You are on page 1of 29

Stud. ethnol. Croat., vol. 25, str. 253-281, Zagreb, 2013.

Iva Laki Para: Sinkretike religijske prakse na podruju Yamagate (Japan)


253
IVA LAKI PARA
Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu
Odsjek za indologiju i dalekoistone studije
Katedra za japanologiju
10000 Zagreb, Ivana Luia 3
UDK 294.3(520-22)
39(520-22):294.3
Prethodno priopenje
Primljeno: 1. 3. 2013.
Prihvaeno: 13. 7. 2013.
SINKRETIKE RELIGIJSKE PRAKSE
NA PODRUJU YAMAGATE (JAPAN)
Opa urbanizacija i rapidna depopulacija sela ostavile su mnoga japanska seoska domainstva
i lokalne zajednice bez mladih narataja. Promjene u stilu ivota odraavaju se i na seoske
obiaje i vjerske prakse. Taj zaokret u praksi i znaenjima kojima su podvrgnuta narodna
vjerovanja u modernome japanskom drutvu dobro je uoljiv na primjeru Jiza bosatsua,
budistikog boanstva, zatitnika djece, trudnica i putnika. Ovaj rad propituje i identicira
predodbe i prakse koje prate fenomen tovanja Jiza u Japanu u prolosti i danas, s osobitim
osvrtom na komercijalizaciju fenomena kroz obrede mizuko kuy.
Kljune rijei: Boddhisattva Jiz, japanska narodna vjerovanja, kult mizuko kuy
UVOD
Planinski lanac Haguro nalazi se u prefekturi Yamagata na sjeveru naj-
veeg japanskog otoka Honsha. Podruje je od davnina poznato kao regija u
kojoj su stoljeima djelovale i meusobno se proimale razliite vjersko-reli-
gijske struje koje su u svojim uenjima kombinirale japanske predbudistike
amanistike prakse sa intoistikim i budistikim vjerovanjima. Najpoznatija
od njih je shugend, sljedba planinskih isposnika uz koje se vezuju kannabi
shink tj. vjerovanja da u planinama obitavaju due umrlih te duhovi povezani
s agrikulturom, amanistika vjerovanja i prakse, japanski animizam, kineski
daoizam i lozoja yin-yanga te rituali ezoterinoga (tantrikoga) budizma
(Bocking 1996:184). Vjerovalo se da posjeduju magine i iscjeliteljske moi
i tragovi tih vjerovanja vrlo su ivi i danas.
Ovaj rad rezultat je terenskog istraivanja koje je organizirao Odsjek
za etnologiju i kulturnu antropologiju Sveuilita Tsukuba.
1
Studenti su
1
Tijekom svojega petogodinjega studijskog boravka u Japanu imala sam priliku
sudjelovati u razliitim terenskim istraivanjima (za mene osobno, itav moj boravak
u Japanu bio je jedno veliko terensko istraivanje i uranjanje u japansko kulturno
Stud. ethnol. Croat., vol. 25, str. 253-281, Zagreb, 2013.
Iva Laki Para: Sinkretike religijske prakse na podruju Yamagate (Japan)
254
dobili zadatak svoje teze provjeriti u direktnom kontaktu s mjetanima
i sukladno tome izvesti zakljuke istraivanja. Rad se bavi Jizom
bosatsuom, budistikim boanstvom posebno popularnim meu obinim
pukom, a cilj istraivanja bio je tezu o popularnosti provjeriti i potvrditi
u praksi, kroz intervjue i razgovore s mjetanima. Nadalje, upravo se na
primjeru Jiza moe dobro uoiti razlika u pristupu obinih ljudi kada
su u pitanju budistika doktrina uvezena izvana i autohtona narodna
vjerovanja. U razgovoru s mjetanima saznala sam za obredne ceremonije
posveene Jizu, u kojima su oni stariji sudjelovali, a koje se danas vie
ne izvode. Uspjela sam doznati kakve su osjeaje u ljudima izazivali
obredi te kako su se odvijali, tj. kako su izgledali. Dok sam koncentrirano
upijala njihove prie na ponekad teko razumljivom dijalektu, pazei da
mi koja rije ne promakne, oni su s jednakim zanimanjem pratili te moje
napore, oduevljeni to se jedna studentica iz daleke Hrvatske toliko
zanima za njihov jezik i obiaje. Bronislaw Malinowski, koji se pamti kao
utemeljitelj tradicije terenskog rada u antropologiji, pisao je o magiji koja
se uspostavlja izmeu etnografa i njegovih kazivaa (Malinowski 1932:6),
naglaavajui vanost direktne participacije i suivota u svakodnevici ljudi
ija se kultura, nama nepoznata, pokuava razumjeti i objasniti, tonije
opisati. Ta kemija meusobnog prouavanja, rekla bih, bila je kljuna u
procesu prikupljanju vanih informacija.
Ukoliko osoba nije direktno prisustvovala obredu sigurno se barem
jednom u ivotu (a to se poglavito odnosi na ene) poklonila Jizu -
razlozima za to bavit emo se u tekstu. Zanimalo me kakve osjeaje u
seljanima budi in darivanja Jiza te koje je znaenje predmeta kojima ga
darivaju. Istraivanje na terenu denitivno je uvrstilo moje zanimanje za
japanski folklor, stara vjerovanja i obiaje.
Zanimljiva je uloga Jiza bosatsua ili Kitigarbhe u Japanu, to vie jer
to porijeklom indijsko boanstvo u Indiji ili u Kini nikada nije imalo slian
status. Njegova izvorna uloga bila je oduvijek vezana uz pakao on stoji na
bie). Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju Sveuilita Tsukuba redovno organizira
terenska istraivanja na razliitim lokacijama Japana, esto pozivajui studente i profesore
razliitih odsjeka, poglavito povijesti i podrunih studija, gdje pripada i japanologija.
Ovoga se puta istraivanje provodilo u udaljenim zaseocima prefekture Yamagata, u
okolici grada Tsuruoke na podruju Fujishime, u mjestima Higashihorikoshi i Soegawa.
Stud. ethnol. Croat., vol. 25, str. 253-281, Zagreb, 2013.
Iva Laki Para: Sinkretike religijske prakse na podruju Yamagate (Japan)
255
obali rijeke koja razdvaja dva svijeta pa je tako i u Kini, primjerice, Jiz
vaan u obredima umrlih. Nakon uvoenja budizma u Japan u 6. stoljeu,
vjerovanje u Jiza brzo se rairilo. Treba napomenuti da je budizam u tom
vremenu bio privilegija aristokracije (koju je u periodu Heian inio vrlo
uzak krug oko samog cara, nekih 1000 dua), no, unato tomu, Jiz je
lako pronaao put do irokih masa. Dok su se bogati molili Budi Amidi za
ponovno roenje u njegovu raju, siromani, koji ionako nisu osjetili puno
zadovoljstva i sree u zemaljskom ivotu, jo su se vie bojali da e se
njihove patnje nastaviti i nakon smrti te su se obraali Jizu s molitvom da
ih zatiti od pakla (Brooks 1981:128).
U vrijeme uvoenja budizma u Japan poloaj cara bio je temeljen
na intoistikoj zamisli teokracije koja je objedinjavala vjersku i politiku
funkciju u osobi vladara (Gnc-Moaanin 2001:196). Japanska narodna
vjerovanja (jap. minkan shink), s druge strane, uvaju brojna obiljeja
predbudistikih vjerovanja i praksi prije njihova uoblienja u religiju pod
kineskim utjecajem. U osnovi je tih vjerovanja kami, sveta impersonalna
sila inherentna u svim biima (ibid. 205). No, japanski su narodni bogovi
esto intoistiko-budistiko-daoistikog podrijetla, to je rezultat procesa
shinbutsu-shg ili sinkretizma kamija i buddha koji je bio na snazi do
razdoblja Meiji (1868. 1912.).
Shinbutsu shg oznaava proces interakcije budizma i japanskog
intoizma koji kulminira u periodu Heian proglaenjem intoistikih
boanstava inkarnacijama Bude. Proces je zapoeo samim stupanjem
budizma na tlo Japana i trajao sve do 1868. kada Meiji-oligarsi donose
odluku o razdvajanju dviju religija. No, njihova interakcija time ne prestaje
te do dananjih dana one nastavljaju oblikovati duhovni svijet Japanaca.
Danas su intoistiki obredi zadueni za vjenanja a budistiki za pogrebe,
dok se u japanskim domovima jedan pokraj drugoga uvaju intoistiki
(jap. kamidana) i budistiki (jap. butsudan) obiteljski oltari.
Meu japanskim etnolozima poetkom devedesetih godina jaa
opozicija prema do tad uvrijeenoj sintagmi za narodna vjerovanja
minkan shink te dolazi do zamjene tog termina novim: minzoku shky
narodna, popularna religija. Nije to bila tek puka terminoloka zamjena,
ve in koji je oznaio velik zaokret u granicama onoga to japanski etnolozi
i antropolozi percipiraju kao religijski ili vjerski fenomen tonije onoga
Stud. ethnol. Croat., vol. 25, str. 253-281, Zagreb, 2013.
Iva Laki Para: Sinkretike religijske prakse na podruju Yamagate (Japan)
256
to jest ili moe postati objekt prouavanja u folkloru i narodnoj religiji.
Oduvijek se minkan shink odnosio na uvrijeena narodna vjerovanja
unutar odreenog mjesta ili kulturne zone (predstavlja zbirku duboko
ukorijenjenih religijskih rituala koji odreuju ritam svakodnevnog ivota),
i to u opoziciji prema institucionaliziranoj religiji, dakle vjerskoj tradiciji
s osnivaem, ureenoj ideoloki i doktrinski, koju ine sveta znaenja
oblikovana stanovitim svjetonazorom ili vrijednosnim sistemom zapisanim
u svetim knjigama, u ovom sluaju budizmom (Shinno 1993:187). Minzoku
shky oznaava ove dvije kategorije u njihovoj interakciji i uzajamnom
utjecaju.
