You are on page 1of 90

c

BIBLIOTEKA

Naslov izvornika

‫فلسفه اخالق‬

Urednik
Amar Imamović
Likovno oblikovanje
Bedrija Imamović

Morteza Motahhari

ISHODIŠTA
MORALA
S perzijskog prevela

Mediha Imamović

Fondacija “Baština duhovnosti”
Mostar 1433/2012.

Riječ urednika

J

oš od antičke Grčke filozofi su se bavili pitanjem filozofije
etike, nudeći pritom učenja i iznoseći mišljenja u kojima
su isključivali jedni druge. Ta činjenica dovoljno govori o
kompleksnosti ovoga pitanja, iako se na prvi pogled svima
nama čini da je moral nešto što možda uopće nema potrebe
za opsežnijim propitivanjima i pojašnjenjima. Također, od
samih početaka ove rasprave pravi se razlika između etike
– čija je zadaća da odgovori na smisao i ishodišta morala – i
praktičnog morala, odnosno specifične forme ljudske prakse
ili oblika praktičnog odnosa čovjeka prema sebi i drugima,
što uobičajeno i shvatamo iz riječi moral. Međutim, Morteza
Motahhari, a što se da razumjeti iz njegovih predavanja koja
su pred Vama, ne ustrajava na razlici između etike i morala.
Ustvari, on ne želi da etika, dakle filozofija nužno bude uveliko distancirana od svoje praktične primjene. On to pojašnjava
time da razumijevanje ishodišta morala uveliko pomaže kod
poštivanja i primjene morala u svakodnevnom životu.
Etika i moral bili su različito tumačeni ovisno, prije svega, o tome je li mislilac vjerske ili filozofske provenijencije.
Ova knjiga kritički se osvrće na dosad općepoznate teorije
tumačenja morala i nudi posebno tumačenje koje, prije nego
što ima utemeljenje islamskim svetim tekstovima, Kur’anu i
Tradiciji (Sunnetu), ima utemeljenje u iskonskoj prirodi čovjekovoj. Stoga možemo Motahharijeve stavove smatrati univerzalnim, shvatljivim i prihvatljivim svim ljudima svijeta.
Autor ovog djela, pored dosad u svijetu poznatih teorija o
filozofiji morala, nudi i svoj pogled i odgovor na ovo pitanje,
5

slijedeći čvrstu argumentaciju i nudeći naučno objašnjenje
koje proizlazi iz zasada najbolje tradicije islamske filozofije
te Kur’ana i Tradicije.
Ono što krasi ovu knjigu jeste jednostavnost jezika kojim
su predočena zahtjevna pitanja filozofije morala, pa time
ova tema biva dostupna širem broju ljudi. Na tome treba,
prije svega, zahvaliti istinskom filozofu i vjerskom učenjaku Mortezi Motahhariju, koji ima zavidan uvid u sve
islamske znanosti i tradiciju, kao i uvid u Zapadnu misao,
kao i tome da se on u ovim usmenim predavanjima obraćao vjernicima širokog spektra obrazovanja, zanimanja i
društvenog položaja.
Zanimljivo je primijetiti kako su vjerske propovijedi
(hutbe), koje slijede u ovoj knjizi, bile na veoma visokoj razini, pri čemu je i čovjek koji nema uvida u klasičnu teoretsku misao i filozofiju imao priliku upoznati se s osnovnim
postavkama i okvirima jedne ovakve ozbiljne teme. Umijeće istinskih mudraca i jeste u tome što komplicirane teme
znaju pojasniti jednostavnim jezikom. Ovim je Morteza
Motahhari, slijedeći praksu velikana filozofije i vjere, postavio visok standard vjerske moralne propovijedi, što se i
očekuje od predstavnika vjere koja za sebe tvrdi da ima rješenje za sve ljudske probleme i da u vezi sa svim pitanjima
ima odgovore. Koliko su ova predavanja ozbiljna i vjerodostojna dovoljno govori činjenica da se sâm Morteza Motahhari, što je jednom prilikom i rekao, za neka predavanja
pripremao i po dvadeset sati intenzivnog čitanja, iako je iza
njega već stajala bogata naučna karijera. Upravo zato mnoga
od njegovih predavanja danas su poprimila oblik knjige.
O važnosti ovog pitanja dovoljno je znati da je i sâm Božiji
Poslanik, s.a.v.a., cilj svog poslanja od Boga opisao kao realizaciju i praktičnu primjenu morala, kada je izrekao poznate
riječi: “Poslan sam da upotpunim plemeniti moral.” Stoga,
svaka rasprava, a mi smatramo da ovo djelo sigurno to jeste,
6

doprinositi tom cilju. Slobodno možemo reći da nema vjere
kroz historiju, kao ni društva, koji nisu imali moralni kodeks;
ustvari, pojedine religije su takve da su u cijelosti ili većinom
u svom učenju posvećene moralu.
Odbrana morala danas poprima posebnu važnost u poplavi materijalističkih učenja i pogleda na svijet koji razaraju sve pore ličnog i društvenog i ne ostavljaju mjesta za
plemenito i moralno, čak dotle da amoralno postaje standard i uzor kojem se teži, a moralno bez sadržaja i smisla.
U toj svekolikoj pometnji svaka rasprava o moralu i vraćanje na to pitanje je dobrodošlo. Ova knjiga će zbog svog
jednostavnog i jedinstvenog jezika sigurno zauzeti svoje
mjesto na tom području.
Svako od predavanja završava obraćanjem koje odgovara
usmenoj propovijedi, a koje smo u ovoj knjizi izostavili jer
ga nismo smatrali prigodnim za pisanu riječ.
Imajući u vidu duboku krizu morala u današnjem svijetu, nadamo se da će ovo naizgled malo ali sadržajem bogato djelo donijeti značajan doprinos jačanju i promoviranju
iskonskog morala nadahnutog Bogom.

7

Prvo predavanje

ŠTA JE MORAL?

ِ
‫ني َر ُس اًول ِّم�نْ ُه ْم �يَ�تْلُو َعلَْي ِه ْم آيَاتِِه َو �يَُزِّكي ِه ْم َو �يَُعلِّ ُم ُه ُم‬
َ ‫ُه َو الَّذي �بََع‬
َ ِّ‫ث يِف أْال ُِّمي‬
ِ
ِْ‫الْ ِكتَاب و ح‬
ِ
ٍ ِ‫ضلاَ ٍل ُّمب‬
‫ني‬
َ ‫ْمةَ َو إِن َكانُوا من �قَْب ُل لَفي‬
َ َ
َ ‫الك‬

On je neukima poslao Poslanika, jednog između njih, da im
ajete Njegove kazuje i da ih očisti i da ih Knjizi i mudrosti
nauči, jer su prije bili u očitoj zabludi.1

Šta je uopće moral? Koje ljudsko djelo možemo nazvati moralnim? Kakvo djelo je nemoralno? Isto je i u pogledu ljudskih
osobina. Koju od ljudskih osobina možemo nazvati moralnom,
a koju nemoralnom? Koje osobine nisu ni moralne ni nemoralne? Isto pitanje postavlja se i za ljudske misli i pravi se ista podjela: koje misli su moralne, a koje nemoralne? Koje misli nisu
ni moralne ni nemoralne? Možda nam se na samom početku
čini da uopće nema potrebe za definicijom ni moralnog djela,
ni moralne osobine, ni moralne misli, jer je moral riječ koja je
raširena u jezicima svih naroda svijeta i u svakom jeziku postoji
odgovarajuća riječ za moral. Shodno tome, svi poznaju moral,
a samim tim i nemoral, tako da nema potrebe za njegovom definicijom. Ipak, moral, kao i neke druge njemu slične riječi, istovremeno dok ima široku upotrebu u jezicima svih naroda i dok
svi umišljaju da znaju njegovu definiciju, odnosno da ga mogu
definirati, jedna je od najtežih riječi za definiranje.
El-Džumu‘a (62), 2.

1

9

Vjerujete li da su vjerski učenjaci, filozofi i znanstvenici
koji su se pojavili u svijetu, uz sva naučna otkrića i filozofska
promišljanja po raznim pitanjima, uspjeli usaglasiti svoja
stajališta, odnosno iznaći rješenje za neka pitanja i probleme
koji su postojali bilo u matematici, fizici, ostalim prirodnim
znanostima, filozofiji, logici, gdje se može naći na stotine primjera riješenih problema, a da se još uvijek nije riješio ovaj
obični pojam u smislu da nema konsenzusa u vezi s njim.
Ako upitamo, naprimjer, Platona i Sokrata kakvo je to moralno djelo, dat će nam jednu definiciju. Ako upitamo Aristotela, Platonovog učenika, definirat će ga na drugi način
i neće smatrati Platonovu definiciju ispravnom. Pitamo li
Epikura, definirat će moral na drugačiji način. Upitamo li cinike, definirat će ga na drugi način. Pitamo li stoike, i oni će
ga drugačije definirati. Budemo li pitali sofiste, i oni će nam
dati drugačiju definiciju. Otputujemo li u Indiju i proučimo
li njihove svete knjige i istražimo li temu morala, vidjet ćemo
da ga definiraju na drugačiji način. Budisti ga definiraju na
njima svojstven način. I konfučisti ga definiraju na drugačiji
način. I naši arifi ga drugačije definiraju. U modernom svijetu svaki filozof predlaže jedan novi moralni sistem i moral u
njegovoj školi mišljenja različit je od morala u drugim školama mišljenja. Naprimjer, Nietzscheov (Niče) moral u principu je oprečan većini ostalih morala u svijetu. Machiavellijev
(Makijaveli) moral poseban je u svijetu. I marksistički moral
je opet jedan poseban moral u svijetu. Zašto je to tako?

Izvor različitosti pogleda u moralu
Razlika u mišljenju o definiciji morala donekle izvire iz različitih svjetonazora. To znači da pogled na svijet svake škole
mišljenja nadahnjuje, određuje i predlaže sistem moralnih
10

vrijednosti u toj školi. Materijalistička škola mišljenja ne­
dvojbeno predočava jednu vrstu morala, a vjersko učenje sasvim drugu. Osoba koja svijet vidi kao rezultat jedne mudre
i vječne volje i koja smatra da je čovjek nastao udahnjivanjem božanskog duha, htjeli ili ne, razlikovat će se u stavovima o moralu od pogleda osobe koja u ovom svijetu ne vidi
ništa osim tmine, zablude, slučajnosti i slijepih poteza bez
svrhe, odredišta i cilja. U principu, neke škole mišljenja u
vezi s moralom dolaze do bezizlaznih situacija. Poslije ćemo,
ako Bog tako bude htio, raspravljati o tome može li moral sa
stajališta nekih od škola morala, kako god da se on definirao, imati smisao i značenje? Ovo je danas važno pitanje. Je
li moral povezan s tevhidom tako da ovisi o njemu? Može li
moral bez tevhida i bez Boga postojati u svijetu?
Našu raspravu otpočet ćemo pitanjima koja su neosporiva među svim ljudima svijeta. Počet ćemo s onim pitanjima
oko kojih se slažu sva učenja o moralu. Poći ćemo od neosporivih činjenica i u našoj raspravi ići ćemo dotle da vidimo
možemo li otkriti filozofiju morala ili ne. Tada ćemo sagledati šta je sistem moralnih vrijednosti islama. Ovo je veoma
važna i korisna tema, tj. jako je važno da precizno spoznamo
učenje o svom islamskom moralu.
Božiji Poslanik, s.a.v.a., u jednoj predaji – a u pitanju je
dosta poznata izreka koju su prenijeli učenjaci ehli-sunneta u
svojim hadisima, dok u ehli-bejtskim hadisima imamo predaju istog značenja s malom razlikom u riječima – kaže:

ِ
‫ت اِلُمَتِّ َم َمكا ِرَم اْال ْخالق‬
ُ ْ‫بُعث‬

“Poslan sam da upotpunim plemenite ćudi.”

Riječ plemenit, spomenuta u predaji, od velikog je značaja.
Kada budemo objašnjavali mjerila islamskog morala raspra­
vljat ćemo o ovoj riječi koja čini osovinu islamskog morala.
Riječ upotpunjavanje ukazuje na činjenicu da Poslanik želi reći
11

da nemam samo ja, koji sam Pečat vjerovjesništva, misiju moralnog oplemenjivanja među ljudima. I prethodni poslanici,
svaki na svoj način, imali su takav zadatak i dolazili su s takvim ciljem. Ali ja sam došao da dovršim njihov nedovršeni
posao (okončanje poslanstva) jer sam se pojavio u određenom
vremenu i pratile su me određene okolnosti, tako da ono što
se trebalo ljudima reći Objavom, trebalo je da bude rečeno
preko mene. Ja sam poslat zbog upotpunjenja i usavršavanja
plemenitog morala. Ovo je iskaz koji su Gazali i njemu slični
prenijeli kao hadis. Mi smo tragali među ehli-bejtskim hadisima da pronađemo identičan hadis, međutim, nisam našao
predaju s doslovno istim riječima, ali predaja istog sadržaja i
značenja postoji u našim hadisima. Božiji Poslanik, s.a.v.a., u
jednoj predaji koja se prenosi u knjizi Wasâi’lu-ši‘e kaže:

“Držite se plemenitog morala!”

‫َعلَْي ُك ْم مِبَكا ِرَم اْال ْخالق‬

Naravno, nema oprečnosti u tome da je Poslanik u različitim navratima izrekao oba ova hadisa. U našim knjigama
stoji sljedeća predaja:

َّ َ‫َعلَْي ُك ْم مِبَكا ِرَم اْال ْخالق ف‬
‫إن َرىّْب �بََعثَىن هِبا‬

“Držite se plemenitog morala, jer me Allah s njim poslao.”

Prirodno djelo
Sada ćemo vidjeti šta je to uopćeno gledano moral ili, po
Poslanikovim riječima, plemeniti moral, kao i to odakle trebamo započeti našu raspravu. Već smo rekli da ćemo krenuti od neosporivih činjenica i važnih pitanja. Zasad se nećemo
12

osvrtati na sporna pitanja, koja je moguće da neke škole mišljenja smatraju moralnim, a druge nemoralnim. Ono što je
izvjesno jeste to da većinu ljudskih postupaka i djela nazivamo
prirodnim, a ne moralnim djelima. U takvim slučajevima
nema smisla govoriti o moralu. Naprimjer, čovjek ustaje s
ovog skupa, odlazi kući, osjeća glad, jede, osjeća umor, odlazi na počinak, spava, osjeća žeđ, pije vodu. Za ovakva djela
kažemo da su prirodna djela, a to znači da su obična. Iziskuje ih čovjekova priroda. Dijete osjeća glad i to ga muči. Ono
zna da će mu jelo priuštiti osjećaj užitka. Da bi od sebe udaljilo tu muku i da bi sebi priuštilo užitak, jede hranu. Kad
čovjek odraste i shvati kakve sve koristi ima hrana, shvatit će
da su njegovi život i zdravlje ovisni o toj hrani. Ako ne bude
jeo, njegovo zdravlje i život bit će u opasnosti. San i stotine
drugih radnji upravo su ovakve. Sve životne radnje i djela
koja čovjek obavlja, a koji imaju za cilj samo omogućavanje
svakodnevnog života, prirodna su djela. Jedan biznismen
posluje u svojoj kancelariji i teži višem profitu. To je prirodan i običan posao koji je produkt čovjekovog koristoljublja
i težnje za višim profitom. Čovjek se trudi priuštiti sebi veću
korist ili otkloniti neku štetu. Kada se čovjek ne osjeća dobro, obraća se liječniku da bi od sebe otklonio štetu jer je
bolest, ustvari, šteta. I ovo je jedno prirodno i obično djelo na
razini životinjskih djela.
Djela na ovoj razini nisu vrijedna hvale da bi se čestitalo
nekoj osobi zato što je ogladnjela pa se najela. Ne možemo
reći nekome: svaka čast zato što se umorio pa zaspao. Bravo
za onog koji gleda gdje će zaraditi. Ista ta djela ne zavređuju
ni prijekor ili kletvu. Tako ne možemo reći neka je prokletstvo na tog i tog zato što biva gladan pa se najede, biva žedan pa pije vodu. Tu nema mjesta ni za hvalu niti za ukor. To
je obično i prirodno djelo. Isto kao što ni djelo životinje nije
ni za pohvalu ni za pokudu, tako ni čovjekovo prirodno djelo, sve dok bude obavljano prirodnim motivima i ne budu
13

ga pratile neke druge stvari, ne zavređuje ni hvalu ni ukor.
To nazivamo prirodnim djelima. Osobine koje su u vezi s
prirodnim djelima jesu prirodne osobine. Sklonosti i želje u
čovjeku koje su u vezi s ovakvim djelima, kao što je želja
za jelom, za snom, za pićem, za tjelesnim užitkom, prirodne
su želje i sklonosti i nisu ni za pohvalu ni za pokudu. One
su sasvim obične, na običnoj razini. Nisu “iznad”, a nisu ni
“ispod”. Razmišljanja koja se dovode u vezu s navedenim su
ista takva. To su obična prirodna razmišljanja. Nisu vrijedna
hvale, a ni prijekora.
Ali čovjek je specifičan po tome što posjeduje moralna
djela, a što nije svojstveno drugim stvorenjima. Prema tome,
ako čovjeka definiramo na sljedeći način: čovjek je moralna
životinja, nećemo dati pogrešnu definiciju. Moralno djelo je
ljudsko djelo, kao što se i nemoralno djelo vezuje za čovjeka. Životinja ne može uraditi ni moralno ni nemoralno djelo.
Ona se uvijek nalazi na jednoj običnoj razini.

Moralno djelo
Pogledajmo u nastavku šta je to moralno djelo. Prva njegova karakteristika je ta da iziskuje pohvalu i veličanje. Ko god
da se susretne s moralnim djelom ili da čuje za njega, iskazat
će poštovanje prema takvom djelu, osobini koja je izvor tog
djela i onoj misli koja je u vezi s njim. Tu osobu veličaju, hvale
i poštuju i njemu govore “bravo”. Navest ću jedan primjer. Za
sada nećemo navoditi primjere iz priča o vjerskim moralnim
junacima, jer se ovakve stvari nalaze u čovjekovoj savjesti i u
njegovoj čovječnosti, a postoje i kod nereligioznih ljudi.
Petar Veliki, koji je vladao Rusijom krajem sedamnaestog i početkom osamnaestog stoljeća (bio je Nadirov2
Jedan od velikih perzijskih careva. (Op. prev.)

