Povijest bolesti: ime oca, ime majke Ja je najprije bilo mama i tata i krevet i bijeli plafon s trokrakim zelenim

lusterom i krpeni pajac. I sve to još još jednom u onoj drugoj sobi što se nalazi u ogledalu na vratima ormara. To je svijet u kojem ti je desna ruka nevješta, a lijeva svemoguća. Bio sam čitav, a onda je sve neprimjetno počelo da se udaljava i otkida od mene. Tata je odlazio polako, kao zemlja što je nastajala. Jedan komad sunca se otkinuo, otpao da se hladi. Kad se posve ohladi leći ćemo ga u zemlju i nikad ga više neću vidjeti jer moj tata ne vjeruje u bapske priče kao djed Stefan kojega ću možda naći na nebu. Mama je otišla usred neobavljena posla. Ona, koja je cijeli život žurila da stigne urediti sve što treba, otišla je ostavivši neshvatljivi nered i silnu količinu čudnih poslova koji do tad nisu postojali. Krevet bračni, ostao je nepospremljen. Kauč na kome sam ja spavao, također. Šerpe po kući pune vode od noćašnje kiše, šoljice od doručka koje nema ko da podigne, otvorena teglica džema od šljiva, mrvice na stolnjaku u kuhinji. Velika fleka od ulja na svijetlozelenom linoleumu. Malo kafe u džezvici, njena šoljica s neizgatanim šarama: imaš put, veliki, otvoren. I jednu ženu na putu. Odškrinuta kuhinjska vrata, nepokupljeni veš na taraci. Nastupila je strašna pomrčina. Pala je noć usred bijelog dana. I nije se znalo što će biti poslije.

62 |

Mali svijet Kad pada kiša mama poreda šerpe po kući i ide s krpom u ruci i briše vlagu. Ja ne volim kad mama plače. Ja onda samo idem za njom i ne znam šta da radim. A ona kao da je daleko i ne vidi me. Moja mama lijepo miriše. Ona ima trideset i dvije godine. Ona voli da sam ja fino obučen. U nedjelju mi obuče odijelo što je kupila u gazdarice Rože i stavi mi kravatu. Kravata me steže i davi, ali ja je isto volim nositi jer moja mama kaže da sam sunce mamino i da sam lijep i dobar. I onda me poljubi i oči joj se zacrvene. Ja znam da bi ona plakala, ali ne znam zašto plače kad je sve dobro. Kad ništa nisam dirao i kad je tata pisao pismo. Mama miriše na frigane krompire i zijeva. Kad zijeva onda stavi ruku na usta jer je to pristojno. Mami se spava zato što puno sanja i viče u krevetu. Onda se probudi i kuva kafu. Onda čisti po kući i uči me pjesmice. Ja najviše volim onu: „Svijećicu užeži i mrak odmah bježi”. Ja se jako bojim mraka kad tata nije kod kuće jer u mraku žive štrige i vještice i more. One lete kao šišmiši i voze se noću u jajalinama i dolaze da piju krv. Zato mama razlupa sve ljuske od jaja, a ja ih onda još i zgnječim, za svaki slučaj. Vještice mogu svašta učiniti zato je dobro držati malo luka na prozoru i treba biti dobar. Ne smije se bacati kruh jer je to Tiloisusovo, a kad padne na zemlju triba se prikrižiti i poljubiti kruh i staviti ga na neki zidić da bude ticama božjim koje ne siju. Kad tata dođe kući onda on nosi svoga vrapčića da vidi kako spavaju male laste ispod strehe. Tata me posjedne sebi za vrat. Mrak je. Ništa se ne vidi, ali ja se isto ne bojim. Uhvatim se za tatu nogama i rukama, a on šuška šibicama sve dok ne uspije upaliti jednu i prinijeti je do gnijezda u kojem spavaju lastavica i njeni mali. Svijetlo ih probudi i oni žmirkaju kao da se sunce približilo sve do gnijezda. Tako kaže moj tata. On sad radi daleko, u Slavoniji, a ja ću biti dobar i tata će mi donijeti rusku značku i autobus, popraviće krov da mama ne mora plakati kad pada kiša. I pričaće mi priče.

