Rafting slivovima prezira

U svojoj posebnosti, svom dostojantstvu provincijalnost se

oslobađa svoje reakcionarne ukorijenjenosti, uskogrudog zemljoljublja
iz muzeja otadžbine, i počinje da ostvaruje svoja prava. Nema
opasnosti da će se utopiti u opštost svjetskog jezika poezije, jer mu
upravo ona daje vitalnost.
H. M. Encensberger,
Deutschland, Deutschland unter anderm

“U koji me god veliki grad nanese slučaj, divim se da tamo

svakog dana ne dođe do pobuna, krvoprolića, bezimenih
klanja, nereda kraja svijeta. Kako na tako svedenu prostoru može
suživjeti toliko ljudi, a da se ne unište, ne mrze na smrt? Istini za
volju, oni se mrze, ali nisu na visini svoje mržnje. Ta osrednjost, ta
nemoć, spašavaju čovječanstvo...”

Donekle stoji gorko hladna Cioranova dijagnoza. Međutim, evo kako izgleda ta
spasonosna zapaljiva smjesa sačinjena od prozvane zdepastosti i mediokritetstva,
Molotovljev koktel iz kog viri fitilj zazora: budući su čudni putevi Gospodnji, On je
jednog jutra osvanuo na Baščaršiji i naletio na nenaspavana ili mamurna šeher-
namjernika.

- Znaš li gdje je put za Vareš?

- Ma, daj pusti me, hljeba ti!

 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

- Stani malo, bolan! Samo mi kaži kako ću najlakše do Vareša.

- Olabavi, čovječe.
- Znači, ne znaš?
- Znam,jebem te dosadna, al’ neću reć’, šta’š sad?
- Slušaj ti barabo, ja sam tvoj Bog, pa kad mi dođeš na istinu, ne nadaj se
ničemu dobrom! Ne gine ti pakao. Razumiješ li sad?
- Boli me kurac, ti ćeš prije tog u Vareš.

Naravno da sličan cinični provizorij prati i druge ambijente. Slučaj je zarazan.

Mrduša donja, Mrduša gornja! U grubom snošajnom klinču potkusurivanja Gluha
Bukovica nadaleko se pročula gorštačkim ibadetom: imamom pedofilom. Orwell nas
je, opet, poodavna podučio što znači biti niko i ništa u Parizu i Londonu. Banjaluka
ima Laktaše. Zagreb Zaprešić. Bežanijsku kosu Beograd, Linz Elferding. Kod
Grlićeve antiheroine Štefice Cvek i njene tetke, koju je nezaboravno odigrala pokojna
Semka Sokolović-Bertok, lightmotivski, anegdotski, sva naravoučenija ne vode u
Napulj, nego stižu iz Bosanske Krupe. Na užas fikcionalne rediteljke zbog mogućih
nesporazuma proisteklih iz neoprezno šaljivih poigravanja famoznim podnebljem.
Žrtvovani gradić srednje Bosne ima svoju stigmu: na pitanje odakle si, iz rukava
ide: Iz Kaknja, ako ti se ne gadi! Mostar ima Vrapčiće i Žitomisliće, `eljezara Zenica.
Uprkos magiji Stole Popova, Skopje ‘čuva’ Šutku. Uprkos ingenioznom otkupljenju
Ry Coodera Grad anđela ‘nosi’ Chavez Ravine. Još žilavo preživljavaju pošalice u
žargonu netrpeljivosti: Oj, Trebinje, Trebinje, kad me vidiš jebi me!

Ali i nepravedno žigosane sredine također imaju svoje osvetnike. Naša skeč-
repa nije bez korijena.Uz prateći sevdah refren: Ko se jednom napije vode sa
Baš-čaršije... zaista obožava ugledat’ Sarajevo, al’ u retrovizoru. Cijedi unjkavo
obrazloženje: Warum, doch wir bleiben in der Provinz. Naime, isti bogo s početka,
smilovao se i ‘nanijetio’ u svaku kasabu spustiti pokoju budalu, da tu i tamo
uveseljava raju. Elem, kad se nadnio nad šeher, pukne mu mreža i od peha nastade
krilatica Sarajevo über alles. Spram horskih histerija i opscenih domišljatosti sa
fudbalskih stadiona ovo se doima još i snošljivo neslanim. Kao lijevo desno, više
i ćešće desno, tijesno mu Sarajevo, pošto je isti hafiz jednom odverglao kako ne
bi žmirkala tako - tako opako ova naša avlija da te nije Alija. Kako upecati kroki


Jedan
�����������������������������������������������������������������������������������������������
naš prijatelj, ne tako stroga dijaspora, prevodeći pomenuti vic svom austrijskom kolegi,
snašao se očito bez problema s tamošnjim ‘adekvatnim’ toponimom kako bi sačuvao ‘puni smisao’.

