Milorad Popović: Njegoš i crnogorska nacija u 21.

stoljeću (1)
Objavljeno: čet, 15. mar, 2012.
Kontradiktorne i parcijalne interpretacije kulturološko-nacionalne geneze ostavile
su širok prostor protivnicima Crne Gore u 20. vijeku da manipulišu s Njegoševim
srpstvom i pitanjima porijekla i razvoja crnogorske nacije. Čini se da do danas
nemamo cjelovite i održive odgovore koji objašnjavaju fenomen tog vjekovnog
crnogorskog trajanja, bez obzira što je ono bilo inspiracija mnogim piscima,
istoričarima, filozofima.
Piše: Milorad Popović

Dva mišljenja
Razlozi današnjih sporova imaju različite uzroke, od oportunizma, mediokritetstva do
ideološke ravnodušnosti prema istini i laži. Ipak, u toj širokoj lepezi njegošologa, slavista,
srbista i montenegista, od usmenih pametara i kafanskih filozofa, do profesora
univerziteta i nacionalnih bardova, mogu se izdvojiti dva karakteristična suprostavljena
mišljenja. Onih koji su se nekritički oslonili na tradicionalnu pansrpsku školu mišljenja,
kako bi dokazali da su Crnogorci bili samo jedno odmetnuto srpsko pleme, nesposobno
za samostalan život. I drugih koji su ukazivali na brojne falsifikate, poluistine i
manipulacije u vezi s etnogenezom Srba i Crnogoraca, ali uglavnom nijesu uspjeli u
potrebnoj mjeri kreativno sagledati i osvijetlili cjelokupnost karakternih osobina,
sociopsihološke, etnografske, etičke posebnosti, koje su bile presudne za formiranje
posebnog pogleda na svijet i odjelite istorijske sudbine.
Dvije škole
Riječju, srpska nacionalna ideologija je kreativna, mitotvoračka, slojevita i zavodljiva, u
jednom vremenu iracionalna i ksenofobična, u drugom prilagodljiva, i sa respektabilnim
resursima. Naznake crnogorske nacionalne škole, ukoliko se tako može nazvati, očituju
se u dihotomiji pozitivističkog poimanja istorije i u neukom i nekreativnom oživljavanju
mrtvih srednjevjekovnih mitova, pretežno iz dukljansko-zetskog perioda. K tome, u
okviru malog crnogorskog korpusa postoji takođe svjetonazorska dvostrukost: onih što
smatraju da su Crnogorci etnički Srbi, koji su se, slično Ukrajincima, Austrijancima ili
Makedoncima, istorijskom evolucijom izdvojili iz starog etničkog stabla i postali nacija,
i takozvanih etnogenetičara koji zagovaraju hiljadugodišnji kulturni i nacionalni
kontinuitet. Dakle, nedostatak koherentne i održive duhovno-kulturne ideologije danas ne
ukazuje toliko na deficit tradicijskih elemenata – kojih Crnogorci imaju više od bezmalo
svih južnoslovenskih naroda – da bi se mogla stvoriti moderna nacija, koliko na
malobrojnost i notornu nesposobnost crnogorske kulturne i političke elite da u realtivno
dugim, i za njih povoljnim, vremenskim periodima između 1966. i 1980, i od 1997. do
2011. dovrši proces konstituisanja moderne i održive nacije.
Kreativna izgradnja
Pokazalo se da nije bilo dovoljno znanja, senzibiliteta, kreativnosti i političke volje da se
iz mnoštva, istina, ponekad i antinomičnih, simboličkih indikatora, kao što su velike
bitke, dinastije, jubileji, međunarodni ugovori, oslobodilački pokreti, knjige, narodna
nošnja, pjesme i igre, grbovi, zastave, sportske reprezentacije, izaberu i prilagode
mentalnom sklopu i empiriji prosječnoga Crnogorca, koji je, razumljivo, u 20. stoljeću
postao prilično konfuzan zbog mnoštva suparničkih i neprijateljskih ideologija, poput
crnogorstva, srpstva, jugoslovenstva, panslavizma. Domaći nacionalni ideolozi nijesu
uspjeli pronaći raison d’etre modernog crnogorskog nacionaliteta, u kojemu će biti
harmonično situirane sve regionalne, plemenske, socijalne, svjetonazorske razlike. Jer,
kreativna izgradnja nacionalne svijesti podrazumijeva da se različitim propagandnim i
didaktičkim tehnikama i ritualima (pre)oblikovanja masovnog sjećanja i mentaliteta stavi
u svoju funkciju sve što joj ide prilog, i da redefineše one stereotipe koje je pregazilo
vrijemene. Nacije se, kao i pojedinci, ne zaljubljuju u svoj stvarni lik već u zamišljenu,
poželjnu sliku iz koje će zrcaliti osjećaj zajedništva i ponosa. Svako samoljublje izvire iz
spoznaje, ali i iz tlapnje, o izuzetnosti – neponovljivosti i neuporedivosti.
Duboka ambivalencija
No, i srpska nacionalna ideologija ima najmanje dva lica: duboku ambivalenciju
kreativnosti i samodestrukcije. Ova moćna ideološko-propagandna mašinerija se prosto
poigravala sa svojim protivnicima, što se možda najbolje ogleda u primjeru dinastije
Petrović Njegoš. Naime, svojevremeno je Petroviće, kao tvorce novovjekovne crnogorske
državnosti, zvanični Beograd, obrenovićevski i karađorđevićevski, bio stavio na počasno
mjesto najgorih neprijatelja – antisrpskih separatista, jer je jačanje crnogorske
državotvornosti smatrano pogibeljnim za pansrpsku ideju, da bi s kraja 20. vijeka
upravo srpstvo Petrovića Njegoša – poglavito Njegoša i kralja Nikolu – koristili kao
glavni propagandni argument za nacionalno i državno poništenje Crne Gore. Dakle,
zemlje koju su Petrovići obnovili i uveli u društvo međunarodno priznatih nacija.
Primjerenu fleksibilnost i vitalnost srpski nacionalisti su pokazali u najteže vrijeme za
njih, poslije propasti monarhije i stvaranja avnojevske Jugoslavije, čiji je
republikanizam, federalizam i doktrina nacionalne ravnopravnosti s parolom takozvanog
bratstva i jedinstva, bila smrtni neprijatelj srpskog pijemontizma. Tako da su uspjeli
očuvati stupove svog kulturno-ideološkog svjetonazora u elitnim kulturnim i obrazovnim
ustanovama, da bi se poslije Titove smrti, dotad neviđenom energijom i masovnošću
vratili na istorijsku scenu.
Velikosrpski pokret
No, velikosrpski pokret je doživio veliki istorijski i civilizacijski poraz u vremenu svog
najvišeg uspona, jer nije imao ko da ga obuzda i da mu odredi realne ciljeve. Ergo, srpski
nacionalisti s kraja 20. vijeka su postali žrtve frustracije koju su preživjeli u titoizmu, i
tako su uspjeli poništiti gotovo sve prednosti koje su im obezbijedili njihovi predšasnici s
početka vijeka, u doba stvaranja Prve Jugoslavije. Srpska elita na čelu s Dobricom
Ćosićem, Slobodanom Miloševićem, Mihailom Markovićem, Mirom Marković,
Miloradom Ekmedžićem, Matijom Bećkovićem, Amfilohijem Radovićem, nije ni u čemu
bila dorasla staroj eliti koju su predvodili, Nikola Pašić, Slobodan Jovanović, Jovan
Cvijić, Aleksandar Belić, Mihajlo Pupin, Vasa Čubrilović, Milan Stojadinović, pa su tako
dezavuisali i upropastili veliki dio njihovih kulturnih i političkih tekovina, i umnogome
vratili unatrag točak istorije za cijeli vijek. To jest uzrokovali su da današnji realni uticaj i
značaj Srbije, u regionalnom i evropskom kontekstu, bude sličan onome s kraja 19.
stoljeća, iz vremena dinastije Obrenović. Ključna ideološka razlika između vodećih
srpskih intelektualaca s početka i s kraja dvadesetoga vijeka je u tome što je stara srpska
elita bila projugoslovenska, istina unitaristička, i proevropska – vidjeti programske
tekstove Jovana Cvijića, Jedinstvo i psihički tipovi dinarskih Južnih Slovena, 1914, i
Aleksandra Belića, Srbija i južnoslovensko pitanje, 1915. – a postkomunistička
intelektualna klasa je dominantno bila antijugoslovenska i antievropska. Antievropejstvo
je ujedinilo ono što je nekad izgledalo nespojivo: komuniste rusofile i svetosavce. U toj
velikoj dezorjentaciji, u traženju svog novog političkog mjesta i identiteta, u očekivanju
podrške od Rusije i Kine, da bi se konfrontirali ili podigli svoju ulogu u odnosima sa
Sjedinjenim Američkim Državama i Evropskom Unijom, Srbija je izgubila i ono što su
njeni čelnici mislili da su za vijek i vjekov osvojili – Crnu Goru.
http://www.pobjeda.me/2012/03/15/milorad-popovic-njegos-i-crnogorska-nacija-u-21-stoljecu-1/
Milorad Popović: Njegoš i crnogorska nacija u 21.
stoljeću (2)
Objavljeno: čet, 15. mar, 2012.

Crna Gora je, dakle, u posljednjih sto trideset godina imala tri perioda koji su
pogodovali za izgradnju potrebne kulturne i nacionalne kohezije
Rijetki oponenti masovnog pokreta Antibirokratske revolucije 1988-1989. bili su
svjedoci razarajuće moći srpskog nacionalizma. Jedan od ovdašnjih paradoksa je da
se većina demonstranata, koja se u nepreglednoj masi valjala titogradskim ulicama,
sa slikama Slobodana Miloševića i Njegoša – među njima i lokalne vođe pokreta –
na popisu stanovništva 1991. nacionalno izjasnilo kao Crnogorci.
