You are on page 1of 19

A.

JEZICI ITALIJE

Za razliku od Grke gdje je postojao (u historijskom razdoblju) jedan jezik s mnogo
dijalekata, Italija je bila zemlja s mnogo jezika: tu nalazimo neindoeuropske, indoeuropske
jezike (ie.) koji nisu iz italske skupine te jezike srodne latinskom.

Neitalski jezici
Etruanski - jezik naroda koji je izvrio ogroman utjecaj na rimsku kulturu. Nije jasno
pripada li ie. jezicima (predaja ih povezuje s Anatolijom, u novije vrijeme s hetitskim, ali
teorije su jo uvijek nepotvrdive).
Etruanski je poznat sa gotovo 9000 natpisa, koji se javljaju od VIII. st. a. Ch. sve do nove
ere. U 80% sluajeva radi se o nadgrobnim natpisima koji sadre neto vie od imena
pokojnika; ostali tipovi natpisa su posvetni, darovni, vlasniki i izdavaki, graevinski natpisi,
ploice prokletstva, obredni propisi, izmeu ostaloga i jedan zemljini ugovor.
Jedan neepigrafski spomenik sadran je u knjizi napisanoj na platnu, tzv. Zagrebaki povoji
mumije; L(iber) L(inteus) III. St. a. Ch., sauvane, sadri kalendarski poredane obredne
upute. Etruanski je pisan posebnim alfabetom koji pokazuje brojne varijante ovisno o
vremenu i mjestu.
Ligurski govorio se oko Genovskog zaljeva; smatra se ie. jezikom. Lingvistiki je
materijal krajnje oskudan samo nekoliko imena mjesta i plemena.
Venetski Veneti (sjeverni Jadran); c. 300 kratkih natpisa
Mesapski - podruje Kalabrije, c. 200 natpisa
Grki gotovo cijeli juni dio Italije, posebno uz obalu.

Italski jezici
Dijele se tradicionalno na dvije skupine:
1. Sabelska sadri otprilike desetak epigrafski potvrenih dijalekata koji su se govorili
u istonom dijelu srednje Italije i u donjoj Italiji; skupina je dobro potvrena preko
oskikog i umbrijskog jezika. Oskiki je jezik samnitskog podrijetla (c. 400 natpisa
raznolikog sadraja), a umbrijski jezik dan. pokrajine Umbrije. Najpoznatiji je po
nalazu sedam bronanih ploa: Tabulae Iguvinae koje sadre obredne propise i
zakone; to je najdui takav tekst pronaen na podruju grko-rimske antike.
Ostali sabinski jezici: pelignijski, marucinijski, vestinski, volanski, marsijski,
sabinski, junopicenski i ekvinski.
2. Latinsko- faliskika latinski je jezik grada Rima, faliskiki je dijalekt grada
Falerija, c. 60 km od Rima (usred etruanskog podruja); grad su Rimljani unitili
241., a stanovnici su naselili 6km dalje Nove Falerije. Poznat je s jedva 300 natpisa iz
perioda VII-II. st., kratki i fragmentarni. Jake su slinosti s latinskim. Npr.:
FOIED-VINO-PIPAFO-CRA-CAREFO
HODIE-VINUM-BIBAM-CRAS-CAREBO lat. (Danas u piti vino, sutra (neka) neu
imati).

Latinski jezik
Podrazumijeva jezik Lacija, srednjoitalskog kraja koji se prua od donjeg toka Tibera
prema jugu i istoku, sa svojim gradovima: Rim, Tibur, Praeneste, Tuskul, Aricija,
Lavinij, Lanuvij, Ardea itd. Ipak se jo od antike razlikuje govor grada Rima.
Izvan Lacija, latinski se proirio rimskom ekspanzijom (poevi od IV. st. a. Ch.)
zahvaljujui osnivanju kolonija izvan latinskog podruja s jedne strane i davanju
graanskog prava s druge strane (za to je nuan preduvjet bio poznavanje latinskog
jezika).
Nakon propasti ZRC 476. godine, latinski se izgubio u jugoistonoj Europi i sj. Africi.
U preostalom podruju: Iberski poluotok, Francuska i Italija, vicarska (osim kantona
njem. govornog podruja), Dalmacija, Ruminija, govore se romanski jezici kao
nastavljai latinskog sve do novog doba: portugalski, panjolski, katalonski,
provansalski, francuski, retoromanski, talijanski, sardski, delmatski i rumunjski.