2

14

savremenik), u očima Rusa ima posebnu veličinu i ubraja
se u velike ličnosti svijeta. Čak su ga i komunisti uvažavali i
poštovali. Albert Malet u svojim historijskim knjigama piše:
Petar Veliki umro je u pedeset trećoj godini života usljed
upale pluća. Jednog zimskog januarskog dana stajao je pored rijeke. Tuda je plovio čamac koji je prevozio nekoliko ljudi. Osjetio je da čamac tone. Nikoga nije bilo u blizini. Bacio
se u vodu da spasi ljude. Ne znam je li u tome uspio, ali je
usljed toga dobio upalu pluća, od čega je i umro.
E sada, ko god čuje za ovo djelo šta će kazati? Ovaj čovjek
je mogao uraditi dvije stvari. Jedna je da ravnodušno promatra hoće li čamac potonuti ili ne. Da u sebi pomisli da li da se
baci u vodu po ovoj zimi i na ovom ledu i to baš u hladnoj
Rusiji, da dovede sebe u opasnost kako bi spasio nekoliko
ljudi. Zašto da to uradi? Zbog čega? Druga mogućnost je da
svoj život izloži opasnosti i da ih spasi. Ko god da čuje ovu
priču, ovakvo što smatrat će ljudskim i moralnim gestom.
Ovakvo djelo je na višoj razini od običnih djela. Traži pohvalu. Ko god da vidi ili čuje reći će: Bravo! Svaka čast! Bio je
ljudina! Žrtvovao je svoj život zbog skupine ljudi. Za ovakvo
djelo kažu da je moralno.
Prije nekoliko godina naš cijenjeni prijatelj i veliki učenjak Ᾱjeti poginuo je u saobraćajnoj nesreći. Razlog njegove
pogibije je taj što je, dok je vozio, ispred njega izletio pas.
Kad je vidio da će udariti psa, promijenio je smjer vožnje
kako ga ne bi udario, ali je usljed toga doživio sudar i umro.
Da se neko drugi našao u njegovoj poziciji, taj bi pregazio
psa i otišao. Ko god da čuje da čovjek nije spreman ugroziti
život jedne životinje, pohvalit će ga. Reći će: Svaka čast! Djelo koje traži da se za njega kaže bravo moralno je djelo. Ovo
djelo nalazi se na uzvišenoj razini.
Ispričat ću vam jednu zanimljivu priču. Tu je priču zajedno s ovom pričom o Petru Velikom napisao jedan moj prijatelj u uvodu svoje knjige. Priča je vrlo dobra i zanimljiva. On
15

kaže da je jednom prilikom razgovarao s jednim materijalistom. Za vrijeme razgovora iznio mu je niz sličnih primjera i postavio pitanje: kako se ovi primjeri mogu saglasiti s
materijalističkom logikom? Materijalist nije imao odgovor.
Dakle, moj prijatelj piše da je jednog dana mladić, putujući
izdaleka, gladan, jako umoran i iscrpljen, izranjavanih nogu
pješačio pustinjom. Nekoliko ljudi je sjedilo pored puta, a
ispred njih je bila prostrta sofra. Da bi sačuvao goli život,
on im saopćava da je gladan i moli da mu daju koji zalogaj.
Tu je bio i jedan pas koji je čekao da i pred njega nešto bace.
Rekli su mladiću da će zamotati malo hrane i baciti, pa koji
od njih dvojice (mladić ili pas) bude brži, njegovo je. Zamotali su malo hljeba i mesa i bacili. I mladić i pas su trčali
prema hrani, ali je mladić dotrčao prije. Kada je uzeo hranu,
vidio je psa kako stoji i gleda ga tužnim i molećivim pogledom. Bacio je hranu pred psa. Znači, dao je prednost psu
nad sobom. Ja sam gladan. Gladan je i pas. Ja se kao čovjek
trebam žrtvovati za psa, a ne pas, koji je životinja, za mene.
Ovdje uopće nije u pitanju vjera.
Šta će pomisliti i reći ko god da se susretne s ovakvim prizorom? Smatra li ovaj čin djelom iznad običnih i prirodnih
djela ili ne? Može li se ovakvo djelo nazvati prirodnim djelom? Ono se ne slaže s prirodnom logikom. Prirodna logika
nam kaže: trudi se i zalaži za sebe. U prirodnoj logici centar
sam “ja”. Centar je samo ego. Znači, lično ja. Radim sâm za
sebe. Ali ovdje nema “mene”. Riječ je o nekome mimo mene.
Ja dajem prednost nekome mimo sebe nad sobom. Kako se
ovo djelo može nazvati? Nesumnjivo da je ovo djelo vrijedno hvale. Za njega možemo reći svaka čast, čestitam... Čak i
onaj čovjek koji, ako se nađe u ovakvim okolnostima, neće
postupiti na ovakav način niti ima ambiciju za tim, u isto će
vrijeme pohvaliti ovakvog čovjeka. Reći će da on nije čovjek
koji to može uraditi, ali ko god da to uradi pozdravit će njegovo djelo i pohvaliti ga.
16

U jednom od ratova koji su se vodili u historiji islama
nekoliko je ranjenih muslimana palo na zemlju. Vi znate da
ranjenik, bez obzira je li vruće ili ne, usljed istjecanja krvi iz
organizma osjeća veću žeđ, jer tijelo ima potrebu za obnavljanjem krvi i potrebna mu je voda. Jedna osoba dolazi do ranjenika i uviđa da su jako žedni. Odmah uzima posudu s vodom
i prinosi ranjeniku. On mu mimikom pokazuje da vodu da
drugome. Znači, idi i daj njemu. On smjesta odlazi do drugog
ranjenika i on ga mimikom upućuje na trećeg. Kada mu je prišao, vidio je da je treći ranjenik već umro od žeđi. Brzo se vraća do drugog, ali ga ne nalazi živog. Vodu nosi do prvog, ali i
on je bio preminuo. Voda na kraju nije došla ni do jednog. Sva
trojica su, kako Kur’an Časni kaže, pokazali požrtvovanost:

ِِ‫ه‬
ِ
ِ
ٌ‫اصة‬
َ ‫َو �يُْؤثُرو َن َعلَى أَن ُفس ِه ْم َو لَ ْو َكا َن ب ْم َخ‬
َ ‫ص‬

I više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno.3

Znači da takvi ljudi, u potpunoj potrebitosti koju imaju,
daju prednost drugima nad sobom.
Kako zovete ovakvo djelo? Zovite ga kako god želite, moral ili nešto drugo, ono je jedno djelo vrijedno hvale. Niko ne
može ne pohvaliti ovakvo djelo, ne smatrati ga velikodušnim ili, po riječima Božijeg Poslanika, s.a.v.a., ne držati ga
plemenitim. Ovo je plemenitost i velikodušnost.

Razlog i filozofija robovlasništva
Vi vidite čovjeka koji ima slugu. Gledajući spoljnim vezama, zasnovanim na ekonomiji, sluga je u vlasti i posjedu svog
gospodara. Međutim, gospodar se ponaša i ophodi prema
El-Hašr (59), 9.

3

17

njemu mnogo bolje nego što bi se ophodio prema prijatelju.
Sluga daje prednost životu u njegovom vlasništvu nad svakom slobodom. S gospodarem rob odlazi na bazar i kupuju odjeću. Gazda slugi daje novu odjeću jer je on mlad, a
sam oblači staru i jeftinu. Pritom kaže: ja sam star, a ti mlad.
Nova i dobra odjeća priliči tebi mladom, a ne meni starom.
Gospodar daje robu bolju hranu od svoje. Trudi se da mu
osigura ugodniji život od svog. Praktično pokazuje da ne
pravi razliku između sebe i njega. Sluga iz pozicije posjedovanog osjeća da se odgaja u školi tog čovjeka. To “posjedovanje” samo je jedno razdoblje u školi u kojem on ostvaruje
svoje savršenstvo.
U principu, navedeno je upravo filozofija ropstva u islamu, a ne ekonomsko iskorištavanje i eksploatiranje. Ropstvo znači prisilno podučavanje. To je vrsta odgoja kod koje
nema pitanja hoćeš li ili nećeš da se podvrgneš odgoju. Kako
se zove djelo Imama Alija kada ide na bazar sa svojim slugom Kamberom, kupuje dvije košulje, novu daje Kamberu,
a staru ostavlja sebi?
Hazreti Zehra, mir s njom, na jednak se način odnosi prema svojoj sluškinji Fiddi. Ova žena poslije do kraja života živi
kao slobodna, ali je njen ponos onih nekoliko godina u kojima
je služila hazreti Zehri. Hazreti Zehra ju je držala kao svoju
sestru u kući. S njom je dijelila poslove. Hazreti Zehra je govorila: jedan dan ću ja raditi, a ti se odmaraj, drugi dan ti radi,
a ja ću se odmarati. Ko je nju priječio da traži od sluškinje da
radi svaki dan, a da se ona odmara? Ali njoj se to ne sviđa.
Ono što se njoj sviđa je sljedeće: ja sam čovjek, a i ti si čovjek.
Ja nikada ne mogu pristati da ti radiš i da se zamaraš, a da ja
živim u udobnosti. Da ti budeš u mukama, a ja u udobnosti.
Ako muka postoji, podjednako ćemo je podijeliti. Ako postoji
udobnost, i nju ćemo između sebe podjednako podijeliti.
Kako se može nazvati ovakvo djelo? Kako god da ga nazovete, ovo je djelo hvale vrijedno, plemenito i očekuje da
18

bude pohvaljeno. Slaže li se ono s profitabilnom i koristoljubivom prirodom čovjeka? Zasigurno ne. Nikako se ne slaže
s ovom logikom. Čovjek još uvijek nije uspio otkriti logiku
ovakvih djela. To ide dotle da su zapadnjaci čak rekli –
naravno, pogrešno – da su moralna djela nelogična djela.
Znači, čovjek ih obavlja, ali se ne slažu s logikom. Moralno
djelo se ne slaže s logikom. Logika iziskuje koristoljublje.
Ovakva djela su nelogična. Ako bi im baš ukazali poštovanje, rekli bi da prevladavaju logiku. To je upravo onaj
iskaz u kojem uz dužno poštovanje kažu “ne uklapa se u
logiku”. Nije tačno, slaže se s logikom, ali s jednom uzvišenijom i naprednijom logikom.
Mi smo čuli kako je jedan čovjek saosjećajan prema drugima te kaže: meni nije prijatno da ja budem sitog stomaka,
a da – ne u njegovom komšiluku već u najudaljenijim dijelovima svijeta – u Hidžazu ili Jemame neko bude gladan. Dok
tamo negdje daleko postoji čovjek praznog stomaka kojeg ja
ne mogu nahraniti, ni ja ovdje neću zasititi svoj. Uopće mi
nije ugodno, već mi je bolno i tegobno, da u jednom kutku
ovoga svijeta bude moj sit stomak, a na drugom kraju svijeta
postoji jedan gladan stomak.

ِ
‫الِجازاَ ِو‬
ْ‫ودىِن َج َشعِى اِ ىَل خَتَرُِّي اْالَطْعِ َم ِة َو لَ َع َّل بِ ح‬
َ ‫اى َو �يَُق‬
َ ‫َهْي‬
َ ‫هات اَ ْن �يَ ْغلبَنىِ َهو‬
ِ ‫مام ِه َم ْن ال طَ َم َع لَهُ ىِف الْ ُق ْر‬
‫يت ِمْبطاناً اَْو‬
َ ِ‫ص َو ال َع ْه َد لَهُ بِالشِّبَ ِع! اَْو اَب‬
َ َ‫الْي‬
ِ
‫ك داءً اَ ْن‬
َ ‫باد َحَّرى اَْو اَ ُكو َن َكما‬
َ ُ‫قال الْقائ ُل َو َح ْسب‬
ٌ ‫َح ْوىِل بُطُو ٌن غُْرثَى َو اَ ْك‬
‫باد حَِت ٌّن اِ ىَل الْ ِق ِّد‬
َ َ‫يت بِبِطْنَ ٍة َو َح ْول‬
ٌ ‫ك اَ ْك‬
َ ِ‫تَب‬

“Daleko je od mene da me strasti moje svladaju i da me
pohlepa vodi odabiranju jela, dok u Hidžazu ili Jemami
možda ima neko ko nema nade u dobivanje kruščića ili ko
nikad nije jeo do sitosti. Hoću li leći trbuha puna dok oko
mene mogu biti trbusi gladni i žitelji žedni?! Ili, hoću li biti
kao što pjesnik kaže:
19

Dok ljudi kraj tebe čeznu koru kruha,
ti bolest gojiš u logi svog trbuha.”4
Imam Ali sjedi u Kufi kada mu stiže vijest: tvoj namjesnik
u Basri gostovao je na sijelu koje je upriličio imućni mladić
iz Basre. Je li na tom sijelu bio i zalogaj haram hrane od haram imetka? Ne. Je li bilo opojnog pića za stolom? Ne. Je li
se kockalo? Ne. Je li se igralo i zabavljalo? Ne. Je li se sviralo
i pjevalo? Ne. Pa kakav je onda grijeh sudionika tog skupa?
Bilo je to sijelo na kojem su sudjelovali isključivo bogataši
i plemstvo. Niko od siromašnih i gladnih nije bio na tom
sijelu. Kada stiže vijest do njega u Kufi, Imama Alija kao da
obuze vatra. On pritom napisa pismo za koje se može reći
da je ponos cijelom čovječanstvu, a ne samo nama muslimanima. Jedno je od ponosa čovječanstva da je čovjek mogao
ovako uzvišeno, napredno i nježno govoriti tako da nježne
ljudske emocije dožive svoj vrhunac!

ٍ ِ ِ
ٍ ‫يا ابن ح�نْي‬
‫عاك اِ ىَل مأْ ُدبٍَة‬
َ ‫صَرِة َد‬
ْ َ‫ف! �فََق ْد�بَلَغَنىِ اَ َّن َر ُجالً م ْن ف�تْيَة اَ ْه ِل الْب‬
َُ َْ
ِ
ِ ‫فَاَسرع‬
ِ
‫َّك‬
ْ‫ك ج‬
َ ‫ك اْاللْوا ُن َو �تُ�نَْق ُل الَْي‬
َ َ‫طاب ل‬
َ ‫ت اَن‬
َ ْ َْ
ُ ‫الفا ُن َو ما ظَ�نَْن‬
ُ َ‫ت الَْيها تُ ْست‬
ِ َ‫جُِتيب اِ ىَل ط‬
.‫عام �قَْوٍم عائِلُ ُه ْم جَْم ُف ٌّو َو َغنِ�يُُّه ْم َم ْدعُ ٌّو‬
ُ

“O, sine Hunejfov!5 Do mene je došla vijest da te jedan
mladić iz Basre pozvao na gozbu i ti si pohrlio na nju. Jela
raznovrsna bijahu izabrana za te i velike zdjele su ti bile nuđene. Nikada nisam mislio da ćeš prihvatiti gozbu ljudi koji
izgone prosjake i pozivaju imućnike...”6
Kakav li je grijeh počinio sin Hunejfov? Da je bilo i nešto drugo u pitanju, Ali bi zasigurno iskazao protest. Da je
Imam Ali, Nehdžu-l-belâga, Fejzu-l-islam, pismo 45.
Kako li je samo on bio ugledan čovjek! Da je danas živ, bio bi najpravedniji u našem vremenu.
6
Imam Ali, Nehdžu-l-belâga, pismo 45.
4
5

20

sjedio za sofrom na kojoj se jela haram hrana, ne bi ga ni
trena držao na tom položaju. Nisam vjerovao da ćeš ti pristati da sjediš za sofrom na koju su pozvani i oko koje su se
okupili samo imućni, dok su oni praznog stomaka bili iza
vrata i zidova. I ti si došao za ovakvu sofru bogatih. Ovdje
on otvara bol svog srca. Kazuje i kazuje. Jedan dio tog kazivanja je upravo ono što sam vama pročitao da bi u jednom
dijelu rekao:

ِِ
ِ
‫ني” َو ال اُشا ِرُك ُه ْم ىِف َمكا ِرِه الدَّه ِر؟‬
َ ُ‫اَ اَ�قْنَ ُع ِم ْن �نَْف ِسى بِاَ ْن ي‬
َ ‫“هذا اَمريُ الْ ُم ْؤمن‬
َ ‫قال‬

“Hoću li biti zadovoljan time što mi se govori: ‘Ovo je
Zapovjednik vjernih!’ – iako s ljudima ne dijelim tegobe
vremena?!”7
Znači, da li da se ja zadovoljim titulom i nazivom? Dali su
mi najveću titulu – Zapovjednik vjernih, vrhovni zapovjednik svih vjernika svijeta. Halifa nad svim halifama. Da se ja
zadovoljim tim naslovom i titulom? Da mi naziv bude Zapovjednik vjernih, a da s vjernicima ne saosjećam u njihovim
mukama? Ne saosjećati s boli vjernika, a biti zapovjednik i
vođa vjernika? Kakav je to vođa vjernika koji se koristi titulom Zapovjednika vjernih, ali ne sudjeluje u boli vjernika!
Sada ja postavljam pitanje: je li postojalo i postoji li nešto
ovakvo u svijetu? Ne mora baš u ovoj mjeri, ali za razinu
niže? Kakvo je djelo ovakva osjetljivost i saosjećajnost s onima u svijetu koji osjećaju bol? Može li se ovo nazvati prirodnim djelom? Mogu li se ovakve želje nazvati prirodnim, a
ovakva razmišljanja prirodnim razmišljanjima? Ili je to djelo na višoj razini? Svi ljudi, čak i oni koji u životu nisu ni
jednom uradili takvo što, hvale ga. Njihova savjest ga hvali.
Kažu: mi nismo takvi i nemamo visoke težnje i htijenja da
budemo takvi, ali onome koji može tako nešto uraditi reći
Ibid.

7

21

ćemo bravo i pohvaliti njegovo djelo. Sve što se više uzdigne
i hvala će biti veća. To ide do te tačke gdje će ga čitavo čovječanstvo hvaliti i veličati.

ِ‫إِ َّن الَّ ِذين آمنوا و ع ِملُوا َّ ح‬
ِ ‫ال‬
‫الر مْحَ ُن ُوًّدا‬
َّ ‫ات َسيَ ْج َع ُل هَلُ ُم‬
َ َ َُ َ
َ ‫الص‬

One koji su vjerovali i dobra djela činili Milostivi će sigurno
voljenim učiniti.8

Uzvišeni Gospodar kaže da će ljubav prema onima koji
vjeruju i dobra djela čine biti položena u srcima ljudi. Božija
djela nisu bez mudrosti. Kada hoće nekog nagraditi za nešto, ne osvrće se na ljudska srca. Ipak, ovo su oni koji su
izuzetno veliki i dobri. On je stvorio srca takvim stvaranjem
da ne mogu naspram vrlina, dobročinstava i čistota ne biti
skrušeni. Ne mogu ne iskazati im poštovanje i ne voljeti ih.
Kada je Ibrahim, prijatelj Božiji, sagradio Kabu i prvi put
tu ostavio Hadžeru i malenog sina Ismaila, uputio je ovu
dovu:

ِِ ِ
ْ‫يموا‬
َ ‫نت ِمن ذُِّريَّيِت بَِو ٍاد َغ رِْي ِذي َزْرٍع ِع‬
َ ِ‫ند �بَْيت‬
ُ ‫َس َك‬
ْ ‫َّر�بَّنَا إِ يِّن أ‬
ُ ‫ك الْ ُم َحَّرم َر�بَّنَا ليُق‬
ِ ‫اج َع ْل أَفْئِ َدةً ِّم َن الن‬
‫َّاس �تَْه ِوي إِلَْي ِهم‬
َّ
ْ َ‫الصالَةَ ف‬
Gospodaru naš, ja sam neke potomke svoje naselio u kotlini
u kojoj se ništa ne sije, kod Tvoga Časnog hrama, da bi, Gospodaru naš, molitvu obavljali; zato učini da srca nekih ljudi
čeznu za njima.9
Imam, mir s njim, kaže:

“Mi smo uslišena dova Ibrahimova.”
8
9

Merjem (19), 96.
Ibrâhîm (14), 37.

22

‫حَْن ُن َد ْع َوةُ ابْر ِاهيم‬

Ibrahim je želio da srca budu središte tevhida i ljudskosti.
Čak ni oni čija je ljudskost narušena, nepotpuna i manjkava
ne mogu ne veličati i ne iskazati počast i hvalu uzvišenom,
savršenom i moralnom čovjeku. Čak ni njihovi neprijatelji.
Nekada čovjek sebe prisiljava da prikrije neprijateljeve vrline, ali ga savjest i razum nisu napustili. On stalno prikriva,
dok jednom ne čujemo ili ne vidimo kako je proradila savjest
tog neprijatelja tvrdog i iskvarenog srca i iza svih zastora
dvoličnosti istina poteče njegovim jezikom.