Naime, Japan u modernom dobu proivljava potpuni slom odreenih
koncepata nazovimo ih narodnim vjerovanjima koji su u prolosti
djelovali na najdublje slojeve kulture, formirali socijalne strukture i
odreivali sve ljudske aktivnosti. Njihov nekada prevladavajui utjecaj
postupno nestaje pa se zato postavilo pitanje vrijednosti termina minkan
shink unutar folklornih studija kao poglavito empirijske znanosti. Mnogi
japanski etnolozi smatrali su termin minkan shky primjerenijim.
2

2
Dva su kljuna koncepta u krizi: 1. minzokugaku kiban (postojea vjerska struktura)
i chiiki shakai ili kydtai (lokalno drutvo ili zajednica) (Shinno 1993:189). Tonnies
(1963:33) govori o zajednici (Gemeinschaft), koja predstavlja privatan, intiman aspekt
ivota i drutvu (Gesellshaft), koje je javni aspekt ivota, te objanjava kako netko
moe postati dijelom religijske zajednice (religious Gemeinschaft); religijske asocijacije
ili drutva (religious Gesellschaften), kao svaka grupa koja se formira za odreenu
namjenu, postoje samo utoliko to nalaze svoje mjesto unutar institucija politikog tijela
ili ukoliko predstavljaju konceptualne elemente stanovite teorije; no one ne utjeu na samu
religijsku zajednicu kao takvu. (ibid. 34).
U Japanu se lokalna zajednica (chiiki shakai ili kydtai) smatra primarnom drutvenom
skupinom. Taj pojam jasno se razlikuje od pojmova shomin (obini ljudi, narod) ili
minsh (narodne mase). Tonije, smatra se da odreeni lokalni temelji postoje unutar
svake lokalne zajednice te da, bez obzira na univerzalnost i irinu vjerskog uenja neke
religije u odnosu na religiju lokalne zajednice, to nije dovoljno da bi se ta vanjska
religija ukorijenila i prihvatila kao dio lokalnih obiaja. Kritini faktor jest u tome ima
li ili nema neega unutar ve postojee paradigme obiaja i narodnih vjerovanja to
e omoguiti prihvaanje religije izvana (Shinno 1993:192). Drugim rijeima, kada
institucionalizirana religija ulazi u novu lokalnu zajednicu i poinje biti dijelom njezinih
religijskih obiaja, mora postojati ve prihvaena struktura (minzokugaku kiban) koja e
se na novi nain reektirati kroz interakciju novonastale sinteze.
Stud. ethnol. Croat., vol. 25, str. 253-281, Zagreb, 2013.
Iva Laki Para: Sinkretike religijske prakse na podruju Yamagate (Japan)
257
Potrebu za novom terminologijom potrebno je razumjeti u okviru
velikih promjena u strukturi modernoga japanskog drutva. Kao posljedica
velikoga ekonomskog rasta i razvoja u ezdesetim godinama 20. stoljea,
japanski su se gradovi veoma proirili i nastavili rasti bez kontrole.
Opa urbanizacija i rapidna depopulacija sela ostavile su mnoga seoska
domainstva (lokalne zajednice) bez mladih narataja. Naravno da su se
promjene u stilu ivota odrazile i na seoske obiaje i praksu pa u tom
smislu novi termin nalazi svoje apsolutno opravdanje. Suvremeni minzoku
shky, za razliku od minkan shinkoa u prolosti, prestao je predstavljati
sistem znaenja koja odreuju dinamiku svakodnevnog ivota ljudi lokalne
zajednice. Taj zaokret u praksi i znaenjima kojima su podvrgnuta narodna
vjerovanja u modernom japanskom drutvu dobro je uoljiv na primjeru
Jiza bosatsua, budistikog boanstva, zatitnika djece, trudnica i putnika.
Od davnina Jiz je boanstvo kojem se upuuju najraznovrsnije
molitve, no postoji nekoliko razloga zato se Jiza doivljava na specian
nain, a koji se u zapadnoj literaturi o Jizu (uglavnom fokusiranoj na
ritualu mizuko kuy) ne naglaavaju dovoljno ili se gotovo uope ne
spominju. Naime, iako pripada budistikoj tradiciji, Jiz se zapravo tuje
na nain japanskih drevnih pukih/intoistikih boanstava, to u u ovom
radu pokuati i dokazati. Tonije, religijske prakse koje se vezuju uz Jiza
umnogome duguju pukim vjerovanjima koja su bila prisutna na tlu Japana
prije dolaska budizma. Upravo se tu krije mogunost razliitih interpretacija
vjerovanja koja sama po sebi nisu svojstvena budizmu a koja se, primjerice,
vezuju uz ritual mizuko kuy, danas sigurno jedan od najrasprostranjenijih
i najpopularnijih budistikih obreda u Japanu.
Za svoju sam tezu potvrdu potraila u razgovorima i intervjuima s
mjetanima. Na razgovor ih je pristalo desetak, to ena to mukaraca,
od kojih su neki i osobno sudjelovali u festivalu Jiza koji se, kako sam
doznala, u prolosti redovno odravao. Na razgovor su pristali i pazikua
oblinjeg hrama te ena koja se brine o odravanju seoskih statua Jiza.
Podatke sam sakupljala na sljedei nain. Svaki je kaziva prvo
rekao svoje ime i datum roenja te odgovorio na pitanje je li sudjelovao u
festivalu Jiza (odravao se tri puta godinje: proljetni festival u travnju,
ljetni u kolovozu te zimski u prosincu). One koji su odgovorili potvrdno
(stariji mjetani), pitala sam na koji su nain sudjelovali u festivalu i to ih
Stud. ethnol. Croat., vol. 25, str. 253-281, Zagreb, 2013.
Iva Laki Para: Sinkretike religijske prakse na podruju Yamagate (Japan)
258
je za to motiviralo. One koji su odgovorili da nisu sudjelovali u festivalu
(uglavnom mlai mjetani), pitala sam posjeuju li svetita Jiza (velika
veina ena odgovorila je potvrdno), zato, te ostavljaju li kakve predmete
na oltaru, koje i zato ba te.
JAPANSKA NARODNA VJEROVANJA I
UVEZENI BUDIZAM
Regija Thoku, na sjeveroistoku najveega japanskog otoka Honsha,
sastoji se od est prefektura: Akita, Aomori, Fukushima, Iwate, Miyagi i
Yamagata. Upravo je podruje prefekture Yamagata i planine Haguro
3
, gdje
se odvijalo nae istraivanje, poznato po proimanju japanskog amanizma,
narodnih vjerovanja i budizma, a jedna od posljedica je, kao to smo ve
napomenuli, nastanak fenomena koji se naziva shugend, tj. red planinskih
isposnika, koji je imao velik utjecaj u narodu. Rije je o sljedbi asketa koji
se u osami planina podvrgavaju rigoroznim tjelesnim iskuenjima, na taj
nain vjebajui svoj duh. Oni ine vjerski fenomen specian za Japan,
nastao spojem ezoterinog budizma i japanskog amanizma te intoizma.
Trag njihova djelovanja prisutan je i danas u obredima posveenima Jizu:
to se posebno odnosi na dio amanistike prakse prizivanja duhova umrlih.
Lewis (2003) u svojoj knjizi analizira zaposjedanje i amanizam
kao socijalni (i politiki) a ne iskljuivo kulturoloki fenomen, istraujui
koje su socijalne skupine ljudi najosjetljivije na duhove te kakve to socijalne
konsekvence povlai za sobom. Objanjavajui razliite tipove i funkcije
mistinog iskustva, dijeli ih na glavne (centralne) i marginalne (periferne)
naglaavajui razliku izmeu monih kultova zaposjedanja kojima
dominiraju mukarci i kojima je cilj ouvanje ustaljenog morala i reda,
te marginalnih, otpadnikih formi ekstaze koje nastaju kao izraz protesta
potlaenih, naroito ena. Glavna razlika izmeu ovih dviju kategorija
nije u njihovu terapeutskom (ili medicinskom) uinku, ve u tipovima
duhova kojima se inspiriraju: s jedne strane imamo duhove koji direktno
podravaju javni moral i red, a s druge one koji mu prijete. On smatra
da egzorcizam slui za kontrolu ena, naroito u krutim patrijarhalnim
tradicionalnim kulturama gdje je rodno pristran, a kao primjer navodi slavni
3
Tonije, rije je o trima planinama koje ine jedno podruje: Gassan, Haguro i Yudono.
Stud. ethnol. Croat., vol. 25, str. 253-281, Zagreb, 2013.
Iva Laki Para: Sinkretike religijske prakse na podruju Yamagate (Japan)
259
japanski roman iz 11. stoljea Genji monogatari autorice Murasaki Shikibu
(koju nazivaju japanskim Shakespeareom), u kojem ona opisuje nekoliko
epizoda zaposjedanja duhom (jap. mono noke) meu dvorskim damama.
U patrijarhalnome, poligamnom drevnom japanskom drutvu mono noke
bilo je ensko oruje kojim su se ene odupirale incestnim prijestupima
i neeljenoj panji od strane mukog plemstva. Ove se tendencije u starom
Japanu nisu razvile u samostalan snani enski kult, ve su drane pod
kontrolom egzorcistikim praksama uglavnom mukog sveenstva. enski
medij sluio je tek kao sredstvo kroz koje progovara duh ili boanstvo koje
je opsjelo rtvu (Lewis 2003:16).
Za poetak potrebno je rei da je o japanskom amanizmu napisano
mnogo i upravo je otac japanske etnologije njezin utemeljitelj Yanagita
Kunio (1875. 1962.) prvi pisao o japanskim amankama u svojem djelu
Fujo k, u prvom volumenu asopisa Kydo kenky, tj. Seoske studije.
