Jezik, 52., D.

Brozovi, O poetku hrvatskoga jezinog standarda

O POETKU HRVATSKOGA JEZINOG STANDARDA

Dalibor Brozovi
treem ovogodinjem broju Jezika objavljena su dva priloga u kojima se djelomino govori i o nekim mojima jezikoslovnim radovima iz 1970. i 1978.,
pa se na to moram osvrnuti. Rije je o lanku akademika Stjepana Babia
Hrvati Srbima uzeli ili ak ukrali knjievni jezik (str. 112113) i o ocjeni mr. sc.
Natae Bai Babieve knjige Hrvanja hrvatskoga. Hrvatski u kotacu sa srpskim i
u klinu s engleskim, kolska knjiga, Zagreb, 2004., 262 str. (str. 113118).
U prvome prilogu S. Babi najprije odaje priznanje mojemu radu Hrvatski jezik,
njegovo mjesto unutar junoslavenskih i drugih slavenskih jezika, njegove povijesne
mijene kao jezika hrvatske knjievnosti1 iz zbornika Hrvatska knjievnost u evropskom kontekstu, Zagreb, 1978., str. 9 83 + 4 karte. Tu sam tvrdio da je poetak
hrvatskoga novotokavskog standardnoga jezika u polovici XVIII. stoljea, a ne od
hrvatskoga narodnog preporoda (kako se openito mislilo u kroatistici i slavistici),
jer tada se samo manjinski kajkavski standardni jezik na hrvatskome sjeverozapadu
prikljuio veinskomu hrvatskom novotokavskomu standardnom jeziku2 (uz ope
prihvaanje novoga slovopisa, to jest gajice).
Nakon pohvala i priznanja tomu mojem pomicanju poetka hrvatskomu jezinom
standardu, S. Babi ipak kae da su on i jo neki hrvatski jezikoslovci dokazivali
da je taj poetak jo znatno raniji, to jest stariji. Lako bih se sloio s Babievom
tvrdnjom da su hrvatskomu jezinom standardu (to jest novotokavskomu) temelji
na koncu 15. stoljea (str. 112). Tu autor spominje pjesme ika Menetia (1451.
1527.) i Dore Dria (1461.1501.) i ostale pjesme iz Ranjinina zbornika. To su
zaista temelji, ali od temelja do gotove izgraene kue ima jo prilino mnogo
toga. Zato nije tona daljnja tvrdnja u tome lanku da Hrvati imaju svoj dananji
knjievni jezik od kraja 15. stoljea (str. 112). Tu sada moram neto rei (ini mi
se bitno) o nekim osnovnim pitanjima jezikoslovnoga nazivlja, o odnosu termina
knjievni jezik i standardni jezik i o definiciji prirode standardnoga jezika, o
takozvanome procesu jezine standardizacije i o raznim neizbjenim uvjetima za
takve procese.
Prvo, jezikoslovlje je jedna od znanstvenih disciplina (s bar trima granama:
tipoloka, socijalna i genetska lingvistika), a znanstvenost je naelno meunarodnoga karaktera. Znanstveno nazivlje mora biti znaenjski meunarodno, bez obzira

Taj glomazni naslov nije moj urednitvo ga je unaprijed predvidjelo u planu zbornika.

Kojim se sluila velika veina Hrvata svi tokavci (govorili novotokavskim dijalektima ili ne)
i svi akavci (izuzev naravno one u austrijskome Gradiu).

186

Jezik, 52., D. Brozovi, O poetku hrvatskoga jezinog standarda

kojemu pojedinanom jeziku pripadali pojedini nazivi kao znanstveni termini.

