena.
Ako se ne pripremite, odgođeno iskušavanje može razbiti neke iluzije. U sebi
mislite: "Djeca su prije bila tako dobra!" Možda ćete smatrati da se cijeli sustav raspao,
odnosno da je sve to ionako zvučalo suviše lijepo da bi bilo istinito. Nesreću, i za to
postoji lijek. Još jednom pročitajte ovu knjigu, pogledajte snimku i porazgovarajte, ako
je moguće, sa svojim supružnikom. Onda se vratite osnovama: nema pričanja, nema
emocija, budite obzirni, ali odlučni i, ako ste u sumnji, odbrojavajte. Stvari će se vrlo
brzo vratiti na svoje mjesto.


Šest načina iskušavanja i manipulacije







11

Odbrojavanje na djelu


Priče s bojišnice


ovom ćemo poglavlju predstaviti neke stvarne i konkretne primjere primjene 1-2-3
koji će omogućiti da steknete predodžbu o tome kako treba odbrojavati. Naše priče
i komentari također ilustriraju neke osnove o tome što se smije, a što se ne smije činiti
tijekom samog postupka. Ako se roditelji i učitelji isprva ne snađu u uspostavljanju
discipline, ponekad im pružamo drugu priliku da isprave svoje pogreške.


Suparništvo medu braćom

Devetogodišnji John i njegova sedmogodišnja sestra Brittany najbolji su prijatelji i
ujedno najveći neprijatelji. Upravo se igraju Lego kockama na podu u dnevnoj sobi.
Tata gleda nogometnu utakmicu i zasada je zadivljen time što se djeca tako dobro slažu.
No, idila neće potrajati.

"Brittany, treba mi još jedan kotač za kamion", medenim glasom govori John.
"Ne, Johne, trebam ga za svoj kamionet", odgovara Brittany nervozno.
(Tata se vrpolji u fotelji. Momčad za koju navija sve je bliže suparničkom golu.)
"Posudi mi kotač samo nakratko. Vratit ću ga poslije", predlaže brat.
"Ne, moj kamionet treba četiri kotača", odgovara sestra.
"Tvoj kamionet izgleda glupo!"
"Tata, John mi želi oduzeti sve kotače, a ja sam ih prva uzela!"
(Tatina momčad pokušava zadati gol, ali je blokirana. Tata nije dobre volje.)
"Prestanite, oboje!"
U

"Nije morala prisvojiti sve kotače. Ja ih sad nemam dovoljno, a to su moje Lego
kocke."
"Ali ja sam to prva napravila!"
"Okej, djeco. Ovo je 1 za oboje."
"Ona je glupača!" (John baca svoju kreaciju i odlazi.)

Komentar: Tata je prilično dobro obavio svoj posao. Možda je mogao odbrojavati
i malo ranije umjesto da uzvikuje: "Prestanite!" Je li tata trebao odbrojavati Johnu zato
što je uništio kamion i vrijeđao sestru? Neki bi roditelji odbrojavali na takvo ponašanje,
a neki ne jer kamion je, naposljetku, Johnov (i može se popraviti). John je možda
pravilno postupio napuštajući poprište bitke.

Druga prilika: pružimo tati priliku da poboljša svoju tehniku:

"Brittany, treba mi još jedan kotač za kamion", medenim glasom govori John.
"Ne, Johne, trebam ga za svoj kamionet", odgovara Brittany nervozno.
(Tata se Vrpolji u fotelji. Momčad za koju navija sve je bliže suparničkom golu.)
"Posudi mi kotač samo nakratko. Vratit ću ga poslije", predlaže brat.
"Ne, moj kamionet treba četiri kotača", odgovara sestra.
"Tvoj kamionet izgleda glupo!"
"Djeco, ovo je 1 za oboje."
(Tatina momčad pokušava zadati gol, ali je blokirana. Tata nije dobre volje.)
"Nije morala prisvojiti sve kotače. Ja ih sad nemam dovoljno, a to su moje Lego
kocke."
"Ali ja sam to prva napravila!"
"Okej. djeco. ovo je 2."

Komentar: Tata je sada bio mnogo bolji, osobito zato što nije podlegao dodatnoj
nervozi zbog propuštene prilike za gol. Treba ga pohvaliti za izvrsnu samokontrolu i
zato što nije dopustio da dodatna frustracija utječe na njegovo ponašanje prema djeci.


Jurnjava četverogodišnjakinje

Rita je četverogodišnjakinja koja obožava odlaziti u kupovinu s mamom. Izlete u
kupovinu Voli zbog malih dječjih kolica koja se tamo nalaze i koja može gurati baš
poput mame. Ritina mama, međutim, ne voli odlaziti u kupovinu poput svoje kćeri. Ona
ne voli takve odlaske u kupovinu zato što Rita, prije ili poslije, počinje juriti uokolo s
kolicima. Prošli se tjedan mala djevojčica sudarila s velikim kolicima jednog starijeg
gospodina. Premda je čovjek bio vrlo ljubazan i čak se nasmijao, mama se prestrašila da
će njena kćerka jednom nekoga i ozlijediti.

Priča, naravno, tu ne završava! Ako bi mama Riti zabranila da uzme kolica,
djevojčica bi planula - garantirano - pred svima u samoposluzi. Mami se čini da Rita
vodi glavnu riječ u cijeloj predstavi.
Mama je u pravu. Evo scene koja se odigrava kada mama i Rita udu u trgovinu:

"Mama! Smijem li gurati kolica?“
"Ne smiješ, zlato. Ne danas. Pogledaj onog medvjedića tamo!"
"Zašto ne smijem?"
"Upravo sam ti rekla. Molim te, nemoj me sada mučiti."
"Želim gurati svoja kolica!"
"Prestani! Dosta je! Hajde, moramo toliko toga kupiti."
"Nikada ništa ne smijem!" Rita počinje glasno plakati.
"Okej, okej! Prestani!" Mama Riti dodaje malena kolica. Ona ih odmah zgrabi, ali
mama ih još ne pušta iz ruku gledajući kćer odlučnim pogledom.
"Rita, pogledaj me. Obećaj mi da nećeš trčati s kolicima. Mogla bi nekoga
ozlijediti. Razumiješ li?"
"Da."
"I obećavaš da nećeš trčati s kolicima?"
"Da."
"Reci: obećajem."
"Okej. Sada idemo po stvari. Neke ću staviti u tvoju košaricu."
Rita je dobra otprilike šest minuta. Onda počinje trčati sa svojim kolicima i
kikotati se dok juri pokraj polica s umacima za špagete. Mama se pretvara da ništa ne
primjećuje, a onda prekida kupnju a da nije nabavila ni trećinu potrebnih stvari. Možda
će se vratiti poslije i u miru kupiti ostatak.

Komentar: Klasičan primjer djeteta koje roditelja plaši prijetnjom javnog
osramoćivanja. Majka pribjegava očajničkom pokušaju urazumljivanja "malog
odraslog" ("Mogla bi nekoga ozlijediti.") te iznuđivanju praznih obećanja.

Pružimo majci još jednu priliku da sve izvede kako treba. Zapravo, Ritina mama
ima dvije opcije: (1) odbrojavati Riti za jurnjavu te joj na 3 oduzeti kolica ili (2) joj
uopće ne dopustiti da uzme kolica.
Prva opcija: odbrojavanje na jurnjavu.

"Mama! Smijem li gurati kolica?"
"Da, draga. Ali moraš hodati. Ako ti za jurnjavu odbrojim do 3, oduzet ću ti
kolica."
Rita uspijeva hodati otprilike tri minute, a onda počinje juriti s kolicima.
"Rita, ovo je 1. Na 3 gubiš kolica."


Komentar: Ovo je mnogo bolji pristup. Bit će grdnih muka kada Rita dođe do 3,
pa se majka mora pripremiti da odvede djevojčicu u automobil da tamo dovrši svoj
bijesni ispad. Ako se odlazak u automobil pokaže neophodnim, nisu dopušteni nikakvi
roditeljski komentari u smislu: "Rekla sam ti."

Druga opcija: Rita ne smije uzeti kolica.

"Mama, smijem li gurati kolica?"
"Ne. Prošli si puta s njima jurila."
"Zašto ne smijem?"
"Ovo je 1."
"Želim gurati svoja kolica!"
"Ovo je 2."

Komentar: Izvrsno obavljeno, mama!


Mučenje psa

Četverogodišnji Michael stjerao je psa u kut i pritisnuo ga uza zid. Pas, inače vrlo
strpljivo stvorenje, sada počinje režati. Mama intervenira.

"Michael, zlato, molim te, prestani mučiti psa."
(Michael se počinje cerekati i nastavlja psa pritiskati uza zid.)
"Ovo je 1." "Ne, želim ga samo maziti." (Pas opet reži.)
"Ovo je 2."
"ŽELIM GA SAMO MAZITI!" (Zastrašivanje) (Tortura se nastavlja.)
"Ovo je 3. Izvoli u svoju sobu."
(Michael pada na pod, oslobađa psa, ali uz viku i plač. Mama vuče tijelo koje se
opire u sobu na time-out.)

Komentar: Bolje ne bi moglo ni biti. Nema pričanja dok se dijete "prati" na time-
out.


Problemi s odlaskom na spavanje

U devet sati navečer Alex igra elektronsku igricu na kauču u dnevnoj sobi. Ulazi majka:

"Alexe, vrijeme je da se spremaš na spavanje."
Zaokupljen igrom, Alex uopće ne odgovara.
"Alexe, ovo je 1."


Komentar: Ovo je trik! Trebamo li odbrojavati kad je riječ o odlasku na spavanje?
Ne, zato što to spada u "počni" ponašanja - zapravo u niz "počni" ponašanja koja
zahtijevaju neko vrijeme da ih se obavi. Odbrojavanje primjenjujemo pri
nepodnošljivom ili teškom ponašanju kao što je cmizdrenje, svađanje, mučenje, tučnjava
ili ispadi bijesa, koje se, ako dijete želi surađivati, može prekinuti u nekoliko sekundi.


Zahtjevi

Osmogodišnji Tim moli majku da mu dopusti korištenje očeve električne pile koja se
nalazi u podrumskoj sobi za alat.

"Ne dolazi u obzir. Bolje je pričekati da se tata vrati kući."
"Ma daj, mama. Znam kako se njome rukuje."
"Ne. Mislim da je to suviše opasno."
"To je jedino što sada mogu raditi." (Dosađivanje, mučeništvo)
"Rekla sam 'ne'. Ovo je 1."
"OVO JE 1! OVO JE 2! OVO JE 3! OVO JE 12! OVO JE 20! OVO JE
GLUPOST!" (Zastrašivanje)
"Ovo je 2."
"Nisam znao da znaš brojiti do 2." (Zastrašivanje)
"Ovo je 3, uzmi 10 i dodaj 5 za uvrede."
"Oh, bože, za to mi već treba kalkulator."
Mama za svaku sigurnost kreće prema Timu da ga odvede u sobu, ali on
naposljetku odlazi sâm.

Komentar: Mama je to obavila vrlo dobro - jedno objašnjenje i onda se odbrojava.
Također je dodala pet minuta za pametovanje, ali nije se dala isprovocirati uvredama.
Kada dječak nije odmah prihvatio time-out, nije se dala uvući u izlišne rasprave i
objašnjavanja.


Ometanje

Mama i tata na kauču vode važan privatan razgovor u vezi sa zdravljem jednog od
njihovih roditelja. Sedmogodišnja Michelle upada:

"Bok, društvo!!"
"Bok, srce. Slušaj, mama i tata moraju malo porazgovarati o nečem vrlo važnom.
Idi se igrati."
"Želim biti s vama. Obećajem da neću prisluškivati."

"Ne, zlato. Hajde, igraj se."
"Ne znam što drugo raditi." (Dosađivanje)
"Slušaj, mlada damo. Nećemo ti ponavljati!"
"NEMAM ŠTO DRUGO RADITI!" (zastrašivanje)
"Želiš li dobiti batine!?"
(Michelle počinje plakati.) (Mučeništvo)
"Okej, ovo je 1."
(Michelle odlazi sva u suzama.)

Komentar: Šlampavo obavljen posao. S dužnim poštovanjem prema roditeljima,
ali radi se o osjetljivoj situaciji jer Michelle je došla u dobroj namjeri, a roditelji su ti
koji joj ne žele otkriti o čemu pričaju. Sjetili su se odbrojavati tek nakon besmislenih
pokušaja uvjeravanja, prijetnji batinama i riskiranjem Trećega svjetskog rata ni za što.
Naposljetku su došli k svijesti i počeli odbrojavati, ali određena šteta je već počinjena.

Druga prilika: Krenimo od početka:

"Bok, društvo!"
"Bok, srce. Slušaj, mama i tata moraju malo porazgovarati o nečem vrlo važnom.
Idi se igrati."
"Želim biti s vama. obećajem da neću prisluškivati."
"Ovo je 1."
"Ne znam što drugo raditi." (Dosađivanje)
"Ovo je 2."
Michelle se udaljava, malo rastužena.

Komentar: Mama i tata vjerojatno osjećaju malu krivnju, ali dobro su riješili
situaciju. Ne možete djeci baš uvijek udovoljiti.


Brbljanje u razredu

Tijekom sata zemljopisa Sally i Marci počinju međusobno pričati. Gđa Smith prekida
diskusiju o žetvi u Argentini.

"Djevojke, trebam vašu pažnju."
Djevojčice prekidaju na trideset sekundi, ali ne mogu izdržati da ne dovrše
razgovor.
"Sally, Marci, ovo je 1."
(Djevojčice prestaju pričati.)


Komentar: Kratko i jasno. Nije toliko štetno za dječje samopoštovanje kao što bi
bilo upućivanje brojnih verbalnih kritika. Odbrojavanje u takvim situacijama također ne
prekida tijek predavanja.


Svađanje

Dok mama radi u kuhinji nakon večere, jedanaestogodišnji Jeff pita:
"Smijem li se igrati vani nakon večere?"
"Ne, zlato, moraš još dovršiti zadaću", odgovara mama.
"Napisat ću je nakon što se vratim, prije odlaska u krevet."
"Zlato, i jučer si to rekao pa nije uspjelo. Sjećaš se?"
"Molim te, mama. Obećajem!" (Dosađivanje, umiljavanje)
"Prvo napiši zadaću, zatim smiješ van. Ako se potrudiš, to neće trajati više od
pola sata."
"Zašto ne bih sada otišao!? NAPISAT ĆU GLUPU ZADAĆU!" (Zastrašivanje)
"Ovo je 1."
"Jedva čekam da budem dovoljno velik za vojsku. Tamo će mi biti zabavnije nego
u ovoj rupi." (Mučeništvo)
"Ovo je 2."
"U redu, u redu, u redu!" (Jeff odlazi pisati zadaću.)

Komentar: Mama je to dobro obavila. Pokušala je malo pregovarati, ali kada to nije
urodilo plodom, nije se dala uvući u beskorisne svađe, a nije ni pokušavala objašnjavati
da je njena kuća bolja od vojarne.


Suparništvo medu braćom II

Devetogodišnji Sean i jedanaestogodišnja Tammi upadaju u prepirku dok igraju "Riječ
na riječ" u dnevnoj sobi. Tata u kuhinji pere posuđe.

"Na meni je red."
"Ne, nije. Izgubio si ga jer si predugo čekao."
"Daj mi to. To je trebalo biti moje!"
"Ogrebao si me!"
"Nisam, idiotkinjo! Ti si započela!"
"Glup si do bola."
Ulazi tata. "Što se događa?"
"Ona vara!"
"Ne varam, šupljoglavče, nego si ti suviše spor."
"Smirite se oboje! Recite mi što se dogodilo."

Nastaje opća galama pa se ta kobna istraga pretvara u potpunu zbrku.
"Okej, ovo je 1 za oboje."
Nastavak opće galame i kaosa.
"Ovo je 2."
Sean prevrće ploču za igru, grabi hrpu slova i baca ih na klavir.
"Sean, ovo je 3, udalji se na deset minuta."

Komentar: Tata se prilično dobro oporavio nakon što je postavio najgluplje pitanje
na svijetu. Trebao je ranije početi s odbrojavanjem.


Izrazita posesivnost

Haley je stara četiri godine. Kod kuće se upravo igra s Alyssom, djevojčicom koju je
upravo upoznala. Na nesreću, ona Alyssi pokušava oduzeti svaku igračku koju ova
dotakne. Alyssa uopće nije agresivna, nego samo stoji i zbunjeno gleda kako joj iz ruke
oduzimaju igračku za igračkom.
Mama uočava što se događa. Alyssa uzima mali crveni autić. Haley prilazi i
oduzima ga. Mama kaže:

"Haley, ovo je 1. Alyssa se mora nečim igrati."
Haley ne popušta.
"Haley, ovo je 2."
Djevojčica popušta stisak i pruža Alyssi autić.
"Lijepo od tebe, srce."

Komentar: Dobro obavljeno. Objasnite, odbrojavajte i pohvalite suradnju.


Zaključak

Čemu su nas priče s bojišnice poučile? Djeca vas svakako mogu uhvatiti na prepad, kao
prvo! Morate biti u pripravnosti i - kako biste bili pravedni prema sebi i djetetu - brzo,
razumno i pravedno odlučivati o tome što ćete odbrojavati, a što ne. Dobro odbrojavanje
zahtijeva nešto prakse, ali kad ovladate vještinom, pitat ćete se kako ste prije uopće
živjeli bez tog melema za zdravi razum.






12

Ozbiljniji prijestupi


Gram prevencije vrijedi više od tone lijekova


tariji predadolescenti ponekad čine stvari koje spadaju u kategoriju "prestani"
ponašanja, ali te su radnje suviše ozbiljne da bi se naprosto odbrojavalo i slalo na
time-out. U taj zabrinjavajući popis dječjih poduhvata spadaju laganje, krađa, fizički
obračuni, bježanje iz škole, problematično ponašanje u školi, zlostavljanje, oštećivanje
imovine, obijesne šale, bježanje od kuće, kasni dolasci kući, pušenje i podmetanje vatre.
Takvi postupci iziskuju odlučnu - ali nenasilnu - roditeljsku reakciju. Morate osigurati
da se takvi zabrinjavajući postupci ne ponavljaju, ali pri tome ne želite objaviti rat
vlastitom potomstvu.
Neki normalni predadolescenti, osobito dječaci, ponekad upadnu u pojedinačne
incidente koji uključuju neuobičajene i štetne aktivnosti poput spomenutih. Ponekad oni
pod utjecajem druge djece čine stvari koje njima samima nikada ne bi pale na pamet.
Pod utjecajem vlastite loše prosudbe, mladi nepromišljeno kreću u akciju. Ako roditelji
reagiraju odlučno i pravedno, ovi prekršitelji početnici više neće ponavljati svoje
prijestupe. Ovo će vam poglavlje pomoći da izađete nakraj s takvom djecom i takvim
incidentima.
U drugim slučajevima, međutim, motivacija za izazivanje nevolja može proizlaziti
iz samog djeteta. Ako dijete počne ispoljavati obrazac neobično neprijateljskog,
agresivnog i prijestupničkog ponašanja, vrijeme je da se zabrinemo - osobito kada dijete
postaje starije. Upravo nas stoga toliko zanima rana prevencija: što su djeca starija, to ih
je teže mijenjati. Ovo će vam poglavlje pomoći da se razumno, odlučno i smireno
uhvatite ukoštac s uznemirujućim ponašanjem djeteta.
Većina roditelja neće morati previše koristiti ovo poglavlje - možda čak nikada.
Ali, kada se to pokaže neophodnim, ciljani i racionalni postupak, kakav se ovdje opisuje,
S

uistinu se pokazuje ključnim za sprečavanje kasnijih problema u ponašanju, osobito
kada je riječ o osjetljivoj i rizicima izloženoj djeci.


Negativističko prkosno ponašanje i poremećaj ponašanja

Premda nam nije sasvim poznato zašto neka djeca ponašanjem skreću u destruktivne
vode, nešto ipak znamo. Ozbiljni problemi u ponašanju koje smo naveli mogu imati dva
motiva: (1) neprijateljske i osvetoljubive sklonosti i (2) potrebu za uzbuđenjima.
Neprijateljske i osvetoljubive sklonosti izražavaju se, primjerice, u tučnjavi,
zlostavljanju i uništavanju imovine. Potreba za uzbuđenjem ispoljava se u vidu pušenja,
bježanja iz škole i podmetanja vatre. Naravno, mnogi problemi u ponašanju uključuju
oba motiva. Ako je to slučaj, onda potkrjepljenje koje momčić dobiva od upuštanja u
takvu dvostruko motiviranu aktivnost može biti čak snažnije i opasnije.
Adolescenti i predadolescenti u kojih je prisutno kontinuirano agresivno i
destruktivno ponašanje kojim se krše pravila, ozljeđuje druge ili uništava imovina često
dobivaju dijagnozu poremećaja ponašanja (CD). U njihovom se prijestupničkom
ponašanju često odražavaju dva motiva: neprijateljske sklonosti i težnja za uzbuđenjem.
Ta djeca, također, često pate od teškoća u učenju, poremećaja pomanjkanja pažnje,
poremećaja u jeziku i komunikaciji, te teškoće u razumijevanju socijalnih gesti. Kao što
već pogađate, poremećaj ponašanja (CD) samo je moderni eufemizam za maloljetničku
delinkvenciju.
Predadolescente za koje se ponekad čini da izgrađuju ovisnost o neprijateljskom i
osvetoljubivom ponašanju često se navodi kao djecu s
negativističkim prkosnim ponašanjem (ODD). Dok vas
mladi s CD-om žele stvarno povrijediti, djeca s ODD-
om uživaju u tome da vas nerviraju. Djecu koja pate
od ODD-a negativistička su, prkosna i ne prihvaćaju
"ne" kao odgovor. Ona namjerno uznemiravaju ljude,
lako ih je razdražiti, i krive cijeli svijet kada nešto nije
kako treba. S ovom djecom nije lako živjeti; to su
turbo-balavci.
Uzroci ODD-a zacijelo imaju neku genetsku
osnovu, ali taj poremećaj sigurno mogu prouzročiti -
jednako kao i potencirati - nemarni, nedosljedni, ljutiti
i prebrbljavi roditelji. U svakom slučaju, takvo
ponašanje počinje u kući. A kada se radi o lošem
roditeljstvu, negativističko prkosno ponašanje (ODD)
može prerasti u poremećaj ponašanja (CD); djeca
naprosto svoje problematično ponašanje prenose iz
kuće u zajednicu. Tinejdžeri koji pate od CD-a su
opasna djeca s mračnom budućnošću.

Jedan od ciljeva programa 1-2-3 jest prevencija negativističkoga prkosnog
ponašanja, njegovo sprečavanje u smislu razumnog, obzirnog i solidnog roditeljstva.
Drugi je cilj programa ukloniti rane znakove ODD-a - ako je do toga već došlo - tako da
se on ne razvije u poremećaj ponašanja (CD). Riješite se ODD-a već na početku i
uklonit ćete rizik budućih nevolja.
Za većinu roditelja čija djeca ne podliježu riziku ODD-a, osnovni 1-2-3 program
bit će sasvim dovoljan. U slučaju djece s visokim stupnjevima rizika, kod kojih su već
vidljivi ozbiljni problemi u ponašanju, roditelji moraju posebnu pozornost posvetiti
onome što zovemo "Sustav blažih i težih posljedica".


Sustav blažih i težih posljedica

Jednog prekrasnog ljetnog dana na vratima vam pozvoni prvi susjed. Taj čovjek nikada
nije bio baš najljubaznija osoba na svijetu, ali danas puca od gnjeva. Priopćuje vam da
mu je Doug, vaš devetogodišnji sin, upravo kamenom razbio garažni prozor. Namjerno.
Susjeda zanima što mislite poduzeti i kakva će kazna stići klinca.
Šokirani ste, osramoćeni i ne možete vjerovati. Ispričavate se razdraženom
čovjeku i obećavate mu da ćete to srediti. Doug nije loše dijete, ali poznato vam je da se
već nekoliko puta sukobio s ovim tipom koji i sâm ponekad zna biti pravi mrgud. Ako je
dječak bacio kamen u prozor njegove garaže, očito se radi o "prestani" ponašanju, ali
nema smisla istrčati na dvorište i vikati: "Doug, ovo je 1." "Ovo je 3, uzmi 5 i dodaj 15
zbog ozbiljnosti prijestupa", također se čini preblago. Neka je kazna svakako potrebna,
ali čak i u tom slučaju želite izbjeći previše dodatnih emocija i pričanja koji bi samo
pogoršali stvari.
Na sreću, za rješavanje takvih ozbiljnih situacija postoji vrlo jednostavan sustav
kažnjavanja koji će zbrku i nervozu svesti na minimum. Zove se "Sustav blažih i težih
posljedica". S njime možete provesti prikladne kazne višeg i nižeg stupnja sukladno
blažim i težim prijestupima. Sustav blažih i težih posljedica primjenjuje se različito
ovisno o tome koliko ste problema već imali s djetetom u prošlosti. Je li riječ o prvom
ozbiljnom problemu, ili se takve epizode ponavljaju?


Sustav blažih i težih posljedica za prvi prijestup

Kada se prijestup dogodi po prvi put, kao u navedenom primjeru s Dougom, problem
naprosto morate riješiti na licu mjesta. Ne morate sastavljati opširan popis ponašanja i
kazni kao što je slučaj pri ponavljanim prijestupima.
Pa zamislimo onda što ćete učiniti s Dougom nakon što susjed ode. Ispričate mu
što ste saznali iz razgovora s gospodinom Ljutkovićem koji živi u susjednoj kući. Onda

ga upitate što se dogodilo. Ostajete smireni i "pretvarate se u uši" (vidi 25. poglavlje).
Doug nije loše dijete pa ćete ga prvo saslušati, a onda odlučiti što da poduzmete.
Doug vam kaže da se u dvorištu loptao s prijateljem Chrisom. Imali su tenisku
lopticu. U jednom trenutku Doug nije uhvatio loptu i ona je završila u Ljutkovićevom
dvorištu, gdje je dotični gospodin upravo zalijevao svoje cvijeće. Doug je pošao po
loptu, ali je pritom slučajno nagazio susjedove glupe biljke. Doug kaže da je čovjek
podivljao, počeo vikati i psovati dječake, a činilo se da će ih i fizički napasti. Frustriran,
ujedno i ljutit - a nije ni želio djelovati uplašeno - Doug se okrenuo i bacio loptu negdje
u smjeru susjedove garaže. Nije ciljao baš u taj mali prozor, tako tvrdi. ali je začuo lom
razbijenog stakla.
Kako ovdje primijeniti Sustav blažih i težih posljedica? Recite Dougu da je,
premda gospodin Lj. nije baš najdiplomatskija osoba na svijetu, loše postupio, jer je
dopustio da mu ljutnja pomuti razum i bacio lopticu u njegovu garažu. Zato će morati
snositi određene posljedice, a one neće uključivati time-out. Dječak će, prvo, otići do
gospodina Ljutkovića i reći mu da će sâm počistiti staklo i platiti počinjenu štetu.
Također će pitati želi li gospodin Ljutković da mu se biljka nadomjesti, ili ako je
neophodno, plati. Reći ćete mu da se može i ispričati, ako želi. Ako ne želi, svejedno se
prema gospodinu Ljutkoviću mora ophoditi ljubazno i civilizirano - čak i ako se ovaj
ponaša drugačije.
Ovakva kazna stvara velike posljedice za vašeg sina. Ono što mora učiniti,
momčiću neće predstavljati lagan zadatak. Doug, međutim, čini što ste mu naložili i
problem je riješen. Reći ćete sinu da ste ponosni na njega i na to kako je riješio problem.
Nikakve druge kazne - ili prodike - više nisu potrebne.
Usput rečeno, i vi ste ovdje u svojstvu roditelja izvrsno obavili posao. Niste "ubili
boga" u sinu zato što vas je osramotio, ali niste ga ni pustili da radi što ga je volja samo
zato što vam susjed nije simpatičan.


