You are on page 1of 4

Misionari Krvi Kristove CPPS

Sveti Gapar je inio sve kako bi pomagao ljudima u obraenju. Htio je pobuditi srca
da doe do uma i savjesti. Kako bi to danas rekli, vodio je bitku na cijeloj liniji, da bi oni, koji
su krteni, zapoeli razmiljati o svojem poslanju i potpunom zaokretu Kristu, posvetili se u
svojim zajednicama i dozvolili se oistiti Krvlju spasenja. Misionari su ili u nepristupana i
najzaputenija mjesta, prelazili preko rijeka i ivog blata, prolazili kroz opasne putove Gapar
je bio prvi u posluivanju, u rtvi, u odricanju sebe za Boju slavu, i za dobro brae. Ako je
tako slatka stvar truditi se za Boga, pie kardinalu Cristaldiju, to e tek biti radovati se s
Njim! Ove slube ne bih ostavio ni za nikakav poloaj, niti za sve zajedno. Molim se Bogu da
mi dozvoli umrijeti s orujem u ruci, koje je Kri Gospodnji i, ako se Bogu svidi, navijetajui
Boju Rije. Kanonik se esto povlaio u svoj lijepi Rim da bi se odmorio. A kako se
odmarao? Pratei djelovanje svojih zajednica, posjeujui bolnice, a takoer piui na desetke
pisama. Propovijedao je za vrijeme devetnica ili u Korizmi te izvravao svoje obine slube.
Kada bi na takav nain skupio novi ar, bio je spreman za pripremu novog rokovnika misija!
Scena prisege Gaparovog pastorala protezala se na cijelu Crkvenu Dravu,
Kraljevstvo Sicilija, ukljuujui u to takoer sedam regija. U mnogim mjestima misije i
duhovne vjebe odravale su se vie puta. Svetac je kroz 23 godine vodio puke misije.
Prosjeno je imao svake godine oko 13 inicijativa liturgijsko-duobrinikih i katehetskih od
ega su 50% bile misije koje su trajale po 15 dana. U jesen 1816. god. misionari su bili
pozvani od kardinala Rigantijega da vode misije u Anconi. Antiklerikalci su se organizirali
kako bi bojkotirali inicijativu biskupa. Organizirali su kampanje pod geslom: Koje tamo
misije, kruha elimo, kruha! Mnogi, a takoer i neki sveenici uhvatili su se na taj slogan.
Istina, kada su misionari ulazili u grad, samo im je jedan sveenik iziao u susret. Za milost
Boju, vratite se natrag, molio je zabrinut, ako ne elite izazvati opasnu uzbunu! Gapar je
ipak osjetio u ovim rijeima skrivenu manipulaciju i odgovorio je odluno: Mi smo poslani
od vlasti i moramo biti vie posluni Bogu nego ljudima: neemo se okrenuti natrag, nego
odmah ulazimo u grad. Agitacije su trajale jo za vrijeme misija, pojavljivale su se prijetnje i
pokuali su ih ometati, no, na zavretku misija Svetoj Priesti pristupilo je vie od 31 tisua
ljudi. U Civitanovi Gapar je molio vlasnike da omogue radnicima sudjelovati u misijama
barem jedan sat dnevno, a takoer je iao osobno mornarima u mjesnu luku da im progovori
na laama, kao to je to inio Isus na Tiberijadskom jezeru.
U Forlimpopoli, gnijezdu laicizma i neprijatelja klera, na vijest o dolasku misionara,
aktivisti su napisali Del Bufalu pismo u kojem su ga vrijeali, prijetili mu i upozorili ga da ne
propovijeda u njihovom gradu. Kanonik nije ustuknuo pod prijetnjama i ucjenama, nego je
odluno uao u grad i odmah zapoeo, s ulaznom propovijedi, s rijeima svetog Pavla: Ta
meni je ivjeti Krist, a umrijeti dobitak! Za neke masone ova misija bila je kao Pavlov put u
Damask: Dvije loe predale su Gaparu svoje znakove i dokumenta, odriui se svojih
pogreaka i obraajui se.
Iz Forlia su dola etvorica plaenih ubojica, spremni na sve. Jedan od njih zamolio je
za susret s ravnateljem misija i odmah, kad se naao nasamo s njim, dignuo je ake na njega,
spreman na udarac. Gapar koji ga je od poetka gledao izravno u oi, upitao ga mirnim
glasom: eli li se ispovjediti, brate? To je bilo dosta da napada odustane od nasilja.
U gradiu Colli Romani ljudi su bili prestraeni i nemirni jer se netom dogodilo
bratoubojstvo. Ovdje su bile duboke, ukorijenjene i neizbrisive mrnje. Za vrijeme misija