Prema rijeima Horija Ichira, to je bio prvi put da je skalpel religijsko-
folklornih studija primijenjen na fenomenu amanizma u Japanu (Hori
1975:232). Yanagita je podijelio japanske amanke u dvije skupine:
jinja miko (amanke ije se djelovanje vezuje uz intoistike hramove)
i kuchiyose miko (amanke koje prakticiraju rituale zaposjedanja).
Njegova je hipoteza da obje ove skupine imaju zajednikog pretka kojega
je nazvao miko gami ili dijete kamija. Rije je o pukoj tradiciji u ijem
je centru amanka kao medijator izmeu svijeta ivih i svijeta mrtvih, u
kojem obitavaju duhovi i bogovi (ibid. 233). Naravno, postoji razlog zato
su u Japanu amani prvenstveno ene.
U predbudistikome Japanu postojalo je vjerovanje da kami moe
zaposjesti istu mladu enu (djevicu) te da ona kao rezultat toga ina
moe na svijet donijeti dijete kamija (jap. miko). Yanagita je smatrao da
je ovo vjerovanje u razdoblju Nara rezultiralo fokusom na dva kamija:
boga Hachimandaijina i boicu Himegami te da je poslije daljnje
preoblikovanje rezultiralo formiranjem dviju uloga one centralnog boga
Hachimana i ene kroz koju on progovara, koja je njegov medijator
amanka (Hori 1975:234). On takoer navodi da u japanskim klasicima
pronalazimo termin tamayori hime, sastavljen od rijei tama (jap. duh,
dua), yoru (jap. ui) te hime (jap. potovanja vrijedna mlada ena).
Termin, dakle, oznaava enu odabranu od boga ili kamija (ibid. 234).
Upravo jedna takva ena ini vaan dio obreda posveenoga Jizu.
Stud. ethnol. Croat., vol. 25, str. 253-281, Zagreb, 2013.
Iva Laki Para: Sinkretike religijske prakse na podruju Yamagate (Japan)
260
U regiji Thoku razlikujemo dvije vrste amanki: prve se u prefekturi
Aomori nazivaju itako, u prefekturi Miagi ogamisama, u prefekturi Yamagata
onakama i u prefekturi Fukushima waka. Druga se skupina na itavom
podruju Thoku naziva istim imenom: kamisama (Kawamura 2003:262).
Prvu skupinu ine u pravilu slijepe, starije ene koje prakticiraju hotoke
oroshi (hotoke jap. duh; oriru jap. silaziti), prizivaju duhove umrlih
koji kroz njihova usta (jap. kuchiyose), progovaraju, dok su u drugoj
skupini ene normalnog vida koje se bave egzorcizmom i predvianjem
budunosti. Potonje su poznatije pod terminom miko i njihove se aktivnosti
vezuju uz lokalne hramove.
4

Prema podacima u antikoj kineskoj historiograji Wei Chih (jap.
Gishi: Povijest dinastije Wei), u dijelu koji govori o japanskom narodu
ili wajinima, u starom Japanu miko je imala vrlo vanu funkciju. Naime,
kraljica zemlje Yamatai (antiko ime za Japan), slavna Himiko, opisana je
kao amanka, ena koja komunicira s bogom (Hori 1975:234).
Nakon perioda istog amanizma te antikog perioda kada je
amanizam bio u funkciji vlasti, dolazi vrijeme koalicije s budizmom. Dok
e amanke vezane uz intoistike hramove izgubiti svoje tipine amanske
funkcije i postati jednostavno plesaice, prouavanje japanskog amanizma
nastavit e se gotovo iskljuivo kroz prizmu spoznaja vezanih uz hotoke no
kuchiyose ili duhovne amanke kroz koje progovaraju mrtvi (hotoke)
5
.
Dok su amanke u najranijem dobu imale vanu ulogu u klanu (jap. ujigami
kami zatitnik klana), njihova pozicija slabi u srednjem vijeku, kada se
povlae i armiraju u provincijama (ibid. 233).
U Japanu ih danas najvie nalazimo upravo na podruju regije
Thoku, gdje njihovo povezivanje s duama umrlih ima vanu funkciju u
obredu pokapanja mrtvih.
4
S obzirom na vie naziva za amanku, pa i vie vrsta na koje ih njihovi prouavatelji
dijele, treba precizirati da su se naa istraivanja u Yamagati odnosila na podruje biveg
grada Tsuruoke, tonije uglavnom su se odvijala u mjestu Higashihorikoshi (danas tzv.
biva Tsuruoka ini samo jedan dio nove Tsuruoke koja je nastala spajanjem nekoliko
okolnih manjih mjesta).
5
Hotoke je japanska rije za Budu, no u ovom sluaju ona oznaava duh umrle osobe, to
je u skladu s drevnom tradicijom tovanja duhova predaka, koji nakon nekog vremena
postaju kamiji i neki od njih, koji su to zasluili, tuju se poput boanstva.
Stud. ethnol. Croat., vol. 25, str. 253-281, Zagreb, 2013.
Iva Laki Para: Sinkretike religijske prakse na podruju Yamagate (Japan)
261
Ponekad bi miko dolazila u kuu i molila pred obiteljskim budistikim
oltarom (jap. butsudan). Pri tom je obiaj bio neto joj darovati u prolosti
to je bila zdjelica rie, sada je to novanica od 5000 yena (oko 50 eura).
Meutim, otkako je njihova lokalna miko umrla, doznajem od mojih
kazivaa, ti se obredi vie ne odravaju. Neki tvrde da je njezina zadaa bila
samo molitva te da se njihova miko nije bavila proricanjem. Naglaavaju
da se radi o hotoke miko, to znai da ova miko ne provodi kamigakari,
drugim rijeima, ne slui kao medij kroz koji progovara kami. No, ona moe
uspostaviti vezu s duama umrlih kroz budistike molitve koje im upuuje.
Obino je to slijepa, starija ena, koja dolazi i nevezano za festival Jiza,
ako ju se pozove. Ona je tada gost u kui mjetanke zaduene za odravanje
statue Jiza u centru mjesta.
Kosagi-san, koji je sudjelovao u festivalu Jiza, kae da je tada miko
ipak predviala budunost. Na primjer, rekla bi da vidi vatru, i doista bi se
dogodio poar. Osim toga, upozorila bi na to se treba obratiti pozornost
da ne doe do nesree. Znala bi pogoditi tko e zadobiti nekakve ozljede
u budunosti. Takoer, miko je enama koje ele dijete ili su ve trudne
proricala kada e dijete doi na svijet i znala je pogoditi, uvjeravaju me
moje kazivaice. U posljednje vrijeme u tom ritualu prvenstveno sudjeluju
starije ene, koje od miko trae da izgovori nenbutsu (budistiku molitvu)
za unuetov siguran dolazak na svijet. Na moje pitanje vjeruju li u ta
proroanstva, ljudi su odgovorili samo 50 posto. Od kad je miko umrla,
takvih okupljanja vie nema, no vidljivo je da amanke, iako izvorno ne
pripadaju budistikoj tradiciji, i danas ine vaan dio Jizovih obreda, to je
svakako jedan od razloga koji ga ine jednim od najpopularnijih budistikih
boanstava u Japanu.
TKO JE JIZ BOSATSU?
Objasnimo malo detaljnije tko je prema budistikoj predaji, Jiz
bosatsu, na sanskrtu Kitigarbha bodhisattva.
Bosatsu ili bodhisattva u ranom budizmu jest Buda u prolim
ivotima prije svojega probuenja; u mahyni on je duhovni ideal, bie
na putu k probuenju koje se zavjetovalo da e se zaustaviti prije nirvne
iz suuti prema drugim biima. On njeguje savrenstva, no odgaa svoje
Stud. ethnol. Croat., vol. 25, str. 253-281, Zagreb, 2013.
Iva Laki Para: Sinkretike religijske prakse na podruju Yamagate (Japan)
262
puno probuenje dok ne pomogne svim biima da se spase. Njegova je
glavna osobina, uz mudrost, suut prema biima u samsri (krug ponovnog
roenja): svojim karmanskim zaslugama moe uzeti na sebe njihove
patnje. Bodhisattva je u mahyni stao na mjesto koje u hnayni pripada
arhantu (duhovni ideal ranog budizma, onaj koji je dosegnuo najvii
stupanj duhovnog savrenstva, ugasio sve strasti i neistoe i nee se vie
roditi: postigao je osloboenje za sebe). Mahyna razlikuje zemaljske i
transcendentalne bodhisattve. Prvi su ljudi koje odlikuje suut i altruizam,
a drugi prosvijetljena bia koja namjerno ne ulaze u nirvnu, ali ipak nisu
vie u samsri. Uivaju silno tovanje a najpoznatiji su Avalokitevara
(jap. Kannon), Maur (jap. Monju), Samantabhadra (jap. Fugen) te
Kitigarbha (jap. Jiz) (Jauk-Pinhak 2001:109).
Prema tumaenju tibetanskog budizma, prikaz kruga ivota sastoji
se od sredine u kojoj su zatvoreni, gonei se u krugu, svinja, zmija i
pijetao (ili golub), koji simboliziraju glupost, mrnju i pohlepu, strasti koje
dre bia u samsri. Uokolo je est svjetova ili carstava (jap. rokud), koji
znae est tipova egzistencije. Tu su bia svrstana prema svojim djelima:
nebesnici na vrhu, njima sa strane demoni i ljudi, ispod njih ivotinje i
gladni duhovi, a na dnu stanovnici pakla (Jauk-Pinhak 2001:107). Upravo
tim zadnjima najvie pomae Jiz koji se zavjetovao da nee postii svoje
puno probuenje dok sav pakao ne bude prazan.