Sustav blažih i težih posljedica za ponavljane prijestupe

S druge strane, recimo da vam desetogodišnji sin Mike priređuje mnoštvo ozbiljnih
problema. U posljednjih nekoliko mjeseci Mike je tri puta zakasnio u školu (čini vam se
da je to možda učinio namjerno), a kući se navečer vratio sat vremena prekasno. Učinilo
vam se da je nekoliko puta smrdio na cigarete, sa sobom nosi šibice, a nikada niste
sigurni govori li istinu u vezi s domaćom zadaćom. Ocjene su mu se u posljednja dva
polugodišta drastično pogoršale, a jedan od njegovih novih prijatelja totalno vam je
antipatičan. Nije više ni toliko komunikativan.
Kada se djeca počnu tako ponašati, odmah se iznervirate i razmišljate jedino o
kazni. A kada učine nešto pozitivno, vi to dobro djelo ignorirate misleći "Pa, bilo je i
vrijeme." No, čim negdje pogriješe, odmah im skačete za vrat. Takvim defenzivnim i
agresivnim stavom riskirate da ljutnja nadvlada dijete u toj mjeri da počne ispoljavati
neprijateljsko i osvetoljubivo ponašanje - jednako kao i ono motivirano težnjom za

uzbuđenjima, a scene napada i protunapada mogu se prometnuti u pravi kućni rat, što
može ozbiljno ugroziti djetetovu budućnost. Umjesto takvog neproduktivnog, grčevitog
pristupa, strategija vašeg razračunavanja s Mikeom mora
uključivati dvije primarne linije napada: (1) poboljšanje
odnosa s dječakom redovitim dozama pohvale,
zajedničke zabave, izražavanja naklonosti te aktivnog
slušanja i (2) uspostavljanje Sustava blažih i težih
posljedica.
O tome kako poboljšati odnos s djetetom govorit
ćemo podrobnije u V. dijelu. Sada ćemo se usredotočiti
na Sustav blažih i težih posljedica. Izradit ćete i precizno
definiran sustav posljedica za Mikea. Posljedice ili kazne
ovisit će o ozbiljnosti određenoga ponašanja, varirajući
od većih do manjih prijestupa (manji su prijestupi ovdje
još uvijek ozbiljniji od problema kod kojih je dovoljno
odbrojavati). Često je, zapravo, korisno primjenjivati
ljestvicu posljedica od tri stupnja - za teže, srednje i blaže
- koja uključuje varijacije poput zabrane izlazaka, novčane kazne, kućna zaduženja, rad
u zajednici ili obrazovne aktivnosti. Na primjer:

Teže posljedice

Zabrana izlazaka: dva tjedna zabrane izlazaka iz sobe nakon večere i vikendima;
zabrana korištenja elektroničkih uređaja (TV, kompjuter, video-igrice) ili telefona.
Novčane kazne: mjesečni džeparac ili povrat dvostruke vrijednosti ukradene ili
oštećene imovine.
Kućni poslovi: 15 sati rada oko kuće.
Rad u zajednici: 15 sati volonterskoga rada u crkvi ili nekoj drugoj instituciji.
Obrazovne aktivnosti: istraživački projekt (npr. o štetnosti pušenja) i pisanje
rada od osam kartica teksta, posjećivanje grupnih savjetovanja.


Srednje posljedice

Zabrana izlazaka: jednotjedna zabrana izlaska iz sobe nakon večere i vikendom;
zabrana korištenja elektroničkih uređaja (TV, kompjuter, video-igrice) ili telefona.
Novčane kazne: dvotjedni džeparac ili povrat dvostruke vrijednosti ukradene ili
oštećene imovine. kućni poslovi: 8 sati rada oko kuće.
Rad u zajednici: 8 sati volonterskoga rada u crkvi ili nekoj drugoj instituciji.
Obrazovne aktivnosti: istraživački projekt (npr. o štetnosti pušenja) i pisanje
rada od četiri kartice teksta.


Blaže posljedice

Zabrana izlazaka: dvodnevna zabrana izlaska iz sobe nakon ručka i vikendima;
zabrana korištenja elektroničkih uređaja (TV, kompjuter, video igrice) ili telefona.
Novčane kazne: tjedni džeparac ili povrat dvostruke vrijednosti ukradene ili
oštećene imovine. Kućni poslovi: 4 sata rada oko kuće.
Rad u zajednici: 4 sata volonterskoga rada u crkvi ili nekoj drugoj instituciji.
Obrazovne aktivnosti: istraživački projekt (npr. o štetnosti pušenja) i pisanje
rada od dvije kartice teksta.

Kazne za teže prijestupe veće su od kazni za srednje prijestupe, a kazne za srednje
prijestupe teže su od kazni za blaže prijestupe. Gornji primjeri predstavljaju samo
prijedloge: to su samo skice koje će se prilagoditi potrebama svake pojedine obitelji.
(Godine iskustva naučile su me da će uvijek postojati oni koji misle da sam suviše strog,
kao i oni koji misle da sam suviše blag.) Ponovno naglašavam da ne zaboravite da su
"blagi" prijestupi opisani u ovom poglavlju još uvijek ozbiljniji od prijestupa za koje je
dovoljno samo odbrojavati, poput svađanja, vikanja, dosađivanja, cmizdrenja itd.
Kada sastavite svoj poredak kazni, odredite koja to ponašanja povlače za sobom
dotične kazne. Kada dođe do prijestupa, primjenjuje se jedna kazna s popisa (ne cijeli
popis!). Taj vam postupak štedi mnogo energije i razmišljanja, a i dijete će prije nego što
se odluči na nepodopštinu blagovremeno razmisliti o unaprijed poznatim posljedicama.
Neki roditelji čak dopuštaju da dijete bira kaznu - nakon što se ustanovilo spada li
prijestup u blagu, srednju ili težu kategoriju.
Prisjetimo se vašeg sina Mikea koji se u posljednjih nekoliko mjeseci ne ponaša
kako treba. Evo kako izgleda njegova klasifikacijska ljestvica:



Teži prijestupi

Više od 2 sata kašnjenja kući.
Igranje vatrom ili paljenje bez roditeljske prisutnosti.



Srednji prijestupi

Sat do dva sata kašnjenja kući.
Više od pet minuta kašnjenja u školu.
Laganje o ozbiljnim stvarima.
Nošenje šibica ili upaljača.


Blaži prijestupi

Sat vremena kašnjenja kući.
Manje od pet minuta kašnjenja u školu.
Laganje u vezi s domaćom zadaćom.

Kada je sustav definiran, a Mike napravi prvi prijestup, jednostavno odredite u
koju kategoriju spada i odredite posljedice. Naravno, ne smijete vikati ni urlati, no
povremeno je dopušteno, kratko objašnjenje ili diskusija (vidi 20. poglavlje). Što ako
dijete počini nešto čega nema na izvornom popisu prijestupa? Naprosto odredite je li
riječ o blažem, srednjem ili težem prijestupu i onda odaberite kaznu.
Sustav blažih i težih posljedica može se prilagođavati i nakon što je definiran, ali
pazite da kazne ne budu prestroge i neodržive. Sjećam se jedne obitelji koja je za svog
dvanaestogodišnjega sina uspostavila Sustav blažih i težih posljedica kakav smo opisali.
Jednoga su dana otkrili da je dječak ukrao bicikl. Činilo se da ni najteža kazna s popisa
ne odgovara ozbiljnosti počinjenog djela, pa su roditelji izrekli sinu godinu dana zabrano
izlazaka Ovakvu disciplinska mjera nikada neće uspjeti zato što ju je nemoguće provesti.
To je samo početak novoga rata. Bolje bi bilo da su ga kaznili s mjesec dana zabrane
izlazaka i nadoknadom troškova za vrijednost ukradenog bicikla.
Ako postoje ozbiljni problemi s ponavljanjem prijestupa, možete napraviti tabelu
za svaki dan u tjednu na kojoj će biti vidljivo koliko dana zaredom dijete nije napravilo
neki prijestup. Za takva postignuća možete odrediti i
neku nagradu, na primjer izlazak s jednim od roditelja
(nikako s cijelom obitelji!). Ako se ozbiljni problemi ne
prestanu pojavljivati usprkos primjeni Sustava blažih i
težih posljedica te usprkos vašim naporima da
poboljšate odnos s djetetom - tada je vrijeme za stručnu
evaluaciju.
Treba ovdje navesti i neke druge savjete za
prevenciju. Kada se vaše dijete kreće ODD/CD
putanjom, istraživanja su utvrdila da postoji nekoliko
vrlo važnih čimbenika koji mogu pomoći da se spriječe
problemi u budućnosti. Neki od tih čimbenika - barem u
nekoj mjeri - nalaze se unutar roditeljske kontrole. U
čimbenike koji značajno smanjuju probleme ulazi
svakodnevno dosljedno provođenje discipline,
disciplinska usklađenost među roditeljima, stabilan brak,
psihička uravnoteženost roditelja i pomno - ali razumno
- nadgledanje djeteta.




Laganje

Problem dječjega laganja uvrstili smo u ovo poglavlje zbog dva razloga: (1) laganje je
smo po sebi ozbiljan prijestup i (2) laganjem se često prikrivaju još ozbiljniji prekršaji.
Poneke roditelje laganje izluđuje, a rješavanje tog problema često je konfuzno i teško.
Stoga vam ovdje nudimo neke osnovne smjernice.
Postoje dvije temeljne vrste laži. Prva vrsta uključuje izmišljanje priča
namijenjenih impresioniranju slušateljstva, a time i povećanju vlastitog ega. Ovaj tip
verbalne hiperprodukcije u djece nije čest. Drugi - mnogo češći - oblik laganja jest onaj
kojim se žele izbjeći nevolje. To često uključuje prikrivanje prošlih nedjela i pokušaj da
se izbjegne neki neugodan zadatak. Primjerice, djeca koja nešto ukradu često lažu kada
ih se suoči s tim nedjelom. Ostala djeca lažu u vezi s domaćom zadaćom jer se ne žele
baviti tim dosadnim poslom.
Kada se radi o laganju, roditelji prvo moraju zapamtiti da taj prijestup ne treba
tretirati kao da se radi o ubojstvu, krađi velikih razmjera, preljubu. Prekrajanje istine
sasvim sigurno nije dobra stvar, ali ne spada u istinski katastrofalne oblike ponašanja.
Mnoge roditelje laganje toliko uzruja kao da će nastupiti smak svijeta. Posljedično će
takvim stavovima uvjeriti dijete u to da je stvarno loša osoba.


Kako postupati s laganjem?

U utorak u 13:00 primate poziv iz škole. Kažu vam da se Tom, vaš desetogodišnji sin,
tijekom odmora za ručak sukobio s dječakom po imenu Davey Smith. Tom se vraća iz
škole u 15:45. Mama započinje ovakav razgovor:

"Kako je prošao dan?"
"Dobro. Za ručak smo dobili moj omiljeni sendvič."
"Kad već pričamo o odmoru za ručak, kako je on prošao?"
"Fino. Igrali smo nogomet."
"Nije se zbivalo ništa neuobičajeno?"
"Ne."
"Dobro, slušaj mladiću. Ti meni lažeš. Zvali su me iz škole i gospođa Pasquini je
rekla da si se potukao... itd., itd."

U ovom razgovoru roditelj je dijete "stjerao u kut". Naravno da roditelj ima pravo
izvući iz djeteta neke informacije, ali mama je prvo željela iskušati hoće li dječak reći
istinu. Je li ispravno postupila u danoj situaciji? Odgovor je negativan.
Ako znate da se dogodila neka nevolja, prvo pravilo glasi: nemojte dijete stjerati u
kut. Zamislite da ste jednoga dana nakon večere krenuli ispitivati dijete ima li nešto za
domaću zadaću. Šest puta postavljate to pitanje i dijete isto toliko puta odgovara niječno.
Konačno se, nakon što pitanje postavite sedmi put, slama i priznaje da je dobilo zadaću

iz aritmetike. U vama je dotada, naravno, već narastao osjećaj gnjeva, ali osjećate se i
slavodobitno zato što ste uspjeli izmusti istinu.
No, što se uistinu događa? Djetetu ste pružili šest prilika da vježba laganje! U sebi
ste možda pomislili: "Prije ili poslije shvatit će da me ne može prevariti pa će odustati."
Djeca ponekad odustanu, ali uglavnom će vas i dalje pokušati dobiti na lak način.
Jednostavno će se izvještiti u laganju, a vi im u tome pomažete praktičnim vježbama.
Evo konstruktivnijega pristupa. Zamislite da se dogodilo nešto loše. Istina vam je
poznata, ili je ne znate. Ako ne znate istinu, upitajte klinca što se dogodilo. Ako Vam
ispriča priču za koju se poslije ispostavi da nije istinita, kaznite ga za prijestup koji se
dogodio i za sâm čin laganja, primjenjujući Sustav težih i blažih posljedica.
Nemojte dijete hvatati na prepad postavljanjem "impulzivnih" pitanja, ili u žaru
trenutka. Mnoga djeca tada postupaju impulzivno. Lažu, ali samo zato što žele završiti
razgovor, skinuti vas s vrata i izbjeći probleme.
Što ako se dogodilo nešto loše, a vama su već poznati svi "krvavi" detalji? Možete
reći nešto poput; "Želim da mi ispričaš što se dogodilo danas u vrijeme odmora za ručak,
ali ne odmah. Malo razmisli pa ćemo razgovarati za 15 minuta. No, zapamti da me
nazvala gđa Pasquini." Bez prodika i bijesa s vaše strane.
Postoji još jedna opcija koju roditelji mogu iskoristiti kada (1) već znaju što se
dogodilo i (2) kada postoji velika vjerojatnost da će dijete lagati bez obzira kako
formulirali pitanje. U tom slučaju naprosto morate reći i djetetu da znate što se dogodilo
i smireno izložite kakva ga kazna čeka. Djetetu ne pružate ni najmanju priliku za laž. U
takvim okolnostima dijete će planuti i optužiti vas da mu ne vjerujete (Taktika
iskušavanja br. 2, provala raspoloženja). To ćete prevladati ignoriranjem same tvrdnje ili
odbrojavanjem, a završit ćete riječima: "Sigurni smo da ćeš sljedeći puta bolje
postupiti."
Kada dijete redovito koristi laži kako bi izbjeglo neugodne zadatke, kao što su
kućanski poslovi ili pisanje domaće zadaće, pokušajte to riješiti tako da - barem u nekoj
mjeri - dijete više ne osjeća da su laži nužne. Ako vam sin kontinuirano laže u vezi s
domaćom zadaćom, moguće je, na primjer, u suradnji s učiteljem izraditi listu dnevnih
zadataka. Onda treba koristiti taktike opisane u 17. poglavlju, kao što je PNP ili Gruba
provjera. Kada su u pitanju kućanski poslovi, problem možete riješiti pametnom
primjenom strategija za "počni" ponašanje (vidi 13. poglavlje).
Laganje nije dobro, ali definitivno ne predstavlja smak svijeta. Većina ljudi, i
djeca i odrasli, s vremena na vrijeme ispričaju neke "ribičke priče". Ako djeca ne govore
istinu to ne znači da vas ne vole ili da će se. kada odrastu, pretvoriti u redovite stanare
državnoga zatvora. Laganje, doduše, predstavlja problem kojem se mora pristupiti
pažljivo i promišljeno. Godine kontinuiranih pretjeranih emocionalnih reakcija s vaše
strane - zajedno s dosađivanjem i stjerivanjem u kut - mogu pomoći da se dijete pretvori
u kvalificiranoga lažljivca.



Čestitamo! Upravo ste svladali prvi korak: kontroliranje nepodnošljivog
ponašanja. Sada ste spremni za odbrojavanje i podnošenje iskušavanja i manipulacije
koje će vam klinci prirediti. Prelazimo na sljedeći divovski korak za poticanje dobrog
ponašanja.






















Dio IV.


Poticanje
dobrog ponašanja




13

Sedam taktika za počni ponašanje


Znanstvenici su otkrili gen za pospremanje
na šesnaestom kromosomu


ada ćemo se posvetiti drugom velikom roditeljskom koraku: poticanju djeteta da čini
one pozitivne stvari koje vi želite. Takvo ponašanje svrstavamo u kategoriju "počni"
ponašanja, zato što želite da dijete počne pisati zadaću, spremati se na spavanje, jesti
večeru, pospremati sobu i ujutro ustajati iz kreveta.
Sjetite se da za "počni" ponašanje dijete mora osjećati veću motivaciju nego za
"prestani" ponašanje. Potrebna je sekunda da prestane plakati ili se svađati, no da se
krene pisati zadaća ili da se ujutro ustane iz kreveta i počne spremati za školu, sve to
zahtijeva pola sata pa i više. Djeca ne moraju samo započeti neki zadatak; ona moraju
ustrajati u njemu i privesti ga kraju. Odbrojavati na teško ponašanje razmjerno je lako.
No, kada se radi o dobrom ponašanju, mama i tata se moraju pretvoriti u vješte
motivatore.
Prije nego što se započne s ovim programom poželjno je prvih sedam do deset
dana primjenjivati samo odbrojavanje za "prestani" ponašanje, a tek se onda prihvatiti
"počni" ponašanja. Ako cijeli program počnete primjenjivati istovremeno (za "počni"
kao i za "prestani" probleme) teško ćete održati dosljednost. Jednako je važno i to da
ćete znatno lakše navesti djecu da čine pozitivne stvari ako ste prethodno vratili na vlast
u kući uspješnim svladavanjem nepodnošljivog ponašanja
Kada počnete primjenjivati taktike za "počni" ponašanje, nemojte se iznenaditi
ako vas uvuku u iskušavanje i manipulaciju. Zapamtite, vaša vam kći neće zahvaljivati
zato što je bodrite da pospremi sobu. Ako ste već primjenjivali odbrojavanje negativnog
ponašanja, onda već raspolažete obimnim iskustvom u vezi s "prestani" ponašanjem i
znate da možete računati, recimo, s iskušavanjem. Tako neka vam 1-2-3 bude stalno u
pričuvi; možete ga primijeniti u svakoj prilici.
S

Možete razmotriti sedam taktika za "počni"
ponašanje. Ponekad ćete primijeniti samo jednu taktiku,
ali ponekad ćete za jedan isti problem upotrijebiti dvije
ili tri. Dok je odbrojavanje za nepodnošljivo ponašanje
strogo definirano, kada je u pitanju poticanje pozitivnog
ponašanja dopuštena vam je veća kreativnost i
fleksibilnost. Zapravo, mnogi roditelji i učitelji
samostalno mogu iznaći mnoge korisne i maštovite
ideje kojih nema na našem popisu.






Evo naših sedam taktika za poticanje dobrog ponašanja

Pozitivno potkrjepljenje.
Jednostavni zahtjevi.
Alarmni satovi.
Sustav nadnica.
Prirodne posljedice.
Bilježenje u tablicu.
Odbrojavanje (promijenjena verzija).

Pri nošenju s "počni" ponašanjem imajte na umu osnovno pravilo programa 1-2-3.
ili uvježbavajte djecu, ili šutite. U našem ćete programu pronaći metodu za rješavanje
baš svakog problema koji vam dijete može prirediti. Pa koristite onda te metode! Djeca
se, primjerice, ne rađaju s urođenom potrebom za pospremanjem. Ako dijete ne
posprema sobu, naučite ga. U suprotnome šutite, pospremite sami ili zatvorite vrata da
ne biste gledali nered. Uvježbavanje u svakom slučaju ne podrazumijeva grdnje, svađe,
vikanje ili batine.
Ne skidajući s uma ta pravila, hajdemo se upoznati sa sedam taktika kojima ćete
svoju djecu navesti da čine ono što bi trebala.


1. Pozitivno potkrjepljenje

Ljutiti ljudi viču; sretni ljudi šute. Svi mi patimo od biološki uvjetovanoga prokletstva
koje nas tjera da vičemo na djecu kada smo ljutiti, a šutimo kada čine sve što bi trebala.
Zamislimo jedno nedjeljno poslijepodne u listopadu. Ja gledam nogometnu utakmicu na
televiziji. U susjednoj sobi igra se dvoje djece, izvrsno se zabavljaju i nema nikakvih

razmirica. Što mislite, kolika je vjerojatnost da ću ustati iz naslonjača, odšetati do
susjedne sobe i reći: "Bože, oduševljen sam kako se dobro zabavljate!"? Bila bi to velika
stvar, ali vjerojatnost da se takvo što dogodi ravna je nuli. Zašto? Pa, kada su odrasli
potpuno sretni i zadovoljni, ne osjećaju baš neku motivaciju da učine nešto više.
No, zamislite da se djeca u susjednoj sobi počnu svađati i vikati. Što ih je
spopalo?! Čak i ne čujem što se događa na utakmici!!! Sada sam motiviran - osjećam
bijes. Sada je naglo skočila vjerojatnost da ću ustati, otrčati u susjednu sobu i vikati na
djecu. Ljutnja je bolji motivator od zadovoljstva. Stoga je vjerojatnije da će djeca od nas
dobiti negativnu povratnu reakciju nego pozitivnu. Djeca će, baš kao i supružnici, početi
osjećati da su nam samo na teret i muku.
U nama postoji snažan protulijek za to nesretno biološko nagnuće, a to je pohvala,
ili pozitivno verbalno potkrjepljenje. S pohvalama treba krenuti rano i dijeliti ih često.
Pohvale i ostale pozitivne interakcije s djecom moraju premašivati negativne komentare
u omjeru od otprilike tri ili četiri naprama jedan. Ako se potrudite, neće vam biti teško
pronaći prave riječi

"Hvala za pranje posuđa."
"Počeo si pisati zadaću sasvim sâm!"
"Ovaj te pas stvarno voli."
"Baš ste bili dobri u kinu."
"U rekordno si se vrijeme spremila za školu!"
"Krasan rezultat na matematičkom testu, Johne!"
"Gledao sam te na nogometnom terenu. Stvarno si dobro igrao!"
"Prekrasno! Ne mogu vjerovati! Kako to uspijevaš?!“

Kada jednom uspijete postići da djeca usvoje određeno "počni" ponašanje,
pozitivno potkrjepljenje pomaže da se pozitivan odaziv i suradnja nastave. Mnogi
roditelji, primjerice, pohvaljuju ili zahvaljuju za izvršavanje jednostavnih zahtjeva ili za
poštivanje rutine pisanja zadaće i odlaska na spavanje.
Budite izuzetno pažljivi kada pohvaljujete sina ili
kćer, što znači da pohvalu morate prilagoditi djetetovu
karakteru. Neka djeca vole prilično razrađena,
zašećerena i osjećajna potkrjepljenja, dok druga to ne
vole. Recimo da je vaša osmogodišnja kćerka u srijedu
bez greške napisala diktat. Vi je pohvalite; "Oh, Melissa,
to je čarobno! Ne mogu vjerovati! Uokvirit ćemo ovaj
papir i faksirati ga baki u Floridu!" Melissa to dobro
prima. No, Melissina jedanaestogodišnjega brata od
takva pričanja spopada mučnina. Njemu će, "Dobro
obavljeno - samo tako naprijed", popraćeno prijateljskim
tapšanjem po ramenu, biti sasvim dovoljno. Morate ga
pohvaliti, a ne sramotiti.

Postoje još dva dodatna načina da pohvalu pretvorite u još učinkovitije sredstvo
podizanja djetetova samopouzdanja: (1) pohvala u prisutnosti drugih ljudi i (2)
neočekivana pohvala. Primjerice, dok razgovarate s prvim susjedom, pojavljuje se vaša
kćerka Kelsey. Vi prekidate razgovor i kažete "Trebali ste danas vidjeti Kelsey na
nogometnom terenu. Djeca iz protivničkoga tima uopće nisu bila svjesna što ih je
zadesilo." Kelsey će pucati od ponosa.
Neočekivana se pohvala djetetu može prilično urezati u pamćenje. Vaš sin piše
zadaću na gornjem katu. Dozivate ga s dna stubišta: "Hej, Jordane!", a Jordan nema
pojma što ga čeka. Kada kažete: "Jesmo li ti rekli kako si jučer dobro sredio dvorište?",
Jordanu će biti drago, a možda će mu malo i laknuti!
Kako postići da pohvala i poticaji budu redoviti? Kao što smo prije spomenuli, to
je izrazito teško postići jer smo uglavnom skloni šutjeti kada smo nečim zadovoljni. Evo
dva prijedloga. Prvo, pokušajte postići da na svaki negativan komentar dođu dva ili tri
pozitivna komentara (kad smo već pri tomu, svako odbrojavanje znači jedan negativan
komentar). Ti pozitivni komentari, naravno, ne moraju vremenski uslijediti odmah
nakon negativnih. Oni mogu doći poslije. U slučaju da vam ideja o omjeru jedan prema
tri baš ne odgovara, možete se poslužiti strategijom sastavljanja kvota. Odlučite da ćete
dnevno svakom djetetu udijeliti barem pet pozitivnih komentara (razmislite o tome da
istu strategiju primijenite i kod vašeg supružnika).


2. Jednostavni zahtjevi

S jednostavnim zahtjevima problematično je to što nisu baš tako jednostavni. Upućeni
djeci, oni polučuju veći ili manji uspjeh ovisno o tonu glasa kojim ih roditelj izgovara,
spontanosti samog zahtjeva i načinu na koji ga se formulira.
Svi mi imamo različite načine izgovaranja. Kada je bila mlada, moja je kći
upotrebljavala nekoliko izgovornih varijacija jednostavnoga izraza "Tata!" Jedno "Tata!"
značilo je uzbuđena sam i želim ti nešto pokazati. Drugo "Tata!" značilo je moraš mi
pomoći jer me brat gnjavi. I naposljetku, treće "Tata!" (kada je već postala tinejdžerka)
značilo je: "Smiri se, stari, sramotiš me pred ljudima!"
I u roditelja su prisutni različiti načini izgovaranja; onaj način koji nas ovdje
zanima zove se "dodijavanje". Dodijavanje u sebi nosi sadržaj: "Ne činiš ono što se od
tebe očekuje i to mi stvarno smeta, što se to događa s tobom, kad ćeš već jednom
shvatiti..." itd., itd. Dodijavanje sadrži taj razdražljiv, zagrižljiv i tjeskoban ton koji
većinu djece ozlojeđuje. Kada se takvim tonom izgovaraju zahtjevi, smanjuje se
vjerojatnost da će druga strana surađivati, zato što u tom slučaju na suradnju pozivate
razljućeno dijete.
Dobar protulijek za dodijavanje leži u poslovnom, na činjenice oslonjenom
pristupu. "Johne, vrijeme je da počneš pisati zadaću", ili "Taylore, vrijeme je za
spavanje." Ton vašega glasa govori: "Možda ti se ovo ne sviđa, ali mora se učiniti."
Iskušavanje će u većoj mjeri izostati ako se zahtjevi formuliraju na pragmatičan način,

ali - vjerovali ili ne - pravim tonom glasa možete neizravno reći: "Ako me budeš
iskušavao, odbrojavat ću ti."
Spontanost izražavanja roditeljskih zahtjeva također može uspješno ubiti svaku
suradnju. Sin vam na dvorištu lijepo igra bejzbol s prijateljima. Pojavljujete se na
vratima i molite ga da iznese smeće iz kuće. On bijesno baca štap, a vi mislite: "Čemu
toliko uzrujavanje?" Dječak uistinu jest preburno reagirao, ali ne zbog smeća. Iz takta ga
je izbacila vaša "spontanost". Očekivali ste da će dječak reći: "Hvala na još jednoj prilici
da budem na usluzi svojoj obitelji"?
Nitko ne voli da mu se lijepi trenutak pokvari nekim neugodnim zahtjevima. Ni vi
to ne volite. Ali često uznemirujete dijete na taj način. Naravno, time ne želimo reći da
djeca ne bi trebala obavljati nikakve kućanske poslove. Djeca trebaju pomagati u kući i
oko nje. Međutim, ključno je sljedeće: pokušajte organizirati te poslove tako da spontani
zahtjevi budu izuzetno rijetki.
I na kraju, način na koji formuliramo zahtjeve također može utjecati na djetetovu
reakciju. Ako zahtjev oblikujemo kao pitanje kojemu ćemo pridodati još i ono smiješno
"mi", time često pouzdano osiguravamo neposlušnost ili iskušavanje i manipulaciju.
Primjerice, jednim slatkim i umiljatim: "Ne mislimo li da bismo sada trebali početi pisati
zadaću?" pouzdano ćete izazvati negativnu reakciju. Bolje je reći: "Očekujem da zadaća
bude završena do pet sati."
Što kada, bez obzira na sve, vaši jednostavni zahtjevi ostanu bez odaziva? Vratit
ćemo se ovom pitanju nakon što prodiskutiramo preostale opcije za "počni" ponašanje.


