You are on page 1of 49

SKRIPTA IZ

MALOLJETNICKE
DELINKVENCIJE

1. MODUL

1
RAZNOLIKOST DEFINICIJA POJMOVA DRUŠTVENO NEPRIHVATLJIVOG
PONAŠANJA I MALOLJETNIČKE DELIKVENCIJE

Vaspitna zapuštenost
Sve definicije vaspitne zapuštenosti mogu se svrstati u 3 osnovne grupe:

1. Pod pojmom vaspitne zapuštenosti podrazumjevaju se svi oblici ontidruštvenog
ponašanja mladih. Prema nekim autorima, vaspitna zapuštenost ima tri stupnja ili
faze, i to:
a. vaspitnu ugroženost,
b. vaspitnu zanemarenost
c. maloljetničko prestupništvo.
2. U drugoj grupi su definicije koje pod vaspitnom zapuštenošću podrazumjevaju samo
one oblike ponašanja koji nisu delikvencije, u smislu kršenja krivičnopravnih normi,
već znače njen predhodni stupanj, odnosno tzv. Preddelikventno ponašanje.
3. U trećoj grupi su definicije koje vaspitnu zapuštenost određuju kao stanje u kome se
nalazi pojedina djeca i omladina. Jedni pod tim podrazumjevaju djecu koja su
zaostala u razvoju na nekom ranijem stupnju, tako da su na neki način društven
nezrela i neurotična. Drugi pod ovim pojmom misle na stanje lišenosti normalnih
uslova za razvoj.

Pojam zapuštenost jezički znači zapustiti, zanemariti, ne brinuti, ne njegovati nekoga ili
nešto. Dakle, prema jezičkom značenju vaspitna zapuštenost može zančiti samo lišenost
mladih vaspitne brige i djelovanja, odnosno odsustvo svjesnog planskog i svrsishodnog
utjecaja na njihov razvoj i formiranje.Analizom zakonskih odredbi uočava se da se vaspitno
zanemarenim djetetom smatra djete koje narušava opće prihvaćene norme ponašanja kao
što su npr.bježanje od kuće i škole itd.
Najširi pojam za društveno negativno ponašanje djeteta, jer se pod vaspitno zapuštenim
djetetom smatra djete:
1. koje svojim ponašanjem narušava poće prihvačene norme;
2. vrši prekršaje (npr. Javnog reda i mira)
3. vrši krivična djela koja su inkriminisana propisima krivičnog zakonodavstva.

Društvena neprilagođenost
Pojam društevena neprilagđenost ili socijalna neusklađenost koristi se u više značenja.
1. Pod pojmom društvena neprilagođenost podrazumjevaju se svi oblici devijacije u
ponašanju djece i maldih. Tretiranje djece i mladih sa devijantnim ponašanjem, kao
društveno neprilagođenih osoba, izdražava se humaniji pristup i oni se manje
stigmatiziraju i na taj način izbjegavaju se štete posljedice stigmatizacije.

2. Po drugom shvačanju, a prvenstveno radi izbjegavanja stigmatizacije, pod ovim
pojmom se podrazumjevaju samo devijacije koje znače kršenje krivičnopravnih
normi.

3. Pod ovih pojmom obuhvataju se samo ponašanja koja u manjoj mjeri odudaraju od
uobičajnog ponašanja, tako da na neki način predstavljaju predznak ili predhodni
stupanj delikvencije, odnosno preddelikventno stanje.

Društvena neprilagođenost, u svom značenju, predstavlja neuspjeh određene osobe ili grupe
da se prilagode, odnosno adaptiraju na konkretne društvene prilike i uslove.

MALOLJETNIČKA DELIKVENCIJA

2
Historijski gledano, u oblasti krivičnog prava veoma rano je došlo do respektovanja
starosnog uzrasta učinitelja krivičnog djela u pogledu njihovog pravnog tretiranja.
U suštini se željelo obezbjediti drugačije tretiranje učinitelja krivičnih djela koji se nalaze u
procesu razvoja ili drugačije rečeno, u procesu biopsihčkog sazrijevanja i društvenog
formiranja.

Prodor pedagoških i psiholoških ideja u oblasti krivičnog prava, kada su u pitanju maloljetnici,
rezultirao je drugačijim tretmanom maloljetnih učinitelja krivičnih djela i sankcija koje su
prema njima primjenjivane. Vremenom se mladi izdvajaju u posebnu kategoriju krivično-
pravnih subjekata.Danas je malo zemalja koje nemaju posebne propise o krivičnopravnom
položaju maloljetnika. Ovi propisi su najčešće sastavni dio krivičnih zakonika, a savremena
zakonodavstva u razvijenim zemljama imaju potpuno odvojene propise o regulisanju
krivičnopravnog položaja maloljetnika.

Međutim, bez obzira na to da li je maloljetnički status riješen u okviru opšteg krivičnog
zakonodavstva ili je regulisan posebnim zakonodavstvom, u oba slučaja moraju se odrediti
starosne granice maloljetnika.Pojam maloljetnička delikvencija ima dva konstituivna
elementa i to maloljetnike i delikventno ponašanje – delikvenciju, i zato je neophodno da se
oba konstituitivna elementa detaljnije obrazlože.

a. Maloljetnici – subjekti ponašanja
Maloljetnik je osoba određenog starosnog uzrasta, posebnih biopsihičkih osobina, koja se
razlikuje od djece i odraslih po stepenu emocionalne i intelektualne zrelosti.
Uzrast je veoma je značajan i u građanskom pravu, radnom pravu, socijalnoj zaštiti, ali je na
izvjestan način najznačajniji u krivičnom pravu.

Prvenstveno je značajan u krivičnom pravu zbog toga što se na osnovu uzrasta određuje da
li će neka osoba uopće odgovarati za učinjeno krivično djelo, koje joj se sankcije mogu izreći
ukoliko je krivično odgovorna, koji tip krivičnog postupka ćese prema njoj voditi, na taj način
će se izvršiti krivične sankcije itd.

Savremena krivična zakonodavstva normativno diferenciraju različite starosne kategorije
učinitelja krivičnih djela.

1. Djeca- u zavisnosti od pojedinih krivičnopravnih sistema, predstavljaju učinitelje
krivičnih djela starosti do 8 godina ili najčešće do 14,15 i 16, a u nekim slučajevima i
do 18 godina.

2. Maloljetnici- odnosno učinitelji krivičnih djela, koji zavisno od krivičnopravnog
sistema najčešće imaju od 14 do 18 ili do 21 godinu.

3. posebna kategorija punoljetnih učinitelja krivičnih djela koji prema normativnom
stanovištu zakonodavaca još uvijek pripadaju kategoriji mladih u širem smislu, pa se
najčešće označavaju kao mlađi punoljetnici ili mlađe punoljetne osobe.

Donja starosna granica služi za razgraničenje između djece i maloljetnika, a gornja starosna
granica služi za razgraničenje između maloljetnika i odraslih učinitelja krivičnih djela.
U savremenima krivičnim zakonodavstvima djeca nisu krivično odgovorne osobe, i zato je
važno da se ova donja granica precizira, vodeći pri tome računa da ne bude previše nisko
određena.

Većina svaremenih krivčnih zakonodavstava unutar grupe maloljetnika ima dvije podgrupe:

3
1. starije
2. mlađe maloljetnike.

Tako donja granica iznosi 14 godina života, što znaći da su osobe koje nisu navršile 14
godina djeca i ona nisu krivično odgovorna za učinjena krivična djela. Gornja starosna
granica je 18 godina života, što znači da su osobe uzrasta od navršenih 14 do 18 godina
mloljetnici.

Unutar grupe maloljetnika postoje i dvije podgrupe i to:

1. mlađi maloljetnici uzrasta od navršenih 14 do 16 godina života, i
2. stariji maloljetnici uzrata od navršenih 16 do 18 godina života.

Također, naše zakonodavstvo određuje i kategoriju mlađih punoljetnih osoba , a to su
osobe od navršenih 18 do 21. godinu života.

b. Delinkventno ponašanje – delinkvencija
Nije tačno određeno od kada se koristi izraz delikvencija, ali je sigurno da je njegova
prvobitna upotreba bila vezana za maloljetne učinitelje krivičnih djela. Upravo u tom zančenju
je prvobitno upotrebljena terminološka konstrukcija maloljetnička delikvencija.

Uprkos brojnim razlikama u shvatanju pojma maloljetničke delikvencije, sa krivičnopravnog
aspekta sva shvatanja se mogu svrstati u tri osnovne grupe:

1. U prvoj grupi su shvatanja koja polaze isključivo od opštih krivičnopravnih
inkriminacije u određenom društvu i delikventnim smatraju samo ponašanja mladih
određenog uzrasta, koja su propisana kao krivična djela i za odrasle članove tog
društva. Zapravo, pristalice ovog shvatanja polaze od toga da između maloljetničke
delinkvencije i kriminaliteta odraslih nema suštinske razlike u pogledu prirode djela.
2. Pod delikvencijom podrazumjevaju se pored kršenja općih krivičnopravnih normi
podrazumijevaju i ponašanja koja su u sukobu sa drugim zakonskim propisima u
određenom društvu.
3. ovdje su svrstane definicije koje prevazilaze zakonske limite, tako da se ona može
označiti kao sociološko-kriminološko poimanje pojave prestupništva mladih.

DRUŠTVENA I INDIVIDUALNA DEZORGANIZACIJA I MALOLJETNIČKA DELIKVENCIJA
Negativne razorne i štetne pojave postoje u svakom društvu, bez obzira da li su ona bogata
ili siromašna. Među ovim pojavama najznačajnija su:kriminalitet, prostitucija, alkoholizam
skitnja i itd.Sve društveno-negativne pojave podujeljene su u dvije grupe, i to:
1. Društvena dezorganizacija se odnosi na pojmovno na takvo stanje društvenih
grupa, institucija i drštava uopšte za koje su karakteristični sukobi unutar društvenih odnosa,
poremećaji u ravnoteži snaga, i modela ponašanja, opadanje utjecaja utvrđenih kodeksa i sli.
što ih onesposobljava za normalno funkcionisanje. Društvena dezorganizacija pogađa
porodicu ( to su stopa razvedenih brakova i napuštanje porodične zajednice), razne
organizacije, institucije, lokalnu ili širu zajednicu i ima svoje pokazatelje (a to su: procenat
nepismenosti, nezaposlenih, korupcija itd)
2. Lična devijacija ili individualna dezorganizacija obuhvata ponašanja koja u
različitim oblicima odstupaju od društvenih standarda i normi i izazivaju određene društvene
reakcije. Značajni pokazatelji društvene devijacije su statistički podaci o kriminalitetu uopće,
maloljetničkoj delinkvenciji, alkoholizmu, prostituciji, skitnji, prosjačenju, itd. Individualna
dezorganizacija može se javiti i kao posljedica nepovoljnih fizičkih sposobnosti ili hendikepa,
mentalnih poremečaja ili drugih nedostataka.

4
MALOLJETNIČKA DELIKVENCIJA KAO INDIVIDUALNA I DRUŠTVENA POJAVA

U slučaju maloljetničke delinkvencije djela su u suprotnosti sa zakonskim propisima, a
učinitelji su osobe od navršenih 14 do 18 godina. Razlika između maloljetničke delikvencije i
delikvencije odraslih je samo u godinama života osoba koje su učinile neko djelo, koje se u
skladu sa zakonskom regulativom tretira kao krivično djelo.

Delikventno ponašanje i kao fenomen ima karakter društvene pojave, prvenstveno zbog toga
što je delikventno ponašanje odnos ljudi prema drugim ljudima. Ovaj odnos može biti
neposredan i posredan preko društvenih dobara i vrijednost. Također, ovo ponašanje ima
negativne posljedice na društvo i društvena dobra i zbog toga ga je društvo označilo kao
nepoželjno, prestupničko tj.delinkventno.

2.MODUL

ETIOLOŠKE TEORIJE O MALOLJETNIČKOJ DELINKVENCIJI

1. ANTROPOLOŠKA TEORIJA
Osnivač ove teorije je italijanski psihijatar i psiholog C.Lombroso (1836.-1909.). U središtu
njegove teorije o kriminalitetu je odnos između delinkvencije i fizičkih, odnosno anatomskih
osobina delinkvenata. Na osnovu svojih istraživanja on je razvio shvatanje o rođenom
atavističkom tipu zločinca. Neke od glavnih fizičkih karakteristika ove vrste zločinca su
tetoviranje, izbočena vilica, visoka i šiljata glava, nenormalno velika i nenormalno mala glava,
zabačeno čelo, velike uši, crveno obojene nokte, asimetričnost lobanje i tijela, kao i druge
degenerativne spoljne crte. Ove crte su stigmati degeneracije.
Ako osoba ima jedan stigmat, to je prvi znak mogućeg kriminalnog ponašanja, a ako ih ima
više onda je njeno kriminalno ponašanje neizbježno.
Lombroso delinkvente dijeli u pet kategorija:

• rođeni zločinci (moralni ludaci i degenerici),delinkventi epileptičari,delinkventi iz
plahovitosti ili strasti,duševno bolesni delinkventi,slučajni delinkventi.

2. BIOLOŠKE TEORIJE

a. Teorija naslijeđa
Osnivačem ove teorije smatra se Lombroso koji je u svojim radovima iznosio niz statističkih
podataka o čestoj pojavi zločina, alkoholizma, tjelesnih i duševnih oboljenja, te samoubistava
kod predaka zločinaca. Glavna postavka ove teorije je da je ličnost delinkventa određena
nasljednim osobinama.

Goddard je proveo istraživanje u porodici Kalikak u toku 6 generacija. Jedna grana porodice
je vodila porijeklo od braka sa normalnom porodicom, a druga od braka sa slaboumnom
djevojkom. Goddard je ustanovio da je u toj grani bio veliki broj moralno defektnih i
antidruštvenih osoba.Y.Lange je proveo istraživanja na blizancima smještenim u zatvoru i
onima smještenim na psihijatrijskim klinikama i donio zaključak da jednojajčani blizanci vrlo
slično reaguju na podražaje koji izazivaju zločinačka ponašanja, a dvojajčani ne iako su rasli
u istoj sredini. Takva istraživanja su proveli i Yoshimasu u Japanu i Cristiansen u Danskoj.

5
b. Rasna teorija
Glavna postavka ove teorije je da je rasa osnovni kriminogeni faktor, odnosno da pripadnici
pojedinih rasa imaju urođene i nasljedne kriminalne dispozicije. Zastupnici ove teorije su
Lombroso, Aschaffenburg, Hagemann, Niceforo, Morseli, Louwage, itd.

U Evropi je ovo shvatanje bilo zastupljeno u Njemačkoj u doba nacizma. Kriminalne radnje
zelenaštva, falsifikovanja isprava i sl. su se vezivale za Jevreje, Rome i Slavene. Ovo
shvatanje je također jako izraženo u SAD gdje se kriminalne radnje prvenstveno vežu za
crnce i latinoamerikance.

c. Endokrinološka teorija
U centru ove teorije se nalazi postavka da se kriminalitet javlja kao posljedica smetnji u
funkcionisanju endokrinog sistema. Među zastupnicima ove teorije su Max Schlapp i Edward
Smith koji su u jednoj publikaciji, oslanjajući se na Lomrosa, iznijeli teoriju da su osobe sa
smetnjama u funkciji endokrinih žlijezda predodređeni zločinci.

Podolski uvodi termin hipoglikemički kriminal kojim objašnjava da nesposobnost organizma
da stvara šećer u krvi ima utjecaj na vršenje krivičnih djela. Neki autori vezuju poremećaj
funkcije hipofize i kriminalnih aktivnosti. Međutim, ovu teoriju je kritikovao Young koji je
objasnio kako mnoga lica poremećenog endokrinog sistema ne čine delikte.

3. PSIHOPATOLOŠKE TEORIJE
Ova teorija vezuje vršenje krivičnih djela za mentalnu defektnost, odnosno smatra da su
uzroci socijalnih devijacija ustvari psihički poremećaji, abnormalnosti duševnog stanja i
nervnog sistema. Zagovornici ove teorije su Esquirol, Despin, Zilboord, Pinel i dr.

Oni polaze od toga da su ponašanje i karakter jedne osobe posljedica nervnog sklopa,
urođenih i stečenih dispozicija ličnosti. Tako neke osobe slabije, a neke intenzivnije
ispoljavaju emocije i temperament, pri čemu ove koje to rade intenzivnije imaju predispozicije
da odstupe od uobičajenog društvenog ponašanja i učine krivično djelo. Međutim, ova teorija
je neprihvatljiva jer bi to značilo da je svaki delinkvent ujedno i duševni bolesnik.

4. PSIHOLOŠKE TEORIJE
Polazi se od psiholoških karakteristika koje determinišu ponašanje ličnosti i tako dovode u
direktnu vezu psihičke poremećaje i delinkventno ponašanje. Postoje dva osnovna učenja u
sklopu ove teorije:

 Integralno učenje po kome se ponašanje ličnosti može sagledavati sa psiholoških
osnova, ali ne zanemarujući utjecaj socijalnih i društvenih faktora.

 Drugo učenje uzima u obzir samo psihološke faktore koji su uzrokovali određeno
ponašanje, kao što su motivacija, emocije, inteligencija, itd. Iz ovog učenja su se
razvile teorije koje socijalne devijacije objašnjavaju na različite načine.

a. Teorija neprilagođenosti
Ova teorija delinkventno ponašanje objašnjava kao nemogućnost pojedinca da se prilagodi
realnim socijalnim uslovima, odnosno raskorak između ciljeva pojedinca i interesa zajednice.
Sigmund Freud i drugi psihoanalitičari su smatrali da zločin nastaje zbog toga što
pojedincima koji su inače opterećeni instinktivnim kriminalnim tendencijama ne polazi za
rukom da se prilagode. To su istraživali East, Di Tullio i Page.

6
b. Teorija inteligencije
U središtu ove teorije je shvatanje da su niska intelignecija i slaboumnost psihički faktori koji
uzrokuju delinkventno ponašanje. Prema ovom shvatanju zbog niske inteligencije ličnost nije
u stanju da shvati značaj društvene vrijednosti i da se pokorava normativima koji ih štite.

Istraživanjem ove teorije su se bavili Ferguson, Burt, Carr-Saunders, Manheim, Bagota,
Gibbs i dr. U SAD-u Goddard je uveo Binet-Simonov test inteligencije koji je primijenio u
svojim istraživanjima. Ovo i druga istraživanja ukazuju na to da je među delinkventima
značajan broj osoba sa niskom inteligencijom.

Osnovna zamjerka ovim istraživanjima je što u nekim od njih uopšte nisu primjenjeni testovi
za mjerenje inteligencije, već se inteligencija određivala na osnovu subjektivne ocjene
osoblja institucija u kojima su ispitanici-delinkventi bili smješteni, i što su istraživanjem bili
obuhvaćeni samo otkriveni delinkventi.

Istraživanje odnosa obrazovanja i delinkventnog ponašanja ima mnoge nedostatke,
prvenstveno zbog toga što se inteligencija delinkvenata često mjeri uspjehom u školi, koji
nikako ne može biti pouzdan pokazatelj. Loš uspjkeh u školi može imati mnoge druge
uzroke, i ne može se isključivo vezati za nisku inteligenciju.

Istraživanje među mentalno retardiranim osobama pokazala su da među njima postoji veliki
broj delinkvenata. Među delinkventima veliki broj je onih koji su počinili seksualni delikt.

Kod istraživanja o značajnoj povezanosti mentalne retardacije i delinkventnog ponašanja
moraju se uzeti u obzir i mišljenja o uzrocima ove povezanosti koje ističu zastupnici ovog
stanovništa. Povezanost se u prvom redu ogleda u činjenici što mentalno retardirana osoba
ponekad nije u stanju da u cjelini shvati značaqj svog ponašanja, kao ni posljedice koje će
propuzrokovati takvo ponašanje u zajednici.

c. Psihoanalitička teorija
U psihološkim teorijama delinkvencije posebno su raširene psihoanalitičke teorije koje svoje
korijene imaju u učenju Sigmunda Freuda i njegove škole. Prema psihoanalitičkim teorijama
svaka osoba nosi sa sobom određene podsvjesne impulse i nagone za nedozvoljeno
ponašanje i vršenje krivičnih djela. Da li će osoba postati delinkvent ili ne, zavisi od
obuzdavanja nagona koje se postiže u procesu vaspitanja.

Prema psihoanalitičarima proces nastajanja delinkventnog ponašanja objašnjava se pomoću
mehanizma trostepene ličnosti:

 Id se javlja sa rođenjem kao neizdiferencirana individua kojom vladaju biološki
instinkti i nagoni. Pod utjecajem okoline, ona počinje da bude svjesna svijeta oko
sebe a i same sebe. Tako nastaje –
 Ego u kojoj u početku dominiraju svojstva Ida koji nastoji da zadovolji svoje potrebe.
 Superego je onaj dio ličnosti na čiji razvoj je značajno utjecala socijalna okolina,
vaspitanje, školovanje i prihvatanje društvenih vrijednosti. Ovdje Freud razlikuje
SAVJEST i EGOIDEAL. Egoideal djeluje na ponašanje ličnosti tako što postavlja
ciljeve kojima pojedinac teži.

7
d. Teorije frustracije

Ova teorija delinkventno i neprilagođeno ponašanje objašnjava kao reakciju pojedinca na
lišavanja od nečega ili neka iznevjerena očekivanja. Ponekad nije moguće u potpunosti
zadovoljiti potrebe i težnje pojedinca tako da može doći do osjećanja inferiornosti, rezignacije
i razočarenja, odnosno frustracije. Kao reakcija na frustraciju javlja se potreba za
konpezaciju na način da se teži pribavljanju prestiža, privlačenja pažnje na sebe, ili
delikventnog ponašanja. Motivacije za delinkventno ponašanje izazvane su frustracijama.

Najpoznatiji predstavnik ove teorije je Dollard. Po njemu postoji direktna veza između
frustracije i agresije, jer je agresija uvijek posljedica frustracije.
Agresija ima dva oblika:

1. Destruktivna agresija- može se ispoljiti otvorenim napadima, povlačenjem u sebe,
simboličkim reakcijama, ali u osnovi uvijek ima antisocijalno ponašanje.

2. Konstruktivna agresija- smatra se da nije povezana sa delinkventnim ponašanjem jer
osoba nastoji da potrebe zadovolji na društveno dozvoljen način.

