Hans Kristijan Andersen

BAJKE




NOVA CAREVA ODJEA

Prije mnogo, mnogo godina ivio jedan car koji je iznad svega volio
novu odjeu. Sav svoj novac on je troio na to da se to se ljepe obue.
On se nije brinuo za svoje vojnike, nije mario za pozorite a niti da se
izveze u etnju kroz umu, ukoliko mu ne bi bilo stalo da pokae neku
svoju novu odjeu.
On je u toku dana svakog sata mijenjao odjeu. I kao to se za
vladara obino kae da se nalazi u vijenici, tako se za njega govorilo:
"Car je u svojoj garderobi."
U tom velikom gradu u kojem se nalazio njegov dvor bilo je veoma
ivo i veselo. Svaki dan su ga posjeivali mnogi stranci, ali jednog dana
mu dooe i dvije varalice. Rekoe mu da su tkai i da mogu istkati
tkaninu kakva se samo zamisliti moe. Ne samo da njihove boje i are
izazivaju divljenje nego i odijelo od te tkanine ima neobinu osobinu
ono je nevidljivo za svakog ko nije sposoban za svoju slubu ili je
neoprostivo glup.
"O, divna je ta tkanina!" pomisli car. "Kad budem imao odjeu
od takve tkanine, ja u znati ko u mome carstvu nije na visini svog
poloaja. A moi u i razlikovati pametne od glupih. Ta mi se tkanina
mora odmah otkati!"
I dade,car toj dvojici varalica veliki novani predujam, s tim da
odmah ponu s radom.
Varalice odmah potovae dva prazna razboja i poee toboe da
rade. Do kasne noi su tako tkali na praznim razbojima i sve traili da im
donose najfiniju svilu i najistije zlato, i sve su to trpali u svoju torbu.
"Ba bih elio da vidim koliko li su ve otkali" pomislo je car, ali
mu je bilo malo teko na srcu kada se sjetio da glupi ljudi, a i oni to ne
odgovaraju svom pozivu, nee moi vidjeti tu udesnu tkaninu. Bio je
uvjeren da se on za sebe nema ta pribojavati, ali ipak je odluio da prvo
poalje nekog drugog da vidi kako posao napreduje.
itav grad je ve znao kakvu e udotvornu mo imati ta tkanina i
svi su nestrpljivo oekivali ko e se od njihovih susjeda pokazati kao glup
a ko nedostojan svog poloaja.
"Poslau ja tkaima svog starog i potenog ministra" odluio je
car. "On e najbolje da izvadi kako ide sa tkanjem. On je pametan i
niko bolje od njega ne vri svoje slubovanje!"
I stari estiti ministar ue u odaju gdje su one dvije varalice tkale na
praznim razbojima.
"Sauvaj me, boe, ja nita ne vidim!" buljei oi, pomisli stari
ministar, ali nita ne ree.
Varalice ga zamolie da prie blie, a onda ga upitae da li mu se
svia ara i da li su lijepe boje. Oni su pokazivali na prazan razboj, a
jadni stari ministar, ma koliko buljio oi, nita nije mogao da vidi, jer
niega nije ni bilo.
"Gospode boe!" pomisli ministar "da ja nisam glup? Nikada to
nisam pomislio. Ali to niko ne smije saznati! Zar ja nisam dorastao za
svoj poziv? Ne, ne, ne smijem im rei da ne vidim tkaninu!"
Pa vi nita ne kaete! ree jedan od tkalaca.
O, tkanina je savrena, prekrasna! are su izvrsne, boje su divne!
odgovori stari ministar gledajui u razboj kroz svoje naoale. Da, da,
rei u caru da mi se tkanina izvanredno dopada!
E, to nam je veoma drago! rekoe tkalci u jedan glas i poee
nabrajati boje i vrste ara svoje tkanine.
Stari ministar je paljivo sluao kako bi to sve mogao ponoviti kad
se vrati u dvor.
Tako je i uinio.
Poslije toga varalice zatraie jo vie novaca, jo vie svile i jo
vie zlata. Rekli su da im to treba za tkanje, a sve su trpali u svoje
depove. Nita od svega toga nije uzeto za tkanje i oni su i dalje tkali, na
praznim razbojima.
Malo zatim car posla jo jednog potovanog slubenika da vidi kako
ide sa tkanjem i kada e tkanina biti gotova. Ali i sa tim slubenikom se
dogodilo ono isto to i sa ministrom. On je gledao i gledao, ali nije vidio
nita drugo do prazan razboj.
ta, zar nije lijepa tkanina? upitae ga varalice pokazujui mu i
objanjavajui nepostojee are.
"Da sam glup nisam" pomisli ovjek. "Pa ta onda? Znai da
nisam dorastao svom poloaju? To je zaista smijeno! Ali ne smijem
dozvoliti da to drugi primijete!" I ovjek poe da hvali tkaninu koju nije
vidio i da uvjerava tkae koliko mu se sviaju njihove prekrasne boje i
predivne are.
Da, da, to je neto prekrasno! rekao je caru kada se vratio u dvor.
itav grad je sada priao samo o toj prekrasnoj tkanini.
Sada je i car htio da vidi tu tkaninu dok je jo na razboju.
Sa itavom pratnjom svojim odabranika, meu kojima su bila i ona
dva stara velikodostojnika to su ve bili tamo, car je doao onoj dvojici
varalica i zatekao ih kako iz sve snage tkaju, ali tkaju bez potke i osnove.
Zar nije divna tkanina! rekoe ona dvojica velikodostojnika.
Izvolite, vae velianstvo, pogledajte kakve su divne are, kakve divne
boje! i pokazae na prazne razboje, jer su vjerovali da drugi vide tu
tkaninu.
"ta je ovo?!" pomisli car. "Ja nita ne vidim. Pa to je uasno!
Zar sam ja glup? Ili ne zasluujem da budem car? Pa to bi bilo
najstranije to bi me moglo zadesiti!"
Nije htio da prizna da nita ne vidi, pa je toboe zadovoljno klatio
glavom i, gledajui u prazan razboj, ponavljao:
O, ba je, ba je lijepo! Taj va rad zasluuje moje najvie
priznanje!
Sada je i itava careva pratnja gledala u prazan razboj i ponavljala:
E, ba je, ba je lijepo! I savjetovali su caru da se odmah na
prvoj procesiji pojavi u odjei od te divne tkanine.
Svi su bili ushieni, od usta do usta je ilo:
Divno! Krasno! Velianstveno!
Obojicu varalica car je odlikovao ordenom vitekog krsta i dodijelio
im titulu tkakog viteza.
Cijelu no uoi sveane procesije varalice su probdjele pored
esnaest zapaljenih svijea. Svi su mogli da vide kako se toboe ure da
zavre carevu odjeu. Skidali su sa razboja nepostojeu tkaninu, u
vazduhu su je toboe sjekli velikim makazama, ili su je iglama bez
konca i najzad su rekli:
Evo, odjea je gotova!
Car prie u pratnji svojih najotmjenijih dvorana, a varalice podigoe
ruke kao da neto dre i rekoe:
Evo hlaa! Evo kaputa! Evo ogrtaa! Sve je kao pauina! ovjek
bi mogao pomisliti da na tijelu nema nita, ali u tome i jeste prava
vrijednost ove tkanine!
Da, da, tako je! u jedan glas potvrdie dvorani iako nita nisu
vidjeli.
Hoete li sada, Vae Velianstvo, biti tako ljubazni da odloite
svoju staru odjeu! rekoe varalice. Novu emo vam dati pred velikim
ogledalom!
Car skide sa sebe staru odjeu i varalice poee da mu toboe dodaju
komad po komad nove odjee, a onda ga uhvatie oko struka i poee da
mu toboe skute namjetaju. Oni tako posluju oko njega, a car se pred
ogledalom samo vrti i okree.
Boe, kako je divno saiveno! Kao saliveno je! divila se sva
careva pratnja. Kakva ara, kakve boje! Zaista dragocjena odora!
Vae Velianstvo, napolju, ve ekaju nosai sa baldahinom to e
ga u procesiji nositi nad vaom glavom! raportirao je komandant
parade.
Dobro, dobro, ja sam ve gotov! odgovorio je car. Dobro mi
stoji, zar ne?! i okrenu se pred ogledalom kao da hoe da jo jednom
paljivo osmotri svoju raskonu pojavu.
Komornici koji su bili zadueni da mu nose skute podigli su ih
toboe sa poda i krenuli za njim drei ruke u vazduhu i strahujui da se
ne bi primijetilo da te skute i ne vide.
I tako je car iao u procesiji pod divnim baldahinom, a iskupljena
svjetina na ulicama i prozorima je ponavljala:
Boe, novoj carevoj odjei nema nigdje ravne! Kako su mu divni
skuti! Kako mu sve krasno stoji!
Niko nije htio da prizna da nita ne vidi, jer bi time priznao da je
glup i da nije dorastao svojoj dunosti.
Dosada nijedna careva odjea nije doivjela takvo priznanje.
Ali najednom je neko dijete povikalo:
Pa car je go!
Ah, boe moj, taj neduni glasi! zabrzao je uplaeni otac.
Ali ve istog trenutka se zauo apat:
Dijete kae da je car go! Car je bez odore!
I odmah zatim poee da viu svi u jedan glas:
Car je bez odore! Bez odore!
Car je pretrnuo vidio je i sam da je bez odore, ali je ipak odluio
da u procesiji ostane do kraja, i sada zauze jo dostojanstvenije dranje.
A komornici iza njega i dalje su nosili nepostojee skute.


LETEI KOVEG

Bio jednom jedan trgovac koji je bio tako bogat da je mogao svojim
srebrenjacima poploati itavu svoju ulicu pa i dio susjedne. Ali on to
nije uinio, nego je svoj novac tako vjeto ulagao da je za svaki uloeni
srebrenjak zlatnik dobijao. Eto takav je to bio trgovaki vjetak, bio pa i
umro.
Njegov sin je naslijedio itavo to veliko blago, ali on se odao
bezbrinom ivotu, iz noi u no je iao na razne zabave, od novanica
pravio zmajeve a zlatnike mjesto kamenih ploica bacao da kao abice
skakuu povrinom jezera. Tako je ubrzo rastraio itavo bogatstvo, od
onog silnog novca ostala su mu samo jo etiri ilinga, a od odjee samo
jo jedne papue i stara kuna haljina. Sad su ga ostavili i njegovi
prijatelji, jer su se stidjeli da izau s njim na ulicu. Ali jedan od njih,
dobriina po dui, jednog dana mu je poslao stari koveg sa porukom:
"Pakuj se!" Lijepo je to bilo od njega, ali on nije imao ta da pakuje, pa
zato je sam sjeo u koveg.
Ali to je bio neobian koveg, im bi neko pritisnuo bravu, koveg
bi poletio. Tako je bilo i sada. im je trgovaki sin pritisnuo bravu,
koveg je s njim zajedno izletio kroz dimnjak i poletio nebu pod oblake.
Dno je poelo pucketati i njega je jeza hvatala pri pomisli da se, ne daj
boe, provali i da on zajedno sa komadima kovega tresne na zemlju.
Letei tako sve dalje i dalje, stigao je u Tursku. Koveg sakrije pod
suho lie i krene u grad. A to je mogao bez po brige, jer u Turskoj svi
idu odjeveni kao i on u kunoj haljini i u papuama. Idui tako, na putu
sretne dojilju s malim djetetom i upita je:
Sluaj ti, turska dojiljo! Kakvi su ono veliki dvori pokraj samog
grada to su im prozori onako visoko uzdignuti?
U njima ivi mlada sultanija odgovorila mu je dojilja. Njoj su
prorekli da e biti nesretna u ljubavi, pa joj ne smije niko doi osim
sultana i sultanice.
Hvala ti! ree joj trgovev sin, pa se vrati u umu i sjede u svoj
koveg. Samo malo zatim on se ve spustio na dvorski krov i kroz prozor
se uvukao u sultanijinu odaju.
Sultanija je spavala na divanu, a bila je tako lijepa da se trgovev sin
nije mogao uzdrati a da je ne poljubi. Od tog poljupca sultanija se
probudi i silno se uplai. Ali kada joj on ree da je melek, aneo, i da se
zrakom do nje spustio, njoj se to dopade.
Tako, njih dvoje sjedoe jedno pored drugog i on poe da joj govori
o njenim oima: to su bila dva divna tamna jezera po kojima misli plove
kao morske vile. Opisujui njeno elo, rekao joj je da je to lednik s
prekrasnim dvoranama i slikama. A onda joj je priao o rodi to donosi
slatku malu djeicu.
Divno je priao. A na kraju joj je ponudio ruku i ona je to odmah
prihvatila.
Ali moraete da doete u subotu rekla je sultanija. Tada e
ovdje biti i sultan i sultanica. Bie ponosni to se udajem za meleka.
Samo gledajte da doete s nekom osobito lijepom priom, jer to moji
roditelji najvie vole. Majka vie voli udoredne i plemenite prie, a otac
voli neto veselije, da se moe smijati!
Ta pria e biti moj svadbeni dar! obeao je prosac.
Opratajui se s njim, sultanija mu je poklonila sablju optoenu
zlatnicima koji su mu i te kako dobro doli.
Zatim je on u svom kovegu odletio u grad, kupio novi ogrta i
vratio se u umu da smilja novu priu. Trebalo je da sve smisli do
subote, a to nije bilo ba tako prosto i jednostavno.
Sve do subote je smiljao tu svoju priu.
Kod sultanije su ga doekali i sultan i sultanica i itav dvor, i primili
su ga veoma ljubazno.
E, hajde ispriajte nam neto! rekla je sultanica. Samo da to
bude neto pametno i pouno.
Ali i da se moe nasmijati! dodao je sultan.
Svakako, svakako! doekao je prosac i poeo svoju priu:
Bila jednom jedna kutija ibica ija su se palidrvca neobino
ponosila svojim visokim porijeklom. Njihovo rodoslovlje je poinjalo od
velikog umskog stabla, stasitog zelenog bora, i svako od njih je nekad
bilo njegov iver. A sada su ta palidrvca leala na polici izmeu kresiva i
starog gvozdenog lonca i priala im o svojoj mladosti:
Da, da, kad smo mi bili na grani, onda smo mi bili na jednoj zaista
zelenoj grani! Svako jutro i vee rosa nam je dijamantski aj nudila,
itave sunane dane smo provodili u sunevom sjaju, a ptice su morale da
nam priaju svoje prie. Tu se najbolje vidjelo da mi pripadamo
odabranom rodu lisnato drvee se odijevalo samo preko ljeta, a naa
porodica je mogla da se oblai u zeleno ruho i ljeti i zimi. A onda su
dole drvosjee, nastao je veliki preokret, i naa porodica se raspala.
Starjeina naeg roda je postao veliki jarbol na jednom divnom brodu i
mogao je da plovi irom itavog svijeta. Druge grane su stigle na druga
mjesta, a mi eto imamo dunost da ljudima palimo svjetlo. Zato nas
smatraju odlinicima koji su doli u ovu kuhinju.
A sa mnom je drukije! javio se gvozdeni lonac pored kojeg je
leala ibica. Otkako sam doao na svijet, stalno me struu i kuhaju. Ja
odgovaram za vrstinu i, ako emo pravo, ja sam prvi u ovoj kui. Moje
najvee zadovoljstvo je kada se poslije jela opet ist i lijep naem na
polici i sa drugovima mogu da vodim pametne razgovore. Ali mi svi,
izuzevi vedricu za vodu, koja ponekad sie u dvorite, ivimo unutra.
Na jedini izvor novosti je korpa za pijacu, ali ona tako buntovniki
govori o vladi i narodu. Da, nedavno je ovdje s nama bio i jedan stari
glineni lonac, ali njega je to korpino buntovanje toliko uplailo da je pao i
u komadie se razbio. Kaem vam, ta korpa je veoma slobodoumnih
nazora!
Eh, previe si se ti raspriao! upade kresivo i tako udari o
kremen da iskre poletjee na sve strane. Zar nije bolje da se malo
proveselimo?!
Hajde da priamo o tome ko je vaniji! doekala je ibica.
Ja ne volim da govorim o sebi! zaula se zemljana inija. Dajte
vi da mi ovo vee pretvorimo u zabavno vee! Ja u da ponem. Priau
vam neto to je svaki od nas doivio. A onda neka svako tako neto
ispria, i eto nam zabave. Evo da ponem:
Pored Baltikog mora, pored velikih bukovih gora ...
Divan poetak! uzviknue tanjiri u jedan glas. To e sigurno
biti neto to nam se svia!
Da, eto, tamo sam ja provela mladost u jednoj mirnoj porodici.
Namjetaj smo glaali, podove prali a svakih etrnaest dana zavjese
mijenjali!
Kako vi zanimljivo priate! javila se metlica za prainu.
Odmah se osjea da govori ensko eljade, sve proima red i istoa!
Jest, jest, odmah se osjea! uzviknu vedrica i kako od veselja
poskoi, ak i pod malo vodom zapljusnu.
A inija je nastavila da pria. Svretak njene prie bio je isto tako
lijep kao i poetak.
Tanjiri su zveckali od radosti, a metla je izvukla zeleni perun iz
sanduia sa pijeskom i zakitila iniju, jer je znala da e to naljutiti sve
ostale i jer je oekivala ono: "Ako ja tebe zakitim danas, ti e mene
sutra!"
A sada da se igra! uzviknu ara i zaigra. Boe dragi, koliko je
samo izdizao onu svoju jedinu nogu! Stara navlaka na stoliu u oku se
razderala toliko se naprezala da bolje vidi to udo od igre.
Zar i mene ne bi mogli ovjenati! viknuo je ara.
I njega su zakitili.
Primitivci! progunala je ibica.
Sada je trebalo da samovar pjeva, ali on je rekao da je prehlaen i da
moe pjevati samo kada u njemu voda vrije. Ali to je bila samo njegova
nadmenost. On je pjevao samo kad ga gospodar postavi na sto.
Na prozoru je stajalo staro guje pero kojim je sluavka ponekad
pisala. Sva njegova osobitost se sastojala u tome to je bilo duboko
umoeno u mastionicu, ali ono se upravo time i ponosilo.
Ako samovar nee da pjeva reklo je pero i ne mora! Napolju je
kavez i slavuj u njemu, on moe da nam pjeva. Dodue, on nije kolovan,
ali veeras neemo nikoga ogovarati!
Ja smatram da to uopte nije na mjestu da nam tu pjeva neka strana
ptica! umijeao se ajnik, kuhinjski pjeva i samovarov polubrat. Je li
to patriotizam? Neka to pijana korpa presudi!
A mene to sve skupa samo ljuti! rekla je korpa. Ne moete
zamisliti kako me to ljuti! Zar je to nain da se provede ovakvo vee? Zar
ne bi bilo bolje da uvedemo neki pravi kuni red? Onda bi se svak nalazio
na svom mjestu, a ja bih svime upravljala. Onda bi sve drukije bilo!
Tako je! Hajde da napravimo predstavu! sada povikae svi u
jedan glas.
Ali u tom trenutku se otvorie vrata i u kuhinju ue sluavka. U tren
oka sve se umiri, niko ni da pisne. Samo glinenog lonca vie nije bilo, on
nije ni pomislio ta je sve mogao uiniti i koliko je vaan bio. A svi ostali
su sada u sebi ponavljali: "A da sam ja htio, imali bismo sjajno vee!"
Sluavka je uzela ibice da potpali vatru. Boe dragi, kako su samo
zaiskrile i zaplamsale!
"Sada svako moe da vidi da smo mi prve! gordile su se ibice.
Kakav sjaj irimo! Kakvo svjetlo!
Tako su mislile ibice i tako izgorjele.
E, ba si divno priao! rekla je sultanica. Ja sam se osjeala
kao da sam i sama bila u kuhinji pored one kutije ibica. E, sada moe
dobiti nau ker!
Tako je! potvrdio je sultan. Dobie je u ponedjeljak.
Sada su mu se obraali na "ti", kao buduem lanu svoje porodice.
Time je bila i svadba dogovorena.
Uoi sveanosti itav grad je bio osvijetljen. Narodu su dijelili
evreke i somune, djeca su se propinjala na prste, zvidala i vikala
"hura!"
Trebalo bi da i ja tu neto uinim, pomislio je mladoenja, pa
nakupovao prskalica, raketa, abica i svega to treba za vatromet, a onda
sjeo u svoj koveg i poletio iznad grada.
O, kakav je to bio vatromet! Kakav prasak i tutnjava!
Turci su tako poskakali da su im papue do uiju poletjele. Takve
nebeske pojave jo nikada nisu vidjeli. Sada su ve svi bili uvjereni da je
to sveti gromovnik doao po sultaniju.
im se mladoenja opet spustio u umu, pomislio je: idem u grad da
ujem kako je to bilo.
O, ta mu sve nisu govorili! Koga god je pitao, svak je to drukije
vidio, ali svi su se slagali u tome da je bilo divno!
Jedan mu je rekao:
Vidio sam svetog gromovnika! Oi su mu kao zvijezde svijetlile, a
brada mu je bila kao zapjenjeno more!
Drugi je govorio:
Letio je na ognjenom platu. A iz nabora tog plata su nas gledali
udesni mali meleki, anelii!
Da, danas se, eto, nasluao divnih stvari, a sutra je njegova svadba.
Poao je nazad u umu da sjedine u svoj koveg. Ali ta je to?
Koveg je izgorio. Poslije onog njegovog vatrometa u kovegu je ostala
jedna iskra, ona je planula, i od kovega je ostao samo pepeo.
On vie nije mogao letjeti, vie nije mogao doi do svoje zarunice.
A sultanija je itav taj dan stajala na krovu i ekala ga. Ona ga jo i
sada eka, a on krui svijetom i pria svoje prie. Samo njegove prie
nisu vie onako vedre i vesele kao njegova pria o ibicama.