| 63

Cica Kad je sunce Cica izađe u dvorište i vozi kolica i bebu što joj je mama donijela iz Italije. Grize jabuku i nikome ne da da se igra njenom bebom i kolicima. Ja onda stavim svoje ruske značke da njoj bude krivo. Ona se pravi da ništa ne vidi, vozi kolica i digne nos. – Cica, Cica, vozila kolica, iz kolica ispala joj pica. – A je li, glupane jedan? Ja onda ponavljam sve više – Cica, Cica vozila kolica. – Pavaj, pavaj zlato mamino. Saće tebe mamica pokiti – Cica tepa svojoj bebi, ali ja ne prestajem. I onda se ona okreće prema meni. Vidi se da je ljuta jer će zamalo zaplakati. – Ja nisam kao čačkalica da moram stati kući da me ne otpuše bura! Ja znam što bi joj trebalo reći da se naljuti, ali neću. Ja se volim svađati sa njom, ali ne volim da plače jer onda pobjegne u kuću i neće da priča ni sa kim. I onda sam opet sam i dosadno mi je sve dok mama ne dođe s posla. A i ne može se puno ljutiti na nekoga koga se voli. – Ne smije izaći vani, ne smije izaći vani… Prije nego što je dovršila sjurio sam se niz stepenice. – Baš ti neću pokazati novu značku. – A ti nećeš voziti moja kolica. Onda je ona produžila s kolicima, a ja sam izvadio sve značke i poredao ih na klupicu ispred podruma. Blještale su sve dok Cicina sjena nije pala po njima. – Znala sam da nemaš novu! – E, baš imam! Evo je: „Aurora”! – Kako se sjaji! – To ti je bio jedan zlatni brod. – Zlatni? To ne može biti. Znaš li koliko ti treba zlata za jedan brod? To ti nema ni u Italiji! – Moj tata kaže da je vrijedio zlata. I da su tako naši pobijedili! – Je li Švabe? – Pa naravno. 
4 |

– Kako je sjajna. Daj da vidim. – To ti nema svako, znaš. – Samo da vidim, neću ti je pojesti! Onda Cici zakačim značku i mirišem je potajno jer Cica divno miriše zato što stavlja prašak iz Italije. Prašak je u tamnozelenoj vrećici u ormaru među robom. Kad se otvori blizu očiju onda se odmah plače. Cica to zna i onda ona uzme malo praška između prstiju i trlja me ispod košulje. Ruka joj je u početku hladna pa se ježim. Ali brzo se ugrije od trljanja i onda mi bude fino i ja mirišem kao i ona. Poslije izađemo u šetnju s našim djetetom. Ona gura kolica, a ja sam muškarac i držim ruke u džepovima. Kad kolica zapnu ja se ljutim na nju. – Probudićeš mi sina. Šta ti je danas? Onda ja guram kolica samo jednom rukom da joj pokažem kako to nije nikakva mudrost. Kad mi bude malo teško, kažem joj: – Dobro je, ženo. Šta ćemo za ručak? Ona se prepadne jer je zaboravila na ručak. Ispred podruma je najtoplije i tu jedemo, a ja je onda pohvalim, mljackam i kažem: – Mmm, što je dobro, ženo. Svaka ti čast. Poslije ručka uđemo u podrum. To je naš stan jer smo se tek uzeli pa smo siromašni. Ali treba biti strpljiv i sve će to doći na svoje. Osim toga to nije najvažnije u životu. Treba znati uživati u malim stvarima. Zato mi poslije ručka malo prilegnemo. Ona najprije stavi sina da spava i prikriži ga, a ja se onda ljutim koga mi vraga krsti dijete, kakve su to gluposti u poštenoj kući! Ali se ne ljutim puno jer ona dođe kod mene na jutene vreće od šećera, a to je u stvari naš kauč. Onda mi se mazi sve dok se ja ne popnem na nju. Onda puše jer sam joj težak. Ja je nagovaram – Samo malo, samo malo – jer mi je bez veze da sad prekinem kad mi je najbolje i kad sam samo to čekao. To je tako fino, a njoj je tako glupo! – Ajde, siđi, težak si mi! – Još malo. – Ne mogu više. Težak si. Silazi! – Sad sam ti težak, je li? A prije sam bio čačkalica? Glupačo debela, nisi ni za što! Ona onda skida moju značku, a ja prevrnem kolica i vratim se | 65

