Izvorni lanak UDK [141.78:7.

01]:82-1/-9
Primljeno 1. 4. 2012.
Barbara Dolenc
Kralja Tomislava 77, HR49000 Krapina
barbaradolenc@hotmail.com
Izvedba pisanja kao heterotopija
Saetak
Tekst se usredotouje na specifino vorite problematike izvedba pisanja, tj. na odnos
tekstualne performativnosti i knjievno-kazalinih heterotopija kao drugih zbiljskih pro-
stora diskurza. Otvaraju se pitanja: kako pisanje izvodi te kako izaziva izazov izvedbe
unutar heterotopijskih prostora knjievnosti i postdramskog kazalita? Nastoji se ukazati
na (ne)mogunosti politikog djelovanja izvedbe pisma unutar relacija mikrofizike moi:
neprekidnih mutacija otpora u normu, i obrnuto. Nosee okosnice rasprave su, dakle, in-
terferencije izmeu filozofskih tekstova poststrukturalistike provenijencije i umjetnikih
praksi izvedbe pisanja zaokupljenih izazivakom snagom in(ter)vencije.
Kljune rijei
aformativ, heterotopija, intervencija, iterabilnost, izazov, izvedba, jezik, kazalite, kontekst,
mo, otpor, performativnost, pisanje, praksa, tekst, teorija, tijelo, uitak
Tekstualna performativnost
Koncentrirajui se na heterotopijski prostor kazalita jezika i postdram-
skog pisma, tonije, na izvedbe pisanja zaokupljene izazivakom snagom
in(ter)vencije, ovim u izlaganjem nastojati doprinijeti otvorenoj raspravi i
pitanjima kako djelovati (initi) pisanjem, kako pisanje izvodi i kako izazi-
va izazov izvedbe. vorita te problematike izviru upravo iz specifinosti
tekstualne performativnosti, ije su sastavnice teorija teksta i teorija perfor-
mativa artikulirane kroz metodoloku vizuru radova poststrukturalistike
provenijencije.
Filozofsko-teorijske okosnice poststrukturalistike teorije teksta (Barthes,
Derrida, Kristeva) uglavnom su crpljene iz radikalne literarnosti knjievnog
pisanja (esto su to tekstovi Mallarma, Sadea, Kafke, Geneta ili Leirisa, odnos-
no avangardna poezija, te modernistiki romani i drame). No, razumijevanje
tekstualne performativnosti ovdje u izvoditi kroz odnos relacija izmeu kon-
cepta kazalite jezika (Barthes) i iterabilnost, te diffrance (Derrida). Izvedba
pisanja stoga oznaava materijalnu praksu pisanja ili proizvodnju teksta unu-
tar produktivne, ali nestabilne mise en scne jezika (Scheie, 2006: 126).
Osim smrti Autora, materijalna oznaiteljska praksa implicira i izmijenjenu
percepciju itateljeve pozicije, tj. publike, gdje se naglasak stavlja na pro-
cesualnost (proizvodnost), na (inter)aktivno (su)kreiranje (inter)teksta, odgo-
vorno ulaenje u pokretljivu igru lanca nadomjestaka. Tekstualna praksa na-
prosto ostvaruje interventne diskurzivne (drutvene, kulturne, institucionalne)
izgrede, mijenja logocentrine ili mimetike strukture. Istovremeno, koncept
kazalita figurira kao metafora za izvedbu dogaaja filozofije (Deleuze), tzv.
praksu performativne metafizike (Mullarkey, 2008).
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
129 God. 33 (2013) Sv. 1 (4759)
B. Dolenc, Izvedba pisanja kao heterotopija
48
Koncept heterotopije u preuzeti iz radova Michela Foucaulta, knjige Rije-
i i stvari (1966) i posthumno objavljenog predavanja O drugim prostori-
ma (1967). itat u ih zdrueno, pribliavajui knjievne heterotopije, ta
druga mjesta jezika, i kazalite, kao drugi zbiljski prostor. Osvrnut u se na
(ne)mogunosti djelovanja knjievno-kazalinih heterotopija unutar norma-
tivnih i mutacijskih relacija mikrofizike moi.
esto transformirane, gdjegdje ak iznevjerene, ali uvelike razumijevane u
kontekstu poststrukturalistike teorije teksta, sastavnice tekstualne performa-
tivnosti takoer su inkorporirane u mnogobrojne forme postdramske tekstual-
nosti (prema ale Feldman, 2009). Iz tog u razloga performativnost post-
dramskog pisma, budui da istovremeno problematizira i tekst i izvedbu i pi-
sanje, takoer razmatrati kao produktivnu knjievno-kazalinu heterotopiju.
* * *
Na tragu filozofske misli Jacquesa Derridaa te psihoanalitikih i semiolokih
analiza Julije Kristeve, a uslijed smrti Autora i uspostave modernog skriptora,
Roland Barthes kroz eseje Od djela do teksta (1971), Teorija o tekstu i
Uitak u tekstu (1973) razrauje (konstruira i rastavlja) specifinu tekstual-
nu praksu. Zadrava se na razini metaforinosti, budui da teorija teksta kriti-
zira i uruava indiferentni metajezik, no otvara prostor za kritiku (autorefe-
rencijalnu) znanost o uitku (franc. jouissance) (Barthes, 1986: 11091110).
Takva znanost postajanja, meutim, izvire iz paradoksa: svaki ulazak u igru
pisanja, neodreeno kolanje oznaitelj i irenje interteksta, iznova izna-
lazi definiciju teksta (provizornu), ime raspruje ranije oformljene granice
pisma. Za razliku od djela, izloenog i uknjienog objekta zatvorene (zaklju-
ene) strukture, tekst se (uvijek ve intertekst, istkan citatima heterogenih
tekstova) doivljava kroz proizvodnju, kroz performativni karakter pisma,
izvedbu jezika, neprekidno se dogaa, tonije, odgaa, kree. Vie, napro-
sto, ne postoji model teksta, nego tek praksa pisanja. To, dakako, ne znai
da tekst nije mogue pronai u djelu. Upravo suprotno, metodoloko po-
lje dekonstrukcije-rekonstrukcije jezika unutar klasinog djela (primjerice,
Flaubert, Proust) izbija u radikalnoj proizvodnosti jezika, stupnju intenziteta
procesa oznaavanja (franc. signifiance) (Barthes, 1986: 11031106).
Teoretiar/pisac ove (inter)tekstualne prakse udi pisati: kao itatelj bez po-
vijesti, bez ivotopisa, uzvraa kontra-potpisom te uranja u erotsku praksu
jezika. im ue u jezik, rastvara se, raspruje, tonije, uspostava subjekta-u-pro-
cesu (franc. sujet en procs), ak tijela-u-procesu, kola pismom. Neprestano
se opire metafizici prisutnosti, iznova pro-izvodi, dislocira uslijed disemina-
cije znaenj, te nikada ne moemo rei da jest (Kristeva, 1984: 100105).
Izgubljen u tkanju teksta, raspada se kao to bi se pauk rainio u izluevi-
nama svoje mree. Otuda Barthesu neologizam za teoriju teksta: hifologija.
Rad oznaavanja (proces signifiance) uprizoren unutar genoteksta, funkcije
tekstualne prakse gdje izljevi semiotike khore
1
izazivaju napuknua simbo-
like strukture, destabiliziraju logocentrike propozicije (ili fenotekst; razinu
komunikacije, gramatike), omoguavaju taj gubitak, obeznanjenje subjekta
(pisca, itatelja), nalik na uitak uzrokovan erotskim odnoajem. Dvosmisle-
nost uitka u tekstu proizlazi, dakle, iz usporedbe: tekst ima ljudski oblik,
anagram je (erotskog) tijela (Barthes, 2004: 115).
