You are on page 1of 17

Igor Fiskovi

Filozofski fakultet u Zagrebu, Odsjek za povijest umjetnosti

Slikano raspelo Sv. Franje iz 13. stoljea u Splitu


Izvorni znanstveni rad Original scientific paper
Predan 31. 7. 2012. Prihvaen 30. 8. 2012.
UDK: 264-932(497.5 Split)12
73.046.3:232.963

Saetak
Podvrgavanje ponovnoj analizi velikog slikanog raspela iz
doma redovnica sv. Klare u Splitu omoguilo je spoznavanje
njegove ikonografije i morfologije drugaije negoli se dosad
bilo ustalilo. Naglasak je ponajprije stavljen na prikaz raspetoga Krista, predoenog uz osobito stapanje svojstava poluivue
i poluumirue osobe, a s prepoznatljivim formalnim oznakama
splitske slikarske radionice iz razdoblja romanike. Daljnja se
pozornost posebno usmjerila na portretni prikaz sv. Franje koji

je otkriven u medaljonu na dnu kria, a spada meu najstarije


uope poznate, pa se razlau njegove podudarnosti s literarnim i likovnim opisima nastalima ubrzo nakon sveeve smrti.
Umjetninu se predlae vezati uz franjevaki milieu iz sredine dueenta u kulturnom ambijentu grada Splita, a ujedno se
odreuje i individualnost njezina autora dostojnog naslova:
Majstor raspela s portretom sv. Franje.

Kljune rijei: slikarstvo, raspelo, 13..stoljee, franjevci, Split, klarise

Puno je razloga da Splianinu Tonku Franinom Maroeviu za ovu obljetnicu, obiajem humanista, podarim napis
o umjetnini iz starine to se uva u splitskom samostanu
klarisa sred Luca, gdje je on odrastao i gdje smo se u mladenatvu upoznali. Proavi kroz istu klasinu gimnaziju
i uei od istih profesora, zbliili smo se tek na fakultetu
u Zagrebu, kad mi je seminare o srednjovjekovnoj umjetnosti drao Tonko prije negoli je, hotei stei vee slobode rada, preao na Institut. Time je pak omoguio moje
zaposlenje iz kojeg sam prionuo istraivanju spomenika
junih obala, koje smo sa zanosom ve prohodili u istim
studijskim ekipama. Ujedno smo unutar urbane sredine
trajnog boravljenja razmjenom knjiga dopunjali znanja
koja se, evo, pretau donekle i u ovaj tekst za prijatelja s
odanou.
S navedenim povlasticama spoznao sam jednom kako je
na dnu umjetniki vrlo izraajnog raspela iz doba romanike u Splitu naslikan asiki svetac, a ne sv. Magdalena, to se
dotada dugo smatralo.1 Tu su zabunu prouzroila oteenja drva i slaba ouvanost oslika na mjestu gdje se inae tijekom srednjeg vijeka javlja reena svetica, a nema slinih
prikaza sv. Franje. Zato sam to otkrie istaknuo nekoliko
puta,2 a ovdje u ga protumaiti uviajui da se s njime
prilino mijenja ukupna ocjena itavog raspela3 i dotiu

napori nekolicine uitelja nae discipline. Izvrsnosti je


raspela, naime, prvi uoio Ljubo Karaman,4 a monografski obradio Kruno Prijatelj,5 pa se davno povela rasprava
o moguoj genezi djela.6 Dok je jedan branio podsjeanje
na uvenog Cimabuea, drugi se zaloio ukazati na blizinu s radovima Giunte Pisana, tvrdei da je iz njegova
uplivnoga kruga.7 Nakon ienja umjetnine Cvito Fiskovi je glavninu pitanja okrenuo prepoznavanju splitske slikarske kole,8 unutar koje je do 1966. s istim raspelom povezao tri otkrivene velike ikone Gospe sa sinom,9
to je najire prihvaano i odravano, pa preneseno i izvan
granica nae zemlje.10 Pretpostavljenog se autora te skupine djela kao bezimenog stranca podredilo pojmu splitska
radionica, koji se uvelo u preglede romanikog slikarstva
na tlu Hrvatske.11 S najvie je razlaganja o njegovu mjestu
u likovnosti podneblja priao Grgo Gamulin, poglavito
nastojei precizirati stilsku artikulaciju samog raspela.12
Njegovu je autoru Joko Belamari nadjenuo ime majstor
Raspela Sv. Klare kad je korpusu istodobnih ostvarenja u
Dalmaciji pribrojio novopronaeni poliptih iz Trogira.13
To je opet rasplelo osvrtanja na uvjetno uz jednu autorsku
ruku ve povezanu grupu odlinih djela, ali se nije uspjelo
saznati ikoji podatak o slikaru. Takoer se nije tono dokuilo za koju crkvu u Splitu raspelo bijae nainjeno ili
97

Igor Fiskovi: Slikano raspelo Sv. Franje iz 13. stoljea u Splitu

Rad. Inst. povij. umjet. 36/2012. (97-112)

U cjelinu ih povezuje nain predstavljanja s obzirom na


poloaj paru postranih osmiljen po unutranjem aktivnom odnosu prema Iskupitelju, a dvama na krajevima
haste kria samostalno sraunat u vanjskoj komunikaciji s gledateljima. Uistinu, sv. Marija iz lijevog i sv. Ivan iz
desnog medaljona okrenuti su Kristu tipinom gestom
adoriranja; frontalni lik na vrhu tumai se kao sv. Mihovil,21 etvrti na dnu oitava kao sv. Franjo. Svekolika se geometrija slae s ukupnom simbolikom sadraja Raspea
po kojem svaki sudionik racionalno ostvaruje svoju ulogu
u skladu s temeljnim odrednicama zadae i smisla djela:
aenja Krista ali bez izricanja supatnitva. Stoga nas na
redovnom putu traenja usporedbi taninama djela ponajvie zanima uklapanje u formalna i duhovna iskustva
epohe ili prostora koje Raspelo zasigurno nosi kao najvee
od sauvanih iz romanikog doba u Dalmaciji. Ne optereujui se strujama koje su napajale nau znanost do osvita
21. stoljea,22 naime, vrednujemo ga radije kao potvrdu
visoke razine likovne kulture i promicanja moderne stvaralake klime u jednom od glavnih urbanih sredita istonog Jadrana prije osamstotinjak godina, nego kao plod
estetskih i stilskih postignua iz susjedne, u svoj prolosti
umjetniki kudikamo bogatije zemlje Italije.

Raspelo u Samostanu sv. Klare, Split


Crucifix in the Monastery of St Claire in Split

gdje se ono, starije od samostana klarisa, prvotno uope


nalazilo. Na kraju se razabire kako je oko toga vrhunskog
spomenika ostalo dosta nerijeenih problema koji nas prinuuju provesti svestraniju njegovu analizu.
Kljuno je da ikonografski jasan prikaz raspetoga Krista u
domu sestara sv. Klare Asike pokazuje niz osobitosti kojima se jo nigdje nisu utvrdile izravne analogije.14 Monumentalno se raspelo (253x196 cm), naime, izdvaja meu
nebrojenim srodnima iz zreloga srednjeg vijeka u Europi
ve po tipologiji osnovne forme,15 odnosno vitkog obrisa koji mu na vrlo uskoj zlatnoj pozadini odreuje tamno
slikan Golgotski kri obrubljen tankom trakom jednolike
geometrijske dekoracije.16 Spoj je pak krakova kria formiran poput neke ikone bez okvira sa svrhom isticanja
Kristove glave s aureolom,17 povie je naslikana tabla s
njegovim inicijalima po diktatu Pilata, sasvim nisko i podnoak o koji se uspravno upire ukoeno tijelo simetrino
raskriljenih ruku.18 Dugaki i tanki krakovi kria su odmjereni mravome Kristu raspetom s etiri avla, a svaki
krak zavrava polukrunim obrisom od polovice reljefno
obrubljenih medaljona,19 unutar kojih su pojedinano
naslikana etiri mala poprsja sporednih svetakih likova.
Utoliko svaki figuralni lan itke kompozicije opstaje u
vlastitom polju, na omeenim povrinama s kojima su im
odmjerene simboline a ne prirodne proporcije.20
98

S takvim stajalitem istiemo da je moni Kristov lik s


nedvojbenim svojstvima zrelog srednjovjekovlja slikan
krajnje ekspresivno, na nain kojemu diljem apeninskih
pokrajina nema bliih primjera. Tamonji se dometi likovne gramatike proistekle iz postupnoga suzbijanja maniere
grece naprosto ne ine dovoljnima za objanjenje odakle
natprosjeno izraajni i uspravni lik crpi snagu unato
pretenom frontalitetu prikaza i geometrizaciji mnogih
pojedinosti.23 Drugim rijeima, grafiki i kromatski vrlo
vrsto artikulirana fizinost diviniziranoga i heroiziranoga Krista je toliko samosvojna da joj se olako ne nalazi
itkih ishodita.24 Moe se govoriti o tipolokim osloncima, ali im je likovna obrada jedinstvena i izuzetna. Ipak
se dade razabrati kako su nemali bizantizmi petrificirani
u izboru boja i potezima kista kao i tradicionalnoj tehnici
lumeggiatura, dok plono-hladno kontrastiranje obasjanosti i zasjenjenja mehaniki potie unutarnju i vanjsku, u
zadanome kadru vizualno uzvienu dramatiku. Njezinu se
osebujnost tek okvirno smije tumaiti posljedicom tenje
za predoavanjem boanske prirode Raspetoga koja je
mjestiminom primjenom spekulativnog umjesto stvarnosnog pribliila slikarski govor apstraktnim rjeenjima
istonomediteranskog korijena. K tome su britka vizija i
sigurna ruka majstora na svim likovima jasna potvrda visoke razine njegova umjetnikog kolovanja, koje uz tehniki homogenu izvedbu cjeline jami itav niz iznimnih
detalja sa znaenjem kaligrafski individualnoga sroka.
Uz to se namee komparacija s postignuima talijanskog
slikarstva koje je u rastu 13. stoljea temat raspela otvorilo prikazima trpeeg umjesto trijumfirajuega Krista.25
Meu prvima koji su potkraj prve etvrtine dueenta katolikome miljeu posegnuli za interpretacijom toga sadraja bio je Giunta Capitini iz Pise u ijem su opusu zacrtane i daljnje smjernice umjetnike obnove Zapada.26 Niz
slikanih krieva koji su mu analitiki pripisani pokazuje
pojedinosti sukladne mnotvu italskih, pa im valja propi-

Rad. Inst. povij. umjet. 36/2012. (97-112)