Druga neobičnost se pokazala na sljedećem popisu stanovništva 2003. godine, kada je
pokret za nezavisnost bio u naponu: broj nacionalnih Srba se sa devet posto povećao tri i
po puta na trideset dva posto. Ovo je najbolji dokaz dvojne nacionalne svijesti kod
velikog broja Crnogoraca.
Nacionalna statistika
Naime, 1991. godine stranke koje su imale podršku više od osamdeset posto stanovništva
podržavale su beogradsku političku i ratnu strategiju, kulturnu ideologiju, odnos prema
susjedima i Evropi, ali većina je i dalje, kao na popisima stanovništva u doba titoizma,
iskazivala nacionalnost Crnogorac. No, kad se Podgorica razišla oko strateških pitanja s
Beogradom i krenula putem samostalnosti, značajan dio pravoslavne populacije je
smatrao da je Crna Gora iznevjerila srpstvo – naročito poslije proglašenja neutralnosti u
vrijeme NATO bombardovanja – i onda su odlučili da nominalno postanu nacionalni
Srbi. Prvi popis stanovništva u nezavisnoj Crnoj Gori 2011. nije umnogome promijenio
nacionalnu statistiku sa popisa 2003. Broj Crnogoraca se povećao dva a Srba smanjio tri i
po posto, što govori da sama nezavisnost nije bitno uticala na nominalnu promjenu
nacionalnosti onih građana s dvojnom sviješću, jer postoji više indicija da su 2003.
opozicione stranke zajedno s pripadnicima Srpske pravoslavne crkve i vojne Kontra
obavještajne službe, vršile pritisak ili falsifikovale popisne liste jednog broja starijih,
bolesnih ili nepismenih osoba u opštinama gdje su (pro)srpske stranke imale vlast.
Borba neprestana
Od samog začetka pretvaranja plemenskog društva u zajednicu koja se podvrgava
jedinstvenom zakonskom i administrativnom okviru sredinom 19. vijeka, i stvaranja
odjelite svijesti o posebnoj sudbini i planovima za budućnost, kod Crnogoraca je prisutna
nacionalna dvostrukost, pa i trostrukost: u jednom periodu s naglašenim crnogorstvom u
drugom sa srpstvom, u trećem s crnogorstvom, srpstvom i jugoslovenstvom, zavisno od
unutrašnjih i vanjskih istorijskih silnica. Ali, nijednom se nije deslio da se svijest o
crnogorskoj individualnosti potpuno izbriše ili dovede do nivoa statističke greške, iako su
za taj scenario postojale dvije velike istorijske prilike: Podgorička skupština i
Antibirokratska revolucija. Ne zaboravimo da je potpredsjednik takozvane Podgoričke
skupštine, Savo Fatić, izjavio je povodom nasilne aneksije Crne Gore Srbiji, da se
politička istorija Crne Gore dijeli na dva dijela… na do juče i od juče. Mi više nijesmo
Crnogorci nego Srbi..
Nekoliko puta je u toj hiljadugodišnjoj dukljansko-zetsko-crnogorskoj povjesnici
izgledalo da će ova mala ljudska zajednica definitivno nestati u velikim previranjima,
okupacijama i unutrašnjim sukobima. No, izgradnja nacionalne odjelitosti, počev od
Zakonika Petra Prvog, ima dvjestogodišnji proces koji se još nije dovršio.
Za dovršetak procesa nacionalnog konstituisanja nije uvijek dovoljna samo državna
nezavisnost, što svjedoči i činjenica o nesmanjenim podjelama u Crnoj Gori unutar istog
etničkog i religijskog entiteta i poslije više od pet godina života u suverenoj državi.
Naime, sam politički proces nikada trajno ne može stvoriti nacionalnu koheziju bez
paralelene kulturne i(li) duhovne emancipacije. Ali, ima suprotnih slučajeva, da kulturni i
lingvistički pokret, katkad podržan određenom vjerskom zajednicom podnjivi održivu
naciju, čak i u relativno nepovoljnim političkim uslovima, primjeri su slovenskih nacija u
Austro-Ugarskoj, ili Ukrajinaca u Sovjetskom Savezu, te Katalonaca i Baska u Španiji.
No, najmanje kontroverzno konstituisanje nacije je kada su politički i kulturni pokret dio
jednoga procesa, koji se na kraju ostvari u suverenoj državi-naciji.
Tri perioda
Crna Gora je, dakle, u posljednjih sto trideset godina imala tri perioda koji su pogodovali
za izgradnju potrebne kulturne i nacionalne kohezije: od Velikog Rata 1878 do
Balkanskih ratova 1912, od smjene Aleksandra Rankovića 1966. do Titove smrti 1980, i
od pobjede Mila Đukanovića na predsjedničkim izborima 1997. do danas. Već je rečeno
da je knjaz/kralj Nikola u jednom kratkom periodu poslije Berlinskog kongresa bio
naumio osnažiti samoidentifikaciju Crnogoraca, i onda je ubrzo odustao vodeći
nedefinisanu nacionalnu politiku – jačajući sopstveni kult i kult dinastije Petrović Njegoš.
Ovo je tipičan primjer predmodernog vladara, sličan njegovim savremenicima Franju
Josifu i Abdul Hamidu, čije su države Hasburška i Osmanska imerija završile na sličan
način kao mala Crna Gora. Poslije smjene Aleksandra Rankovića, i određene
liberalizacije i decentralizacije komunističke Jugoslavije, bili su stvoreni uslovi, da i Crna
Gora, poput Makedonije, vraćanjem autokefalnog statusa cetinjskoj mitropoliji, zaokruži
svoju nacionalnu samobitnost. Slična prilika se pružila i državotvornom pokretu na čelu s
Milom Đukanovićem, naročito poslije proglašavanja nezavisnosti. Dakle, kralj Nikola je
imao druge prioritete, a komunističkim i postkomunističkim prvacima je nedostajalo više
specijalističkog obrazovanja iz kulturno-ideološkog domena i prosvijećenija i kreativnija
kulturna elita. (Još jedan crnogorski paradoks: u doba knjaza/kralja Nikole postojali su
jači personalni intelektualni potencijali za nacionalni preporod nego u drugoj polovini
dvadesetog i na početku dvadeset prvog vijeka, iako je Crna Gora poslije Drugog
svjetskog rata, na planu masovnog obrazovanja i ekonomskog rasta, postigla ogromni
napredak, i danas ima desetine referentnih – od kojih nekolicina imaju evropsku
reputaciju – književnika i umjetnika. Ipak, sam Nikola je, za razliku od kasnijih
tehnokrata, bio neobičan hibrid starinskog abdulhamidskog monarha i prosvijećenog
vladara ataturkovskog tipa, i uz to je imao intelektualce prosvetiteljskog profila, poput
Baltazara Bogišića i Jovana Pavlovića, kakvih nije bilo u titoističko i Đukanovićevo
vrijeme.
http://www.pobjeda.me/2012/03/15/milorad-popovic-njegos-i-crnogorska-nacija-u-21-stoljecu-2/
Milorad Popović: Njegoš i crnogorska nacija u 21.
stoljeću (3)
Objavljeno: ned, 18. mar, 2012.
Budućnost malih država na Balkanu, prije svih Makedonije, Bosne i Hercegovine i Crne
Gore suočena je s drugačijim izazovima, jer njihova sudbina danas jednako kao prije sto
godina, možda i više, dugoročno zavisi od novog evropskog poretka
Na posljednjem popisu stanovnika u Crnoj Gori živi manje od 280.000 nacionalnih
Crnogoraca, i da je ova zemlja, umjesto na Balkanu, recimo na mjestu
Luksemburga, u okruženju zemalja koje vjerovatno do Sudnjeg dana neće ponovo
ući u međusobni ratni konflikt, niti pokazivati otvorenu kulturnu ili političku
hegemoniju prema susjedima, bilo bi dovoljno razloga da se s posebnom pažnjom
brine o sopstvenoj kulturnoj i lingvističkoj posebnosti.
Budućnost malih država na Balkanu, prije svih Makedonije, Bosne i Hercegovine i Crne
Gore je suočena s drugačijim izazovima, jer njihova sudbina danas jednako kao prije sto
godina, možda i više, dugoročno zavisi od novog evropskog poretka. Balkan je ponovo
postao teški bolesnik, ali problem je što se ni Evropa ne osjeća dobro.
Etnička mapa
U ovim podijeljenim državama-nacijama ponovo su stvorena višestruka zamešeteljstva: u
njima najmanje jedna sukobljena strana računa na pomoć spoljnog sponzora, starijeg
brata iz istog nacionalnog korpusa. Bosanski Srbi i Hrvati se uzdaju na Srbiju i Hrvatsku,
makedonski Albanci na Albaniju i Kosovo, crnogorski Srbi na Srbiju. Dakle, etnička
mapa bivše Jugoslavije nije saglasna sa granicama novostvorenih država, a ideologija
etničkih nacionalizama danas ima više pobornika nego početkom devedesetih godina
prošlog vijeka, i ova tendencija će se nastavljati u doglednoj budućnosti, s obzirom da
novi obrazovni i kulturni programi promovišu takozvanu nacionalnu unisonost, a
relativizuju i umanjuju realnu bliskost i povezanost sa jezički, kulturno i geografski
bliskim nacijama. Nestankom jugoslovenskih ideologija stvoreni su novi ideološki hibridi
na principu takozvane sabornosti, kojoj je etnički princip primaran a ideološki
unutarnacionalni sukobi iz Drugog svjetskog rata sekundarni, s pravom računajući da je
svaki kolektivni identitet promjenjiv, i da se s promjenom savremenih iskustava i
simbolično-kulturnih paradigmi masovno mijenja i percepcija prošlosti.
