You are on page 1of 3

Tadijanoviev Prsten

Pjesma Prsten je lirsko-epska. Ima strofnu kompoziciju s elementima lirskog. Sastoji


se od trideset stihova povezanih u jednu cjelinu. Stihovi poinju velikim poetnim slovom.
Jedan od postupaka u oblikovanju pjesme je opkoraenje koje ima posebnu vanost u
prenoenju pjesnikovih misli radi naglaavanja povezanosti. Stihovi nisu vezani rimom.
Pjesnik koristi interpunkciju od koje zarezi imaju dominantnu ulogu. Potrebni su zbog
inverzije.
. . . A kamen, kap
Tamne krvi, koji zovu karneol
Nosio je, u davno doba, na polasku
Pjesma je u cijelosti prenesena znaenja pa je nazivamo alegorijskom. U njoj pjesnik
razmilja o ljudskom ivotu, smislu postojanja, smrti pa je i misaona.
Prsten predstavlja neprolaznost ivota. injenica je da mu se ne zna poetak ni kraj.
itava pjesma niz je motiva koji simboliziraju pjesnikov ivot. Osnovni motiv je prsten. On
simbolizira trajnost, ivot. Kao takav pjesnikov duh je neprolazan. Govorei o svom prstenu
on kae:
Srebrni prsten, zar ne vidite. A kamen, kap
Tamne krvi, koji zovu karneol.
Promiljajui o moguem znaenju motiva, zakljuujem: srebro je plemeniti metal,
oznaava vrijednost i istou. Pjesnik je svjestan onoga to jest, i govori nam zar ne vidite.
Time ne brine uoavamo li to, smatrajui kako je posve oito. Sredite njegova duha, ivota
jest srce. Srce kao kamen simbol je vrstoe, trajnosti i sredita ivotnosti. Kamen nije posve
uobiajen, on je kap tamne krvi. Kao takav govori o pjesnikovu srcu koje je silovito ispunjeno
ivotnom snagom. Ono je karneol to znai poludragulj.
Nosio, u davno doba, na polasku
U kriarski rat, vitez neki (tko zna ita
O njemu?). Kasnije, mnogo kasnije,
Nrnberki zlatar kamen je okovao
U srebro.
Pjesnikovo srce nastalo je u davninama. On to srce vidi u nekom davnom dobu kad ga
je neznani vitez nosio na polasku u rat. Vitez predstavlja hrabrost, odlunost, borbenost.
Moemo pretpostaviti s kolikim arom polazi u borbu za svoje ideale. Ipak, nita ne znamo o
njemu. Zlatar je okovao kamen u srebro. Borbeno srce okovano je duhom, ono je postalo
nedjeljivo od njega. No kako je takav prsten dospio naem pjesniku?
. . . I prsten, u malom nizu stoljea,
Prelaae s ruke na ruku. (Te su ruke prah
I pepeo. mogla bi za njih rei iva usta. )
Pa je doao, jednoga dana, i na moju ruku;

Postaje nam jasniji pjesnikov govor o ivotu. Ruke su simbol tijela koje je propadljivo
i smrtno. Prsten sjedinjen s rukom ovjekov je ivot na zemlji. Mogli bismo pomisliti kako su
pjesnikov duh posjedovala neka druga tjelesa, ali smatram kako on nije tako mislio, iako
moda i jest. Rekla bih da je prsten simbol ivota koji ne nestaje. Ljudi se raaju i umiru.
Jedan umre, a drugi nastavlja ivot na zemlji. Znamo, ni jedna ruka ne moe biti ista jer
ovjek je i duhovno i materijalno jedinstven, neponovljiv. Jednog dana pjesnik je zaivio ivot
i nakon mnogo godina napisao o njemu stih :
Na ruci mojoj alosnoj crveni prsten Javorov.
Mogu samo pretpostaviti to je pjesnik elio rei. Teko je protumaiti ovaj stih,
smatram: ruka je alosna jer je pjesnik svjestan prolaznosti i konanosti svog tijela. Tijelo se
ne moe alostiti, ali usko povezano s duom kao da osjea. Pjesnikova tuga moe znaiti i
posebnu alost koja proizlazi iz osobnog ivota. Prsten je sada crveni prsten Javorov.
Crvena boja simbol je topline i ljubavi. Tako gledajui, rekla bih da je pjesnikova dua
ispunjena ljubavlju prema drugoj. Tu drugu blisku duu naziva Javorom. Moda je upravo
zbog toga tuan jer ne samo da e se rastati od materijalnog nego i od voljene osobe.
A nitko nije pomislio da je doista
Na ruci mojoj alosnoj
Crveni prsten Javorov. Nego me ispitivahu :
Koliko bi on stajao.
I odmah dodavali : Hiljade, teke hiljade.
Ne bi ni sluali moj zbunjen odgovor,
Da nisam o tome mislio, i da ne znam
Hoe li on sa mnom lei
U zemlju ili e biti na nepoznatoj ruci
Kad moja bude pepeo i prah. . .
Ljude ne zanima pjesnikov ivot da bi suosjeali s njim niti sa svim to je proivio na
zemlji. Oni se osvru samo na ivot, znajui da je neprocjenjiv. Smatraju da s tijelom sve
zavrava i da e uvijek netko drugi nastaviti ivjeti. Pjesnik nije promiljao o cijeni svog
ivota. On ne zna to e se dogoditi kad ga smrt rastavi od zemlje. Ne zna hoe li ikada itko
ivjeti ivot kako ga je on ivio. Misli li ovdje pjesnik da bi netko mogao doslovce naslijediti
njegov duh, ne znam-moda.
. . . Ona nee znati
Da se i meni inilo, kao i onima
Preda mnom, da se ruka moja nee nikada
Rastati od prstena, od prstena od srebra,
S kamenom tamnim kao krv, a zovu ga karneol
Oni koji poznaju drago kamenje.
ovjek dok ivi na zemlji i ne misli da e kad-tad morati umrijeti i ostaviti sve to je
posjedovao na zemlji. Samo oni koji poznaju vrijednost ivota, jedini pronalaze njegov
smisao, a to je neprocjenjivost i vjenost.
. . . Gotova je pjesma

O prstenu. O mojem ili tvojem prstenu?


Poanta pjesme je probuditi itatelju svijest kako prsten nije tvarni predmet jer netko bi
mogao pomisliti kako pjesnik govori o prstenu kao skupocjenu nakitu. On je simbol ivota
koji svatko nosi u tijelu dok kroi zemljom. Ne znam vjeruje li pjesnik da e biti vjean i onda
kad se prsten od ruke rastane, odijeli. Pjesma mi se svidjela jer me kao i sve to me okruuje
podsjea na konanost i prolaznost materijalnog.
Jednog u dana sresti ivot koji je u meni, radost koja se u mom iu
skriva, mada se dani nabacuju na moj put prainom.
Upoznah Ga u bljeskovima, i udljivi mu dah sie na me, i zapahnu
moje misli mirisima.
Jednog u dana sresti Radost izvan sebe, onu koja stoluje iza
zaslona od svjetlosti. . .
Nai e, o Vjeni Putnie, otiske svojih stopala
svrh mojih pjesama.
Rabindranat Tagore
Mislim da i moje rijei ivotom svjedoe, vjerujem u Ljubav koja jest!

Katarina Mati, IV. b