Tako naziv kao knjievni jezik ima nesumnjivu vezu s pojmom knjievnosti
(sestrinske struke). Kae se dodue da treba razlikovati pojave knjievni jezik
i jezik knjievnosti. No to je dvostruko neodrivo s jedne strane ovako ili onako
ostaje veza s pojmom knjievnosti, a ona nije toliko bitna za pojam standardnoga
jezika,3 s druge pak strane ne moe se u svim jezicima imati i genitiv jednine od
imenice knjievnost (jezik knjievnosti) i pridjev s istom osnovom (knjievni jezik).
I navedena znaenjska slinost i navedena tvorbena nemogunost neprihvatljive su
za znanstvenu terminologiju, pa makar bila i na nioj, strunoj razini.
Zastupam dakle tezu da je naziv standardni jezik za pojam tradicionalno zvan
knjievni jezik4 iz mnogo raznih razloga bolji od naziva knjievni jezik. Jednoznaan je, to je veoma vano u nazivoslovlju svake struke, i bez aluzije na bitnost
knjievne komponente za taj pojam. Pri tome moram izriito naglasiti da mi nije
bitno to termin standardni jezik potjee zapravo iz engleskoga jezika (standard
language). Ja sam estoko protiv suvremene globalizacijske angloamerikanizacije
europskih standardnih jezika, protiv mladenakoga pomodnog i strunoga komotnog
uvoza anglizama, i sl., o tome sam ve mnogo pisao i u tome se gotovo potpuno
slaem s Babievim stavovima iznesenima u klinu s engleskime. Ali ako je
sluajno (to je prilino rijetko) kakav angloameriki naziv bolji (funkcionalniji,
jednoznaniji i sl.) od tradicionalnoga europskoga, valja ga, iznimno, i prihvatiti
jednostavno zato to je bolji.
Na koncu Babieva lanka nalazimo tvrdnju da srpski standardni jezik poinje
1847., a na je 500 godina stariji. Godina 1847. prekasna je ako je rije o Karadievim
temeljima u ovdje ve spomenutome smislu, jer bi trebalo govoriti o koncu drugoga
desetljea XIX. stoljea, a ako je rije o poetku zavrenoga procesa, onda je godina
1847. ak dvadesetak godina prerana. to se pak tie hrvatskoga standardnog jezika
mislim da sam za poetnu fazu novotokavskoga standarda ispravno odredio kao
tono doba sredinu XVIII. stoljea. Jer za standardnost jednoga idioma nije bitna
samo gramatika i rjenika fizionomija nekoga teksta (jezik Ranjinina zbornika,
koji jezik nije standardan, zaista nije od dananjega hrvatskog standardnoga jezika
3

Ve mi je zaista dosadilo ponavljati znanstveno nemoguu reenicu da provansalski nije knjievni

jezik zato to je samo knjievni jezik (ili, samo malo drugaije, jezik knjievnosti) posljednji
sam put naveo tu reenicu u nedavno objavljenoj uvodnoj studiji u br. 12 Suvremene lingvistike
za 2004. (tamo govorim i o nepremostivo razliitim kriterijima triju grana jezikoslovlja).
Na provansalskome (literarnom dijalektu nestandardnoga okcitanskog jezika) javljaju se prvi europski nelatinski pjesnici (provansalske trubadure slijede talijanski, francuski i panjolski, ponekad
i na provansalskome), a Frdric Mistral dobio je za poemu Mirio (franc. Mireille) god. 1904.
Nobelovu nagradu. Zaista je teko rei da provansalski nije knjievni jezik.

Langue littraire, lengua literaria, lingua letteraria, literaturnyj jazyk, jzyk literacki, Literatursprache.

187

Jezik, 52., D. Brozovi, O poetku hrvatskoga jezinog standarda

razliitiji nego jezik onodobnih rijetkih europskih standardnih jezika od njihovih

