Hrvatsko katoličko sveučilište

Studijski odjel povijesti

SEMINARSKI RAD

Reorganizacija Europe: Clemens Metternich,
Bečki kongres i Sveta Alijansa

Kolegij:
Svjetska povijest 19. stoljeća
Studenti:
Lorena Koren
Matea Tumpa
Ana Vivoda
Mentor:
Doc. dr. sc. Ivan Bulić

28. ožujak 2014.

Sadržaj:

1. Uvod
2. Clemens Metternich
3. Bečki kongres i njegovi zaključci
4. Sveta Alijansa
5. Zaključak
6. Bibliografija

1. Uvod

Krajem 18. i početkom 19. stoljeća Europa se često naziva i „Napoleonova Europa“ jer je u to
doba bila podijeljena na: područja anektirana od strane Francuske, zemlje zavisne od
Francuske i slobodne zemlje koje moraju surađivati s Francuskom i Napoleonom. Nakon
državnog udara u Francuskoj 1799. godine uspostavljen je novi sustav uprave od tri konzula,
dok je zapravo vrhovni konzul bio sam Napoleon koji je nakon tog događaja vladao Europom
idućih 15 godina. Trijumf u bitci kod Wagrama, brak s Austrijankom i rođenje sina
predstavljaju crtu razgraničenja izmeđa njegova brzog uspona i još bržeg pada u posljednjim
godinama vladanja. Početak rušenja njegove vladavine bio je pohod na Rusiju u kojem je
Napoleonova vojka nastradala od velike ruske zime. Konačna bitka i teški poraz kod Leipziga
(16./19. listopada 1813.) uzrokovali su gubitak podrške sa svih strana te je Napoleon 06.
travnja 1814. bio prisiljen potpisati abdikaciju. Nakon pada Napoleonovog carstva pobjednike
je čekao težak zadatak: reorganizacija Europe u političkom, teritorijalnom i vjerskom smislu,
a Europom su upravljale četiri glavne sile antifrancuske koalicije: Austrija, Engleska, Prusija i
Rusija. Pariški ugovor (30. Svibnja 1814.) bio je prvi korak u odlučivanju o sudbini
Francuske. Francuska nije dobila granice iz 1792. ali je djelomično prihvaćena teza o
prirodnim granicama pa je od područja osvojenih zadržala sljedeća: Avignon, Venaissin,
Montbéliard, Mulhouse, Chambéry, Annecy i dio Saara. Nije morala platiti ratnu odštetu niti
vratiti velik broj umjetničkih djela koja je uzela kao ratni plijen, no gubitak kolonija je bio
vrlo naglašen: Španjolska je ponovo dobila svoj dio otoka San Domingo, a Engleska je dobila
nekoć francuske otoke Tobago i Santa Lucia. Veliki dio odluka o novom ustroju Europe
odgođen je za kongres koji će velike sile održati u Beču.

2. Clemens Metternich

Punim imenom Klemens Wenzel Lothar Metternich, bio je austrijski političar i ministar
vanjskih poslova. Rođen je u Koblenzu 15. svibnja 1773., a umro je u Beču 11. lipnja 1859.
Oštro je zagovarao politiku konzervativizma te se nije slagao s Napoleonom, protiv kojeg je
vodio borbu. Vjerovao je u univerzalnost učenja o razumu, a vješto ju je koristio u
revolucionarnoj borbi. Volio je i filozofiju, međutim u njoj nije vidio sredstvo politike.1
Nakon što je postao austrijski diplomat, kao i njegov otac, Metternich je ušao u krug
austrijske aristrokracije time što je oženio groficu Eleonore Kaunitz, unuku državnog
kancelara grofa Wenzela Kaunitza. Godine 1801. je postao austrijski ambasador u Dresdenu,
1803. u Berlinu, a 1806. u Parizu. Nakon austrijskog poraza u bitci kod Austerlitza, u Požunu
(današnjoj Bratislavi) sklapa mir sa samim Napoleonom, gdje ga i prvi puta službeno
upoznaje.
Carskim dekretom 1809. biva imenovan za ministra vanjskih poslova, a u tom je poslu bio
veoma uspješan te mu je Napoleon, njegov bivši neprijatelj postao saveznik. Ugovorio je i
brak između nadvojvotkinje Marie Louise (kćer cara Franje II.) i Napoleona. Kada je uvidio
da je Napoleonova snaga počela naglo opadati, okrenuo se protiv njega te se 13. kolovoza
1813. pridružio Šestoj koaliciji u napadu na bivšeg saveznika. Metternich se zalagao za
interes Austrije, što je bilo austrijska nezavisnost.
U tom razdoblju, poznata je bila Metternichova definicija politike koju uspoređuje s
kazalištem: „Politika je poput kazališnog komada s mnogo činova koji se, kad je zastor
jednom podignut, nezadrživo odvijaju. Bilo bi apsurdno u tom trenutku reći kako se predstava
neće održati. Odigrat će je ili glumci… ili gledatelji koji će se popeti na pozornicu…“2
Bečki kongres, kojim je predsjedao, bio je vrhunac njegove političke karijere, jer je njime
mnogo toga postignuto. Kongres je trajao od rujna 1814. do lipnja 1815., a Metternich je
pomoću svojih izvrsnih političkih i diplomatskih vještina dobio gotovo sve što je i htio.
Sazivao je mnogo sastanaka i neformalnih druženja te su mu i te aktivnosti pomogle u
ostvarenju cilja. Uz ostale zemlje koje su bile dio Kongresa, Clemens je inzistirao da sudjeluje
i Francuska koja je bila potpuno poražena.
1
2