Latinski je potvren od perioda VII/VI. st. sve do 600. godine A. D. preko natpisa i
knjievne predaje. Knjievni latinski poinje 240. godine a. Ch. s Livijem
Andronikom koji je preveo Homerovu Odiseju na latinski.
Klasini, knjievni, latinski nastavlja se u srednjem vijeku preko srednjovjekovnog
latinskog, kasnije novolatinskog. S druge strane, govorni (vulgarni-) latinski
nastavlja ivjeti u romanskim jezicima, koji od VIII./IX. stoljea nastupaju kao
samostalni jezici.
Povijest latinskog jezika moe se podijeliti na sljedei nain:
1. Arhajski latinski (obuhvaa rani, pretknjievni, latinski: od poetka predaje do
240.g. a. Ch. i starolatinski: pretklasini period do I. st. a. Ch.)
2. Klasini latinski (81. g. a. Ch. (prvi Ciceronov nastup) 14. A. D. (smrt Augusta)
3. Srebrni latinitet (do Trajanove smrti, 117. A. D.)
4. Arhaizirajui period (do smrti Marka Aurelija, 180. A. D.)
5. Kasni latinski (do VIII. st.)


B. STAROLATINSKI NATPISI
Literatura
C.I.L.= Corpus Inscriptionum Latinarum, Berlin 1862. etc.
Alfred Ernout, Recueil de textes latins archaiques, Paris 1947.
Vittore Pisani, Testi latini arcaici volgari, Torino 1947.
E. H. Warmington, Remains of Old Latin, vol. IV: archaic inscriptions, LCL, London,
1953.

vrste natpisa:
- nadgrobni natpisi: TITULI SEPULCRALES
- zavjetni natpisi: TITULI SACRI
- poasni natpisi: TITULI HONORARII
- javni natpisi, o/na javnim graevinama: TITULI OPERUM PUBLICORUM
- napisi na predmetima: INSTRUMENTUM, NUMMI
- natpisi koji sadre dokumente: INSTRUMENTA sive
1
ACTA
Do 300te godine a. Ch., natpisi se pojavljuju samo povremeno, a od carskog perioda
mnogobrojno, daju vjernu sliku jezika govorenog u svoje vrijeme.

NAJSTARIJI NATPISI:

1. Fibula Praenestina, c. 600., CIL I 2, 3 (W. 196, E. 1, P. 3)



1
sive: ili
- natpis na zlatnoj kopi (fibula), naenoj u Praenesti (dananja Palestrina,
jugoistono od Rima), 1881. Tipoloki se kopu datira u kraj VII. ili poetak
VI. stoljea. uva se u Museo Pigorini u Rimu.
Arheolog A. Helbig i filolog F. Dmler su je 1888. god. predstavili javnosti. Mnogi je
smatraju Helbigovim falsifikatom. Ako i jest autentina, onda je rije o najstarijem
latinskom tekstu, ali ne na rimskom, ve dijalektalnom latinskom.
Napisan je grkim slovima zdesna nalijevo, kao na brojnim starijim grkim i italskim
natpisima. Latinski glas [f] u grkome nije postojao i ovdje je napisan kombinacijom
digamme i khi (gr. =v, =kh); takvo pisanje je poznato iz natpisa na drugim
italskim jezicima (etruanski, venetski), to u Helbigovo vrijeme jo nije bilo
poznato te bi to bio argument za autentinost natpisa.


MANIOS|MED|FHE|FHAKED|NVMASIOI
fh fh .

Komentar:
MANIOS: o>u na kraju rijei (karakteristino za N. i Ak. 2. deklinacije): klas.
Manius (osobno rimsko ime, Manije
2
)
MED: ak. sg. s ouvanim zavrnim d (esto i u Abl. zamjenica i imperativu): me
FHEFHAKED: 3. l. sg. pf. glagola facere (u oskikom je potvrena reduplicirana
perfektna osnova fefac-): klas. FECIT
NVMASIOI: ouvalo se S meu vokalima, koje kasnije prelazi u r- (rotacizam)>
Numarioi (ispred r svaki vokal slabi u: e)>Numerioi (diftong oi razvija se u ):
klas. Numerio (Numerius, ii, m. osobno rimsko ime Numerije)

klasini lat:
Manius me fecit Numerio.