tati odnose prema naem. U osnovi su svi po Umbriji ili


Toskani, a i drugim krajevima, proeti latinskom osjetilnou usredotoenom na humanizaciju raspetoga Bojeg
sina biranim morfolokim sredstvima. Oito im je temeljna nakana bila postii vanjsku harmoniju koja bi odraavala unutranju, u znaku svetosti Iskupitelja ljudskog
roda, pa ih napaja idealizam osobite vrste. Na splitskome
primjeru, meutim, taj je znatno izostao, a giunteskne
crte koje su obino isticali povjesniari umjetnosti svode
se na opa stilska mjesta ili skupne topose slikarstva kojim
se mijenjao religiozni krajobraz Zapada. Drimo pritom
na umu i tri drvena raspela iz Zadra s prikazom ivoga ili
poluivoga Krista koji se zbog zamjetno ograniene naracije razlikuju od istodobnih talijanskih.27 Nai su, naime,
odreda proeti dozom arhainog simbolizma, u biti protivnog veini tamonjih na kojima se ustalio ikonografski
tip Christus Patiens, kakav je tek djelomino objavljen na
primjeru iz Splita prebacivanjem umjetnike percepcije s
boanske na ljudsku prirodu Nazareanina.28 Najzasluniji su za to bili novi prosjako-propovjedniki redovi, u
svjetlu ega na spomenik biva intrigantniji, tim vie to
kompozicione i gestualne motive dobrano preuzima iz bizantske umjetnike sfere, a unosi neke nove crte avangardnog znaaja kojima korijeni uvjetno lee u duhovnosti
zapadnjakog redovnitva ranog 13. stoljea.
Uglavnom se lanac raspela u srednjoj Italiji vezanih uz ime
i pojavu Giunte kao odlunog preporoditelja slikarstva
dueenta ne ini pouzdanim uporitem nastanka naega.29 Premda se u ikonografskoj shemi ita samo donekle
srodan figuralni koncept, glavni lik morfoloki odudara
veini iz reenoga opusa jer se ne povija s izrazitom sagomaturom tijela.30 U cilju izraavanja Muke Kristove zanemareno je mimetiko savrenstvo oblika, a simbolina se
objava svjetla na polugolom tijelu vodi variranjem poneto drugaijih premisa. itava je anatomija, posebice prenaglaenoga toraksa, sainjena pomou blijedosmeom
bojom tvrdo odvojenih lanaka u armaturi koja podsjea na metalnu konstrukciju podlonu rastavljanju.31 Plastinost joj daju povrinski bljeskovi svijetlih okera koji
u smjenjivanju s tamnijima ne pobijaju dojam krute metalinosti i ne omekavaju slikarsku materiju, dok su na
svakom lanku golotinje miljeni samostalno i na kraju
nadnaravno. Dosljedno su dugake simetrine ruke oblikovane u tragu tehnikog postupka lutkara,32 iako su od
slabanih ramena do rastvorenih aka s precizno crtanim
dlanovima i tankim prstima anatomski prilino uvjerljivo povezane s grudima na koje je udesno klonula glava.33
Smirenje obuzima i oblinu lica u poluprofilu, dojmljivo
bolnoga s koso zaklopljenim oima izmeu tankih obrva
i nisko sputenih podonjaka te orlovskog nosa nad stisnutim usnama.34 Linearnost lunih stilizacija kulminira
u crtanju brkova i brade spojenih dubokim sjenama na
nain kojem u Italiji nema premca. elo je kratko, dok je
dugaki par kovrastih pramenova kose iroko zabaen,
iako frizuru okuplja nakoena trnova kruna unutar aureole uzdrane uspravnim grkim kriem.35 Kao suprotnost,
uveane su dimenzije perizome, nabrekle bogatstvom nabora uvorenih o pojasu po sredini a bono oputenih ka
donjim rubovima koji vise jedva pratei vrlo blagu povi-

Igor Fiskovi: Slikano raspelo Sv. Franje iz 13. stoljea u Splitu

nutost tijela.36 Noge su bez jako ucrtanog miija vitke i


gipko modelirane do izduljenih stopala i prstiju, unosei
neoekivane realizme to izriitije to malo isturena lijeva
itavu figuru ini naizgled lakom.37 Konani je rezultat
da pred sobom imamo suzdrani prikaz Christus Patiensa
koji nije izdahnuo iscrpljen u muci, nego se s krajnje blagom bizantskom krivuljom ukoio u trpnji ne gubei po
kranskom mu nauku zadano sveto dostojanstvo.38
Premda je kolorit od starosti izgubio puno sjaja, posebice
na perizomi, jedinstveni volumen frontalnog svjetla zaokuplja gornju polovicu lika, a izdie na donjim udovima
upadajui iz lijeve strane iskazan tankim i gustim strigilima vlastitog poretka. Iako neujednaene tehnike slikanja
izazivaju privid neravnotea, koriste dojmu plastinosti s
kojom se uzdrava statinost raskriljenoga lika stisnutih
nogu, kako i odgovara srednjovjekovnoj simbolici.39 Za
nju je pak naroito znaajno slikanje jarko crvene krvi to
curi u okomitim spiralama iz rana od avala na dlanovima
i stopalima, a s istovjetno otvorenom bojom izbija u mlazu
iz mjesta proboja grudnoga koa kopljem.40 tovie, crvenilo ispunja i oko glave srodno opletenu trnovu krunu ne
ostavljajui traga na licu, ali se odraava na plonome kriu u svetokrugu.41 Tim malim no prodornim koloristikim akcentima suzbija se svekolika grafinost a ojaava
temeljna zamisao svetosti Bojeg sina izluene iz njegove krvne rtve za spasenje ljudi. Ta je zamisao opstajala
odavno, a nadasve se intenzivirala u dueentu s nastupom
novih crkvenih redova, to po mojem sudu postaje
odreujua injenica za raskrivanje postanka djela.42
Drugaijem vizualnom dojmu podlijeu medaljonska
poprsja pratitelja Raspetoga,43 ije smanjene proporcije potenciraju nestvarnost ukupnog prostora okupanoga
svjetlom. I dok je glavni lik najjae obasjan iz nebeske
visine, oba pobona su shodno tek posrednom svojem
sudionitvu u viziji Muke predana onome to se ravno
iri iz sredine. Naalost su na njima izraenije posljedice zuba vremena, ali ni one nisu zatrle izvorne kakvoe
slikanja na zlatnoj pozadini stopljenoj s bljetavilom aureola. Ponajbolje su dokuive na mladolikome sv. Ivanu
jer su pri smanjenoj dimenziji najbistriji odnosi crtea i
boja u geometrizirano gustoj mrei tkanja modre i crvene
odjee i povrinski najtanahnije nanesenih strigilatura.44
One oplemenjuju i muklu boju Marijine odore na suprotnoj strani, kojoj su jae nagrizeni podloga i slikani sloj,
a ini se da je jednom izvrena neznatna dopuna brazgotine sred poprsja i na licu.45 No ni to nije poremetilo
pitome geste kojima majka i uenik nijemi od tuge prate
umiranje izmuenoga Bojeg sina tragom ablonskih rjeenja iz istonog Sredozemlja. Glave im se malo naginju
u poluprofilu dok nejednako rairenim rukama iluzioniraju stupnjevanje dubine ne prenosei dublje emocije na
pobone u sakralnom prostoru.46 Zato pomiljamo na
iskustva one lingue france koja se slijedom utjecaja iz
bizantskih prostora u dueentu transverzalno s istonog
Mediterana probijala prema Zapadu.47 Uglavnom oba
lika ne poseu za retorikom Giunte Pisana kakva e bez
klasicizama opojiti ne manje vanoga i uvenoga Cimabuea,48 kojeg se samo isprva htjelo ukazati uzorom za nau
umjetninu, a do danas joj se nije prozrelo tono vrijeme
99

Igor Fiskovi: Slikano raspelo Sv. Franje iz 13. stoljea u Splitu

Rad. Inst. povij. umjet. 36/2012. (97-112)

nastanka. V
eina analitiara se opredijelila za pozno doba
13. stoljea, to kazuje kako sklop ikonografskih motiva i
standardiziranih tehnika nije dovoljan za ita vie od priznavanja krte doraenosti osnovne vizije Christus Patiensa nesavladanog bolju.49 Pritom se kao temeljno moe
ustvrditi kako dva ikoniki izvedena pobona lika bez izraavanja supatnikog odnosa pridonose tovanju Raspela. Vjerujui da su to openitosti slabog znaenja, vie nas
zanimaju specifinosti to pomau otkriti okvire njegova
izlaganja unutar jedne crkve, a posebno koja je to crkva u
doba njegova nastanka uope mogla biti.
Svrhom mogueg proiavanja tih pitanja korisno je
razmotriti pojavu lika na vrhu u medaljonu jednako velikome dvama postranima,50 pa se predmnijeva da je sluio velianju dogme Spasenja. Za njega se openito pie
da predstavlja sv. Mihovila, inae istovjetnim smjetajem
deificiranoga na vie slikanih raspela du hrvatske obale,51 ali je ovdje preostao samo dio frontalno ukoenoga
poprsja. Bez glave i lica prua priliku razumjeti kako slikar zgusnutim crtovljem nabora i nabijenom gamom boja
ralanjuje figuru. Budui da ona u lijevoj ruci dri kuglu
a desnu uzdie inom blagoslova, postoji mogunost da se
radi o Pantokratoru, tipoloki provjerenom u prekomorju,52 to bi slabilo argumente vezivanju djela uz regionalnu umjetnost istonog Jadrana. Meutim se ini vanije
uoiti istorodnosti slikarskog tretmana svih triju likova
na krajevima krakova i izvedbenih manira triju samostalnih velikih ikona koje se povezuju u izriajno cjelovitu
splitsku slikarsku radionicu.53 Oito je iz njezina rada
ostala skupina odlinih djela meu kojima se umjetniki
gornjim dometom s razlogom proglasilo ovo raspelo. Iako
osvrt na pojedina formalna obiljeja toga spomenika nije
bio ciljan razrjeavanju svih pitanja oko reene skupine
djela, presudnim se ini utvrditi tezu o njegovu nastanku
u okruenju Splita, i to nakon odravanja IV. Lateranskoga sabora (ili XII. Ekumenskog koncila) u Rimu 1215. godine koji je ustrojio pravila ritus romanusa.54
Otad je po nauku o transsupstancijaciji prikaz Raspetoga
postao obvezatan u svakoj crkvi,55 a u osnovi nema nikakva razloga drati da je ovaj primjerak importiran iz tuine, jer to opovrgavaju stilistike podudarnosti s ikonama
koje postoje u Splitu.56 Sve ukazuje na majstora za kojeg
vjerujemo da bijae stranac, budui da nema umjetnina
iste vrste koje bi mu u regiji prethodile tijekom 12. stoljea.57 No od osvita narednog, 13. stoljea, zabiljeena je
nazonost brae slikara Mateja i Aristodija, sinova nekog
Zorobabela iz Apulije, odgojenih u Zadru ali usmjerenih
Splitu, gdje su stekli i nekretnine, to bi znailo da su dobro zaraivali vlastitim radom.58 Godine 1214. samostalni
je umjetnik Buvina, inae zapisan kao pictor de Spaleto, izrezbario znamenite vratnice na prvostolnici pa stre podatci o njegovoj fresci sv. Kristofora pod otvorenim
nebom sred grada.59 Druge vijesti o zidnom slikarstvu su
posve oskudne, a tek su malo bogatiji primjeri sitnoslikarstva u liturgijskim knjigama razliite erudicije. Preivjela
su i dva mnogo slabije ouvana drvena slikana raspela, po
dimenzijama manja od ovoga ali morfoloki blia nekima
u Zadru.60 Tako se ocrtavaju okviri splitskoj radionici
koja je zacijelo imala znatnu ulogu u promicanju izraaj100

Detalj Raspela s likom sv. Franje


Detail of the Crucifix with St Francis

nih normi i ukusa lokalnog slikarstva to na remek-djelu


u domu klarisa osobito opredmeuje energiju franjevake
ljubavi prema Raspelu.
Zato u sklopu dotaknutih pitanja najposlije gledamo sliku
u medaljonu na dnu haste kria u kojoj smo otkrili prikaz
sv. Franje, zapravo gornju polovicu poprsja jer donja bijae sagnjila pa su je u neko doba uklonili.61 Svejedno joj je
sadraj ostao razaznatljiv, a ak je bolje na vidjelo izbilo
koliko se lik oblikovanjem odvaja od ostalih na raspelu a
koliko ih ipak slijedi. Njegova nam polovina ouvanost
ipak omoguava sud o nainu slikanja lica i glave kojoj
je krupni oval uokviren velikim svetokrugom i pokriven
kapuljaom ishodei sumarnost kakva je na gornjim slikama izostala. Odjea mu nije grafiki razraena nalik
hrizografijama, niti ureena plono shvaenim ornatom
kao likovima sv. Ivana ili Gospe,62 ve je na krto vidljivoj
povrini modelirana u mekim preljevima tamnosmee
boje njegova habita, gotovo izvan stilskih uzusa 13. stoljea. Tek krivudavi crte bijeloga ruba kapuljae tei stilizaciji iz ostalih medaljona,63 a uz minimaliziranje ornamenta bitno preobraenoj pri detaljistikom slikanju lica
s neutajenim znaajkama portreta, kojem ivotnost daju
crvene jabuice obraza. K tome se slikareva pozornost
usredotoila ka dubokim bademastim oima vrlo izrae-

Rad. Inst. povij. umjet. 36/2012. (97-112)