Henry Kissinger, Obnovljeni svijet (Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1976.), str. 16. – 17.
Henry Kissinger, Obnovljeni svijet (Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1976.), str. 56.

Kako je nestalo Sveto Rimsko Carstvo, Metternich je osnovao Njemački savez te je na taj
način osigurao daljnji austrijski pohod na Apeninskom poluotoku. Podržao je Svetu alijansu
jer je zagovarao mir u Europi te je htio uskladiti i uravnotežiti odnose zemalja u Europi. Isto
tako, htio je da Sveta alijansa nastavi zagovarati i širiti po Europi njegovu politiku
konzervativizma, da on bude glavni društveni poredak diljem same Europe jer je smatrao da
je samo takva politika ispravna i da se njome može puno postići.
Kako bi i kroz godine održavao mir u Europi, organizirao je i sudjelovao na raznim
kongresima. Oštro se protivio liberalnim idejama u Europi i stvaranju buržoazijskih država.
Godine 1821. postaje državni kancelar, a nakon što je 1822. uspio ugušiti nacionalnoliberalne pokrete u Napulju i Sjevernoj Italiji, tadašnja elita ga je počela odbacivati, čak
štoviše mrziti. Od 1826. počinje Metternichov pad, kad je na mjesto državnog ministra došao
njegov žestoki protivnik grof Franz Kolowrat-Liebsteinsky. Odtad nije mogao sprovesti niti
jednu svoju ideju, čak ni onu o osnivanju vlade s ministarstvima pa se je od tada obavljao
samo dužnost ministra vanjskih poslova. I javnost ga je zamrzila jer je vjerovala da svojim
konzervativizmom samo koči Europu, a obožavala njegovog protivnika koji je zagovaro
liberalne ideje i obećavao mnogo promjena koje bi im išle u korist. Posljedica toga svega je ta
da je Metternich bio primoran podnijeti ostavku 1848. te je nakon toga pobjegao u Englesku,
a godinu poslije se seli u Bruxelles. U Beč se vratio 1851. i mirnim životom nastavlja živjeti u
svojoj palači.
Što se tiče njegovog privatnog života, Metternich se ženio ukupno tri puta, a njegov sin
Richard Klemens Metternich bio je također ugledni diplomat.3

3

Nepoznati autor, The diplomacy of Metternich: The Congress of Vienna (nepoznat datum objavljivanja),
http://www.age-of-the-sage.org/historical/biography/metternich.html (20. ožujka 2014.)

3. Bečki kongres i njegovi zaključci

Bečki kongres je održan kao posljednji dogovor o sudbini Francuske nakon ranije održanog
Kongresa u Parizu. Kongres je počeo 01. studenog 1814., a prestao s radom 09. lipnja 1815.
Iako su na kongresu bile pristune sve europske države, zemlje koje su imale glavnu riječ na
kongresu su bile Austrija koju je predstavljao Klemens Wenzel Metternich, Prusija koju je
predstavljao Karl August von Hardenberg, Rusija čiji je predstavnik bio Karl Vasiljevič
Nesselrode te Velika Britanija čiji je predstavnik bio lord Robert Castlereagh.4
Rusija i Pruska su vodile glavnu svađu na kongresu te su zbog Saskog kraljevstva stvorile
savez. Naime, vladar Saskog Kraljevstva je bio i ostao vjeran Napoleonu zbog straha od
Pruskih težnji da si pripoji njihov teritorij, no nakon Napoleonovog pada Rusija i Pruska su
htjele raspodijeliti to područje.5 Zbog stvaranja saveza između Rusije i Pruske umalo je 1815.
došlo do rata jer su im se suprotstavile Habsburška Monarhija, Velika Britanija i Francuska.
Najveći rezultati, odnosno promjene koje su rezultat kongresa vidljive su istočno od
Francuske. Flandrija koja je nekada bila pod Habsburgovcima, spojena je s Nizozemskom,
koja je također dobila i Luksemburg. Na njemačkom teritoriju od prethodnih 360 država koje
su stvarale Sveto Rimsko Carstvo, ostalo je na kraju 39.6
Radi se o nekoliko kraljevstva, točnije Pruska, Bavarska, Wurttemburg, Saska, Hannover, 9
vojvodstava, 4 slobodna grada, 11 kneževina te od nekoliko habsburških teritorija. Stvoren je
Njemački Savez kojim je upravljao Franjo I. Habsburško-Lotarinški te je Frankfurt postao
glavni grad konfederacije.7