Budui da dijagramska tekstura otkriva figuru teksta kao tijelo rascijepljeno
na fetie (leksik, reference, citati itd.), nepredvidljivi prostor naslade ispu-
njava upravo dijalektika udnje: pisac udi itatelja, traga za njim, nastoji
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
129 God. 33 (2013) Sv. 1 (4759)
B. Dolenc, Izvedba pisanja kao heterotopija
49
ga osvojiti, upisuje elju u predoenu sliku itatelja; obratno, itatelj udi
autora izgubljenog usred teksta, ne iza, treba njegov lik (niti predodba niti
osoba drugoga). Tekst naslade
2
ostaje neodrivi, nemogui tekst, izvan kriti-
ke: doseemo ga tek nekim drugim tekstom naslade. Kazano drugaije, pisac/
itatelj istovremeno (i proturjeno) sudjeluje unutar tekstualno-tjelesnog he-
donizma kulture te otkriva mogunosti dekonstrukcije, subverzije drutvenog
konteksta (zadire u materijalne uinke lingvistikih struktura: proizvodnju
znaenja, identiteta, ak znanosti itd.): paradoksalno se okuplja, taktiki pozi-
cionira diljem simbolikog navlaei maske imaginarnog, kako bi dosegnuo
drugi tekst naslade, iznova se rasuo, proizveo te izmjestio.
Analiza neogranienog kretanja lanca nadomjeska (franc. le supplment) i
igre razlika (diferancije, franc. la diffrance) iz knjige O gramatologiji (1967),
a na primjeru Ispovijesti Jean-Jacquesa Rousseaua, upravo navodi Jacquesa
Derridaa na konstataciju kako izvan korpusa tekstova potpisanih vlastitim
imenom Jean-Jacques Rousseau, u stvarnom ivotu osobe od krvi i mesa
nosioca tog imena, uvijek ve djeluje pisanje (1976: 208). Nadomjestak,
naime, krije dva znaenja: dodaje se, zbog ega zgre prisutnost (dopunjava),
no takoer se dodaje i namjesto, ispunjava (ili zamjenjuje) prazninu drugim
oznaiteljem. Lanano umnaanje nadomjestaka zapravo ispunjava taj nedo-
statak prisutnosti te ujedno proizvodi viak iskustva. Iza tekstualnog tkanja,
iza nadomjetenih zamjena, stoga ne susreemo neposrednu prisutnost empi-
rijskog autora, nego tek tragove tragova oznaitelj, raspreni (izmjeten/od-
goen) subjekt.
3
Materijalne uinke neozbiljne i parazitske upotrebe pisma,
tonije, knjievnog teksta shvaenog kao neuspjeni performativ, Derrida da-
lje razrauje kroz esej Potpis dogaaj kontekst (1977).
Sutinu elaboracije ini kritiki osvrt Derridaa na teoriju performativa Johna
L. Austina, razvijanu kroz niz predavanja okupljenih 1962. godine u knjizi
How To Do Things With Words. Komunikacijsku funkciju jezika Austin svo-
di na in, djelovanje (postizanje uinaka, stvaranje znaenja) i utjecanje na
1
Kao pred-edipovska, pred-simbolika dimen-
zija jezika (ne pred-diskurzivna razina izvan
jezika, kulture), semiotika modalnost pro-
cesa oznaavanja predstavlja efemernu cir-
kulaciju nagonskih energija, pulzija. No, bu-
dui da drutvena organizacija uvijek ve jest
simbolika, drutveno-historijska ogranienja
utiskuju se unutar prostora khore, primjerice,
obiteljska struktura (Kristeva, 1984: 26). Dru-
gim rijeima, iako semiotiko prethodi uspo-
stavi binarnih opozicija, zakonu simbolikog,
ipak se oituje kroz tekstualne prakse unutar
simbolikog (te su dvije modalnosti neraz-
dvojivo isprepletene uslijed dijalektikog
odnosa). Fonetiki, kinetiki i kromatski ele-
menti, unutar kojih se takoer oituju principi
metonimije i metafore, te sintaktiki diskon-
tinuiteti, pokretljivi su tragovi ove radikalne
heterogenosti unutar simbolikog.
2
Tekst uitka: onaj koji zadovoljava, ispunja-
va, izaziva euforiju; onaj koji dolazi iz kul-
ture, ne prekida s njom, vezan je za udobnu
praksu itanja. Tekst naslade: onaj koji dovo-
di u stanje gubitka, onaj koji onespokojuje,
potresa itaoeve povijesne, kulturne, psiho-
loke osnove, postojanost njegovih ukusa,
njegovih vrijednosti i njegovih uspomena,
dovodi u krizu njegov odnos prema jeziku.
(Barthes, 2004: 113)
3
Kretanje diferancije nije kretanje ni rijei ni
pojma, nije ni kretanje u osjetilnom i inte-
ligibilnom smislu, tovie opire se toj opozi-
ciji (Derrida, 1982a: 5). Diferanciju takoer
ne moemo svoditi na esenciju, ontoteoloku
osnovu, ili na alternativnu opoziciju opreci
prisutnostodsutnost; naprosto, nije. ak taj
naziv diffrance ostaje u okvirima metafizike,
iz razloga to ovo kretanje uope ne moemo
imenovati (Derrida, 1982a: 26). Semantika
analiza naziva diferancije, uz glagol diffren-
cier (razlikovati), ujedno ukazuje i na spoj
dvaju distinktivnih znaenja u drugom glago-
lu diffrer (odgoditi, premjestiti) (prema Biti,
2000: 67). Diferancija na taj nain istovreme-
no zdruuje oba znaenja glagola diffrer, tj.
odgodu kao radikalnu vremensku odsutnost
(neispunjenje) i pomak kao radikalnu prostor-
nu odsutnost (odsutnost drugog, prisutnosti)
(Derrida, 1982a).
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
129 God. 33 (2013) Sv. 1 (4759)
B. Dolenc, Izvedba pisanja kao heterotopija
50
druge, na temelju ega razlikuje dvije vrste iskaza: konstative (opisuju i utvr-
uju, podlijeu kriteriju istinito/lano) i performative (stvaraju, transformi-
raju, obavljaju radnje kao to su vjenanja, krtenja, otvaranja sjednice, otka-
zivanja, imenovanja, objave rata itd., te podlijeu kriteriju posreenosti,
eng. felicity). Izdvaja tri vrste inova: lokucija (uglavnom se podudaraju s
priopenim znaenjem), ilokucija (predmnijevaju konvencionaliziranu i dru-
tveno sankcioniranu snagu uinkovitosti iskaza), perlokucija (podrazumije-
vaju manipulaciju sugovornikom) (Biti, 2000: 47). Budui da istovremeno
uvia niz implicitnih performativa (obeanja, zakletve, prijetnje, molbe,
isprike, naredbe itd.), dakle onih koji naprosto nisu usmjereni na utvrivanje
stanja stvari nego djeluju na sugovornike, Austin naposljetku nivelira opreku
konstativ/performativ i svekoliku jezinu djelatnost sagledava kao performa-
tivnu, usmjerenu injenju.
