a) Pojam, predmet i metoda Patrologije

b) Vanost uenje Patrologije

c) Crkveni oci, nauitelji i crkveni pisci
d) Doktrinarni autoritet crkvenih otaca
e) Kratka povijest Patrologije

a) Pojam, predmet i metoda Patrologije

Razliite znanost
Grka rije pathr znai otac, a rije logos znai rije, nauk. Zato pojam patrologija znai nauk o
ocima. A kako je rije nastala u ambijentu Crkve, misli se dakle iskljuivo na crkvene oce.Crkva je u
starini, sve do 4. st. ovaj pojam primjenjivala iskljuivo na biskupe, koji su bili oci pojedine mjesne
Crkve, a time i svakog vjernika roena na duhovni ivot u Crkvi. Od 5. st. ovaj pojam se pridaje i
sveenicima (Jeronim) i akonima (Efrem). Obiava se razlikovati tri znanosti koje prouavaju ivot
crkvenim ocima:
Patristika: promatra iz teolokog i dogmatskog vida;
Povijest kranske knjievnosti: zanima se za knjievni vid;
Patrologija: vrlo irok povijesni vid promatranja: ivot, djela i nauk otaca.
Postoje jo dvije znanosti zainteresirane izravno za ovo razdoblje, a to je Povijest dogmi i Povijest
teologije. Za dogmu se u uskom smislu rijei podrazumijeva povijest slubenog nauka Crkve
(sakupljenu npr. u Dentzingeru). Ali dogma je samo vrh sante leda pod kojom se kriju rasprave,
studij, produbljivanje, kojekakve okolnosti koje nisu obuhvaene u studiju Povijesti dogmi, a bitne su
za studij Patrologije. Isto tako povijest dogmi kronoloki dolazi do novijih vremena, dok razdoblje
patrologije zavrava u 7./8. stoljeu. Povijest teologije se usredotouje samo na povijest, dok se
Patrologija zanima i za druge vidove promatranja. Premda je u starom razdoblju svaki od ova tri
pojma imao razliito znaenje: Patristika (patristika teologija), Patrologija (povijest i spisi otaca) i
Stara kranska knjievnost (prouavanje pod filolokim vidom starih crkvenih pisaca) u
posljednjem dijelu 20. st. postoji tendencija da se ova tri pojma koriste manje ili vie kao tri imena za
istu disciplinu koja se previe i ne razlikuju. Izrazi patristika i patristiki se rabe da oznae vrijeme
otaca; vrijeme koje se odnosi na djela, misao itd. koja se tiu stare kranske knjievnosti. Izraz
Patrologija se rabi da oznai znanost o staroj kranskoj knjievnosti. Radi se o posebnoj teolokoj
grani kojoj su sredite crkveni oci i njihova djela u crkvenom shvaanju. Ali da bi se razumjelo sve to
se tie stare kranske knjievnosti, moderna patrologija mora imati ira obzorja, te kao znanost
obuhvatiti svu knjievnosti, ne samo pravovjernu ve i krivovjernu, u svim njezinim vidovima i uz
pomo prikladnih metoda.
Izdanja i zbirke stare kranske knjievnosti
Studij crkvenih otaca ukljuuje i poznavanje najznaajnih izdanja otakih djela kojima se trenutno
raspolae:
s. 17. i 18.: kritika izdanja francuskih benediktinaca sv. Maura;
s. 19.: J.P. Migne (+1875), 400 volumena: Patrologiae cursus completus, grki niz (PG) i latinski niz
(PL);
od 1866.: Corpus Scriptorum Ecclesiasticorum Latinorum (CSEL): Latinski i grki niz Beke i
Berlinske akademija. Izdavanje u tijeku, a do sada objavljeno 90 volumena;
od 1903.: Corpus Scriptorum Christianorum Orientalium (CSCO), izdavano u Parisu, Louvainu i
Washingtonu. Do sada objavljeno 400 volumena, a izdavanje u tijeku;
od 1953.: Corpus Christianorum (CC) u izdanju benediktinaca opatije Svetog Petra iz Steenbrugge
(Belgija), a sastavljen je od tri niza: latinski, grki i istoni, dopunjena s srednjovjekovnim djelima
(continuatio medievalis). Izdavanje je u tijeku, a do sada je objavljeno 160 volumen, a predvieno je
izdavanje 175 volumena 2348 djela ili ulomaka;
od 1942.: francusko izdanje Sources chrtiennes (SC), ed. du Cerf, dvojezini tekstovi. Do sada
objavljeno 260 volumena.