Prijevod:
Manije me izradio za Numerija.
- posvetne formule tipa taj i taj me uinio za toga i toga bile su uobiajene

2
esto se skrauje: M' ili Man.


2. Lapis niger, VI. st., CIL I 2, 1 (W. 242, E. 2, P. 1)
Natpis je naen na etverostranom stupu (cippus), iskopanom 1899. god. na rimskom
Forumu, gdje i danas stoji. Potjee otprilike iz VI. stoljea i najstariji je latinski natpis
s podruja Rima.

1 QVOIHOI[...
2 ...] SAKROS : ES
3 ED SORL[...
4 ...]IA[...]IAS
5 RECEI IC[...
6 ...]EVAM
7 QVOS : RE[...
8 ...]M KALATO
9 REM : HAI[...
10 ...]TOD : IOVXMEN
11 TA : KAPIA : DOTAV[...
12 M : I TE : RI[...
13 ...]M : QVOIHA
14 VELOD : NEQV[...
15 ...]OD IOVESTOD
16 LOIQVIOD

Natpis je uklesan na etiri strane stupa: tri reda na prvoj, po etiri na ostalima.
Posljednji red upisan je manjim slovima na brid stupa. Stup je vrlo oteen i natpis je
sauvan samo u donjem dijelu.
Natpis je pisan arhajskim latinskim pismom, i to bustrofedon
3
. Odvajanje rijei trima
okomito postavljenim tokama nedosljedno je provedeno.
Razumljivo je samo nekoliko rijei, ali sasvim se jasno radi o sakralnom propisu.

Mogui komentar:
QVOIHOI: nom. sg. zamjenice qu, HOI je vjerojatno oblik zamjenice hic

3
termin dolazi iz gr. [bus] govedo, [strph] okreem: dakle na nain okretanja goveda
(zdesna nalijevo, sljedei red slijeva nadesno, itd.)
SAKROS: sacer, svet/proklet
4
(ovo je jedina pisana potvrda sa zavretkoma ros)
ESED: esset ili erit (oblici glag. biti; konj. ipf. ili fut. I), sa zavretkom -ed kao na
prethodnom natpisu. Na futur ukazuje sadraj natpisa (koliko ga moemo
rekonstruirati)
Rijeima SAKROS ESED odreuje se kazna za prekritelja propisa: QVOI ...
SAKROS ESED tko (prekri/osvkvrne to i to) bit e proklet.
Takva je kazna poznata iz starijih rimskih zakona koje su Rimljani datirali u
kraljevsko doba (Numa Pompilius statuit eum, qui terminum exarasset, et ipsum et
boves sacros esse, Numa Pompilije je odredio da tko pree granicu, bit e proklet i
on i goveda, Paulus 505, 20), a moda je postojala jo u Zakoniku XII ploa
sredinom V. st. pr. Kr.
RECEI: reg, s izvornim dativnim nastavkom ei. Ako je natpis iz kraljevskog doba,
radi se o kralju, a ako iz republikog, to je rex sacrorum, sveenik koji je do kraja
poganskog Rima obavljao obrede koji su izvorno pripadali kralju.

KALATOREM: calator je bio glasnik koji je iao pred sveenicima i upozoravao
ljude da prestanu s aktivnostima koje bi mogle ugroziti ispravnost obreda.

IOVXMENTA: imenta zaprena stoka, od korijena * e g/ o g- (usp.
iungere, iugum), s ouvanim diftongom ou i konsonantskom skupinom -(k)sm-.
To to se na natpisu spominju calator i imenta omoguava nam precizirati sadraj.
Vjerojatno se radi o izbjegavanju nepovoljnog znaka koji su rimski auguri zvali iuges
auspicium.
Natpis je naen upravo na mjestu gdje su rimski auguri jo u historijsko vrijeme
redovito prolazili pri vanim obredima.