Uspjenost performativa nuno ovisi o kontekstu: govorni in e proizvesti
materijalni uinak tek kada su zadovoljeni odreeni uvjeti prikladnosti
(eng. appropriateness conditions): jednokratnost izricanja, konvencionalna
procedura i okolnosti, ovlatene osobe, korektno, ozbiljno i potpuno iz-
vrenje ina, bez greke ili zastoja (Biti, 2000: 47). Meutim, ako se obred
vjenanja odvija u okviru kazaline predstave, odnosno ako nisu zadovolje-
ni uvjeti prikladnosti, in nee uspjeti, performativ e biti neposreeni
(eng. infelicitous). Unutar parazitskih okolnosti kazaline scene, izrijekom
naglaava Austin, upotreba performativa izlae se neuspjehu, izreeni ino-
vi lieni su ilokucijske snage, tj. neozbiljni su. Takoer, osim kazaline
predstave, gdje isprazan ili jalov govor glumca na sceni nametniki ivi na
normalnoj, ozbiljnoj upotrebi jezika, Austin prostor knjievnosti openito
izuzima iz razmatranja zbog nepoeljne bolesti performativa, jezinih anoma-
lija, promaaja (eng. misfire).
No, Derrida zakljuuje drugaije: iterabilnost i citatnost su upravo klju-
ni uvjeti mogunosti, tj. pretpostavke djelotvornosti performativa (1982b:
322325). Budui da totalni kontekst ne moemo apsolutno odrediti i is-
crpsti, integritet smisla performativnog iskaza (pisma) izlae se neprestanoj
i radikalnoj rekontekstualizaciji, upisivanju, kalemljenju i izmjetanju kroz
druge lance oznaitelja. Kada bismo slijedili podugaku listu neposreenih
varijabli (eng. infelicities), performativnu komunikaciju bismo ograniili na
prijenos intencijskog miljenja, tj. uvjetovali bismo je prisutnou svjesnog
subjekta govora, odnosno adresata ili referenta. Ovako razumijevani koncepti
komunikacije i konteksta metafizike korijene crpe iz etiko-teleolokog dis-
kurza svjesnosti i intencije (Derrida, 1982b: 327).
Nadalje, Austin imanentnost promaaja u svakom govornom inu ne ra-
zumijeva kao nunu pretpostavku, s obzirom na neiscrpivost njegova kon-
teksta, nego tek kao mogui rizik. Ne razmatra ni nuno kretanje iterativ-
ne strukture (ponavljanje koda, oponaanje citata), zbog ega performativ
uope moe uspjeno izvesti radnju, posreiti se (npr. otvaranje sastanka).
tovie, mogunost citiranja oznaava abnormalnom, nametnikom i ne-
ozbiljnom upotrebom jezika. Meutim, te neozbiljne i parazitske upotre-
be pisma, upravo suprotno, tek uspostavljaju razumijevanje kda itljivosti
pisma u apsolutnoj odsutnosti svakog odreenog primatelja uope. Uinci
performativa stoga ve pretpostavljaju kretanje diferancije (diffrance), tu
nesvodivu odsutnost intencije, disrupciju prisutnosti.
4
Ako, dakle, ne po-
stoji iskustvo iste prisutnosti, ve lanci nadomjestaka i igre razlika, ova
strukturna mogunost ne vrijedi tek za pisani znak nego i za iskustvo ope-
nito.
5
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
129 God. 33 (2013) Sv. 1 (4759)
B. Dolenc, Izvedba pisanja kao heterotopija
51
Kako izaziva heterotopijski prostor pisanja?
Naizgled kontrapunktne relacije izmeu knjievnih heterotopija (drugih pro-
stora jezika) i heterotopija kazalita (drugih zbiljskih prostora) ovdje u poku-
ati zdruiti preko ranije obrazloenog shvaanja tekstualne performativnosti
te ih izvesti u druge zbiljske prostore diskurza. Neu se baviti heterotopij-
skom funkcijom postdramskog kazalita openito, nego u fokus izotriti na
heterotopijsku izvedbu pisanja, tj. politinost izazova postdramskog pisma.
Elaborirat u takoer kako se kazalina izvedba inaugurira unutar shvaanja
performativnosti knjievnog pisanja, odnosno kako in(ter)vencijski izaziva
heterotopijska izvedba knjievne prakse kada se mo doepa uitka u pisa-
nju (Barthes, 2009: 28). Shvaanje ovih knjievno-kazalinih heterotopija
izloit u kroz dva anrovski neuhvatljiva teksta: Prema ludilu (i revoluci-
ji): itanje Ivane Sajko (2006) i Roland Barthes po Rolandu Barthesu Rolan-
da Barthesa (1975).
Koncept heterotopije Michel Foucault uvodi 1966. godine u predgovoru knji-
ge Rijei i stvari. Arheologija humanistikih znanosti inspiriran Borgesovim
esejom Analitiki jezik Johna Wilkinsa (1952). Zaudnost taksonomije i-
votinja, ondje citirana abecednim redom iz kineske enciklopedije Nebeska
trnica korisnih znanja, ne proizlazi iz nemogueg susjedstva stvari, ne radi se
o bizarnosti neobinih susreta, nego iz mjesta gdje su kategorije supostavljene
(Foucault, 2002: 10). Ovaj tekst, dakle, raa sumnju u gibanje nereda goreg
od pukog zbliavanja neprikladnosti; nered koji uzdrmava, uruava fragmen-
te mnogobrojnih, razliito rasporeenih poredaka u dimenziji heteroklitnog,
na nain da za njih vie nije mogue definirati zajedniko mjesto (Foucault,
2002: 1112). Heterotopije naprosto zabrinjavaju; miniraju jezik, spreavaju
imenovanje, dokidaju ope imenice, uruavaju sintaksu. Kazano drugaije,
knjievne heterotopije te druge tekstualne prakse rasporeene na rubovima
drutvenih poredaka reprezentacija, poput unutarnje izvanjskosti ili stranog
tijela, izazivaju konfuziju unutar diskurzivnih formacija odreenog episte-
molokog poretka, odnosno na pragovima epistema
6
(Foucault, 2002: 332).
4
Oituje se to i na primjeru Austinova razumi-
jevanja potpisa, naglaava Derrida. Austin,
naime, ne sumnja u izvor usmenog iskaza
u prvom licu indikativa prezenta prisutnog
u iskazivanju i iskazu, kao to u pitanje ne
dovodi ni evidentnost i zajamenost prisutno-
sti autora pisanog potpisa (Derrida, 1982b:
328). Gdje u verbalnoj formi iskaza nedostaje
referencija na osobu koja iskazuje (u obliku
zamjenice ja ili osobnog imena), na nju
zapravo upuuje injenica fizike prisutnosti
(kao izvor iskaza), dok u pisanoj komunika-
ciji potpis ovjerava prisutnost (tj. empirijsku
ne-prisutnost potpisnika, no u ouvanoj formi
bio-prisutan u nekom prolom sada, u
transcendentalnoj formi sadanjosti). S druge
strane, Derrida istie kako itljivost potpisa
proizlazi iz njegove ponovljivosti, iterabilnos-
ti, forme oponaanja, tj. da bi funkcionirao
mora se moi odvojiti od prezentne i singular-
ne intencije koja ga stvara (Derrida, 1982b:
328).