3. Alarmni satovi

Alarmni satovi su divne naprave za poticanje dobrog ponašanja u djece. Osobno mislim
da su najkorisniji oni koji se navijaju na 60 minuta, iako postoje i mnogi drugi. Ljudi
koji izrađuju kuhinjske alarme misle da oni služe pečenju kolača. No, oni ne služe tome
- oni služe podizanju djece! Alarmni satovi mogu uvelike pomoći pri svakoj vrsti
"počni" ponašanja, bez obzira radi li se o pospremanju, hranjenju ribice, jutarnjem
ustajanju, iznošenju smeća i odlasku na spavanje. Djeca, osobito ona mlada, pokazuju
prirodnu želju za pobjeđivanjem mehaničke naprave. Problem se tada pretvara u
nadmetanje čovjeka i stroja (Što je daleko bolje od nadmetanja s roditeljem).
Ove prijenosne motivacijske napravice možete koristiti i za mjerenje time-outa.
Djeca zapravo vole time-out s alarmom. U samom automobilu možete koristiti alarm, a
poslije ćemo vidjeti koliko vam oni mogu koristiti kada treba riješiti suparništvo među
braćom. Alarmi se mogu dobro uklopiti u rutinu ustajanja, kupanja i odlaska na
spavanje.
Alarmi često mogu ublažiti šok koji nastaje postavljanjem iznenadnog, ali
neizbježnog zahtjeva. Recimo da vas nazove prijateljica i najavi da će doći za petnaest
minuta. Svojoj petogodišnjoj kćerki onda kažete ovako: "U kuhinji se nalaze tri stvari za

koje želim da ih odneseš u svoju sobu. Namjestit ću alarm na deset minuta i kladim se
da ćeš ga pobijediti"
Odgovor će često glasiti: "Oh, naravno da hoću!", nakon čega će malena požuriti
da obavi posao. Isti pristup možete primijeniti i kada se radi o jedanaestogodišnjaku
kojega želite navesti na pospremanje, samo što zahtjev mora biti pragmatično
formuliran. Ako dijete ne reagira prije nego što se alarm oglasi, možete primijeniti
sustav nadnica ili jednu od verzija prirodnih posljedica (vidi tekst koji slijedi).
Alarmi su djelotvorni zato što ih se ne može izazivati. Napravama ne možete
emocionalno manipulirati. Zamislite da morate podsjećati sina da nazove baku i zahvali
joj na rođendanskom poklonu koji je poslala poštom. On to pokušava izbjeći, a vi onda
namještate alarm na deset minuta. Dječak viče: "Ovo je glupost!" (taktika iskušavanja
br. 2, provala raspoloženja). Vi reagirate šutnjom. Alarm reagira s tik-tak, tik-tak.


4. Sustav nadnica

Osnovni princip plaćanja je sljedeći: nema plaće bez rada. Temeljna ideja sustava
nadnica slična je tome: ako ne obaviš posao, ja ću napraviti umjesto tebe, ali onda ti
moraš platiti meni. Sustav nadnice može se primjenjivati kada dijete dođe u predškolsku
dob i nadalje.
Ovaj plan, naravno, zahtijeva da djeca posjeduju neku ušteđevinu od džeparca,
rada u dvorištu, rođendanskih poklona ili nekih drugih financijskih izvora. O džeparcu
možete početi razmišljati kada dijete navrši ili prijeđe pet godina starosti. Naknada ne
mora biti astronomska, ali dobro je da se pola džeparca temelji na obavljenim kućnim
poslovima (npr. čišćenju sobe, kućanskim poslovima, pisanju domaće zadaće).
Druga polovica jednostavno se daje djetetu zato što je dio obitelji - a i zato da
biste bili sigurni da već posjeduje neki kapital kada dođe vrijeme da se primijeni sustav
nadnica.
Zamislimo da s vašim devetogodišnjakom
raspravljate o nabavci psa. Dijete ga želi, ali vi mudro
primjećujete da vas brine hoće li životinja biti hranjena
kako treba. Zamislimo da ste nabavili psa (djelomice zato
što ste ga i vi željeli).
Tada ćete djetetu priopćiti kako glasi dogovor.
Njemu je devet godina i dobiva džeparac. Želite da se pas
hrani svakoga dana u šest sati poslijepodne. Ako dijete
nahrani psa, u redu. Ali, ako ga uskoro ne nahrani, imate
za njega jednu dobru i jednu lošu vijest. Dobra vijest glasi
da ćete vi nahraniti psa umjesto dječaka. Loša vijest glasi
da vi naplaćujete hranjenje tuđih pasa, a ovom ćete
nemarniku naplatiti tako što ćete mu odbiti 5 posto od
tjednog džeparca po jednom hranjenju. Budući da je

presretno što će dobiti psa, dijete spremno pristaje na sve.
Evo kako se događaji mogu dalje razvijati.
Prve večeri vi u kuhinji spravljate večeru, točno je 18 sati i 10 minuta, nikoga
nema u blizini, a pas je gladan. Čekate. Ubrzo vaš sin žurno dolazi i upita vas jeste li
nahranili psa. Odgovarate niječno. "Dobro", kaže on i daje psu hranu. Hvalite ga: "Hej,
sjajno obavljeno! Pas je sigurno bio sretan što te vidi."
Sljedeće večeri opet se nalazite u kuhinji i već je 18 sati i 20 minuta. Pas djeluje
gladno, ali čekate. Sada je već pola sedam, a pas vam već počinje lizati noge! Konačno
hranite gladnu životinju. U 18 sati i 40 minuta utrči vaš dječak:

"Jesi li nahranila psa?"
"Da, jesam. Oduzet ću ti 5 posto od džeparca."
"ZAŠTO SI TO UOPĆE IŠLA RADITI?!" (Urlanje)
"Ovo je 1."

Ovo nije rasprava. Radilo se o raspravi dok se ona nije pretvorila u napad. Radi se
jednostavno o verziji taktike iskušavanja br. 2, provali raspoloženja, i na to ne treba
odbrojavati. U raspravama raspravljate, a na napade odbrojavate. U ovakvoj vrsti
situacije izrazito je teško odoljeti napasti ljutnje i komentarima za "male odrasle", kao
što su: "Sjećaš se kada smo ti kupovali tu glupu životinju? Što si rekao? Rekao si:
'Hranit ću psa redovito svake večeri. Nema problema!' Baš! Tek je druga večer, ja već
hranim tvog psa! Zlo mi je već od toga što stalno radim za sve vas u kući!"
Možda ste potpuno u pravu, ali od ovakvih tirada nema koristi. Roditeljski ispadi i
pravednički gnjev mogu, zapravo, nanijeti velike štete. Vaše će tirade uzrokovati dvije
stvari. Prvo, izljev gnjeva naškodit će odnosu koji ste uspostavili s djetetom. Drugo, vaš
će ispad uništiti efekte nadnice koju vam dječak mora platiti. Zato šutite i pustite neka
novac viče. Ako uskraćivanje novca ne ostavlja baš nikakvog traga na ovom momku,
pokušajte s vremenskim skraćivanjem gledanja televizije, igre, rada na računalu ili s
nekom drugom razumnom posljedicom.
Sustav nadnica ima mnogo prednosti. Koliko ste puta osjećali da roditeljstvo nije
pravedno? Oko devet milijuna puta? Ova se nepravda posebice tiče mama, koje često
zaglave u dodatnim kućanskim poslovima. Dobro, sada kažite ovako: Ubuduće, ako
želite da obavim sav taj posao umjesto vas, morate mi platiti!
Jeste li svojoj djeci ikada rekli nešto slično ovome: "Rado ću ti u subotu oprati
rublje. Ti ga samo moraš donijeti do stroja u 9 sati ujutro. Ali neka me vrag odnese ako
ću svaki vikend izvlačiti prljavo rublje ispod tvog kreveta!"
Sada zamislimo da ste počeli primjenjivati sustav nadnica. Govorite sljedeće:
"Rado ću ti oprati rublje u subotu ujutro. Ti ga samo moraš donijeti do stroja u 9 sati.
Ako ne dođeš, ja ću ti pokupiti rublje iz sobe. Ali tu ću uslugu naplatiti. Svaku ću hrpu
rublja, ovisno o veličini, naplatiti 25 posto od tjednog džeparca.



5. Prirodne posljedice

S prirodnim posljedicama dopuštate da sâm velik i okrutan svijet nauči dijete što se
može, a što se ne može. Ponekad je najbolje jednostavno se držati postrani. Zamislimo
da vaša djevojčica koja pohađa četvrti razred tek počinje sa satovima klavira. Nije
vježbala, premda je trebala, i sada ne može zaspati jer se brine hoće li učitelj klavira biti
bijesan.
Što biste trebali poduzeti? Isprva ništa. Pričekajte da biste vidjeli hoće li prirodne
posljedice nevježbanja (učiteljevo nezadovoljstvo) promijeniti kćerkino ponašanje. Neki
učitelji klavira uspješno natjeraju nesuradnički raspoložene klince da svakodnevno i
redovito udaraju po tipkama. Ako nakon nekoliko tjedana učiteljevi napori ne urode
plodom, možete početi s primjenom taktika za "počni" ponašanje, kao što je primjena
alarmnih satova ili bilježenje u tablicu. Ali na početku se nemojte miješati.
Ili, pretpostavimo da vam sin ide u šesti razred. Vi ste svakoga jutra u žurbi pa si
momčić mora sam pripremiti paket za ručak koristeći namirnice koje ste vi kupili i
ponijeti ga sa sobom u školu. No, svakog vam se dana žali kako je u vrijeme ručka
gladovao jer nije imao što jesti. Što trebate poduzeti? Opustite se, nemojte mu držati
prodike, neka odgovornost i dalje leži na njegovim leđima. Neka mu prirodne posljedice
(u ovom slučaju prazan želudac) održe lekciju umjesto vas. Jedino ga ohrabrite riječima:
"Sutra će sigurno biti bolje."
Neki drugi primjer pravoga trenutka za prirodne posljedice? Zimsko odijevanje
kod predadolescenata i adolescenata. Svi roditelji znaju da se djeca u osnovnoj i srednjoj
školi ponašaju kao da je na snazi državni zakon protiv zatvaranja i zakopčavanja
zimskih kaputa. Ovi se klinci ne žele pojaviti onako kako su ih majke ujutro obukle.
Rješenje? Neka hladnoća urazumi dijete onda kada nije dobro zakopčano; izbjegavajte
započeti dan očitim, razdražujućim prigovorom: "Pa nećeš valjda ponovno tako izaći
van, zar ne?!"
Na kraju, posljednji primjer za prirodne posljedice uzimamo iz stvarnoga života.
Jedna majka, koju sam upoznao prije dosta godina, imala je četverogodišnjega sina koji
ju je svakog jutra izluđivao. Dječak je pohađao predškolu, ali još se nije mogao na
vrijeme odjenuti da ga odvezu u školu. Svakoga jutra, dok je automobil već trubio na
dvorištu, mali bi momak gledao crtiće još uvijek odjeven u pidžamu. Jadna je mama već
čupala kosu.
Jednoga je jutra ta majka odlučila tome stati nakraj. Dječak je u pidžami gledao
crtiće dok je automobil vani trubio. Smireno ga je poslala da ode u školu odjeven u
pidžamu (nije to bila moja ideja!). Mališan je proveo dva i pol sata okružen vršnjacima,
u papučicama sa cvjetnim uzorkom i u pidžami s leptirićima. Tijekom naše druge
seanse, majka me s vidnim olakšanjem izvijestila da je od toga dana problem s
pravovremenim odijevanjem i spremanjem sasvim nestao.



6. Bilježenje u tablicu

Bilježenje u tablicu spada u vrlo prijateljsku tehniku motivacije. Pri tome koristimo
nešto poput kalendara na kojem redovito bilježimo kako dijete napreduje s različitim
"počni" ponašanjima. Tablicu možete pričvrstiti na vrata hladnjaka, ako je poželjno
odobravanje publike, ili s unutarnje strane vrata u dječjoj sobi, u slučaju da se preferira
privatnost. Dan u tjednu obično se navodi na vrhu tablice, a dolje, s lijeve strane, navodi
se popis zadataka koje dijete mora obaviti, kao što je pospremanje sobe, odlazak na
spavanje ili pospremanje stola nakon večere. Kada dijete sa zadovoljstvom izvrši svoje
zadatke, vi to bilježite u tablicu. Ako se radi o maloj djeci (četiri do devet godina),
koristit ćete naljepnice, a u slučaju starije djece radit će se o ocjenama (5-1).
Evo kako bi takva tablica mogla izgledati. Dijete je zaposleno na pospremanju
sobe, pranju zuba i hranjenju papigice.

S unošenjem u tablicu, pozitivno potkrjepljenje, kako se nadamo, proizlazi iz triju
stvari: tablice same, roditeljske pohvale i unutarnjega zadovoljstva zbog dobro
obavljenoga posla. Te tri stvari zajedno nazivamo prirodnim potkrjepljenjima. Kada je
mojoj kćeri bilo devet godina, odlučila je da želi učiti svirati klavir. Premda je to sama
odabrala, nije redovito vježbala i - poput one desetogodišnjakinje - večer prije poduke ne
bi mogla zaspati od brige hoće li se učitelj klavira naljutiti jer nije uvježbala lekciju.
Prvo smo pokušali s prirodnim posljedicama, predlažući našoj djevojčici da taj
problem riješi s učiteljem klavira. Taktika nije uspjela. Onda smo pokušali s tablicom uz
isključivo prirodna potkrjepljenja. Dogovorili smo se ovako: svaki dan nakon poduke
kćerka će pronaći majku ili mene i priopćiti nam koliko je minuta vježbala. Mi bismo
trebali taj broj upisati u tablicu te pohvaliti našu buduću koncertnu pijanisticu za uloženi
trud. To je bilo to. Plan je djelovao poput čarolije.
Na nesreću nas roditelja, prirodna potkrjepljenja često nisu dovoljna da bi
motivirala dijete za dovršavanje određenoga zadatka. Na primjer, vaš je sin jednostavno
prirodni balavac - pospremljena soba ne postoji u njegovu sustavu vrijednosti. Ili vaša
mala djevojčica pati od problema s pomanjkanjem pažnje i teškoća u učenju pa joj
pisanje zadaće donosi malo zadovoljstva - i mnogo frustracije.
U takvim slučajevima morate primijeniti ono što nazivamo umjetnim
potkrjepljenjima. To podrazumijeva da će dijete nešto zavrijediti - to "nešto" ne mora

biti u izravnoj vezi sa samim zadatkom - ako uspješno
dovrši zadatak. Budući da aktivnost sama po sebi ne
motivira u dovoljnoj mjeri - i, zapravo, stvara negativne
pobude - motivaciju ćemo morati posuditi negdje
drugdje. Naša mala djevojčica koja, recimo, mrzi pisati
domaće zadaće, za obavljanje tog posla dobiva dio
džeparca, posebno jelo ili druženje s vama.
Kod male djece najbolje je sjetiti se nekih malih
stvari koje se mogu često dodjeljivati u manjim dozama.
Kada su u pitanju starija djeca, efikasnije su veće
nagrade koje iziskuju više truda i vremena. Budite
kreativni u smišljanju vlastitih potkrjepljenja. Nagrade
sasvim sigurno ne moraju uvijek biti materijalne. Neka
će djeca, primjerice, naporno raditi da bi zavrijedila nešto
kasniji odlazak na spavanje ili da bi s jednim od roditelja
sudjelovala u nekoj posebnoj aktivnosti.


Evo popisa mogućih umjetnih potkrjepljenja:

Odlazak po sladoled Iznajmljivanje posebne igrice
Jarko obojene markice Gotovina
Mala igračka Kasniji odlazak na spavanje
Iznajmljivanje posebnog filma Strip ili časopis
Vrećica iznenađenja Pozivanje prijatelja na ručak
Izlazak s roditeljem Pravo na tri potkrjepljenja
Odlazak u kupovinu Čitanje priče s roditeljem
Spavanje kod prijatelja Spavanje sa psom ili mačkom
Igranje s roditeljem Poseban telefonski poziv
Kupon za "Poštedu od Druge stvari za zbirke
kućanskih poslova" Pomaganje u pripremi i jedenju
Kampiranje u dvorištu kolačića
Sličica za zbirku Korištenje složenog alata uz
Užina po izboru nadzor
Doručak u krevetu

Neka svaka tablica bude jednostavna. Ne treba raditi na više od tri ili četiri stvari
istovremeno jer inače dolazi do zbrke. Jedna obitelj koju sam poznavao sastavila je
tablicu za svoga sina s ukupno 33 različita ponašanja za svaki dan! Dao sam im "peticu"
za trud, ali i visoke ocjene za unošenje zbrke.
Zapamtite da vjerojatno nećete dugo željeti bilježiti u tablicu. Bilježenje se može
pretvoriti u jedva podnošljivu procjenu ponašanja, a pozitivni učinci mogu splasnuti

kada se mama i tata umore od svakodnevnog unošenja podataka. Treba primijeniti
"kriterij diskontinuiteta" - pravila koja određuju kada tablica nije više neophodna.
Recimo, u slučaju da je dijete puna dva tjedna dobivalo (morate precizno odrediti
vrijeme) pozitivne bodove za određeno ponašanje, neka se ono skine s popisa. Kada
dijete izbaci sva ponašanja s tablice, vrijeme je da se to proslavi odlaskom na pizzu ili u
kino. Ako se nakon nekog vremena djetetovo ponašanje opet pogorša, tablica se vraća u
uporabu.


7. Odbrojavanje za brzo "počni" ponašanje

Kao što smo prije spomenuli, jedna od najčešćih pogrešaka koju roditelji rade s 1-2-3
događa se kada pokušavaju odbrojavati za "počni" ponašanja poput pisanja zadaće,
obavljanja kućanskih poslova ili jutarnjeg ustajanja i spremanja. Sjetimo se da
obavljanje tih zadataka traje barem dvadeset minuta ili više, dok odbrojavanje sâmo po
sebi stvara tek nekoliko sekundi spomena vrijedne motivacije.
No, što ako neko "počni" ponašanje zahtijeva samo nekoliko sekundi suradnje?
Želite da kćerka objesi svoj kaput, nahrani mačku i dođe u sobu. Odbrojavanje, tako
korisno kod "prestani" ponašanja, može se upotrijebiti i kod nekih vrsta "počni"
ponašanja, ali samo pod jednim uvjetom: ono što želite da dijete učíni ne smije trajati
više od dvije minute. Djevojčica baca kaput na pod nakon što se vrati iz škole, a vi je
molite da ga podigne. Ona odbija, no vi kažete: "Ovo je 1." Ako još uvijek odbija
poslušati i zarađuje time-out, na neko se vrijeme udaljuje. Kada se vrati, ponovno je
molite: "Hoćeš li, molim te, objesiti kaput?" Ako i dalje odbija suradnju, slijedi novi
time-out.
Što ako je ova djevojčica, zbog nekog nepoznatog razloga, danas vrlo samovoljna
i jednostavno neće shvatiti? S taktikama "počni" ponašanja dobivate na fleksibilnosti.
Prebacite se s odbrojavanja na sustav nadnica i na alarmne satove. Namjestite alarm na
pet minuta i recite djevojčici da u tom roku mora objesiti kaput. Ako vas posluša, u redu.
Obećajte da više nećete reći ni riječi. Ako opet odbije, recite joj da ćete vi to učiniti, ali
ćete joj naplatiti uslugu. Naknada će iznositi 10 posto tjednog džeparca za kaput i
dodatnih 10 posto za muke koje vam je priredila dok ste je moljakali da ga objesi.
Pričanje svedite na minimum, a odbrojavajte za cmizdrenje, svađanje, vikanje i ostale
oblike iskušavanja.
Za što ćete koristiti ovu verziju programa 1-2-3? Za aktivnosti poput pranja zuba,
podizanja stvari s poda ili jednostavno kod molbi tipa "Možeš li doći na minutu?"
Nalazite se u kuhinji i potrebna vam je mala pomoć. Primjećujete da vaš
desetogodišnjak u drugoj sobi leži na kauču širom otvorenih očiju. "Hoćeš li, molim te,
doći ovamo?" Stiže odgovor: "Ne mogu. Imam previše posla."

To dijete ima posla koliko i kamen na cesti. Hajdemo to srediti.


"Hoćeš li doći, molim te? "
"Ne mogu. Imam previše posla."
"Ovo je 1."
"Oh, u redu!"

Pomagač nevoljko dolazi i pristaje vam pomoći.


Iznova o jednostavnim zahtjevima

Vratimo se pitanju jednostavnih zahtjeva. Što ako, bez obzira na pragmatičan ton vašega
glasa, pravovremenost zahtjeva i nepatetično izražavanje vaše dijete još uvijek ne želi
napraviti ono što se od njega traži? Nakon što pročitate ovo poglavlje, shvatit ćete da
vam na raspolaganju stoji nekoliko opcija.
Primjerice, nakon što se sin vrati iz škole, recite mu: "Svakako promijeni odjeću
prije nego što izađeš na igralište." Upravo nešto jede i igra elektronsku igricu, sve to u
odjeći za školu, a u tom trenutku se pojavljuje nekoliko prijatelja koji ga dozivaju s
ulaznih vrata. On im dovikuje da će odmah izaći. Ne čini se da planira promijeniti
odjeću.
Evo mogućih opcija:

1. Postavite alarm na deset minuta i recite sinu: "Želim da se presvučeš prije nego
što se uključi alarm." Izbjegavajte "moraš shvatiti" razmišljanje - onu vrstu roditeljskog
stava koji od djeteta očekuje da se ponaša poput odrasloga čovjeka. Ako ste zaraženi
takvim stavom, možda ćete reći nešto poput ovoga: "Želim da se presvučeš prije nego se
oglasi alarm. Već ti je rečeno. Koliko treba proći da me jednom poslušaš? Stalno perem
rublje, znaš to, a i nabavljam ti svakojaku odjeću."
Možete pridodati i neke nagrade ili posljedice za preodijevanje prije nego što se
alarm uključi. Nećete to činiti svaki puta, ali ponekad takva strategija u djeteta može
pokrenuti "blic-pamćenje" novog obrasca ponašanja. "Ako se preodjeneš prije nego što
se oglasi alarm, možeš otići na spavanje deset minuta kasnije. Ako ne preduhitriš alarm,
moraš u krevet deset minuta ranije." Jednostavno, smireno, jasno.
2. Može li se ovdje primijeniti sustav nadnica? Ne, zato što ga ne možete
preodjenuti i to mu naplatiti. Naravno, sustav nadnica možete primijeniti ako ste
zamolili sina da vam iznese smeće. Nakon odbijanja jednostavno možete reći: "Želiš li
sâm iznijeti smeće ili želiš meni platiti da to učinim?" Dobar potez.
3. Što je s prirodnim posljedicama za oklijevanje u presvlačenju? Ova taktika je
moguća. Od dječaka koji se izvan kuće igra u školskoj odjeći može se tražiti da nakon
povratka opere odjeću.
4. Naposljetku možemo razmotriti odbrojavanje. Može li vaš sin promijeniti
odjeću u dvije minute? Možda. Pa kada dječak krene prema vratima još uvijek u odjeći

za školu - jednostavno možete reći: "Ovo je 1". Možda neće odmah shvatiti o čemu se
radi, pa će odgovoriti: "Što?" Zvučat će i malo mrzovoljno.
To je dobro - neka malo razmisli. Vi malo odšutite, a onda recite: "Školska
odjeća." Ako on nakon toga otiđe u svoju sobu i u bijesu se presvuče, u redu. Vjerojatno
nećete morati odbrojavati za bijes. Međutim, ako počne vikati: "ZAŠTO STALNO
MORAM PRESVLAČITI TU IDIOTSKU ODJEĆU ZA ŠKOLU! MOŻDA JE
IZRAĐENA OD ZLATNOGA KONCA?!" Kviz pitanje: Što biste u tom slučaju trebali
poduzeti? Pogodili ste! Reći ćete: "Ovo je 2" za taktiku iskušavanja br. 2, provala
raspoloženja.
To je bio naš popis taktika za "počni" ponašanje. Vjerojatno ćete nakon nekog
vremena izmisliti i nekoliko vlastitih. Sada ćemo razmotriti kako te taktike primijeniti na
najčešće probleme s "počni" ponašanjem s kojima se roditelji suočavaju. U vrlo kratkom
periodu postat ćete stručnjak za motiviranje djece!







14

Jutarnje buđenje
i izlaženje iz kuće


I... budni su! Ili nisu.


ri vrhu popisa najvećih problema "počni" ponašanja stoji jutarnje buđenje djece i
izlaženje iz kuće. Najčešće je to najveći problem djece u prvim razredima osnovne
škole, premda se ponekad pojavljuje kod predškolaca, srednjoškolaca pa čak i
supružnika. Jutarnje buđenje često izvlači ono najgore iz neke osobe. Mnogi ljudi - bilo
roditelji, bilo djeca - u to su vrijeme prirodno čangrizavi, a tu je još i dodatni pritisak da
se negdje mora stići na vrijeme. Pritisak, nervoza i emocionalne oluje mnogim
roditeljima pokvare dan.
Za djecu jutarnje ustajanje predstavlja cijeli niz "počni" ponašanja: pravovremeno
ustajanje iz kreveta, umivanje, pranje zuba, odijevanje, doručak te izlazak iz kuće s
prikladnom opremom. Ono što se preporučuje malo varira od obitelji do obitelji, ali u
osnovi se radi o jednom te istom poslu.
Vjerovali ili ne, te se grozne jutarnje scene vrlo brzo mogu eliminirati primjenom
nekih principa "počni" ponašanja koje smo prethodno izložili. Zapamtite da jutarnje
odbrojavanje prije škole neće spadati u vaše primarne taktike. Tome treba pridodati
pravilo nepričanja i nepokazivanja emocija - čak i ako još niste popili prvu jutarnju
kavu.


Ustajanje i izlaženje za malu djecu

Izrazito maloj djeci u dobi od dvije do pet godina ujutro treba pružiti mnogo pomoći i
nadzora. Ta djeca ne mogu ustrajati u nekoj aktivnosti više od pet minuta, a mnoga od
njih neće ni pomisliti što sve treba učiniti prije nego što se izađe iz kuće.
Dvogodišnjacima i trogodišnjacima morat ćete pomoći da se obuku i umiju. Vi ćete
P

morati pamtiti sve što djeca moraju ponijeti sa sobom. Dok to činite, obilno ih
pohvaljujte za svaki uloženi napor.
Četverogodišnjaci i petogodišnjaci često reagiraju na primjenu jednostavnih
tablica. Ta tablica može sadržavati jedan ili dva elementa. Može ih se kombinirati s
alarmnim satovima kako bi se dobio učinkovit motivacijski sustav. Tablica za
predškolca može izgledati poput ove:




Namjestite alarm na 15 minuta i dajte djetetu mig da počne. Mnogi su od tih
mališana već ustali iz kreveta, pa tu rubriku u tablici možemo označiti kao izvršenu. Sve
zadatke koje mališani izvrše prije nego što prođe zadano vrijeme na tablici se označava
specijalnim naljepnicama.
Kada se radi o starijoj djeci koja su već krenula u predškolu, tablica može
sadržavati četiri do pet elemenata, dok se alarm može i ne mora koristiti. Za svaki
zadatak dijete dobiva svoju omiljenu naljepnicu za dobro obavljen posao i još jednu,
najomiljeniju naljepnicu, za superpostignuće. Uskraćivanje naljepnice znači: "Danas si
zabrljao, više sreće sutra!" Davanje naljepnica, naravno, treba popratiti s mnogo
pohvale: "Izvrsno obavljeno!" ili "O, trebalo ti je samo dvanaest minuta!"
U nekim obiteljima doručak i televizija moraju pričekati sve dok dijete nije
sasvim spremno za izlazak - oprano, odjeveno i spakirano. Doručak, zabava i pohvala
služe kao potkrjepljenja djetetova uspjeha u "počni" ponašanju.
A što je s jutarnjim svađanjem, dosađivanjem, cmizdrenjem i ostalim vrstama
"prestani" ponašanja? Treba odbrojavati kao i uobičajeno. Ako ima vremena za time-out,
nemojte oklijevati. Ako nije ostalo dovoljno vremena, razmotrite neke time-out
alternative. "Društvo, ovo je tri - večeras idete spavati petnaest minuta ranije. Okej, sada
se ukrcajte u automobil."