Muavijino priznanje
u vezi s Imamom Alijem
Adi ibn Hatim, sin poznatog Hatima Taija, postao je musliman potkraj Poslanikova života. Kazivanje o njegovom
prihvatanju islama je zanimljivo. Ja sam tu priču prenio u
knjizi Istinite priče. On je bio jedan od onih koji su se priklonili Imamu Aliju i to kao iskren i vrli sljedbenik. U ratovima ga je pratio rame uz rame. Tri su mu sina (Turejf, Turfe
i Tarif) pali kao šehidi u bici na Siffinu boreći se na strani
Imama Alija. On je poživio dugo godina nakon što je Imam
Ali postao šehidom. Desilo se jednom prilikom da se sreo
s Muavijom. Muavija, koji je bio jako lukav čovjek i najveći
neprijatelj Imama Alija, mir s njim, htio je vidjeti može li jednom riječju uznemiriti Adia ne bi li se on odrekao Imama,
pa makar i formalno. U sebi je razmišljao da je otac koji je
izgubio tri sina sigurno tužan zbog tog gubitka. U najmanju
ruku, pomislit će kamo sreće da nismo išli s Alijem. Da mu
se nismo priklonili. Da nismo izgubili na ovakav način troje
djece na Alijevom putu. Ovo je bila stvar koju je Muavija
osjetio da bi mogla postojati u Adiu i da bi ga mogao upravo
na taj način privući sebi.
23

Muavija mu reče: “O Adi, gdje su ti sinovi?”
On odgovori: “Poginuli su na Siffinu dok su se borili s
Alijem ibn Ebi Talibom protiv tebe.”
Muavija reče: “O Adi, Ali nije bio korektan prema tebi.
Svoju djecu, Hasana i Husejna, čuvao je da im se šta loše ne
desi, a tvoju djecu poslao je u smrt. Tvoju djecu je isturio, a
svoju čuvao pozadi.”
“Ne, nije tačno. Baš obratno. Ja nisam bio korektan prema
Aliju. Nije korektno da Ali danas bude pod zemljom, a ja živ
koračam po njoj”, reče Adi u odgovoru.
Kad Muavija vidje da ga ne može odvratiti, reče: “Adi,
opiši mi Alija onako kako si ga vidio i poznavao.”
Adi reče: “Poštedi me.”
Muavija reče: “Prođi se takvih riječi, ja hoću da od tebe
istinu čujem. Želim da mi opišeš Alija onako kao što si ga
vidio i poznavao.”
Adi je počeo da opisuje Alija, njegov uzvišeni moralni i
duhovni izgled. Govorio je kakav je bio njegov odnos s prijateljima, kakav je bio prema ibadetu, kakva je bila njegova
bogobojaznost, kakva je bila njegova nesebičnost. Govorio je
i govorio sve dok nije stigao do Alijevog ibadeta i reče:
“Muavijo! Ja sam lično vidio Alija u mihrabu u tamnim
noćima kako lije suze i kako mu kapljice teku niz njegovu
mubarek bradu i kako se savija oko sebe kao neko koga je
ujela zmija.” Kada je ovo rekao pogledao je u Muaviju i ugledao ga kako plače. Muavija rukavom obrisa suze i reče:
“Tako mi Boga, dunjaluk je neplodan da rodi (nekog) sličnog Aliju ibn Ebi Talibu. Jedan je bio i on je otišao.”
Šta je ovo? Najveći neprijatelji hvale i veličaju tog čovjeka.
Na kojoj se razini nalaze ova djela? Uzvišenije je od običnih
djela svih ljudi i od svih radnji svojstvenim životinjama. Ovo
nazivaju ljudskim djelom, moralnim djelom i moralnom
osobinom. Alijevo djelo nazivaju moralnim. Alijeve sklonosti i osjećaje nazivaju moralnim sklonostima i osjećajima. Za
24

njegova razmišljanja kažu da su moralna razmišljanja. Može
li čovjek njih (spornim) učiniti?
Ima jedno kazivanje vezano za hazreti Alija, mir s njim,
koje ste više puta čuli i ja sam ga prenio u knjizi Istinite priče.
Jedan mi je prijatelj pričao da je ovu knjigu pozajmio jednom
Kinezu, komunisti. Kada mu je on vratio knjigu, rekao je:
“Zbilja su mi ove priče na kraju izmamile suze.” Ovo govori
jedan materijalist. To su priče kojima se nije ništa ni dodavalo
ni oduzimalo.
Ali, mir s njim, stalno je išao ulicom, ali nikada se nije
obazirao na službenike i na pozicionirane ljude. U raznim
prilikama lično bi dolazio da izravno vidi o čemu se radi.
Različiti prizori smjenjivali su se pred njegovim očima. Nekad bi ga događaj uznemirio da bi pitao zbog čega to tako
mora biti. Tako je jednom prilikom susreo ženu s mješinom
vode na leđima. U sebi se zapitao zašto ona nosi mješinu na
leđima. Pretpostavio je da se radi o nečem neprirodnom. On
ne naređuje policajcu da je prati i ustanovi o čemu se radi,
već sâm prilazi želeći da sazna suštinu priče. Nije joj prišao
da je ispituje dok je pod teškim teretom, već joj prvo prilazi
i selami je. Obraća joj se: “Hanuma! Dopuštate li da vam pomognem i da vam odnesem mješinu s vodom do kuće?” Ona
reče: “Može.” On je halifa. Uzima mješinu s vodom i nosi je,
ali niko ne zna šta se dešava u njegovom srcu. (Ako bi neko
od nas uradio ovakvo djelo stalno bi se hvalio. Međutim, on
postupa obratno.) Odlazi sa ženom do njene kuće. Saznao je
gdje stanuje. Mješinu spušta na zemlju, a potom je sasvim
pristojno pita: “Ženo, vidi se da nemaš mušku glavu u kući.
Da si imala, ne bi ti radila ovaj posao.” “Da, moj muž je taj
i taj i poginuo je u bici na Siffinu boreći se na strani Imama
Alija. Iza njega sam ostala sama sa svojom siročadi. Primorana sam da radim i posao van kuće i posao u kući. U tome
mi niko ne pomaže.” Preneseno je da se Ali, mir s njim, vratio kući, ali nije mogao zaspati. Čitavu noć se prevrtao kao
25

osoba s visokom temperaturom. Čekao je da svane, a kada je
svanulo opet nije zadužio nekog drugog, već on lično uzima
korpu, stavlja u nju novac, meso, hurme i brašno i žurno odlazi do njene kuće. Kuca na vrata. Žena pita: “Ko je?” Reče:
“Ja sam onaj musliman od jučer. Donio sam poklon za tvoju
djecu jetime. Ako dopuštate da uđem?” Kada je žena vidjela
da jedan stranac, muškarac vodi brigu o njoj i da joj je Ali,
mir s njim, kao neko ko je odgovoran trebao prije priteći u
pomoć rekla je: “Da Bog otrgne bol iz srca koju nosimo prema Aliju. Zašto se ne brine o nama?” Ali, mir s njim, nije
pokazao nikakvu reakciju. Osjeća da su djeca gladna i brzo
priprema meso da nahrani djecu. Daje im hurme. Odmah se
obraća ženi riječima: “Ženo! Ili čuvaj djecu dok ja sameljem
brašno i ispečem hljeb ili ću ja čuvati djecu, a ti peci hljeb.”
Rekla mu je da je bolje da ona peče hljeb, a da on čuva djecu.
“Ja ću pripremiti peć i naložiti vatru”, reče Ali, mir s njim.
Nakon što je to uradio otišao je da nahrani djecu. Igrao se s
njima i stalno govorio: ”Djeco, oprostite Aliju. Prijeđite preko njegovih grijeha. On se nije dovoljno zauzeo za vas.” Ova
jadna žena sve vrijeme ne zna ko je on. Dok je Ali, mir s njim,
ložio vatru u peći, komšinica je došla i provirila iza zida. Vidjela je tamo nekog čovjeka. Poznala ga je. Upitala je ženu:
“Koga si dovela?”
Odgovorila je: “Jednog dobrog čovjeka. Vidio me jučer na
ulici i donio mi mješinu s vodom do kuće. Danas mi je donio
para i hrane.”
“Znaš li ti koga si uzela da ti služi? To je Ali ibn Ebi Talib,
halifa.”
Žena ostade zatečena. Izvinjava se Aliju i reče: “Ja se trebam
tebi izviniti, a ne ti meni.”
Ovo je moralno i ljudsko djelo. Znači, djelo koje je uzvišenije od prirodnih ljudskih djela.

26

Drugo predavanje

PRIRODNO I MORALNO DJELO

ِ ِ ْ‫ف وأَع ِرض ع ِن ج‬
ِ
ِ
‫ني‬
َ ْ ْ َ ‫ُخذ الْ َع ْف َو َوأْ ُم ْر بِالْعُْر‬
َ ‫الَاهل‬

A ti se praštanja prihvati, i zahtijevaj da se dobro čini i od
neznalica ti se okreni!1

Konstatirali smo da se neka ljudska djela nazivaju moralnim djelima i da stoje naspram prirodnih i običnih djela.
Nameće se pitanje: šta su moral i moralno djelo? Zašto se
neko čovjekovo djelo naziva moralnim? Rekli smo i da,
iako se na početku čini da je ovo pitanje jednostavno i da
ima jednostavan odgovor, kada duboko uđemo u ovu temu
vidimo da odgovor na pitanje šta je tajna moralnog nije jednostavan. Naprotiv, jedno je od najtežih misaonih pitanja i
najkompliciranijih filozofskih rasprava. Filozofi svijeta od
prije nekoliko hiljada godina do danas nisu uspjeli usaglasiti mišljenja oko ovog pitanja. Mi ćemo, umjesto da prvo
objasnimo mjerila moralnosti u različitim školama kao, naprimjer, šta su o mjerilima moralnosti rekli Platon, Aristotel, Epikur, Gazali, svaki od modernih evropskih filozofa,
navest nekoliko jednostavnih i jasnih primjera, a potom
ćemo ih protumačiti, jer od tumačenja nema neke koristi
ako nam prethodno ne budu jasni primjeri moralnog djela.
Već smo naveli neke od neosporivih moralnih djela. Naveli smo primjere nesebičnosti i požrtvovanosti. To znači,
El-A‘râf (7), 199.

1

27

davanje prednosti drugima nad sobom, nauštrb sebe drugima pružiti udobnost. Spomenuli smo primjere i iz svijeta
islama i izvan njega. Naveli smo još neke primjere moralnosti, kao što je saosjećajnost s onima koji imaju neku bol i
teškoću. Sada ćemo se ponovo osvrnuti na još neke primjere, a sve s namjerom da nam ova tema bude potpuno jasna.
Prije nego navedem primjere, neophodno je da još nešto
kažem kako biste shvatili važnost ove teme.

Vrijednost moralnog djela
Razlika između djela za koja kažemo da su moralna i
običnih djela je ta što su prva vrijedna hvale, počasti i divljenja. Drugim riječima, čovjek drži vrijednim takva djela.
Razlika između moralnog i prirodnog djela je u tome što
moralno djelo u savjesti svakog čovjeka posjeduje vrijednost. Znači, to je cijenjeno i vrijedno djelo i čovjek drži
do njegove vrijednosti. Kada kažemo da drži do njegove vrijednosti, ne mislimo na onu vrstu vrijednosti koju
zavređuje posao jednog radnika, jer njegovo djelo podrazumijeva materijalnu vrijednost. Radnik svojim djelom
ostvaruje pravo da za svoj rad dobije nadoknadu. Ovdje
se radi o vrijednosti koja nadilazi materijalnu vrijednost i
ne može se nadoknaditi novcem i materijalnim stvarima.
Djelo jednog vojnika koji žrtvuje svoj život za druge je
vrijedno djelo, ali njegova vrijednost nije istovrsna s materijalnom vrijednošću. Mi, naprimjer, kažemo da je satnica
jednom najamnom radniku vrijedna dvadeset pet tomana, građevinaru osamdeset, inžinjeru sto pedeset, nekome
petsto tomana.2 Kada bi se radilo o nekom velikom djelu,
Prema ondašnjim cijenama. (Op. prev.)

2

28

naprimjer, da je neko ugasio naftnu bušotinu i za svaki sat
dobio pet hiljada tomana, na kraju bi to djelo opet imalo materijalnu protuvrijednost.
Moralna djela u čovjekovom umu i savjesti imaju vrijednost. Cijenjena su, ali je vrsta njihove vrijednosti različita od
materijalnih vrijednosti koliko god da uzmemo visoko mjerilo. To je druga vrsta vrijednosti. Vrijednost koja nadilazi
materijalne vrijednosti. Ne možemo za kazivanja koja smo
prenijeli o Aliju, mir s njim, reći obračunajte ih da vidimo
koliko miliona tomana ili milijardi dolara vrijede. Ona se ne
mogu pretočiti ni u tomane ni u dolare. Naravno, ona imaju
vrijednost, ali je vrsta njihove vrijednosti u principu različita
od ovakvih vrijednosti.
Nakon što smo ustanovili da među ljudskim djelima postoji niz djela koja posjeduju vrijednost i cijenu, i to onu vrstu
vrijednosti koja se razlikuje od materijalnih vrijednosti, neminovno se nameće sljedeće pitanje: kakvo je objašnjenje i
kako opravdati ovakvu vrstu vrijednosti? Znači, kojom filozofijom i kojom školom mišljenja možemo opravdati i
objasniti ove vrijednosti za moralna djela? Drugim riječima,
koja škola mišljenja može tumačiti, pravdati i potvrđivati
moralnu vrijednost čovjekovog djela? Jesu li sve škole mišljenja sposobne da opravdaju ovakva djela? Sve škole mišljenja nisu sposobne za to. Ne želim sada ulaziti u dublju
raspravu o tome. Ovo sam rekao kako bi već odsad vaš um
bio spreman da shvati koja škola mišljenja može opravdati
moralna djela, a koja nije sposobna i moćna da ih opravda.
Neke škole koje nisu sposobne da ponude valjano opravdanje otvoreno to priznaju i pritom se uopće ne stide i ne
ustručavaju. Poriču i kažu: u suštini, moral je besmislena
riječ. Izvršavanje moralnih djela rezultat je naivnosti i prostote. Razuman čovjek ne ide za moralnim djelima. On ide
za užitkom i zadovoljstvom. Osim profita i uživanja, ništa
na svijetu nije logično. Opet je ovo dobro, jer na kraju kažu
29

da imaju školu mišljenja čiji je rezultat upravo to. Međutim,
postoje škole mišljenja čiji svjetonazor, filozofija i promišljanje dolaze do istog zaključka, ali nisu spremni to priznati, već
govore upravo suprotno: “I mi cijenimo moralne vrijednosti
i držimo do čovječnosti.” Ali s kojom školom mišljenja?! Moralne vrijednosti ne uklapaju se u temelje koje ste postavili. U
svakom slučaju, mi ćemo o ovoj temi poslije raspravljati. Sada
ćemo prijeći na druge primjere koji govore o moralnosti djela.

Oprost i praštanje
Ovo je također jedno važno pitanje. Božiji Poslanik, s.a.v.a.,
u jednoj predaji kaže:

ِِ
ِ ُ َ‫ث‬
ِ ُ‫ك و ت‬
ِ ِ
‫ك َو �تَْع ُفو‬
َ ‫عطى َم ْن َحَرَم‬
َ َ ‫ تَص ُل َم ْن قَطَ َع‬:‫الث م ْن َمكارم اْالَ ْخالق‬
.‫ك‬
َ ‫َع َّم ْن ظَلَ َم‬

“Tri se stvari ubrajaju u plemenit moral: da uspostaviš
veze s onim ko je pokidao s tobom, da daš onome ko je tebe
lišio i da oprostiš onome ko je tebi nepravdu nanio.”3
Ponekad se događa da neko pogriješi u odnosu prema
vama, nanese vam nepravdu. U tom slučaju jedan dio djela odnosi na vas lično, a drugi dio na zajednicu. Naprimjer,
ubica je usmrtio čovjeka. Ovo djelo ima i krivični i društveni
aspekt. Mi ovdje govorimo o djelima koja nemaju društveni
aspekt i ne povlače za sobom prava u društvu. Neko vas je
oklevetao, pripisao vam laž ili uradio neko slično djelo, ili
vam je učinio nešto nažao, ali ne iz društvenog već iz individualnog i ličnog aspekta. Vi ćete mu oprostiti i prijeći preko
Tuhafu-l-uqul (u prijevodu na perzijski), Bâ Mavâizun-Nebijj we hikme,
str. 8.

3

30

toga. On vas moli da mu oprostite i vi mu praštate. Prelazite
preko toga. Ovakvo djelo tretira se kao moralno djelo. Ono je
uzvišenije od običnog djela. To je jedna vrsta junačkog djela.

Spoznaja prava i vjernost
Kada neko čovjeku učini dobročinstvo, on može na dva
načina reagirati na to djelo. Jedan način je da, nakon što je
shvatio da mu je učinjeno dobro, uopće se ne osvrne na to i zaboravi ga. Drugi način je da do kraja života naspram tog djela
bude zahvalan, da ne zaboravi dobročinstvo drugog čovjeka,
da spozna pravo toga i trudi se da bude vjeran i odan. I nakon
dvadeset godina, ako se desi da ta osoba ima neku potrebu,
odmah će postupiti u skladu s ajetom koji kaže:

ِ ‫الحس‬
ِْ‫ان إِاَّل إ‬
ِ
‫ال ْح َسا ُن‬
َ ْ ْ‫َه ْل َجَزاء إ‬

“Zar nagrada za dobro učinjeno djelo može biti nešto drugo
do dobro?!”4

To je samo po sebi moralno i fitretsko načelo koje Kur’an
spominje, i nastojat će da mu uzvrati dobročinstvom. Ovakvo
djelo je moralno djelo.

Samilost prema životinjama
Čak ni za životinje, koje su u jednom pogledu “nečiste”,
njihova “nečistoća” nije u opreci sa samilošću prema njima.
Naprimjer, za psa kažemo da je nečist jer ima mikrobe u
Er-Rahmân (55), 60.

4

31

ustima ili po čitavom tijelu. Znači, prema njemu postupamo
kao prema stvari koja ima opasan mikrob sa sobom. Ali to
nije oprečno tome da istovremeno ta životinja zaslužuje samilost, kao što je i zaslužuje. Neko će kada ugleda gladnu ili
žednu životinju ostati ravnodušan, dok će se neko nad njom
ražalostiti. U jednom hadisu se kaže da je čovjek prolazeći
pustinjom ugledao psa koji je od žestine žeđi jezikom trljao
po vlažnoj zemlji dok je u blizini bio bunar s vodom. Svoju je
obuću svezao za turban ili šal, spustio je u bunar i zahvatio
vode. Potom je najvjerovatnije svojom rukom napojio životinju i izbavio je od smrti. Vjerovjesniku je stigla objava u
kojoj se saopćava da je Gospodar pohvalio ovo djelo. Znači,
to djelo je kod Boga vrijedno. U predaji stoji:

ْ‫َش َكَر اللّهُ لَهُ َو اَ ْد َخلَهُ ج‬
َ‫الَنَّة‬

“Allah mu je zahvalio i uveo ga u Džennet.”

