1

1. Retorika
Interdiskurzni hibridni status retorike

- Dananji svijet je nezamisliv bez retorike (uenja i prakse uinkovitog govora).
- Retorika je oduvijek ovisila o razliitim disciplinama poput politike, religije, filozofije vie od
dviju tisue godina.
- Retorika je prekoraujua disciplina.
- R. C. Salisbury: U nae vrijeme ima mo onaj tko zna govoriti.
- Retorika je vanost zadobila jo u antici jer je bila temeljem obrazovanja. U antici se zvala
kraljicom umijea, tj. krunom tzv. trivijuma koji se sastojao od gramatike, dijalektike i
retorike.
- Ocem retorike kao znanosti smatra se Empedoklo sa Sicilije iz 5. st. pr. Kr., ali na razvoj
retorike kao discipline utjecali su mnogi mislioci kao npr. Koraks, Tizija, Protagora, Platon,
Aristotel i drugi.
- Retorika se razvijala i u junoj Italiji, osobiti znaaj imala je u sudstvu, u dokazivanju prava o
vlasnikim posjedima. Gorgija Leontinski sa Sicilije retoriko umijee koje tei to ljepem
kazivanju nazvao je eupeia (pjesnitvo, ljeporjeje, blagogovorenje, ljeporijeivost).
- Protagora iz Male Azije tvorac je naela pravogovora (ispravnog govora, bez obzira na
ljeporjeje).
- Retorika se u antici drala umijeem uvjeravanja.
- Antika je retorika utvrdila 5 stupnjeva u nastajanju govora ime je postavila temelje za sva
vremena:
1. INVENTIO Izmisliti to e rei odnosi se na nadahnue, odabir teme i prikupljanje
grae za govor;
2. DISPOSITIO Izmiljeno rasporediti odnosi se na sreivanje i analizu prikupljene grae
3. ELOCUTIO Ukrasiti rijeima odnosi se na jezino oblikovanje govora i bruenje stila
4. MEMORIA Pohraniti u pamenju odnosi se na pamenje govora;
5. PRONUNTIATIO/ACTIO Vjerovati i izgovarati odnosi se na izricanje govora, tj.
prenoenje govora sluateljima.
- Srednjovjekovna retorika je uglavnom crkvena (propovijedi), ali i dvorska. Retorika se
ubrajala u sedam slobodnih umijea i predavala se u sveenikim kolama.
2

- U doba renesanse, u 14. i 15. st. retorika se pouavala na akademijama i tad zadobiva okvire
sveobuhvatne ivotne znanosti. Otkriem tiska retorika se umijea prenose pisanim putem i
postaju masovnom pojavom.
- U prosvjetiteljstvu i graanskom drutvu retorika je povezana s parlamentom i sveanim
javnim prigodama.
- 1849. godine, dakle u 19 st., govornitvo poinje prodirati u parlamente europskih zemalja.
- Retorika je u 20. st. zasigurno kao disciplina postala najrazvedenijom i najdominantnijom.
Kad je rije o suvremenoj kulturnoj teoriji, retorika u sredite njezina zanimanja dolazi u
drugoj polovini 60-ih godina prolog stoljea, osobito u fokus francuskih strukturalista.

Definicije pojma
- Pojam je izveden iz gr. rhtorik (tkhn): govornika (vjetina) rhtr: govornik.
a) teorija i pravila govornitva
b) vjetina dojmljivog, slikovitog pismenog ili usmenog izraavanja
(Hrvatski jezini portal, Ani, Rjenik hrvatskog jezika 2. pejor. zvune, ali besadrajne rijei,
kitnjasto ili patetino izlaganje; praznorjeje (deliberativna retorika, juridika retorika,
demonstrativna retorika)
- sposobnost uoavanja bitnoga i primarnoga svojstva kojim se moe uvjeriti, a koje u sebi krije
svaki predmet ili pojava (Aristotel)
- umijee govorenja prilagoeno uvjeravanju (Ciceron)
- opi plan jezika zajedniki svim diskursima (Barthes)
- prouavanje specifinih struktura svakog od literarnih oblika (G. Genette)
- Josef Kopperschmidt govorenje iz suprotnog poloaja: superiornog, u ime mone institucije,
uz prijetnju, nedoraslim sluateljima, unaprijed nepovjerljivim i unaprijed odlunim da to im
rekli nee izmijeniti svoje ponaanje sve to i samo jedno od toga dovoljan je razlog za
nastanak govornike utnje.


3

Strukturalistiko poznanstvenjivanje retorike:
- Ono emu se posebno pouava uenike nisu vie tehnike knjievnosti nego razvoj
knjievnosti.
- Uenik ne treba vie znati oponaati, ve komentirati knjievne uzore.
- Antika retorika bila je usredotoena na inventio, tj. na pronalaenje prikladnih misli, primjera
i argumenata, a klasina retorika na elocutio, tj. na primjerenu stilsku i jezinu formulaciju,
suvremena je retorika sva okrenuta dispositio, tj. kompozicijskom rasporeivanju grae.
- Strukturalisti jezik analize osloboditi ikakve obvezanosti knjievnim jezikom. Samo tako
retoriki mehanizmi jezika mogu podlei neutralnu znanstvenom opisu.
- Retorika se iz nadlenosti povijesti knjievnosti definitivno preselila u nadlenost
poetike.
- Zbog toga je strukturalistika retorika potpuno koncentrirana na tekstni mehanizam, a
iskljuuje iz svojeg interesnog podruja okolnosti knjievne komunikacije kojima se toliko
zaokupljala tradicionalna retorika.
- brak strukturalizma i retorike osporava 70-ih god. amerika dekonstrukcija, za koju se
retorika smjeta ne u granicama teksta nego u neodluivu prostoru interakcije izmeu teksta i
itatelja odnosno teksta i kritiara.
- Dekonstrukcijsko se shvaanje izravno nadovezuje na Nietzscheovo nastojanje da s pomou
retorike potkopa tradicionalnu filozofiju.
- De Man apsolutizira knjievnost. Metafore (i samim tim jezik) po njemu upuuju na
odsutnost znaenja. (Retorika prethodi filozofiji)
- Za Derridaa pak prijeklo jezika je uvijek dvojno Retorika ne moe prethoditi filozofiji.
Kljuni pojmovi (knjievnost, jezik, oznaitelj) retorike su filozofemi.
- Derrida metaforu smatra vanim oruem filozofije.
- Derrida rije je uvijek i ime i metafora odbija povui jasnu razliku izmeu filozofije
(znanosti) i retorike (knjievnosti).
- Metafiziki problem odnosa izmeu filozofije i retorike premjeta se na nov i nita manje
metafiziki teren koncepcije povijesti (80-ih god. postupno seli na teorijski ve bogato
nastanjeno podruje recepcijskih mehanizama prijenosa)
- H. White - povijesni se dokumenti mogu itati na neogranien broj naina jer nijedan od tih
naina ne moe dokazati svoju ispravnost spram njihovoj neukrotivoj retorinosti.
4

- Tu se White utjee jednom shvaanju diskurza karakteristinom za ranoga Barthesa i kasnoga
Foucaulta, a po kojemu diskurz moe izmanipulirati svojega naslovljenika navodei ga da
njegovo oznaeno prihvati kao referent.
- LaCapra se slae s Whiteom da sami dokumenti ne mogu nikako ovjeriti ispravnost vlastitog
itanja, on ipak upozorava da tu legitimacijsku ulogu preuzima znanstvena zajednica koja
konfigurira spoznajni horizont povjesniara.
- Prema miljenju Petera Heselmanna u Retorikim naelima (1992), retorika danas moe
posluiti kao osnovica ideologijsko-kritikog diskurza.
- O retorici je dakle mogue govoriti jedino u tim prijenosnim, prekoraujuim terminima: ona
podrazumijeva permanentan rad teksta, umnogostruivanje okvira (Derrida).
- Retoriki odnos povezuje govornika i sluateljstvo putem jezika, to im omoguuje
komuniciranje.
- Govorniku dimenziju Aristotel naziva etosom koji podrazumijeva uvjerljivost i zavodljivost
odnosno moralnu snagu, karakter i autoritet koji bi govornik trebao iskazati.
- Sluateljsku dimenziju Aristotel odreuje patosom jer onaj tko slua govornika trpi osjeaje
koji ga za vrijeme govorenja obuzimaju.

Michel Meyer, Manuel Maria Carrilho, Benoit Timmermans
- Jezinu dimenziju Aristotel naziva logosom a nju istodobno odreuju stil i razum, figure i
argumenti ili pojednostavljeno govorei figurativnost i doslovnost.
- Na toj podjeli etos-patos-logos poivaju prouavanja retorike
- Podijeljenost retorike prisutna od samog njezina roenja
- Ve Aristotel nudi podijeljenu retoriku izmeu argumentacije i stilistike. Bez stilskog uinka
ne bi se sluateljstvo moglo hipnotizirati.(logos)
- Etos, patos i logos - ta bi se tri elementa, rema Meyeru trebala dovesti u ravnopravan poloaj
da bi dala smisao retorici.
- Klju povijesti retorike ne lei ni u njezinu ograniavanju na stilske figure i knjievni jezik ni
u argumentacijskoj racionalnosti, jer ona je istodobno sve to i nita ne iskljuuje.

5

2. Retorika u staroj Grkoj


- Retorika je u staroj Grkoj imala vanu ulogu u polju pravosua.
- Kad je rije o metodologiji retorike, nju dugujemo prije svega Koraksu, Empedoklovu
ueniku, i Tiziju iz 5. st. pr. Kr. Koraks i Tizija odredili su metode i pravila uprilienja javnih
rasprava.
- Koraksu dakle dugujemo prvu definiciju retorike kao umijea uvjeravanja, a Tiziji razradu
govornikog umijea koja se koristi u raspravama i sporovima. To znai da su Koraks i
Tizija najprije uoili predmet svojstven retorici uvjeravanje, a zatim na vidjelo iznijeli
njezin osnovni instrument vjerojatnost.

Smjerovi u sofistici
- Gorgija (5/4. st pr. Kr). je zagovarao upotrebu antiteze stavljajui naglasak na prilagodbu
govora sluateljstvu. Ravnamo se prema onima kojima se obraamo.
- S Protagorom se mijenja status retorike. Govorniko umijee za njega nije cilj po sebi, nego je
uvijek sredstvo koje moe voditi do pobjede u sudskoj i politikoj raspravi. Na bilo koju temu
mogue je razraditi dva oprena govora gdje se opreni argumenti suprotstavljaju a da se
pritom pitanje o kojem se raspravlja ne rjeava pozivanjem na kriterij istine.
- Periklo se usredotoava na praktina pitanja

PLATON I SOFISTI: VANOST ISTINE ILI NJEZINO RELATIVIZIRANJE
- Retorika je izum sofista: njima duguje prve nacrte gramatike, raspored govora, ali i ideal
ukraene i uene proze. Njima duguje misao da je istina uvijek tek dogovor izmeu
sugovornika, konani dogovor koji proizlazi iz rasprave, ali i poetni dogovor bez kojega
rasprava ne bi bila ni mogua.

Platon (427-347) ili dijabolizacija retorike
- S Platonom dolazi do novog poimanja retorike.
- Platon bavei se specifinostima retorikog uvjeravanja retoriku omalovaava, smatrajui je
isto formalnim znanjem koje ne omoguuje spoznaju nego samo potvruje mo neznanja.
- Uz Platona najpoznatiji retor iz njegova vremena je najvei grki pedagog 4. st. Izokrat. On
je nastojao izbrisati platonovski dualizam i otru podijeljenost retorike od filozofije
6

(dijalektike), poistovjeujui retoriku, koju shvaa kao sintezu uvjeravanja i ivljenja u
zajednici, s filozofijom.
- Izokrat je bio sjajan uitelj elokvencije, osnovao je jednu od najvanijih kola u grkoj antici i
bavio se obrazovanjm graana i dravnika. (za razliku od Platona posistovjetio retoriku s
filozofijom)

Aristotel (384-322)
- Aristotel odgovara na Platonovo marginaliziranje retorike koju je podredio filozofiji
- Prema Ciceronovim rijeima napisao je ak povijest retorike koja nije sauvana.
- Aristotelova Retorika sastoji se od 3 knjige koje se u glavnim crtama bave retorikim
silogizmom, osjeajima i stilom.
- Prvi dio se bavi javnim i politikim govornitvom, drugi se tie sudskog govornitva, ali se
neoekivano uglavnm bavi ulogom osjeaja, a trei se najvie bavi stilom, ali i govornom
izvedbom
- Prema Aristotelu dakle temeljna zadaa retorike nije samo uvjeravanje nego i iznalaenje
uvjerljivog.

ARISTOTELOVE VRSTE ARGUMENTACIJE U LJUDSKOJ KOMUNIKACIJI
1. znanstvenu argumentaciju, u kojoj je silogizam (logiki zakljuak koji se izvodi iz dviju ili vie
pretpostavki) demonstrativan jer polazi od premisa koje su postavljene kao istinite i apsolutno
prvotne,
2. dijalektiku argumentaciju u kojoj je silogizam dijalektian jer zakljuuje iz moguih premisa,
3. eristiku (ili sofistiku) argumentaciju, koja ili moguima prikazuje premise koje to nisu ili
simulira zakljuke koji, strogo gledano, iz njih ne proizlaze;
4. retoriku argumentaciju koja poiva na dvama specifinim postupcima, entimemu i primjeru.


ARISTOTEL RASVJETLJUJE ODNOS RETORIKE I DIJALEKTIKE
- Prema Aristotelu retorika je sposobnost teorijskog iznalaenja uvjerljivog u svakom danom
sluaju.
7

- Najvea novost Aristotelove Retorike lei u sustavnosti kojom ukljuuje sva tri temeljna
govornika elementa: Tko govori? Koji se argument iznosi? Kome se obraa? Drugim
rijeima, etos, logos i patos. Ta sustavnost vodi diferencijaciji triju govornikih vrsta:
1. politike (savjetodavne) - savjetuje ili odvraa onoga koji odluuje djelovati u ovome
ili onome smjeru, u manje-vie bliskoj budunosti (sukladno kategorijama korisnosti
ili opasnosti)
2. sudske - cilja na suca i odnosi se na prole dogaaje (sukladno kategorijama pravde i
nepravde)
3. epideiktike (koje kudi ili hvali koga ili to) - odnosi se na sud (u smislu ljepote ili
runoe) to ga promatra donosi vezano za pohvalu ili cenzuru u odreenom
trenutku.

ARISTOTELOV ZNANSTVENI SILOGIZAM I ENTIMEM
- znanstveni silogizam sadri dvije premise i apodiktiki zakljuak, tj. onaj koji se nuno
namee. Svi su ljudi smrtni. Ciceron je ovjek. Dakle Ciceron je smrtan.
- Entimem ne polazi od sigurnih nego samo od vjerojatnih premisa. Naprimjer ako je Ciceronu
zaepljen nos i zakljuimo li iz toga da ima gripu, onda tu nije rije o nunom zakljuku, jer
mu nos moe biti zaepljen iz niza drugih razloga. U ovome je silogizmu na djelu samo jedna
premisa. Ciceronu je zaepljen nos, dakle ima gripu. Ona podrazumijeva neizreenu premisu:
Ljudi koji imaju zaepljen nos imaju gripu. Entimem je jedinstven po svojoj sposobnosti da
uvjeri sluateljstvo. (Zato mu pribjegava sudski govor)
- PRIMJER (POLITIKI GOVOR) I AMPLIFIKACIJA (EPIDEIKTIKI GOVOR) primjer ili
retorika indukcija od entimema se razlikuje po polazitu, u entimemu se polazi od openite,
ali implicitne premise, dok se u primjeru bilo povijesnom ili izmiljenom, polazi od
pojedinane injenice koja se nastoji poopiti.
- amplifikacija (proirenje, opirnije izlaganje), koja neko obiljeje nastoji proiriti na ukupnost
izreenoga.

POSEBNOSTI 2. DIJELA ARISTOTELOVE RETORIKE O SUDSKOM GOVORNITVU
- Aristotelova druga knjiga odnosi se na sudsko govornitvo, ali se neoekivano uglavnm bavi
ulogom osjeaja. S jedne strane imamo govornikove argumente, iji se izbor temelji na
njegovu karakteru, etosu. S druge strane valja voditi rauna o patosu, dakle o sluateljstvu.
Govornik bez sumnje procjenjuje obrazovanje i inteligenciju sluateljstva. Presudno je prema
Aristotelu da povjerenje bude uinkom govora. Iako Aristotel retoriku rasporeuje prema
trojnoj osi etosa, patosa i logosa, ipak je ona prije svega usmjerena na logos.
8

- Osjeaje pobuuje logos, ali i osjeaji utjeu na logos. Modeli na koji se obrauju osjeaji
jedna je od posebnosti Aristotelove Retorike. U djelu ih je nabrojeno 14 (ljutnja, blagost,
ljubav, mrnja, strah, stid, bestidnost, dobroinstvo, saaljenje, pravedna ljutnja zavist i
plemenito nadmetanje). Sluatelji su osjeajna bia koja procjenjuju karakter govornika
sadraj i nain njegova govora. To je taj dvosmjerni odnos ogledanja u kojem govornik
oslukuje publiku i obrnuto publika njega.