dananjih oblika). O tome to je bitno za standardnost ve sam toliko puta pisao da
mi je ve muno5 vraati se toj temi, ali to u ipak morati zbog spomeute razlike
izmeu konca XV. stoljea i sredine XVIII. stoljea.
Ve sam rekao da oekivano razumljive jezine razlike izmeu dananjega hrvatskog standarda i jezika u Ranjininu zborniku nisu ni neobine ni bitne. Bitno je neto
drugo. Jezik Ranjinina zbornika jezik je dubrovake tokavske pokrajinske knjievnosti. To je govor na putu novotokavizacije, a neto mlai jezik Marina Dria (i
kruga oko njega) ve je uznapredovao u tome smjeru, dok jezik jo mlaega Diva
Gundulia (i opet i kruga oko njega) ve je jo blii suvremenomu standardu. Ali
vano je da uz (novo)tokavsku dubrovaku pokrajinsku knjievnost imamo i malo
mlau splitsku akavsku (s jednim Markom Maruliem!), pa onda jo i zadarsku
akavsku (Petar Zorani) i hvarsku akavsku (Petar Hektorovi, Hanibal Lui),
i dr. Pri tome treba imati u vidu da kada u Europi poinje knjievno stvaranje na
kakvu dijalektu, ne nastaju odmah djela literarno ravna Marinu Driu, Maruliu,
Zoraniu i drugim spomenutima iako se koncem XV. stoljea hrvatska viestoljetna
razmjerno homogena akavsko-crkvenoslavenska glagoljaka pismenost raspala na
pokrajinske raznodijalektne, pisci u tim pokrajinskim knjievnostima ipak su naslijedili intelektualne jezine dosege prethodnih, pol tisuljea hrvatske pismenosti
(apstraktno intelektualno nazivlje i odgovarajua frazeologija, via sintaksa i tomu
slino).6 Hrvatske pokrajinske knjievnosti odvojene su svojim publikama i svojim
razliitim tokavskim, akavskim i kajkavskim dijalektnim osnovama, ali vezane su
uz istu intelektualnu podlogu i pisci su im u prilino estim razliitim dodirima.
Jezini izrazi pokrajinskih raznodijalektnih pismenosti, kakvi su prije standardizacije postojali u nekoliko europskih zemalja, ne samo u Hrvatskoj, ne mogu se
smatrati standardnim jezicima upravo zbog toga pokrajinskog i raznodijalektnoga
karaktera. U XVII. stoljeu umnoava se broj raznih kajkavskih, akavskih i hrvatskotokavskih pokrajinskih knjievnosti, dakle na dijalektima svih triju hrvatskih
narjeja. Pri tome treba dodati da standardni jezici jednoga etnikoga kolektiva ne
moraju bezuvjetno imati samo jednu dijalektnu osnovicu. Iznimno su iz posebnih
razloga mogue i dvije teritorijalno odijeljene takve osnovice. Tako su do 70-ih
godina XX. stoljea postojala dva albanska standardna jezika, sjeverni s gegijskom
dijalektnom osnovicom i juni s toskijskom.7 Jo i danas postoje dva armenska stan5

Muno mi je i zato to sam u svojoj nedavno objavljenoj knjizi Prvo lice jednine (naslov nije moj!)
o raznim pitanjima iz toga tematskoga kruga razlono i razumljivo pisao u vie navrata (Matica
hrvatska, Biblioteka Vijenac, knj. 7, Zagreb, 2005., 256 str.).

Ni najstariji romanski standardni jezici (talijanski, francuski) nisu zamiljivi bez uloge intelektualnih podloga srednjovjekovnoga latinizma.

U posljednja tri desetljea postoji i stvarno funkcionira samo jedan albanski standardni jezik za
sve Albance, u samoj Albaniji i izvan nje, i to s toskijskom dijalektnom osnovicom.

188

Jezik, 52., D. Brozovi, O poetku hrvatskoga jezinog standarda

dardna jezika jedan zapadnoarmenski u iznimno mnogobrojnoj dijaspori i jedan

istono-armenski u samoj Armeniji, s veoma razliitim dijalektnim osnovicama, ali
sa zajednikim, intelektualnim naslijeem staroarmenskoga jezika.
Uz glasovno-gramatiku i pukorjeniku razliitost dijalektnih osnovica u
pokrajinskim pismenostima nestandardnost njihovih jezinih izraza odreena je i
njihovom tematskom ogranienosti. Tako se onda u Hrvatskoj radi o ogranienosti
na literarne (preteno stih, rjee pak i scenski izraz) i razliite vjerske teme. A bitna
je osobina jezine standardnosti polifunkcionalnost (sve struke i ljudske djelatnosti,
svojedobna znanost, uredovne slube, eventualni mediji, itd., itd.). Dijalekti hrvatskih
pokrajinskih pismenosti gotovo uope nisu imali pristupa u djelatnosti rezervirane za latinski jezik openito, poslije na jugu i za talijanski i od XVI. stoljea za
njemaki na sjeveru. Stanje se mijenja tek od sredine XVIII. stoljea od tada pa
do hrvatskoga narodnog preporoda djeluju polifunkcionalno jedan i to razmjerno
homogen (ak i u slovopisu) kajkavski izraz na sjeverozapadu i jedan vie-manje
isti takav novotokavski u svim ostalim hrvatskim zemljama. Tada se na ta dva
hrvatska jezika u procesu standardizacije izdaju najrazliitija djela, nipoto samo
vjerska i puka, ve i struna i znanstvena, i to i humanistika i prirodoslovna, i
administrativna, i mnoge gramatike i rjenici, i literarni prijevodi, ak i novine (za
francuske vlasti), itd., itd.
To bi uglavnom bilo sve to sam u ovoj prilici elio rei o pojmu jezine standardnosti i o uvjetima za sam status jezine standardnosti, za njezinu prirodu.8
Na koncu razgovora o Babievu prilogu treba se pridruiti njegovu apelu (str.
113) za otkup preostalih 500 komada knjiice Pjesnici Ranjinina zbornika, koju je
Matica hrvatska izdala jo 1993. (naklada 2000 primjeraka, cijena samo 40 kuna!).
Moram se za usporedbu nemara hrvatske publike za jezik i knjievnost sjetiti
priloga poljske knjievnice Maje Wolny (hrvatski prijevod u Kolu br. 4, 2001.) o
knjizi Povelja o stanju poljskoga jezika na prijelazu stoljea, koju je poljska publika
razgrabila u inae velikoj nakladi. No ima li uope smisla usporeivati hrvatsko i
poljsko zanimanje za materinski jezik.

