You are on page 1of 3

Prikazi, Migracijske i etnike teme 26 (2010), 1: 8592

Nada Kisi Kolanovi

Muslimani i hrvatski nacionalizam


1941. 1945.
Zagreb: Hrvatski institut za povijest kolska
knjiga, 2009, 450 str.

Razvoj nacionalnog identiteta dananjih Bonjaka ukljuivao je brojne imbenike i promjene u procesu povijesnog
oblikovanja. Osim vjerskog elementa, koji
mnogi strunjaci dre kljunim u stvaranju
nacionalnog identiteta, neosporno je da su
hrvatski i srpski nacionalizam svojim utjecajem bitno odredili razvoj identiteta bosanskohercegovakih muslimana, od najranijih pokuaja integracije muslimana u
hrvatski i srpski nacionalni korpus do nacionalnog samoodreenja bosanskohercegovakih muslimana. Od 1994. njihov je
nacionalni identitet slubeno definiran etnonimom Bonjak. Autorica Nada Kisi Kolanovi u knjizi Muslimani i hrvatski nacionalizam 1941. 1945. nastoji diferencirati obiljeja hrvatskog nacionalizma prema muslimanima te analizirati status islama u kulturnoj sferi Nezavisne Drave Hrvatske (NDH), u razdoblju kada je
ustaki nacionalistiki reim najintenzivnije nastojao integrirati vjersko obiljeje i
kulturna postignua bosanskohercegovakih muslimana u temeljna obiljeja hrvatskog etnosa, ime bi dokazali njihovu neospornu pripadnost hrvatskoj naciji.
U etrnaest poglavlja autorica predstavlja itav niz, po njezinu sudu, najznaajnijih tema koje opisuju odnos hrvatskog nacionalizma prema bosanskim muslimanima. Tako je prikazan odnos hrvatskog etnocentrizma i muslimana, poevi od Ante Starevia, koji je u drugoj polovini 19. stoljea postavio temeljni koncept hrvatskog nacionalizma prema Bosni
i Hercegovini (BiH) i bosanskim muslimanima. Njegovo vienje bosanskoherce-

90

govakih muslimana stvorilo je specifini diskurs prema toj tematici unutar pravakog pokreta, koji se odrazio i na predstavnike ostalih politikih ideja u tadanjoj Hrvatskoj. Na promoviranju ideje o
pripadnosti muslimana hrvatskoj naciji
sudjelovala su osim politiara i razna intelektualna udruenja poput Drutva bosansko-hercegovakih Hrvata, na ijem
se elu nalazio poznati arheolog i znanstvenik iro Truhelka. I jedni i drugi drali su da se prilika za pridobivanje muslimana za hrvatsku naciju nalazi u konfrontaciji sa srpskim nacionalizmom, jer
je on bio iznimno proet pravoslavljem te
je stoga bio posve neprivlaan muslimanima. Stvaranje Banovine Hrvatske muslimani su doivjeli kao srpsko-hrvatsku podjelu BiH, to ih je preusmjerilo na politiku zahtijevanja politike autonomije BiH
te pojaalo simpatije muslimana prema
ustakom pokretu, koji je odbacio Sporazum Cvetkovi-Maek.
Upravo e ustaki pokret Ante Pavelia i dijela njegovih istomiljenika (Mile
Budak, Mladen Lorkovi) intenzivno propagirati pripadnost muslimana hrvatskoj
naciji, po naelima pravake percepcije
BiH kao hrvatske povijesne zemlje. Percepcija muslimana kao dijela hrvatskog
naroda temeljila se u ustakom pokretu
na vie tvrdnji, gdje su osim narodnog jezika isticane uspomene iz prolosti, kultura i zajedniki zemljopisni prostor, odnosno etniki teritorij koji e postati koncept velikohrvatskog prostora. To je naelo posebno isticano 1941., kada su naglaavani suverenost hrvatske drave i neprekinuti kontinuitet hrvatske dravnosti koji
ukljuuje BiH, kao i rasna teorija o bosanskim muslimanima kao najiem dijelu hrvatskog naroda. Kontekst krvi i srodstva ustaka je propaganda esto upotrebljavala pri naglaavanju hrvatstva bosanskohercegovakih muslimana. Homoge-