Ustajanje i izlazak kod starije djece

Za djecu stariju od devet godina (uključujući i srednjoškolce), naše metode ustajanja i
izlaženja uključuju mnoge drastične promjene jutarnje rutine. Te će izmjene djecu

trgnuti da postanu odgovornija prema sebi, ali unaprijed vas upozoravamo: te promjene
od roditelja traže izrazitu samokontrolu.
Prije objašnjavanja novoga režima, podsjećamo
roditelje da - vjerovali ili ne - većina djece želi ići u
školu i sram ih je ako kasne ili se uopće ne pojave.
Roditelji to često ne shvaćaju zbog dva razloga: (1)
djeca se ujutro glupiraju umjesto da se spremaju i (2)
sklona su tratiti vrijeme zato što su navikla da roditelji
obično svu odgovornost preuzimaju na sebe.
Sada će se sve to promijeniti - i kad je riječ o
djeci i kad je riječ o roditeljima. Evo tijeka nove
procedure. Objasnit ćete djeci da od sada nadalje
pravovremeno jutarnje ustajanje ulazi u domenu
njihove odgovornosti. Više ih nećete nadgledati, a ni
tjerati. Ako ste ih stalno ujutro budili, učinite to još
samo jednom. Bolje je nabaviti budilicu i naučiti dijete
kako da je koristi. Upozorite djecu da, u slučaju da se
nakon što ih probudite ili nakon što zazvoni budilica
opet vrate u krevet, više neće biti buđena pa će se
sigurno naći u nebranu grožđu.
Neka im bude jasno da ustajanje, odijevanje,
umivanje, doručkovanje i pravovremeno izlaženje iz kuće pada na njihova leda - u
potpunosti. Ako želite, možete sastaviti tablicu na kojoj ćete bilježiti koliko su uspješna
u izvršavanju svojih zadataka, ali nemojte ništa prigovarati.
Djeca vam neće vjerovati da mislite ozbiljno, zato što jednostavno ne mogu
shvatiti da ćete dopustiti da zakasne u školu (ni vama to možda neće biti sasvim jasno).
Pa, znate što? Natjerat ćete ih da povjeruju.
Ovaj novi sustav oslanja se na prirodne posljedice. Ako djeca ujutro trate vrijeme,
kad-tad će naići na nevolje. Možda će na nevolje naići već u automobilu s drugom
djecom, kada ova počnu brinuti hoće li zakasniti zbog vašeg sina ili kćerke (možete li to
podnijeti?). Ili problem može nastati kada dijete mora objasniti učitelju ili ravnatelju
zašto je zakasnilo te zašto mu roditelji nisu napisali ispričnicu. Većina djece želi izbjeći
te probleme, tako da nam strah od ovih prirodnih posljedica znatno pomaže pri njihovu
uklanjanju.
Neki roditelji jednostavno ne mogu podnijeti tu rutinu. Neki roditelji jednostavno
polude gledajući kako se dijete još povlači uokolo, a školski autobus ili automobilski
prijevoz dolazi za pet minuta. Neki trenuci zahtijevaju izrazito jaku roditeljsku
samokontrolu. Osjetit ćete potrebu da govorite, tjerate, svađate se ili vičete. Morao sam
moliti mnoge roditelje da piju svoju kavu, odu do spavaće sobe i ne gledaju nadolazeću
katastrofu. Jedna mi je majka priopćila: "Ako mislim šutjeti i odvratiti pogled, bolje mi
je da si natočim martini, a ne kavu."

Doručak za stariju djecu ne mora biti obavezan. Možete iznijeti hranu, ako ste to i
prije činili, ali ne možete podsjećati dijete da je pojede. Najbolje je da djeca sama uzmu
ono što žele. Neće umrijeti ako ne pojedu doručak. Kada su na odlasku, nemojte izustiti
ni riječi o kaputima, kapama i rukavicama, osim ako ne prijeti opasnost od smrzotina.
S ovom novom rutinom ustajanja i izlaženja djecu poučavate da preuzmu
odgovornost, ali jednako tako i slijedite sveto pravilo u psihologiji: ponekad se najlakše
uči na najteži način. Djeca izvuku dublju pouku kada se nekoliko puta opeku na vlastitoj
koži nego kada naprosto slušaju lekcije. Morate dopustiti da se djeca ponekad opeku.
Nemojte ni pokušavati počinjati s ovakvim pristupom ako niste sigurni da to možete
izdržati - i još važnije - ako niste sigurni da možete držati jezik za zubima.
Obično ne treba proći više od pet dana da se djeca dovedu u red i samostalno
ujutro bude i spremaju za izlazak. Tijekom tih pet dana djeca će vjerojatno nekoliko puta
zakasniti u školu i osramotiti se. Odjednom će osjetiti kako je to kad dođe 7 sati i 50
minuta, još se nisu odjenula, a mama ih nije podsjetila da prijevoz dolazi u 8 sati. Možda
će doći u školu i shvatiti da su u žurbi zaboravili matematičku bilježnicu. Nekoliko puta
će planuti na mamu (i zaraditi odbrojavanje!) zato što ih nije podsjetila ili im napisala
ispričnicu.
Djeca u školu dolaze na nekoliko načina: zajedničkim automobilskim prijevozom,
autobusom, pješice ili biciklom. Ako se do škole može stići pješice, onda je najlakše
provesti program buđenja i izlaženja. Kada se radi o autobusu ili dogovorenoj vožnji,
svakako ćete morati osobno odvesti djecu nakon što propuste vezu. No, nemojte žuriti;
svakako nastojte zakasniti u školu. Tako se ona neće oslanjati na vaš prijevoz, osobito
ako stalno kasnite. U automobilu im nemojte držati prodike.
Negativna iskustva znatno će utjecati na većinu djece. Ako roditelji ostanu
dosljedni, ako šute i dopuštaju da djeca uče na vlastitoj koži, sve će se dovesti u red već
za nekoliko dana. Nisu dopušteni komentari tipa "Lijepo smo ti govorili...". Tada će
jutra postati mnogo mirnija, a djeca mnogo odgovornija.
Neki roditelji koriste program koji kombinira bilježenje u tablicu i prirodne
posljedice. Ako ste se odlučili za takav program, nastojte pohvaliti uspjeh ("Mnogo mi
je lakše sada kada se uspijevaš samostalno probuditi!") i barem jednom tjedno pregledati
i dopuniti tablicu. Dopuštena vam je diskutirati, slušati, dijeliti savjete ili određivati
manje izmjene, ali ne ujutro kada se djeca spremaju u školu.


Duboko udahnite

Mnogi se roditelji, prije nego što se upuste u ovaj hrabar poduhvat, boje da će djeca
ostati ravnodušna. Mame i tate misle da djeci uopće nije stalo hoće li ili neće zakasniti u
školu. Oni to djelomice misle i zato što djeca izjavljuju nešto u tom stilu.
Nemojte vjerovati djetetu kada kaže: "Baš me briga." Istina je uglavnom suprotna.
Ako sumnjate u djelotvornost opisanoga postupka, možda je najbolje da ipak
pokušate i pričekate rezultate. No, prije nego počnete s tim, budite sigurni da ste

spremni. Većina djece - ne sva, ali većina - dovest će se u red. Samostalno će se buditi i
izlaziti. Najvažnije je da držite jezik za zubima te da mirna srca dopustite da dijete uči
na vlastitoj koži - i više nego jednom, ako je neophodno. Dobro je da u školi znaju što
radite. Većina će učitelja i ravnatelja prihvatiti suradnju. Osobito objasnite koje ciljeve
želite postići, a postupak nazovite "vježbanjem samostalnosti".
Što ako vam se čini da jednostavno nećete moći izdržati? Postoje još neki alati za
"počni" ponašanje. Razmotrite bilježenje u tablicu, možda i neka umjetna potkrjepljenja
ili alarmne satove. Budući da su djeca već starija, o jutarnjoj se rutini može diskutirati i
tijekom obiteljskoga sastanka (vidi 19. poglavlje). Bilo kako bilo, najvažnije je da
svatko započne dan u pozitivnom tonu. Odrasli sjećanja na loša jutra nose sa sobom na
posao, a djeca neke od tih jadnih sjećanja nose sa sobom u školu.
Što ako uspješno primjenjujete prirodne posljedice? Opustite se, uživajte u svojoj
djeci, u drugoj šalici kave, u miru i tišini.
Sretno!





15

Čišćenje sobe, spremanje stvari,
Kućanske obveze


Zar sve poslove u ovoj kući moram raditi baš ja?!


euredne dječje sobe neke roditelje dovode do ludila. Želudac vam se okreće kada
gledate prizore kaosa i uništenja koji se odigravaju u sobi vaše kćerke. Više se i ne
sjećate boje tepiha. Mačka je zadnji put viđena prije tri tjedna.

"Barbara, DA SI SE ODMAH OVDJE NACRTALA!"
"Što?"
"POGLEDAJ OVU SOBU! Ne mogu uopće vidjeti TEPIH!
Kako da onda pronađem odjeću za pranje?"

Na nesreću, djeca nisu prirodni čistunci. Mnoga djeca zapravo - ali ne i sva -
posjeduju prirodan dar za nered. Možda im na kromosomima nedostaje gen za
pospremanje. Što iz toga zaključujemo? Mališane treba uvježbati da pospremaju. A kako
to postići? Sada vas više ne moramo podsjećati da djetetu ne treba zadavati neugodne
zadatke popraćene dosađivanjem i lekcijama u stilu "Sedam razloga zašto je meni lakše
da ti pospremiš sobu."
Na raspolaganju vam umjesto toga stoji nekoliko opcija. Ako ste kreativni, možete
izmisliti i svoje. Evo nekih uistinu dobrih.





N

Taktike za pospremanje sobe

Opcija 1: Zatvorite vrata i ne gledajte

Pospremljena soba nije pitanje života i smrti. Nije poznato niti jedno istraživanje koje bi
dokazalo da će djeca koja ne pospremaju sobe postati beskućnici, ili pak mentalno
neuravnoteženi ili razvodu skloniji ljudi. Konačno, čija je to soba? Vi u njoj ne morate
živjeti, pa zašto da jednostavno ne zamolite dijete da zatvara vrata i tako vam sačuva
živce.
Mnogim se roditeljima ova ideja ne sviđa, ali prije nego što odbacite ovu nedužnu
metodu, zapitajte se sljedeće: pati li vaše dijete od značajnih emocionalnih teškoća i
poremećaja u ponašanju, kao što su ADD, teškoće u učenju, anksioznost i depresija?
Ako je dijete u nečemu prikraćeno ili se s njime ionako teško nositi, zašto tome dodavati
suvišne probleme? Zamislite da vaša kćerka mrzi školu, mrzi domaću zadaću, nema
prijatelja, uglavnom se osjeća šugavo i stalno se svađa s bratom. Trebate li je i vi onda
ganjati zbog stvari koje su joj razbacane po podu? Možda se morate držati prioriteta, jer
imate i važnijih briga.
Prva opcija sasvim je prikladna za većinu obitelji, ali u vezi s tim postupkom
javljaju se dva problema: (1) većina roditelja je smatra neprihvatljivom i (2) tu je i
prljavo posuđe i rublje, koje se ne može ignorirati.
Ako ne želite koristiti opciju 1, više vas savjeta čeka u sljedećem dijelu ovoga
poglavlja. A što se tiče prljavog rublja i posuda, tu možete primijeniti bilo koju od
tehnika za "počni" ponašanja: alarm, tablice ili 1-2-3 (ako se posude ili odjeća mogu
srediti za manje od dvije minute) mogu uvelike pomoći. Sjetite se s vremena na vrijeme
pohvaliti napore kada se radi o starijoj djeci, a kada se radi o mlađoj, pohvale moraju biti
česte.
Neki roditelji sa starijom djecom naprosto objave da sva odjeća koja se ne donese
u košaru za rublje jednostavno neće biti oprana. Onda je djeca moraju oprati vlastitim
rukama. Ovo su primjeri prirodnih posljedica. Valja razmotriti i sustav nadnica. Lijepo
pokupite sve prljavo rublje i posuđe iz sobu, ali naplatite svoj trud. Bit će to sjajan
osjećaj. Držite jezik za zubima i ne spominjite cijelu operaciju, a cijena neka bude
razumna.


Opcija 2: Tjedno pospremanje

Ovaj je postupak mnogim roditeljima najomiljeniji. Tjedno pospremanje podrazumijeva
da djeca moraju pospremiti sobu jednom u tjedan dana, ali prema vašim uputama.
Objasnit ćete im što sve moraju učiniti: pokupiti stvari, staviti odjeću u košaru za rublje,
napraviti krevet, možda čak i usisati pod. Odabire se određeni dan i sat, recimo subota
ujutro, i u to vrijeme dijete ne smije izlaziti, igrati se ili činiti bilo što drugo dok ne sredi
sobu. Vi to možete pratiti bilježenjem u tablicu, ako vam se baš sviđa.

Pospremanje sobe spada u "počni" ponašanje, a dijete ćete odmah po završetku
posla nagraditi, kako slobodom tako i pohvalom. Ako se umjetna potkrjepljenja pokažu
neophodnima, nagrade će se dijeliti nakon obavljenoga posla.
Mnogi su roditelji iskušali Opciju tjednoga pospremanja, ali odrasli često sve
pokvare kada se prilikom kontrole počnu svađati s klincima. Nikada se nemojte svađati
oko onoga što se trebalo učiniti; sve morate jasno precizirati prije početka posla. Na
primjer:

"Gotov sam sa svojom sobom. Smijem van?"
"Nisi napravio krevet."
"Kako to misliš? Sasvim je dobar."
(Mama se okreće i odlazi.)
"Što mu fali?"
"Ovo je 1."
"Oh, bože dragi!!!" (Vraća se dovršiti krevet.)

Ova je mama već prije objasnila da krevet treba razumno pospremiti, tako da nije
trebalo trošiti suvišne riječi. Međutim, njezin je sin počinje iskušavati vadeći iz pričuve
taktiku dosađivanja, pa majka, nakon što je to jednom zanemarila, pribjegava
odbrojavanju. Ako se dječak vrati u sobu sa zarađenim time-outom, savršeno - dobio je
svojih pet minuta da napravi krevet kako treba.


Opcija 3: Dnevno bilježenje u tablicu

Za roditelje koji su probirljivi kada je u pitanju čistoća, dječja soba može svaki dan proći
kroz postupak ocjenjivanja pomoću sustava naljepnica ili zvjezdica (kod mlade djece).
Djecu treba obavijestiti da ćete u kontrolu dolaziti svaki dan u isto vrijeme, recimo,
svake večeri prije spavanja, premda vam to ne preporučujemo jer kontrola u to vrijeme
obično razdražuje svakoga. Zapamtite kako očekivanjem da soba svakodnevno bude
savršeno uredna vjerojatno samo izazivate nevolje. Stoga, ako već inzistirate na tako
perverznoj proceduri, budite barem ljubazni! Udijelite mnogo pohvala ako je posao
obavljen kako treba i ne očekujte savršenstvo.


Taktike za skupljanje stvari

Razjasnimo jednu stvar: metoda zatvori-vrata-i-ne-gledaj prikladna je samo kada dijete
ima vlastitu sobu. Takav se aranžman ne može primijeniti kada je u pitanju ostatak kuće!
To ne znači da je djetetu dopušteno da kuhinju, dnevnu sobu, blagovaonicu i hodnik
konstantno pretrpava svojim stvarima. Kao što je svim roditeljima dobro poznato,
kuhinjski pultovi i stolovi predstavljaju idealna mjesta za odlaganje stvari!

Prema našem istraživanju, nespremanje iza sebe spada u glavne probleme "počni"
ponašanja i na njega se roditelji najčešće žale. Naravno da ne možete naprosto zatvoriti
vrata i ne gledati ako je u pitanju cijela kuća. Stoga nudimo neke ideje.


Alarmni satovi i sustav nadnica

Ove dvije taktike za "počni" ponašanja mogu biti vrlo korisne kada kuću treba dovesti u
red - osobito ako ne možete odoljeti da odmah ne reagirate. Ako posao treba napraviti
odmah, alarmni sat može biti koristan kada treba pospremiti stvari u dnevnoj sobi i
blagovaonici. Kada vam se najave iznenadni gosti, nemate baš vremena za gubljenje:

"Hej, klinci, gospoda i gospodin Johnson stižu za 45 minuta.
Sklonite sve svoje stvari iz kuhinje. Namjestit ću alarm."

Kada alarm koristite na taj način, sasvim je u redu primijeniti umjetne nagrade za
pravovremeno obavljen posao, pa čak i umjetne kazne u slučaju da se posao ne obavi.
Samo nemojte koristiti umjetna potkrjepljenja i kazne baš za svaku stvar koju tražite od
djeteta. Pohvala bi uglavnom trebala biti sasvim dovoljna - a nemojte zaboraviti ni to da
dijete osjeća zadovoljstvo zato što zna da vas je nečim usrećilo.


Metoda vreće za smeće

Ovaj postupak već mnogo godina spada u roditeljima
najdraže postupke. Evo kako to izgleda. Prvo potičete
dijete, koliko god je to moguće, da ne ostavlja stvari po
kući. Ne očekujete savršenstvo. "Stvari" podrazumijevaju
odjeću, DVD-e, knjige, papire, igračke, cipele, olovke,
stripove, elektronske igrice, videokasete, fosile i tako
dalje.
Onda priopćite djeci da u određeno vrijeme svakoga
dana njihove stvari moraju biti uklonjene s javnih
površina i vraćene u njihove sobe. Možda ćete odrediti da
krajnje vrijeme bude osam sati navečer. Sve što u kući
preostane nakon osam sati bit će uklonjeno i stavljeno u
vreću za smeće ili neki drugi kontejner, a dijete će izgubiti
pravo na tu stvar sve do šest sati navečer sljedećeg dana.
Zapravo možete odrediti bilo koje vrijeme.
Neki roditelji čak prijete da će uistinu baciti stvari
koje im se nađu na putu nakon određenoga sata. Takve
izjave stvaraju dva problema. Prvo, ako bacite stvari koje

spadaju u vlasništvo vaše djece, to je prilično gruba mjera. Na kraju krajeva, oni su samo
djeca; nisu rođena s urođenom potrebom da pospremaju za sobom. Drugo, jasno je da
nećete baciti stvari, nego da samo glumatate, žaleći se kako je život nepravedan. U tom
slučaju naprosto izbacujete beskorisnu, praznu prijetnju, a djeca će vas odmah prozreti.
Zamislimo da ste počeli provoditi metodu vreće za smeće, a krajnje vrijeme za
pospremanje stvari je osam sati navečer. U sedam sati i pedeset minuta podsjećate
sedmogodišnju Caitlin da se stvari moraju skloniti. Ne reagira jer osobno ne vjeruje da
ste sposobni za provođenje nekih sankcija. U osam sati i pet minuta, kada već počinjete
hodati uokolo s velikom plastičnom vrećicom za smeće i već ste ugrabili nešto plijena,
Caitlin više ne treba uvjeravati. Već jurca uokolo i pokušava se dokopati čega god može
prije vas i viče: "Ovo je glupost! Ovo je nepravda!"
Razmišljate da joj počnete odbrojavati zbog vikanja, ali odustajete. Vreću
spremate u ormar svoje spavaće sobe. Sljedeće večeri u sedam i pedeset, odmah nakon
što viknete: "Vrijeme za pospremanje!", Caitlin će se rastrčati da pokupi svoje stvari i
skloni ih u svoju sobu. Vi kažete: "Dobro obavljeno, Caitlin - ovdje je sad stvarno
lijepo!"


Metalna bačva od 100 litara

Ne mogu se pohvaliti da sam sâm smislio sljedeći plan. Ideju mi je razložila gospođa s
kojom sam telefonski razgovarao prije mnogo godina. Ispričala mi je da pospremanje u
njenoj kući nikada nije predstavljalo neki veliki problem. Ova je domišljata majka u
garaži držala metalnu bačvu zapremnine 100 litara. Garaža se nalazila odmah pokraj
kuhinje. Kad god bi pronašla neku dječju stvar tamo gdje ne bi trebala biti, ona bi je
jednostavno bacila u tu bačvu. Dječaci su taj postupak počeli shvaćati toliko rutinski da
bi svaki puta kada ne bi mogli pronaći neku stvar jednostavno pogledali u bačvu.
Primjerice, drugi stariji sin je jednoga dana naprosto utrčao u kuhinju i pitao: "Mama, ne
mogu naći tenisice. Jesu li u bačvi?" "Da", lakonski bi odgovorila majka i time je
situacija bila riješena. Recimo da vam se metalna bačva od 100 litara baš ne nalazi pri
ruci, ili su djeca još suviše malena da bi mogla posegnuti u nju. U tom će slučaju velika
kutija sasvim dobro poslužiti.


Kućanske obveze

Sada već i sami možete napisati ovaj odjeljak o kućanskim obvezama pa ćemo vam dati
samo neke natuknice. Prvo, pohvaljujte svoju dječicu (onu od pet godina i mlađu) kada
god vam pomognu, ali ne očekujte da će biti sposobna zapamtiti neki posao ili ustrajati u
njemu više od nekoliko minuta.
Drugo, kada djeca navrše šest godina i više, razmislite o održavanju obiteljskih
sastanaka (vidi 19. poglavlje), na kojima ćete raspraviti i raspodijeliti redovite poslove.

Takvim ćete planiranjem izbjeći "napast spontanih zahtjeva" o kojima smo prije
raspravljali.
Treće, bilježenje u tablicu spada u izvanredne taktike za kućanske obveze. Tablice
služe kao podsjetnik o svemu što se mora obaviti, a u rubrike se bilježi je li zadatak
obavljen ili nije. Kod bilježenja u tablicu na početku se nastojte držati samo prirodnih
posljedica (pohvala, sama tablica i zadovoljstvo zbog obavljenoga posla). Pričekajte da
vidite kakav je učinak prirodnih posljedica, a umjetne nagrade (džeparac, bodovi itd.)
primjenjujte samo u bezizlaznom slučaju, odnosno, kada je zadatak djetetu nepodnošljiv
ili potpuno stran.
Četvrto, sustav nadnica je savršeno skrojen za kućanske poslove. Ako djeca ne
obave ono za što su zadužena, vi to bez riječi obavite umjesto njih i naplatite im.
Zapamtite da ubiranje honorara ne smije biti popraćeno roditeljskim prodikama o
odgovornosti. Unaprijed vas upozoravamo da će neka djeca biti presretna što vam mogu
jednostavno platiti da radite umjesto njih, tako da se neće truditi to ispraviti. Što
poduzeti u takvom slučaju? Možete si povećati honorar - morat će vam platiti više za
obavljeni posao. Ili jednostavno zgrabite novac i bježite. Smatrajte da time djetetu dajete
uvodnu lekciju iz ekonomije uslužnih djelatnosti: ništa nije besplatno, sve treba platiti.
Posljednje ćemo savjete posvetiti brizi o kućnim ljubimcima. Briga za ljubimca
definitivno spada u kućanske obveze. Dok su preplavljena uzbuđenjem zato što će dobiti
mačku ili psa, djeca uglavnom ne shvaćaju da briga o toj životinji podrazumijeva
redovito izvršavanje dosadnih zadataka u koje ulaze davanje hrane, vode, čišćenje i
četkanje. Taktike za "počni" ponašanja nisu od velike pomoći kada se radi o kućnim
ljubimcima. Pohvale, korištenje alarma i bilježenje u tablicu može se pokazati
djelotvornijim, naravno. Prirodne posljedice baš nisu prikladne, razumljivo, jer
ugrožavaju opstanak životinja. Možda je najbolja metoda za kućne ljubimce upravo
sustav nadnica, jer pomoću te metode ipak ne prekidate brigu o životinji, a dijete uči
preuzeti odgovornost. No, uz dužno poštovanje prema životinjama, roditeljima ipak
moramo savjetovati: nemojte nabavljati ljubimca za kojeg se i sami ne želite brinuti.






16

Obroci


Obitelj koja zajedno blaguje...


aže se da je objed vrijeme obiteljskoga druženja i povezivanja. Večera je vrijeme
da ljudi otvore srce, ispričaju što su sve doživjeli tijekom dana i uživaju u druženju
s ostalim članovima obitelji. Na nesreću, prečesto se događa da, kada sve to pomiješate s
općenitim dječjim vrpoljenjem, svađicama medu braćom, izbirljivcima koji ne žele jesti
i umornim roditeljima, dobivate recept za savršeno loš provod.


Slučaj izbirljivoga Petera

Evo situacije koju su roditelji jednom ili u nekoliko navrata već iskusili. Vrijeme je
večere u domu Jenkinsovih. No, Peter baš i nije neka izjelica. Nimalo oduševljen prebire
po hrani:

Mama: "Hajde, Petere. Jedi."
Peter: "Nisam gladan."
Tata: "Što si jeo nakon škole?"
Peter: "Ništa previše."
Tata: "Pa, kako to da sada ne jedeš?"
Peter: "Jedem!"
Mama: "Ne, ne jedeš!"
Peter: "Nikada ne kuhate ono što volim."
Tišina. Roditelji međusobno razmjenjuju poglede i nastavljaju jesti.
Peter: "Zašto moram jesti te stvari'?"
Mama: "Znaš i sâm, zato da izrasteš u velikog i jakog dječaka."
K

Peter: "Ali ništa mi se od toga ne sviđa."
Mama: "Okej, ako ne završiš s jelom, nećeš dobiti desert niti išta drugo prije
spavanja. Jesi li razumio?"
Alicia (Peterova sestra): "Meni se baš sviđa hrana."
Peter: "Ma, daj zašuti!"
Tata: "Peter, imaš pet minuta da završiš s jelom."
Peter: "I pseća je hrana bolja od ovog smeća!"
Tata: "Odmah u svoju sobu, mladiću! Tako se ni sa kim ne smije razgovarati!!!"
Peter odlazi.

Ova scena svakako ne spada u ogledne primjere toplog i blagonaklonog
obiteljskog druženja. U njoj su prisutni svi elementi katastrofe: jedno dijete koje ne želi
jesti, svadljivo raspoloženi brat i sestra te dva zamorna roditelja koji previše pričaju i
postavljaju glupa pitanja. Evo nekoliko ideja koje bi vam mogle pomoći da izbjegnete
ovakvu vrstu nevolje.


Male porcije i alarmni satovi

Je li i vaš klinac izbirljiv poput Petera? Izvadite alarmni sat
i za stolom ga namjestite na dvadeset minuta. Recite djeci
da u tom vremenu moraju završiti s objedom. Ako se to ne
dogodi, neće dobiti desert.
Kada počinjete s primjenom alarmnih satova, svojoj
izbirljivoj dječici udijelite iznimno male porcije hrane koju
inače ne vole. Čak i smiješno male, ako je potrebno,
primjerice tri zrna graška, jednu žlicu pire krumpira ili dva
zalogaja pečene svinjetine. Istraživanja pokazuju da djeca
kojoj se nova hrana nudi bez prisile, često i razmisle da je
kušaju, pa se s vremenom otvaraju za mnogo egzotičnije
jelovnike. Dugoročno gledano, to je za njih mnogo zdravije.
Ako se djeca za kuhinjskim stolom glupiraju i svađaju, odbrojavajte im. Ako bilo
tko od njih zaradi 3, odlazi na time-out, no alarmni sat nastavlja kucati. Nemojte ih
tjerati da jedu govoreći: "Hajde, vidiš da sat otkucava" ili "Mladiću, prestani se glupirati
i počni jesti!" (Kako ćete pojesti svoju večeru ako sve vrijeme brbljate?)
Do sada ste već valjda shvatili da djeci ne možete odbrojavati zato što ne jedu.
Jedenje spada u "počni", a ne u "prestani" ponašanja. Što će onda ponukati djecu da brže
žvaču? Sat: tik-tak, tik-tak, tik-tak. No, vi možete pohvaliti dijete nakon što dovrši
obrok.
Što učiniti kada alarm zazvoni, a djeca još prebiru po tanjuru? Nema deserta -
barem ne zasad. Njihove tanjure odnesite u kuhinju. Prekrijte ih plastičnom folijom.
Nakon pola sata djeca stječu pravo da dovrše jelo, ako to žele. Hrana se može brzo

podgrijati u mikrovalnoj pećnici ako je to neophodno. U slučaju da djeca ne žele nikada
dovršiti večeru, u redu - ali nema deserta. Neki roditelji, nakon što prođe dvadeset
minuta i alarm zazvoni, bacaju hranu u smeće, ali to je malo drastična mjera.
Nemojte pasti na pod kada vam se mali gladuš koji još nije završio večeru počne
bilježiti za predstojeći desert:

"Spremna za sladoled."
"Dijete drago, prvo završi večeru."
"Ali hladna je."
"Samo ćemo je nakratko podgrijati i bit će kao nova."
"Ali, ionako mi nije fina. Želim samo malo sladoleda."
"Zlato, znaš pravila. Prvo moraš isprazniti svoj tanjur. Sjeti se da ti baš nije bio
krcat."
"Nikada ništa ne dobijem!"
"Što to znači - da nikada ništa ne dobiješ?! Dosta je bilo! Ili pojedi večeru ili me
prestani gnjaviti!"
"Mrzim te!"

Ovakav razgovor predstavlja obično traćenje vremena, a i šteti vašem odnosu.
Trebao se odvijati ovako:

"Spremna sam za sladoled."
"Dijete drago, prvo pojedi večeru."
"Ali hladna je."
"Samo ćemo je nakratko podgrijati i bit će kao nova."
"Ali, ionako mi nije fina. Želim samo malo sladoleda."
"Ovo je 1."
"Onda idem u krevet skapavati od gladi!" (Odlazi)

Mama je sada mnogo bolje obavila posao. Izbjegla je beskorisne razgovore s
"malim odraslim", a zanemarila je i kćerkino glumljeno mučeništvo.