Iz prethodnoga se izlaganja ne bi smjelo zakljuiti da ja ne cijenim (ili bar podcjenjujem) ulogu

pisaca kao to su bili primjerice Ivan Bandulavi i Bartol Kai, iznimno vani djelatnici hrvatske
pismenosti (rad uglavnom u I. polovici XVII. st.), koji su prvi stvarno tresli pokrajinske granice i
jezino bili prethodnicima suvremenoga hrvatskog jezinoga standarda.
Kako bih pak mogao zanemariti injenicu da je Kai jo u 20-im godinama XVII. stoljea preveo
cijelu Bibliju, a jedna je od sudbonosnih nesrea hrvatske povijesti to ta Biblija nije bila tada tiskana. Da je bila objavljena, hrvatski novotokavski standardni jezik potjecao bi iz prve polovice
XVII. stoljea, a ne iz sredine XVIII., kako je u stvarnosti (vidi str. 2225 u knjizi spomenutoj u
biljeci 5). I cijela bi hrvatska povijest posljednjih etiriju stoljea bila drugaija (to jest bolja).

189

Jezik, 52., D. Brozovi, O poetku hrvatskoga jezinog standarda

Opsean prikaz Babieve knjige iz pera Natae Bai zasluuje svako priznanje i to se tie iznoenja injenica i sto se tie stavova o njima. Uz samo nekoliko
dodatnih misli objektivan se itatelj moe sa zadovoljstvom sloiti s vie-manje
cijelim tekstom. No to se mene tie, moram o jednom prikazu iznijeti drugaije
miljenje.
Govorei o jednoj inae tematski irokoj Babievoj raspravi iz god. 1971. prikazivaica se osvre i na Babievo miljenje o mojoj knjizi Standardni jezik (Matica
hrvatska, 1970.). Tu mi je zamjereno definiranje hrvatskoga jezika kao varijante
hrvatskosrpskoga (str. 114). I dalje (citat Babia): Sve bi dakle bilo u redu ... da
Brozovi ne spominje i trei standardni jezik: hrvatskosrpski, ili kad ga ve spominje
da jasno kae kako je to nekonkretan (i apstraktan?). Ali Brozovi to ne ini, nego
hrvatski i srpski standardni jezik smatra varijantama treega standardnoga jezika
i to posebno dokazuje (ibid.). Tu se potrebno malo due zadrati. Mislim da su
1971. mnogi mislili da jest zaista dolo novo doba i da hrvatsko proljee 1971.
ne e zavriti kao eko prako proljee 1968. Ja pak nisam imao takvih iluzija
i bio sam oprezan znao sam da jo nije dolo pravo vrijeme i da prikriveni ali
estoki velikosrbin Stevo Ostoji, dopisnik beogradske Politike, i Stanko Peke iz
CK, beskompromisni internacionalist, ali prvenstveno protuhrvatski raspoloen9,
imaju veliku pravu mo i samo ekaju odgovarajui as. Zato sam se za izdavanje
Standardnoga jezika pripremao ne samo onako kako se inae autori pripremaju
pred tisak.
Neto skraen uvodni prilog iz knjige (Slavenski standardni jezici i usporedna
slavistika) tiskao sam u ruskom prijevodu Nikite Iljia Tolstoja u asopisu Voprosy
jazykoznanija, organu Akademije nauka SSSR, 1. broj 1967. (str. 333). Kako je to
iznimno ugledan jezikoslovni asopis, taj je moj tekst imao prilian meunarodni
odjek i na domaem je tlu to bez sumnje registrirano. Godine 1970. bila je ve
pogodna prilika da se izda knjiga na hrvatskome, s tim prilogom i jo drugima, i
knjiga se pojavila.
Razumije se da prije gotovo etiri desetljea nisam mogao znati sve to danas
znam, a ujedno sam morao za onodobnu slavistiku i kroatistiku (a i za ope jezikoslovlje) taktizirati uzimajui u obzir, s jedne strane, shvaanja, poglede i uvjerenja
buduih itatelja, s druge pak strane mogunosti utjecanja na tu publiku i njezinu
9