W. I. Thomas klasifikovao je izvore frustracije pomoću tzv. četiri želje:

1. Želja za sigurnošću
2. Želja za novim iskustvima
3. Želja za priznanjem
4. Želja za uzvraćanjem

5. SOCIOLOŠKE TEORIJE
Sociloška misao o delinkvenciji nastala je iz kritičnog odnosa nekih sociologa i kriminologa
prema antropološkim, biološkim i psihološkim shvatanjima.Sociloške teorije ponašanja
ličnosti, a shodno tome i delinkventne ličnosti, posmatraju se kroz društvene uzroke koji je
formiraju kao takvu.

U pogledu pristupa R.Korn i L.W.McCorkle dijele sociološke teorije u dvije grupe:

1. teorije koje povezuju kriminalitet sa društvenom strukturom i
2. teorije o kriminalizaciji pojedinca.

U prvoj grupi najpoznatije su teorije anomije i teorije kulturnog konflikta, a u drugoj grupi
najpoznatija je teorija diferencijalne asocijacije.

a. Teorija anomije
Osnivač teorije anoije je francuski sociolog Emil Durkheim.On kriminalitet objašnjava kao
proes deregulacije, odnono slabljenje utjecaja društvenih normi i reakcija, kao stanje kada
ranije norme i standardi više dobijaju karakter preživjelosti i istrošenosti.

Po Durkheimu, uzroci kriminaliteta su u prirodi društva, u samom društvu, tj. u međusobnim
odnosima ljudi u konkretnom društvu.Stanje anomije posebno je karakteristično za radikalne
društvene promjene kada dolazi do poremećaja i kriza u kojima prestaje društvena kontrola i
obezvrjeđuju se postojeće vrijednosti.

Po Durkheimu, devijantnost je neophodna u društvu, i ona ima dvije važne
funkcije.Prvo,devijantnost ima adaptivnu funkciju.Budući da u društvo uvodi nove ideje i
izazove, devijantnost ima snagu inovacije i dovodi do promijene.

8
Druga funkcija devijantnosti jeste u održavanju granice između ''dobrog'' i ''lošeg'' ponašanja
u društvu.Kriminalni slučaj može izazvati reakciju cijelog kolektiva koja vodi prema većoj
grupnoj solidarnosti i kristalizaciji društvenih normi.

Drugi predstavnik ove teorije, američki sociolog Robert Merton, u osnovi je prihvatio
Durkheimov pojam anomije.Osnovna postavka Mertonovog učenja je da je izvor kriminala
utkan u samu društvenu strukturu.On ističe da je kriminalitet posljedica raskoraka između
kulture i strukture društva, odnosno između kulturnih ciljeva i mogućnosti njihovog
ostvarivanja.

Na tenziji koja postoji između društveno prihvaćenih vrijednosti i ograničenih sredstava za
njihovo ostvarivanje, merton je razlikovao pet mogućih načina reagovanja:

1. Konformisti prihvataju i opštepriznate vrijednosti i konvencionalna sredstva za
njihovu realizaciju, bez obzira da li su u tome uspiješni ili ne.većina ljudi spada u ovu
kategoriju.

2. Inovatori nastavljaju da se pridržavaju društveno prihvaćenih vrijednosti ali koriste
nelegitimna i nezakonita sredstva da do njih dođu.Primjer ovog tipa predstavljaju
kriminalci koji stiču bogatstvo kroz nezakonite djelatnosti.

3. Ritualisti se pridržavaju društveno prihvaćenih standarda iako gube iz vida
vrijednosti koje stoje iza tih standarda.Pravila se slijepo poštuju radi njih samih, bez
nekog šireg cilja.Ritualisti bi bili oni ljudi koji ostaju privrženi dosadnim poslovima, čak
kad ti poslovi ne pružaju nikakve izglede za uspiješnu karijeru, a ni dovoljno
beneficija.

4. U kategoriju onih koji se povlače spadaju ljudi koji su potpuno izgubili takmičarski
duh, istovremeno odbacujući i dominantne vrijednosti i odgovarajuća sredstva za
njihovo ostvarivanje.takvi pojedinci, uglavnom ''napuštaju'' društvo.primjer za ovu
kategoriju mogli bi biti pripadnici zajednica koje se same izdržavaju i same su sebi
dovoljne.

5. Buntovnici odbacuju i postojeće vrijednosti i sredstva za njihovo ostvarivanje, ali
imaju jaku želju da ih zamijene novim i da na taj način rekonstruišu društveni
sistem.U ovu kategoriju spadaju članovi radikalnih političkih grupa.

Mertonovu teoriju kritikovali su u tri tačke:

1. Teorija ima ograničenu upotrebu ''rastezljivog''okvira.Teoriju je neophodno proširiti i
dopuniti.

2. On nije postavio nikakve specifične hipoteze o formiranju prestupničkog ponašanja.

3. Objašnjavanje anomije se odnosi samo na neke odbojne radnje, dok ih veliki dio ne
obuhvata.

b. Teorija diferencijalne asocijacije i identifikacije
Osnivač teorije diferencijalne asocijacije je američki sociolog i kriminolog E.
Sutherland.Prema ovoj teoriji, delinkventno ponašanje nastaje kao posljedica interakcije
pojedinca sa drugim osobama u različitim grupama.zapravo, delinkventno ponašanje se stiče

9
učenjem u procesu druženja sa delinkventnim pojedincima, a naročito u delinkventnim
grupama, odnosno asocijacijama,koje su delinkventu najbliže.

Kroz druženje, odnosno komunikaciju sa delinkventnim pojedincima i grupama stiču se
navike i težnje koje su u suprotnosti sa zakonskim propisima, tako da dolazi do privikavanja
na delinkventno ponašanje.U ovim interakcijama susreću se dvije vrste kultura.jedna se
ispoljava u duhu zakonskih normi, a druga putem kriminalnih normi, što neminovno dovodi
do konflikta u odnosu na zakon.Na temelju kritike teorije diferencijalne asocijacije razvila se
teorija diferencijalne identifikacije.Mnoge osobe koje su izložene djelovanju delinkventne
sredine ne podliježu utjecaju sredine, odnosno ne prihvataju delinkventno ponašanje, dok na
druge djelovanje sredine ima snažan utjecaj tako da vrše krivična djela.To znači da
pojedinac, a zavisno od svojih motiva, slobodno bira modele sa kojima će se identificirati.

Do identifikacije dolazi u procesu interakcije sa drugim osobama, i upravo zbog toga Glaser
(1956) se zalaže za prekonceptualizaciju teorije diferencionalne asocijacije.Njegov prijedlog
je da se umjesto pojma ''diferencijalna asocijacija'' prihvati pojam ''diferencijalna
identifikacija'' koji je, po njemu, mnogo bolji i prihvatljiviji.

c. Teorija društvene dezorganizacije
Pojam društvene dezorganizacije najčešće se upotrebljava kada se želi ukazati na nešto što
odudara od normalno uređenog i organizovanog života i izaziva neprilagpđenost i rascjep u
jedinstvu ciljeva, čiji krajnji rezultat je remećenje normalnog funkcionisanja pojedinca i grupa,
odnosno društva.Sve teorije društvene dezorganizacije, bez obzira na varijante, dovode u
vezu delinkventno ponašanje sa većim društvenim promijenama, odnosno disharmonijom,
konfliktima, neujednačenim razvojem kulture itd.Ove promijene neminovno dovode do
javljanja novih značenja i vrijednosti i one uslovljavaju odsustvo koordinacije u interakcijskim
odnosima.

Odsustvo koordinacije naziva se ''grupni rascjep'' i za njega je karakteristično iščezavanje
jedinstva u ponašanju ljudi i pojava devijacije.
Sve društvene promjene onemogućavaju društvenu kontrolu, i u isto vrijeme podstiču
pojedinca da zadovoljava svoje interese na račun javne dobrobiti.To stanje Sutherland i
Cressey nazivaju stanjem društvene dezorganizacije ili neorganizacije za koje je
karakteristično da pojedinci, iz svih društvenih slojeva , teže većoj zaradi i lakšem životu, te
da se bogatstvo posebno cijeni i dobija karakter nove društvene vrijednosti uz istovremenu
osudu siromaštva koje se smatra sramotom.

Po Elliottu, društvena dezorganizacija je takvo stanje društva i grupa, iz kojih je ono
sastavljeno, u kome snage razaranja, koje inače postoje u svakom društvu, preovlađuju nad
snagama sklada i reda, i u kome stoga vladaju konfliktni odnosi, koji mogu da izbiju na
raznim osnovama, tj. u formi kulturnih, političkih, rasnih, idejnih i drugih sukoba, što je
posebno karakteristično za periode promjena u sistemu jednog društva i njegovih ustanova.

Cohen pod društvenom dezorganizacijom podrazumijeva narušavanje sistema interakcije.Po
Cohenu, društvo, odnosno društveni sistem sastoji se iz različitih aktivnosti, koje se javljaju
kao red stvari, kao poredak događaja.

d. Teorija kulturnog konflikta i kulturnog raskoraka
U središtu ove teorije je shvatanje da su konflikti na području kulture, odnosno kulturnih
normi različitih društvenih grupa, glavni uzročnici delinkventnog ponašanja.Pojedine
društvene grupe imaju specifične kulture sa svojim vrijednostima i normama ponašanja
svojih članova, koje se u većoj ili manjoj mjeri razlikuju od vrijednosti, normi i stavova drugig
grupa.Ovoj teoriji se pridaje poseban značaj u objašnjenju kriminaliteta i ostalih socijalno –

10
patoloških pojava, i zastupaju je mnogi američki sociolozi i kriminolozi kao što su Sellin,
Sutherland, Young, Neumeyer i drugi.Sellin je u svom djelu ''Kulturni sukobi i zločin''
diferencirao kulturne sukobe na primarne i sekundarne.
Do primarnih konflikata dolazi kada dođe do sukoba između normi i vrijednosti različitih
kultura.Sekundarni konflikti nastaju unutar iste kulture, i posljedica su stvaranja različitih
društvenih grupa koje imaju različita shvatanja društvenih vrijednosti, normi i odnosa.
Po Sellinu, ovi konflikti predtavljaju glavni izvor kriminaliteta, jer ta transformacija od
homogene i integrisane kulture u heterogenu i dezintegrisanu kulturu uslovljava razne
konflikte situacije.

e. Teorija delinkventnih subkultura

Teorija delinkventnih subkultura nastala je u američkom društvu, i ona se u velikoj mjeri
oslanja na shvatanja teorije anomije.Cohen je nastojao da objasni delinkvenciju bandi.Po
Cohenu, pojava subkulture, kao što su bande delinkvenata, je posljedica klasne strukture
američkog društva.Zbog onemogućavanja uspjeha u američkom sistemu vrijednosti
pripadnicima nižih klasa, pojava subkulture je na neki način grupni odgovor i rješenje
problema izazvanih ''forsiranjem'' srednje klase.

Po Cohenu, postoji veća vjerovatnoća da se kod radničke djece mnogo češće pojavi
delinkventno ponašanje u odnosu na djecu pripadnike srednjih slojeva.
Ova vjerovatnoća temelji se na činjenici da djeca vremenom postaju svjesna postojanja
značajnih razlika između pojedinih slojeva, koje oni osjećaju kako na sebi tako i u svojoj
porodici.

U svojim radovima Cloward i Ohlin (1960) se slažu sa Cohenom da većina maloljetnih
delinkvenata potiču iz nižih slojeva radničke klase.Ono što je karakteristično za delinkventnu
subkulturu je činjenica da od svojih pripadnika zahtijeva delinkventno ponašanje ako osnovni
uslov za sticanje statusa u toj subkulturi.

U literaturi se sreću tri osnovna tipa subkulture:

1. Kriminalna subkultura, za koju je karakteristična zabranjena djelatnost kao što je
npr. preprodaja droge ili krađa, a što članovima omogućava postizanje željenih
materijalnih uspjeha.
2. Konfliktna subkultura, za koju je karakteristična nasilnost i agresivnost u
nestabilnim prelaznim periodima sa namjerom ostvarivanja statusa.
3. Subkultura povlačenja, koju predstavljaju osobe koje nisu primljene ni u kriminalu,
ni u konfliktnu subkulturu.

f. Teorija etiketiranja
Teorija etiketiranja ili teorija socijalnog iterakcionizma se dosto razlikuje od ostalih
socioloskih teorija o etiologiji kriminaliteta, a njini njajznacajniji predstavnici su Howard
Becker, Edwin Lemert i Erwin Gofoman. I ovo terija, kao i neke prethodno pomenute,polazi
od procesa interakcije, ali je ova interakcija drugacija. Prema ovoj teoriji, interakcija se odvija
izmedju onih koji reaguju na to ponasanje i pritom ga ocjenjuju i definisu kao devijantno i
kriminalno. Predstavnici ove teorije objasnjavaju devijantnost ne kao skup karakteristika
pojedinca ili grupa, vec kao proces interakcije izmedju prestupnika i onih koji to nisu.

Etiketa je oznaka drustvene reakcije na kriminalnu radnju, odnosno stigma koja prati njenog
izvrsioca, nerjetko i tokom cijelog zivota.

Po Beckernovom shvatanju identitet prestupnika stvara se prije kroz etiketiranje nego kroz
konkretnu delikventnu aktivnost. Da li je neka konkretna radnja delikventna ili nije zavisni od

11
drustvene radnje. Etiketiranje ne utice samo na to kako drugi vide tog pojedinca, vec i na to
kako etiketirana osoba vidi samu sebe, Lemert je razvio model razumjevanja nacina na koji
devijantnost postaje dijelom ili osnovom necijeg identiteta.
Po njemu je devijantnost potpuno uobicajna pojava koja cesto prolazi nekaznjeno. Lemert je
pocetni cin krsenja normi nazvao primarnom devijantnoscu. Ovakve radnje se smatraju
„beznacajnim“ za samoidentitet neke osobe – dolazi do procesa u kojem se devijantnost
normalizuje. U nekim sl., normalizacija izostaje, a osoba se onda etiketira kao kriminalac ili
delikvent. Lemert je koristio izraz sekundarna devijantnost da bi opisao slucajeve kada
pojedinci pocnu da prihvataju etiketu koja im se pripisuje i sebe vide kao prestupnike.

Veliki broj teorija u medjusobnoj komunikaciji, odnosno nadopunjavanju moze dati znacajan
doprinos u boljem rasvetljavanju uzroka nastanka delikventnog ponasanja. Zbog tog
nedosttka mnogih teorija, veci broj autora se zalaze za jedan novi, drugaciji pristup u
objasnjavanju etiologije delikventnog ponasanja.

Polazi od toga da uzroke delikvencije trazi u faktorima koji su razliciti po svojoj prirodi i
porjeklom.
Ovi pristupi su po svom karakteru pluralisticki ili multifaktorski i usmereni su na ispitivanje
povezanosti delikvencije sa razlicitim ciniocima i uticajima koji dolaze kako iz subjektivnog
takoi objektivnog podrucja.Najčešći nacin multifaktorskog pristupa u izucavanju i objasnjenju
kriminaliteta i prestupnistva je teorija fektora i to njena varijanta „mnogostruke uzrocnosti. Po
ovoj teoriji kriminalitet i prestupnistvo seu rezultat djelovanja mnogobrojnih i razlicitih faktora.

I- PRIRODNI I SOCIO-KULTURNI UZROCI MALOLJETNICKE DELIKVENCIJE
Tu se najcesce spominju: klima i geografski polozaj, katastrofe, ratne i poratne prilike,
ekonomske krize i privrednen depresije, siromastvo i nezaposlenost, urbanizacija, i migracija,
porodica, skola, slobodno vrijeme i sredstva masovne komunikacije.

1. Klima i geografski položaj
Neki istrazivaci su pokusali dovesti u vezu klimu i geografski polozaj zemlje sa kriminalitetom
i maloljetnickom delikvencijom. U sredistu ovih istrazivanja bila su nastojanja da se klima,
godisnja doba i meteoroloski uslovi neke zemlje dovedu u vezu sa odredjenim delikventima.
Singer navodi da su Quetelt, Gerry, Ferry, Ashaffenburg i dr. pokusali statisticki dokazati da
se u toplijim predjelima Francuske, Italije, Njemacke, u ljetnim mjesecima cesce cine krivicni
delikti. U hladnijim djelovima ovih zemalja i u zimskim mjesecima cesci su imovinski
delikventi. Na takvim statistickim podacima Quetelt je utemeljio svoj „termicki zakon
delikvncije“.

U SAD Dexter je pokusao dokazati suprotno. On je usporedjujuci hapsenja zbog krvnih
delikvenata u New Yorku i Denever Colradu, nastojao dokazati kako su ti delikventi cesci u
hladnijim nego u toplijim godisnjim razdobljima. Provjeravajuci ovu tezu, Wolfgang je u
svojim ispitivanjima ubistva u Philadelphiji u razdoblju od 1948 do 1952. God utvrdio da
nema statistickih znacajnih razlika izmedju toplih i hladnih mjeseci.

2. Katastrofe
Katastrofe nastaju na dva nacina i to djelovanjem prirodnih sila, privrenih i neprivrednih, a
mogu biti i rezultat djelovanja ljudi, iz nehata, nenamjernog ili namjernog djelovanja. U
sredistu kriminoloskih istrazivanja, prevenstveno su katastrofe i nesrece koje su rezultat
sabotaza ili namjerno izazvanih pozara. Dosadasnja iskustva pokazuju da takva djela obicno
cine neuravnotezene osobe radi osvete,ali ih moze uciniti i grupa ljudi zbog ekonomskih ili
politickih motiva.

12
Za katastrofe sirih razmjera vjeruje se da imaju kriminogeni ucinak zato sto pospjesuju i
ubrzavaju dezorganizaciju drustvenih struktura, a ponekad cak potpuno uklanjaju svaki oblik
drustvene kontrole. Pod pojmom katastrofa ovdje razumijemo sve vrste nesreca, teskih ili
cak neizvjesnih situacija, koje se pojavljuju iznenada.

Katastrofe kod lokalnog stanovnistva izazivaju osjecaj odgovornosti i pojacavaju osjecaj
pripadnosti toj zajednici, zato su neki istrazivaci (Barton i Dynes) misljenja da sve kradje i
placke koje se dogode na ugrozenom podrucju ucine iskljucivo dosljaci. Oni posebno
naglasavaju opasnost koju sa sobom nosi dolazak spasilackih sluzbi, jer postoji mogucnost
da osobe sumnjivih motiva bez ikakve kontrole dodju na ugrozeno podrucje.

3. Ratne i poslijeratne prilike
Ratni uslovi dovode do javlanje niza pojava koje, na neki nacin, uslovljavaju vrsenje
kriminalnih djelatnosti.Po misljenju Hentiga maloljetnicka delikvencija je jedna od
najozbiljnijih problema koji se javljajuu ratu. Ona nastaje zbog nepovoljnog nadzora roditelja
nad maloljetnikom, jer je otac u ratu,a majka je zaokupljena problemima oko prehranjivanja
porodice.

Slicna situacija postoji i u vrijeme neosredno po okoncenju rata. Zbog opste iscrpljenosti,
razorenosti materijalnih dobara i proizvodnih kapaciteta, suzavanja obima materijalne
proizvodnje, u tim periodima cesto se prelazi na racionalizaciju raspodjele potrosnje.

4. Ekonomske krize I privredne depresije
Pojava i porast kriminaliteta u literaturi se vrlo cesto dovodi u vezu sa privrednim krizama i
depresijama. Privredne depresije dovode do oskudice materijalnih dobara, do velikog i
naglog povecanja cijena koje najcesce prolazi granicu kupovne moci vecine stanovnika.
Dolazi do otpustenja velikog broja radnika, a gubitak posla tesko pogadja i njihove porodice,
tako da se epidemicno siri talas opstog osiromasenja. U takvim uslovima koji su puni
neizvjesnosti i opasnosti, posebno za buducnost pojedinca i porodica, dolazi do apatije,
razocarenja, licnih kazni, protesta, sukoba.

Cijela atmosfera je konfliktna i povoljna za delikventna iskusenja, jer dolazi do naglasenog
djelovanja razlicitih faktora, objektivnih i subjektivnih, koji mogu dovesti do neke kriminalne
djelatnosti.

Belgijanac Quetelt se medju prvim poceo zanimati za ovu problematiku. Tako je on tridesetih
god. 19. vijeka ukazao na kriminologeni znacaj velikih privrednih protesta. Lacasange, Mayer
i Exner i mnogi dr. takodjer, privrednim krizama pripisuju zancajan kriminogeni utjecaj.
Ekonomske krize i privredne depresije karakteristicne su za zemlje u procesu tranzicije, a
medju njima su drzave nastale raspadom Jugoslavije i druge bivse socijalisticke zamlje.

5. Siromaštvo i nezaposlenost
Siromastvu i njegovom utjecaju na kriminalitet u literaturi se pridaje znacajna paznja. Po
jednom shvatanju siromastvo je osnovni kriminogeni faktor, a po drugom, siromastvo nema
znacajnog uticaja na kriminalitet.
Prvo shvacanje je posebno zastupljeno u kriminoloskoj literaturi, i uglavnom se veze za nize
drustvene slojeve. Predstavnici drugog shvatanja ne odbacuju u potpunosti uticaj siromastva
na kriminalitet, ali mu ne pridaju znacajnu vaznost, jer smatraju da je njihov uticaj ogranicen,
a cesto i nepoznat. Ovo shvatanje podrzavaju Burt, Healy, Bonger i dr.

Bijeda i siromastvo su prisutni u svim zamljama bez obzira na njihov privredni razvoj. U
visoko razvijenim zemljama postoji najveci kontrast izmedju bogatih i siromasnih. Najbolji
primjer ovog kontrasta su siromasne cetvrti svjetskih metropola u kojima zive tzv. socijalno
problematicne grupe. U ovim cetvrtima, najcesce stanovnici zive bez osnovnih
egzistencijalnih potreba i u njima vladaju bijeda i siromastvo. S

13
truktura stanovnika ovih cetvrti je heterogena i u njima se srecu razne problematicne osob. U
raspravlajnju o uticaju siromastva na nastanak delikvencije i kriminaliteta moraju uzeti u obzir
i drugi, objektivni i subjektivni faktori, koji imaju snazan uticaj na nastanak ovih pojava.