5
Danas se performativnom smatra svaka iz-
vedba koja se odrie cjelovite znaenjske
(pred)odreenosti koju materijalni in izvo-
enja predstavlja ili izraava i koja, izvodei
se kao proces umjesto zatvoreno djelo, otvara
svoju oznaiteljsku mreu intertekstualnom
okruenju. Dakle, performativnost se, beyond
Derride, razmatra u svakoj izvedbi usmjera-
vanjem panje na rad njene materijalnosti u
danom znaenju, tj. intervenciju performansa
u njegov semiotiki kontekst i konteksta u
izvedbu. (Vujanovi, 2005: 103)
6
Nameu se tri primjera iz Rijei i stvari. Na
prijelazu iz renesanse u doba klasicizma Fou-
cault izdvaja Cervantesova Don Quijotea
(1606. i 1615.), dok Sadeove Justine (1791.) i
Juliette (1797.1801.) s kraja 18. stoljea za-
tvaraju klasinu epistemu (2002: 232234).
itavu modernu epistemu, 19. stoljee i prvu
polovicu 20. stoljea (do nastanka Rijei i
stvari; od Hlderlina, Mallarma, Nietzschea,
Artauda, Roussela, Kafke do Blanchota),
knjievnost se, naspram svakog drugog jezi-
ka, izdvaja i oblikuje izvjesni kontradiskurz,
tj. zatvara se u radikalnu intranzitivnost (Fou-
cault, 2002: 63 i 322329).
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
129 God. 33 (2013) Sv. 1 (4759)
B. Dolenc, Izvedba pisanja kao heterotopija
52
Detaljnije obrazloenje koncepta heterotopije Foucault iznosi u predavanju
O drugim prostorima odranom 1967. godine, gdje se djelomino udalja-
va od ranije iznesene elaboracije nereda. Istrauje izvanjske prostore ije se
svojstvo izvodi iz povezanosti s ostalim rasporedima poloaja, ali tako to
ukidaju, obesnauju ili preokreu skup odnosa koji sami oblikuju i koji se u
njima ogledaju ili odraavaju (Foucault, 2008: 34). Rasporedi bez zbiljskog
prostora, u sutini nestvarni, koji stupaju u odnos direktne ili obrnute ana-
logije sa stvarnim prostorom ili drutvom, te predouju drutvo dovedeno
do savrenstva ili pak njegovo nalije, odnose se na utopije. Druge zbiljske
prostore, iji se obrisi naziru u gotovo svakoj ustanovi drutva, no kao vrsta
obrnutog rasporeda u odnosu na istinski ostvarenu utopiju, gdje su svi stvarni
rasporedi ili svi drugi rasporedi zateeni u drutvu istovremeno predstav-
ljeni, osporeni i preokrenuti, naziva heterotopijama. Takvo se mjesto nalazi
izvan svakog mjesta, no poloaj mu ipak moemo odrediti. Nadalje, Foucault
postulira est naela heterotopologije, tj. sustavnog opisa drugih prostora, s
ciljem da se oni proue, analiziraju i itaju (Foucault, 2008: 35). Osnovno
naelo glasi da ne postoji nijedna kultura u svijetu koja nije sainjena od hete-
rotopija, one su naprosto stalno obiljeje svih ljudskih skupina, no oblija tih
drugih zbiljskih prostora su raznovrsna i heterogena.
Heterotopiju kazalita autor uvrtava u heterotopije nespojivih lokacija, uz
tradicionalni perzijski vrt i kino. Radi se, dakle, o moi heterotopije da na
zbiljskom mjestu postavi u usporednom odnosu razliite prostore i lokacije,
inae meusobno nespojive, tj. da se na prostoru pravokutne pozornice mogu
smjenjivati nizovi meusobno stranih mjesta (Foucault, 2008: 36). Autor nas
ostavlja u nedoumici s ovako nedoreenom deskripcijom kazaline pozorni-
ce, primjerice, ne moemo sa sigurnou tvrditi da aludira na tradiciju europ-
skog dramskog kazalita. No u kontekstu iznesenih naela heterotopologije
ipak moemo zakljuiti da drugim zbiljskim prostorima umjetnosti dodjeljuje
mogunost problematizacije, kritike i izvrtanja diskurzivnih poredaka rijei
i stvari. Tekst predavanja O drugim prostorima na taj se nain oslanja na
studiju Rijei i stvari, i zato ih itam zdrueno.
Knjievna i kazalina heterotopija, drugim rijeima, upuuju na postojanost
heterotopijskih prostora umjetnosti, prostora izazivanja i pruanja otpora, di-
ljem razliitih kultura i povijesnih razdoblja, dakako, uz transformacije i dis-
kontinuitete. Heterotopiju ovdje, meutim, ne promiljam kao kontraporedak,
drugi lan tog odnosa binarne opreke naspram centralne moi u koju upiremo
prstom. Naprotiv, s obzirom na mikrofiziku proliferaciju moi, ali i lokalno
rasprena, taktika arita otpora, moemo govoriti o diseminiranim hetero-
topijama diljem dijagramskih odnosa produktivne moi.
Kada na kraju teksta ostavlja otvoren prostor za daljnja razmiljanja o he-
terotopiji par excellence, tj. brodu, Foucault skree pozornost na dvojnost
heterotopijskih prostora. Implicitno naglaava mogunost heterotopijskog
pruanja otpora, osporavanja i subverzije, ali i obuzimanje normativnog, ak
opresivnog skupa odnosa. Drugim rijeima, predoavanje, osporavanje, iz-
vrtanje zbiljskih prostora ili, primjerice, logocentrikih diskurz i poetike
opresije, istovremeno ne osigurava otpor normi, ne jami i ne odrava eman-
cipacijski status quo, kao to ne osigurava obratne procese odupiranja muta-
cijskom otporu. tovie, heterotopije su esto operativne unutar interferencija
normativnih i mutacijskih snaga odnosa izmeu moi i otpora. Odatle nuna
okrutnost prema miljenju, pisanju, izvedbi, neumoljivo postavljanje pitanja
i iznalaenje izazova. Bujanje i pokretljivost tih unutarnjih depova otpora
iziskuje ujedno politiku i estetiku odgovornost te neprekidne izazivake
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
129 God. 33 (2013) Sv. 1 (4759)
B. Dolenc, Izvedba pisanja kao heterotopija
53
in(ter)vencije naspram normativne snage moi. ini se, dakle, nesmotrenim
zagovarati beskonano umnaanje taktika otpora, a da se ne promisle para-
doksalni naini preobrazbe otpora moi u dio djelovanja te iste moi, tj. kako
otpor postaje sastavnicom moi i vodi prema njenom osnaivanju.