Opa bibliografija
Osim spomenutih izdanja patristikih djela, postoje mnogi prirunici opeg karaktera, uglavnom
objavljeni na vie jezika:
J., Quasten, Patrology, 1950-60.
F., Cayr, Patrologie, et histoire de la theologie, 1955.
B., Altaner, Patrologa, 1950.
Dattrino, Patrologia, 1982.
M. Simonetti, Introduzione alla Letteratura cristiana antica, 1985.
H. Drobner, Patrologia, Herder, 1999.
E., Molin, Los Padres de la Iglesia. Una gua introductoria, 1982.
M.J., Rouet de Journel, Enchiridion Patristicum, 1958.
DTC.
J. Danielou, Nueva Historia de la Iglesia, Cristiandad, Madrid 1964.
Silvano Cola, Perfiles de los Padres, ed. Ciudad Nueva, Madrid 1991.
H. Masson, Manual de herejas.
A. di Bernardino, Diccionario patrstico y de la antigedad cristiana, Sgueme, Salamanca 1991.
FLICH-MARTIN, Historia de la Iglesia, Edicep, Valencia 1975 y ss.
GER.
J. Morales, Teologa IV: Historia de la Teologa, en GER 22 (1975) 252-256 (Morales).
R., Trevijano, Patrologa, en Coleccin Sapientia Fidei, ed. BAC, Madrid 1994.
B. Mondin, Dizionario dei Teologi, Edizioni Studio Domenicano, Bologna 1992.
B. Mondin, Storia della Teologia, vol. I, ed. Edizioni Studio Domenicano, Bologna 1996.
T. agi-Buni, Povijest kranske literature, KS, Zagreb 1976.
J. Pavi-T.Z. Tenek, Patrologija, KS, Zagreb 1993.

b) Vanost studija otaca
Prije nekoliko godina tiskana je Uputa za studij crkvenih otaca u odgoju za sveenitvoKongregacije
za katoliki odgoj od 10. studenoga 1989. navodi temeljne motive za studij svetih otaca:
U nauci svetih otaca ima neto jedinstveno, neponovljivo i trajno vrijedno, to i dalje ivi usprkos
nestalnosti vremena.
Osi su povlateni svjedoci Predaje;
Ostavili su nam teoloku metodu koja je u isto vrijeme i uzviena i sigurna, a odlikuje se:
o trajnim utjecanjem Svetom pismu i osjeajem za Predaju; o kranskom izvornou i
sposobnou inkulturacije; o obranom vjere i dogmatskim napretkom; o osjeajem za otajstvo i
iskustvom boanskoga.
Njihovi spisi obiluju kulturalnim, duhovnim i apostolskim bogatstvom koje je izgradilo velike crkvene
uitelje nekad i danas.
Studij patrologije (ivot i djela) moe se pouavati iz prirunika, a studij patristike (teoloka misao)
mora se provoditi izravnim itanjem otakih tekstova.
c) Crkveni oci, nauitelji i pisci
Pojam oci
I u idovstvu se pojam otac koristio ne samo da izrazi bioloko oinstvo, ve takoer da izrazi i ono
duhovno. Bioloko oinstvo, se ne odnosi samo na jednu osobu od koje je netko potekao, ve se u
irem znaenju odnosi na prekte openito. No najasnije znaenje ovog pojma pripisuje se onima
koji su bili primatelji Boje objave, oni ljudi koji su na poseban nain prijateljevali s Bogom kao npr.