CVIJEE MALE IDE

Umrlo je moje jadno cvijee! uzviknula je mala Ida. Sino je
bilo tako lijepo, a sada su mu sve latice uvele! Zato mi je cvijee uvelo?
pitala je studenta koji je sjedio na divanu.
Voljela je Ida tog studenta jer je znao lijepo da pria i da izrezuje
zanimljive slike i srca s malim damama to pleu, i cvijee, i velike
dvorce na kojima se vrata otvaraju. Bio je to mladi koji je umio da je
zabavi.
Zato mi je danas cvijee tako jadno i tuno? ponovo ga je pitala
Ida i pokazala svoj sasvim uveli buketi cvijea.
A zna li ti zato ti je takvo cvijee? odgovorio joj je student.
Ono je sino bilo na plesu, i zato su mu cvjetovi oborili glave.
Ih, kao da cvijee umije da plee?! doekala je mala Ida.
Jo kako umije! odgovorio je student. Kad se unoa i kad mi
spavamo, onda ono poinje da se veseli i skae. Gotovo svake noi je
ples!
A mogu li djeca da dou na taj ples?
Mogu! odgovorio je student. I svi mali krasuljci i urice!
A gdje plee to divno cvijee? opet e mala Ida.
Zar nisi toliko puta bila pred kapijom velikog kraljevog
ljetnikovca sa onim krasnim cvijetnjakom? Vidjela si tamo one labudove
to doplove do tebe kad vide da e im baciti hljeba. Mogu ti rei tamo
se odrava glavni ples!
Ba jue sam s majkom bila tamo! rekla je Ida. Sa drvea je
opalo lie, a cvijeu vie ni traga nema. A ljetos ga je bilo tako mnogo!
Pa, ono je unutra, u ljetnikovcu! objasnio joj je student.
Trebalo je da zna da cvijee odmah pohita u ljetnikovac im kralj i
dvorani presele u grad. Tada i poinje pravo slavlje i veselje. Dvije
najljepe rue sjednu na prestolje, i to su onda kralj i kraljica. Sve one
divne pijetlove kreste sa svojim crvenim perjanicama se postroje sa strane
i pozdravljaju kao pravi dvorski komornici. Zatim se skupe svi najljepi
cvjetovi. I tada poinje veliki ples. Plave ljubiice su pomorski oficiri,
one pleu sa zumbulima i afranima i nazivaju ih gospoicama. Tulipani i
visoki uti ljiljani se koe i epure kao stare gospoe: oni paze da se
lijepo plee i da sve bude kako plesna pravila nalau.
Ali zar smije cvijee da prireuje igranke u kraljevom ljetnikovcu?
pitala je Ida.
Pa o tome niko nita ne zna! odgovorio je student. Ponekad,
dodue, naie stari domar sa svojim velikim svenjem kljueva, ali im
cvijee uje zveket kljueva, odmah utihne, sakrije se za dugake zavjese
i samo proviruje. "Dobro osjeam miris, cvijee je tu negdje!" guna
stari domar, ali on ne moe da ga vidi.
Ba je to zanimljivo! pljesnula je ruicama mala Ida. A zar ni
ja ne bih mogla da vidim to cvijee?
Kako da ne bi! odgovorio je student. Samo nemoj zaboraviti,
kad bude prolazila kroz cvijetnjak, proviri kroz prozor i sigurno e ga
vidjeti! I ja sam ga danas gledao. Na divanu se uti narcis, ispruio se kao
prava dvorska dama.
A moe li tamo da doe i cvijee iz botanike bate? Moe li ono
da pree toliki put?
Sigurno da moe! rekao je student. Ako hoe, ono moe i da
prhne! Zar nisi vidjela one lijepe leptire, crvene, ute i bijele? Zar nisu
kao cvijee? Oni su nekad i bili cvijee. A onda su jednog dana skoili sa
svojih stabljika, svojim laticama uzmahnuli kao krilima i tako poletjeli u
visinu. A poto su bili dobri, dozvoljeno im je da i danju lete i da se ne
moraju vraati na svoje stabljike. Tako su se eto njihove latice pretvorile
u prava krila. To si ti i sama vidjela, zar ne? Ali moe se desiti da cvijee
iz botanike bate nije dolazilo u kraljev ljetnikovac. Moda ono i ne sluti
kako je tamo nou veselo. A sada u ti rei neto to bi zaprepastilo tvog
susjeda profesora botanike. Ti ga poznaje, zar ne? Kad doe u njegov
cvijetnjak, samo reci nekom od njegovih cvjetova da je u ljetnikovcu
zabava, i on e to odmah rei drugima, pa e svi pobjei iz cvijetnjaka. A
ako profesor tada doe u svoj cvijetnjak pa vidi da nema njegovog
cvijea, on nee ni pomisliti ta se s njim dogodilo.
Ali kako e taj cvijet rei drugima? Pa cvijee ne govori!
Ne, ne govori rekao je student. Ali ono se sporazumijeva
pokretima i znakovima. Zar nisi vidjela, kad samo malo zapue vjetar,
kako cvijee klima glavom, mae listovima i treperi? Cvjetovi se tako
sporazumijevaju, tano kao mi naim govorom.
A razumije li profesor taj njihov govor? pitala ga Ida.
Razumije! Iziao on jednog jutra u svoj cvijetnjak i opazio jednu
veliku koprivu kako liem daje znakove jednom lijepom crvenom
karanfilu i tim znakovima mu govori: "Tako si lijep, tako si mi drag!" A
tako neto profesor nije dozvoljavao, pa udari koprivu po listovima. To su
njeni prsti. A ona ga je tako oarila da profesor nikada vie nije dirnuo u
koprivu.
Ba je to zanimljivo! nasmijala se mala Ida.
Kako moete djetetu puniti glavu takvim stvarima! zauo se sada
glas dosadnog savjetnika koji je opet doao u posjetu i sjedio na divanu.
Taj savjetnik nije trpio studenta, pa je negodovao kad bi vidio da on
izrezuje one svoje smijene i zabavne sliice sad nekog kradljivca
srdaca kako na vjealima dri ukradeno srce, sad opet neku staru vjeticu
kako jae na metli i na nosu dri svog mua i tome slino. Savjetnik to
nije trpio, pa je, kao i sada, uvijek govorio: "Kako moete djetetu puniti
glavu takvim stvarima! To su glupe izmiljotine!"
Meutim, maloj Idi se svialo to to je student govorio o njenom
cvijeu. O tome je ona sada razmiljala. Cvijee je svu no plesalo, pa je
bilo umorno, i zato je objesilo glavice. Sigurno je bilo bolesno. Zato ona
uze svoj buketi cvijea i ode do svojih igraaka to su se nalazile na
stolu i u ladici. Njena lutka Sofija je spavala u svojoj postelji, ali joj Ida
ree:
Sofija, morae da ustane iz postelje i da se za noas zadovolji
spavanjem u ladici. Zna, moje jadno cvijee je bolesno, pa neka legne u
tvoju postelju, moda e se tada oporaviti!
Ida podie svoju lutku, ali ona je bila namrgoena i nije htjela da
kae ni jednu jedinu rije ljutila se to mora napustiti svoju postelju.
Sada Ida poloi cvijee u lutkinu postelju i prekri ga malim
pokrivaem. Posavjetova cvijeu da mirno lei i ree da e mu skuhati aj
da bi ozdravilo i ujutro ustalo. A da mu sunce ne bi udaralo u oi, ona
navue zavjesicu oko njegove posteljice.
itavo vee je Ida razmiljala o tome to joj je student priao, a kada
je i ona morala u postelju, nije se mogla uzdrati a da ne proviri ispod
zavjese gdje su se nalazili zumbuli i tulipani njene majke. I ona im tiho
ree:
Znam ja da ete i vi noas na ples!
Meutim, cvijee se dralo kao da nita ne razumije, nije trepnulo ni
jednim jedinim listom. Ali mala Ida je sada znala da se cvijee pretvara.
A kada je legla u postelju, ona nije mogla odmah da zaspi.
Razmiljala je o tome kako bi bilo lijepo kada bi mogla da vidi kako
cvijee plee u kraljevom ljetnikovcu i o tome da li je zaista i njeno
cvijee odlazilo na ples. U tom razmiljanju su joj se sklopile oi i ona je
utonula u san.
Usred noi Ida se probudila. Sanjala je o cvijeu i studentu. Opet je
savjetnik grdio studenta zato joj puni glavu svojim glupostima. Ali u
spavaoj sobi je bilo sasvim tiho na stolu je gorjela nona svjetiljka, a
otac i majka su mirno spavali.
"Ba bih voljela znati da li je moje cvijee jo u Sofijinoj postelji?"
pomislila je Ida, podigla se i pogledala prema odkrinutim vratima.
Cvijee i njene igrake bili su na svom mjestu.
Mala Ida osluhnu za trenutak inilo joj se da neko svira na klaviru,
ali sasvim sasvim tiho i tako njeno kako nikada ranije nije ula.
Sada sigurno svi cvjetovi pleu! Boe, kako bih voljela da to
vidim! proaptala je Ida, ali se nije usuivala da ustane da ne bi
roditelje probudila.
"Kad bi barem cvijee ovamo dolo!" mislila je Ida, ali cvijee nije
dolazilo, a ona njena muzika i dalje se ula. Ona je zvuala tako divno
da Ida vie nije mogla izdrati, izvukla se iz postelje i provirila u sobu.
O, kakvu je krasotu ugledala!
U sobi nije bilo svjetiljke, ali sve se prekrasno vidjelo. Mjesec je
kroz prozor obasjavao itav pod i sve se vidjelo kao u pola bijela dana.
Svi zumbuli i svi tulipani nalazili su se na podu svrstani u dva dugaka
reda. Nijednog vie nije bilo na prozoru, a na dasci su stajale samo prazne
saksije. Cvijee je plesalo. Sve jedan uz drugog, drei se svojim
listovima kao rukama, cvjetovi su oaravajue plesali. A za klavirom je
sjedio onaj veliki uti ljiljan o kojem joj je student ljetos rekao: "Pogledaj
koliko lii gospoici Lini!" Svi su se tada smijali, a sada se i maloj Idi
inilo da taj uti cvijet zaista lii na gospoicu Linu. Pa i sada kad je
svirao, on se drao kao neka gospoica naginjao je svoje uto lice as
na jednu, as na drugu stranu, i tako davao takt toj divnoj muzici.
Mala Ida je bila neprimjetna, i ona je sada vidjela kako je veliki
plavi afran skoio na sto na kojem su se nalazile njene igrake, poao
prema lutkinoj postelji i razgrnuo zavjesu. Tu je lealo njeno bolesno
cvijee, ali se ono sada uspravilo i klimnulo glavom izraavajui tako
elju da i ono zaplee. Sada i mali patuljak, kome je neko odbio donju
usnu, ustade i nakloni se lijepom cvijeu. Idino cvijee ustade i, sada
potpuno oporavljeno, ode meu ostale cvjetove, poe da plee i da se s
njima zajedno veseli.
Najednom kao da neto pade sa stola. Ida pogleda, kad tamo,
pokladni tap je skoio na noge kao da je i njemu bilo mjesto meu
cvijeem. A i bio je lijep na vrhu je imao malu votanu lutku koja je na
glavi imala iroki eir, upravo onakav kakav je nosio savjetnik. Sada je
raljasti tap poeo da plee mazurku i da lupka sa svoje tri crvene drvene
noge. Cvjetovi su prestali da pleu, jer oni su bili i suvie laki i njeni da
bi mogli tako udarati nogama o pod.
Sada se i votana lutka na pokladnom tapu istee, zavrtje se iznad
svog papirnatog cvijea i povika:
Kako moete djetetu puniti glavu takvim stvarima! To su glupe
izmiljotine!
U tom trenutku lutka je sasvim liila na savjetnika sa irokim
eirom. Bila je isto onako uta i mrzovoljna. Ali kada je njeno papirnato
cvijee poe udarati po tankim nogama, ona se ponovo skupi i dobi svoj
preanji oblik. Mala Ida se od srca nasmijala:
Kako je to smijeno!
Ida se smijala, a pokladni tap je i dalje plesao, a s njim i savjetnik,
htio ne htio. Pokuavao je opet da se izdui, ali se opet smanjivao u utu
votanu lutkicu sa velikim crnim eirom.
Najzad se ostalo cvijee zauzelo za savjetnika, a pogotovo ono to je
lealo u lutkinoj postelji, pa ga pokladni tap ipak ostavi na miru. U tom
trenutku neto je zalupalo u ladici u kojoj je meu igrakama leala i
lutka Sofija. Patuljak otra na rub stola, lee potrbuke i nekako malo
izvue ladicu. Iz ladice se die Sofija i zaueno pogleda oko sebe:
Pa ovdje je ples! Zato mi to niko nije rekao?
Hoe li da plee sa mnom? upita je patuljak.
Ba si mi ti kavalir za ples! odgovori ona i okrenu mu lea.
To ree i sjede na ladicu mislei u sebi: doi e ve neki cvijet da me
zamoli za ples. Ali niko nije dolazio. Ona je kaljucala kh-kh-kh, ali
uzalud, niko nije dolazio da je zamoli za ples.
A patuljak je plesao sam. I nije loe plesao.
Kada je Sofija vidjela da nju niko i ne primjeuje, ona se najednom
srui s ladice i pade na pod. Tada nastade itava pometnja. Oko nje se
strae svi cvjetovi i poee da je pitaju da li se udarila. Svi su bili veoma
ljubazni, a osobito Idin buketi to je leao u njenoj postelji. On joj se
zahvalio na lijepoj postelji i izrazio svoju odanost, a onda je odveo na
sredinu sobe gdje je sijala mjeseina i poeo s njom plesati.
Oni su plesali, a svi drugi cvjetovi su stajali naokolo i divili se tom
paru. Sofija je bila veoma zadovoljna, pa sada ree Idinom cvijeu da
moe zadrati njenu postelju i da njoj nije teko leati u ladici.
Cvijee joj je tada odgovorilo:
Najljepa ti hvala, ali mi neemo dugo ivjeti. Ve sutra emo
uginuti. Recite maloj Idi da nas pokopa napolju, u vrtu, gdje je pokopan i
kanarinac, pa emo ljetos opet iznii i biemo mnogo ljepi.
Ne, vi ne smijete umrijeti! ree Sofija i poljubi cvijee.
U tom trenutku se otvorie vrata i u sobu uplesa mnotvo divnih
cvjetova. Ida nije znala odakle oni dolaze, ali je najvjerovatnije bilo da su
dolazili iz kraljevskog dvorca.
Na elu tog mnotva cvjetova stupale su dvije divne rue s malim
zlatnim krunama na glavi. To su bili kralj i kraljica cvijea. Za njima su
ili eboji i karanfili i slali pozdrave na sve strane. I muzika je stupala u
toj povorci: veliki makovi i bouri toliko su duvali u grakove mahune da
su im glave sasvim pocrvenjele. Plavi zumbuli i male bijele visibabe
zvonili su svojim zvoniima. Divan je to bio orkestar! Za njima je dolo
jo mnogo drugih cvjetova. I svi su zajedno plesali i plave ljubiice, i
crveni krasuljci i urice. I svi ti cvjetovi tako su se ljubili da je bilo
milina pogledati!
Na kraju igranke cvjetovi su poeli da se oprataju elei jedan
drugom laku no. Tada je i mala Ida otila u postelju i nastavila da sanja o
svemu to je vidjela.
im se ujutro Ida probudila, otrala je do svog stolia da vidi je li
jo tamo njeno cvijee. Kad razmaknu zavjesu na postelji, ona nae svoje
cvijee, ali sada sasvim uvelo i mrtvo. A i Sofija je leala u ladici gdje ju
je i ostavila, ali je bila veoma sanjiva.
Zar se ne dosjea ta bi morala da mi kae? pitala je mala Ida,
ali Sofija ju je samo tupo gledala i uopte nije odgovarala.
Nisi dobra ukori je Ida a ipak su svi plesali s tobom.
Zatim Ida uze malu kartonsku kutiju na kojoj su bile naslikane neke
lijepe ptice, otvori je, u nju poloi svoje cvjetove i ree:
Neka to bude va koveg. A kada dou moji norveki roaci, oni
e mi pomoi da vas sahranim tamo, u vrtu. Tako ete dogodine ponovo
izrasti i biti jo ljepi!
Ti njeni norveki roaci bila su dva djeaka Jonas i Adolf. Njima
je otac kupio dva luka sa strelicama, pa su doputovali da ih pokau Idi.
Ida im je sve ispriala o svom jadnom cvijeu i zamolila ih da joj
pomognu da ga sahrani.
Djeaci su poli naprijed sa svojim lukovima na ramenu, a mala Ida
je ila za njima sa mrtvim cvijeem u kutiji. Kada su u vrtu djeaci
iskopali grob, Ida poljubi svoje cvijee, a zatim ga sa kovegom poloi u
zemlju.
Adolf i Jonas su stajali nad grobom i odapinjali svoje strelice, jer
nisu imali ni puaka ni topova.


ZARUNICI

Zvrk i lopta su zajedno leali u ladici za igrake, pa jednog dana
zvrk ree lopti:
Zar mi ne bi mogli da se zaruimo kada ve i onako zajedno
leimo u ladici?
Ali ta lopta je bila saivena od safijana i zato je bila uobraena kao
neka otmjena gospoica, pa mu na to nije ni odgovorila.
Sljedeeg dana doe djeak ije su bile te igrake, uze zvrk pa ga
oboji crveno i zlatno, a u sredinu mu zakuca mesingani ekser sa sjajnom
okruglom glavicom. Divno je bilo sada pogledati kada je zvrk poeo da
se vrti naokolo.
Pogledajte! Pogledajte me! dovikivao je zvrk lopti. ta sada
kaete? Zar ne bi mogli da se zaruimo? Zar nismo prikladni jedno za
drugo? Vi skaete a ja pleem! Niko od nas dvoje ne bi bio sretniji!
To vi tako mislite! odgovorila je lopta. Vi, izgleda, ne znate da
su moj otac i majka bili safijanske papue i da je u meni pluto!
Da, ali ja sam od mahagonijeva drveta! uzvratio je zvrk. Mene
je gradski sudija lino tokario na svom vlastitom strugu, i to je za njega
bilo veliko zadovoljstvo!
A da li vam to ba mogu vjerovati? sumnjiavo je otegla lopta.
Nikad me bi ne dotakao ako vam laem! zakleo se zvrk.
Lijepo vi govorite priznala je lopta ali ja vam tu ne mogu
pomoi. Ja sam ve tako rei napola zaruena sa jednim lastaviem.
Svaki put kada skoim, on isturi glavu iz gnijezda i pita:
"Pristajete li? Pristajete li?" A onomad ja sam u sebi rekla "Da!" i
sada, kao to vidite, ja sam ve napola zaruena. Ali i vama ipak
obeavam da vas nikada neu zaboraviti!
Kakva mi je pomo od toga! doviknuo joj je zvrk.
I tako se zavrio njihov razgovor.
Sljedeeg dana su izvadili loptu. Zvrk je vidio kako je ona kao ptica
letjela uvis, letjela je tako visoko da on nije mogao ni da je vidi. I svaki
put kada bi se vratila, im bi dotakla zemlju, opet bi odskoila, i teko je
bilo razabrati da li je to ona tako skakala od neke enje ili zbog toga to
je u njoj bilo pluto.
Ali kada je odskoila deveti put, nestala je, i vie se nije vratila.
Djeak ju je traio i traio, ali lopti ni traga ni glasa.
A ja znam gdje je! uzdisao je zvrk. Ona je u lastavijem
gnijezdu. Udala se za onog lastavia.
I to je zvrk vie razmiljao o tome, sve vie je eznuo za loptam.
Zato to nije mogao osvojiti njeno srce, njegova ljubav je sve vie rasla.
To to je pola za drugoga, njega je jo vie njoj vuklo.
Zvrk se i dalje vrtio i zujao, ali je neprekidno mislio na loptu. Ona je
u njegovim mislima bila sve ljepa i ljepa.
Tako je prolo mogo godina i tako je ta ljubav postala stara ljubav.
A ni zvrk nije vie bio mlad! Ali jednog dana ga cijelog cjelcatog
pozlatie. Nikada jo nije tako divno izgledao. Sada je to bio zlatni zvrk.
Radosno je skakutao i zujao. Divota ga bilo pogledati! Ali iznenada je
skoio previsoko i nestao je!
Traili su ga i traili, ak su i podrum pretraili, ali njega nigdje, kao
da je u zemlju propao.
Pa kuda se to djenuo.
Upao je u smetljaru gdje se nalazilo mnotvo raznih otpadaka,
korijena od kupusa, smea, ljunka i pijeska to je sa krova padao.
E, sada sam nagrajisao! Ovdje e moja pozlata brzo da ode. I meu
kakve sam to bijednike dospio? gunajui tako iskosa pogleda jedan
nemilosrdno okresan kupusni korijen i jo neto udnovato i okruglo,
neto to je liilo na staru jabuku. Ali to nije bila jabuka, to je bila stara
lopta. Ona je mnoge godine preleala u oluku, pa ju je voda sasvim
razmoila.
O, hvala bogu to najzad vidim nekog sebi ravnog, nekog s kim u
moi porazgovarati! rekla je lopta posmatrajui pozlaeni zvrk. Ja
sam vam, zapravo, od safijana, djevojake ruke su me ile, a u meni je
pluto, ali to sada niko ne bi rekao! Upravo sam se nalazila pred
vjenanjem s jednim lastaviem, ali sam iznenada pala u oluk. Tamo sam
proleala pet godina i, evo, sva sam razmoena. Dugo je to vrijeme za
jednu djevojku, vjerujte mi!
Zvrk nije nita odgovarao, on je mislio na svoju nesuenu zarunicu.
Ali to je vie sluao taj glas sve mu je jasnije bilo da je to upravo ona.
Uto doe sluavka da istrese smee i najednom uzviknu:
Ah, evo naeg zlatnog zvrka!
Tako je zvrk opet stigao u svoju sobu i ponovo doivio ast i slavu.
O lopti se vie nita nije ulo. A ni zvrk nikad vie nije govorio o svojoj
staroj ljubavi. Ljubav proe kada dragana pet godina prolei u oluku i
tako se razmoi da je ne moe ni poznati kad je u smetljari sretne.