U čemu leži tajna da ovo djelo ima vrijednost kod Boga i
Njegovih stvorenja?

Riječi Serijja Sakatija
Kaže se da je jedan arif po imenu Serijj Sakati rekao: “Ja
se trideset godina kajem zbog jednog elhamdullilah koje sam
rekao.” Dakle, zbog jedne zahvale koju sam učinio Bogu.

ِ
ِ
‫ني َسنَةً لَِق ْوىِل اَ حْلَ ْم ُد لِلّ ِه‬
َ ‫ا ىِّن اَ ْس�تَ ْغ ْف ُر اللّهَ ُمْن ُذ ثَالث‬

Pitali su ga: “Kako?” Odgovorio je: “Ja sam u Bagdadu
imao prodavnicu.5 Jednom je do mene došla vijest da je požar zahvatio bazar u Bagdadu. Moja prodavnica se nalazila
Ovaj događaj pjesnik Sadi Širazi pretočio je u stihove.

5

32

upravo na tom bazaru i žurno sam otišao do prodavnice da
vidim je li izgorjela. Jedna mi osoba reče da vatra nije došla
do moje prodavnice. Na to sam rekao: elhamdullilah! (Hvala Bogu!) Zatim sam u sebi pomislio jesam li sâm na Ovom
svijetu? Na kraju krajeva, vatra je sagorjela četiri radnje. Nije
sagorjela tvoju, ali je uništila ostale. Smisao te zahvale je hvala Bogu kad moje nije izgorjelo, a tuđe jest. Dakle, ja sam se
zadovoljio da tuđa prodavnica izgori, a da moja ostane čitava. Potom rekoh sebi:

‫اَ َو ال �تَْهتَ ُّم لِلُ ُم ْسلِ ِمني؟‬

Serri! Zar se ti ne brineš za muslimane?6 U srcu nemaš
brige za muslimane? Zato ja trideset godina činim istigfar i
kajem se zbog onog elhamdullilah.”
Postavlja se pitanje kakvo je ovo djelo?

Dova ćudorednih svojstava
Sahifa Sedžadija sadrži veoma pouzdane i vjerodostojne
dove što se tiče lanca prenosilaca kao i sadržaja samih dova.
To su dove Imama Zejnu-l-Abidina, mir s njim. Ehli-bejtska
ulema od samog početka islama pokazivala je posebnu pažnju prema ovoj knjizi. Nakon Kur’ana ovo je jedina zbirka
koja je postojala u obliku knjige potkraj prvog i početkom
drugog stoljeća po Hidžri. I Nehdžu-l-belâga je knjiga, ali to
je knjiga koja sadrži hutbe (govore, pisma i izreke) Imama
On ovdje aludira na riječi Božijeg Poslanika, s.a.v.a.:

6

ِِ
‫س مِبُ ْسلِ ٍم‬
َ ‫اصبَ َح ال �يَْهتَ ُّم بِاُُموِر ال ُْم ْسلم‬
ْ ‫َم ْن‬
َ ‫ني �فَلَْي‬

“Ko osvane, a ne bude se brinuo o poslovima muslimana i nije musliman.” – Usûli Kâfi, sv. 3, poglavlje 258, hadis 5, str. 239; Safinetu-l-Bihâr,
sv. 2, str. 723.

33

Alija koje su bile razbacane među ljudima, a Sejjid Radi ih
je u četvrtom stoljeću sakupio i sabrao u jednu knjigu. Usûli
Kâfi (zbirka hadisa) sabrana je u obliku knjige u četvrtom
stoljeću, ali su bile i druge knjige prije Usûli Kâfija kao što je
Fatimin mushaf, mir s njome i knjiga Alijeva, mir s njime, koje
su Imami ponekad spominjali. Danas nam nisu dostupne
te knjige. Prema tome, nakon Kur’ana najstarija ehli-bejtska
knjiga koja je od samog početka bila knjiga i danas se nalazi
u našim rukama je Sahifa Sedžadija koju je Zejd ibn Ali ibn
Husejn imao kod sebe kada je kao šehid pao u ratu s Umejama. On je tu knjigu predao nekom čovjeku i od nje imamo
dva primjerka. O svemu tome postoji zapis na početku Sahife. Sahifa Sedžadija sadrži mnogo dova. Ne želim sada govoriti o vrijednosti Sahife, jer bi nas to udaljilo od glavne teme.
Jedna od dova u Sahifi Sedžadiji je Dova ćudorednih svojstava,
tj. dova o plemenitom moralu. Citirali smo hadis, zabilježen
putem ehli-sunneta, u kojem Božiji Poslanik, s.a.v.a., kaže:

ِ
‫ت اِلُمَتِّ َم َمكا ِرَم اْال ْخالق‬
ُ ْ‫بُعث‬

“Poslan sam da upotpunim ćudoredna svojstva”7,
ili, kako se to u tradiciji Ehli-bejta prenosi:

َّ َ‫َعلَْي ُك ْم مِبَكا ِرَم اْال ْخالق ف‬
‫إن َرىّْب �بََعثَىن هِبا‬

“Držite se ćudorednih svojstava, jer me Gospodar moj
poslao s njima.”
Rekli smo da je možda oba navoda u zasebnim prilikama
izrekao Poslanik, s.a.v.a., ali su im značenje i sadržaj isti.
Naziv ove dove je Dova ćudorednih svojstava. Možda je razlog tome fragment iz dove koji glasi:
Safinetu-l-Bihâr, sv. 1, str. 411; Mahadžatu-l-bejda, sv. 4, str. 121; Ilmu-l-jaqîn, 439.

7

34

ِ ‫عال اْالخ‬
‫الق‬
ْ َ ِ‫ب ىِل َم ى‬
ْ ‫َو َه‬

Bože podari mi najuzvišenije vrline ćudoredne!

Ako bi nam se u ovim noćima ukazala prilika da vam
pročitam neke fragmente iz ove dove, bilo bi vrlo prigodno,
jer je za predstavljanje i upoznavanje s islamskim moralom
jedan od najboljih primjera upravo ova dova. Jedna od želja
koju godinama imam jeste da mi se posreći pa da je prevedem na perzijski i da posebno dam komentar, da obrazložim
filozofiju i neke detalje iz ove plemenite dove i da to dam na
raspolaganje poznavaocima perzijskog jezika. Nadam se da
će mi Uzvišeni podariti taj uspjeh i da će sâm Ali ibn Husejn,
mir s njim, zatražiti od Gospodara da me time počasti. Sada
ću samo kao primjer pročitati neke fragmente iz te dove. Ko
god čuje ovu dovu s ovakvim sadržajem i pomisli na čovjeka
koji želi postati ovakav – a onaj ko je izgovorio dovu je takav
i ovdje nas uči da čovjek u islamu treba biti takav – u sebi se
pita kako ova djela postaju toliko vrijedna.
Svaki dio ove dove Imam Sedžad, mir s njim, počinje salavatom na Poslanika, s.a.v.a., i njegovo potomstvo, potom
upućuje nekoliko dova i ponovo donosi salavat. Tako u jednom dijelu dove Imam Sedžad moli:

ِ‫اللّه َّم ص ِّل على حُم َّم ٍد و آلِِه و سد ْ ا‬
‫ُّص ِح‬
ْ ‫ض َم ْن َغ َّشنىِ بِالن‬
َ ‫ِّدىِن لَ ْن اُعا ِر‬
َ َ َ َ َ َ ُ

Bože, blagoslovi Muhammeda i čeljad njegovu, i usmjeri me
da se onom koji je nepošten prema meni oduprem savjetom
dobrim!

‫ى َم ْن َه َجَرىِن بِالْرِ ِّب‬
َ ‫َو اَ ْج ِز‬

...onome koji se odvaja od mene uzvratim odanošću plemenitom!

One osobe koje su me napustile, prijatelji koji se više ne
raspituju za mene, neka im zasluga bude to što ću ih uhvatiti
35

za dlanove. Kako? Uprkos tome što su me ostavili i što su
napustili dobročinstvo, ja ću njima ukazati milosrdnost i
dobročinstvo.

ِ
‫يب َم ْن َحَرَمنىِ بِالْبَ ْذ ِل‬
َ ‫اُث‬

...onoga koji mi uskraćuje nagradim davanjem bez naknade!

ِ ‫كاف من قَطَعنىِ ب‬
‫صلَّه‬
ْ َ ْ َ َ ِ‫َو اُ ى‬

...onome koji me razdvaja naknadim spajanjem!

Da uzvratim rodbini i prijateljima koji kidaju rodbinske
i prijateljske veze uspostavljanjem i spajanjem tih veza. Oni
će kidati, a ja ću spajati. Način na koji ću im uzvratiti je taj
da ću na svako kidanje učiniti spajanje. Oni će razdvajati, a
ja ću povezivati.

ِ
ِّ ‫ف َم ِن اِ ْغتابَنىِ اىل ُحس ِن‬
‫الذ ْك ِر‬
َ ‫َو اُخال‬
ْ

...onome koji me kleveće odgovorim spominjanjem dobrim!8

Način mog suprotstavljanja onima koji me ogovaraju i
koji iza mojih leđa pričaju loše o meni neka bude taj što ću
uvijek iza njihovih leđa govoriti o njihovoj dobroti.

ِ ‫و اَ ْن اَ ْش ُكر حسنَةَ و اُ ْغ‬
‫السيِّئَ ِة‬
َّ ‫ض َى َع ِن‬
َ ََ َ
َ

...zahvalim za dobro, i zatvorim oči svoje prema zlu!

Kakve su ovo čovjekove želje? Zaslužuju li ove riječi pohvalu na najvišoj razini ili ne zaslužuju, bez obzira imamo
li i sami ovakve želje ili nemamo i jesmo li od onih koji čine
ovakva djela ili nismo? Imaju li one vrijednost ili nemaju?
Jesu li visoko cijenjene ili nisu? Kakva je njihova vrijednost?
Ali ibn Husejn, Sahifa potpuna knjiga Sedžadova, prev. Rusmir Mahmutćehajić i Mehmedalija Hadžić, Sarajevo, DID, 1997, dvadeseta dova, str. 66.

8

36

Je li ovakav čovjek u našim očima junak ili nije? Jest, junak
je, ali šta znači to junaštvo? Gdje leži tajna tog junaštva? Ovo
je smisao pitanja kojeg uzastopno ponavljamo kako bismo
poslije dali odgovor na njega:
U čemu je tajna moralnosti ovih djela, misli, namjera, sklonosti, želja i volja?

Riječi Hâdže Abdullaha Ensarija
Hâdže Abdullah Ensari ima jedno tumačenje pri kojem
možda i hvali sebe. U svakom slučaju, on je bio istaknuti arif.
On kaže: “Loše lošim uzvratiti svojstvo je pseće.”
Čovjek učini loše drugom čovjeku, koji onda na to uzvrati
lošim. Takvo ponašanje svojstveno je psima, jer ako jedan
pas ugrize drugog psa i ovaj će njega ugristi.
“Dobro dobrim uzvratiti svojstvo je magareće.”
Čovjek učini dobro drugom čovjeku i on mu dobrim uzvrati. Ovo nije posebno važno djelo. Ne znam jeste li to ikada vidjeli, ali svi oni koji su živjeli na selu imali su priliku
vidjeti da kada jedno magare počeše drugo, ono mu odmah
uzvraća.
“Na loše dobrim uzvratiti svojstvo je Hâdže Abdullaha
Ensarija.”
Ima i četvrta mogućnost: Dobro lošim uzvratiti. To je
svojstveno nama.
U Divanu (zbirci pjesama) koji se pripisuje Imamu Aliju,
mir s njim, jedan stih glasi:

ً‫َو ِذى َس َف ٍه يُو ِاج ُهنىِ جِبَ ْه ٍل َو اَ ْكَرهُ اَ ْن اَ ُكو َن لَهُ جُِميبا‬

Koliko je maloumnih koji mi se obraćaju sa svojim neznanjem,
a ja imam odbojnost da im odgovorim.
37

Riječ safîh u arapskom jeziku označava maloumnu osobu, bolje reći označava osobu koja nema misaonu zrelost.
Da je u ovom stihu umjesto maloumne osobe neko ko ima
umnu zrelost, njegovo djelo bi poprimilo društvenu dimenziju i ne bi bilo mjesta praštanju. U Kur’anu Časnom
stoji:

ِ ‫ال‬
ِ
‫اهلُو َن قَالُوا َسلاَ ًما‬
َْ‫َوإ َذا َخاطَ�بَُه ُم ج‬

A kada ih neznalice oslove, odgovaraju: “Mir vama!”9

‫َو ِذى َس َف ٍه يُو ِاج ُهنىِ جِبَ ْه ٍل‬

Koliko je maloumnih koji mi se obraćaju sa svojim neznanjem.
Koliko je samo ljudi koji nemaju umnu zrelost. Obraćaju
mi se svojim neznanjem. Govore ružno o meni. Psuju mi.

A ja imam odbojnost da im odgovorim.

ً‫َو اَ ْكَرهُ اَ ْن اَ ُكو َن لَهُ جُِميبا‬

ٍ ‫يد ِح ْلماً َكع‬
ً‫ود ز َاد ىِف اْالحر ِاق طَيبا‬
ُ ‫فاهةً َو اَ ِز‬
ُ ‫يَِز‬
َ ‫يد َس‬
ُ

On uvećava svoju maloumnost, a ja svoju blagost,
kao što ûd10 uvećava na vatri prijatan miris.11

Često se događa da takvi ljudi uvećavaju svoju zatupljenost, neznanje i upotrebu ružnih riječi, a ja svoju blagost i
strpljenje. Moj primjer je primjer ûda kojeg bacaju u vatru.
Što više sagorijeva, više otpušta prijatan miris. Htio sam reći
da je blagost također jedna moralna vrlina.
El-Furqân (25), 63.
Mirisno drvo. (Op. prev.)
11
Divân mansub bi Imâm ‘Ali, str. 11.
9

10

38

Sljedeća pjesma nalazi se u Mutawwelu12:

‫ت ال �يَْعنِيىن‬
َ ‫َو لََق ْد اَُمُّر َعلَى اللّئي ِم يَ ُسبُّنىِ فَ َم‬
ُ ‫ضْي‬
ُ ‫ت مَثَّةَ �قُْل‬

Ja prolazim pored prezrene i niske osobe koja me psuje,
govorim u sebi nisam mu ja bio na umu.

Čovjek s bazara i Malik Aštar
Svi ste čuli priču o Maliku Aštaru. Bio je krupne građe i
mišićav. Jedanput je prolazio bazarom Kufe a pored puta je
sjedio čovjek s pijace koji ga nije poznavao. Prenosi se da je
taj čovjek bacio prema Maliku zavežljaj u kojem se ne zna
šta je tačno bilo, možda smeće. Međutim, Malik se nije osvrnuo na to već je prošao. Nakon što je Malik prošao, jedna
osoba se obrati tom čovjeku i upita ga: “Jesi li prepoznao
onog što si ga sad na takav način vrijeđao i ismijavao? Znaš
li ko je on?” Čovjek reče: “Pa ko je to bio?” “To je bio Malik
Aštar, zapovjednik vojske Alija ibn Ebi Taliba.” Na te riječi
ovaj zadrhta i odvrati: “Odoh da mu se izvinim prije nego
li odluči šta će učiniti sa mnom.” Pratio ga je. Vidio je da je
ušao u džamiju i počeo da obavlja namaz. Malik je klanjao
dva rekata. Nakon što je završio namaz, čovjek ga poselami
i poče ga moliti i izvinjavati mu se. “Ja sam onaj – kazao je –
nekulturni i neodgojeni čovjek koji vas je maločas vrijeđao.
Nisam vas prepoznao.” Uglavnom, govorio je u tom smislu.
Malik Aštar mu na te riječi reče: “Tako mi Boga, ja uopće
nisam mislio ići u džamiju. Bio sam pošao na drugo mjesto.
Tako mi Boga, ovdje nisam došao ni zbog čega drugog već
da klanjam dva rekata i da uputim dovu za tebe da ti Allah
oprosti grijeh i da te uputi.”
12

Mutawwel je poznato djelo učenjaka Taftazanija i predstavlja možda
najbolje djelo arapske stilistike. (Op. prev.)

39

Kako se može nazvati ovakvo djelo? To je izuzetno uzvišena moralna vrlina. Postoje brojna slična kazivanja iz života
čistih Imama Ehli-bejta.

Čovjek iz Šama i Imam Husejn
Ima jedna priča koja se pripisuje i Imamu Hasanu i Imamu
Husejnu, mir s njima. Predaja koju ću sada navesti odnosi se
za Imama Husejna. Čovjek po imenu ‘Isam ibn el-Mustelak
iz Šama došao je u džamiju u Medini. Vidio je čovjeka veoma grandioznog i veličanstvenog. Privukao mu je pažnju.
Upitao je ko je taj čovjek koji tamo sjedi. Jasno je da je neka
važna ličnost. Neko je rekao da je to Husejn ibn Ali ibn Ebi
Talib, mir s njime. Kako bih se približio Bogu, idem do njega
da mu uputim nekoliko psovki.13
Stao je ispred Imama i bestidno psovao Imama Alija kao
i Imama Husejna, mir s njima, govoreći: “Vi ste pokvarili
islam. Vi ste licemjeri...”
Imam ga je pogledao i vidio je na njegovom licu da je obmanut čovjek. Kada je završio sa psovkama i uvredama, Imam,
mir s njim, reče: “Jesi li ti iz Šama?” Ovaj odgovori: “Jesam.”
Imam je rekao samo jednu rečenicu:

ِ
ِ ِ
‫احَزٍم‬
ْ ‫شْنشنَةٌ ْاع ِرفُها م ْن‬

To je poslovica koja bi značila: Znam ja da su ljudi iz Šama
takvi.14
U to vrijeme Muavija je već trideset godina u Šamu širio propagandu
protiv Alija, mir s njim, i to kakvu lažnu propagandu! Pod utjecajem
takve propagande ljudi iz Šama su Alija ibn Ebi Taliba doživljavali
kao najvećeg neprijatelja islama. To je išlo dotle da, kad je Imam doživio šehadet u džamiji u Kufi, ljudi iz Šama su se čudili da je Imam Ali
uopće išao u džamiju.
14
Muntahu-l-amâl, sv. 1, str. 209.
13

40

“Zato si ovdje u našem gradu stranac, ti si naš gost. Pođi
sa mnom do moje kuće i budi moj gost. Ako ti je nestalo zaliha za puta, dođi da ti dam.” Sam čovjek kazuje:
“Odjedanput sam osjetio posebno stanje. Volio bih da se
tada zemlja rascijepila i da sam propao.”

ٍ ‫يد ِح ْلماً َكع‬
ً‫ود ز َاد ىِف اْالحر ِاق طَيبا‬
ُ ‫فاهةً َو اَ ِز‬
ُ ‫يَِز‬
َ ‫يد َس‬
ُ

On uvećava svoju maloumnost, a ja svoju blagost,
Kao što ûd uvećava na vatri prijatan miris.

Drugi fragment iz dove
ćudoredna svojstva
Iz dijela Sahife Sedžadije kojeg sam vam citirao vidimo da
postoje izuzetno uzvišene moralne vrijednosti. Pročitat ću
vam još jedan dio iz Sahife Sedžadije.
Nakon citiranog dijela Imam Sedžad ponovo donosi salavat na Poslanika i njegovo potomstvo i obraća se Gospodaru riječima:

ِ
ِِ‫ح‬
ِ ِِ‫ح‬
‫ني‬
َ ‫ني َو اَلْبِ ْسنىِ ِزينَةَ الْ ُمتَّق‬
َ ‫الصال‬
ّ ‫َو َحلِّىن ب ْليَة‬

I ukrasi me ukrasom dobročinitelja,
I obuci me lijepom odjećom svjesnih Boga!

