Radoš JELIĆ: VASOJEVKE U NOR-u

Formiranje prve partijske ćelije


O oktobarskoj revoluciji malo se u ovom kraju znalo. Pričali su ponešto naši
zarobljenici koji su bili u Galiciji i austrijski vojnici, koji su govorili naš
jezik i to kao da su čikali naš narod, ili iskali mu "muštuluk" hvaleći se da će
se rat brzo završiti i da će oni pobijediti.
Prve socijalističke ideje u ovaj kraj donio je Milić Šćekić, učitelj iz Peći još
1919. godine. On je bio kandidat na listi KPJ 1923. godine i dobio je na
izborima.
Prvu partijsku organizaciju u Vasojevićima formirao je Svetozar Popović, iz
Lušca, 1927. godine, u kojoj su ušli: Svetozar kao "pročelnik" – sekretar
ćelije, Špiro Maškov, stolar iz Kotora, koji je imao radnju u Beranama,
Karlo Fabris, takođe stolar, radio kod Špira, Bejto Beganović, stolar iz
Berana, Ivica Benić, građevinski radnik iz Berana i Krsto Bojović, šnajder iz
Berana. Ćelija je radila do 1929. godine kada je pod udarima režima prestala
sa radom, a njen sekretar pobjegao u Albaniju. Od tada do 1935. nije bilo
partijskih organizacija, ali je bilo članova partije iz našeg kraja u drugim
mjestima, kao što je bio primljen u Partiju Bogdan Novović 1932. godine.
Po nalogu Okružnog komiteta Berane, oktobra 1935. godine, došao je
Branko Veljić u Trešnjevo, u kuću Milete-Cunja Vulevića i formirao prvi
mjesni komitet za andrijevački srez. Članovi komiteta su bili: Manojlo
Vlahović, sekretar, Milorad Ćulafić i Miladin Vulević, članovi. Oni su dobili
zadatak da formiraju partijske organizacije u svojim mjestima, jer su za to
postojali svi uslovi. Istog dana je u Prešnjevu formirana prva partijska
organizacija za andrijevački srez. Njeni su članovi bili: Miladin Vulević,
Mileta-Cunjo Vulević, Velimir Marijanović i Milić R. Stojanović. Za
sekretara je postavljen Miladin Vulević.
U proljeće 1936. izvršena je provala u Partiji i uhapšen je Manojlo Vlahović.
Miladin Vulević se odmetnuo i pokušao da pobjegne za Albaniju. No, kako
je veza zatajila, on je uhvaćen iznad Andrijevice. Policijski organi su
pokušali da ga kompromituju. Pustili su vijest da je dobio velike pare iz
Rusije i da se zato odmetnuo. "Zaobiđeni" su Velimir Marijanović i Milić
Stojanović. Ostao je sam Mileta Vulević koji se priključio trebačkoj
partijskoj organizaciji – ćeliji. Tako je ova organizacija raspuštena. Godine
1936. dolazi do ponovnog osnivanja partijske organizacije u Trešnjevu i
drugim mjestima. Formiran je novi mjesni komitet čiji je sekretar bio
Mihailo Lalić.
U proljeće 1937. godine formirana je partijska ćelija u Zabrđu. Činili su je
Vojo Bakić i Miloš Jelić iz Slatine. Tako je Miloš Jelić bio prvi član Partije
iz Slatine i Prisoje. Godine 1838. primljeni su u Partiju: Dragomir Vukić,
Batrić Zeković i Milorad Mojašević, te je formirana partijska ćelija u Slatini.
Sekretar partije je Miloš Jelić. Naredne godine ćelija je proširena prijemom
Radonje Zekovića, Milorada Račića, a godinu dana kasnije Mikete
Ivanovića i Božidara Kićovića. Na dan prijema Mikete Ivanovića u Partiju,
kad mu je u razgovoru saopšteno da je dorastao da se svrsta u redove KPJ,
rekao je "Da! Tu je meni mjesto... našao sam sadržaj rada". Miketa se
istakao u radu i pokazao izrazitu zrelost i spremnost za borbu za radničku
klasu, pa je ubrzo postavljen za sekretara partijske organizacije i vodio je za
svo vrijeme rata. Kao što se vidi, u prvim partijskim organizacijama u
Vasojevićima nije bilo žena. Međutim, KPJ je između dva rata izuzetno
poklanjala pažnju radu sa ženama. Otuda su žene masovno demonstrirale
protiv odvođenja ljudi u koncentracione logore, gdje je u Beranama i
Andrijevici učestvovalo preko 400 žena. Takođe su u martovskim
demonstracijama 1941. godine, povodom pristupanja Jugoslavije trojnom
paktu, masovno učestvovale žene u Beranama i Andrijevici, frenetično
uzvikujući parole povodom ovih događaja – "Bolje rat, nego pakt"!
Zna se da je prva žena iz Vasojevića primljena u KPJ Mileva Milana
Vukovića iz Đulića, čija je porodica kolonizovana u Metohiju. Rođena je
1913. godine. Kao advokatski pripravnik je 1933. postala član KPJ. Bila je
sekretar Pokrajinskog komiteta za Kosovo i Metohiju, delegat na VIII
partijskoj konferenciji 1938. godine, održanoj kod Žabljaka na Durmitoru,
za Crnu Goru, Boku, Sandžak i Kosovo i Metohiju. Kad je počeo rat došla je
sa suprugom Spasojem Đakovićem u Crnu Goru. Rat ih je razdvojio. Ona je
pošla sa jedinicama za Bosnu. Bila je komesar Centralne bolnice. Na
Sutjesci su joj trogodišnju Slobodanku zarobili Njemci, ranivši bolničarku
koja ju je nosila. Mileva se izvukla.