RUNO PAE

Divno je bilo u polju: ljeto u punom jeku, penica se zlati, zob
zeleni, sijeno po zelenim livadama splateno u stogove, a roda koraa na
svojim dugakim crvenim nogama i neto guna egipatskim jezikom koji
je nauila od majke. Oko njiva i livada prostiru se velike ume, a u
umama svjetlucaju duboka jezera. Zaista, divno je bilo u polju.
Na sunanoj poljani nalazio se stari zamak opasan dubokim
vodojaama. Od njegovih zidina pa sve do vodojaa porasla je tako bujna
i visoka loboda da se iz nje ni djeak ne bi vidio. U tom gustom estaru u
svom gnijezdu sjedila je jedna patka. Njoj je ve dosadilo da sjedi tako
dugo, jer joj niko nije dolazio sve ostale patke su vie voljele da plivaju
po vodojaama nego da sjede pod lobodom i s njom trabunjaju.
Najzad se u jajima zaulo kljuvanje i tanko "piju-piju", oivjela su
umanca, ljuske su poele da pucaju i iz njih su paii poeli promaljati
svoje glavice.
Kva-kva! Bre-bre! pourivala ih je patka. Iskobeljavi se iz
ljuski to su bre mogli, paii se poee ogledati na sve strane pod tom
kupolom od zelenog lia. Mati ih je pustila da razgledaju koliko hoe, jer
je zelenilo prijatno za oi.
O, koliki je svijet! udili su se paii, jer su sada zaista imali
mnogo vie mjesta nego kad su u jajima leali.
Vi mislite da je to itav svijet? doekala je patka. Svijet se
prostire daleko s one strane vrta, sve do upnikove njive, ali ja tamo jo
nikada nisam bila... Eto, sad ste se valjda svi izlegli rekla je patka i
pogledala. Ne, nisu svi. Najvee jaje jo je itavo. Pa koliko u jo
ekati? Ve mi je dojadilo! rekla je patka i opet sjela.
Pa, kako je, kako? zabrzala je njena stara prijateljica dolazei joj
u posjetu.
Ah, s jednim jajetom se nekako oteglo! poalila joj se domaica.
Nikako da se izlee pae. A pogledaj samo ove! Na svijetu ih nema
ljepih! Svi lie na oca, na onog mangupa to ne dolazi ni da me vidi.
Daj da vidim to jaje to nee da se otvori rekla je njena stara
prijateljica. Vjeruj mi to je tuje jaje. I meni su tako jednom podvalili,
pa sam s mladuncima muku muila: boje se vode ko niega! Vikala sam
na njih, prijetila, ali sve uzalud. Daj da vidim to jaje! E, rekla sam ja, to je
tuje jaje! Bolje e biti, ostavi ti njega i hajde ui paie da plivaju!
A neka, jo u malo pasjediti rekla je domaica. Kad sam ve
toliko sjedila, posjediu jo malo.
Kako hoe otegla je stara patka i odgegala prema vodi.
Najzad se raspuklo i veliko jaje. "Piju-piju!" zapijuckalo je
mladune i iskobeljalo se iz ljuske. Bilo je to neobino veliko i runo
pae.
Patka ga pogleda i pomisli: Nekako nakaradno veliko. Nijedno mi
nije takvo. Nije valjda tue? Ali i to emo mi brzo vidjeti. Morae u
vodu, makar ga gurala!
Ujutro je osvanuo divan dan. Sunce je mamilo izmeu gustih listova
lobode i majka zajedno sa svojim paiima krenu na vodojae. Doe do
vode i skoi. Kva-kva dozivala je mati paie i oni su sve jedno za
drugim poeli skakati u vodu. Kako koje pae skoi tako i potone, ali
odmah spretno izroni i pone da pliva tako da ga je milina pogledati.
Noice su im same od sebe veslale. Svi su sada plivali, plivalo je ak i
ono runo pae.
"Ne, nee biti da je tue!" razmiljala je majka.
Gledaj samo kako lijepo vesla noicama i kako se uspravno dri!
To je moje roeno pae. A ako ga malo bolje pogleda nije ni tako
runo."
Kva-kva! povika paiima. Plivajte za mnom, poveu vas u
svijet da vas pokaem pajem sastajalitu. Samo se drite uza me da vas
togod ne zgazi. I dobro se uvajte make!
I tako stigoe na paje sastajalite.
Tamo je vladala neuvena graja. Dvije porodice su se tukle oko
jedne jeguljine glave sve dok tu glavu nije ugrabila neka maka.
Eto, vidite, tako vam je na svijetu! rekla je patka i obliznula
kljun, jer i njoj se htjelo jeguljine glave. A sad pourite da se poklonite
onoj staroj patki. Ona je ovdje najotmjenija. U njezinim ilama tee prava
panska krv, zato je tako i debela. Kao to vidite, ona oko noge ima
crvenu traku. To je neto izvanredno lijepo i znai najvee odlikovanje
to ga jedna patka moe dobiti. Ono znai da je uvaju i da po tome treba
da je raspoznaju i ljudi i ivotinje. Idite lijepo i ne okreite noge unutra.
Dobro vaspitani paii dre rastavljene noge, kao i njihov otac i mati! A
sada prignite vratove i recite: kva!
Tako njeni paii i uinie, ali patke to su ih posmatrale glasno
zakvakae:
Kva-kva, ta e nam to drutvo! Kao da nas ionako nema dosta! Ih,
kako samo izgleda ono pae! Ne treba nam ono ovdje!
Istog trenutka zaletje se jedan patak i ujede pae za vrat.
Ne diraj ga! povika majka. Ono nikome ne smeta!
Ali ono je nezgrapno i udnovato doeka patak to ga je ujeo.
Zato ga treba malo udesiti.
Lijepa su to djeca u svoje majke! javila se stara patka sa trakom
oko noge. Sva su lijepa, osim onog jednog. Dobro bi bilo kad bi se ono
ponovo izleglo!
Ali to se ne moe, milostiva! rekla je majka. Istina je, nije
lijepo, ali je plemenito a i pliva kao i svako drugo, pa ak i neto bolje.
Kad poraste, valjda e biti ljepe i nee biti previe krupno. Predugo je
lealo u jajetu i zato zasada ne izgleda lijepo. I majka ga kljunom
pomilova po zatiljku i dodade. Osim toga, muko je, pa mu taj izgled i
ne smeta mnogo! Sakupie ono ve dosta snage da se probije u ivot!
A ostali paii su zaista lijepi rekla je stara patka. Budite dobri
i ponaajte se kao kod svoje kue rekla je paiima. A ako naete
neku jeguljinu glavu, donesite mi je.
I paii su se zaista ponaali kao kod svoje kue.
Ali ono jadno pae to se posljednje izleglo i bilo onako runo,
ujedale su, kljucale i zadirkivale ne samo patke nego i kokoi.
Nezgrapno je! govorili su svi, a jedan uran to je s mamuzama
doao na svijet i zato se smatrao carem, epurio se kao neka jedrilica sa
punim jedrima i, sav zajapuren, poao je pravo na to jadno pae. Siroto
pae vie nije znalo kuda e. Bilo je alosno to je tako runo i to mu se
itavo paje sastajalite ruga.
Tako je proao ve prvi dan, a kasnije je bilo sve gore i gore. Svi su
proganjali to jadno pae. Pa i njegova roena braa i sestre bili su grubi
prema njemu i stalno su govorili:
Nakazo jedna, da ti hoe maak vratom zavrnuti!
ak i mati mu je jednom rekla:
Dabogda te moje oi ne gledale:
Patke su ga ujedale, kokoi kljucale, a djevojka to je hranila ivinu
nogom ga je udarala i gonila.
To je jadnom paetu toliko dozlogrdilo da je jednog dana preskoilo
ogradu i pobjeglo. Male ptice u grmlju su se preplaile i razletjele na sve
strane.
"Pobjegle su zato to sam tako ruan!" pomislilo je pae i zatvorilo
oi. Bjealo je sve dalje dok nije stiglo do movare gdje su ivjele divlje
patke. Tu je umorno i tuno pae prelealo itavu no.
Kad su se ujutro digle divlje patke, ugledale su svog novog susjeda.
Ko si ti, odakle si? pitale su ga one, a pae se okretalo na sve
strane i pozdravljalo ih kako je najbolje znalo i umjelo.
Ba si ruan! rekle su mu patke. Ali nama to ne smeta, samo da
se ne eni od nas!
Jadno pae! Ono nije ni pomiljalo na enidbu. Prieljkivalo je samo
da ga puste da lei u trski i da pije vodu iz movare.
Tu je pae prolealo itava dva dana, a onda su dole dvije guske, ili
bolje reeno, dva divlja guska. Jo su bili vrlo mladi, pa su bili i vrlo
drski.
Sluaj prijane! rekli su mu oni. Strano si ruan, ali nam se
svia. Hoe li s nama, pa da bude ptica selica? Odmah tu, u susjednoj
movari, ima nekoliko ljepotica divljih gusaka, sve samih djevojaka!
Divno gau "ga-ga-ga!" Kod njih moe imati uspjeha iako si tako ruan!
Fiju! Fiju! tog trenutka dva metka fijuknue iz lovake puke, oba
gusana padoe mrtva u evar i voda se oboji njihovom krvlju. Fiju!
ponovo se razlijee pucanj i itavo jato divljih gusaka se die iz trske.
Sada poe pucnjava za njima.
To je poinjao veliki lov. Lovci su polegli oko movare, a neki su se
popeli i na drvee ije su grane padale na evar. Plaviasti dim poput
oblaka provlaio se izmeu tamnog drvea i dugo se rasplinjavao iznad
movare, a lovaki psi su kroz a i trsku jurili preko te movare.
Kako se samo uplailo jadno pae! Zakrenulo je glavu da je sakrije
pod krilo, ali u tom trenutku pred njim se pojavila strana psina, isplazila
jeziinu, a oi sijevaju. Psina iskezila zube, gotovo njukom da ga takne,
ali ga ne taknu, nego ode kako je i dola.
Oh, hvala bogu! odahnu pae. Toliko sam ruan da ni pas nee
da me ugrize.
I tako je pae ostalo na miru. Ono se uurilo, a oko njega su
odjekivali pucnji sve jedan za drugim.
Tek pri kraju dana nastala je tiina, ali se jadno pae nije usuivalo
ni da se pomakne. Pae je jo nekoliko sati tako pritajeno ekalo, a onda
je pogledalo oko sebe i najednom potralo to ga noge nose. Duvao je
vjetar i pae je jedva batrgalo preko njiva i livada.
U kasno predveerje pae je nekako stiglo do jedne bijedne seljake
kuice, koja je bila tako trona da ni sama nije znala na koju e se stranu
sruiti. A vjetar je duvao sve jae i jae, i jadno pae je moralo da sjedne
da ga vjetar ne bi odnio. Najednom pae opazi da su vrata na kui bila
tako nakrivljena da bi se moglo uvui u kuu.
A u toj kui je ivjela jedna starica sa makom i kokokom. Taj
maak, to ga je starica zvala Siniem, umio je da izvija leima i da
prede, umio je ak i iskre da baca ako ga neko u mraku uz dlaku gladi.
Kokoka je imala vrlo male i kratke noge i zato su je zvali Kratkonoga.
Dobro je nosila i starica ju je voljela kao roeno dijete.
Odmah ujutro su primijetili strano pae i maak je poeo da fre a
kokoka da kakoe.
ta je ovo? zaudila se starica i pogledala oko sebe, ali kako je
slabo vidjela, uini joj se da je pae bilo neka ugojena patka to je ovamo
zalutala, pa uzviknu: Gle ti lijepe lovine! Sad u imati i pajih jaja!
Samo da nije patak? To emo mi ve vidjeti!
I starica odlui da saeka tri sedmice za to vrijeme e vidjeti hoe
li pae pronijeti. Tri sedmice su prole, ali jaja ni za lijeka.
Maak je bio gospodar u kui, a koko gospodarica. Stalno su
govorili: "Mi i svijet!", jer su smatrali da oni predstavljaju polovinu
svijeta, i to onu bolju. Pae je smatralo da se i drukije moe gledati na te
stvari, ali kokoka nije trpjela njegovo mudrovanje.
Moe li ti da nosi jaja? pitala ga ona.
Ne mogu...
E, onda ne otvaraj svoj kljun!
A maak ga je pitao:
A umije li ti da izvija leima? Umije li da prede i da dlakom
iskre baca?
Ne umijem.
E, onda se ne uplii kad pametniji govore!
Snudeno i ojaeno, pae se povuklo u oak i poelo da mata o
svjeem vazduhu i toplom suncu. I najednom ga obuzela neodoljiva elja
da zapliva. Nije moglo izdrati a da to ne kae i kokoki.
ta ti je u glavu dolo! doekala je ona. Nema preeg posla,
pa ti gluposti u glavu dolaze. Bolje bi ti bilo da nosi jaja ili da prede,
onda ne bi ludovao.
Ah, a tako je divno plivati po vodi! uzdahnulo je pae. Nema
nita ljepe nego kada zaroni i glavom do dna doe!
udna mi zadovoljstva! nasmija se koko. Ti si poaavio.
Maak je najpametnije stvorenje koje znam, pa njega upitaj da li on voli
da pliva i da roni! A o sebi neu ni da govorim! A pitaj i nau staru
gazdaricu, od nje na svijetu pametnije nema! Pitaj je da li bi ona htjela da
pliva i da tone na dno!
Vi mene ne razumijete! reklo je pae.
Ako te mi ne razumijemo, ko e te onda razumjeti? Ne misli
valjda da si pametniji i od maka i nae gazdarice, a o sebi da i ne
govorim. Ne dii nos, drago dijete, radije zahvali stvoritelju na svemu
dobru kojim si nagraen. Zar nisi doao u toplu sobu i drutvo od kojeg
moe neto nauiti? Ali ti si obino blebetalo i nije nimalo prijatno s
tobom prijateljevati! Ja ti elim samo dobro, zato ti i govorim neugodne
stvari. Po tome se i poznaje pravi prijatelj. Zato ti kaem: gledaj ti da to
prije naui nositi jaja i da se naui presti i bacati iskre.
A meni se ini da u ja morati u iroki svijet! odgovorilo je pae.
E, onda sretan ti put! doekala je kokoka.
I pae je zaista otilo. Ono je plivalo i ronilo, ali su ga zbog njegove
runoe sve ivotinje poprijeko gledale.
Tako je i jesen dola. Lie u umi je poutjelo, potamnjelo i opalo.
Vjetar se poigravao s opalim liem, a u vazduhu se ve osjeala zima
ve su se nadvili tmasti oblaci puni kie i snijega, a na ogradi je stajao
gavran i od hladnoe graktao: "Gra-gra!" Jeza je hvatala pri samoj
pomisli na zimu. Za jadno pae su se pribliavali crni dani!
Jedne veeri kad je ve sunce zalazilo, iza grmlja se u rumenilu
sunca pojavilo itavo jato divnih velikih ptica. Takve divote pae jo
nikada nije vidjelo. Te ptice sa dugakim i vitkim vratovima bile su
velianstvene u sjaju svoje njene bjeline. To su bili labudovi koji su,
klikui i irei dugaka krila, letjeli iz tih hladnih krajeva u june
predjele gdje se vode ne smrzavaju.
Labudovi su letjeli visoko, visoko i malo pae je obuzeo neki udan
osjeaj. Ono se na vodi okretalo poput nekog toka, a onda je najednom
isteglo vrat i podiglo glavu koliko je moglo i pustilo tako snaan i
prodoran krik da se i samo od njega uplailo.
Pae nikako nije moglo da odvoji pogled od tih divnih i sretnih
ptica. A kada su one potpuno nestale iz njegovog vidokruga, pae je
ponovo zaronilo na dno, a kada je opet izronilo iz vode, ono je bilo kao
izvan sebe. Ono nije znalo ni kako se te ptice zovu, ni kuda lete, ali je
osjealo da ih je zavoljelo kako nita dosad nije voljelo. Meutim pae im
nije zavidjelo ta kako bi ono moglo poeljeti da bude onako lijepo! Ono
bi bilo presretno kada bi ga bar patke primile u svoju sredinu. Jadno
runo pae!
A zima je bila hladna, tako hladna! Pae je moralo stalno plivati da
se voda ne bi zaledila, ali se otvor u kojem je pae plivalo ipak iz noi u
no smanjivao. Pae je moralo svom snagom veslati svojim noicama da
bi sprijeilo potpuno zamrzavanje vode, ali je najzad sasvim malaksalo,
zastalo je i zamrzlo se u novoj kori leda.
Ujutro je naiao neki seljak, pa kada vidje ta se dogodilo, on razbi
led svojom desnom klompom i odnese pae svojoj eni. U njihovoj kui
pae je opet oivjelo.
Njihova djeca su htjela da se igraju s njim, ali ono je pomislilo da i
ona hoe da mu neto napakoste, pa se dalo u bijeg. Bjeei od njih, palo
je u vedricu i tako itavu prostoriju poprskalo mlijekom. ena zavika,
poe da lomi rukama, i pae u strahu upade u stap sa maslom, pa zatim u
nave pune brana i tek onda se, onako branjavo, nekako nae na podu.
Istom sada nasta prava guva. ena nadie graju i baci za njim maice, a
djeca uza smijeh i viku potekoe da ga hvataju. Sva srea pa su vrata bila
otvorena, te pae pobjee napolje, zavue se pod grm i iznemoglo klonu u
svjei snijeg.
I suvie bi bilo tuno kada bi priali sve nevolje koje je pae
prepatilo tokom duge zime. Lealo je u maloj bari meu trskama sve dok
nije dugo oekivano sunce opet zasjalo i ogrijalo. A onda su i eve
zapjevale i nastalo je divno proljee.
Jednog dana pae uzmahnu krilima, a ona, sada ojaala, zautae
jae nego ikada ranije i pae se vinu uvis. Pae jo nije ni dolo k sebi od
uzbuenja, a ve se nalo u nekom vrtu gdje su jabuke cvjetale i opajao
miris jorgovana to se svojim granama nadnio nad vodu dubokog kanala.
O, kako je to sve bilo divno! Kako je opajao dah proljea!
utei krilima i lagano klizei po vodi, najednom su se iza bunja
pojavila tri bijela labuda. Pae je ve vidjelo takve ptice, ali sada, kada ih
ugleda tu pred sobom, obuze ga neizdriva tuga i ono uzdahnu:
Poletjeu u susret tim kraljevskim pticama! Znam, ubie me to se
ovako ruan usuujem da im se pribliim. Ali neka! Bolje je da me oni
ubiju nego da me patke grizu, kokoi kljucaju i ona djevojka na dvoritu
nogama uka. Bolje mi je da umrem tako nego da skapavam na zimi!
I pae prhnu u vodu i zapliva prema divnim labudovima, a kada ga
labudovi ugledae, oni uzdignutih krila poletjee prema njemu.
Evo, ubijte me! promuca jadno pae i nakloni glavu prema vodi
da tako doeka svoju smrt.
Ali ta je to? Na glatkoj vodenoj povrini vidi sebe! To vie nije bilo
ono nezgrapno, sivo i runo pae, nego pravi pravcati labud!
Nije bilo presudno to to se izlegao u pajem gnijezdu, nego to to je
na svijet doao iz labueg jajeta!
Poslije svih onih nevolja i stradanja kroz koje je proao, mladi labud
je, eto, doekao dane radosti. I on je zaista znao cijeniti ovaj trenutak
sree!
Veliki labudovi su plovili oko njega i milovali ga svojim
kljunovima.
U vrt je dotralo nekoliko djeaka i djevojica i poeli su u vodu
bacati komadie hljeba i zrnje. Najednom je najmlai djeak uzviknuo:
Evo novog labuda!
I svi ostali se obradovae i zapljeskae:
Novi labud! Novi labud!
Poskakujui od radosti, djeca su otrala po svoje roditelje, a kad su
se svi iskupili oko labudova, svi su u jedan glas ponavljali:
Ovaj labud je najljepi! Najmlai, a najljepi!
A stari labudovi se izmakoe i pred njim poklonie.
Mladi labud se zastidje i sakri glavu pod lijevo krilo. Od velike sree
bio je potpuno zbunjen. Bio je ponesen osjeanjem iznenadne sree, ali
ne i osjeanjem oholosti, jer nijedno dobro srce nije sklono oholosti.
Dobro se on sjeao toga kako su ga progonili i ismijavali, a sada mu, eto,
govore da je najljepi meu ovim divnim pticama. Rascvjetali jorgovan
prua svoje grane prema njemu, a sunce ga grije tako toplo i tako njeno.
I mladi labud rairi krila, izdie glavu i iz dubine srca zaklikta:
Kad sam bio runo pae, o ovakvoj srei ni sanjao nisam!


PRINCEZA NA ZRNU GRAKA

Bio jednom jedan princ koji je gorio od elje da se oeni nekom
princezom, ali pravom pravcatom princezom. Tako je on krenuo u bijeli
svijet i traio svoju princezu, ali svaki put bi mu neto zasmetalo. Nije
nevolja bila u tome da nije bilo princeza, bilo je mnogo princeza, ali kako
da pronae pravu pravcatu? Uvijek bi se nalo neto, neto kako ne treba.
Tako se na princ, poslije dugog i uzaludnog traganja, tuan vratio kui i
nastavio da gori od elje za pravom pravcatom princezom.
Jedne veeri se nadie strana nepogoda. Grmjelo je i sijevalo sa
svih strana. Kia je lila kao iz kabla, strahota jedna! I upravo tada se
zauje kako neko lupa na gradskoj kapiji, te stari kralj izae da mu otvori.
Kralj na kapiju, kad pred njim stoji neka princeza. Boe mili, kakva
li bijae od tog pljuska i nevremena! Voda joj je curkom curila niz kosu i
odjeu, slivala se u cipele i izlazila na zapetnice. I ta namjernica mu ree
da je prava pravcata princeza.
"Brzo emo mi to vidjeti!" pomisli stara kraljica, ali nita ne ree,
nego ode u spavaonicu, smae svu posteljinu i na dno leaja stavi zrno
graka. Zatim dovue dvanaest dueka, poslaga ih na graak a onda na
njih navali jo dvadeset perina od mekih gujih pahuljica.
To je sada bila postelja na kojoj je te noi trebalo da prespava mlada
princeza.
Ujutro je upitae kako je spavala.
Oh, uasno, grozno! alila se princeza. Gotovo itavu no oka
nisam sklopila! Sam bog zna ta je to bilo u mojoj postelji. Leala sam na
neem tako tvrdom da mi je itavo tijelo pokriveno modricama! Uasno,
kaem vam!
Tada se oni uvjerie da je ona zaista prava pravcata princeza kada je
kroz dvadeset dueka i dvadeset perina osjetila ono zrno graka. Tako
osjetljiva moe biti samo prava pravcata princeza!
I princ je uze za enu jer je sada znao da je naiao na pravu pravcatu
princezu. A graak stavie u riznicu, gdje se i danas moe vidjeti, ako ga
neko nije uzeo.
Ovo vam je istinita pria!