gore na prozor da joj se rugam. Ruga se i ona meni. Stisne oči, nakrivi glavu i postane jako ružna kao i ono što mi govori. Izvadi jabuku iz džepa na haljini i zagrize je iz inata. Da mi pokaže kako je nije briga što ja kažem da je debela. Onda meni dođe da plačem zato što je ona poružnila i što me više ne voli. Ali neću da ona to vidi. Zato slažem svoje značke, glancam ih i redam po prozoru. Kad mama dođe s posla ona me zagrli i odmah zna da sam izlazio vani i s kim sam se igrao. – O, bili smo u Italiji. Jeste li se opet svađali i ljutili jedno na drugo? – Nismo. – Malo? – Samo malo. – Ako je malo, onda dobro. Pa i ne može se puno ljutiti na nekoga koga se voli. Nije bilo pošte? 

|

Akvarel Pljušti kao da more udara o lukobran, a talasi se prelijevaju da napune sve teće što ih je Ruža rasporedila po kući na mjestima gdje prokišnjava. Kapi zveče o metal ko da neko čavle zabija. Ona leži u ledenoj postelji i čeka jutro da svane jer dan još nekako i može izdržati. Čeka Štefu da dođe ujutro, da joj izgata sve što ona već zna: da ima bilu kokoš – pismo što putuje; žensko čeljade di je ruke raširilo – to je dobrota i da joj ta ista Štefa, po ko zna koji put, objasni kako ne treba biti dobar sa svakim, jer ovo je falši svit i nije ti se u nikoga ufati. Evo Anka govori da su oficiruše najgore žene: nit Boga mole, nit se Boga boje. Otkidaju se kapi kao s ledenica u pećini, a Ruži se čini da po njoj padaju poput zlobnih riječi i ogovaranja što je pritišću. Nije joj lako mimo svita. Pogotovo što njezin Jovo nikad ne mari za sva ta bapska naklapanja. On čita ozbiljne knjige što ih kupuje od trgovačkih putnika. Kupuje i knjige za djecu pa Stefanu čita pjesmice i priče, a Stefanu nikad dosta. Stalno traži još i ispočetka. Pruža ruke za knjigom ko za plesačicom u cirkusu ne bi li je dosegao, tamo visoko gore, na špagu. Kad ne lumpuje kao noćas i kad nije na terenu, jedino o čemu Jovan brine je Stefan. A njoj kako bude. Kad se vrati s terena, odma prve noći zalegne na nju ka brdo i zakloni joj cilu sobu, a ni od toga nema ujutro bogznašta: malo blagosti ka san. Ka orasi na tavanu, ka šare u ćikari. Imaš put. Di samo Štefa vidi taj put kad Ruža nigdi i ne putuje nego onda kad su kod Jovinog brata išli i kad je rodila sunašce svoje jedino. U tuđoj kući. Jetka bol putuje njome noćas. Davi je u grudima, čupa u grlu, sijeva u očima kao munje napolju. Teške se misli odbijaju od vlažnih zidova ko uzdasi. Što ti je život. Pati, trči, trpi. Nikad dosta. Ne moreš ni ono što moraš: Stefana za život spremiti, da školu završi, da vojsku odsluži, da ima krov nad glavom i svoj kruv u rukama. Samo da ne bude ka ćaća. Vojnik. Ispeglana uniforma klati se na vješalici i gleda je poput noćne Jovanove slike. Treba još šinjel očetkati i čizme oglancati. Ni pismo svojima još nije napisa – i to ga mora sutra podsjetiti. Reći će svekrva Vasilija da ne smi od nje i opet će ona, Ruža, za sve biti kriva ka i za kuću. Kad je konačno uspjela da ga nagovori da svoju kuću podignu, on je kupio teren na periferiji. Jedva se sela riješila, a on | 6