Likvidacija prve žene primljene u KPJ

Slobodanku je, iz logora u Foči, uzeo ustaša Halil Harlać i ponio je za
Sarajevo, jer nije imao djece. Dali su joj ime Nađija i pohađala je mejter.
Spasoje ju je pronašao tek 1947. godine.
Mileva se, u toku studija, bila zaručila za Petra Radovića, svojevremeno
najljepšeg Crnogorca, ali su se politički mimoišli, jer je on bio pristalica
Petka Miletića i nije došlo do braka. Ona je pred rat primila Spasoja u Partiju
i udala se za njega. U Bosni se srela sa Petrom Radovićem. Ti Militićevci su
svi odreda bili odani revoluciji, ali su skoro svi stradali, sem, koliko se zna,
braće Ćufke, Risto i Lazar iz Kotora, mada se i oni "ogrizli" Goli otok. Petar
je izašao iz rata kao komesar Mornarice i "izvršio" je samoubistvo pod
misterioznim okolnostima. Naime, prihvatio je neke četnike, među kojima i
svog brata u mornaricu, što mu je zamjereno! Samo se Srbima nije smjelo
praštati! A Marko Mesić, rođeni stric Stipe Mesića, vratio je pukovniju sa
ruskog fronta i svi su skinuli ono "U" i prišili petokrake. Takođe je
"Skenderbeg" divizija, koja je klala po Vasojevićima i Velici tjerala nakon
rata četnike po istočnoj Bosni.
Četnici su se potrudili propagandom da jave kako su Spasoje i ostali ilegalci
u Vasojevićima poginuli, premda ih je tada malo ostalo u životu. I Mileva se
odlučila da se uda za Petra i, dolaskom sa Sutjeske, donijela je u utrobi
Petrovo dijete. Ovdje je loše primljena. Spasoje se kukavički ponio – nije
htio, ili nije smio od Sava da je spasi. Okružni komitet ju je osudio na smrt,
pod izgovorom da je osramotila partizanke, a u stvari njen autoritet i
revolucionarna opredijeljenost su je ubili. Mujo Šćekić je odbio da je
likvidira. Glavu su mu spasila braća. Drugi Gornjoseljanin se dobrovoljno
javio i obavio krvav posao. Likvidirao ju je u reonu Konjskog. Ima još živih,
koji znaju bukvu pod kojom su joj kosti. Zli jezici govore kako joj je Spasoje
prenio kosti u Konjuhe. O njegovoj revolucionarnosti govori podatak da
jedna srednja škola i ulica u Peći nosi njegovo ime. Kad je Milevi saopštena
odluka Komiteta pobacila je. To su "drugovi" iskoristili da jave
Pokrajinskom komitetu kako su je likvidirali zbog čedomorstva...
Tako joj je stradao i brat Radovan, sekretar KPJ za Srbiju. Bio je sa Petkom
Miletićem u Sremskoj Mitrovici. To mu je uzeto za grešku, po izlasku iz
zatvora je likvidiran pod sumnjivim okolnostima: poslao je Broz Miloša
Minića da ga "rehabilituje", ali kad je stigao u jedinicu, Radovan je prvi dan
nestao! Baš u stilu kralja Nikole: čekao je da se strijeljaju klubaši u
Andrijevici, i kad je dobio izvještaj, poslao je depešu da se pomiluju.
Prvi član KPJ žena iz Beranskog sreza je Radmila Nedić. I njoj je autoritet
uzeo glavu. Rođena je 4. septembra 1919. godine u Beranama, od oca
Mihaila, profesora i majke Hrisante, učiteljice, Cincarke iz Makedonije. Kao
intelektualna porodica, među prvima se isticala u širenju naprednih ideja i
demokratije. Uviđajući aktivnosti i popularnost Mihailovu, ondašnja reakcija
(JENEZ-a) organizuje i ubija ga 1921. godine, tako da ga Radmila nije ni
zapamtila. Sve je to imalo uticaja na dalje političko opredjeljenje i aktivnost
Radmile i njene porodice. Mrzjela je policiju, režimlije i uniformu, a
osnovna misao joj je bila kako da osveti nevino poginulog oca. Gimnaziju je
završila u Beranama , uz mnogo progona, istjerivanja i upisala
Poljoprivredni fakultet u Zemunu. Još od četvrtog razreda gimnazije
pripadala je naprednom pokretu i primljena je u SKOJ. Član KPJ postala je
1937. godine. Kao student učestvovala je u svim demonstracijama, prilikom
jednih od njih, uhapšena je i premlaćivana. Učestvovala je i u svim
demonstracijama održavanim u Beranama i Andrijevici. Za člana Sreskog
komiteta KPJ izabrana je 1940. godine.
U vrijeme ustanka učestvovala je u pripremama i direktno je uzela učešća u
borbama za oslobođenje Berana 1941. godine. Jenjavanjem ustanka,
nastavila je i dalje da radi na organizovanju borbe. Povlači se u ilegalnost sa
ostalim revolucionarima i stupa u partizanske jedinice. Nešto se bila
zamjerila Okružnom komitetu, najvjerovatnije zato što je u svemu
prednjačila, bila stroga u ponašanju, kritikovala, a i pominje se i nešto oko
"kleveta" – nije izašla u susret jednom rukovodiocu. U toku maltretiranja,
uvijek je govorila "... znam ja zašto me mrziš i progoniš"! U poznatoj borbi
u Lubnicama, 24. januara 1942. godine, u kojoj je pogunulo i strijeljano 43
partizana, a ni jedan četnik čak ni ranjen. Takav poraz ne pamti istorija
ratovanja, i za to je trebalo naći nekog "Brankovića". Vasojevički
revolucionari su bili veoma vispreni, pa su svoje greške pripisivali drugima,
a tuđe uspjehe sebi. Tako je bilo i u ovom slučaju. Pred napad četnika,
Radmila je u štabu insistirala da se izađe iz doline na vrhove, "jer nijedna
vojska se ne upušta u bitku na nepodesnom terenu".