Nezaposlenost ima snazan uticaj na ukupno ponasanje ljudi, a u izvjesnoj mjeri na njihovo
kriminalno i socijalno-patolosko ponasanje. Nezaposlenost tesko pogadja u prvom redu
pojedinca i porodicu, tako da cesto stvara posebno tesku psihicku situaciju medju clanovima
porodice. U literaturi se smatra da postoji kauzalna veza izmedju nezaposlenosti i
kriminaliteta, posebno kod mladjih osoba koje nisu uspjele da zavrse skolu, da se
profesionalno opskrbe a da pronadju adekvatno zaposlenje.
Medjutim, u proucavanju odnosa nezaposlenosti i kriminaliteta mora sae voditi racuna o nizu
pitanja kao sto su vrijeme trajanja nezaposlenosti, mogucnost novog zaposlenja itd.
Besposlene osobe koje ne posjeduju cvrst karakter, samopouzdanje i druga pozitivna
svojstva cesto se pod udarom apatije i razocarenja odaju nekoj socijalno-patoloskoj pojavi.

6. Urbanizacija i migracije
Mnoge statističke analize pokazuju da u nizu zemalja uporedo sa industrijalizacijom i
urbanizacijom raste stopa delinkvencije i kriminaliteta. Na osnovu brojnih analiza
rađenih u nizu uočene su mnoge specifičnosti u pogledu načina javljanja kriminaliteta u
gradskim i seoskim sredinama. Jedna od tih specifičnosti je da se kriminalitet maloljetnika
mnogo više javlja u gradskim područjima, tako da se i tretira kao pretežno urbana pojava.

Industrijalizacija je tijesno, odnosno funkcionalno povezana sa procesom urbanizacije, sa
stvaranjem većih koncentracija stanovništva u gradskim područjima, te sa ublažavanjem
tradicionalnih razlika između ruralnih i urbanih sredina. Sve ove promjene imale su značajan
uticaj i na pojavu kriminaliteta.

Stanovništvo koje odlazi iz sela u grad ostavlja svoj dotadašnji sociokulturni ambijent sa
susjedskim, prijateljskim, emocionalnim i drugim vezama, kao i iskustvima stečenim u njemu
i prelazi u novu sredinu punu neizvjesnosti.
U novoj sredini oni se sreću sa novim načinom života, društvenim pogledima, navikama,
shvatanjima i normativnim sistemima uopšte, koji su značajno različiti od dotadašnjeg. Stari
običaji, tradicije i vrijednosti se gube i zamjenjuju novim.

Za kriminološke analize uticaja urbanizacije i urbanog načina života na pojavu kriminaliteta
i maloljetničke delinkvencije važno je utvrditi gustoću i kvalitet stanovanja, područja iz kojih
su doselili novi stanovnici, motive zbog kojih su doselili, kakav je odnos između njih i
starosjedilaca, dužinu boravka, teškoće u adaptaciji, itd.Postoji veća vjerovatnoća da će se
kriminalitet urbanih sredina sa većim prilivom novog stanovništva koje se značajno razlikuje
po brojnim obilježjima (zemlja porijekla, obrazovni nivo, rasa, običaji, itd.) u odnosu na
starosjedioce, značajno razlikovati i po obimu i po strukturi u odnosu na druge homogenije
urbane sredine.

Migracijska kretanja stanovništva po nekim autorima imaju značajan uticaj na pojavu
kriminaliteta, njegov obim, strukturu i teritorijalnu rasprostranjenost. Međutim, osvijetljavanje
ovog problema nije moguće bez sagledavanja, u prvom redu, razloga migracije, broja
prethodnih migracija, sociokulturnog porijekla migranata itd. Sigurno je da isti uticaj na
pojavu kriminaliteta nemaju ekonomski migranti i oni koji su na području iz kojeg su emigrirali
već pripadali marginalnim grupama, pa je to i jedan od razloga što napuštaju to područje.

7. Porodica
Vrlo često porodica se dovodi u vez sa kriminalitetom i drugim socijalno-patološkim
pojavama, Ova patologija može da se ispoljava na području bračnih odnosa, a može da se
izražava i u delinkventnom ponašanju djece kao posljedica negativnih porodičnih uticaja.

14
Zato se u literaturi često govori o uticaju negativnog porodičnog okruženja na pojavu
maloljetničke delinkvencije.

Posebno je značajna transmisiona uloga porodice u socijalizaciji ličnosti. Ova transmisiona
uloga ogleda se, prvo, u povezivanju primarnog porodičnog svijeta sa svijetom van porodice,
i drugo, u povezivanju vanjskog svijeta sa porodičnim, a na taj način u porodične odnose
unose se društveno pozitivne vrijednosti.

U procesu socijalizacije lični primjer u porodici igra izuzetno značajnu ulogu, jer se djeca
prirodno orijentišu prema svojim roditeljima koji su im „obrasci“ kako za ponašanje tako i za
zauzimanje stavova o pojedinim pitanjima sa kojima se susreću u životu. Porodica je prva
„pedagoška arena“ i zato se vaspitanje i formiranje mladih članova društva smatra njenom
osnovnom socijalnom funkcijom.

Porodično okruženje može, pored pozitivnih vršiti i negativne uticaje u procesu formiranja
svojih najmlađih članova. To se u prvom redu odnosi na one porodice koje zbog različitih
uzroka nisu u stanju da odgovore svojoj zadaći u pogledu pravilnog vaspitanja i socijalizacije
svojih najmlađih članova.
Zato u nauci s pravom vlada uvjerenje da se objašnjenje delinkventnog ponašanja mladih ne
može ni zamisliti bez sagledavanja negativnih uslova i uticaja kojima su oni izloženi u svojoj
porodici.U objašnjenju delinkventnog ponašanja mladih u literaturi se posebno ukazuje na:
nepotpunost porodice, poremećene porodične odnose, veliki broj djece u porodici, nizak
obrazovni i kulturni nivo roditelja, nepovoljne stambene uslove itd.

a. Porodice sa poremećenom strukturom
Strukturalna cjelovitost porodice predstavlja značajan preduslov njene funkcionalne
adekvatnosti. Nasuprot tome, poremećaji u strukturi porodice imaju negativan uticaj na
ukupan porodični sistem i njegovo funkcionisanje.

Nepotpunost porodice može biti izazvana brojnim činiocima i imati više oblika. Zavisno od
toga kojim je činiocima uslovljena, ona ostavlja dosta različite posljedice. Tako razorenost
porodice koja je rezultat uticaja koji su van moći porodice, kao što je smrt nekog od roditelja,
imaju slabije nepovoljno dejstvo.S druge strane, porodice čija je struktura poremećena
pretežno subjektivnim slabostima roditelja, kao što su razvod, vanbračnost i drugi razlozi
odvojenog života roditelja, imaju neuporedivo teže posljedice po djecu i njihov razvoj.

b. Porodice sa poremećenim odnosima

Narušeni porodični odnosi značajno su povezani sa devijacijama u ponašanju mladih.
Teoretičari upozoravaju da su porodice sa formalno očuvanom strukturom, ali sa
poremećenim porodičnim odnosima, daleko rizičnije za pojavu delinkvencije kod djece.
Među brojnim nepovoljnim elementima porodične atmosfere, koji mogu svojim djelovanjem
doprinijeti javljanju delinkvencije mladih, najteže posljedice imaju loši međusobni odnosi
roditelja prema djeci, kao i njihov negativan odnos prema društvenim vrijednostima i
propisima koji te vrijednosti štite, što se izražava preko kriminaliteta i drugih socijalno-
patoloških oblika ponašanja roditelja.

Stalne konfliktne situacije, alkoholizam i nasilje u porodici mogu ostaviti trajne posljedice na
psihu djece. U ovim porodicama često dolazi do odbacivanja djece, koje bez obzira na
motive, udaljava djecu od porodice tako da se ona često odaju bježanju, skitnji, agresivnom
ponašanju, krađama i drugim oblicima devijantnog ponašanja.

c. Kvalitet i način vaspitanja

15
Pitanju kvaliteta i načina vaspitanja djece u kriminološkim i drugim istraživanjima daje se
značajno mjesto. Tako su se ovim pitanjima bavili Burt, Mannheim, Glueckovi i mnogi drugi.
Burt (1925) je utvrdio da je u uzorku maloljetnih delinkvenata bilo oko pet puta više onih sa
manjkavim vaspitanjem nego u kontrolnoj grupu nedelinkvenata.

Pod pojmom manjkavog vaspitanja Burt je podrazmijevao strogo i pretjerano popustljivo
vaspitanje kao i pomanjkanje vaspitanja. Glueckovi su u svojim istraživanjima utvrdili da
postoji razlika između delinkventne djece u odnosu na kvalitet odnosa između roditelja i
djece.S pitanjem vaspitanja i porodične kontrole povezano je i pitanje discipline, koje se
često tretira kao značajna mjera preventivnog ponašanja.
Neki autori smatraju da labava disciplina, a pogotovo odsustvo discipline u porodici
predstavlja faktor delinkventnog ponašanja, što dolazi do izražaja naročito onda kada
nedostaju drugi neophodni uticaji socijalizacije u porodičnom životu mlade osobe.

Međutim, mnoge porodice su razbijene, deficitarne i upropaštene, pa zato nisu ni sposobne
da ostvaruju i razvijaju kontrolu i disciplinu, kao faktore pozitivnog usmjeravanja i vaspitanja
svojih najmlađih članova. Takva situacija najčešće se javlja u porodicama razvedenih
roditelja, kada roditelji ne posvećuju dovoljno pažnje djeci, kada postoji odsustvo kontrole
zbog zaposlenosti roditelja, kada djeca provode duže vremena u drugoj sredini koja nije
pogodna za vaspitanje itd.

d. Socio-ekonomski status

U središtu brojnih rasprava i istraživanja o uzrocima kriminaliteta našao se i socio-ekonomski
status porodice iz koje potiče delinkvent. Najčešće se socio-ekonomski status jedne porodice
određuje u odnosu na visinu prihoda, broja zaposlenih članova, njihovog nivoa obrazovanja,
stambenih uslova, predjela u kojem stanuju, itd.

Rezultati istraživanja o kauzalnoj vezi socio-ekonomskog statusa porodice i delinkventnog
ponašanja dali su dosta oprečne rezultate. Ove razlike u velikoj mjeri posljedica su i razlika u
pogledu vremena istraživanja, te razlika koje postoje između zemalja u pogledu specifičnih
historijskih i socio-demografskih uslova.
Zato se rezultati i zaključci pojedinih istraživanja ne mogu generalizirati i bez kritičkog osvrta
primjenjivati u drugim zemljamama

e. Stanovanje
Problem uticaja stambene krize na pojavu kriminaliteta uglavnom se svodi na rasprave o
veličini stambene jedinice u odnosu na broj članova porodice. Neriješeno stambeno pitanje
mnogih porodica predstavlja potencijalnu opasnost za loše bračne odnose i za asocijalna i
antisocijalna ponašanja.

Zapravo, dosadašnje iskustvo mnogih službi pokazuje da neriješeno stambeno pitanje, loši,
nezdravi, prenatrpani stanovi negativno utiču na porodične i bračne odnose. Loši stambeni
uslovi često dovode do razvoda brakova, odnosno raspadanja porodice, što se posebno
negativno odražava na djecu, odnosno njihovo vaspitanje i socijalizaciju.

Pored toga, loši stambeni uslovi mogu dovesti do vršenja krivičnih djela, a što je naročito
slučaj kada je u istom stanu, u zajedničkim prostorijama smješteno više porodica.
U ovakvim stambenim uslovima, posebno tamo gdje je zajednička upotreba kuhinje, kupatila
i drugih prostorija često dolazi do svađa i ekscesa, koji u nekim slučajevima dobijaju oblik
kriminalne djelatnosti.

f. Asocijalne pojave
Pojava poremećaja u ponašanju i kriminalitetu djece i maloljtnika često se dovodi u vezu sa
asocijalnim ponašanjem odraslih članova porodice. Zapravo, u ovakvim porodicama postoji

16
opravdana opasnost da će se prisustvo socijalnopatoloških oblika ponašanja negativno
odraziti na ukupan razvoj djeteta.

Prisustvo socijalnog ponašanja članova porodice kao što su alkoholizam, skitnja, nerad,
prosjačenje, prostitucija itd.dovodi do narušavanja međuljudskih odnosa i lošeg vaspitanja i
razvoja djece. Zapravo, u takvim porodicama često dolazi i do vaspitnog „kvarenja“, kao
jednog od najtežih oblika ugoržavanja socijalne adaptacije, koje se ispoljava u obliku
navođenja djece na vršenje različitih krivičnih djela i uvlačenje u svoje nemoralne i
nezakonite postupke. Zato se s pravom za ovakve porodice kaže da su „kriminogeno
porodično ognjište“.

8. Škola

Poslije porodice škola je najvažnija društvena grupa sa kojom se dijete susreće i postaje njen
član. Mnogadjeca u školi se po prvi put suočavaju sa obavezama, određenim zahtjevima i
zadacima koje moraju izvršavati.
Također, neka djeca se u školi susreću sa vrijednosnim sistemom koji je znatno različit od
vrijednosnog sistema njihovih roditelja, a ponekad je i potpuno suprotan.
Polaskom u školu kod jednog broja djece se prvi put uočavaju razvojne poteškoće. Kod ove
djece i djece kod kojih su oučene razvojen teškoće i prije polaska u školu, proces
privikavanja na nove uslove može da bude dosta težak, ponekad i traumatičan. Pored toga
što ima zadatak da mladima obezbijedi što kvalitetnije usvajanje znanja iz različitih oblasti,
škola ima zadatak da svoje aktivnosti usmjeri ka tome kako bi se kod mladih formirala i
razvila kvalitetna moralna svojstva, kulturne, radne i druge navike i društveni kvaliteti, sa
ciljem potpune socijalne integracije u društvu, od posebnog je značaja za vaspitanje i
obrazovanje mlade generacije, a sistem obrazovanja često se povezuje sa nastankom
maloljetničke delinkvencije.

Nedostaci u obrazovanju naročito se ispoljavaju u slučaju kada se ne vodi računa o
diferenciranju učenika i određivanju nastavnih planova i programa, u skladu sa intelektualnim
i drugim mogućnostima djece i mladih.
Zbog nemogućnosti savladavanja školskog gradiva kod djece se mogu ispoljiti različiti
emocionalni problemi i različiti oblici individualne neprilagođenosti.
Najčešće se to događa kada je školski program preobiman, kada nije prilagođen
intelektualnom nivou učenika, kada ne privlači njihovu pažnju itd.

9. Slobodno vrijeme

U kriminološkoj literaturi sve više se dovodi u vezu utjecej slobodnog vremena na pojavu
maloljetničke delikvencije. Neka istraživanja su pokazala da mladi najveći broj krivičnih
djela,kao i drugih oblika društveno negativnih oblika ponašanja,više upravo u slobodnom
vremenu.Neki istraživači su došli do zaključka da su svi omladinski zločini počinjeni u
dokolici, što je uslovilo dosta široko prihvatanje teze de je delikvencija mladih proizvod
zloupotrebe slobodnog vremena.

Obim i korištenje slobodnog vremena prvenstveno su uslovljeni materijalnim i socijalno –
političkim uslovima u određenom društvu. Činjenica da mladi najviše delikventnih aktivnosti
vrše u slobodno vrijeme,istovremeno ne znači da je slobodno vrijeme glavni i jedini uzrok
takvim aktivnostima.Po jednom shvatanju delikvencija mladih je zapravo oblik prevazilaženja
dosade koju mladi doživljavaju u slobodnom vremenu. Po drugom shvatanju,koje ima dosta
dodirnih tačaka sa prethodnim,izvjesni oblici delikventnih aktivnosti mladih predstavljaju oblik
zadovoljenja njihove potrebe za igrom.Mladi u želji da zadovolje potrebu za
promjenom,avanturom i sličnim motivima ponekad u igri upražnjavaju i takve aktivnosti koje
sadrže elemente delikventnog ponašanja ili se vrlo lako mogu pretvoriti u delikvenciju.Na

17
osnovu nekih kriminoloških istraživanja ustanovljeno je shvatanje da pomanjkanje
igrališta,klubova,sekcija i drugih sadržaja i uslova za organizovano i svrsishodno korištenje
slobodnog vremena na izvjestan način uslovljava dekikventno ponašanje mladih.
Posebnu pažnju istraživača koji su se bavili maloljetničkom delikvencijom privukla je pojava
neformalnog organizovanja mladih delikvenata.Istina,kod mladih se dosta rano javlja potreba
i želja za udruživanjem koja je posebno naglašena u periodu puberteta,i ona se realizuje u
slobodno vrijeme.

U početku ovo udruživanje,odnosno formiranje grupa vezano je za igru kao zajednički
interes.Međutim,vremenom se od tih grupa ili van njih izdvajaju grupe sa specifičnim
interesima i afinitetima,tako da neke od ovih grupa mogu prerasti u maloljetničke bande ili
gangove.Istraživanjima je utvrđeno da slobodno vrijeme značajno utječe na formiranje i
aktivnosti grupa maloljetnih delikvenata.Zapravo,istraživači upozoravaju da su sve ove grupe
nastale u slobodno vrijeme,da svoje delikventne aktivnosti vrše,također, u slobodno vrijeme,i
zato se uzroci njihove delikvencije moraju tražiti upravo u slobodnom vremenu.

U posljednje vrijeme pažnju istraživača sve više privlače različite vrste zabava ( party ) koje
mladi organizuju u svojim stanovima ili se organizuju na raznim mjestima van kuće.Ove
zabave posebno su karakteristične za djecu iz dobro finansijski stituiranih porodica i porodica
koje pripadaju ¨višem¨ društvenom sloju.
Po pravilu ove zabave nisu nadgledane i usmjeravane od strane odraslih tako da se ponekad
pretvaraju u eksualne i alkoholičarske orgije i / ili narkomanske seanse.

10. Sredstva masovne komunikacije
Masovni mediji obuhvataju brojne i različite forme kao što su radio, televizija, film, novine,
časopisi, video igre, CD-ovi, a u posljednje rijeme i internet. Nazivaju se masovnim jer dopiru
do publike koja obuhvata izuzetno veliki broj ljudi. Zato sr ponekad nazivaju i masovnim
komunikacijama,to jest sredstvima masovnih opštenja.Masovni mediji vrše snažan utjecaj u
procesu formiranja svake osobe,u pozitivnom ili negativnom pravcu.Pozitivan utjecaj
sredstava masovne komunikacije prvenstveno se ogleda u doprinosu širenja ljudske
kulture.Posredstvom njih širi se vidokrug ljudskih saznanja,budi interesovanje za nova
saznanja iz različitih oblasti,i obogaćuju čovjeka pozitivnim i sadržajnim duhovnim,moralnim i
drugim vrijednostima i na taj način orijentišu ga u pravcu stvaralaštva,a u isto vrijeme snažna
su prepreka negativnoj orijentaciji.

Sredstva masovne komunikacije posebno su značajna za mlade,jer se preko njih prenose
informativni,edukativni i zabavni sadržaji i na taj način udovoljava se potrebi i zahtjevu
mladih da budu informisani o nečemu i da šire svoja znanja.Međutim,u središtu
kriminoloških,socioloških i drugih istraživanja je negativni utjecaj sredstava masovne
komunikacije,na način da izazivaju negativna svojstva čovjekove ličnosti,koja mogu,u većoj ili
manjoj mjeri biti povezana sa delikventnim ponašanjem ,posebno djece i mladih.

FILM-kao oblik umjetničkog izražavanja i sredstvo masovne kulture može izazvati različite
reakcije kod gledalaca,posebno mladih.U raspravama o negativnom utjecaju filma na
ponašanje mladih postoji dosta spornih pitanja,a među njima je i pitanje koja vrsta
filma,odnosno sadržaja izaziva takve reakcije koje se ogledaju u delikventnom ponašanju.
Štetnim filmovima treba stoga smatrati sve filmove, bez obzira na vrstu kojoj pripadaju,koji
su bez etičkih i umjetničkih poruka.Takvi su filmovi koji ističu u prvi plan razne kriminalne
postupke,filmovi koji veličaju parazitizam i ¨lak¨ život,prikazuju seksualne nastranosti i
opsesije i sl.

RADIO-Kao sredstvo masovnog komuniciranja ima dugu tradiciju i njegovi su sadržaji
dostupni ogromnom broju ljudi.S obzirom da radio ima različite sadržaje,vršena su brojan
istraživanja o utjecaju pojedinih radio emisija na pojavu delikventnog ponašanja kod mladih.

18
S obzirom da radio nije pogodan prenošenje određenih sadržaja,kao i činjenice da većina
radija ima rigorozne selekcije programa,po mišljenju većine istraživača i kad dođe do
emitovanja¨spornih ¨ sadržaja,oni ne izazivaju onaj efekat koji bi imali da su saopćeni
televiziskom tehnikom,prvenstveno radi izostajanja vizuelnih efekata.
TELEVIZIJA-Pojava televizije sredinom prošlog vijeka predstavljala je najvažniji događaj u
razvoju medija,a zahvaljujući razvoju nauke i tehnologije ovaj medij se nalazi u stalnoj
ekspanziji.Danas je život velikog broja stanovnika nezamisliv bez televizije.

Povećanom broju gledanosti doprinosi i razvoj satelitske i kablovske tehnologije.Razvojem
ove tehnologije omogućeno je da gledaoci imaju veći izbor televiziskih kanala,i da neke
događaje direktno prate.Također,na povećanu gledanost utječe i činjenica da se u mnogim
zemljama broj domaćih televizijskih kanala povećao.

Kada je u pitanju utjecaj televizije na pojavu kriminaliteta,posebno,kod mladih,vršena su
brojna istraživanja.Ovim istraživanjem se željelo utvrditi koliko scene naselja koje se
svakodnevno prikazuju na televiziji imaju uticaja na pojavu delikventnog ponašanja kog djece
i mladih.Gerbner je sa svojim suradnicima vršio iscrpna istraživanja.

Izvjestan značaj na pojavu delikventnog ponašanja daje se pojedinim komercijalnim
emisijama,odnosno reklamama.Reklame se dovode u vezu sa pojavom delikventnog
ponašanja zbog činjenice da pojedine reklamne emisije gotovo agresivno nameću potrošnju
određenih roba i na taj način kod jednog broja mladih mogu formirati nerealne motive koje
oni nisu u stanju da zadovolje na dozvoljen način.