KAP VODE

Sigurno ve zna za povealo, ono okruglo staklo kao staklo od
naoala, to sve pokazuje sto puta vee nego to je stvarno. Kada ga dri
pred okom i gleda kap vode iz bare, u toj kapljici vidi vie nego hiljadu
udnih ivotinjica, koje inae nikada ne bi opazio, a koje tamo zaista
postoje i ive. Gotovo da ti se ini da pred sobom vidi pun tanjir nekih
raia koji se guraju i preskau i tako su prodrljivi da jedni drugima
odgrizaju ruke i noge, prednjicu i zadnjicu, pa ipak su nekako na svoj
nain veseli i zadovoljni.
A bio jednom jedan starac koga su svi zvali Krible Krable, jer tako
mu je i bilo ime. On je uvijek htio da iz svega izvue ono najbolje, a kada
to nije mogao, on se laao neke arolije.
Tako je jednog dana sjedio za stolom i kroz svoje povealo
posmatrao kap vode uzetu iz lokve u jarku. Nevjerovatno! ta sve u toj
kapljici vode nije gmizalo i puzalo. Hiljade nekih ivotinjica je skakalo i
skakutalo, razdiralo i deralo jedno drugo.
Pa to je jezivo! uasnuo se Krible Krable. Zar oni ne bi mogli da
ive u miru i prijateljstvu i da svak za sebe odgovara?!
Razmiljao je starac i razmiljao, ali nita nije mogao da smisli, pa je
odluio da se prihvati arolije.
Moram ih obojiti da se bolje vide! odluio je starac i toj kapljici
dodao kao neku kapljicu vina, ali to nije bilo vino nego ona od dva ilinga
najfinija vrsta vjetije krvi. I sve one udne ivotinjice najednom
postadoe sasvim ruiaste. Sada je to sve izgledalo kao neki grad pun
golih divljaka.
ta je to? pitao ga je jedan drugi stari arobnjak, koji nije imao
imena i upravo time se razlikovao od drugih.
Ako pogodi ta je, poklanjam ti ga! odgovorio je Krible Krable.
Ali to nije lako pogoditi ako ne zna o emu se radi!
Kad bezimeni arobnjak pogleda kroz povealo, uini mu se da
zaista vidi itav grad u kojem bezglavo jure goli ljudi! Uas jedan! Ali je
jo stranije bilo gledati kako ti ljudi jedan drugog udaraju i guraju, kako
se grizu i upaju. Onaj to je bio gore, uas se nae dolje, a onaj to je bio
dolje, opet se nae gore. Pogledaj! Pogledaj! Njegove noge su due od
mojih! ap! I vie ih nema. Evo jednoga to za uhom ima neku kvricu.
Ona je mala, ali ga boli. Pa neka ga onda jo vie boli! I oni ga tuku, oni
ga trgaju i najzad ga poderu, a sve zbog te kvrice. Tamo opet sjedi neki
ovjek, sjedi tiho i povueno kao neka nevina djevojka, on eli samo mira
i spokojstva. Ali ne! I njega poee da vuku i najzad ga progutae.
Izvanredno zanimljivo! ree bezimeni arobnjak.
A ta misli ta je to? pitao ga je Krible Krable. Moe li se
dosjetiti?
Pa jasno! odgovorio je bezimeni. To je Kopenhagen ili neki
drugi velegrad, svi su oni slini. Velegrad, velegrad!
Pa to je eto ta vodurina iz jarka! rekao je Krible Krable.


SLAVUJ

Kao to je poznato, u Kini je car Kinez, a i svi koji ga okruuju
takoe su Kinezi. Dogaaj o kojem emo ovdje priati odigrao se prije
mnogo mnogo godina, i to je razlog zato ovu priu treba uti prije nego
to je zaborav prekrije.
Dvor kineskog cara je bio najljepi na svijetu, sav je bio sazdan od
najljepeg i najdragocjenijeg porculana, ali tako krhkog i osjetljivog na
dodir da se na njega moralo dobro paziti.
U carevom vrtu je raslo najneobinije cvijee. Najljepi cvjetovi su
imali srebrne zvonie koji su stalno zveckali i niko nije mogao proi a
da ih ne zapazi.
Da, sve je u tom carskom vrtu bilo vjeto i promiljeno ureeno, a
sam vrt se pruao tako daleko da mu ni sam vrtlar nije znao kraja. Kad bi
se tim vrtom polo dalje, nailazilo se na divnu umu sa visokim drveem i
dubokim jezerima. A uma se sputala sve do dubokog sinjeg mora, tako
da su brodovi mogli dojedriti pod samo umsko granje gdje se ugnijezdio
jedan slavuj. Taj slavuj je tako divno pjevao da je i jedan siromani ribar,
uvijek zauzet svojim tekim poslom, zaboravljao na svoju mreu i
predavao se uivanju u toj nonoj slavujevoj pjesmi.
Boe, kakve li miline! govorio je ribar. Ali posao je gonio ribara
i on je morao ostaviti slavuja.
Meutim, ve sljedee noi opet bi ga u poslu prekinula slavujeva
pjesma i ribar bi se opet divio: Boe, kakve li miline!
Sa svih strana svijeta dolazili su putnici u carev grad i divili se i
gradu, i dvoru i vrtu, ali im bi uli slavuja, oni bi u jedan glas ponavljali:
Slavujeva pjesma je ipak ljepa od svega!
Vrativi se svojim kuama, ti putnici su priali o svemu to su
vidjeli. Uenjaci su napisali mnogo knjiga o carevom gradu, o dvoru i
vrtu, ali niko nije zaboravljao slavuja. Njega su najvie hvalili. A pjesnici
su pisali svoje najljepe stihove o tom slavuju i umi kraj dubokog mora.
Te knjige i pjesme ile su irom svijeta pa su tako i do cara dole.
On je sjedio na svom zlatnom prijestolu, itao i itao i stalno klimao
glavom. Bio je zadovoljan tim opisima njegove prijestonice, dvora i vrta.
A kad je proitao i ono: "Ali ipak ljepi od svega su slavuj i njegova
pjesma", car se zaudio:
Kako? Slavuj? Ja ne znam ni da postoji takva ptica! I to u mom
carstvu, u mom vrtu! Zar da to saznam iz knjiga?!
I on pozva nadzornika dvora. A taj nadzornik je bio tako nadmen da
mlaima od sebe, ako bi se neko usudio da ga neto upita, uopte nije
odgovarao, nego bi samo izustio ono svoje besmisleno "pi!"
Saznao sam da se ovdje kod nas nalazi neka udna ptica to se
zove slavuj ree car nadzorniku dvora. Kau da je upravo ona ono to
je najljepe u mom carstvu. Zato mi to nikada niko nije rekao?
Pa ni ja do sada nisam za nju uo! odgovori nadzornik dvora.
Nikada se ona jo nije pojavila na dvoru.
Hou jo veeras da doe ovamo i da mi pjeva! naredio je car.
itav svijet zna ta imamo, samo ja ne znam!
Pa za tu pticu ni ja nisam uo! izvinjavao se nadzornik. Ali u
je traiti, i ja u je nai!
Ali gdje da je nae?
Trao je nadzornik dvora po stepenicama gore dolje, trao, trao
po dvoranama i hodnicima, ali koga god je pitao, svak je odgovarao da
nikada nije ni uo za nekakvog slavuja.
Najzad se nadzornik dvora vratio da kae caru da su to vjerovatno
samo izmiljotine onih to piu knjige:
Vae carsko velianstvo ne bi trebalo da vjeruje u to to se pie po
knjigama. Sve su to izmiljotine i arolije...
Ali ga je car prekinuo:
Da, ali knjigu u kojoj sam itao o slavuju poslao mi je sam
japanski car i ona ne moe biti neistinita. Hou da ujem slavuja! I hou
da mi veeras ovdje pjeva! On je u mojoj najveoj milosti! Ako mi
veeras slavuj ne bude ovdje, svi dvorani e dobiti batine po trbuhu, i to
poslije veere!
Tsig-pe! naklonio se nadzornik, pa se opet ustrao po
stepenicama, po dvoranama i hodnicima. Za njim je trala polovina
dvorana, jer niko nije htio da bude bijen po trbuhu. Svi su se raspitivali za
tog znamenitog slavuja, za koga je znao itav svijet, samo ne carev dvor.
Najzad su u kuhinji naili na jednu sirotu djevojicu koja im je
odgovorila:
Boe! Pitate za slavuja?! Kako ga ne bih znala! Kako samo lijepo
pjeva! Svako vee ja sa stola nosim poneto ostataka kui, bolesnoj
majci, tamo dolje kod morske obale, pa kad se vraam, onako umorna,
zastanem u umi da se odmorim i tada sluam slavujevu pjesmu. Kad
sluam to njegovo biglisanje, suze mi teku niz lice i ini mi se da me
majka ljubi...
Sluaj ti, mala kuharice! ree joj nadzornik dvora. Ja u ti
osigurati stalno zaposlenje u kuhinji i dobie dozvolu da gleda cara kad
jede ako nas odvede tamo gdje taj slavuj pjeva. Jer, car je naredio da mu
jo veeras tog slavuja dovedemo!
I tako oni krenue u umu gdje je slavuj pjevao. Pola je s njima i
polovina dvorskog osoblja. I dok su tako ili, najednom negdje krava
muknu.
Oh, oh, evo ga! uzviknuo je neki dvorjanin. Kolika je to snaga
kod tog malog ivineta! A siguran sam da sam ga negdje i ranije uo!
Ne, to je krava muknula! objasnila mu je mala kuharica.
Daleko smo mi jo od pravog mjesta. Onda se iznenada zaulo ablje
kreketanje.
Divno! sada je uzviknuo kineski dvorski svetenik. ujem ga!
Breca kao malo crkveno zvono!
Ma nije, to su abe! i njemu je objasnila mala kuharica i dodala:
Ali ja mislim da emo skoro i slavuja uti.
I, zaista, sada se oglasio slavuj.
To je on! uzviknula je djevojica. ujete li ga? Eno ga! i
pokaza rukom na malu sivu ptiicu u granju.
Je li mogue?! zaudio se nadzornik dvora. Nikada ne bih
pomislio da je takav! Kako je neugledan! Sigurno je i boju izgubio kada
je ugledao pred sobom ovoliki otmjeni svijet!
Slavujiu! veselo mu je doviknula mala kuharica. Na
milostivi car eli da mu pjeva!
Vrlo rado! odgovorio je slavuj i poeo tako pjevati da ga je bilo
milina sluati.
Kao da stakleni zvonii zvone! ree nadzornik dvora.
Pogledaj samo kako mu se grlace napree. Zaista je udno da ga prije
nismo uli. Veliki uspjeh e imati na dvoru!
Hoe li car da mu jo pjevam? pitao je slavuj mislei da je i car
meu njima.
Divni moj slavujiu! obrati mu se nadzornik dvora. Osobito me
raduje to imam ast da Vas pozovem na veeranju dvorsku sveanost
gdje ete vi svojom arobnom pjesmom oarati Njegovo carsko
velianstvo!
Ali moja pjesma u zelenilu najbolje zvui odgovorio je slavuj.
Ali kad je uo da car tako eli, on je ipak rado pristao da poe u dvor.
Carski dvor je blistao. Porculanski zidovi i tavanice su bili
osvijetljeni hiljadama svjetiljki. Hodnike je ukraavalo najljepe cvijee
koje je zveckalo kao srebrni zvonii. Svuda je vladala uurbanost,
glasovi su se preplitali i zvonii tako zvonili da su se rijei potpuno
gubile.
Usred velike dvorane u kojoj je sjedio car za slavuja je bila
postavljena zlatna pritka. itav dvor je bio na okupu, a i mala djevojica
je sada stajala pored vrata, jer je ve dobila zvanje prave dvorske
kuharice. Svi su bili sveano odjeveni i svi su gledali u malu sivu pticu
kojoj je car blagonaklono klimao glavom.
Sada slavuj poe da izvodi svoje melodije, ali tako milozvuno da su
caru suze udarile na oi i potekle niz lice. A kada je slavuj zapjevao svoju
sljedeu pjesmu, sva srca se rastopie od miline.
Car je bio toliko oduevljen da je naredio da se slavuju objesi oko
vrata zlatna carska papuica. Zahvaljujui se na toj carskoj milosti, slavuj
je rekao:
Vidio sam suze u carevim oima, i to je ve za mene bila najvea
nagrada! Carske suze imaju udotvornu mo. Previnji mi je svjedok
koliko sam sretan! i ponovo zapjeva svojim zvonkim i umilnim glasom.
Eto, to je najbolji nain da se dopadne i umili! zagunae
prisutne dame, pa napunie usta vodom da bi i one zabiglisale ako bi ih
neko oslovio. Sve su ve zamiljale da su i one slavuji. ak i lakeji i
sobarice izraavali su svoje zadovoljstvo, a to je ve mnogo znailo, jer
njih je uvijek bilo najtee zadovoljiti.
Da, slavuj se zaista proslavio, sva srca je osvojio!
Sada je slavuj ostao na dvoru, dobio je svoj vlastiti kavez i slobodu
da dvaput eta danju i jednom nou. Za pratnju je dobio dvanaest sluga i
svaki od njih je drao po jednu svilenu vrpcu zavezanu za slavujevu
nogu. Ali takva sloboda za slavuja nije bila nikakvo zadovoljstvo.
itav grad je ve govorio o slavnoj ptici i kada bi se dva graanina
sreli pa jedan tek zaustio "Sla ...", drugi bi ve nastavio: "vuj", i obojica
bi uzdahnula i razumjela sve ostalo. ak je jedanaestero piljarske djece
dobilo ime po slavnoj ptici, iako nijedno od njih nije moglo ni da pjevne.
Jednog dana stie caru paket s natpisom: "Slavuj".
Evo nam nove knjige o naoj slavnoj ptici! rekao je car.
Ali to nije bila knjiga, nego kutijasta umjetnika naprava vjetaki
slavuj, slian prirodnom slavuju, ali je on bio sav ukraen dijamantima,
rubinima i safirima. Kad bi navili tu vjetaku pticu, ona je pjevala jedan
od napjeva prirodnog slavuja, a rep joj se dizao i sputao i sav blistao od
srebra i zlata. O vratu joj je visila mala traka sa natpisom: "Slavuj
japanskog cara je pravo ubotvo prema slavuju kineskog cara!"
Divno reeno! rekli su svi na dvoru, a ovjek koji je donio tu
vjetaku pticu dobio je zvanje "vrhovnog carskog pticonoe".
A sada neka zajedno pjevaju! Ala e to biti duet!
I pjevali su zajedno, ali nikako se nisu slagali. Prirodni slavuj je
pjevao na svoj nain, a vjetaki je izvijao onako kako su se okretali
zupanici njegovog malog stroja.
To nije njegova greka branio ga je dvorski kapelnik. On se
dri kolskog takta, dri se moje nauke.
Sada je ve vjetaki slavuj pjevao sam i sa isto toliko uspjeha kao i
prirodni, a uz to i ljepe je izgledao sav je blistao kao enska narukvica
ili dragocjeni ukras na prsima.
Trideset i tri puta je vjetaki slavuj otpjevao jednu te istu melodiju i
nije se umorio. Svi bi ga rado i dalje sluali, ali car naredi da sada i
prirodni slavuj zapjeva.
Ali gdje je on? Niko nije primijetio kada je izletio kroz otvoreni
prozor i odletio u svoj zeleni gaj.
Kakav je to nain! naljutio se car.
Sada i dvorani poee da grde slavuja i da ga nazivaju
najnezahvalnijim stvorenjem.
Ipak nam je ostala bolja ptica! tjeili su se dvorani i naredili da
vjetaki slavuj ponovo zapjeva. Pjevao je on ve trideset i etvrti put, ali
oni nikako nisu mogli da naue taj njegov teki napjev. A dvorski
kapelnik je i dalje hvalio vjetakog slavuja i uvjeravao ih da je bolji od
prirodnog, i to ne samo po svojoj spoljanosti i dijamantima nego i po
svojim unutranjim osobinama:
Eto, vidite, gospodo, a prije svih, na svijetli care! Sa prirodnim
slavujem nikada ne zna ta e zabiglisati, a kod vjetakog sve je
unaprijed odreeno! Moe ga objasniti, moe rasklopiti i svakome
pokazati kako mu valjii stoje i kako jedan drugog okreu ...
Tako je! potvrdio je itav dvor. I dvorski kapelnik je dobio
odobrenje da ve sljedee nedjelje narodu prikae tu vjetaku pticu.
Neka i narod uje kako slavuj pjeva! rekao je car.
Ljudi su sluali slavuja i svi su bili tako razdragani kao da su se na
svoj kineski nain ajem opili. Svi su klicali "O!" i dizali prst "lizavac",
koji mi zovemo kaiprst, i oduevljeno klimali zajapurenim glavama.
Samo siromani ribari, koji su navikli da sluaju prirodnog slavuja,
nisu bili oduevljeni i govorili su:
Jest, lijepo zvui i slino je biglisanju, ali tu neto nije kako treba,
a mi ni sami ne znamo ta!
Tako je prirodni slavuj bio protjeran iz zemlje i kineskog carstva.
Vjetaka ptica je dobila mjesto na svilenom jastuku pored same
careve postelje. Oko nje su leali mnogobrojni pokloni od srebra i zlata
koje je dobila od raznih potovalaca. A pored toga, ona je sada bila
unaprijeena u zvanje "Vrhovne pjevaice uspavanki", u rangu broj jedan
s lijeve strane, jer je car vie cijenio onu stranu gdje se nalazi srce, a srce
je i u cara bilo s lijeve strane.
Dvorski kapelnik je napisao itavih dvadeset i pet knjiga o
vjetakoj ptici. To su bile debele i uene knjige sa mnotvom najteih
kineskih rijei. I svi su tvrdili da su ih proitali i dobro razumjeli, inae bi
ih smatrali glupacima i moglo se dogoditi da po trbuhu dobiju batine.
Tako je protekla i itava godina. Car, dvorani i svi ostali Kinezi
znali su ve napamet i najmanji zvuk vjetake ptice. Ve je i ulina
djeurlija pjevala: "Ciju-ciju-ci kli-kli-ki!" Pa i sam car je ve poeo to
isto pjevuckati. Boe, kakve li miline!
Ali jedne veeri dok je vjetaka ptica pjevala a car uivao u svojoj
postelji, najednom je u ptici neto kripnulo, a onda zazvrjalo "zrz-zrz"...
Svi tokii su se odvili i pjevanje je prestalo.
Car je odmah skoio iz postelje i pozvao svog ljekara. Ali ta je tu
mogao ljekar?! Onda je pozvao asovniara. Poslije dugog gunanja i
kuckanja, asovniar je nekako stavio pticu u pogon, ali je upozorio da je
ubudue treba tedjeti, jer su joj se ve zupci izlizali, a novi se ne mogu
napraviti.
Nastala je velika alost. Vjetaka ptica odsada se mogla samo
jednom godinje navijati, pa i tada se moralo dobro paziti. Tom prilikom
kapelnik je odrao govor pun kienih rijei kojima je uvjeravao sve
prisutne da e sve biti dobro kao to je i bilo.
Tako je prolo jo itavih pet godina. I tada je najednom itavom
zemljom zavladala tuga smrtno se razbolio njihov voljeni car. Ve je
bio izabran i novi car, a narod je jo stajao na ulicama i pitao nadzornika
dvora kako je zdravlje starog cara.
Pi! odgovorio bi on i odmahnuo glavom.
Hladan i blijed, car je leao u svojoj velikoj i raskonoj postelji. Svi
dvorani su mislili da je on ve mrtav i urili su da se poklone novom caru.
Carski sobari su trali da porazgovaraju o tom dogaaju, a dvorkinje su se
skupljale na oljicu kafe. Po svim dvoranama i hodnicima prostrti su
mekani ilimi da se ne uju koraci, pa je svuda vladala mrtva tiina.
Ali car je jo bio iv, leao je ukoen i blijed u svojoj raskonoj
postelji oko koje su visile dugake barunaste zavjese sa tekim zlatnim
kiankama. Iznad njegove postelje je bio otvoren prozor i kroz njega je
mjesec bacao svoju svjetlost na cara i vjetaku pticu.
Jadni car jedva je ve disao. inilo mu se kao da mu neto pritie
grudi. Kad je otvorio oi, vidio je da mu to na grudima sjedi smrt.
Njegovu zlatnu krunu stavila je sebi na glavu. U jednoj ruci je drala
njegovu zlatnu sablju a u drugoj dragocjenu carsku zastavu. Iz nabora
dugakih barunastih zavjesa oko postelje pojavljivale su se neke
udnovate glave, neke rune i strane, a neke opet blage i prijatne. Bila su
to careva dobra i zla djela koja su ga gledala sada kada mu je smrt srce
stezala.
Sjea li se onoga? A sjea se ovoga? pitala je jedna glava za
drugom i nabrajale toliko toga da su mu itavo elo prekrile krupne
grake znoja.
Ovako neto nikada nisam mogao ni zamisliti! prostenjao je car,
a onda je povikao: Muziku! Muziku! Udarajte u veliki kineski bubanj
da ne ujem ta mi ovi ovdje govore!
Ali privienja su govorila dalje, a smrt je na kineski nain,
klimanjem glave, odobravala njihove optube.
Muziku, muziku! vapio je car. Ti mi bar zapjevaj, zlatna ptico!
Zapjevaj! Dao sam ti zlata i dragulja, lino sam ti objesio zlatnu papuicu
oko vrata, hajde zapjevaj, pjevaj!
Vikao je car, a ptica ni glasa da pusti. Nikoga nije bilo ko bi je
navio, a bez toga ona nije mogla pjevati.
Car je vapio, a smrt ga je samo hladno gledala svojim praznim
onim dupljama.
Car je nemono vapio, a okolo je vladala stravina tiina.
Najednom se pored samog prozora zaula divna pjesma. To je na
grani zapjevao prirodni slavuj.
On je saznao da je car u nevolji i doletio je da ga pjesmom utjei i
nadom osnai. I dok je on tako pjevao, privienja su postajala sve bljea i
bljea, a u oslabljenom carevom tijelu krv je kolala sve bre i bre. I
sama smrt je bila oarana tom pjesmom i molila je slavuja:
Pjevaj, slavujiu! Pjevaj jo, jo!
Pjevau ako e mi dati tu zlatnu sablju, ako e mi dati tu
raskonu zastavu i tu carsku krunu!
I smrt mu je za svaku pjesmu davala po jednu dragocjenost. A slavuj
je pjevao o tihom groblju gdje rastu i ire svoj miris jorgovan i bijele rue
i gdje je zelena trava natopljena suzama ivih. Tada i samu smrt
najednom obuze enja za svojim vrtom i tihim boravitem i ona kroz
prozor ieze poput hladne i bjeliaste magle.
Hvala ti, hvala, nebeska ptiice! zahvaljivao se car slavuju.
Sjeam se ja tebe. Protjerao sam te iz svoje zemlje i svog carstva, a ti si
ipak svojom pjesmom otjerala privienja od moje postelje! Smrt si mi sa
grudi otjerala! Kako da te nagradim?
Pa ve si me nagradio! odgovorio je slavuj. Vidio sam suze u
tvojim oima kad sam ti prvi put pjevao i to ja nikad neu zaboraviti! To
su dragulji koji oplemenjuju pjevaevo srce. Ali sada spavaj, treba da se
osvjei i ojaa. Spavaj, a ja u ti pjevati!
I slavuj zapjeva, a car utonu u prijatan i okrepljujui san.
A kada se car poslije tog prijatnog i okrepljujueg sna, zdrav i
ojaao, probudio, vidio je da ga kroz prozor sunce grije svojim zracima i
da u sobi nikoga od njegovih dvorana nema svi su mislili da je car ve
mrtav. Ali slavuj je jo uvijek bio uz njega i jo uvijek mu je pjevao.
Zauvijek mora kod mene ostati! rekao mu je car. I pjevae
samo kad sam zaeli, a vjetaku pticu u u paramparad razbiti!
Nemoj tako! ree slavuj. Ona je uinila to je mogla. Zadri je
i dalje. Ja ne mogu na dvoru ivjeti. Ali mi dopusti da doem kad
zaelim. Ja u uvee doletjeti na granu pred tvojim prozorom i pjevau ti
da te razveselim i razonodim. Pjevau ti o sretnima i onima to pate.
Pjevau ti o zlu i dobru to od tebe kriju! Ptica pjevica leti na sve strane,
pa i do siromanih ribara, do seljakih koliba i do svih onih koji su daleko
od tebe i tvoga dvora. Ja vie volim tvoje srce nego tvoju carsku krunu.
Ali i kruna moe donijeti neko dobro. Dolaziu da ti pjevam, ali mi jedno
mora obeati...
Sve to hoe! doeka car stojei u svom carskom ruhu to ga je
sam obukao i drei na srcu sablju od istoga zlata.
Samo jedno te molim! A to je: nikome nemoj rei da ima pticu
koja ti sve govori. Tada e sve biti jo bolje!
To slavuj ree i nestade.
Najzad, i dvorani dooe da vide svog mrtvog cara. Dooe i
zapanjeni zastadoe. A car im samo ree:
Dobro jutro.