Klevetanje Radmile

Kad je došlo do bitke i katastrofe, Radmila se povlači sa grupom partizana
uz lubničke strane. Iznemoglu i promrzlu su je ostavili drugovi, uz njeno
insistiranje, da se barem oni spasu. Našli su je četnici, spasili su je neki
kumovi Nedića. Iz Lubnica su nju, Milku Vešović i ostale naše zarobljene
partizane, poveli u zatvor, u kuću Voje Radnića, u Zaostro. Komitet je
pravdao sebe optužujući Radmilu da je bila istakla "bijelu zastavu" u
Lubnicama, te i da se slabo držala na saslušanju u u Zaosto, kao i da je
dozvolila da padne u ruke četnika arhiva, partijski materijal i nešto novca,
jer je ona tada i sekretar Mjesnog komiteta, koji je imao funkciju sreskog
komiteta. Sve je to bilo netačno. Dokumentovali su očevici i učesnici, da
nije istakla nikakvu zastavu, već je imala bijelu kapu na kojoj je bila velika
petokraka sa trobojkom ispod nje. Petokraku je onaj "kum" skinuo sa kape,
dok ju je vodio u Lubnice. U Zaostru nije bilo nikakvog saslušavanja, te nije
moglo biti lošeg i dobrog držanja. Četnici su bili angažovani danonoćnim
borbama za Kolašin i nijesu nikoga saslušavali. Istina je da su je u tom
zatvoru dva zarobljena Beranca, po nalogu Komiteta, bojkotovali. U zatvoru
su zajedno bili i muškarci i žene. Kuća je prokišnjavala, patos je bio obična
zemlja i velika hladnoća je vladala. Hranu su dobijali od svojih porodica. I
četnička je straža gladovala, pa se dogodio nečuveni slučaj – zatvorenici su
hranili stražare! Partijski materijal su i Radmila i Milka bile sklonile kod
Stanije Ojdanić. Naime, materijal zamotan u šatorsko krilo je zakopan u
povišicu, ispod prozora Stanijine kuće. Međutim, Stanijina snaha, koja je
imala malo dijete, plašila se da nešto iz onog zamotuljka ne eksplodira, pa je
Stanija to ponijela i sakrila u pećinu, i to je došlo u ruke kome je trebalo.
Radmila je, po direktivi, bojkotovana u podgoričkom i cetinjskom zatvoru!
Nijesu sa njom htjeli da razgovaraju, dijele pakete dobijene od kuće, pa je
Milka dijelila sa Radmilom svoj dio. Zatvorenice su reagovale i zaprijetile
da će i nju bojkotovati. Milka nije mogla da ih uvjeri da je Radmila pravi
borac i revolucionar. Samo je dobila odgovor: "direktiva".
Hrisanta je pokušala da je izvuče iz zatvora. Dala je veliku količinu novca,
zlata i drugih dragocjenosti, i podmitila talijanske i četničke glavešine. Oni
su Radmilu i Milku doveli u Berane (nijesu smjeli samo Radmilu, jer bi se
shvatilo da je u pitanju mito); tu su im četnici obećali da će odmah ići kući,
samo da im Italijani daju legitimacije.
Međutim, od toga nije bilo ništa. Italijani su ih smjestili u zatvor da prenoće.
Sjutradan su ih kamionima, pošto nijesu smjeli od partizana preko
Trešnjevika i Vjeternika, preko Peći, Prizrena, Kuksa i Skadra prebacili do
Podgorice. Na putu im se pokvario kamion, a i nailazili su na odrone. To im
je spasilo živote, jer su trebale biti strijeljane sa grupom iz podgoričkog
zatvora. Potom je Radmila poslata u logor u Italiju, a Milka u Beč. Ostalo je
nepoznato zašto su ih razdvojili. Kapitulacijom Italije, Radmila je došla do
Drvara. Bila je veoma iscrpljena, zubi su joj se klatili. Sve je držala ruku na
usta da joj ne poispadaju. Ivan Milutinović je ubjeđivao da ostane tamo da se
oporavi, i "dok se neke tamo stvari ne raščiste". No, ona je žurila za Berane
da sama raščisti stvari! Sa njom su putovali pop Radisav Babović i Vlado
Golubović, obojica iz našeg kraja. U Kolašinu su je saslušavali Savo
Joksimović, Milica Mušikić i Maksim Vuković.
Nekorektno su se ponašali, cerekali se i sprdali. Nazivali su je "naša Lujza
Mišel i Ibaruri, koja je razvijala barjak po brdima Italije.."
Likvidirana je u rejonu Trešnjevika. Najteže je što su "donijeli" priču da su
je ubili četnici ili muslimani negdje oko Foče 7. aprila 1944. godine. Tako je
po toj priči Hrisanta puna dva mjeseca pretražila sva groblja i potoke oko
Foče. Vlado i Radisav su svo to vrijeme ćutali kao zaliveni. Samo su
ponavljali naučenu priču o Foči. Mihailo Lalić je slao Miloša Vulevića kod
popa Babovića, ali on nije htio ni riječ da izusti, govoreći: "To je tabu
tema... savjetujem da se o tome ne traga, da ne izgubite glavu..."
Iz svega proizilazi da nije tačan ni datum njene pogibije. Neko se kasnije
sjetio, valjda iz nekog unutrašnjeg nagona, te joj dali ime najljepšoj ustanovi
u kojoj se vaspitavaju čiste djetinje duše. Opet stil velikih ubica! Hitler je
svoje žrtve sahranjivao uz najveće počasti i odlikovao najvećim
odlikovanjima!
Pored Mileve i Radmile, prve žene iz Vasojevića koje su primljene u KPJ,
od 1933. do 1941. godine su Jelena Vasović (1941), Marija Veljić (1941),
Ksenija Vujović (1940), Milka Vešović (1941), Mileva Boričić (1941),
Draga Dedović (1940), Bosa Zekić (1939), Milica Rajković (1939), Rosa
Mićović (1941), Rabija Radević (1940), Dobrila Ojdanić (1940), Vida
Novović (1940), Bosa Novović-Lopičić (1940) i Novka Tmušić (1940).