ŠTAMPA-Problem utjecaja štampe na pojavu delikventnog ponašanja kod mladih
aktuelizirao se razvojem štamparske tehnike i tehnologije.Zapravo tehnološkim razvojem u
štamparskoj industriji povećala se mogućnost brže i kvalitetnije izrade štampe,i unaprijedilo
se vizuelno predočavanje sadržaja putem fotografija i likovnih radova,posebno u ilustrativno-
zabavnim,porno časopisima i stripovima.
Sve ovo dovelo je do enormnog porasta tiraža,a konzumenti su sve više postali
mladi.Posebnu zabrinutost izazivali su pojedini sadržaji u ovoj štampi.

Kriminolozi i sociolozi posebno upozoravaju na način objavljivanja pojedinih kriminalnih djela
u štampi.Ponekad se vijest o nekom kriminalnom djelu objavi na krajnnje senzacionalistički
način,sa puno detalja o načinu izvršenja djela i dosta fotografija sa lica mjesta.
Ovaj senzacionalistički način u izvještavanju može kod jednog broja mladih izazvati želju za
publicitetom tako što će izvršiti neko krivično djelo o kojem će štampa pisati,a na taj način oni
će izaći iz anonimnosti.

INTERNET-Krajem prošlog stoljeća i njegovo stalno širenje po cijelom svijetu već izaziva
rasprave o njegovom utjecaju na svakodnevni život ljudi.Pored toga što nudi uzbudljiva i
nova iskustva i istraživanja različitih oblasti,on u isto vrijeme ozbiljno prijeti da iz korijena
promjeni međuljudske odnose.

III -LIČNOST DELIKVENTA,ENDOGENI FAKTORI MALOLJETNIČKE DELIKVENCIJE

Po mišljenju stručnjaka,najaču presudnu ulogu u formiranjudelikventne osobe imaju
kriminogeni društveni faktori.Međutim objektivni spoljni faktori,uprkos svojoj snazi,nisu
dovoljni za objašnjenje delikventnog ponašanja,a posebno za objašnjenje ličnosti delikventa.

Delikventno ponašanje povezano je sa osobinama ličnosti učinitelja krivičnog djela,sa
svojstvima koja izražavaju njegovu individualnost,i određuju njegovu ulogu u društvu.Ovdje
dolaze posebno do izražaja svojstva na osnovu karaktera, temperamenta, stavovi, motivi,
interesi, navike, ideali, emocije i td. Kod društveno adekvatne i pozitivne ličnosti,ovi elementi

19
su najčešće nedekvatni i defektni,može doći do raznih ličnih devijacija i delikvatnog
ponašanja..

1. Struktura ličnosti
Svaka osoba ima svoju strukturu ličnosti koja se odlikuje individualno izraženim svojstvima,i
to psihičkim,moralnim,kulturnim i drugim ličnim osobinama.Ove lične osobine najčešće su
uslovljene i određene utjecajem opštih i posebnih društvenih uslova.Međutim,psihičke
osobine ličnosti,koje uslovljavaju ponašanje jedne osobe,izražavaju se uvijek individualno i
konkretno.

Upravo različitost tih individualnih osobina uslovljava i različiti reakciju na snage koje djeluju
spolja,odnosno spoljne stimulanse.Voljne osobine jedne osobe koje se ispoljavaju u formi
određenog odnosa prema moralnim vrijednostima jednog društva.Tim putem se stvaraju
pozitivna svostva ličnosti kao što su hrabrost,,društvenost,istinoljubivost,itd,ali se stvaraju i
negativna svojstva ličnosti koja čine osnovudelikventnog ponašanja.

Zvonarević karakter definiše kao ukupnost onih osobina ličnosti koje su povezane sa njenom
povezanom stranom,a rezultat su odgoja i djelovanja faktora sredine.
Po njemu,te osobine posebno dolaze do izražaja i to u odnosu čovjeka prema:

1. samom sebi
2. svojim zadacima i postupcima
3. drugim ljudima sa kojim dolazi u kontakte
4. normama ponašanja uže i šire društvene zajednice u kojoj živi.

Temperament obuhvaća grupu,prvenstveno psihičkih osobina čovjeka odnosno onu stranu
ličnosti koja je prvenstveno povezana sa emocionalnim doživljajima.Ove osobine najčešće
su određene biološkom strukturom čovjeka.

Temperament se manifestuje u individualnim dinamikama psihičkih procesa,kao što
su:primanje utisaka, karakter osobine, karakter pažnje, motorni nadražaji, emocionalni
doživljaji i njihov odnos premapostupcima i td. U psihologiji je poznata podjela
temperamenta,koja se propisuje Hipokratu,na četiri tipa:

a. sangvistički,
b. kolerički,
c. flegmatički
d. melaholistički tip.

Psihičke osobine jedne ličnosti povezane su sa raznim drugim,prvenstveno socijalnim
osobinama,sa kojima čine jedinstvo.Među socijalnim osobinam jedne ličnosti od posebnog
značaja su: opšta shvatanja, stepen kulture, moralni stavovi, društvena usmjerenost itd.
Posebna snaga socijalnih osobina je što se pod njihovim utjecajem, u određenoj mjeri
mjenjaju crte i svojstva samog temperamenta.

2. Psihološka osnova delinkventnog ponašanja
Psihološki mehanizam jedne osobe nije samo receptivan ( primalac ) , već djeluje povratno ,
odnosno reaguje na izazivanje sa strane . Ova reagovanja mogu biti različitih oblika , a
ponekad reakcije psihičkog mehanizma na spoljne izazove mogu imati i karakter
delinkventnog ponašanja . Tako neke osobe zbog svojih psihičkih osobina mogu biti
pogodnije za reagovanje u negativnom smislu .
1. Tako npr . kod osoba koje karakteriše sangvinički temperament preovladavaju

20
osjećanja nad razumom i voljom . Ove osobe su karakteristične po svojim brzim odlukama i
postupcima koje donose , odnosno na koje se odlučuju , bez puno razmišljanja . Smatra se
da su ove osobe podložnije negativnim utjecajima , jer su karakteristične po tome što padaju
lako , brzo i nepromišljeno pod spoljne utjecaje , tako da može doći i do nekih postupaka koji
su inkrimisani zakonom .

2. Osobe koleričkog temperamenta karakteristične su po nedovoljnoj uravnoteženosti ,
burnim emocijama , brzoj promjeni raspoloženja , teškom preživljavanju uvreda i neprijatnosti
. Ove osobe veoma su odlučne u svojim postupcima , a pored toga sklone su i afektivnim
stanjima u koja češće zapadaju u odnosu na osobe sa drugim tipovima temperamenata .
Ove crte su vrlo pogodne za razvijanje negativnih svojstava ličnosti kao što su grubost ,
pakost , zavist i tvrdoglavost .

3. Osobe melanholičkog temperamenta su vrlo uzbudljive , brzo i lako se vrijeđaju ,
teško primaju neprijatna saznanja , ponekad mogu biti inertne i nezainteresovane za sebe .
Posebna karakteristika ovih osoba je da teško savladavaju prepreke na koje nailaze , tako da
mogu vrlo lako doći u iskušenje da učine neko krivično djelo .

4. Osobe flegmatičkog temperamenta su vrlo odmjerene , staložene i promišljene .
Ove osobe zbog svog temperamenta o svojim postupcima donose dobro promišljene odluke
i zato , u odnosu na druge osobe , mnogo manje su sklone vršenju inkriminisanih djela.

U želji da označe posebnu psihologiju koja je svojstvena samo učiniteljima krivičnih djela ,
neki , posebno stariji autori , ustanovili su termin kriminalna psiha . Dakle , učinitelji krivičnih
djela ne čine neki poseban tip osoba u psihološkkom i fiziološkom smislu , koje se razlikuju
od ostale populacije .

3. Motivi delinkventnog ponašanja
Delinkventno ponašanje je također svjesni i motivisani proces , jer osoba prije vršenja
inkriminisanog djela donosi odluku . Zapravo , svakom delinkventnom ponašanju prethodi
određeni psihološki proces pobude , koji je povezan sa interesima , stavovima , potrebama ,
sposobnostima , emocijama , te drugim ličnim osobinama , jer pojedinac nikad ne postupa
automatski , pa i kada su u pitanju spoljni utjecaji sa kriminogenim sadržajem .
Među elementima svijesti najznačajniji su motivi , i oni su uvijek vezani za određene ciljeve ,
interese i želje , i zato imaju izuzetan značaj i utjecaj na ponašanje pojedinaca . Upravo ta
povezanost motiva sa ciljevima daje im karakter dinamičkih impulsa , koji pokreću i
usmjeravaju aktivnosti jedne osobe u određenom pravcu , i zato se u psihologiji smatra da ,
kod normalnih osoba , nema nemotivisanih ponašanja .

U psihijatriji i psihologiji poseban značaj daje se motivima za izvršenje nekog djela . Shodno
tome , krivično djelo koje je nemotivisano , ili ako ne postoje dovoljno jasni motivi za njegovo
izvršenje , služi kao indikator postojanja psihičkih smetnji i poremećaja . Upravo na ovoj
osnovi izrađena je koncepcija o ¨ nemotivisanom ponašanju¨ , i ona služi za razlikovanje
mentalne bolesti i normalnog ponašanja . Postoje različita shvatanja u pogledu objašnjenja
karaktera i motiva za određeno ponašanje .

Tako Hulleta ( prema : Milutinović , 1976 :347 ) izdvajaju tri viđenja motivacija , i to :
instinktivistički , motivacionistički i interakcionistički .

1. Instinktivističko viđenje polazi od unutrašnje strane ličnosti delinkventa , i
prvenstveno se oslanja na određene urođene sklonosti za vršenje krivičnih djela . U suštini ,
to je psihoanalitičko viđenje po kome je ograničavanje na sferu svjesnih motiva veoma usko .

2. Motivacionističko viđenje polazi od toga da se svako ponašanje javlja kao izraz

21
unutrašnjih podstreka na akciju , povezanih sa biloškim nagonima , a koji se na ekstenzivno
mijenjaju na bazi iskustva , odnosno u toku procesa kulturalizacije . I ovo viđenje je
psihoanalitički orijentisano . Instiktivističko viđenje i motivacionističko polaze od podsvjesnih
unutrašnjih impulsa , želja i nagona što potvrđuje njihovu psihoanalitičku orijentaciju .

3. Interakcionističko viđenje polazi od stanovišta da odnosi čovjeka sa drugim
osobama u društvenoj sredini služe kao osnova za dinamiku individualnih ponašanja . Ovo
viđenje značajno se razlikuje od prethodnih , jer ima sociološki i socijalno – psihološki pristup
po kojima se izvor motiva nalazi u samom društvu .

U literaturi se sreću različite podjele motiva kriminalnog ponašanja . Po Zvonareviću podjelu
motiva kod maloljetnih delinkvenata dijeli u četiri grupe :

1. motivi kompenzacionog karaktera , koji se javljaju zbog težnje za uklanjanjem
osjećaja inferiornosti ;
2. motivi iz želje za osvetom , javljaju se zbog neopravdano izrečene osude ili neke
druge nanesene nepravde , koja u nekim slučajevima može biti i umišljena .;
3. motivi koji su inspirisani težnjom za održavanjem priznatog statusa u grupi kojoj
jedna osoba najčešće pripada , a koji je izgrađen na osnovu mišljenja vršnjaka koje
maloljetnici posebno cijene i poštuju ;
4. motivi koji se susreću kod osoba koje zbog nedovoljnog ili pogrešnog vaspitanja ,
nemaju moralne snage da odole iskušenju da izvrše neko krivično djelo .

4. MODUL

Društvena reakcija na maloljetničku delinkvenciju

MALOLJETNIČKO PRAVOSUĐE ILI PRAVOSUĐE ZA MALOLJETNIKE

Pojam maloljetničko pravosuđe, ili pravosuđe za djecu, najčešće obilježava sistem za
djecu za koju se tvrdi, ili je utvrđeno da su učinila neko krivično djelo, i sistem koji u načelu
definiše zaštitu i promovisanje prava djeteta na pravedni tretman.

Osnovna karaktertistika maloljetničkog pravosuđa je da se ne bavi samo tretmanom djece
koja su prekršila neku zakonsku odredbu (koja su u sukobu sa zakonom), već se bavi i
uzrocima koji dovode do činjenja prestupa, kao i mjerama prevencije takvog ponašanja. U
oblasti maloljetničkog pravosuđa postoje dva osnovna polja djelovanja, i to:

- prevencija i
- zaštita.

Prevencija ima za cilj da spriječi da djeca dođu u sukob sa zakonom i na taj način uđu u
sistem krivičnog pravosuđa. Pretpostavka dobre prevencije je otkrivanje uzroka zbog kojih
djeca čine prestupe i tako krše zakonske norme. Uzroci koji maloljetnike dovode do
delinkventnog ponašanja su vrlo kompleksni, a često su posljedica istovremenog djelovanja
više faktora koji su vezani za ličnost maloljetnika i socijalne uslove, kao što su siromaštvo,
razorena porodica, nedostatak roditeljskog staranja, pritisak vršnjaka, nedostatak obrazovnih
ustanova, nemogućnost zapošljavanja itd. Za prevenciju uzroka koji dovode do maloljetničke
delinkvencije potreban je niz socijalnih i ekonomskih mjera i intervencija koje će se usmjeriti
na smanjenje siromaštva, otvaranje radnih mjesta, poboljšanje obrazovanja, pomoć porodici,
itd.

Rad na području zaštite usmjeren je prema zaštiti mladih koji su već učinili neko krivično
djelo i tako došli u sukob sa zakonom. Rad sa ovom populacijom mladih prvenstveno je

22
usmjeren ja njihovom odvraćanju da ponovo krše zakon, i na unapređivanju njihove
rehabilitacije i bezbolne reintegracije u društvo.

Programi i projekti koji se koncentrišu na zaštitu, obično uključuju jedan ili više od sljedećih
segmenata:

- zalaganje za pravne reforme, kako bi se osigurala harmonizacija zakonodavstva u
zemlji sa međunarodnim standardima i smjernicama o maloljetničkom pravosuđu;

- edukacija i programi usmjereni na veću informiranost o pitanjima maloljetničkog
pravosuđa za ključne predstavnike vlasti, organe krivčnog pravosuđa i građansko
društvo;

- projekti preusmjeravanja, s ciljem odvraćanja djece od ulaska u kažnjivu zonu, i
rješavanje konflikata u okviru lokalne zajednice;

- zalaganje za striktno provođenje međunarodnih i, tamo gdje je to relevantno,
nacionalnih standarda za tretman djece u sistemu krivičnog pravosuđa, kako bi se
osigurao odgovarajući tretman maloljetnika, njihova zaštita i priprema za integraciju u
društvo.

Maloljetničko pravosuđe ima za cilj stvaranje, odnosno uspostavljanje pravednog i humanog
sistema pravosuđa za djecu koje:

- je zasnovano na pravima djeteta;

- primjenjuje principe restorativnog pravosuđa;

- stavlja najbolji interes djeteta na prvo mjesto;

- fokusirano je na prevenciju kao primarni cilj;

- primjenjuje zatvaranje kao posljednju raspoloživu mjeru i u najkraćem trajanju, vodeći
računa o učiniocima na žrtvu i zajednicu.

Sistem maloljetničkog pravosuđa sačinjavaju brojne komponente i to: osobe koje su u njega
uključene, način rada, procedure, objekti itd.

Restorativna pravda
Restorativna pravda, odnosno popravljanja štete nanesene pojedincima, prvenstveno je
usmjerena na zamjenjivanje tradicionalnog pravosudnog sistema.

Najprihvaćeniju definiciju restorativne pravde dao je Marshall. Po njemu, restorativna
pravda je proces u kojem se sastaju dvije stranke koje su na bilo koji način dotaknute
krivičnim djelom kako bi našle zajednički odgovor na pitanje posljedica krivičnog djela i
njegovog učinka na budućnost.Restorativna pravda ima za cilj i zaštitu prava žrtve, odnosno
popravljanje štete koja joj je načinjena i uključenje zajednice u proces nadoknade. Posebna
vrijednost restorativne pravde je u tome što maloljetni delinkventi ne ulaze u pravosudni
sistem, čime se izbjegava stigmatizacija i neželjene posljedice koje ona donosi.

Starosna granica krivične odgovornosti

23
Starost učinitelja krivičnog djela je bitna komponenta krivične odgovornosti. Suština
određivanja granice krivične odgovornosti je u tome da učinitelj krivičnog djela preko
određene starosne granice može krivično odgovarati, kao i da određena starosna dob
zahtijeva i neke zakonom normirane posebnosti krivičnopravnog položaja učinitelja krivičnog
djela.

Određivanje granice krivične odgovornosti zagovara se prvenstveno zbog želje da se
zvanično odredi uzrast djeteta do kojeg dijete nije odgovorno za kršenje zakona. Odredbe
krivičnog zakona može kršiti svako, bez obzira na starosnu dob, ali istovremeno, svako nije
odgovoran za to kršenje.

U Pekinškim pravilima u Pravilu 4. se kaže: „ U pravnim sistemima koji poznaju pojam
minimalnog uzrasta za krivičnu odgovornost maloljetnika, ta granica neće biti vezana za
suviše rani uzrast, imajući u vidu emotivnu, mentalnu i intelektualnu zrelost“.

Krivičnopravni položaj maloljetnika
Organizacija institucija koje rješavaju konkretne slučajeve maloljetničke delinkvencije svodi
se na sljedeće organizaciono-institucionalne modele:

- Osnivanje posebnih sudova za maloljetnike. Ovi sudovi su potpuno odvojeni od
redovnih sudova i imaju kadar koji je specijalizovan za rad sa maloljetnicima.

- Formiranje porodičnih sudova u čijoj su nadležnosti svi problemi koji proističu iz
porodičnih odnosa. U okviru ovih sudova formiraju se posebna odjeljenja za pitanja
vezana za probleme učinjenih krivičnih djela od strane maloljetnika.

- Podjela nadležnosti između sudova i drugih organa van pravosudnog sistema,
najčešće socijalnih službi. Na ovaj način se omogućava da se postupak prema
maloljetnim učiniteljima krivičnog djela, a zavisno od postojanja određenih uslova,
može voditi pred sudom, ili pred specijalnim organom.

- Formiranje posebnih odjeljenja za maloljetnike u okviru redovnih sudova, ili da u
krivičnom odjeljenju redovnih sudova postoji posebno imenovan sudija koji se bavi
krivičnim djelima maloljetnika.

Maloljetni učinitelji krivičnih djela u bosansko-hercegovačkom zakonodavstvu imaju poseban
krivično-pravni položaj. Savremeni krivičnopravni status maloljetnih delinkvenata nastao je iz
uvjerenja da će se kroz izgradnju posebne kriminalne politike prema ovoj kategoriji uspješnije
suzbijati njihovo asocijalno ponašanje.

Svi krivični zakoni u BiH razlikuju 2 kategorije maloljetnika, i to: mlađe (od navršenih 14-16
godina života) i starije (od navršenih 16-18 godina života). Pored ove dvije kategorije, krivični
zakoni u BiH poznaju i kategoriju mlađih punoljetnika (od navršenih 18-21 godine života).
Osnovni cilj krivičnog zakonodavstva u BiH je pomoć maloljetnom učinitelju krivičnog djela u
vaspitanju, prevaspitavanju, i obezbjeđivanju njegovog pravilnog razvoja.
U suštini, maloljetničko pravosuđe prvenstveno je usmjereno na mjere koje će biti mjere
socijalizacije bez prinude i ograničavanja slobode. Ovim mjerama se želi pomoći maloljetniku
kroz povećanu brigu i nadzor, te otklanjanjem prepreka koje se javljaju u njegovom razvoju.
Upravo zbog toga se maloljetničko pravo značajno razlikuje od krivičnog prava koje se
primjenjuje za punoljetne učinitelje krivičnog djela.
1. Alternativni oblik reakcije na maloljetničku delinkvenciju

Konvencija o pravim djeteta i drugi međunarodni dokumenti i standardi u oblasti
maloljetničke delinkvencije i pravosuđa insistiraju na uvođenju jednog novog, alternativnog

24
modela reakcije na delinkvenciju maloljetnika. Suština ovog modela je da maloljetnik ne ulazi
u sistem krivičnog pravosuđa uvijek kada je to moguće, i da primjenom mjera koje ne dovode
do stigmatizacije utječu na maloljetnika da više ne čini krivična djela. Ovaj model se zove
diverzioni model ili model preusmjeravanja.

Diverzija daje dobre rezultate naročito kod primarnih učinitelja krivičnih djela, odnosno onih
maloljetnika koji su prvi put učinili krivično djelo. Neki primjeri diverzionih mjera u nekim
zemljama obuhvataju:

- opomene od strane policije
- posredovanje, pri čemu se koriste obučeni posjednici
- savjetovanje, koje obavlja socijalni radnik, te različiti kursevi o životnim vještinama i
sposobnostima.

U Bosni i Hercegovini su u krivično zakonodavstva uvedene vaspitne preporuke, kao
alternativni oblik reakcije na maloljetničku delinkvenciju.

A. Vaspitne preporuke

Vaspitne preporuke pojavile su se u krivičnom zakonodavstvu kao izraz potrebe i savremenih
nastojanja da se prema maloljetnicima primjenjuju alternativni oblici društvene reakcije bez
uvođenja u krivični postupak, tzv.diverzioni model. Ove preporuke u prvom redu su
usmjerene na pomoć maloljetniku u vaspitanju, prevaspitanju i boljoj socijalnoj integraciji, uz
izbjegavanje stigmatizacije.Također, cilj odgojnih preporuka je da se u reagovanju na
delinkventno ponašanje mladih da prednost vansudskim oblicima intervencije u slučajevima
gdje se ne radi o teškim krivičnim djelima. Vaspitne preporuke prema maloljetniku može
primjeniti tužilac ili sudija za maloljetnike. Da bi se vaspitna preporuka primijenila neophodni
su:priznanje krivičnog djela od strane maloljetnika i njegova izražena spremnost za
pomirenje sa oštećenim
Svrha vaspitnih preporuka je da se ne pokreće krivični postupak, te da se primjenom ovih
preporuka utječe na maloljetnika da ubuduće ne čini krivična djela.

Vrste vaspitnih preporuka

U skladu sa krivičnim zakonima u BiH postoje sljedeće vaspitne preporuke:

1. lično izvinjenje oštećenom,
2. naknada štete oštećenom,
3. redovno pohađanje škole,
4. rad u korist humanitarne organizacije ili lokalne zajednice,
5. prihvatanje odgovarajućeg zaposlenja,
6. smještaj u drugu porodicu, dom ili ustanovu,
7. liječenje u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi,
8. posjećivanje vaspitnih, obrazovnih, psiholoških i drugih savjetovališta.