Pravilo 3 od 4

Vratimo se slučaju izbirljivoga Petera. Zamislimo da njegovi roditelji sjednu, razmotre
situaciju i razrade novi plan. Mama i tata objašnjavaju sinu novu pogodbu: ako Peter
pojede tri od četiri jela s tanjura, zavrijedit će desert. Porcije će biti manje, a jelo koje
odluči odbiti, prije toga mora barem kušati.
Prvi obrok po novom dogovoru prolazi dobro. Iako su malo nervozni, oba
roditelja zatomljuju tjeskobne komentare. Peter dovršava svoju malu porciju svinjetine,
pire krumpira i graška. Nakon kušanja, zaobilazi salatu. Onda dobiva sladoled za desert.

Nakon te reorganizacije obroka, tjedan prolazi bez neugodnih incidenata. Peter i
roditelji zapravo uživaju u zajedničkom druženju; za stolom se odvija nadahnut i
prijateljski razgovor.

"Petere, kako ti se svidio film koji si gledao s prijateljem u kinu?"
"Oh, izvrstan je! Morate ga pogledati!"
"Misliš li da će se nama odraslima svidjeti?"
"Oh, svakako! Hajdemo zajedno - želim ga ponovno gledati."
"Pa, ako se majka s time slaže, možemo."
"Mama, moramo ići. Tako je dobar! Osobito u onom dijelu gdje..."

Tako bi trebao izgledati svaki objed. Što ako se Peter i Alicia počnu svađati?
Odbrojavat će im se. U izvornom se prizoru odvijalo nešto slično ovome:

Peter: "Ali ništa mi se od toga ne sviđa."
Mama: "Okej, ako ne završiš s jelom, nećeš dobiti desert i ostat ćeš bez večere.
Jesi li razumio?"
Alicia (Peterova sestra): "Meni se baš sviđa hrana."
Peter: "Ma, daj zašuti!" Mama: "Ovo je 1 za oboje."

Neki se možda pitaju čime je Alicia zavrijedila odbrojavanje. Pa samo je rekla:
"Meni se baš sviđa hrana." Odgovor: nije toliko važno što je rekla, nego kada.


Praksa "Podijeli pa vladaj"

Mnoge se obitelji ponašaju kao da je na snazi neki
državni zakon koji određuje da svaka obitelj mora baš
svaki dan u godini objedovati zajedno. To je vrijeme
rezervirano, kako stručnjaci tvrde, za "obiteljsko
zajedništvo" i za to da svaka osoba ispriča svima "kako
je provela dan". Ponekad se, međutim, čini da večera
jednostavno postaje vrijeme da svatko podijeli svoje
neprijateljstvo prema svima ostalima. Osjećaj za mjeru
može nestati baš kao i apetit.
Kako roditelj može poboljšati ovakvu situaciju?
Jedno od očitih rješenja jest da svi ne jedu zajedno baš
svake večeri. Nekim ljudima to predstavlja svetogrđe, ali
tako se barem izbjegava svađa. Sada se morate svađati
jedino tijekom onih zajedničkih večera koje preostanu!
Ozbiljno, ponekad možete razmotriti mogućnost da
djecu nahranite prije ili da ih pošaljete da jedu pred

televizorom. Ili dopustite djeci da s vremena na vrijeme jedu gdje god žele, sve dotle
dok vraćaju prljavo posuđe. Onda mama i tata mogu objedovati u kuhinji ili malo
kasnije večerati u miru.
Druga zamisao glasi da svaki roditelj povremeno izvodi po jedno dijete na večeru,
kao što se radi u nekoj posebnoj prigodi. Djeca osobito vole izlaziti nasamo samo s
jednim roditeljem. U tim situacijama također nisu moguće svađe među braćom, tako da
roditelj može biti opušteniji i bolje se zabavljati.
Razmislite o objedima. Večera bi trebala predstavljati ugodno iskustvo. Zapravo,
većina djece jelo doživljava kao ugodno i prirodno pa roditelji ne moraju mnogo
intervenirati. Uz malo planiranja, i vi ćete u znatno većoj mjeri uživati u svojim
večerama.






17

Domaća zadaća i vježbanje


Živi li u vašoj kući potencijalni dobitnik Nobelove nagrade?


atovi koji izbijaju oko domaće zadaće mogu pokvariti normalnu večer u svakoj
obitelji. Tipična scena prikazuje juniora kako sjedi u kuhinji nakon večere i gleda
kroz prozor s melankoličnim izrazom lica. Dječakova najdraža sestrica, koja je zadaću
napisala još prije stotinu godina, sjedi u drugoj sobi i samodopadno gleda televiziju.
Mama i tata svakih pet minuta zaviruju u kuhinju i zanovijetaju bezvoljnom školarcu.
U nekim obiteljima bitke oko domaće zadaće mogu potrajati dva, tri pa i četiri
sata. Ljudi počinju strepiti od večeri, odnosi se drastično kvare, a djeca u sve većoj mjeri
počinju mrziti školske zadaće. Ne postoje laka rješenja za taj problem: mnogo toga ovisi
0 inteligenciji i eventualnoj prisutnosti teškoća u učenju i poremećaja pomanjkanja
pažnje. No, postoje načini da se problemi umanje, a produktivnost poveća.


Rutina je najvažnija

Najvažnije je reći da najveću od svih mogućih pogrešaka, ako malo bolje razmislite,
činite onoga trena kada dijete upitate je li dobilo domaću zadaću. Takav postupak spada
u primjere spontanih zahtjeva i njime ćete sigurno isprovocirati neprijateljstvo. Domaća
zadaća pripada dnevnoj rutini - svaki se dan radi u isto vrijeme i na istom mjestu, kada
god je to moguće.
Jedan od najboljih načina na koji se to može urediti jest da dijete nakon što stigne
kući nešto prigrize, onda da se četrdeset i pet minuta opušta i zabavlja, a da nakon toga
sjedne na neko mirno mjesto i pokuša završiti domaću zadaću prije objeda. Preostali dio
večeri može slobodno iskoristiti. A i vama je cijela večer slobodna od svađa oko domaće
zadaće. Većini djece, premda ne svoj, poslijepodne je prikladnije od večeri jer u to
vrijeme raspolažu s više energije.
R

Nemojte dopustiti malom učeniku da uči ispred televizora. Televizija redovito
odvlači pozornost. No, vjerovali ili ne, glazba sa CD-a ili radija sasvim je prikladna.
Mnogim tinejdžerima i djeci glazba osigurava najčešće dobro poznatu stalnu zvučnu
kulisu, a time se i prikriva buka iz ostalih dijelova kuće.


Prirodne posljedice

Ako su se problemi s domaćom zadaćom pojavili tek po prvi puta - recimo u četvrtom
razredu - razmislite da prije svega pokušate s prirodnim posljedicama. To znači da ništa
ne pokušate: šutite i pričekajte hoće li dijete i učitelj medu sobom riješiti problem.
Mnogi roditelji prerano postanu tjeskobni u vezi sa zadaćama pa zbog te prenagljene
reakcije djeca ne dobiju priliku naučiti - i vježbati - istinsku odgovornost.
Primjerice, neka vaša kćerka sama objasni svojoj učiteljici zašto nije dovršila
zadaću. A kada vam se poslije požali da se učiteljica iznervirala zato što nije predala
domaću zadaću, umjesto da kažete: "Upozorili smo te", recite: "Sigurno te je bilo sram,
ali sigurni smo da će sutra biti bolje." Ako takav pristup ne urodi plodom nakon
nekoliko tjedana, okrenite se jednom od alternativnih pristupa koje ćemo uskoro navesti.
Međutim, prirodne posljedice nisu metoda koju ćete razmatrati ako problemi s
domaćom zadaćom traju godinama. U slučaju kroničnih problema morate detaljno
razmotriti zašto je djetetu tako teško. Djeca s teškoćama u učenju i s poremećajem
pomanjkanja pažnje, ne samo da trebaju detaljno razrađen dnevni plan rada nego će im u
velikoj mjeri koristiti instrukcije, terapije i ostale obrazovne mjere.


Popis zadataka

Zadavanje zadaće na listiću ili u posebnoj bilježnici može izrazito pomoći djeci koja se
muče s domaćom zadaćom. U bilježnici sa zapisanim zadacima može se vidjeti što sve
treba napraviti za neki predmet, što vam - uz mnoge druge prednosti - pomaže da
izbjegnete laži. Neke su škole postavile internetske baze na koje se zaboravni, ali pod
sretnom zvijezdom rođeni klinci mogu ulogirati i pronaći svoje zadatke.
Ideja o zapisivanju zadaće djelomice je, naravno, izmišljena zato da bi roditelji,
nakon što dijete završi s radom, prema popisu mogli provjeriti je li sve obavljeno. Ako
ovaj postupak uzimate u obzir, trebali biste rutinski u to uključiti i dva naša preostala
postupka: PNP metodu i grubu provjeru. Zanemarivanje ovog savjeta rezultirat će
nepotrebnim konfliktima i nevoljama.


PNP metoda

Pretpostavimo da je vaša kćerka završila tjednu zadaću iz pravopisa. Na popisu je deset
riječi; ona je ispravno napisala devet riječi, a jednu nije. Kada vam donese papir,
prirodno je da ćete prvo uperiti prstom u riječ koju je neispravno napisala. Je li tako?
Nije! PNP znači "pozitivno-negativno-pozitivno". Kad god vam dijete donese
zadaću na pregled, prvo morate izustiti nešto pozitivno - neku vrstu pohvale. Možete,
recimo, jednostavno pohvaliti dijete zato što se uopće sjetilo pokazati vam zadaću.
Nakon što ga lijepim riječima pohvalite za uloženi napor, možete izreći i neki negativan
komentar, ako je nužno. Naposljetku pregled zaključite nečim pozitivnim. Tako teče
postupak "pozitivno-negativno (ako je nužno)-pozitivno".
Ako se vratimo prethodnom primjeru, recimo da biste prvo mogli reći: "Bože,
'razmatranje' si napisala ispravno. To je prilično složena riječ. I 'pojavljivanje' si napisala
kako treba. I to je dugačka riječ. Zapravo, pogriješila si samo u jednoj riječi. Uopće nije
loše." Tu možete zastati i ostaviti je nakratko u neizvjesnosti. Pričekujte da počne
umirati od znatiželje da sazna o kojoj se riječi radi. Ako ne otkrije, recite joj sami. Tako
ste razgovor zaključili pozitivnim komentarom.
Zapamtite ovo pravilo: svaki puta kada vam dijete donese zadaću na provjeru,
prvo morate reći nešto pozitivno. Ako tako činite, ono će se uvijek vraćati. Djeca vam
ništa neće donositi ako budete popuštali svojoj prirodnoj ljudskoj potrebi za bacanjem
kritizerskih strelica.


Gruba provjera

I naša sljedeća ideja, "gruba provjera", pripomoći će da vam večeri postanu ugodnije.
Glavna zamisao "grube provjere" temelji se na činjenici da osam sati uvečer nije vrijeme
za očekivanje savršeno napisane zadaće. Radili ste cijeli
dan, a i dijete je prošlo kroz napor ekvivalentan punom
radnom danu - čak i prije nego je počelo pisati domaću
zadaću!
Osim u slučaju kada postoje stvarno dobri razlozi da
se postupi suprotno, ako je zadaća koju je napisala vaša
kćerka barem 80 posto uredna, točna i pregledna, posao
smatrajte obavljenim. Neka se učitelj i dijete sutra
pozabave detaljima, ako žele.
Ovaj savjet dvostruko vrijedi za djecu s ADD-om i
teškoćama u učenju, kojima je već i dovoljno teško u školi.
Kriterije "grube provjere" možete prilagoditi cjelokupnom
napretku koje dijete postiže. Primjerice, ako je dijete u
prosjeku izvrstan učenik (dobiva četvorke i petice), onda

očekivanja možete podići na 90 posto u pogledu urednosti, točnosti i preglednosti, pa
čak i na više.
Osobno sam to naučio na teži način. Jednom je u moju ordinaciju ušla majka koja
mi je ispričala kako njen dvanaestogodišnji sin svakoga dana postaje sve depresivniji,
nervozniji i udaljeniji od ostatka obitelji. Ispostavilo se da momku najveće probleme
zadaje domaća zadaća. Mladić bi zadaću odnosio ocu na pregled. To je bilo dobro. Loše
je bilo to što bi otac zadaću, ako nije bila apsolutno savršena, jednostavno iskidao na
komade i poslao sina da sve radi ponovno! Kada sam je upitao koliko puta u jednoj
večeri - u prosjeku! - otac iskida zadaću, majka je odgovorila "tri puta". Nije ni čudo što
je mladić sav obeshrabren.
Tražio sam da mi se otac javi. On je u ordinaciju upao s tvrdnjama kako sina
namjerava naučiti da stvari otprve napravi kako treba i pri tome dâ sve od sebe, itd., itd.
Odgovorio sam mu da dječak tako stvarno nevjerojatno mnogo uči: uči mrziti školu, uči
mrziti oca, uči mrziti večeri i uči mrziti sebe. Rekao sam mu i sljedeće: ako nastavi tako
postupati, za nekoliko će godina postići da mu sin napusti srednju školu. Otac je -
ponešto oklijevajući - pristao odustati od takve tiranske i apsurdne prakse. Tako je tome
došao kraj i, gle čuda, otac je također mogao početi uživati u svojim večerima.
Eto, ako je dijete napisalo zadaću koja je uglavnom uredna, točna i pregledna - ali
nije savršena - primijenite PNP postupak. Nemojte ga, naravno, uvjeravati da mu je
zadaća veličanstvena, jer nije. Samo recite da je dobra i naglasite određene dijelove.
Perfekcionistički nastrojeni roditelji kojima se želudac okreće od ovog savjeta moraju
ponovno uspostaviti vezu s emocionalnom realnošću djetinjstva.


Bilježenje u tablicu

Svakodnevno evidentiranje zadaća u tablicu predstavlja bogomdanu metodu kada se radi
o povećanju uspjeha u školi i smanjenju neprijateljstava u vezi s domaćim zadaćama. Još
je bolje kada se bilježenje u tablicu kombinira s metodama PNP-a i "grube provjere" i
kada se izbjegavaju impulzivni zahtjevi u vezi sa zadaćom. Evo jednostavnoga postupka
koji se može primijeniti.
Budući da se problemi s domaćim zadaćama uglavnom javljaju kod starije djece,
umjesto naljepnica koristit ćemo skalu od pet bodova. Pet je najviša ocjena, jedan
najmanja. Dijete dobiva bodove za svaku od sljedećih stvari:

Urednost: 1 bod
Točnost: 1 bod
Preglednost: 1 bod
Nema pritužbi: 1 bod
Pravovremeno započinjanje bez podsjećanja: 1 bod
Ukupno: 5 bodova


Djeca prva tri boda mogu zaraditi tako da zadovolje kriterije vaše "grube
provjere" u pogledu prosjeka urednosti, točnosti i preglednosti. Bod za "nema pritužbi"
dijete dobiva ako ne plače i ne gunđa zato što mora pisati zadaću.
Peti bod je ključan. Ponekad taj peti bod nazivamo "magičnim bodom", jer kada
dijete samostalno i na vrijeme počne s pisanjem zadaće,
bez ikakvog podsjećanja, pola posla je već obavljeno! U
vezi s tim magičnim bodom možete uvesti i neke
poticajne igrice. Recimo, ako dijete tri dana uzastopce
samostalno i na vrijeme započne sa zadaćom, dobiva
jedan bod bonusa. Ako započne petnaest minuta ranije,
a završi u razumno vrijeme, dobiva dva boda bonusa.
Upregnite mozak i pokušajte doći do vlastitih
zamisli. Mogućnosti su beskrajne, a poigravanje
magičnim bodom omogućava postizanje nemogućeg -
pisanje domaće zadaće postaje zabavnije.
Zapamtite da u slučajevima mnoge djece s
teškoćama u učenju možete uvelike koristiti umjetna
potkrjepljenja kako biste ih motivirali za borbu s
domaćom zadaćom. Uspješan mali školarac može, recimo, zaraditi poseban izlazak s
vama, posebno jelo, veći džeparac ili dodatno vrijeme namijenjeno igri za određen broj
bodova postignut tijekom tjedna. Pogledajte naš popis nagrada na stranicama 122-123.
Nemojte zaboraviti alarmne satove. Oni, recimo, mogu poslužiti da se posao
razbije na manje dijelove od petnaest do dvadeset minuta. Djeca, pored toga, lakše
održavaju koncentraciju. Ako se dijete žali da mu alarm smeta, upotrijebite neku vrstu
pješčanog ili elektronskog sata.


Vježbanje

Kada sam bio mali, roditelji su od mene zahtijevali da s vremena na vrijeme idem na
glazbenu poduku. Kao što možete i zamisliti, najljepša sjećanja iz tog doba odnose se na
vrijeme koje sam proveo na ulici igrajući bejzbol umjesto da vježbam na klaviru ili
klarinetu. Evo upozorenja sadašnjim roditeljima od nekadašnjega djeteta: za redovito
vježbanje potrebna je sofisticirana je dobro koncipirana odgojna metoda.
Taktike kojima ćete dijete navesti da vježba slijede istu logiku kao i one za
domaću zadaću. Izbjegavajte spontane zahtjeve i razmotrite prirodne posljedice u
slučaju da dijete tek počinje izbjegavati obveze. Neki učitelji glazbe sami po sebi djeluju
zastrašujuće pa se djeca i ne usude pojaviti na satu nepripremljena. Ako prirodne
posljedice ne urode plodom, pokušajte s bilježenjem u tablicu sa ili bez umjetnih
potkrjepljenja.

I PNP metoda odgovara vježbanju. Neka vaš prvi komentar uvijek bude pozitivan,
a negativne opaske pridodajte samo ako je to apsolutno nužno, a onda zaključite s još
jednim pozitivnim komentarom.
I bilježenje u tablicu pomaže. Nekoj se djeci jednostavno u tablicu stavlja broj
minuta vježbanja, i to im je dovoljno. Kod ostalih treba pribjeći umjetnim
potkrjepljenjima. Zapamtite od kolike pomoći mogu biti bodovi za pravovremeno
počinjanje i izostanak pritužbi. Ne pokušavamo poboljšati samo glazbene sposobnosti
nego i stav.
Dosta je sada bilo s domaćim zadaćama i vježbanjem, vrijeme je za krevet!








18

Odlazak na spavanje i
buđenje usred noći


Oh, samo jedna noć sna!


mnogim obiteljima večernje slanje djece na spavanje pretvara se u svakodnevnu
noćnu moru. Premda je vrijeme za spavanje tehnički određeno u devet sati, obično
do pola jedanaest djeca još uvijek lunjaju po kući, traže vode, žale se na vanjsku buku,
žele igrati igricu ili po dvadeseti puta ići na WC. Ta se rutina dobrim dijelom udružuje s
prepirkama i vikom, a sve to onda služi jedino tome da svi ostanu budni i zajedno
gledaju film u kasne sate.
Radni dan vam je ionako predug! Takav se loš kraj večeri može izbjeći uz malo
razmišljanja. Za slanje u krevet mogu se koristiti mnoge taktike za "počni" ponašanje.
Sažmite ih i dobit ćete jednostavnu i nevjerojatno djelotvornu "osnovnu metodu odlaska
na spavanje" (djeci od dvije do četiri godine treba pružiti dodatnu podršku).


Osnovna metoda odlaska na spavanje

Prije nego bilo što poduzmete, morate odrediti točno vrijeme polaska na spavanje i
pridržavati ga se. Termin se može mijenjati, naravno, ovisno o tome je li radni dan ili
vikend, traje li školska godina ili je vrijeme praznika. Ali odstupanja od pravila moraju
biti rijetka. U suprotnome se termin odlaska na spavanje otvara pregovorima, koji pak
mogu voditi do iskušavanja i manipulacije, a to može dovesti do toga da svima prisjedne
spavanje.
U

Pretpostavimo da imate devetogodišnju kćerku i odlučili ste da u krevet mora poći
najkasnije do devet sati, tijekom radnoga tjedna. Osnovna metoda izgleda ovako. U pola
devet namještate alarm na trideset minuta i priopćujete djetetu da se počne spremati za
spavanje. To znači da mora poduzeti sve potrebne radnje - samostalno - a onda se javiti
vama. Mora se presvući u pidžamu, oprati zube, istuširati se ili okupati i sve ostalo.
Postupak treba objasniti tako iscrpno da ne ostane nikakvih nedoumica. Ako dijete ima
tek dvije, tri ili četiri godine morate mu pomoći da se spremi, ali nagrade i kazne ostaju
iste.
Kada izvrši sve neophodne radnje, mora se javiti
vama. Vi onda provjeravate je li sve obavljeno kako treba i
pohvaljujete trud koji je dijete uložilo. Sada slijedi
nagrada. Preostalo vrijeme između pola devet i devet
rezervirano je samo za vas dvoje. Možete sjediti na
krevetu i čitati priču ili jednostavno razgovarati. Djeca
vole to vrijeme druženja s jednim od roditelja. No, ostanite
u sobi i nemojte se igrati igara koje zahtijevaju mnogo
energije.
To posebno vrijeme služi trima ciljevima. Prvo, ono
odmah potiče dijete da se samostalno spremi za spavanje.
Drugo, preostalo vrijeme iskoristite za kvalitetno i mirno
druženje. U našoj užurbanoj svakodnevici nije lako doći
do slobodnog vremena. I konačno, u tim trenucima djetetu možete pomoći da se opusti i
oraspoloži - kako tjelesno tako i mentalno - tako da može lakše zaspati. Sasvim sigurno
ne želite da vam dijete jurca po kući u vrijeme kada bi moralo blaženo spavati.
Ako se ne možete prisjetiti što sve djeca trebaju učiniti prije odlaska u krevet,
samo se prisjetite na što se sve žale da nije učinjeno nakon što već legnu u krevet.
Odmah ćete dobiti popis.

"Gladan sam."
"Bojim se."
"Žedna sam."
"Moram na WC."
"Ova pidžama grebe."
"Imamo provalnika u podrumu."
"Pas je ostao vani."

I tako dalje, i tako dalje. Za svaku stvar s popisa trebalo bi se pobrinuti prije
spavanja, čak i ako nije sasvim racionalna.
Jedno upozorenje. Nemojte leći na krevet. To nema veze ni sa čim frojdovskim.
Naprosto postoji biološko pravilo koje kaže: ako ste stariji od 25 godina i ako se nakon
osam sati navečer nađete više od tri minute u horizontalnom položaju, gotovi ste! Zaspat
ćete kao top. A djeca to obožavaju. Sviđa im se udobnost i novina vaše uspavane

prisutnosti, ali vrlo će se brzo naviknuti na to i počet će očekivati - ili zahtijevati - da se
to ponavlja svake večeri.
A sada slijedi veliko finale osnovne metode za polazak na spavanje. Kada dođe
devet sati, ušutkajte dijete u dekicu, poljubite ga za laku noć i napustite prostoriju.
Lijepo ste se družili i vaš roditeljski posao za taj dan je obavljen.
Da? Možda i ne. U ovom trenutku mnogi roditelji kažu: "Kako si naivan, pa dijete
upravo ide za mnom!" ili: "Ako odem u kuhinju, kladim se da će za manje od tri minute
proviriti unutra i zatražiti nešto." Što ako vaša kćerka ne želi ostati u krevetu nakon
devet sati?


Iskradanje iz kreveta

Neka djeca jednostavno ne žele ostati u krevetu nakon što ih umotate u dekicu. Raskriju
se i iskradu iz kreveta. Dok vi pokušavate ići za svojim poslom, ona uvijek pronalaze
nove razloge da vas slijede.
Moj se sin prvi puta izvukao iz kolijevke kada mu je bilo 18 mjeseci. Supruga i ja
smo sjedili u dnevnoj sobi odmarajući se i vjerujući da je dan završio, kada se odnekud
pojavilo to slatko malo djetešce, s osmijehom od uha do uha, ponosno što je snagom
vlastitih ruku uspjelo pobjeći iz kolijevke po prvi puta u životu. Bili smo mladi roditelji,
pa smo taj događaj protumačili kao kraj svijeta na kakav smo navikli. Pojavile su nam se
vizije maloga momka koji ustaje u tri sata ujutro, naziva prijatelje, peče kolačiće na
plinskom štednjaku ili nešto još gore.
U očaju - privremeno sam zaboravio da bih trebao
biti dječji psiholog - pronašao sam neke daske i povisio
ogradu na kolijevci sa svake strane za tridesetak
centimetara. Bio je to svojevrstan izum, ali nisam bio
siguran hoće li djelovati.
Nije. Već treće noći mladac je pronašao izlaz za
bijeg, bez obzira na novu visinu. Tako smo morali
poduzeti nešto drugačije. S djetetom od osamnaest
mjeseci ne možete popričati. Ne samo to, njemu je
iskradanje iz kolijevke već postalo nešto poput
uzbudljivog izazova. Tako smo supruga i ja zaključili da
ga moramo nekako uvježbati da ostane u krevetu - ili
barem u svojoj sobi.
Pokraj vrata njegove sobe postavili smo stolicu, pa
nakon što bi pripreme za spavanje završile, jedno od nas
bi (izmjenjivali smo se) sjelo u stolicu, licem prema
hodniku. Ogradu smo maknuli, jer od nje više nije bilo koristi. Nakon gašenja svjetla
više nismo pričali. Ako bi bebač izašao iz kreveta, vratili bismo ga. Ponavljali smo taj

postupak nastojeći ostati smireni. Ponekad bismo odustali od toga da ga vraćamo u
krevet pa bi zaspao na podu. Onda bismo ga pokrili i otišli, jer nismo željeli riskirati
ponovno buđenje.
Nakon tjedan ili dva, počeo je ostajati u krevetu i počeo je spavati. Kakvo
olakšanje Mislim da je naša prisutnost djelovala smirujuće, iako nismo pričali s njime.
Sljedećih nekoliko mjeseci više nismo morali stražariti pred vratima. Nekoliko mjeseci
poslije naš je mališan narastao za pravi dječji krevet i slični se problemi više nikada nisu
pojavili.
Strategija sprečavanja djece da ustaju iz kreveta proizlazi iz temeljnoga
psihološkog principa: ako dijete ne želi ostati u krevetu u vrijeme spavanja, što dulje
ostane budno i što se više udalji iz kreveta, to će se teže odvratiti od te navike. A to znači
da će ubuduće osjećati sve veću želju za ustajanjem iz kreveta. Najvažniji zaključak
stoga glasi da mu morate "prepriječiti prolaz“ - izlaz iz sobe. Ta taktika svakako ne
predstavlja vrhunac zabave za mamu i tatu, ali vrijeme spavanja nije vrijeme za puste
želje. Tada također nije vrijeme za apsurdna raspredanja s djecom o razlozima ostajanja
u krevetu.
Samo se parkirajte u stolici ispred vrata - leđima okrenuti djetetu. Ponesite sa
sobom neku dobru knjigu ako želite. Ne pristajte na razgovor bez obzira koliko vam se
malac obraćao. Ako ustane iz kreveta i dođe do vas, nježno ga primite za ruku ili ga
podignite i odvedite ponovno u krevet.
Ako je dijete prešlo petu ili šestu godinu, možda biste ga pomoću bilježenja u
tablicu mogli ponukati da ostane u krevetu. No, pri tome se susrećete s jedinstvenim
problemom. Općenito gledano, nagrade i kazne najučinkovitije djeluju kada se
primjenjuju odmah. Ako bilježenje u tablicu kombinirate s odlaskom u krevet, djetetu ne
možete odmah dati povratnu informaciju zato što, ako se sve bude odvijalo na pohvalan
način, ono više neće biti budno. Stoga će nužno doći do odgode - tek će ujutro saznati
što ste mu zabilježili, a onda ćete primijetiti kako ta odgoda smanjuje učinkovitost
samog postupka. Usprkos svim komplikacijama, ovu posebnu tehniku "počni" ponašanja
ipak vrijedi iskušati.


Buđenje usred noći

Mnoga djeca prolaze kroz razdoblja u kojima se bude usred noći i onda se stvore pokraj
vašeg kreveta s nekakvim nejasnim zahtjevima. Neka se djeca tijekom noći mogu buditi
desetak i više puta, dok neka druga naprave malu gužvu i onda se vrate spavati.
S noćnim se problemima najteže nositi, zato što usred noći većina roditelja nije
baš pri sebi - a nisu ni djeca. Buđenje iz dubokoga sna može jako razdražiti, a i gubitak
sna loše utječe na sljedeći radni dan. Ako se pak s tim problemima suočimo na
neprikladan način, stvari će se drastično pogoršati, tj. djeca će se buditi sve češće, a to će
onda uzrokovati veće traume cijeloj obitelji.