Gdje su ostale žene članovi Partije

Vasojevke u zatvorima i logorima od 1941. do 1945. godine:
Andrijevica - Veka Vulić, Mara Vulić-Bakić, Maga Vuković,
MilevaĐerković, Gorica Milačić, Cveta Popović, Milica Stijović, Stanica
Caričić, Zora Lončarević; Vojno selo - Stefanija Arsović, Jovanka Arsović,
Gospava Drakulović, Milica Drakulović, Danica Drakulović, Staka
Drakulović, Zlata Drakulović, Stanojka Drakulović, Kata Drakulović, Maša
Ljutić, Milka Ljutić, Jovanka Turković, Ikonija Turković, Mitra Turković,
Stanislava Turković, Jevra Turković, Velika Šoškić; Berane - Milka
Vešović, Radmila Nedić; Slatina - Jelica Zeković, Ljubica Jelić, Milica Jelić,
Petra Jelić, Mirka Kićović; Ulotina - Milijana Ćulafić, Danica Ćulafić;
Lijeva Rijeka - Danica Zečević, Radmila Zečević, Jela Orović, Milja Orović,
Ika Orović, Kosa Orović.
Vasojevke batinane u "rugljaškoj" aferi - Milica Dragović iz Zabrđa, Vulka
Dedović, Vuka Dedović i Desa Dedović iz Božića, Saveta Šoškić, Danica
Šoškić i Vukana Ćulafić, Ulotina.
Ovome spisku bi trebalo dodati i one koje su prozivane za batinanje, ali to bi
nas daleko odvelo. Kao što se vidi samo su četnici batinali u Zabrđu,
Božićima i Ulotini. U ostalim selima odbranili su ih tamošnji četnici.
Sve skojevke i članovi KPJ su aktivno učestvovale u pripremi ustanka 1941.
godine. Ustanak u Crnoj Gori nije bilo teško pripremiti. Navodimo riječi
jednog savremenika: "Drugima je bilo lako… Oni malo, malo pa se predaju,
a Crnogorci hiljadu godina nijesu polagali oružje. I 1916. godine, kada se to
dogodilo, smatrano je za nacionalnu sramotu i katastrofu i odmah se
pomišljalo na dizanje ustanka "da se osvijetli i oružje".
Nakon 25 godina, 1941. godine, se to opet desi i vrtoglavom brzinom je
pripreman ustanak. Međutim, u ustanku, nešto kao stidljivo su i žene uzele
direktno učešće u borbi. Učesnici kažu da Mileva nije bila sa puškom u ruci
u ustanku, ali je, pošto je Andrijevica zauzeta, viđena među ustanicima.
Navodimo podatke iz neobjavljenog rukopisa Jovana Maslovarića, koji
uzgredno pominje Milevu. Naime, kad je zauzeta Andrijevica u ovom
vakumu dok su sređene stvari oko organizovanja vlasti i smještaja
zarobljenika, narod je pokušao da pljačka i premlaćen. Mileva je povikala:
"Streljaj ga Spaka". Takođe, 19. jula 1941. godine, kad je držan skup u
Šljiviku Dedovića, na kojem je formiran Sreski nacionalno oslobodilački
odbor, u njemu nije ušla ni jedna žena. Radovan Lekić, u svojoj knjizi
"Andrijevički srez od 1941-1945" kad se tretira ovo pitanje, ne pominje žene
učesnike. Slična je situacija u Beranama: biograf Radmile Nedić kaže da je
učestvovala u oslobađanju Berana, ali mi taj podatak nijesmo našli. Onda, od
212 delegata 21. jula 1941. godine za formiranje, odnosno osnivanje Sreskog
nacionalno oslobodilačkog odbora, Radivoje Boričić, u pedantno
nabrojanom spisku, pominje samo dvije žene – Milevu Kastratović i
Hrisantu Nedić. Međutim, u spisku sekcija odbora pominje se i Radmila
Nedić! Gdje su ostale žene članovi Partije? Zašto ih nema na spisku od 21
člana Odbora? Zatim, ima podataka da je bilo 217 delegata, a u spisku ih je
212 (!?).
Kada je okupator ponovo zauzeo Berane i Andrijevicu, žene članovi KPJ su
se povukle u ilegalu. Tako se pominje Milica Mušikić kao član Sreskog
komiteta polovinom septembra kada je smijenjen Bogdan Novović, a
postavljen za sekretara Branko Deletić. Tada je Milica imenovana za člana
Komiteta sa zaduženjem za SKOJ. U oktobru mjesecu 1941. godine na
Konjskom borave Vera Zogović, supruga Radovana Zogovića i supruga
Veselina Masleše (zaboravio sam joj ime), one su radile na tehnici za
izdavanje lista Sloboda. Zatim, 15. II 1942. godine gine Stana- Crnga Kuč.