ljudi su ostali bez pastira jer je umro kardinal Alessandro Mattei. Gapar uzima u ruke cijelu
situaciju, ini napore, postaje otac, brat, prijatelj svima, da pomiri razjarena srca. Takoer, i
ovaj put odnio je pobjedu i mnogi ljudi, ranije podijeljeni mrnjom, sada su se grlili u znak
pomirenja.
Utemeljitelj Drube misionara Krvi Kristove nije htio da njegova apostolska misija
ima samo jedno glavno sjedite, nego takoer da raspolae misijskim kuama u kljunim
punktovima apostolskog fronta, u najzaputenijim mjestima ili neprijaznim za Crkvu. Za
vrijeme sveevog ivota bilo je utemeljeno 15 misijskih kua.
Kada je Gapar od 10. do 25. oujka 1822. godine doao voditi svete misije u
Vallecorsu, nije znao, naime, u prvom trenutku, da e djevojka koja je stajala pod ambonom, s
oima uprtim u njega za vrijeme propovijedi, biti utemeljiteljicom enske drube, pod
nazivom, Predragocjene Krvi. U Bojem svjetlu brzo je to shvatio. Sveta Marija De Mattias
imala je tada 17 godina. tamo, u Vallecorsi bilo je arite razbojnitva. Marija je eljela
posvetiti se idealu, predati se Bogu da se moe suprotstaviti degradaciji koja se irila. Ovaj
misionar iz Rima, kanonik del Bufalo tako je lijepo govorio o apostolatu, ljubavi, slubi
drugima. Vidjelo se da on sam ivi ono to govori, i to s radou na licu. U kratkom vremenu
primila je svjetlo po razgovoru s Gaparom: Bog te poziva za posveenje u svijetu, za
voenje kole i odgoj mladih, rekao joj je. Te rijei koje su dolazile odozgor, ostavile su u
Mariji neizbrisivi trag i to zauvijek. Razmiljanja Gapara bila su uvijek vedra: Nikakva
reforma nee biti mogua, ako se nee odgajati mlade, ako kola ne postane djelotvorno
sredstvo potpune formacije i to za sve. Konano, u 1834. godini, nakon dvanaest godina od
prvog susreta s Gaparom, Marija De Mattias u Acutu dala je temelj Sestrama klanjateljicama
Krvi Kristove. Bog je dao hrabru enu, prikladnu utemeljiteljicu, odgojiteljicu, reformatoricu.
U lipnju 1837. godine Gapar nije odbacio prijedloga da vodi misije u Chiesa Nuovi.
U to vrijeme epidemija kolere je pustoila Napulj. Broj smrtnih sluajeva dostizao je do 500
dnevno. Kanonik nije mogao due ostati po strani kada su i u Rimu ljudi trpjeli i predavali
duh. Neovisno o naporu brae koja su ga htjela zaustaviti, jo jedanput odluio je stati na prvu
crtu. Kroz Via Appiu ili su nasuprot struji jer su Rimljani s orujem i prtljagama bjeali iz
grada. Brinuo se za materijalnu i duhovnu pomo ljudi koji su zbog zaraze, koja je vladala u
gradu, osiromaili. Sve je ohrabrivao, poticao je na strpljivost, pouzdanje, nadu, solidarnost
prema siromanijima, osamljenijima, i onima koji su vie trpjeli. Dijelio je jelo, lijekove,
novac. Tek u listopadu, kada se zaraza zapoela zaustavljati, Gapar se vratio u misijsku kuu
u Albano, iscrpljen vie nego ikada. Merlini svjedoi: Nije uspio vie skrivati svoje bolesti.
Ipak htio je zajedno sa subraom moliti asoslov, naprezao se da pie pisma.
Penino zrno zapoelo je padati na zemlju i umirati zato da bi donijelo obilat rod
(usp. Iv 12,24). Lijenik, koji ga je lijeio, rekao je: Da ne zanemari apostolata, zanemario
je lijeenje, koje mu je na poetku bolesti moglo donijeti rezultat. Zato ga se moe smatrati
rtvom ljubavi blinjega.
(Iz knjige: Mario SPINELLI, ivot Gapara del Bufalo. Ne obazirui se natrag,
Zagreb, 2005.)
Povijest u Hrvatskoj