je odvede tamo di je Bog reka laku noć. I kako onda da ne zaplače. I što da mu odgovori na njegova gluva pitanja i njegovo nepoznato lice, nego da od sriće plače što će i oni pod svojim krovom spavati. Da je njega pitati, ostali bi zauvik u ovoj tuđoj braceri što pušta ka rasušena bačva. I opet čemu sve to? Da bude ovako sama u ledenoj postelji s bolom u glavi, s tupim pritiskom u prsima. A i ta kuća nepostojeća, teška joj ka grob. Materi na grob triba otići, ćaću bolesnoga posjetiti, gazdarici stan platiti. Doći će major Lukić sutra na večeru, triba još lignje očistiti, kumpire oguliti i salatu oprati. Kao hladan uteg da joj neko kači za noge, vuče Ruža svoje misli za sobom i zapinje po kući ko Jovan kad se napije. Stefana u mraku pokriti, između kapi se do kužine provući, ulje u ormar spremiti, teće isprazniti da se ne preliju do jutra, da ne poplavi. U ime oca, razbi se boca. Ulje se proli po kužini. U ime sina, proli se kvasina. Ruža se zagrcnu, zaklati kao plesačica na nebu, pod kupolom šatora. Imaš ženu raširenih ruku, čuje Štefu di govori. Plesačica u čipki se naginje sad će, na, pasti odozgo s nevidljive crte. Glavu iznad vode, glavu, brzo. Ruža podiže pogled kao da će udahnuti veliko, vedro nebo. Kad ono more. Ko teška se sruči kap. 

|

Rani radovi: Hana Maškova Hana kliže protiv struje. Protiv svih raširenih ruku koje joj idu u susret. Kad shvate da ih je mimoišla, klizači pljesnu rukama ne bi li ispunili prazan pokret. Ona ih pomno prati pogledom preko ramena kako odlaze kao na pomičnoj traci. U međuvremenu dolaze već neki novi, pružaju ruke da je zagrle, povedu pravim putem. Ona bi radije da im lijepo objasni, da im pokaže, ali ipak svjesno otklizava s njima u pogrešnom pravcu! Onda se brzo vraća sva zajapurena da nadoknadi izgubljeno. Treba žustro klizati, kao da se na vrh brijega penje i onda snažno sjuriti na drugu stranu. Slobodno. Kliktavo. Njene dugačke noge grabe naprijed i sve se bolje osjeća. Sve je dalje od matice. Sve je sigurnija. Uspjeće. Vijore joj kose, bijele ruke, suknja. Lagana je kao pahulja. Labud bijeli. Balerina na zaleđenom jezeru. Sva se razmahala i pocikuje od radosti zbog lakoće što je obuzima. Vitkim izvijenim tijelom svrdla hladan zrak i ne osjeća da više nije na zemlji. Da leti kao u snu. U okretu širom otvara oči kao da ne vjeruje: prolaznici su još mizerniji odozgo! Crne tačkice što se slijevaju u usko grlo i nestaju ko kiša u noći. Njihove se glave krive od zavisti i uvrede dok gledaju u njenu golotinju ispod bijelog padobrana suknje. S kime da podijeli tu sreću kratkog leta dok je obavija njihov pljesak, meškoljenje talasa na žalu. Tanki brid klizaljke reže sliku u bijelom ogledalu na nepravilne kriške. Uzdah gomile je pun divljenja, žudnje i mržnje istodobno. Treba izdržati taj udar. Treba ostati na nogama. Ne pokleknuti među stranim licima, praznim kao zaborav. Treba prebroditi taj isti, nepoznati svijet što se tare o nju, guši je i umara. Hana sklapa oči i juri naprijed, tamo, nazad. Napolje iz tmaste gomile. Vjetar joj hladi užarene obraze, bokove, grudi što bude želju u dokonih i gladnih promatrača. Osjeća puninu svoga bića kao lako pijanstvo i predaje se omamljena čudnom porivu da leti, da bude lijepa i ponovo se otiskuje uvis. Ponire u ogromni svod nad sobom. Pada i odbija se kao lopta bačena nepoznatom rukom. Kao da se zemlja njome poigrava: otpušta je i privlači naizmjenično. Pri doskoku vidi odraz svoga lica u ledenom ogledalu kako se mijenja izborano tragovima klizaljki. Pristaje joj kao pogrešno izgovoreno ime. Kao nepoznat neko da je doziva nježno, zavodljivo, nagovara je da predahne, da se odmori. Teško se odhrvati tome zovu, gurati se kroz gomilu. Protiv gomile. I da nije te ljepote, srećice, što | 6