Masovno stupale u brigade

U borbi, 22. januara 1942. godine, na Trešnjeviku, kada je poginuo narodni
heroj Milić Keljanović Unamuno, nijesu učestvovale drugarice. Nema ih ni
u bitkama na Pljevlja i Mateševu. Jedino su u borbi u Lubnicama direktno u
borbi učestvovale Dobrila Ojdanić, Radmila Nedić i Milka Vešović.
Kada je formiran Andrijevički bataljon na Zeletinu, 3. maja 1943. godine,
kao prva regularna jedinica u Crnoj Gori, pred odlazak partizanskih brigada
iz Bosne, samo je Vida Novović prisustvovala stroju 71 borca. Milica se
priključila bataljonu na Lisi, 8. maja, i učestvovala u "vatrenom krštenju"
bataljona na Pelinovici. Kad su se Andrijevički i Beranski bataljon spojili u
Pojatištima, u Vasojevički bataljon, prisutna je bila i Dobrila Ojdanić.
Kad su u oktobru 1943. godine oslobođene Berane i Andrijevica, Vasojevke
su masovno stupile u brigade. Međutim, ne postoje pouzdani podaci koje su
sve Vasojevke bile u proleterskim jedinicama, jer se to iz monografije tih
jedinica ne može vidjeti. Jedino su to kvalitetno uradile IV i VII proleterska
Crnogorska brigada, donekle i IDž. U VI nema nikakvih brojčanih i
imeničnih podataka, a V brigada je dala spisak boraca na dan formiranja, i
tada nije bilo boraca sa našeg terena, iako se zna da je dosta Vasojevića i
Vasojevki bilo u toj brigadi, ali o tome nemamo pouzdanih podataka.
Interesantno je istaći da su se autori nekih monografija opredijelili za
"sjećanja", a sjećanja i memoari imaju sumnjivu istorijsku vrijednost, baš
zato što to pišu učesnici i prevashodno ljudi, koji imaju i mana. Koji svoje
propuste i greške zaboravljaju, gube ih iz sjećanja, a iole pozitivne postupke
upetostručuju. Ističemo i ovo: iz materijalnih mogućnosti nijesmo imali
uslova da konsultujemo istorijske arhive u Beogradu i Podgorici, pa molimo
učesnike i čitaoce da nam ne uzmu za zlu volju ako neko bude nenamjerno
izostavljen. Takođe molimo čitaoce da nam primjedbama dopune ove
podatke. No, za sada – tu je što je, dajemo podatke sa kojima raspolažemo.
Nosioci "partizanske spomenice 1941" su: Dobrila Ojdanić, narodni heroj,
Lubnice, Vida Novović, Cecune, Bosa Novović, Cecune, Miluša Lakićević,
Lijeva Rijeka, Desanka Šekularac, Lubnice, Desanka Šoškić, Ulotina,
Milena Bogavac, Veliđe, Mileva Boričić, Dragosava Stanka Bubanja,
Bubanje, Marica Veljić, Dolac, Milka Vešović, Lužac, Stanka Dedović,
Goražde, Stanka Dragićević, Trepča, Jelisava Đukić, Goražda, Nadežda
Mašović, Trešnjevo, Milosava Cemović, Buče, Stana Joksimović, Buče,
Rosa Mićović, Buče, Mara Obradović, Lubnice, Stana Obradović, Lubnice,
Desa Obradović, Lubnice, Desa Popović, Zaostro, Ružica Raičević, Trepča,
Novka Bojović, Zagrađe, Radmila Caričić, Berane.
Oficirske činove dobile su Desa Dedović, zastavnik, Vulka Dedović,
poručnik, Vuka Dedović, kapetan, Rosa Dragojević, poručnik, Radosava
Đuričanin, potpukovnik, dr Olga Dragović potpukovnik, Mileva Bakić,
kapetan, Marija Mušikić, kapetan, Miroslava Ostojić, poručnik, Kosa
Milošević, oficir, Saveta-Koka Kruščić, oficir, Zorka Kruščić, oficir,
Anđelija - Đuša Popović, kapetan, Jelisava Novović, sanit. oficir, Milica
Ćulafić, kapetan, Irena Šoškić, oficir, Ljubica Šoškić, oficir, Milijana Dašić,
kapetan, Marija Spalević, oficir, Janja Radević, poručnik, Milena Kenjić,
poručnik, Stanislava Lekić, delegat voda, Leposava Đukić, kap. I klase,
Miljka Barjaktarević, kapetan, Stana Barjaktarević, major, Rosa Zečević,
kapetan, Stanka Dragićević, kap. I klase, Jelena Vasović, kap. I klase,
Milijana Vasović, sanitetski oficir, Ljubica Bašić, poručnik, Doka Babović,
poručnik, Dobrila Ojdanić, major.
Sa najvišim činom (kapetan I klase) iz rata je izašla Leposava Đukić. Taj čin
je imala 1945 godine kada je demobilisana. Inače, ove što imaju činove
majora i potpukovnik, to su dobile docnije u jedinicama gdje su nastavile sa
službom.