7
Na tragu mikrofizike moi i taktike djelotvornosti otpora, Roland Barthes
1977. godine dri nastupno predavanje na Collge de France gdje razmatra
relacije izmeu sveprisutnosti moi i knjievnog pisanja. U Lekciji, objavlje-
nom tekstu toga predavanja, praksu pisanja izravno vee uz igranje rijeima,
tovie jezik naziva kazalitem te igre (Barthes, 2009: 18). Usredotoen na
tekst kao prostor tkanja oznaitelj gdje izbija jezik, objanjava kako bi
upravo kroz igru rijei unutar toga jezika vrijedilo skretati jezik, pobjeiva-
ti ga, izvrdati. Zadati udarac jeziku jezikom znailo bi vriti rad izmjetanja
(dplacement) u jeziku, varati jezik. Trea sila knjievnosti Smiosis uprizo-
ruje upravo te djelatne pukotine slobode, neprestana izmicanja sveprisut-
noj i izdrljivoj moi, faistikom jeziku (strukturiranom kao klasifikacija
koja ne spreava kazati, nego suprotno, prisiljava kako kazati, navodi na
govor). Zadobiti mjesto u jeziku naprosto ne znai i izmaknuti moi, osigura-
ti slobodu, napominje Barthes. Praksa pisanja implicira odgovornost forme:
istovremeno se zainatiti i izmjestiti. To znai afirmirati Nesvodivost knjiev-
nosti, dakle, ono to u njoj radikalno prua otpor, odravati silu skretanja i
oekivanja, iznova se izmjestiti kada se mo doepa tog uitka u pisanju
(Barthes, 2009: 2729). Budui da se mo uvijek provodi u mnoini, ne ie-
zava, mijenja oblike iz normativnih u mutacijske sile te obratno, a vorita
su otpora rasuta diljem toga dijagrama prostorno-vremenskih razilaenja
gdje interferiraju s moi, vrijedi neprestano iznova zadobivati mjesto. Inatiti
se i izmjetati stoga odgovara metodi igre: kretati se iz jezika prema jeziku,
pisanjem izmicati moi jezika unutar jezika. Takva praksa pisanja pro-izvodi
izvedbu kazalita jezika: navui retoriku masku anra, ui u zakon anra,
igrati se, obeati, ali i iznevjeriti, izigrati mo. Izvoditi performans pisanja,
igrati se oznaiteljima, ali promaiti, pro-izvesti aformativ, kako bi se parazi-
tiralo na moi jezika.
Taktiku izvedbe knjievnog pisma i kazalita jezika Barthes izvodi/prakticira
piui tekst Roland Barthes po Rolandu Barthesu (1975/1992). Reenica s
uvodne stranice: Sve ovdje reeno mora se uzimati kao da to govori lik u
romanu, itatelja odmah suoava s distancom, s etvrtim zidom. Izdaje se
napomena: kritiar i teoretiar Roland Barthes pie autobiografski roman, no
zajameni subjekt iza potpisa Roland Barthes odrie se autoriteta i vlas-
nitva nad napisanim tekstom. itajte, ali nemojte upisivati interpretacije ovo-
ga teksta unutar teorijskih rasprava, ne oznaavajte ga intimnim dnevnikim
zapisima Rolanda Barthesa. Nemojte, dakle, izvoditi tijela Rolanda Barthesa
s umetnutih fotografija, nemojte dokazivati prisutnost Rolanda Barthesa po-
istovjeujui vlastito ime s korica, ispod naslova, s bibliografijskim jedini-
7
Otpor nikada nije u izvanjskom poloaju na-
spram odnosa moi. Ne postoji jedno mjesto
velikog Odbijanja, ve razni otpori upisani u
strategijsko polje odnosa moi: mogui, nu-
ni, nevjerojatni, spontani, divlji, osamljeni,
usklaeni, podmukli, nasilni, nepomirljivi,
spremni na pogodbu, koristoljubivi, rtve-
ni (Foucault, 1994: 6572). Rasporeeni su
na nepravilan nain: nepostojane i prolazne
toke, vorovi i arita rasuti su u prostoru i
vremenu, unose rascjepe u drutvo (kreu se
razbijajui jedinstva i potiui pregrupiranja).
Govorimo, dakle, o dvostrukoj uvjetovanosti
isprepletenih odnosa moi i taktike djelo-
tvornosti otpora, tj. o uvjetovanosti strate-
gije specifinou moguih taktika i uvjeto-
vanosti taktika strategijskom situacijom koja
ih ini djelatnim. Diskurzi, na taj nain, nisu
ni u potpunosti podreeni moi niti upravlje-
ni protiv nje: prenose, proizvode, jaaju mo,
meutim, istovremeno je i izazivaju, izlau,
potkopavaju.
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
129 God. 33 (2013) Sv. 1 (4759)
B. Dolenc, Izvedba pisanja kao heterotopija
54
cama iza teksta, a ovjerene potpisom Roland Barthes. Ovaj proces kretanja
prema Rolandu Barthesu mogli bismo nazvati kazalitem Imaginarnog.
Na anrovski ovjerenoj sceni autobiografskog romana u fragmentima doga-
a se izvedba produktivne mise en scne jezika (Scheie, 2006: 126). Ta izved-
ba pisma iznevjerava, izigrava, izokree, ispranjava i odgaa pisanje sebe.
Izvode se tragovi, nadomjesci i slike tijel, dosee tekst naslade (Scheie, 2006:
148). Navlaenje maski tog produktivnog kazalita Imaginarnog tek potie
performativni uitak pisanja, inat i izmjetanje, zadobivanje heterotopijskog
otpora, ali uvijek s neizvjesnou, konstitutivnom mogunou neuspjeha. Iz-
micanje i neuhvatljivost, drugim rijeima, impliciraju politinost izvoenja:
piui tekst, piui sebe, autor pie pluralno tijelo,
8
svakim itanjem/pisanjem
postaje i izvodi mnotvo tijela. Unosi pokretljivost i izaziva nered/uitak unu-
tar diskurzivnih tijela, unutar reprezentacija, tako to pro-izvodi/pie tijela,
proizvodi heterotopiju kazalita Imaginarnog. Krenuvi prema tekstu nasla-
de, prema pismu, kree se prema tijelu.
Svaki fragment tog kazalita jezika izvodi diskurzivnu figuru. Izvedba pisanja
naprosto demonstrira uitak izazvan neprekidnim ponavljanjem, izvoenjem
iznova, demonstrira snagu iterabilnosti i diferancije, budui da nijedan fra-
gment nije iskljuivo zatvoren u sebe. Kontradiktorni potpis na kraju teksta
i imago tijela, meutim, nastoje obuzdati izvedbu, izmicanj i rasprenost,
nastoje nametnuti zahtjev za okupljanjem, uspostavom identiteta Ja. Ali iza
maski Rolanda Barthesa, iza criture, ne nalazimo ni istu prisutnost tijela
ni subjekt Rolanda Barthesa. Tonije, nalazimo viak prisutnosti: i imago tek-
sta i imago tijela tek su oznaitelji za neki drugi oznaitelj, tj. uvijek su ve
nadomjesci, uvijek ve odreeni tragom, razlikom (ale, 2004). Iz kazalita
Imaginarnog pro-izvodimo tek dramske likove Rolanda Barthesa, rasprene
izmeu fragmenata diskurza (Scheie, 2006: 162). Roland Barthes po Rolandu
Barthesu izmjeta se iz autobiografskog romana u dramski tekst.
Izvedba ovdje funkcionira kao tekstualna figura za produktivnu mise en scne
subjekta ili, bolje reeno, konstituciju subjekta-u-procesu. No ini se da ui-
tak u produktivnoj izvedbi mnogobrojnih imaga tijela na sceni tekstualnog
pisanja, uvijek ve odreenih diferancijom i iterabilnou, ovdje istiskuje he-
donizam tekstualne erotike iz Uitka u tekstu, traganje za izljevima semi-
otike khore u sintaksu. Barthes metaforu kazaline izvedbe koristi u ispra-
njenom obliku, iz razmatranja iskljuuje metafizike naznake nesvodive
prisutnosti materijalnog tijela glumaca (Scheie, 2006: 141146). Izvedba
pisanja (igra rijei na kazalinoj sceni jezika) proizvodi mnotvo figurativ-
nih tijela (imaga), ali uvijek ve odgoenih, ispisanih nadomjescima, te di-
seminiranih izmeu fragmenta (i kroz njih). Heterotopijski prostor kazalita
jezika na taj nain izazivaki osporava konzistentnu uspostavu identiteta Ja,
izbjegava normativnoj dimenziji moi neprestano se izmjetajui, obeava,
ali iznevjerava.