Dakle, ukoliko Evropska unija zapadne u još dublju krizu, i dođe u pitanje njen opstanak
ili se nekim slučajem raspadne, na Balkanu će još više ojačati snage koje žele etničke
granice učiniti potpuno identičnim sa državnim međama. U tom slučaju će se, mutatis
mutandis, stvoriti Hrvatska u granicama Banovine Hrvatske iz 1938, Republika Srpska će
se pripojiti Srbiji, a u prvi plan će se takođe pojaviti – zasad još manjinska – ideja
takozvane Prirodne Albanije, koja pretenduje, osim Kosova na tri opštine na jugu Srbije,
Zapadnu Makedoniju i granične djelove Crne Gore u kojoj većinski žive Albanci. U
takvim projekcijama bi se u narednoj deceniji mogle stvoriti nove osovine, Beograd-
Zagreb i Beograd-Tirana, tako da bi se srpski i albanski nacionalisti u jednom širem
paketu razmjene – u koji bi ušlo sjeverno Kosovo i tri opštine na Jugu Srbije, nagodili i
oko podjele Crne Gore. Ovakav scenario manje upućenim ljudima može izgledati
somnabulan, ali, da je neko prije trideset godina predvidio način na koji će se raspasti
Jugoslavija smatrali bi da je provokator ili da je skrenuo s uma. I površnom
komparativnom analizom ideoloških matrica i državnih struktura druge polovine
osamdesetih godina 20. vijeka i početka druge decenije 21. vijeka nije teško uočiti da
danas postoje veći destruktivni potencijali za daljnje rasparčavanje južnoslovenskih
državica po etničkoj osnovi – ako im to međunarodne okolnosti dozvole – nego u
posljednjim godinama avnojevske Jugoslavije.
Najveći poraz
Srbija nije izvukla pouke iz posljednjih poraza u ratovima u bivšoj Jugoslaviji: njeni
lideri još vjeruju da mogu u Crnoj Gori preokrenuti stvari u svoju korist. I to nije toliko
nerealno kao što nekom manje upućenom na prvi pogled može izgledati, jer velikosrpski
nacionalizam nije do kraja poražen. Evroatlanski saveznici su ga čak nagradili stvaranjem
Republike Srpske, u kojoj danas ima manje od deset posto bošnjačkog i hrvatskog
stanovništva. Srbija, dakle, mijenja lidere koji se spore oko spoljnopolitičkih proriteta –
jedni preferiraju Evropu, drugi Rusiju – ali svi iole važni akteri na srpskoj političkoj
sceni, osim stranke Čeda Jovanovića, smatraju da je najvažniji nacionalni interes, na
kome treba da istrajava svaka vlada, da Republiku Srpsku i Crnu Goru vrati pod kontrolu
Beograda. Odvajanje Crne Gore, srpski nacionalisti smatraju najvećim nacionalnim
porazom, većim od gubitka Kosova, jer oni inteligentniji političari su znali da Srbija ne
može dugoročno kontrolisati dva miliona Albanaca, koji su se smatrali potlačenim i
okupiranim. Crna Gora im je od ključnog interesa zbog geopolitičkih i istorijskih razloga.
Naime, Srbija je uvijek imala pretenzije da bude podunavska i primorska zemlja, i drugo,
srpskim nacionalistima je stalo do istorijskog kontinuiteta, od Kosovskog boja do Prvog
srpskog ustanka, koji jedino nalaze u crnogorskom otporu Osmanskoj imperiji.
No, moguće teritorijalne prekompozicije nacionalno raspolućenih država ili njihove
aneksije u narednih dvadesetak godina, ne bi bile posljedica direktne vanjske agresije
nego unutrašnjih raskola podstaknutih izvana. Jer, međunarodni status svaku evropsku
državu, pa i one s njene najproblematičnije periferije, štiti od spoljne agresije. (Da kojim
slučajem Balkan nije na evropskom kontinentu danas bi ovdje bilo više kriznih žarišta –
Kipar, Grčka, Makedonija, Kosovo, južna Srbija, Sandžak, Bosna i Hercegovina, Crna
Gora – nego na Bliskom istoku). Zato se može bez pretjerivanja utvrditi da je Crna Gora,
uprkos svemu, proglašenjem nezavisne i međunarodno priznate države 2006. mirnim
putem, premda s problematičnom većinom, bez potrebne duhovno-kulturne nadgradnje i
strateških spoljnih saveznika, uspjela da ostvari najveću istorijsku pobjedu poslije
Berlinskog kongresa. (Crnogorska nacionalnost bez suverene države u kojoj predstavlja
makar relativnu većinu dugoročno bila asimilovana, i ostala bi na nivou takozvane
statističke greške, poput Retoromana, Lužičkih Srba, Moravaca ili Cincara).
Limitirana i ranjiva
No, i dalje je Crna Gora politički i demokratski limitirana i ranjiva. Jer, nacionalna
raspolućenost pravoslavnog stanovništva je gotovo ostala istovjetna kao u vrijeme
zajedničke države sa Srbijom, i svaka promjena vlasti joj prijeti da ponovo postane
marionetska državica – istina s formalnim međunarodnim subjektivitetom – s kojom će
upravljati domaći kleronacionalisti zajedno sa srpskim ambasadorom u Podgorici. Ovo je
ključni razlog zbog kojega sadašnja koalacija Demokratke partije socijalista i
Socijaldemokratske partije, tako dugo opstaje na vlasti: jer su jedino one, kao nekad
Savez komunista, sposobne pridobiti dio nacionalnih Srba, kao i pripadnika manjinskih
zajednica, Muslimana, Bošnjaka, Albanaca, Hrvata, i tako sačuvati neku vrstu
multikulturalne kohezije. Stoga, latentni pritisak na crnogorosku nacionalnost, kao i strah
od bosnizacije zemlje, odnosno potpunog rasapa po etničko-nacionalnim šavovima, ne
dozvoljava da se nacionalne teme polako izmjeste iz (prêt)političkog u kulturalni diskurs.
http://www.pobjeda.me/2012/03/18/milorad-popovic-njegos-i-crnogorska-nacija-u-21-stoljecu-4/
Milorad Popović: Njegoš i crnogorska nacija u 21.
stoljeću (4)
Objavljeno: sri, 21. mar, 2012.
Poslije detronizacije Petrovića Crna Gora više nije bila dovoljna sama sebi, izgubila je
viziju, inicijativu i jake lidere. Zato su u 20. vijeku najvitalniji i najdarovitiji Crnogorci
tražili budućnost i stvarali karijeru u drugim sredinama
Tradicija ne izvire iz same tradicije nego iz shvaćanja savremenih vrijednosti. Svaki
od četvorice posljednjih Petrovića Njegoša, Petar Prvi, Njegoš, knjaz Danilo, čak i
kralj Nikola, bili su, kad je Crna Gora u pitanju, ispred svoga vremena. Poslije
detronizacije Petrovića Crna Gora više nije bila dovoljna sama sebi, izgubila je
viziju, inicijativu i jake lidere. Zato su u 20. vijeku najvitalniji i najdarovitiji
Crnogorci tražili budućnost i stvarali karijeru u drugim sredinama.
Skučenost prostora, slaba ekonomska razvijenost, kasno osnivanje elitnih kulturnih i
obrazovnih ustanova, dugogodišnja negativna selekcija, učinili su da prevlada duh
osrednjosti i nedostatak samopouzdanja. Nijesu samo politički prvaci mjerkali vile na
Dedinju, nego su i svi značajni pisci, slikari, reditelji, profesori univerziteta intelektualno
i kreativno stasavali i afirmisali se u velikim centrima bivše Jugoslavije, dakako, najviše
u Beogradu. Tek kada bi tamo napravili značajne karijere priznavali bi ih i kući. Dugo je
bilo mjerilo životnog uspjeha za Crnogorce njihova (ne)uspješnost u Beogradu.
U posljednjih dvadeset godina, od početka ratova u bivšoj Jugoslaviji, zaustavio se
decenijski trend masovne migracije prema Beogradu, i danas su kreativni potencijali u
svim umjetničkim oblastima veći i raznovrsniji nego ikada u prošlosti. Ali, još je
dominantan provincijalni mentalitet, koji nekritički slijedi svaku pomodnost a osrednjost
proglašava paradigmom, ignorišući sve što je drugačije, što mu nije nalik. Ovakav
mentalitet proizvodi krajnosti: parohijalnu zatvorenost i(li) nekritički snishodljivi odnos
prema moćnijima. Izgradnja održivih vrijednosti svake nacionalne zajednice se temelji na
uvijek živom i kompleksnom suodnosu individualnog i kolektivnog, tradicionalnog i
modernog, lokalnog i univerzalnog. Svaka jednostranost emanira iz intelektualne
nedoraslosti ili iz sužene ideološke svijesti. Za male još nedovoljno definisane kulture
posebno je važno eliotovsko razumijevanje tradicije, koje neprestalno propituje u kojoj
je mjeri povezana sa savremenošću, i što to u modernoj nacionalnoj umjetnosti
korespondira sa svjetskim duhom. Nacionalno je u pojmovnom smislu neutralno u
odnosu na vrijednosti, koje mogu biti i parohijalne i univerzalne, banalne i visoko
estetizovane. Nacionalna ideja koja je osporavana i pod stalnim pritiskom iznutra i
izvana, ukoliko nema okvirnu doktrinu sa nekoliko nosećih stupova, i malo širi rakurs od
kulturnog i životnog prostora na koji pretenduje, slabi su joj izgledi da preživi u
budućnosti.