Neustrašivi borci

U sastav čuvene iv crnogorske proleterske udarne brigade bile su: Anđelija
Ljubomira Babić, 1925. Kaludra, Stana Milića Babić, 1922, Đulići, Lidija
Vukića Barjaktarević, 1928, Kaludra, Milijana Ilije Barjaktarević, 1927,
Petnjik, Dušanka Mira Bogavac, 1929, Lozna, Zlatija Milića Bogavac, 1923,
Zaton, Marija Boričić, 1921, Babino, Milijana Mikoše Boričić, 1926, Polica,
Rosa Veljka Boričić, 1927, Polica, Desanka Sava Bubanja, 1924, Bubanje,
Desanka Miloša Vuković, 1924, Gračanica, Danica Šćepana Vuković, 1919,
Lužac, Stanka Miljana Golubović, 1920, Buče, Milica Vaja Golubović,
1925, Buče, Dušanka Batrića Dabetić, 1922, Vinicka, Leposava Batrića
Dabetić, 1926, Vinicka, Vulka Luke Dedović, 1924, Božiće, Vuka Luke
Dedović, 1926, Božiće, Desanka Mihaila Dedović, 1927, Božiće, Anđa
Milije Delević, 1925, Buče, Draginja Alekse Delević, 1924. Buče, Olga
Mila Delević, 1923, Buče, Rosa Milonje Dragović, 1928, Konjuhe, dr Olga
Dragović, 1020, Đuliće, Darinka Milića Đerković, 1925, Konjuhe, Anka
Đukić-Babović, 1921, Bojoviće, Leposava Sava Đukić, 1920, Cecuni,
Mileva Sava Đukić, 1927, Berane, Kosara Alekse Đurišić, 1922, Buče,
Stanija Radoja Đurišić, 1927, Babino, Danica Milivoja Zečević, 1923,
Lijeva Rijeka, Jovanka Mira Zečević, Berane, Novka Arsa Zečević, 1924,
Vinicka, Rosa Batrića Zečević, 1919, Lijeva Rijeka, Vera Maše Zogović,
1920, Zagreb (supruga Radovana Zogovića), Bosiljka Novaka Joksimović,
1926, Šekular, Mileva Miljana Kenjić, 1926, Buče, Vukosava-Ruža Mila
Korać, 1921, Štitari, Milosava Radosavova Krdžić, 1924, Mašnica, Stana
Mihaila Krdžić, 1923, Murino, Dara Kuč, 1924, Babino, Sanda Staniše
Labović, 1926, Kralje, Miluša Mitra Lakićević, 1881, Lijeva Rijeka,
Anđelija-Ćana Stojana Lalić, 1922, Cecuni, Vidra Bogdana Lalić, 1926,
Cecuni, Stana Miloša Milošević, 1924, Donja Ržanica, Anđelija-Ana
Milivoja Mićović, 1926, Buče, Darinka-Dara Mićović, 1922, Buče, Persa
Milosava Obradović, 1924, Lubnice, Saveta Dragutina Obradović, 1924,
Lubnice, Dobrila Mihaila Ojdanić, 1920, Lubnice (narodni heroj), Zorka
Nikole Ojdanić, 1924, Lubnice, Kosa Mihaila Perović, 1917, Kralje, Danica
Lazara Pešić-Živković, 1916, Lubnice, Stana Jakova Pešić, 1923, Lubnice,
Anđelija-Đuša Nasta Popović, 1924, Lijeva Rijeka, Desanka Lazara
Popović, 1925, Lužac, Milijana Maksima Stojanović, 1925, Mašte, Milka
Radisava Tomović, 1925, Brezovica, Milka Toška Tomović, 1924,
Mateševo, Poljka Savića Tomović, 1927, Mateševo, Stana Toma Tomović,
1925, Lubnice, Danojla Milonje Cemović, 1926, Buče, Darinka Jovana
Đukić, 1928, Donja Ržanica, Marija Batrića Đukić, 1926, Donja Rženica,
Desanka Đoka Šekularac, 1920, Lubnice, Stanka popa Đorđija Šekularac,
1924, Gusinje, Dara Ilije Šoškić-Ostojić, 1919, Ulotina, Desa Ilije Šoškić,