DIVLJI LABUDOVI

Daleko, daleko, tamo kuda laste lete kad kod nas zima dolazi, ivio
je jedan kralj koji je imao jedanaest sinova i jednu ker, svoju Elizu.
Jedanaestorica brae, jedanaest prineva, ili su u kolu sa zvijezdom na
grudima i sabljom o bedru i dijamantnom pisaljkom pisali po zlatnoj
tablici. Oni su tako dobro itali i tako dobro uili napamet da se odmah
moglo vidjeti da su to prinevi. A njihova sestra Eliza sjedila je na klupici
od samih ogledala i listala slikovnicu, vrijednu polovinu kraljevine.
Djeca su ivjela sretno, ali, na alost, nijedna srea ne traje vjeno.
Njihov otac, vladar itave zemlje, ostao je udovac, pa se ponovo
oenio, ali sada kraljicom koja je bila zla i nije voljela njegovu osirotjelu
djecu. Djeca su to osjetila ve prvog dana. Za vrijeme sveanosti u dvoru
i djeca su se igrala "gostiju", ali umjesto da opet dobiju kolaa ili peenih
jabuka, kojih je bilo napretek, maeha im je dala samo tanjir pijeska i
rekla da zamisle to to bi eljeli da jedu.
Samo nedjelju dana kasnije, ona je malu Elizu smjestila kod neke
seljake porodice. A nije potrajalo dugo, ona je i jadne prineve omrazila
kralju tako da ih je on potpuno zanemario.
Idite u svijet i sami se brinite o sebi! rekla im je pakosna kraljica.
Letite svijetom kao bezglasne ptice!
Ali ona im ipak nije mogla toliko napakostiti koliko je eljela.
Prinevi su se pretvorili u jedanaest krasnih divljih labudova. S nekim
udnim krikom oni su izletjeli kroz prozore dvora i preko parka odletjeli
prema umi.
Bilo je jo rano jutro kada su doletjeli do seljake kue u kojoj je jo
spavala njihova sestra Eliza. Kruili su nad tom kuom, izvijali vratovima
i udarali krilima, ali ih niko nije vidio ni uo. A oni su morali da lete
dalje, u daleki bijeli svijet, pa su se vinuli jo vie i najzad stigli u jednu
veliku mranu umu, koja se pruala sve do morske obale.
A sirota Eliza je svoje dane provodila u seljakoj sobi i igrala se
jednim zelenim listom, jer sada nije imala drugih igraaka. Ona je probila
jednu rupicu na listu i kroz nju gledala sunce. Tada joj se inilo da jasno
vidi oi svoje brae, a svaki sunev zrak koji bi osjetila na licu, podsjetio
bi je na njihove poljupce.
I tako su prolazili njeni jednoliki dani, jedan kao i drugi.
Kad bi duvao vjetar kroz ruine grane pred kuom, aptao je
ruama:
Zar ima neko ljepi od vas?
A rue su tresle glavicama i odgovarale:
Eliza je ljepa od nas!
A kad bi stara seljanka nedjeljom sjedila pred kuom i itala, vjetar
bi okretao listove njene knjige i govorio knjizi:
Ima li neko plemenitiji od tebe?
Eliza! kratko bi odgovorila knjiga.
I zaista, to to su odgovarale rue i knjiga u rukama seljanke, bila je
iva istina.
Kada se Elizi ispunilo petnaest godina, ona se vratila kui, ali kada
je kraljica vidjela kakva je to sada ljepotica, u njoj su planuli bijes i
mrnja. Ona bi odmah i nju pretvorila u divlju labudicu, ali nije jo
smjela, jer je kralj htio da je vidi.
Zato je kraljica ve u rano jutro pola u svoje mramorno kupatilo,
koje je bilo ukraeno mekim jastucima i skupocjenim ilimima. Uzela je
tri abe, poljubila ih i prvoj od njih rekla:
Kad Eliza doe da se kupa, sjedi joj na glavu da bude lijena kao
ti!
Drugoj abi ree:
Skoi joj na elo da bude runa kao ti! Onda je ni njen otac nee
poznati!
A treoj abi ona apnu:
Lezi joj na srce da se zloba u nju useli, pa nek se zbog nje itav
ivot pati!
Tako ona naredi abama, pusti ih u bistru vodu i voda se odmah
pretvori u zelenkastu tekuinu. Zatim kraljica pozva Elizu, svue je i
naredi joj da ue u vodu. im se Eliza spusti u vodu, prva aba joj se
uvue u kosu, druga joj sjede na elo, a trea lee na grudi. Ali na Elizu
to nita nije djelovalo. im je Eliza izala iz kade, na vodi su se pojavila
tri crvena makova cvijeta. Da abe nisu bile otrovne i da ih svojim
poljupcima nije zaarala opaka vjetica, one bi se pretvorile u rumene
rue. Ali i ovako, one su se pretvorile u makove cvjetove ve samo od
toga to su se dotakle ljupke Elizine glave i njenog plemenitog srca. Ona
je bila i suvie plemenita i edna da bi vjetiine arolije mogle toliko na
nju djelovati.
Kada je to vidjela pakosna kraljica, ona je tako namaza orahovim
uljem da je postala gotovo sasvim crna, lice joj premaza nekom
smrdljivom mau, a kosu joj zamrsi i zaplete. Sada je ve bilo nemogue
prepoznati ljepoticu Elizu.
Kad ju je otac vidio takvu, on se uasno preplaio i rekao je da to
nije njegova kerka. Niko nije mogao da je prepozna osim njihovog
starog psa i lastavice, ali to su bile samo jadne ivotinje koje niko nita
nije pitao.
Tuna Eliza je poela da plae, mislila je na svoju brau koji su bili
negdje u dalekoj divljini. Tako tuna, ona se iskrala iz oevog dvora i,
preko njiva i bara, uputila se u veliku umu. Ona jo nije znala kuda e,
ali je osjeala nesavladivu tugu za svojom braom koja su bila otjerana od
kue kao i ona sama, pa najzad odlui da ih trai.
Tumarajui tako, u kasno predveerje se nala u nekoj umi. Ve je
bila daleko od svih puteva i staza i sada joj nije preostalo drugo nego da u
umi saeka svitanje. Legla je na meku mahovinu a glavu naslonila na
stari panj. Svuda je vladala tiina, vazduh je bio blag, a oko nje, po travi i
mahovini, kao stotine zelenih vatrica, svjetlucale su stotine svitaca. A kad
bi rukom dotakla neku granu, s nje bi svici posuli kao zvjezdana kia.
itavu no je sanjala svoju brau. Opet su se igrali kao djeca,
dijamantnom pisaljkom su pisali po zlatnoj tablici i listali onu divnu
slikovnicu to je vrijedila pola kraljevine. Ali nisu vie pisali samo crtice
i kruie, nego su pisali o smjelim podvizima i svemu to su doivjeli i
iskusili. A u njihovoj slikovnici sve je oivjelo ptice su pjevale, ljudi su
izlazili iz nje i razgovarali sa Elizom i njenom braom, a kada bi Eliza
okrenula list, oni bi opet uskoili u slikovnicu da bi odrali red i poredak.
Kad se Eliza probudila, sunce je ve bilo visoko na nebu. Dodue,
ona sunce nije mogla vidjeti, jer su ga skrivale guste grane visokog
drvea, ali je vidjela kako se u umskoj tami njegove zrake njiu kao
lelujavo zlatno cvijee.
Svuda se osjeao miris zelenog rastinja, a ptice su veselo leprale
oko nje i samo to joj nisu sjedale na ramena. Sa svih strana se uo ubor
vode u njenoj okolini je bilo mnogo velikih izvora i potoci te vode su
tekli u oblinje jezero sa divnim pjeskovitim dnom. Svuda oko nje je bilo
bunje, ali su u tom bunju na jednom mjestu jeleni napravili prolaz i
Eliza je kroz njega otila na jezero. A povrina jezera je bila tako bistra i
zrcalno glatka da se moglo pomisliti da je to na njoj naslikana okolina
jezera. Na vodi se jasno ogledao svaki list, bio on na suncu ili u sjeni.
Kada je Eliza ugledala svoje lice u tom vodenom ogledalu, ona se
uplaila. Bilo je garavo i runo. Ali im je pokvasila svoju malu ruku i
obrisala oi i elo, opet je zasjalo njeno ljupko lice. Tada ona zbaci sa
sebe odjeu i zagazi u svjeu vodu.
Iz vode je izila ljepotica da joj nije bilo ravne meu princezama
itavog svijeta.
Kada se obukla i svoje duge kose splela u pletenice, pola je prema
uboreem izvoru, napila se vode i krenula dalje kroz umu ne znajui ni
sama kuda zapravo ide. Razmiljala je o svojoj brai. Muila je njihova
teka sudbina, ali ipak se nadala neemu dobrom. Idui tako, naila je na
divlju jabuku ije su se grane savijale od zrelih plodova. Tu je Eliza
ruala, a zatim je pritkama poduprla rodne grane da se ne lome i uputila
se u najmraniji dio ume. U umi je bilo tako tiho da je jasno ula ne
samo svaki svoj korak nego i svaki um lista na koji bi nagazila. Nigdje
nije bilo ni ptice ni zraka sunca. Visoka kronjasta stabla stajala su tako
gusto da joj se inilo da je okruena ogromnim plotom. Tu je vladala
takva samoa kakvu nikada ranije nije doivjela.
Spustila se tamna, pretamna no. Nigdje ni jednog jedinog svica da
bljesne iz mahovine. Ve sasvim umorna, ona je legla da spava. A kad se
ujutro probudila i krenula dalje, neoekivano je srela neku staricu sa
kotaricom jagoda. Starica joj je dala nekoliko jagoda i Eliza je upita je
li moda negdje u umi vidjela jedanaest prineva pretvorenih u konje.
Nisam odgovorila je starica, Ali sam juer vidjela jedanaest
divljih labudova sa zlatnim krunama na glavi kako sve jedan za drugim
plivaju niz rijeku.
I starica povede Elizu do oblinje strmine ispod koje je vijugala ta
rijeka. Drvee du obale prualo je svoje grane preko rijeke, a grane
izvaljenih stabala su nad rijekom stvarale zeleni svod.
Oprostivi se sa staricom, Eliza je krenula niz rijeku i najzad stigla
na morsku obalu.
Pred njom se sada prualo divno more u svoj svojoj ljepoti. Ali
nigdje nije bilo ni jedne jedine lae, pa ni amca, kojim bi mogla nastaviti
put. Posmatrala je bezbrojne kamenie oko sebe koje je voda zaoblila i
uglaala. I staklo, i gvoe i svaki kamen, sve je voda oprala i oblikovala,
iako je bila mnogo meka od njenih njenih ruku.
Gledala je to sve oko sebe i razmiljala:
"Kako je voda neumorna u svom poslovanju. Kako ona sve umeka i
uglaa! Hvala vam na toj pouci, bistri i brzohodi talasi! Vi ete i mene
spojiti s mojom braom, to mi srce moje govori!"
Idui tako po alu, najednom ugleda pred sobom bijelu traku od
labuih pera. Bilo ih je jedanaest, i ona ih skupi u buketi. Na tom
bijelom buketiu su jo blistale bistre kapljice. Ko bi mogao znati da li
su to bile suze ili kapljice rose?! Na obali nije bilo nikoga, ali Eliza nije
osjeala usamljenost, jer je pred njom bilo to vjeito ivo more, na njemu
se za nekoliko asova dogodi vie promjena nego na jezeru za godinu
dana! Na nebu se pojavi crni oblak, i more pocrni! Vjetar dune, valovi se
diu i pjenua se itavo more! Vjetar utihne, nebo se zarumeni i more se
pretvori u ruinu laticu! More je as zeleno, as bijelo. I ma kako bilo
mirno, ono se uvijek pomalo leluja, voda se die i sputa kao grudi
usnulog dojeneta.
Upravo kada je ve sunce zalazilo, Eliza ugleda onih jedanaest
bijelih labudova sa zlatnim krunama na glavi kako se sputaju na zemlju.
Letjeli su jedan za drugim i izgledali kao neka dugaka bijela traka. Eliza
se brzo pope na oblinji breuljak i tek to se sakri u grmlje, labudovi se
poee sputati razmahujui svojim velikim bijelim krilima.
Kada sunce utonu u vodu, sa labudova spade perje i sada se pred
njom pojavi jedanaest prineva, jedanaestoro njene brae. Eliza kriknu od
radosti. Iako su se mnogo promijenili, ona je odmah itavim svojim
biem osjetila da su to njena braa, i ona im potra u zagrljaj zovui ih
poimenice. Vidjevi da je to njihova sestra, braa se silno obradovae.
Postala je prava ljepotica! Smijali su se i plakali dok su priali jedno
drugom ta su sve preivjeli. Sada su svi shvatili koliko je njihova
maeha zla i opaka ena.
Mi letimo kao labudovi dok je sunce na nebu objanjavao joj je
najstariji brat. A kad sunce zae, mi opet dobijamo ljudski oblik. Zato
moramo paziti da pri zalasku sunca stignemo na kopno, jer ako bismo se
tada zatekli u visinama, ovako pretvoreni u ljude, pali bismo i tako
stradali. Mi ne ivimo ovdje, nego tamo s one strane mora. Tamo je isto,
ovako lijepa zemlja, samo izmeu njih nema nijednog ostrva gdje bismo
mogli da prenoimo na naem dugom putu. Ima samo jedna usamljena
stijena nasred mora, ali ona je tako malena da na nju moemo stati samo
ako stojimo jedan uz drugoga. Kada je more nemirno, voda tako prti
iznad nas da se jedva drimo na stijeni. Ali dobro je ipak to postoji bar ta
stijena, jer na njoj prenoimo u ljudskom obliku. Da nije te stijene, ne
bismo mogli dolaziti u na zaviaj, jer za taj let su nam potrebna dva
najdua dana u godini. A ovdje moemo da ostanemo samo jedanaest
dana godinje. Mi svaki put letimo preko ove ume, jer tako moemo da
vidimo dvor u kojem smo roeni i gdje ivi na otac. A moemo da
vidimo i toranj na crkvi u kojoj nam je majka sahranjena. Ovdje nam je
rod svako drvo i svaki grm. Ovdje po livadama jure konji vilenjaci kakve
smo gledali u naem djetinjstvu. Stari ugljar pjeva pjesme uz koje smo
kao djeca igrali. Ovo je na zaviaj i, evo, i tebe smo sada u njemu nali!
Na alost, samo jo dva dana emo ovdje ostati, a onda moramo, opet
preko mora, u jednu divnu zemlju. Samo ne znam kako bismo i tebe
poveli sa sobom. Nemamo ni broda ni amca ...
A kako bih ja mogla da vas spasim? pitala ih je zabrinuta sestra.
itavu no su tako proveli u razgovoru i tek pred zoru su malo
pridrijemali.
Elizu je probudilo utanje labuih krila. Njena braa su se opet
pretvorila u velike ptice, napravili su krug iznad ume a onda su se
izgubili u daljini. Samo jedan od njih, i to onaj najmlai, ostao je s njom.
Taj mladi labudi je stavio glavu na njeno krilo, a ona ga je milovala, po
bijelom perju. itav dan su bili zajedno njih dvoje, a predvee, kad je
sunce zalo, vratili su se i ostali labudovi i opet se pretvorili u mladie.
Sutra moramo svi odavde i neemo se vratiti za godinu dana
rekao joj je najstariji brat. Ali ni tebe ne moemo ovdje ostaviti. Reci
ima li hrabrosti da poe s nama? Ako nae ruke mogu da te nose kroz
umu, onda e valjda i naa krila biti toliko jaka da te na njima ponesemo
preko mora.
Ah, ponesite me, draga moja brao! uzviknula je Eliza.
itavu no su proveli pletui mreu od tankog vrbovog prua i
ilave rogozine, a kad su opleli mreu u nju je legla Eliza. Ujutro, kada se
pojavilo sunce i njena braa se preobrazila u labudove, oni kljunovima
uhvatie mreu i poletjee pod oblake. Eliza je jo spavala, a sunane
zrake su padale po njenom licu, pa jedan od labudova se die iznad njene
glave da joj svojim irokim krilima pravi hlad.
Ve daleko su bili od kopna kada se Eliza probudila. Ona je mislila
da sanja, tako joj je izgledalo udno da sada najednom u vazduhu plovi
preko mora. Pored nje je leala grana sa zrelim jagodama i sveanj
sonog korijenja. To je njen najmlai brat pripremio za njeno putovanje, i
ona se sada zahvalno nasmijeila najmlaem labudu koji je letio iznad nje
i tako joj pravio hlad.
Bili su tako visoko nad morem da im je prva laa koju su ugledali
izgledala kao bijeli galeb na vodi. A jedan veliki oblak koji su ostavili iza
sebe izgledao im je kao neka planina. Na njemu je Eliza vidjela svoju
sjenku i sjenke labudova, koje su sada imale dinovske razmjere. Takav
prizor nikada prije nije vidjela. Ali to se sunce vie dizalo, sjenke su bile
sve dalje a onda su i sasvim nestale.
Cijeli dan su labudovi letjeli i sjekli vazduh kao zvidee strijele,
iako su sada, nosei sestru sa sobom, letjeli neto laganije nego obino.
Najednom je poelo nevrijeme, a i vee se pribliavalo. Eliza se sada
bojala da e sunce ubrzo zai, a usamljene stijene jo nije bilo na vidiku.
Labudovi su sada sve jae razmahivali krilima. Ah, to oni zbog nje nisu
mogli da lete bre! Uskoro e sunce zai, oni e se preobraziti u ljude i
zajedno s njom e se sruiti u more i udaviti se. Sada im se pribliavao
veliki crni oblak i fijukom vjetra nagovjetavao buru. Munja za munjom
je sijevala, a oblaci su se gomilali i prijetili da srue sve pred sobom.
Eliza je sa zebnjom gledala kako sunce zalazi. Ono je ve bilo
napola u moru kad je ugledala onu stijenu, ona je sada kao tuljan virila iz
vode. Sunce je brzo tonulo i ve je samo jednim krajikom, kao neka
zvijezda, svijetlilo kada je Eliza osjetila tlo pod nogama.
Drei se za ruke i zbijeni jedno uz drugo, braa su zajedno sa
svojom sestrom stajala na vrhu stijene. More je udaralo u stijenu i kao
pljusak ih oblivalo sa svih strana. Nebo je neprestano sijevalo, a gromovi
su tukli jedan za drugim. Ali sestra i braa su se vrsto drali za ruke i
pjevali pjesme iz djetinjstva da se tako ohrabre i utjee.
U svitanje novog dana opet se izvedrilo i nebo je bilo isto kao
umiveno. im se sunce pojavilo, sa stijene su poletjeli labudovi. More je
bilo jo uvijek uzburkano i Elizi je odozgo izgledalo da se bijela pjena na
ustalasanoj tamnozelenoj povrini pretvarala u milione nestanih
labudova.
Kad se sunce izdiglo, Elizi se najednom uini da u vazduhu vidi
neku brdovitu zemlju sa blistavim gleerima, a usred te zemlje ogromni
zamak sa bijelim stupovima. Ispod zamka su se vidjele palmove ume i
raskono cvijee sa cvatovima krupnim kao vodeniki rvnjevi. Ona
zapita brau da li je to ta zemlja u koju putuju, ali labudovi odmahnue
glavom: ne, to je samo fatamorgana sa svojim uvijek novim i novim
vazdunim zamkovima.
I dok je Eliza tako netremice buljila u tu sliku, najednom se sruie
ona brda, ume i zamkovi i ostade samo dvadesetak potpuno jednakh
visokih crkvenih tornjeva i iljatih prozora. Sada joj se inilo da i orgulje
uje, ali to je bilo samo brujanje morskih valova. Kada su se pribliili tim
crkvama, one se najednom pretvorie u itavu flotu to je plovila ispod
njih. A kada se Eliza bolje zagledala, vidjela je samo talas morske
izmaglice. Da, pred njom su se tako redale sve promjena za promjenom,
dok najzad nije ugledala i zemlju u koju su putovali.
Pred njom su se sada uzdizala divna plaviasta brda obrasla
kedrovom umom, a izmeu njih su se bjelasali gradovi i zamkovi.
Jo prije zalaska sunca oni su se spustili na zemlju i smjestili ispred
jedne pilje, obrasle zelenom lozom. Elizi se sada inilo da vidi pred
sobom zelenilom vezeni ilim.
Da vidimo ta e noas sanjati! rekao joj je najmlai brat
pokazujui joj njenu spavau sobu.
Najvie bih voljela kada bih sanjala kako da vas spasim! rekla je
Eliza.
Ta misao je Elizu toliko proganjala da je ni u snu nije naputala.
Sanjala je kao da opet leti, ali sada prema onim dvorcima fatamorgane a u
susret joj dolazi neka divna vila, ali nekako slina onoj starici to joj je u
umi dala jagoda i od koje je doznala ono o labudovima sa zlatnim
krunama na glavi. Starica je sada savjetovala:
Tvoja braa se mogu spasiti ako ti bude hrabra i uporna. More je
meke od tvojih mekih ruku, a ono opet izgladi i preinai i najtvre
kamenje. Ali ono ne osjea bolove koje bi tvoji prsti osjetili. Ono nema
srca, ne zna za strah i ne trpi muke koje ivo stvorenje mora da pretrpi.
Pogledaj ovu koprivu u mojoj ruci! Ovakva biljka raste i oko pilje u
kojoj ti spava. Ali ti treba da nabere onih kopriva to rastu na groblju.
Naberi ih dosta i ne osvri se na to to e te ariti i po rukama stvarati
mjehurie. Onda ih dobro nogama izgazi, i dobie lan, a od lana pletivo,
pa e od njega isplesti jedanaest pancirnih koulja s dugakim rukavima.
Onda te koulje nabaci na jedanaest labudova i tvoja e braa biti
osloboena od zlih arolija. Ali dobro zapamti ovo: makar to trajalo i
godinu dana, ti za to vrijeme ne smije progovoriti! Prva rije koju bi
izgovorila bila bi smrtonosni ma u srca tvoje brae. Od tvog jezika
zavisi njihov ivot. Dobro to zapamti!
Tako ree starica i koprivom je oari po ruci. Eliza se probudi i
pogleda oko sebe. Vidjela je da je sunce ve izgrijalo i da je osvjetljavalo
koprive kakve je u snu vidjela. Ona izae iz pilje i prihvati se posla.
Svojim njenim rukama je brala koprive koje su prile kao eravica.
Mjehurii su joj iskakali po koi, ali ona je bila spremna na sve samo da
spasi svoju brau. Bosim nogama je gazila po koprivama i prela niti od
njihovog zelenog lana.
Njena braa su se uplaila kada su se vratila u zalazak sunca i nali
je nijemu i unakaenu. Pomislili su da ju je opet zaarala njihova pakosna
maeha, ali kad su vidjeli njene ruke, shvatili su da je to ona sve inila
radi njih. Najmlai brat je tada zaplakao i gdje god bi njegova suza
kanula po njenim rukama, tu su nestajali mjehurii i prestajali bolovi.
itavu no je provela u poslu, jer je urila da to prije spasi svoju
brau. I sljedeeg dana, dok su labudovi letjeli, ona je sjedila sama, ali joj
nije bilo dosadno. Jednu koulju je ve zavrila i poinjala drugu.
Najednom se u brdima zauo lovaki rog. Glasovi su dolazili sve
blie i ona se uplaila, a pogotovo kada se zauo i lave pasa. Onako
uplaena, potrala je u pilju, svezala skupljenu i ispredenu koprivu u
jedan sveanj i sjela na njega.
Upravo tada je u pilju utrao veliki pas, a za njim jo jedan, pa jo
jedan. Oni zalajae i odmah otrae. Samo malo kasnije lovci zajedno sa
svojim psima stigoe pred pilju. Najljepi meu tim lovcima bio je kralj
te zemlje. On prie Elizi i zasta iznenaen nikada u ivotu nije vidio
tako lijepu djevojku.
Odakle ti ovdje, drago dijete? upita je kralj.
Umjesto odgovora, Eliza samo pokrenu glavom i pod pregau sakri
svoje koprivama isprene ruke da kralj ne bi vidio koliko se ona rtvuje
za svoju brau.
Poi ti s nama! rekao joj je kralj. Ne moe ti ovdje ostati. Ako
si tako dobra kao to si lijepa, kod mene e ivjeti u svili i kadifi i na
glavi nositi zlatnu krunu. ivjee u mom najraskonijem dvorcu.
Ne rekavi vie nita, kralj je podie na svog konja. Videi kako
Eliza plae i kri prste, kralj joj ree:
Ja ti elim samo dobro i sreu! Bie mi zahvalna za ovo! i krenu
prema brdima, a za njim krenue i svi ostali lovci.
Na zalasku sunca stigli su u prestonicu sa mnogobrojnim crkvama i
kupolama. Kralj je uveo Elizu u dvorac sa vodoskocima i visokim
mramornim dvoranama ije su tavanice bile raskono ukraene
raznobojnim slikarijama. Ali nita od toga Eliza nije gledala, ona je samo
plakala i tugovala. Bezvoljno se prepustila dvorkinjama da joj oblae
kraljevsku odjeu, da joj upliu biser u kosu i navlae dragocjene
rukavice na koprivama isprene ruke.
Kad se tako ukraena pojavila u dvorani, cio dvor se poklonio pred
tom neopisivom ljepoticom.
Kralj je sada odluio da mu Eliza bude nevjesta, iako je crkveni
starjeina klatio glavom i aptao mu da je ta umska ljepotica, po svoj
prilici, vjetica koja je svima zaslijepila oi, pa i njega, samog kralja,
omaijala.
Ali se kralj nije osvrtao na to. Naredio je da svira muzika, da slue
najbolja jela i da najljepe plesaice pleu oko nje.
Zatim isu je proveli kroz mirisne cvijetnjake i razne dvorane, ali se
ni najmanji trag oduevljenja nije pojavio na njenim blijedim usnama niti
u njenim oima. Njeno srce je bilo obuzeto tekom tugom.
Najzad kralj otvori pred njom jednu malu odaju upravo pored njene
spavaonice. itava odaja je bila ukraena dragocjenim zelenim ilimima i
sasvim je liila pilji u kojoj je ona ivjela. Na podu je leao sveanj
njenog prediva, a sa tavanice je visila pletena pancirska koulja. Sve je to
u dvor donio jedan od lovaca kao neobinu i zanimljivu rijetkost.
Evo, ovdje moe da sanjari o svom bivem prebivalitu! rekao
joj je kralj. Moe da se bavi poslom kojim si se i tamo bavila. Usred
ovog ovdje sjaja moda e te veseliti sjeanje na prole dane.
Kad je Eliza ugledala svoje predivo i pancirnu koulju, ona se prvi
put nasmijeila i prvi put joj se vratilo njeno rumenilo. Pomislivi na
spasenje svoje brae, ona poljubi kralja u ruku, a kralj je privi sebi na
grudi i naredi da sva crkvena zvona objave svadbenu sveanost.
Eto tako je nijema umska ljepotica postala kraljica ove lijepe
zemlje.
Crkveni starjeina je stalno aptao kralju rune rijei, ali otrov te
sumnje nije dopirao do kraljevog srca. Bio je ve zakazan i dan svadbe i
trebalo je da crkveni starjeina stavi krunu na Elizinu glavu, a on joj je iz
pakosti obruom od krune nemilosrdno pritisnuo glavu da joj bar tako
nanese bol. Ali ona to nije osjetila, njeno srce je stezao mnogo bolniji
obru tuga za dragom braom.
Njena usta su bila nijema, jer je znala da bi samo jedna njena rije
liila ivota njenu brau. Ali zato su njene oi zraile dubokom ljubavlju
prema plemenitom i lijepom kralju, koji je sve inio da joj prui
zadovoljstvo i radost. Ona ga je cijelim svojim biem iz dana u dan sve
vie voljela. Oh, kad bi samo mogla da mu nekako ispria svoje jade i
nevolje! Ali, eto, morala je da uti da bi dovrila svoje djelo. Zato se ona
nou iskradala u onu svoju malu odaju i tu plela koulju za kouljom. Ali
kad je poela da plete sedmu koulju, nestalo joj je prediva.
Ona je znala da koprive koje su joj potrebne rastu na groblju, ali nije
znala kako da ode na groblje.
O, ta su bolovi u mojim prstima prema patnji koja mi srce mui!
jadala se ona sama sebi. Ja moram pomoi mojoj brai, pa neka bude
ta e biti! i ona se sa zebnjom u srcu iskrade iz dvorca kao da je
odlazila na neko zlodjelo. Izila je u mjeseinom obasjan vrt i dugakom
alejom dola na put koji je vodio na groblje. Kad je ula u groblje, vidjela
je na jednoj velikoj nadgrobnoj ploi nekoliko odvratnih vjetica. Eliza je
morala da proe upravo pored tih vjetica, ali je i to uinila, nabrala je
kopriva i vratila se u dvorac.
Samo jedan jedini ovjek ju je vidio, a to je bio crkveni starjeina.
On je sada gunao: "Eto, zar ja nisam rekao da s kraljicom neto nije u
redu i da je ona vjetica koja je opinila i kralja i itav narod."
U ispovjedaonici on ispria kralju sve ta je vidio i ega se
pribojava. Kad je izgovorio te teke rijei protiv kraljice, na slikama se
zaklatie glave svetaca kao da su htjele da kau: "Nije to istina! Eliza je
neduna!" Ali crkveni starjeina je to kralju drukije protumaio. On je
rekao da su to sveci klimanjem glave potvrdili istinitost njegovih rijei.
Kad je to kralj uo, niz lice mu se skotrljae dvije krupne suze. Sada
mu se u srcu zametnula teka sumnja. Pretvarajui se da spava, nou je
pratio Elizu, i zaista se uvjerio da Eliza svake noi izlazi iz spavaonice i
odlazi u svoju malu odaju.
Sada je kraljevo lice svakog dana postajalo sve mranije. Eliza se
zabrinula, nikako nije mogla da razumije zato je kralj takav. Sve to je
inila inila je radi svoje brae! Sada su na svilu i kadifu kraljevskog
dvora padale njene gorke suze blistave kao isti biser. Svi koji su vidjeli
tu rasko to ju je okruivala, sa zaviu su uzdisali, a ona je u toj raskoi
plakala.
Ali Eliza je i dalje plela i urila da to prije zavri svoj posao. Ostalo
joj je da isplete samo jo jednu koulju. Ali sada joj je opet nestalo
prediva. Morala je jo jednom da ode na groblje i da nabere kopriva. Jeza
je hvatala pri pomisli na groblje i one vjetice, ali ljubav prema brai je
bila jaa od njenog straha.
I Eliza je ponovo pola na groblje. Ali sada su za njom poli i kralj i
crkveni starjeina. Oni su budno pratili svaki njen korak. Vidjeli su kako
je prola kroz kapiju groblja. A kada i oni uoe u groblje, vidjee
vjetice to ih je i Eliza vidjela, i kralj se zakrenu i prostenja:
Pa zar je i ona jedna od njih? Ona, ija je glava jo ove noi
poivala na mojim grudima!
I kralj je donio odluku:
Neka joj narod sudi!
A narodna presuda je glasila da se vjetica na lomai spali! Iz
raskonog kraljevog dvora Elizu su odveli u mranu i memljivu tamnicu,
kroz ije je reetke duvao hladan vjetar. Do sada je spavala u svili i
kadifi, a sada su joj dali da spava na svojim koprivama i da se pokriva
kouljama to ih je oplela za svoju brau.
Ni slutili nisu da su joj dali upravo ono to je najvie eljela. Ona se
opet prihvatila svog posla, i dok je napolju djeurlija pjevala o njoj
pjesme rugalice, ona je plela jedanaestu koulju.
U samo predveerje neto je zautalo pred gvozdenom reetkom i
ona je ugledala labue krilo. To je, eto, najmanji labud, njen najmlai
brat, pronaao svoju sestru. Ona je zaplakala od velike radosti, iako se
pribojavala da je to moda posljednja no u njenom kratkom ivotu.
Radovala se, jer se njen posao ve bliio kraju, a i njena braa su, eto,
stigla!
Kako je ve obeao kralju, crkveni starjeina je doao da bude kod
Elize u njenim posljednjim asovima ivota. Na sva njegova pitanja ona
je samo odmahivala glavom i oima ga molila da ide i da je pusti na miru,
jer te noi ona je morala zavriti posljednju koulju kako sve njene muke,
suze i besane noi ne bi bili uzaludni. Poslije novih grdnji i uvreda,
crkveni starjeina je najzad otiao, a Eliza je, uvjerena da je nevina,
nastavila svoj posao.
Mievi su trkarali oko njenih nogu, dovlaili koprive i tako joj
pomagali, drozd je stajao na gvozdenoj reetki i itavu no joj pjevao i
hrabrio je.
U zoru, kada je do izlaska sunca ostalo samo sat vremena, pred
kapiju dvora je stiglo jedanaestero brae i zatrailo da ih straari puste
pred kralja. Ali straari su im odgovorili da kralj jo spava i da ih ne
mogu pustiti. Braa su molila i prijetila, a onda je dola i zagrajala i
dvorska straa, pa se i kralj digao da vidi ta se to dogaa. U tom trenutku
dogodilo se neto neoekivano - sunce je granulo, nestalo je onih jednaest
prineva, a iznad dvora je poelo da krui jedanaest bijelih labudova.
Kroz gradsku kapiju ve se tiskala svjetina, svak je htio da vidi
spaljivanje vjetice. Neko jadno kljuse vuklo je kola u kojima je sjedila
Eliza. Na nju su navukli neku dugaku haljinu od kostrijeti. Njena divna
plava kosa padala je preko lica, a lice joj je bilo blijedo kao da u njemu
vie nije bilo ni kapi krvi. Njene blijede usne su se micale a prsti su jo
uvijek grevito pleli posljednju koulju. ak na putu na gubilite ona nije
prekidala zapoeti rad dovravala je posljednju koulju.
Iskupljena svjetina joj se rugala:
Pogledaj vjetice kako guna! Ni molitvenika nema u rukama,
nego i dalje ara! Raupajte joj to u hiljadu komadia!
I sada iskupljena gomila jurnu prema kolima da joj pokida pancirne
koulje. Ali najednom doletje jedanaest labudova, padoe oko nje i
poee razmahivati svojim velikim krilima. Gomila zastade i uplaeno
ustuknu.
To je znak s neba! Sigurno je nevina! aputali su mnogi, ali se
niko nije usuivao da to glasno kae.
Kada su kola stala i kada je ve krvnik htio zgrabiti za ruku, ona je
na labudove nabacila svojih jedanaest koulja i najednom se pojavilo
jedanaest divnih i krnih prineva. Samo je najmlai princ umjesto lijeve
ruke jo imao labue krilo na njegovoj koulji nije stigla da dovri lijevi
rukav.
I ve sljedeeg trenutka Eliza uzviknu:
A sada ve mogu da govorim! Znajte ja sam nevina!
A narod, koji je sve vidio ta se na njegove oi dogodilo, poklonio se
pred Elizom, tom plemenitom junakinjom. Ali ona nita od toga nije
vidjela, ona je, onako izbezumljena od sree, nemono pala u zagrljaj
svojoj brai. Bila je ve smrtno izmorena neizvjesnou i strahovanjem za
ivot svoje brae.
Da, ona je nevina! uzbuenim glasom je uzviknuo njen najstariji
brat.
I dok je on tako objanjavao okupljenom narodu ta se sve dogodilo,
oko njih se irio miris kao miris bezbrojnih rascvjetalih rua, jer se ve
svaka cjepanica na potpaljenoj lomai pretvorila u ruino drvo i sada se to
sve pretvorilo u ogromni ruin grm sa svjeim crvenim cvjetovima. A na
vrhu tog cvjetnog spomenika kao zvijezda je blistao veliki bijeli cvijet.
Taj cvijet je ubrao kralj i njime ukrasio Elizine grudi, u kojima je
sada blaeno kucalo njeno plemenito srce.
Sva crkvena zvona su sada zvonila sama od sebe a nad gradom su u
velikim jatima kruile vesele ptice.
Ogromna svadbena povorka je krenula prema dvoru.
Takvu svadbu jo nijedan kralj nije imao.