4

Enrico Cravetto, Povijest 13 - Napoleon, restauracija i revolucionalna kretanja (1800.-1848.) (Zagreb:
Europapress holding, 2008.), str. 259
5
Miran Marelja, Međunarodni odnosi Prusije od Bečkog kongresa do ujedinjenja Njemačke (1815. - 1871.). U:
Pravnik 2011, Vol. 45 No. 91 (ožujak 2012.),
http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=144589 (20. ožujka 2014.)
6

Enrico Cravetto, Povijest 13 - Napoleon, restauracija i revolucionalna kretanja (1800.-1848.) (Zagreb:
Europapress holding, 2008.), str. 260
7
Enrico Cravetto, Povijest 13 - Napoleon, restauracija i revolucionalna kretanja (1800.-1848.) (Zagreb:
Europapress holding, 2008.), str.260

Habsburška Monarhija je dobila teritorije Mletačke Republike, osim dijelova u Jonskome
more, Galiciju i Bukovinu, Milansko Vojvodstvo, Valtellinu. Također joj je dodijeljeno
područje današnje Poljske, osim Krakowa koji je bio slobodan grad pod suverenitetom ruskog
cara. Velika Britanija je zapravo zalagala da se pitanje Poljske riješi restauracijom ili
stvaranjem neke nove države.
Rusiji je dodijeljeno Veliko Finsko Vojvodstvo te je priznata aneksija Besarabije. Švedskoj je
pripojena Norveška. Prusija je imala određene gubitke u korist Rusije. Dobila je Posnaniju,
jedan dio Saske (iako joj je u prvotnom cilju bio dobitak cijelog teritorija Saske, no tome se
protivila Austrija), Švedsku Pomeraniju, Vestfaliju i teritorije bivših kneževina Kölna i Triera
te neke dijelove na obalama Rajne. Zanimljivo je da je na kongresu odlučeno da će Švicarska
ostati neutralna u svim poljima te je priznata kao konfederacija republika.
Papinska država nije doživjela promjene ali joj je potvrđena suverenost, no izvan talijanskih
granica nisu joj vraćeni Avignon i okolica Venessina. Velikoj Britaniji je dodijeljena Gvajana,
Cejlon, Rt dobre nade, Trinidad, Tobago i Sveta Lucija i Malta.8
Što se tiče Austrije potvrđena joj je vlast nad svim onim hrvatskim i slovenskim područjima
koje je do 1809. bila prisiljena prepustiti Francuzima, a koja su te iste godine oblikovana u
Ilirske pokrajine. To su Koruška, Kranjska, Trst, Istra, Dalmacija, dijelovi banske Hrvatske i
hrvatske Vojne krajine.
Bečki kongres je prestao sa radom 09. lipnja 1815., a rezultat ovoga kongresa je nastanak
Svete Alijanse.9

8

Enrico Cravetto, Povijest 13 - Napoleon, restauracija i revolucionalna kretanja (1800.-1848.) (Zagreb:
Europapress holding, 2008.), str.262
9
Miran Marelja, Međunarodni odnosi Prusije od Bečkog kongresa do ujedinjenja Njemačke (1815. - 1871.). U:
Pravnik 2011, Vol. 45 No. 91 (ožujak 2012.),
http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=144589 (20. ožujka 2014.)