stanuje u svakom skoku – na šta bi sve ovo ličilo. Ona visi na tankoj niti i vjeruje da će se u slijedećem pokušaju istrgnuti iz crnog vira. Jer za nju je već kasno. Više se ne može krenuti iz početka, u nekom drugom smjeru. Treba skakati. Stalno iznova skakati. Sve bolje i sve više jer strepi da će i ona, svim nastojanjima uprkos, dospjeti onamo gdje i svi drugi. Samo iz drugog smjera. Dolazi joj luda misao da se sve ovo vrijeme i ne miče s mjesta, da joj tlo stalno izmiče pod nogama, da zemlja putuje. No ona, Hana, i dalje pokušava: skače da dohvati malo ljepote, da iskoči iz svega toga. Skače, iako joj noge otežavaju, iako je svaki doskok sve teži, iako joj je zamućena slika išpartana uzduž i poprijeko. I ona neće odustati. Ni kad se pauze između skokova oduže, ni kad joj noge posve otežaju. Skakaće do kraja, do posljednjeg drhtavog aksla kad umorno zabatrga rukama, kad kao davno pripitomljena ptica zalepeće krilima. I dok taj, nedovršeni, nemoćni lepet tone u pljesku što raste kao huk vodopada, ona sklapa oči i leti. Protiv svih struja, protiv svih raširenih ruku. Ona sklapa oči i leti. Leti.

70 |

Marija, Oče naš Vani puše jugo ko da hoće otrgnuti ovo malo kućice. Oblaci glavinjaju nebom i pretvaraju se, u četverokutu prozora, u čudovišta, u hobotnice što pružaju ledene, muzgave krakove, sve do uzglavlja daveći mi riječi u grlu: Oče naš, koji jesi na nebesima. Svet’se ime tvoje. Budi volja tvoja. A volja je božja da puše jugo, da se baba moli u krevetu i ja ponavljam za njom, kako na nebu tako na zemlji. Zemlja se nagnila ka bracera u neveri i već su gladni valovi zinili na nju. I ko zna, oćemo li više zagristi u kruv naš svagdašnji što ga baba peče na kominu, ispod peke, u kantunu o dvora. Najprije sve dobro očisti, naloži suvu lozu i kad se vatra dobro uvati, a loza puca jače nego baba kad lomi prste. A baba lomi prste zato što dido pije doli u konobi i piva „Vajne trinken Kraljeviću Marko” ili što je još gore i najgore od svega „Vratija se Šime”. Kad je kruv gotov, baba ga digne iz korita ka dite, učini križ i sve poklopi pekon. Baba se onda nasmije na me, pogleda u nebo i kaže: „Daj nam danas”. A ja kažem isto daj nam danas. Najviše virujen u Boga kad dođe red da nan oprosti duge naše jerbo san dužan dvi frenje onome lupežu Lovri. Bija bi red da i on meni oprosti ka ja njemu kad je bacija dvi moje šarene staklenke, ka iz rajskog ružarija, u portu, u more. I ne uvedi nas u napast da se ne pobijemo radi toga jerbo je lupež jak. Ustvari, i nije on jači od mene, ali se more cili dan tući sve dok mu oči ne pobile i više ništa ne vidi od ljutine i onda te samo Dragibog more izbaviti od toga zla. Ili sestra Marija. Ali ona više nije tu. Najprije su je stavili u crkvu, a bilo je škuro i svića je gorila ka da se davi. Padale su suze od voska, a ja nisan smija plakati jer tribaš biti tvrd, a ne mekan ka panin da te život ne bi poija, kumpanjo didov. Tek su ti počeli umirati tvoji i samo da Bog dâ da sve iđe po redu. Da ne priskoči dikod, a Marija se sva Bogu posvetila i sad je siguro kod Isusa blaženoga. Ajde, kumpare, da se pomolimo za njezinu dušu. Onda dido izvadi cigaršpic i skine kapu sa glave pa mu se kosti na licu još više ističu ka ujtro kad prolazi ispod Raspela i Spomenice pa se prikriži, stavi kapu i zacrni se na vratima. Zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin s tobom! Marija je moja Marija, a gospodin, to jest gospodičić, sam ja jer sam doša iz grada i ništa ne znam. Bojim se Lovrinih ovaca, ne znan di raste kamomila ni kako se vataju tice. Čentrun zoven | 1