Kada se naša kćerka približavala sedmoj godini, ušla je u fazu u kojoj se počela
buditi usred noći i pojavljivati pored našeg kreveta. Kada bismo je upitali što je muči,
ona bi odgovorila nešto besmisleno poput: "Slon je pobjegao". Naravno, u dva sata
ujutro ni sami ne možete logično razmišljati, tako da bi i odgovor glasio jednako
apsurdno, poput: "Dobro, pa gdje je?" Takve su se neobične epizode odvijale nekoliko
mjeseci dok konačno nismo utvrdili postupak koji ćemo sada opisati.
U tekstu koji slijedi navedeni su koraci koji su se pokazali vrlo učinkovitima u
rješavanju tih noćnih epizoda. Ako se provode dosljedno i smireno, većina će djece već
za nekoliko tjedana prospavati cijelu noć u komadu. Zapamtite: ako igdje postoji pravo
vrijeme za pravila nepričanja i nepokazivanja emocija, onda je to upravo usred noći!


1. Povremena noćna buđenja prihvatite kao normalne pojave

Povremena noćna buđenja tretirajte kao prolaznu fazu. Na taj ćete se način manje
uzrujavati. Naravno, ako se problem vuče već četiri godine, onda baš i nije riječ o
privremenoj "fazi". Porazgovarajte o tome s pedijatrom.


2. Bez pričanja i bez pokazivanja emocija

Ovo pravilo dvostruko vrijedi tijekom noći, zato što pričanje i emocije - osobito ljutnja -
svakoga potpuno razbude. Jeste li ikada pokušavali zaspati nakon što ste se razbjesnili?
U takvoj situaciji ne možete zaspati; tijelo i um neće vam to dopustiti. Ako usred noći
upitate dijete što se dogodilo, od toga neće biti koristi jer je mamurno, nije pri sebi i ne
može vam ništa suvislo reći. Pravilo nepričanja i nepokazivanja emocija odnosi se i na
noćne more. Ako je nužno, o njima popričajte sljedeći dan. Postoji velika vjerojatnost da
će dijete potpuno zaboraviti sâm događaj.


3. Pretpostavite da dijete možda ipak mora na WC

Sin vam se u pola tri ujutro stvori pored kreveta i mrmlja nešto nesuvislo. Netko se
svakako mora probuditi. To je vrlo zanimljiva situacija, zato što u njoj određeni ljudi -
osobito očevi - mogu zaraditi Oskara za glumu. ata počinje još jače hrkati i navlači
pokrivač preko glave. Ako živite zajedno s partnerom, svakako dogovorite redoslijed
buđenja.
Pretpostavite da dječak mora u kupaonicu - sve ako i mrmlja da je ružno sanjao ili
nešto slično. Premda to ne govore ili ne mogu reći, mnoga se djeca bude jer moraju na
WC. No, previše su mamurna da bi toga bila svjesna, tako da ne mogu verbalizirati ono
što osjećaju tjelesno. Vi ga stoga pošaljite u kupaonicu ili ga sami odvedite tamo.

Nemojte ga zapitkivati mora li na WC, osim ako se već osobno niste uvjerili da je u to
doba sposoban za suvisao odgovor.


4. Budite obzirni i tihi.

Polaganu i nježnu vodite dijete prema kupaonici ne
paleći svjetlo. Nemojte ga zgrabiti ili gurati ispred sebe
i ostanite tihi. Držite jezik za zubima, čak i ako ste
izrazito ozlojeđeni što morate ustajati. Sjetite se da
dijete mora ostati pospano.


5. Nema svjetla!

Svjetla mogu vrlo brzo razbuditi, a onda je teško
ponovno zaspati. Neka vam se oči priviknu na mrak,
tako da možete teturati uokolo a da ne napravite lom.


6. Nemojte ulaziti u dječju sobu ako nije nužno

Kada je stvarno neophodno da usred noći dođete u dječju sobu? Onda kada je dijete
stvarno uznemireno i ne želi se smiriti. Tada je bolje provjeriti što se događa. S druge
strane, mnoga će djeca malo bučiti, napraviti metež i onda se vratiti na spavanje. Pružite
im priliku za to.


7. Nemojte dopustiti da dijete redovito spava u vašoj sobi

Zajedničko spavanje može se pretvoriti u naviku koju je teško prekinuti. Na nesreću,
dijete ćete najlakše smiriti upravo ako ga pustite da spava s vama. Naravno da to onda
predstavlja najveće iskušenje, ali ako mu popustite platit ćete na dva načina.
Prvo, odmah plaćate kada dijete zapravo mora na WC, jer će nastaviti s
vrpoljenjem. Drugo, kada ga poslije budete pokušavali vratiti u sobu, to neće proći bez
bijesnog ispada.
Postoji jedna djelomična iznimka: ako vani bjesni oluja s munjama i gromovima,
pustite djecu neka spavaju na podu pokraj vašeg kreveta u vrećama za spavanje. Ona će
to prihvatiti i znat će cijeniti vašu psihološku podršku. I mi smo im to dopuštali. Za
olujne noći, četrdeset i pet sekundi nakon bljeska prve munje i udarca groma, vrata naše
sobe bi se otvorila i na njima bi se pojavile dvije male spodobe. Svaka s vrećom za
spavanje u jednoj ruci i jastukom u drugoj. Bilo je to tako slatko. Djeca bi bez riječi

počela svijati gnijezdo na podu i odmah bi zaspala, potpuno zaboravljajući nevrijeme.
Tome i služe roditelji.


Nekoliko noćnih primjera

Sada ćemo, uz primjenu sedam navedenih koraka, pokušati privoljeti nekoliko malih
klipana da se vrate u krevet - i utonu u san.


Josh, 9 godina

Josh svake noći uredno spava. No, u utorak navečer gleda razmjerno stravičan film na
televiziji. U 2 sata i 45 minuta do vas dopre nekoliko kratkih, tjeskobnih i isprekidanih
rečenica. Čekate nekoliko minuta da vidite hoće li se probuditi i ustati i ne ulazite u
njegovu sobu. On nakon nekoliko minuta ponovno tone u san i mirno spava do jutra.


Rachel, 6 godina

Rachel je bila nemirna nekoliko noći uzastopce, ali nije ustajala. Međutim, u noći s
utorka na srijedu pojavljuje se pored vašeg kreveta, trese vam ruku i govori da je
uplašena. Vi šutite, ustajete, nježno je zagrlite i vodite u kupaonicu. Puštate je da malo
sjedi na WC školjci, ali ne palite svjetla. Rachel je zapravo morala na WC. Kada završi,
pažljivo je vodite u krevet, ušuškate je i poljubite. Zaustavljate se pokraj vrata i čekate
da zaspi. Nakon nekoliko minuta vraćate se u krevet.


Jim, 4 godine

Jim ustaje nekoliko puta svake noći. Ne želi se vratiti u krevet i pravi gužvu kada ga to
zamolite. Niste sigurni je li uplašen ili je u pitanju nešto drugo. Kada ga dovedete do
vrata, počinje plakati ili viče kada izlazite iz sobe. Kaže da želi spavati s vama. Nedavno
ste bili kod pedijatra pa znate da nije bolestan. Ova je situacija očito teža od prethodne
dvije. Ne želite da Jim probudi cijelu kuću, ali ne biste mu baš htjeli ni popustiti. Što da
radite?
Kada se Jim pojavi pokraj vašeg kreveta, prvo ga odvedite u kupaonicu - ne palite
svjetla i ne pričajte. Uistinu se ispostavlja da mora piškiti. Onda ga odvedite u njegovu
sobu, stavite ga u krevet i ušuškajte. Svjesni ste da će plakati ako se pokušate udaljiti pa
još i prije nego se stigne uznemiriti uzmite stolicu, sjednite pokraj kreveta i čekajte da
zaspi. Ako ste sve obavili kako treba - niste palili svjetla i niste raspravljali - trebao bi

vrlo brzo zaspati. Premda taj postupak i nije baš zabavan, ubrzo ćete se uvjeriti da je vrlo
učinkovit. Jim je ponovno usnuo.
U slučaju neke djece postupak se mora ponavljati nekoliko puta u istoj noći
tijekom nekoliko tjedana prije nego što počnu neometano spavati. Dakle, pripremite se.
Ako uzmem u obzir sve obitelji s kojima sam ikad radio, najviši rekord buđenja u jednoj
noći iznosi sedamnaest! Radilo se trogodišnjoj djevojčici koju smo na neisprekidan san
navikavali puna dva mjeseca.
Ako predosjećate da ćete morati sjediti uz dječji krevet, unaprijed pripremite
stolicu. Onda, nakon što ste otprilike tjedan dana slijedili postupak, počnite stolicu
postupno udaljavati od kreveta. Isti položaj stolice koristite tri do četiri dana.
Naposljetku ćete se naći izvan prostorije, gdje vas dijete ne može vidjeti. Ako počne
provjeravati jeste li još uvijek tamo, počnite šmrcati ili se kretati, ali pokušajte šutjeti.
Vrlo skoro više neće biti potrebno da sjedite u stolici.


Kendra, 8 godina

Kendra prospava gotovo cijelu noć, ali voli ustati u pola šest i onda se pojaviti uz vaš
krevet, spremna za početak još jednog dana. Molite je da se vrati u krevet, ali ne želi.
U takvoj situaciji možete pokušati nekoliko stvari. Prvo razmislite o tome da
Kendrino vrijeme za polazak na spavanje pomaknete s osam na devet sati; možda joj
jednostavno ne treba toliko sna. Primijenite osnovnu metoda za polazak na spavanje.
Drugo, pazite da joj sunčevo svjetlo ne uđe prerano u sobu - izlazak sunca često razbudi
mališane. Spustite rolete ili navucite tamnu zavjesu.
Treće, možete primijeniti postupak iz trećega primjera. U pola šest ujutro odvedite
je na WC, onda je otpratite do kreveta i pričekajte da zaspi. Ako je soba mračna, a
Kendra je kasnije krenula na spavanje, taktika bi mogla upaliti.
Ako je i više nego izvjesno da se vaša kćerka neće vratiti na spavanje, pokušajte je
naučiti da se ostane igrati u svojoj sobi umjesto da vas dođe buditi. Kako ćete ostvariti
taj neznatan, no ipak heraklovski poduhvat? Razmislite o kombinaciji bilježenja u
tablicu i odbrojavanja. Napravite tablicu koristeći zvjezdice, naljepnice ili brojeve
pomoću kojih ćete bilježiti u kojoj mjeri Kendra ujutro uspijeva (1) igrati se samostalno
i (2) nikoga time ne buditi. Nakon što se probudite, zabilježite njene bodove i pohvalite
je (odmah!).
Ako se Kendra zaboravi i dođe vam u pola šest ujutro, smireno recite: "Vrati se u
krevet, ovo je 1." Vraćanje u krevet se u tom trenutku pretvara u brzo "počni" ponašanje
jer traži manje od dvije minute. Ako se djevojčica počne svađati ili ne želi otići,
odbrojavajte joj, a onda je, ako treba, otpratite u sobu. Bez pričanja i bez pokazivanja
emocija. Do tada ćete se već razdražiti i sasvim probuditi, no nakon nekoliko dana
prakse - ako vas Kendra shvati ozbiljno - moći ćete odbrojavati i vratiti se spavanju
nakon što se ode igrati u svoju sobu i tamo čekati da vi ustanete, odmoreni i svježi.

Ne zaboravite da i fizička bol može natjerati dijete da ustane, pa ako dijete već
neko vrijeme nije bilo na liječničkom pregledu, a počinje se iznenada buditi usred noći,
bilo bi dobro otići liječniku. U međuvremenu, primjenjujte postupke koje smo ovdje
opisali.


Pitanja o spavanju

Što ako dođe vrijeme za spavanje, a dijete se nije spremilo?

Možete ga staviti u krevet još odjevenog. Skinite mu cipele tako da mu bude udobnije.
Ako je još samo mališan (dvije ili tri godine star), vi mu obucite pidžamu. I zapamtite,
nemojte popustiti iskušenju da djetetu počnete držati predavanja o tome što je sve
trebalo učiniti. Kasno je, umorni ste, ono je umorno i vrlo se lako može dogoditi da
oboje pretjerate.


Je li istina da sobni ventilatori mogu pomoći djeci da utonu u san?

Da. Vjerovali ili ne, sobni ventilatori pomažu djeci zaspati. Oni proizvode nešto što se
često naziva "bijelom bukom", odnosno monotonim. ponavljajućim zvukom koji ne
smeta, nego baš suprotno, može djelovati smirujuće. Bijela buka, recimo, pokriva one
zvukove koji djecu drže budnima, poput zatvaranja vrata, prolaženja automobila,
puštanja vode u WC-u, televizije, itd.
Pri korištenju sobnoga ventilatora zapamtite da vam je potreban zvuk, a ne vjetar,
premda ljeti i cirkulacija zraka pripomaže da djeca lakše zaspe. Bijela buka također
omogućava da se lakše iskradete iz dječje sobe u tri sata ujutro, nakon što vas je
kćerkica već drugi puta probudila!





19

Obiteljski sastanci


Demokracija na djelu – ali ne sasvim.


ok su djeca mala, vi, roditelji, morate voditi glavnu riječ u kući. Roditeljstvo mora
izgledati poput neke vrste prosvijećene diktature u kojoj vi donosite odluke, vi ste
sudac i porota, ali se prema djetetu ponašate obzirno. Djeca ne mogu svaki dan
odlučivati što će jesti za ručak, kada će ići u krevet i hoće li se ujutro pojaviti u vrtiću.
Razlozi za postojanje te dobrohotne diktature leže u tome što vi bolje od male djece
znate što je dobro za njih. Imate pravo - i obvezu - da im nametnete svoju volju, makar
im se to ponekad ne sviđalo.
Očito je da odbrojavanje djeci baš i ne dopušta da dođu do riječi kada je u pitanju
disciplina. Tako i treba biti, za dobrobit i djece i roditelja. Vi odlučujete što spada u
"prestani" ponašanje i kažnjavate kratkim time-outom, ali činite to na način koji je
pravedan, smiren i ne uključuje emocionalno ni fizičko zlostavljanje. Tablice i ostale
taktike za "počni" ponašanje nešto su ljubaznije od odbrojavanja, ali su još uvijek u
potpunosti pod kontrolom odraslih.
Kako mališan raste, stvari se postupno mijenjaju. Kada navrši sedamnaest godina,
kućanstvo bi se trebalo uglavnom, ali ne sasvim, preobraziti u demokraciju. Uglavnom
to znači da bi adolescenti trebali biti malo bolje obaviješteni o pravilima koja se odnose
na njih. To također znači da djeci s godinama omogućujete sve veću neovisnost. Idealno
bi bilo kada bi tinejdžeri sami donosili odluke u vezi s domaćom zadaćom, odlaskom u
krevet, izborom prijatelja, odjeće i - u velikoj mjeri - prehrane. Postupno poticanje dječje
neovisnosti spada u najveće izazove roditeljskoga poziva.
D

Kako ćete djecu podupirati da postanu neovisnija i dopuštati im da samostalno
donose odluke kao i da čine vlastite pogreške? Kao što ćemo poslije vidjeti, ključno je
izbjegavanje onoga što nazivam pretjeranim roditeljstvom. Drugi način da djecu
potaknete u smjeru zrelosti i samostalnosti predstavljaju obiteljski sastanci.


Upravno tijelo

U samoj riječi "obiteljski sastanak" stoji i njeno značenje. Svi članovi obitelji sjednu za
isti stol i organizirano diskutiraju o određenim problemima zajedničkoga života. Neki
roditelji koriste obiteljski sastanak da bi s djecom razmijenili pozitivne komentare.
Pravo vrijeme za uvođenje takvih sastanaka nastupa kada djeca krenu u prvi razred
osnovne škole. Nemojte ni pokušavati sastančiti s djecom od tri ili četiri godine; to je
samo dobar recept da poludite u roku od dvadeset i pet minuta.
Zamisao o sastanku izrazito je dobra zbog nekoliko razloga. Kako djeca rastu - i
srećom, postaju razumnija - dobro je da dobiju veće pravo glasa u stvarima koje ih se
izravno tiču. U to ulaze kućanske obveze, telefoniranje, odmor, džeparac i disciplina.
Djeca će bolje surađivati u provedbi određenih odluka ako su dobila pravo glasa u
trenutku kada su se one donosile. I naposljetku, iskustvo stečeno u obiteljskim
pregovorima koristit će im poslije u životu, kada se vjenčaju i osnuju vlastitu obitelj. Na
nesreću, mnogi odrasli u braku na teži način shvate - naime, kada je već prekasno - da o
vještini pregovaranja nemaju pojma.
Obiteljski je sastanak, prema tome, vrlo dobar način da djeci date pravo glasa u
stvarima koje se tiču kućanstva. Kućna sastajanja možete iskoristiti da biste
prodiskutirali tekuće stvari poput pranja rublja, džeparca, odlaska na spavanje,
posuđivanja filmova, odmora, hrane, suparništva medu braćom itd. Popis mogućih tema
vrlo je dug. Premda će neki sastanci biti vrlo demokratični, mama i tata još uvijek imaju
posljednju riječ ako sporazum drugačije nije moguće postići. Prirodno je da ćete vi - i
svi ostali - više pričati, ali samo na sastanku. Pravilo nepričanja treba primijeniti kad god
se to pokaže neophodnim.
Obiteljski se sastanci mogu sazivati kada god vam se čini zgodnim, najbolje je
jednom ili dva puta tjedno. Izvanredni sastanci mogu se sazivati kada god iskrsne neki
poseban ili hitan problem. I - vjerovali ili ne - i djeca sama mogu zatražiti sazivanje
sastanka.


Kako se vodi obiteljski sastanak

Vođenje obiteljskoga sastanka vrlo je jednostavno pa smjernice koje ću ovdje navesti
predstavljaju samo jedan od mogućih načina na koje se sastanak može odvijati. Mama i
tata (ne u isto vrijeme) obično predsjedaju, preuzimaju odgovornost za održavanje reda i

paze da se sudionici ne udalje od teme. Starija djeca mogu s vremena na vrijeme
preuzeti vođenje sastanka ako odrasli procijene da su tome dorasla. Predsjedajući pazi
da se svi drže teme i da svaka osoba dobije priliku da govori i da je pri tome nitko ne
prekida.
Što je cilj? To je vrlo jednostavno. Svaka osoba u obitelji iznosi problem koji želi
riješiti. Onda, uz svaku temu, predsjedajući vodi sastanak sljedećim koracima:

1. Jedna osoba opisuje problem koji treba riješiti.
2. Drugi iznose svoja mišljenja i osjećaje u vezi s tim problemom.
3. Otvara se prostor za iznošenje prijedloga rješenja; svatko smije govoriti, ali u
svoje vrijeme.
4. Nastoji se postići konsenzus. Konačno rješenje može se složiti od prijedloga
koje su iznijeli različiti članovi obitelji. Ako postoje neslaganja, odlučuju mama i tata.
5. Postignuto rješenje stavlja se na papir koji se onda pričvrsti na hladnjak. Može
se također zabilježiti u poseban zapisnik, bilježnicu ili u računalo.
6. Sljedeća osoba iznosi svoj problem, a koraci od 2 do 5 se ponavljaju.

Neka se rješenja u početku mogu smatrati samo eksperimentalnima, osobito ako je
problem složen, a neslaganja oko njega velika. Ako predloženo rješenje ne donosi
rezultate, uvijek se može preinačiti prilikom sljedećega obiteljskog sastanka. Premda
prijedlozi moraju biti konkretni, precizni i praktični, nemojte si braniti fleksibilnost i
maštovitost! (Vidi naš primjer "Tko je popio svu mineralnu?" u sljedećem odjeljku.)
Sjedenje na tim obiteljskim sastancima nije baš lako. Ako gajite nade da se radi o
toplom i ugodnom iskustvu, varate se. Obiteljski sastanci ponekad mogu biti uistinu
nepodnošljivi pa je bolje da ne traju dulje od sat vremena jer biste inače poludjeli. Prije
naših obiteljskih sastanaka djeca bi gunđala i govorila nam kako svi njihovi prijatelji
misle da smo ja i moja žena čudaci. Ali nakon samog sastanka, i sami bi se kladili u to!
Mnogi se roditelji slažu da su obiteljski sastanci, paradoksalno, jedna od najtežih,
ali ujedno i najučinkovitijih stvari koje možete raditi s djecom. Ako uspijete provesti
cijeli postupak, članovi obitelji bit će skloniji dobrovoljnom slijeđenju rješenja u
pogledu kojeg su se i sami složili. Lijepo je kada svatko dobije priliku da izrazi svoje
mišljenje i da nauči neke vještine pregovaranja.


Problemi i rješenja: Dva primjera

1. Slučaj nestale mineralne

Kada joj je bilo devet godina, moja je kćerka iznijela važan problem na našem
obiteljskom sastanku. Djevojčica je objasnila da mama i tata obično kupuju pakiranje
mineralne vode od osam bočica za četveročlanu obitelj. Problem je bio u tome što ona
ipak nikada nije mogla doći do svoje dvije bočice. Uvijek bi netko sve popio! Svi smo

saslušali kćerkino iznošenje problema, a onda su brat, mama i tata iznijeli svoja
mišljenja.
Nakon kratkotrajnoga traženja, došli smo do rješenja. Kada pakiranje uđe u kuću,
svih osam boca bit će označeno inicijalima: dvije za mamu, dvije za tatu, dvije za bracu i
dvije za seku. Ako netko popije obje boce, mora čekati dok ne stigne novo pakiranje.
Ako još uvijek želi mineralnu, mora slijediti posebnu proceduru. Prvo, mora pogledati
pakiranje i vidjeti je li još nešto ostalo, a ako jest, čiji su inicijali na bocama. Od te se
osobe onda "njezina" boca može otkupiti za nešto novaca. U slučaju da osoba ne želi
prodavati, nije dopušteno primijeniti izazivanje ili manipulaciju.
Taj se dogovor oglasio na hladnjaku i djelovao bez problema.


2. Nevjerojatan slučaj ljetnih praznika

Kada mu je bilo jedanaest godina, moj je sin na jednom obiteljskom sastanku iznio ovaj
problem. Očito su on i sestra prethodno sklopili pakt da se na sastanku raspravi ne bi li
se vrijeme ljetnoga odlaska na spavanje trebalo razlikovati od onoga tijekom školske
godine. Da budemo precizniji, djeca nisu smatrala potrebnim da preko ljeta odlaze na
spavanje u neko određeno vrijeme, s obzirom na to da ujutro mogu spavati do mile
volje.
Ovaj je slučaj nevjerojatan zato što smo se supruga i ja složili s njihovim
zahtjevom! Premda nas je zamisao malo zbunila, složili smo se uz sljedeće uvjete: ako
odemo u krevet prije djece, ona moraju biti potpuno tiha i ne smiju nas probuditi. U
suprotnom se dogovor mijenja.
Nakon nekoliko noći pokušaja i pogrešaka, dogovor se promijenio na sljedećem
sastanku zato što su nas djeca budila. Novi dogovor, koji se pokazao dobrim, glasio je
ovako: ako nas djeca probude, odmah moraju u krevet.





20

Kada pričati


Ispravno je postupanje rezultat znanja – i prakse.


ravilo nepričanja i nepokazivanja emocija ne znači da ne biste s djecom smjeli
raspravljati o njihovu zabrinjavajućem ponašanju. No, za pričanje i objašnjavanje
postoji pravo i krivo vrijeme. Općenito trenutak kada se disciplinski postupak provodi u
krivo vrijeme. Zašto? Zato što taj kratak vremenski razmak nije pravo vrijeme za učenje,
barem kod većine djece. Tada se lakše iznervirate. I postoji velika vjerojatnost da će se
djeca naljutiti na vas. U isto bi vrijeme mogla osjećati tjeskobu, krivnju i defenzivnost s
obzirom na ono što se upravo dogodilo.
Pričanje dok traje nelagodna emocionalna napetost stvara dva problema. Prvo,
pričanje u takvim trenucima potiče svađu. Nećete naći baš mnogo djece koja će se s
užitkom složiti da ste vi – i vaši argumenti - potpuno u pravu, a da je njihovo ponašanje
potpuno pogrešno. Djeca, da bi spasila obraz, osjećaju svetu dužnost da vam se
suprotstave. A ako upadnete u razmirice, niste ništa postigli.
Drugo, postoji velika vjerojatnost da ono što mislite o ponašanju vaše djece jest
ispravno. Roditelji nisu glupi i uglavnom ne hodaju uokolo govoreći djeci gluposti.
Premda su vam zamisli izvrsne, djeca za njih baš neće biti otvorena tijekom
disciplinskoga postupka. U tim trenucima ona ne žele čuti što imate reći, a pokušaji
objašnjavanja još će ih više razjariti. Ta će ljutnja motivirati vašu kćerku da se
suprotstavi svemu što kažete - premda to ne mora naglas izreći. Dakle, što ste postigli?
Malenoj ste pružili priliku da vaše zamisli lijepo odloži u smeće.
Kada treba razgovarati o problemima? Razgovarati treba odmah u slučaju da se
dijete počne ponašati na nov, neuobičajen i opasan način. Recimo da je dijete odlučilo
koristiti kauč kao trampolin. Takvo je ponašanje novo i neuobičajeno, a čini vam se i
opasno. Objasnit ćete sinu da ne smije skakati po kauču zato što može povrijediti sebe i
oštetiti namještaj. Nova psovka ili udaranje također predstavljaju primjere kada djetetu
treba objasniti što se ne smije činiti. Neka objašnjenja budu kratka i jasna. Promatrajte
P

djetetov izraz lica; obično nije teško primijetiti kada mu nije stalo do vašeg
objašnjavanja. Ako je moguće, u tom trenutku završite razgovor.


Prvo postavite nekoliko pitanja

Umjesto da odmah skaču i počnu s tjeskobnim objašnjenjima, kada vrijeme to dopušta,
roditelji mogu primijeniti neke tehnike ispitivanja koje djeci pomažu da lakše promisle
neki problem. Pitanja mogu glasiti:

Što bi se dogodilo da si to učinio?
Zašto je dobro tako učiniti?
Kako si se osjećala kada sam ti to rekla?
Što misliš, Zašto želim da napraviš domaću zadaću?
Zašto je loše gurati nekoga?
Zašto te učitelj moli da se stišaš?

Ispitivanje potiče dijete da samostalno promisli, a ne da samo pasivno sluša
virtuozno roditeljsko predavanje. Ovakva mentalna aktivnost, u prisutnosti
nerazljućenoga odraslog, djeci često pomaže da bolje zapamte lekciju. Pitanja popraćena
kratkim roditeljskim objašnjenjima mogu predstavljati djelotvornu metodu kojom dijete
možete poučiti ponašanju. Bilo da ste odlučili objašnjavati ili postavljati pitanja, nemojte
zaboraviti da su kratki i smireni razgovori uvijek bolji od dugačkih i ljutitih prodika.


Znanje plus praksa

Što ako problem u ponašanju nije nov, neuobičajen i opasan,
nego je umjesto toga neznatan, ali čest i zamoran. Recimo
da, usprkos svim objašnjenjima, vaša sedmogodišnja kćerka
još uvijek povremeno cmizdri ako nije sve po njenom. Pored
toga, često zaboravlja pospremiti svoje stvari. Kada je
cmizdrila, rekli ste joj neka "govori kao velika djevojčica".
Kada je ostavljala igračke i knjige da leže uokolo, lijepo ste
joj objasnili da joj niste sluga.
U čemu je problem? Problem je u tome što je ona
samo dijete! Treba proći neko vrijeme prije nego što dijete
nauči izbjegavati "prestani" ponašanja i uspješno obavljati
određena "počni" ponašanja. Ostavite djecu na miru - budite
strpljivi i realni.

Odrasli često zaboravljaju da dječje ovladavanje ispravnim ponašanjem ne ovisi
samo o znanju (objašnjenjima) nego i o praksi (ponavljanju). Vještinom vožnje
automobila sigurno niste ovladali čitajući knjige. Niste se pretvorili u vozača naprosto
zato što vam je instruktor rekao gdje su paljenje, upravljač, papučica za gas i kočnice.
Premda ti pojmovi mnogo znače u početku, još uvijek morate vježbati, vježbati i
vježbati. I to u različitim uvjetima. Morate voziti po lijepom i ružnom vremenu, s
ljubaznim, ljutitim ili zabrinutim suvozačem, kada ste dobro i kada ste loše raspoloženi.
Isto vrijedi za djecu. Nemojte podcijeniti koliko je prakse potrebno prije nego što
djeca postanu sposobna govoriti normalnim tonom glasa (kada su frustrirana) i sjetiti se
da pokupe stvari iza sebe (kada bi radije trčala i igrala se s prijateljima).
Ako s djetetom s vremena na vrijeme želite popričati o dobrom i lošem ponašanju,
svakako to učinite. Ali nemojte pričati u trenutku kada provodite neku disciplinsku
mjeru. I zapamtite da djeca nisu mali odrasli; ne možete ih naučiti dobrom ponašanju
jednostavnim ulijevanjem informacija u glavu. Treba dodati da mi, roditelji, često
zaboravljamo kako djeca na različite načine usvajaju dobro i loše ponašanje:

☻ Roditeljski uzori.
☻ Oponašanje ostale djece, uključujući braću.
☻ Knjige, televizija i glazba.
☻ Pohvale koje prate dobro ponašanje.
☻ Komentari odraslih u vezi s ponašanjem ostalih ljudi, djece i odraslih.
☻ Eksperimenti s ponašanjem: pokušati i čekati što će se dogoditi.
☻ I još mnogo toga...