Igor Fiskovi: Slikano raspelo Sv. Franje iz 13. stoljea u Splitu

Lik sv. Franje


St Francis

nih bjeloonica i zjenica, a naroito plastikoj modelaciji


bora na arkadi ela spojenog s hrptom podueg nosa,64 replicirajui u malom mjerilu fizionomijske crte sredinjeg
Krista na kriu. Na njemu je, meutim, osnovna namjera
bila iskazati ispaeno stanje tijela, a ovdje se srodnim grafiko-koloristikim sredstvima sroilo psiholoku uvjerljivost bitno drugaijega tipa. U tim se dvojnostima zapravo
kale presudna pitanja: kojoj razvojnoj liniji mediteranskog
slikarstva raspelo s priputenim novinama formalno pripada te u koji ga se konkretni stvaralaki krug, a i koju
kronoloku fazu treba ili moe smjestiti?
Zahvaljujui istananoj slikarskoj izvedbi, asiki se svetac
sa svojom tamnom koom doima mistino, ali i vrlo ivo,
tako da samim sobom govori o sebi.65 Ustvari je rije o
izvornome predstavljanju koje odgovara liku franjevakog
Sirotana iz prvih knjinih zapisa kao i najstarijih slika sa
znaenjem ikonografskih obrazaca.66 Takvih pak u ostavtini dueenta na tlu Italije ima dvadesetak, ali je na svima
od oltarne table Bonaventure Berlinghieria u Pescii iz
1235., do freske Cimabuea u Asizu iz 1280-ih,67 da spomenemo tek slikane istanano poput naega, redovito u stojeem stavu i uglavnom s nekim atributom u ruci. Splitsko
je pak poprsje sa zaobljenim obrisom zbijeno u krunici
okvira, a poto je donja polovica nestala, ne znamo je li

drao neki predmet ili je moda blagoslivljao. Bez obzira


na to, u izraaju lica s upalim obrazima i neurednom bradom slijedi najranija iz niza ostvarenja Franjina portreta
koje poznajemo.68 Na primjerak poput veine ima bujnu
kosu i velike ui, vidljive unato kapuljai, a jedini je bez
tonzure,69 jer mu je pokrivena itava kalota glave. Oito
izmie stereotipima, a izvjesnu mu ivost daje blagi okret
tijela slijeva udesno, to neuobiajeno razlama simetrije
svojstvene romanikoj empiriji Zapada. Moe se, dakle,
uzeti i kao dokaz otklona od tradicionalnih regula slikanja
dvaju adoranata Krista, ali i hipotetikom dranju nekog
predmeta pred prsima kria ili knjige Evanelja koje bi
mu po obiaju pojaale idejnu samostalnost. Najvanijim
se ipak ini da lice nije idealizirano kako se uvrijeilo pri
slikanju redovnika koji je propovijedima puku osvojio katoliki svijet.70 Zato govorimo o jedinstvenom ostvarenju
sukladnome izuzetnosti Raspela sainjenog od genezom
razliitih motiva u izvedbi personalno neidentificiranoga
ali po izriaju s navedenih splitskih ikona Gospe sa sinom
prepoznatljivog umjetnika. Pritom opet stre iznimne kakvoe njegova izraza, tako da ostaje osamljen u panorami
proizvodne vrste i ukupnog ondanjeg slikarstva na tabli.
Po svemu se smije vjerovati da je na predaji maniere grece odlino izueni slikar doao u Split iz nekog kulturnog
101

Igor Fiskovi: Slikano raspelo Sv. Franje iz 13. stoljea u Splitu

sredita gdje ve postojahu ako ne ba pravila, a ono barem svijest o modernijem portretiranju popularnoga sveca.71 Nakana je izraena to jae to je poprsje svojom postavom u obrubljenome krugu zasebno i gotovo zatvoreno
dok se izravno okree gledateljima, a ne dvodimenzionalnom Kristu nad sobom, iako mu je lice obasjano ukoso
odozgo kao da prima isti mlaz koji je blago osvijetlio noge
Raspetoga. S obzirom pak da su i lica obaju njegovih pratitelja rasvijetljena iz sredine kria, nedvojbeno je u igri
simbolika teolokog pouka o Kristu kao izvoru svjetla.72
Zato poprsje asikog sveca privlai pozornost s vie stajalita to vode do podudarnosti s izvjeima Franjinih
prvih biografa o karakteru njegova lika. Uz to se spoznaje
da itavo raspelo nije izuzetno samo po injenici to se
u katalozima romanikog slikarstva iz drugih zemalja ne
nalazi istovjetnih oblika samoga kria, nego i po tipu prikaza osnivaa franjevakoga reda koji je ovdje na osobiti
nain uveden meu svjedoke Kristove rtve.73 Predoen u
istoj veliini poput para kanonski odreenih Iskupiteljevih adoranata, i to u krugu koji oznaava savrenstvo boanskog daha bez poetka i kraja,74 doputa nam nazrijeti
tenju za isticanjem sv. Franje i kao svjedoka Kristova trijumfa. Svakako na tome mjestu on biva posrednikom izmeu vjernika i Bojeg sina, iji lik nije slikan doslovce po
vienjima sv. Bonaventure s kojima je potvrena podloga
opeg tipa Christus Patiensa. Ujedno je skupa s njegovim
pobonicima ravnopravni sudionik devocije, a u manjoj
mjeri provodnik srednjovjekovne ideje Compassia koja je
nadahnjivala veinu iz ukupnog broja u irem jadranskom
okruenju sauvanih drevnih raspela.75

Rad. Inst. povij. umjet. 36/2012. (97-112)

je negdje drugdje dobio uvid u starije modele i poveo se za


njima vie negoli za iskustvima umjetnike obnove u rastu
13. stoljea. Meutim nam se ini izglednije da je iz njih
prenio formule prikazivanja lika i psiholokih svojstava
sv. Franje,80 pa bi takva dvojaka veza sa suvremenim mu
talijanskim dometima mogla opravdati i razvidne razlike
izmeu njegova lika i likova Marije i Ivana, to mora biti
vie zasluga majstora nego naruitelja. Potonjima je mogue ue pripisati tek postavu Arhanela na vrhu kria, jer
ga nalazimo na gotovo svim slikanim raspelima iz romanikog doba u Dalmaciji, poevi s najstarijim iz Zadra,
uvjetno datiranim u poetak 13. stoljea.81 Ipak, pri vrednovanju zamisli splitskog raspela ne treba zaobii afektivnu vezu izmeu sv. Franje i sv. Mihovila, koje sam sklon
gledati u ikonolokom paru.82 Pod Arhanelovom zatitom, uostalom, bijae umbrijsko brdo La Verna, gdje se
zgodilo mistino Franjino suoblienje s Kristom,83 pa je u
tome kontekstu mogue protumaiti i zdruivanje dvojice
svetih na istoj umjetnini gdje se, razumljivo, Bojem sinu
velia pripadnost nebeskoj sferi kakvu je doivljavao sv.
Franjo, slikan pri dnu kria s punijim realizmom uz posvemanje izmicanje od konvencija ondanjeg simbolizma.

Sama se pojava sveca odavno nazvanoga drugim Bojim sinom, na raspelu u pravilu podignutom nad oltarom ili na pregradama sred crkava,76 ini razloita jer je
tu bio najblii vjernicima u prostoru crkvene lae, sluei
kao podsjetnik i poticaj kultu naslovnika crkve. Okrenuta
izravno prema njima, odista je polufigura u redovnikoj
odori slikana s puno realizma koji istie asketski mravo
lice obraslo u bradu vrlo slino prikazima koji su nastali
ubrzo po Franjinoj smrti 1229. godine.77 A to nas nuka
pretpostaviti da se majstor sreo s ponajboljim slikarskim
ostvarenjima reene vrste na apeninskoj zemlji, gdje su ga
poeli slikarski predoavati od 1230-ih.78 Suvereno ih prenijevi dokazao je visoki stupanj osobnog umijea nemalog autorskog peata, a ujedno ostvarivi prvi uope poznati portret u hrvatskoj batini potvrdio razmjenu ideja
pravcem iz srednje Italije ka srednjoj Dalmaciji, emu je
franjevaka kultura utjecala na nain koji zasluuje razlistavanje. No iz ve reenoga se namee teza o obrednom
smislu slike sveca, za ivota uvenog po propovijedima
puanstvu, kako se i reflektira u njegovu prikazu na splitskom spomeniku.79

Zacijelo se takva narudba nije posve rukovodila nekim


strogo zadanim predlocima ili nama dostupnim tovanim
obrascem, pa oiglednu samosvojnost predstavljanja ukupnog sadraja kao i lika sv. Franje preostaje konkretnije
kontekstualizirati. Uz navedene opaske uviamo kako je u
osnovi neuglednome liku na splitskome Raspelu zadrana
rjeita neposrednost Poverellova religioznog poslanstva.
Liena popratnih atributa, ostaje svedena na autentine
oznake njegova isposnitva, da bi tek mjestom prikazivanja utvrdila viestruku, opepoznatu osobnu povezanost
s raspetim Kristom. Obuzetost njome je vrlo lako nala
odraza ne samo zbog rane nazonosti zajednice njegova
Reda u gradu, ve i s obzirom na zapis o njemu iz sredine 13. stoljea. Naime, ueni splitski arhiakon i kroniar
Toma, kao poticatelj obnove lokalne crkvene institucije,
svjedoio je o fratru iz Asiza kojega je kao mladi 1222.
godine sluao propovijedati u Bologni, na trgu pred Vijenicom grada.84 Iako ga je iz ugla svojeg elitnog obrazovanja doivio prilino neuglaenim, gotovo s divljenjem je
kazivao o njegovu mirotvornom utjecaju na sve graanske
stalee. U tome se kontekstu podsjeamo na inae zanemareni podatak da je izvjesna contessa di Schiavonia,
nedvojbeno slavenskoga roda, u zahvalu i poast Svecu
ubrzo poslije njegove smrti dala sagraditi neidentificiranu
crkvu koju je darovala Redu prosjaka propovjednika.85
Ako se zaista kako vjerujemo radilo o nekoj plemkinji iz roda ubia koji u 13. stoljeu upravljahu gradom, s
veom emo slobodom okupiti podatke o prvom sjeditu
Male brae sa crkvom sv. Franje u Splitu.

Vjerodostojnost Franjine fizionomije poglavito potvruju


stari knjievni opisi, meu kojima je najpouzdaniji iz pera
sveeva suvremenika Tome Celanskog. Njegov ovdanji
prijevod u slikanu formu jami da mala urbana sredina
bijae pravodobno spremna sve to primiti, dok vie nego
labave podudarnosti Kristova lika izraajne stilistike s poznatijima iz Umbrije i Toskane ne idu u prilog tezi da je
autor doao iz tih krajeva. Stoga podvlaim mogunost da

Iako predaja kae da je ono najstarije u Dalmaciji, a povjesnica prednost daje trogirskome, nezaobilazni su na
crkvenoj graevini iskazi romanikog sloga kakvih na
franjevakima du obale nema.86 Potvrujui rani nastanak svetita, ipak ne ine sigurnima zapise da je samostan
osnovan pri jednom od epizodnih dolazaka samog utemeljitelja Reda na nau obalu,87 a s obzirom da se pristizanje
pripadnika tada mladoga Reda u gradu biljei od 1229.,

102

Rad. Inst. povij. umjet. 36/2012. (97-112)

Igor Fiskovi: Slikano raspelo Sv. Franje iz 13. stoljea u Splitu

Detalj Raspela s likom sv. Ivana


Detail of the Crucifix with St John

sva je prilika da su se rano organizirali uz svoju bogomolju


i javno djelovali za dobro graanstva. Zauzvrat su potekla
opa davanja milodara i zavjetanja pojedinaca u ritmu
koji ukazuje na graevna poduzimanja oko njihova sklopa tijekom itavog stoljea. Slijedom pravila valja oekivati da je prvo oblikovana crkva (unutar koje je sahranjen
Arhiakon Toma 1268.), potom samostan koji raste oko
ednog klaustra oblikovanoga po provjerenim modelima
13./14. stoljea. U tom su se zdanju odgajali mladi redovnici, iz njega njihovi uitelji postajali poslanici grada ak
na kraljevskom dvoru,88 a drugi dobivali visoke dunosti
i poloaje u hijerarhiji Crkve, zacijelo utjeui na likovnu
kulturu sredita dalmatinske metropolije do sredine dueenta. Sve ukazuje i na pravodobnu nabavu umjetnike
opreme meu kojom je po obiaju franjevaca morao biti
istaknut neki slikani kri, vrlo vjerojatno upravo onaj kojeg znamo najstarijim u gradu. Znaajno je da predouje
temu koja je najplodnije osvajala slikarstvo od etvrtog
desetljea dueenta, malo poslije negoli su se Mala braa
iz prekomorja ustalila u Splitu, a takoer kad se posvuda s
doputenjem iz Rima poelo slikati i sv. Franju.89
Otada pak potjeu i tri uvene splitske ikone Gospe sa sinom,90 dok o opremi svetita koludrica koje su sauvale
raspelo nema podataka. Meutim, biljeka da je dunost
njihova kapelana obnaao neki redovnik iz dugo jedinoga
gradskog doma franjevaca na obali onkraj luke91 otkriva

trajnu vezu dviju zajednica. Nadasve nju slutimo bitnom


za kasniju sudbinu izvrsnog djela, ne dvojei da je nastalo
u uzletu one vitae evangelicae et apostolicae, koja je od uoi
sredine 13. stoljea napajala Split kao crkvenu metropolu
Dalmacije.92 Sigurno je bila poticajna i za simbiozu ve
zamorenih starih i nadolazeih novih normi umjetnikog
izraavanja, ime je dalmatinsko slikarstvo bilo bremenitije od ostalih grana likovnosti. Posve je oekivano takva
duhovna klima pogodovala i predstavljanju tek nedavno
umrloga sveca kao ive osobe, to se ponajbolje razbire iz
vrsnoe njegova uslikovljenja na velebnome raspelu.
U osnovi realistika sugestivnost pikturalne obrade prikaza sv. Franje mimoilazi jae bizantizirajui jezik gornjih
likova, pa je vrednujemo signalom modernijeg oblikovanja od vanosti za mogue oitavanje podrijetla raspela.93
K tome se ne ini teko spoznati da je toliko uvjerljivo
postizanje plastinosti gotovo strano i tijeku zapadnjake
romanike, to nuka pomiljati na polazita iz razliitih likovnih tradicija.94 U obzir na itavome raspelu prije svega
dolazi istonomediteranska tradicija komnenskog razdoblja, doim mu osnovni peat daje majestetinost Kristova
neiskrivljena lika izduljene anatomije koja se razlikuje od
veine dueentistikih iz apeninske batine. Svakako mu
poradi toga raste vrijednost a tope se dosadanja odreenja stila usmjerena Toskani ili srednjoj Italiji i tamonjim
slikarskim kolama. Naravno, rjeenja tih odnosa ovisit
103