Jiz se, dakle, tuje kao zatitnik dua u paklu ali u Japanu, za razliku
od Indije i Kine, on posebno mjesto zauzima kao zatitnik dua neroene
ili prerano umrle djece. O tome detaljnije kasnije.
tuje se i kao zatitnik putnika, i to kako onih u zikome tako i onih u
duhovnom smislu. Naime, u 12. stoljeu veliki vojskovoa Taira Kiyomori
postavlja kipove Jiza uz est prometnica koje vode u glavni grad i tada je
Jiz po prvi put proglaen zatitnikom putnika (Brooks 1981:128). Zapravo
je zamijenio japansko predbudistiko vjerovanje u kamije cesta (jap. sae
ili sai no kami), za koje se vjerovalo da obitavaju na raskrijima vanih
(planinskih) putova (ibid. 129).
Tek e krajem 17. stoljea Jiz uz zatitnika putnika postati i
zatitnikom djece, funkcija koju nikada nije imao u Indiji ili Kini (ibid.).
Jiz je i ovdje preuzeo japansko predbudistiko vjerovanje da due umrle
djece borave na obali rijeke i grade kule od kamenia koje im rue demoni
(Hori 1975:208).
Stud. ethnol. Croat., vol. 25, str. 253-281, Zagreb, 2013.
Iva Laki Para: Sinkretike religijske prakse na podruju Yamagate (Japan)
263
U periodu Tokugawa (1603. 1868.) obian je puk bio toliko
siromaan da mnoge obitelji nisu mogle prehraniti vie djece pa su abortusi
i edomorstva postali uvrijeen nain planiranja obitelji. Fenomen
je poprimio tolike razmjere da je vlada 1767. morala donijeti slubenu
zabranu tih praksi (Brooks 1981:129130). Ljudi su, naime, vjerovali da
e, umjesto da umiru od gladi i bolesti uzrokovanih neimatinom, njihovoj
djeci biti bolje na onome svijetu. Vjerovali su da e ona imati priliku da
se rode ponovo, u boljim uvjetima, no ne bez Budine pomoi. Zato su
se molili Jizu, koji je Budin vjerni pomaga, da zatiti njihovu djecu i
prevede ih preko rijeke u bolji ivot. Nije neutemeljeno pretpostaviti da Jiz
svoju popularnost u modernom Japanu takoer duguje velikom postotku
prekinutih trudnoa (ibid. 131).
Ikonograjske su mu oznake dragulj koji ispunjava elje i redovniki
tap sa est prstena koji znae est kraljevstava ivota (bhavacakra skt.
kota bivanja). U Japanu je poznat kao migawari (jap. mi tijelo; kawaru
zamijeniti), onaj koji preuzima patnje drugih, moe promijeniti oblik i
djelovati istovremeno u svih est dimenzija. No, on se prije svega identicira
s onima u tri nesretna stanja (jap. san-akud): onima u svijetu ivotinja,
gladnih duhova i onima u paklu.
6
Drugim rijeima, Jiz predstavlja nadu
svima koji osjeaju bol i patnju (Smith 1988:16).
Jiz je u Japanu sveprisutan. Njegovi kipii vas prate na svakom
koraku dok hodate pomalo zaboravljenim seoskim putovima, ulazite
u japanske domove i hramove, obilazite japanska groblja, ali i ulazite
na sveta mjesta poput planina ili vulkana. U budistikoj ikonografiji
prikazuje se kao redovnik bucmastih obraia, dok u japanskome jeziku
postoji izraz jizkao ili lice Jiza, koji oznaava nasmijano lice punih
obraia koje krasi zadovoljnu osobu. Od davnina Jiz je boanstvo
kojem se upuuju najraznovrsnije molitve, no postoji nekoliko razloga
zato se Jiza doivljava na specian nain. Obino se budistiki koncepti
6
Vrlo pojednostavljeno reeno, predodbe raja i pakla u kranstvu imaju ultimativan
karakter, predstavljaju posljednju stanicu nakon koje vie nema promjene i povratka. U
japanskim predodbama nema te konanosti te se uz Buddhinu pomo stanje moe
promijeniti i prelazak u bolju dimenziju mogu je kao i ponovni povratak nazad: prema
antman doktrini egzistencija kako na ovom, tako i na bilo kojem drugom svijetu, nije
vjena, nepromjenjiva, jednostavna i neovisna (Jauk-Pinhak 2001:106).
Stud. ethnol. Croat., vol. 25, str. 253-281, Zagreb, 2013.
Iva Laki Para: Sinkretike religijske prakse na podruju Yamagate (Japan)
264
meu Japancima percipiraju kao pomalo komplicirani i sloeni, teko
shvatljivi. Jiz nam ih, kako su me obavijestili moji kazivai, tumai na
jednostavan i svima shvatljiv nain, to je jo jedna potvrda da se, iako
pripada budistikoj tradiciji, Jiz zapravo tuje na nain japanskih drevnih
intoistikih boanstava.
MIZUKO KUY
Kako smo ve napomenuli, Jiz se tuje kao zatitnik dua u paklu,
ali u Japanu, za razliku od Indije i Kine, on posebno mjesto zauzima kao
zatitnik dua neroene ili prerano umrle djece.
Prema japanskoj mitologiji, djeca umrla prije svojih roditelja ne
mogu prijei mitsku rijeku Sanzu (u budistikoj terminologiji simbolizira
Probuenje) a dva su razloga za to: jedan je jer nisu poivjela dovoljno dugo
da prikupe dovoljnu koliinu dobrih djela koja bi im osigurala ponovno
roenje u Budinu raju, a drugi jer su svojom smru uzrokovali patnju svojim
roditeljima. Ona su stoga osuena na vjeni boravak uz obalu rijeke, gdje
slau kule od kamenia, na taj nain prikupljajui dobra djela koja e im
osigurati ulaznice u Budin raj. Prema legendi njima pomae upravo Jiz,
koji ih, skrivajui ih pod svoju halju, titi od zlih demona to rue njihove
male graevine (slika 1).
Tradicija mizuko kuy, iji je glavni zatitnik upravo Jiz, u Japanu
postoji ve sigurno dvjestotinjak godina. Mizuko ili mizugo (jap. ko
dijete; jap. mizu voda) termin je koji jo od perioda Edo (1603. 1868.)
oznaava spontano i namjerno pobaene ljudske zametke, prerano roene
fetuse, bebe koje su umrle prirodnom smru odmah poslije roenja te bebe
rtve edomorstva. Kuy je budistiki pojam koji je u poetku oznaavao
davanje milodara sveeniku za dobrobit umrloga; danas oznaava ritual
tovanja umrlih openito. Sam termin doslovno znai ponuditi i izlijeiti
(Smith 1988:10) dakle ponuditi molitve za ozdravljenje due umrloga
takoer i ozdravljenje povrijeene due, prvenstveno majke, ali i ostalih
lanova obitelji. Obred moe biti obavljen jedanput, no moe i ee,
ovisno o hramu u kojem se izvodi. esto se obavlja na godinjice smrti
kada se moe zatraiti i privatni obred, no ee je obred posveen svim
mizukoima. Obiaj nalae da obitelj hramu ponudi darove, koji se na kraju
Stud. ethnol. Croat., vol. 25, str. 253-281, Zagreb, 2013.
Iva Laki Para: Sinkretike religijske prakse na podruju Yamagate (Japan)
265
najee svode na donekle proizvoljne novane iznose. O kontradiktornosti
ove prakse detaljnije poslije.
Treba napomenuti da je tovanje dua umrlih u Japanu zadaa
budizma. Teoretski, sve budistike zemlje prihvaaju koncept antmana
(skt. adj.: ne-tman, ne-sebe, ne-jastvo). Ne-jastvo je u budizmu jedno
od triju svojstava svega postojeeg, prema uenju o nepostojanju sebe kao
trajnoga i vjenog elementa. Osoba se tumai kao prolazna i promjenjiva u
smislu da je ona samo sklop zikih i mentalnih procesa koji su u stalnoj
promjeni pa postoji neprekidnost toka svijesti koja doivljuje posljedice
karmana, ali ne kao njezina trajna nepromjenjivost ili istovjetnost sebi.
Upravo je nepostojanost trajne osobe glavni uzrok patnje te je cilj duhovnog
napora, koji moe osloboditi ovjeka, razgraditi pojam empirijskog jastva.
U budizmu, dakle, postoji nekoliko sastavnica koje samo u prolaznom spoju
ine individualnu empirijsku osobnost, no niti pojedinano niti u skupini ne
tvore trajno i samostalno bie i osobu (Jauk-Pinhak 2001:106).
S druge strane, kada govorimo o konceptu due u japanskoj vjersko-
religijskoj tradiciji (jap. reikonkan), treba naglasiti da je na njega uvelike
Slika 1: Mizuko Jiz u hramu Fukushji u mjestu Higashihorikoshi
(fotograrala Iva Laki Para, studeni 2006.)
Stud. ethnol. Croat., vol. 25, str. 253-281, Zagreb, 2013.
Iva Laki Para: Sinkretike religijske prakse na podruju Yamagate (Japan)
266
utjecao japanski animizam koji, uz organske, i nekim anorganskim tvarima,
poput razliitih objekata, pridodaje neobjanjivu mo. Za razliku
od kranstva ili islama, drevne istonjake religije poput hinduizma i
mahyna budizma (te japanskog intoizma, op.a.) uz snane politeistike
ili panteistike tendencije posjeduju i izraenu animistiku crtu (Hoshino
i Takeda 1987:306). Meutim, kako objanjava Nakamura (prema ibid.
306), iako ideju da ak i trava i drvee posjeduju duu moemo pronai
u indijskom budizmu, prevladava miljenje da iva bia mogu postii
osloboenje iskljuivo kroz znanje (vidya). U Japanu stvar je postavljena
neto drugaije. Za stare Japance, trava i drvea posjeduju seishin, tj. duu,
te se vjeruje da mogu postii prosvjetljenje i biti spaeni. Dakle, u Japanu
je vjerovanje da i neive stvari mogu postii prosvjetljenje vrlo jako.