DJEVOJICA SA IBICAMA

Napolju je bilo strano hladno. Snijeg je padao i poelo je da se
smrkava. Bilo je posljednje vee u godini vee uoi Nove godine. Po toj
hladnoi i mraku ulicom je ila jedna gologlava i bosonoga djevojica.
Dodue, imala je na nogama neke papue kada je pola od kue, ali kakva
joj je bila korist od njih kada su to bile velike papue koje je prije nosila
njena majka. One su bile tako velike da su joj spale s nogu kada je
potrala da se ukloni ispred kola to su projurila ulicom. Jednu papuu
vie nije mogla da nae a s drugom je umakao neki djeak i doviknuo joj
da e mu ta njena papua posluiti kao kolijevka kad mu se rodi dijete.
Tako je sada ta djevojica ila bosih, crvenih i plavih noia od
studeni. U staroj kecelji je nosila sve svoje ibice, a jednu kutiju je drala
u ruci. itav dan nije prodala ni jednu jedinu kutiju ibica, nije dobila
nijednu paru. Gladna, prozebla i potitena, lutala je jadnica sve dalje.
Snjene pahuljice padale su po njenoj dugakoj, svijetloj kosi koja se
divno kovrdala niz njen potiljak, ali ona nije ni mislila na taj svoj ukras.
Svi prozori su bili osvijetljeni, a po ulicama se irio miris gujeg peenja
svuda se pripremao doek Nove godine, pa je i ona sada mislila na to.
Ona se uurila u jednom uglu izmeu dvije kue, od kojih je jedna
malo vie trala na ulicu. Noice je podvila poda se, ali joj je ipak bilo
sve hladnije. A kui nije smjela da ide, jer nije prodala nijednu kutiju
ibica, nije dobila nijednu paru, i otac bi je istukao. A ta e i tamo, i kod
kue je isto tako hladno. ivjeli su u potkrovlju i vjetar je duvao sa svih
strana, iako su najvee rupe zapuili slamom i krpama. Ruice su joj se
sasvim ukoile od studeni. Ah, samo da upali jednu ibicu malo bi se
ogrijala! Da o zid kresne samo jednu ibicu zagrijala bi prste! Ona kresnu
jednu ibicu i odmah buknu plamen. ibica je gorjela kao svijea i bilo je
tako toplo dok je drala ruku nad njom. Bila je to udesna svjetlost i
djevojici se inilo da sjedi pored velike tople eljezne pei sa sjajnim
mesinganim ukrasima. Ona isprui noge da i njih malo zagrije, ali se tog
trenutka plamen ugasi nestade pei i djevojica osta sa drvcetom
dogorjele ibice u ruci.
Ona kresnu jo jednu ibicu, pa i ona zaplamsa, i zid po kojem zasja
postade providan poput koprene. Mogla je da gleda pravo u sobu gdje je
bio postavljen sto sa istim bijelim stolnjakom i divnim posuem od
porculana. A na stolu se pui peena guska punjena ljivama i jabukama.
Ali to je bilo jo ljepe ta guska je skoila sa stola i, onako sa
viljukom i noem u leima, preko sobe zagegala prema njoj. I upravo
kada guska doe pred sirotu djevojicu, ugasi se ibica i pred njom osta
samo debeli i hladni zid.
Kada upali novu ibicu, pred njom se ukaza prekrasna jelka. Bila je i
vea i ljepe ukraena nego ona to je prole godine kroz staklena vrata
vidjela kod onog bogatog trgovca. Hiljade svjeica je gorjelo na zelenim
granicama, a arene slike, kao one u duanskim izlozima, gledale su
pravo u nju. Djevojica izdie obje ruke prema svjeicama i ibica se
ugasi. Ali one mnogobrojne svjeice poee da se diu sve vie i vie, a
onda se pretvorie u sjajne zvijezde. Jedna od njih pade i ostavi za sobom
dugaki plameni trag.
"Sad je neko umro!" pomislila je djevojica. To je ona ula od
svoje pokojne bake koja je govorila: "Svaki put kad padne zvijezda,
neija dua krene u nebo."
Kada djevojica kresnu novu ibicu, oko nje sve zasja i u tom sjaju
pojavi se njena baka sva blistava, blaena i zadovoljna.
Bako! viknu djevojica. Uzmi me sa sobom! Znam da e
nestati im se ibica ugasi kao to je nestala i ona topla pe i divno guje
peenje i ona krasna velika jelka!
Da i baka ne bi iezla, djevojica brzo zapali sav ostatak ibica iz
kutije. ibice planue i sve zablista kao usred bijela dana. Nikada joj
ranije baka nije izgledala tako lijepa i tako velika. Ona uze djevojicu u
naruje i ponese je visoko, visoko u veliku radost i prijatnu toplinu. Sada
je djevojica bila na nebu i vie nije bilo ni zime, ni gladi ni straha ...
A ujutro, u onom uglu izmeu dvije kue, nali su je rumenih obraza
i sa osmijehom na usnama bila je mrtva. Smrzla se posljednje veeri u
staroj godini. Prvo jutro nove godine zateklo je mrtvu djevojicu sa
ibicama.
Pred njom je lealo mnotvo gotovo potpuno izgorjelih ibica.
Htjela je da se ogrije! govorili su prolaznici.
A niko ni slutio nije kakve su divne slike lebdjele pred njom kada je
sa svojom bakom zaplovila u novogodinju radost.