Izbor vaspitnih preporuka
Kod izbora preporuka tužilac ili sudija za maloljetnike uzeće u obzir sveukupne interese
maloljetnika ili oštećenog. Pri tome će se posebna pažnja posvetiti da se primjenjenim
vaspitnim preporukama ne dovede u pitanje redovno školovanje maloljetnika ili njegov rad.
Vaspitne preporuke mogu trajati najviše godinu dana, i u toku njihovog izvršavanja mogu se
zamijeniti drugom vaspitnom preporukom ili ukinuti. Izbor i primjena vaspitnih preporuka vrši
se u saradnji sa roditeljem/starateljem i organom starateljstva, odnosno centrom za socijalni
rad.

Izvršenje vaspitnih preporuka

25
U izvršenju vaspitnih preporuka postoji dosta teškoća. 70% anketiranih tužitelja na području
FBiH u četverogodišnjem periodu, od kada su vaspitne preporuke zakonom predviđene, nije
izreklo vaspitnu preporuku. Tužitelji i sudije imaju pozitivan stav prema vaspitnim
preporukama, ali naglašavaju da se vaspitne preporuke ne izriču zbog nedostatka razrađenih
proceduralnih uputstava i potrebne infrastrukture za njihovo provođenje.

Jedna od teškoća provođenja vaspitnih preporuka je što zakon nije precizno definisao
sprovođenje ovih preporuka, što nije razrađena metodologija njihove primjene i što centri za
socijalni rad nisu dobili potrebna uputstva i edukaciju. Posljedica ovih nedostataka je
činjenica da centri za socijalni rad nikada nisu bili uključeni u provođenje ove
2. Krivične sankcije prema maloljetnim delinkventima

Maloljetnim učiniteljima krivičnih djela prema važećim krivičnim zakonima u Bosni i
Hercegovini mogu se izreći sljedeće krivične sankcije: vaspitne mjere, kazna maloljetničkog
zatvora i mjere bezbjednosti.Maloljetniku koji je u vrijeme izvršenja krivičnog djela navršio 14,
a nije navršio 16 godina života (mlađi maloljetnik) mogu se izreći samo vaspitne mjere.

Maloljetniku koji je u vrijeme izvršenja krivičnog djela navršio 16, a nije navršio 18 godina
života (stariji maloljetnik), mogu se izreći vaspitne mjere pod uslovima predviđenim krivičnim
zakonom, a izuzetno mu se može izreći kazna maloljetničkog zatvora.

Maloljetniku se mogu izreći i mjere bezbjednosti pod uslovima koje predviđa krivični zakon.
Maloljetniku se ne mogu izreći sudska opomena ili uslovna osuda.U BiH kazna
maloljetničkog zatvora je krivična sankcija koja se izriče samo izuzetno i to starijim
maloljetnicima, uzrasta od 16 do 18 godina života.

A. Vaspitne mjere
Vaspitne mjere se u prvom redu izriču radi pružanja zaštite i pomoći maloljetnim učiniteljima
krivičnog djela, vršenjem nadzora nad njima, njihovim stručnim osposobljavanjem i razvojem
njihove lične odgovornosti, sa osnovnim ciljem da se obezbijedi njihovo vaspitanje,
prevaspitanje i pravilan razvoj.

Okolnosti koje se moraju uzeti u obzir su: uzrast maloljetnika, stepen njegove duševne
razvijenosti, njegova psihička svojstva, sklonosti, motivi zbog kojih je izvršio krivično djelo,
porodične prilike i sredina u kojoj živi, da li je ranije dolazio u sukob sa zakonom i da li mu je
izircana neka od vaspitnih mjera ili kazna maloljetničkog zatvora ako se radi o starijem
maloljetniku.

Vaspitne mjere su grupisane po svojoj težini u tri osnovne kategorije:

1.) Disciplinske mjere,
2.) Mjere pojačanog nadzora i
3.) Zavodske mjere.

1. Disciplinske mjere
Disciplinske mjere su prvenstveno vaspitnog karaktera, i poduzimaju se prema maloljetnom
učinitelju krivičnog djela prema kojem nije potrebno preduzimati trajnije mjere vaspitanja,
odnosno prema osobi čije ponašanje nije posljedica većeg stepena vaspitne zapuštenosti.U
pogledu vrste disciplinskih mjera postoje određene razlike u KZ BiH i KZ FBiH u odnosu na
KZ RS. Tako KZ BiH i KZ FBiH imaju samo jednu disciplinsku mjeru: upućivanje u
disciplinski centar. U KZ RS postoje dvije disciplinske mjere, i to: ukor i upućivanje u
disciplinski centar. U KZ FBiH koji je važio do 2003.godine, odnosno do stupanja na snagu
novog KZ FBiH, postojala je disciplinska mjera ukora koja se često primjenjivala

26
a.) Ukor predstavlja najlakšu vaspitnu mjeru i sastoji se u prijekoru maloljetnika zbog
učinjenog krivičnog djela i opomeni da ubuduće ne vrši krivična djela. Sudski ukor se izriče u
slučajevima kada prema maloljetniku nije potrebno preduzimati trajnije mjere prevaspitanja, a
kada je sredina u kojoj živi maloljetnik takva da ga iz nje ne treba izdvajati, jer ne vrši
kriminogeni uticaj. Osnovni cilj ove disciplinske mjere jeste da se maloljetnom učinitelju
krivičnog djela u prvom redu ukaže na cjelokupnu štetnost njegovog postupka kao i na
posljedice koje mogu proizaći ako se krivično djelo ponovi, prvenstveno u smislu izricanja
drugih krivičnih sankcija. Ukor se može izreći svakom maloljetniku za koga se ocijeni da će
se ovom mjerom postići željeni cilj, bez obzira da li se radi o mlađem ili starijem maloljetniku i
vrsti učinjenog krivičnog djela.Pri izricanju ove mjere veoma je važno da se maloljetniku
obavezno ukaže na štetnost postupka kako po njega samog tako i po društvo u cjelini. U
praksi u RS ova mjera se često izriče, posebno primarnim učiniteljima krivičnog djela, jer ne
zahtijeva angažman nijedne institucije u njenom provođenju. Praksa pokazuje da se ova
mjera često izricala i u FBiH do 2003.godine, kada je stupanjem na snagu novog Krivičnog
zakona ova mjera izbačena.

b.) Upućivanje u disciplinski centar za maloljetnike
Sud će izreći vaspitnu mjeru upućivanja u disciplinski centar za maloljetnike kada je potrebno
da se odgovarajućim kratkotrajnim mjerama utječe na ličnost i ponašanje maloljetnog
učinitelja krivičnog djela. Iako je boravak u disciplinskom centru kratkotrajan, treba biti
usmjeren na pedagoški i socijalni rad sa maloljetnikom. Trajanje ova mjere je ograničeno.

Tako sud može uputiti maloljetnika u disciplinski centar za maloljetnike:

- na određen broj sati tokom dana blagdana, ali najviše četiri uzastopna dana
blagdana,

- na određeni broj sati tokom dana, ali najduže u trajanju do jednog mjeseca,

- na neprekidni boravak tokom određenog broja dana, ali ne duže od dvadeset dana.

Pri odlučivanju koji će oblik ove vaspitne mjere primjeniti, odnosno izreći, sud mora da vodi
računa o školskim i drugim obavezama maloljetnika, odnosno da zbog njenog izvršenja
maloljetnik ne izostane s redovne školske nastave ili posla.

2. Vaspitne mjere pojačanog nadzora
Mjere pojačanog nadzora izriču se maloljetnicima prema kojim treba preduzeti trajnije mjere
vaspitanja, prevaspitanja ili liječenja. Krivičnim zakonima u Bosni i Hercegovini predviđene
su tri vaspitne mjere pojačanog nadzora:

a.) Pojačan nadzor roditelja, usvojitelja ili staratelja;
b.) Pojačan nadzor u drugoj porodici;
c.) Pojačan nadzor organa socijalne zaštite.

a.) Pojačan nadzor roditelja, usvojitelja ili staratelja
Mjera pojačanog nadzora od strane roditelja, usvojitelja ili staratelja može se izreći u onim
slučajevima u kojima je maloljetnik učinio krivično djelo jer su roditelj, usvojitelji ili staratelj
propustili da vrše nadzor nad maloljetnikom, a pri tom su u mogućnosti da vrše
nadzor.Shodno zakonskim odredbama za primjenu ove vaspitne mjere odlučujuće su dvije
okolnosti, i to:
- postojanje krivičnog djela koje je učinio maloljetnik zbog njegove vaspitne
zapuštenosti, koja je posljedica nedovoljne brige i nadzora nad njegovim
ponašanjem,

27
- i mogućnost roditelja, usvojitelja ili staratelja da, i pored prethodno propuštenog
nadzora i brige, ubuduće vrše nadzor nad maloljetnikom.

Izricanjem ove mjere maloljetnik ostaje u svojoj porodici, a najznačajniju ulogu u izvršenju
ove mjere preuzima roditelj, usvojitelj ili staratelj.

b.) Pojačan nadzor u drugoj porodici
Ako roditelji, usvojitelj ili staratelj nisu u mogućnosti da maloljetnika pojačano nadziru ili ako
se od njih takav nadzor ne može opravdano očekivati, sud će maloljetniku izreći vaspitnu
mjeru pojačanog nadzora u drugoj porodici koja je voljna da primi maloljetnika i koja ima
mogućnosti da ga pojačano nadzire.

Dakle, izricanjem ove mjere maloljetnik koji je izvršio krivično djelo predaje se drugoj porodici
da nad njim vrši pojačan nadzor. Porodica u koju se smješta maloljetnik može biti svaka
porodica, tako da u obzir mogu doći i srodničke i nesrodničke porodice. Najvažnije je da ova
porodica želi primiti maloljetnika i da je u mogućnosti da nad njim vrši pojačan nadzor.Izbor
porodice u koju će se smjestiti maloljetnik, sud vrši na osnovu prethodno sprovedenog
ispitivanja ličnosti maloljetnika i socio-psihološke strukture porodice, a u cilju ostvarivanja
pravilnog prevaspitavanja i pravilnog razvoja maloljetnika.
Za vrijeme izvršenja ove mjere maloljetniku se obezbjeđuje održavanje veze s porodicom,
ukoliko sud na prijedlog organa starateljstva drugačije ne odluči. Izvršenje vaspitne mjere
pojačanog nadzora u drugoj porodici obustavit će se kad roditelji, usvojitelj ili staratelj steknu
mogućnost da maloljetnika pojačano nadziru, ili kada prema rezultatu prevaspitanja prestane
potreba za pojačanim nadzor

c.) Pojačan nadzor nadležnog organa socijalne zaštite
Mjeru pojačanog nadležnog organa socijalne zaštite sud izriče ako roditelji, usvojitelj ili
staratelj nisu u mogućnosti pojačano nadzirati maloljetnika, a ne postoje ni uslovi za izricanje
vaspitne mjere pojačanog nadzora u drugoj porodici. Primjenom ove mjere maloljetnik i dalje
ostaje da živi u svojoj porodici, a pojačan nadzor nad njim vrši ovlaštena osoba nadležnog
organa socijalne zaštite.

Ovlaštena osoba nadležnog organa socijalne zaštite brine se o školovanju maloljetnika,
njegovom zaposlenju, odvajanju iz sredine koja na njega štetno utječe, potrebnom liječenju i
sređivanju prilika u kojima živi.Organ starateljstva preuzima ulogu roditelja, usvojitelja ili
staratelja koji nisu u mogućnosti da vrše pojačan nadzor nad maloljetnikom, a ne postoje
uslovi da se maloljetnik preda drugoj porodici radi pojačanog nadzora. Izricanjem pojačane
mjere nadležnog organa starateljstva ne znači da su roditelji, usvojitelj ili staratelj lišeni svijih
roditeljskih prava, jer ih oni i dalje vrše.

Za izvršenje vaspitne mjere pojačnog nadzora organa socijalne zaštite nadležan je organ
socijalne zaštite na čijem području maloljetnik ima prebivalište. Pojačan nadzor nadležnog
organa socijalne zaštite može trajati najmanje jednu, a najviše tri godine.

Posebne obaveze uz mjere pojačanog nadzora

Sud može maloljetniku da odredi naročito ove obaveze:

- da se lično izvine oštećenom,
- da izmiri štetu u okviru sopstvenih mogućnost,
- da redovno pohađa školu,
- da se osposobljava za zanimanje koje odgovara njegovim sposobnostima i
sklonostima,
- da se uzdržava od uživanja alkoholnih pića i opojnih droga,
- da posjećuje odgovarajuću zdravstvenu ustanovu ili savjetovalište i

28
- da se ne druži sa osobama koje na njega štetno utječu.

Navedene obaveze se mogu izreći maloljetniku pri izricanju bilo koje mjere pojačanog
nadzora. U suštini svrha ovih obaveza nije samo u tome da drugi pojačaju nadzor nad
maloljetnikom koji je učinio neko krivično djelo, već da i ona sam ubuduće povede više
računa o svom ponašanju kako ne bi ponovo učinio neko krivično djelo.
3. Zavodske vaspitne mjere
Zavodske vaspitne mjere su krivične sankcije institucionalnog karaktera, jer podrazumijevaju
smještaj maloljetnog učinitelja krivičnog djela u odgovarajuću ustanovu u kojoj će on ostati
određeno vrijeme.

Krivičnim zakonima u BiH ustanovljena su tri modaliteta zavodskih vaspitnih mjera, i to:

a.) Upućivanje u vaspitnu ustanovu,
b.) Upućivanje u vaspitno-popravni dom,
c.) Uoućivanje u drugu ustanovu za osposobljavanje.

a.) Upućivanje u vaspitnu ustanovu
Sud će uputiti u vaspitnu ustanovu maloljetnika nad kojim treba obezbijediti vršenje trajnog
nadzora od strane stručnih vaspitača u ustanovi za vaspitanje maloljetnika. Ova mjera se
izvršava u ustanovi koja je određena za tu namjenu. U ovoj ustanovi maloljetnik ostaje
najmanje šest mjeseci, a najviše tri godine. Po izricanju ove mjere sud neće odrediti njeno
trajanje, već će o tome naknadno odlučiti, kako je to regulisano zakonom.

Mjera upućivanja u vaspitnu ustanovu izirče se maloljetnim učiniteljima krivičnih djela čije se
vaspitanje i prevaspitanje zbog različitih razloga ne može postići u sredini u kojoj su do tada
živjeli.

Ova mjera ima dva osnovna polazišta: krivičnopravni osnov, odnosno socijalni i porodično-
pravni osnov. Po prvom osnovu, ova vaspitna mjera se može izreći krivično-odgovornim
maloljetnicima kojima je potreban stalni nadzor od stran stručnih lica. Po drugom osnovu
daje se mogućnost organima socijalne zaštite (organima starateljstva) da i djecu do 14
godina života, koja nisu krivično odgovorna, a koja su učinila krivična djela, kao i djecu i
omladinu čiji je razvoj već godinama ugrožen i devijantan, smjeste u ovakav tip ustanove. Po
prijemu u vaspitnu ustanovu, maloljetnik se raspoređuje u odgovarajuću vaspitnu grupu,
zavisno od uzrasta, završenog razreda škole, psiho-tjelesnih svojstava i stepena njegove
vaspitne zapuštenosti. Ova vaspitna grupa obuhvata najviše 10 maloljetnika i ima posebnog
vaspitača.

b.) Upućivanje u vaspitno-popravni dom
Maloljetnika prema kome treba primjeniti pojačane mjere prevaspitanja sud će uputiti u
vaspitno-popravni dom za maloljetne učinitelje krivičnih djela. Shodno zakonskoj regulativi
upućivanje u vaspitno-popravni dom je mjera koja se može izreći samo maloljetnim
učiniteljima krivičnih djela prema kojima je neophodno primjeniti mjere prevaspitanja, zbog
većeg stepena vaspitne zapuštenosti, kao i potrebe njihovog izdvajanja iz sredine u kojoj
žive.

Iz zakonom propisanih uslova za izvršenje ove mjere nema jasnog razgraničenja kad se
primjenjuje vaspitna mjera upućivanja u vaspitnu ustanovu, a kad upućivanje u vaspitno-
popravni dom. Ipak, kod mjere upućivanja u vaspitno popravni dom naglašeno je da kod
maloljetnika treba primjeniti pojačane mjere prevaspitanja, dok se kod mjere upućivanja u
vaspitnu ustanovu naglašava da nad maloljetnikom treba obezbijediti vršenje stalnog
nadzora od strane stručnih vaspitača.

29
Kod mjere upućivanja u vaspitno-popravni dom naglašeno je da kod maloljetnika treba
primijeniti pojačane mjere prevaspitanja, dok se kod mjere upućivanja u vaspitnu ustanovu
naglašava da nad maloljetnikom treba obezbijediti vršenje stalnog nadzora od strane
stručnih vaspitača.

Vaspitna mjera upućivanja u vaspitnu ustanovu se po pravilu izvršava u ustanovi socijalne
zaštite za vaspitanje djece i omladine, a u koju se mogu smjestiti i djeca koja nisu učinila
krivična djela. Međutim, vaspitna mjera upućivanja u vaspitno-popravni dom izvršava se u
namjenskoj ustanovi, i u nju se upućuju isključivo maloljetnici koji su učinili neko krivično
djelo i prema kojima se moraju primjeniti pojačane mjere vaspitanja.

U vaspitno-popravnom zavodu maloljetnicima se osigurava osnovno i srednje obrazovanje, s
tim da mogu sticati stručne kvalifikacije i izvan zavoda, a može im se omogućiti i vanredno
školovanje i stručno osposobljavanje. Kvalifikacije koje maloljetnici stiču u vaspitno-
popravnim zavodima, za vrijeme izvršenja vaspitne mjere, imaju istu važnost kao i
kvalifikacije koje se stiču u odgovarajućim školama i radionicama izvan vaspitno-popravnog
zavoda. U svjedočanstvu o stečenom obrazovanju ne smije biti navedeno da je stečeno u
vaspitno-popravnom zavodu.

U vaspitno-popravnom domu maloljetnik ostaje od 1 do 5 godina. Pri izricanju ove mjere sud
neće odrediti njeno trajanje već će o tome naknadno odlučiti, a u skladu sa zakonom. U
Bosni i Hercegovini trenutno nema ni jedne ustanove ove vrste.

c.) Upućivanje u drugu ustanovu za osposobljavanje
Prema maloljetniku ometenom u psihičkom ili fizičkom razvoju sud može, umjesto upućivanja
u vaspitnu ustanovu ili vaspitno-popravni dom, izreći mjeru upućivanja u drugu ustanovu radi
osposobljavanja. Maloljetnik ostaje u ustanovi za osposobljavanje dok je to potrebno radi
njegovog liječenja ili osposobljavanja, a kad maloljetnik postane punoljetan, ponovo će se
ispitati potreba njegovog daljeg zadržavanja u ovoj ustanovi.

Vaspitna mjera upućivanja u drugu ustanovu za osposobljavanje je specijalna zavodska
vaspitna mjera, koja se izriče malojletnim učiniteljima krivičnog djela kod kojih postoji
poremećaj ili zaostalost u psihičkom ili fizičkom razvoju.
Tako se ova mjera može izreći maloljetnim učiniteljima krivičnog djela kod kojih postoji veliko
oštećenje sluha, vida, kod kojih je psihički razvoj znatno zaostao, ili kod kojih postoje izraziti
znaci duševne poremećenosti.

Upućivanje u drugu ustanovu za osposobljavanje je specifična zavodska mjera kojoj nije
određeno vrijeme trajanja. Maloljetnik u ovoj ustanovi ostaje sve do svog potpunog izlječenja
ili osposobljavanja, jer je cilj ove mjere da se kod maloljetnika otklone ili ublaže fizički ili
psihički nedostaci.

Obustava izvršenja i izmjena odluke o vaspitnim mjerama
Kad se poslije donošenja odluke kojom je izrečena mjera pojačanog nadzora ili zavodska
mjera pojave okolnosti kojih nije bilo u vrijeme donošenja odluke, ili se za njih nije znalo, a
one bi bile od utjecaja na donošenje odluke, izvršenje izrečene mjere može se obustaviti ili
se izrečena mjera zamijeniti drugom mjerom pojačanog nadzora ili zavodskom mjerom.

U pogledu zavodskih mjera obustavljanje od izvršenja ili zamjenjivanje drugom mjerom
vršiće se uz sljedeća ograničenja:

- Mjera upućivanja u vaspitnu ustanovu prije isteka roka od 6 mjeseci ne može se
obustaviti od izvršenja, a do isteka ovog roka se može zamijeniti samo upućivanjem
maloljetnika u vaspitno-popravni dom ili drugu ustanovu za osposobljavanje.

30
- Mjera upućivanja u vaspitno-popravni dom prije isteka roka od jedne godine ne može
se obustaviti od izvršenja, a do isteka ovog roka se može zamijeniti samo
upućivanjem maloljetnika u vaspitnu ustanovu ili drugu ustanovu za osposobljavanje.

Mjera upućivanja u vaspitnu ustanovu, odnosno mjera upućivanja u vaspitno-popravni dom
može se obustaviti od izvršenja ili zamijeniti nekom drugom mjerom i prije isteka prethodno
pomenutih rokova ako posebne okolnosti koje se odnose na ličnost maloljetnika očigledno
pokazuju da je postignuta svrha ovih mjera.

Ponovno odlučivanje o vaspitnim mjerama
U skladu sa krivičnim zakonima u BiH ponovno odlučivanje o vaspitnim mjerama predviđeno
je u sljedećim slučajevima:Ako je od pravosnažnosti odluke kojom je izrečena mjera
pojačanog nadzora ili zavodska mjera proteklo više od jedne godine, a izvršenje nije
započeto, sud će ponovo odlučiti o potrebi izvršenja izrečene mjere. Pri tom sud može
odlučiti da se ranije izrečena mjera izvrši, ili ne izvrši ili se zamijeni nekom drugom mjerom.

Dejstvo kazne na vaspitne mjere
Ako za vrijeme trajanja vaspitne mjere sud izrekne starijem maloljetniku kaznu maloljetničkog
zatvora, ova mjera prestaje kad maloljetnik započne izdržavanje zatvorske kazne.