lubenicom i plačen za svaku pizdariju. Ali Marija me ipak voli i uči kao i Mama da se ne triba tući i još mi kaže da ne triba na zlo gorim odvraćati. Priča mi priče, a najviše one o Isusu što su tužne ko slike što ih prodaje šjor Cigo s probušenim šeširom. To su slike sa svecima u dugačkim veštama između cimpresa, ka na groblju. Šjor Cigo šudarićon briše znoj po zatiljku i govori ženama Gospoja, a ja znan da one to vole. Kad je pitam je li On, Isus, plod utrobe njezine, ona me pogladi po kosi i otkriva kako se ona zvala Jadranka i priča mi o pravoj Mariji i o Josipu koji se zove ka i moj dida, i kako su izbjegli u zemlju Egipat i kako je Isus bija mala bebica. I još puno priča o drugin sveciman, a ja najviše volim onu o barbi šta je sa ticama priča ka što i ja pričan sa kokošaman i sa magarcon didovin. Svi kažu da je bila sveta žena moja Marija i za koga god je ona izmolila da je siguro u Raj otiša. Tako ću i ja otići tamo jerbo se i za mene molila i obećala mi da će na mene paziti i za me se moliti i u onomen času. Amen.

72 | 

4 |

Šapat iza zavese Među istoričarima književnosti, posebno onim koji se tvrdoglavo bave samo jednom nacionalnom tradicijom, prečesto se primećuje sklonost da predmet svog izučavanja odrede nekim izuzetnim i neponovljivim atributima. Tako npr. Edmund Gos nemačku književnost vidi kao odlučnu i racionalnu, sasvim oslobođenu primisli o tužnom, Lotman o ruskoj baštini govori kao o specifičnoj sintezi istočnih i zapadnih kultura, dok je engleska kritika sklona da svoju literaturu tumači kroz prizmu ličnog socijalnog i ekonomskog uspona. A šta reći o našoj književnoj tradiciji rastrzanoj između dva različita pisma, uklještenoj u jezički tesnac sazdan od nenormiranih istorijski i geopolitički uslovljenih idioma, razapetoj između stranih uticaja i imperativnog čuvanja nacionalne posebnosti? A onda se iznenada pojavi roman prvenac Nenada Vujatovića, Krhotine – koji naizgled ignoriše svemoguće podele Istoka i Zapada, pokušavajući da u sebi pomiri ono za šta se ispostavilo da je nepomirljivo. Krhotine je mogućno odrediti kao roman ispovest ili roman odrastanja. A ukoliko umesto unutrašnje prednost damo spoljašnjoj formi, pogodno bi bilo upotrebiti pojam – lirski roman, koji ovaj put predstavlja postmodernističku verziju romana u pismima, sa doduše samo jednim pismom, ali sa puno likova koji pripovedaju o sebi i svojim doživljajima, gde glavnu reč vode dva „redaktora” – onaj koji skuplja uspomene i onaj koji ih „priređuje”. Kao njihova davna sabraća po peru, Geteov Vilhelm ili Pečorinov izdavač, oni skromno šapuću iza zavese, izgovarajući tek pokoji neophodni podatak o licima što preuzimaju ulogu pripovedača, ali ponešto i o samom procesu stvaranja, bez patetike i uživljavanja (to se prepušta onom „glavnom”) kao da ih se ispričano ni najmanje ne tiče. Stoga naglašena liričnost ispripovedanog i doživljenog (inače jedna od osnovnih vrlina romana) stalno biva prigušena i umanjena ironičnim komentarima slučajnih prolaznika; a dobro izabrane metafore i poređenja, zajedno sa upečatljivim slikama i istančanom leksikom, čine ravnotežu duhovitim kalamburima i igrama reči, različitim jezičkim dosetkama koje autor tako brižljivo uobličava. Osim mozaičkog sagledavanja sveta sa različitih prostornih i vremenskih instanci, modernost ovom romanu garantuje i njegova kolažna struktura, fragmentarno predočena, tako da se celovitost teksta može doživljavati, pa i tumačiti na različite načine. Tome svakako doprinose i stalna ukrštanja vremenski udaljenih precepcija i uspomena utkana u složenu mrežu uzajamnih odnosa jednog sveta izdvojenog iz prošlosti na koju smo gotovo zaboravili. Priča o srećnoj ili makar uzbudljivoj mladosti u okvirima zemlje koje više nema, pa otuda možda pobuđuje nostalgiju, danas se čini nepodobnom sa stanovišta političke korektnosti ili društvenopolitičke podobnosti u bilo kojoj od „post-Yu” sredina. Može biti i stoga što je stub nestalog sveta bio sazdan | 15