Abraham, Izak i Jakov, te se zato i zovu praoci patrijarsi. Meutim u kategoriju otaca ulaze i ostali
Boji sluge i slavni ljudi iz prolosti izabranoga naroda (na primjer Mojsije). Iz ovakvog koritenja
pojma razvidno je da je za idovstvo isprepleteno bioloko s duhovnim poimanjem do te mjere da
postaje nerazdvojivo, budui da se duhovno oinstvo u Patrijarsima podudara s biolokim. Patrijarsi
su u isto vrijem i oevi naroda i oevi u vjeri, jer su prvi primili vjeru od Boga, te su vlastitom
vjernou usmjerili cijeli narod prema vjeri u jednoga Boga ostajui ujedno putokaz kroz cijelu
povijest. Kranstvo koje se razvilo ne samo iz idovstva, ve se formiralo i iz poganstva malo po
malo potpuno je spiritualiziralo ovaj pojam, premda pozna koritenje ovog pojma i na a kasnije su
stavljani za uzor kranima. Kasnije se izraz kod idova koristi i za rabine, koji oznaava duhovno
oinstvo. U Novom zavjetu Pavao se u poslanici Galaanima i Korinanima smatra Ocem svih onih
koje je pokrstio i navijestio im evanelje. Nakon smrti apostola, u postapostolsko razdoblje izraz se
poinje koristiti za biskupe oni koji se duhovno skrbe za Crkvu jer su biskupi pater familias Crkve.
Sa Biblije se naglasak premjeta na ivot Crkve (tko nije sposoban brinuti se za svoju obitelj, kako
moe voditi Crkvu).U poetku se ovaj naziv primjenjivao uglavnom na biskupe, zaduene da
pouavaju u kranskoj zajednici, te je bio sinonim za duhovnog uitelja. Ako je uz biskupe u
zajednici bilo i drugih uitelj u vjeri, do 3. st. oni se nisu zvali oci ve uitelji. Od 4. st. zadobiva ire
znaenje i primjenjuje se na kvalificirane predstavnike prenoenja vjere. Vincencije Lerinski (oko
434.) u svom djelu Commonitorium naziva ocem crkvene pisce bez obzira na njihov hijerarhijski
poloaj: Ako iskrsne kakvo novo pitanje treba se utei miljenjima svetih otaca, i to samo onih koji
su, svaki u svoje vrijeme i na svome mjestu, ustrajui u jedinstvu zajednitva i vjere, bili drani
prokuanim uiteljima; i to se pronae, da su oni drali u jednom miljenju i suglasju (uno sensu
atque consensu), to treba drati bez skrupula istinitim i katolikim uenjem Crkve (gl. 29, 1). Ne
treba nita kasnije vjerovati, osim onoga to je sveta starina svetih otaca jednoduno drala u Kristu
(gl. 33, 2). Decretum Gelasianum de recipiendis et non recipiendis libris (6. st.) u prvi plan stavlja
pravovjerje razlikujui prave oce od krivovjernih pisaca.Danas se prihvaa ocem onoga na koga se
mogu primijeniti sljedea etiri obiljeja:
Drevnost: Izidor Seviljski (+636), Ildefons iz Toleda (+669), Beda asni (+735), te Ivan Damaanin
(+749) i Teodor Studita (+826) su posljednji oci na Zapadu i Istoku;
Pravovjerje: iskljuuje se otvoreno krivovjerne pisce, raskolnike i one ija djela sadre teke i
sustavne zablude;
Svetost ivota: bilo da su kanonizirani bilo da ih se smatra svetima;
Crkveno odobrenje/prihvaanje: dostatno i ono preutno.