Ako za vrijeme trajanja vaspitne mjere sud izrekne punoljetnoj osobi kanzu maloljetničkog
zatvora ili kaznu zatvora najmanje godinu dana, vaspitna mjera prestaje kada ova osoba
započne izdržavanje kazne. Ako za vrijeme trajanja vaspitne mjere sud izrekne punoljetnoj
osobi kaznu zatvora u kraćem trajanju od jedne godine, sud će u presudi odlučiti da li će se
po izdržanoj kazni nastaviti izvršenje izrečene vaspitne mjere i da li će se ta mjera ukinuti.

Evidencija o izrečenim vaspitnim mjerama

Evidenciju o izrečenim vaspitnim mjerama vode nadležni organi socijalne zaštite na osnovu
propisa koje donosi organ nadležan za poslove socijalne zaštite u Federaciji BiH. U RS ovu
evidenciju vode nadležni organi socijalnog staranja na osnovu propisa koje donosi ministar
zdravlja.

Zakon dozvoljava da se podaci o izrečenim vaspitnim mjerama mogu dati samo sudu,
tužiteljstvu, organima unutrašnjih poslova i organima socijalne zaštite u vezi s krivičnim
postupkom koji se vodi protiv osoba kojima su izrečene vaspitne mjere.

B. MALOLJETNIČKI ZATVOR

Kažnjavanje starijih maloljetnika
U skladu sa krivičnim zakonima u Bosni i Hercegovini kazniti se može samo krivično
odgovoran stariji maloljetnik (16 do 18 godina života) koji je učinio krivično djelo za koje je
zakonom propisana kazna teža od 5 godina, a zbog teških posljedica djela i visokog stepena
krivične odgovornosti ne bi bilo opravdano izreći vaspitnu mjeru. Jedna od krivičnih sankcija
koja se može izreći starijem maloljetniku, učinitelju krivičnog djela, je kazna maloljetničkog
zatvora. Kazna malojletničkog zatvora ne može se izreći mlađem maloljetniku.

Da bi se izrekla kazna maloljetničkog zatvora u zakonu se traži nekoliko uslova, i oni su
kumulativno postavljeni:

- Prvi uslov se odnosi na starost maloljetnika. Zakonom je dozvoljeno izricanje kazne
maloljetničkog zatvora samo maloljetnom učinitelju krivičnog djela koji je navršio 16 godina
života, a nije navršio 18 godina.
- Drugi uslov odnosi se na težinu učinjenog krivičnog djela. To znači da se kazna

31
maloljetničkog zatvora može izreći starijem maloljetniku u slučaju da je učinio krivično djelo
za koje je zakonom propisana kazna zatvora teža od 5 godina.

- Treći uslov odnosi se na krivičnu odgovornost. To znači da stariji maloljetnik koji je
učinio krivično djelo za koje je propisana kazna teža od 5 godina mora biti krivično
odgovoran.

Kod utvrđivanja krivične odgovornosti maloljetnika uvijek se procjenjuje, s obzirom na opšte
karakteristike ličnosti maloljetnika, njegova sposobnost da shvati značaj svoga djela i da
upravlja svojim postupcima. Kazna maloljetničkog zatvora ne može biti kraća od jedne ni
duža od deset godina, a izriče se na pune godine ili na pola godine.

Izvršenje kazne maloljetničkog zatvora

Pitanja vezana za izvršenja kazne maloljetničkog zatvora regulisana su Krivičnim zakonom, i
Zakonom o izvršenju krivičnih (i prekršajnih) sankcija. Osnovna svrha izvršenja kazne
maloljetničkog zatvora je da osuđeni maloljetnici tokom izdržavanja kazne, kroz sistem
savremenih vaspitnih mjera, usvoje društveno prihvatljive vrijednosti u cilju lakšeg
uključivanja u uslove života na slobodi i da se ponašaju u skladu sa zakonom, te da
ispunjavaju građanske dužnosti.

Kaznu maloljetničkog zatvora osuđeni maloljetnici izdržavaju u posebnim ustanovama ili u
posebnim odjeljenjima za maloljetnike u ustanovama, u kojima mogu ostati do navršene 23
godine života, a ako do tada ne budu izdržavali kaznu, uputit će se u ustanovu u kojoj
punoljetne osobe izdržavaju kanzu zatvora.

Izuzetno u ustanovi za maloljetnike, odnosno u posebnom odjeljenju za maloljetnike, može
ostati osoba koja je navršila 23 godine života, ako je to potrebno zbog završetka njenog
školovanja ili stručnog osposobljavanja, ali najduže do navršenih 25 godina života. Ako se
nalaze u posebnom odjeljenju, osuđene maloljetne osobe moraju imati odvojene prostorije
za boravak od ostalih osuđenih osoba. Za osuđene maloljetnike i mlađe punoljetne osobe
koje nemaju završenu osnovnu školu, ustanova je obavezna organizovati nastavu u cilju
sticanja osnovnog obrazovanja i nastavu za stručno obrazovanje i osposobljavanje osuđenih,
a u skladu sa propisima o osnovnom i srednjem obrazovanju.

Osuđene osobe, nakon što završe određenu školu ili steknu kvalifikaciju, u ustanovi dobijaju
svijedočanstvo, a iz njega se ne smije vidjeti da je opšte ili stručno obrazovanje stečeno u
ustanovi, radi izbjegavanja stigmatizacije i neželjenih posljedica. Za vrijeme izdržavanja
kazne maloljetničkog zatvora maloljetna osoba, koja je sposobna za rad, može raditi ukoliko
na to pristane. Svrha ovog rada je da osuđene osobe steknu, odnosno održe svoje radne
sposobnosti, radne navike i stručno znanje, koje će doprinijeti lakšem i kvalitetnijem
uključivanju u zajednicu nakon izdržane kazne.

Zakonom je ustanovljeno da se osuđenim maloljetnicima ne može ograničiti dopisivanje sa
roditeljima i drugim bliskim srodnicima.

Kriteriji za upućivanje osuđenih osoba na izdržavanje kazne maloljetničkog zatvora

Kriteriji na osnovu kojih se osuđena osoba upućuje na izdržavanje kazne zatvora su: spol,
životna dob, dužina izrečene kazne, ranije izdržavanje kazne zatvora i mjesto prebivališta,
odnosno boravišta osuđene osobe. U Federaciji Bosne i Hercegovine pravomoćno osuđeni
maloljetnici muškog spola upućuju se na izdržavanje kazne u Kazneno-popravni zavod
zatvorenog tipa u Zenici.

32
Pravomoćno osuđene maloljetne osobe ženskog spola upućuju se na izdržavanje kazne
maloljetničkog zatvora u posebno odjeljenje Kazneno-popravnog zavoda poluotvorenog tipa
u Tuzli i Mostaru, a do otpočinjanja sa radom Kazneno-popravnog zavoda za žene u
Ljubuškom
Izricanje maloljetničkog zatvora i vaspitnih mjera u sticaju

Za izvršenje više krivičnih djela u sticaju maloljetnom učinitelju krivičnih djela sud izriče samo
jednu vaspitnu mjeru ili kaznu maloljetničkog zatvora kad su ispunjeni zakonski uslovi za
izricanje te kazne i kad sud nađe da je treba izreći.Tako na primjer, ako sud nađe da bi za
neko djelo u sticaju starijeg malojetnika trebalo kazniti, a da bi za druga krivična djela trebalo
izreći vaspitne mjere, za sva krivična djela u sticaju sud će izreći samo kaznu maloljetničkog
zatvora.

Zastarjelost izvršenja kazne maloljetničkog zatvora

Izvršenje kazne maloljetničkog zatvora zastarjeva, što znači da se kazna maloljetničkog ne
može izvršiti ako su protekli određeni rokovi.

U skladu sa odredbama zakona kazna maloljetničkog zatvora se ne može izvršiti kad od
dana pravosnažnosti presude kojom je kazna izrečena protekne:

- deset godina od osude na maloljetnički zatvor preko pet godina,
- pet godina od osude na maloljetnički zatvor preko tri godine,
- tri godine od osude na maloljetnički zatvor do tri godine.

C. MJERE BEZBJEDNOSTI

Osnovna svrha izricanja mjera bezbjednosti je otklanjanje stanja ili uslova koji mogu utjecati
da učinitelj krivičnog djela i ubuduće čini krivična djela.

U mjere sigurnosti koje se mogu izreći maloljetnicima spadaju:

- obavezno psihijatrijsko liječenje;
- obavezno liječenje od ovisnosti;
- lišenje predmeta.

Zakonom je predviđeno da se sigurnosna mjera liječenja od ovisnosti ne može izreći uz
disciplinsku mjeru. Sigurnosna mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja izriče se učinitelju
krivičnog djela koji je krivično djelo učinio u stanju bitno smanjene uračunljivosti, odnosno
smanjene uračunljivosti, ako postoji opasnost da bu uzroci takvog stanja mogli i ubuduće
djelovati na učinitelja da učini novo krivično djelo.

Sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti može se izreći učinitelju krivičnog djela
koji je krivično djelo učinio pod odlučujućim djelovanjem ovisnosti ili opojnih droga, ako
postoji opasnost da će zbog te ovisnosti i ubuduće činiti krivična djela. Sigurnosna mjera
oduzimanja predmeta izriče se učinitelju krivičnog djela pod uslovom da su predmeti
upotrijebljeni ili su bili namijenjeni za izvršenje krivičnog djela ili su nastali izvršenjem
krivičnog djela ako su svojina učinitelja.

Izricanje krivičnopravnih sankcija punoljetnim osobama za krivična djela koja su
učinile kao maloljetniciU praksi se sudovi susreću sa krivičnim predmetima u kojima se kao
učinitelj krivičnih djela pojavljuju punoljetne osobe, koje su krivična djela učinile kao
maloljetnici. U pogledu suđenja i izricanja krivičnih sankcija ovim osobama postoje vrlo
precizna zakonska određenja. Tako se punoljetnoj osobi, koja je navršila dvadeset i jednu

33
godinu života, ne može suditi za krivično djelo koje je učinila kao mlađi maloljetnik.
Punoljetnoj osobi, koja u vrijeme suđenja nije navršila dvadeset jednu godinu života, može
se suditi samo za krivična djela s propianom kaznom zatvora težom od 5 godina.

Dakle, punoljetnoj osobi koja je krivično djelo učinila kao mlađi maloljetnik (između 14 i 16
godina života) može se suditi za to djelo samo ako su ispunjena dva uslova. Prvi se odnosi
na starosnu granicu, jer ova osoba ne može biti starija od 21 godine života. Drugi uslov se
odnosi na težinu učinjenog krivičnog djela, jer ova osoba mora da bude krivično gonjena za
djela za koja je propisana kazna teža od 5 godina zatvora.

Za krivično djelo koje je učinila kao stariji maloljetnik, punoljetnoj osobi se može izreći
odgovarajuća zavodska vaspitna mjera, a pod zakonom propisanim uslovima koji se odnose
na kaznu maloljetničkog zatvora. Dakle, u pogledu suđenja punoljetnoj osobi za djela koja je
učinila kao stariji maloljetnik (između 16 i 18 godina života) zakon ne predviđa nikakve
uslove. To znači da se, ukoliko nije nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja, ovim osobama
može suditi za svako djelo i bez obzira na njihovu starost.

Jedino ograničenje postoji u izboru krivičnih sankcija, jer se punoljetnim osobama, za djela
koja su učinili kao stariji maloljetnici, može izreći samo neka od zavodskih vaspitnih mjera, a
pod uslovima koje propisuju krivični zakoni u BiH i kazna maloljetničkog zatvora.

Zakon dozvoljava da u izuzetnim okolnostima punoljetnoj osobi, koja je u vrijeme suđenja
navršila 21 godinu života, sud može umjesto kazne maloljetničkog zatvora izreći kaznu
zatvora ili uslovnu osudu. Kazna zatvora izrečena u ovo slučaju ima isti pravni učinak kao i
kazna maloljetničkog zatvora u pogledu rehabilitacije, brisanja osude i pravnih posljedica
osude.

Izricanje vaspitnih mjera mlađim punoljetnim osobama

Naše krivično zakonodavstvo pored dvije osnovne kategorije maloljetnih i punoljetnih
učinitelja krivičnih djela, razlikuje i treću kategoriju ovih osoba, a to su mlađe punoljetne
osobe starosti između 18 i 21 godinu života. Ova kategorija je ustanovljena prvenstveno
zbog potrebe da se granica između maloljetnih i punoljetnih osoba učini fleksibilnijom i na taj
način stvore zakonske mogućnosti da se prema mlađim punoljetnim osobama mogu
primjeniti pojedine krivične sankcije koje se izriču maloljetnim delinkventima, iako su krivična
djela učinili kao punljetne osobe.

Punoljetnim osobama koje su učinile krivično djelo, mogu se izreći zavodske vaspitne mjere
ako su ispunjena dva uslova. Prvi uslov odnosi se na starosnu dob učinitelja, a drugi na
ostvarivanje svrhe zavodske vaspitne mjere. Zakonom je dozvoljeno izricanje zavodskih
vaspitnih mjera samo punoljetnim osobama koje u vrijeme suđenja nisu navršile 21 godinu
života ukoliko sud smatra da se ovom krivičnom sankcijom može postići svrha koja bi se
ostvarila kaznom.

Vaspitna mjera izrečena mlađoj punoljetnoj osobi koja je učinila krivično djelo može trajati
najviše dok ne navrši 23 godine života.

Efikasnost primjene izrečenih mjera

Prema raspoloživim podacima u Bosni i Hercegovini nema sveobuhvatne efikasnosti
izrečenih mjera, odnosno krivičnih sankcija prema maloljetnim delinkventima. Naime, postoje
sporadični slučajevi evaluacije ovih mjera, odnosno njihovog djelovanja na promjenu
ponašanja maloljetnika. Ove procjene najčešće rade stručnjaci centra za socijalni rad koji su
uključeni u izvršenje neke od mjera koje je izrekao sud.

34
OSNOVNE KARAKTERISTIKE KRIVIČNOG POSTUPKA PREMA MALOLJETNICIMA

Osnovne karakteristike krivičnog postupka prema maloljetnicima:

• postupak se primjenjuje prema osobama koje su učinile krivično djelo kao
maloljetnici, a u vrijeme pokretanja postupka, odnosno suđenja, nisu navršile 21
godinu života;
• ako se u toku postupka utvrdi da maloljetnik, nije napunio 14 godina života, u
vrijeme izvršenja krivičnog djela postupak će se obustaviti i o tome će biti
obaviješten organ starateljstva;
• maloljetniku se ne može suditi u odsustvu;
• prema maloljetniku se mora obazrivo postupati i pritom voditi računa o
duševnoj razvijenosti, osjetljivosti i ličnim svojstvima maloljetnika;
• maloljetnik mora imati branitelja od početka i tokom cijelog postupka;
• ako maloljetnik ne razumije jezik na kome se vodi krivični postupak, sud će
angažovati prevodioca;
• za maloljetnike se provodi pripremni postupak, umjesto istrage koja se provodi
kada se radi o punoljetnim osobama. Pripremni postupak vodi sudija za
maloljetnike, koji je naročito važna osoba u ovom postupku;
• prvo se usmjerava pažnja na maloljetnika kao osobu, pa tek na njegovo
krivično djelo;
• postupak prema maloljetnicima je tajan- javnost je uvijek isključena;
• u toku postupka organ socijalnog staranja ima veliku ulogu. Organ
starateljstva ima pravo da se upozna s tokom postupka, da u toku postupka
stavlja prijedloge i da ukazuje na činjenice i dokaze koji su važni za donošenje
pravilne odluke
• pritvor se određuje samo izutetno i traje kraće nego u redovnom postupku
(maksimalno 9 mjeseci);
• postupak je hitan;
• primjena načela oportuniteta- za krivična djela sa propisanom kaznom zatvora
do tri godine ili novčanom kaznom, tužitelj može odlučiti da neće zahtijevati
pokretanje krivičnog postupka, iako postoje dokazi da je maloljetnik učinio
krivično djelo, kada smatra da ne bi bilo cjelishodno da se vodi postupak prema
maloljetniku.
• za krivična djela s propisanom kaznom zatvora do tri godine ili novčanom
kaznom tužitelj je dužan da razmotri mogućnost i opravdanost izricanja
odgojnih preporuka;
• u ovom postupku tužitelj umjesto optužbe podiže obrazloženi prijedlog;
• sudija za maloljetnike nije vezan za prijedlog tužitelja pri odlučivanju hoće li
prema maloljetniku izreći kaznu ili će primjeniti vaspitnu mjeru;
• kazna maloljetničkog zatvora izriče se presudom, a vaspitne mjere rješenjem;
• žalba se podnosi u roku od osam dana od prijema presude ili rješenja (u
redovnom postupku u roku od 15 dana od dana dostavljanja prepisa presude).

Uloga organa socijalne zaštite (organa starateljstva) u krivičnom postupku prema
maloljetnicima

35
Organ starateljstva ima izuzetno značajnu ulogu u krivičnom postupku prema maloljetnicima.
U skladu sa zakonskom regulativom, organ starateljstva raspolaže sa veoma značajnim
ovlaštenjima i procesnim mogućnostima, kao i brojnim važnim procesnim obavezama, kojim
aktivno učestvuje u postupku i daje svoj doprinos donošenju konačne sudske odluke.
Funkciju organa starateljstva vrše centri za socijalni rad, a u mjestima u kojima oni ne
postoje, ovu funkciju vrše odgovarajuće službe socijalne zaštite nadležne za poslove
starateljstva.
U krivičnom postupku prema maloljetniku organ starateljstva nije organ ni optužbe ni
odbrane. On je samostalni stručni organ koji zastupa socijalne interese s osnovnim ciljem
doprinosa donošenju pravilne odluke. Organ starateljstva predstavlja specifičan organizovani
oblik pomoćnih službi u sudskom sistemu. Organ starateljstva ima pravo da bude obavješten
o pokretanju postupka, da se upozna sa tokom postupka, i da u toku postupka stavlja
prijedloge, ukazuje na činjenice i dokaze koji su od važnosti za donošenje pravilne odluke.

Tužitelj može zatražiti mišljenje organa starateljstva o cjelishodnosti pokretanja postupka
prema maloljetniku. Sudija za maloljetnike može odobriti da radnjama u pripremnom
postupku prisustvuje predstavnik organa starateljstva, i on može stavljati prijedloge i
postavljati pitanja osobi koja se ispituje, odnosno saslušava. Pored osoba čije je prisustvo
obavezno na glavnom pretresu, na glavni pretres pozvat će se i roditelji, odnosno staratelji
maloljetnika i organ starateljstva, ali njihov nedolazak ne sprečava sud da održi glavni
pretres.

U toku glavnog pretresa sudija za malojetnike može narediti da se sa zasijedanja udalje sve
ili pojedine osobe, osim tužitelja, branitelja i predstavnika organa starateljstva.
Iz prezentiranog se jasno vidi da organ starateljstva ima značajnu ulogu u krivičnom
postupku prema maloljetnicima. Procesni položaj organa starateljstva u krivičnom postupku
prema maloljetnicima se prema Škuliću izražava kroz:

- posjedovanje određenih procesnih mogućnosti,
- vršenje određenih procesnih prava,
- posjedovanje prava čijom se realizacijom omogućava efektivno oživotvorenje
procesnih prava i mogućnosti,
- vršenje opservacionih stručnih aktivnosti, kojima se daje značajan doprinos u
upoznavanju ličnosti maloljetnika i uslova sredine iz koje dolazi. Vršenjem ovih
aktivnosti organ starateljstva ispunjava osnovne procesne dužnosti.

Organ starateljstva posjeduje sljedeće procesne mogućnosti:
1. On može dostaviti mišljenje tužitelju o cjelishodnosti pokretanja postupka prema
maloljetnom učinitelju krivičnog djela.
2. Organ starateljstva može na osnovu naređenja sudije za maloljetnike provoditi nadzor nad
maloljetnikom tokom trajanja pripremnog postupka, ukoliko je to potrebno radi izdvajanja
maloljetnika iz sredine u kojoj je živio, ili radi pružanja pomoći, zaštite ili smještaja
maloljetnika
Organ starateljstva ima sljedeća procesna prava:
1. Organ starateljstva ima pravo da se upozna s tokom postupka prema maloljetniku, da
stavlja prijedloge, te da ukazuje na činjenice i dokaze.
2. Organ starateljstva ima pravo da ga tužitelj obavijesti o svakom pokretanju postupka
prema maloljetniku.
3. Organ starateljstva može dati prijedlog za izmjenu odluke o izrečenoj vaspitnoj mjeri kad
su za to ispunjeni uslovi.

Organ starateljstva ima sljedeća prava čijom se realizacijom omogućava efektivno
oživotvorenje drugih procesnih prava i procesnih mogućnosti:

36
1. Organ starateljstva mora biti pozvan na glavni pretres.
2. Predstavnik organa starateljstva ne može biti udaljen sa glavnog pretresa.

5. MODUL

Prevencija maloljetničke delinkvencije

Prve misli o prevenciji kriminaliteta javljaju se dosta rano još u vremenu poznatih antičkih
mislilaca Platona i Aristotela, koji pokreću pitanje prevencije kriminaliteta. Prema Platonu,
zakone treba stvarati tako da oni odvraćaju od izvršenja krivičnog djela.

Bentham je prevenciju podijelio na direktnu i indirektnu. Direktna prevencija odnosi se na
osobe koje su sklone vršenju krivičnih djela. Indirektna prevencija odnosi se na otklanjanje
uzroka koji pojedine osobe dovode do vršenja krivičnih djela.

Owen se zalaže za organizovanu prevenciju kroz širenje prosvjete i solidnog vaspitanja
mlađe generacije, za uklanjanje okolnosti koje dovode do delinkvencije, i za postizanje većeg
blagostanja, kao posebno značajnog faktora u borbi protvi kriminaliteta.

Značajan doprinos razvoju shvatanja prevencije dao je i Prins koji zahtijeva širu preventivnu
aktivnost protiv „opasnog stanja“ ličnosti, a ona se ostvaruje mjerama urbanzima, izgradnjom
stanova, vođenjem borbe protiv siromaštva, donošenjem socijalnih zakona i drugim
mjerama.