od danas urušene „srednje klase”, malograđana, vojnika sa sela koji su preko noći postali građani i iskreno se trudili da u tome i uspeju, verujući u ispravnost dobrote i lepote; a upravo je taj svet bio najviše pogođen krvavim raspadom nekadašnje domovine. Relativizacija njihovih života, karaktera i vizija otuda predstavlja središnju tačku romana, dok se, sa svoje strane, nenametljivo, iz pozadine pomalja utopijska misao o neuništivosti poštenja i ljubavi. Glavni junak, Stefan Mitrović, slučajno rođen u Lebanima, sin borca iz dalmatinske zagore i majke katolikinje s mora, odrastao u Zadru, a preminuo kao iskasapljeni emigrant u Briselu, uz pomoć svog redaktora Nenada Vujatovića, oca Jovana, mnogobrojnih prijatelja, dečačkih ljubavi i poznanika odvešće nas u davno zaboravljeni svet one prošlosti koje se (ne)rado sećamo. A njegova literarna obnova bila je vredna spisateljskog truda i čitalačkog zadovoljstva. Tanja Popović 

|

Jezik Arkadije

(iz recenzije)

Roman Nenada Vujatovića Krhotine zamišljen je kao svojevrsni mozaik, svojevrsna slagalica u kojoj se sklapaju istrgnuti fragmenti pojedinačnog i kolektivnog pamćenja jednog podneblja i vremena. U toj namernoj fragmentiranosti, u isti mah i ispunjenosti i opijenosti senzacijama života, možemo ga čitati i kao osobenu repliku na Felinijev Amarkord – repliku koja nam stiže iz drugog istorijskog konteksta, i sa suprotne obale Jadrana. Vujatović je posebno ubedljiv u smenjivanju i ukrštanju pripovednih tehnika, koje se kreću od solilokvija, preko doživljenog govora i unutrašnjeg monologa, pa sve do čistih dramskih scena. Rekao bih da su upravo stil i jezik najveća vrednost ovog romana: tačnije, način na koji oneobičeni, poetizovani govor Dalmacije i njenog zaleđa autor koristi u građenju poetizovano povlašćenog prostora detinjstva, dečaštva i njihovih reminiscencija. Taj predeo Arkadije, sačuvane u jeziku, u nevremenu rata i krvavog raspada zajedničke zemlje postaće neka vrsta crne kutije – poslednji trag minulog života uoči kataklizme rušenja onog NLO-a koji je država po imenu SFRJ verovatno i predstavljala. <…> Srđan Vučinić

| 1

Nenad Vujatović Krhotine Izdavač Književno društvo James Joyce Beograd Urednik Ivana Milivojević Recenzenti Tanja Popović Srđan Vučinić Likovni i tehnički urednik Marko Stojanović Lektura i korektura KDJJB i prijatelji Štampa Standard, Beograd

Elektronska verzija knjige objavljena je na internetu u septembru 2009.