Jedan od uzroka posvemašnje konfuzije i tabloidizacije, to jest, brutalne simplifikacije
svih važnih društvenih fenomena je u tome što danas prevladava lažni tradicionalizam i
lažni modernizam. Jer ,savremeno crnogorsko društvo je hibrid starog tribalizma,
novokomponovanog balkanskog folka i nominalno usvojenih novih evropskih tekovina.
Tačnije, riječ je o mentalitetu bez identiteta ili sa više polidentiteta. Politički pokret za
nezavisnost je proklamovao izgradnju novog identiteta, ali nije bilo dovoljno lucidnosti,
niti realističkog sagledavanja sociopsihološkog i empirijskog habitusa ovdašnje
pravoslavne populacije na temelju koje bi se odabrale one vrijednosti i simboli koje će s
najmanje otpora usvojiti uveliko kontaminirana i međusobno antagonizovana svijest, niti
dovoljno vizije kod političkih i intelektualnih prvaka što bi ovi često nasumično izabrani
indikatori mogli proizvesti u budućnosti. Zato se stalo na pola puta što je ubrzo
proizvelo primjetnu masovnu rezignaciju i bezidejnost. Stoga su i rezultati ove
nacionalne politike polovični i sporni. Uprkos tome što je stvorena suverena
međunarodno priznata država crnogorska nacija nema nadpolovičnu većinu, a situacija s
crnogorskim jezikom i Crnogorskom pravoslavnom crkvom je još nepovoljnija.
www.pobjeda.me/2012/03/21/milorad-popovic-njegos-i-crnogorska-nacija-u-21-stoljecu-7/



Milorad Popović: Njegoš i crnogorska nacija u 21.
stoljeću (5)
Objavljeno: čet, 22. mar, 2012.
Odnos prema Njegošu u Crnoj Gori, prije najmlađe generacije koja je stasala u eri
interneta i digitalne civilizacije, nije u cijelom dvadestom vijeku imao kritičku distancu,
ni u estetskom ni u ideološkom smislu
Piše: Milorad Popović
Odnos prema Njegošu u Crnoj Gori, prije najmlađe generacije koja je stasala u eri
interneta i digitalne civilizacije, nije u cijelom dvadestom vijeku imao kritičku
distancu, ni u estetskom ni u ideološkom smislu. Ovo se osjećanje transponuje od
bogobojaznosti i imitiranja do izvjesnog straha i nelagodnosti pred tom
gorostasnom i usamljenom pojavom.
Nijedan pogled na pjesnika Gorskog vijenca nije lišen predrasuda: od onih koji ga
divinizuju, kao na primjer njegov najpoznatiji epigon Matija Bećković, da onako nije
zagrmio/mogli bismo mucat ispočetka, do onih koji tvrde da Njegoševi spjevovi više
pripadaju epskoj poeziji nego ozbiljnoj književnosti. U jednom i drugom slučaju u pitanju
je nemoć da se izvan tog tradicijskog ratničkog i pastirskog diskursa kompleksno sagleda,
kontekstualizuje i klasifikuje to neobično i neuporedivo djelo.
Nesumnjivo je da bi i Njegoševo djelo bilo kudikamo veće da su njegovi nasljednici,
duhovni i politički, bili nešto višeg talenta i da su nešto bolje razumijevali lokalne i
svjetskoistorijske fenomene. Percepcija svakog velikog djela ne ogleda se samo u odnosu
na njegove prethodnike nego i na nasljednike: ne bi Gete i Puškin bili tako veliki pjesnici
ni u svojim jezicima, kamoli u svjetskoj istoriji književnosti, da iza njih nijesu nastale
plejade divnih pjesnika, romansijera i filozofa.
Srpska kultura je stvorila – istina nevjerodostojnu i patetičnu – sliku o Njegošu, a
crnogorska nije još nikakvu. Poslije grubih zloupotreba Njegoševe nagrade za
književnost s kraja dvadesetog vijeka, koja je uručena Dobrici Ćosiću i Matiji Bećkoviću,
kad se preokrenulo političko stanje u Crnoj Gori, i vlast preuzela suverenistička opcija,
ova nagrada više od deset godina nije dodjeljivana. Domaći birokrati i kulturtregeri
jednostavno nijesu znali na koji način da je reinterpretiraju. Kao što još uvijek ne znaju
što će sa samim Njegošem.
Recidivi nacionalne politike posljednjeg vladara iz dinastije Petrovića Njegoša,
neizgrađenost duhovnih i kulturnih institucija, brutalnost velikosrpske okupacije,
anacionalnost i neobrazovanost dominantne većine crnogorske komunističke vrhuške,
stvorili su teren da komunistički i postkomunistički obnovitelji crnogorskog nacionalnog
i državnog subjektitviteta naprave određenu distancu, ponekad i odijum prema svim
Petrovićima, dakle, i prema Njegošu.
U nekim slučajevima se ova netrpeljivost najviše odnosi na Njegoša. Političko-ideološke
rasprave dvadesetog vijeka često su osjenčene starim plemenskim računima: u svakom
Crnogorcu seljačkog porijekla, bez obzira na obrazovanje, vokaciju, životno iskustvo,
čuči još bratstvenik i plemenik koji (zlo)pamti, jesu li Petrovići učinili nešto nažao
nekom njegovom pretku, makar i prije sedam pasova.
Ostaci sužene plemenske svijesti, koja nije u stanju da razumije, ili prosto ignoriše
strateške nacionalne interese, kao i zakonomjernost često spore i kontroverzne
demokratske evolucije, ogledaju se i danas u odnosima između savremenih političkih i
medijskih centara moći: kao u vrijeme kada su zbog ljutnje na plemenske suparnike ili
cetinjske vladike uskakali u turske gradove i primali islam.
Tako su se uticajni članovi pokreta za nezavisnost, iz medijskog koncerna Miodraga
Perovića, samo nekoliko godina poslije ponovnog stvaranja suverene Crne Gore, zbog
nezadovoljstva poslovnim transkacijama s čelnim ljudima režima, udružili s
kriptočetnicima i najzadrtijim pristalicama Slobodana Miloševića.
http://www.pobjeda.me/2012/03/22/milorad-popovic-njegos-i-crnogorska-nacija-u-21-stoljecu-5/
Milorad Popović: Njegoš i crnogorska nacija u 21.
stoljeću (6)
Nacionalni mit treba biti zavodljiv, intrigantan, pomalo naivan kao i sama ljudska
imaginacija, i prije svega životvoran.Nema zaludnijeg i opasnijeg posla od oživljavanja
mrtvog mita ili stvaranja mita koji neće preživjeti. Kad su u pitanju dukljanski mitovi
danas se još spominje samo priča o Vladimiru i Kosari.
Objavljeno: čet, 22. mar, 2012.
Jednima je falilo pameti, drugima strasti
U lutanju, čestim improvizacijama i nasumičnom traganju za bizarnim indikatorima,
savremena crnogorska nacija je još raslojena između identiteta izraslog u prvim
slovenskim istorijskim slojevima, vjerujući da će storije o prvoj državi Duklji probuditi
nacionalni eros, i eklektičkih spajanja građanskog i nacionalnog koji su trebali stvoriti
neku vrstu racionalnog patriotizma. Već danas možemo kazati da nijesu uspjeli: jednima
je falilo pameti a drugima strasti. Nacionalni mit treba biti zavodljiv, intrigantan, pomalo
naivan kao i sama ljudska imaginacija, i prije svega životvoran.
Okašnjeli neoromantizam
Nema zaludnijeg i opasnijeg posla od oživljavanja mrtvog mita ili stvaranja mita koji
neće preživjeti. Kad su u pitanju dukljanski mitovi danas se još spominje samo priča o
Vladimiru i Kosari. Nesrećnog dukljanskog kneza Vladimira u kojega se bila zaljubila
lijepa princeza Kosara, crkva je kasnije beatifikovala i mošti mu izložila u jednoj crkvi u
Elbasanu, i njegov kult još postoji u nekim krajevima Makedonije, Albanije, i u Crnoj
Gori još samo u Baru. Ovaj kult je ostao lokalnog značenja u podrumijskom kraju kod
žitelja sve tri konfesije, pravoslavne, katoličke i muslimanske, jer u vrijeme prvog
buđenja naroda, sredinom 19. vijeka, istisnut je, kao i kult Ivana Crnojevića, legendom o
Milošu Obiliću i Kosovskim mitom.
Dukljanska istorija se mogla kroz recentna književna djela, stripove ili filmove otkriti
Crnogorcima s kraja dvadesetog vijeka, ali, čak i da su ideolozi dukljanstva bili mnogo
inventivniji nije bilo moguće današnjim generacijama stvoriti životvorne mitove i
legende o Mihailu i Bodinu, njihovim bitkama, osvajanjima, zavjerama, propasti. Ipak,
značajno je za sadašnje i buduće generacije, da se kroz obrazovni sistem i masovne
medije, osvijetli skrivena strana istorije, da se konačno sazna i izvan akademske
zajednice da crnogorska povijest ne počinje s Nemanjićima.