Bilo je, naravno, vie aktivista za jezina pitanja, ali iz stanovitih obzira spominjem samo
Ostojia, koji je napustio Hrvatsku, i pokojnoga Pekea. to se pak Pekea tie, uvjeren sam da
je on na neki nain vezan s inteligentnom nepotpuno ouvanom estokom analizom hrvatskoga
rodoljubnog jezikoslovlja, izraenom u bivem Republikom komitetu za prosvjetu, kulturu, fiziku
i tehniku kulturu (krajem 1980. i poetkom 1981.). Taj zagonetni anoniman tekst sa igom CK
SKH i oznakom Strogo pov. objavljen je na str. 53119 u knjizi Ante Selaka Taj hrvatski (izd.
kolske novine, 1992., 354 str.). Tu izvanredno vanu i zanimljivu jedinstvenu knjigu svakako
bi valjalo ponovno izdati.

190

Jezik, 52., D. Brozovi, O poetku hrvatskoga jezinog standarda

spremnost da prihvati nove ideje. Mislim da je s obiju tih strana knjiga uspjela,
doivjela je u kratkome razdoblju 8 recenzija u Hrvatskoj (bar koliko ja znam) i 12
izvan Hrvatske.10 U svjetlu svih tih injenica treba razmatrati moju specifinu knjigu
iz 1970., a treba se obazirati na sva shvaanja u njoj ovako ili onako zastupana.
U ocjeni su od Babieva teksta iz 1971. (s dodatcima pretiskana 2004.) iznesene
zapravo samo dvije zamjerke: upotreba termina varijanta za hrvatski standardni
jezik i tretiranje hrvatskosrpskoga11 standardnog jezika meu jednonacionalnim
slavenskim standardnim jezicima. Mislim da su obje te zamjerke neopravdane i
da je trebalo iz Babieve knjige citirati jo poneta. Trebalo je, primjerice, navesti
da Babi na str. 2425 citira rezultate mojih ocjena o kvaliteti hrvatskosrpskoga
standardnog jezika i hrvatske i srpske varijante (u mojoj knjizi to je str. 54). Tamo
sam tvrdio, i to Babi donosi, da je po 15 kriterija ocjenjivanja hrvatskosrpski na
posljednjem mjestu meu slavenskim standardnim jezicima, a njegove varijante, to
jest hrvatska i srpska, zauzimaju razmjerno visoka mjesta.
Na istome mjestu Babi donosi i moje ocjene prema skupinama kriterij: po
nainu formiranja i funkcioniranja (4 kriterija: 14) hrvatskosrpski je i opet na
posljednjem mjestu, a varijante iznad njega, i to ne neposredno; po karakteru osnovice i odnosu prema naciji (5 kriterija: 59) hrvatskosrpski je i opet na posljednjem
mjestu i varijante i opet iznad njega, ne neposredno; tek u posljednjoj skupini kriterija
(6 kriterija: 1015), to jest po odnosu prema drugim standardnim jezicima, hrvatskosrpski nije vie na posljednjem mjestu, ali obje su varijante i opet iznad njega.
Jezikoslovnoj publici iz 1967. i 1970., domaoj i svjetskoj, to nije bilo lako progutati,
ali argumentacija je bila korektna (i stvarna i taktina) i to je sve prolo.
Prema onomu Babievu tekstu koji citira N. Bai tvrdi se da ne govorim o
nekonkretnosti (apstraktnosti) hrvatskosrpskoga standardnog jezika. No na str.
38. moje knjige izriito stoji, da nacionalno nehomogen standardni jezik egzistira
u principu zapravo samo apstraktno, ali praktiki se realizira i u pismu i u govoru
gotovo samo u vidu varijanata. To je reeno u za one godine razumljivo opreznu
stilu, ali je jasno: ako je hrvatskosrpski standardni jezik nacionalno nehomogen,
to oito jest, onda je apstraktan, a konkretno funkcioniraju samo njegove varijante.
Slina (moda izriitija) formulacija nalazi se u mojoj knjizi i na str. 3536: Praktiki
10