KAPIA: obino se tumai kao 3. l. sg. konj. prez. glagola capere, ali u tom bi se
sluaju oekivalo *KAPIAD. Zavrno -d ovdje se moda ne pie zato jer istim glasom
poinje sljedea rije, ili su rijei pogreno rastavljene.

IOVESTOD: abl. sg. na -d (kao i prethodna oteena rije), klas. iust, od osnove *
o es- (is, iris).

4
sacer znai i svet i proklet: onaj koji je van zakona (tko mu god naini tetu, nee odgovarati za to).

LOIQVIOD: vjerojatno ablativ koji se slae s prethodnom rijeju, ali znaenje ostaje
nejasno.



3. Duenos, oko sredine VI. st., CIL I 2, 4 (W. 54, E. 3, P. 4)

Natpis je urezan na tri ukrasne posudice s povezanim uima. Naen je 1880. pri
iskapanju doline izmeu Kvirinala i Viminala, a uva se u Staatliche Museen
preussischer Kulturbesitz u Berlinu. Star je otprilike kao prethodni ili neto mlai i
najdulji je latinski natpis stariji od III. st. pr. Kr.

Pisan je zdesna nalijevo, a
zanimljivo je da posudu treba
okrenuti dnom prema gore (ili
je dignuti iznad glave) da bi se
natpis mogao itati. Dobro je
ouvan i lako itljiv, ali
njegovo je tumaenje u
mnogim detaljima dvojbeno
ne samo zbog starinskog
jezika, nego prije svega zato
to rijei nisu odvojene.
Pouzdano je da se radi o
tekstu u kojem predmet govori vlasniku u ime darovatelja, to nije nimalo uobiajeno.

IOVESATDEIVOSQOIMEDMITATNEITEDENDOCOSMISVIRCOSIED
ASTEDNOISIOPETOITESIAIPACARIVOIS
DVENOSMEDFECEDENMANOMEINOMDVENOINEMEDMALOSTATOD

Komentar:
Prvi red je najmanje problematian i obino ga se dijeli ovako:
IOVESAT DEIVOS QOI MED MITAT NEI TED ENDO COSMIS VIRCO SIED
IOVESAT: irat
DEIVOS: ak. pl. osnove *de o- od koje je nastala latinska imenica deus i pridjev
i: divos, deos
QOI qu
MED, TED: ak. sg. osobne zamjenice za 1. odn. 2. osobu: me, te

MITAT: 3. l. sg. ind. prez., kao i IOVESAT; oblik MITAT ita se i na prilino starom
natpisu iz Tibura i po svemu sudei i tamo je indikativ, tako da pored uobiajenog
mittere treba pretpostaviti postojanje glagola *mitre (slati) koji je pripadao I.
konjugaciji.
NEI: negativni pogodbeni veznik, klas. n: ako ne
ENDO, kao i EN u treem redu, za klas. in; TED ENDO = in te (anafora).
COSMIS: klas. cmis nakon ispadanja -s- i duljenja prethodnog vokala (pridjev comis,
usluan, ljubazan, prijatan)
VIRCO: pisanje C za /g/: virgo djevojka, djevica
SIED: konjunktivi (optativi) glagola biti: siem, sies itd. uobiajeni su kod starijih
pisaca Zavrno -D je refleks sekundarnog nastavka *-t, kao nie u FECED

Klasino:
iurat deos qui me mittit ne in te comis virgo sit
otprilike: zaklinje se bogovima onaj koji me alje, ako prema tebi djevica ne bude
ljubazna...

Drugi red je posve nerazumljiv:
AST bi moglo odgovarati klasinom suprotnom vezniku ast, at (a ...)
NOISI, VOIS: esto tumaenje kao klas. nisi (osim ako), vis (od glagola velle=htjeti),
nije prihvatljivo.
PACARI: obino se tumai kao infinitiv prez. pasiva glagola pacare
umilostivljavati. Problematino ostaje to to je -r- u infinitivima vjerojatno nastalo
od -s- rotacizmom, koji u vrijeme ovog natpisa jo nije djelovao (inae bi bilo
PACASI)

trei se dijeli ovako:
DVENOS MED FECED EN MANOM EINOM DVENOI NE MED MALO
STATOD
DVENOS: klas. bonus, nakon promjene -e- > -o- te d - > b- . Mogue je da se radi o
imenu ili nadimku.
FECED: fecit
EN: mlae in, usp. ENDO.
MANOM: ak. sg. pridjeva manus dobar . Taj pridjev potvruju samo rimski
gramatiari koji su za njega znali iz carmina saliaria. Znaenje dobar skriva se u
nekim izvedenicama, npr. mane jutro (tj. dobar, povoljan dio dana) ili Manius,
otprilike Dobrica.