Ovaj okašnjeli neoromantizam u otkrivanju starih-novih mitova, kao što to danas čini
Makedonija koja se sjetila da baštini Aleksandra Makedonskog, možda može imati
kratkoročnu mobilizacijsku svrhu ukoliko je nacija iznutra kompaktna i ugrožena od
druge etničke grupe. U crnogorskom slučaju eksperiment novog mitotvorstva, kroz
otkrivanje dukljanske države, nije ni u jednom trenutku imao šansu da uspije, jer moćna
velikosrpska propaganda je za nacionalnu svijest koja se temeljila na epskom kosovskom
ciklusu, istrazi poturica, Njegošu, Karađorđu, Vučjem dolu, Mojkovcu, imala tri moćna
argumenta: horonim Duklja je dobio ime po ilirskom plemenu (Dokleati), Dukljani su bili
katolici koje su Nemanjići preveli na pravoslavlje, i dukljanske vladare ne pominju
Petrovići – sve do inauguralnog govora Nikole Prvog prilikom proglašavanja Kraljevine
Crne Gore 1910. – niti udžbenici u kojima su se mnoge generacije upoznavale sa
istorijom srednjega vijeka.
Stvarati nacionalni program na ideji koja bi crnogorsko srpstvo pretvorilo u dukljanstvo
mogli su pokušati sprovoditi samo neoprezne, intelektualno nedorasle ili samožive osobe
s crtama šarlatanskog ili patološkog mesijanstva. Jer, iole razboritome i elementarno
obrazovanome čovjeku teško bi bilo povjerovati da će, na primjer, pravoslavci na
sjeveru prihvatiti dukljanstvo, sve kad bi Crna Gora imala propagandnu mašineriju i
novac Holivuda. Onima kojima je mrsko crnogorstvo, promovisanje dukljanstva je
idealna prilika da se dodatno demonizuje i izvrgne ruglu svaka ideja crnogorske
posebnosti.
Agitacija popova
U ovom malom nacionalnom korpusu postoji još jedna grupacija koja je stvaralački
jalovija od Dukljana, ali i opreznija. To su mahom bivši komunisti – okupljeni oko bivšeg
partijskog ideologa Marka Špadijera – koji su evoluirali prema građanskim političkim
opcijama. S obzirom da je riječ o ljudima s izvjesnim političkim iskustvom i socijalnom
snalažljivošću njihova uloga bi bila pozitivna, iako ne posebno primjetna, da se nijesu
skrasili u instituciji koja bi u ovoj fazi konstituisanja nacionalne svijesti trebala da bude
od ključnog značenja.
Nacionalne matice se, po definiciji, u procesu nacionalnog konstituisanja, bave kulturnim
populizmom, i zato je, na primjer, Matica hrvatska, bila prisutna u svakom gradu, kasabi,
mjesnom centru. Čelnici Matice crnogorske, koji su duboko zašli u osmu deceniju života,
umjesto da stvaraju mrežu lokalnih organizacija koje će štampati brošure, organizovati
tribine i umjetničke večeri s tematikom koja je bliska nižim socijalnim slojevima i slabije
obrazovanoj populaciji, oni se, naime, više bave kulturnom diplomatijom i kabinetskim
radom – posebno obožavaju knjige o nacionalnom kulinarstvu, genotipu i migracijama – i
zato više liče na kulturni centar penzionerske organizacije nego na ustanovu pučkog
didaktičko-propagandnog profila. Zbog toga u više od pola Crne Gore, posebno u
mjestima gdje su nacionalni Crnogorci manjina, ne postoji nijedna djelatna kulturna
ustanova sa crnogorskim nacionalnim predznakom koja se na terenu suprotstavlja
asimilatorskoj agitaciji popova Srpske pravoslavne crkve. Crnogorska vlast i nacionalne
institucije nemaju nikakvu kulturnu strategiju prema sjeveru Crne Gore – osim
gostovanja pozorišnih trupa i muzičkih koncerata – kao da je u pitanju osvojena teritorija
neke predmoderne imperije. Recimo, da zabasa putnik namjernik u Plužine, ako ne bi
prošao pored policijske stanice na kojoj je istaknuta crnogorska državna zastava, ne bi ni
po čemu mogao znati, da li se nalazi u postojbini Obrena Blagojevića i Joka Adžića, ili u
nekoj kasabi u Republici Srpskoj.
Otuđeni hibrid
Dukljansko-(post)komunistički hibrid Srbocrnogorcima djeluje otuđeno, a nacionalnim
Crnogorcima hladno, bez strasti i samopouzdanja. Ideologije koje ne baštine trajne
kulturne vrijednosti nemaju dug vijek, i malo ko ih spominje sa zahvalnošću. Najbolji
pokazatelj zato je bio komunistički sistem, koji je u elemetarnim pitanjima ljudske
egzistencije bio pravedniji od drugih političkih poredaka, ali je zbog njegovog
neumjerenog ideološkog otklona od nekih elemenata tradicije stvorio takvu odioznost da
su njegove neodržive nacionalno-kulturne koncepcije zasijenile dobre strane takozvanog
razvijenog socijalizma. (Ljudi u komunizmu su lakše podnosili ograničenja ljudskih i
političkih prava i sloboda, kao što su biračko pravo, sloboda medija, nezavisno sudstvo,
nego ispiranje mozga s vrijednostima i vokabularom koji su većina smatrali
izvještačenim ili tuđim domicilnom mentalitetu). Dokaz da je savremena crnogorska
kulturno-nacionalna ideologija nekoherentna i ponekad kontradiktorna, da je više
oslonjena na opšta mjesta i nedokazane vrijednosti nego što izvire iz glavnog duhovno-
istorijskog toka, najviše se i najpogubnije ogleda u pitanjima jezika i crkve.
http://www.pobjeda.me/2012/03/22/milorad-popovic-njegos-i-crnogorska-nacija-u-21-stoljecu-9/
Milorad Popović: Njegoš i crnogorska nacija (7)
Mišljenja velikih beogradskih autoriteta kroz obrazovni program, državne i
crkvene svetkovine, stizale su kao gotove definicije o istoriji, književnosti i
duhovnom karakteru nacionalnog bića.
Objavljeno: uto, 27. mar, 2012.

Beskrajna servilnost
Pretpolitička, identitetska, s jedne strane, i politička, ekonomska, socijalna pitanja, nijesu
kako tvrde neki pseudoljevičari i neoliberali odvojena, već su uzročno posljedično
povezana, i u različitim segmentima ovisna od globalnih ekonomskih i političkih
problema. (Zajednički imenitelj ovdašnjih društvenih teoretičara i kolumnista su
uopštavanja različitih kompleksnih fenomena i nuđenje lakih rješenja, takozvane olako
obećane brzine). Prije svega zbog toga što je savremena evropska kriza emanirala iz
patologije koja je mnogo dublja od negativnih ekonomskih i finansijskih trendova. Iz
sloma dvije velike ideologije 19. i 20. stoljeća, socijalizma i liberalizma, na čijim je
ruševinama izrastao merkantilni monstrum korporativnog kapitalizma. Neoliberalizam
je nominalno antiteza dogmatskog komunizma, ali ih u dubljem smislu povezuje
vulgarno shvaćanje materijalizma.
U skladu sa sobom
Sadašnja ekonomska kriza u Crnoj Gori mogla bi biti, u povoljnom scenariju,
otrežnjujuća od neoliberalnih tlapnji: o neprikosnovenosti tržišnih zakonitosti, tačnije o
bogomdanosti uskog kruga ekonomske elite koja će biti pokretač razvoja, i o
neprestanom godišnjem rastu bruto nacionalnog dohotka. Riječ je dakle o krizi
vrijednosti , to jest, krizi pogleda na svijet jedne doktrine koja je prešla svoj zenit još u
vrijeme propasti komunizma, s kraja dvadesetog vijeka. Nestankom Sovjetskog Saveza,
lidera svjetskog komunizma, kapitalizam je izgubio osjećaj mjere brutalno pokazujući
dvostruke standarde: koja su propisivali za Zapadna društva i zemlje takozvanog Trećeg
svijeta. Gubitak mjere uvijek uzrokuje bahatost i samozadovoljstvo, samim tim i gubitak
stvarnog interesa za drugo i drugačije. Današnji svjetski lideri su bez kreativnosti i vizije,
i više liče na manekene i menadžere velikih korporacija nego na ozbiljne državnike, a i
većina njihovih savjetnika je zarobljena starim opsjenama o nadmoći evropske kulture i
Zapadnog načina života.
Međutim, postoje u svijetu male zemlje, na primjer, nordijskog kulturnog kruga, koje
žive u skladu sa sobom, svojim poimanjem svijeta i mogućnostima, s uravnoteženom
socijalnom i ekonomskom politikom. Crna Gora je nekada, uprkos svemu, siromaštvu i
bezakonju, u tim bratstveničkim i plemenskim mikro zajednicama, pokušavala živjeti u
skladu sa svojim pogledima na svijet i iskustvom. (Kralj Nikola je jednom pitao popa
Nikolu Simovića: O čemu ćemo danas razgovarati, pope Nikola?. Ovaj mu je bez
premišljanja odgovorio: O dobrim ljudima Gospodaru, a da o čem drugom.) I komunizam
je, premda je Titov kult i partijska podobnost stvarao mentalitet poslušnika i ulizica, imao
društveni i moralni sistem vrijednosti.
Parohijalni ritual
Danas i ovdje, poslije burnih i traumatičnih iskustava dvadesetog vijeka nema traga od
tog patrijahalnog i socijalističkog kodeksa niti je u međuvremenu stvoren koherentan
pogled na svijet utemeljen na univerzalnim građanskim vrijednostima. Moral je okoštala
norma koja određuje i čuva društveni način ponašanja pretvarajući ga u parohijalni ritual
ukoliko nema i dijalektička svojstva da se mijenja i nadgrađuje u skladu s novim
istorijskim i kulturnim fenomenima. Estetika je neutralna u odnosu na etičke postulate, ali
ne i obratno, moral ne može biti lišen estetskih i duhovnih elemenata. Moral koji prezire
estetiku obično zabasa u ideološki ili religiozni ekstremizam.
