You are on page 1of 3

http://istrazivanje-dokumentacija.blogspot.

com/2011/11/dokumentacija-kao-
predmet-istrazivanja.html


Kako sačuvati dokumentaciju?
NEKOLIKO RIJEČI O SLIKOVNIM BILJEŠKAMA

Već je rečeno da se konzervatorsko-restauratorska dokumentacija sastoji od slikovnih i
tekstualnih bilježaka o svemu što se na umjetninama radilo i spoznajama do kojih se došlo.
Pisana dokumentacija konzervatorsko-restauratorskog zahvata u pravilu uključuje osnovne
podatke o umjetnini, opis zatečenog stanja, prikaz rezultata provedenih ispitivanja,
obrazloženje konzervatorske strategije, opis konzervatorsko-restauratorskog zahvata, popis
korištenih materijala i smjernice za čuvanje i/ili izlaganje umjetnine. Postoje i drugi oblici
tekstualnih bilježaka, primjerice prijedlog konzervatorsko-restauratorskog zahvata, izvješće o
posudbi umjetnine, izvješće o tehničkoj analizi, izvješće o stanju zbirke...

I slikovne bilješke mogu imati različite oblike. Fotografiranje je jedna od najčešćih i
najučinkovitijih metoda. Fotografije mogu biti crno-bijele ili u boji. Za provjeru bijelog
balansa i korigiranje boja koristi se fotografska karta boja, tzv. color checker. Na fotografiji
treba biti i mjerna skala (ljestvica). Stručnjaci Američkog instituta za restauriranje (American
Institute for Conservation, AIC) osmislili su set fotografskih karata boja za konzervatorsko-
restauratorsku dokumentaciju. Osobito je zanimljiv indikator osvjetljenja, dio karte koji ima
oblik sunčanog sata s vertikalnim pokazivačem u sredini. Sjena pokazivača "otkriva" prirodu i
položaj izvora svjetla, što je osobito korisno kod dokumentiranja umjetnine pod
bočnim/kosim svjetlom ili u različitim fazama konzervatorsko-restauratorskog zahvata.


Set fotografskih karata boja za konzervatorsko-restauratorsku dokumentaciju. Slika je
preuzeta iz članka "A Photographic Reference Plate for Conservation Documentation" /
autori: Dan Kushel, J iuan-jiuan Chei Luisa Casella.

Grafička dokumentacija je još jedan oblik slikovnog bilježenja zatečenog stanja, izvedenog
zahvata i spoznaja do kojih se došlo. Na grafičkom prikazu slike mogu se, primjerice, označiti
površine koje su preslikane ili mjesta na kojima je restaurator podlijepio nestabilni slikani
sloj. Ako restaurator utvrdi da je slika u prošlosti bila kraćena, a raspolaže s dovoljno
podataka, može napraviti njezinu "virtualnu" (idealnu) rekonstrukciju.

Grafička dokumentacija ima osobito važnu ulogu u konzerviranju i restauriranju graditeljske
baštine.


Grafički prikaz oštećenja i onečišćenja na južnome zidu hrama Karchung (Indija). Preuzeto iz
članka "Graphic documentation: a cool presentation tool or a helpful assistant? Case study
Nako, North India" / autorice: Tatjana Bayerová i Maria Gruber.

Primjerice, na arhitektonskim nacrtima Peristila Dioklecijanove palače restauratori su
različitim bojama označavali tragove ranijih restauratorskih intervencija te različite vrste
oštećenja i onečišćenja na kamenu i žbuci. Nacrte nisu koristili samo za bilježenje zatečenog
stanja, već i za dokumentiranje zahvata koje su izvodili. (Obilježavali su mjesta gdje su
oštećeni kamen zamijenili novim.) Takvi će zapisi pomoći istraživačima da bolje razumiju
ovu građevinu. Ne manje važno, olakšat će posao budućim restauratorima.


DUGOROČNO ČUVANJE DOKUMENTACIJE

U članku "Conservation Documentation in Digital Form: A Dialogue about the Issues",
Ashok Roy, Susan Foister i Angelica Rudenstine kažu:
(...) iako se zapisi na papiru smatraju službenim arhivskim zapisima, većina muzeja uključila
se u digitalizaciju. Svi su bili mišljenja da je to neizbježno i poželjno, priznajući, ipak, da nije
posve vjerojatno da će digitalni zapisi u dogledno vrijeme potpuno zamijeniti papir. Raste
zabrinutost za očuvanje povijesnih, često nedugovječnih restauratorskih zapisa (uključujući
fotografije u boji, folije i rendgenske slike), od kojih neki vrlo brzo nestaju.
Dokumentacija se mora (sa)čuvati i mora biti dostupna: restauratorima, povjesničarima
umjetnosti, istraživačima... Vezano uz prvi zahtjev, konzervatorsko-restauratorska
dokumentacija mora "trajati" koliko i kulturno dobro, stoga je važno koristiti stabilne
materijale, primjerice papir koji neće (brzo) požutjeti ili tintu koja neće izblijediti. Osim toga,
dokumentaciju treba čuvati u primjerenim uvjetima. Iako se digitalizacija (postupak
prenošenja podataka u digitalni format) čini idealnim rješenjem, ni ona nije bez problema.

Računala su zamijenila pisaće mašine, a digitalni fotoaparati analogne. Tehnologija napreduje
velikom brzinom, a s njezinim napretkom raste zabrinutost za očuvanje restauratorske
dokumentacije. Papir je postao zastarjeli oblik čuvanja zapisa; zamijenili su ga disketa, potom
optički mediji za pohranu podataka. Tu nije kraj. Današnja računala u pravilu ne "čitaju"
diskete. Za pet ili deset godina računala vjerojatno neće moći "čitati" CD-ove i DVD-ove, jer
će ih zamijeniti drugi, napredniji mediji za pohranu podataka. To nije jedini problem: i
materijali od kojih su načinjene diskete, CD-ovi i DVD-ovi podložni su propadanju. Nameće
se pitanje: Kako sačuvati informaciju u digitalnom obliku?



Trenutno se nude dva rješenja: migracija podataka (prijenos podataka na drugi medij,
primjerice kopiranje podataka s diskete na CD) i skupljanje metapodataka (reformatiranje
informacije da bi se mogla koristiti na drugom mediju; to može imati negativne posljedice,
poput promjena u strukturi dokumenta ili "kidanja" poveznica u bazi podataka).