DIO RETORIKE: STIL I GOVORNA IZVEDBA
- Invencija (iznalaenje/izmiljanje teme) mora voditi rauna o trima govornikim vrstama
politikoj, sudskoj, epideiktikoj. Odabir jedne od njih prvi je korak svakog govornika s
obzirom na temu kojom se namjerava baviti, sluateljstvo kojem e se obratiti i cilj koji eli
postii. Zatim se ukljuuju etos i patos, koji odreuju nain na koji e se upotrijebiti entimem,
primjer ili amplifikacija, a to utjee i na odabir toposa koji su najprikladniji za pojedini
sluaj, trenutak ili situaciju.
- Dispozicija (rasporeivanje) nain je na koji se trebaju razmjestiti razliiti dijelovi govora.
Aristotel podsjea da sudski govor mora poeti uvodom, potom se prelazi na iznoenje, koje
govor mora uiniti uvjerljivim i jasnim, naposljetku na predoavanje dokaza i argumenata.
Nikada ne treba zaboraviti da se sluateljstvo mijenja dok govor tee ako je govor uinkovit.
Teina argumenata, kao i njihovo tumaenje, ovisit e o tome je li sluateljstvo upoznato s
pojedinim injenicama ili nije. Budui da je cilj govora uvjeriti sluateljstvo, redoslijed
argumenata prilagodit e se tom cilju. Svaki argument mora doi u trenutku kada postie
najvei uinak. No ono to moe uvjeriti jedno sluateljstvo ne mora nuno uvjeriti i drugo, pa
taj postupak prilagodbe treba uvijek zapoinjati iznova (uvod, izlaganje, zakljuak).

NAINI IZNOENJA ARGUMENATA I GOVORNA IZVEDBA
- Elokucija (oblikovanje, sastavljanje) takoer je nuno, jer nije dovoljno samo raspolagati
argumentima koje treba izloiti, ve je potrebno i da ih iskaemo kako valja. Ta knjievna
dimenzija govora i sama zadobiva razliite oblike prema posebnosti svake teme, odnosu sa
sluateljstvom i govornikovoj snazi. Tu se sada nameu i stilske figure, osobito metafora, koju
Aristotel poima kao poveznicu izmeu retorike i pjesnitva. Metafora je figura koja
uspostavlja odnose slinosti i time najvie pridonosi ne samo jasnoi govora, nego i
razumijevanju onoga to je zagonetno, zaudno. Tijekom govora i neki drugi imbenici imaju
vanu ulogu, npr. govornikov glas, njegova jaina, ton ili ritam.
- Demosten (384-322. pr. Kr.) sam Filip Makedonski protiv kojega su govori bili usmjereni,
itajui ih rekao: Srea da nisam bio prisutan, inae bih, ini mi se, sam protiv sebe navalio.
- Govor je nastup, nastup i nastup.
- Hermagora iz Temna iz 2. st. pr. Kr. Hermagora stasis definira kao ono to je u nekoj debati
predmet rasprave razliitih strana, a dijeli se na vie razina i trenutaka. Tema se izlae tako da
9

se utvrdi pravi predmet debate. Zatim se strane poinju slagati u pogledu onoga to se
dogodilo, naina na koji se taj dogaaj moe odrediti, njegove kvalifikacije i naravi.

RIMSKO RAZDOBLJE ANTIKE RETORIKE
- Antika se retorika dijeli na 2 razdoblja: grko i rimsko
- Razdoblje grke civilizacije gradova-drava zavreno je pobjedom Filipa Makedonskog nad
grkom vojskom u bitci kod Heroneje.
- Filipov sin Aleksandar Veliki silno je proirio utjecaj grkoga jezika i kulture. Iako je Atena i
dalje snana zahvaljujui Platonovoj Akademiji i Aristotelovoj peripatetikoj koli,
Aleksandrovi e nasljednici trgovakim i kulturnim sreditima tadanjeg svijeta uiniti
Aleksandriju u Egiptu i Pergamum u Maloj Aziji. Dvosmjerno kretanje kulturnih utjecaja
(grko-azijsko i azijsko-grko) utjecalo je i na retoriku: azijatski nain izraavanja (pompozan
i patetian) sve je vie potiskivao tzv. atiki (grki) stil (saet, jasan, profinjen).

CICERON: IZMEU RETORIKE I FILOZOFIJE
- u Ciceronovo doba retorika je bila sastavnim dijelom kolskog programa koji poinje
osnovnim usmenim i pismenim vjebama, a nastavlja se uenjem sustavnog korpusa
retorikih pravila
- ciljevi govornikog umijea delectare (zabaviti), movere (ganuti) i docere (pouiti) te
obrazlae njegove segmente (iznalaenje teme, rasporeivanje, oblikovanje, pamenje govora
i izvedba) kao i dijelove govora (uvod, izlaganje, dokazivanje, zakljuak)
- Ideje iznosi u 3 poznatim djelima: O govorniku, Brut, Govornik
- Obje instancije i filozofija i retorika vane su za uspjeh i vrijednost svakog govora
- Ciceron je ponudio prvu definiciju pojma argumenta kao racionalnog sredstva za poklanjanje
povjerenja neemu sumnjivom (Topika)
- Prevaga etosa (uinci govora potpuno ovise o uvjerenju kojim zrai govornik u trenutku
teatralizacije istine)
- Preispisao Demostenovu postavku, prema njemu za govor je najvaniji pristup, pristup,
pristup.
- Kvintilijan sistematizira retoriku tradiciju u svojem djelu podijeljenom na 12 knjiga
Obrazovanje govornika
- Prednost daje moralnim i drutvenim implikacijama retorike u odgoju valjana ovjeka
10

- Kvintilijan retoriku definira kao nauku o dobrom izraavanju.
- U 1 st. pr. Kr. razvila se rasprava iji je povod anonimno djelo O uzvienom izmeu aticista i
azijanista. Aticisti zagovaraju suzdranu, temeljnu retoriku, dok su azijanisti za tijesnu vezu
retorike s moima patosa. (cilj retorike vie nije uinkovitost nego iznimnost (patos
nadmoan).
- Druga sofistika razdoblje od 2 do 4. st. u Rimu ponovno oivljava duh antikog helenizma
Retorika u tom razdoblju a ne filozofija ili pjesnitvo zastupnica je starogrke duhovne
batine. Obrazovani ljudi piu grkim kojeg smatraju svjetskim jezikom, a grko obrazovanje
svjetskim obrazovanjem.
- U vrijeme druge sofistike kulturna vanost kranstva je u daljnjem porastu.

POVRATAK PLATONA U KRANSKI KONTEKST - SUPERPLATONIZAM (BARILLI)
- Osuda retorike prakse i njezino podreivanje nadmonijoj instanciji dijalektici
- Sv. Augustin stvara portret kranskog govornika koji prema njemu nastaje u potpunom
sjedinjenju logosa i patosa, s tim da prevagu preuzima patos, a sjedinjenje osigurava pristup
Istini. Srednjovjekovna retorika je legitimna kada joj je cilj kranska istina, a nelegitimna
kada zbog pogreke ili gluposti ignorira taj cilj. (djela: Pouavanje neupuenih, De doctrina
christiana)
- Boecije (480.-524.) je uglavnom preispisivao Aristotela. U djelu Topica Boetti osobito
rasprostranjenom u srednjem vijeku retoriku suprotstavlja dijalektici, a i po metodi je
razlikuje od nje. Retorika je i u njega podreena dijalektici.

SREDNJOVJEKOVNA RETORIKA
- Podreena dijalektici
- Zadrala je vanu ulogu u obrazovnom sustavu, u strogom okviru trivija
- Retorika se u okviru obrazovanja usredotouje na pitanja stila i govornikog umijea
- Od 9 st. u samostanskim kolama i katedralama
- Od 12 st. na prvim sveuilitima u Bologni, salamanci, Parizu, Oxfordu
- U okviru slobodnih umijea odnosi retorike i filozofije sve su labaviji, a odnosi izmeu
retorike i teologije sve su vri
- U srednjem vijeku r. zakorauje u gramatiku i dijalektiku

11

3. Renesansa i retorika izmeu patosa i etosa
- Pria Marcijana Kapele Vjenanje Merkura i Filologije, rimskog retoriara iz 5 st. promijenila
je status setorike; simbolizira njezino sjedinjenje sa znanou (u srednjem vijeku retorika se
pouavala unutar relativno strogog okvira trivija)
- Humanizam i renesansa promatraju se kao rijetka sretna vremena kad je slobodno misliti to
hoe i govoriti to hoe.
- Zanimanje za retoriku u 14. st. pokazuju prvi humanisti pretee renesanse, Dante, Petrarca i
Boccaccio. Humanizam raa ideju da Boja rije nije jedino mjesto stvaralake moi i da
ljudski jezik moda posjeduje istu takvu tvoraku mo.

Novi status retorike
- U renesansi ovjek zaposjeda vlast nad razumom, logosom.
- Svi se veliki renesansni umovi zanimaju za jezik
- Stvari treba odraavati vjerno birajui to bolje rijei, izraziti se treba oponaanjem antikih
mislilaca.
- Uz rehabilitaciju logosa etos i patos poinju odmjeravati snagu: Treba li izrei stvari kakve
uistinu jesu ili ganuti drugoga svim sredstvima?
- Ta je dvojba obiljeila cijelu renesansu.
- Cilj povijesti retorike prema Benoitu Timmermansu upravo i jest uoavanje neoekivanih
novih razlika meu oprekama to su ih ve utvrdile druge povijesti kulturalne, politike,
vjerske ili filozofske.
- Retorika se bavi tim razlikama, a generalizacije su nepoeljne. Niti svi katolici zagovaraju
uinkovit i moan govor, niti svi protestanti moral i istinitost jezinog izraza.
- U 15. st. ponovno oivljava interes za tekstovima velikih antikih retoriara.
- Poggio Bracciolini je u opatiji Sankt Galen pronaao cjelovit rukopis Kvintilijanova
Obrazovanja govornika.


12

Prvi renesansni pogled na retoriku
- Kvintilijan e postati jednom od ponajveih referencija u doba renesanse. S njim e se pojaviti
i novo zanimanje za moralnu dimenziju retorike kao naina da se odgoji ispravan i krepostan
ovjek.
- Novi duh koji karakterizira renesansni humanizam odredio je dva osnovna pogleda na
retoriku.
- Struja koja prednost daje etikom aspektu govornitva najvie e se sluiti Kvintilijanovim
Obrazovanjem govornika, ali i Ciceronovim tekstovima: Brut, Govornik, O govorniku.
- Retorika se prikazuje kao sredstvo javnog angamana u dravnim poslovima.

Drugi renesansni pogled na retoriku
- Zahtjev za graanskom odgovornou koji se raa u doba renesanse jednako karakterizira
drugi retoriki pogled koji privilegira patos ili barem drutvenost ili osjetljivost.
- Ciceronovi i Tacitovi tekstovi posluit e kao obrasci i toj struji, iako e politiki angaman
koji iz nje proizlazi biti razraeniji i agilniji.
- Za oba renesansna pogleda u 15. st. vaan je jo jedan autor, Seneka. Iako iza tog imena stoje
dvije osobe: otac, retor (oko 60. pr. Kr.-39 posl. Kr.) i sin, filozof (4. pr. Kr.-65).
- Deklamacije Seneke Retora i Pisma Luciliju Seneke Filozofa objavljeni su pod imenom
jednog jedinog autora 1475. g. Tek e se u izdanju iz 1587. jasno razluiti retor i filozof. Ovaj
in je takoer simbolian jer su se retorika i filozofija jo jednom pomijeale do
neprepoznavanja.
- Za drugi renesansni pogled znakovito je ponovno otkrie Aristotelove poetike krajem 15. st.
koja filozofski utemeljuje legitimnost govora koji istinitim prikazuju ono to nije.
- Aristotelova Poetika istinski e zainteresirati humaniste tek u drugoj polovini 16. st.
- Jedan od najistaknutijih retoriara 15. st. je Juraj iz Trapezunta (1396-1486).
- Juraju iz Trapezunta dospijeva u ruke Hermogenova rasprava O idejama ili O svojstvima
stila. Ne objavljuje je nego ispisuje nekoliko komentara i 1434. objavljuje prvi veliki
pregledni ogled iz renesansne retorike pod nazivom Retorika u pet knjiga.
- Djelo e uvelike utjecati na retoriare 16. i 17. st. jer uspijeva pruiti sustavan pregled
osjetilnih, uvstvenih i afektivnih svojstava govora. Patos pritom stjee pravo glasa
zahvaljujui logosu, dok je etos sveden na jedno od stilistikih svojstava.
13

- Peta je knjiga za ono doba revolucionarna. U njoj opisuje Hermogenovu teoriju o sedam ideja
ili stilskih oblika, odnosno kako kombiniranjem razliitih stilskih svojstava postii lijepo
oblikovani govor.
- Tih sedam velikih svojstava prema Juraju jesu jasnoa, velianstvenost, elegancija, ivost,
etos, iskrenost i spretnost. Svako govorniko umijee poiva na njihovoj skladnoj
kombinaciji, ravnotei, mijeanju i uzajamnom odravanju. Juraj nudi osobno gledite prema
kojem je retorika sredstvo, teorijsko i praktino, uoavanja i unoenja afektivnosti u govore.
- Od konca 15. st. retorike rasprave okreu se problemima vjere
- Povijest retorike minira vrsto ukorijenjene raskole poput onog protestanata i katolika
- Raskol izmeu etosa i patosa premreuje se s rascjepom izmeu katolika i protestanata a
njihova je rasprava meu ljudima od pera potrajala cijelo 15 st. Ta je rasprava podijelila one
koji su se u ono doba nazivali ciceronovcima s tzv. anticiceronovcima.

Ciceronovci i anticiciceronovci
- Ciceronovci se mogu donekle poistovijetiti sa zagovornicima patosa, jer prije svega
zagovaraju uinkovitost retorikog umijea, njezine moi da pokrene ljude.
- Anticiceronovci pak zastupaju etiku upotrebu retorike, potovanje istine, iskrenosti i
govornikove prirodnosti.
- I jedni i drugi referiraju na Cicerona, ali ga preispisuju. (Ciceron nimalo ne podcjenjuje
moralnu ulogu govornika u korist puke uinkovitosti govora)

Nizozemski humanist iz 16 st. Erazmo
- Jedan od najvanijih retoriara 16. st. je i nizozemski humanist Erazmo koji je u Levenu
otkrio rukopis Lorenca Valla u kojemu se komentira Novi zavjet.
- Stav prema retorici postaje vjersko i politiko pitanje.
- Erazmo 1528. objavljuje pamflet Ciceronovac ili o najboljoj elokvenciji
- Erazmo dakle kritizira ciceronovce jer su prema njemu iznevjerili samog Cicerona jer su
zapostavili etiku dimenziju, graanski i moralni ideal retorike.
- Erazmo, kao i svi anticiceronovci zagovara retoriku usreditenu u dobroti i istini, a ne u
ljepotiZa kransku kulturu Erazmo prieljkuje retoriku koja e balansirati izmeu retorike
ciceronovaca jer u odnosu na nju treba biti prirodna i nadahnuta, a prilagodljiva i slobodna
spram retorike protestanata.
14

- U svojoj raspravi osobito vanoj za propovjednitvo, Ecclesiastes (1535) Erazmo je izmeu
ostalog ustvrdio da je za obrazovanje naroda potrebno ovladati umijeem privida i ponekad ne
prikazivati stvari onakvima kakve jesu, nego onakvima kakvima se ine.

Protestantska retorika
- ne osporava vanost etike dimenzije govornitva, manje je vana izvedba a vie tumaenje.
- nastoji biti snana i gorljiva samo zato to svojom ivou osjetilima mora pribliiti temeljnu i
izvornu namjeru svete rijei.
- ustraje na vanosti patosa, iako i dalje ovjeku priznaje mogunost otkrivanja istina putem
jezika

Katolika retorika
- Rije nastoji biti snana i uvjerljiva, ali ne zato da protumai ili priblii neku istinu koja
ionako ostaje na razini nedostupna otajstva, nego zato da zajami integritet i legitimitet
tumaa koji je izrie (sveenik) i koji e se stoga najee uvati nedoline ivosti i
neumjesna zanosa.
- Katolik pribjegava filolokoj i gramatikoj kritici Svetog pisma, a protestant nastoji
proniknuti u temeljnu namjeru Svetoga pisma i iskomunicirati je.
- tijesno povezuje etos i patos

Smjerovi ciceronske struje
- postupno se stvara nova katolika retorika: retorika protureformacije.
- U doba vjerskih ratova i u trenutku osamostaljenja protestanata evoluira katolika retorika
koja se razvijala u raskoi Rima.
- Reprezentativni predstavnici Pietro Bemba (1470-1547), Baldesar Castiglione (1478-1529),
Julius Caesar Scaliger (1484-1558), Mario Nizzoli (1498-1566) i Etienne Dolet (1509-
1546).
- Bembo zagovara oponaanje koje nije prepreka umjetnikom stvaralatvu, nego jamstvo da se
umjetnik/govornik nee gubiti po slijepim ulicama i da e zadrati mjeru, suzdrljivost i
prikladnost.
- Drugi predstavnik ciceronske struje Baldesar Castiglione afirmira odreenu vrstu politike
retorike koja se vezuje za modernu dravu. Govornik vie ne donosi odluke, nego savjetuje.
15

- Castiglione je autor rasprave o savrenu Dvoraninu u kojoj izlae ponaanje i nain govora
koji moe priskrbiti naklonost vladara. Glavne vrline dvoranina poivaju na ovladavanju
prividima i na sposobnosti pobuivanja osjeaja.
- Predstavnik filoloke strane ciceronske tradicije Julije Cezar Scaliger
- Potuje formu i propise
- Mario Nizzoli polazi od pretpostavke da je jezik svojevrstan kamen mudraca. To znai da se
sredinom 16. st. jezik naprosto pokazuje kao univerzalni posrednik svih senzibilnosti, ali i
svih racionalnosti. Nizzoli iz retorike preuzima ideju filozofske metode zasnovane na leksiku i
gramatikim pravilima.
- Ciceronska struja iri polje retorike. Retorika se ne svodi na umijee manipuliranja
osjeajima, ve iskorauje i u dvorsku politiku, filoloku gramatiku i filozofsku analizu.
- U Padovi se, nakon pustoenja Rima, razvilo jo jedno sredite ciceronske struje. Jedan od
najistaknutijih predstavnika je Etienne Dolet.
- Prema miljenju E. Doleta povjerenje koje govornik ulijeva je vano, ali retorika ba kao ni
bilo koja disciplina nema povezanosti s nevinou i potenou govornika. Retorika je na tom
tragu plod neumornog rada i uporne vjebe.