EINOM: rije je nejasna, ali najvjerojatnije se radi o imenici u akuzativu koju opisuje
pridjev MANOM. Nije nevjerojatno tumaenje da je to imenica izvedena od korijena
*e - ii, pa bi EN MANOM EINOM znailo neto kao in bonum exitum, na
dobar ishod.
DVENOI: -i, dat. sg. o-deklinacije (boni: dobrome), usp. NVMASIOI.
MALO STATOD: prva rije bit e nominativ sg. pridjeva malus; zavrno -s se ne pie
jer istim glasom poinje slijedea rije STATOD, 3. l. sg. imperativa II, klas. stat,
ovdje vjerojatno u znaenju postaviti, dati.

znailo bi: bonus me fecit in bonum exitum, bono ne me malus sistito, dobar me je
stvorio u dobru svrhu, neka me lo ne daje dobromu. Istiemo, meutim, da to
tumaenje treba uzeti cum grano salis.



4. Umbria
366a (XI 4766), Spoletium, 1876., lex dicta, non multum post 241., cum Spoletium
colonia Latina (W. 154, E. 64)
- odnosi se na posveeno zemljite na kojem se zabranjuje oskvrnjenje za koje
je predodreena kazna
- na kamenom cippu (cippus - stupi)
- pronaen 1876. godine
Textus:
HONCE LOVCOM | NEQVS VIOLATOD | NEQVE EXVEHITO NEQVE |
EXFERTO QVOD LOVCI | SIET NEQVE CEDITO | NESEI QVO DIE RES
DEINA | ANVA FIET EOD DIE | QVOD REI DINAI CAVA | [F]IAT SINE
DOLO CEDRE [L]ICETOD
SEIQVIS | VIOLASIT IOVE BOVID | PIACLVM | DATOD
SEIQVIS SCIES VIOLASIT DOLO MALO | IOVEI BOVID PIACLVM |
DATOD ET A CCC | MOLTAI SVNTOD | EIVS PIACLI | MOLTAIQVE
DICATOR[EI] EXACTIO
EST[OD]

Postoje neke razlike u proitanju natpisa:
NEQVS:NEQVIS
VIOLATO:VIOLATOD
CEDITO:CAIDITOD
EOD DIE:EOD DIED
CAVA:CAVSA
SEIQVIS:SEQVIS
IOVE:IOVEI
MOLTAIQVE:ET MOLTAI
DICATOREI:DICATORI=dictatori