Ova se ideja tradicionalno izraava kroz fraze poput trava, drvee i zemlja
bez iznimke postiu prosvjetljenje (smoku kokudo shikkai jbutsu) ili
planine i rijeke, trave i drvee, svi posjeduju Budinu prirodu (sansen
smoku shitsuu bussh) (Hoshino i Takeda 1987:306).
Naravno, treba imati na umu da Budina priroda budistikim
rjenikom reeno, nije ekvivalentna duhovima kojima se nastoji udovoljiti
kroz rituale posveene duama umrlih, kakav je i mizuko kuy. Meutim,
pitanje je kako se ova akademska distinkcija doivljava meu opim
puanstvom (ibid. 307). Dovoljno je prisjetiti se japanskih memorijalnih
obreda za neive stvari, poput lutaka (jap. ningy kuy) ili pletae igle
(jap. hari kuy), ali i za rtve neije profesije, poput jegulja (jap. unagi
kuy) ili kitova (jap. kujira kuy). Ove nam prakse nesumnjivo ukazuju
na postojanje vjerovanja da bia, bila ona iva ili ne, posjeduju neku vrstu
duha (jap. reikon) ili due (jap. tamashii).
Obredi posveeni duama umrlih (jap. higan, etimoloko znaenje:
s druge strane rijeke Sanzu) u Japanu se obavljaju u vrijeme proljetnoga
i jesenskog ekvinocija, dakle u oujku i rujnu (tonije oko 23. oujka i 23.
rujna), te tijekom festivala Bon u kolovozu: due umrlih predaka pozivaju
se na povratak svojim kuama. Ono to razlikuje mizuko kuy od gore
spomenutih ritualnih praksi jest to to se u veini hramova ne uvaju ostaci
mizukoa, kao to se uvaju kremirani ostaci odraslih pokojnika. U nekim se
hramovima mizuko kuy izvodi redovno svaki mjesec, u nekima po potrebi,
u nekima ak svaki dan. Prema podacima koje u svom lanku iznosi Brooks,
zakon iz 1948 obvezuje kremiranje pobaenih fetusa starijih od 4. mjeseca
Stud. ethnol. Croat., vol. 25, str. 253-281, Zagreb, 2013.
Iva Laki Para: Sinkretike religijske prakse na podruju Yamagate (Japan)
267
trudnoe i od tada neki hramovi, poput Shjuina u Tky, poznat i kao
akachan (beba) hram, uvaju te ostatke (Brooks 1981:121). U Japanu je
prekid trudnoe unutar 12. tjedna legalan od 1948. godine.
Mizuko kuy uvelike nalikuje standardnomu obredu za due umrlih
predaka - senzo kuyu. Jedan sveenik ili vie njih vodi obred pred onima
koji su ga zatraili, veinu vremena okrenut licem k oltaru. Zazivaju se imena
jednoga ili vie buddha i raznih bodhisattvi. Recitiraju se dijelovi nekoliko
Mahayana-sutri, najee su to Srce Stra (jap. Hannya-shin-gy) ili Kannon
Stra (jap. Kanzeon bosatsu fumon-bon) iz Lopo Stre, te se pjevaju
odabrane molitvene pjesme (jap. wasan) upuene Jizu (Smith 1988:11).
Centralnu vanost u obredu ima poklanjanje svijea, hrane, cvijea
i tapia tamjana Budi, od kojega se oekuje da zatiti duu umrloga te da
se zauzme za ive. U veini sluajeva lanovi obitelji ostavljaju, na za to
predodreena mjesta, malene skulpture Jiza ili djece koja simboliziraju
mizukoa. Nije rijetkost ni da se daje budistiko posthumno ime (jap.
kaimy) koje se uree na posmrtnu ploicu (jap. ihai), koja se onda ostavlja
u posebnoj kapelici unutar hrama ili se nosi kui i postavlja na obiteljski
oltar butsudan (ibid. 11).
Brooks (1981:124) malo detaljnije pie o tradiciji davanja posthumnog
imena i njezinoj primjeni u dotinom ritualu. Kako se odumrlim ljudskim
embrijima ne daju imena u svakodnevnom ivotu, ne bi se oekivalo ni
da im se daju posthumna imena, no to, ini se, nije tako, barem ne uvijek.
ini se da postoji i obilna literatura u kojoj se sugerira davanje posthumnih
imena mizukoima. Ipak, takva praksa, iako postoji, nije rairena i veina
hramova ipak umjesto posthumnih ploica nude male, svega nekoliko
centimetara visoke statue Jiza, koje vjernici postavljaju na obiteljske
oltare u svojim kuama u znak sjeanja. Takoer postoji praksa da se na tbi
(tanka drvena letvica koja se odlae pokraj grobnice) ureu rijei mizuko
no rei (duh mizukoa), mizuko s h kai (grupa mizukoa), mizuko s h
kaike (grupa mizukoa...obiteljsko ime). Prvi natpis predstavlja jednog
mizukoa a drugi dva ili vie njih, s tim da se drugi odnosi na vie mizukoa
jednoga para a trei na sve mizukoe u jednoj obitelji kroz vie generacija.
Obino se tbe postavljaju uz same grobnice no kako ih u ovom sluaju
nema, nalaze se unutar hramova, tik do statue Jiza, te se, obino nakon
godine dana, spaljuju (ibid. 124126) (slika 2).
Stud. ethnol. Croat., vol. 25, str. 253-281, Zagreb, 2013.
Iva Laki Para: Sinkretike religijske prakse na podruju Yamagate (Japan)
268
Uvrijeeno je miljenje da mizuko kuy prua obitelji utjehu te
oslobaa enu koja se odluila na prekid trudnoe osjeaja krivnje jer i
prema budistikome vjerovanju ivot zapoinje zaeem. Osim toga, jo je
uvijek kod odreenog broja Japanaca prisutno vjerovanje u zle duhove. To
vjerovanje potjee jo iz vremena prije dolaska budizma u Japan, kada se
vjerovalo da duh zadovoljnog pokojnika postaje nakon odreenog vremena
kami ili duh predaka, zatitnik obitelji koji se skrbi za njezinu dobrobit.
S druge strane, due pokojnika koji su umrli ljuti ili one zanemarene od
obitelji, pretvaraju se u zle duhove koji na razliite naine truju ivote
ivih. Oni se zovu gaki ili gladni duhovi. Japanska umjetnost i mitologija
bogate su likovima poput demona (jap oni), duhova (jap. yrei), bijesnih
boanstava (jap. araburu kami), prijeteih likova poput Fuda (stranih
uvara koje vidimo na ulazu u hram) koji simboliziraju neumoljivost i
nepokolebljivost u sukobu sa Zlom
7
(Smith 1988:20).
7
esto su Fud i Jiz komplementarne figure koje predstavljaju dvije strane iste
realnosti, na taj nain ujedno simbolizirajui intrinzian budistiki motiv transformacije: i
najzloudnija sila moe postati benevolentna zatitnika gura za one koji zatrae mudrost
i milost (Smith 1988:20).
Slika 2: Donirani Jiz u hramu u Soegawi (fotograrala Iva Laki Para, studeni 2006.)
Stud. ethnol. Croat., vol. 25, str. 253-281, Zagreb, 2013.
Iva Laki Para: Sinkretike religijske prakse na podruju Yamagate (Japan)
269
Japanska amanka miko, u kolaboraciji s planinskim asketom
(hijiri), mogla je identicirati uzrok neprijateljstva koje iskazuje zloduh
i tako uzrokuje prirodne katastrofe, bolesti ili probleme u obitelji
8
(Hori
1975:277). Kako navodi Watanabe (1968:83), zloduh moe natetiti ne
samo onima s kojima je imao nerazrijeene raune za ivota, ve i onima
koji nemaju izravne veze s njim. Okolnost u kojoj se naao navodi ga da
generalno ne misli pozitivno o onima koji su ostali ivi.
Za neke Japance mizukoi su takoer takva vrsta duha, oni uzrokuju
bolesti, duevne smetnje, svae u obitelji itd. pa mizuko kuy ima prije
svega funkciju njihova udobrovoljivanja. No, neki upozoravaju da mizuko
kuy shvaen na takav nain nije u duhu budizma, jer obred sam po sebi
zapravo slui za olakavanje due i primanje Budine milosti. Smith pie
kako ga je zaudilo kada je, istraujui pozadinu mizukoa kuya u Japanu,
shvatio koliko je uvrijeeno meu Japankama koje su imale iskustvo
abortusa da za eventualne nesree u svojem ivotu okrive duh mizukoa.
ivotne se nedae esto doivljavaju kao kazna ili zli urok (jap. tatari) duha
abortiranog djeteta (Smith 1988:15).
Anderson i Martin daju neto drukiju interpretaciju. Nakon
direktnog razgovora i intervjua s nekoliko ena koje redovno, ve
godinama, sudjeluju u ritualu mizuko kuy, doli su do zakljuka da meu
enama ne prevladavaju osjeaji straha, krivnje ili grijeha ve oni aljenja,
tuge i gubitka (1997:133). Prema njima, s obzirom na dominantnu ulogu
majke i institucije majinstva u japanskome drutvu, kako tradicionalnome
tako i onome modernome, osjeaji aljenja i tuge mogu se interpretirati
na nekoliko razliitih nivoa: kao osobni gubitak, no i kao osjeaj aljenja
zbog neispunjene socijalne uloge. Naime, u drutvu u kojem se majinstvo
propagira kao majinska ljubav koju odlikuje nesebina posveenost,
8
Takav zloduh bio je npr. Sugawara no Michizane (845. 903.) poznati pjesnik i politiar
koji je obnaao brojne znaajne funkcije na dvoru i sudjelovao u donoenju vane odluke
o prekidanju slanja ambasadorskih misija u Kinu dinastije Tang 894. Bio je vrlo utjecajna
linost, no uslijed politikih previranja zavrio je u progonu i degradiran, a umro je u
osami. Nakon toga brojne su nesree pogodile carsku obitelj i samu prijestolnicu: kuga,
snana nevremena, poplave - sve je to pripisano njemu, zapravo njegovu duhu eljnom
osvete. Da bi ga se udobrovoljilo posthumno je proglaen Tenjin-samom ili boanstvom
uenja, posveen mu je hram u Kytu te poslije i mnogo drugih intoistikih hramova u
cijelom Japanu.