Protureformacijska retorika u drugoj pol. 16. st.
- U katolikim zemljama Koncil u Trentu 1545. poetak je velikog pokreta obnove uzorna
vladanja, discipline i crkvenog autoriteta. Ljudski jezik, ba kao i um, ne mogu sve
rasvijetliti, objasniti, ni svime vladati. Pa iako se i ovjekova sloboda reafirmira ne bi li se
bolje naglasio odmak od protestantske vjere koja privilegira Boju milost, ta reafirmacija prije
svega podrazumijeva nunost boljega pouavanja i voenja vjernika.
- Protureformacija posvuda daje pravo glasa retorici kao militantnom sredstvu okupljanja stada,
ponovnog osvajanja izgubljenih dua.

Isusovaka retorika
- isusovaka se retorika smjeta u okvire ciceronovskih kretanja.
- Cilj Drube Isusove koju je 1540. utemeljio Ignacije Loyola je zastupanje papinskih interesa.
Taj je pristup okrenut ovjeku i oznaava povratak humanistikim studijima nautrb znanosti,
povratak poetici i retorici nautrb logike i filozofije upotrebljava se na brojnim isusovakim
koledima u Europi, ali i na drugim kontinentima.
16

- Glavno je nastojanje Drube, ponavljamo, ouvati interese pape i monarhija koje Drubu
podravaju.
- Krajem 16. st. isusovaki retoriki obrazac doivljava otpor unutar same protureformacije.
- A javljaju se retorike u kojima prevladavaju pedagoki i liturgijski aspekti. One se obino
nazivaju retorikama nadahnua jer za razliku od isusovakog nauka tvrde da se umijee
uvjeravanja ne stjee vjebom, nego iskrenou i zanosom pobone due.
- praktina uinkovitost uzima maha u katolikoj retorici, dok u protestantskoj napreduje
kognitivni aspekt
- Dogaaj koji je definitivno obiljeio povijest renesansne retorike je preobraanje Petrusa
Ramusa (1515-1572), profesora na Kraljevskom koledu u Parizu, na protestantizam.
- U djelu Dialecticae institutiones iz 1543. Ramus naime predlae da se se iz retorike u
dijalektiku prebace 3 njezina najvanija dijela: invento, dispositio i memoria.
- U tome su mnogi proitali svojevrstan raspad retorike koja se sad svodi na preostala 2 dijela:
elocutio i actio. S jedne strane, preraspodjela uloga koju predlae Ramus, tj. suavanje
retorike rijei naelocutio i actio, nigdje se nee trajnije nametnuti. ak i u protestantskim
zemljama u kojime e Ramus biti najutjecajniji relativno e brzo doi do povratka retorikama
koje se sastoje od 5 tradicionalnih dijelova.
- Veza izmeu retorike i dijalektike, umijea uvjeravanja i umijea zakljuivanja postupno se
uvrivala, ali nije pridonijela suenju retorike, nego njezinu obogaivanju u dodiru s drugim
disciplinama.
- Dok su se retorika i dijakektika zbliavale, preobraavale su se ispitujui sadraj argumenata,
a ne njihovu strukturu. Taj odmak od formalizma oarao je renesansne umove. Nije se
dogodilo suavanje retorike nego retorizacija dijalektike i svih metoda usvajanja znanja.

Hrvatska renesansna retorika
- posmrtni govor Nikole Modrukog iz 1474. u ast kardinala Riarija koja je zapravo prva
prozna inkunabula nekog hrvatskog autora (knjiga objavljana prije 1500.)
- istup Ivana Guetia u ime Dubrovake Republike 1493. pred hrvatsko-ugarskim kraljem
Vladislavom II.
- djelo Vinka Pribojevia O podrijetlu i povijesti Slavena zamiljeno je kao govor i
najvjerojatnije je odran na Hvaru 1525. godine a tek naknadno je tiskan.
- Frano Petri u svojim Dijalozima o retorici iz 1562. retoriku kritizira i kao govorniko
umijee i kao znanstvenu disciplinu te njezin vladajui poloaj to ga je u kulturi imala od
17

grkih sofista i rimskih govornika, preko srednjovjekovnih kompilatora i pisaca retorikih
udbenika do humanistiko-renesansnog vremena.
- Dubrovanin Nikola Vitov Gueti oko 1600. napisao je komentare na prvu knjigu
Aristotelove retorike. U tom djelu istie povezanost retorike i logike (naglaava povezanost
govora, miljenja i zakljuivanja).
- I u Hrvatskoj se slijedi retorika tradicija utrta u Europi u humanizmu a do punog izraaja
dola je u renesansi. Isusovako govornitvo pak u Hrvatskoj se javlja neto zakanjelo u
odnosu na Europu, tako da snaniji procvat doivljava tek u baroku.



18

4. Opa povijest retorike u nehomogenom 17. stoljeu

17 stoljee: Izmeu patosa i logosa
- Nehomogeno razdoblje: na poetku 17. st. razliite se retorike struje, isusovci, ramisti i
sljedbenici Augustinove misli bore za prevlast.
- Uzroci premjetanja na relaciju patosa i logosa
- Politiko-vjerski jer protureformacija i monarhije u procvatu prednost daju uinkovitosti
logosa
- Filozofski jer e napetost izmeu razuma i iskustva dominirati milju velikana 17. st.
- Prvi simptomi slabljenja etosa i raanja novih problema u okviru retorike zabiljeeni su u
Engleskoj gdje e se razviti logiko-empiristiki smjer razmiljanja o jeziku, a zatim u
Francuskoj gdje javni slubenici ukazuju na iskvarenost retorike i uope moralnih vrijednosti.

Razvoj retorike u engleskoj kulturi
- U 17. stoljeu dolazi do ponovnog ispremreavanja retorike s poezijom
- pjesnik George Puttenham (o. 1530-1600) koji je ivio na dvoru kraljice Elizabete uvodi novu
trojnu podjelu figura umjesto postojee dvojne na figure rijei, utemeljene na zvunosti
govora (rimi, inverziji, ponavljanju) i figure misli, zasnovane na odnosu govora i govornika ili
zbilje (ironija, alegorija, primjer)uvodi sljedeu trojnu:
- 1. figure uha koje se odnose samo na sluh, 2. sentencijske figure koje su zbog svojih
knjievnih svojstava dopadljive i uhu i umu te 3. figure smisla koje se prije svega obraaju
umu
- Stil koji je izrastao za Elizabetne vladavine na takvoj baroknoj retorici tropa i figura u
Engleskoj naziva se jufjuizam.
- Slabljenjem kraljevske vlasti i utjecajem ramistikih teorija koje su zbog svoje metodinosti i
jezine istoe po ukusu puritanskih parlamentaraca zagovara se povratak jednostavnom stilu,
promie se uena poezija iji je pretea John Donne, a glavni predstavnik John Milton.
- U prvoj pol. 17. st. dolazi do promjene: ovjek se vie ne slui jezikom da zadivi svijet nego
da svijet prikae, ukljuujui i njegove osjetilne aspekte. Retoriari i pjesnici trebaju se baviti
velikim temama, jezinom istoom podravati reim koji su nametnuli puritanci, obrazovati
mase, senzibilizirajui ih na istinu (usko povezati patos i logos, svodei na najmanju mjeru
etos, odnosno osobnost).
19

Razvoj retorike u francuskoj kulturi
- Smjer retorike odreuje protureformacija
- Otpor isusovakoj retorici u francuskoj kulturi prua knjievna retorika, ali ne samo struja
koja predstavlja protuteu kraljevskom ili papinskom apsolutizmu nego magistrati, srodni
dananjim gradskim vijenicama, koji su njegovale razuman i dobro argumentiran govor sa
stilistikim osobinima (jasnost i istina). Politiko se poslanje retorike u njihovom takozvanom
parlamentarnom stilu ne osporava, ali se poziva na mjeru kao i na obrazovnu funkciju koju
retorika po njima mora imati.
- Magistrat Guillaume Du Vair u Raspravi o francuskoj elokvenciji i razlozima zbog kojih je
ostala niska razotkriva iskvarenost retorike, koja je plod iskvarene vlasti kojoj nije cilj ope
dobro nego se preputa dravnim ciljevima.
- Du Vair priznaje vanost osjeaja, ali ustraje na logikim i etikim vrijednostima
jednostavnosti, jasnoe i iskrenosti. On dakle nastoji spojiti retoriku i filozofiju, obnavljajui
pritom graansku dimenziju retorike rasprave.

Retorika u Nizozemskoj: Gerardus Johannis Vossius
- Projekt revitalizacije etikih i graanskih dimenzija retorike otvoreno se zagovara i u
Nizozemskoj
- glavna protestantska referencija 17. st. je Gerardus Johannis Vossius. Retoriku nije svodio
samo na podruje manipulacije (boanske) ili propagande (ljudske).
- Razlikuje heuristiki i ekspresivni aspekt elokvencije.
- heuristikom podruju dodaje peto pitanje etirima tradicionalno razmatranima.
- Vossius predlae peto statu quantitatis kvantifikaciju injenice, tj. nanesene tete ili krenja
zakona.
- Na podruju izraza Vossius slijedi ramistiku tradiciju, smatrajui da postoje samo etiri
tropa: metafora, metonimija, sinegdoha i ironija (brojni izrazi i naini na koje se izraavamo
pokoravaju se logici, sustavu to ga ljudski um moe obuhvatiti svojim opim naelima,
osnovnim klasama, temeljnim podrujima).

20

Isusovaka retorika
- Isusovci se usavravaju u epideiktikoj ili demonstrativnoj elokvenciji.
- pozivaju govornika da ue u intimni ivot predmeta svojeg govora, da stvar prikae onakvom
kakva mu se neposredno nadaje, prirodno i spontano.
- Pojam uzvienog, ba kao i pojmovi ingeniuma ili imitatia, oko kojih su se u 16. st. sporili
ciceronovci i anticiceronovci, pobornici govornike uinkovitosti i pristae iskrenosti postaju
toke susreta i sinteze
- Uzvien govor sadri udio prirodnosti i udio umjetnosti koji ne treba dovoditi u suparniki
odnos, iako se oni trebaju meusobno nadopunjavati.
- Isto je i s ingeniumom, ije znaenje isusovci mijenjaju, dajui mu smisao koji on ima danas.
Ingenioznost postaje odlika vjeta, spretna, lukava duha koji prti idejama, ali i izrazima te
citatima koje brino pohranjuje, poseui za njima u pravi as.
- irenje osjetilnog poslanja retorike i generalizacija patetizma sa sobom nose i bitno mijenjaju
etiku problematiku. Moralno pitanje vie ne glasi: Kako biti estit ovjek? Nego kakav
ovjek treba biti da bi se dopao dvoru, a istodobno ostao estit? Pohvale dvoru bile su pravilo
bez kojeg se ne moe.
- Upravo se tim pitanjem bavi isusovac Nikola Kuzanski (1583-1651) u spisu Sveti dvor
vjeruje u mogunost prilagodbe Loyoline metode vjebi vrlo specifinoj dvorskoj sredini.
- Djelo De eloquentia sacra et humana (1619) smatra se jednim od kapitalnih djela barokne
retorike. Kuzanski u svih ljudi uoava neku vrst zajednike senzibilnosti, kranske, ali i
senzibilnosti prema jeziku i njegovim uincima koji olakavaju komunikaciju meu ljudima.
- Svijeu o jeziku kao univerzalnom sredstvu komuniciranja, pobuivanja i prenoenja osjeta,
ali i integriranja u drutveni poredak jer jezikom dvoranin pokazuje svoju civiliziranost,
uljudnost, potovanje vlasti razvija se dvorska retorika u Francuskoj.
- Monarhijski apsolutizam koji se postupno uspostavlja stvorit e vlastiti estetiki okvir:
klasicizam. Ipak barokna estetika jo nije istisnuta.
- estitost i uglaenost u Francuskoj postupno postaju ozbiljnim predmetom rasprava uenih
ljudi, vanim umijeem kojim valja savreno ovladati jer se upravo njime sada postie ne
moralno, nego drutveno priznanje
- Paralelno sa smjerom promiljanja estitosti raa se jo jedan smjer povezan s baroknom
milju. Rije je o eruditskome libertinstvu. Ba kao ni estiti dvorani ni libertinci ne
prokazuju apsolutistiku vlast. Oni, naprotiv, u njoj vide saveznika u borbi protiv neznanja
puka, vjerske nazadnosti i plemike neuljudnosti (Gabriel Naude i Francois La Mothe le
Vayer)
21

- U baroku supostoje sasvim oprene struje. Isusovaka kola svoju sklonost prema prividu i
uinku stavlja u slubu papinskih interesa, druge struje slue fr. monarhiji, a ima i onih
subverzivnih.
- Subverzivna je knjievno-retorika struja konceptizam. U Italiji krajem 16 st. uvode je
nepoznati autori Camillo Peregrin i Girolamo Garimberto a razvija se uglavnom na
panjolskom dvoru u prvoj polovini 17. st. Pojavljuje se nova retorika politikog usmjerenja
koja obino prokazuje sustav.
- Najreprezentativniji predstavnik je Baltasar Gracian y Morales .

Od baroka prema klasicizmu
- U svojoj knjizi Otroumlje i umijee dovitljivosti etici dvoranina usredotoenog na skupinu ili
drutvo on suprotstavlja moral osobnog otroumlja koje ne eli stei naklonost ili stei milost
po svaku cijenu, nego shvatiti mehanizme nekog drutveno politikog sustava i kriom ih
prokazivati.
- Zadatak klasicistike retorike vie nije nagovarati, uvjeravati, nego isticati francusku
uljudnost i prikazivati dolinost i monarhijski autoritet.
- Konformizam postaje pravilo a dvorska retorika u klasicizmu postaje umijeem valjana
govorenja i pisanja.
- Oko kardinala Pierrea de Berullea okupila se francuska kola duhovnosti, reforma kr. duha
u smislu vie unutarnjeg ivota, poniznosti, iskrenosti, a manje licemjerja.
- Glavne su referencije pritom sveti Augustin i Pseudo Longin kojeg e Boileau prevesti 1674.
Njegovo Pjesniko umijee jasno se svrstava uz spiritualistiku grupaciju.
- U Francuskoj za apsolutizma, persuazivna funkcija retorike prelazi u drugi plan, dok se
reprezentativna funkcija jezika sve vie afirmira. S druge strane rasprava se u to doba vie ne
vodi izmeu pobornika uinkovitosti i pobornika estitosti, izmeu zagovornika persuazije po
svaku cijenu i pristaau mjerenog uvjeravanja.

Filozofska poimanja retorike
- U 17. st. nema filozofa koji ne postavlja pitanje mjesta i moi logosa. Jezik dakako, mora rei
ili odraavati stvari, ali on se ne moe zadovoljiti ulogom objektivnoga prikazivanja.
Empiristi i racionalisti donose nov pogled na retoriku, pogled koji retoriku ne smatra
neprijateljem kojeg treba unititi, nego naelom pomirenja razuma i iskustva.
22

- Fransis Bacon (1561-1626), engleski filozof upisuje se u Ramusovu tradiciju, smatra da
funkcija inventia, koja se dosad uglavnom vezivala uz retoriku, mora napredovati i iriti se na
druge znanstvenije metode.
- Engleski filozof Thomas Hobbes svjestan je da se jezik ne moe zaobii i da je strahovito
uinkovit. Hobbes na neki nain reproducira dvosmislenost retorike. Ustrajavanjem na
prirodnosti suprotstavljanja meu ljudima, on priznaje da je retorika, odnosno la, sastavni dio
ivota.
- Descarteov stav prema retorici dvosmislen kao i Hobbesov. U Raspravi o metodi kae da
cijeni govornitvo i da je bio zaljubljen u pjesnitvo. as osuuje govornikova umjetna
sredstva, as otvoreno priznaje da im i sam pribjegava.
- Descart u svojoj Rapravi o metodi razvija 4 pravila: oitost, rastavljanje, sastavljanje,
pobrajanje koja Meyer poistovjeuje s 4 osnovna dijela retorike.
- Inventio omoguuje otkrivanje elemenata koji su za pitanje kojim se namjeravamo baviti
neupitni, dispositio omoguuje njihovo organiziranje, elocutio njihovo iznoenje u
odgovarajuem redoslijedu, dok memoria osigurava da se prilikom toga ureenog iznoenja
nita ne ispustiKoliki je u uvjeravanju udio intuicije i istine, a koliki obmane? To
Descartesovo implicitno pitanje Blaise Pascal odluuje postaviti posve otvoreno.
- U fragmentu koji je naknadno nazvan O umijeu uvjeravanja Pascal ustvruje da je to
umijee istodobno umijee uvjeravanja s pomou prirodnih istina koje su svima znane i
umijee svianja koje pobuuje neke prirodne udnje koje su zajednike svim ljudima.
- Bernard Lamy (1640-1715) u svojoj raspravi Umijee govorenja bavi se uspostavom i
poretkom logosa.
- Je li retorika plod razuma i potrebe za predoavanjem ili senzibilnost koja nas tjera na
spontano izraavanje?
- Lamyjeva retorika je dvosmislena jer prema njoj ona ne prenosi samo svijet jezikom nego ga i
iznevjerava.