Igor Fiskovi: Slikano raspelo Sv. Franje iz 13. stoljea u Splitu

Rad. Inst. povij. umjet. 36/2012. (97-112)

se k tome ini da se ikonografski tip Christus Patiens na


Zapadu proirio uvelike zaslugom crkvenoga reda iji je
osniva po osobnome iskustvu Stigmatizacije stekao prava
najjaeg tovanja muke i rana Bojega sina.97 Kristocentrina je pobonost, naravno, posvuda u kranstvu ve
ivjela i prije, ali su joj franjevci po uzoru na svojeg utemeljitelja koji ju je poistovjetio sa smislom vlastitoga ivljenja dali osobiti polet, to se vidi i u naoj primorskoj
batini.98 Splitsko pak raspelo izbija u prvi plan izravnim
ili posrednim aktiviranjem uloge Krista u oekivanome
spasenju vjernika, ne podlijeui jednoznanosti motiva
koje smo oitali i istaknuli kao znaajke jasno usmjerenog
sadraja.99 Ujedno se ne zaustavlja na suhim openitostima te se nazire da ga je proizvela snanija umjetnika volja
prilino itke naravi, kojoj kolijevka nipoto ne mora biti
u italskom prostoru.

Detalj Kristova torza


Detail of the Crucifix torso of Christ

e i o ishodima komparativnih analiza, kako ikona tako i


zidnog slikarstva, slijedom kojih se ustaljuje pojam adriobizantizma, o emu ovdje jo ne moemo raspravljati
polazei tek od pukog uvjerenja o postojanju splitske slikarske radionice.95 Svejedno, valja istaknuti kako se lik sv.
Franje odvaja od krutosti koja proima cjelinu od istog
obrisa kria do posvemanje redukcije dekora a tek se na
prikazu populariziranog sveca zamee osobita slikovitost.
No kako se u izvedbi triju ostalih malih svetaca otkriva da
im meusobne razlike nisu puno izrazitije od onih iz pojedinanih njihovih usporedbi s Franjinim, iz svega proizlazi da je ukupni domet iznjedrio proces osuvremenjivanja slikarskih ideja pod okriljem samoga franjevatva.
Njegova se openito neupitna vitalnost donekle razaznaje
u impresivnoj naravi slikanja to upuuje na naruitelje,
fratre koji su i inae, sa zadaom propovijedanja vjerskih
istina, pojaavali metodu deskripcije u vizualnom predstavljanju svojega glavnog nebesnika.
Ujedno nam to postaje klju za mogue rjeavanje pitanja o postanku u povijesti niim izravno osvjedoenoga
raspela. Nain kojim je u njemu i s pomno stupnjevanim
stavkama obrisa kria definirano mjesto Franjina medaljona odaje vanost koju mu pridavahu.96 Presudnim
104

Djelomice to objanjava i mjeru ekspresionizma, pa i


dinamizma, u izriaju slikara koji je, kako se ini, s vie
stilske discipline (kakva god ona bila) radio Gospine slike
za oltare. A one nam meusobnom formalnom suglasnou jame da se narudbe kao i njihova izvrenja zbivahu
u samome Splitu, unutar jedne radionice ili rukom jednog
izvrsnog umjetnika koji se ne vee izravno na sva iskustva
talijanske ikonografije poznog dueenta. Umjerene naznake patnje polumrtvoga Krista na najveem dijelu toga
lanca, meutim, ne proizlaze tek iz individualne poetike
slikara, nego imaju svoje korijene u teorijskim uputama
uenih franjevaca o nainu likovnog objavljivanja specifinih sadraja u samostanskim svetitima i buenja kolektivnih emocija puanstva.100 Na kraju, predmnijevamo
da se iz poziva na pokajanja formiraju i moebitni kriteriji za vremensko odreenje jedinstvenog spomenika, i to
radije u sredinu negoli u odmaklo doba druge polovice
13. stoljea kojim ga se uvrijeilo datirati.101 To bi naelno
bolje odgovaralo i odnosu izmeu razvidno arhaizirajueg
stilskog jezika i modernije osjeajnosti, to utjee da Raspelo ocijenimo nezaobilaznim zglobom ondanje evolucije likovne kulture na junohrvatskom tlu sukladne estetskim stremljenjima dokazivim u iroj zoni Sredozemlja
na drugim medijima koje je zbog brojnosti teko mogue
sagledati.
Budui da u Splitu spomen male zajednice redovnika sv.
Franje see u prvu polovicu 13. stoljea,102 lake joj pridajemo zasluge za nastanak slikanoga kria koje su sestre
klarise sauvale u svojem samostanu. Vjerojatno su ga prvotno franjevci astili u najstarijem svojem sjeditu, vezanom uz ranokransko svetite sv. Feliksa,103 odakle je
poetkom 15. stoljea pri obnovi prezbiterija samostanske
crkve kao suvian preao u vlasnitvo zajednice sestara sv.
Klare Asike. Taj je enski samostan bio sagraen nadomak franjevakom sijelu u prvom desetljeu treenta,104
to bi za izradu Raspela bilo kasno, ali je nakon stotinu
godina zbog gradnje mletakog katela kod Morskih vrata
premjeten s izvornog poloaja na obali u jezgru grada.105
Matinoj se pak crkvi malobraana tada preureivao prostor apside i kad je Bla Jurjev Trogiranin oko 1415. nainio novo, modernije gotiko raspelo,106 lako mogue je
obitelji klarisa za intimniju slubu predano ono prijanje,
za ukus publike ve staromodno. Takvoj nas pretpostav-

Rad. Inst. povij. umjet. 36/2012. (97-112)

ci vodi hagiografski filigran po kojem se u ivotopisima


sv. Franje naglaava njegova povezanost kako s Raspelom
tako i sa sv. Klarom,107 pa bi i predavanje djela iz svetita
sv. Franje u ruke klarisama bilo razumljivo. Njihov je red,
naime, bio sudionikom franjevakoga pokreta jer dijele
moral siromatva i trpljenja, a prikazi Krista na kriu su
tome trajna znamenja, religijski uinkovita kao i portret
asikog sveca. Dodue, o moebitnom inu predaje reenoga raspela nema nikakvih izravnih dokumenata,108 a ni
kasnije biskupske vizitacije ne spominju ikoje u vlasnitvu
samostanske kue kojoj je sadanja zajednica redovnica
pravni slijednik. No svejedno opa povezanost franjevaca sa svetim Kriem kao i s klarisama doputa hipotetiki
ocrtati navedenu putanju spomenika.
Prema tome, na tragu opeg obiaja imenovanja anonimnih autora iz srednjeg vijeka po znamenitim im djelima,109 predlaem ga nazvati majstorom Raspela s portretom sv. Franje, jer se takvo ime zasniva na provjerljivim
injenicama koje se ine vanijima od nazivanja po mjestu
za koje nema potvrda da se Raspelo ondje isprva nalazilo,
a pogotovo da je ba za njega uinjeno.110 Meutim, vrhunsku umjetninu ima razloga smatrati izvornom franjevakom, posebice zato to je bezimeni slikar energini lik
sv. Franje predoio iznimno u poprsju, te ga slijedom
opih konvencija treba ubrojiti meu malobrojne stvaraoce njegovih ranih portreta. Unato malim dimenzijama medaljona (r=38 cm), koristio je bitne crte jo za
sveeva ivota proirenih znanja o njegovu fizikom izgledu i postigao vjerodostojnu karakterizaciju. Svakako nije
rije o predodbi svetog ljubitelja Raspela kakve se nalazi
na nekoliko slikanih gdje on klei podan kria ili ljubi Kristove noge, odnosno avao kojim su probodene,111 a nije
ni u stavu adoracije kria kao u prikazima siunog lika s
drugima na uskim narativnim tablama o boku pod vodoravnim krakom dueentistikih raspela diljem prekomorja.112 Zaudo, u nas takvih uope nema, to je povod vie

Igor Fiskovi: Slikano raspelo Sv. Franje iz 13. stoljea u Splitu

za odreivanje regionalne predaje kojoj splitsko raspelo


kao najmlae iz razdoblja romanike u mnogome pripada;
ako ju bez dostupnih parbenjaka smo i ne definira, vano
je za spoznavanje nesumnjivih joj odlinosti.
Zbrajajui sva ta uvianja, uvrujemo pretpostavku o
sratenosti reprezentativnog djela dodirljive ikonografije
Muke s franjevakom duhovnou, odnosno prvom samostanskom crkvom toga samostanskog reda u nadbiskupskom gradu. U tom kontekstu znaajan je i sam poloaj poprsja osnivaa reda s jasnim oznakama portreta
na zlatnoj pozadini jer upuuje kako je i u ovome sluaju
njegov prikaz po obiaju srednjeg vijeka shvaen gotovo
kao iva relikvija. Zapravo je to sveta slika u punom
smislu rijei, pa i uzorno njezino ostvarenje u Splitu zrai
temeljne ciljeve sveevih propovijedi: olienje je paupertasa kao i poziv na humilitas, u nekoj mjeri sukladan vienju Asianina od Tome Arhiakona.113 Stoga se moe
razumjeti i spajanje s kriem, odnosno raspetim Kristom
s kojim se sv. Franjo poput apostola za ivota poistovjeivao pod teolokim pojmom Alter Christus.114 S njime u
prvome planu se slau i karakteristike slikanja koliko nam
ih doputa vidjeti ouvanost monumentalnoga rada. Za
razliku od arhetipskih rjeenja gornjih likova, njegov se
u vrlo realnoj predodbi oslobaa transcendentalnosti, a
hotei biti to nazoniji u obrednom prostoru i plastiki
je krajnje izrazit neovisno o zlatnoj pozadini. Sugestivno okupivi i itko iznosei te sadraje i nakane, oitava
se kao prvorazredno umjetniko ostvarenje ije vrsnoe
odgovaraju visokoj razini celebracije i devocije u fokusu
prostora jedne samostanske crkve srednjovjekovnog Splita. Uz to je neupitno i da ga je izradio za nae doba anonimni slikar koji po opsegu iznesenih osobnih umjetnikih
izvornosti u prikazu Raspetoga kao i sv. Franje ima sve
uvjete da ga nazovemo majstorom Raspela s portretom
sv. Franje koje se u 13. stoljeu nalazilo u crkvi franjevaca
na splitskoj obali.