Stud. ethnol. Croat., vol. 25, str. 253-281, Zagreb, 2013.
Iva Laki Para: Sinkretike religijske prakse na podruju Yamagate (Japan)
270
ena koja je pobacila moe osjeati krivnju i aljenje jer nije bila dovoljno
nesebina, jer je stavila svoje zdravlje (ili to mogu biti neki drugi razlozi)
ispred ivota djeteta. Isti autori navode i kako se uloga majke u japanskom
drutvu u tolikoj mjeri gloricira da ene koje nemaju djecu osjeaju kako
im ivot nije kompletan, dok e mnoge Japanke rei da je promatranje
njihove djece kako rastu sve to im treba da bi se osjeale ispunjeno (ibid.
133). Podizanje djece sigurno je glavna preokupacija velikog broja Japanki
koje i danas nakon stupanja u brak uglavnom naputaju svoja radna mjesta
i odluuju se za ulogu domaice.
Danas se o ritualu mizuko kuy u japanskim medijima pie kao o
najoitijem primjeru komercijalizacije budizma te ga neki nastoje svesti
na puki shbai, biznis kojim si budistiki hramovi osiguravaju dobit. Kako
navodi Brooks (1981:140), ene koje trae obred mizuko kuy hramovima
doniraju novac, plaaju odreenu cijenu za koritenje ihaija ili tobe,
plaaju sam kuy, dakle obred, plaaju kipove Jiza koji e se smjestiti u
dvoritu hrama, ili ak doniraju velike statue da bi bile smjetene u samu
unutranjost hrama. Brooks (ibid. 141) navodi i cijene: u hramu Bentensh
u Osaki za ihai se mora izdvojiti 30.000 yena (priblino 300 eura), u hramu
Shiunzan Jiz za guricu Jiza koju e se smjestiti u dvoritu izdvojit e se
od 70.000 yena (700 eura) do 130.000 (1300 eura) itd.
Ne treba se uditi davanju poasti odumrlim ljudskim embrijima jer
to bi se tek trebalo rei o fenomenu petto kuy, ili tovanju dua umrlih
kunih ljubimcima (jap. petto izvedenica je iz engl. pet: kuni ljubimac),
koji je toliko narastao posljednjih godina da danas postoji preko 700
groblja kunih ljubimaca u cijelom Japanu i obredi posveeni njihovim
duama redovno se odravaju u nekim (ne svim) budistikim hramovima
(vidi Ambros 2010). Ne treba brzopleto zakljuiti da je rije o vjerovanju u
duhove kunih ljubimaca i brizi za njihovo zbrinjavanje na onome svijetu.
Ba kao i mizuko kuy, ovaj je ritual namijenjen prvenstveno vlasnicima to
tuguju zbog gubitka ivotinje koju osjeaju lanom svoje obitelji. Ne radi
se o pruanju odgovora na metaziko pitanje o postojanju ili ne postojanju
due u ivotinja, ve o pokuaju rjeavanja problema koji su realni i stvarni:
konkretno, tuge koju osjeaju vlasnici to su ostali bez svojih ljubimaca.
Budistike se institucije, vjerojatno zbog nancijske koristi koju imaju,
gotovo uope ne izjanjavanju u vezi s autentinou ovakvih praksi unutar
budistike doktrine.
Stud. ethnol. Croat., vol. 25, str. 253-281, Zagreb, 2013.
Iva Laki Para: Sinkretike religijske prakse na podruju Yamagate (Japan)
271
OSORESAN JIZ MATSURI
Du cijelog se Japana odravaju festivali Jiza (jap. matsuri), no
moda je najpoznatiji onaj koji se odrava na poluotoku Shimokiti u
prefekturi Aomori koja, kao to smo napomenuli, ini jedan dio regije
Thoku. U neposrednoj blizini uzdie se velika planina Osore (ime na
japanskome znai straan) koja se smatra svetom jer je mjesto na kojem
se ivi mogu sresti s mrtvima. Vjeruje se da su oni koji su umrli otili u
planine te da je ponovni susret mogu u vrijeme festivala Osoresan Jiz
koji se odrava dvaput u godini, od 20. do 24. srpnja te od 9. do 11. listopada
u gradu Mutsu (Ross 1998:18). Tih je dana planina preplavljena lanternama
koje poput duhova migolje njezinim osamljenim putovima. Ljudi iz cijelog
Japana, koji ele uspostaviti komunikaciju s umrlim lanovima svoje
obitelji, dolaze ondje da bi se konzultirali s lokalnom amankom, obino
slijepom starijom enom, koju ovdje nazivaju itako.
9
amanke itako koje se okupljaju u srpnju u podnoju planine Osore,
pruaju posjetiteljima performansu kuchiyose ili govorenja uime mrtvih
(Ross 1998:18). Vie je razloga zbog kojih im se ljudi obraaju: neki se ele
prisjetiti svojih blinjih, neki trae utjehu i bijeg od emotivnih problema, a
neki jednostavno ele savjet ili ohrabrenje. Nakon to pita za ime pokojnika,
medij ulazi u trans koji e ga dovesti do pokojnikove due i omoguiti
mu prijenos njegove poruke. No, indikativno je i to to su te poruke, kako
navodi Ross (ibid. 19), na toliko izrazitom dijalektu da ih ni starosjedioci
ne mogu razumjeti. Unato tome, mnogi se ljudi s planine Osore vraaju
zadovoljni jer su uspjeli uspostaviti vezu s umrlima.
9
Ne smatraju svi itako autentinom amankom. Dapae, za Horija (prema Blacker
1999:140) ona nije nita doli imitatorica stanja transa. Ona ne prolazi kroz simptome
poput neuroze ili slinih psihosomatskih smetnji koje su tipine za preludij ulaska u sveti
brak s Bogom. Ponekad je jedina indikacija za djevojku da postane amanka injenica da
je roena ili je slijedom okolnosti postala slijepa (ibid. 141). Zanimljivost je to se slijepe
itako mogu nai samo u regiji Thoku, u ostalim dijelovima Japana nema im traga.
Obiaj je da mlada djevojka novakinja zapoinje svoj nauk kao amanka prije prve
menstruacije. Ona e provesti nekoliko godina u uenju molitava i tehnika proricanja.
Nakon to se podvrgne najvanijem ritualu, pod nazivom kamitsuke, u kojem e upasti u
kontrolirani trans, ona ulazi u sveti brak (jap. shinkon) nakon ega je spremna nastaviti
djelovati samostalno. Rije je o jednoj vrsti inicijacije ili rituala prijelaza kojim joj se
priznaju karizmatine moi (Kawamura 2003:272).
Stud. ethnol. Croat., vol. 25, str. 253-281, Zagreb, 2013.
Iva Laki Para: Sinkretike religijske prakse na podruju Yamagate (Japan)
272
Nakon zavretka festivala, amanke itako se vraaju u svoje selo,
gdje nastavljaju svoju praksu prizivanja duhova predaka ili lijeenja bolesti,
to je jo jedna njihova vana funkcija. Ukoliko se netko razboli, itako e
pokuati identicirati duha koji je uzrokovao bolest. Ako u tome uspije, ona
e uljeza izbaciti iz bolesnikova tijela i on e ozdraviti (ibid. 20).
Osim amanistikih praksi i starih narodnih vjerovanja u due
predaka, na planini Osore nalazimo i budistiki hram Entsuji, osnovan
845. godine, sada pod patronatom budistike sljedbe Soto zen. Izmeu
glavnih zgrada hrama i oblinjeg jezera Usori vidljive su brojne statue
Jiza. Kako je on najpoznatiji kao zatitnik djece, njegove su statue uvijek
prekrivene djejom odjeom, a ostavljaju mu se i hrana, napici te igrake.
Ovim darovima eli ga se privoljeti da pomogne djejim duama u prelasku
na onaj svijet. On krui obalom rijeke Sai (Sanze) koja protjee izmeu
dvaju svjetova, i ohrabruje malene zaokupljene slaganjem kamenja. U isto
vrijeme tjera zle demone to ometaju njihov posao. Posjetitelji planine
Osore esto i sami grade male kule od kamena, na taj nain pomaui djeci
na onoj strani. Jizove sandale brzo se istroe na stijenama obale rijeke
pa se, uz ostale darove, uz njegov kip esto mogu nai poloene slamnate
sandale (ibid. 21).
JIZ U MJESTU HIGASHIHORIKOSHI
Evo to su mi o svojem Jiz matsuriju, festivalu koji se redovno
odravao nekoliko puta u godini, ispriali moji japanski kazivai. Prema
njihovim rijeima, u prolosti se festival odravao 23. travnja, 23.
kolovoza te 23. prosinca. Najstariji meu kazivaima, Akiniwa Kosagi
tvrdi da je u prolosti osobno sudjelovao u festivalu, dok dvije ene u
pedesetim godinama kau da su samo osobno posjeivale Jizov oltar
te nisu sudjelovale u festivalu. Na pitanje zato se radi ba o 23. danu u
mjesecu ljudi nisu znali odgovoriti. Vjerojatno je datum povezan s obiajem
posjeivanja grobova umrlih na proljetni i jesenski ekvinocij (23. oujka i
23. rujna), no treba imati na umu da je u Japanu nakon uvoenja solarnog
kalendara nastala prilina pomutnja pa se negdje rituali i danas izvode po
starome, lunarnom kalendaru.