Sama ova rečenica ne pojašnjava šta je ukras dobročinitelja niti nam govori šta je lijepa odjeća svjesnih Boga. Dobročinitelji i bogobojazni koje mi poznajemo umnogome se razlikuju od onih koje Imam Sedžad, mir s njim, ovdje opisuje.

ِ
ِِ‫ح‬
ِ ِِ‫ح‬
‫ني ىِف بَ ْس ِط الْ َع ْد ِل َو َكظْ ِم الْغَْي ِظ‬
َ ‫ني َو اَلْبِ ْسنىِ ِزينَةَ الْ ُمتَّق‬
َ ‫الصال‬
ّ ‫َو َحلِّىن ب ْليَة‬
ِ ‫الح‬
ِ
ِ ِ
‫ذات الْ�بَينْ ِ َو إفْ ْش ِاء الْعا ِرفَِة َو‬
ِ ‫إص‬
َ ‫َو إطْفاء النّائَرِة َو‬
ْ ‫ض ِّم ْاه ِل الْ ُف ْرقَة َو‬
ِ ِ‫َس رِْت الْعائِبَ ِة و ل‬
ِ ‫ني الْ َع ِري َك ِة َو َخ ْف‬
.‫ناح‬
ِ َ‫ال‬
ْ‫ض ج‬
َ
41

I ukrasi me ukrasom dobročinitelja,
I obuci me lijepom odjećom svjesnih Boga,
širenjem pravde,
savladavanjem srdžbe,
gašenjem plamena mržnje,
povezivanjem razdijeljenih,
pomirenjem zavađenih,
objelodanjivanjem dobrog (kod ljudi),
pokrivanjem nedostataka,
blagošću ćudi,
spuštanjem krila!
Da bi ljudi shvatili šta on smatra ukrasom dobročinitelja i odjećom svjesnih Boga, kaže da je njihov ukras to što
šire pravdu, a kada ih obuzme srdžba i bijes, mogu sebe
savladati u srdžbi. Šta to znači? Srdžba koja se javlja kod
čovjeka poput je “čvora” koji se javlja u njegovom biću.
Rasplitanje tog čvora u arapskom jeziku naziva se kazm.
To je slično tumornom čvoru koji se rastvara kada se izloži zračenju. Iz duhovnog aspekta gledano, savladavanje
srdžbe ogleda se u tome da čovjek uradi nešto što ne samo
da ne pridaje značaj njegovoj srdžbi već će razvezati onaj
čvor, ili otopiti onu zlobu koja postoji u njegovom srcu, da
nestane kao led koji se topi. Nakit bogobojaznih i ukras
dobročinitelja je taj da mogu rastopiti srdžbu u sebi. Sljedeća stvar kojom su oni opisani u ovoj dovi jeste da oni
gase plamen mržnje. Gdje god da se rasplamsa vatra (a
jasno je da se radi o plamenu smutnje između dva vjernika
koja su u sukobu, svađi i netrpeljivosti), vjernik treba biti
vatrogasac koji će gasiti taj plamen, a ne, kao što se to najčešće kod nas događa, onaj koji će prinositi suharke da bi
se vatra svađe još više razbuktala. U nastavku dove kaže
se da je njihova odlika ta što ispravljaju ono što mogu.
Objelodanjuju dobre stvari kod ljudi, a pokrivaju njihove
42

manjkavosti i nedostatke.15 Čovjek treba biti na toj razini da, s namjerom uvećanja dobrih predodžbi muslimana
jednih o drugima, posvuda govori o dobru ljudi, a da ono
što je loše kod njih pokrije, čak i ono što je iznimno loše. Da
ne iznosi na vidjelo ružnoće. To je samo po sebi islamska
dužnost – objelodanjivanje dobrog i pokrivanje lošeg kod
ljudi. Kada čovjek čini dobro i vidi da ga ljudi poznaju po
njegovom dobru, to samo po sebi biva razlogom da umanji
loše stvari kod sebe. Vrijedi i suprotno. Ako čovjek ima
pri sebi niz dobrih i niz loših stvari i vidi kako ga ljudi
poznaju samo po lošem, njegova dobra strana ličnosti i sva
dobra doživjet će poraz. Znači, postepeno će se pretvoriti
u lošeg čovjeka.

Oštra kur’anska zabrana o širenju
loših glasina o vjernicima
Upravo zbog ovoga Kur’an izuzetno oštro zabranjuje
prenošenje i širenje ružnih stvari, pa čak i stvarnih ružnih
stvari o muslimanima (kao što je, kako to Kur’an naziva,
razvrat).

ِ ‫احشةُ يِف الَّ ِذين آمنوا هَلم ع َذ‬
ِ
ِ ‫إِ َّن الَّ ِذ‬
‫يم يِف الدُّ�نْيَا‬
َ ِ ‫يع الْ َف‬
ٌ َ ُْ َُ َ
َ ‫ين حُيبُّو َن أَن تَش‬
ٌ ‫اب أَل‬
َ
ِ
َّ
‫َو آْال ِخَرة َو اللهُ �يَْعلَ ُم َو أَنتُ ْم اَل �تَْعلَ ُمو َن‬
One koji vole da se o vjernicama šire bestidne glasine čeka
teška kazna i na ovom i na onom svijetu; Allah sve zna, a vi
ne znate.16

Sve su ovo moralna pitanja, ali ne obuhvataju društvena pitanja koja se
odnose na pravo svih ljudi. U tim slučajevima postoje druge preporuke
i one se nalaze upravo u ovoj dovi Ćudoredna svojstva.
16
En-Nûr (24), 19.
15

43

Jedno od dva tumačenja ovog ajeta je sljedeće:
Osobe koje vole da se šire ružne vijesti o muslimanima i
vjernicima...
Ne daj Bože da pojedini saznaju da je osoba napravila
grešku. Ovo o čemu govorim je, dakle, istina, a da ne kažem
kakva je situacija kad je u pitanju laž. Postoji hadis koji kaže
da kad vjernik okleveta brata vjernika, iman se istopi u njegovom biću kao što se topi so u vodi. Neće ostati imana u
toj osobi. Ako je ta vijest tačna, onaj kaže onom, onaj nekom
drugom i tako se postepeno širi. Ako je ta vijest lažna, to
je onda ono što Kur’an nikako ne želi. Zašto je ogovaranje
haram? Jer proizvodi skeptičnost a, ustvari, ogovaranje je
upravo obznanjivanje ružnoća, tj. prepričavanje ružnih stvari o nekome.

Ogovaranje je dopušteno
u određenim slučajevima
Ogovaranje je zabranjeno osim u iznimnim slučajevima.
Svi ovi slučajevi u sebi sadrže društveni aspekt, kao što
je slučaj kod dobronamjernog savjetovanja s onim ko traži savjet. Jedna osoba želi s nekim osnovati firmu. Dolazi
vam i savjetuje se s vama jer ga poznajete. Pita vas kakav
je taj čovjek s kojim se vi poznajete izvjesno vrijeme. Želim s njim osnovati firmu, ili želim udati kćerku za njega,
ili želim njegovu kćerku prositi za svog sina, ili slično.
Ovdje se radi o savjetovanju i vama je dopušteno, štaviše
obavezno da kažete svoje mišljenje. Budući da se radi o
savjetovanju, reći ću istinu: taj čovjek je takav i takav, a
ovaj ovakav i ovakav. Jednak je slučaj i kada vama neka
osoba nanosi nepravdu. Znači, on gazi vaša prava. U tom
slučaju vi ili trebate zatvoriti usta i ne govoriti da je vaše
44

pravo pogaženo i ono će se i dalje gaziti ili, ako želite
o tome govoriti, ogovorit ćete ga. Ovakvo ogovaranje je
dopušteno.

‫الس َوِء ِم َن الْ َق ْوِل إِالَّ َمن ظُلِ َم‬
ْ‫ب اللّهُ ج‬
ُّ ‫الَّ حُِي‬
ُّ ِ‫الَ ْهَر ب‬

Allah ne voli da se o zlu glasno govori, to može samo onaj
kome je učinjena nepravda.17

Ovo posebno naglašavam kako ne bi bilo pretjerivanja ni
u jednom ni u drugom smjeru. Manjkavost nas muslimana
(manjkavost koju prenosi historija) je ta što mi ili padamo s
ove ili s one strane. Ne stojimo na sredini. Ili smo narod koji
stalno ogovara ili idemo dotle da smatramo zabranjenim
ogovaranje Hadžadža.

Neispravan govor Ibn Sirinijev i
Gazalijeva greška
Ibn Sirin je islamski i iranski učenjak iz drugog stoljeća po Hidžri. Nakon što je umro Hadžadž Saffak, krvnik
kakvog primjera nemamo u islamu, došao je čovjek i pred
njim govorio o Hadžadžovim nedjelima. Ibn Sirin mu reče:
“Ne ogovaraj, sada je tvoj grijeh veći od Hadžadžovog. Ja
nisam spreman slušati njegovo ogovaranje.” Ovo su besmislene riječi. Čudno je da Gazali, uvažavan čovjek, prenosi i potvrđuje ovu priču. Ovo je pogrešno. Unatoč tome
što Gazalija držimo velikim čovjekom (bio je izvanredan
mislilac), smatramo da i veliki ljudi prave velike greške.
Jedna od velikih Gazalijevih grešaka – po riječima Ibnu-l-Dževzia – jeste ta što je u mnogim slučajevima šerijat
En-Nisâ’ (4), 148.

17

45

zamjenjivao sufizmom. Gazalijev sufijski ekstremizam ponekad je bivao razlogom njegovog zastranjivanja i udaljavanja od islamskog prava. Takav slučaj je kada kaže: “U
pravu je bio Ibn Sirin. Taj čovjek nije imao pravo ogovarati
Hadžadža. Hadžadž je bio musliman.” Ako se Hadžadž
ne može ogovarati, koga je na ovom svijetu dopušteno
ogovarati?! To bi značilo da mi danonoćno na mimberu
ogovaramo Jezida, sina Muavijinog, jer govorimo o nepravdi koju je počinio. Sam Uzvišeni Bog govori o faraonu
Nemrudu, Karunu, Balama Baurau i o stotinama drugih.
Štaviše, ogovorio je narode. Na jednom mjestu ogovorio
je sav jevrejski narod. Ne, ovo nije ogovaranje. Nemojte
odlaziti u drugu krajnost.
Imam Sedžad, mir s njim, u svojoj dovi kaže:

‫َو إفْ ْش ِاء الْعا ِرفَِة َو َس رِْت الْعائِبَ ِة‬

“Objelodavanjem dobrog i pokrivanjem nedostataka.”
Sve ovo spominjem kako biste shvatili da, kada čovjek
dođe do ove razine i njegove želje budu ovakve želje,
te želje zavređuju svetost. Ovakva misao zavređuje svetost. Djela koja budu takva zavređuju svetost. Osobine
koje budu ovakve junačke su osobine. To su osobine koje
imaju neprocjenjivu vrijednost. Gdje leži korijen ove neprocjenjive vrijednosti? Kako su ovo djelo i ova misao
postali neprocjenjive vrijednosti? Moramo naći njihove
korijene.
O ovom pitanju postoje različite škole mišljenja. Da bi
otkrila i pokazala tajnu moralnog djela, svaka škola mišljenja iznijela je svoje stanovište. Od sutra navečer počet ćemo
obrazlagati na koji način jedna škola mišljenja smatra da je
tajna moralnosti skrivena u jednome, a druga u nečemu drugome. Na samom kraju želimo obznaniti tajnu moralnosti u
46

islamu. Da vidimo gdje i u čemu islam vidi tajnu vrijednosti
i uzvišenosti djela. Osim toga želimo saznati na koji način
islam opravdava moralna djela i kako su ona u skladu s islamom, a naravno da se od svih učenja moral najbolje slaže s
islamskim učenjem. Također, vidjet ćemo kako ostala učenja, a naročito materijalistička filozofija, mogu opravdati i
potvrditi takva djela.

47

Treće predavanje

TEORIJA O EMOTIVNOSTI I LJUBAVI
KAO ISHODIŠTU MORALA I
TEORIJA ISLAMSKIH FILOZOFA

ِ ِ ْ‫ف و أَع ِرض ع ِن ج‬
ِ
ِ
‫ني‬
َ ْ ْ َ ‫ُخذ الْ َع ْف َو َو أْ ُم ْر بِالْعُْر‬
َ ‫الَاهل‬

Drži se oprosta i traži da se čine dobra djela, a neznalica se kloni!1

Ukratko, rekli smo da postoje dvije vrste čovjekovih djela:
prirodna i obična djela koja nisu vrijedna hvale i ne poznaju
se kao herojska djela te djela koja čovjek smatra vrijednim
hvale, a izvršitelja tog djela veliča i hvali. Ljudi to smatraju vrstom junaštva, a mi smo ih nazvali moralnim djelima.
Došli smo do pitanja: šta je tajna moralnog djela? Kako i zbog
čega jedno djelo poprima boju moralnog i razdvaja se od prirodnih djela? Drugim riječima, šta je mjerilo moralnosti? O
ovom pitanju postoje različita mišljenja. Prvo ćemo navesti
ta mišljenja, a potom ćemo ih podvrgnuti analizi i kritici.
Koje od ovih mišljenja je ispravno, a koje neispravno? Je li
moguće da dio mišljenja bude ispravan, a dio neispravan?

Teorija o emotivnosti i ljubavi
kao ishodištu morala
Mišljenje u vezi s mjerilom moralnosti djela, koje je ujedno
jedno od najstarijih mišljenja, jeste to da moralnost proizlazi
iz emotivnosti. Jedna skupina smatra da tajna moralnog leži
1

El-A‘râf (7), 199.

48

u čovjekovim osjećajima. Pobornici ovog mišljenja kažu da je
obično djelo ono koje izvire iz čovjekove sebičnosti i prirodnih
želja i cilj takvog djela je ostvarenje profita ili dosezanje nekog
zadovoljstva. Svako djelo koje izvire iz ovakvih želja i služi
ovakvim ciljevima obično je djelo i nije moralno. Takva je većina poslova koje ljudi čine. Djelo radnika koji ujutro ide za svojim poslom da bi zaradio plaću i tim novcem podmirio životne
potrebe jeste obično djelo. Isto takvo je i djelo službenika koji je
zaposlen u administraciji, nekog uposlenika u firmi ili trgovca
koji ide za zaradom. Sve dok je djelo vezano za samog čovjeka
i njegov život i dok proizlazi iz želje koja je, opet, vezana sama
za sebe a cilj je užitak do koga će on lično doći, ili otklanjanje štete od njega samog (kao kad se čovjek obraća liječniku
zbog otklanjanja nevolje ili opasnosti od sebe) – prirodno je
djelo. Moralno djelo je ono koje izvire iz emocije uzvišenije od
individualnih želja i sklonosti. Znači, izvire iz emocije koja je
odraz ljubavi prema drugima. Moralna ljudska djela su djela
koja proistječu iz ljubavi i prijateljstva prema ostalim ljudima.
Znači, ljudi koji ih čine ne vole samo sebe. Za sudbinu drugih
zainteresirani su jednako kao i za svoju. U istoj mjeri raduju se
koristima i užicima drugih kao i vlastitim. Naravno, pri tome
postoje različite razine. Ponekad iskazivanje emocionalnosti i
ljubavi prema drugima kod nekih ljudi doseže vrhunac tako
da se više raduju da drugi dođu do koristi i užitka nego oni
sami. Znači, više se raduju da obuku nekoga nego da se oni
obuku, da nahrane nekoga nego da sebe nahrane. Više vole da
drugi dođu do udobnosti nego oni sami.

Ishodište i cilj čovjekovih djela
Svako čovjekovo djelo ima svoje ishodište i krajnji cilj.
Znači, u čovjeku postoje osjećaj, sklonost, emocija koji ga
pokreću na izvršenje nekog djela. Ako toga ne bi bilo, za
49

čovjeka bi bilo nemoguće izvršiti djelo. Nemoguće je da čovjek uradi djelo bez postojanja pokretača, a to su ili želja ili
strah. Svaki posao ima svoj cilj. Svaki čovjekov postupak
ima svoju svrhu i želi ostvariti tu svrhu i taj cilj. Moralno
djelo je djelo koje proizlazi iz sklonosti i želje koje nisu u
vezi sa samim čovjekom, već su u vezi s drugima. To nazivamo emocionalnošću prema drugima. Svrha takvog djela
nije ostvarenje ličnog dobra, nego je cilj da dobro dođe do
drugih. Po ovom mišljenju prirodno djelo nije izvan okvira
“sopstva” i ljudskog “ja”. Sklonost i želja koje su u vezi s
mojim “ja” i “sopstvom” žele da dobro dođe do moga “ja” i
“sopstva”. I životinje su takve. Ali moralno djelo je, i s gledišta želje i sklonosti, izvan okvira čovjekovog sopstva, jer ta
želja nije nikako vezana za čovjekovo sopstvo već za druge
ljude; također, s gledišta cilja izvan je tih okvira, jer je cilj
priskrbljivanje dobra, ali ne sebi već drugima. Prema tome,
moralan čovjek je čovjek koji je zakoračio izvan okvira sopstva i zaboravio na sebe.
Ovo je upravo ono učenje koje propagira ljubav kao temelj morala i po njemu je moral ljubav. Moralni učitelj čiji
je moral ustanovljen na ovim osnovama sebe smatra nositeljem poruke ljubavi. Dio ovog mišljenja zajedničko je, u
najmanju ruku, svim religijama i većini filozofskih škola u
svijetu. Možda i ne postoji religija u svijetu koja nije preporučila ljubav. U našim predajama se kaže:

ِ ُّ ‫احبِب لِغ ِي َك ما حُِت‬
‫ك َو اَ ْكَرْه لَهُ ما تَكَْرهُ هلَا‬
َ ‫ب ل�نَْف ِس‬
ْ‫ْ ْ ً ر‬

“Voli drugima ono što voliš sebi i drži omraženim drugima ono što je omraženo tebi.”2
Postoji mnogo predaja ovakvog značenja. U jednoj knjizi
koja govori o historiji religija pročitao sam da u svim velikim
2

Nehdžu-l-belâga, pismo 3, str. 921.

50

religijama svijeta postoji takva preporuka, i treba da postoji.
Činjenica je da su se neki pravci mišljenja ili vjerovanja isuviše oslonili na ljubav. Dakle, temelj njihovog morala isključivo čini ljubav i ništa više. Kod nekih drugih, pak, ljubav
je jedan od moralnih elemenata, dok i drugi elementi imaju
udjela u moralu.