Biljeke
1
Uvjerenje o takvom sadraju zacijelo su potakli brojni srodni
primjeri iz talijanske batine koji su izazvali i posebne studije.
KETTI NEIL, St. Francis of Assisi, the penitent Magdalen and
the patron at the foot of the cross, u: The Rutgers Art Review,
910 (1988.1989.), 83110.
2
IGOR FISKOVI, Romaniko slikarstvo u Hrvatskoj, Zagreb,
1987., 8788, 129; ISTI, Crocefisso dipinto delle clarisse di Spalato bottega spalatina, u: I Croati cristianesimo, cultura e arte,
katalog izlobe, (ur.) Vladimir Markovi i Anelko Badurina,
Roma, Musei Vaticani, Citt del Vaticano, 1999., 442443; ISTI,
Le prime rappresentazioni di San Francesco in Croazia meridionale, u: Ikon, 3 (2010.), 4570.
3
Po izraenome ekspresionizmu uglavnom ga se vezivalo uz toskanski, zapravo pisanski dijalekt dueenta, no nita manje nije

bilo razloga govoriti o svojstvima onodobnog slikarstva Umbrije. Potpuna bibliografija o spomeniku u: Prvih pet stoljea hrvatske umjetnosti, katalog izlobe, (ur.) Nikola Jaki, Zagreb, 2006.,
277.
4
LJUBO KARAMAN, Domai slikari u Dalmaciji, u: Spremnost,
I (1940.), 30.
5
KRUNO PRIJATELJ, Toskansko romaniko Raspelo, u: Vjesnik
za arheologiju i historiju dalmatinsku, LII (1950.), 97107.
6
LJUBO KARAMAN, Osvrt na neke novije publikacije i tvrdnje iz podruja historije umjetnosti u Dalmaciji, u: Peristil, 1
(1954.), 4144; KRUNO PRIJATELJ, Slikano raspelo iz samostana sv. Klare u Splitu, u: Peristil, 4 (1961.), 915.

105

Igor Fiskovi: Slikano raspelo Sv. Franje iz 13. stoljea u Splitu

7
Nekako se zakljunim inilo odreenje o Giuntesknoj derivaciji kao vanjskoj inkurziji na kontinuitet adriobizantizama u Dalmaciji. GRGO GAMULIN, Slikano Raspelo splitske kole, u:
Telegram, 16. II. 1968., 5.
8
CVITO FISKOVI, Splitska slikarska kola iz 13. stoljea, u: Slobodna Dalmacija, Split, 31. XII. 1961., 89.
9
Po morfolokim suglasjima s raspelom te je ikone Cvito Fiskovi
povezivao redom pronalaenja: CVITO FISKOVI, Neobjavljena romanika Madona u Splitu, u: Prilozi povijesti umjetnosti u
Dalmaciji, 12 (1960.), 85100; ISTI, Neobjavljena romanika
Gospa iz Splita, u: Peristil, 89 (1966.), 1324; ISTI, Romaniko raspelo iz crkve sv. Kria u Splitu, u: Peristil, 1213 (1969.
1970.), 514; ISTI, Prinova romanikom slikarstvu u Splitu, u:
Mogunosti, 18 (1971.) br. 2, 218230 zavrno ih odredivi
plodom jedne radionice: ISTI, Splitske slikarske radionice romanikog sloga, u: Kai, 26 (1994.), 373378.
10
GRGO GAMULIN, La pittura su tavole nel tardo Medioevo sulla costa orientale del Adriatico, u: Venezia ed il Levante fino al
secolo XV. Volume II. Arte Letteratura Linguistica, (ur.) Agostino Pertusi, Firenze, 1974., 181209; GRGO GAMULIN (bilj.
7.).
11
IGOR FISKOVI, 13th Century panel painting in Dalmatia, u:
Studenica i bizantijska umjetnost oko 1200. godine: meunarodni
nauni skup povodom 800 godina manastira Studenice i stogodinjice SANU, septembar 1986, (ur.) Vojislav Kora, Beograd,
1988., 481489; ISTI, Raspelo s umiruim Kristom Split, u: Prvih pet stoljea hrvatske umjetnosti, katalog izlobe, (ur.) Nikola
Jaki, Zagreb, 2006., 274276.
12
GRGO GAMULIN, Slikana Raspela u Hrvatskoj, Zagreb, 1983.,
117118 donosi potpunu fortunu criticu od otkria djela, a sam
naglaava miljenje: scuola spalatina derivazione giuntesca.
13
JOKO BELAMARI, Gospe od Zvonika, Zagreb, 1991., 31;
ISTI, Romanika, u: Enciklopedija Hrvatske umjetnosti, sv. II, Zagreb, 1996., 187; ISTI, Majstor raspela Sv. Klare, u: Samostan sv.
Klare u Splitu u svome vremenu. Radovi simpozija u povodu 700.
obljetnice samostana sv. Klare (1308.2008.) odranog u Splitu, u
samostanskoj crkvi sv. Klare, 28. i 29. oujka 2008., (ur.) Suzana
Muzukovi, Split, 2008., 409423.
14
Poglavito zbog relativno jakih okova bizantskog formalizma,
po emu se gdjekad govori o adriobizantizmu, to e u irem
podneblju potrajati otprilike do kraja prve etvrtine 14. stoljea.
Pregled: EDWARD B. GARRISON, Italian Romanesque Panel
Painting an illustrated index, Florence, 1949.
15
JOKO BELAMARI (bilj. 13., 2008.), 410 uvjerljivo primjeuje da je mogao biti inspiriran nekim dragocjenim metalnim
raspelom: na primjer, poput glasovite stauroteke iz Cosenze.
U stranoj literaturi se pak pie o opem poticaju koja su drvena skulptirana raspela dala slikanima, pa za uzorcima jo treba

106

Rad. Inst. povij. umjet. 36/2012. (97-112)

tragati, naravno, vodei rauna i o drugim medijima kako dalje


pokazujem.
16
Ide u red onih koje se s malim varijantama ponavljaju u toskanskom slikarstvu od sredine 13. stoljea, ali nema istovjetnih.
FRANCESCA PASUT, Ornamental Painting in Italy (1250.
1310.) an illustrated index, Firenze, 2003., I. uzorak XI B2.
17
Slobodna opservacija u definiranju jedinog mi poznatog primjera odozdo ravno a u gornjim uglovima oblo rezane povrine, bez
posebnog uokvirivanja spojene s okomitom i duom daskom
kria.
18
Veliki supedaneum je slikan uspravljeno i obrubljen tako da ne
ostvaruje podnos perspektivno rastavljenim stopalima pribijenima s dva avla, ve ima ulogu naglaavanja toaka Iskupiteljeva stradalnitva i rtve za spasenje ovjeanstva, a ne isticanja ivog i ponosnog Christus Triumphansa s kojega je motiv preuzet.
19
Rjeenje je unikatno, po sadraju suglasno kako rjee Giuntinoj
a ee Cimabuevoj postavi poprsja dvojice adoranata na tim
mjestima, redovito pak na pravokutnim tablama koje u pravilu
jako stre iz obrisa kria. Zato ih i shvaaju ikonama portretima. HANS BELTING, Larte e il suo pubblico Funzione e
forme delle antiche immagini della Passione, Bologna, 1986., c.
6, b s teorijski vanim razmatranjima u itavoj knjizi.
20
Ustvari su medaljoni istih promjera malo iri od slikanoga kria,
s time da se za razliku od vodoravnog kraka okomiti u vanjskome obrisu suzuje na vrhu i dnu, to ukazuje na stupnjevanje
idejne vanosti malih likova. K tome je pozlaena podloga vodoravnoga ira odozdo nego povie, kako bi se doarala prostorna perspektiva.
21
Taj se sadraj u naoj znanosti mahom isticao kao svojstven za
regionalno slikarstvo istonog Jadrana, budui da u talijanskoj
srednjovjekovnoj batini nije toliko prakticiran vidjeti dalje
bilj. 47., 78. i dr.
22
To posebice obuhvaa nastojanja da se matice likovnog stvaralatva i kulture predstave utjecajem domae sredine po poucima iz knjige nestora struke: LJUBO KARAMAN, O djelovanju
domae sredine u umjetnosti hrvatskih krajeva, Problemi periferijske umjetnosti, Zagreb, 1963.
23
Nedostaje nam pregled slikanja teme na prostranstvima istonog Mediterana, gdje je prvo niknula u 11. stoljeu kad su se
od prikaza mrtvog Krista na kriu na Zapadu jo skanjivali.
OTTO DEMUS, Byzantine Art and the West, New York, 1970.
Fenomen je iroko razjanjen u literaturi, uzorno saeto prikazan u: HANS BELTING (bilj. 19.), a i drugdje, pa mu se ovdje
ne vraam, ali naglaavam izvanserijsko stapanje figuralnih
svojstava ivue i umirue osobe. Usporediti ANNE DERBES,
Picturing the Passion in Late Medieval Italy: Narrative Painting,
Franciscan Ideologies, and the Levant, Cambridge, 1996.

Rad. Inst. povij. umjet. 36/2012. (97-112)

24
Opaska dobiva na vanosti s time to se u Italiji sauvalo oko
stotinuipedeset monumentalnih slikanih raspela i to sam se pri
boravcima u Firenci i Rimu potrudio prelistati njihove reprodukcije u dostupnoj literaturi, neke i obii. Stoga u dalje saeto
barem navoditi motive iz kojih se zbog raznolikosti mnotva
djela ne izvlae striktni zakljuci koji bi bili presudni za dataciju
ili postanak bespogovorno autohtonoga rada.
25
Ustvari je Christus Patiens na monumentalnim raspelima bio invencija 12., moda i 11. stoljea, elaborirana u Italiji tijekom 13.,
a s novim realizmom doraivana u 14., da bi u 15. bila naputena. EVELYN SANDBERG VAVAL, La croce dipinta italiana
e liconografia della passione, Verona, 1929.
26
Slikar je djelovao od oko 1225. do oko 1255. godine u Pisi, Assisiju i Bologni, te Rimu.
27
Bibliografija kod EMIL HILJE, Slikarstvo zadarske nadbiskupije od IV. do kraja XV. stoljea, u: EMIL HILJE RADOSLAV
TOMI, Umjetnika batina zadarske nadbiskupije. Slikarstvo,
(ur.) Nikola Jaki, Zadar, 2006., 9299, kat. br. 015, 016 i 017.
Za njih je jo vaan i rad: GZA DE FRANCOVICH, Lorigine
du crucifix monumental sculpt et peint, u: Revue de lArt ancien et moderne, 67 (1935.), 185212, koji je naim analitiarima
promaknuo.
28
Kako je proklamirano u eklezijastikim tivima iz zreloga 13.
stoljea.
29
Temeljno: DINO CAMPINI, Giunta Pisano Capitini e le croci
dipinte romaniche, Milano, 1966., no uz mnoge monografije o
umjetnicima i studije o spomenicima ili osvrte na njihove skupine, ima i modernijih tematskih djela. Kroz njih se provlai
tvrdnja da je Giunta prvi put prikazao Christus Patiensa u Asizu
na kriu koji mu je 1236. naruio fra Elia, general franjevakoga
reda, te ponovio na sauvanome u crkvi S. Maria degli Angeli,
drugoj po vanosti u rukama Reda, tako da sve govori o odsudnoj ulozi franjevaca vanoj i za ovu raspravu.
30
Iako shema nije doslovno preuzeta, bezuvjetno je tipina za 13.
stoljee pa e se ustaliti nadalje posredstvom Cimabuea sve do
Giotta, a i kasnije u slikarstvu treenta. Pregled starijih, osim
u n. dj., v. MIKLS BOSKOVITS, The Origins of Florentine
Painting 1100.1270. I/I., Firenze, 1993., passim bez blizine
s naim. Inae se Adoracio Crucis biljei u pontifikalima od 12.
stoljea. MICHEL ANDRIEU, Le pontifical romain au Moyen
Age I, Citt del Vaticano, 1938., 236 i d. S druge strane, sama
vrsta drvenih slikanih raspela uope ne postoji u batini Bizanta,
tako da su direktna konfrontiranja nemogua.
31
U tom smislu se u doputenoj mjeri podudara s Giuntinim raspelom iz S. Gimignana, ali je na njemu kao i na veini ostalih u
Italiji jae izraena lirska nota. ANGELO TARTUFERI, Giunta Pisano, Soncino, 1991.
32
JOKO BELAMARI (bilj. 13., 2008.) je ukazao kako jedna
zrcalno replicira drugu, to je inae zamijeeno na mnogim