Hrvatska retorika 17. st.
- Razvoj retorike usmjerio dubrovaki isusovac Ivan Lukarevi (1621-1709)
- Autor je udbenika retorike koji se koristio 50 godina na Rimskom kolegiju gdje je Lukarevi
predavao
- Daljnji retoriki smjer treba traiti u baroknim propovijedima u kojima je bila naglaeno
domoljublje (Matija Divkovi, Juraj Habdeli, Filip Lastri) koje su utjecale na puki govorni
jezik u usmenoknjievnoj tradiciji
23

5. Stoljee prosvjetiteljstva i retorika
Poraz retorike, ali ostavrenje paradigme jezine interakcije subjekta sa
svijetom i drugim

- Obezvrijeivanje retorikog etosa jo iz 17. st. uzrokuje relativno slabljenje retorike koje e
do konca 18. st. biti sve naglaenije.
- Barthes uzrok slabljenja ita u promicanju oitosti koja misli da joj ne treba jezik koji joj slui
tek kao posrednik, izraz.
- Odvie vezana uz dvorski duh, retorika nee uspjeti, barem ne u francuskom obrazovanju
nadivjeti Revoluciju. Bit e izbaena iz kolskih programa sve do 1814. u korist pouavanja
knjievnosti.
- gubi ugled i utjecaj, posebno je to neobino jer je retorika uvjet bez kojeg gramatika ne moe.
I ak ako retoriku proturjeno ine i red i kaos, kao sto primjeuje Foucault, gramatika teko
moe opstati bez retorike.
- osobito drugoj polovini 18. st. kad e retorika takoer, iskoristiti pojavu estetike patosa ili
osjeaja, usreditenu u ugodi, odnosno neugodi to ih neki govor izaziva.
- Budui da zanimanje pobuuju govori koji izazivaju uzbuenje, senzibilnost, favorizira se
prouavanje knjievnosti. Tako se polje retorike premjeta prema knjievnosti.

Izmeu razuma i osjeaja
- Primjeri iz knjievnosti imaju veu snagu od propisa; utakvu retoriku zastupa u Francuskoj
Charles Rollin (klasicistika estetika razuma)
- Suprotstavljaju joj se Du Bos i Diderot veliajui osjeaje
- U Njemakoj klasicistikoj i racionalistikoj retorici Johanna Christopha Gottscheda
suprotstavljaju se profesori poetike u Leipzigu Johanna Jakoba Breitingera i Johanna Jacoba
Bodmera estetikom imaginacije
- Humeova rasprava iz 1742. posveena retorici smatra da je stara elokvencija tj. uzviena i
strastvena elokvencija znatno ispravnija od moderne, racionalne retorike koja se ostvaruje
argumentacijom
- pojam uzvienog u drugoj polovini 18. st. zadobiva kljunu vanost.
- Govor nije nuno umirujui, pomirljiv, namijenjen svianju ili laskanju. On moe izazvati i
nelagodu, napetost pa ak i strah.
24

- Edmund Burke, estok kritiar prosvjetiteljskog racionalizma, predlae 1757. dublje
utemeljenje razlike izmeu uzvienog i lijepog. (lijepo se pripisuje klasinoj estetici a
uzvieno spontanosti osjeaja strasti)
- Kant odlino ilustrira dvoznanost stava koji se krajem 18. st. razvija prema retorici.
- S jedne strane preuzimaju se odreene vrijednosti i emocije koje su joj svojstvene.
- S druge se strane ona osuuje zbog cinizma, laskanja, ukratko zbog odsutnosti etosa.
- Kant smatra da po svaku cijenu valja pripaziti da u kotacu s imaginacijom osjetilni prikaz ne
nadmudri i ne zaplete razum (dimenziju uzvienog svodi na najmanju mjeru)

Samooivljavanje retorike; Giambattista Vico (1668-1744)
- profesor retorike na Napuljskom sveuilitu
- u ljudskoj prirodi uoava duhovni jezik, zajedniki svim nacijama koji se ne odlikuje
posebnom gramatikom ili vokabularom, taj se jezik istie svojom osjetilnom, imaginacijskom
i stvaralakom snagom.
- referentni okvir, iitavanje to ga nudi Vico nije vie geometrija sa svojim pasivnim
oitostima, nego povijest i simbolike strukture to ih ona iznjedruje.
- Vico razlikuje 4 osnovna tropa: metaforu, metonimiju, sinegdohu i ironiju. Originalnost
Vicova pristupa tim etirima vrsta tropa poiva na injenici da on zahvaljujui njima definira
novu logiku, logiku povijesti.
- Temeljni zakoni logosa ovdje se prvi put stavljaju u slubu vremena, postajanja, povijesti, a
tranziciju osigurava upravo retorika kao znanost nestalnosti i kontingencije.
- Svaki od 4 tropa odgovara jednom od 4 velika razdoblja u ljudskoj povijesti.
- tzv. doba bogova, ovjek izlazi iz bestijalnosti, ivotinjskosti, ali se jo uvijek ne promilja
kao ovjek
- tzv. doba junaka, odgovara trenutku kada ovjek utvruje prave sudionike ili uzroke dogaaja.
ovjek to vie ne ini zahvaljujui osjeaju, ali jo ne pribjegava ni razumu, nego zamilja
odlike junaka ili aristokrata kakve nam, primjerice, prikazuje Homer.(rijetki stjeu ljudski lik)
- tzv. ljudsko doba, poopuje na sve pojedince ono to je dotad bilo namijenjeno samo nekima.
Sada razum konstituira ovjeka u njegovoj univerzalnosti.
- tzv. razdoblje obrata: ovjek vie ne stvara nova znaenja, nego osigurava svakodnevno
upravljanje vlastitim interesima, tj. ve utvrenim, nataloenim znaenjima, i to esto nautrb
vjerskih, aristokratskih ili demokratskih vrijednosti (razdoblje ironije, obrata ili inverzije
nekadanjih vrijednosti).
25

- Um istinitim smatra samo ono to sam stvara tijekom neke povijesti, nekog procesa
uvjeravanja u koji se ukljuuju i igra strasti, varijabilnost osjeaja, raznolikost oblika i
relativnost sadraja. Povijest je ovdje povlatena u odnosu na retoriku.
- Vico nema iluzija, on uvia da je vrijeme retorike prolo i da je na snazi doba egzaktnih
znanosti. No kritiari Vica istiu da je i to njegovo konstatiranje kraja retorike utjelovljeno
samo u jednoj retorikoj figuri. Tako da se to deklarativno prevladavanje retorike zapravo ini
nemogim.

Gramatiar Csar Chesnau Du Marsais
- Du Marsaisova Rasprava o tropima (1730) svojevrstan je amblem velikog pokreta filozofa,
gramatiara i ideologa 18. st. koji smatraju da se misao razvija iz jezika.
- Du Marsais u sredite svoje jezine teorije smjeta pojam tropa (pojam u njega dobio
originalan, filozofskiji smisao)
- Prva velika podjela figura na figure rijei, figure konstrukcije i figure smisla prisutna u veini
vanih klasinih rasprava, smjeta, znai, figure u ve jasno zadane okvire u kojima jezik
(koji se poima u svojoj tvarnosti), misao (koja se smatra jezinim sadrajem) i naposljetku,
izvanjska zbilja zauzimaju tono odreena mjesta koja se meusobno razlikuju.
- druga velika tradicionalna podjela razlikuje trope i figure gdje su zbilja, jezik i misao puno
ue povezani. Figura, za razliku od tropa, prelazi granice svojega podruja i zrcali estetiku,
psihologiju itd. Prouavanje tropa je, naprotiv, i dalje bilo preteno tehnike naravi (uglavnom
u okviru logike)
- krajem 17. st., zahvaljujui Bernardu Lamyu, uspostavljena jo jedna tradicija; figure su puno
openitije i temeljnije od tropa jer se pojavljuju im se izraavamo na prirodan, neposredan
nain koji ne determinira naa inteligencija ili volja, nego ono to se dogaa u naem tijelu.
- Du Marsais se radije usredotouje na trope negoli na figure upuuje da se odluuje za logos a
ne za patos
- Trop u jednoj rijei ostvaruje prelazak s vlastitog na preneseno znaenje.
- Za neki smisao kaemo da je vlastit kada predstavlja prvo znaenje rijei, tj. kada oznaava
ono za to je u poetku odabran. Rije vatra je, primjerice, u poetku odabrana da oznaava
ono to gori. Smisao postaje prenesen kada govorimo o vatri nekog pogleda, neke imaginacije
itd.
- U Francuskoj su se isprofilirali s jedne strane metafiziari poput Du Marsaisa koji
zastupaju tezu o razvoju jezika u skladu s univerzalnim i racionalnim poretkom ljudskog uma.
- s druge strane mehanicistika struja okuplja sve one koji smatraju da se jezik pojavljuje i
razvija ovisno o mehanicistikom, nunom ili prirodnom ulanavanju primljenih osjeta.
26

- tienne Bonnot de Condillac predvodnik mehanicistike struje
- Rousseau Ogled o podrijetlu jezika (1781), ljude na razgovor i usavravanje njihove
drutvenosti nisu nagnali osjeti, kao to smatraju mehanicisti, a jo manje razum ili logika,
kao to misle gramatiari metafiziari; za roenje jezika su, uz osjete, bile potrebne i
stanovite strasti, poput ljubavi ili mrnje, kojima se napaja retorika.
- Rousseauov Ogled o podrijetlu jezika dva velika postrukturalista De Man i Derrida proitali
su na posve drukiji nain.
- Prema Derridau figurativno znaenje izvedeno je iz prvobitnog znaenja
- Za de Mana metafore (i samim tim jezik) upuuju na odsutnost znaenja. Kao takve, metafore
bi potpuno izmaknule metafizici (logocentrizmu) gdje znak nuno dobiva pokrie u prisutnom
znaenju, intenciji ili predmetu.
- De Man ispravlja Rousseaua koji u izvorite metafore stavlja strah, ali i Deridda koji odbija
prihvatiti Rousseauovu pogreku
- Derrida 1972. u Marginama filozofije proglaava metaforu prominentnim oruem filozofije.
Vjerovati da retorika prethodi filozofiji, to po njemu znai zaboraviti da su njezini kljuni
pojmovi (knjievnost, jezik, oznaitelj) uvijek ve filozofemi. Stoga je za Derridaa, a prema
njegovu sudu i za Rousseaua, podrijetlo jezika uvijek dvojno. Nadajui se istodobno iz
potrebe i strasti, rije je uvijek i ime i metafora.
- na kraju pobjedu odnosi najradikalnija teza, teza gramatiara filozofa o univerzalnosti logosa.
Ta je pobjeda odluujui zaokret u povijesti retorike. Retorika mora ustupiti mjesto novoj
znanosti o jeziku, opoj i obrazlobenoj gramatici
- racionalno prouavanje gramatikih struktura jezika i traganje za logikom ili sistematizacijom
znaenjskih uinaka navode ideologe Francuske revolucije na izbacivanje retorike iz
obrazovnih programa
- u Engleskoj i SAD-u praktina ili primijenjena retorika cvjeta. Kolonijalna ekspanzija i
liberalna vlada pogoduju drutvenoj mobilnosti (retorike rasprave namjenjuju se
pojanjavanju misaonih ili jezinih zakonitosti, nego konkretnom uenju umijea javnog
govorenja, ostavljanja dobrog dojma, pa ak i stvaranja karijere.
- U tim se okvirima razvija elokucijska retorika, usreditena u gestikuliranju i izgovoru.
- U 18. su st. glavni predstavnici te elokucijske struje irski glumac i uitelj retorike Thomas
Sheridan (Courses of Lectures on Elocution, 1762), jo jedan glumac John Walkers objavljuje
dvosveanu knjigu (Elements of Elocution), britanski politiar James Burgh (Essay on the
Art of Speaking) te irski uitelj i sveenik Gilbert Austin (Chironomia, (gestikulacija rukama)
or a Treatise on Rhetorical Delivery, 1806.
27

- Austin e pak izumiti sustav znakova koji se upisuje uz rub govornikova teksta ne bi li ga
uputio na kretnje koja mora initi dok ita govor.
- U 17. st., koliko na empiristikoj strani (Bacon, Hobbes, Locke) toliko i na onoj
racionalistikoj (Descartes, Port-Royal, Lamy) isplivava tradicija koja nije isto
anglosaksonska. U 18. st. jedan od njezinih glavnih sastavljaa je francuski isusovac Claude
Buffier autor Rasprave o elokvenciji.
- Njegov se utjecaj najvie osjea u kotskoj, gdje jaa struja iji e osnovni cilj biti
suprotstavljanje radikalnih empirijskih filozofija poput Humeove relativizmu i skepticizmu
- George Campbell u djelu Filozofija retorike (1766) Campbell prua dodatnu potvrdu injenici
da, suprotno onome to tvrde Roland Barthes i Chaim Perelman, oitost ne ini retoriku
zastarjelom, barem ne u oima (vjerski ili filozofski) angairanih retoriara poput samog
Campbella. Oitost je posljednja utvrda, krajnje mjerilo protiv skeptike dekonstrukcije i
vano je da govornik ovlada svim njezinim mogunostima, jer upravo osjeaj oitosti
pogoduje uvjeravanju
Mjesto susreta 3 velikih retoriara 18. st.
- Du Marsais jasno privilegira logos, gramatike oblike i strukture jezika (da bi razotkrio
genezu, oblikovanje smisla).
- Campbell prednost daje patosu, tonije iskustvu. No, poput Du Marsaisa on ne vjeruje u
gotova, ve utvrena iskustva: oitost se ne nudi osjetilima ili razumu kao nekakav
izvanjski predmet. Govornik joj prilazi, da je utvrdi, i to pristupom povjesniara ili
pjesnika, tj. ciljajui na vjerojatnost ili vjerodostojnost svojega govora, na njegovu nunost
ili emotivni naboj.
- Vico, napokon smatra da su se patos i logos postupno razvijali ne bi li naposljetku zadobili
oblike koje imaju i danas (slue raznorodnim retorikim borbama)
- Jezik, dakle, sada vie ne definira, kao u 17 st., njegova mo prikazivanja, nego mo
djelovanja, bilo racionalno (na sam smisao), bilo patetiki (na nau senzibilnost), ili
jednostavno zbiljski (kroz povijest).
- Vie ne vrijedi klasicistika poslovica da najbolje moe uvjeriti istina sama.
- Retorika, koju su porazile opa gramatika, filozofije povijesti, empirizam, a uskoro e i
romantizam, svejedno namee svoju novu filozofsku i epistemoloku paradigmu, paradigmu
(jezine) interakcije subjekta, ali ne samo sa svojim predmetom prouavanja (svijetom)
nego i sa sluateljstvom kojemu on to prouavanje i namjenjuje (drugi).
- Poinje novo doba, doba sumnje i hermeneutike, koje e, uostalom, i navesti filozofa u 20 st.
da iznova prisvoji podruje retorike.

28

5. Retorika 19. st. Izmeu ideologije i filozofije
- Slabljenje retorike nastavlja se i u 19. stoljeu (knjievnost i povijest pomiu retoriku u drugi
plan)
- Usponom romantizma kao niza kulturalnih pokreta u knjievnosti se privilegira imaginacija
kao via sposobnost od razuma koja trai utjehu u pomirenju sa svijetom prirode.
- Boansko se pripisuje prirodi, a religijska doktrina zamjenjuje se novom religijom
osjeajnosti. Poeziju i svu umjetnost pritom smatraju najveom ljudskom kreacijom koja se
buni protiv etabliranih kanona neoklasicistike estetike i protiv aristokratskih i buroaskih
drutveno-politikih normi u korist individualnih vrijednosti i unutranjih osjeaja.
- Poetkom 19. st. retorika je dakle osobito u Francuskoj tijesno povezana s ideologijom
klasicizma i obrane kranske vjere.
- katoliki retoriari diu se u obranu otmjenosti, uglaenosti, uzvienosti i klasicizma, koji se
tradicionalno povezuju s retorikom
- 1777. budui francuski kardinal Jean Siffrein Maury u Raspravi o propovijednoj elokvenciji
izjavljuje da moramo iznova postati apostolima elimo li biti govornici.

Francuska
- Propovjedna retorika u Francuskoj gubi mo
- Ponovna reaktualizazija antikih retoriara
- irom Europe prirunici iznose klasina retorika naela. Ta nostalgija za klasinim autorima
pridonosi i produbljivanju spoznaja o antikim tekstovima.
- U Francuskoj slika retorike uvelike obiljeena ideologijama i politikom.
- Zahvaljujui Victoru Hugou romantizam e, iako je isprva monarhistiki orijentiran, prijei u
tabor liberala i republikanaca i estoko napasti retoriku koja se poima kao umijee dvoranina,
to znai da se vezuje uz rojaliste.
- Hugo se pritom ne obruava na retoriku openito, nego na na njezinu ideoloki obiljeenu
karikaturu.
- Hugo zapravo afirmira vlastiti politiki stav, tj. suprotstavljanje vrijednostima klasicistikog.
- Povratak republikanske politike bit e za retoriku poguban, jer e je Jules Ferry izbaciti iz
obrazovnih programa 1885. godine i na njezino mjesto uvesti Povijest grke, latinske i
francuske knjievnosti.
29

- Albert douard Chaignet poduku iz retorike smatra klasinim obrazovnim modelom koji
osigurava potovanje normi, smisao za racionalnost i sklonost prema univerzalnom. Taj ideal
prema Chaignetu i nije nespojiv s Francuskom revolucijom u mjeri u kojoj je i ona sama
utvrda protiv relativizma. Upravo je klasino obrazovanje omoguilo Revoluciju. Neko
praktinije obrazovanje koje bi primjerice vie pozornosti usmjeravalo na injenice moglo bi
je unititi, dakle uruiti.