Hinduistički moral
Hinduistički moral je emocionalni moral. Znači, temelj
hinduističkog morala su emocije. Možda se i za kršćanski
moral može reći da su mu jedini oslonac ljubav i emocija.
Gandhi (Gandi) ima knjigu koja je objavljenja pod naslovom
Ovo je moja vjera. Jedan Evropljanin napisao je dosta cjelovit
predgovor za tu knjigu. U predgovoru je napisao sažetak
knjige. Gandhi u toj knjizi kaže:
“Ja sam iščitavajući Upanišade3 došao do tri načela.
Jedno od njih je da u cijelom svijetu postoji jedna spoznaja, a to je spoznaja bîti4.” Dakle, u svijetu postoji samo jedna spoznaja, a to je spoznaja sebe, odnosno samospoznaja.
Temelj hinduističkog učenja u poglavlju o spoznaji jeste
spoznaja vlastitog bića. To znači da čovjek treba upoznati
sebe. Treba otkriti sebe. Sav hinduistički asketizam svodi
se na to. Dakle, on kaže: shvatio sam da je jedno načelo da
u svijetu postoji jedna spoznaja, a to je spoznaja i otkrivanje sebe.
Upanišade je zbirka hinduskih vjerskih tekstova starih nekoliko hiljada
godina. Ubraja se u važne svjetske spise. Naš cijenjeni učitelj, Allame
Tabatabai, kada ih je prije nekoliko godina čitao, ostao je veoma začuđen. Rekao je da u njima postoje izuzetno duboke misli. Danas se u
Evropi ovim tekstovima pridaje veliki značaj.
4
Prilikom prevođenja na perzijski koristili su riječ bît, dok ja pretpostavljam da je umjesto riječi bît trebala stajati riječ nefs (duša).
3

51

“Drugo načelo je da ko god spozna sebe, spoznao je Boga
i svijet.”5
I ovo je ispravno rečeno. Oba ova načela o kojima Gandhi
govori postoje u riječima Časnog Poslanika, s.a.v.a., i Imama
Alija, mir s njim. Ne nalazi se u izrekama Imama Alija, mir
s njim, u Nehdžu-l-belâgi, ali se nalazi u knjizi Gurer ve durer,
gdje on kaže:

ِ ‫س اَ�ن َفع الْمعا ِر‬
‫ف‬
َ ُ ْ ِ ‫َم ْع ِرفَةُ ال�نَّْف‬

“Spoznaja duše najkorisnija je spoznaja.”6

U vezi s tim da ko spozna sebe spoznao je Boga i svijet
prenose se predaje od Poslanika i Imama Alija istog značenja: “Ko spozna sebe, spoznao je Gospodara.”
“Treće načelo je da u cijelom svijetu postoji samo jedna
snaga i jedno dobro.” Ta snaga je snaga ovladavanja samim
sobom. Ko god bude ovladao sobom, po njegovim riječima,
ovladao je svijetom. U cijelom svijetu postoji jedno dobro, a
to je voljeti druge kao što volimo sebe. Sve sam Gandhijeve
riječi prenio baš zbog ove rečenice. Upravo zato i kažemo da
je hinduistički moral ustanovljen na ljubavi. I u kršćanstvu
vidimo da se – u najmanju ruku, sudeći po onome što tvrde – stavlja akcent na ljubav. Promicatelji kršćanstva stalno
govore kako su oni nositelji poruke ljubavi, kako je hazreti
Isa, mir s njim, bio poslanik ljubavi. Voli druge, iskazuj im
ljubav do te mjere da, ako ti neko udari šamar u desni obraz,
ti mu okreni i lijevi.
Prema ovom mišljenju moral znači dobročinstvo u smislu iskazivanja ljubavi i voljenja drugih. Je li ovo mišljenje
ispravno?
Upravo zbog ovoga kažem da je u prijevodu trebalo stajati spoznaja
nefsa (duše), a ne spoznaja bîti.
6
Gurur ve durur amadi, poglavlje 80, hadis 151, str. 768.
5

52

Kritički osvrt na ovo mišljenje

a. Svaka ljubav nije moral
Ovo mišljenje je polovično tačno. Postoje prigovori na ovo
mišljenje, a jedan od njih je da svaku ljubav ne možemo smatrati moralom. Moguće je da je neko djelo hvale vrijedno, ali
istovremeno nije moralno djelo. Svako djelo koje možemo
pohvaliti ne možemo nazvati i moralnim. Djelo jednog mišićavog heroja vrijedno je hvale, ali ga ne zovemo moralnim
djelom. U moralu leže elementi koji se zovu slobodna volja
i mogućnost stjecanja određene stvari, što znači da moralno
djelo nije instinktivno. Ako bi čovjek instinktivno obavljao
neke radnje, tj. potpuno prirodno, u skladu sa svojom primordijalnom prirodom, i taj poticaj u njemu bilo urođen, što
znači da ga nije stekao i nije došao do njega slobodnom voljom, to djelo je hvale vrijedno, zaslužuje veličanje, ali istovremeno nije moral. Takav je primjer ljubav roditelja prema
djetetu, a naročito majčinska ljubav. Osjećaj koji gaji majka
prema djetetu uzvišen je i hvale vrijedan osjećaj. Međutim,
mi ne možemo njen osjećaj žarke ljubavi prema svom djetetu držati moralnim osjećajem, jer je ta ista majka prema nekom drugom djetetu, naprimjer, komšijinom djetetu (da ne
kažemo djetetu muževljeve druge žene) ravnodušna. Ovaj
osjećaj je osjećaj ljubavi prema drugima, ali se taj drugi ograničava samo na vlastito dijete. Pored toga, ona ovaj osjećaj
nije stekla i razvila kod sebe. Nije do njega došla svojom slobodnom voljom, već je mudri zakon stvaranja majci podario
ovaj izuzetno snažan osjećaj kako bi se uspostavio red. Kada
ne bi bilo tako, ni jedna majka ne bi vodila brigu o svom
djetetu. Dakle, majčinski osjećaj je osjećaj ljubavi prema drugima koji se rađa iz emocionalnosti i nadilazi okvire sopstva,
odnosno individualnosti. Ali, ne može se ovaj osjećaj nazvati
moralnim niti djelo jedne majke nazivati moralom. Osjećaj
53

očinstva i krvnog srodstva, kao i osjećaj pripadnosti istoj državi
ili naciji, isti je takav osjećaj. Osjećaji koje čovjek nije stekao
ne mogu se uvrstiti u moral.

b. Nije samo ljubav prema drugima djelo vrijedno hvale
Sljedeći prigovor je taj da je opseg morala širi i nadilazi
granice ljubavi prema drugima. Sve moralne vrijednosti, tj.
sve što je čovjeku sveto i veličanstveno, nije isključivo vezano za ljubav prema drugima. Postoji čitav niz čovjekovih
uzvišenih i veličanstvenih djela koja zavređuju pohvalu i
svetost, a koja nemaju nikakve veze s iskazivanjem ljubavi drugima. Čovjek ih jednako drži svetim, kao što takvim
drži i požrtvovanost i dobročinstvo. Jedan od tih primjera
je nedopuštanje poniženja sebi. Ljudi se različito ponašaju
kada su suočeni s nekom opasnošću i kada trebaju odabrati
između dvije stvari, tj. hoće li pretrpjeti štetu i očuvati čast
ili će, da bi izbjegli materijalnu ili duhovnu štetu, pristati na
poniženje. Kroz historiju vidimo ljude koji su gubili živote,
ali sebi nisu dopustili poniženje. Imam Husejn je rekao:

ِ ‫ت اَوىَل ِمن رُك‬
‫وب الْعا ِر‬
َ ْ ْ ُ ‫الْ َم ْو‬

“Smrt je bolja od prihvatanja sramotnog poniženja.”7
Imam Ali u jednoj predaji kaže:

ِ ‫اليوةُ ىِف موتْكٌم‬
‫قاهريِن‬
َْ‫َو ح‬
ْ َْ

“Život vam je u smrti kada ste pobjednici.”8

Gandhi kaže da u svijetu postoji samo jedno dobro, a to
je ljubav prema drugima. Nije tačno, u svijetu osim ljubavi
prema drugima postoje i druga dobra. Jedan od primjera jeste
upravo navedeni.
Lehuf (u prijevodu na perzijski), str. 119; Nafasu-l-mahmum, str. 187.
Nehdžu-l-belâga, govor 51, str. 138.

7
8

54

c. Pojam humanizma
Kao treći prigovor možemo reći da čovjekova ljubav ima
potrebu za tumačenjem. Obično se objašnjava kao iskazivanje ljubavi prema drugima. Oni koji su napredovali predstavili su to kao ljubav prema čovjeku. Prvi prigovor glasi:
zbog čega se kaže ljubav prema čovjeku? Možemo li reći ljubav prema živim bićima? Zbilja, možemo li za čovjeka koji
pokaže svoju emocionalnost prema jednoj životinji (kao što
je slučaj s onim čovjekom iz navedene predaje a koji je napojio žednog psa spuštajući svoju obuću u bunar i s mukom
vadeći vodu) reći da njegovo djelo nije moralno jer se ne radi
o ljubavi prema čovjeku? Treba li čovjek voljeti samo ljude a
ne i druga živa bića? Ili treba voljeti sve? Kako to lijepo Sadi
pretoči u stihove:
Ugodno mi je u svijetu jer je svijet ugodan od Njega,
Zaljubljen sam u cio svijet, jer cio svijet je od Njega.
Zašto kazati samo ljubav prema čovjeku? U najmanju
ruku recimo ljubav prema živim bićima. Ne treba zaboraviti
da ljubav prema ljudima treba pojasniti. Upravo ovdje, ako
se malo pretjera, ljubav prema čovjeku pretvorit će se u neprijateljstvo prema čovjeku. Kako?
Šta se podrazumijeva pod čovjekom? Je li čovjek životinja
s jednom glavom i dva uha? Možemo li, gdje god da vidimo
takvu životinju, za nju reći da je čovjek i da je od poroda
Ademovog, oca svih ljudi? Trebamo li svakog ko je od poroda Ademovog, mir s njim, voljeti? Bilo da je to Lumumba
ili Musa Ćumbe jer oba su u tom smislu jednaka? Ili se pod
čovjekom ne misli na svakog čovjeka, a to znači čovjeka kod
kojeg se nije razvila čovječnost, čovjeka koji je protiv čovjeka.
Misli se, dakle, na čovjeka koji u sebi ima čovječnosti. Ljubav
prema ljudima je zbog ljubavi prema čovječnosti, tj. zbog
55

ljubavi prema ljudskim vrijednostima. Svaki čovjek u onoj
mjeri u kojoj posjeduje ljudske vrijednosti zavređuje ljubav
i u onoj mjeri u kojoj se bude udaljio od ljudskosti, koliko
god da u spoljašnjosti izgledao kao drugi ljudi, zavređuje
neprijateljstvo. Formalno su i Čengiz i Hadžadž ibn Jusuf i
Jezid ibn Muavija ljudi, ali ljudi u kojima jedino čega nema
jesu ljudske vrijednosti. Ljudi oprečni čovjeku. Zato ljubav
prema ljudima zahtijeva pojašnjenje. Humanizam (ljubav
prema ljudima) znači da svaki čovjek koji se okoristi ljudskim vrijednostima zavređuje ljubav, kao i čovjek koji se nije
okoristio potencijalnim ljudskim vrijednostima opet zavređuje ljubav, kako bi se usmjerio ka njima i došao do njih.
Jedan savršen čovjek voli i čovjeka koji ne posjeduje ljudske
vrijednosti, ali ne da mu zbog te ljubavi želi samo napuniti
stomak. Želi da ga spasi i da mu omogući okorištavanje ljudskim vrijednostima. U tom smislu Božiji Poslanik, s.a.v.a.,
milost je svim svjetovima i milost je svim ljudima obuhvatajući i vjernike i nevjernike.
Ovo što smo naveli bilo je mjerilo moralnosti i uvidjeli
smo da ovo mjerilo nije potpuno. Ne negiramo ga u potpunosti, ali nije cjelovito mjerilo. Jedan dio zbilje sadržan je u
njemu, a ne čitava zbilja.

Stav islamskih filozofa –
volja je izvor morala
O pitanju mjerila ljudskog morala postoji i drugi stav, koji
treba malo pojasniti, a to je stav koji drži da je volja mjerilo
moralnosti. Ako moj način izražavanja bude potežak, trudit
ću se dati više pojašnjenja. Poznato je da se svaka životinja
kreće voljom. Poželi da ode i ide. Čovjek se, kao i svaka životinja, kreće svojom voljom. Ali ovo mišljenje je pogrešno.
56

Ono što postoji kod životinja je sklonost i želja. I u čovjeku
postoji niz sklonosti i želja, ali u njemu postoji i nešto što se
zove volja koja ne postoji u životinji. Volja prati razum i ide
ukorak s njim. Gdje postoji razum, postoji i volja. Gdje nema
razuma, nema ni volje. Čovjek se može kretati voljom, ali
ponekad se ne kreće voljom već željom. Životinje se uvijek
kreću željom.

Razlika između želje i volje
Kakva je razlika između želje i volje? Sklonost i želja privlačne su sile u čovjeku koje ga vuku prema nekoj stvari u
vanjskom svijetu. Čovjek je gladan. Hrana je postavljena
na sto. On osjeća želju ili sklonost prema hrani. Znači da u
čovjeku postoji snaga koja ga vuče prema hrani, ili kao da
postoji snaga u hrani koja privlači čovjeka sebi. Sklonost i
želja privlačne su sile koje postoje između čovjeka i vanjskog
faktora koji vuče čovjeka ka tom vanjskom objektu. Kada čovjek ili životinja ogladne, u njima se javi želja za hranom,
kada ožedne, javi se želja za vodom. Tjelesni porivi su želje
za suprotnim spolom. Odmaranje je, također, želja. Želja je
privlačnost poput sile gravitacije; kada se javi, vuče čovjeka
ka toj stvari u vanjskom svijetu. Majčinski osjećaji također su
želja. Čak su i uzvišene ljudske emocije želja. Kao kada, naprimjer, čovjek sretne nekog kome je potrebna pomoć, u sebi
osjeti da mu treba pomoći. Dakle, u čovjeku se javlja želja da
pomogne drugome.
Međutim, volja je vezana za unutrašnjost, a ne za spoljašnjost. To nije veza između čovjeka i vanjskog svijeta, već suprotno. Čovjek, nakon što razmisli o nekim stvarima, nakon
što ih sagleda, razmišlja o posljedicama koje će uslijediti, odmjerava i svojim razumom vaga koristi i štete koje će imati,
57

dolazi do zaključka i procjenjuje da je bolje jedno a ne drugo.
Tek tada namjerava ono što mu razum nalaže da uradi, a ne
ono na što ga vuče njegova želja. U velikom broju slučajeva, ako ne u svim, ono što razum smatra dobrim a čovjek
namjerava učiniti, u skladu s onim što mu razum nalaže, u
suprotnosti je sa željom koju osjeća u sebi. Pretpostavite da
je neko ko je na dijeti sjeo za sofru na kojoj je postavljena izvrsna hrana. Želja ga vuče da proba ukusnu hranu, ali on to
sagledava u cijelosti i razmišlja kako će se negativno odraziti
na njega ako pojede tu hranu. Suprotno svojoj želji odlučuje
da ne jede. Navest ćemo još jedan sličan primjer. Čovjeku
je odvratno da konzumira lijek. Ne samo da nema želje za
lijekom već u njemu postoji nešto potpuno oprečno želji.
Ali, kada sagleda cijelu stvar, uvidi da je dobro po njega da
uzima lijek. Uprkos tome što mu je mrsko i što nema želje
za tim, odlučuje da uzima lijek. Volja znači stavljanje pod
kontrolu svih želja duše i antiželja, kao što su, naprimjer,
omraženost ili strah. Strah, za razliku od želje, čovjeka tjera
na bijeg. Ali volja se nekad suprotstavlja i bori sa strahom.
Govori mu: ostani postojan i ustrajan. To zovemo hrabrošću.
Prema tome, volja je snaga u čovjeku koja sve želje i antiželje, sve privlačnosti i odbojnosti, sve strahove i zebnje
stavlja pod kontrolu i ne dopušta da jedna želja ili antiželja
odvuku čovjeka na jednu stranu. Volja se obraća razumu na
sljedeći način: o, razume, dođi, sjedi i presaberi se. Vidi u
cjelini šta je bolje za sreću i dobrobit. Šta god da je bolje reci,
a provedba toga je na meni.
U skladu s ovim mišljenjem moralno djelo je ono koje
nije rezultat prevladavanja jedne želje, čak i ako se radi o
želji koja se zove osjećaj ljubavi, a nije produkt ni antiželje.
Naprimjer, ako biste, poput jedne prisiljene osobe, potpali pod utjecaj osjećaja ljubavi, to se ne bi ubrajalo u moral.
Naprimjer, nađete se u situaciji da vas odjedanput zaboli u
duši, izgubite kontrolu i učinite nešto. Pitaju vas zašto ste to
58

uradili. Vi odgovorite: zaboljelo me u duši. Ovo je čovjekova
slabost. Ako bi osjećaj ljubavi bio u vlasti razuma i volje, na
jednom mjestu razum bi nalagao da slijedi ličnu želju, a na
drugom da ne slijedi. Ista stvar je i s drugim željama. Gladan sam i potrebna mi je hrana. Za mene je dobro da jedem.
Volja dopušta želji da djeluje. Jedem iz želje i u određenim
granicama. Ostalo je još nekoliko zalogaja i volja kaže da
je dosta. Ako pojedeš više od ovoga, stvorit će ti probleme.
Iako imaš želju da jedeš, nemoj. Više ne jedem. Isto tako je
i s osjećajem ljubavi prema drugim ljudima. Koliko je samo
slučajeva kada emocije sude na jedan način, a volja i razum
na drugi. Emocije diraju čovjeka u dušu, dok volja i razum
sagledavaju i promišljaju dalje i dublje.
Jedan kur’anski ajet i jedan Sadijev stih govore o ovome.
Kur’anski ajet govori o bludniku i bludnici:

ِ ‫الزيِان فَاجلِ ُدوا ُك َّل و‬
َّ ‫الزانِيَةُ َو‬
َّ
ٌ‫اح ٍد ِّم�نْ ُه َما ِمئَةَ َج ْل َد ٍة َو اَل تَأْ ُخ ْذ ُكم بهِِ َما َرأْفَة‬
ْ
َ
ِ
ِ
ِ
ِ
ِ
ِ
ِ
ِ
ِ
َّ
َّ
ِ
ٌ‫يِف دي ِن الله إن ُكنتُ ْم �تُْؤمنُو َن بالله َو الْ�يَْوم آْالخر َو لْيَ ْش َه ْد َع َذا�بَُه َما طَائ َفة‬
ِِ
‫ني‬
َ ‫ِّم َن الْ ُم ْؤمن‬
Bludnicu i bludnika izbičujte sa stotinu udara biča, svakog
od njih, i neka vas pri vršenju Allahovih propisa ne obuzima
prema njima nikakvo sažaljenje, ako u Allaha i u onaj svijet
vjerujete, i neka kažnjavanju njihovu jedna skupina vjernika prisustvuje!9

Dakle, kaže se kaznite bludnika i bludnicu, bičujte ih i
neka skupina vjernika prisustvuje i gleda ovaj prizor. Međutim, Kur’an je svjestan da kada treba kazniti jednog prijestupnika, mnoge će to zaboljeti u duši. Reći će: Dobro bi
bilo kada bi odustali od kazne. Ovo je trenutačni osjećaj. Ne
razmišljaju da, ako bi se svaki zločinac oslobodio, uslijedio
9

En-Nûr (24), 2.