1922, Ulotina, Desanka Ljubomira Šoškić, 1923, Ulotina, Milka Todora
Šoškić, 1919, Ulotina, Stanuša Milosava Šćekić, 1923, Babino.
U sastav vii crnogorske omladinske brigade "Budo Tomović" bile su Stojna
J. Babić, Šekular, Berane, Stojna Ljubomira Babić, 1927, Kaludra, Anđa
Stefana Babović, 1926, Dulipolje, Milica Arsa Bešić, 1927, Luge, Stana
Bojović, Berane, Anka Bojović, Bojoviće, Julija Đorđija Boričić, 1926,
Lijeva Rijeka, Milica Ranka Bubanja, 1928, Bubanje, Danica Boža Bulić,
1926, Šekular, Jelena Gavra Vasović, 1920, Trepča, Danica Vlahović,
Berane, Ljubica Vlajka Vojvodić, 1925, Konjuhe, Danica Vuksana Vujović,
1928, Pešca, Danica Radula Vukanić, 1923, Gračanica – Peć, Rosa Velike
Vukanić, 1926, Gračanica, Leposava Radula Vuksanović, 1926, Gračanica,
Rosa Milja Gogić, 1924, Lijeva Rijeka, Anđelija Draga Guberinić, 1920,
Seoce, Vulka Luke Dedović, 1926, Božiće, Danica Ivana Dedović, 1925,
Gračanica, Desanka Mihaila Dedović, 1927, Božiće, Desanka Velja
Dedović, 1926, Andrijevica, Ljubica Petra Dedović, 1923, Andrijevica,
Minja Radovana Dedović, 1922, Andrijevica, Rosa Nikole Dedović, 1918,
Gračanica, Zorka Vuka Delević, 1923, Buče, Ruža Vuka Delević, 1925,
Buče, Sveta Blagoja Delević, 1919, Buče, Stana Miljana Delević, 1924,
Berane, Vida Dmitra Dragović, 1927, Đuliće, Dragica Joje Dujović, 1923,
Lijeva Rijeka, Radosava Boža Đuričanin, 1927, Đuliće, Rosa Živaljević,
Velika, Andrijevica, Rosa Ilije Zekić, 1922, Božiće, Desanka Jovana
Zečević, 1927, Lijeva Rijeka, Dragica Božine Zogović, 1927, Mešnica,
Milijana Staniše Ivanović, 1925, Sjenožeta, Desanka Tomice Jojić, 1928,
Kralje, Julija Tomice Jojić, 1924, Kralje, Krstinja Kastratović, 1925,
Gračanica, Vida Muša Komatina, 1926, Donja Rženica, Ivka Radoša
Komatina, 1925, Donja Rženica, Mileva Komatina, 19.. Donja Rženica,
Milijana Milonje Komatina, 1930, Mašnica, Milosava Jovana Komatina,
1924, Donja Rženica, Rada Muša Komatina, 1924, Donja Rženica,
Aleksandra Rada Kruščić, 1922, Velika, Darinka Vojina Kruščić, 1927,
Lijeva Rijeka, Mara Vojina Kruščić, 1934, Lijeva Rijeka, Stanka Jevrema
Kruščić, 1924, Lijeva Rijeka, Poleksija Milutina Krdžić, 1930, Mašnica,
Marija Milonje Kuč0, 1926, Polica, Natalija Pavića Lekić, 1925, Berane,
Milosava Raduna Maslovarić, 1922, Božiće, Dušanka Mijović-Ćulafić,
Mašnica, Danica Tripka Milošević, 1926, Lijeva Rijeka, Desanka Vukića
Mirčić, 1927, Kralje, Anđelija Milosava Mićović, 1924, Buče, Danica
Vidoja Mićović, Buče, Petrana Vujadina Mićović, 1918, Konjuhe, Velimira
Mićović, 1925, Buče, Stojanka Velimira Mušikić, 1925, Buče, Divna
Milička Nedić, 1928, Pešča, Stanka Novović, Cecune, Ikonija Nikole
Orović, Lijeva Rijeka, Mirosava Bogdana Ostojić, 1924, Kuti.