Engleska i SAD
- u Engleskoj i Sjedinjenim Dravama retorika se vezuje uz demokratsku politiku raspravu,
uzdizanje i promaknue pojedinca u raznim drutvenim krugovima, njegovu obranu ako je
optuenik, pa ak i uz izraavanje njegovih najintimnijih osjeaja.
- taj obrat vrijednosti u odnosu na kontinentalnu Europu, objanjava se razlikom izmeu
protestantske i katolike retorike.
- retorika u duhu protureformacije udruila s katolikim monarhijskim reimima, dok je
anglosaksonska tradicija prednost davala osobnome iskustvu, dakle elokuciji i gestikulaciji
koje ne nastoje toliko zadiviti i nametnuti koliko uvjeriti i zapaliti osobe
- Prirunik parlamentarne prakse (1800) Thomas Jefferson objavljuje prije nego to je postao
3. predsjednik SAD-a
- 1825. predsjednikom postaje profesor retorike na Harvardu John Quincy Adams
- Ako i govorimo o svojevrsnom povratku etosa u 19. st. ili tonije, o prevrednovanju retorikih
vrijednosti koje su as konzervativne, as progresistike u odreenim sredinama, ipak
ne treba smetnuti s uma da na podruju filozofije i ideja u sreditu razmiljanja ostaje sinteza
patosa i logosa, savez senzibilnosti i racionalnosti
- Savez senzibilnosti i racionalnosti ide u brojnim smjerovima, ali bismo mogli izdvojiti dva:
- 1. hermeneutiku tradiciju (povezuje receptivnost i racionalnost u svrhu tumaenja) zastupaju
autori poput Schleiermachera, Schopenhauera i Nietzschea a moemo joj pribrojiti i Pierrea
Fontainera.
- anglosaksonska tradicija empiristike psihologije, koja vjerno nastavlja projekt istraivanja
osjetilne geneze ideja.

30

Hermeneutika tradicija
- hermeneutika tradicija Schleiermacher itanje teksta i traganje za njegovim skrivenim
smislom dijaloki su postupci u kojima se istine ne nadaju same od sebe, nego se postupno
grade sukladno naemu razumijevanju, ili usvajanju, afektivnog odnosa koji autora poruke
vezuje uz njezin sadraj i kontekst.
- Schopenhauer prvi primjenjuje taj novi nain itanja, ne samo na svete tekstove nego i na
svaki oblik izraavanja i komunikacije. To se itanje sada naziva Eristikom dijalektikom ili
Umijeem kako uvijek biti u pravu (1830-1831).
- retor ne smije zanemariti nijednu strategiju koja vodi pobjedi. (primjetimo da je protivnik
nadmoan i da neemo biti u pravu, treba prijei na razinu osobnoga, vrijeati, biti grub... da
se nekako napadne njegova osobnost...)
- Friedrich Nietzsche: Govor moe izvrtati zbilju, iskrivljavati znaenja, prilagoavati pojmove,
obrtati vrijednosti, ali uvijek e moi, nametne li se, svojim autoritetom prikriti sve te
promjene.
- Za Nietzschea istine su iluzije za koje se zaboravilo da su to, metafore koje su postale
istroene i osjetilno slabe, kovanice koje su izgubile sliku na sebi te sad u obzir dolaze samo
kao kovina, a ne vie kao kovanice.
- rasprava Govorne figure (1821-1830) Francuza Pierrea Fontaniera, profesora na sredinjoj
koli i izravnog batinika filozofa gramatiara 18. st.
- razvija posve originalnu ideju retorika ili preciznije njezine figure ondje se definiraju
svojom hermeneutikom funkcijom, tj. tumaenjem ili otkrivanjem stvari koje su govorom
istodobno izreene i skrivene.
- Nije tono, kao to je smatrao Du Marsais, da samo neke rijei ili izrazi istodobno posjeduju
vlastito i figurativno znaenje, nego cijeli jezik, moda ak i svaki oblik izraavanja, potie
kod govornika ili sluatelja, u istome prostoru ili trenutku, imaginaciju nekoga drugog jezika,
ideje, emocije ili jednostavno tiine.
- Upravo zato to je stanoviti pojedinac doivio stanovito iskustvo u stanovitome kontekstu,
neki e ga govor lake uvjeriti nego neki drugi. Tu tezu osobito zastupa engleski retoriar,
logiar i ekonomist Richard Whately u Elementima retorike
- nova poimanja ljudske prirode to ih uvode evolucionistike teorije Herberta Spencera i
Charlesa Darwina najvie e osvjeiti empiristiki pogled na retoriku
- Zakon, to ga svaki govornik mora potovati jest naelo ekonominosti: elimo li pobuditi
najveu moguu pozornost i osjetljivost auditorija, moramo se sluiti jednostavnim i lakim
jezikom, koji od publike iziskuje minimalan napor za razumijevanje ili usredotoavanje. U
Filozofiji smisla (1782) Spencer pie o toj ekonominosti
31

- Prema Darwinu retorika ne poiva na naelu ekonominosti, nego na pradjedovskom naelu
potronje ili nagona. Drugim rijeima, zakonitosti komuniciranja nisu logike ili racionalne,
nego patetike ili nagonske

Hrvatska retorika 19. st.
- Hrvatski istaknuti retoriar tog doba je akovaki biskup Josip Juraj Strossmayer sa svojih
glasovitih 5 govora koje je odrao na Prvom vatikanskom crkvenom saboru u razdoblju od
1869. do 1870. iskazao govorima proetima duhom ekumenizma i tolerancije.
- Osobito je peti govor odran 2. lipnja na 63. kongregaciji Prvoga vatikanskog sabora koji se
protivio dogmi o nepogrjeivosti pape imao veliki odjek
- Svojih pet govora odrao je na najviem gremiju Rimokatolike crkve, u nazonosti pape Pija
IX. i nekoliko stotina kardinala, nadbiskupa i biskupa i upravo zbog toga su mu pribavili
svjetsku slavu. O njima je tada pisao najugledniji i najutjecajniji svjetski tisak, to se odrazilo
u diplomatskim, politikim i crkvenim krugovima.
- Prva dva govora ticala su se preustroja sredinjih crkvenih institucija, pa i kardinalskog zbora
primjerice da i pripadnici drugih naroda budu birani za papu, a ne samo Talijani, kojih je u
kardinalskom zboru tada bila ogromna veina.
- Trei njegov govor bavio se analizom nacrta dokumenta o sveenicima, Strossmayer je isticao
potrebu naobrazbe sveenstva te u tom smislu i reformu teolokih studija.
- 4 govorom usprotivio se kvalifikaciji protestantizma kao rak-rane i kuge, bezbone nauke i
misterija zla, kako je on bio etiketiran u uvodnom dijelu nacrta dokumenta O kranskoj
nauci.
- Svojom pomirljivou izazvao je buru nezadovoljstva u redovima saborske veine, a kad je
jo izjavio da meu protestantima poznaje istinske sljedbenike Isusa Krista, koji su napisali
duhovna djela koje bi on preporuio i svojim sveenicima, bio je zagluen bunim
prosvjedima veine (nasilno mu je oduzeta rije i uklonjen je s pozornice)
- njegov 5 govor na Prvome vatikanskom saboru odran 2. lipnja 1870. u kojem se, kako smo
ve spomenuli, oitovao protiv dogme o nepogreivosti pape. Iako on nije bio jedini govornik
na tom saboru, koji je iznosio prigovore toj dogmi, njegov je govor vjerojatno bio jedan od
dojmljivijih.
- O njegovim govorima nije se prialo samo u Saboru ili samo u crkvenim krugovima, nego i u
iroj kulturnoj i politikoj javnosti Europe.
- Zabiljeeno je (Andrija uljak) da ga je poslije njegova prvoga govora, u Zavodu sv.
Jeronima, gdje je odsjeo, posjetilo vie od dvije stotine biskupa, nadbiskupa i kardinala,
estitali mu i zahvaljivali na hrabrosti i odlunosti kojom je branio svoja stajalita.
32

- za razvoj govornitva u Hrvatskoj posebno mjesto pripada Ivanu Kukuljeviu Sakcinskom
(1816-1889), politiaru, povjesniaru i knjievniku, koji je na zasjedanju Sabora 2. svibnja
1843. godine prvi odrao govor hrvatskim umjesto latinskim jezikom. 23. listopada 1847.
odrao je i govor nakon kojeg je hrvatski jezik postao u Hrvatskoj diplomatikim, tj.
slubenim

33

6. Retorika 20. stoljea 1.dio
- u 60-ima 20. st. retorika se iri na podruja kao to su pravo, knjievna analiza i psihoanaliza.
- Glavna intelektualna znaajka 20. stoljea uz znanstvene revolucije prevlast je jezika.
- Strukturalizam je jezik postavio u temelje humanistikih znanosti, no i prije njega
anglosaksonska je misao, nakon bekih i njemakih filozofa, nastojala proniknuti u znaenja i
strukture logikog, ali i svakodnevnog jezika (Ludwig Wittgenstein).
- Ludwig Wittgenstein i njegovi nasljednici od Oxforda do Berkleya misao su prouavali preko
jezika.
- Misao nisu svodili na utemeljujui, ali empirijski nedokuiv subjekt, oni su se radije
usredotoili na jezik, onaj aspekt misli koji se moe promatrati.
- Marksizam i faizam podijelili su prvu polovinu 20. st.
- U kulturnoj se teoriji s Habermasom, Perelmanom, Ecom i Gadamerom govori i o retorikom
obratu po uzoru na lingvistiki obrat koji je zahvaljujui Wittgensteinu obiljeio
anglosaksonsku misao s poetka stoljea.
- Tri su velika razdoblja u kojima je retorika doivjela procvat i irenje, i to antika Grka
izmeu Homera i Platona, renesansa te 20 st., izvlaei korist iz pojave sloboda kao i iz
gaenja starih misaonih obrazaca koji vie nita ne umiju objasniti.
- Najprije je dolo do uruavanja stare mitologije, grkoga mitosa, prema kojemu bogovi
upravljaju ljudskim svijetom.
- Sve polazi od ovjeka a pouzdanost nestaje sa skolastikom na izmaku
- Nae vrijeme proivljava znanstvenu revoluciju, silno je pogoeno uruavanjem vlastitih
temelja i vrijednosti. Subjekt je mrtav, a nazadan je onaj koji i dalje svim silama nastoji sve
izvesti iz svijesti, subjekta, ovjeka kojega neprekidno premauju povijest, nesvjesno i drugi
- Retorika se pripisuje demokratskoj raspravi, u kojoj se raznolika miljenja suoavaju, pomalo
nasumce, pri emu im je jedina norma slobodno izraavanje subjektivnosti.
- dominira u politici, kao i u reklami, kojoj slui koliko i prouavanje retorike koje raskrinkava
ono to bi neki zacijelo eljeli prikriti radi bolje manipulacije.
- Svoje poimanje retorike Perelman ukorjenjuje u logosu, a retoriku poistovjeuje s
argumentacijom kao da meu njima nema bitne razlike.
- Zavoenje u vlastitom pogledu na retoriku smatra devijacijom
- Retorike naeg doba odlikuju se upravo povratkom svih triju dimenzija etosa, patosa i
logosa od kojih svaka ima svoje teoretiare
34

- Jedan od ciljeva dvadesetostoljetne retorike postaje sporazum. Otuda proizlazi graanska ili
politika funkcija retorike: iznai zajedniko dobro, zajedniku univerzaliju, vrijednosti oko
kojih se ljudi unato razlikama mogu sloiti.
- Postoje dva naina da se problemu pristupi: otklanjajui pitanje neim nalik odgovoru ili
eksplicitno raspravljanje o tom pitanju.
- U prvome se sluaju pretvaramo da je pitanje rijeeno, to je iluzija, ak i fikcija, ali moe biti
uvjerljiva pa i zavodljiva. Odatle proizlazi slika retorike kao umijea privida i manipulacije
umovima.
- Npr. posmrtni govor stilske figure okrenute su velianju toga neproblematskog aspekta, jer
je problem posmrtnog govora to to se nikakav problem ne spominje.

Izmeu logike i stilistike
- Pojam logosa i sam je retoriki dvosmislen
- Logos pokriva logiku i formalne jezike uope te jezik kojim se svakodnevno sluimo, a on je
vieznaan i otvoren za brojna tumaenja.
- Logos je i jezik fikcije po onome to mu je svojstveno: stil i figure.
- Uzroci cijepanja logosa: Izmeu rijei i ideja postoji raskorak; prouavat e se jezik kao takav
- Instistiranjem na logicizmu 30-ih god. 20 st. proturjeno se poinje naglaavati pomanjkanje
jednoznanosti svakodnevnog jezika.
- 30-ih god. 20. st. iznova se radilo na teoriji znaenja pod utjecajem Russella i Wittgensteina
koji unato poetnom logicizmu naposljetku naglasak stavljaju na prirodni jezik.

Ivor Armstrong Richard: retorika patosa
- Ne postavlja se pitanje je li jezik varav, kao to misle kartezijanci, ili odgovara li ideji, nego
ga jednostavno treba prouavati onakvog kakav jest makar i zato da se pokae ta dvostruka
mogunost (i iskazuje i iznevjerava ideju).
- Rehabilitacija prirodnog jezika dolazi ponajprije iz anglosaksonskog svijeta, i to 1936.
objavljivanjem Filozofije retorike utjecajnog engleskog knjievnog kritiara i retoriara Ivora
Armstronga Richardsa
- Richards smatra da je retorika prouavanje nesporazuma i moguih lijekova za njih. Tu je
manje rije o teoriji jezika, a vie o recepciji reenica i rijei to ih svatko moe tumaiti na
oprean nain.
35

- Richards u retorici vidi mogunost otklanjanja ne vieznanosti nego nesporazuma to ih
retorika iznjedruje (okree se ulozi interpretirajueg subjekta).

Cham Perelman: retorika logosa
- Poljak po roenju, dugogodinji profesor na Katedri za retoriku Briselskog sveuilita koji je
prvi nakon nekoliko stoljea retorici vratio sav njezin sjaj.
- Perelmanova definicija retorike: Predmet ove teorije jest prouavanje diskurzivnih tehnika
zahvaljujui kojima se umovi (jo vie) priklanjaju podastrtim tezama.
- Argumenti su predmet njegove retorike: logos je u sreditu, osobine govornika i patos nisu
vani
- Figure smatra oznakama koje naglaavaju snagu pojedinog argumenta.
- argumentacijske figure: poput koncesije (Sloit u se s vama..., ali...) slue ublaavanju
suprotstavljanja
- suprotni argument (Zacijelo ete mi rei da..., ali to nije tono jer...).
- Prema Perelmanu figure koje izmiu funkciji pokazivanja ne podlijeu argumentaciji, nego
retorici stila koja Perelmana ne zanima.
- Da bi logos pretvorio u opravdan razlog, Perelman izdvaja dvije osnovne vrste povezanosti:
udruivanje pojmova i njihovo razdvajanje (razbijanje uvrijeeno uspostavljene
identifikacije), odnosno identitet i razliku.
- Perelmanova klasifikacija argumenata: kvazilogiki argumenti, argumenti zasnovani na
strukturi zbilje i argumenti koji tu strukturu utemeljuju
1. Kvazilogiki se argumenti pozivaju na formu (proturjenost ili nekompatibilnost,
identifikaciju ili definiciju, tranzitivnost ili vjerojatnost itd.), ali se zapravo odnose na bit,
sadraj i zahtijevaju njegovo prihvaanje.
Novi je novi. (tautologija koju nitko nee pokuati dovoditi u pitanje).
Slogan francuske nacionalne lutrije: Igralo je 100 posto dobitnika (pribjegavanje
vjerojatnosti)
kvazilogistiki argumenti idu u prilog izvoenju zakljuka iz odnosa koji je neovisan o
sadraju i jest sva razlika



36

2. Argumenti zasnovani na strukturi zbilje podrazumijevaju veze sukcesije i koegzistencije.
Sukcesija (uzronost): Ako vidim da se neka osoba krvavih ruku naginje nad truplo, imat u
argument (ali ne i dokaz) za njezino sumnjienje.
Koegzistencija (kvalifikacija, atribucija) - veza djelo-osoba tipina je za koegzistenciju
subjekta i njegovih pretpostavljenih ili stvarnih atributa: argument atributaproizlazi iz te vrste
povezanosti osobe i rijei koje su vjerodostojne samo zato to im je ta osoba autor.
3. Zbilja je argument po sebi. Za utemeljenje argumenta u prilog nekom openitijem
zakljuku moe se posluiti materijalnim primjerima, npr. ilustracijama.

Hermeneutika na vrhuncu: Hans Georg Gadamer i Istina i metoda
- ponajvie se bavi uincima to ih u svakoj epohi ima na nove suvremenike koji taj tekst itaju.
- Retorika prema Gadameru obuhvaa sve oblike komuniciranja utemeljenog u moi diskurza,
zbog ega i jest ono to ljude u nekome drutvu dri na okupu.
- cilj retorike je istinito govorenje (logika pitanja i odgovora koja je u retorici esencijalna, jer,
kao to kae Aristotel raspravlja se samo o onome to je upitno).
- Univerzalnost hermeneutike poiva u njezinoj upitnoj prirodi. Tekst se moe shvatiti jedino
shvatimo li pitanje na koje taj tekst daje odgovor.
- Jaussova kola recepcije inae bliska hermeneutici ipak kritizira Gadamerovu koncepciju jer
prema Jaussovu miljenju svaka epoha postavlja drukija pitanja, pa je itatelj odnosno
auditorij njihov jedini uvar.

