You are on page 1of 8

Snjeguljica - MIladin Berić

/...priča o osmom patuljku.../
I
Nismo li ti i ja
bili samo leptiri
izgubljeni u danu
i zarobljeni u noći
sad znam
Ti...
Ti si i imala nekakvu šansu
a ja...
a ja sam,
zamisli,
volio svjetiljke...
II
Zavolio sam je jedne jeseni
izmedju Nemoj i Hoću
njene osmijehe ruke i kosu
i oblake trudne do bola
zavolio sam njene korake
pa sada ponekad noću
gledam je kako korača
između Malih i
Velikih kola.
Pjesnici bar pola života
kaskaju za svojom sjenom
i ne znajući da je nikad
i nigdje ne mogu stići
pa ipak idu dalje
naoružani: krvlju i pjenom
i filozofijom gubitnika - da važno je jedino ići.
Sjeti se Snjeguljice
mada sjećanja užasno bole
jer me bodu pravo u vene
u već načete nerve

jedne te oči pamte jedne te usne još vole tvoj osmi patuljak sa klupe za rezerve.. Crno i bijelo trenutak kad tvoje usne liče na malo ništa trenutak kad tijelo klovna obješeno visi na žici uvijek će se do raja ići preko čistilišta i gubilišta i djavolu je jednako potrebna pjesma kao i ptici. Bijelo i crno trenutak kad malo ničeg liči na tvoje usne medene kao medenjaci s mrvičkom previše meda i najednom nema dana i noć ti se zgusne a oči tropskog sunca postaju sante leda... Nema više ljudi samo životinje i samo biljke nema sjevera i istoka samo zapadni zapad i najjužniji jug./ Prošla je kroz dva mraka izmedju tri svjetiljke onom istom ulicom gdje je prvi put srebreni prah zvijezda u njenoj kosi napravio krug../ Kuda ću noćas sa ovim daškom vjetra koji leprša kroz moju krv ...i djavolu je jednako potrebna pjesma kao i ptici.. IV /.bijela krv. III /..

. Bože kuda ću noćas kad nisam ni zastava ni svjetlost .i koji bi tvoju zastavu da digne do prvih zvijezda. Kuda ću noćas sa ovom svjetlošću koja je ostala zakopana čitava dva osmijeha poslije prvog mraka..? ..A dovoljna je jedna mala svjetiljka da raskrvarim samoću da ućutka rijeku i da umnoži mrak i dovoljan je jedan pogled da bi se rodila ljubav i hiljade prošlih poljubaca da se ugasi i dovoljni smo sami sebi.. a opet nedovoljni i još nedovoljniji Bar ti znaš Snjeguljice: jedna obična rijeka u svakoj običnoj kapi toliko je neobična sama sebi da se ponekad upita povraćajući bijelu krv preko zuba od kamena zna li ona uopšte taj put kojim je milijardu puta prošla i mora ponovo i najponovije... Stvarno kuda ću noćas. Kuda ću noćas sa ovim vriskom koji je razoružao svice pa sada sedim sam bez kriške mjeseca i fenjera. Treba vratiti nevraćeno pa makar u kamenu bila voda a u vodi kamen.

Još jedna molitva u kamenu: Ja samo hoću da ovu noć umirim svoju nemirnu bijelu krv bez rakije i bez noža. I samo zato peta kolono moga srca večeras lupaj lakše večeras pronadji ritam uz koji se može igrati zatvorenih očiju a da se ne strmoglavi../ Možda smo mogli nekuda dalje iz ove kiše tamo gdje zvijezde ponekad čine najljepšu pjesmu nebesa tamo gdje mjesec ponoćnim srebrom još jedan osmijeh piše tamo gdje su dodiri rukom poezija krvi i mesa. Možda smo morali poći stazom do čarobne kuće u kojoj patuljci umjesto princa svoje princeze ljube zaljubljeni u bol samoće zaljubljeni u nemoguće kao što kraljevi mogu biti zaljubljeni u svoje lude.. ... Kuda će noćas tvoj osmi patuljak? V /. U očima će ti ostati samo sanjiva igra delfina i malena kriška dinje zaboravljena iz nekog soneta i još jedno davno veče kada sam ti govorio Tina polumrtav i polupijan šaputanjem s onoga svijeta.ni vrisak a u biti lepršam svijetlim i vrištim.pjesma osmog patuljka.