Crkveni pisci (scriptores ecclesiastici) naziv je koji je rabio sv. Jeronim za druge stare pisce
(drevnost), ali kojima nedostaje jedna od ostale tri oznake. Crkveni nauitelji (doctores), naprotiv,
imaju oznake koje i oci, izuzev starine, ali se tome onda mora pridodati eminens eruditio iexpressa
Ecclesiae declaratio. Crkva ih naziva tako poradi dubine misli pridodane svetosti ivota. Veliki oci i
nauitelji Crkve su:Istok: Bazilije Veliki, Grgur Nazijanski i Ivan Zlatousti. Rimska Crkva je njima
pridruila i Atanazija (proglasio ga je s. Po V.);Zapad: Ambrozije, Jeronim, Augustin i Grgur Veliki su
egregii doctores ecclesiae (proglaeni od pape Bonifacija VIII. 1298.).
Jezik kojim piu sveti oci
Jezik kojim piu sveti oci nije klasini grki, nego je koin to jest jezik koji je nastao u helenistikom
razdoblju kao mjeavina atikog narjeja s drugim narjejima, postavi govorni, trgovaki i knjievni
jezik Sredozemlja i velikog dijela Istoka, dakle cijelog helenistikog svijeta:

o na Istoku: od 3. st. prije Krista do 6. poslije Krista (od tada se koristio najvie sirski koji je
aramejski dijalekt i koptski pomijean s grkim);
o na Zapadu: do 3. st. (180. prvi dokument na latinskom Passio martyrum Scilitanorum).
Za vrijeme 2. st. pojavljuju se ve prvi prijevodi Biblije na latinski jezik. Hermin Pastir pokazuje da je u
Rimskoj Crkvi ve polovicom 2. st. zapoeo prijelaz s grkog na latinski jezik. Pismo Klementa
Rimskog Korinanima prevedeno je na latinski jezik polovicom 2. st., prije spomenute Pasije. Tekst
doputa mogunost da je prevoditelj koristio ve postojeu verziju latinskog prijevoda Starog zavjeta.
d) Doktrinarni autoritet crkvenih otaca
Autoritet svetih otaca smatra se katolikim naukom onda kad postoji jednoduno suglasje otaca -
unanimis consensum Patrum (usp. Denz-Sch. 1507 i 3007). Njihov autoritet izvire iz injenice da su
povlateni svjedoci Predaje i njihovi spisi znakovi iste. Kad se govori o jednodunosti, ne misli se na
brojanu koliko na moralnu jednodunost u tumaenju Svetog pisma, i isto tako u izlaganju nauka u
stvarima vjere i morala (materija) i koje pripadaju objavljenom pologu depositum fidei(forma). Prvi
vatikanski sabor potvruje potivanje:
Jednodunost (moralna) otaca u tumaenju Svetog pisma je neprevarljiva norma (Denz_Sch 3007);
Njihova jednodunost (moralna) u tumaenju na jasan i definiran nain nauka vjere i ponaanja
je pravilo na nain da se ima drati za katoliki nauk.
Drugi vatikanski sabor ne preuzima izriito normativno naelo unanimis consensus Patrum u svoje
dokumente, to ne znai da ga je htio obezvrijediti. Optatam totius 16 kae kako su oni doprinijeli
vjernom prenoenju i razumijevanju pojedinih objavljenih istina, a tako i daljnjoj povijesti dogme. Mi
prihvaamo sadraje vjere kojima nas oni ue na ovaj nain veli Newman , ne samo jer nas oni
tome ue, nego jer daju svjedoanstvo onoga to u njihovo vrijeme ispovijedahu svi krani, i na
svakom mjestu (). Oni ne iznose svoja osobna miljenja. Ne govore Ovo je istina jer mi to vidimo u
Pismu jer o tome bi se moglo dogoditi da bude razlika u miljenjima -, nego: Ovo je istina jer je to
potvreno i bi uvijek vjerovano po svim Crkvama od apostolskog vremena do naih dana, bez
prekida. Radi se jednostavno o pitanju svjedoanstva (J.H. Newman, Discussions and
Arguments, II, 1).