59

bi zločin za zločinom. Emocije kažu: nemoj kažnjavati. Razum i dobrobit kažu: kazni. Iako se ovdje radi o emocijama
koje se odnose na ljubav prema drugima, a ne o emocijama
koje su vezane za ljubav prema sebi, treba znati da emocije
ne razumiju logiku. Emocije su sažalijevanje. Hvataju čovjeka za ruku i govore: nemoj to raditi. Razum i dobrobit ovdje
nastupaju grubo i kažu: ne razumiješ. Ti vidiš samo ono što
je blizu i ne vidiš daleko. Da možeš daleko vidjeti kao i blizu,
ne bi tako sudio. Kur’an Časni kaže:

ٌ‫َواَل تَأْ ُخ ْذ ُكم بهِِ َما َرأْفَة‬

I neka vas ne obuzima prema njima nikakvo sažaljenje.10

Nemojte da vas savlada sažaljenje kada su u pitanju Božije
kazne koje doprinose sveopćem dobru svih ljudi.
Smilovat se tigru zuba oštrih,
nepravda je prema ovcama nemoćnim.
Izvrsno je ovo rekao Sadi Širazi. Smilovati se tigru ne
uzevši u obzir logiku, dobrobit, razum i volju emocionalna
je stvar. Zamislimo tigra koji je pojeo naše ovce. Trebamo li
ga kazniti ili pustiti? Ako budemo kratkovidni i samo gledali tigra, smilovat ćemo mu se i pustiti ga. Ali, ako budemo
dalekovidni, kaznit ćemo ga. Da u svijetu nema drugog bića
osim tigra, ovakva emocija bila bi ispravna. Ali, ako otvorimo oči i pogledamo s druge strane, vidjet ćemo da je naša
samilost prema tigru jednaka okrutnosti prema stotinama
ovaca. Emocije ne shvataju da samilost na ovom mjestu povlači za sobom druge okrutnosti. Razum i dobrobit su ti koji
sagledavaju i uzimaju u obzir sve strane i koji uviđaju okrutnosti koje će uslijediti nakon samilosti.
En-Nûr (24), 2.

10

60

Sličan primjer je i s kritikama koje se upućuju na račun
kažnjavanja kradljivaca. Kažu da je odsijecanje ruke kradljivcu okrutnost i da se ne uklapa u humanost i ljubav prema
ljudima. Ako kradljivac i ukrade, nemojmo mu sjeći ruku.
Pustimo ga da živi, poslije ćemo ga odgojiti! To su odgoji
čijih smo rezultata svjedoci u svijetu. Nije tako. Mi smo te
rezultate vidjeli i stalno ih gledamo. Ako bi se provodio zakon, sjekle bi se ruke kradljivcima do određenog trenutka.
Kada se odsiječe ruka jednom kradljivcu, to će uništiti sjeme
lopovluka. Danas vidimo kakvi se sve zločini i ubistva čine
zbog krađe! Znači, sama krađa za sobom je povlačila i povlači
ubistva ljudi i mnoge druge zločine.
Ova škola mišljenja kaže da mjerilo moralnosti nisu emocije, već razum i volja. Emocije trebaju raditi svoj posao pod
naredbom razuma i volje jer u suprotnom, ako pustimo
emocije da pod imenom morala rade svoj posao, uradit će
djela koja su oprečna moralu. U moralu na koji se mnogo
oslanjaju islamski filozofi postoji jedna stvar, a to je da je savršeni moral onaj koji je ustanovljen na snazi razuma i snazi
volje, a da sve individualne želje i posebne vrste sklonosti
budu pod njihovom kontrolom. U skladu s ovim mišljenjem
istinski moralni heroj je osoba čijim bićem upravljaju razum
i volja. Postoje, također, mnoge emocije koje nisu individualne, ali one su izvori u čovjekovom biću koji se uz nadzor
razuma i volje otvaraju na svom mjestu. Prema tome, ovako
savršeni ljudi ponekad učine djela koja su na vrhuncu emocionalne nježnosti i blagosti. Kada čovjek vidi njihov duh
na djelu, vidi da su nježniji od cvijeta i blaži od povjetarca.
Međutim, istog tog čovjeka vidite na drugom mjestu s grubošću i oštrinom kakvu nema ni planina. Na jednom mjestu
vidimo čovjeka kako ubija stotinu ljudi i pritom mu se srce
nimalo ne uznemiri. Dok na drugom mjestu vidjevši i najmanji prizor tako se zatrese da se ne može kontrolirati. Zar
Ali ibn Ebi Talib nije bio takav? Ako bi čovjek bio samo pod
61

utjecajem svojih emocija, s obzirom na to da emocije ne posjeduju logiku i da su slijepe, trebao bi u svim situacijama da
nastupa tako. Ali kada se vrelo emocionalnosti stavi na raspolaganje razumu i volji, njegova će duša na jednom mjestu
pokazati ovakvu suptilnost, blagost i veličinu, a na drugom
mjestu ćete ga vidjeti na vrhuncu oštrine i grubosti gdje mu
se srce nimalo ne uzdrma.
Po ovom mišljenju moral podrazumijeva vladavinu razuma i volje nad čovjekovim bićem, tako da sve želje i sklonosti
(uključujući i individualne i društvene) budu u nadležnosti
razuma i volje. Prema tome, moral se u ovoj školi mišljenja
vraća na vladavinu razuma i volje. Ovo što sam naveo riječi
su i stav islamskih filozofa i ne kažem da je to stav islama,
iz jednostavnog razloga što je mišljenje islama jedna stvar,
a islamskih filozofa druga. Nije nužno da su islamski filozofi u iznošenju svojih mišljenja uvijek mogli u potpunosti
iskazati islamska pitanja. U najmanju ruku, moguće je da su
rekli dio zbilje, ali ja ne govorim u ime islama.
U nastavku ćemo ukratko reći i treće mišljenje.

Mišljenje o tome da je savjest
izvorište morala
Mišljenje o savjesti ne smatra da moralnost leži u emocionalnosti, kao što se smatra u hinduističkom i kršćanskom
moralu, niti u razumu i volji kako to govore filozofi, već
oni moral smatraju nadahnućima savjesti. Sigurno ste mnogo puta čuli riječ savjest. Jedna skupina ljudi vjeruje da je
Uzvišeni Gospodar u čovjekovu nutrinu položio snagu koja
se razlikuje od razuma i emocija. To je snaga koja čovjeka
definira i nadahnjuje mu njegovu dužnost i obavezu. Znači
da zapovijeda čovjeku iz njegove unutrašnjosti i govori mu:
62

uradi ovako, a ne uradi onako. Ova snaga nije povezana s
razumom. Razum je više stečena stvar, dok se ovdje radi o
urođenoj snazi. Uzvišeni Gospodar svakog je čovjeka stvorio s jednom savješću i ona ga nadahnjuje u slučaju velikog
broja stvari, ne baš svih. Savjest čovjeka nadahnjuje na one
radnje koje nazivamo moralnim. Govori mu: ovaj posao uradi, a onaj ne. Moralno djelo je ono koje crpi nadahnuće iz
savjesti. Prirodno djelo je ono koje nema veze sa savješću.
Povezano je s čovjekovom prirodom kao što su jelo, piće i
ostale slične radnje. Međutim, moralno djelo nema veze s
prirodom čovjekovom, već s njegovom savješću. Povezano
je s naredbom koju čovjek dobiva iz svoje nutrine.

Kur’anski stav u vezi sa savješću
Kur’an Časni nije ostao nijem u vezi s tim da čovjek posjeduje čitav niz fitretskih, odnosno nepatvorenih primordijalnih
nadahnuća. U mubarek suri Eš-Šems Uzvišeni Gospodar kaže:

ِ ‫َّم‬
‫اها َو الْ َق َم ِر إِ َذا �تَلاَ َها َو ال�نََّها ِر إِ َذا َجلاَّ َها َو اللَّْي ِل إِ َذا‬
ُ ‫س َو‬
َ ‫ض َح‬
ْ ‫َو الش‬
ٍ ‫اها َو �نَْف‬
ِ ‫اها َو أْال َْر‬
‫س َو َما َس َّو َاها‬
َّ ‫اها َو‬
َ ‫ض َو َما طَ َح‬
َ َ‫الس َماء َو َما �بَن‬
َ ‫�يَ ْغ َش‬
‫فَأ هَْلََم َها فُ ُج َورَها َو �تَْق َو َاها‬

Tako Mi Sunca i svjetlosti njegove, i Mjeseca kad ga prati
ustopice, i dana kad ga očituje, i noći kada ga zakrije, i neba,
i Onoga Koji ga sazda, i Zemlje, i Onoga Koji je ravnom
učini, i duše, i Onoga Koji je stvori, pa je nadahnu da znade
šta zlo joj je a šta dobro je.11

Posljednja zakletva je ta da se Bog kune čovjekovom dušom i njenom uravnoteženošću kojoj je Uzvišeni Gospodar
Eš-Šems (91), 1-8.

11

63

nadahnuo i dobro i zlo. Šta je sve razvratno, šta je ružno, šta
ne treba raditi, a šta je takvaluk i čistota i treba se obavljati.
Kada je objavljen sljedeći kur’anski ajet:

‫َو �تََع َاونُواْ َعلَى الْ ِّرب َو ال�تَّْق َوى َو الَ �تََع َاونُواْ َعلَى ا ِإل مِْث َو الْعُ ْد َو ِان‬

U dobročinstvu i bogobojaznosti vi se pomažite, a u grijehu i
neprijateljstvu vi ne sudjelujte12, došao je Poslaniku čovjek po
imenu Vâbese i rekao: “O, Božiji Poslaniče, imam pitanje.”
Božiji Poslanik, s.a.v.a., odgovorio mu je: “Hoćeš li da
kažem šta je tvoje pitanje?”
“Izvolite”, reče Vâbese.
Božiji Poslanik, s.a.v.a., reče: “Došao si da ti pojasnim šta
je dobročinstvo i bogobojaznost kao i grijeh i neprijateljstvo.”
Vâbese reče: “Da, o, Božiji Poslaniče, upravo zbog toga
sam došao.”
Prenosi se da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., sastavio svoja tri
prsta, stavio ih na Vâbesove grudi i rekao:

ِ ‫ اِس�ت ْف‬،‫ك‬
ِ ِ َ ‫ت �ق ْلب‬
ِ ِ ‫يا واب‬
‫ك‬
َ َ‫ت �قَْلب‬
ََ
َ َ ‫صه! ا ْس�تَْف‬
َ ْ َ َ‫ ا ْس�تَْفت �قَْلب‬،‫ك‬

“O, Vâbese, pitaj srce svoje, pitaj srce svoje, pitaj srce svoje.”13
To znači da postavi navedeno pitanje samome sebi. Gospodar je ovu spoznaju spustio u srce svakog čovjeka u obliku nadahnuća. Ovaj događaj je Rumi pretočio u stihove.
Sljedeći kur’anski ajet koji govori o ovome je sedamdeset
treći ajet sure El-Enbijâ’ koji glasi:

ِ ِ ِ
ِ ‫ال�ير‬
‫ات‬
َْ َْ‫َوأ َْو َح�يْنَا إلَْيه ْم ف ْع َل خ‬

I Mi smo smo im nadahnuli dobra djela.14
El-Mâ’ide (5), 2.
Muhadždžetu-l-bejda, sv. 1, str. 58.
14
El-Enbijâ’ (21), 73.
12
13

64

U tefsiru El-Mizân dato je jako lijepo pojašnjenje koje glasi:
U ovom ajetu nije rečeno:

ِ ‫ال�ير‬
ِ ِ ِ
‫ات‬
َْ َْ‫َوأ َْو َح�يْنَا إلَْيه ْم اَن ا�فَْعلُوا خ‬

I Mi smo im objavili da čine dobra djela.

Da je objavljeno na takav način, to bi bila obična objava i
to u značenju Mi smo im to naložili da čine dobra djela. Međutim, Uzvišeni Gospodar kaže:

I Mi smo im nadahnuli dobra djela.

ِ ِ ِ
ِ ‫ال�ير‬
‫ات‬
َْ َْ‫َوأ َْو َح�يْنَا إلَْيه ْم ف ْع َل خ‬

To znači da im je objavljeno i nadahnuto sâmo djelo.

Kantovo stajalište o moralu
U svijetu postoje osobe, kako na Istoku tako i na Zapadu
(na našem islamskom Istoku bilo ih je mnogo, a i na neislamskom Istoku i Zapadu) koje vjeruju da u čovjeku postoji neovisna savjest koju mu je podario Uzvišeni. Jedan od
njih bio je i Immanuel Kant, poznati njemački filozof, kojeg
smatraju jednim od najvećih svjetskih filozofa i drže da je u
pogledu svoje nadarenosti bio na Aristotelovoj i Platonovoj
razini. On je izvanredan filozof. Kant ima knjigu koja se bavi
spekulativnim umom i knjigu koja se bavi djelatnim umom.
U raspravi vezanoj za djelatni um polemizirao je o moralu,
o korijenima morala i filozofiji etike. Najvažnije rasprave vezane su za praktičnu mudrost i praktični moral. Ovaj čovjek
je u svojoj filozofiji vjerovao da je moralno djelo ono koje
čovjek preuzme iz svoje savjesti kao obavezu. Moralno djelo
65

je ono za koje savjest kaže: Uradi!, a čovjek ga izvršava bez
pogovora, ali ne zbog nekog cilja i namjere, već isključivo zbog
pokoravanja naredbe savjesti. Prema tome, moralno djelo je
djelo koje je produkt naredbe savjesti. Kant ima mnogo toga
rečenog u vezi s čovjekovom unutrašnjošću i savješću. Također, ima jednu rečenicu koju ili je sam oporučio da mu napišu
na grob, ili je stavljena po odabiru drugih, ali je izvanredna
rečenica koja glasi:
“Dvije su stvari koje izazivaju zapanjenost u čovjeku:
jedna je zvjezdano nebo nad nama, a druga moralni zakoni
u nama.”
U principu, ova škola mišljenja smatra da je moral čovjekova urođena (fitretska) savjest koju je Uzvišeni Gospodar podario svakom čovjeku. U psihologiji postoji obimna rasprava o
savjesti ili ljudskim savjestima, ili, rečeno riječima koje su prikladne našim stavovima, o stvarima koje su vezane za ljudski
fitret u smislu šta sve leži u čovjekovoj nepatvorenoj prirodi.
Raspravlja se o četiri stvari. Jedna je čovjekova savjest u vezi s
osjećajem traganja za istinom ili savjest vezana za znanje. Voli
li čovjek znanje zbog samog znanja, tj. je li zahvaljujući fitretu
i instinktu stvoren kao biće željno istraživanja? Drugo pitanje
je pitanje moralne savjesti, tj. je li čovjek zahvaljujući fitretu
stvoren kao dobročinitelj? Je li mu podarena savjest koja ga
poziva na činjenje dobra? Treće pitanje tiče se savjesti ljepote.
Da li svaki čovjek, zahvaljujući svojoj savjesti i svome fitretu,
prepoznaje lijepo i da li je zahvaljujući njima stvoren kao biće
koje žudi za ljepotom? Četvrto pitanje vezano je za savjest
obožavanja, tj. vjersku savjest. Je li svaki čovjek, zahvaljujući
fitretu i posebnom načinu stvaranja, biće koje mora da obožava, biće koje traga za Gospodarom, biće koje voli Gospodara i
biće koje ima potrebu da obožava svoga Gospodara? Kant se
više oslanja na pitanje moralne savjesti.
Stoga, u skladu s ovim mišljenjem, moral čine izričite i
nepromjenjive naredbe koje čovjeku nalaže njegova savjest.
66

Ako ga upitate zašto se ljudi žrtvuju, reći će da je to naredba
savjesti i nema mjesta pitanju niti treba dokaz za to. Savjest
je naredila. Zašto ljudi vole spoznaju istine? Odgovor je da
je želja za spoznajom istine nadahnuće savjesti. Zašto ljudi
više uživaju u oprostu nego u osveti i umjesto osvete praštaju? Reći će da je to naredba savjesti. Zašto je ljudima teže
podnijeti poniženje nego pogubljenje? Opet će reći da je to
naredba savjesti i da nema ništa drugo osim toga.

67

Četvrto predavanje

TEORIJA O SAVJESTI KAO ISHODIŠTU MORALA

ٍ ‫َو �نَْف‬
‫س َو َما َس َّو َاها فَأ هَْلََم َها فُ ُج َورَها َو �تَْق َو َاها‬

Tako mi duše i Onoga Koji je stvori, pa je nadahnu da znade
šta zlo joj je a šta dobro je.1

U našoj raspravi došli smo do stava da je savjest izvor
morala, stava onih koji smatraju da se izvor moralnih djela,
razmišljanja i odluka kod čovjeka nalazi u savjesti. Imajući u vidu da je ovo mišljenje prezentirao jedan od najvećih
svjetskih filozofa, a i pored toga sâmo mišljenje je vrijedno
pažnje, ne treba ga površno izložiti, ali ga treba podvrgnuti
kritici – potvrditi ili opovrgnuti.

Jesu li svi sadržaji čovjekovog uma
preuzeti iz iskustva? (Prvi uvod)
Ovo mišljenje ustanovljeno je na drugom mišljenju koje
je zastupao sâm Kant i još neki filozofi. U pojašnjenju tog
stava možemo reći da se u svijetu raspravlja o pitanju jesu li
sav sadržaj čovjekovog uma, misaoni kapital i savjest preuzeti iz čovjekovog iskustva i osjećaja. Znači, jesu li sve misli,
razmišljanja i osjećaji koji postoje u čovjeku u nekom obliku postojali na samom početku, onda kada je došao na Ovaj
Eš-Šems (91), 7-8.

1

68

svijet, i sve što čovjek stječe isključivo je putem osjetila (vida,
sluha, dodira, okusa i mirisa), ili je postojao niz pravila u
čovjekovom umu od samog početka? Neki su vjerovali, a
neki vjeruju i sada, da u čovjekovom umu ne postoji ništa što
prethodno nije postojalo u njegovom osjetilu. Sav čovjekov
umni i misaoni sadržaj ulazi u um upravo kroz vrata osjetila
i ne postoji ništa osim toga. S njihovog gledišta čovjekov um
je poput skladišta koji je na početku potpuno prazan i puni
se pomoću ovih pet vrata, ili više njih, ako imamo više osjetila. Sve što postoji u ovom napunjenom skladištu ušlo je na
jedna od ovih vrata i ono što nije ušlo na ova vrata uopće ne
postoji.
Drugo mišljenje zastupaju osobe koje kažu da se ono što
postoji u skladištu čovjekovog uma dijeli na dva dijela. Jedan dio ušao je kroz ova vrata na ulaze osjetila (vida, sluha, okusa, mirisa, dodira), a drugi dio postojao je otprije, što
znači da postoji u našem umu i prije osjetila. Kant je odabrao
ovo drugo mišljenje i vjerovao je u zbilje koje su postojale
prije iskustva.

Spekulativni i djelatni um (Drugi uvod)
Sljedeća stvar o kojoj su odavno govorili naši učenjaci
jeste da čovjekov um ima dva oblika: jedan je spekulativni, a drugi djelatni. Ili, drugim riječima, propisi čovjekovog
uma dijele se na dva dijela: spekulativne i djelatne. Jedan
dio umnih čovjekovih djelatnosti jeste percepcija postojećih
stvari i to se naziva spekulativnim umom. Drugi dio vezan
je za percepciju stvari koje trebamo uraditi, percepcija “moranja”, što se naziva djelatnim umom. Cijela Kantova filozofija svodi se na kritiku spekulativnog i djelatnog uma. Kant
razmatra šta može učiniti spekulativni, a šta djelatni um. Na
69

kraju dolazi do zaključka da spekulativni um ne može baš
mnogo učiniti. Većinu stvari obavlja djelatni um i tim putem
Kant dolazi do pitanja savjesti. Ovo je bio drugi uvod.