Možda smo morali poći prugom koja se na nebu pruža da bi što teže pali da bi se riješili boja u ovoj pjesmi ima jedva milion ruža poir toi mon amour i. VI Poklanjam ti na komadu papira osmijeh lutalice i dva divlja kestena upakovana u južni vjetar i još upamti... Znam: biće to što mora jer ja ne držim prst na obaraču niti sam našao riječi i šaputanja koja bi dobila rat i zato više nemam prava na tvoju minijaturnu državu na tvoju banana republiku na tvoje kraljevstvo u kojem nema ni kralja ni kraljice ni dvorske budale ni tvoju geografiju ..U kosi je zaspao leptir napola polomljenih krila i prah sa neke zvijezde koju je svojom zvala bio je bunar želja i samrtna tišina je bila i vjetar sjeverni je bio kada je odlepršala. laku noć pogrešna moja.. sve dok smo veliki kao zvijezde i sve dok smo mali kao mravi ne pripadamo nikom osim ponekad sebi a ti si dušo malo mrav i malo zvijezda pod ovom mutnom kupolom noći i ne možeš da pobjegneš sve dok ti iz očiju kaplje krv umijesto suza.

.....oprosti..na minus trideset sedam./ Zbogom malena s neba padaju smrznute ptice iz jata koje je zaboravilo da pjeva. VII /.jer si došla iz bajke (u kojoj je zvijezda repatica osakaćena i pretvorena u zvijezdu padalicu) u zemlju u kojoj svi živimo u oblacima a najbolji padaju s kišom koja uporno nagriza oči ... al' ti si tražila kralja ti si tražila dvorsku budalu i zato je sve samo dim onaj koji zastane u grlu i dugo pecka do bola...sve je sada samo dim onaj koji zastane u grlu i dugo još peče.../ .... Poklanjam ti kućicu vinogradskog puža odbačenu pred ponoć i krila noćnog leptira zauvijek odlutalog prema praskozorju i ništa više..... /.. ....na deltu tvog krvotoka na sićušne kapilare u tvom oku..... i bijela mrlja i da nemam prava na elektricitet tvoje kose moja mala električna jeguljo mada drhtiš kao srce srne u prvi mrak.ti znaš ti dobro znaš da sam tvoja poražena istorija tvoji nepotrebni memoari i.. .

ne žuri.da..a voz mora da krene u jedan i osamnaest.jutarnja molitva za "nikog". a tebi je dosta mene iz našeg pješčanog sata nema šta da iscuri i zato zatvori oči i kad najljepša slika krene ne okreći se.../ Jednostavno mi je došlo da pocijepam kartu i da se nikad ne vratim ali bi onda sve ove kapi bačene na rastanku bile uzaludne a ja nisam ni burence mora ni fabrika soli ali su mi suze slane jer tako mora da bude i zato dok mašem i zato dok mašeš ruke nam se dodiruju mada je izmedju čitav okean vazduha .. ..Zašto kroz zatvoren prozor u sobu ulazi vjetar zar i ti ne bi mogla s vjetrom još jednom ući naša je trka pri kraju trčimo kroz poslednji metar povraćajući i posrćući. Meni je dosta svega. Mene čekaju zvijezde što svu noć krvavo plamte i davno skrpljene rime koje ni papiru ne dam jer ja sam kraljevski pingvin sa neke daleke sante potopljen u vrelo olovo na minus trideset sedam. ..... mi ćemo čekati......... Jedino na otvorenom moru i sa slomljenim jedrima . VIII /..

ti ćeš me čekati.... Umiru zvijezde jedna za drugom a ja nemam povratne karte jer sam pijani pjesnik koji ni pjesmu ne zna pošteno da završi i zato obriši suze jer ruke nam se više ne dodiruju a voz polazi u jedan i osamnaest. I dok voz uranja u lavor mraka stenjući kao ranjena mazga crtam svoj lik na staklu malo prstima i malo dahom zaboravljajući da samog sebe nikad ne možeš vjerno da nacrtaš jer svi autoportreti su laž sve dok su i osmijesi oružje.mjesec smiruje bol razbija daljinu i farba tamu jedino tad je jedini brat i jedino tad zna da čuva tajnu a vagon je prepun i ja ću da mašem sve dok se ne pogase svjetla grada u kojem si me čekala. Da.... .