Toulminova retorika logosa ili retorika u sjeni logike
- Toulmin smatra da se dobra argumentacija mora to vie pribliiti logikom silogizmu. Dobar
govornik u tu se svrhu moe sluiti svim sredstvima.
- Auditoriju po mogunosti ne smije dati nikakav manevarski prostor. Odatle proizlazi opi
Toulminov obrazac argumentacijskog silogizma. Primjer: Cezar je mrtav, stradavi od noa
nekolicine urotnika, meu kojima je i Brut, njegov posinak (Brutov in je zloin iako se moe
promatrati kao da nije zloin nego djelovanje u ime Rima i republikanskih institucija)

37

7. Retorika 20. stoljea 2.dio

K. Burke ili retorika u slubi etosa
- K. Burke oblikovao je paradigmu amerike retorike usreditene u etosu (The Rethoric of
Motives, 1950)
- retoriku definira kao proces kojim se ljudski initelji slue rijeima ne bi li izgradili svoje
stavove ili na djelovanje naveli druga ljudska bia.
- Sredinji je problem retorike analize prema Burkeovu miljenju identifikacija: teze,
govornika, govornika s tezom, njezine supstancijalizirane zbilje, identiteta koji je razliit od
identiteta skupine ili auditorija i tako dalje.
- Burke u djelu Grammar of Motivs (1945) u velikom broju knjievnih analiza svojih 5
retorikih upitnika upuenih za svaku radnju (1. tko, 2. zato, 3. gdje, 4. kada 5. kako/ime)
povezuje s 4 temeljna tropa metaforom, metonimijom, sinegdohom i ironijom. S tim da mu
metafora prua perspektivu, metonimija redukciju, sinegdoha reprezentaciju, a ironija
dijalektiku.
Habermas: povratak kantovskom etosu (1981)
- Habermasovo djelo Teorija komunikativnog djelovanja enciklopedijsko je djelo zapadnjake
racionalnosti
- Temeljnu ideju djela Habermas naziva univerzalnom pragmatikom, a njezini su glavni
elementi primjena teorije govornih inova Johna Searla.
- Habermasov univerzalni govornik podreen je Kantovu imperativu da nikada ne govori za
sebe, a da se pritom automatski ne obraa i drugima.
Opa retorika (1970) novoretorike grupe
- Strukturalizmu Barthesa, Genettea i Todorova grupa daje teorijsku podlogu
- jezik poima tako to vie ne daje prednost referencijalnoj doslovnosti na kakvu smo nailazili u
temeljima logosa anglosaksonske tradicije, pa ak i kod Perelmana; doslovnost proizvodi
auditorij kad je suoen s vieznanou
- Izmeu prenesenosti i doslovnosti postoji raskorak, razlika koja potie tumaenje, ba kao to
mnogostrukou svojih oblika pokriva stilske figure. To je temeljna ideja retorike koju razvija
grupa .
- Fikcijska djela isprepleu brojne razine itanja i otvaraju se neiscrpnim znaenjima
zahvaljujui svojemu jeziku koji vie nije jednadba, nego je stvaranje (logos tu nije samo
retorian, nego i poetian)
38

- smatra da je retorika poznavanje jezinih postupaka svojstvenih knjievnosti (grupa ne
privilegira metaforu nego sinegdohu dri temeljnom figurom retorike).
- Retorika grupa neosporno je jedna od vanih retorika 20. st zbog interpretiranja nove,
strukturalne vizije jezika u staru problematiku stila i njegovih figura.
- Argumentacija u jeziku Oswalda Ducrota (1983) Meyer, jedan od autora povijesti retorike
smatra da je jedinstvo retorike zamislivo uz dva uvjeta: Prvi je da je retorika odnos etos-
patos-logos, a drugi da se retorika bavi pitanjima, problematinou, zagonetkom. A drugi
uvjet podrazumijeva vraanje na prvi, tj. problematoloku reinterpretaciju etosa, patosa i
logosa.
- Imajui to u vidu trojica autora, Meyer, Carrilho i Timmermans, nude svoju definiciju
retorike: Retorika je pregovaranje o udaljenosti meu pojedincima u nekome pitanju.
- 20. st. ita se kao sprega razliitih retorikih teorija
- Nepostojanje jednoznane definicije retorike
- Pardoksalno retorika se bavi pitanjima a njezin misaoni obrazac gradi se na potiskivanju
pitanja u obliku rjeenja
- Retorika je drukija od prava (prezentira ono to se smatra odgovorima, ali to ne znai da
pravo iskljuuje retoriku)
- Tri vrste pitanja konjekturalno, kvalifikacijsko i normativno upuuju na tri vrste odgovora
to ih retorika nastoji prenijeti, a argumentacija ih stavlja na stol. Brut ubije Cezara. Da bi se
obranio, moe pribjei trima postupcima:
1. Prvo moe zanijekati injenicu da je Cezarov ubojica;
2. da je to uinio netko drugi
3. moe ustvrditi da je Cezar jo iv.
- konjekturalno pitanje: jesu li se dogaaji zbili i jesu li injenice o kojima je rije dobro
utvrene.
- pitanje kvalifikacije injenica. Moe li se osporiti atribut ubojice Brutu. Ubijajui tiranina,
Brut je branio slobodu Rima. U tom svjetlu in je to legitimne obrane koji zasluuje nagradu a
ne kaznu. Zakoni sankcioniraju samo kvalificirane injenice i samo njihova kvalifikacija
odreuje visinu kazne.
- moemo se obruiti i na samu normu, zakone, na legitimnost njihove primjene na injenice.
Da, Brut je ubio Cezara, ali tko su Marko Antonije i ostali suci da mu to zamjere, ba oni koji
su potencijalni tirani, ravnoduni prema pravdi na koju se pozivaju samo kad im je to u
interesu?

39

Problematizacija etosa
- Govornik je prije svega netko tko odgovara zbog ega su mu autoritet i kredibilitet
esencijalni. Etos se i zove etosom zato to za takav autoritet valja imati potrebne odlike
(kompetenciju za odgovaranje). Zahvaljujui etosu vjerujemo govorniku i ne dovodimo
njegove odgovore u pitanje.
- (Nisam struan kao vi, ali ili Dobro znate da koji su argumenti ad hominem poput lane
skromnosti ili ad rem poput apodiokse kad se mijenja tema ne bi li se izbjeglo pretjerano
suprotstavljanje drugom.
Problematizacija patosa
- Sluateljstvo sa svim svojim strastima i problemima
- Vidimo samo ono to elimo vidjeti. Sve je u funkciji problema koji mui pojedinca.
- Zakljuci i premise meusobno zamjenjivi, a njihova ekvivalencija ne dokazuje nita jer je
sve ve dokazano od samog poetka. Nita ne moe promijeniti odgovore postulirane na
samom poetku igre, i upravo je zbog toga strast zasljepljujua.
Problematizacija logosa
- poiva na razlici pitanje-odgovor koja se jo naziva problematolokom razlikom.
- Predmet logosa je to o emu se pitanje postavlja. U njemu pronalazimo odgovore koji nisu
samo privid. Ako nekomu kaem Nemam nita protiv Vas, odgovaram na pitanje o moguem
neprijateljstvu, izjavljujui da se ono i ne postavlja. Takav je odgovor proturjean jer
odgovara na pitanje ije se postojanje nijee. Samim se time odgovor Nemam nita protiv Vas
ponitava, a jedini odgovor koji se namee upravo je suprotan: Imam neto protiv Vas.
- Logos tako omoguuje da ono problematino proe kao odgovor, tj. da se otkloni.
- Ivan je lav. Rije je o identitetu: afirmiramo zamjenjivost heterogenih neprikladnih
pojmova jer Ivan je ovjek, a lav nije. Ipak, tvrdimo da je Ivan koji je A (ovjek), istodobno i
ne-A. Zamjenjivost se opravdava zajednikim obiljejem: Ivanu i lavu zajednika je hrabrost.
Retorika figura dokida ono to ih razlikuje i hini da se pitanje o tome to je Ivan vie i ne
postavlja, jer je rijeeno retorikom atribucijom.

40

8. Retorika u Hrvatskoj
Suvremeno govornitvo

Teorija i praksa
Teorijsko bavljenje retorikom u 20 st. i nije ba razvedeno u Hrvatskoj.
karieve studije koje se dotiu suvremenog hrvatskog govornitva vrlo su vrijedan
doprinos retorici kao znanstvenoj disciplini.
kari kritizira i manjak retorskih kola u Hrvatskoj, no opet kola koju je sam
utemljio danas ve ima tradiciju - organizator je kole Odjel za fonetiku Hrvatskoga
filolokog drutva, a autor programa jest Ivo kari, koji je bio i ravnatelj sve do smrti
(2009.). Nakon toga ravnateljstvo kole pod novim imenom Govornika kola "Ivo
kari" preuzela je Gordana Varoanec kari.
Prva govornika kola
Prva govornika kola odrala se 1992. u Malom Loinju i ondje se odravala sve do
1996. Poslije te godine poinje se odravati i na drugim mjestima u Hrvatskoj.
Uvodna predavanja i izborne aktivnosti jesu skupne, a sadraji ortoepije i ortografije
(ispravnog govorenja i pisanja) i logopedije (otklanjanje smetnji i poremeaja u
govoru) su individualni.
Bez obzira na to to je teorijski segment retorike u Hrvatskoj nerazveden, praksa je
vrlo iva i obilna. Novi mediji takoer pred retoriku stavljaju nove izazove.
kari i suvremeno govornitvo
Prema kariu stoga opi pojam retorike pokriva 3 razliita djelovanja: retoriku
teoriju, retorsku pedagogiju i retorsku praksu.
Retorska praksa je prilino kaotino polje tako da ne udi da je kriterija za retoriku
klasifikaciju puno. Prema kariu one najvanije su 1. tema; 2. funkcija; 3. stil; 4.
argumentacija; 5 kompozicija; 6. vrsta auditorija; 7. broj govornika; 8. broj sluaa; 9.
audio ili audiovizuelna veza; 10. povratna veza; 11. duljina govora; 12. ambijent
govora.
karieve klasifikacije
Prema stilu odjeljuju se 3 vrste govora: visoki, srednji i jednostavan. Visoki stil je pun
kienih figura i prikladan za pohvalne govore, srednji je pogodan za politike, a
jednostavan za sudske i znanstvene.
41

Suvremena govornika praksa ne iscrpljuje se u govorima kao glavnim oblicima
retorikog ponaanja. Prema kariu su etitri temeljne grupe suvremenog
govornikog izraavanja:
1. Razgovori
2. kratki monolozi
3. govori
4. posebne govorne vrste
1. Razgovori

Grupu razgovora (dijaloga) ine retorike vrste u kojima sudjeluje nekoliko govornika.
Svaki se govornik obraa sugovornicima potaknut njihovim govorom i u oekivanju
njihova neposrednog govornog reagiranja.
Glavne su vrste razgovora prema kariu:
1. slubeni razgovor
2. anketa
3. intervju
4. debata
5. razgovor na temu
6. nabacivanje ideja; Brain Storming vihor mozgova

2.Kratki monolozi

Kratki monolozi su kompozicijski zaokruene krae nedijaloke cjeline, a tematski i
stilski sastavnice su ireg okvira ili povoda. Glavne su vrste kratkih monologa:
1. uvodna rije
2. izjava
3. vijest
4. diskusija
5. komentar
6. izvjetaj
3.Govori
Govori su u naelu dulji monolozi i obrauju temu kompleksnije. Temeljna im je
znaajka da su samostalne retorike cjeline (ak i kad su vrlo kratki, kakvi su najee
vojniki govori). Svaka vrsta ima i brojne podvrste.


42

4.Posebne govorne vrste
Grupu posebnih govornih vrsta ine govorenja koja su se ili razvila u sklopu
suvremenih medija, ili su stara, ali po nekim odlikama nisu u cijelosti retorika, ili su
sasvim specifina.
Posebne govorne vrste:
1. voditeljstvo
2. najava-obavijest
3. prevoenje
4. prijenos
5. pripovijedanje
6. reportae u novinarstvu
7. recitiranje

Razgovori:
1.1. Slubeni razgovori
najea su retorika vrsta.
razgovor koji vode dva sugovornika koja su u meusobnom slubenom odnosu npr.
stranka i slubenik u raznim upravnim, organizacijskim, privrednim i uslunim
djelatnostima.
Pitanja i odgovore oba sugovornika upuuju ravnopravno. Replike su kratke.
zasieni su konvencionalnom obrednom frazeologijom kojom se iskazuje potovanje
sugovorniku.
svojevrsni estetski okvir takvom razgovoru; mediji pogodni za slubene razgovore su
neposredni kontakt i telefon.
1.2. Ankete

kratak razgovor izmeu anketara i anketiranog. Anketar postavlja uvijek ista pitanja
uzastopno mnogima.
Cilj je ankete otkriti koja znanja ljudi posjeduju, kako oblikuju svoje vrijednosti i na
koji nain razmiljaju.
dijele se na didaktike, retorske, politike i znanstvene. Didaktike slue za provjeru
znanja, retorske (mogu biti i selekcioniranih odgovora) slue kao induktivni dokaz
kojim se potkrepljuje govornikova teza. Znanstvena anketa strogim statistikim
postupcima nastoji dobiti to preciznije podatke o populaciji, a politika na malom
uzorku ispitanika nastoji dobiti pribline podatke o eljama i raspoloenju populacije.

1.3. Intervju
43

posebna vrsta razgovora u kojem dva sugovornika imaju jasno podijeljene uloge:
jedan pita, a drugi odgovara. Intervjuist unaprijed oblikuje pitanja i kreira ih tako da
slijede odreenu logiku, ali i dramaturku napetost (biti spreman na improvizaciju
sugovornika).
Intervjui za javnost koji se primjerice dobro uklapaju u televizijski medij razlikuju se
od radnih kao to su lijenika anamneza, ispitivanje svjedoka u sudstvu, ispitivanje
svjedoka u svrhu izrade znanstvenih disertacija i sl.
1.4. Debata
razgovor na temu o kojoj sugovornici zauzimaju oprena stajalita.
U naelu debatiraju dvije suprotstavljene grupe uz prisutnost sudaca sluatelja.
Smisao debate nije natjecanje, ve nastojanje raiavanja dilema. Ishod debate stoga
ovisi o argumentaciji, loginosti i otroumnosti. U njoj osobna vrijeanja i
nepristojnosti nisu prikladni ako se ne tiu predmeta debate. Duhovitost koja
osvjetljava apsurdnost pojedinih argumenata suvereno je oruje logikog dokazivanja.

1.5. Razgovor na temu

jedna je od najeih i najstarijih retorikih vrsta.
Razgovor ima jasno odreenu temu i sudionici je istrauju i produbljuju sve dok ne
dopru do konsenzusa ili meusobne suglasnosti. Na sastancima gdje je ova vrsta
govora uobiajena, tema je oznaena tokom dnevnog reda. Replike su kratke, logike
i argumentirane. Tek iznimno pretvaraju se u monolog diskusiju. Razgovori na temu
prikladni su za radio i televizijsko emitiranje
1.6. Brain Storming
Nabacivanje ideja ima inscenaciju kruoka s voditeljem koji potie razgovor i
prikuplja izreeno. Unaprijed je problem samo naznaen pa se ovim razgovorom eli
otkriti to vie moguih rjeenja.
Sugovornici se ne suprotstavljaju jedan drugom i ne ocjenjuju odmah vrijednosti
pojedine ideje, nego se to ostavlja za kasniji trenutak preispitivanja i odluivanja. Ova
vrsta razgovora vrlo je poticajna u privrednim i marketinkim poslovima kad okolnosti
zahtijevaju iznalaenje novih putova.


44

Kratki monolozi:

1.1. Uvodna rije
monolog je koji kratko, ali i s potrebnim potankostima najavljuje neki predmet, misao
ili osobu.
nema irih komentara ni podrobnih analiza. Nije dobro da uvodna rije bude
improvizirana, ve pripremljena. Uvodna rije otvara neku drugu vrstu govora. (npr.
dopustite da vam ukratko izloim! ast mi je da vam mogu predstaviti... i sl. Na
sastancima sadraj toke dnevnog reda uvodi voditelj ili netko drugi prema
prethodnom dogovoru.
1.6. Izjava
izreena kratka informacija, komentar i stav odgovorne osobe povodom nekog
zbivanja.
Daje se na upit slubenog organa ili predstavnika novinstva. Ima funkciju obavijesti i
dokumenta.
Izjava stoga mora biti jednoznana, razumna, istinita i dostojanstvena. Dobro izvedena
izjava ne moe biti improvizirana.
1.7. Vijest
Vijest za razliku od izjave nema ni komentara ni izreenog stava, ve samo iznosi
bitne podatke na razumljiv i korektan nain.
Vijest mora sadravati zanimljivo, novo, provjereno i korisno. Najee se nie
nekoliko vijesti u jednom bloku. Radio i televizija uobiajeni su i praktini medij za
vijesti, ali se one kao govorna vrsta u te medije ne uklapaju sasvim dobro, pogotovo ne
u televizijski, osim kad su sasvim recentne.

1.8. Diskusija
Diskusija je esta vrsta kratkih monologa. Traje od minute do 10 minuta.
Kompozicijski se malo razlikuje od govora; to je govor u malom (ima tituliranje,
uvod, izlaganje, obrazlaganje, zakljuak i zahvalu na pozornosti).
Diskusija ne zahvaa problem u cjelini, ve uvijek samo jedan njegov dio. Nadovezuje
se na prethodni govor, uvodnu rije, razgovor ili diskusije, ali ne tako da ponavlja
reeno ili poznato, ve da iznese nove injenice i drukije stajalite; da dopunjuje,
proiruje, razjanjava.