e) Kratka povijest Patrologije
Najvaniji povjesniari
Euzebije, Historia ecclesiastica (4. st.);
Sozomen, Historia Ecclesiastica (5. st., acontecimientos entre 324 y 425);
Jeronim, De viris illustribus (392);
Genadije Marseljski (semipelagijanac), De viris illustribus (480); nastavak Jeronimova djela;
Izidor Seviljski, De viris illustribus (618); nastavak Jeronimova djela;
Ildefons iz Toleda (+667), De viris illustribus;
Focije (+891), Myriobiblon o Biblioteca (858); 280 poganskih i kranskih djela;
Sigbert iz Gemblouxa (+1112), De viris illustribus;
J. Tritemio, De scriptoribus ecclesiasticis (1494);
Belarmino, De scriptoribus ecclesiasticis liber unus (1613);
J. Gerhard, Patrologa (1653);
R. Ceillier, Histoire general des auteurs sacres et ecclesiastiques (1729-63).
Kronologija
Od 1. do 4. stoljea:
a) Kranska teoloka knjievnost (Apostolski oci), 1. i 2. st.
Nakana ovih spisa je poticajna i katehetska; stil je analogan katolikim poslanicama; donose glose iz
Svetoga pisma; piu o kranskom ivotu (praxis); tema njihovih spisa su sredinje kranske istine.
Glavni predstavnici: Klement Rimski (Poslanica Korinanima), Ignacije Antiohijski
(Pisma),Didach, Barnabino Pismo, Pismo Diognetu, Hermin Pastir.
b) Apologeti Teoloka djela u pravom smislu rijei (2. st.)
Piu protiv poganskih kritiara i pisaca nevjernika; imaju spekulativne pretenzije; osjeti se sklonost
prema izlaganju vjere na nain reduciran na razumsko; piu protiv gnosticizma (Bazilid, Valentin,
Ptolomej, Herklion).
Predstavnici: Kvadrat, Arstid iz Atene, Ariston iz Pele, Justin, Tacijan, Milcijad, Apolinar iz
Hijerapolija, Atenagora iz Atene, Teofil Antiohijski, Meliton Sardski, Pismo Diognetu, Hermja,
Hegesip. Zbog vanosti koju ima, potrebno je zasebno spomenuti Ireneja iz Liona (+202) koji je
napisao Adversus haereses i Demostratio evangelica. Prvi se uhvatio posla da izloi vjeru, a ne da je
samo brani.
c) Sustavno prouavanje objave (kole), 3. st.
Aleksandrijska kola: po prvi put koristi neoplatonistiku filozofiju da produbi razumijevanje
sadraja vjere. Obiljeja su joj spekulativni rad, alegorijska egzegeza i
kateheza. Predstavnici:Panten; Klement Aleksandrijski
(+215): Protreptik, Pedagog, Stromati; Origen (+254): Hexapla,Contra Celsum, De principiis, Homilije
i Biblijski komentari, Exhortatio ad martyrium.
Antiohijska kola: vie osjeaja za povijest i utjecaj aristotelizma, 4. i 5.
st. Predstavnici: Lucijan Antiohijski (+312); Arije (+336); Diodor iz Tarza (+384); Ivan Zlatousti
(+407); Teodor Mopsuestijski (+428); Teodoret Cirski (+460).
d) Grki oci Njihova misao se artikulira oko trojstvenog otajstva i kristologije.
Predstavnici:
Atanazije (+373): Oratio contra gentes, Oratio de Incarnatione Verbi, Orationes (tres) i Apologia
contra arianos. Sudjelovao na Nicejskom saboru (325);
Bazilije (+379): De Spiritu Sancto, In Hexaemeron, Contra Eunomium;
Grgur Nazijanski (+390): Teoloki govori;
Grgur iz Nise: usavruje pojam hipostaze i sistematizira istonu teologiju i mistiku;
iril Aleksandrijski (+444): naglaava tendenciju prema sustavnosti;
Ivan Damaanin (+749): De fide orthodoxa (vrelo koritena u Srednjem vijeku);
Pseudo Dionizije Aeropagita (+ konac 5. st., poetak 6.): Boanska imena, Mistina
teologija, Nebeska hijerarhija (vrhunac kristijanizacije neoplatonistike tradicije; apofatizam: istona
predaja).