Igor Fiskovi: Slikano raspelo Sv. Franje iz 13. stoljea u Splitu

primjerima iz Italije te bi se moglo opravdati htijenjem za postizanjem stanovite oputenosti u potvrdu svetosti, a i usredotoivanju pozornosti na pomno doraeno lice.
33
Motiv uvrijeen u bizantskom slikarstvu 10.11. stoljea talijansko usvaja od poetka 13. stoljea (kad se Bolni Krist prvo
javlja na ilustracijama rukopisa u stilu makedonske renesanse).
ERNST KITZINGER, The Byzantine Contribution to Western
Art of the Twelfth and Thirteenth Centuries, u: Dumbarton
Oaks Papers, 20 (1966.), 2547.
34
Radi se o elementima koji su od ranog dueenta u Italjii postali
gotovo banalni ma koliko da su izlueni iz bizantske empirije
na koju zasebno ukazuje njihov svjetlosni tretman s mjestiminim lumeggiaturama.
35
Na primjerima prije 13. stoljea aureola je okovana avlima kao
na zadarskom sv. Franje, potom se disk proiava, a na Giuntinim prikazima se kri u njoj mahom slika perspektivno ukoen,
tako da se ovo moe shvatiti kao svojevrsna, svakako ne jedina
retardacija.
36
Iako irina perizome prelazi raspon okomice kria, s njome je
ipak usporedna, budui da je savijanje tijela bitno slabije izraeno negoli na svim rjeenjima Giuntina pravca. Odvajanje od
njega je istaknuto ne samo pravom optikom guvom u crtanju
nabora sukobljenih ritmova, nego i trpkim tonom drastino alteriralih boja valjda zemljanog postanka, tako da mogue plavetnilo vie slutimo negoli vidimo proarano bijelim linijama.
37
Ustvari ne izmie iz osi tijela kao da se ipak htjelo uzdrati dojam ivog, jo neumrlog Krista na nain koji poznaju umjetniki obrti: PAUL WILLIAMSON, Medieval ivory carvings, Early
Christian to Romanesque, London, 2010., Cat. 28., 43.45., 60.,
68. i d.
38
Pokuamo li ga smjestiti u razvojni lanac tipa, namee se pozivanje na rjeenja iz kompoziciono bogatijih scena s mozaika u Nea
Moni oko 1050. ili u Dafni oko 1100. VIKTOR NIKITICH
LAZAREV, Storia della pittura bizantina, Torino, 1967., 130136
i d., fig. 164., 279. (minijature fig. 242. i dr.) te sjevernog luka
nosaa glavne kupole Sv. Marka u Veneciji iz ranog 12. stoljea.
No treba drati na umu da tamonja predodba vue podrijetlo
iz kasnoantikih formula Istoka i da je s vremenom doivjela
male prerade u bizantskoj umjetnosti. ANDR GRABAR,
Christian Iconography: a study of its origins, Princeton / N.
J., 1968., sl. 317., 318. uz uestalo prenoenje Zapadu ve od
otonskoga, ako ne i karolinkoga doba usp. DINO MILINOVI, Bjelokosni plenarij iz riznice zagrebake katedrale, doktorska disertacija, Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu, Zagreb,
2005. Za potvrdu te spoznaje redovito se iznose razni sitnopisni
primjeri Raspela u narativnim prikazima iz Kristolokog ciklusa
te je mogue suditi tek o tipu Kristova lika bez dodataka koji su
svojstveni samostalnim velikim drvenim krievima.
39
Takav nedostatak vitalnosti je u Italiji pravodobno svladan po
idiomima slikanja Trpeeg Krista, ali je o daru i umijeu slikara
ovisilo kako e ritmizirati stav ili unutranji pokret, to su ovdje
posvema utajeni.

107

Igor Fiskovi: Slikano raspelo Sv. Franje iz 13. stoljea u Splitu

40
Toliko ornamentalna shematizacija motiva je gotovo bez premca
u naslijeu srednjovjekovnog slikarstva, a po diskretnom uinku utjee da je gledamo suglasnom prijelaznoj fazi izmeu slikanja ivoga i umiruega Krista. S obzirom, meutim, da se motiv
trnove krune ne javlja na slikanim raspelima ove vrste prije sredine 14. stoljea, svi su izgledi da je sekundarno naslikana od
iste ruke koja je potencirala krv iz aka, grudi i stopala. Oko toga
se sluti nekoliko mogunosti o kojima e se moda vie zakljuiti pedantnim tehnolokim ispitivanjem do kojeg ostaje samo
injenica da je sline intervencije pretrpjelo nekoliko naih spomenika romanikog postanka.
41
Takoer jedinstven koliko sam uspio pregledati drugdje
uope nevieni motiv.
42
Nama posebno aktualno: DANIEL RUSSO, Saint Franois, les
franciscains et les reprsentations du Christ sur la croix en Ombrie au XIIIe sicle, u: Mlanges de lEcole franaise de Rome, 96
(1984.), 647717. Pri zavretku ovoga rada doc. dr. Ana Munk
mi je skrenula panju na zaista slino raspelo iz bazilike sv. Marka u Veneciji, objavljeno u Wladimiro Dorigo, Venezia, u:
La pittura nel Veneto. Le origini, (ur.) Francesca Flores dArcais,
Milano, 2004., fig. 48., 61., gdje stoji da je s glavnoga trga oko
1290. g. preneseno na altare del capitello. Istom se iznosi i da
je to primjer prijelaza bizantske ikonografije k toskanskoj romanici potaknut franjevakim pokretom. Reprodukcija je, meutim, slaba a druge nisam naao, pa se nadam prvom prigodom
vratiti daljnjim komparacijama, a kolegici izraavam zahvalnost.
43
Ikonografski i stilski oni pripadaju umjetnikoj sferi Bizanta
usp. EVELYN SANDBERG VAVAL (bilj. 25.) iz koje se lik sv.
Franje viestruko izdvaja.
44
Genetiki pripadajui bizantskoj empiriji, one ovdje nisu olabavile onoliko koliko u obnovi italske umjetnosti, pa se moe
vjerovati u adriobizantske tradicije na koje upozoravaju istraivai od Garrisona i suvremenika preko Gamulina do mlaeg
narataja. Samoga termina radi dosta je vano da se javlja i u
svezi sa slikarstvom na drvu, a ne samo slijedom karakterizacije
fresko slikarstva. ire: IGOR FISKOVI, O freskama 11. i 12.
stoljea u Dubrovniku i okolici, u: Radovi Instituta za povijest
umjetnosti, 33 (2009.), 1736.
45
Dokumentacija o ranim restauratorskim zahvatima iz 1960-ih je
vie nego oskudna, to oteava sudove.
46
Naravno, s pretpostavkom da visi u prostoru crkvene lae, makar mu ne znamo tono izvorno mjesto: iznad ili ispred oltara. To ne rjeava ni imitacija porfira na poleini itavoga kria
JOKO BELAMARI (bilj. 13., 2008.) kao rijetki ili bar u
strunoj literaturi drugdje neistaknuti motiv to poglavito utvruje sakralnost djela ali moe biti korisno i za ouvanje drva.
Ranije sam pak upozorio kako su slikana, a jo vie skulptirana raspela u srednjovjekovnoj Dalmaciji mogla kao objekti biti
ukljuena u crkvena prikazivanja na nain koji raskriva nabono
pjesnitvo na hrvatskom jeziku. IGOR FISKOVI, Likovni i
literarni prikazi Muke Kristove u hrvatskom srednjovjekovlju, u:
Pasionska batina 98 Muka kao nepresuno nadahnue kulture,
Zagreb, 1999., 4772.

108

Rad. Inst. povij. umjet. 36/2012. (97-112)

47
OTTO DEMUS (bilj. 23.), passim; VALENTINO PACE, Le maniere greche Modelli e ricezione, u: Medioevo: i modelli. Atti
del convegno internazionale di studi, Parma 27. settembre 1.
ottobre 1999., (ur.) Arturo Carlo Quintavalle, Milano, 2002.,
237250.
48
Roen oko 1230., radio je uglavnom u Firenci, a potvrdio se i u
Rimu te vie u Asizu i Pisi, zasluan za postupno nadvladavanje
maniere grece, svakako vie negoli to pokazuje splitska umjetnina. MIKLS BOSKOVITS, Cenni di Pepe, detto Cimabue,
u: Dizionario biografico degli Italiani, 23, Roma, 1979., 537544.
49
Povodom prodora tog sadraja u nastavku opaanja iz biljeke
42., vrijedi istaknuti sluajeve mijenjanja karaktera Raspetoga
na slikanome raspelu iz zadarske crkve sv. Mihovila krv na
grudima se ne ini izvorno predoena, kao i na trodimenzionalnima u Puli uklanjanje prijanje krune da se postavi trnov vijenac, i Poreu odluno naginjanje glave i drastino prekomponiravanje nogu za uvoenje jednog avla umjesto prvotna dva,
to ide u prilog tezi da su temu Muke afirmirali tek franjevci, ne
suspreui se doticati kanonske predstave Bojeg sina iz romanikoga ili paleolokog razdoblja.
50
Iako je slika jako oteena, veina je analitiara u njoj vidjela sv.
Mihovila, to bi po analogijama dvaju starijih raspela iz Zadra
GRGO GAMULIN (bilj. 12.), Kat. I i II. mogla biti predaja
bizantskog korijena. Na srodnim je raspelima u Italiji tu uestao
lik Spasitelja, odnosno poprsje Krista, to EVELYN SANDBERG
VAVAL (bilj. 25.) tumai kao redukciju Uzaaa. Naem se
liku ne vide krila dok ljevicom dri providnu kuglu a desnom
dodjeljuje blagoslov, te ikonografija i nije konano rijeena. Naelno bismo zbog dogmatske strogosti i stanovite hijeratinosti
u ideji i formuli slikanja mogli govoriti o zaostacima bizantizirajueg duha i daha, to je prvi GRGO GAMULIN, isto podveo
u pojam adriobizantskog slikarstva, po mojem sudu donekle
i odriv.
51
Takav mu poloaj vode kao dalmatinsku osobitost i istiu simbolinu ulogu suca pri iskupljenju dua, emu je glavni protagonist pod njime na kriu najvei i dominantni lik, bez obzira
radi li se o varijanti ivoga Cristus Triumphansa ili polumrtvoga
Christus Patiensa.
52
EDWARD B. GARRISON (bilj. 14.), kat. br. 534., 535., 537.,
539.543., 545., 548., 573.578. Tradicija se nastavlja i u gotiko
doba.
53
Zasigurno je prikladnije upotrebljavati termin radionica nego
kola. Sasvim pak nedavno Zoraida Demori Stanii predloila je izdvajanje tzv. Sustipanske Gospe iz toga korpusa, to
je neophodno dublje propitati s obzirom na opseg vjerojatnog
povoenja za bizantskim predlocima. ZORAIDA DEMORI
STANII, Bogorodica s Djetetom Gospa od Sustipana, u:
Prvih pet stoljea hrvatske umjetnosti, katalog izlobe, (ur.) Nikola Jaki, Zagreb, 2006., 297299; ISTA, Javni kultovi ikona u
Dalmaciji, doktorska disertacija, Filozofski fakultet Sveuilita u
Zagrebu, Zagreb, 2012., Katalog, br. 3., 1316.