Ritual koji se odravao 23. travnja zvao se, kau moji kazivai,
Proljetni festival. Odvijao se prijepodne, u njemu je sudjelovalo dvadesetak
Stud. ethnol. Croat., vol. 25, str. 253-281, Zagreb, 2013.
Iva Laki Para: Sinkretike religijske prakse na podruju Yamagate (Japan)
273
ena u ezdesetim godinama te miko, japanska amanka. Mlade su ene
ve u to vrijeme osobno posjeivale u kapelice Jiza i nisu sudjelovale u
festivalu. Sudjelovati je slobodno mogao tko je htio te otii kad je htio.
Ritual koji se odravao 23. kolovoza zvao se Jesenski festival.
Odvijao se prijepodne i nou.
Ritual koji se odravao 23. prosinca neki su zvali festival Jiza, a
odvijao se iskljuivo nou, no kako je u to doba izrazito hladno, u njemu
nije sudjelovalo puno ljudi.
Prema rijeima redovnika budistikog hrama Fukushji u Higashiho-
rikoshiju, danas u njegovu hramu vie nema slubenih vjerskih ceremonija
posveenih Jizu. O-mairi (in posjeivanja grobova umrlih) odvija se
svaki 24. dan u mjesecu, no posebnog festivala vie nema. Statua Mizu-
koa Jiza donirana je hramu prije dvadesetak godina, a imena donatora
upisana su na poleini. To je bila skupina obinih ena to su izgubile
djecu pri porodu, koje su se okupile i izrazile elju da se Jizov kip postavi
u hramu.
U glavnoj prostoriji hrama pronala sam Jiza napravljenog prije
petnaestak godina, kojeg je donirao, kako saznajem, neki pojedinac. I
danas taj ovjek u hram dolazi po potrebi. Na redovnik nam kae da je
Jiz boanstvo prema kojem ljudi osjeaju bliskost i stoga mu upuuju
svoje najintimnije molitve. Mole mu se za dug ivot i zdravlje svoje djece.
Duboko ga se vezuje uz svakodnevni ivot ljudi. Otkriva nam i da se 24.
prosinca u hramu odvija ritual koji se naziva Jiz bon, a poznatiji je kao
Urabon, i predstavlja nastavak O-bona.
10
Na taj se dan na oltaru ostavlja
hrana i izgovaraju molitve.
10
O-bon, dan mrtvih, najpopularnija je budistika ceremonija u Japanu koja se svake
godine odrava od 13. do 15. srpnja (negdje i kolovoza). Sva tri dana, ba kao rituali
Higan u oujku i rujnu, posveena su duama umrlih. Prvi dan, 13. srpnja (mukae-bon),
due se doekuju (mukaeru jap. doekati), drugi dan, 14. srpnja, vrijeme je susreta
ivih i umrlih lanova obitelji, a trei dan, 15. srpnja (okuri-bon), due se ispraaju natrag
(okuru jap. poslati, ispratiti). Duhove se doekuje s hranom i cvijeem na obiteljskim
oltarima, a ispraa svijeama ili lanternama, koje im osvjetljavaju i pokazuju put natrag,
u svijet mrtvih. Na nekim mjestima, poput Hiroshime, lanterne se putaju u rijeku da
otplove nizvodno, na drugima se pali velika vatra u podnoju planine, kao to je to sluaj
u blizini Kyta (Pye 1986:162). Tamo se za vrijeme festivala Daimonji Okuribi, na pet
velikih planina (gosan) koje okruuju Kyto pali velika vatra zvana okuribi (okuru jap.
Stud. ethnol. Croat., vol. 25, str. 253-281, Zagreb, 2013.
Iva Laki Para: Sinkretike religijske prakse na podruju Yamagate (Japan)
274
Ljudi koji su sudjelovali u ritualu Jiza od miko san bi dobili jedan
mochi (japanski okrugli kolai od rie). Taj mochi bi se podijelio svim
lanovima obitelji koji bi ga pojeli. Vjerovalo se da taj in titi od nesree
i osigurava zdravlje svima. Osim toga, obiaj je i samomu Jizu na oltaru
ostavljati mochije jer se vjeruje da Jiz voli okrugle stvari.
U sluaju molitve za siguran porod, na oltar se stavlja svijea. Kad
se zapali svijea izgovori se molitva. Ako svijea brzo izgori, porod e biti
kratak. Jedna mi je ena ispriala da je jedne cie zime, dok je u hramu bilo
neizdrivo hladno, odluila u autu ekati dok svijea ne izgori. Kasnije je
ostatak svijee odnijela kui.
Ljudi koji imaju problema sa zdravljem ili ele zdravlje sebi i svojoj
djeci, na Jiza e navui za tu prigodu kupljeno platno. Obiaj je da
trudnica platno vee Jizu oko trbuha, da mu bude toplo (trbuh simbolizira
plodnost). U prolosti je bio obiaj da platno, koje je bilo vezano za kip,
trudnica odnese svojoj kui i vee oko svojeg trbuha.
Ponekad se na platnu ispie svoje ili obiteljsko ime, za to se vjeruje
da nosi sreu. Kada se bira platno koje e se objesiti, pazi se na godinje
doba. Ako je hladno, bit e deblje, ako je toplo, bit e tanje, ba kao to se
o tome vodi rauna kada se odijeva vlastito dijete.
Slijedi kratak opis etiriju statua Jiza u mjestu Higashihorikoshi.
1. Na raskriju dviju prometnica, u samome sreditu mjesta, naila
sam na kapelicu Enmeija Jiza (jap. enmei dug ivot). U njoj je ujedno i
najvea statua Jiza u mjestu (slika 3). Svi koji ele, mogu mu se pokloniti
i to se ini kod pojave zdravstvenih problema ili kada se eli sprijeiti neto
loe i nepredvieno. Uz kratku molitvu ostavlja mu se zdjelica rie. Kada
ispratiti i bi jap. vatra). Spektakl poinje u 20 sati, i najbolje ga je promatrati s nekojega
povienog mjesta. Na svakoj od pet planina ispie se po jedan japanski ideogram ogromnih
dimenzija, pale se u razmaku od 5 minuta. Obino se pone s dai (jap. veliki) na
planini Nyogatake, dok se u isto vrijeme u rijeku putaju plutajue lanterne. Atmosfera je
oputena, ljudi se okupljaju drugog dana i u krugu, obino na gradskim trgovima ako je rije
o gradu, izvode plesove (moe sudjelovati tko eli), okolo su tandovi s hranom i piem,
ljudi su obueni u tradicionalnu japansku odjeu. No, O-bon nije dravni praznik, iako mu
je vanost gotovo kao i Nove godine, ako ne i vea. Unato tome Japanci obino za O-bon
uzimaju slobodne dane i vraaju se u svoja rodna sela i gradove, o emu naroito treba
voditi rauna planira li se u to doba putovanje jer je guva na svim prometnicama neopisiva.
Stud. ethnol. Croat., vol. 25, str. 253-281, Zagreb, 2013.
Iva Laki Para: Sinkretike religijske prakse na podruju Yamagate (Japan)
275
Slika 3: Kapelica Enmei Jiza u centru mjesta Higashihorikoshi
(fotograrala Iva Laki Para, studeni 2006.)
Slika 4: Anzan Jiz, Fukushji, Higashihorikoshi
(fotograrala Iva Laki Para, studeni 2006.)
Stud. ethnol. Croat., vol. 25, str. 253-281, Zagreb, 2013.
Iva Laki Para: Sinkretike religijske prakse na podruju Yamagate (Japan)
276
idu u polje ili jednostavno prolaze blizu, mjetani se Jizu obraaju kratkom
molitvom. Uz to, kod glavobolje ili trbobolje obiaj je kupiti platno koje se
vee oko dijela Jizova tijela koje boli, oko glave za glavobolju, oko trbuha
za interne probleme.
2. U hramu Fukushji nalazimo Mizukoa Jizoa (slika 1), za kojeg se
vjeruje da na onome svijetu titi due umrle djece.
3. U tom istom hramu nala sam i Anzana Jiza (jap. anzan: siguran
porod), varijantu Mizukoa Jiza kojem se, kako su mi objasnili mjetani,
upuuju molitve za uspjean poroaj (slika 4). To je zato to je u prolosti
poroaj za enu predstavljao realnu opasnost za ivot. Danas toga Jiza
uglavnom posjeuju netom udane mlade ene, ene koje su dugo u braku
bez djece te ene pred poroajem.
4. Na samom ulazu u hram Fukushji, kao i u dvoritu hostela u kojem
smo odsjeli, naila sam na est malih Jiza (jap. Roku Jiz) poredanih jedan
do drugoga (slike 5 i 6). Poput veine tradicionalnih japanskih hostela, i
ovaj je imao onsen, japanske toplice. Po rijeima vlasnice hostela, obiaj je
ubaciti novi u fontanu gdje izvire voda, za sreu. Ona je, kae, dala izraditi
Jize za uspjeh svojega biznisa. Osim toga, objasnila mi je, vjerovanje u
Jiza ne temelji se na nekakvim dubokim vjerskim osjeanjima: svi koji
to poele mogu mu se obratiti jednostavnom molitvom. Zbog toga ga
ljudi vole. No, s druge strane postoje i oni koje upravo ta plitkoa vjerskih
osjeaja od njega odbija. U svakom sluaju, vlasnica hostela svake godine
23. travnja ispred svojih Jiza polae zdjelicu crvene rie, voe i vodu te
tako odrava kratak osobni ritual.