Bez obzira na uporabu raznovrsne filozofske i teorijske literature znaajne za
umjetnost 20. stoljea, Prema ludilu (i revoluciji): itanje (2006) nije teorij-
ska rasprava. Radije, taj bismo transdisciplinarni, autoreferencijalni, rizoma-
tini rad teksta, tonije, itanja, kako uostalom istie dramaturginja i dramska
spisateljica Ivana Sajko, mogli nazvati teorijskom dramom i/ili dramom teori-
je. tovie, mogli bismo kazati da Sajko takoer djeluje unutar specifinoga
anra teorijske rasprave, obeava, ali ve na poetku kri to obeanje, iznevje-
rava ga i izokree u dramski tekst. Nameu se dvije nerazmrsivo isprepletene
preokupacije knjige: zaokret od retorike ludila ka ludilu retorike i proble-
matika stvaranja. Neizrecivost teme o ludilu navodi autoricu da iz inata
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
129 God. 33 (2013) Sv. 1 (4759)
B. Dolenc, Izvedba pisanja kao heterotopija
55
krene prema ludilu, na put bez cilja i izvan mjesta, da govori o moguim
supstitutima to se pomaljaju nakon to smo ludilo izmakne, da slijedi
raznolike i neoekivane trenutke njegovih izviranja (Sajko, 2006: 10). Od-
bljesci, trenuci proboja, iskliznua, tragovi su izmicanja ludila kao objekta,
neizrecivog i neprikazivog, izmicanja svakom sistemu, ak i metafori. Taj se
put prema ludilu pretvara u poziv na stvaranje, no stvaranje s ukinutim ciljem,
stvaranje kao nezaustavljivi proces, istie Sajko. No kretanje prema neja-
snom, neoblikovanom, neizrecivom i protuslovnom iz potaje prati poziv na
revoluciju, budui da istovremeno proizvodi skretanje, okretanje te izokre-
tanje. Njena ritam maina jezika (ili stroj koji udi) gazi mine, teorije
su intimni okidai, otvaraju put u pisanje. Ne samo da tekst prerasta u scenu
na kojoj se odigrava drama teorije nego se izvedba dramskog pisma suoa-
va s izazovom i zahtjevima postdramskog kazalita, te obratno, postdramska
tekstualnost upuuje izazove kazalinoj izvedbi, ali i prostoru prakse itanja.
Ispresijecaju se sljedea pitanja: o kakvoj se izvedbi teksta (performans pisa-
nja) radi, kako tekst izvodi (performativnost pisanja), tj. kako izvoditi tekst
(na sceni, ekranu/itateljski performans)?
Budui da istrauje procese nagrizanja mimetike vjerodostojnosti europskog
dramskog kazalita, odnosno naine na koje novo kazalite postaje inter-
medijalna dekonstruktivna umjetnika praksa trenutanog dogaaja (Sajko,
2006: 33), autorica kroz poglavlja Mimezis vs. Realno i Kad elim us-
porediti pozicije neformiranog, nejasnog, onog izvan kontrole ita Leh-
mannovu studiju Postdramsko kazalite (1999/2004). Vrijedi ponajprije istak-
nuti da postdramsko kazalite ne porie diskurz tekstualnosti, ve ispituje
mogunosti djelovanja s one strane drame, polemizira s prevlau teksta
kao ponude smisla te problematizira preobrazbe kazalinog prikazivanja kroz
razliite etape autorefleksije, dekompozicije i odvajanja elemenata dramskog
kazalita. Tekst u postdramskim kazalinim praksama nastavlja figurirati kao
konstitutivna kategorija inscenacije, no sada izjednaen s elementima prosto-
ra, vremena, tijela, medij, upravo zahvaljujui dehijerarhizaciji kazalinih
sredstava. Naruava se prividna harmonija relacija izmeu tekstualnog pred-
loka i pozornice, stoga taj polemiki raskol tekst-izvedba esto prerasta u
intendirani princip insceniranja. Desemantizacija kazalinih elemenata, s
druge strane, zahvaa i jezik. Omoguava njegovu artikulaciju ometajue
realnosti na sceni, istie mnogoglasja u tekstu (Sajko, 2006: 200). Tei se,
dakle, kazalinoj dekonstrukciji govora (usredotoenog na smisao, kauzal-
nost) i pronalasku prostora koji izmie zakonu telosa i jedinstva, primjerice,
restituciji semiotike khore.
Na tragu reenog uspostavljaju se izazovi izvedbe ove teorijske drame: izazo-
vi tekstualne performativnosti upueni statusu teksta u postdramskom kaza-
litu te heterotopijski izazovi postdramskog pisma taktiki upravljeni ujedno
prema poststrukturalistikoj teoriji teksta i prema kazalinoj izvedbi. Tekst se
i dalje razumijeva u okvirima prakse pisanja, ali ne toliko u mjeri raspri-
vanja i izmjetanja imaga tijela i imaga teksta unutar kruga reprezentacija,
8
Ja imam tijelo koje vari, mualjivo tijelo,
tree glavoboljno i tako dalje, ulno, miino
(ruku pisca), humorno i, naroito, emotivno:
koje je uzbueno, uskomeano ili zdepasto, ili
razdragano, ili uplaeno, a da nita ne izgle-
da tako. S druge strane, mene do fascinacije
plijeni socijalizirano tijelo, tijelo mitoloko,
vjetako tijelo (tijelo japanskog transvestita)
i prostituirano tijelo (tijelo glumca). A povrh
tih javnih tijela (literarnih i pisanih), imam
jo, ako tako mogu rei, i dva lokalna tijela:
parisko tijelo (ivahno, umorno) i moje seo-
sko tijelo (odmorno, teko) Pisati tijelo. Ni
koa, ni miii, ni kosti, ni nervi, nego ostalo:
neko ono, neuravnoteeno, vlaknasto, baru-
nasto, raupano, ogrta za klauna. (Barthes,
1992: 71 i 215)
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
129 God. 33 (2013) Sv. 1 (4759)
B. Dolenc, Izvedba pisanja kao heterotopija
56
koliko se tei izlasku izvan, probijanju zida oznaitelja i iskliznuu. Izazov
upuen kazalitu glasi: kako na sceni pro-izvesti rad ritam maine jezika,
izvedbu proizvodnje udnje?