Rad. Inst. povij. umjet. 36/2012. (97-112)

54
Na tom u srednjem vijeku najveem saboru zapadne Crkve sudjelovao je i splitski nadbiskup Bernard. DANIELE FARLATI,
Illyrici sacri tomus III. Ecclesia spalatensis olim salonitana, Venetiis, 1765., 241242.
55
Doktrinu Transsupstancije istie Kanon I. Medieval Sourcebook The Canons of the IV Lateran Council Medieval Sourcebook: Twelfth Ecumenical Council: Lateran IV. 1215., Paul
Halsall, Mar. 1996. http://www.fordham.edu/halsall/basis/lateran4.asp (pristupljeno 5. 10. 2012.) koji slijedom Augustinove
Moritur Christus ut fiat Ecclesia nalae fiziku prisutnost Kristovih dokaza kraj mjesta odravanja liturgije, odnosno saeto
reeno izlaganje olienja formule Corpus Christi u svetitu.
ire u: MICHAEL KUNZLER, La liturgia della Chiesa, Vol. 10,
Milano, 1996., Cap. VI. 2. La natura umana di Cristo come
fonte della salvezza, i 3. Il significato redentivo della morte e della resurrezione sa znakovitim naslovima sloenih teolokih
tumaenja. Vjerojatno je aenje pokretnoga Raspela zadano
novom liturgijom od Tome Akvinskoga, a pojaano od 1246.,
kad je papa Urban II. uveo blagdan Corpus Christi meu slubene, pa bi to mogla biti i vremenska odrednica za datiranje djela
o kojem govorimo.
56
Glede toga samo uvjetno ivi teza C. Fiskovia i G. Gamulina da
se radilo o strancu, odgojenom u Toskani (ili Umbriji) a udomaenom u Splitu, gdje je udovoljio nekolikim narudbama. Iz
niza mogunosti orijentiranih k Istoku otpada neka od izvedbi
drvenog Raspela po tamonjem modelu jer takvih djela u tim
stranama nema.
57
Naravno, stalno drimo na umu da je mnogo vie djela nestalo
negoli se do naih dana uope sauvalo.
58
Spominje ih TOMA ARHIAKON, Povijest salonitanskih i
splitskih prvosveenika / Thomae Archidiaconi Historia Salonitanorum atque Spalatinorum pontificum, (prir.) Olga Peri i
Mirjana Matijevi Sokol, Split, 2003., 123., a djelomini uvid u
dokumentirani ivot prua historiografija.
59
IGOR FISKOVI, Buvina, Andrija, u: Enciklopedija Hrvatske
umjetnosti, sv. I, Zagreb, 1995., 141.
60
Jedno iz crkvice sv. Luke na kraju krakova ima istaknute pravokutne table, kakve su sa slikanim poprsjima adoranata uestale
na talijanskim raspelima. Drugo u crkvi sv. Kria pokazuje znatnije slinosti s izgorjelim raspelom zadarskih benediktinki fotografije svih donosi GRGO GAMULIN (bilj. 12.), 7, 38 i 39 pa
je oit isti tip uspravnog ivoga Krista s lijepim licem na skoenoj
dasci prema obrisu svetokruga kao i nain uokvirivanja kria. Ni
lik sv. Mihovila na vrhu drugoga nije srodan poprsju vrh naega,
tako da je razloitije miljenje o njihovu razdvajanju CVITO
FISKOVI (bilj. 9., 1969.1970.), negoli povezivanju JOKO
BELAMARI (bilj. 13., 2008.) o emu sam se u prilog prvome
ve drugdje izjanjavao.
61
Pretpostavka je da raspelo neko doba bijae zabaeno kad se
ekspresivnost sakralne slike prestala cijeniti, a iz vie arhivskih

Igor Fiskovi: Slikano raspelo Sv. Franje iz 13. stoljea u Splitu

zapisa znamo da su drvene umjetnine i na oltarima bile izloene


opakim uincima vlage.
62
Posve utkani u jezik bizantizirajue manire, svojim stavom vie
ukazuju na Raspetoga s pietetom negoli to sudjeluju u njegovoj
boli, a to s neprobojnim maskama lica takoer spada u nezapadnjaka shvaanja. RAYMOND OURSEL, La pittura romanica,
Milano, 1980., Cap. I. Il sigillo dei greci, 1721.
63
Ustvari je istovjetan rezovima Marijina maforija, a s Ivanove slike ponavlja membraturu i rumen lica.
64
Upravo su ti detalji bili presudni za dosadanje atribucije Raspela skupa s tri ikone Gospe jednoj te istoj lokalnoj radionici
CVITO FISKOVI (bilj. 9., 1994.) koju shvaam tek formulom znanstvenog opreza iz uvjerenja da bi, s obzirom na davne
prilike umjetnike djelatnosti, bilo prikladnije govoriti o jednome majstoru zaista antologijskog umijea kojeg nije neophodno
ocjenjivati odrazom Giunte Pisana. No njegov je utjecaj u nas
oit na veini prikaza stojeeg lika sv. Franje do 16. stoljea po
modelu s jedinog umjetnikova poliptiha u Pisi.
65
O nainima portretiranja sveca opirno: JACQUES LE GOFF,
Saint Franois dAssise, Paris, 1999., posebno u poglavlju A la
recherche du vrai saint Franois, 8791. i d.
66
Usp. WILLIAM BLACKALL MILLER, The Franciscan Legend
in Italian painting in the Thirteenth Century, Ann Arbor, Michigan, 1961.
67
Pojedinano objavljeni na nizu mjesta a problemski prikazani:
WILLIAM ROBERT COOK, Fraternal and Lay Images of St.
Francis in the Thirteenth Century, u: Popes, Teachers and Canon
Law in the Middle Ages, (ur.) James Ross Sweeney, Ithaca, N. Y.
London, 1989., 263289 i dr.
68
Morfoloki mu se najblii ini s dossalea iz Museo Civico u Pistoji, nastao u etvrtoj dekadi 13. stoljea, dakle nepuno desetljee poslije smrti znamenitog Asianina, protektora itave Italije.
69
Rjeenje se ipak javlja na freski u Subiacu, datiranoj oko 1230.
godine, godinu dana poslije nego to je Franjo, iznimno brzo
nakon smrti, proglaen svetim.
70
Papa Grgur IX. je kao zatitnik franjevakog reda 1230. godine posebnom bulom autorizirao slikovne prikaze utemeljitelja
da mu se uzdigne svetost i pojaa ljubav za njime. PIETRO
SCARPELLINI, Iconografia francescana nei secoli XIII. e XIV.,
u: Francesco dAssisi Storia e Arte, (ur.) Roberto Rusconi, Milano, 1982.
71
Ipak EMANUELA SESTI, Larte francescana nella pittura italiana dei secoli XIII. e XIV., u: Francesco. Il francescanesimo e la cultura della nuova Europa, (ur.) Ignazio Baldelli i Angiola Maria
Romanini, Roma, 1986., 197208. izriito pie da se u to doba

109

Igor Fiskovi: Slikano raspelo Sv. Franje iz 13. stoljea u Splitu

figura a mezzo busto nigdje ne javlja, kako nam potvruju i


katalozi tematskog slikarstva.
72
XAVIER LEON-DUFOUR, Rjenik biblijske teologije, Zagreb,
1980. 13371339. Tema se razrauje uz cit. iz Ivanova evanelja 9, 5: Dok sam na svijetu, svjetlo sam svijeta i dr. po pouku
kako metafora obasjanog oblija doaravanju Boje prisutnosti
dodaje umirujuu crtu dobrohotnosti.
73
Predmnijevamo mu vanost u sklopu kontemplacije koja je
kako objanjava HANS BELTING (bilj. 19.), 164167 pratila
najstarija Giuntina raspela na kojima Krist unato izloenosti
muci i trpnji ostaje lijep jer ga takvim vjernitvo trajno doivljava te se u svojim egzistencijalnim strahovima pa i tekuim
ugroenostima za utjehu suoava s idealiziranom slikom boli, a
ne slavne pobjede koju je izraavao tip ivoga Krista na kriu.
Po svemu sudei, u te openitosti na je spomenik unio neto
novo, drugdje nevieno, no ostaje otvoreno pitanje koliko je to
bilo uvjetovano postojanjem arhetipova (koje uredno nabrajaju mnogi ikonografi poput Kurta Weitzmanna u vie studija) u
oku majstora moda rodom s Istoka, ili radije iz prostora cvata
mjeovitih utjecaja i simbioza, a koliko zaslugom naruitelja iz
franjevakog ambijenta, svakako u splitskom milieu.
74
O simbolici kruga: JEAN CHEVALIER ALAIN GHEER
BRANT, Rjenik simbola, Zagreb, 1983. 320324.
75
U veem broju navedenih tekstova razni autori openito tumae
empatijsku ulogu Marije i Ivana, ali ih sv. Franjo u ovom sluaju
ne prati u suosjeanju, premda se formalno, veliinom i okvirom, s njima izjednaava. U pitanju je moda svijest o njegovom
velianju pod imenom Alter Christus, to takoer podupire
tezu da djelo bijae aeno u svetitu Male brae.
76
IGOR FISKOVI, O unutranjem ureenju samostanskih crkava na istonoj obali Jadrana, u: Prilozi povijesti umjetnosti u
Dalmaciji, 39 (2002.), 227269. Zasad o tome barem za romaniko razdoblje nemamo dovoljno podataka, no sigurno e biti
vrijedno iz arhiva doznati poloaje raspela, po tome i prosuditi
koliko su (kako, gdje i kada) bili objekti primarnog oboavanja
ili pak svojevrsna dopuna, izravna ilustracija propovijedi u crkvama samostanskih zajednica.
77
Istom se franjevci prvi put spominju u Splitu. DONATO FABIANICH, Storia dei Frati Minori dai primordi della loro istituzione in Dalmazia e Bossina, Zara, 1863.1864.
78
Tvrdnja egzemplarno dokazivana u glavnini literature koju sam
konzultirao i izravno citirao po pojedinim problemskim tokama.
79
Na mogunost smiljene komunikacije izmeu sveeva prikaza
i slikanog raspela upozorio sam ogledom umjetnina tih sadraja
u crkvi zadarskih franjevaca IGOR FISKOVI (bilj. 2., 2010.),
6061.

110

Rad. Inst. povij. umjet. 36/2012. (97-112)

80
Budui da se u Italiji jo nije uoilo djela posve slinog slikarskog rukopisa, prihvatljiv je prijedlog da ga se po obiaju struke
nazove po najznaajnijem djelu vidjeti dalje.
81
Ve smo istakli da je na istorodnima iz Italije na tome mjestu
najee istaknut lik Spasitelja. Barem ga veinom tako naslovljavaju bez tumaenja ikonoloke podloge. Na starijima se zaista
prepoznaje lik Pantokratora usp. u bilj 51 ali je u nas na zadarskima neprijeporno sv. Mihovil s krilima i pripadajuim mu
atributima. Tako se i s ikonografske strane slute dodatni argumenti tezi o izvanserijskom postanku ovoga djela koje uvjetno
pripada dobu javljanja izvrsnoga autora retabla trogirske katedrale o ijem podrijetlu jo nije iskazana posljednja rije.
82
Zavirimo li, naime, u prve Franjine biografije, lako je uoiti kako
mu pridaju osobite devocije prema svetom liku kojega je asiki
isposnik posebno cijenio jer je kao voa nebeske vojske odbijao
demone od kojih se on plaio, a ujedno dublje bacao pale anele
i uzdizao dobre due u Nebo.
83
Poumljeni i hridinasti predio u okrugu Arezza, koji je conte
Orlando di Chiusi 1213. godine poklonio Franji. O nainu pak
kako je Asianin doivljavao Raspelo i Krista sve do tamonjeg
uda Stigmatizacije inspirativno i dokumentarno pie BERNARDIN KUNCA, Franjo Asiki skladatelj Boje ljepote (ili
Franjo Asiki patnik i slavljenik Boje ljubavi), Zagreb, 2011.
84
TOMA ARHIAKON (bilj. 58.), gl. XXVI., 153155.
85
Na zanemareni podatak iz TOMA CELANSKI, Vita prima, III.
cap. 12., prema CHIARA FRUGONI, Vita di un uomo: Francesco dAssisi, Einaudi, Torino, 1995., 404., bilj. 19., koja ga navodi
kao dokaz ope povezanosti konventualaca s bogatim staleima,
upozorio me J. Belamari trijezno pomiljajui da je kneginja po
svoj prilici bila iz roda ubia, a taj je ve sredinom 13. stoljea
igrao ulogu u upravljanju gradom, te se mogue radilo o prvoj
crkvi sv. Franje u Splitu (druga je ona iz 15. stoljea na Poljudu).
86
Unato znatnim kasnijim pregradnjama jo se vidi da su boni
zidovi crkvene lae ozidani u tehnikama bliskim iskustvu primorske romanike kojima odgovara i oblik visokih prozora.
87
Olujno je more nanijelo lau s kojom je 1212. godine putovao k
Levantu CHIARA FRUGONI (bilj. 85) pa se morala vratiti
u Ankonu, a drugi put je 1220. godine na putu iz Jeruzalema u
Veneciju opet pristao u neki od gradova. Vie njih, od Kotora
do Porea, uva predaju da je sv. Franjo bio ba u njemu i da je
osnovao neki od samostana, a Split ima prilino uvjeta da mu
damo prednost. Ipak je jedino pouzdano da je papa Grgur IX.
u pismu zadarskim franjevcima 1228. godine naveo obavijest
hrvatskim biskupima o proglaenju Franje iz Asiza za sveca.
JOSIP SOPTA, Dokumenti o prolosti franjevaca u Hrvatskoj iz
arhiva i knjinice opservantske Provincije sv. Jeronima, u: Milost
susreta. Umjetnika batina Franjevake provincije sv. Jeronima,
(ur.) Igor Fiskovi, Zagreb 2010., 29.