Mjetani Jizu upuuju najraznovrsnije molitve. Dok druga
budistika boanstva imaju i mranu stranu koje se ljudi pribojavaju, to ne
vrijedi za Jiza. Njegovo je lice uvijek nasmijano i dobroudno, on svojom
pojavom u ljudima izaziva povjerenje. Smije se na raskrijima putova, u
blizini tranica, na mjestima gdje titi ljude od prometnih nesrea, stoga mu
se oni, sklapajui dlanove, poklanjaju i u mislima obraaju.
Stud. ethnol. Croat., vol. 25, str. 253-281, Zagreb, 2013.
Iva Laki Para: Sinkretike religijske prakse na podruju Yamagate (Japan)
277
Slika 5: Roku Jiz ili est Jiza na ulazu u hram Fukushji
(fotograrala Iva Laki Para, studeni 2006.)
Slika 6: Roku Jiz ili est Jiza u dvoritu hostela u Soegawi
(fotograrala Iva Laki Para, studeni 2006.)
Stud. ethnol. Croat., vol. 25, str. 253-281, Zagreb, 2013.
Iva Laki Para: Sinkretike religijske prakse na podruju Yamagate (Japan)
278
ZAKLJUAK
Cilj ovoga istraivanja bio je kroz direktan kontakt i razgovore s
mjetanima utvrditi na koji nain ljudi u svakodnevnom ivotu doivljavaju
Jiza i to ga ini najpopularnijim budistikim boanstvom u Japanu.
U mjestu Higashihorikoshi u japanskoj prefekturi Yamagata u prolosti
su se redovno odravali festivali njemu posveeni. Danas se oni vie ne
odravaju, no Jiza se esto posjeuje i obraa mu se u slobodnoj formi.
Starija je generacija sudjelovala na festivalima Jiza u travnju i
kolovozu, no oni su se (budui da je lokalna miko preminula) prestali
odravati pa se mlaa generacija samo osobno i u slobodnoj formi obraa
Jizu. U prolosti su u tom festivalu sudjelovale samo ene. I sada je Jiz
prije svega ensko boanstvo, no u sluaju pojave zdravstvenih problema
obraaju mu se i mukarci. Ipak, uvrijeeno je miljenje da je on prvenstveno
zatitnik enskoga tijela i djece.
Sa sigurnou se moe tvrditi da ljudi prema Jizu osjeaju bliskost.
ene mu se obraaju za enske probleme, mukarci kada imaju problema
sa zdravljem, svi zajedno da njihova djeca rastu sretna, zdrava i zatiena.
Kada se dijete rodi obavezno se zahvaljuje Jizu a kada neto poe po zlu,
Jiz je tu da eni i njezinoj obitelji prui utjehu i milost. Druga budistika
boanstva imaju i zastraujuu stranu, rituali koji se uz njih veu obinim
su ljudima nerazumljivi, no Jiz je drugaiji i to zato to je od svih
budistikih boanstava jedini uistinu u potpunosti uklopljen u japanska
puka predbudistika vjerovanja koja su i danas, u modernome Japanu, vrlo
iva. Dovoljno je spomenuti da meu novim vjerskim pokretima u Japanu
nekoliko njih ima tipino amanistike karakteristike.
11
11
Prvi novi religijski pokreti (jap. shinshky) formiraju se krajem perioda Tokugawa
i pod snanim su utjecajem intoizma i amanizma. Osnivaica najpoznatijega od njih,
Tenrikyoa, Nakayama Miki, proglasila je svoje tijelo bojim hramom koji osigurava
komunikaciju s bogom Tenri-O-no-Mikotom. Osniva Kurozumikyoa, intoistiki sveenik
imenom Kurozumi isti je odnos gajio s boicom Amaterasu Omikami, a osnivaica
Konkkya, Deguchi Nao, kuanica je koja se proglasila prenositeljicom poruka boga
Ushitora no Konjina (Bocking 1996:203, 111, 105). Mnoge su nove religije nastale u
meuvremenu, neke pod veim ili manjim utjecajem kako intoizma tako i budizma, te
kranstva. Zahvaljujui japanskoj emigraciji, danas imaju podrunice po cijelome svijetu,
a njihovi se sljedbenici broje u milijunima.
Stud. ethnol. Croat., vol. 25, str. 253-281, Zagreb, 2013.
Iva Laki Para: Sinkretike religijske prakse na podruju Yamagate (Japan)
279
Povijesni nam podaci svjedoe da je prije 1500 godina u Japanu
postojao sistem ena vladara koje su se oslanjale na magijsku karizmu.
Taj je sistem zamijenjen birokratskom administracijom proizalom iz
konfucijanizma i budizma. Unato tome, amanistike prakse u Japanu nisu
izumrle, ve su se iz centra moi premjestile u provinciju, gdje su nastavile
biti na usluzi obinim ljudima. Hori (1975:284) smatra da je to zato to u
psihologiji obinih Japanaca postoji duboko ukorijenjen osjeaj povjerenja
u takve ene, toliko snaan da ih navodi da u njima vide magijsku karizmu
koja see jo u pradavna vremena i da slijede njihove upute. Jo i danas,
navodi Hori (ibid. 284), ljudi se na podruju Thoku obraaju amanki miko
kada trebaju donijeti neku vanu odluku ili unijeti neku vanu promjenu
u svoj ivot, a na pitanje zato to rade, odgovaraju: Iako se sve to ini
nelogino, osjeam nemir ako se ne konzultiram s miko.
Iako su budizam i konfucijanizam ostavili dubok trag u japanskoj
kulturi, upravo je intoizam, kao religija u koju su ubrojena brojna stara
puka vjerovanja, imao ulogu glavnog podupiraa duhovnog ivota
Japanaca. Jiz je oit primjer jedne takve intoizacije budizma i sinkretizma
japanske vjersko-religijske paradigme.
LITERATURA
AMBROS, Barbara. 2010. Vengeful Spirits or Loving Spiritual Companions: Changing
Views of Animal Spirits in Contemporary Japan. Asian Ethnology, 69/1:3567.
ANDERSON, Richard i Elaine MARTIN. 1997. Rethinking the Practice of Mizuko Kuy
in Contemporary Japan: Interviews with Practitioners at a Buddhist Temple in
Tokyo. Japanese Journal of Religious Studies, 24/12:121143.
BLACKER, Carmen. 1999. The Catalpa Bow: A Study of Shamanistic Practices in Japan.
Tokyo: Japan Library.
BOCKING, Brian. 1996. A Popular Dictionary of Shinto. Richmond: Curzon Press.
BROOKS, Anne Page. 1981. Mizuko kuy and Japanese Buddhism. Japanese Journal
of Religious Studies, 8/34:119147.
GNC-MOAANIN, Klara. 2001. Religije Japana. Istone religije. Skripta za studente.
Zagreb: Filozofski fakultet, Katedra za indologiju, 85140.
GROEMER, Gerard. 2007. Female shaman in Eastern Japan during the Edo
Period. Asian Folklore Studies, 66:2753.
Stud. ethnol. Croat., vol. 25, str. 253-281, Zagreb, 2013.
Iva Laki Para: Sinkretike religijske prakse na podruju Yamagate (Japan)
280
HORI, Ichir. 1975. Shamanism in Japan. Japanese Journal of Religious Studies,
2/4:231287.
HOSHINO, Eiki i TAKEDA, Dsh. 1987. Indebtedness and Comfort: The Undercurrenst
of Mizuko Kuy in Contemporary Japan. Japanese Journal of Religious Studies,
14/4:305320.
JAUK-PINHAK, Milka. 2001. Buddhizam i inizam. Istone religije. Skripta za
studente. Zagreb: Filozofski fakultet, Katedra za indologiju, 85140.
KAWAMURA, Kunimitsu. 2003. A Female Shamans Mind, Body and Possession.
Asian Folklore Studies, 62:255287.
LEWIS, I.M. 2003. Ecstatic Religion. A Study of Shamanism and Spirit Possession.
London New York: Routledge Taylor & Francis Group.
MALINOWSKI, Bronislaw. 1932. Argonauts Of The Western Pacic. New York: George
Routledge & Sons.
PYE, Michael. 1986. Japanese Festivals. U Festivals in World Religions, ur. Alan Brown.
London: Longman.
ROSS, Catrien. 1996. Japanese Ghost Stories: Spirits, Hauntings and Paranormal
Phenomena. Tokyo Rautland, Vermont Singapore: Tuttle Publishing.
SHINNO, Toshikazu. 1993. From Minkan-shink to Minzoku-shky, Reection on the
Study of Folk Buddhism. Japanese Journal of Religious Studies, 20/23:187206.
SMITH, Bardwell. 1988. Buddhism and Abortion in Contemporary Japan: Mizuko
Kuy and the Confrontation with Death. Japanese Journal of Religious Studies.
15/1:324.
TONNIES, Ferdinand. 1963. Community and Society (Gemeinschaft und Gesellshaft).
New York: Harper Torchbooks.
WATANABE, Shoko. 1968. Japanese Buddhism: A Critical Apprisal. Tokyo: Kokusai
Bunka Shinkokai.
Stud. ethnol. Croat., vol. 25, str. 253-281, Zagreb, 2013.
Iva Laki Para: Sinkretike religijske prakse na podruju Yamagate (Japan)
281
Iva Laki Para
SYNCRETIC RELIGIOUS PRACTICES IN CASE OF YAMAGATA, JAPAN
General urbanization and rapid depopulation of villages left many Japanese rural
households and communities without the young generation. Changes in lifestyle are
reected in rural traditions and religious practices. This shift in practices and meanings of
folk beliefs in the modern Japanese society is well evident on the example of Jiz bosatsu,
buddhist deity, protector of children, pregnant women and travelers. This essay explores
and identies the concepts and practices associated with the phenomenon of Jiz worship
in Japan in the past and the present, with particular emphasis on the commercialization of
the phenomenon through mizuko kuy rituals.
Key words: Boddhisattva Jiz, japanese folk religion, mizuko kuy cult