Prikazi, Migracijske i etnike teme 26 (2010), 1: 8592

nost po rasi i distinktivnost po vjeri bili


su klju ustake definicije hrvatske nacije.
Takoer, teritorij Bosne istican je kao zemlja-jezgra, srce hrvatske drave.
Autorica je opisala djelovanje najistaknutijih muslimana koji su prihvatili hrvatsku naciju te kao takvi postali muslimanska politika elita u NDH, od Ademage Meia i Daferbega Kulenovia do
ustakih ministara Mehmeda Alajbegovia, Hakije Hadia, Osmana Kulenovia,
Mehe Mehiia i Hilmije Belagia. Analizom muslimana u vladajuoj strukturi NDH autorica zakljuuje kako oni nisu
uspjeli nacionalizirati iroke muslimanske
mase u hrvatskom smislu, pa su one ostale
indiferentne prema hrvatskom nacionalizmu te pogotovo prema ustakom pokretu.
Propast NDH politiki je otrijeznila veinu muslimanskih politiara koji su bili vezani uz ideju o pripadnosti muslimana hrvatskoj naciji te ih nagnala da politike i
nacionalne ideje iskljuivo veu uz identitet Bosne, kao zemlje matice bosanskih
muslimana.
Upravo poglavlje o Ademagi Meiu
predstavlja jedinstveni sluaj reprezentanta kontinuiteta izmeu hrvatskog nacionalizma i bonjakog identiteta. Mei, jedan od najistaknutijih promicatelja posvemanje reforme drutva bosanskohercegovakih muslimana, prihvatio je ideologiju nacionalizma kao pozitivnu vrijednost
progresivnog Zapada, odijelivi pojam
vjere od pojma nacije, to je bilo revolucionarno za sredinu u kojoj je ivio. To ga je
dovelo u sukob s muslimanskim konzervativcima, pripadnicima izrazito turkofilski nastrojene vjerske inteligencije. Uspostavom NDH Mei se uspinje na najvie politike poloaje u ustakom pokretu
i dravi, ali njegovo oduevljenje za NDH
naglo je splasnulo 1943., nakon ega postaje kritiar dravne politike koja nije donijela oekivani mir i stabilnost.

Zapravo, izazov hrvatske drave uzrokovao je sukob unutar muslimanske zajednice izmeu onih koji su prihvaali ideju
hrvatske nacije-drave, uglavnom pripadnik muslimanske politike elite i inteligencije kolovane na Zapadu, i predstavnik onih koji su zastupali odmak od nacije i nacionalizma, uz naglaeno protuzapadno i antisekularno usmjerenje. Time
se pokazalo kako konfesionalna struktura muslimanske zajednice, odnosno njezina vjerska elita, nije prihvatila hrvatski nacionalizam, pa ga ni institucionalni odnosi u NDH nisu mogli promijeniti.
Odmak od nacionalizma propagiran je iz
vrha Islamske vjerske zajednice, sukladno tumaenju da su unutar ideje nacionalizma bili ugraeni i elementi drugih vjera, to je prema islamskom uenju posve
neprihvatljivo. Kao alternativu naglaavali su nadmo ummeta (sveukupne muslimanske zajednice) nad idejom nacije. Za
islam nacija nije apsolutna vrijednost jer
je nadnacionalan, ali se lokalni patriotizam, odnosno patriotizam Bonjaka-muslimana prema BiH, tolerirao.
Muslimanska vjerska elita bila je sredite intelektualne moi bosanskohercegovakih muslimana. Ulema, vjerska inteligencija, crpila je autoritet iz znanja erijata te je, prema autoriinu sudu, bila u
moralnoj opoziciji naspram reima, ali i
muslimanske politike elite u NDH. Ulema e potaknuti nastanak Muslimanskih
rezolucija, kojima je osuena ustaka politika fizikog obrauna po rasnom i politikom kriteriju, ime su postavili klin
razdora meu NDH i islamskoga vjerskog vodstva. Snaan hrvatski kulturni i
prosvjetni utjecaj na bosanske muslimane
postojao je otprije, proteiran putem drutava poput Napretka i Narodne uzdanice,
koja su esto i politiki usmjerivala muslimane prema preuzimanju hrvatskoga nacionalnog identiteta. No u razdoblju NDH