KRESIVO

Cestom je stupao jedan vojnik: jedandva, jedan-dva! Na leima je
nosio ranac a na boku mu se sablja klatila. Bio je u ratu i sada se kui
vraao. Na drumu ga sretne neka stara i odvratna vjetica, donja joj se
usna gotovo do prsiju otromboljila.
Dobro vee, vojnie! Kako ti je lijepa sablja i kako ti je ranac
veliki. Pravi si vojniina! A sada bi mogao i do blaga da doe.
Hvala ti lijepo, stara vjetice! odgovorio je vojnik.
Vidi li ovo veliko drvo? upita vjetica i pokaza na stablo to se
pored njih nalazilo. Ono je unutra sasvim uplje. Kad se popne na vrh,
vidjee rupu. Kroz nju se spusti polagano i dospjee na dno. Uetom u
te svezati oko pasa, pa im vikne, ja u te izvui!
A to u u drvetu? upita vojnik.
Da uzme novaca! odgovori vjetica. I zapamti: kada stigne
na dno drveta, nai e se u jednom velikom hodniku. U tom hodniku je
svijetlo, jer tamo gori na stotine svjetiljki. Tamo e vidjeti troja vrata.
Lako e ih otkljuati, kljuevi su u bravama. Kad ue u prvu odaju,
nasred poda e vidjeti veliki sanduk i na njemu psa sa oima kao ajne
olje. Ali ti se nita ne plai. Ja u ti dati ovu moju pregau sa plavim
kockicama, prostri je na pod i na nju posadi psa. Tada ve moe da
otkljua sanduk i da uzme novaca koliko hoe. To je bakarni novac. A
ako vie voli srebro, onda ui u drugu odaju. Tamo sanduk sa novcem
uva pas sa oima kao dva vodena rvnja. Ali ni njega se ti ne plai.
Samo ga posadi na moju pregau i uzimaj novaca koliko hoe. A ako
vie voli zlato, ui u treu odaju. Samo da zna: pas koji uva zlato ima
oi kao dvije okrugle kule. Ali ti se ni njega ne plai. Samo ga stavi na
moju pregau i uzimaj zlata koliko hoe!
Pa nije to loe! ree vojnik. Ali ta treba tebi da dam, stara
vjetice? Sigurno i ti neto trai?
Nita! doeka vjetica. Nijedne pare ti ne traim! Samo ti meni
donesi staro kresivo to ga je moja baba zaboravila kad je tamo zadnji put
bila.
E, dobro pristade vojnik. Hajde vei mi ue oko pasa!
Evo ga! doeka stara vjetica. A evo i moje pregae sa plavim
kockicama.
I vojnik se pope na stablo, spusti se na dno i nae se u hodniku gdje
je gorjelo na stotine svjetiljki.
im otvori vrata prve odaje, na njega se izbuljie dva oka kao dvije
ajne olje.
Dobro si ti uvar! ree vojnik psu i stavi ga na pregau. Otvori
sanduk i pune depove natrpa bakarnim novcem. Zatim zakljua sanduk,
stavi psa na njegovo mjesto i poe u drugu odaju.
Kad tamo zaista, na sanduku sjedi jo straniji pas. Oi mu kao dva
vodenika rvnja.
to tako bulji u mene! ree vojnik. Moglo bi ti oima
nakoditi! To ree i stavi psa na vjetiinu pregau. A kad vidje koliko
je srebrnjaka u sanduku, on iz depova pobaca bakreni novac, pa i
depove i ranac natrpa samim srebrom.
Tako natovaren ode u treu odaju. Kad tamo uas! Ogromni pas, a
oi mu kao dvije okrugle kule, okreu se kao da su na tokovima.
Dobar vee! pozdravi ga vojnik pa i nehotice skide kapu s glave,
jer takvo udovite nikad u ivotu nije vidio. Ipak se nekako pribra i
pomisli: sada na posao! Skide psa na pod. Otkljua sanduk. Boe mili! Tu
je toliko zlatnika da bi mogao kupiti itav Kopenhagen, sve eerleme,
sve olovne vojnike, sve bieve i sve drvene konjie itavog svijeta. O,
koliko je tu zlatnika!
Sada vojnik pobaca sve srebrnjake iz depova i ranca i zlatnicima
natrpa ne samo depove i ranac nego i kapu i izme, natrpa ih tako da je
jedva mogao da ide. Imao je zlata kao pljeve! Sada psa vrati na sanduk,
zalupi za sobom vrata i viknu kroz upljinu stakla:
Gotovo je, vuci, stara vjetice!
Jesi li ponio kresivo? upita vjetica.
Ah, zaista! sjeti se vojnik. Kresivo sam zaboravio!
Kad se vrati sa kresivom, vjetica ga izvue i on se opet nae na
drumu, ali sada su mu i depovi, i ranac, i izme i kapa bili puni zlatnika.
A to e ti to kresivo? upita vojnik.
To se tebe ne tie! odgovori vjetica. Ti si dobio svoj novac, a
meni daj moje kresivo!
Ne lupetaj! doeka vojnik. Nego govori ta e ti kresivo, ili u
ti ovom sabljom glavu otfikariti!
Neu da kaem! proita vjetica.
A vojnik ti zamahnu sabljom i odrubi joj glavu. Kad je vjetica pala
na zemlju, on je istresao zlatnike u njenu pregau, prebacio zaveljaj
preko ramena, gurnuo kresivo u dep i uputio se u grad.
Bio je to lijep grad. Vojnik zae u najljepe svratite, iznajmi
najljepe sobe i narui najdraa jela, jer on je sada bio bogat ovjek i
imao je novaca napretek.
Stari ista obue se nasmijao njegovim starim i otrcanim izmama,
ali on je ve sljedeeg jutra kupio sebi divne izme i jo divnije odijelo, i
od vojnika se preobrazio u tako otmjenog gospodina da su mu svi
posjetioci krme rado prilazili i priali o ljepotama svog grada, o svom
kralju i princezi, njegovoj keri ljepotici.
A kako bih ja mogao vidjeti tu princezu? pitao je vojnik.
E, ne moe je vidjeti odgovarali su ljudi. Ona ivi u velikom
bakarnom dvorcu, zatiena je velikim bedemima i kulama. Osim kralja,
njenog oca, niko ne smije da joj se priblii, jer su joj prorekli da e se
udati za obinog vojnika, a tako neto kralj ne moe ni zamisliti.
"Eh, ba bi htio da je vidim!" mislio je vojnik. "Ali, eto, nikoga
ne putaju ni da priviri u taj dvorac."
Sada se vojnik odao lagodnom ivotu, iao je na razne predstave i
vozio se u kraljevski park. Ali lijepo je bilo od njega to je siromasima
davao dosta novaca, a darivao ih je jer je iz svoje prolosti vrlo dobro
znao kako je ivjeti bez prebijene pare. A sada je on bio bogat i lijepo
obuen ovjek, imao je mnogo prijatelja i oni su mu svi odreda govorili
da je pravi vitez, a to se bivem vojniku veoma dopadalo.
Ali poto je iz dana u dan troio novac a nije nita zaraivao, ubrzo
je ostao bez novaca, pa je morao napustiti one lijepe sobe u kojima je
stanovao i preseliti se u neku sobicu u potkrovlju. Sada je sam morao da
isti i krpi svoje izme. Niko mu vie od njegovih prijatelja nije dolazio,
jer su se morali penjati uz dugake i strme stepenice.
Jedne noi bilo je sasvim mrano, a on nije imao ni toliko novaca da
kupi svijeu, pa se najednom sjetio da je uz ono kresivo to ga je iznio iz
upljeg stabla bio i komadi svijee. On uze kresivo i im kresnu
otvorie se vrata i na njima se pojavi onaj pas iz prve podzemne odaje sa
oima kao ajne olje i upita:
ta zapovijedate, gospodare?
"Pazi, pazi" pomisli vojnik "to je neko udotvorno kresivo ako
pomou njega mogu da dobijem ta elim!"
Deder nabavi ti meni malo novaca ree on psu.
U tren oka pas nestade i odmah se vrati sa kesom novaca u zubima.
Tek sada je vojnik shvatio kako je to kresivo divna stvar! Znai, kad
jednom kresne, pojavi se pas koji je sjedio na sanduku sa bakarnim
novcem, kad dvaput kresne, pojavi se pas koji je uvao srebrnjake, a kad
triput kresne, pojavi se pas koji je uvao zlatnike.
Sad se na vojnik opet preselio u one lijepe sobe, opet je bio lijepo
odjeven i opet su ga posjeivali i cijenili njegovi prijatelji.
Opet mu jednog dana doe u glavu: ipak je to smijeno da se ne
moe vidjeti ta princeza! Svi kau da je jako lijepa, ali na ta joj ta ljepota
kad mora da ami u tom pustom bakarnom dvorcu s tolikim kulama!
Kako, zar ja ba nikako ne mogu da je vidim? A gdje je ono moje
kresivo?
On izvadi kresivo, i tek to kresnu, pred njim se nae onaj pas sa
oima kao ajne olje.
Dodue, ve je kasna no ree mu vojnik ali ja bih jako elio
da bar za trenutak vidim onu princezu!
Istog trenutka pas nestade i prije nego to je vojnik mogao da
pomisli kuda to on nestade, pas se vrati zajedno sa princezom. Princeza je
sjedila na njegovim leima i spavala, a bila je tako lijepa da se odmah
moglo vidjeti da je to zaista prava princeza. Vojnik se nije mogao
uzdrati da je ne poljubi, jer to je bio pravi vojniina!
Poslije toga pas je vratio princezu.
A ujutro, kada su kralj i kraljica pili aj, princeza im ree kako je
sino sanjala udan san o nekakvom psu i nekom vojniku: kao, ona jahala
na tom psu, a tu se naao taj vojnik i poljubio je.
Gle ti nje! Kakav san! zaprepastila se kraljica.
Zato naredie da sljedee noi jedna dvorska dama bdije uz njenu
postelju i da izvidi je li to bio san ili neto drugo.
A vojnik je toliko elio da opet vidi lijepu princezu da i te noi doe
pas, uze princezu i potra koliko je imao snage. Ali i stara dvorska dama
navue kaljae pa bre-bolje za njima. Kada je vidjela kako nestadoe u
jednoj velikoj kui, ona uze komad krede i na vratima nacrta krst.
Uvjerena da je svoj posao obavila kako treba, ona se vrati u dvorac i lee
da spava.
A kada se pas vraao sa princezom i vidio nacrtan krst na
vojnikovim vratima, i on uze komad krede pa na svim vratima u gradu
nacrta isti znak. I to je pametno uinio, jer sada dvorska dama nije mogla
nai prava vrata.
Odmah ujutro su i kralj, i kraljica, i stara dvorska dama i svi oficiri
krenuli da vide gdje je to bila njihova princeza.
To je ovdje! uzviknuo je kralj kad je ugledao prva vrata sa
nacrtanim krstom.
Nije, nego ovdje, dragi moj! doekala je kraljica pokazujui na
krst na susjednim vratima.
Ali evo i ovdje istog znaka! Evo jo jednog! Evo jo jednog!
zauli su se novi glasovi.
Sada su se uvjerili da je njihovo traenje uzaludno: kud god bi
pogledali, svuda su bili krstovi na vratima.
Ali kraljica je bila mudra ena, ona je znala i poneto drugo, a ne
samo da se voza u koijama. Ona je odmah sljedee noi uzela svoje
zlatne makaze i skrojila a onda i saila svilenu vreicu. Vreicu je
napunila zrnima heljde i privezala je princezi na lea, a kad je to uinila,
napravila je rupicu na vreici da zrna ispadaju du puta kuda princeza
proe.
Sljedee noi pas opet doe, uze princezu na lea i odjuri vojniku,
koji je ve toliko zavolio princezu da bi se najradije pretvorio u princa, pa
da se njome oeni.
Pas nije primijetio kako su zrna ispadala iz vreice, sve od dvorca pa
do vojnikovog prozora kroz koji je unio princezu, i tako ujutro kralj i
kraljica naoe gdje je bila njihova kerka, pa naredie strai da uhvati
vojnika i da ga baci u tamnicu.
Straa je vojnika bacila u mranu eliju i jo mu rekla da e sutra
biti objeen. Nije mu bilo prijatno da uje tako neto, a pogotovo sada
kada mu je kresivo ostalo u svratitu.
Ve u rano jutro mogao je da vidi kroz tamnike reetke kako iz
grada svjetina grne da vidi kako e ga vjeati. uo je doboe i vidio kako
vojnici mariraju. Sve ivo se uskomealo. Opazio je jednog obuarskog
egrta sa konom pregaom i papuama na nogama. On je tako trao da
mu je spala jedna papua i udarila pravo u zid iza kojeg se nalazio vojnik
i zurio kroz reetku.
Sluaj, mali! to ti toliko uri? doviknuo mu je vojnik. Tamo
se ionako nita ne moe dogoditi dok ja ne doem, pa hajde otri do mog
svratita, donesi mi kresivo i dobie etiri banke. Samo pouri!
egrtu je bilo potrebno da neto zaradi, pa je otrao i donio mu
kresivo.
I evo ta se dogodilo:
Vjeala su ve bila podignuta na prilazu gradu. Oko vjeala su bili
postrojeni vojnici a oko njih se okupile stotine hiljada ljudi. Kralj i
kraljica su sjedili na novosagraenom prijestolju, tano prema sudijama i
sudskom vijeu.
Vojnika su ve doveli na gubilite, ali kad su htjeli da mu nataknu
omu oko vrata, on je napomenuo da jo od davnina greniku pripada
pravo da prije pogubljenja trai zadovoljenje neke svoje posljednje elje.
I rekao je da bi njegova posljednja elja bila da popui lulu duhana.
Kralj mu to nije uskratio i vojnik izvadi iz depa svoje kresivo, pa
kresnu: jednom, dvaput, triput. I u jednom trenutku pojavie se sva tri
psa, i onaj sa oima kao ajne olje, i onaj sa oima kao vodeniki rvnji i
onaj sa oima kao dvije kule.
Pomozite mi, spasite me od vjeala! zamoli ih vojnik, a psi
jurnue na sudije i vijenike. Nekog su hvatali za nogu, nekog za nos i
bacali ih tako visoko da su padali i razbijali se o zemlju.
Nemojte mene! zavapio je kralj, ali i njega i kraljicu zgrabi onaj
najvei pas i baci ih onako isto kako su i ostale bacali.
Tada se vojska uplai a i svjetina poe da vie:
Mali vojnie, budi nam ti kralj i neka princeza bude tvoja ena!
Narod posadi vojnika u kraljevsku koiju. Psi poee da poigravaju
oko koije i da viu: "Ura!" Djeca poee da zvide na prste a vojnici da
odaju poast novom kralju.
Tada je princeza izala iz svog bakarnog dvorca i, na svoju veliku
radost postala kraljica.
Svadbeno slavlje je trajalo itavih osam dana.
I psi su sjedili za gozbenim stolom i izbuljenih oiju pratili to
neobino slavlje.