Na Šestom Kongresu Ujedinjenih nacija, koji je održan u Karakasu 1980.godine,
preporučeno je posebno zemljama u razvoju da u svoje planove razvoja ugrađuju
preventivne mjere protiv kriminaliteta. Osnovni cilj prevencije jeste da se otklone uzroci
koji mogu dovesti djecu i mlade do aktivnosti koje su u suprotnosti s pozitivinim zakonskim
propisima, ili drugačije rečeno, cilj prevencije jeste da se osigura da djeca i mladi ne dođu u
sukob sa zakonom.

Podjela prevencije

U literaturi postoje različite podjele prevencije, a uobičajena je ona koja je preuzeta iz
medicine: primarna, sekundarna i tercijarna.Pored ove susreće se i podjela koja polazi od
klasifikacije uzroka i uslova na opšte, posebne i pojedinačne. Zapravo, na osnovu
neposrednosti utjecaja pojedinih uzroka, govori se o opštoj ili indirektnoj, i posebnoj i
pojedinačnoj, odnosno direktnoj prevenciji.

Primarna prevencija ima za cilj da se različitim aktivnostima unaprijed djeluje na moguće
uzroke maloljetničke delinkvencije, što nužno pretpostavlja njihovo dobro poznavanje.
Najčešće se mjere primarne prevencije izjednačavaju se socijalno-političkim mjerama koje su
usmjerene na poboljšanje životnih i radnih uslova svih građana, a posebno djece. Među ovim
mjerama od posebnog značaja su određena materijalna davanja i različite vrste pomoći u
cilju stvaranja socijalne sigurnosti porodice.
Sekundarna prevencija usmjerena je na identifikaciju i kontrolu simptoma, zaustavljanje
daljnjeg napredovanja problema, te pomoć u rješavanju nekog problema koji se veći ispoljio.
Sekundarna prevencija je u suštini usmjerena na porodice koje nisu u stanju da, zbog
različitih uzroka, svoju funkciju obavljaju na društveno poželjan i prihvatljiv način. To su
najčešće porodice s niskim i nesigurnim novčanim primanjima, porodice s poremećenim
odnosima i strukturom itd.

37
Tercijarna prevencija usmjerena je na tretiranje maloljetnika kod kojih se već ispoljilo
delinkventno ponašanje, a u cilju sprečavanja recidivizma.Za sprovođenje uspješne
prevencije neophodna je izrada programa prevencije. U literaturi se najčešće pominje izrada
programa prevencije u okviru primarne prevencije. Ovi programi prevencije dijele se na opšte
i specifične. Opšti program prevencije pokriva cijeli prostor primarne prevencije, a
specifični neke pojedinačne dijelove, kao npr. programi usmjereni ka prevenciji školskog
neuspjeha, agresivnosti i nasilja itd.

Međunardoni standardi u prevenciji maloljetničke delinkvencije

Zbog sve većeg značaja koji ima prevencija kriminaliteta, posebno djece, UN su 1990.godine
donijele Smjernice za prevenciju maloljetničke delinkvencije, poznate kao „Rijadske
smjernice“. Rijadske smjernice sadrže mjere preventivne, sekundarne i tercijarne
prevencije.

Primarnu prevenciju čine opšte mjere koje su usmjerene na promovisanje socijalne pravde i
jednakih mogućnosti.
Sekundarnu prevenciju čine mjere koje su usmjerene na pomoć djeci koja su identifikovana
kao posebno rizična.
Tercijarnu prevenciju čine programi za izbjegavanje nepotrebnog kontakta s pravosudnim
sistemom, i druge mjere kojima bi se spriječilo ponovno činjenje prestupa, odnosno
recidivizma.

Među odredbama koje sadrži Konvencija o pravima djeteta, a koje su u vezi sa Rijadskim
pravilima su: pravo na odgovarajući životni standard, obaveza države da interveniše u
slučaju kada roditelji ne vode brigu o svom djetetu i preusmjeravanje maloljetnika od
zvaničnog pravosuđa kad god je to moguće.

Prevencija maloljetničke delinkvencije u Bosni i Hercegovini
Prema rezultatima istraživanja u Bosni i Hercegovini nema strategije za prevenciju
maloljetničke delinkvencije na državnom, entitetskom i lokalnom nivou.

Akcioni plan za djecu u FBiH 2002.-2010., predviđa sljedeće aktivnosti na planu
maloljetničke delinkvencije, odnosno prestupništva:

- kontinuirano obavještavanje i zajednički rad različitih nadležnih institucija;

- pravovremeno otkrivanje, prijavljivanje, istraživanje i dokazivanje djela iz domena
maloljetničke delinkvencije;

- saradnja različitih tijela i institucija;

- posebno zaduživanje radnika u ministarstvima unutrašnjih poslova referatom
maloljetničke delinkvencije.

Pri tome, blagovremeno otkrivanje, prijavljivanje i istraživanje, trebaju biti najvažnije
aktivnosti koje su usmjerene na „suzbijanje“ maloljetničke delinkvencije, a osnovni nosilac
ovih aktivnosti treba biti policija.

Akcioni plan za djecu Republike Srpske predviđa da bi „centri za socijalni rad trebali od
Ministarstva unutrašnjih poslova RS tražiti analize o maloljetničkom prestupništvu, da bi se ta
oblast adekvatno pratila, i da bi se radilo na njenom suzbijanju uz angažovanje radnika
policije“.

Uloga lokalne zajednice u prevenciji maloljetničke delinkvencije

38
Brojna istraživanja i iskustva iz prakse pokazala su da lokalna zajednica, posmatrana u
funkcionalnom, teritorijalnom i kategorijalnom smislu, objedinjuje većinu najvažnijih
potencijalno rizičnih faktora, odgovornih za pojavu niza odstupanja u domenu
psihosocijalnog funkcionisanja. U isto vrijeme, lokalna zajednica objedinjuje i niz zaštitnih
faktora, čiji je rezultat uspješna prevencija i suzbijanje širenja poremećaja u ponašanju.

Postoji set prepoznatljivih karakteristika koje čine koncept pozitivnog razvoja i koje su
upotrijebljene u mnogim programima prevencije, a to su: promovisanje pozitivnih
veza,podupiranje otpornosti,promocija socijalnih, emocionalnih, kognitivnih kompetencija, te
kompetencija ponašanja,podupiranje samoodređenja,podupiranje duhovnosti,podupiranje
samoučinkovitosti,podupiranje pozitivnog identiteta,podupiranje vjerovanja u budućnost,briga
za prepoznavanje pozitivnih ponašanja prilika i prilika za prosocijalna
uključivanja,podupiranje prosocijalnih normi, odnosno zdravih standarda za ponašanje.

Preventivna uloga porodice
Kao jedna od primarnih društvenih grupa, porodica ima izuzetno važnu ulogu u životu svake
osobe. Posebna snaga porodice ogleda se u tome što se u njoj ostvaruju prvi socijalni
kontakti i udaraju temelji moralnog, intelektualnog, fizičkog i estetskog vaspitanja, što ima
značajan utjecaj na intelektualno i društveno-moralno ponašanje mladih.Utjecaj porodice
najveći je u ranom djetinjstvu, ali se on, u većoj ili manjoj mjeri, osjeća tokom cijelog života.
Zato se pravilno vaspitanje i formiranje najmlađih članova društva smatra osnovnom
socijalnom i funkcijom porodice. Ove i druge funkcije mogu ostvariti samo skladne i
harmonične porodice, koje su u isto vrijeme snažna prepreka devijantnom ponašanju njenih
članova.

U prevenciji prestupništva mladih, porodica ima dvostruku ulogu. S jedne strane, porodica
svojim skladnim i adekvatnim funkcionisanjem utječe na pozitivan razvoj mladih članova i na
taj način ostvaruje značajnu preventivnu ulogu. S druge strane i porodica mora biti predmet
odgovarajuće društvene zaštite i pomoći, kako bi mogla da uspješno izvrši svoje zadatke u
pogledu pravilnog vaspitanja djece.

Prema rezlutatima istraživanja, problemi s kojima se djeca suočavaju u porodici u našoj
zemlji su brojni, a roditelji su posebno istakli sljedeće:

- borbu za preživaljavanje, zbog koje im ostaje malo vremena da se posvete svojoj
djeci i da vrše kontrolu nad njima;
- poremećenu komunikaciju između roditelja i djece, a što za posljedicu ima da se
djeca ne povjeravaju roditeljima kada imaju neke probleme;
- nekvalitetna komunikacija među roditeljima i nedostatak međusobnog poštovanja;
- nekompletne porodice u kojima sav teret brige o vaspitanju i podizanju djece pada na
jednog od roditelja.

Podrška porodici mora biti predviđena u svim planovima i programima za prevenciju
maloljetničke delinkvencije. Ova podrška uključuje pored materijalne i druge oblike podrške,
kao što su različiti oblici savjetodavnog rada, edukacija roditelja i djece o njihovim pravima i
obavezama u skladu sa Konvencijom o pravim djeteta, itd.

Preventivna uloga škole
Škola kao vaspitno-obrazovna institucija ima posebnu značajnu ulogu u prevenciji
maloljetničke delinkvencije, jer sam vaspitno-obrazovni rad u velikoj mjeri predstavlja
preventivan rad. Zapravo, škola ima veliku ulogu ne samo u pogledu obrazovanja i kulturnog
uzdizanja, već i u pogledu emocionalnog i intelektualnog razvoja i formiranja cjelokupne
strukture ličnosti. Zato se poslije porodice, škola smatra najvažnijim društvenom grupom, jer
djeca i mladi provode dosta vremena u školi.

39
Da bi škola uspješno odgovorila zadacima koji se od nje očekuju, o posebno, u vezi s
prevencijom maloljetničke delinkvencije, mora biti zadovoljeno bar nekoliko sljedećih uvjeta:
dobro educirani kadrovi, nastavni planovi i programi prilagođeni uzrastu učenika, veličina
razreda koji omogućava veći individualni rad i interaktivno učenje itd.

Kao najveći problemi vezani za školu koje su naveli učenici, roditelji i nastavnici su:

- bježanje s nastave i veliki broj neopravdanih izostanaka;
- nedovoljna saradnja roditelja i škole;
- nemotivisanost za učenje, nezadovoljstvo izabranom školom;
- teškoće s učenjem, što za posljedicu ima loš uspjeh;
- nedisciplina, nepoštovanje školskog reda i pravila ponašanja u školi od strane
učenika;
- loš odnos učenika s nastavnicima;
- organizacioni problemi u školi, kao što su preobiman nastavni plan i prgoram, veliki
broj časova, nestručan kadar itd.

Kao razloge zbog kojih učenici bježe s nastave učenici su naveli sljedeće:

- nenaučena lekcija, izbjegavanje testova i kontrolnih radova;dosadna anstava;
- loš odnos s nastavnikom;nagovaranje od drugih učenika;isticanje među vršnjacima;
- neki događaj van škole (utakmica, koncert, itd.).

U pogledu odnosa učenik-nastavnik, učenici su naveli niz problema s kojima se suočavaju u
školi, a koji bi se morali prevazići. Među tim problemima posebno su izraženi sljedeći:

- nedostatak razumijevanja od strane nastavnika,
- neprimjereno ponašanje nastavnika prema učenicima (neki nastavnici viču na
učenike),uzajamno nepoštovanje učenika i nastavnika,
- podređen položaj učenika (uvijek se vjeruje nastavnicima, a njima nikada),
- nemogućnost iznošenja mišljenja učenika,kažnjavanje učenika.

Smatra se da sljedeći faktori značajno doprinose prevenciji maloljetničke delinkvencije:
- dinamičan i iskusan voditeljski tim škole; jasno formulisani ciljevi- poznati i prihvatljivi
svima; visokokvalitetno i motivisano nastavničko i drugo osoblje; velika uključenost i
podrška roditelja;
- poticanje aktivne podrške drugih tijela, kao što su različite organizacije za mlade,
sportski klubovi, biblioteke, socijalna služba i zavodi za zapošljavanje;
- aktivno uključivanje uspješnih lokalnih poduzetnika i društvenih organizacija u život
škole.

Preventivna uloga centara za socijalni rad i drugih ustanova socijalne zaštite

Centri za socijalni rad u skladu sa zakonskom regulativom imaju sljedeće obaveze:

- otkrivaju i prate socijalne potrebe i probleme građana;
- predlažu i preduzimaju mjere u rješavanju socijalnih problema;
- organizuju i sprovode odgovarajuće oblike socijalne, dječije, porodične i zaštite
maloljetnih delinkvenata i pružaju posebne usluge;
- razvijaju i promovišu preventivne aktivnosti;
- pružaju dijagnostičke usluge, tretmane i stručnu pomoć korisnicima;
- podstiču, organizuju i koordiniraju stručni i volonterski humanitarni rad;
- rade na izvršavanju vaspitnih mjera;
- sarađuju s nevladinim organizacijama i vjerskim zajednicama;

40
- vode dokumentaciju administracije, poslova i usluga;
- izvršavaju i druge zadatke prema zakonima i odukama skupštine opštine.

Kada je u pitanju preventivna uloga centara za socijalni rad, po mišljenju mnogih autora,
osnovna područja preventivnog djelovanja su:

1. Iniciranje i koordinacija preventivnih aktivnosti u lokalnoj zajednici;
2. Otkrivanje i tretman djece i mladih s početnim devijacijama u ponašanju;
3. Otkrivanje i aktivno učešće u svim fazama postupanja i tretmana maloljetnih delinkvenata;
4. Prihvatanje i pružanje pomoći i podrške maloljetnicima po okončanju institucionalnog
tretmana.

Uloga policije u prevenciji maloljetničke delinkvencije
Uprkos činjenici da je novom organizacijom policije u BiH jedan od njenih zadataka i
prevencija maloljetničke delinkvencije, ipak su u praksi njene preventivne aktivnosti
ograničene. Istina, kriminalitet, pa i maloljetnička delinkvencija, kao dio ukupnog
kriminaliteta, odnosno krivično djelo, policima ima zadatak da ga evidentira i preuzme sve
neophodne radnje istraživanja i prikupljanja dokaza u svrhu otkrivanja, procesuiranja i
kažnjavanja učinitelja krivičnog djela.

Jedna od strategija rada policije je policija u zajednici. Ova strategija je nastala kao rezultat
činjenice da u prethodnom periodu nije došlo do smanjenja kriminaliteta i da se policija
novom organizacijom udaljila od građana, s jedne strane, i kao rezultat zahtijeva samih
građana, s druge strane.

Moguće je identifikovati 4 komponente strategije policija u zajednici:
1. Prevencija u lokalnoj zajednici;
2. Razvoj policijskih patrola za interakciju s građanima, bez potrebe intervencije;
3. Aktivno učešće policije u rješavanju različitih problema u zajednici koji nisu kriminalnog
karaktera;
4. Kreiranje mehanizama kojima policija dobiva povratne informacije od građana.
Nadgledanje susjedstva jedna je od najraširenijih metoda koja se realizuje na istim načelima.
Ova metoda temelji se na činjenici da stanovnici određenog područja najbolje poznaju to
područje i da su u stanju najbolje uočiti i prepoznati neka neuobičjena događanja i o tome
obavijestiti policiju.

U literaturi se ističe da postoje 4 osnovna načina na koji policija može raditi na prevenciji
maloljetničke delinkvencije;
1.Uklanjanje etioloških faktora i generatora kriminaliteta;
2. Uklanjanje povoljnih prilika za činjenje krivičnih djela;
3. Sprečavanje učinitelja krivičnog djela da ponovo učini novo krivično djelo;
4. Otežavanje uslova činjenja krivičnih djela.

U prevenciji maloljetničke delinkvencije, uprkos brojnim problemima, neophodno je
uspostavljanje veće saradnje između policije i drugih institucija i ustanova na nivou lokalne
zajednice.

Uloga nevladinih organizacija u prevenciji maloljetničke delinkvencije
Na pitanju maloljetničke delinkvencije, a posebno prevencije, značajan doprinos dala je
organizacija Save the Children UK. Tako je ova organizacija u 2002.godini izradila materijale
vezane za maloljetnike u sukobu sa zakonom i njihovim pravima. Također, za pripadnike
policije urađen je džepni vodič kroz relevatne odredbe međunarodnih instrumenata o

41
pravima maloljetnih delinkvenata.Jedan od značajnijih projekata save the Children UK je
Pravda za maloljetnike. Dio ovog projekta u koji je uključen i Centar za socijalni rad u Banja
Luci jest projekt Čuka, a odnosi se na maloljetne delinkvente kojima je sud izrekao vaspitnu
mjeru pojačanog nadzora organa starateljstva. Projekt je fokusiran na resocijalizaciju
maloljetnih delinkvenata kroz različite aktivnosti u vezi sa socijalnim treningom,
obrazovanjem, rekreacijom i sportom.
U cilju postizanja dugoročnih rezultata neophodan je zajednički rad vladinih i nevladinih
organizacija i međuresorske saradnje. Ovaj zajednički rad je nužan, jer je i sam fenomen
maloljetničke delinkvencije složen, u pogledu etiologije, fenomenologije, društvene reakcije i
prevencije, i zahtijeva saradnju različitih subjekata.

6. MODUL

„Tamni broj“ kriminaliteta i maloljetničke delinkvencije

„Tamni broj“ kriminaliteta odnosi se na krivična djela čije učinjenje ne samo da nije
prijavljeno nego je ostalo i potpuno nepoznato. Tako npr.ubistvo može biti vješto prikriveno i
predstavljeno kao priroddna smrt, ili kao samoubistvo.

Pored toga, „tamni broj“ kriminaliteta veže se i za činjenicu da jedan broj osoba koje znaju da
je učinjeno krivično djelo ne podnosi prijavu.
Postavlja se pitanje da li je „tamni broj“kriminaliteta, koji se sastoji od neotkrivenih krivičnih
djela i nepoznatih učinitelja otkrivenih krivičnih djela, prepreka za donošenje valjanih
zaključaka o kretanju kriminaliteta koja se temelje na poznatom broju prijavljenih, optuženih
ili osuđenih učinitelja krivičnih djela.

Vrste krivičnih djela

Neposredna posljedica ili učinak ostvaren počinjenjem nekog krivičnog djela vrlo često nisu
primarni motivi maloljetnika. Iza kriminalnog čina često se skrivaju motivacijski mehanizmi i
pokretači kojih malojletnik nije uopće ili nije potpuno svjestan.

Dok je kod punoljetnih počinitelja imovinskih delikata prisvajanje protupravne imovinske
koristi najčešći temeljni i jedini motiv za krivično djelo, kod maloljetnih osoba to često može
biti želja za isticanjem, za uvažavanjem, samopotvrđivanjem, iskušavanjem svojih snaga i
mogućnosti, pustolovinom, inatom i tako dalje.

Jedna od osnovnih karakteristika fenomenologije kriminaliteta maloljetnika jesu krivična djela
protiv imovine i vršenje krivičnih djela sa drugim osobama, odnosno u sudioništvu. Prema
podacima MUP-a Kantona Sarajevo (2005.), maloljetnici krivična djela čine sami ili u grupi s
drugim maloljetnim ili punoljetnim učiniteljima.

U strukturi krivičnih djela koje počine maloljetnici najzastupljenija su krivična djela protiv
imovine, najčešće teške krađe i krađe.

Krivične prijave protiv maloljetnika nadležnim tužilaštvima podnosi policija zbog postojanja
osnova sumnje da su učinili krivično djelo.
Policija ima zadatak da po saznanju za učinjeno krivično djelo izvrši uviđaj i sačini službenu
zabilješku, te da tužilaštvu dostavi krivičnu prijavu, bez obzira na godine života učinitelja.

Dakle, policija dostavlja krivične prijave i protiv maloljetnika mlađih od 14 godina života.
Tužilaštvo ima zadatak da utvrdi da li je maloljetnik u vrijeme učinjenja krivičnog djela bio
krivično odgovoran.

42
Recidivizamje povrat, odnosno ponovno vršenje krivičnih djela, i on predstavlja posebnu
kategoriju u okviru kriminaliteta.U pogledu određivanja pojma recidivizma postoje različita
shvatanja i ona se dijele na :

krivičnopravno i kriminološko shvatanje. Pored ovih, postoji i penološko shvatanje,
pod kojim se podrazumijeva ponovni dolazak u ustanovu u cilju izdržavanja izrečene
krivične sankcije.

U krivičnopravnom shvatanju postoji šire i uže shvatanje. Po užem shvatanju povratnik
je osoba koja je ponovo učinila istovrsno krivično djelo. Vršenje istih krivičnih djela u
praksi ponekad se naziva i specijalni povrat. Po širem shvatanju povratnik je
osoba koja je učinila bilo koje krivično djelo. Ova vrsta povrata naziva se i opšti
povrat. Zajedničko za oba shvatanja jeste da je važno da je poslije pravosnažne
presude za jedno krivično djelo učinjeno novo krivično djelo ili više djela u sticaju.
Zakonodavstva nekih zemalja poznaju i višestruki povrat (multirecidivizam), koji se
odnosi na osobe koje su više puta učinile krivična djela zbog sklonosti vršenju krivičnih
djela i bila osuđivana za njih.

Kriminološko shvatanje- recidivisti su one osobe koje su učinile više od jednog
krivičnog djela, istog ili različitog tipa, nezavisno od postojanja sudske odluke između
učinjenih krivičnih djela, izdržavanja kazne za ranije krivično djelo i vremena koje je proteklo
između izvršenja jednog i drugog krivičnog djela.

Ono što je karakterisitčno za kriminološki pristup recidivizmu jeste analiza uzroka
delinkventnog ponašanja, a s osnovnim ciljem otkrivanja psihosocijalnih uzroka. Zato se ovaj
pristup najčešće vezuje za ispitivanje određenih osobina ličnosti, prvenstveno za navike i
sklonosti za vršenje krivičnog djela. Faktori sredine i ličnosti se moraju uzeti u obzir i kada se
radi o ponovnom činjenju krivičnih djela.

Brojna istraživanja su pokazala da se recidivizam vrlo često javlja u neadekvatnim
porodičnim prilikama, odnosno u porodicama koje karakteriše bijeda i siromaštvo,
nezaposlenost članova porodice, loši porodični odnosi itd.
Recidivizam se također dovodi u vezu i s efektima izrečenih krivičnih sankcija učiniteljima
krivičnih djela.
Tako se pojava recidivizma tumači neuspjehom izrečenih sankcija i neadekvatnim
tretmanom u toku izvršenja krivičnih sankcija.

