You are on page 1of 1

Marcel Proust

Koji je doprinos djela Marcela Prousta razumijevanju odnosa strasti i performativa?* Ljubav, bila ona
erotske prirode ili prema lanovima obitelji, za njega je sredinja i uvijek pretjerana, iako ni u kom sluaju
jedina strast, jer se odnosi na smrt i lai, kao i na zabranjenu homoseksualnu udnju.
U ostalim sam raspravama ustanovio specifine probleme u prezentiranju itanja Prousta.1 U traganju za
izgubljenim vremenom, (A la recherche du temps perdu) je iznimno dugako djelo. Ipak, svaka stranica
zasluuje podugaak komentar, i to od desetak stranica, recimo, pomne egzegeze. Neto takvo rezultiralo
bi kritikim djelom od trideset tisua stranica, to je oito nemogue, iako je takva ideja na neki ironini
nain privlana. Jedino to se moe poduzeti u tom sluaju jest proitati odabrane ulomke, kao to je to
primjerice uinio Paul de Man u Reading (Proust) u djelu Allegories of Reading ili kao to je to uinio
Jacques Derrida na nedavno odranom seminaru o epizodi u kojoj se opisuje smrt Bergottea u
odlomku Traganja pod nazivom La prisonnire. Ipak, taj je roman tako raznolik i sklon mijenjanju da niti
jedan njegov dio ne moe primjereno predstavljati cjelinu. Ako su Traganjapoput fraktalne konstrukcije u
kojoj se u svakom pojedinanom dijelu ponavlja uzorak cjeline (ono to nosi tehniki naziv slinost sa
sobom), on je poput onih najzanimljivijih fraktala kod kojih se u generativnu formulu uvodi element
sluajnog ili mogueg. Svaki dio utjelovljuje cjelinu ili je ak i vaniji od cjeline, kao to se umiruem
Bergotteu u spomenutoj epizodi Traganja, o kojoj raspravlja Derrida, ini da djeli utog zida u
Vermeerevoj slici View of Delft koncentrira Vermeerov posebni genij te da je taj djeli vaniji od slike u
cjelini. Ipak, svaki dio zrcali cjelinu na svoj vlastiti jedinstveni nain, te su stoga sinegdohske generalizacije
od dijela do cjeline nevaee. Ovoj se moguoj nemogunosti ne moe pobjei niti ju se moe spretno
koristiti. Kritiar s njom mora ivjeti i odabrati onaj bolji dio, odnosno baviti se paljivim itanjem manjih
ulomaka, ulomaka koji su gotovo zanemarivi u svom odnosu prema golemoj cjelini, a da pritom ne tvrdi da
su ti ulomci neizbjeno karakteristini za cjelinu, osim kao reprezentacije koje se razlikuju.
Sljedei problem koji se javlja pri pisanju o Traganju taj je da to djelo niti izdaleka nije dovren tekst, kao
to bi to engleski prijevod i starija verzija, Pliade, iz 1954. navela itatelja da pomisli. Proust je umro
nakon tek zapoete korekture i prerade odlomka pod nazivom La prisonnire. Ostatak je posthumno
djelo njegovih urednika koji su radili na temelju prve verzije i biljeki. Novo izdanje Pliade u etiri sveska,
u gomilama 'esquisses' (prvih verzija, nacrta) u tisku ili preliminarnih nacrta (koji, kao to je to sluaj s
drugim sveskom, sadri gotovo isti broj rijei kao i glavni tekst), tvori uznemirujua nova Traganja. Ona
postaju svojevrsnim hipertekstom prije same injenice ili palimpsesta koji se sastoji od vie slojeva i
razliitih verzija od kojih se niti jedna ne zamjenjuje novom i gdje svaka sadri vrijednu i fascinantnu grau
koja tvori dio cjeline koja se ne moe upotpuniti. Mogue je zamisliti knjievnu verziju hiperteksta s
dugmiima koji omoguuju neposredni i brzi pristup prethodnim i alternativnim verzijama. Takva verzija
koju bi bilo mogue itati na raunalu mogla bi biti vjernija stvarnoj prirodi ovog teksta nego linearna
tiskana verzija koja tee od jedne rijei do druge od poetka do kraja, kakvu primjerice u najveem dijelu
predstavlja standardni engleski prijevod teksta, iako nudi i nekoliko odlomaka u gruboj (prvoj) verziji. Ono
to to ini jo teim jest injenica da toliko mnogo toga ime raspolaemo ovisi o raznim iskazima ili
navodima urednika koji su uspjeli odgonetnuti Proustov strano neitak rukopis.