45

1.9. Komentar
Komentar ima cilj iznijeti obrazloeno stajalite o nekom poznatom, a vanom
dogaaju.
Komentar se uputa u analizu koristei se injenicom i logikom argumentacijom. Ne
izostavlja ni argumente etike i drutvene oportunosti, a kako hoe pridobiti i dojmom,
slui se i ostalim retorikim figurama u svojoj govornikoj dramaturgiji. Preuzet od
novinstva komentar se dobro uklopio u radio i televiziju.
1.10. Izvjetaj
Izvjetaj opisuje neki dogaaj ili predmet slijedei kompozicijom u bitnom
kronologiju tog dogaaja ili narav predmeta.
Na svoj se predmet izvjetaj i kritiki obazire pa doputa i poneki komentar. Po stilu je
izmeu vijesti i komentara, a podosta dalek pripovijedanju. Kad koristi dokumentarne
primjere, dobro se uklapa u radio i televiziju.

Govori
Najpoznatije retorike vrste.
Govori visokog stila graeni su s puno retorikih figura (sveani prigodni govori,
zdravice, pozdravni govori, nekrolozi)
govori na politikim mitinzima, sastancima i sudski pledoajei, trebali bi se odlikovati
umjerenom govornikom ornamentikom,
jednostavnog stila su znanstveni i radni govori: referati, predavanja.

Posebne govorne vrste

1. Voditeljstvo ili konferensa
Voditeljstvo ili konferensa teka je i odgovorna govornika vrsta
Voditelj je kao svojevrstan dirigent razgovora. Voditeljstvo nije izmiljeno u nae
doba, od davnine postoji, a mi se ovaj as mozemo prisjetiti nekadanjih francuskih
salona i njihovih slavnih voditeljica (Mme de Stael).
Voditeljstvo je prisutno u zabavno-glazbenim i kviz-priredbama, u radiotelevizijskim
vijestima i razgovorima na temu, sastancima, na strunim i znanstvenim panel-
diskusijama i okruglim stolovima, na sudskim raspravama te u seminarskom obliku
46

nastave. Dunost je voditelja da diskretno, s malo rijei, ali autoritativno, organizirano
vodi razgovor prema cilju.
2. Obavijest-najava
Obavijest-najava je jednostavna retorika vrsta koja se danas u pravilu posreduje
medijima.
Funkcija najava u dananje doba mediologije uvelike premauje praktinu korist
kakva je obavijetenost.
Obavijesti-najave, kad su doista retorike, humaniziraju nae prostore.
3. Prevoenje
Prevoenje s jednog jezika na drugi postoji kao konsekutivno (sljedbeno) i
simultano (istodobno).
Konsekutivno trai paljivo sluanje, dobru memoriju i izuenu posebnu tehniku
biljeki. Prijevod mora biti toan i iscrpan, a prevoditelj ne smije vlastiti komentar
dodati ni rijeima ni glasom.
Simultano moe biti u realnom vremenu, tj. s kanjenjem nekoliko rijei za
govornikom ili unaprijed pripremljeno. Ako je unaprijed pripremljeno prevoditelj u
trenutku govora ve ima preveden tekst i govori ga istodobno s originalom. Ako
sluatelji sluaju i original i prijevod, on govori spikerski, tj. bez posebne
govornike interpretacije i tie od originala, a ako originalni govor sluatelji ne uju,
prevoditelj dijelom oponaa intonacije, naglaske, pauze i tempo originala.
4. Prijenos

Prijenos je pripovijedanje zbivanja, dogaaja ili spektakla (politikog, kulturnog,
sportskog ili zabavnog) posredstvom medija u stvarnom vremenu. Sastoji se od:
opisivanja dogaaja, komentiranja dogaaja, iznoenja injenica u vezi s dogaajem,
sugeriranja dojmova koje dogaaj proizvodi na oevice.

5. Pripovijedanje
Pripovijedanje anegdota, crtica i pria, stvarnih, izmiljenih ili izmatanih, zauzima
sredinje mjesto u pukom govornitvu. Iz njega je proizilo i knjievno i reportersko
pripovijedanje (popraeno dokumentarnim snimkama).
6. Recitiranje
Recitiranje (deklamiranje) je interpretativno govorenje pred publikom pjesnikih,
proznih i govornikih, u naelu tuih, tekstova. Od svih retorikih sastavnica recitator
je autor samo govorne izvedbe. Recitiranje se bitno razlikuje od glume, koja ne
pripada retorici. Recitator govori u svoje ime i ne preobraava se u neki drugi lik.
47

9. Govor
Priprema govora, osobine govora i ciljevi u suvremenom govornitvu
Bourdieu to znai govoriti
Svaki govor prema Bourdieu proizvodi se za trite i posredstvom trita i tritu
duguje svoje postojanje i svoje najspecifinije osobine.
vano da je govor drutveno prihvatljiv, tj. sluan, priman s povjerenjem, dakle
djelotvaran unutar odreenog stanja odnosa u proizvodnji i u razmjeni. Govor tako
unaprijed mora uraunati uvjete recepcije koji su ujedno dio uvjeta proizvodnje.
Takoer predvianje sankcija trita sudjeluje u determiniranju proizvodnje diskursa.
Autori govora najee nesvjesno i bez svoje izriite odluke trude se da ostvare
najveu moguu simboliku dobit iz svojih jezinih praksa koje su sve podjednako
namijenjene komuniciranju i podvrgnute vrednovanju. Diskursi se uvijek proizvode u
skladu sa zahtjevima odreenog trita.
Uvijek su kompromisna ostvarenja izmeu onoga to treba rei i cenzure svojstvene
posebnim odnosima unutar jezine proizvodnje, cenzure koja se namee svakom
govorniku koji ima odreenu drutvenu kompetenciju.
Cenzura diskursa mijenja se ovisno stupnju slubenosti situacije, i o razmjerima
drutvene distance izmeu poiljatelja i primatelja ili skupina kojima oni pripadaju.
Cenzura je ovisna i o osjetljivosti govornika za tu napetost u interakciji i o sposobnosti
usko povezanoj s tom cenzurom, sposobnosti da se na visok stupanj napetosti
odgovori snano kontroliranim, dakle uvelike eufemiziranim iskazom.
kari
vrijeme i govor su u uskoj sprezi. Govor je s jedne strane povezan s budunou,
predvianjem vlastite recepcije, a s druge strane s prolou, jer se izreeno odmah
pokopava, zaboravlja.
kari kategorije vremena ugrauje u temelje govornitva.
vremenske kategorije prema kariu su: psiholoka sadanjost govora, brzina govora,
ritam govora, trajanje govora, drutveno vrijeme govora.
U oputenom, neslubenom, svakodnevnom govoru vrijeme se intuitivno rasporeuje,
dok se u nespontanom retorikom govoru govornik iz neosvijetenog vremena prelazi
u osvijeteno, u vrijeme koje se uje, unaprijed koncipira i pod nadzorom proputa.
Psiholoka sadanjost ili prezentnost govora odreuje veliinu reenice, ona se
odmjerava prema sluaima (njihovoj dobi, potencijalnom mentalnom kapacitetu,
umoru, rastresenosti i drugim imbenicima).
48

Govornik definitivno kalkulira o dozezima recepcije vlastitog govora koji povratno
oblikuju samu proizvodnju govora.
Brzina govora ne smije se zaboraviti da je tempo i svojevrstan govorni znak.
Namjerno neprikladna brzina govora moe recimo sugerirati da je to o emu se govori
ishitreno odnosno nepromiljeno ili da je u nekom smislu manje vano. U svakom
sluaju brzina govori i o svom govorniku kao i onom sto je izreeno.
Prema kariu nuan je preduvjet govora o ritmu postojanje dva do tri ritmotvorna
ponavljanja. Govor za njega ima viestruk odnos prema ritmu.
Ritam govora
Aritmian govor kad se ritam uope ne oekuje kao npr. u logikom govoru.
Disritmian govor kad se oekuje nepravilnost ritma i realizira se (uobiajeno stanje
govora). Disritmijom se takoer moe ostvariti veliki stupanj informativnosti jer dri
sluaa budnim ali katkad govornik disritmijom kompenzira slabo tekstualno
organiziranu poruku.
Ritmian govor u kojem se ritam oekuje i u kojem je on realiziran. U ovom sluaju
ritam je sasvim neinformativan. U rijeima ispranjenog smisla govor se preputa
lagodnijim fiziolokim pulsacijama kao u molitvama, kolodvorskim najavama ili
drugim vrstama mehaniziranog govora.
Ritmino-disritmian govor kad se ritam oekuje, a dogodi se disritmija. Taj zaokret
moe biti neuinkovit i uinkovit. Neuinkovit ako je to lapsus, a uinkovit ako je to
osmiljeno iznenaenje.
Dinamino-ritmian govor oekuje se da bude disritminim, a u izvedbi bude
ritmian. Trai izraze koji su skladni i u smislu i u ritmu
Trajanje govora
Trajanje govora uvjetovano je vrstom govora, prigodom (kontekstom) i sadrajem
govora. Krae od uobiajenog iznevjerava sluae, a dulje ih zamara.
Razlozi zbog kojih govor moe trajati neodmjereno su raznorodni. Primjerice
govornik moda nije pripremio govor ili je u tolikoj mjeri narcisoidan i egoistian da u
cijelosti gubi pojam o vremenu.
Priprema govora
Prema kariu priprema govora poinje pitanjem upuenim sebi: Imam li to rei i o
emu govoriti? Zamagljeni odgovori na to pitanje sugeriraju da bismo govorenje ili
trebali odloiti ili u cijelosti odustati od njega.
Govornik treba odraditi odreene predradnje da bi mu govor bio performativan
pripremiti i razraditi vlastitu argumentaciju, pokuati rei neto novo, voditi rauna o
49

kontekstu u kojem se govor zbiva, o okolnostima u kojima se dogaa, o naravi
publike, o vrsti govora te njegovu trajanju.
Priprema govora podrazumijeva: 1. pronalaenje prikupljanje; 2. rasporeivanje; 3.
sastavljanje; 4. zapamivanje i 5. izricanje. Prema kariu vano je uzastopno izvoditi
ove predradnje ne preskaui nijednu od njih.
1. pronalaenje prikupljanje
u povijesti retorike smatrala se najteom i najvanijom fazom u pripremi govora.
Izmiljanje teme uvijek povlai za sobom misao koju treba razraditi, preispitati,
podvri sumnjama, obratima; promotriti drugu neugodnu, skrivenu stranu misli,
usporediti je sa suprotstavljenim miljenjima, pronai za nju argumente, ispitati
protuargumente.
Prije svega treba istraiti povijest teme, prikupiti to vie vanih podataka iz razliitih
izvora (knjiga, prirunika, enciklopedija, itd.) Promiljajui temu treba odmah pronai
termine i pojmove koji e se determinirati i definirati u upotrebi (pod terminom mislim
na). Ta prikupljaka faza moe zahtijevati i vie mjeseci ustrajnog rada a moe biti
naravno i znatno kraa, ovisno o okolnostima. Ipak u naoj kulturi razlozi skraivanja
ove faze obino su prozaini. Ili je to lijenost ili opa nekultura.

2. Rasporeivanje
Rasporeivanje nikako ne znai samo sortiranje prikupljenog nego i preispitivanje
prikupljenog i dopunjavanje prema zahtjevima koje nalae retoriko-logiki okvir.
Prikupljenu grau, recimo biljeke, poredamo u slijed kakav e imati nae izlaganje.
Poesto su biljeke te kojima se sluimo pri izvoenju govora. Strukturni okvir svakog
govora moe varirati, ali se uglavnom sastoji od 3 dijela: uvoda, izlaganja i zakljuka.
Uvod ima najee ove dijelove: zadobivanje naklonosti publike, stvaranje interesa,
zanimanja kod sluatelja i njihovo upoznavanje sa sadrajem.
Izlaganje je sredinji dio a sastoji se od kazivanja i dokazivanja. Kazivanje
podrazumijeva rasporeivanje koje je svojevrsni sadraj izlaganja. Dokazivanje
tvrdnje moe se temeljiti na objektivnim ili subjektivnim dokazima.
Objektivni dokazi dijele se na direktne i izvedene. Direktni su dokazi materijal,
utvrene injenice, provjereni podaci, brojevi te opepoznate i dokazane istine. Svi ovi
dokazi podupiru govornikovu tvrdnju ili pobijaju suprotstavljene tvrdnje.
Zakljuak prema kariu treba planirati u tri dijela. Prvi je dio saetak onog to smo
govorili. Drugi dio zakljuka je poziv kojim se podcrtava cilj govora, ali se njime i
poziva na prihvaanje naih stavova i upuuje na djelovanja koja iz njih proizlaze.
50

Trei dio je efektan zavretak. On moe biti neki citat koji saima glavnu nit govora i
sl.
3. Memoriranje ili zapamivanje
Memoriranje ili zapamivanje podrazumijeva uenje govora napamet, i to ne samog
teksta govora nego cjelokupne interpretacije. Memoriran govor moe odraavati i
sigurnost u nastupu, ali moe izazvati i negativne uinke ako je previdljivo da je govor
nauen napamet.
itanje govora je u nekim situacijama doputeno, ali ak i tada je vano da je govor
nauen i da je interpretacija pripremljena. itanje treba biti to govornije.

4. Izricanje govora
Izricanje govora je takoer vano. Govornik treba zaboraviti sve predradnje koje je
poduzeo u pripremi govora jer bi bilo dobro da on govor prezentira na takav nain da
sluatelji to uju kao njegovu trenutnu misao i kao uroenu sposobnost dobrog
govorenja iako nije rije o priroenoj sposobnosti.

Uloga modalnih izraza u govoru
Modalni su izrazi kratki stereotipni komentari koje o svom govoru izrie sam govornik
tijekom svog govora. To su izrazi poput ako se ne varam, usuujem se rei). Rjee se
nalaze izdvojeni iz reenice kao najave (npr. prvo, zatim, nadalje, da samem) ili kao
zakljuivanje (zakljuno).
Govornik m. i. izotrava svoju misao, izraava odnos prema iskazu i prema sluau te
openito poveava informacijsku protonost. Primjerenom, umjerenom i biranom
upotrebom modalnih izraza cjelokupni govor dobiva na glatkoi, eleganciji i nadasve
na govornosti
Ipak nije dobro da u govoru budu sveprisutni jer u tom sluaju govor postaje zagluen
njima. Nije dobra preesta upotreba istog modalnog izraza da se on ne transformira u
potapalicu.
Za oznaavanje stila slui skup modalnih izraza koji najavljuju nain govora ili ga na
odreeni nain opravdavaju, npr. ukratko, jednostavno reeno, tonije reeno,
zapravo, pojednostavljeno, ponavljam, pitanje je i sl.
Fatinu ulogu imaju izrazi kojima se uspostavlja, provjerava i uvruje
komunikacija, npr. sluajte, obratite pozornost, ujte, gledajte, ako sam vas dobro
razumjela, ispravite me ako vas nisam shvatila i sl.
51

Izrazi kojima se laska i povlauje sluaima imaju populistiku ulogu. Zapravo njima
se potie publika da se sloi s govornikom. Neki od primjera su: kao to znate, sloit
ete se sa mnom, vjerujem da vam je to poznato, morate priznati, neete mi zamjeriti, s
vaim doputenjem, ako doputate i dr.
Spojnice ili konektori upozoravaju na povezanost raznih dijelova diskursa i na taj ga
nain ine jasnijim. Spojnicama se podsjea na ve reeno izrazima kao to su: kao to
je prije reeno, podsjetit u. Katkad se konektorima najavljuje nastava (nadalje, zatim,
dalje). Konektorima se i upozorava na red i redoslijed izrazima kao to su: kao prvo,
kao drugo i sl.
Modalni izrazi koji imaju funkciju razabiranja pomau razumijevanju govora (s
jedne strane, s druge strane, za razliku, nasuprot, naprotiv, no, meutim, inae, pak i
sl.)
Ulogu promiljanja nose posebni modalni izrazi to upozoravaju da se govori
promiljeno i pozivaju sluaa da na taj nain usmjeri svoju svijest (ako se dobro
razmisli, u biti, razvidno je, logino, jer, iz ega slijedi, u krajnjoj liniji, na koncu
konca itd.)
Posebnim modalnim izrazima govornik istie subjektivnost svoje subjektivno
miljenje, a svojim ukazivanjem na to, govornik relativizira izreeno (po mojem sudu,
mislim, drim, smatram, pitam se, dvojim itd.)
Govornik esto smatra da svoje tvrdnje treba ublaiti (ublaavanje) iz obazrivosti
prema sluaima jer nije sasvim siguran u ono to kae: po svoj prilici, recimo, ini se,
moe biti, moda, vjerojatno, eventualno i sl.
Suprotno ublaavanju je pojaavanje. Modalnim izrazima za pojaavanje govornik
istie svoju uvjerenost u vlastite tvrdnje te upozorava na vanost pojedinih dijelova
svog iskaza. esta su takva upozorenja: nema sumnje, tovie, dakako, svakako,
moram rei, treba naglasiti, treba istaknuti, treba jasno i glasno rei, zasigurno,
zacijelo, neprijeporno i sl.
Modalni izrazi kavalifikacija izriu vrijednosni sud o onome to govori. (naalost, na
sreu, sreom, neizbjeno itd.)
ono bez ega govora nema je logika. kari je definira na ovaj nain: Logika
podrazumijeva procese ljudske svijesti kojima se dolazi do objektivnih spoznaja.
openhauer pak logiku definira kao znanost o zakonima miljenja.
Nelogino govorenje je puno lake prepoznati nego ne upranjavati ga. Simptomi
neloginog izraza su: slikoviti izrazi, nejasna znaenja rijei, opisi umjesto analiza i
sagledavanja uzroka i posljedica, fraze, nabrajanja, anegdote, pretrpavanje
sinonimima, pleonazmima (no meutim itd), tautologijama (Rad je ono kad ovjek
radi), poetskim definicijama (to je ovjeja dua? To je najuzvieniji cvijet prirode).
52

za logiki govor treba ipak napraviti odreeni odabir.
kari tako smatra da su ova netekstualna govorna sredstva pogodna za logiko
govorenje: izrazito naglaavanje kljunih rijei; odvajanje stankama dijelova govora
koje i smisleno ralanjujemo; gestovna pratnja odvajanja i naglaavanja; jasna dikcija
i pojaan izgovor suglasnika; skraivanje i priguivanje samoglasnika; neinzistiranje
na ritminosti, melodinosti i na drugim zvukovnim efektima govora.
Jezik prema kariu za logiko govorenje nudi: normalan redoslijed rijei u reenici
Sva jezina sredstva tee da izborom, redoslijedom i suodnosom budu neobiljeena,
nestilistina.
Sadrajne su odlike logikog govora: 1. jasnoa, 2. logiki izvodi. Jasno je govorenje
doslovno i lako shvatljivo. Jasnoi pridonosi: 1. omeenost, 2. preglednost. Omeeni
moraju biti i pojmovi i teme. Preglednost se postie lakom predoljivou svakog
detalja i dobrom raspodjelom cjeline.
Logiki izvodi su dvostruki: 1. progresivni, tj. oni kojima se iz poznatih sudova tvore
novi zakljuci, 2. regresivni obrnutog smjera, tj. oni kojima se tvrdnje dokazuju ili
obrazlau. U naglaenom logikom govorenju nizanje reenica slijedi ove logike
procese.
Logiki izvodi koriste: jednostavnu logiku proceduru, tzv. formalnu logiku ili onu
kompleksniju, dijalektiku i strukturalistiku. Dva su temeljna tipa formalno-logikih
procesa: 1. deduktivni, 2. induktivni.