Kada se ne radi o disciplini ili konfliktima, naravno da smijete pričati koliko god
želite. Smijete pričati cijeli dan ako vas to oboje zabavlja. Zapravo, većina roditelja
najviše uživa u tome da promatra djecu kako misle, napreduju, uče i mijenjaju se. Mala
su djeca strojevi za učenje pa je fascinantno sudjelovati u tom procesu i poticati ga.





















Dio V.


Učvršćivanje
odnosa





21

Djetetovo samopoštovanje


Realno i pozitivno samopoštovanje nije ništa drugo
do nuspojava dobro vođenog života


tvarno ste se trudili i do ovog ste trenutka u provedbi programa 1-2-3 mnogo toga
postigli. Poduzeli ste prva dva divovska roditeljska koraka. Vaš se dom pretvorio u
mnogo mirnije i za život ugodnije mjesto.
Prvi se korak sastojao od kontroliranja teškog ("prestani") ponašanja. Sada već
rutinski i smireno odbrojavate nepodnošljivo ponašanje. A djeca popuštaju i odustaju, za
divno čudo, već nakon 1 ili 2, cmizdrenje vam zasigurno baš nimalo ne nedostaje!
Suparništvo medu braćom doživljavate kao životnu činjenicu, ali količina sukoba i svađa
drastično se smanjila otkako ste uveli četiri osnovna pravila uspostavljanja kontrole nad
dječjim ratovima. Naravno, ponekad se malo više uzbudite pa počnete brbljati, ali još se
uvijek možete obuzdati i stišati.
U drugom ste roditeljskom koraku počeli primjenjivati taktike poticanja dobrog
("počni") ponašanja. Taj je zadatak lakši zato što, nakon što ste neko vrijeme
odbrojavali, djeca počinju shvaćati da mislite ozbiljno. No, otkrili ste i da "počni"
ponašanje traži više motivacije, kako od djece tako i od vas! Bez obzira na sve, utvrdili
ste novu rutinu za izvršavanje dnevnih zadataka poput odlazaka u krevet, obroka, pisanja
domaćih zadaća te ustajanja i spremanja za školu. Sada su djeca sretna kada mogu stvari
obavljati samostalno i kada ih vi toliko ne gnjavite i ne tjerate. Kuća nije ispunjena
vikom i urlicima koji su prije simptomatično izbijali tijekom tih mučnih - i depresivnih -
odmjeravanja snaga. Nevjerojatno, ali dijete čak i posprema iza sebe; soba mu je mnogo
urednija!
Ukratko, ono se bolje ponaša, sretno je i sluša što mu predlažete. Sposobni ste
uživati u njegovoj energiji, entuzijazmu i znatiželji. Otkrili ste da su vam djeca umiljata,
S

angažiranija i da posjeduju stanoviti smisao za humor. U skladu s time, i uloga roditelja
počela vam se više sviđati.
Pa, znate što? Vrijeme je onda za treći i posljednji korak na ljestvici roditeljstva.
Treći korak uključuje učvršćivanje vašeg odnosa s djetetom (i uživanje u njemu). Taj
posljednji korak uključuje - neizbježno - i realan pogled na pitanje djetetovog
samopoštovanja.


Vaš odnos i djetetovo samopoštovanje

Vaš međusobni odnos i djetetovo samopoštovanje usko su povezani. Što god poduzeli sa
ciljem poboljšavanja vašeg odnosa, odrazit će se i na djetetovom samopoštovanju. No,
usrećit će vas kad saznate da je sve što ste dosada učinili, uključujući prvi i drugi
roditeljski korak (kontroliranje "prestani" i poticanje "počni" ponašanja), znatno utjecalo
i na povećanje razine samopoštovanja vašeg sina ili kćeri. Da biste to razumjeli, morate
shvatiti o čemu se zapravo radi kada je riječ o samopoštovanju.
Samopoštovanje - u slučaju djece i odraslih - predstavlja tešku, ozbiljnu i na
stvarnosti utemeljenu stvar. Samopoštovanje, suprotno onome što često slušate, ne
predstavlja projekt Kako postići da se dijete osjeća dobro bez obzira na sve. Ako u
nečijem životu nedostaju neke kvalitete, afirmativno se samopoštovanje neće moći
uspostaviti u sekundi iznenadnog uvida, tijekom vikend-radionice ili u vidu nekog
pozitivnog iskustva tijekom ljetovanja u kampu. Samopoštovanje se temelji na
stvarnosti, a ne na štosovima.
Postoji anegdota o jednoj učiteljici - ljubaznoj, dobronamjernoj gospođi - koja se
iznimno brinula da ojača samopoštovanje svojih učenika. Jednoga je dana na satu
zemljopisa razredu postavila sljedeće pitanje:

"Koji je glavni grad Egipta?"
Dječak na drugom kraju razreda entuzijastično je podigao ruku.
"Johnny?" upitala je učiteljica.
"Mississippi", odgovorio je Johnny sigurnim glasom.

Privremeno ustuknuvši, ali ne želeći poljuljati dječakovo samopoštovanje,
učiteljica se brzo oporavila i rekla: "To je ispravan odgovor, ali na neko drugo pitanje.“
Ova dosjetka ulazi u primjere površnih štosova koji su smišljeni da bi se zaštitilo
djetetovo samopoštovanje. Ispravno bi bilo da mu je učiteljica jednostavno odgovorila:
"Pogrešno."
Ovdje treba imati na umu sljedeće: realno i pozitivno samopoštovanje nije ništa
drugo do nuspojava dobro vođenoga života. Dobro vođen život temelji se na četiri
stvari: socijalnoj kompetenciji (slaganje s drugima, osjećaj da vas vole i cijene), radnoj
kompetenciji (kod djece se pod time podrazumijeva škola, ali uključuje i neovisne
vještine samoorganizacije), tjelesnoj kompetenciji (fizičke vještine i briga za vlastito

tijelo) i karakternoj kompetenciji (sposobnost slijeđenja pravila, ulaganje napora,
hrabrost i briga za druge). Dakle, u mjeri u kojoj djetetu pomažete u tim područjima,
utječete i na njegovo samopoštovanje.


Tri roditeljska koraka i dječje samopoštovanje

Kada počnete s prvim roditeljskim korakom, odbrojavanjem nepodnošljivog ponašanja,
pomažete djetetu u njegovu samopoštovanju na vrlo važan i temeljan način. Nitko, bilo
da se radi o djetetu ili odrasloj osobi, nikada se neće dobro slagati s drugima ako se
kontinuirano prepire, cmizdri (i odrasli cmizdre!!!), gnjavi, viče i omalovažava druge.
Nepodnošljivi ljudi teško sklapaju i održavaju prijateljstva. Ovladavanje samokontrolom
i odustajanje od onoga što se ne bi smjelo činiti također predstavljaju vrlo važan dio
posljednjega elementa samopoštovanja - karaktera.
Drugo, kada počnete sustavno poticati pozitivno ("počni") ponašanje, time ćete
pomagati djetetu pri njegovu samopoštovanju zato što "počni" ponašanje uključuje
učenje kako neovisno upravljati vlastitim životom. Djeca koja znaju kako ujutro izaći iz
kuće, dovršiti zadaću, nahraniti psa i leći u krevet - samostalno - prirodno se osjećaju
bolje u vlastitoj koži. Neovisnost ih ispunjava ponosom.
Konačno, ako dijelite dobar odnos s djetetom - i radite na njegovu učvršćivanju -
to velikim dijelom ulazi u onaj dio samopoštovanja koji se tiče socijalne kompetencije.
Dijete svakim danom postaje sve starije, a to znači da će se uskoro morati dobro slagati
sa sve većim brojem djece i sve većim brojem odraslih. U odnosu s vama djeca stječu
ona dragocjena prva iskustva koja će im pomoći u boljem slaganju s drugima.
Postoji još jedan dobar razlog za izgradnju odnosa s djetetom: pozitivan, ugodan i
zdrav odnos nevjerojatno olakšava preostale dvije roditeljske zadaće - odbrojavanje
nepodnošljivog ponašanja i poticanje poželjnog ponašanja.
U sljedećih nekoliko poglavlja raspravit ćemo neke jednostavne, ali djelotvorne
načine da poboljšate i izgradite odnos sa svojim djetetom. U 22. poglavlju saznat ćete
kako izbjeći velikog ubojicu samopoštovanja: roditeljsko pretjerivanje. U 23. poglavlju
pružit ćemo vam nekoliko korisnih savjeta u vezi s pohvalama i pokazivanjem
naklonosti. Nakon toga ćemo vam u 24. poglavlju prirediti veliko iznenađenje govoreći
o obiteljskom zajedništvu i onome što u vezi s tim možete poduzeti. U 25. poglavlju
istraživat ćemo prečesto zaboravljan roditeljski zadatak: suosjećajno slušanje naših
malenih. U istom ćemo poglavlju raspravljati o tome kako uskladiti slušanje i
odbrojavanje. Okretanje sklopke sa suosjećajnog na naredbodavnog i natrag - uvijek
iznova - uopće nije lagan zadatak!







22

Roditeljsko pretjerivanje


Tjeskobni roditelji, ljutito dijete.


edavno sam u samoposluživanju stajao ispred hladnjaka s mliječnim proizvodima.
Dok sam pokušavao odlučiti koju ću vrstu mlijeka kupiti, primijetio sam majku s
djevojčicom kojoj je moglo biti otprilike devet godina. Približavala mi se gurajući
kolica. Kada su rišle nadomak, majka je izustila tjeskobnim glasom: "Pazi, tu stoji jedan
čovjek!
Ja sam muškarac prosječne visine, težak oko osamdeset kilograma. Čak i da je
hodala 20 kilometara na sat, djevojčica bi još imala dovoljno vremena i prostora da se
zaustavi prije nego što se sudari s mojim nogama. Mamin komentar predstavlja dobar
primjer onoga što se ponekad zove "roditeljskim pretjerivanjem". Pretjerivanje
podrazumijeva suvišne korektivne, upozoravajuće ili disciplinske komentare koje
roditelji upućuju djeci. Ti su roditeljski komentari nepotrebni zbog više razloga:

1. Dijete je već ovladalo vještinama potrebnima za nošenje sa situacijom.
2. Čak i ako dijete nije ovladalo vještinama nužnima za nošenje s danom
situacijom, bilo bi bolje da to nauči na osnovi vlastitog iskustva.
3. Osim 1 i 2, situacija je sasvim beznačajna.


Što sve dijete može

U prethodno opisanom "mliječnom" slučaju, devetogodišnja je djevojčica u svakom
slučaju bila sposobna (a) primijetiti kako im stojim na putu, (b) osvijestiti činjenicu da
N

baš ne bi bilo lijepo zaletjeti se u mene i (c) na vrijeme zaustaviti kolica i zaobići me.
Prosječno devetogodišnje dijete ne treba roditeljske upute da bi to izvelo. Na nesreću,
kada je majka primijetila da se djevojčica uputila prema meni, postala je nervozna.
Premda je možda vjerovala da se kćerka neće zaletjeti u mene, željela se osigurati pa joj
je uputila nepotrebno upozorenje.
Evo još jednog čestog primjera besmislene roditeljske direktive: "Pazi sada da ti
sladoled ne padne na pod!" Koliko djece namjerno želi da im to ukusno blago padne na
pod? Ne baš mnogo.


Bolje je učiti iz iskustva

Kada su bila još mala i nakon što smo se uselili u našu prvu kuću, običavao sam gledati
djecu kako se igraju u dvorištu, Na vlastiti užas, primijetio sam da tamo svakih pet
minuta dolazi do incidenta što sam ga, prema vlastitoj slutnji, samo ja mogao riješiti.
Požurio bih van i pokušavao posredovati u nekom dječjem sporu ili na neki sličan način
popraviti situaciju. Nekih dana, osobito vikendima, morao sam poduzimati višestruke
diplomatske misije.
Onda me jednoga dana supruga upozorila na zanimljivu i jednostavnu činjenicu.
Objasnila mi je da tijekom svih onih sati koje tjedno provedem na poslu - radilo se o
otprilike pedeset sati - nijedno dijete nije bilo ubijeno, nije slomilo ni ruku ni nogu, nisu
mu izbili oko niti je došlo do bilo kakvog ozbiljnog ozljeđivanja. I ne samo to, djeca su
uspješno sklapala prijateljstva i u osnovi su se izvrsno zabavljala. Pouka? Pretjerivao
sam u svojoj roditeljskoj ulozi. U carstvu dobrosusjedskih dječjih odnosa, moje su
nadzorne i savjetodavne usluge bile sasvim suvišne. Premda su konflikti izbijali u
određenim razdobljima, djeca su ih uspješno rješavala i bez mene.


Beznačajna situacija

Mike i Jimmy u prednjem dvorištu vježbaju bejzbolski udarac i hvatanje. Jimmyjev tata
pere automobil koji stoji na prilazu, dok susjed, gospodin Smith, uređuje živicu. Mike
propušta Jimmyjev udarac i loptica se otkotrlja prema gospodinu Smithu. On se smiješi i
baca je natrag. Tata pak upozorava dječake da se idu igrati negdje drugdje ili da prestanu
s bacanjem. Je li tata trebao držati jezik za zubima? Da, trebao je.
Situacija je sasvim beznačajna. Tatina pretjerana osjetljivost tjera ga na
intervenciju u trenutku kada bi zapravo trebao šutjeti. Pustimo dječake da se sami
sporazume sa susjedom kada bude trebalo. Djeca su se zabavljala na prihvatljiv i
konstruktivan način, a gospodin Smith je zasigurno uživao isprobavajući svoje staro
bacanje!

Tjeskobni roditelji, ljutito dijete

Premda su događaji koje smo upravo opisali sasvim trivijalni, pitanje pretjerivanja u
roditeljstvu sâmo po sebi nije. Za to postoje dva razloga: (1) roditelji koji pretjeruju to
čine redovito i (2) pretjerivanje ostavlja predvidljiv, negativan učinak na djecu. Djeca na
nepotrebna roditeljska upozorenja i disciplinske mjere reagiraju na nekoliko načina, od
kojih niti jedan nije pozitivan. Takve reakcije tijekom duljega vremenskog razdoblja
ostavljaju znatne negativne posljedice na djetetovu
osobnost i samopoštovanje.
Prva negativna reakcija na roditeljsko pretjerivanje
jest ljutnja. Ovu situaciju nazivamo "tjeskobni roditelji,
ljutito dijete". Tjeskobni mame i tate koji neprekidno
verbaliziraju svoje strahove neizbježno će u svojih
potomaka isprovocirati ljutnju. No, naravno da je
ponekad izražavanje brige i zabrinutosti nužno. "Svakako
pogledaj ulijevo i udesno prije prelaženja ceste", tako
nešto moramo pripomenuti četverogodišnjaku koji
prelaženje ceste još nije uvježbao kako treba.
Dijete ljuti neprekidno i bespredmetno ponavljanje
briga. Zašto? Ukratko: zato što ga vrijeđa. Roditelji šalju
sljedeću poruku: moram se brinuti o tebi jer ti to nisi u
stanju; nema baš mnogo toga što si u stanju učiniti bez
mojega nadzora i vodstva. Nijedno dijete ne želi biti podcijenjeno, a roditelji koji
pretjeruju definitivno podcjenjuju.
Ovo nas dovodi do druge negativne dječje reakcije na nepotrebna roditeljska
uplitanja: podrivanje djetetova samopoštovanja. Ako odrastate neprekidno slušajući
roditelje kako vam ponavljaju da niste u stanju ovo i da niste u stanju ono, nećete steći
neko visoko mišljenje o vlastitim sposobnostima. "Nemoj previše vikati na zabavi, pazi
na red, ne zaboravi se zahvaliti gđi Johnson, budi dobar prema drugoj djeci..." Poruka je
primljena: "Ti si socijalni imbecil."
Pretjerivanje se u potpunosti razlikuje od najvažnije roditeljske zadaće: jačanja
samopoštovanja uz pomoć poticanja neovisnosti i autonomije. Djeca će tijekom
odrastanja učiti u sve većoj mjeri samostalno prevladavati sve više stvari. Naposljetku,
većina roditelja baš i ne priželjkuje da djeca do kraja života žive zajedno s njima.
Eto, sljedeći puta prije nego što krenete upozoravati, uspostavljati disciplinu - ili
čak odbrojavati - postavite si nekoliko pitanja. Može li moja kćerka samostalno riješiti
problem? Nije li u ovom slučaju bolje da uči na vlastitoj koži? Je li sve to uopće
vrijedno moga uplitanja?
Ponekad je bolje da šutimo, držimo fige i pokušamo smireno promatrati kako nam
dijete stječe iskustvo. Gledajte na tu vježbu kao na pametno ulaganje u djetetovo
samopoštovanje i budućnost.






23

Izražavanje naklonosti i pohvale


Razmislite o tome koliki ugled
dijete uživa u vašim očima.


zražavanje naklonosti i pohvalu stavili smo u isto poglavlje zato što su vrlo slični.
Naklonost na neki način predstavlja onaj dio roditeljske uloge koji poručuje: "Sviđaš
mi se". Izražavanje naklonosti predstavlja snažan poticaj za izgradnju samopoštovanja
zato što izravno potvrđuje mladu osobu i pridonosi onom dijelu jednadžbe koji se odnosi
na socijalnu kompetenciju. Pohvala se tiče onog dijela roditeljske uloge koji poručuje:
"Sviđa mi se, odnosno, ponosim se onime što činiš". Pohvala u jednakoj mjeri gradi
samopoštovanje zato što u djetetu prepoznaje i potiče
prikladno ponašanje.
No, kada je riječ o naklonosti i pohvali, roditeljska
uloga je teža nego što biste očekivali. Premda one potiču
samopoštovanje u istoj mjeri u kojoj učvršćuju odnos,
roditelji se njima često ne bave onoliko koliko bi trebali.
Razloge zbog kojih se to događa spomenuli smo u 13.
poglavlju, kada smo govorili o pravilu "ljutiti roditelji
govore, a zadovoljni šute". To "pravilo" skreće pozornost
na sklonost odraslih da djeci šalju povratnu informaciju
samo kada su ljutiti, ali ne i onda kada su zadovoljni
dječjim ponašanjem.
Ta nama prirođena nastranost - činjenica da
uglavnom govorimo kada smo ljutiti, a ne dijelimo
pohvale i ne izražavamo naklonost osim kada smo
stvarno, stvarno raspoloženi - jedan je od najjačih razloga
I

zašto smo vas zamolili da u prvom roditeljskom koraku naučite kontrolirati
nepodnošljivo ponašanje, a tek poslije, u drugom koraku, da učite kako poticati pozitivno
ponašanje. Ohrabreni uspjehom u prvom i drugom koraku, bit ćete skloniji prionuti uz
one dijelove programa 1-2-3 koji se odnose na učvršćivanje odnosa. Uspjeh u dva
početna koraka automatski će u vama potaknuti veću naklonost prema djeci i osjetit ćete
veću potrebu za izražavanjem pozitivnih povratnih reakcija. Ta dodatna motivacija vrlo
je važna zato što ste i vi samo ljudi, mnogo radite i ne možete uvijek pamtiti sve što
biste trebali činiti.
Manjak pozitivnih povratnih reakcija može biti uzrokovan i sljedećim
čimbenicima: (1) onime što roditelj osjeća prema životu općenito i (2) onime što roditelj
osjeća prema djetetu, općenito i u tom specifičnom trenutku. Ako je dijete učinilo nešto
pohvalno, ne znači da će za to biti pohvaljeno. Istražimo ove dvije stvari.


Mama i tata: kako ste vi?

Istraživanja su potvrdila ono što je zdrav razum već dugo znao roditelji koji su nesretni i
koji pate neće izražavati mnogo naklonosti i dijeliti previše pohvala. Poznato je da se
depresivni roditelji distanciraju i izoliraju od djeteta, a ponekad se ponašaju potpuno
ravnodušno. Depresivni mame i tate jednostavno nemaju pozitivne energije za bacanje.
A djeca to znaju i osjećaju. Roditeljsku energiju mogu isisati dugi sati provedeni na
stresnom poslu, onome u kojem su nadređeni naporni, a izazovi nepremostivi.
Roditeljsku energiju također može iscrpljivati briga za djeda i baku, zabrinutost za
vlastito zdravlje, iscrpljenost od braka ispunjenog kroničnim konfliktima. Svi ovi
stresovi tjeraju roditelje da se u većoj mjeri bave sobom pa onda manje primjećuju i
rjeđe pohvaljuju dobre stvari koje mališani čine.
Ova priča poručuje sljedeće: da biste mogli izražavati naklonost i dijeliti pohvale
na način koji će djeci pomoći u odrastanju, morate se u prvom redu pobrinuti za sebe.
Sve vaše potrebe moraju biti zadovoljene i ne smijete
osjećati da ste zatočeni u jednoj od bespomoćnih i očajnih
uloga mučenika i žrtve.
Možda je došlo vrijeme za dobru self-help knjigu o
psihologiji i osobnom rastu. Možda je vrijeme za taj
liječnički pregled koji toliko odgađate. Ili pred vama stoje
teži zadaci. Možda morate ozbiljno procijeniti situaciju na
poslu i razmisliti o tome da se naučite bolje nositi s
nadređenima ili čak promijeniti posao. (Da, rekao sam baš
to: naučiti kako se bolje nositi s nadređenima!) Ili je
potrebno da sjednete za isti stol sa svojim supružnikom i da
se - na obziran, ali odlučan način - suočite s činjenicom da
se udaljavate i više ne uživate zajedno u tolikoj mjeri?

O čemu se god radilo, količina naklonosti i odobravanja koje će dijete primiti od
vas u velikoj mjeri ovisi o tome koliko ste uspješni u otkrivanju i rješavanju vlastitih
problema.


Što osjećate prema djetetu

Tijekom godina vidao sam mnogo roditelja koji su bili izrazito uznemireni ili čak
shrvani time što je njihovo dijete stvorilo loš ugled među vršnjacima. Recimo da im sin
ima tek nekoliko prijatelja ili ih uopće nema. Ne pozivaju ga na rođendanske proslave.
Muče ga i zlostavljaju na igralištu. Učitelji nisu oduševljeni njegovom prisutnošću u
razredu. Ukratko, čini se da ljudi i svijet općenito djetetu ne pružaju nikakav pozitivan
odgovor - samo mnogo negativnih. A većina roditelja danas shvaća da je ugled, jednako
kao i prvi dojam, teško promijeniti. Opće mišljenje o nekome - ugled koji ta osoba
posjeduje u vašim očima - u velikoj mjeri ovisi o tome koliko pozitivnih i negativnih
reakcija s njome razmjenjujete. Roditeljima su ovo loše vijesti: o nekoj djeci roditelji
nemaju visoko mišljenje. Roditelji tu djecu vole, ali im se ona zapravo ne sviđaju.
Premda će to malo roditelja uistinu priznati, kada vam se dijete baš ne sviđa, događaju
se dvije negativne stvari: (1) niste baš darežljivi s izražavanjem naklonosti i pohvalama i
(2) osjećate užasnu krivnju.
Kako to riješiti? Do rješenja se dolazi u tri koraka. Prvo. morate se potruditi da toj
djeci odbrojavate razumno i smireno, tako da vas ne izlude svađanjem, cmizdrenjem,
mučenjem i ispadima. Onda morate napregnuti moždane stanice i utvrditi rutinu za
"počni" ponašanje, tako da vas ta djeca više ne razjaruju kašnjenjem u školu, stvaranjem
nereda i kasnim odlascima na spavanje. Naposljetku ćete morati posvetiti pozornost
svim onim jednostavnim ali učinkovitim strategijama građenja odnosa o kojima
govorimo u petom dijelu ove knjige, u što ulazi zabava udvoje, suosjećajno slušanje i
suzdržavanje od roditeljskih pretjerivanja.
Budite strpljivi. Mišljenja se teško mijenjaju. No, nakon nekog vremena primijetit
ćete da vam se djeca više sviđaju i da osjećate veću naklonost prema njima. Također
ćete primijetiti i da vas djeca više vole - i da vas slušaju! - zbog čega ih vi onda u većoj
mjeri hvalite. Kada dođe vrijeme, djetetovo mišljenje o vama razvijat će se u sve
pozitivnijem smjeru.
Pohvale i izražavanje naklonosti djeci znače uglavnom onoliko koliko biljkama
znače voda i gnojivo. Pa treba li doista roditelje poučavati kako da izražavaju naklonost
i dijele pohvale? Mislim da uglavnom ne treba. Ponekad samo treba skrenuti pozornost
na neke prepreke koje ometaju prirodni tijek iznimno vrijednoga roditeljskog posla.






24

Pravi uspjeh: zabava udvoje


Da biste zaista voljeli dijete, morate se s njime redovito zabavljati


ađite mi dvoje ljudi koji se redovito zajedno zabavljaju i ja ću vam pokazati primjer
kvalitetnog odnosa. Baš kao što pohvala i naklonost predstavljaju "vodu i gnojivo"
za dječje samopoštovanje, tako i zajednička zabava hrani međuljudske odnose. ili stari,
ljudi koji se redovito zabavljaju ujedno se i vole - i točka. U mnogim suvremenim
obiteljima potreba za zabavom ostaje postrani jer je nažalost istiskuju dvije stvari:
zaposlenost i skupne obiteljske aktivnosti.


Rad, rad, rad

Sjećate li se kako ste ušli u brak? U većine nas to je počelo zajedničkim izlascima. U
velikoj mjeri, to je značilo zabavu. Išli ste u kino, na večere, vodili ste beskonačne
razgovore "međusobnog upoznavanja", putovali ste, kupovali, tulumarili s prijateljima i
sudjelovali u nizu ostalih aktivnosti. Naravno, ponekad ste osjećali i malu nervozu,
osobito na početku, kada ste se tek upoznavali. Ali to su samo neznatna odstupanja na
ljestvici. Sve je bilo novo, uzbudljivo i zabavno.
Većina nas onda dolazi do najlogičnijega zaključka u životu. Evo što mislimo:
gle, kako se zabavljamo, a još nismo ni vjenčani. Zajedno smo samo polovinu vremena.
Kada se vjenčamo i sve vrijeme budemo zajedno, zabavljat ćemo se dvostruko više!
Priznajte, vjerovali ste u to. A što je nelogično u takvom razmišljanju? Nelogično je što
ste previdjeli činjenicu da brak uglavnom podrazumijeva zajednički rad. Sada ćemo
planirati vjenčanje, sada ćemo tražiti posao, sada ćemo dobiti bebu, sada ćemo kupiti
kuću, sada ćemo urediti kuću i kupiti namještaj. Prijašnja se zabava miješa s kuhanjem,
N

pranjem rublja, plaćanjem računa, podizanjem djece
posjećivanjem rođaka, kupovanjem i tisuća drugih
obveza. Postupno vaš odnos postaje sve napetiji, pa kada
pogledate supružnika u sebi pomišljate: "Nisi više
zabavan kao nekad."
Naravno, na duge staze brak se pretvara u
mješavinu rada i zabave, a uspješni parovi uspijevaju
pronaći ravnotežu između rada i slobodnog vremena. No,
s obzirom na to da rad prirodno i nametljivo ispunjava
velik dio vremena, ravnoteža se često narušava. Ako me
pitate je li za brak i vezu važnija komunikacija ili
zajednička zabava, odgovorit ću vam: "Zajednička
zabava."
Ista stvar vrijedi i za odnos sa svakim vašim
djetetom. Da bi vam se djeca sviđala, morate se s njima
redovito zabavljati. A i ona pozitivnije reagiraju na vaše disciplinske metode ako vas
vole i ako im je s vama zabavno. Da, poslove treba obaviti, ali od temeljne je važnosti da
odvojite vrijeme za igru s mališanima.
Na nesreću, u svakodnevnoj strci konverzacija između roditelja i djece svodi se na
ovo:

"Vrijeme je za ustajanje."
"Ovdje je doručak. Nema televizije dok sve ne pojedeš."
"Jesi li ponio školsku torbu?"
"Nema vremena za igru sa psom."
"Hajde, žurimo!"
"Nemoj zaboraviti jaknu."
"Volim te, bok! "
"Kako si proveo dan? Dobio si domaću zadaću?"
"Ostavi sestru na miru!"
"Moraš pojesti grašak ako želiš dobiti desert."
"Kod Bobbyja smiješ ostati jedan sat. U osam sati moraš biti u krevetu."
"Daj mi pusu za laku noć. Čini mi se da nisi oprao zube."