Stari Crnogorci su imali čvrste moralne norme, ali veoma uprošćena čulna saznanja i
naivne refleksije o lijepom i umjetničkom. Kako je patrijarhalni moral atrofirao u 20.
vijeku, stidljivo su se, ipak, probijale spoznaje o umjetničkim formama, koje su uvijek
izvana dolazile iz druge ili iz treće ruke, tako da su Crnu Goru zaobišli modernizam i
nadrealizam, dvije škole koje su veoma značajne za kulturnu i društvenu evoluciju
savremene Evrope. Kad su u pitanju umjetničke škole koje su uticale na formiranje
obuhvatnog pogleda na svijet, Crna Gora je, sve do druge polovine 20. stoljeća, imala
samo dva umjetnička i ideološka pravca – romantizam i socrealizam.
Ponižena i degradirana
U Crnu Goru, koja je poslije Prvog svjetskog rata bila u svemu ponižena i degradirana,
izvan glavnih tokova nove velike države, se poslije vjekovne umišljenosti o nacionalnom
pijemontizmu, počeo uvlačiti kompleks manje vrijednosti. Klasično crnogorstvo je u
intelektualnim i malograđanskim krugovima u Beogradu postajalo sinonim za
provincijalizam i zaostalost. S druge strane, proširena država je, makar u vojsci i
žandarmeriji, stvarala potencijalno veće šanse za mlade i ambiciozne ljude. Malobrojna
inteligencija u Crnoj Gori, okupljena oko jednog književno-istorijskog časopisa i
nekoliko periodičnih novina još više je zapala u provincijsko beznađe nego u doba kralja
Nikole, dok je Cetinje bilo prijestolnica u koju su boravili najpoznatiji južnoslovenski
pisci, sa desetak stranih poslanstava i nekoliko dnevnih listova. Mišljenja velikih
beogradskih autoriteta kroz obrazovni program, državne i crkvene svetkovine, stizale su
kao gotove definicije o istoriji, književnosti i duhovnom karakteru nacionalnog bića.
Odnos prema beogradskom paternalizmu pretvoriće se u kompleks koji prati crnogorske
inteligente i do danas: očitovaće se kao beskrajna servilnost ili odbojnost prema svemu
što stiže iz Beograda. U tom kontekstu se može razumjeti i ambivalentan stav prema
Petru Drugom Petroviću Njegošu, odnosno njegoševskom ili crnogorskom srpstvu.
Milorad Popović: Njegoš i crnogorska nacija u 21.
stoljeću (8)
Jedan dio naše inteligencije je zarobljen u prošlosti, a drugi nema nikakvu ideju
budućnosti, izuzev svakodnevnih mantri o evropskoj budućnosti, koja je zamijenila
doskorašnje ideološke modele o ugroženom srpstvu ili nešto ranijem o bratstvu i
jedinstvu
Objavljeno: ned, 25. mar, 2012.
Malim narodnim zajednicama se često događa da dok neselektivno slijede tuđe
interese, ili se zlopate u grčevitom otporu hegemonističkim pretenzijama, izgube
osjećaj za realnost i za prepoznavanje novih silnica koje stvaraju regionalni i
svjetski poredak. Dezorjentaciju obično uzrokuje kriza identiteta, pretjerano
očekivanje od drugih ili nedostatak samopouzdanja.
Stoga, mali narod kao što su Crnogorci, u suparničkom i neprijateljskom okruženju,
mora uvijek grabiti makar jedan korak ispred svojih konkurenata, to jest, treba spoznati
sopstvene komparativne prednosti i anticipirati one vrijednosti koje ga povezuju sa
svjetskim duhom. Već smo kazali da je Crna Gora zbog neizgrađenog identiteta dva puta
u dvadesetom vijeku postala lak plijen velikosrpskog nacionalizma 1918. i 1989, i dva
puta se, 1943. i 1997, izvukla nekim čudnim slučajevima sudbine, ali dijelom i svojom
sposobnošću, naslijeđenom iz prijethodnih vjekova.
Osobene vrijednosti
Uprkos svemu, u prijelomnim istorijskim situacijama u 20. vijeku, Crnogorci su u
Drugom svjetskom ratu činili okosnicu proleterskih brigada narodnooslobodilačke borbe,
što je osnažilo namjeru vođa Komunističke partije Jugoslavije da Crna Gora dobije satus
ravnopravne republike u jugoslovenskoj federaciji. Isto tako na kraju dvadesetog vijeka,
poslije odvajanja Mila Đukanovića od politike Slobodana Miloševića, državotvorna
opcija, iako u tom trenutku manjinska među pravoslavnim stanovništvom, pokazuje u
kritičnim situacijama da se smjelost i stari istorijski talenat za preživljavanje – pogotovo
u vrijeme rata s avijacijom NATO pakta – nije zagubio, i da poslije višedecenijskog
gubitništva počinje da pobjeđuje u kontinuitetu, do osvajanja nezavisnosti. Stoga,
crnogorskom pitanju se mora prije svega pristupati dijalektički, to jest stvaralački:
kulturno-istorijske sinteze – da bi se oblikovale u održivu društveno-nacionalnu koheziju
– treba izvoditi znalačkom i skrupuloznom rukom, ukrštanjem nesumnjivih i
kontroverznih, tradicijskih i savremenih fenomena.
Razlozi za savremenu državnost i nacionalnost su, dakle, sticani vjekovima, u suparništvu
ili zajednički sa drugim etnički i geografski sličnim narodima. U tim burnim vjekovima
su stvorene i neke osobene vrijednosti, koje su oblikovale posebni karakter i životni stil,
i s obzirom na malobrojnost Crnogoraca mogu preživjeti samo u okviru posebne kulturne
i nacionalne politike. Svaka nova generacija ih nasljeđuje, one su njen civilizacijski
raison d’etre, bez obzira na velike socijalne i kulturne promjene savremenog svijeta,
tehnološku i digitalnu revoluciju i na nove moguće integracije. Crna Gora je poslije
sticanja nezavisnosti ušla u novu fazu razvoja i sada joj, više nego ikada ranije, trebaju
novi ljudi i nove ideje. Takozvana duhovno-kulturna nadgradnja. Jer, jedan dio naše
inteligencije je zarobljen u prošlosti a drugi nema nikakvu ideju budućnosti, izuzev
svakodnevnih mantri o evropskoj budućnosti, koja je zamijenila doskorašnje ideološke
modele o ugroženom srpstvu ili nešto ranijem o bratstvu i jedinstvu. Ni danas nema
alternative – ukoliko recimo ne opstane Evropska Unija ili ako propadne njena valuta
koju je Crna Gora sticajem okolnosti prihvatila – kao što ih nije imala 1914. ili 1989.
Dva toka
Dakle, glavni kulturni i politički zadatak koji se reflektuje u sve životne sfere je
dovršetak konstituisanja crnogorske nacije, kroz logičan i cjelovit spoj tradicijskih i
modernih vrijednosti. Crnogorski nacionalni identitet se samodefiniše, granajući se u
najmanje dva toka: u sinergiji sa glavnim pravcima moderne evropske civilizacije, i u
traženju novih i kreativnih spoznaja na samu tradiciju, to jest, u razumijevanju Njegoša i
njegoševskog ili crnogorskog srpstva. Nacionalno osjećanje koje je lišeno mističnog
zračenja, kao svojevrsnog imaginarnog omotača, neće dugo preživjeti, bez obzira na
trenutne okolnosti i sposobnost političkih aktera. Koliko je racionalistički i ideološki
pristup nacionalne ideje, bez uporišta u dubljim totemsko-mitskim slojevima narodnog
bića nestalan i lako urušiv, najbolje je pokazao rasap nekad moćne i brutalne
komunističke ideologije pred naletom takođe brutalnog etnonacionalizma na kraju
dvadesetog stoljeća. (Kulturno nekoherentne i neizgrađene nacije, kao i nasilno stvarana
multikulturalna društva, tradicionalno su konfliktna i često pretjerano ovisna od
političke sudbine jakih lidera: Crna Gora bi, u negativnom scenariju, u
postđukanovićevskom vremenu, mogla doživjeti sudbinu Prve i Druge Jugoslavije poslije
odlaska sa scene kralja Aleksandra Karađorđevića i Josipa Broza Tita).
Dva fenomena
Ipak, skorašnja reviviscencija Crne Gore, i ponovni povratak u društvo priznatih naroda
učinio je njen položaj kud i kamo povoljnijim i perspektivnijim od drugih malih naroda,
poput Baskijaca i Korzikanaca, koji su, iako u neuporedivo povoljnijem civilizacijskom
okruženju, pod budnim okom centralnih vlasti, i vjerovatno će se još dugo morati boriti
da steknu neku vrstu nezavisnosti. Ipak, njihove šanse u budućnosti nijesu zanemarljive,
jer Evropska unija neće postati nekakva nadnacionalna super država: proces
globalizacije i evropeizacije jača i partikularizme što najbolje pokazuje nepomirljivi
sukob Flamanaca i Valonaca u Belgiji.Takozvana globalizacija ne čini svijet
kompaktnijim, nego, naprotiv, pokazuje svu dubinu njegovih tragičnih nesporazuma i
nerazumijevanja. Tehnološka i digitalna revolucija koja stubokom mijenja navike, životni
stil, obrazovni sistem i kulturne stilove, uporedo je postavila na scenu još dva
antinomična fenomena: takozvani sukob civilizacija, kroz klerikalizam, rasizam i
etnocentrizam, i s druge strane emancipatorske pokrete, ekologista, boraca za ljudska
prava, mondijalista. Nikada u istoriji moderne civilizacije ova dva pola nijesu bila toliko
udaljena koliko danas.
http://www.pobjeda.me/2012/03/25/milorad-popovic-njegos-i-crnogorska-nacija-u-21-stoljecu-12/
Milorad Popović: Njegoš i crnogorska nacija (9)
Objavljeno: sri, 28. mar, 2012.