Ta izvedba pisanja, proces kretanja prema ludilu, prema izricanju sebe, ne
zavrava na koricama knjige, dapae, izlijeva se preko grafikog praga, isto-
vremeno naginje postdramskoj artikulaciji u intermedijalni performans auto-
referencijalnog itanja i uvijek, uvijek i uvijek, u novo, novo i novo; iskli-
zava u drugo, drugo i drugo, da bi iznova, iznova i iznova od tamo umaknulo
(Sajko, 2006: 10). Bombe i okidai oznaavaju figure izvoenja, pregibe gdje
se autorski subjekt Ivane Sajko ukopava u tue ritam maine i defor-
mira ih, gdje dramsko pismo proizvodi. Istovremeno se, dakle, demonstrira
umjetniki proces stvaranja kao nezaustavljivo, neuhvatljivo i produktivno
shizoanalitiko itanje ili proizvodnja udnje (tj. udnja koja proizvodi)
te se na sceni teksta dogaa (proizvodi) taj stvaralaki identitet Ivane Saj-
ko kroz kontinuirani proces proliferacije i izmjetanja. Autoriina ritam
maina jezika udi neprekidni fluks deteritorijalizacije, nastoji izmaknuti
mainama moi
9
(faistikog jezika, kazaline institucije, ekonomskog trita
itd.) ili ih barem heterotopijski izaziva. ak ako mo i smo shizoanalitiko
itanje promee u strukturu, konvenciju, normu umjesto u proces, postaja-
nje, budui da nema garancije da e mjesto mogueg iskliznua biti shvaeno
kao virtualnost formiranja (dakle, stvaranje), a ne forme. Ni umjetnost, iako
shvaena kao izazivaki heterotopijski prostor, nije izvan sistema, izvan jezi-
ka, izvan institucija. Kazano drugaije, in izvjesnog nasilja nad ideolokim
(politikim, ekonomskim, seksualnim, crkvenim, estetskim) oznaiteljima i
reprezentacijama moi, probijanje i gramatike i sintakse, i konvencije i
etvrtog zida pozornice, istovremeno se odvija i kao estetski i kao politiki
zahtjev, dogaaj (Sajko, 2006: 5256).
Izvedba i odgovornost:
obeanja, promaaji, izgredi
Analizirajui dvije knjievno-kazaline heterotopije, dvije izvedbe pisa-
nja (svojevrsno kazalite Imaginarnog Rolanda Barthesa i teorijsku dramu,
vrstu postdramskog pisma, Ivane Sajko), nastojala sam obrazloiti mogue
in(ter)vencijske izazove tekstualnih praksi, tonije, kako tekstualna perfor-
mativnost djeluje heterotopijski. Kao druga mjesta jezika ili izvanjski prostori
diskurza, tekstovi Prema ludilu (i revoluciji): itanje i Roland Barthes po
Rolandu Barthesu zamuuju granice anra. Ta neuhvatljivost izvire iz afir-
macije knjievnosti kao pisanja, iz nesvodivosti knjievnosti, onoga to u njoj
radikalno prua otpor, tj. ba zato to destabiliziraju institucionalni autoritet
Knjievnosti i Autora.
Odabrani se tekstovi bave kazalitem ujedno kao metaforom i izvedbenom
umjetnou, a kada ih itamo zdruene moemo uoiti kako, na tragu tekstual-
ne performativnosti razumijevane u kontekstu filozofsko-teorijskih radova
poststrukturalistike provenijencije, istrauju proizvodne relacije izmeu tek-
sta, pisanja i izvedbe. Takoer, smatram da uvoenjem koncepta heterotopije
moemo ukazati na kritiko-istraivaki potencijal (umjetnikih) tekstualnih
praksi. Na politinost pisanja, kratko reeno. Reflektira se to iz postdramskog
pisma, iz performativnih uinaka to ih ova knjievno-kazalina heterotopija
ostvaruje diljem diskurza (ne tek na semantikoj razini); unosi nered u po-
redak izmeu rijei i stvari (Sajko, 2006: 161). Otpor normativnoj dimenziji
moi ovdje se, dakle, usko vee uz estetiko-politiku odgovornost pisanja.
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
129 God. 33 (2013) Sv. 1 (4759)
B. Dolenc, Izvedba pisanja kao heterotopija
57
Ali mogunost heterotopijskog izazova ili radikalnog pruanja otpora samo-
razumljivo se ne namee kao inherentno i nepromjenjivo obiljeje tekstualne
prakse. Opstojnost kritikog umjetnikog izvrtanja i izmicanja nije osigurana,
ak bismo mogli rei da je rizina. Izvjesna je tek neizvjesnost uzvraanja
kontra-potpisa, derridaovski reeno. Budui da su heterotopije operativne
upravo ondje gdje interferiraju normativne i mutacijske snage odnosa izme-
u moi i otpora, gdje dolazi do preobrazbe otpora u normativnu dimenziju
moi, te obratno, vrijedi neprestano iznova, iz inata, zadobivati mjesto. Otuda
zahtjev teorije teksta criture.
Obje spominjane knjievno-kazaline heterotopije taktiki izokreu obea-
nja i promauju; isprva izvode izgrede unutar zakona anra i poetike, zatim
iznevjeravaju zajamenu funkciju potpisa kao osiguravatelja stabilnog zna-
enja teksta te dalje vlastite izazove djelomino izokreu u aformativ, tj. ne-
uspjeni performativ (izobliuju taj zahtjev za otporom). Roland Barthes po
Rolandu Barthesu parazitira na faistikoj moi jezika, gdje izmjetanje i
rasipanje imaga tijela i imaga teksta nuno uzrokuje napuknua i nerede unu-
tar lanca oznaitelja. Prema ludilu (i revoluciji): itanje demonstrira proces
stvaranja kao proizvodnju udnje, izmeu igre nadomjestaka i probijanja
zida oznaitelja, te postajanja, na tragu Gillesa Deleuzea.
Ispostavlja se da mogunost uspjene izvedbe pisanja, heterotopijskih
in(ter)vencija, ovisi o izazivanju (performativnosti) promaaja. Upravo zato
to promauje ili iznevjerava zakon anra, aformativni in pisanja izaziva
djelatne uinke. Iz tog razloga okrutno (neumoljivo) otvaranje pitanja i
problema kroz rad teksta, kroz umjetnost. Drugim rijeima, estetiko-poli-
tika odgovornost pisanja; nastojanje da se neprekidnim stvaranjem otpora
izazovima izvedbe pisanja izokreu obeanja, namjerno proizvode produk-
tivni promaaji. Budui da promaaj (neuspjeh), prema Derridau, predstavlja
ono nuno neprisutno u svakom iskazu, koje je neprekidno odloeno, svaka
tekstualna izvedba, ak kao nesigurni, neodluni, neuspjeni performativ, tj.
aformativ (Vujanovi, 2005: 103), proizvodi, iznevjerava i mijenja.
Meutim, nesmotreno je tvrditi da doista svaka aformativna izvedba nedvoj-
beno izaziva kao djelotvorni promaaj, ako govorimo o mikrofizikoj prolife-
raciji moi, brojnim i estim transformacijama otpora u normu. Ali ba zbog
toga to otpor normi nikada nije neosporivo nuna injenica, kao to to nije ni
obrnuti proces mutiranja otpora, izokretanja u normativni, ak opresivni skup
odnosa, vrijedi uvijek iznova izazivati. Lokalni, raspreni i pokretljivi inovi
konstantnog (odgovornog) izmicanja impliciraju politinost umjetnike prak-
se, sadre radikalni potencijal: izazivaju koncepcijska, ideoloka, institucijska
9
Umjetnost i nije drugo doli diskurs koji eli
umaknuti samom sebi, i to je upravo njegova
estetska radikalnost, a konzekventno tome i
njegova politika radikalnost, jer ono revolu-
cionarno nije ideoloka provokacija (koja uvijek
nae trite) niti neonski RESISTENCE, nego
zaokret unutar umjetnikih odluka Ludilo
u umjetnosti, u tom smislu, i nije drugo doli
izostavljanje svake ideologije, bezobrazluk,
patetika, naivnost, neki intenzivni problem
sa svijetom koji moe postati ak i jezikom,
manje ili vie sposobnim da se ne grupira i ne
zatvara, da se ne odredi i ne podredi, a da ipak
proizvodi unosei nered u poredak izmeu ri-
jei i stvari (kakve ve jesu). GDJE JE TAJ
GODOT?! Pokuat u odgovoriti. Shizofre-
nino. U mnoini. Idui prema, idemo dalje,
dolazimo k sebi, shvaamo da je i ludilo ve
tu, u nama, prije svega ostalog, unutar misli,
izvan kontrole, nezapisano i neoblikovano,
ali pokretno, uvjerljivo i bezobrazno, idui
prema, idemo dalje, dolazimo k sebi, u umjet-
nost, ona nam vraa oduzeto, pokazuje nam
put u smjeru u kojem je zabranjen prolaz,
idui prema, idemo dalje, dolazimo k sebi,
opet, shvaajui kako postoje krize razuma u
neobinom dosluhu s onim to svijet naziva
krizama ludila. (Sajko, 2006: 161162)
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
129 God. 33 (2013) Sv. 1 (4759)
B. Dolenc, Izvedba pisanja kao heterotopija
58
ogranienja, iznalaze nove forme, rastvaraju ih i iznova stvaraju, proizvode
druge forme/i norme. Ne kree se vie protiv, nego prema: pismo izvodi i iza-
ziva unutar moi jezika, dakako, uz konstitutivnu mogunost neuspjeha.