 Zeničke sveske

tog šmiranta sjetne demokratije i njena fino ugođenog i razblaženog resentimana,

pomoći će nam Bruckner:

“Šta je savremeni čovjek? ... Zbir borbi koje su ga oblikovale... vesela

kakofonija jednog konzervativca, jednog revolucionara, jednog
agnostika i jednog vjernika... Žonglirajući vjerovanjima i miješajući
‘evanđelja’, on udara i po desnici i po ljevici, kao što se tuku jaja da bi
se napravila kajgana, nesiguran da će rezultat biti ukusan.”

Nesumnjivo da provincijalno primitivni efekat predrasuda nije izbirljiv kamo će

se skrasiti. Buja jednako u malodušnom i razdražljivom srcu, ležerno kao sirovost
u prvom ili u drugom kao snobizam, kad god se već istroše ili zamore druge
identitetne matrice. Svejedno što ga generira, pogoni i promovira: huliganska
ostrašćenost ili likujuća blaziranost. Prenosi se riječju, pogledom, manirom.
Mediji vrve od takvih bahatih ispada. Recidivan je, podmukao, ne zna za sram.
Nemoguće ga je povući iz opticaja. Razmetljiv ekvivalent je za mnoštvo pojavnih
oblika arogancije, zlobe i nipodaštavanja. A moć se njima testira, demonstrira,
opipava i mjeri nanesenim povredama. U čitavom registru autizma: od tipskog
urbi et orbi do onog bogu iza leđa. To je onaj isti negativ mehanizma utopije kojem
se izruguje Cioran:

“Campanella opisuje stanovnike Grada sunca sa smiješnom

podrobnošću, oslobođene srčane kapi, reume, prehlada, išijasa,
vodene bolesti, vjetrova... slične ćemo budalaštine naći u djelima
tog žanra, posebice u onima Cabeta, Fouriera ili Morrisa...”.

Taj virus je potkožan, time imun na ogledala. Potiče na druželjubivost.

Polakomljen na obilježja Drugačijeg, iznenađuje patronizirajući sofisticirano
ovladalim vokabularom političke korektnosti. Nagrade su mu snishodljivost i
udvorništvo. Vođen bigotskom maksimom: ne zateci nas u napasti, zasigurno
predstavlja daleko dopadljiviju i bezbolniju formu pražnjenja od nekontroliranih
izljeva bijesa, jer razum nije potpuno pomračen, tek prigušen radi ugođaja i
predigre silovanju. Nepredvidiva poput zemljotresa, ekstaza ominoznosti između
nazovi metropola i markiranih, narogušenih palanki sije paniku neposredno kad
izbije, ljuljajući nastanjena frustracijama neutoljive superiornosti.


 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Grogirani pakosni provincijalizam otkud mu drago da potječe, baulja i mlati

unaokolo, krvnički, nasumično. Radari vele-gradskog, na stvari malograđanskog
vrebaju sirovine izverane na plastove sijena, na orahe, na dimnjake, na pojate,
jedino tu ima mreže, dok mobitelima iz vukojebina upadaju u živa medijska
prduckanja o svemu i svačemu. Hajdučija zadrtosti pak, ne ostaje dužna,
masnim psovkama i tvrdim palicama obično dočekuje i ispraća nezvane i
samozvane lučonoše kvazikulturnog, pravo im budi. Međusobno se mezete i
podriguju nipodaštavanje. Osioniji u lice, kukavniji iza leđa. Nepatvoren Balkan-
queer ima svoje pride-parade. Po umoru ex-države novorođene pregrupirale su
ratom erodirani urbanitet u moćne gomilice u koje ulaze tek nekolicina. I dok
izabrani megalomanski žive i luduju za estradnim maskeradama, žigosani vilajeti
uglavnom su pretplaćeni da budu poprišta egzotičnih bizarnosti i jeze iz crnih
hronika. I to je jedna strana odličja što krasi maljava prsa red neck fightera.
Međutim, ispod tih ikonografski upadnih konstruiranih antagonizama nevidljivo
tinja sasvim osnovano nezadovoljstvo, nerijetko i samo zahvaćeno i pometeno
besmislenim ispoljavanjem gnjeva. Riječ je o izrazito nepravednoj raspodjeli
novca i pozornosti, fatalnim oborinama vlasti i medija na svim razinama, a koja
različito pogađa centre i periferiju. Otužne nagomilane posljedice jedni slušaju
kao ode, drugi iščitavaju kao nekrologe svojim životnim miljeima. Uglavnom
svi imaju, ne samo Martin McDonagh, svoj fucking Brugge. Oni dalje od očiju
najahalo ambijentalno nedogađanje doživljavaju kao kletvu, drugi, bliže srcu,
isto to pompezno folklorno udaraju na sva zvona. I jedni i drugi zapravo, s
istom revnošću i nejednakim uspjehom, budući prilika čini lopova, temeljito
sabotiraju smisleno umijeće življenja.


Vrlo
������������������������������������������������������������������������������������������������������
sugestivan prikaz tih travestiranih susreta trupa beskičmenjaka, pogotovu reprezentativan i lako
prenosiv u komotnim mirnodopskim uvjetima, pruža Markovićeva Turneja u ratnom ‘bosanskom loncu’.
10