Komentar:
HONCE: estica ce u pokaznim zamjenicama ispada u klasinom lat.; ta se pojava
ispadanja sloga naziva apokopa; o>u: hunc
LOVCOM: ou>u (lucus, -i, m. gaj, lug)
VIOLATOD, EXVEHITO, EXFERTO, CEDITO: impt. II (violo, 1. oskvrnuti; eveho,
3. izvoziti; eferre iznositi; cedo, 3. sjei, rezati); zavrno d esto je kod osobnih
zamjenica (MED, TED) u Ak. i svih imenica u Abl. Sg., kod prijedloga (SVPRAD,
EXTRAD) i u imperativnim zavrecima; latinski je eliminirao komplicirane
konsonantske skupine te stoga umjesto exferre u klasinom lat. nalazimo eferre,
eveho umj. exveho, i sl.
LOVCI: ou>u; ostatak starog Lokativa: luci (u gaju)
SIET: SIT (konjuktiv prezenta glagola biti; indikativ: sum, es, est, sumus, estis,
sunt; konjuktiv: sim, sis, sit, simus, sitis, sint).
NESEI: u sredini rijei e>i; diftong ei>i (pogodbeni veznik nisi=ako ne, osim ako)
DEINA: diftong ei>i; esto je ispadanje (poluvokal u=izgovara se kao eng w) u
sredini rijei izmeu vokala: DINA, odn. DIVINA (boanska, vee se uz res)
FIET: klas. FIT (fio, inf. fieri, bivati, postajati)
EOD: ve spomenuto zavrno d u ablativu pokaznih zamjenica koje u klasinom lat.
ispada - slae se uz imenicu DIE
CAVSA : u funkciji prijedloga sa Gen. (radi, zbog), dakle uz:
REI DINAI : diftong ai>ae (I. deklinacija): REI DIVINAE
SINEDOLO : SINE DOLO (sine: prijedlog s Abl.: bez; dolus, i, n.: varka, lukavtina:
ovdje u smislu: povreda kulta, oskvrnue)
LICETOD, DATOD: imperativ II, ve spomenuto zavrno d koje ispada (licet:
bezlini glagol, dakle ima oblike samo za 3.l. sg: moe se, doputeno je; do, 1.: dati)
SEIQVIS : SI QVIS: ei>i (si: pogodbeni veznik)
SCIES: SCIENS: particip prezenta akt. (scio, 4.): znajui, onaj koji zna
VIOLASIT: pf. akt. (violo, 1.)
IOVE, IOVEI: dat. sg.. ei, e>i (slabljenje vokala): IOVI (posebna deklinacija:
Iuppiter-Iovis-Iovi-Iovem-Iuppiter-Iove)
BOVID: abl. sg. BOVE: zavrno d u Abl. sg. kod imenica ispalo je u klasinom lat.
(takoer posebna deklinacija: bos-bovis-bovi-bovem-bos-bove; boves-boum-bubus-
boves-boves-bubus)
A.: kratica za ASSES
MOLTAI: u I. dekl. ve spomenuto ai>ae (multa, ae, f.: novana kazna, globa)
SVNTO, ESTOD: imperativi glagola biti: 3.l. pl. i 3.l. sg.
PIACLI: pored PIACVLVM: ispadanje sloga naziva se sinkopa (piaculum, -i, n. rtva
pomirenja, pokajnica)

Klasini lat:
Hunc lucum nequis violato neque evehito neque efferto quod luci sit neque cedito nisi
quo die res divina annua fit. eo die quod rei divinae causa fiat sine dolo cedere liceto.
si quis violavit, iovi bove piaculum dato.
si quis sciens violavit dolo malo, iovi bove piaculum dato et asses CCC multae sunto
eius piaculi multaequae dicatori exactio esto.

Prijevod:
Da nije tko oskvrnuo ovaj gaj, ni izvozio niti iznosio to to je u gaju, niti sjekao osim u
dan u koji bude boanska godinja stvar (svetkovina).
U taj dan to se bude dogaalo radi boanske svetkovine, neka bude dozvoljeno sjei
bez povrede. Ako tko znajui (to) oskvrne, neka da Iuppiteru rtvu pomirenja
govedom (u govedu). Ako tko znajui (to) oskvrne u zloj namjeri, neka da Iuppiteru
rtvu pomirenja govedom i neka bude globa 300 as. Izvrenje njegove rtve i
novane kazne neka bude na diktatoru (u nadlenosti diktatora).

ELOGIA SCIPIONUM (III st.)
- natpisi sa grobnice obitelji Scipion
- kada se Scipion Afriki vratio iz Kartage, gdje je pobijedio, optuen je za
korupciju. Mada osloboen, zabranio je da se pokopa te stoga o njemu nema
natpisa, ali ih ima o drugim Scipionima
- grobnice se nalaze kraj Apijeve ceste (Via Appia); natpisi su iz 3/2. st. a. Ch.
- uvrteni su na poetke rimske knjievnosti, pisani originalnim rimskim
stihom: saturnijskim (Versus Saturnius)
1.
6-7, Scip., cs. 298., cens. 289. (290.?). (E.13-18)
-sarkofag sahranjenog Scipiona uva se u Vatikanskom muzeju
- potjee iz 3. st. a. Ch.
- ime je napisano prije njegovog konzulovanja: titule su kasnije dodane
grobnica podignuta oko 150.