4. Sveta Alijansa

Sveta Alijansa nastala je po želji ruskog cara Aleksandra I. koji je još za vrijeme trajanja
Bečkog kongresa napustio zanimanje za liberalne ideje te se okrenuo misticizmu i vrlo čudnoj
religioznosti. On je inače bio poznat po bezbrojnim i različitim idejama te je od francuskih
mislitelja preuzeo humanitarne misli 18. stoljeća, dok se njegov ministar Nesselrode zalagao
za tradicionalni ruski autokratski mentalitet. Careve ideje su dijelom bile prouzročene
buđenjem Svete Rusije u nacionalnom ratu protiv Napoleona, ali su bile potaknute i zbog
utjecaja ruske književnice Barbare Juliane Vietinghoff, inače bivše žene pruskog baruna von
Krüdenera. U takvim okolnostima je ruski car europskim vladarima spredložio stvaranje
Svete Alijanse koja je za bazu političke akcije uzimala učenja nastala iz uzvišenih istina u koje
nas upućuje vječna religija Boga Spasitelja.
Ugovor su 26. rujna 1815. potpisali ruski car, austrijski car i pruski kralj, a kasnije su im se
pridružili i ostali vladari. Međutim, jedna država i jedna osoba koje su u to vrijeme bile vrlo
značajne odbile su ga potpisati: Engleska i papa Pio VII. Utopijske ideje ruskog cara doživjele
su poraz, a uz vješt manevar austrijskog kancelara Metternicha, ugovor je popunjen politički i
socijalno reakcionarnim sadržajem. Metternich je u prvi plan stavio obavezu međusobnog
pomaganja, čime se Sveta Alijansa pretvorila u naoružanog čuvara poretka stvorenog na
Bečkom kongresu.
Ugovor je u potpunosti dovršen i drugi puta potpisan u Parizu 20. studenog 1815. od strane
Austrije, Prusije, Rusije i Engleske. Njime je potvrđen savez spomenutih država koje su se
međusobno obavezale na pomoć u slučaju izbijanja nove revolucije, a također su trebale
bdjeti nad novim idejama i analizirati ih na povremenim kongresima.10

10

Slaven Bertoša, Svjetska povijest modernoga doba : (XVI.-XIX. stoljeće) : s posebnim osvrtom na Apeninski
poluotok (Zagreb: Profil international, 2004.), str. 238

5. Zaključak

Sama restauracije Europe trajala je od 1815. do 1830., tj. od Bečkog kongresa do pada
restaurirane burbonske monarhije u Francuskoj. To razdoblje obilježava politika Svete
Alijanse koja je ostala neosporena do 1820., kada počinje njena kriza koja vrhunac dostiže
1827. Iako je Sveta Alijansa bila stvorena da čuva poredak stvoren na Bečkom kongresu, to
ne znači da se čitava Europa u doba restauracije s tim poretkom i slagala. Naime, posljedice
revolucije nisu se mogle lako ukloniti i zaboraviti.
Restauracija se suprotstavljala svemu što je došlo s Francuskom revolucijom pa je naglasila
potrebu jačanja plemstva i starog feudalnog staleža. Plemstvo je podržavalo vladare
restauracije, no na tu poziciju je sada pretendiralo i građanstvo.
Osim toga, još jedan moto restauracije bio je: Prijestolje i oltar. Restaurirane su vlade od
samog početka odbacile neprijateljski stav prema Crkvi te su u religiji vidjele jednog od
najjačih podržavatelja krune.
Ipak, s obzirom da se vlade pojedinih zemalja nisu slagale sa poretkom u Europi nakon
Bečkog kongresa i zbog činjenice da stare vlade još uvijek nisu u potpunosti vjerovale Crkvi,
doći će do krize. Poredak uspostavljen na Bečkom kongresu i Sveta Alijansa održati će se u
potpunosti do 1820. kada kreću prve krize koje će dovesti i do one najveće 1827. Neprijatelj
poretka biti će i nova tajna društva do čijeg naglog porasta dolazi sredinom dvadesetih godina
19. stoljeća.

6. Bibliografija

Bertoša, Slaven. Svjetska povijest modernoga doba : (XVI.-XIX. stoljeće) : s posebnim
osvrtom na Apeninski poluotok. Zagreb : Profil international, 2004.

Cravetto, Enrico (ur.). Povijest 13 - Napoleon, restauracija i revolucionalna kretanja
(1800.-1848.). Zagreb: Biblioteka Jutarnjeg lista, 2007.

Kissinger, Henry. Obnovljeni svijet : Metternich, Castlereagh i problemi mira, 18121822. Zagreb : Nakladni zavod Matice hrvatske, 1976.

Marelja, Miran. Međunarodni osnosi Prusije od Bečkog kongresa do ujedinjenja
Njemačke (1815. - 1871.). U: Pravnik, Vol. 45 No. 91, 2011, URL:
http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=144589

Nepoznat autor. The diplomacy of Metternich: The Congress of Vienna (nepoznat
datum objavljivanja), URL: http://www.age-of-the-sage.org/historical/biography/
metternich.html