Literatura
Barthes, Roland. 1973/1986. Teorija o tekstu. U: Republika: asopis za knjievnost.
God. 42, sv. 910, str. 10981110 (na hrvatski jezik preveo Miroslav Beker prema pred-
loku Theory of the Text iz engleskog izdanja zbornika Robert Young (ur.), Untying the
Text. A Post-Structuralist Reader, Routledge & Kegan Paul, London 1981.; Barthes ovaj
tekst izvorno objavljuje kao natuknicu Texte (thorie du) u Encyclopaedia universalis,
Paris, sv. 15, 1973.).
Barthes, Roland. 1973/2004. Uitak u tekstu koji slijedi Varijacije o pismu (s francuskog
preveli Vanda Miki i Zvonimir Mrkonji), Zagreb: Meandar.
Barthes, Roland. 1975/1992. Rolan Bart po Rolanu Bartu (s francuskog preveo Miodrag
Radovi). Novi Sad: IP Svetovi; Podgorica: Oktoih.
Barthes, Roland. 1977/2009. Lekcija: pristupno predavanje na Kole de Fransu, odrano
7. januara 1977. godine (s francuskog prevela Anja Mileti). Loznica: Karpos.
Biti, Vladimir. 2000. Pojmovnik suvremene knjievne i kulturne teorije (2. izmijenjeno i
dopunjeno izdanje). Zagreb: Matica hrvatska.
ale, Morana. 2004. The Somatography of the Written Sign: Literary Text through the
Mirror Stage. U: TRANS: Internet-Zeitschrift fr Kulturwissenschaften, br. 15. Dostupno
na: http://www.inst.at/trans/15Nr/01_2/cale15.htm, pristup: 11. listopada 2010.
ale Feldman, Lada. 2009. Dramatic versus Post-dramatic Textuality: Paradoxes of a (Fal-
se?) Opposition (neobjavljen rukopis teksta izloenog na International Theatre Conference:
Dramatic and Postdramatic Theatre: Ten Years After, Beograd, 16.17. rujna 2009.).
Derrida, Jacques. 1967/1976. O gramatologiji (s francuskog prevela Ljerka ifler-Pre-
mec). Sarajevo: Veselin Maslea.
Derrida, Jacques. 1972/1982a. Diffrance (s francuskog na engleski jezik preveo Alan
Bass). U: Derrida, Jacques. 1982. Margins of Philosophy. Chicago: The University of Chi-
cago Press, str. 327.
Derrida, Jacques. 1977/1982b. Signature Event Context (s francuskog na engleski jezik
preveo Alan Bass). U: Derrida, Jacques. 1982. Margins of Philosophy. Chicago: The Uni-
versity of Chicago Press, str. 307330.
Foucault, Michel. 1966/2002. Rijei i stvari. Arheologija humanistikih znanosti (s fran-
cuskog preveo Sran Raheli, struna redakcija i pogovor Rade Kalanj). Zagreb: Golden
marketing.
Foucault, Michel. 1967/2008. O drugim prostorima (s francuskog preveo Mario Kopi).
U: Kovaevi, Leonardo; Medak, Tomislav, i dr. (ur.). 2008. Operacija grad: prirunik
za ivot u neoliberalnoj stvarnosti. Zagreb: Savez za centar za nezavisnu kulturu i mlade,
Multimedijalni institut, i dr., str. 3039 (tekst predavanja Des espaces autres iz 1967.
godine koje je Foucault odrao u Centre dtudes Architecturales u Parizu, posthumno je
objavljen 1984. godine u Dits et crits, sv. 4, Pariz: Gallimard, str. 752762).
Foucault, Michel. 1976/1994. Znanje i mo (priredili Hotimir Burger i Rade Kalanj, s
francuskog preveo Rade Kalanj). Zagreb: Globus.
Kristeva, Julia. 1974/1984. Revolution in Poetic Language (s francuskog na engleski jezik
prevela Margaret Waller, uvod Leon S. Roudiez). New York: Columbia University Press.
Lehmann, Hans-Thies. 1999/2004. Postdramsko kazalite (s njemakog preveo Kiril Mi-
ladinov). Zagreb, Beograd: CDU Centar za dramsku umjetnost i TkH Centar za teoriju
i prasku izvoakih umjetnosti.
Mullarkey, John. 2008. Performativna metafizika. U: Frakcija. Sv. 49, str. 139142
(tekst izloen 22. kolovoza 2008. na konferenciji Performance Studies International#14
u Kopenhagenu).
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
129 God. 33 (2013) Sv. 1 (4759)
B. Dolenc, Izvedba pisanja kao heterotopija
59
Sajko, Ivana. 2006. Prema ludilu (i revoluciji): itanje. Zagreb: Disput.
Scheie, Timothy. 2006. Performance Degree Zero: Roland Barthes and Theatre. Toronto:
Buffalo, London: University of Toronto Press.
Vujanovi, Ana. 2005. Derridin potpis na performativu savremenog performansa. Teorija
performativa kao ozbiljna teorija performansa preko i nakon (beyond) Derride. U: Boja-
ni, Petar (ur.). Glas i pismo: ak Derida u odjecima. Beograd: Institut za filozofiju i dru-
tvenu teoriju, str. 97104 (zbornik radova sa znanstvenog skupa Glas i pismo: ak Derida
u odjecima, odranog u organizaciji Instituta za filozofiju i drutvenu teoriju te Narodne
biblioteke Srbije, Beograd, 8.9. prosinca 2004.).
Barbara Dolenc
Performance Writing as Heterotopia
Abstract
This paper discusses one specific problem in the field of performance writing, namely the re-
lation between textual performativity and heterotopias which are defined as other spaces of
discourse and can be found both in literature and theatre. Two main questions emerge: how
does writing perform and how does it challenge the performance in heterotopic spaces of lite-
rature and postdramatic theatre? Furthermore the paper tries to explain the (im)possibilities
of performance writing to act politically inside the microphysics of power, in conditions where
resistance transforms itself into norms and norms mutate into resistance. The key pillars of the
discussion are the interferences between philosophical texts of post-structuralist provenance
and art practices in performance writing, which deal with forces of in(ter)vention.
Key words
aformative, heterotopia, intervention, iterability, challenge, performance, language, theatre, context,
power, resistance, performativity, writing, practice, text, theory, body, pleasure