Jeste li se danas uopće zabavljali? Ne. Roditelj u djetetu vidi samo hrpu
neugodnih obveza, a dijete u roditelju vidi samo hrpu neugodnih naredbi. Nijedan odnos
koji se hrani samo ovakvom vrstom interakcijâ ne može ostati zdrav.
Protulijek? Zabava.

Obitelj na okupu

Pripremite se na neke loše vijesti: obiteljska okupljanja su danas precijenjena.
Neprekidno slušamo o tome kako, recimo, redovito zajedničko objedovanje garantirano
sprečava kriminal, zlouporabu droga, neuspjeh u školi, preranu trudnoću i mnoštvo
ostalih društvenih zala.
Skupni izlasci nisu ono što bi navodno trebali biti zbog tri razloga. Prvi je razlog
suparništvo medu braćom. Recimo da mama i tata leže na plaži, zajedno s
osmogodišnjom kćerkom i šestogodišnjim sinom. Odrasli pokušavaju uživati u pijesku,
vodi i svojoj djeci. Onda dječak dobaci nešto "pametno" svojoj sestri, ona mu uzvraća
bacanjem hot-doga u lice, no dječak puca od smijeha jer se izmaknuo, a hot-dog je pao u
pijesak. Sada oboje vrište jedno na drugo i svi se ljudi okreću. Baš i nije zabavno.
Drugi razlog zbog kojeg skupna zabava nije baš uvijek učinkovita glasi: što više
ljudi okupite na istom mjestu, to je veća vjerojatnost da će se pojaviti nesuglasice i
razmirice. U pola deset ujutro, drugog dana obiteljskog odmora, Jeffersoni žele izaći iz
hotelske sobe, ali pojavljuje se problem. Mark želi ići u lunapark koji je vidio na reklami
uz cestu. Cynthia želi ići na bazen i već je odjenula kupaći kostim. Mama želi opušteno
popiti kavu u hotelskom restoranu. I konačno, tata želi započeti dan na uobičajeni način,
trčanjem.
Treći razlog zbog kojeg su obiteljska okupljanja precijenjena glasi: najbolji odnos
između roditelja i djeteta uspostavlja se tijekom druženja udvoje. Pa i kada ste hodali s
budućim supružnikom, niste baš .sve vrijeme željeli biti okruženi ljudima, osobito ako
se radilo o vašim najvećim suparnicima. Slično tome, i djeca visoko vrednuju vrijeme
koje provedu nasamo s majkom ili ocem, bez prisutnosti najvećih suparnika - braće i
sestara. Promatrajte djecu dok ste nasamo s njima. Ona se otvaraju, pričaju, osjećaju se
slobodnima i jednostavno cvjetaju. Stvarno je sramota ako takvu priliku koristite rijetko
ili nikada, samo zato što ste uvjereni da bi obitelj u svako vrijeme morala biti na okupu.


Igrajte se s djetetom

Stoga je iznimno važno da sa svakim pojedinim djetetom redovito činite nešto što oboje
zabavlja. Bit će mirnije jer neće biti svađa; zapravo neće biti prilike za svađu. A
usklađivanje različitih interesa neće predstavljati problem jer morate uskladiti samo dva
interesa.
Zabava udvoje pruža beskonačne mogućnosti. Roditelji s kojima sam nekada
radio običavali su voditi sina ili kćerku na večeru, a ostatak obitelji bi ostajao kod kuće.
Možete otići u kino, u kupovinu, na vožnju biciklom ili se jednostavno voziti u
automobilu. Prednost izlaženja iz kuće je u tome što vas nitko neće smetati. Djeci će biti
drago ako isključite mobitel.

Zabava udvoje ne mora podrazumijevati izlaske i trošenje novca. Djeca uglavnom
vole kad mogu u krevet otići dvadesetak minuta kasnije tijekom radnog dana i onda
provesti to vrijeme s mamom i tatom. To može biti zajedničko čitanje, razgovor ili – ne
daj bože - poučavanje naivnih i neiskusnih roditelja kako se igraju video-igrice.
Evo nekih ideja za zabavu udvoje:

Slikanje vodenim bojicama
Pečenje kolačića (da, i dječaci i djevojčice!)
Različite stolne igre ili kartanje
Čitanje
Šetnja parkom
Čitanje u parku
Igra lovice
Slagalice
Restoran s igralištem
Kupovanje uz šetnju
Uređivanje djetetova vrta
Kupanje psa
Planiranje objeda i kupnja namirnica
Kolekcionarstvo (poštanske marke, karte, novčići,
lutke)
Posjet muzeju
Odlazak na neki sportski događaj (primjerice, na
utakmicu)
Nošenje kolačića starijem susjedu
Zoološki vrt!

Zajednička zabava također mora biti prisutna u malim dozama tijekom cijelog
dana. U razgovoru, slušanju, izražavanju naklonosti i pričanju šala mora biti prisutno
veselje. Zapravo, pokušajmo sada preraditi prijašnje komentare i unijeti u njih malo
zabave:

"Spavalice, moraš ustati, nažalost." Mama gladi pospanca po leđima.
"Nakon što središ doručak, smiješ malo gledati TV."
"Jesi li ponio onu školsku torbetinu?"
"Pas je lud za tobom. Okej, bježimo!"
"Jutros si brži od mene!"
"Baš mi je drago što si se sjetio uzeti jaknu!"
"Volim te, pa-pa!"
"Što ti se danas najljepše dogodilo?"
"Ostavi sestru na miru. Ovo je 1."
"Još samo tri zrna graška, a onda ću ti staviti veliku krišku čokoladne torte."

"Kod Bobbyja možeš ostati do osam. Lijepo se provedi."
"Daj mi pusu za laku noć. Uh-huh, moraš bolje oprati te zubiće."

U tim je riječima prisutan prizvuk prijateljstva i veselja. Naklonost, pohvale,
prijemčivost i smisao za humor u svemu pomažu. Naravno, negdje se potkrao trunak
bratskoga suparništva, ali to se riješilo spremnim odbrojavanjem.
Pouka ovog poglavlja? Svakako provodite vrijeme s cijelom obitelji, ali pazite da
to bude zabavno. Ako su obiteljska okupljanja postala izvor očaja za sve, ozbiljno
razmislite, napravite novi plan i malo eksperimentirajte kako biste izgladili
problematična mjesta. No, što god poduzeli u vezi obiteljskih okupljanja, određeni dani
u tjednu moraj u biti rezervirani za druženje sa svakim djetetom ponaosob.







25

Aktivno slušanje


Nemojte izgubiti kontakt!


om, vaš desetogodišnji sin, vraćajući se iz škole utrčava u kuću vičući: "Učiteljica
glazbenog je idiotkinja!" Što biste trebali poduzeti? Možete odbrojavati -
naposljetku, dječak urla. Ali razmislite na trenutak. On ne urla na vas, nego je nečime
uznemiren, a vi ne znate čime. Što vam je prioritet? Pružite djetetu podršku i otkrijte što
se dogodilo. Nije zločin što se ljuti, a njegov ispad ne predstavlja ni izazivanje ni
manipulaciju jer vi ga ničime niste frustrirali.
Sada je pravo vrijeme za ono što se često naziva "aktivnim slušanjem". Razgovor
bi se mogao odvijati ovako:

Tom: "Učiteljica glazbenog je idiotkinja!"
Mama: "Reci mi, što se dogodilo?"
Tom: "Natjerala me da pjevam pred cijelim glupim razredom, samo je još jedan
klinac to morao. Svi su mi se prijatelji smijali, a nju baš briga!"
Mama: "Pa što te natjerala da pjevaš?"
Tom: "Nemam pojma, nekakvu blesavu himnu ili tako nešto."
Mama: "Mora da te je bilo strašno sram."
Tom: "Pobjeći ću s njenih satova - namjerno!"
Mama: "Bože moj, pa stvarno te već dugo nisam vidjela tako ljutitog. I što se
dogodilo kada si morao pjevati?"
Tom: "Natjerala me da stanem ispred razreda, ona je svirala svoj glupi klavir, a ja
nisam čak ni riječi znao! Gledao sam Davea kako se kikoće i pokušava se suzdržati od
glasnoga smijeha. Da mi je njega bilo vidjeti u mojoj koži!"
T

Mama: "Znači, misliš da nije bilo lijepo od nje da te tjera na nešto što nitko drugi
nije morao činiti."
Tom: "Pa, da. Zašto svi uvijek imaju pik na mene? Kakva glupava škola." (Tom
odlazi nešto prigristi.)


Aktivno slušanje i samopoštovanje

Aktivno slušanje je način na koji se s nekim može razgovarati sa simpatijom i
empatijom (razlika između ova dva pojma ovdje nije važna). Aktivno slušanje uvažava
misli i osjećaje druge osobe, a to znači da onaj koji sluša ne sjedi naprosto pokraj onoga
koji priča, nego pokušava ("aktivno") gledati svijet očima te osobe.
Dok slušate svoje dijete, vi - poput majke iz
navedenoga primjera - neko vrijeme vlastito mišljenje
zadržavate za sebe, suzdržavate se od osude i
pokušavate u potpunosti razumjeti način na koji dijete
vidi tu određenu situaciju (to ne znači da se slažete s
njim). U našem primjeru, mama ne misli da sin
pokazuje nepoštovanje i stvara probleme. I ne iznosi
vlastito mišljenje.
Aktivnim slušanjem, stoga, pokušava se postići
sljedeće: (1) sagledati ono što druga osoba govori i
misli - s njene točke gledišta, i (2) uspostaviti
komunikaciju i provjeriti je li se drugu osobu
ispravno razumjelo. Onaj koji sluša postaje aktivni
sudionik konverzacije, a ne netko tko samo sjedi i s vremena na vrijeme kimne glavom
(premda ni to nije loše!).
Roditeljima nije lako aktivno slušati. Ali kada jednom prevladate osjećaj
izvještačenosti ili pretjerane pasivnosti, moći ćete ponekad s lakoćom oboriti klinca s
nogu. A slušanje je izvrstan način da se započne iscrpan i ozbiljan razgovor.


Kako se aktivno sluša?

Prvo morate razmišljati na ispravan način: "Saslušat ću ovo dijete - pa makar me to ubilo
- i saznat ću što točno misli." Nakon toga možete primijeniti nekoliko različitih pristupa;
kada se priviknete na njih, djelovat će vam sasvim prirodno. Taktike slušanja uključuju:
"otvarače", neosuđujuća pitanja, odražavanje osjećaja te provjeru ili sažimanje
zapažanja.



"Otvarači"

Možete početi s onime što zovemo "otvaračima" - kratkim komentarima ili pitanjima
sročenima tako da izvuku opširnije informacije iz djeteta. Ti komentari često zahtijevaju
samosvladavanje, a to je osobito teško kada gubite kontrolu. "Otvarači" vam se mogu
učiniti izrazito pasivnim sredstvima, ali zapamtite da aktivno slušanje svakako mora
prethoditi raspravi u kojoj će se problemi rješavati. Ako je potrebno nešto poduzeti, ili
uspostaviti disciplinu, pobrinite se za to nakon što saznate sve činjenice.
"Otvarači" mogu biti vrlo jednostavni, poput: "Oh?", "Stvarno?!", "Da?" ili "Što?"
To može biti bilo što čime djetetu dajete do znanja da ste voljni slušati, uživjeti se i
razumjeti, uključujući neverbalnu komunikaciju, poput spremnosti da sjednete pokraj
mališana ili odložite novine kako biste ga saslušali. U navedenom primjeru ulogu
"otvarača" odigrala je rečenica: "Reci mi, što se dogodilo?"


Neosuđujuća pitanja

Nakon "otvarača" neophodno je postavljati pitanja koja će produbiti razumijevanje
onoga o čemu vam dijete priča. Da bi polučila uspjeh, ta pitanja ne smiju biti preteška ili
osudujuća. "Zašto si učinio nešto toliko glupo?", "Što ti je danas?", "Zašto me sada
gnjaviš time?" svakako nisu prikladna pitanja. Ona izazivaju svađu ili muk.
Evo nekih boljih pitanja za održavanje razgovora i bolje razumijevanje: "Što te
navelo da to učiniš?" ili "O čemu si tada razmišljao?" U navedenom primjeru mama je
upitala: "I što se dogodilo kada si morao pjevati?" To je dobro pitanje.


Odražavanje osjećaja

Treća taktika aktivnoga slušanja nosi naziv "odražavanje osjećaja". Ako nekome želite
dati do znanja da ga razumijete, pokušajte mu pokazati da shvaćate kako se osjećao u
tim određenim okolnostima. Ponekad ćete pri tome doživjeti da vam starije dijete
prigovori kako ste pomalo slični psihijatru. Ako se to dogodi, jednostavno recite:
"Oprosti, ali samo pokušavam shvatiti o čemu pričaš."
U navedenom primjeru, mama je odrazila osjećaje u dva navrata: "Mora da te je
bilo strašno sram" i "Bože moj, pa stvarno te već dugo nisam vidjela tako ljutitog."
Ostali primjeri odražavanja osjećaja mogu glasiti: "Stvarno zvučiš potreseno dok pričaš
o tome", "Mora da je bilo jako zabavno!" ili "Stvarno te to uznemirilo."
Odražavanjem osjećaja postižemo nekoliko stvari. Prvo, djetetu dajemo do znanja
da je u redu osjećati to što osjeća (ono što povodom toga čini može biti dobro ili loše).
Drugo, takva reakcija ojačava samopoštovanje. I treće, odražavanje osjećaja raspršuje
negativne emocije pa ih dijete neće iskaliti negdje drugdje. Možete pretpostaviti što bi se

dogodilo da je Tomova majka odmah rekla: "Tako se ne govori o učiteljima!" On bi svoj
bijes odmah preusmjerio na nju.


Provjera zapažanja

S obzirom na naziv, ova taktika možda vam se čini malo kompliciranom, ali zapravo je
vrlo jednostavna. Tijekom razgovora korisno je s vremena na vrijeme provjeriti jeste li
dobro shvatili što vam dijete govori. Prema tome djeca također mogu zaključiti slušate li
ih uistinu i pokušavate li stvarno u tom trenutku gledati stvari njihovim očima.
Primjeri provjere zapažanja mogu glasiti: "Čini mi se da želiš reći kako pravila
koja vrijede u našoj kući favoriziraju tvoju sestru", "Osjećaš da je to najgori dan koji si
ikada provela u školi" ili "Želio bih da više vremena provodim kod kuće tako da
možemo više vremena provoditi zajedno." U gornjem
primjeru mama je ovako sažela stvar: "Znači, misliš da
nije bilo lijepo od nje da te tjera na nešto što nitko drugi
nije morao činiti." To je lijep, suosjećajan komentar.
Aktivno slušanje spada u komunikacijske
vještine, ali to je i neka vrsta stava. Vašeg stava, ne
djetetovog. To je stav kojim iskreno pokušavate shvatiti
što netko drugi misli čak i ako niste suglasni s time.
Naravno, nije isto razgovarate li s dvogodišnjim ili
desetogodišnjim djetetom. U svakom slučaju, takvim
stavom podupirete djetetovo samopoštovanje. Shvatit
ćete i koliko takvim slušanjem možete naučiti o tome
kako djeca gledaju na život. Bolje da odmah započnete
s takvom praksom jer će poslije, kada djeca dođu u
tinejdžersku dob, vaša međusobna povezanost postati
iznimno važna.


Aktivno slušanje i odbrojavanje

Dakle, aktivno vam slušanje pomaže razumjeti dijete, a i raspršuje negativne emocije.
To je u redu, ali ako sve vrijeme samo aktivno slušate, nećete baš uspijevati provoditi
disciplinu. Aktivno slušanje, sâmo po sebi, ne stoji ni u kakvoj vezi s postavljanjem
granica i slijeđenjem pravila. Zamislite ovaj prizor:

Sin: "Mama - ti si glupa! Moja najbolja majica još uvijek nije oprana!"
Mama: "Čini se da te jako frustriram."


Ovaj je odgovor pretjerano ljubazan. I sasvim neprimjeren. Dijete je prešlo
granice pristojnosti i mora snositi posljedice.
S druge strane, ako odbrojavate uvijek kada je dijete uznemireno, nećete baš
zadovoljiti kriterije za roditelja punog razumijevanja. Djeca će s punim pravom u vama
vidjeti samo stroj za provođenje discipline - ili nešto još gore.
Zamislite ovakav ljetni prizor:

"Dosadno mi je."
"Ovo je 1."
Radi se o poprilično bezosjećajnoj i nepotrebnoj reakciji. Dijete sasvim sigurno
neće jedva čekati da razgovara s vama! Pa kako bi onda, za ime svijeta, roditelj mogao
znati kada mora slušati, a kada odbrojavati? Ponekad je to lako razlučiti, a ponekad vrlo
teško. Evo nekih smjernica.


Ako djeca nisu ljutita na vas, slušajte

Ako je dijete uznemireno nečime što nema nikakve veze s vama, po svoj prilici treba
slušati. Takvo ponašanje ne predstavlja ni izazov ni manipulaciju, zato što vi niste izvor
djetetove frustracije. Recimo da se nalazite u dnevnoj sobi, a sedmogodišnji David
ulijeće iz dvorišta vičući:

"ONI SU SVI KRETENI!"
"Tko je što, Davide?"
"Oni klinci s druge strane ulice - ne žele me pustiti u svoje dvorište."
"Zašto?"
"Ne znam. Imbecili."
"Bože, stvarno si ljutit!"
"Da, i ne mislim se više igrati s tim bezveznjacima."
"Dobra ideja."

Tata nije odbrojavao zbog urlanja. Problem je nastao izvan kuće i nema veze s
njime pa je zaključio da će malo aktivnoga slušanja raspršiti ljutnju.
Vratimo se starom ljetnom prizoru (Amanda, 10 godina):

"Dosadno mi je."
"Baš ti nije lijepo danas, je li?"
"Ne. Nemam što raditi."
"Pokušavaš, ali ne možeš se sjetiti ničega zabavnog."
"Ma kakvi. A da možda odemo po onu knjigu koju sam željela?"
"Ionako moram u grad. Hajdemo."
"Izvrsno!"


Mama nije pala u iskušenje da iznese sedam prijedloga od kojih će svaki naići na
odbijanje. Kćerka baš ne puca od poleta, ali ne gnjavi i ne pokušava manipulirati. Znači
da je vrijeme za malo suosjećajnoga slušanja. Ako uspije, dobro. Ako ne, pogledajte
sljedeći primjer.


Ako se ljutnja usmjeri na vas

Ponekad će se djeca naljutiti zbog nečeg drugog, ali će frustraciju preusmjeriti na
roditelja. U tom slučaju pokušajte aktivno slušati, ali je bolje da se pripremite za
odbrojavanje.
Amandin slučaj malo je zakučast. Što ako mama ne želi ići van ili ne želi ništa
raditi?
"Dosadno mi je."
"Baš ti nije lijepo danas, je li?"
"Ne, Nemam što raditi."
"Pokušavaš, ali ne možeš se sjetiti ničega zabavnog."
"Ma kakvi. A da možda odemo po onu knjigu koju sam željela?"
"Ne mogu, zlato."
"Ah, a zašto ne?"
"Imam mnogo posla ovdje."
"Što moraš raditi?"
"Mnogo toga. Čuj, nazovi Megan i pitaj želi li nešto raditi. Ja mogu otići po nju."
"Ako već možeš otići po nju, zašto mi ne bismo mogle otići po knjigu?"
"Ovo je 1."
"Oh, mili Bože." (Amanda odlazi.)

Ovdje mama pokušava aktivno slušati, ali to ne rješava situaciju. Amanda
zahtijeva od majke da se pretvori u njezinu osobnu zabavljačicu. Mama ne može ispuniti
kćerkine zahtjeve pa Amanda počinje dosađivati, gnjaviti i glumiti mučenicu. Mama
shvaća da je upala u verbalno nerješivu situaciju pa počinje odbrojavati.


O problemima raspravljajte, napade odbrojavajte.

Što kada su djeca u prvom redu ljutita na vas? Tada situacija postaje još zakučastija. Sve
ovisi o tome kako vam mališan pristupa. Opće pravilo glasi: "O problemima
raspravljajte, napade odbrojavajte". "Mama, ti si glupa, moja najdraža majica još nije
oprana!" može se od samog početka protumačiti kao napad, a mnogi bi roditelji odmah
odredili 3 zbog primjedbe "glupa".

Poneki dječji komentari ne predstavljaju napad, pa se uz malo aktivnoga slušanja
emocije mogu raspršiti:

"Zašto me sada tjeraš pisati glupu zadaću!?"
"Zadaća je baš gnjavaža, zar ne?"
"O, Bože." (Dijete uzdišući počinje pisati zadaću.)

Ovdje aktivno slušanje može pomoći da se rasprše neugodni osjećaji tako da se
dijete ne povede za njima. Držite 1-2-3 u pripravnosti jer vam se sreća možda neće baš
svaki puta osmjehnuti

"Zašto me sada tjeraš pisati glupu zadaću!?"
"Zadaća je baš gnjavaža, zar ne?"
"Da, mrzim je."
"Bože, stvarno ne voliš zadaću."
"Mogao sam rolati s Jasonom."
"Više se voliš igrati vani."
"NEMOJ SAMO PONAVLJATI SVE ŠTO JA KAŹEM!"
"Ovo je 1."

Ovaj je roditelj pokazao nevjerojatnu prisebnost.







26

Vaš novi život


Kada uživate u društvu svoje djece,
pred vama se otvara sasvim novi svijet


ada ste već duboko zakoračili u naš program. Nepodnošljivo ponašanje kontrolirate
odbrojavanjem; za poticanje dobrog ponašanja koristite sedam taktika za "počni"
ponašanje (a izmislili ste i neke vlastite!) i dosljedno radite na izgrađivanju odnosa sa
svakim djetetom u smislu izražavanja naklonosti, pohvala, slušanja i - najvažnije -
zabave udvoje.
Program 1-2-3 poznat je po tome što daje rezultate. On djeluje - i to često u vrlo
kratkom vremenskom periodu. Bez čarolije. Samo u smislu logične i dosljedne primjene
određenih osnovnih principa roditeljske tehnike na n-tu potenciju. Prije nego što vas
pustimo, upozorit ćemo vas samo na još jednu stvar.


Iskakanje iz tračnica

Nitko nije savršen. Roditelji i učitelji ljudska su bića koja imaju svoje dobre i loše dane.
Mnogi ljudi godinama dosljedno primjenjuju 1-2-3. Neki drugi moraju se truditi da
ostanu dosljedni i da čine sve što bi trebali.
Problem o kojem ću ovdje govoriti naziva se "izmicanje". Neki ljudi to zovu
"vrtnjom unatrag". To se događa kada vam s 1-2-3 dobro krene, djeca se dovedu u red,
ali onda se iznenada vraćate starim i neproduktivnim načinima djelovanja. Prekidač 1-2-
3 programa odjednom se nađe u položaju "isključeno". Prijašnji status quo sada nam se
na ružan način ponovno prikrao. Iskakanje iz tračnica može se dogoditi iznenada, nekog
izuzetno teškog dana, dok se uzmak događa mjesecima pa čak i godinama.
S

Tijekom dana je lako izgubiti nit, s obzirom da toliko
toga treba napraviti. Morate raditi, razvoziti djecu na sva
moguća mjesta, kuhati (ili kupovati gotovu hranu),
odgovarati na telefonske pozive, pomagati pri pisanju
domaće zadaće, nazvati majku, pronaći malo vremena za
čitanje novina i tako dalje. Kada se mora obaviti devet stvari
u isto vrijeme, tko bi se sjetio pravila nepričanja i
nepokazivanja emocija?
Vi! Nije uvijek lako, ali to će nadvladati svađe i viku,
koji samo povećavaju muke i, povrh svega, izazivaju u
vama osjećaj ljutnje i krivnje. Zapamtite: 1-2-3 je osobito
prilagođen zaposlenim roditeljima, dakle vama, koji se s
vremena na vrijeme neizbježno morate uznemiriti.
Na duge staze "izmicanje" se može pojaviti zbog više
razloga. Najčešći su krivci posjetitelji, bolesti, putovanja,
nove bebe ili naprosto zub vremena. Postupno počinjete primjećivati kako previše
pričate, previše se uzbuđujete i frustrirate, i ne uživate s djecom kao nekad. Onda vas
jedne noći, u tri sata ujutro, naglo probudi misao: "Što se dogodilo s 1-2-3?"
Što ćete poduzeti kada se zateknete - nakon kraćeg ili duljeg perioda - kako
koračate starim stazama? Prvo, prihvatite isklizavanje kao normalnu pojavu. Nitko nije
savršen, pa ni vi, a ne trebate to ni očekivati. Život - osobito onaj s djecom - mnogo je
kompleksniji nego što smo u stanju predvidjeti.
Drugo, vratite se osnovama. Kada mi roditelji dođu i kažu da "1-2-3 više ne
djeluje", gotovo se redovito ispostavi da su ozbiljno narušili pravila nepričanja i
nepokazivanja emocija. Ova se pravila ne mogu dovoljno naglasiti. Tada sjednemo i
pažljivo ponovimo program 1-2-3 u teoriji i praksi. Nakon toga tata i mama odu svojim
putem. Kratko ponavljanje gradiva uglavnom rješava problem.
Srećom su metode za "počni" i "prestani" ponašanje koje smo ovdje opisali vrlo
jednostavne. Nije ih teško prizvati i obnoviti. Činjenica da ste ih jednom primjenjivali,
ali su vam izmakle ne umanjuje njihovu učinkovitost pri drugom pokušaju. Vratite taj
prekidač u položaj "uključeno".
Kada se zateknete kako iskačete iz tračnica za lošeg dana, recite djeci nešto slično
ovome: "Djeco, ne obavljam posao kako treba. Iznervirali ste me i sad previše brbljam i
vičem. Došlo je vrijeme da se vratimo odbrojavanju." Kada regresirate tijekom duljeg
vremenskog razdoblja, možda bi bilo dobro da ponovite onaj prvi razgovor koji ste
vodili s klincima.
Tijekom odrastanja vaše djece, mnogo ćete puta "iskliznuti" i vratiti se - dnevno,
mjesečno ili čak godišnje. Svaki puta kada primijetite da ste nemarni, saberite se,
duboko udahnite i vratite se onome što provjereno najbolje djeluje.

Drugačija budućnost

Što očekivati od 1-2-3? Očekujte veći mir u kući, manje svađa i trenutaka gnjeva.
Očekujte više vremena za zabavu, a i osjećaji naklonosti će lakše navirati. Djeca će
osjećati jače samopoštovanje. A ojačat će i vaše samopoštovanje kao roditelja, zato što
više stvari držite pod kontrolom i sa sigurnošću znate da postupate ispravno. Ako radite
kao učitelj, osjećat ćete više pouzdanja, bolje ćete se snalaziti u razredu, a i ostat će vam
više vremena za podučavanje.
Sve se svodi na jedno pitanje: Kako želite provoditi vrijeme s djecom? Ovo je
jedna mogućnost:




Prije programa 1-2-3


Ovdje vas djeca uglavnom izluđuju. Zatočeni ste u učestalim, ali uzaludnim
pokušajima "discipliniranja". Malo vam vremena ustaje da uživate u društvu djece, da ih
poučavate i volite. S druge strane, vrijeme možete provoditi i ovako:




Nakon programa 1-2-3


U ovoj situaciji uspostavljena je pravilna perspektiva. Prisebnost se ponovno
vraća primjenom programa 1-2-3, koji disciplinu čini svježom, obzirnom i učinkovitom.
Svađanje i vika se prorjeđuju, a u mirnom okružju ugodnije je provoditi vrijeme. I na
dobrobit je svačijem samopoštovanju.
Nikada neću zaboraviti komentar jedne majke prije mnogo godina. Kada je prvi
puta ušla u moju ordinaciju, djeca su je dovodila do ludila. Upoznali smo je s 1-2-3 pa je
kod kuće stvari vrlo brzo dovela u red. Jednoga siječanjskog dana došla je opet. Ispričala
mi je da su božićni praznici - sa svom djecom na okupu -
prošli prilično mirno. Ugodno se iznenadila.
Onda je rekla nešto što nikada neću zaboraviti: "Znate li
da uopće nisam shvaćala koliko sam postigla dok djeca nisu
opet krenula u školu?"
"Kako to mislite?" pitao sam.
"Po prvi puta u životu osjećala sam da mi nedostaju",
odgovorila je.
Priličan obrat. Kada se dobro slažete s djecom i uživate
u njima, pred vama se otvara sasvim novi svijet.






You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->