MALI KLAUS I VELIKI KLAUS

U jednom selu ivjela dva ovjeka sa istim imenom. I jednom i
drugom bilo je ime Klaus. Ali jedan je imao etiri konja, a drugi samo
jednog. I da bi ih mogli lake razlikovati, seljani su onoga to je imao
etiri konja nazvali Veliki Klaus, a onoga to je imao samo jednog konja
Mali Klaus.
A sada emo da ujemo ta je s njima bilo, jer to se zaista tako i
dogodilo.
Mali Klaus je sa onim svojim jednim konjem itavu sedmicu morao
da ore na imanju Velikog Klausa, a onda bi opet Veliki Klaus njemu
pomagao sa svoja etiri konja, ali samo jednom u sedmici, i to svaki put
upravo nedjeljom. Hijo, hijo! vitlao je biem Mali Klaus iznad svih pet
konja, jer su oni tog nedjeljnog dana bili kao njegovi. Sunce je divno
sijalo, sa crkvenog tornja su zvonila zvona, a seljani su u praznikom
ruhu i sa molitvenikom ispod ruke prolazili u crkvu da uju propovijed i
gledali su kako Mali Klaus ore sa pet konja i sa zadovoljstvom pucketa
biem uzvikujui:
Hijo! Konji moji, hijo!
Nemoj tako da vie! ljutio se Veliki Klaus. Samo je jedan
tvoj!
Ali im bi opet neko naiao pored oranice, Mali Klaus bi se
zaboravio pa opet uzviknuo:
Hijo! Konji moji, hijo!
Prestani s tim! podviknuo je na njega Veliki Klaus i zaprijetio
mu: Ako samo jo jednom to vikne, tako u ti lupiti konja po glavi da
e odmah opruiti sve etiri!
E, neu vie, vjeruj mi! obeao je Mali Klaus, ali kad naie nova
grupa i pozdravi ga, Mali Klaus se rastopi od zadovoljstva i gordosti to
sa pet konja ore svoju zemlju, pa opet zapucketa biem i uzviknu:
Hijo! Konji moji, hijo!
E sad u ja pokazati tvojim konjima! raspali se Veliki Klaus, uze
toljagu i tako udari njegovog konja po glavi da se odmah sloi i na mjestu
osta mrtav.
Eto, isad vie nemam ni tog jedinog konja! promuca Mali Klaus
i briznu u pla.
Mali Klaus je oderao svog konja, kou osuio na vjetru, stavio je u
vreu, pa s vreom na leima krenuo u grad da prodaje kou.
Iznenada se nadiglo veliko nevrijeme i on je, idui kroz gustu umu,
zalutao i prije nego to je izbio na pravi put, ve se poelo smrkavati. Do
grada je bilo jo daleko a ni do kue nita manje.
Najednom opazi svjetlo u nekoj seoskoj kui, odmah tu pored puta.
"Ovdje bih valjda mogao prenoiti", pomisli Klaus i pokuca na vrata.
Seljanka mu odmah otvori vrata, ali kada je ula ta eli, ree mu da
nastavi put, jer joj mu nije kod kue i ona ne moe da pusti stranca.
E, onda u morati napolju prenoiti otegnu Mali Klaus, ali
seljanka, kao da to nije ni ula, pred nosom mu zatvori vrata.
Odmah tu pored kue stajao je veliki plast sijena, a iznad njega i
kue, nalazila se mala upa sa ravnim krovom od slame.
"Pa mogao bih i tamo gore prenoiti!" pomisli Mali Klaus kad
ugleda taj krov. "Dobra e to biti postelja. Nee se valjda nai neka roda
da me za nogu tipne?"
I, zaista, na krovu se nalazilo rodino gnijezdo, ali on se ipak pope na
taj slamnati krov i poe se namjetati kako bi to udobnije proveo no.
Drveni kapci na prozorima kue nisu bili odozgo potpuno zatvoreni i sada
je ovako sa krova mogao da vidi ta se tamo dogaa.
Vidio je da je u sobi postavljen veliki sto, a na stolu vino, peenje,
riba. Za stolom su sjedili samo seljanka i seoski crkvenik. Ona mu je
nalivala vino, a on je mljackao i gutao, njemu, Klausu, tako dragu ribu.
Eh, kad bi meni neto od toga dopalo! uzdahnuo je Mali Klaus i
istegao vrat prema prozoru. Boe, kakvi su kolai na stolu! Pa, to je
prava gozba!
Najednom se trgnuo uo je konjski topot. To se domain vraao
kui.
On je bio veoma dobar ovjek, ali je imao jednu manu crkvenike
nije mogao oima da vidi. Kad bi ugledao nekog od njih, mrak bi mu na
oi pao. Crkvenik je i doao da pozdravi njegovu enu, jer je znao da joj
mu nije kod kue, i eto njegova ena je pred njega iznijela sve najbolje
to je imala. I sada, kada su uli da se domain vraa, oboje su se uplaili.
Uzbuena domaica je rekla crkveniku da se sakrije u prazni sanduk u
uglu sobe. On je odmah posluao, jer je dobro znao koliko je njezin mu
mrzio crkvenike. Dok se on jo uvlaio u sanduk, ona je bre-bolje u pe
sakrila sve ono jelo i pie kako ne bi morala muu objanjavati ta to sve
znai.
Ah, ah! uzdisao je Mali Klaus gledajui kako domaica sakriva
sve one akonije.
Ko je to gore? upita seljak kada ugleda Malog Klausa. to e
tamo! Hajde sa mnom u kuu!
Kada ue s njim u kuu, Mali Klaus ispria seljaku kako je zalutao i
zamoli ga da prenoi u njegovoj kui.
Moe, moe! odgovori seljak. Ali prvo da neto zaloimo.
ena je bila veoma ljubazna, postavila je veliki sto, iznijela itavu
iniju kae. Seljak je bio jako gladan, pa je jeo s velikim apetitom, a Mali
Klaus je stalno mislio na peenje, ribu i kolae to su sakriveni u pei.
Vrea sa konjskom koom koju je nosio u grad da je unovi leala je
pod stolom, pa poto mu se kaa nikako nije svidjela, on je od ljutine
nogom pritisnuo vreu i tog trenutka je zakripala suha koa.
Mirno! prodera se Mali Klaus na vreu, ali je sada jo jae
pritisnu i koa jo jae zakripa.
A ta ti je to u vrei? u udu e seljak.
Ah, arobnjak! odgovori Klaus. Govori mi da ne jedem kae,
veli da je on svojom arolijom itavu pe napunio peenjem, ribom i
kolaima.
Ma ta veli! skoi seljak i otvori pe. Kad tamo: svo ono jelo
to ga je njegova ena sakrila, a on je povjerovao da je to onaj arobnjak
iz vree za njih pribavio.
ena od straha nita ne ree, nego sve jelo iz pei postavi na sto, i
njih dvojica se prihvate ribe, peenja i kolaa. A kada to sve pojedoe,
koa ponovo zakripa.
ta ti to sada veli? radoznalo e seljak.
Veli da je za nas nabavio i tri boce vina i da su tamo u pei.
ena je morala da iznese i vino to je sakrila. Seljak se odmah
prihvati vina i ubrzo se raspoloi. I on bi da ima takvog arobnjaka.
A bi li on svojom arolijom mogao i avola da dovede upita
Malog Klausa i objasni: Zna, veseo sam, pa bih ba htio da vidim kako
izgleda avo!
Moe, kako da ne moe! doeka Mali Klaus. Moj arobnjak
moe sve to ja zatraim. Je li tako? obrati se Klaus vrei, pritisnu je
nogom, a ona ponovo zakripa. Eto, uje? Veli da moe. Samo, kae
da je avo tako straan da je bolje da ga ne vidi!
Nita se ja ne bojim kako god on izgledao!
Veli: pojavie se kao crkvenik.
Uh, to je gadno! Crkvenika ne mogu da smislim, ali kad znam da
je to avo, bie mi lake. Ne bojim se ja, samo neka mi ne prilazi sasvim
blizu!
Dobro, dobro, sad u ja da upitam svog arobnjaka ree Mali
Klaus, nogom pritisnu vreu i nauli ui.
ta kae? upita seljak.
Kae da otvori onaj sanduk u oku, pa e tamo vidjeti avola
kako ui. Samo, veli, dobro dri poklopac da ne pobjegne!
Hajde pomozi mi! pozva seljak Klausa i prie sanduku u kojem
se crkvenik uurio i drhtao od straha.
Samo to odkrinu poklopac, seljak kraknu i odskoi nazad.
Uh! Uas! Tano je kao na crkvenik!
Sada je trebalo da se jo popije, i oni su do kasne noi pili.
Zna ta, prodaj ti meni tog svog arobnjaka! navaljivao je
seljak. Trai ta hoe. Dau ti itav vaganj para!
Kako da ti ga prodam? Pomisli samo koliku korist od njega imam!
Eh, ba bih volio... navaljivao je seljak.
Pa dobro, neka ti bude! najzad je pristao Mali Klaus. Bio si
dobar prema meni, dao si mi konaite, pa je red da i ja tebi neto uinim.
Dau ti arobnjaka za vaganj para, ali da vaganj pude pun!
Bie! obradova se seljak. Samo, mora i onaj sanduk da
odnese, neu ni asa vie da mi bude u kui. Moda je avo jo tamo.
Mali Klaus je predao seljaku svoju vreu sa suhom koom i dobio
pun puncat vaganj novaca. Uz to mu je seljak poklonio jo i velike take
da na njima odveze i sanduk i vaganj.
E, zbogom! doviknuo mu je Klaus i krenuo sa svojim vagnjom i
sandukom u kojem je uao crkvenik.
S druge strane ume tekla je velika i duboka rijeka. Ona je tako brzo
tekla da se teko mogla preplivati protiv struje. Upravo preko te rijeke
nedavno je sagraen veliki most. Mali Klaus se zaustavi nasred tog mosta
i ree tako glasno da ga je crkvenik mogao uti:
ta u s ovim prokletim sandukom? Teak je kao da je kamenje u
njemu. Dozlogrdilo mi je da ga vuem. Baciu ga u vodu, pa ako mi
dopliva do kue dobro je, a ako ne dopliva opet je dobro.
I Mali Klaus zgrabi sanduk i podie ga kao da e ga u rijeku baciti.
Nemoj, za ime boga! zapomaga crkvenik iz sanduka.
Oh! uzviknu Mali Klaus kao da se prepao. Pa jo je avo
unutra! Moram ga brzo u vodu, neka crkne.
Nemoj, nemoj! zavapi crkvenik. Pusti me, dau ti pun vaganj
para!
E, to je ve neto drugo! doeka Mali Klaus i spusti sanduk.
Crkvenik brzo izae i prazan sanduk baci u vodu, a zatim zajedno s
Malim Klausom ode kui i dade mu pun vaganj novaca. Sada je ve
Klaus imao dva vaganja novaca jedan je dobio od seljaka a sada jo
jedan od crkvenika.
E, dobro mi se isplatio moj konj! zadovoljno je trljao ruke kad je
uao u kuu i na sto istresao svoje bogatstvo. Eh, Veliki Klaus e se iv
pojesti od zavisiti kad sazna kako sam se obogatio od svog jednog konja.
Ali mu neu rei pravu istinu.
Sada posla jednog djeaka Velikom Klausu da mu donese njegovu
mjericu.
to li e mu mjerica? zaudio se Veliki Klaus, pa dno mjerice
namaza smolom kako bi se prilijepilo neto od onoga to bude mjereno.
Tako je i bilo. Kad su mu vratili mjericu, naao je na njoj prilijepljena tri
srebrnjaka.
ta je ovio?! zinuo je od uda Veliki Klaus i otrao Malom
Klausu. Odakle tebi tolike pare?
To je od konjske koe to sam sino prodao.
Dobro si je, bogami, prodao! uzviknu Veliki Klaus, pa otra
kui, uze sjekiru i pobi sve svoje konje, odera im kou i s njima pouri u
grad.
Koe, koe! Evo dobre koe na prodaju! vikao je u gradu.
Strae se obuari i koari i pitaju za cijenu, a Veliki Klaus
odgovara:
Vaganj para za svaku!
Pa ti si lud ako misli da mi imamo para za bacanje! odgovarali
su kupci.
Ali Veliki Klaus je iao dalje i vikao:
Koe, koe! Evo dobre koe na prodaju! i opet je muterijama
odgovarao: Vaganj para za svaku.
Pa on nas smatra budalama! egai se s nama! povikae sada sa
svih strana. Obuari zgrabie svoje zatege, a koari svoje kone pregae,
pa udri po Velikom Klausu.
Koe, koe! rugali su mu se obuari i koari.
Udesiemo mi tvoju kou tako da e pamtiti dok si iv! Gubi se iz
grada!
I Veliki Klaus kao bez due potra iz grada. Nikada jo u ivotu nije
izvukao takve batine.
Kada je stigao kui, poeo je da grdi Malog Klausa:
E, vala, platie on meni ovo! Ubiu ga!
A u kui Malog Klausa upravo tog dana je umrla stara baka i, mada
je za ivota bila angriljiva i zla prema njemu, Malom Klausu je ipak
bilo ao stare bake. Zato je pokojnicu poloio u svoj topli krevet ne bi li
nekako oivjela, a on je, kao to je i ranije esto inio, sjeo na stolac u
uglu sobe da tako prespava no.
I dok je on tako drijemao, najednom se otvorie vrata i u sobu upade
Veliki Klaus sa sjekirom u ruci. On je ve znao gdje se nalazila postelja
Malog Klausa i sada odmah jurnu prema njegovoj postelji, estoko
zamahnu sjekirom, udari po mrtvoj baki i procijedi:
Eto ti sada! Nee me vie magariti!
Kada je Veliki Klaus zalupio vrata za sobom, Mali Klaus zaklati
glavom:
Vidi ti, vidi zla i opaka ovjeka! Pa on je htio da me ubije. Dobro
je to je baka ve bila mrtva, on bi je ivu pogubio!
Odmah poslije toga Mali Klaus obue na baku prazniku haljinu,
uzajmi konja od komije, upregnu ga u kola i posadi baku na zadnje
sjedite da ne bi ispala za vrijeme vonje, pa potjera kola kroz umu. Kad
je ve sunce izgrijalo, naao se pred nekom velikom krmom. Tu Klaus
zaustavi svoja kola i ue u krmu da togod pojede.
Krmar je bio bogat ovjek i dobriina, ali veoma naprasit i ljut kao
paprika.
Dobro jutro! dobroduno je doekao Malog Klausa. Neto si
mi poranio u tom praznikom odijelu.
Pa i jesam rekao je Mali Klaus. Idem u grad sa svojom starom
bakom. Eno je tamo u kolima. Nee ovamo, odnesi joj jednu au
medovine. Samo, da zna, slabo uje, mora joj dobro vikati.
Hou, hou! prihvati krmar, natoi veliku au medovine pa je
odnese mrtvoj baki u kolima i ree: Evo, sin vam je poslao au
medovine! Ali kako mrtva baka nita ne ree i osta nepomina, on se
prodera: ujete li? Sin vam je poslao au medovine!
Viknu on tako jo jednom, pa jo jednom, i poto se ona i ne pomae
s mjesta, on se naljuti i baci joj au pravo u lice. Medovina potee niz
babin nos i ona natrake pade u kola.
ta to uradi! povika Mali Klaus trei iz krme. A kada dotra
do kola, zgrabi krmara za prsa: Baku si mi ubio! Pogledaj kolika joj je
rasjekotina na glavi!
Lele, nesree moje! zakuka krmar i zalomata rukama. Eto ta
se zgodi zbog moje naprasitosti! Dragi Mali Klause, dau ti pun vaganj
para samo nikom ne govori, glavu bi mi skinuli.
Tako je Mali Klaus dobio jo jedan vaganj novaca a, pored toga,
krmar mu je i baku sahranio kao da je njegova roena.
im se Mali Klaus vratio kui s novim blagom, odmah je poslao
djeaka da mu od Velikog Klausa donese mjericu.
ta? procijedi Veliki Klaus. Pa zar ga nisam ubio?! Idem da
vidim ta je to!
Kad sa svojom mjericom ue u kuu Malog Klausa, on izbulji oi i
gotovo da promuca:
Otkud ti tolike pare?!
Pa ti si ubio moju baku, a ne mene! Nju sam prodao i za nju, evo,
dobio itav vaganj para! objasnio mu je Mali Klaus.
Oh, dobro si je prodao! zadivio se Veliki Klaus i pourio kui.
im stie kui, on zgrabi sjekiru i jednim udarcem ubi svoju baku, a
onda je stavi u kola i pohita u grad gdje je ivio jedan apotekar da mu
ponudi da kupi mrtvaca.
Ko je to i odakle ti? pitao je apotekar.
To je moja baka odgovori Veliki Klaus. Ubio sam je da bih
dobio vaganj para.
Boe sauvaj! prepao se apotekar, to ti to bulazni! Ne govori
tako neto, moe glavu izgubiti!
I apotekar mu objasni kakvo je zlo uinio i kakvu je kaznu zasluio.
Veliki Klaus se toliko uplaio da je skoio u svoja kola, oinuo konje
i pojurio kui. I apotekar i svi ostali mislili su da je poludio, pa su ga
pustili da juri kuda ga luda pamet nosi.
Platie ti to meni! ponavljao je Veliki Klaus jurei drumom.
I im stie kui, odmah zgrabi najveu vreu koju je imao pa ode
Malom Klausu i ree:
Opet si me namagario! Prvo sam pobio svoje konje, a sad i svoju
baku! Ti si za sve kriv, ali nee me vie nikad namagariti! i zgrabi
malog Klausa za vrat, gurnu ga u vreu, zabaci vreu na lea i doviknu
mu: E, sada e ti u vodu!
Do rijeke je bilo daleko a i Mali Klaus kao da je postajao sve tei.
Prolazei pored crkve, Veliki Klaus je uo kako orgulje sviraju i upljani
pjevaju pa, pomislivi da bi bilo lijepo da poslua molitvu prije nego to
nastavi put, on spusti vreu pored crkvenih vrata i ue u crkvu. Ue
sasvim spokojno, jer je bio uvjeren da se Mali Klaus ne moe izvui, a i
svi upljani su bili u crkvi.
Kuku meni, kuku meni! kukao je Mali Klaus u vrei, okretao se,
vrtio se, ali nikako nije mogao da se iskobelja iz vree.
Upravo tada je naiao neki stari obanin to je sa dugakim tapom u
ruci tjerao veliko stado krava i volova. Goveda nagazie na vreu sa
Malim Klausom i prevrnue je.
Ah, jadan ja! uzdahnuo je Mali Klaus. Tako sam mlad, a ve
moram na nebo!
A ja, jadnik, ve ostario, a jo ne mogu na nebo! alio se stari
obanin.
Odvei vreu! ree mu Mali Klaus. Uvuci se u vreu mjesto
mene, i odmah e na nebo!
Hou, hou! radosno doeka obanin i odveza vreu.
im obanin odveza vreu, Mali Klaus iskoi iz nje.
A ti uvaj moja goveda! ree obanin Malom Klausu i uvue se
u vreu.
Mali Klaus zaveza vreu, uze tap i potjera stado.
Samo malo kasnije Veliki Klaus je iziao iz crkve i im je uprtio
vreu na lea, zapazio je da je mnogo laka, jer je stari obanin bio upola
laki od lukavog Klausa.
Pogledaj samo koliko mi je sada lake da nosim! To mi je sigurno
nagrada za to to sam bio u crkvi! gunao je Veliki Klaus idui prema
rijeci.
A rijeka je bila duboka i iroka, i on u nju baci vreu sa starcem i
doviknu za njim:
Eto ti sada! Nee me vie magariti!
Sada zadovoljan, on krenu kui, ali kada stie na raskrsnicu naie na
Malog Klausa kako goni svoje stado i zinu od uda:
Grom i pakao! Pa zar te nisam bacio u rijeku?!
Jesi, jesi! odgovori Mali Klaus. Utopio si me ima ve pola sata.
Pa odakle onda s tom krnom stokom?! udio se Veliki Klaus.
Ovo je vodena stoka! odmah doeka Mali Klaus i nastavi: Sve
u ti rei. Ali prije svega hou da ti se zahvalim to si me utopio, jer sam
se sada grdno obogatio. Bio sam se uplaio kad si me onako u vrei bacio
s mosta, jer mi je vjetar zazujao oko uiju kad sam padao u vodu. Odmah
sam potonuo, ali se nisam udario, jer tamo na dnu raste neka svilena
trava. I kad padoh na tu travu, vrea se odmah odveza, a preda mnom se
stvori neka prekrasna djevojka u bijeloj haljini sa zelenim vijencem oko
mokre kose, uze me za ruku i ree: "Jesi li to ti Mali Klause? Evo ti sada
ovo malo stoke, a tamo na putu te eka itavo stado koje ti ja poklanjam!"
Tek tada ja vidjeh da je rijeka u tom podvodnom svijetu isto to u nas
drum. Po tom njihovom drumu se slobodno kreu i voze od samog mora
pa sve do izvora raznih rijeka. Tamo ti je prava divota: raste cvijee, trava
se zeleni a ribe oko tebe krue kao to ovdje krue ptice. A kako je samo
narod lijep, pa tek ona stoka to pase uz omeine!...
A to si se onda vratio? prekide ga Veliki Klaus. Ja to ne bih
uradio kad je tamo tako lijepo!
He! lukavo zakilji Mali Klaus. U tome ti i jeste moja mudrost.
Rekao sam ti ve da mi je ona djevojka rekla da me milju puta odatle
eka itavo stado to mi ga ona poklanja. A u njih je rijeka put, a rijeka
krivuda as ovamo as onamo, pa sam ja krenuo kopnenom kraticom da
to bre doem do svog stada!
E, ba si ti sretan ovjek! sa zaviu izdui Veliki Klaus. ta
misli da li bih ja doao do nekog stada kad bih se uputio na dno rijeke?
Sigurno da bi! odmah doeka Mali Klaus. Samo, ja te ne mogu
nositi u vrei, previe si mi teak. Ako sam poe do mosta, pa se tamo
uvue u vreu, ja u te drage volje baciti u vodu.
E, hvala ti imenjae! Samo pazi, ako ne dobijem stado, da zna,
svojski u te izmlatiti!
Ah, nemoj da bude tako zao! ree Mali Klaus i zajedno sa
svojim ednim stadom krenu s njim na rijeku. im edno stado ugleda
vodu, pojuri naprijed prema rijeci, a Mali Klaus uzviknu: Pogledaj kako
stado juri da se to prije na dno rijeke vrati!
Dobro, dobro! Samo ti meni prvo pomozi! Inae moe i batine
dobiti! prodera se na njega Veliki Klaus, uvue se u vreu to je bila
prebaena jednom volu preko lea i dodade: Metni i neki kamen u
vreu, bojim se da neu potonuti!
Nita se ti ne boj! doeka Mali Klaus, stavi kamen u vreu,
zaveza je vrsto i baci u vodu.
Pljus! Veliki Klaus pade u vodu i odmah potonu.
Sve se neto bojim da nee nai stado! nasmija se Mali Klaus i
potjera kui svoje bogato krdo.




SVINJAR

Bio jednom jedan siromani princ. Imao je on, dodue, i svoju
kraljevinu, ali sasvim malenu. Meutim, ta kraljevina je ipak bila toliko
velika da se lako mogao oeniti. A on je ba htio da se eni.
Dodue, bilo je drsko s njegove strane to se usudio carevu kerku
upitati: "Bi li ti pola za me?" Ali on se odvaio na to, jer mu je ime bilo
nadaleko poznato. Nalo bi se stotine princeza koje bi odmah na njegovu
ponudu pristale, ali ova... Sada emo da ujemo kako je ova postupila.
Na grobu prinevog oca je rastao ruin grm. Oh, kako divan ruin
grm. Cvjetao je tek svake pete godine, ali ta njegova rua je tako divno
mirisala da je ovjek od njenog mirisa zaboravljao sve svoje brige i
nevolje. Pored toga, princ je imao i slavuja koji je tako ljupko pjevao kao
da je u svom grlacu nosio sve milozvuke svijeta.
Eto, tu ruu i tog slavuja trebalo je da dobije princeza. Zato ih
stavie u dvije velike srebrne kutije i poslae princezi.
Car je naredio da ih pred njim unesu u veliku dvoranu gdje se
princeza, kao i uvijek, sa svojim dvorkinjama zabavljala igrom "Evo
gostiju". Kada je princeza ugledala srebrne kutije sa poklonima, od
radosti je pljesnula rukama i uzviknula:
Ah, kad bi samo bila neka makica!
A kad su iz kutije izvadili onu divnu ruu, sve dvorkinje su
uskliknule:
Oh, kako je lijepo napravljena!
I vie nego lijepo! rekao je car. Prekrasna je.
A kada je princeza izbliza pogledala ruu, umalo da nije zaplakala:
Fu, tata, pa ona nije umjetna, prirodna je!
Fu, prirodna je! ponovie i svi ostali.
"Daj prvo da vidimo ta je u drugoj kutiji prije nego to se
naljutimo" pomislio je car.
Kad otvorie drugu kutiju, pojavi se slavuj. Pjevao je tako divno da
se u prvi mah nije ula ni jedna jedina rije prigovora.
Superbe! Charmant! (Divno! Draesne! - franc. Prim. prev.)
divile su se dvorkinje, jer su sve, toboe, govorile francuski, a sve jedna
gore od druge.
Oh, kako me ova ptica podsjea na muziku kutiju nae pokojne
carice! uzdahnuo je jedan stari vitez. Ah, ah, sasvim isti glas, isti
nain pjevanja!
Da, da! uzdahnuo je i car i zaplakao kao malo dijete.
Pa nije valjda i ptica prirodna! uzviknula je princeza.
Jeste, jeste, prava je, prirodna! doekae oni to su je donijeli.
Onda je pustite neka leti kuda hoe! naljutila se princeza.
I nije dozvolila da princ doe.
Ali princ nije klonuo duhom. On namae lice crnom i smeom
bojom, nabije kapu na glavu i zakuca caru na vrata.
Dobar ti dan, care! Ne bih li ja mogao dobiti neki posao na tvom
dvoru?
Eh, koliko je tih to trae posao. odgovori car. Ali priekaj!
Trebao bi nam neko ko bi nam uvao svinje. Mnogo ih imamo.
Tako je princ postao carski svinjar. Dobio je jednu bijednu sobicu
odmah pored svinjca. I tu je sada trebalo da ivi. Ali princ je zapeo i itav
dan poslovao i do veeri je ve zavrio divan lonac a oko tog lonca su
visili zvonii, pa im bi u loncu poelo da kuha, zvonii bi poeli da
zvoncaju i sviraju staru melodiju:
Ach du lieber Augustin ... (Ah, ti dragi Augustine - njem. Prim.
prev.)
Ali ipak najzanimljivije je bilo to to se, im bi ovjek stavio prst u
paru to se dizala iz lonca, odmah moglo omirisati ta se kuha na kojem
ognjitu u gradu.
E, to je ve bilo neto sasvim drugo nego to je neka rua!
Kada je princeza izila na etnju sa svojim dvorkinjama i ula tu
muziku, ona zastade i veoma se obradova, jer i ona je svirala "Ach, du
lieber Augustin"!. To je bilo jedino to je umjela, a i to je svirala samo
jednim prstom.
Pa to je to to ja sviram! uzviknula je princeza. Mora da je to
neki obrazovan svinjar! Sluaj ti! obratila se ona jednoj dvorkinji idi
unutra i pitaj ga koliko stoji taj instrument!
I dvorkinja je morala da ue svinjaru, ali je prije toga obukla drvene
klompe.
ta trai za taj lonac? pitala ga je dvorkinja.
Deset princezinih poljubaca! odgovorio je svinjar.
Boe me sauvaj! zaprepastila se dvorkinja.
He, manje ne moe!
No, ta kae? pitala je princeza.
Zbilja ne mogu vam rei, odvie je strano! odgovorila je
dvorkinja.
A ti mi onda apni!
I dvorkinja joj apnu.
Pa on je bezobrazan! naljuti se princeza i odmah krenu dalje.
Ali tek to je malo odmakla, oni zvonii opet zacilikae tako divno:
Ach, du lieber Augustin...
Princeza se okrenu dvorkinji:
Sluaj, idi i pitaj ga hoe li deset poljubaca od mojih dvorkinja.
Ne, hvala! odbio je svinjar. Deset poljubaca od princeze ili ne
dam lonca.
Zaista neprijatno! rekla je princeza. Ali onda me morate
zakloniti da to niko ne vidi.
Dvorkinje je okruie i rairie svoje haljine i tako svinjar dobi
svojih deset poljubaca, a princeza svoj lonac.
O, kako je to bilo zabavno! itavo vee i itav dan lonac je vrio.
Nije bilo nijednog ognjita u gradu, ni u komornika ni kod obuara, a da
one nisu znale ta se na njemu kuha. Dvorkinje su poigravale od radosti i
pljeskale rukama:
Mi znamo ko e da jede slatku supu a ko palainke! Znamo ko e
imati kau a ko prene odreske! Ah, kako je to zanimljivo!
Zaista je zanimljivo! potvrdila je i glavna dvorkinja.
Ali o tome nigdje ni rijei, jer ja sam careva ki!
Boe sauvaj! obeae dvorkinje u jedan glas.
Svinjar, to jest princ, ali one to nisu znale, nego su mislile da je
zaista svinjar, nije doputao da mu proe dan a da togod ne napravi, pa
je tako sada napravio egrtaljku. im bi zaokretao tu egrtaljku, zauli bi
se valceri, poskoice i polke sve od postanka svijeta.
Ah, pa to je superbe! zadivila se princeza prolazei pored
svinjareve sobice. Nikad nisam ula ljepu kompoziciju! Sluaj, idi
unutra i pitaj ga koliko stoji taj instrument. Ali da zna ja ga vie neu
ljubiti!
Trai stotinu princezinih poljubaca! rekla je dvorkinja kad se
vratila.
Pa on je lud! rekla je princeza i pola dalje.
Ipak, ja moram podravati umjetnost, ta ja sam careva ki. Idi i
reci mu da e dobiti deset mojih poljubaca kao i jue, a ostatak neka
naplati od mojih dvorkinja.
Da, ali mi bi to tako nerado... poele su dvorkinje, ah ih princeza
prekide:
Glupost! Ako ga ja mogu ljubiti, moete i vi! Ne zaboravljajte da
vas ja hranim i plaam!
Tako je dvorkinja opet morala da ide svinjaru.
Sto princezinih poljubaca odrezao je svinjar ili svakom svoje!
Zaklonite me! naredi princeza.
Sve dvorkinje stadoe ispred nje i svinjar poe da je ljubi.
"Kakva je ono guva tamo kod svinjca?! zapita se car, koji je
iziao na balkon. On protrlja oi i stavi naoale. Pa to su dvorske dame
neto zapodjenule! Moram dolje do njih! proguna car, pa podie
zapetnice na papuama, to jest svojim starim cipelama, jer su mu one
sluile umjesto papua.
Trebalo je samo vidjeti kako je urio niz stepenice.
im se spustio u dvorite, car poe opreznim korakom, a dvorkinje
su bile tako zauzete brojanjem poljubaca pazile su da sve bude poteno,
da svinjar ne dobije ni manje a ni vie poljubaca pa cara nisu ni opazile.
Car se propeo na prste.
ta je to?! povika kao van sebe kada ugleda kako se ljube svinjar
i njegova kerka, pa ih poe papuom po glavama udarati upravo kad je
svinjar naplatio osamdeset esti poljubac. Napolje! Napolje! zaurlao
je car pa iz svog carstva istjerao i princezu i svinjara.
Kia je lila, svinjar je grdio, a princeza je stajala i plakala. A onda je
poela da uzdie:
Oh, ja sam nesretno stvorenje! Da sam barem uzela onog lijepog
princa! Oh, kako sam nesretna!
Sada svinjar ode za oblinje drvo, obrisa sa lica onaj crni i smei
premaz, zbaci sa sebe one poderotine, a onda se pojavi u kraljevskoj
odjei i tako lijep da mu se princeza i nehotice poklonila.
A princ se izmae i ree:
Sada samo mrnju prema tebi osjeam! Nisi htjela jednog estitog
princa. Nisi imala osjeanja za ruu i slavuja, a svinjara si mogla da ljubi
za jednu triavu igraku! Pa eto ti sada kako si zasluila!
To ree, pa ue u svoju kraljevinu, zatvori kapiju i spusti teki
zasun, a njoj ne osta drugo nego da stoji napolju i tuguje:
Ach, du lieber Augustin ...


BILJEKA O PISCU

Hans Kristijan Andersen je roen u danskom gradiu Odense 1805.
godine. Njegov otac je bio siromani obuar i umro je kad je Hans bio
mali. Majka je morala raditi kao pralja ad bi se izdravali. Da bi pomogao
majci, budui pisac se, Iako jo dijete, da bi pomogao majci, budui veliki
pisac radio je krae vrijeme u jednoj tekstilnoj fabrici, a potom u fabrici
duhana. Od rane mladosti elio je da postane glumac, ali ali mi se ta elja
nikad nije ispunila.
Sa kolovanjem je poeo sa velikim zakanjenjem. Neki dobri ljudi
su uvidjeli da je djeak veima bistar pa su mu dali stipendiju tako da vie
nije morao raditi za svoje izdravanje. Kad je otiao da studira, kao
student pralje doivljavao je mnogo neprijatnosti i zavisti, ali je
upornouio i zavrio. Andersen je poeo da pie jo u mladim danima.
Prvo objavljeno djelo mu je "Pjeaenje na Amager" (1829) Prvi
knjievni uspjeh postigao je romanom "Improvizator" (1835). Iste godine
je objavio i prvu zbirku bajki. Dugo su mu bajke bile vie cijenjene u
inostranstvu nego u rodnoj zemlji, gdje su ga poeli cijeniti tek kad je
postigao svjetsku slavu i gdje su ga proglasili poasnim profesorom
graaninom rodnog grada. Neki ga porede sa njegovim runim paetom,
ali je upornim radom, pored dara, uspio izrasti u labuda meu piscima
kojeg i danas rado itamo.
Umro je u Kopenhagenu 4. avgusta 1875. godine.