Ona toliko opjevana i često precjenjivana elementarna snaga i kreativnost u borbi
za opstanak, i u smišljanju vrijednosti koja će tu borbu učiniti smislenom, nije
mogla nestati preko noći, iako je generacija Crnogoraca rođena početkom 20.
vijeka, nepripremljena, bez adekvatnog empirijskog i kulturnoistorijskog preteksta,
ušla u novi vijek ponešena velikim ideologijama, u drugačiji kulturno-politički
okvir. Ona je tražila nove puteve, forme, načine izražaja.

Zapažena djela
U vojničkom smislu svoje posljednje dokaze veličanstvenog junaštva će pokazati u
proleteskim brigadama u Drugom svjetskom ratu, a svoju imaginaciju i umjetnički dar
crnogorski pisci i slikari očitovaće u poslijeratnom periodu, od sredine 20. vijeka. Važno
je naglasiti da su najbolji pisci iz Crne Gore, poput velikih Iraca u književnosti, svoja
najznačajnija djela stvorila izvan Crne Gore. Spomenimo Radovana Zogovića, Milovana
Đilasa, Rista Ratkovića, Ćamila Sijarića, Mihaila Lalića, Čeda Vulevića, Borislava
Pekića, Miodraga Bulatovića, Danila Kiša, Mirka Kovača, Marka Vešovića, Novicu
Tadića … Književnost koja je stvarana u Crnoj Gori je smatrana provincijalnom sve do
raspada Titove Jugoslavije, premda se već od šezdesetih godina prošlog vijeka stvaraju
djela koja su zapažena i u jugoslovenskom književnom kontekstu, kao što su proze
Sretana Asanovića, Zuvdije Hodžića i Miodraga Vukovića, poezija Mladena Lompara,
Jevrema Brkovića, Ranka Jovovića, drame Ljubomira Đurkovića… No, tek poslije
raspada Jugoslavije nova crnogorska književnost – pisaca koji žive u Crnoj Gori – koja
je stasala u najmračnijem vremenu nove istorije, postaće pravo regionalno otkriće. Proza
Ognjena Spahića, poezija Pavla Goranovića, eseji Andreja Nikolaidisa, danas se ubrajaju
u najviše domete postjugoslovenskih književnosti. Spahić je, uz Miljenka Jergovića i
Aleksandra Hemona, najprevođeniji pisac generacije koja je stasala krajem 20. i
početkom 21. vijeka.
Širu regionalnu recepciju imaju knjige i Aleksandra Bečanovića, Dragana Radulovića,
Balše Brkovića, Jovanke Uljarević, Lene Rut Stefanović, Dragane Tripković, Ilije
Đurovića… Odnos pisaca rođenih početkom dvadesetog vijeka prema
književnoistorijskoj tradiciji je bio sličan - sve do pojave velike četvorke, Pekić, Kiš,
Bulatović, Kovač, koja je bila prekretnička i u jugoslovenskom kontekstu – i tematski su
prevladavali motivi iz crnogorskog života, najviše seoskog miljea, a u estetsko-
teorijskom i ideološkom smislu uglavnom su se oslanjali na sovjetske i jugoslovenske
bardove socijalne književnosti. Vremenom je otklon od romantičkog i socrealističkog
diskursa bio sve očigledniji, percepcija tradicije se mijenjala, širila lektiru i kulturalni
krug na koji se referirala, samim tim i književnoteorijski okvir. Tako da je kod mlađeg
književnog naraštaja danas veći uticaj, recimo Borhesa, Džojsa, Pola Selana, Zbignjeva
Herberta, Berharda ili Karvera nego Njegoša.
Zavičajno podneblje
No, i oni pisci koji su rođeni početkom 20. vijeka, u miljeu koji je još pjevao i mislio u
duhu usmene književnosti i Gorskog vijenca, nijesu stvorili nijedno iole zapaženo djelo
koje se direktno oslanja na Njegoševu poetiku i filozofiju. Svaki literarni pokušaj
slijeđenja Njegoševe poetike bio je pomalo karikaturalan, parodičan: Bećković je
najdarovitiji u tom uzaludnom pokušaju, ali njegove poeme, osim duhovitosti koja izvire
iz jezika i mentaliteta, niko ne razumije iza rijeke Tare, i u univerzalnijem poimanju
poezije, pogotovo u pokušaju prevođenja na strani jezik, doimaju se kao nonsens. Jer, da
se pjesnik Gorskog vijenca mogao reinkarnirati u Bećkovićevo vrijeme, svoju pjesničku i
duhovnu inspiraciju ne bi svakako tražio u Kosovskom mitu i Istrazi poturica, nego bi
prevodio možda Josipa Brodskog, izučavao Divinske elegije, i za svoje poeme ne bi
tražio uzore u Miltonu i Danteu nego slijedio određena iskustva iz Eliotove Puste zemlje.
Velika umjetnost, bez obzira na formu, vrijeme, društveno-istorijski kontekst, estetsko-
teorijski pristup, uvijek sadrži makar jedan od dva ključna elementa koji je presudno
determinišu: antejsku elementarnost i(li) metafizički rakurs – treće oko koje je izvan
vremensko-prostorne stvarnosti. Elementarnost umjetnika, na neki način, čini
autentičnim, vezanim za zavičajno podneblje, mentalitet ili jezik a apstraktno mišljenje i
metafizička čulnost mu daje univerzalno značenje. Stoga jedini istinski nasljednici
njegoševskog sinkretizma koji se ogleda u prožimanju lokalnog crnogorskog karaktera i
svečovječnskog, univerzalnog osjećaja protivrječja i nedokučivosti pokretačkih snaga, su
dva velika slikara, Cetinjanina, koji su rođeni stotinak godina poslije Njegoša, na istom
onom posnom dinarskom, katunsko-ceklinskom kršu, Petra Lubarda i Miodrag Dado
Đurić. Kad neki izvanjski istoričar umjetnosti, ili pak pasionirani laik, vidi Lubardinu
sliku Vučji do, ne mora znati ništa o njenom autoru niti o istorijskom događaju koji je
inspirisao slikara, ali ekspresivnost forme i boje, dramatičnost pokreta i izraza, natjeraće
ga da malo zastane, da se presabere, da bi konačno shvatio, kao kad stoji pred Pikasovom
Gernikom ili Van Gogovim portretima, da je svaka istinska umjetnička avantura, bez
obzira na škole i učitelje, vrijeme i mjesto stvaranja, jedinstvena i neponovljiva.
Košmarne kompozicije
Isto tako će se mnogo bolje razumjeti košmarne kompozicije Dadovih kretenoida,
krastavih degenerika i nabubrelih tijela beba ukoliko upozna onaj skrutnuti, na prvi
pogled nepristupačni, a tako razvedeni i asocijativni pejzaž podlovćenskih strana i
niskog jesenjeg tamnog neba koje samo što nije palo na zemlju, i priču o dječačkom
ratnom sjećanju na trupla tri rasporena konja presječena talijanskom granatom, čija
tjelesa trule na suncu. Ova slika će Dada pratiti cijeli život, i on će zavještati da ga na tom
mjestu, na Košćelima, pored Cetinja, u podnožju stare razrušene crkve, sahrane u
crnogorskoj narodnoj nošnji.
http://www.pobjeda.me/2012/03/28/milorad-popovic-njegos-i-crnogorska-nacija-8/
Milorad Popović: Njegoš i crnogorska nacija (10)
Objavljeno: čet, 29. mar, 2012.
Jedna anegdota vezana za Petra Lubardu, potvrđuje da prirodni i kulturni
ambijent, istorijske okolnosti ili društveni položaj, jednako određuju velike
umjetnike koliko i njihova intuicija i imaginacija.
Naime, početkom tridesetih godina prošlog vijeka, Lubarda je u Parizu sa svojim
prijateljem, slikarom Mišom Vukotićem, obilazio prazne galerije. U trenutku Vukotić se
gledajući jednu mrtvu prirodu tobož našalio: Kakva je ovo umjetrnost. Paradajz i jabuke!