[L CORNELI]O CN F SCIPIO
CORNELIVS LVCIVS SCIPIO BARBATVS GNAIVOD PATRE
PROGNATVS FORTIS VIR SAPIENSQVE QVOIVS FORMA VIRTVTEI
PARISVMA FVIT CONSOL CENSOR AIDILIS QVEI FVIT APVD VOS
TAVRASIA CISAVNA SAMNIO CEPIT SVBIGIT OMNE LOVCANAM
OPSIDESQVE ABDOVCIT


Komentar:
L je kratica za rimsko ime Lucius;
CORNELIO: N. sg.; spomenuli smo da se zavrno s i m slabo ulo te se tako i nije
biljeilo; dakle, trebalo bi glasiti CORNELIOS, o>u te u klasinom nastane oblik:
Cornelius
Lucius Cornelius Scipio;
ono to ostaje izmeu je tzv. filijacija (navoenje njegova oca, djeda ili dr. pretka)
koja se pie u genitivu: sin/unuk/neak toga i toga...
Dakle, F je kratica za filius (sin), a Cn za rimsko ime Gnaeus
5
(v. fusnotu!); smisao bi
morao biti: sin Gneja pa emo i na lat. Gneja staviti u genitiv: Gnaei filius
potpun Titulus: LVCIVS CORNELIVS GNAEI FILIVS SCIPIO

U nastavku natpisa, zapoinje opet s navoenjem podrijetla:
BARBATVS: bradati mu je nadimak;
GNAIVOD: ai>ae; (V) ispada meu vokalima, zavrno d takoer: GNAEO (Abl.
sg., slae se uz PATRE) : od oca Gneja
PROGNATUS: particip perfekta od pronascor, 3.: roen od . . . (trai Ablativ:
Gnaeo patre)
QVOIVOS: qu=c ; o>u; (V) ispada meu vokalima; os>us: cuius
VIRTUTEI: ei>i, dat. sg.: virtuti (dat. sg. virtus, tis, f. vrlina)
PARISVMA: PARISSIMA: dvostruki konsonanti rijetko se biljee; postoje paralelni
oblici: libet-lubet, maxuma-maxima, pa tako i parissuma-parissima: superlativ:
najslinija; vrlo slina (odnosi se na FORMA): njegov je izgled bio vrlo slian vrlini
(tj. koliko lijep, toliko i dobar)
AIDILIS: ai>ae: aedilis
QVEI: ei>i: qui
FVIT: fuit, pf. glagola biti (koji je kod vas bio edil)
TAVRASIA, CISAVNA, SAMNIO, ... OMNE: krajnje m se, kako se ve
spomenulo, rijetko biljei jer se slabo ulo; svi su Ak. sg.: Taurasiam, Cisaunam,
Samnium (o>u), ... omnem Lucanam (v. dolje)

5
s obzirom da Rimljani u pisanju nisu razlikovali zvuni i bezvuni grleni glas, i k i g pisali su
kao C; zato na natpisima nalazimo kraticu C za ime Gaius, a Cn za Gnaeus.
CEPIT, SVBIGIT: pf. akt. (capio, 3, cepi, captum, osvojiti; subigo, 3. -egi, -actum;
podvrgnuti (svojoj vlasti)
LOVCANAM: ou<u
ABDOVCIT: ou>u: abducit (abduco, 3. odvesti)
OPSIDESQVE: ET OPSIDES: ozvuenje p<b (obses, -sidis, m. talac) vee se uz
abducit.

Klasini lat:
Titulus: Lucius Cornelius, Gnaei filius, Scipio
Textus: Cornelius Lucius Scipio Barbartus Gnaeo patre pronatus fortis vir
sapiensque cuius forma virtuti parissima fuit
consul, censor aedilis qui fuit apud vos Taurasiam, Cisaunam, Samnium cepit, subigit
omnem Lucanam obsidesque abducit.

Prijevod:
Naslov: Lucije Kornelije, Gnejev sin, Scipion
Tekst: Cornelije Lucije Scipion Bradati, roen od oca Gneja, hrabar i pametan
mukarac iji je lik vrlo sliio vrlini (odnosno: koji je bilo lijep koliko i estit);
taj je meu vama bio konzul, cenzor, edil, zauzeo je Tauraziju, Cizaunu, Samnij,
podvrgnuo itavu Lukanu i odveo taoce.