Legenda o Radosavi

Pod okriljem III divizije borile su se Desanka Periše Pajković, 1921, Lužac,
Milka Petra Popović, Lopate, Olga V. Popović, Lijeva Rijeka, Marija
Radević, Šekular, Margita Draga Radević, 1922, Šekular, Stojanka Račić,
Slatina, Milosava Rmuš, Šekular, Milka Savić, Božiće, Ljubica Stijović,
Seoce, Magdalena Mališe Stojanović, 1922, Trešnjevo, Milka Vukadina
Stojanović, 1928, Mašte, Dušanka Fatić, Cecune, Velika Filipa Ćulafić,
Gornje Luge, Dušanka Ćulafić, Gornje Luge, Mileva Ćulafić, Gornje Luge,
Kata Nikole Ćulafić, 1922, Utolina, Rosa Ćulafić, Donje Luge, Mileva
Đukić, 1924, Donja Rženica, Dobra Džudović, Plav, Stanuša Milosava
Šćekić, 1923, Babino, Poljka Radmila Stojanović, 1927, Trešnjevo.
U IDž Crnogorskoj brigadi borile su se Vasojevke Vukosava Joksimović,
1923, Berane, Danica M. Ojdanić, 1927, Lubnice, Rosa M. Aleksić,
Andrijevica, Draginja R. Anđić, Kaludra, Mileva K. Asanović, Slatina,
Draginja R. Adžić, Lijeva Rijeka, Stojanka-Cola Babović, Konjuhe,
Dušanka Bajić, Polica, Zora Đ. Bojović, Bojoviće, Kosara Bošković,
Berane, Milijana Vešović, Lužac, Novka Š. Vlahović, Ulotina, Stanica V.
Vojvodić, Konjuhe, Danica Vuković, Berane, Maga R. Vulić, Konjuhe,
Novka Vulić, Konjuhe, Stanija Golubović, Berane, Danica Dimić, Berane,
Jela Đaković-Keljanović, Konjuhe, Milica Đerković, Konjuhe, MilicaĐukić,
Konjuhe, Jevra Jevrić, Konjuhe, Nata Jevrić, Konjuhe, Ljubica V.
Joksimović, Pešča, Rosanda Jukić, Božiće, Milica P. Kastratović, Konjuhe,
Stanica-Dunja Kastratović, Konjuhe, Jelisaveta Keljanović, Konjuhe, Vera
Mašović, Trešnjevo, Milijana M. Lekić, Kralje, Stojana N. Leposavić,
Konjuhe, Ljubica Pajković, Lužac, Ikonija Maslar, Berane, Stanica Novović,
Cecune, Anđelija Paunović, Velika, Joka Radenović, Brezojevice, Danica R.
Tomčić, Pešča, Dušanka Lj. Ćeranić, Vinicka, Stanka K. Ćorac, Petnjik,
Darinka V. Fatić, Konjuhe, Vukana G. Šoškić, Ulotina, Irena M. Šoškić,
Ulotina, Ljubica M. Šoškić, Ulotina, Persa R. Šoškić, Ulotina, Miljka
Šćekić, Gornja Sela. Kao borci VII omladinske brigade poginule su Milica
Bašić, 1926, Luge, Anka Bojović, Bojoviće, Milica B. Bubanja, Bubanje,
Ljubica Vojvodić, Konjuhe, Dušanka Dujović, Lijeva Rijeka, Stanka
Kruščić, Lijeva Rijeka, Vidosava Kukalj, Šekular, Mileva Mušikić, Zabrđe,
Milka Savić, Božiće, Magda Stojanović, Trešnjevo, MilevaĐukić, Donja
Ržanica.
Čovjek svoje trajanje produžava djetetom, knjigom i djelom. Djelo ne mora
da bude samo pozitivno. Negativna djela se čak i duže pamte. Brojne su
Vasojevke koje su za divljenje. Donosimo nekoliko primjera.
Radosava Krdžić, uhvaćena je avgusta 1941. godine na Balju sa djeverima,
dr Milivojem, Mirkom, kapetanom i majorom Veličkom Jankovićem iz
Velike, ustaničkim komandantom. Da bi zaštitila ljude uporno je tvrdila
Italijanima da je njena puška. Italijani su je pred djecom tukli, slomili joj
ruku, ali "puška je bila samo njena". Djeca su plakala, a ona ih je hrabrila i
korila: "... Pred neprijateljima i krvnicima se ne plače!" Na smrt su osuđeni
svi troje. U toku strijeljanja nije dozvolila da joj se vežu oči već je tom
krpom povezala suknju preko koljena da joj ni mrtvoj krvnici ne vide gola
koljena! Uzviknula je: "Ja sam danas najsrećnija Crnogorka kad sam stala
pred neprijateljske cijevi sa ovim ljudima...!". Ovo je na egzekutore porazno
djelovalo, pa nijesu smjeli da je pogledaju u oči. Tako Radosava uđe u priču,
legendu i pjesmu. I danas se u kolu čuje pjesma: "Baba bješe srca muška.-
Nešće kazat čija je puška".
Simona Deletić izgubila je tri sina: Branka, narodnog heroja, Slobodana i
Slavka, supruga Milića. Ostala je samohrana. Znala je krvnike svoje djece i
muža, ali nije dozvolila osvetu. Uvijek je govorila: "... Nijedna majka ne želi
da joj sin bude onamo gdje ne treba, to sam posigurna, ali šta će jadke...
Dosta sam plakala, ne želim da druge majke plaču". I tako, Simona, junak
žena, herojima iz antičke grčke pokaza kako treba da se ponašaju sve majke
i obezbijedi sebi vječni pomen i trajanje. Stanica Keljanović dobi vijest da
joj je sin Milić, Unamuno, ranjen u studentskim demonstracijama 1939. i
pod stražom čuvan u bolnici. Stanica se zaputi pješke, preko Čakora, do
Peći. Kad je vidjela teško ranjenog sina, čvrsto mu je stisnula ruku, i rekla:
"Srećne ti rane, sine!" Dok su svi plakali, ona nije pustila suzu. No, Milić 22
februara 1942 pogibe u jurišu na Trešnjeviku. Drugovi ga mrtvog donijeli u
Krajišta, u kuću Vulića. Stigla je i Stanica sa dvije kćerke. Prisutne Milićeve
drugove pozdravila je riječima: "Glava da Vam je zdravo, Milić pogibe"!
Pretresla je Milićeve džepove, našla jedan metak, dobro ga zagledala i tiho
rekla: "Neću da plačem... Evo vam ovaj metak da osvetite Milića"!


(Kraj)


Feljton, od 15. do 21. oktobra 2007. godine




Desanka je Vukanić („Dan”, 26. oktobar 2007)

Povodom feljtona "Hrabre Vasojevke" objavljenom u našem listu
20.10.2007. godine, našoj redakciji obratila se Beranka Ranka Dedović.
Naime, u spisku "Hrabre Vasojevke" nalazile se i podaci tetke Ranke
Dedović. U tekstu je objavljeno ime Desanka Miloša Vuković a trebalo je da
stoji Desanka Miloša Vukanić.



Sign up to vote on this title
UsefulNot useful