e) Latinski oci
Tertulijan (+202);
Ciprijan iz Kartage (+258): De Ecclesia unitate, De lapsis, Pisma;
Ambrosije iz Milana (+397): De officis ministrorum, De mysteriis, De Poenitencia;
Jeronim (+420); biblijski prijevodi i komentari
Augustin (+430): Confesiones, Retractationes, De Trinitate, De civitate Dei. Prva sinteza zapadne
kranske misli. Ravnotee izmeu Svetoga pisma, duhovnog izlaganja, koritenja platonskih
kategorija. Fides quaerens intellectum;
Leon Veliki (+461): Tomus ad Flavianum (Kalcedonski sabor).
5. i 6. st.
Treba imati u vidu da je zavrilo jedno kreativno razdoblje i da je poelo razdoblje uvanja batine
(Vicencije Lerinki: napredak, ali vjernost primljenom pologu). Ljudi koji su preuzeli na se ovu zadau
to su oni koji su primili prikladnu spremu za civilne dunosti koje su vrili.
Sadraj naslijea: 1) Stara knjievnost i tekstovi otaca, preko monaha; 2) Aristotelova Logika,
dijelom; 3) plan enciklopedijskog odgoja u slubi studija svetog teksta, na liniji sv. Augustina (De
doctrina christiana), Boecija i Kasiodora (i jedan i drugi plan studija); 4) monaki i moralistiki duh.
Predstavnici:
Boecije (+524), konzul i dravni slubenik (magister officiorum). Djela: Opuscula sacra (metafizika
bitka, pojam osobe), De Consolatione Philosophiae (velika teodicejska meditacija). Prevodi razna
Aristotelova djela i prenosi Srednjem vijeku Varonov kolski program (trivium i quadrivium);
Grgur Veliki (+604), pretor u Roma. Njegova su djela bitno i iskljuivo moralno poticajna (alegorijska
egzegeza, a odnosi se na osobno iskustvo due). Djela: Regula Pastoralis,Dialogorum libri
IV, Moralia in Iob, Homiliae;
Kasiodor (+583), posljednji Rimljanin: u dva benediktinska samostana na Kalabriji (jedan od tih je
Vivarium) prepisuje manuskripte. Djela: Institutiones divinarum et saecularium litterarum (prirunih
kulture slobodnih umjetnosti/artes liberales) i Historia tripartita;
Izidor Seviljski (+636), prvi pedagog Srednjega vijeka. Djela: Etymologiae (20 knjiga), Libri tres
sententiarum, Liber de haeresibus, Contra Iudeos, Liber de variis quaestionibus. Enciklopedijska
naobrazba za studij biblijskih tekstova;
Beda asni (+735);
Alkuin iz Yorka (+804);
Hraban Maur, praeceptor Germaniae (+856);
Saetak
0 a 325. (razdoblje rasta ili prenicejsko razdoblje)
jednostavni spisi: simboli, utvrivanje novozavjetnog kanona,
apokrifna knjievnost,
apologije,
djela (acta) i opisi muenika,
protukrivovjerna djela,
katehetske kole.
Od 325. do 451. (razdoblje cvata ili zlatno doba), odnosno do smrti Leona Velikog 461.
dogmatski traktati,
formulacije dogmi,
velike hereze.
Od 451. do 636. (Z) i 750./826. (I) (Razdoblje opadanja)
teme moralnog sadraja,
florilegiji (zbirke citata iz ranijih pisaca, slue kao testimonia za polemike),
katene (istrgnuti kratki otaki citati/komentari Sv. pisma).
- See more at: http://patrologija.com/tema-1-patrologija-kao-znanost/#sthash.YYdmXamw.dpuf