Gdje su oni handžari! Kakva bi to umjetnost bila! Lubarda je kasnije komentarisao ovaj,
pokazaće se, proročki nagovještaj njegovog prijatelja: On se to naravno šalio, ali kroz
šalu je uvijek provijavala istina o našem shvatanju života i ljepote. To što smo gledali
sukobljavalo se na izvjestan način sa našim osjećanjima. Mladen Lompar kaže da je
Lubarda, snagu podneblja pretvarao u simbole, i zaista poslije Gorskog vijenca, ništa nije
toliko moćno dočaralo dramatičnost i kauzalne povezanosti podneblja i čovjeka, sivog,
posnog dinarskog krša i žilavog, izubijanog ali prkosnog gorštaka, seljaka-ratnika, koliko
Lubardine slike, Vučji do, Noć u Crnoj Gori, Crnogorska brda, Selo Brajići, Kosmač,
Njeguši…
Fin je to narod
Dado Đurić je bio prijatelj Anri Mišoa, veliki znalac savremene evropske književnosti i
filozofije, pogotovo Kamija i Siorana, istočnjačke filozofije i afričkih kultura, i njegove
slike više emaniraju iz čistog kosmopolitiskog duha nego bilo koje drugo crnogorsko i
južnoslovensko savremeno umjetničko djelo. Odvojen od Crne Gore više od pedeset
godina, u dobrovljnoj izolaciji koju je izabrao u jednom selu kraj Pariza, Dado u
intervjuu svom zemljaku Krstu Mijanoviću, koji je objavljen 1. februara 1991. u osvit
novog ratnog užasa što će zadesiti Jugoslaviju, između ostalog kaže: Crna Gora je u
tolikoj mjeri jedinstvena da bi je, što kažu, da je nema trebalo izmisliti. Na pitanje imaju
li Crnogorci etničku prepoznatljivost, Dado je lucidno, bez patetike i lažne učenosti,
pomalo humoristično, rekao: Crnogorca na kilometar možeš poznati kad digne glavu i
kad ćuti. Progluše ti uši kad pričaju… Fin je to narod. Šteta ako ga uništi ova kanibalska
civilizacija.
Na novinarevo pitanje: Rekoste li da je Njegoš ponajmanje bio duhovnik? Dado će
odgovoriti:
Taman kao ja. Pravi svještenici su bili Sveti Jeronim, Buda, Krišna, a Njegoš nikako.
Zamisli, jado moj, on je u ono doba prokrstario čitav svijet. Ne da propovijeda ili učvrsti
vjeru već da bi upoznao život, kulturu, umjetnost. On je bio genije. Veći od onog
feminiziranog Bajrona ili Puškina. Njih kad prevedeš na neki drugi jezik ne gube na
značenju, samo postanu banalniji. A Njegoš se ne može prevesti. On je čitav urastao u
jezik i krš Katunske nahije…
Kao drača iz tabana
Dado, premda je obrazovanjem, karakterom, likom i estetikom, bio Njegošev antipod,
govori o pjesniku Gorskog vijenca s neskrivenim poštovanjem. I s bliskošću. S većom
stvarnom bliskošću od mnogih koji su Njegošu ispjevali cijele himne, i veliki dio života
posvetili izučavanju njegovog djela. Samo izuzetni duhovi se istinski prepoznaju, i
razumiju iskonski zamah i cijenu svake stvaralačke avanture. Kao i cijenu svakog
velikog promašaja. Ovaj veliki crnogorski i južnoslovenski slikar, čija su djela u stalnoj
postavci čuvenoga Bobura, osim neuporedive lucidnosti i posvećenosti u traganju za
pokretačkom silom, za protivrječjem koje izvire iz svakog istinskog umjetničkog djela, i
neprestalno se obnavlja - nit dogori nit svjetlosti gubi – s Njegošem ga dubinski
povezuje i pripadnost istom prostoru, koji zrači – što će potvrditi svaki nešto senzibilniji
putnik namjernik – iz zemlje i podneblja, nekim posebnim magnetizmom. U intervjuu
Branki Bogavac Dado kaže: Čitavo moje slikarstvo je izvađeno iz Crne Gore kao kad
čovjek izvadi draču iz tabana ili iz ruke. Ja čupam te slike iz Crne Gore.
Stoga, u ovom slučaju nije nevažno napomenuti da je između Dadove rodne kuće i
Njegoševe Biljarde, jedva pedeset metara rastojanja.
http://www.pobjeda.me/2012/03/29/milorad-popovic-njegos-i-crnogorska-nacija-10/
Milorad Popović: Njegoš i crnogorska nacija (11)
Objavljeno: pet, 30. mar, 2012.
Nacionalna ideologija male zajednice, da bi opstala, i pokazala se trajno održivom,
mora vjerovati u moć duha, napretka, tolerancije i humanosti
Čudo se, ipak, dogodilo
Crnogorcima nije nikada statistika išla u prilog. Ni dan danas. Makedonci i Slovenci, koji
su poslije njih najmanji među slovenskim svijetom, pet-šest puta su brojniji od
nacionalnih Crnogoraca. Stoga, niko ozbiljan nije bio ubijeđen 1991. godine da se Crna
Gora može vratiti među priznate evropske nacije. Malo koji izvanjac je u to vjerovao i
2005. Čudo se, ipak, dogodilo. Država je ponovo, kao početkom 18. stoljeća, stvorena
takoreći iz ništa. Prije dvadeset godina samo se nekoliko hiljada, uglavnom mladih
politički neiskusnih ljudi, zalagalo se za nezavisnu državu i nacionalnu emancipaciju.
Pobjeda na referendumu se, dakle, desila – uprkos tome što je većina pravoslavaca bila
protiv nezavisnosti. (Ovo je jedini primjer novog multikultornog patriotizma –
ujedinjenja više narodnih zajednica u državotvorni pokret – poslije raspada Jugoslavija).
Uz to, državotvorni pokret nije imao nijednog moćnog vanjskog saveznika ili
pokrovitelja, i Evropska Unija je izmislila posebno nepovoljne propozicije za pristalice
nezavisnosti na referendumu. Još jednom je pobijedila snaga koja nije bila vidljiva, često
ni samim protagonistima ovog političkog procesa.
Naknadni procesi
Istorijski procesi nijesu jednobrazni i jednovremeni: u nekim nacijama oni čekaju i dolaze
naknadno. Ukoliko se preskoče, sticajem okolnosti, određene stepenice u istorijskom
razvoju nacije, ona će se u određenom trenutku naći u zrakopraznom prostoru i ponovo
će se skotrljati do nižeg stepenika da bi poslije toga mogla hodati naviše prema vrhu
stubišta. Ovo je potvrdio varvarski raspad Jugoslavije, kao i traumatična samodefinisanja
zakašnjelih južnoslovenskih nacija. Zato nije potrebna nikakva proročka nadarenost da
bismo razumjeli da će Crnogorci u 21. vijeku morati završiti ono što nijesu uspjeli u
prethodnih sto pedeset godina. U borbi za nacionalno priznanje, ukoliko nemate
mnogoljudnu zajednicu, veliku ekonomsku i vojnu silu, nije dovoljna samo politička
pronicljivost i smjelost: nacionalna ideologija male zajednice, da bi opstala, i pokazala se
trajno održivom, mora vjerovati u moć duha, napretka, tolerancije i humanosti.
Jer, budućnost postaje prazna, utvara duha, ukoliko nema ideju koja zahvaća mase i
oblikuje njihova očekivanja.. Helmut Plesner u Zakašnjeloj naciji, kaže: Čak i u prividnoj
okončanosti načelne dogmatike ona (ideja) ostaje obavezna povijesnoj mijeni i zapravo
određena da probudi one još nepoznate snage koje pripremaju dolazeće. Novo vrijeme će
pokazati hoće li Crnogorci u promijenjenom društveno-političkom kontekstu stvoriti
nepoznate snage koje pripremaju dolazeće. Prije svega kroz sposobost za jednu novu
transformaciju, koja će iz kritičke samospoznaje savremenosti određene elemente
budućnosti – kao paralelni tok svijesti – graditi iz nedovršene tradicije, kroz jednu
dozlaboga okašnjelu kulturno-didaktičku obnovu, starinski govoreći nacionalnu
renesansu. To je u trećem milenijumu umnogome kontroverzan proces, ali je uprkos
svemu nužan, poput perioda adolescencije u ljudskom životu, i mora se kad-tad
proživjeti.
Tradicija neće nestati
Istina, buduće generacije će, pod snažnim uticajem masovnih medija i interneta, mijenjati
odnos prema klasičnoj književnosti i tradicijskim vrijednostima: estetska i žanrovska
profilacija slijediće civilizacijske promjene u ostalim domenima društvenog života. Sve
teže će razumjeti Njegošev jezik i likove iz Gorskog vijenca, na isti način na koji je
jednom mladom Englezu slabo razumljiv Miltonov Izgubljeni raj. Ipak tradicija koju mi
poznajemo neće nestati, koliko god se mijenjao odnos prema njoj, jer bi to značilo kraj
civilizacije koja su u posljednjih šest hiljada godina stvarali pismoznanci, prepisivači,
dijaci, rapsodi, trubaduri, žongleri, telali, pjesnici, novelisti, filozofi, štampari, biblitekari.
Vraćanje Njegoša i dinastije Petrovića u centar crnogorskog duhovnog i kulturnog bića, i
inkarniranje njihovog životvornog, stvaralačkog i borbenog duha presudno će uticati na
stvaranje neophodne kulturne i svjetonazorske kohezije različitih socijalnih, regionalnih i
generacijskih varijeteta, te povratak izgubljenog samopouzdanja i samopoštovanja.
Neka buduća civilizacija koja se ne bi referisala na književnost i jezik štampe, bila bi
druga ljudska vrsta koja se ne dotiče našeg shvatanja lijepog i istinitog. Zato i bez
pretjeranog udubljivanja u jezik i vrijeme, u kojemu je stvoren Gorski vijenac, njegova
neuporediva misaona i izražajna ljepota i snaga će trajno ostati – do nestanka
Gilgamešova i Homerova sazvježđa – najmoćnija nacionalna legitimacija, male ali
dragocjene crnogorske kulturne zajednice, i njena najbolja poveznica sa duhom i
sudbinom evropske kulture i civilizacije.
http://www.pobjeda.me/2012/03/30/milorad-popovic-njegos-i-crnogorska-nacija-11/

(Kraj)






Sign up to vote on this title
UsefulNot useful