Rad. Inst. povij. umjet. 36/2012. (97-112)

88
Podatci izneseni u: PERISLAV PETRI, Novi prilozi topografiji
samostana sv. Klare u Splitu, u: Samostan sv. Klare u Splitu u
svome vremenu. Radovi simpozija u povodu 700. obljetnice samostana sv. Klare (1308.2008.) odranog u Splitu, u samostanskoj
crkvi sv. Klare, 28. i 29. oujka 2008., (ur.) Suzana Muzukovi,
Split, 2008., 283294.
89
Umjesto samostalne slike kao ovdje, preteu narativni prizori iz
sveeva ivota u razvijenoj sceneriji. Zato je pozornosti vrijedan
siuni lik sv. Franje zajedno sa sv. Klarom i jo tri sveca na krilu oltaria s Ugljana EMIL HILJE (bilj. 26.), 125131, kat. br.
029. iako se djelo hipotetiki datira u prvu etvrtinu treenta
nakon koje je i na inim slikama s naeg priobalja posve prevladao Giuntin model blago pokrenutoga vitkoga sveca Igor
FISKOVI (bilj. 2., 2010.).
90
Temeljna miljenja v. GRGO GAMULIN, Bogorodica s djetetom u staroj umjetnosti Hrvatske, (2. izdanje), Zagreb, 1991.,
kat. br. 3, 4, 6, koja bi se mogla mijenjati s obzirom na novine
koje ovdje iznosim oko raspela iz iste skupine umjetnina.
91
Prema PERISLAV PETRI (bilj. 88) uz poziv na rad ovdje naveden u bilj. 105.
92
DANIELE FARLATI (bilj. 54.).
93
To pitanje implicira niz komponenti ne odvajajui nas od mogunosti oitavanja djela kao odjeka bizantske, bolje rei istonomediteranske umjetnosti. Zato e jednom biti nuno temeljitije propitati ne postoje li u njezinoj batini suglasnosti motiva
koji splitsko djelo ine u naem podneblju izuzetnim od obrisa
kria i porfirnog mu oslika pozadine do preciznije tipologije likova i manira njihova slikanja, naravno u odnosu prema svemu
to se iz njegove starine sauvalo. Zasad su u tom smislu vie
nego indikativne opaske J. Belamaria i nove Z. Demori Stanii
o podudarnoj tehnologiji izvedbe prevanoga poliptiha u Trogiru, tek uvedenog u spoznaje struke.
94
Inae se djelo zasad dosta razloito datiralo u zadnju etvrtinu 13.
stoljea, a budui da pokazuje osobitosti ekspresionizma kasnog
dueenta, obiavalo ga se vezati uz dijalekt slikara iz Toskane.
95
Dakako, pamtimo da su regionalne bizantizme diljem Italije
stvarali i razvijali prvenstveno lokalni, domai majstori unutar
provincijalnih sredita nesputani obvezama slikarskih kanona
kakve su odrali s Istoka putujui slikari fresaka i ikona, ili ih
je kao modele pruila nabava gotovih umjetnina u trajanju Latinskog carstva. Naglo pojaana s pljakom Carigrada 1204.
godine, ona je morala utjecati i na profile stvaralatva u Dalmaciji, to jo nije proueno jer ni nema mnogo djela umjetnikog
obrta na kojima bi se iskazala.
96
Najiri je u svojoj idejnoj jezgri, medaljoni su meusobno izjednaeni, ali gornji i donji za razliku od bonih spram glavne haste nejednako sueni, tako da ukupna geometrija uzdravajui
naelno romaniki sustav adicije elemenata biva vrlo originalno
promiljena.

Igor Fiskovi: Slikano raspelo Sv. Franje iz 13. stoljea u Splitu

97
Vidjeti opirno: ANNE DERBES (bilj. 23.), 16 24. i d. s pozivom na franjevake izvore i znanstvenu literaturu o tematici.
98
Nipoto sluajno je par najstarijih slikanih raspela u crkvama
zadarskih franjevaca GRGO GAMULIN (bilj. 12.). Radi se,
dodue, o prikazima ivog ili poluivog Krista, to otvara mogunost da su preuzeti iz drugih mjesta. U svezi s time umjesno
se ini uvjerenje N. Jakia da je onaj u dananjem samostanu
opservanata preuzet iz oblinjeg enskog samostana benediktinki sv. Tome. Ako se to utvrdi tonim, prua nam argument
vie za inae poznata preseljavanja umjetnina meu samostanima u Splitu samome primjerom Sustjepanske Gospe iz
enskog S. Marije de Taurello u muki benediktinski nadohvat
grada.
99
Razumljivo bez osvrtanja na ostale likovne vrste kao to su
knjine minijature ili sitnoplastike izraevine od bjelokosti na
kojima se najprije ustalila tipologija Raspetoga o kojoj smo zbog
rijetkosti toliko govorili.
100
Poglavito je tome uputan sv. Bonaventura koji izvjetava kako
je sv. Franjo postao obuzet tovanjem raspela nakon to je jo
mlad prvi put doivio udo Kristova javljanja s onoga u crkvici
S. Damiana podan Asiza.
101
Slijedom povijesnih podataka ini se da ponajbolje odgovara
rok od etvrte do sedme dekade dueenta.
102
NIKOLA MATE ROI, Poeci franjevakog reda u Hrvatskoj, u: Doprinos franjevakih zajednica naoj kulturi. Quantum
communitates franciscales ad culturam nostram contulerunt, (ur.)
Hrvatin Gabrijel Jurii, u: Kai, 9 (Split, 1977.), 1121; ISTI,
Povijest Provincije od dolaska franjevaca do novijeg doba, u:
Veliina malenih. Povijest i kulturna batina Hrvatske provincije
sv. Jeronima franjevaca konventualaca, (ur.) Milan Pelc, Zagreb,
2010., 9126. Spominju se od 1229. godine, a crkva sv. Franje na
obali jedina meu primorskima pokazuje tragove romanikoga
sloga pa bi je trebalo smatrati najstarijom gradnjom Reda. Tome
u prilog idu znanja da je podignuta na ostacima kasnoantikog
oratorija, ali je jako preinaena u novije doba, tako da nije sigurno je li izvorno imala etvrtastu apsidu po tipu koji je svojstven
veini u primorskoj regiji.
103
CVITO FISKOVI, Je li na splitskoj obali bila ranokranska
bazilika s krstionicom, u: Kulturna batina, 910/VI., (1979.),
918. Integracija mogueg oratorija iz kasne antike u srednjovjekovnoj crkvi nije nikad pojanjena.
104
Prema DANIELE FARLATI (bilj. 54.), 343. i d. Oporukom i
ostavtinom splitskoga graanina Josipa Petra iz 1308., a posvetio ga je 1311. godine splitski nadbiskup Petar IX. Treba zamijetiti da je datum osnutka samostana usporedan s utemeljenjem
istorodnih u vodeim italskim gradovima poput Siene i dr.
105
PERISLAV PETRI, Sv. Klara Asika i nae vrijeme, u: Kai, 26
(1994.), 320. Vezao se uz dvije starije crkvice, o emu je viekrat
pisano (pregledno RADOSLAV BUANI, u: Samostan sv.

111

Igor Fiskovi: Slikano raspelo Sv. Franje iz 13. stoljea u Splitu

Rad. Inst. povij. umjet. 36/2012. (97-112)

Klare u Splitu u svome vremenu. Radovi simpozija u povodu 700.


obljetnice samostana sv. Klare (1308.2008.) odranog u Splitu, u
samostanskoj crkvi sv. Klare, 28. i 29. oujka 2008., (ur.) Suzana
Muzukovi, Split, 2008.), a doskora se itav predio nazvao etvrt sv. Klare, to mu svjedoi ugled.
106
CVITO FISKOVI, Neobjavljeno djelo Blaa Jurjeva u Splitu, u:
Peristil, 5 (1962.), 4551.
107
Asika djevica je u svojoj dvadesetoj postala opatica enskoj
drubi koja od 1215. prati Franju te postaje uvarom crkve S.
Damiana, gdje je on najprvo doivio svetost Raspela. DAVID
HUGH FARMER, The Oxford Dictionary of Saints, 1982. i d.
Klara je umrla 1223., za dvije godine kanonizirana kao svetica,
a ne zna se kad su njene sljedbenice stigle u Split. Zasigurno
kao i posvuda bijahu obvezatne velikom tovanju kria, to je
mogui razlog da u svojem domu uvaju dva iz srednjega vijeka. O drugome CVITO FISKOVI, Drvena skulptura gotikog
stila u Splitu, u: Vjesnik za historiju i arheologiju dalmatinsku, 51
(1930.1934. /1940.), 208224.
108
Ve je davno upozoreno n. dj., bilj. 7 i 22 na brojne arhivske
spomene drevnih raspela slikanih na drvu u Dalmaciji, posebno
na nalog papinskog vizitatora u Splitu izdan 1604. godine da se
iz crkvice sv. Mihovila spale quattor crucifixi picti in tabulis.
109
Budui da se u Italiji nije uoilo djela iole slinog slikarskog rukopisa, J. Belamari je po obiaju struke uznastojao uvesti naziv
majstor Raspela sv. Klare JOKO BELAMARI (bilj. 13.,
1991.), 31, pripisujui mu jo dva slabo ouvana raspela. Za njih
i dalje dijelim miljenje koje je iznio CVITO FISKOVI (bilj.
9., 1967.1970.), 7, da ne potjeu iz iste radionike skupine, i

smatram da su blii ruci majstora nestalog raspela iz crkve sv.


Marije Velike u Zadru, kako sam ve i pisao. IGOR FISKOVI
(bilj. 2., 1987.).
110
Naslov Majstor Raspela sv. Klare je odavno nadjenut autoru
znamenitijeg djela iz istoimene crkve u Assisiju DINO CAMPINI (bilj. 29.), Tab 8. pa bi ih se lako i s posljedicama poistovjeivalo, dok naemu valja tek osigurati zaslueno mjesto u
europskoj umjetnosti. U tom smislu ne vidim razloga njegovu
smjetanju u splitsku katedralu kako je pokuao predoiti GORAN NIKI, Obnova prezbiterija splitske katedrale sv. Dujma
u doba Tome Arhiakona, u: Toma arhiakon i njegovo doba,
(ur.) Mirjana Matijevi-Sokol Olga Peri, Split, 2004., 253263.
111
Usp. EDWARD B. GARRISON (bilj. 14.), kat. br. 533., 542., 549.,
559., 563., 565., 571., itd.
112
Ustvari veina iz 13. stoljea s najveim brojem u srednjoj Italiji
vidjeti DINO CAMPINI (bilj. 29.), passim.
113
TOMA ARHIAKON (bilj. 57.), 153, 155. Priznavi mu dobro
i jasno izlaganje, nije ga idealizirao: Odjea je njegova bila prljava, pojava je izazivala prezir a lice mu je bilo runo.... Meutim mu je pohvalio mirotvorstvo oito voen i svojim tenjama
u aktualnim prilikama kad je i neki fra Girard iz splitskog samostana franjevaca uspjeno posredovao u ratu izmeu Spliana i
Trogirana GRGA NOVAK, Povijest Splita I., Split, 1978., 154.
114
Vidjeti ANNE DERBES (bilj. 23.), i usporediti s MIRI RUBIN,
Corpus Christi: the Eucharist in Late Medieval Culture, Cambridge, 1991. Slubeno se slavi od 1246. za pape Urbana IV., a od
1263. je opi blagdan Crkve.

Summary

Igor Fiskovi

Painted Crucifix with St Francis in Split (Thirteenth Century)


An analysis of the large painted crucifix from a nunnery
of the Poor Clares in Split has made it possible to reach
some conclusions about its iconography and morphology
that differ from the hitherto established ones. The author
has primarily emphasized the depiction of the crucified
Christ, painted with a peculiar fusion of features of a person that is half living and half dead, with the recognizable
formal characteristics of the Split workshop from the
Romanesque period. Further emphasis has been placed
on the portrait of St Francis, which was discovered in a
medallion at the bottom of the cross and belongs to his

112

oldest known images, which has led to comparisons with


the literary and visual descriptions made soon after the
saints death. The author suggests an association of this
artwork with the Franciscan circles from the mid-thirteenth century and the cultural setting of the city of Split,
and proposes the identification of its author as worthy of
the title Master of the Crucifix with St Francis.
Keywords: painting, crucifix, 13th century, Franciscans,
Split, Poor Clares