Recenzije su objavljene u Sloveniji, BiH, Italiji (2 razne recenzije), ekoj, Ukrajini, SAD (2 razne
recenzije), Njemakoj, Slovakoj, Srbiji i Rusiji (sve na domaim jezicima; poredak izlaenja je
kronoloki). Podatci se prenose iz knjiice izdane u povodu dodjeljivanja nagrade Stjepan Ivi
na III. kongresu hrvatskih slavista, Zadar, 2002. (str. 4849).

11

Naziv hrvatskosrpski (i, rjee, istoznano srpskohrvatski) upotrebljavao sam koncem 60-ih godina
kao postojei, iako (to sam vie puta naglaavao) iz vie razloga lo naziv za jedan jezikoslovno
potreban pojam u genetskoj lingvistici i sociolingvistici. Poslije sam ga, u 70-im godinama, uz
razne nemale neprilike, zamijenio prvo nazivom standardna novotokavtina u sociolingvistici,
a onda i nazivom srednjojunoslavenski u genetskoj lingvistici.

191

Jezik, 52., D. Brozovi, O poetku hrvatskoga jezinog standarda

i principijelno (tj. i pravno), nacionalna varijanta standardnog jezika funkcionira

za narod koji je upotrebljava isto onako kao to funkcionira nacionalno homogen
jezik za narod koji se njime slui. To znai da se u funkcionalnom i odgovarajuem
fenomenolokom smislu mogu u drutvu nacionalno homogenih standardnih jezika
lake tretirati varijante onih nehomogenih nego sami nehomogeni standardni jezici.
Zar to nije dovoljno jasno i izriito? I to za 1970.
Varijanta kao pojam potrebna je samo u teorijskom jezikoslovlju i to za klasifikaciju nekih prvenstveno sociolingvistikih injenica. I nita vie. Istina jest da su
jugounitaristi, kad su ve morali zbog same znanosti priznati postojanje varijanata
kao pojava, pokuali to iskoristiti u unitaristike (zapravo velikosrpske) svrhe. Nevolje nastaju kada u to povjeruju i neki hrvatski rodoljubni jezikoslovci. Isto vrijedi
i za isto znanstvenokabinetski genetskolingvistiki pojam dijasistema. teta je
to jezikoslovna znanost ne napreduje u cjelini u istome ritmu. Tri i pol desetljea
otkako se pojavio Standardni jezik, uz mnoge odjeke u Europi i Americi, dobar dio
jezikoslovne profesije nije probavio sve pojmove. No kada uzmemo asopis Filologija br. 8 jo iz daleke 1978. godine, nai emo jedan moj i jedan Katiiev prilog s
posve ujednaenim razmjerno novim pojmovljem u dvjema raspravama s prilino
slinom problematikom.12
Inae, za kroatistiku i hrvatsko jezikoslovlje u cjelini velik su dobitak i sama
knjiga koja obrauje nae stare i suvremene kotace sa srpskim jezikom i moderne
klineve s engleskime, i opsean osvrt prikazivaice na tu knjigu u Jeziku. Zato
sam se dugo kolebao treba li pisati ovaj tekst. Ali ipak sam morao.
Saetak
Dalibor Brozovi, sveuilini profesor u miru, Zagreb
UDK 811.163.42-26(091), struni lanak
primljen 3. listopada 2005., prihvaen za tisak 15. listopada 2005.
On the Beginning of the Croatian Language Standard
This paper discusses the terms of the standard language and the language of literature,
the beginning of the Croatian language standard, and the criteria by which this is determined.
The author supports the thesis that the Croatian language standard has its beginning in the
middle of the 18th century.
12

Str. 5366: Dalibor Brozovi, O broju i sastavu lanova slavenske jezine zajednice, i str. 165180:
Radoslav Katii, O poetku novotokavskoga hrvatskoga jezinog standarda, o njegovu poloaju
u povijesti hrvatskoga knjievnog jezika i u cjelini standardne novotokavtine (poredak autora
po abecedi). U objema tim raspravama upotrebljava se ve pojam standardne novotokavtine za
ovdje spominjani apstraktni idiom.

192