S psihološkog aspekta, recidivisti se odlikuju određenim osobinama koje su vrlo pogodne za
učinjenje delinkventnih aktivnosti, jer je te osobe lakše navesti na aktivnosti koje su suprotne
zakonu.
Također, recidivisti teško podnose spoljne pritiske i konflikte u svojoj sredini, a mnogi među
njima misle da se njima nanosi stalna nepravda. Zato psihoanalitički orijentisani autori
izvlače zaključak da su recidivisti uglavnom frustrirane osobe, koje pokazuju manji količnik
tolerancije u odnosu na spoljne uticaje, i da se uglavnom radi o fristracijama iz ranog
djetinjstva. Međutim, za recidiviste u kriminološkom smislu karakteristične su stečene i
izražene sklonosti za hroničnno vršenje krivičnih djela.

U pogledu krivičnih sankcija koje su izrečene maloljetnicima za učinjena krivična djela
najzastupljenije su vaspitne/odgojne mjere, i to mjera pojačanog nadzora roditelja, usvojitelja
ili staratelja, i mjera pojačanog nadzora organa starateljstva. Disciplinska mjera sudskog

43
ukora često je izricana i mlađim i starijim maloljetnicima, ali je ova mjera ukinuta stupanjem
na snagu krivičnog zakona FBiH 2003.godine. Kazna maloljetničkog zatvora koja se može
izreći jedino starijim maloljetnicima u praksi se dosta rijetko izriče.

7. MODUL

Zadaci centara za socijalni rad u zaštiti djece i mladih s delinkventnim ponašanjem

S pravnog aspekta nadležnost centra za socijalni rad, odnosno organa starateljstva
podrazumijeva sljedeće:
- Isključiva nadležnost organa starateljstva odnosi se na djecu mlađu od 14 godina
koja su učinila krivično djelo, i protiv kojih se ne može pokrenuti krivični postupak. Pored toga
organ starateljstva nadležan je i za maloljetnike učinitelje krivičnih djela protiv kojih nije
pokrenut krivični postupak, ili nije izrečena krivična sankcija, te za djecu i mlade koji nisu
učinili krivično djelo, ali su evidentirani poremećaji u ponašanju.

Nadležnost organa starateljstva u postupku prije donošenja odluke dosta je složena i
raznovrsna i zakonom regulisana.Nadležnost organa starateljstva nakon donošenja sudske
odluke također je složena i raznovrsna. Organ starateljstva brine se o stvaranju uslova i
kontroliše izvršenje vaninstitucionalnih mjera, te neposredno realizuje vaspitnu mjeru
pojačanog nadzora organa starateljstva. Također, centar za socijalni rad ima značajnu ulogu
u sprovođenju institucionalnih mjera.

Otkrivanje djece i mladih s delinkventnim ponašanjem
Blagovremeno otkrivanje djece i mladih s delinkventnim ponašanjem daje veće izglede za
uspješnu resocijalizaciju. Zato je jedan od zadataka centara za socijalni rad otkrivanje djece i
mladih s delinkventnim ponašanjem, kao i drugim vrstama poremećaja u ponašanju.

Izvori podataka o delinkventnom ponašanju se dijele u dvije grupe. U prvu grupu spadaju
maloljetnici za čije delinkventno ponašanje znaju samo roditelji, i oni obično traže pomoć od
stručnjaka u centru za socijalni rad. Ovi roditelji nisu u stanju da sagledaju suštinu promjena
u ponašanju svog djeteta i kao glavne uzroke promjena u ponašanju vide negativni uticaj
vršnjaka i okoline. Roditelji najčešće nisu u stanju da objektivno i kritički sagledaju i procijene
svoj odnos prema djetetu. Roditelji rijetko prijavljuju svoju djecu za učinjena krivična djela.
Oni se najčešće ne odlučuju da prijave svoju djecu zbog straha od krivičnih sankcija prema
djetetu i narušavanju vlastitog ugleda u radnoj sredini i susjedstvu.

U drugu grupu spadaju maloljetnici čije je delinkventno ponašanje poznato organima MUP-
a, tužilaštvu, sudu, školi i centru za socijalni rad, ali ne i njihovim roditeljima. Najčešće se radi
o maloljetnicima, tzv.akutnim prestupnicima, čije je delinkventno ponašanje uslovljeno
određenom situacijom koja je roditeljima nepoznata.

Prikupljanje podataka o ličnosti i socijalnoj sredini maloljetnih delinkvenata
Prikupljanje podataka o ličnosti i socijalnoj sredini maloljetnika od posebnog su značaja za
donošenje konačne odluke o društvenoj reakciji na delinkventno ponašanje.
U proučavanju ličnosti maloljetnika moraju se obuhvatiti svi dinamički aspekti ličnosti
maloljetnika u njegovim životnim uslovima, od ekonomskih uslova, odnosa u porodici, školi,
društvu vršnjaka, do odnosa u susjedstvu. To su objektivni uslovi koji su od naročitog
značaja za proučavanje životnog razvoja maloljetnika.

Posebna pažnja se posvećuje sljedećem:
- porodična sredina (prethodna i nova ako je maloljetnik promijenio ranije mjesto življenja);
- ekonomsko i socijalno stanje porodice;
- kultura sredine u kojoj živi maloljetnik;

44
- odnosi među članovima porodice i vaspitni postupci;
- način i vrijeme ispoljavanja društveno-negativnog ponašanja maloljetnika;
- odnos maloljetnika prema učenju i radu;
- društvo maloljetnika, njegovo interesovanje i način korištenja slobodnog vremena;
- neki istaknuti doživljaji koji bi se mogli dovesti u vezu s pojavom delinkventnog ponašanja.
U prikupljanju podataka o životnom razvoju maloljetnika posebna pažnja usmjerena je na
događaje i doživljaje iz prošlosti koji imaju utjecaja na sadašnje stanje. Životni razvoj
maloljetnika, koji ispoljavaju poremećaje u društvenom ponašanju, u metodološkom pogledu
može se proučavati na tri načina: hronološki, retrospektivno i po kompleksima (područjima
života).

Hronološka analiza najčešće se primjenjuje kod složenih poremećaja u društvenom
ponašanju maloljetnika, odnosno onda kada indikacije osnovano ukazuju da je delinkventno
ponašanje posljedica stalnog dejstva događaja iz prošlosti.
Retrospektivna analiza izučava karakteristične manifestacije psihičkog, fizičkog i socijalnog
života maloljetnika. U ovoj se analizi polazi od sadašnjosti, i ide u prošlost, sve dok se u
određenoj fazi razvoja ne naiđe na uzročne faktore delinkventnog ponašanja. Retrospektivna
analiza koristi se u proučavanju životnog razvoja akutnih (situacionih) maloljetnih
delinkvenata, čiji su uzroci takvog ponašanja u akutnoj situaciji ili u bližoj prošlosti.
Analiza životnog razvoja maloljetnika po kompleksima ili područjima života usmjerena je
prema određenim oblastima života maloljetnika, kao što su: osnovno obrazovanje, srednje
školsko obrazovanje, izbor zanimanja, društvo vršnjaka, posebni događaji ili traume.

Izvori podataka o maloljetnom delinkventu
U prikupljanju podataka o ličnosti i socijalnoj sredini maloljetnog delinkventa mogu se koristiti
različiti izvori. U praksi se najčešće kao izvor podataka koristi sam maloljetnik, njegovi
roditelji, nastavnici, srodnici, itd.

a.) Maloljetnik kao izvor podataka
Na osnovu reprodukcije svog života, u mjeri u kojoj je sposoban da to učini, maloljetnik daje
podatke neophodne za analizu i otkrivanje uzroka njegovog delinkventnog ponašanja. Ovaj
je način prikupljanja podataka nezamjenjiv i posebno značajan, jer i maloljetnik učestvuje u
analizi svoje situacije, što ima terapijski značaj.

b.) Porodica kao izvor podataka
Porodica je značajan izvor podataka o maloljetniku iz najmanje dva razloga. Posjetom
porodici i ličnim uvidom u uslove u kojima živi porodica i odnose koji vladaju unutar članova
porodice može se utvrditi ekonomsko- socijalno stanje i otkriti izvor delinkventnog ponašanja.
Rad sa porodicom značajan je koliko i rad s maloljetnikom, i zato se moraju utvrditi uslovi u
kojima živi porodica i otkloniti ili ublažiti eventualni negativni utjecaji drugih članova porodice
na maloljetnika.
c.) Socijalna okolina kao izvor podataka
Prikupljanje podataka iz socijalne okoline maloljetnika u koju spadaju susjedstvo, škola,
sportski klubovi, zahtjeva posebnu pažnju i obazrivost socijalnog radnika. U proučavanju
podataka o maloljetniku socijalni radnik prvenstveno se interesuje da li je porodica
maloljetnika dobro prihvaćena od svoje okoline, da li ostvaruje kontakte s najbližim
susjedima, i kakav je kvalitet tih kontakata
Socijalna anamneza
Pisanje socijalne anamneze ili, kako se u praksi često govori, nalaza i mišljenja, odnosno
izvještaja socijalnog radnika, je misaono-kreativni postupak u kome socijalni radnik logičkim
redosljedom povezuje odabrane, značajnije podatke i informacije o maloljetniku, analizirajući
ih u kontekstu osnovnog- dominantnog problema. Socijalna anamneza ima za cilj ukazati na
probleme s kojima se suočava maloljetnik, razloge njegovog delinkventnog ponašanja i
predložiti tretman koji bi najviše odgovarao za maloljetnika.
Socijalna prognoza

45
Za socijalne radnike važno je da znaju razlike između socijalne dijagnoze i prognoze. Ove se
razlike prvenstveno odnose na to što se socijalna dijagnoza prvenstveno bavi činjenicama iz
prošlosti i sadašnjosti, a socijalna prognoza bavi se činjenicama iz sadašnjosti i okrenuta je
prema budućnosti maloljetnika.

Resocijalizacija maloljetnih delinkvenata

Resocijalizacija je proces osposobljavanja pojedinca da ponovo prihvati društvene norme i
društveno prihvatljive obrasce ponašanja.Resocijalizacija se odnosi na osobe koje ranije nisu
bile pravilno socijalizirane, odnosno osobe koje nisu uspjele da izgrade pozitivna shvatanja o
vrijednostima, pozitivne stavove, navike i druga lična svojstva, pa su zbog toga učinile neko
krivično djelo, ili pokazuju poremećaje u ponašanju.

Principi resocijalizacije

Resocijalizacija ima svoje principe koji predstavljaju jedinstvenu cjelinu, jer su u direktnom
odnosu međuzavisnosti. Postoji osam principa resocijalizacije, i to:
1.) princip naučnosti;
2.) princip poštovanja ličnosti;
3.) princip individualizacije;
4.) princip prirodnosti uslova resocijalizacije;
5.) princip svestranosti;
6.) princip jedinstva- koordinacije;
7.) princip realnosti;
8.) princip čuvanja profesionalne tajne.

1. Princip naučnosti
Ovaj princip izražava potrebu naučnog utemeljenja prakse resocijalizacije. Neophodna je
primjena naučnih dostignuća, saznanja i naučnih zahtjeva u resocijalizaciji osoba s
poremećajim u ponašanju. Ovaj princip podrazumijeva i stvaranje uslova i mogućnosti
sopstvene naučne produkcije u oblasti resocijalizacije.S obzirom na činjenicu da se proces
razvoja nauke progresivno ubrzava, poštivanje principa naučnosti podrazumijeva stalnu,
otvorenu i višesmjernu razmjenu naučnih dostignuća među srodnim disciplinama, što
uključuje i potrebu za stalnim educiranjem i razmjenom iskustava stručnjaka koji rade u
oblasti resocijalizacije.

2. Princip poštovanja ličnosti
Princip poštovanja ličnosti maloljetnika podrazumijeva brigu za trajne interese maloljetnika.
Ovaj princip podrazumijeva prihvatanje maloljetnika onakvog kakav on stvarno jeste sa svim
njegovim potencijalima i slabostima. Uporedo s otklanjanjem slabosti maloljetnika kroz
profesionalan, stručan i korektan odnos treba raditi i na otkrivanju postojećih potencijala
maloljetnika s ciljem njihovog aktiviranja i razvoja kako bi proces resocijalizacije dao
očekivane rezultate
3. Princip individualizacije
Princip individualizacije proističe iz posebnosti svakog maloljetnika. Ovaj princip zahtijeva da
se proces, ciljevi i zadaci, tako resocijalizacije kao i vrsta, broj i način primjene metoda i
tehnika u toku tretmana stalno prilagođavaju potrebama, mogućnostima i individualnim
specifičnostima maloljetnika, a ne obrnuto, tj.da se maloljetnici prilagođavaju, odnosno
uklapaju u unaprijed pripremljene programe koji su isti za sve.

4. Princip prirodnosti uslova resocijalizacije
Ovaj princip posebno je došao do izražaja poslije brojnih istraživanja koja su upozorila na
štetnost dugotrajnog života i rada u uslovima relativne izolacije i segregacije. Zapravo,
uspostavilo se da se javlja fenomen socijalizacije na zavodske uslove života, kao i

46
stigmatizacije, što u znatnoj mjeri ometa tok socijalne reintegracije mladih po napuštanju
zavoda.

5. Princip svestranosti
Polazeći od kompleksnosti pojave maloljetničke delinkvencije, princip svestranosti nalaže i
potrebu za kompleksnim programom tretmana maloljetnika. Ovaj princip također nalaže da
se u proučavanju, tumačenju i prevazilaženju problema maloljetničke delinkvencije moraju
uzeti u obzir svi relevantni aspekti svakog konkretnog slučaja. Došlo se do saznanja da u
proces resocijalizacije maloljetnih delinkvenata moraju biti uključeni stručnjaci raznih profila.

6. Princip jedinstva- koordinacije
Poštovanje principa svestranosti, odnosno uključivanja stručnjaka različitih profila u
rasvjetljavanje i traženje najboljeg načina za uspješno rješavanje problema maloljetničke
delinkvencije, u praksi često dovodi do rasparčavanja, parcijalizacije, a nerijetko i potpuno
suprotstavljenih nalaza. Zato je neophodno da uključivanje stručnjaka različitih profila i
njihove aktivnosti budu sinhornizovane, koordinirane i međusobno usklađene.

7. Princip realnosti
Princip realnosti zahtijeva da programi resocijalizacije maloljetnika s poremećajima u
ponašanju budu na realnoj osnovi, a to znači da se vodi računa o mogućnostima i
ograničenjima svakog pojedinačnog maloljetnika i postojećim društvenim uslovima. Pri
odabiru programa resocijalizacije ovome se mora posvetiti posebna pažnja, jer u protivnom
resocijalizacija neće dati rezultate koji se očekuju. Zato pri odabiru programa resocijalizacije
treba odabrati program koji je ne samo najoptimalniji za konkretnog maloljetnika, već i onaj
koji ima najviše izgleda da se realizuje.

8. Princip čuvanja profesionalne tajne
Ovaj princip nalaže da je stručnjak dužan da čuva povjerljivost i tajnost informacija do kojih
dolazi u radu s maloljetnim delinkventima, odnosno da se ovi podaci mogu koristiti isključivo
u profesionalne svrhe i u stručnim profesionalnim kontaktima.

Socijalni rad u resocijalizaciji maloljetnih delinkvenata

U literaturi se najčešće tretman dijeli na direktni i indirektni.

Direktni tretman usmjeren je ka mijenjanju ličnosti maloljetnika prema sebi i prema
socijalnom okruženju, i ostvaruje se u neposrednom radu s maloljetnim delinkventom.

Indirektni tretman je posredno djelovanje na maloljetnika na način da se direktno djeluje na
njegovu sredinu i životne uslove, a u cilju njihovog mijenjanja i usklađivanje s potrebama i
interesima maloljetnika, te promjene stava i odnosa okoline prema maloljetniku. Oba pristupa
u planu tretmana moraju biti istovremeno zastupljena i ravnopravno tretirana bez
favoriziranja jednog ili drugog.

Rad s porodicom maloljetnika
Struktura porodice, odnosno potpunost i nepotpunost porodice, u literaturi se često navodi
kao jedan od faktora rizika pojave maloljetničke delinkvencije. Međutim, nedostatak jednog
roditelja nikako se ne može dovesti u direktnu vezu s pojavom delinkventnog ponašanja,
posebno zbog činjenice što se u svakodnevnom životu susreću djeca i mladi bez jednog ili
oba roditelja s normalnim, skladnim i primjerenim razvojem i ponašanjem.

47
Za pravilan razvoj djeteta mnogo je važnija atmosfera u porodici, odnosi među članovima
porodice, ispunjavanje ulog i podrška, posebno najmlađim članovima porodice. Zapravo,
porodice koje su očuvane spolja, odnosno u svojoj strukturi, a iznutra su razorene zbog loših
porodičnih odnosa, mnogo su rizičnije za pojavu maloljetničke delinkvencije u odnosu na
deficijentne porodice u kojima vladaju harmonični odnosi.

Saradnja sa školom
Za uspješnu resocijalizaciju neophodna je saradnja sa školom koju pohađa maloljetnik. Ova
saradnja je nužna, jer se smatra da školski neuspjeh u mnogim slučajevima dovodi do
delinkventnog ponašanja. Zapravo, neuspjeh u učenju i školi uopšte smatra se prvim
signalom neprilagođenog društvenog ponašanja. Maloljetnici asocijalnig ponašanja najčešće
su ličnosti koje su navikle na doživljaje neuspjeha. S druge strane, oni iskazuju snažnu želju
za afirmacijom u svojoj socijalnoj sredini

Saradnja sa zavodima za zapošljavanje i preduzećima
Zapošljavanje maloljetnika posebno je značajno jer se na taj način postiže njegovo
osamostalijvanje, čime se povećava mogućnost njegove trajne i potpune reintegracije,
prvenstveno zbog toga što se osjeća korisnim članom društvene zajednice.

Slobodno vrijeme
Organizacija slobodnog vremena i njegovo ispunjavanje korisnim sadržajima spada među
najsloženija pitanja u resocijalizaciji maloljetnih delinkvenata. Zadatak socijalnog radnika
jeste da pomogne maloljetniku da organizuje na koristan način svoje slobodno vrijeme. Zato
socijalni radnik mora prepoznati maloljetnikove afinitete i želje kako bi mu pomogao da ih
ostvari.

Evaluacija efikasnosti procesa resocijalizacije
Evaluacija je tačno utvrđivanje efikasnosti procesa resocijalizacije maloljetnog delinkventa.
Zbog niza faktora koji na različite načine i različitim intenzitetom djeluju na tok procesa
resocijalizacije i koji se nalaze u vrlo tijesnoj međusobnoj interakciji, evaluacija efikasnosti
programa tretmana predstavlja složen posao.

U literaturi se naglašava da jedini kriterij evaluacije kojeg je prividno moguće nešto preciznije
utvrditi jeste pitanje recidivizma, odnosno ponovnog činjenja krivičnog djela. Zapravo,
recidivizam je očigledni indikator neuspješnosti procesa resocijalizacije maloljetnika.

Socijalni rad u resocijalizaciji maloljetnih delinkvenata u ustanovama za
resocijalizaciju

Tretman maloljetnika u ustanovama za resocijalizaciju ima nekoliko ključnih faza koje se
nadovezuju jedna na drugu i na taj način čine jednu harmoničnu, kontinuiranu cjelinu.
Najčešće se izdvajaju sljedeće faze:

- Faza pripreme za smještaj u ustanovu;
- Faza prijema, adaptacije i klasifikacije;
- Faza neposrednog rada sa vaspitnom grupom;
- Faza pripreme za otpust;
- Faza postinstitucionalnog prihvata.

Priprema maloljetnika za smještaj u ustanovu
U fazi pripreme maloljetnika za smještaj u ustanovu posebna pažnja treba se usmjeriti na
sljedeće:
- Priprema samog maloljetnika;
- Priprema porodice;

48
- Priprema sredine u ustanovi;
- Organizovanje čina „upućivanja“.

Prijem, opservacija i klasifikacija maloljetnika
Prvi susret maloljetnika sa ustanovom je posebno značajan, i zato dobro organizovan prijem
u ustanovi predstavlja snažan stimulativni faktor u resocijalizaciji maloljetnika.

Za adaptaciju maloljetnika na novonastale uslove važan je taktičan prijem. Zato se traži da
maloljetnik po mogućnosti dođe u ustanovu u određeno vrijeme, npr.ujutro, na početku
sedmice ili školske godine. Također je poželjno da maloljetnik dođe u ustanovu u pratnji
roditelja ili drugih bliskih osoba, a obavezno sa predstavnikom organa starateljstva, kako bi
ostvario kontakt i usaglasile obaveze u daljnoj saradnji kako bi resocijalizacija dala očekivane
rezultate.

Tretman maloljetnika u ustanovi
Vaspitna grua predstavlja svojsevrsnu organizaciono-metodičku tvorevinu na kojoj se temelji
tretman u ustanovi, odnosno resocijalizacije. Vaspitna grupa ima svoje karakteristike kojim
se objašnjavaju njene osobenosti i suština, a to su: formalna organizacija; relativna trajnost;
ograničen broj članva- mala grupa; vaspitna grupa je i „životna grupa“.

Vaspitna grupa je „životna grupa“ zbog činjenice što štićenici dijele isti prostor, imaju iste
aktivnosti u isto vrijeme, imaju istog vaspitača i što ispunjava više različitih funkcija od kojih je
najznačajnija vaspitnoterapeutska.

Priprema za otpust
Priprema za otpust, ili intenzivnija priprema za otpust, obuhvata prvenstveno neposredni
savjetodavni rad sa maloljetnikom, koji može biti individualni ili grupni. Ovaj savjetodavni rad
usmjeren je prije svega eksponiranju i racionalizaciji štićenikovih očekivanja, strahovanja,
ideja i planova koji su vezani za njegovu budućnost. Poseban predmet evaluacije u toku ovih
priprema treba da predstavljaju prvi utisci i iskustva, poslije kraćih ili dužih boravaka u
domicilnoj socijalnoj sredini.

Postinstitucionalni tretman
Faza postinstitucionalnog prihvata i tretmana je završna faza u procesu resocijalizacije
mladih sa delinkventnim ponašanjem. Ovo je faza u kojoj mogu jasno da se vide rezultati
rada u ustanovi sa maloljetnikom.

Zapravo, ovo je faza u kojoj se vidi da li su svi prethodno uloženi napori rezultirali promjenom
ponašanja i dobrom reintegracijom, ili su napravljeni propusti u radu sa maloljetnikom.

49