Pogreni argumenti
argumentum ad hominem kojim umjesto da se pobija neija tvrdnja, blati se
zagovornik te tvrdnje
Argumentum ad populum podilazi publici tako da se tvrdnja ini uvjerljivom, iako
ona ne mora biti ni u kojem sluaju dokazana (Svima je vama poznato da Vi ste
poteni pa ete priznati, Samo nai neprijatelji, a ne vi, mogu tvrditi da)
Argument autoriteta u govorenju je takoer est. Umjesto valjana dokaza navode se
izjave poznatih ljudi, esto nekvalificiranih za taj predmet, to smjera na efekt
strahopotovanja od autoriteta.
Argumentum ad baculum je argument koji je najvie udaljen od zdravog razuma
postie se zastraivanjem (I ti se usuuje to meni rei! Vidjet emo se mi jo! Ako
netko misli drukije, ovdje mu vie nema mjesta!)

53

10. FIGURE

AFEKTIVNA DIMENZIJA U GOVORU
Afektivni izraz prema kariu podrazumijeva najizravniji mogui izraz poput plaa,
smijeha ili krika.
Afektivni se izraz ne ui, ali afektivnost u javnom govoru treba nadzirati. Ona moe
biti poeljna u odreenim kontekstima (sveani, pozdravni, nadgrobni, ratniki,
zdravice is l.), ali i drutveno neprihvatljiva.
POETSKA DIMENZIJA GOVORA
Poetsko ne kazuje ono to bi logino kazivalo. Poetsko se uvijek razumijeva na
drukiji nain.
Poetsku informaciju kari definira kao onu kojoj je izvor poruka neke druge
informacije. Iako Jakobson poetiku vezuje uz poruku, vano je znati da poetinost
neke poruke ne ovisi o njezinoj istinitosti ili loginosti. Primjerice reenicom Reci
popu pop, a bobu bob, na nedoslovan, dakle poetski nain izrie se da se stvari ponu
nazivati pravim imenom. Poziva se na logiku proturjeno na fikcionalan nain.
kari istie da se poetske govorne sposobnosti treba kultivirati, jer se prema
sposobnosti poetiziranja kultura govora najvie prepoznaje.
RETORINE ILI POETSKE FIGURE
Retorike figure su izrazi kojima se neto kae na neobian ili nedoslovan nain.
No to ne znai da figure oteavaju sveopu komunikaciju, nego upravo suprotno
pospjeuju je. Metaforikim govorom paradoksalno stvari postaju razumljivijima.
kari figure klasificira raspodjelom koja je dijelom naslijeena, ali ona nije ista i
konana kao i bilo koja druga raspodjela. Rije je o est vrsta figura: 1. logike figure;
2. tropi; 3. figure misli; 4. figure rijei; 5. sintaktike figure; 6. morfoloke, tvorbene i
leksike figure.
LOGIKE FIGURE
Logike figure su prema kariu neuobiajene konstrukcije koje pomau misli da se
to tonije oblikuje, da se to jasnije artikulira te da na sluaa to uvjerljivije djeluje.
kari ih dijeli na 29 logikih figura (entimem, silogizam, zakljuak, tvrdnja,
proirenje tvrdnje i dr.)


54

TROPI (IZBOR)
slikoviti izrazi prenesenog, nedoslovnog, logiki nepreciznog znaenja.
Metafora je prema kariu usporedba u kojoj je ono to se usporeuje neizreeno, ali
jasno pretpostavljeno. (plaljiv kao zec, lijen kao magarac, glup kao svinja). Rije je o
nekoj vrsti suene usporedbe ovjek se raspalio (ne raspaljuje se ovjek nego vatra).
Personifikacija je vrsta metafore kojom se neljudskim biima, stvarima ili
apstrakcijama pridaju ljudske osobine i aktivnosti. (Ovi podaci upravo vrite.)
Katahreza je imenovanje pojmova, za koje u jeziku nema izraza, rijeima koje
primarno znae neto drugo. Rijei se izabiru prema slinosti (katahreza je poput
metafore, ali prava metafora stoji umjesto neke postojee rijei za to logiko znaenje,
a katahreza nema zamjene). Na primjer noga
Usporedba je figura koja podrazumijeva da se neto s neim usporeuje na temelju
nekih zajednikih osobina koje nisu neposredno uoljive (njena kao pahuljica,
gladan kao vuk, zdav ko dren). Ona nije figura ako je rije o stalnoj usporedbi kojom
se logiki nepoznato objanjava poznatim, odmjeravaju veliine ili neto ini
predoljivijim. Npr. Povrina Brazila je kao otprilike prostor cijele Europe.
Metonimija je trop kojim se neto izrie rijeju drugog znaenja koje je u nekom
odnosu s prvim. Pri tome se iskljuuju odnosi usporeivanja jer je to onda metafora a
ne metonimija. Ti odnosi u metonimiji mogu biti:
1. uzrok-posljedica: Izgladnjela ih sua (zapravo ne sua nego nestaica hrane koja je
posljedica sue)
2. ono to sadri umjesto sadraja (Pariz se s time ne slae: zapravo ne Pariz nego
vlada u Parizu)
3. znak umjesto oznaenog (Popio je tri ae)
4. apstraktno za konano (Zlodjela kukastog kria zapravo nacista)
5. vlasnika za vlasnitvo ili autora za djelo (Kupio sam Lackovia zapravo
Lackovievu sliku)
6. vrijeme umjesto dogaaja u tom vremenu (Za sve je kriva etrdeset i prva zapravo
rat koji je tada buknuo)
Sinegdoha je podvrsta metonimije. Iskazuje odnos dio cjelina ili odnos obrnuto i
manje vie ili obrnuto. Nema krova nad glavom zapravo cijele kue zaprosio je
ruku njihove keri (odnosno ker).
Alegorija je kompleksnija slika ili pria kojoj znaenje nije doslovno. Basne su npr.
alegorine. U suvremenoj retorici alegorija nije esta.
55

Simbol je znak koji sugerira neto razliito od primarne predodbe s pomou
srodnosti, asocijacije ili slinosti. Znaenja su im umnoena. Crna maka utjelovljuje
nesreu, blato umalost.
Amblem je poput simbola rije za konkretan predmet, ali mu je drugo, preneseno
znaenje konvencionalno jasno odreeno. (kri kranstvo, crveni kri meunarodna
humanitarna organizacija).
Perifraza je definicija koja se kazuje umjesto naziva za neto. (Onaj koji ima duge
prste umjesto lopov Tamo gdje i kralj ide pjeice umjesto WC).
Sinatroizam je slian perifrazi, samo se ne oblikuje poput nje u definiciju, nego se
ubrajaju dijelovi cjeline koji onda zamjenjuju tu cjelinu. (Tamo gdje je bila ledina
sagradili smo kue, ulice, trgove, kole, poslovne zgrade umjesto da se kae grad).
Antonomazija je figura u kojoj se osobno ime zamjenjuje nekim atributom, npr.
sigetski junak umjesto Nikola ubi, tvorac teorije relativnosti umjesto Einstein.
Aluzija je kad se govori jedno ciljajui na neto drugo. To drugo ima neke bitne
osobine onoga to se izreklo. Aluzije su najee neke povijesne, mitoloke ili
obiajne poznate injenice.
FIGURE MISLI
Figure misli reenice su u kojima misao, logiki gledano, nije ono to te reenice
doslovno izriu, nego neto drugo. Okolni i popratni znakovi uvijek jasno upuuju
kako tu reenicu treba shvatiti.
Retoriko pitanje je figura misli kojom se postavlja pitanje o neem to je dobro
poznato pa nam odgovor nije potreban. Tom se figurom ne zahtijeva odgovor, nego se
pojaava izraz. Evo nekoliko primjera: Nije li te sram! (umjesto: Sram te bilo!)
Eksklamacija (usklik) je figura kojom se nita ne eksklamira nego se tvrdi, a za
tvrdnju se bira usklini oblik reenice. Takvi su primjeri: to ti je ivot? (umjesto:
ivot je bezveze.
Komunikacija je figura kojom se takoer glumi komunikacija, jer govornik navodno
uspostavlja razgovor sa sluaima, ali tako da je svima jasno da je to lano i da govor
nije nita doli monolog. Npr. Moda vi znate neko drugo rjeenje
Apostrofa je figura misli kojom se ne obraa pravim sugovornicima ili sluaima,
nego nekom ili neem kome govor stvarno nije ili ne moe biti upuen. Apostrofom se
moe zazivati mrtve, oni koji su odsutni i sl.
Sermonicija je figura u kojoj govornik svoje misli izrie tako to ih prikazuje da su to
misli nekog drugog. Pita to ja mislim o tebi? Svi ljudi s Odjela dre da si
bezveznjak.
56

Antifraza je nadreen pojam ironiji jer je ironija podvrsta antifraze. Ali se i njome
izraava jedno, a misli se suprotno. U uem smislu antifraza je povoljno izraavanje o
nepovoljnim dogaanjima da bi se oni ublaili (eufemistika tendencija). Npr. Otiao
je u vjeita lovita (umjesto umro je).
Asteizam je suprotan ironiji i pohvalu izrie u formi pokude, Ovo jelo ima jedan veliki
nedostatak, ne moe se prestati jesti.
Sarkazam je figura kojom se navodno okrutne misli izriu umilnim rijeima. Malo u
te dotjerati (a zapravo se hoe rei: prebit u te).
Metalepsa je figura kojom se izbjegava izravno rei teak ili nepristojan sadraj pa se
umjesto toga iznosi ili njegov uzrok ili njegova posljedica. Npr. Produljujem svoj
studij za jednu godinu umjesto Pao sam godinu.
FIGURE RIJEI (IZBOR)
Figure rijei oblikuju se svaki put kad je neka rije izabrana zbog njezine veze s
nekom drugom rijei prema obliku, a ne prema znaenju i kad taj oblik daje veu
vrijednost izrazu.
Ponavljanje ili iteracija je ponavljanje rijei ili cijelih reenica. Ponavljanje se moe
ostvariti u razliitim kombinacijama i razliitim stupnjevima pa se po tome razlikuju
brojne figure ponavljanja, a sve figure rijei bismo mogli uglavnom oznaiti kao vrste
ponavljanja.
Anafora je ponavljanje prvih dijelova reenica, i to ini izraz snanim i dinaminim.
U epifori se ponavljaju zavreci reenica, mirnija je i stvara blae emocije.
U simploki se ponavljaju istodobno i poeci i krajevi reenica, a samo se sredinji
dijelovi mijenjaju.
U anadiplozi je zavretak prve reenice jednak poetku idue reenice.
Regresija ili epanadiploza je ponavljanje izraza s poetka ili sredine reenice jo
jednom i na kraju, ime se ne samo pojaava izraz nego se on moe i pojasniti ili
oponirati.
Poliptoton je ponavljanje jedne rijei u razliitim oblicima ili nabrajanje gramatiki
slinih rijei.
Epanalepsa je ponavljanje neke izreke, kao refrena, tijekom govora. Shakespeareov
Antonije u svom govoru ponavlja: A Brut je astan ovjek.



57

SINTAKTIKE FIGURE (IZBOR)
Sintaktike figure su one koje otklonom od redovnih, uobiajenih sklopova rijei u
jednostavnoj reenici ili jednostavnih reenica u sloenoj reenici mogu se dobiti
kombinacije koje imaju posebno pojaano djelovanje.
Inverzijom se takoer moe pojaati izraz. Inverzija je obrtanje uobiajenog
redoslijeda, tj. stavljanje zavisne reenice ispred glavne. Hiperbaton je naknadno
dodovanje nekog bitnog izraza ve zakljuenoj reenici koji kao da je bio zaboravljen.
Hipotaksa ili retoriki period je vrlo duga, viestruko sloena reenica. Hipotaksa je
tipino retorika reenica (u uem znaenju rijei retorika).
Parataksa je sintaktika retorika figura u kojoj se sloena misao izraava u nizu
kratkih reenica umjesto u sloenoj reenici, to bi za takvu misao bio redovan
postupak.
Asindeton je reeniki niz, tj. sloena reenica bez veznika. Upravo ta odsutnost
veznika koji bi naznaavo logike veze daje izrazu vie snage.
Polisindeton je niz reenica ili rijei koje se sve vezuju uvijek istim veznikom koji se
tako ponavlja.
Paralelizam je niz jednostavnih reenica iste sintaktike konstrukcije
MORFOLOKE, TVORBENE I LEKSIKE FIGURE (IZBOR)
Neke mogunosti koje sam jezik kao sutav znakova i njihovih odnosa ne daje kao prvu
ponudu, ali jo uvijek doputa, tvore polje morfolokih, tvorbenih i leksikih figura.
Rije je o doputenoj a neuobiajenoj upotrebi jezika.
Morfoloke figure kari dijeli na figure padea, figure odnosa ja ti i figure
glagolskim oblicima.
O figurama padea govorimo kad neobina upotreba padea pojaava poruku. (vokativ
umjesto nominativa Vino pije Kraljeviu Marko, nominativ umjesto vokativa Sluaj,
momak!, upotreba vokativa koji nestaje Anko!, genitiv umjesto akuzativa (slavenski
genitiv) kad je direktni objekt uz negiran predikat, npr. Ne vidim sunca.
Figure odnosa ja ti su one koje odnos ja ti redovno izraavaju osobnim
zamjenicama i prvim i drugim licem jednine, ali moe i drukije. (Mi umjesto ja, to
obino znai skromnost govornika, vi umjesto ti, tree lice jednine ili mnoine
umjesto ti kao npr. to gospodin eli?

58

Od figura glagolskim oblicima kari izdvaja kondicional umjesto indikativa, (npr.
usudio bih se rei umjesto usuujem se), pripovjedaki prezent (doem ja umjesto
doao sam), pripovjedaki imperativ (pa navali, udri, raspali po njemu umjesto
navalili smo, udarili smo, ....), imperfekt i aorist umjesto perfekta. Imperfekt i aorist
danas se rijetko koriste pa djeluju kao figure, perfekt umjesto futura (Nastavi li se
ovakva trka u naoruanju, svijet je propao umjesto propast e).
Tvorbene figure su mnogobrojne a sve se odlikuju neuobiajenim tvorbenim
mogunostima ili obinim, ali neobinim znaenjem. Tu idu i mnoga poigravanja
rijeima: gomilanje tvorbenih morfema (poizrazbacati); posezanje za neodgovarajuim
ili neplodnim tvorbenim morfemima (prelud); komparativ u znaenju podosta,
donekle; augmentativ i deminutiv bez znaenja velikog i malog, nego kao pejorativ,
hipokoristik ili kao hiperbola (Makni tu glavurdu!)
Leksike figure su one koje uzimamo da tako kaemo iz neuobiajenog jezinog
pretinca odnosno za dotinu prigodu. kari izdvaja arhaizme, neologizme, purizme i
argonizme. Arhaizmi su kao to znate rijei koje vie nisu u svakodnevnoj upotrebi.
Njihovo izvlaenje iz zaborava moe imati inovativnu funkciju u jeziku i stilu.
Neologizmi su novostvorene rijei (npr. krleijantina). kari upozorova da
pretjerana upotreba takvih kovanica ili logolatrija moe biti kontraproduktivna za stil.
Purizmi su rijei koje se biraju meu inaicama kao najmotiviraniji predstavnici
jezinog standarda (pronalazimo ih u jezinim savjetnicima). Dogaa se da to ne
moraju biti najuestalije i govorniku najspontanije rijei pa ih govornik uzima
namjerno u svoj govor da bi proizveo dojam estetski ili kulturoloki. (slovnica umjesto
gramatika, skladnja umjesto sintaksa, kopnica umjesto sida).
argonizmi su rijei jednog jezinog idioma koji nije opi standard. najee su to
dijalekti, atra, neki drugi jezici, govori raznih grupa ili profesija (pravniki, lijeniki,
novinarski, politiki, znanstveni i drugi argoni). Upotreba argonizama u
okolnostima u kojima se argon ne koristi moe imati vrijednost figure. U suvremenoj
su retorici argonizmi obino proizvodi govornikove komocije a ne kreacije.