Povijest delegature Drube misionara Krvi Kristove (kratica: CPPS) u Hrvatskoj je


prilino mlada. Prvi kojeg svakako valja spomenuti je p. Willi Klein, CPPS iz Njemake
provincije. Na podruje bive Jugoslavije stigao je prvi put, sada ve daleke 1979. godine, u
povodu stote obljetnice rada i djelovanja sestara Klanjateljica Krvi Kristove na ovim
prostorima. Od tada slijede uestali posjeti ovim naim prostorima, tijekom kojih p. Willi
upoznaje ljude, zemlju, obiaje, dri duhovne vjebe i obnove. S obzirom na veliki interes
vjernika, uslijedila je ideja o zapoinjanju rada Drube misionara.
Sredinom osamdesetih godina banjaluki biskup, pokojni Alfred Pichler slubeno trai
od Vrhovne uprave u Rimu da poalju misionare CPPS u Bosnu. Uprava daje odobrenje.
Provincijalno vijee Njemake provincije 05./06. travnja 1988. odobrava poetak Delegature
u Banjalukoj biskupiji u tadanjoj Jugoslaviji. Slijedi dolazak p. Willia u Novu Topolu i
nastavak ve zapoete obnove crkve, podizanje nove Misijske kue i prostora za djelovanje
misijske zajednice. Takoer u tom vremenu p. Willi razmilja o daljnjoj budunosti, o kui u
Hrvatskoj te se odluuje za Zagreb.
Dan 7. rujan 1988. u povijesti Provincije i Drube misionara Krvi Kristove CPPS je
zabiljeen kao slubeni dolazak misionara u Hrvatsku. U srpnju 1991. zapoinje rat u
Hrvatskoj i Sloveniji, ime se bitno mijenja situacija za mladu zajednicu, u to vrijeme
okupljenu u Novoj Topoli, te se ona s prvim kandidatima ubrzo seli u Zagreb. U rujnu 1991.
redovnika zajednica u Misijsku kuu prima etiri obitelji s malom djecom (ukupno petnaest
osoba), to je u ratnim prilikama posve normalna situacija.
P. Willi je dobio jo jedan apostolat, tj. novu karakteristiku - zadatak Samaritanca koji
posjeuje mnoge europske gradove i iri istinu o Hrvatskoj i stanju u kojem se nalazi te
skuplja sredstva za pomo prognanicima i bolesnicima. 06. travnja 1992. biskup mons. Juraj
Jezerinac blagoslovio je Misijsku kuu i njenu kapelicu. Usprkos zdravstvenim tegobama p.
Willi se aktivno ukljuio u humanitarnu pomo za prognanike, izbjeglice, bolnice i druge
ustanove. Takoer obilazi zajednice te dri duhovne obnove i vjebe kako u Hrvatskoj, tako i
u BiH te Srbiji. Godine 1999. iz Poljske dolaze br. Jurek C., CPPS i sestre Misionarke Krvi
Kristove, dok 2000. dolazi p. Ksaver K., CPPS.
Na Njemakoj provincijalnoj skuptini u prosincu 2000. god. odlueno je da krajem
lipnja 2001. p. Willi zbog zdravstvenih tegoba otie iz Hrvatske, a Poljski vikarijat e se
personalno pobrinuti, nastaviti i oblikovati ono to je on zapoeo. Nakon pola godine svog
boravka u Hrvatskoj p. Ksaver preuzima uz pomo Zajednice odgovornost za Delegaturu u
Hrvatskoj i regiju Zajednice Krvi Kristove u naim krajevima. Godine 2002. dolazi p.
Zbigniew L., CPPS koji preuzima slubu poglavara i magistra kandidata koji polako stiu,
dok se p. Ksaver brine za apostolat. Tijekom ljeta 2003. godine zajednici u Zagrebu
prikljuuje se i p. Josip G., CPPS te ujedinjenim snagama zajedno s braom djeluju u
Hrvatskoj, a takoer i izvan nje. Te iste godine zareen je u Poegi i imao je Mladu misu p.
Ilija G., CPPS koji se za vrijeme p. Willia, jo 1991. god. odluio za Drubu. Poslije zavretka
Klasine gimnazije na alati u Zagrebu stupio je u novicijat Drube (1995.) u Poljskoj. Tamo
je zavrio fakultet i jedno vrijeme djelovao kao misionar, sve dok se nije 2009. vratio u
Hrvatsku i tu nastavio svoju slubu.
U prosincu 2003. iz Hrvatske odlaze sestre Misionarke Krvi Kristove, a njihove slube
djelomino preuzimajui lanovi Zajednice Krvi Kristove i dobroinitelji. U svibnju 2005.
godine Poljski vikarijat CPPS podignut je do statusa provincije. U enstohovi 27.-30.
prosinca 2005. na Provincijalnoj skuptini misionara donijeta je jednoglasna odluka da e

Poljska provincija preuzeti punu odgovornost za Hrvatsku delegaturu. Nakon dugogodinjeg


misionarskog rada u Hrvatskoj vratili su se u Poljsku p. Ksaver (2006.), br. Jurek (2009.), p.
Zbigniew (2009.) i p. Josip (2011.).
Primopredaja Hrvatske delegature Misionara Krvi Kristove
Za vrijeme primopredaje Hrvatske delegature u Zagrebu 4. travnja 2006. njemaki
provincjal p. Ferdinand Zech, CPPS rekao je: Preuzimanje dunosti i zadaa od Njemake
provincije za Poljsku provinciju je jedan zakonski in koji je kroz nastajanje Poljske
provincije uinjen moguim i potrebnim. Tako je i odgovornost i isto tako mogunost
oblikovanja sada u jednoj ruci." P. Ferdinand zaelio je da se hrvatski segment Drube proiri
i donese mnogo bogatih plodova.
Provincijal, p. Jaroslaw Jaboski, CPPS slubeno i potpuno je prihvatio u ime Poljske
provincije misionara od p. Ferdinanda Z. odgovornost za taj segment Drube. Sveanost je
bila u prisutnosti brae i kandidata CPPS, kao i nekih od lanova Zajednice Krvi Kristove i
prijatelja Drube. Provincijali u okviru svojeg posjeta u Zagrebu posjetili su takoer mjesne
crkvene vlasti Zagrebake nadbiskupije.