91

Prikazi, Migracijske i etnike teme 26 (2010), 1: 8592

u tu su se svrhu naglaeno koristili kulturni resursi, ukljuujui novine, knjievna


ostvarenja, dramsko-scensku umjetnost i
ostala sredstva promidbe. Upravo je kulturna sfera ponajvie nastojala eksponirati islam u hrvatskome kulturnom identitetu te je on kao takav trebao predstavljati most izmeu europskog/kranskog
Zapada i islamskog Orijenta. Stoga su
vlasti NDH neuspjeno nastojale afirmirati islamsku varijantu u hrvatskome kulturnom identitetu, gdje se esto povlaila
usporedba s dvokulturnom panjolskom
u maurskom razdoblju. Razlog neuspjeha nije bio samo u rezerviranosti muslimanskoga vjerskog vrha ve i u konceptu
kulturnoga graniarstva, gdje se naglaavala povijesna uloga hrvatskog naroda
kao predzia kranstva te se govorilo
o opasnostima s Istoka, od prisjeanja na
predstrau militantnog islama u razdoblju ratova s Osmanlijama i mistificiranja
rijeke Drine kao granice prema srpskom
pravoslavlju do stvaranja mita o hrvatstvu kao brani prema boljevikoj najezdi, koja se afirmirala jaanjem partizanskog pokreta i pribliavanjem Crvene armije. Taj koncept, izrazito popularan kod
nekih ustakih dunosnika i reimskih intelektualaca, vidljivo je negirao orijentalnu dimenziju hrvatskoga kulturnog identiteta, odnosno, u najmanju ruku, stavio ju
je u podreeni poloaj naspram zapadne/
kranske kulturne dimenzije.
Valja naglasiti da je hrvatska historiografija unutar NDH islamizaciju Bosne i
njezina stanovnitva povoljno ocjenjivala te je idealizirala sliku drutva otomanske Bosne kao nadasve tolerantne multikonfesionalne sredine. Prvotna rezerviranost veine muslimana prema NDH ubrzo se pretvorila u nezadovoljstvo i razoaranje zbog tekih ratnih stradanja, pa su
se okrenuli drugim rjeenjima vlastitoga
politikog poloaja. Ideja o politikoj au-

92

tonomiji BiH bila je starija od NDH, ali


se ponovno snano artikulirala za vrijeme
ustakog reima. Muslimani poput Uzeirage Hadihasanovia zastupali su tu ideju, pa su radili na ostvarenju autonomije
BiH pod njemakom ingerencijom, a muslimanski Memorandum iz 1944., upuen
predsjedniku Vlade NDH Nikoli Mandiu, autorica tumai kao oprotaj muslimanske elite od hrvatske drave.
U diplomatskim nastojanjima NDH
prema islamskom svijetu, napose Turskoj,
bosanskohercegovaki muslimani trebali
su predstavljati most povezivanja. Premda je Turska bila zainteresirana za poloaj muslimana, NDH nije uspjela uspostaviti jae veze s Turskom ni ishoditi njezino priznanje NDH. U zakljuku autorica
ocjenjuje kako je nastojanje vlasti NDH
da muslimane integrira u hrvatsko nacionalno bie bilo pogreno i osueno na neuspjeh jer je ideju o hrvatskome nacionalnom identitetu golema veina muslimana
odbacila, izuzev malog dijela muslimanske politike elite, drei kako imaju vlastita povijesna prava, teritorij, kao i pravo
na vlastitu upravu. Iskustvo s NDH bitno
je utjecalo na daljnji razvoj nacionalnog
pravca bosanskohercegovakih muslimana, to je rezultiralo ostvarenjem vlastitoga nacionalnog identiteta.
Knjiga Muslimani i hrvatski nacionalizam 1941. 1945. kvalitetno je ostvarenje koje svojom tematikom i ukupnim sadrajem zasluuje interes kako znanstvenika i istraivaa tako i najirih itateljskih krugova koje zanima povijesni pregled odnosa hrvatskog nacionalizma i bosanskohercegovakih muslimana, osobito
od 1941. do 1945.
Mladen Bara
Hrvatski institut za povijest, Podrunica za prouavanje povijesti Slavonije,
Srijema i Baranje, Slavonski Brod