Propisi o savjesti
s Kantovog stajališta (Treći uvod)
Kant kaže da je savjest ili djelatni um sačinjen od niza
propisa koji su postojali otprije, što znači da ih čovjek nije
stekao osjetilima ili iskustvom, već čine dio čovjekove suštine i prirode. Naprimjer, naredba da čovjek govori istinu i da
ne laže naredba je koju izdaje savjest prije nego što čovjek
stekne iskustvo govorenjem istine ili laži i prije nego vidi
njihove posljedice. Savjest nalaže čovjeku da govori istinu i
da ne laže. Prema tome, naredbe koje daje savjest naredbe su
koje su postojale otprije i položene su u čovjekovoj nepatvorenoj prirodi. Jednostavnim jezikom rečeno – urođene su.
Nemaju veze s osjetilom i iskustvom. Upravo zato moralne
naredbe ne obaziru se na rezultate djela jer su one same po
sebi temelj. Naprimjer, mi kažemo nekome da govori istinu, pa potom argumentiramo: jer ako čovjek bude govorio
istinu, ljudi će imati povjerenje u njega, neće zastraniti, uživat će ugled. Navodimo posljedice i koristi istinitog govora.
Isto tako kažemo: “Ne laži”, i potom nabrajamo loše posljedice laži. Kant kaže da se moralne savjesti ne tiču rezultati
i ono što će uslijediti nakon tog djela. To je apsolutna naredba. Drugim riječima, razum se bavi pitanjem čovjekove
dobrobiti. Neispravno je da donosimo argument u prilog
moralnih pitanja pa da kažemo: o, ljudi, budite povjerljivi
zbog toga i toga i potom navodimo učinke, dobrobiti i koristi povjerljivosti. O, ljudi, nemojte da pronevjerite i potom
navodimo loše učinke pronevjere. O, ljudi, budite pravedni
70

i potom nabrajamo pozitivne učinke pravednosti. Nemojte
nanositi nepravdu i potom navodimo loše tragove koje donosi nepravda. Kažu da je ovo pogrešno. Razum je taj koji
slijedi dobrobiti. Budući da razum uvijek ide za dobrobiti,
propisi su mu uvjetovani. Znači, uvijek izdaje naredbu zbog
neke dobrobiti. U nekim slučajevima vidimo da te dobrobiti
nema. Kada nestane dobrobiti, i razum se povlači i prestaje izdavati naredbe. Naprimjer, razum kaže potrudi se da
budeš povjerljiv zbog određenog dobra. Ali, ako se desi da
negdje nema tog dobra, razum će reći da se više ne treba
truditi biti povjerljiv. Ili kaže: govori istinu zbog određene
dobrobiti. Negdje nema te dobrobiti, pa se kaže da ne treba
više govoriti istinu. Ovdje je mjesto izgovaranja laži. Kant
kaže da razlog što učitelji morala dopuštaju da se ponekad
postupa suprotno moralnim načelima jeste taj što nisu htjeli
da se nadahnjuju iz savjesti. Htjeli su da im razum naloži
šta će raditi. Razum je taj koji traga za dobrobiti. Savjest ne
shvata te stvari. Savjest kaže reci istinu. Apsolutna, bezuvjetna presuda bez ikakvih ograničenja. Ne tiču je se učinci i
rezultati djela. Kaže: reci istinu pa čak i da uzrokuje štetne
rezultate po tebe i ne slaži čak i kad bi ti laž mogla donijeti
veliku korist. U principu, savjest se ne bavi ovakvim stvarima, već samo nalaže da se istina govori po svaku cijenu i da
se nikada ne laže.
U ašičkom srcu bolnom – koga ima u tom srcu?
Dok ja šutim, srcem kavga i jauci odjekuju!2
Bog je u našu nutrinu postavio takvu snagu koja nam naređuje i iznutra nameće moralne naredbe i obaveze. Drugim
riječima, čovjek je došao na Ovaj svijet sa svojom obavezom.
Drugi kažu da je čovjek došao na Ovaj svijet s potencijalom
2

Hafiz, Divân, gazel 24, preveo Bećir Džaka, Naučnoistraživački institut
“Ibn Sina”, Sarajevo 2009.

71

da primi obavezu, sposoban da poslije prihvati obavezu.
Kant tvrdi da je čovjek došao na Ovaj svijet zajedno sa svojom obavezom. Njegove obaveze bile su uz njega.3 Čovjek je
došao na Ovaj svijet zajedno sa svojom obavezom, znači da
je dio obaveza postavljen u njegovu nutrinu. Postoji snaga u
čovjeku koja mu redovno izdaje te naredbe.

Grižnja savjesti
Kant će reći: jeste li ikad osjetili gorčinu shvatanja pogreške?
Nema ni jedne osobe koja nije uradila neko djelo oprečno
moralu, a da poslije sama nije osjetila njegovu gorčinu.
Čovjek ogovara i dok ogovara prijatno mu je. Sličan je osobi
koja dok se svađa i prepire toliko je zaokupljena da ne osjeti ranjavanje svoga tijela. Ali kada svađa utihne i vrati se u
obično stanje, tek tada osjeti bol. Sve dok je čovjek u nekom
obliku ushićenja on ogovara i uživa, poput užitka kojeg osjeća
gladan čovjek, dok, kako stoji u Kur’anu Časnom, jede mrtvo
tijelo svoga brata. Ali, čim se to stanje otkloni, u njemu se
javlja osjećaj odvratnost prema samome sebi. On osjeća da
mu se gadi na sebe. Želi da sebe odvoji od sebe. Sebe kori
i grdi. Danas ovo stanje nazivaju grižnja savjesti i ono je
stvarno zbiljski osjećaj. Većina zločinaca, ako nikako onda
bar na nekolika trenutaka, osjećaju grižnju savjesti.4 Većina
njih ovisna je o nizu stvari koje zaokupljaju čovjeka na vrlo
intenzivan način. Oni su ovisnici o nizu narkotika, kao što su
opijum, heroin, alkohol, kocka, ili o nekim drugim vrstama
izuzetno jake zabave koja odvlači u zastranjenje. Čovjek to
radi da bi pobjegao od sebe. Osjeća da, ako ostane nasamo sa
Naravno, Kant ovdje ne misli na obaveze koje nisu preuzete iz savjesti,
već na jedan dio obaveza. On govori samo o moralnim obavezama.
4
Ne kažem svi zbog toga što nemam takve statističke podatke.
3

72

sobom, mučit će samoga sebe. Kao da je njegova nutrina prepuna zmija i škorpija koje ga stalno ujedaju. Isto kao što čovjeku koji jeca od jakih bolova ubrizgavaju morfij kako ne bi
osjećao bol, tako i za ovakvim zabavama, opojnim sredstvima i kockanjem većinom posežu zločinci i razvratnici kako
bi pobjegli od sebe. Kakva je ovo nesreća i zašto se čovjek
tako oblikuje da se ne može osamiti?! I suprotno, zašto ljudi
koji čine dobro, koji su bogobojazni, koji su moralni, oni koji
slušaju i pokoravaju se glasu svoje savjesti bježe od svega
što ih odvlači od njih samih i žele da budu sami sa sobom i
da razmišljaju? To je zbog toga što je njihova nutrina uistinu
zdravija od onog što ih okružuje. Onaj čija je nutrina poput
zoološkog vrta gdje su puštene razne vrste divljači bježi od
sebe i traži opijum i drogu, dok čovjek koji čini dobro postupa suprotno. Dželaluddin Rumi to kaže ovako:
Jednom ostani sam i zaboravi na stvorenja,
Uroni u misli do guše.5
Ukratko, on kaže da je razlog zbog kojeg se čovjek ne
može osamiti to što je izgubio zbiljskog sebe. Kako to oni
kažu, ne mogu ni na tren ostati sa svojom savješću jer im ona
kaže: Zašto si to uradio?! Nisi trebao tako postupati.
Kant se pita otkud ta gorčina shvatanja pogreške i otkud
grižnja savjesti. Da u čovjeku nema ovakve snage koja nalaže i izdaje naredbe, čovjek bi bio zadovoljan svojim djelima
ili, u najmanju ruku, ne bi imao unutrašnju uznemirenost.
Bio bi uznemiravan samo izvana. Ali, čovjek stalno osjeća
uznemirenost iznutra. On kaže da se to događa stoga što je
to srčana snaga, tj. nije iskustvena. Apsolutna je i nije, kao
presuda razuma, uvjetovana dobrobitima. Općenita je i vrijedi jednako za sve slučajeve. Vrijedi za mene isto onoliko
5

Mevlana Dželaluddin Rumi, Mesnevija.

73

koliko i za vas, a za vas isto koliko i za druge osobe. Također,
ona je prinudna u smislu da se ne može potčiniti. Čovjek
može sebe predati drugima, ali nikad ne može svoju savjest.
Čovjek se može predati jednom silniku ili lošem djelu, ali
je savjest takva da se nikada neće predati. Savjest najvećih
zločinaca svijeta nije spremna da se preda tim zločinima, tj.
da kaže: vrlo dobro, uradio si dobro djelo. Savjest ustrajava
na svojoj presudi. Kao neko ko naređuje dobro čovjeku i odvraća ga od zla i nikakva snaga ga ne može pokoriti. Savjest
iz unutrašnjosti naređuje dobro čovjeku i odvraća ga od zla.
Upravo ovdje leži tajna ludila mnogih zločinaca koji su počinili gnusne zločine. Nakon što se vrate sebi, toliko bivaju
uznemireni da ih to dovodi do ludila. Historija je prepuna
ovakvih primjera. Prema tome, gorčina shvatanja pogreške
dokaz je da čovjek posjeduje ovakvu savjest.

Moralna savjest i sreća
Kant kaže: ova savjest, tj. moralna savjest čovjeka poziva
ka savršenstvu a ne sreći. Sreća je jedna stvar, a savršenstvo
druga. Kant poznaje samo jedno dobro. On kaže da u cijelom svijetu postoji jedno dobro, a to je dobra volja. Dobra
volja znači da se bude apsolutno pokoran naspram zapovijedi savjesti. Sada kada čovjek mora biti apsolutno potčinjen
naredbi savjesti mora izvršavati njenu naredbu i apsolutno
joj biti predan. Budući da se moralna savjest ne obazire na
rezultat i posljedice djela, nalaže da se djelo uradi bez obzira na to hoće li ono imati koristi i hoće li priuštiti užitak
čovjeku ili ne, hoće li donijeti radost ili muku. Dakle, nema
ništa s čovjekovom srećom jer sreća, u krajnjem, znači ugodnost. Međutim, nije svaki užitak i ugodnost. Užitak koji
donosi muku nije ugodnost. Sreća podrazumijeva što veću
74

ugodnost u kojoj nema nikakve muke, bilo duševne ili tjelesne, ovosvjetske ili onosvjetske, dok nesreću predstavljaju
muka i bol. Treba sabrati zbir svih boli i muka kao i zbir
svih ugodnosti, uključujući duševne, tjelesne, ovosvjetske i
onosvjetske. Sreća je ono što najviše pruža ugodnost čovjeku. Prema tome, temelj sreće je ugodnost, ali ova savjest ne
bavi se ugodnostima. Nju zanima savršenstvo. Kaže: uradi
to djelo jer je ono samo po sebi savršenstvo. Želi drugima
sreću jer je u tome tvoje savršenstvo. Ovdje Kant pravi razliku između savršenstva i sreće i ovo razmišljanje je rašireno
od njegovog vremena do danas. Tako Evropljani kažu da je
sreća jedna stvar, a savršenstvo druga.

Je li savršenstvo nešto drugo osim sreće?
U islamskoj filozofiji raspravlja se o savršenstvu i sreći. Ibn
Sina u knjizi Išârât razmatrao je ovu temu, kao što su i neki
drugi mislioci u svojim knjigama. Oni vjeruju da se sreća ne
može razdvojiti od savršenstva, kao ni savršenstvo od sreće.
Svako savršenstvo vrsta je sreće. To ćemo poslije pojasniti.
Međutim, Kant pravi razliku između ove dvije stvari i potom
kaže da je vrlo teško napraviti razliku između obaveze, kako
to on kaže, i ljepote. Teško je odvojiti moral od sreće, a svi filozofi smatraju da moral i sreća prate jedno drugo. Naprimjer,
Farabi koji mnogo raspravlja o sreći i koji je napisao nekoliko knjiga o tome, a jedna od njih zove se Stjecanje sreće, vidi
moral i sreću sjedinjene. Po mišljenju nekih drugih velikana
etike, kao što su Mulla Mehdi Narâqi, autor knjige Džame‘u
se‘âde, i Mulla Ahmed Narâqi, autor knjige Mirâdžu se‘âde –
čije knjige govore o etici – sreća (blaženstvo) stup je morala.
Međutim, Kant kaže da se moral (etika) ne bavi pitanjem sreće (blaženstva), već se bavi savršenstvom. Poslije prigovara
75

sâm sebi pa kaže: ako pretpostavimo da treba odvojiti moral
od sreće, otežat će se mnoge stvari u vezi s moralom. Jedan
moralan čovjek koji je siguran da se udaljava od sreće mora
prihvatiti naredbu svog moralnog osjećaja, a to je izuzetno
teško. Međutim, jedini put uzdizanja u nebeski svijet upravo
je taj da čovjek odabere put savršenstva, a ne put sreće.
Ovdje se može uputiti jasan prigovor Kantu, a on glasi:
ti govoriš o uzdizanju u nebeski svijet. Biva li čovjek, kada
stigne u uzvišeni nebeski svijet, sretan ili nesretan? Uzdiže
li savršenstvo kojim čovjek dospijeva do Svijeta Melekuta
do sreće ili do nesreće? Primoran je da kaže do sreće. Iz toga
nam biva jasno da je sreća o kojoj on govori osjetilna sreća,
tj. ovosvjetska materijalna ugodnost jer, u suprotnom, nemoguće je sreću odvojiti od savršenstva. Isto kako što je to
rekao i Ibn Sina i njemu slični sreća i savršenstvo su nerazdvojivi. Kant na kraju života nije mogao odvojiti ove dvije
stvari. Da bismo opravdali njegove stavove, moramo reći da
je on pod pojmom sreća mislio na ono što su naši učenjaci u
prošlosti nazivali osjetilna sreća. I oni su smatrali da postoje
dvije sreće: osjetilna i neosjetilna.

Savjest i dokazivanje slobodne
čovjekove volje
Kao što smo rekli, temelj Kantove filozofije čini moralna
savjest. Koliko god da je Kant istraživao polje spekulativnog uma, tj. ono što zovemo filozofija i teozofija, na kraju je
došao do sumnje, što znači da nije došao ni do čega. Međutim, kada je došao na polje morala, činilo mu se da je da je
tu otkrio ključ svih stvari, odnosno da je otkrio ključ vjere,
slobode i slobodne volje, opstanka i vječnosti duše, proživljenja te dokazivanja postojanja Boga. On kaže: ako želimo
76

spekulativnim umom, znači upravo onim što danas zovemo
filozofijom, dokazati da čovjek posjeduje slobodnu volju i da
ima slobodu, to nije izvodivo. Spekulativni um će na kraju
doći do konstatacije da čovjek nema slobodne volje i da je
primorano biće, odnosno determinirano. Ali, putem osjećaja moralnosti, što je stvar nutrine i savjesti i što čovjek otkriva izravnim, odnosno neposrednim znanjem, doći će do
konstatacije da je čovjek biće sa slobodnom voljom.6 Nadalje
kaže, ako ovom pitanju pristupimo putem filozofije, na kraju
ćemo doći do konstatacije da je čovjek biće pod prisilom, ali
ako se obratimo svom moralnom osjećaju i savjesti, sebe vidimo kao slobodno biće koje ima slobodu odabira. Slobodu i
slobodnu volju dokazuje unutrašnjim osjećajem i nutrinom.
Ovim nije ništa novo rečeno. Mnogi slobodu volje dokazuju unutrašnjim osjećajem. Pa tako Mevlana pjeva:
To što kažeš da l’ da radim ovo ili ono,
samo je dokaz da si biće slobodno.
Dakle, po Kantovom mišljenju, čovjek je po sudu savjesti
a ne po sudu filozofskih dokaza slobodno biće i ima mogućnost odabira.

Savjest i dokazivanje
opstojnosti i vječnosti duše
Kant upravo na ovaj način dokazuje opstojnost i vječnost
duše. Vi znate da je jedno od važnih pitanja čovječanstva
oduvijek bilo pitanje je li čovjekova duša nakon smrti vječna, opstaje li i biva li u drugom svijetu sretna ili nesretna. Ili,
6

Prisutno znanje znači da čovjek izravno vidi svoju nutrinu; izravno
percipiranje svoje nutrine.

77

pak, čovjekova duša sa smrću nestaje i biva ništavna. Ovo je
jedno od najvažnijih misaonih i filozofskih pitanja u svijetu.
Ako biste danas otišli u tehnološki razvijene dijelove Evrope, opet biste našli da su neki od velikih evropskih filozofa
materijalisti, a neki duhovnjaci7. Kant vjeruje da se filozofskim dokazima ne može dokazati opstojnost i vječnost duše,
ali čovjekova savjest kaže da je duša postojana i vječna. Duša
zauvijek postoji i u drugom svijetu vidi nagradu ili kaznu.
Kant kaže da je dokaz za tu tvrdnju sljedeći.
Čovjekova savjest stalno nalaže čovjeku da govori istinu, da čuva stvari koje su mu povjerene, da bude pošten,
da bude pravedan itd. Čovjek praktično stalno uviđa da
istinoljubivost, povjerenje, pravda, poštenje nužno nemaju
nagradu na ovom svijetu. Također, ove stvari su za čovjeka
sprega i okov koji mu ne dopuštaju da dođe do ovosvjetskih
dobara. Ako čovjek ukloni ove sprege i okove, tj. istinoljubivost, povjerenje, pravdu i sl., bit će uklonjena prepreka s
njegovoga puta i on će biti slobodan.
Svi ljudi osjećaju da ove stvari predstavljaju sprege za
čovjeka i ograničavaju ga. Unatoč tome, čovjekova nutrina
nalaže istinoljubivost, povjerljivost, pravičnost itd. Ona ne
odustaje od svoje naredbe. Zbog čega? Kant kaže da je nemoguće da čovjek u svojoj nutrini ne bude nesvjesno siguran
u dobar ishod ovih stvari u smislu da se one neće zagubiti
i propasti. U dubini savjesti i čovjekovoj nutrini nesvjesno
postoji ovo uvjerenje i vjerovanje. Koliko puta i formalno čovjek kaže da ne zna postoji li uistinu Sudnji dan, proživljenje
i ima li nečega nakon smrti ili nema. Međutim, nesvjesno
u svojoj nutrini vjeruje u te zbilje. Zbog toga čak i ako stotinu puta kaže istinu i vrati mu se lošim, stotinu puta postupa pravedno a vrati mu se nepravdom, stoprvi put neće
Pod duhovnjacima se ovdje misli na one koji vjeruju u zbilju izvan materije pa samim tim i u nematerijalnost duše, nasuprot materijalistima
po kojima sva zbilja završava s materijom. (Op. prev.)

7

78

napustiti istinoljubivost i pravičnost. To je zato što u dubini
duše i u svojoj savjesti, kao i prisutnim znanjem, osjeća da
život nije ograničen samo na ovosvjetski život. Čovjek osjeća da je period koji provodi na Ovom svijetu poput života
jednog embrija i da ga čeka još jedno rađanje.8 Stoga osjećaj
obaveze sadržava u sebi vjerovanje u nagradu, tj. sadržava vjerovanje u vječnost i opstojnost duše. Vjera u vječnost
duše znači osjećaj da sam ja vječan i na drugom svijetu ću
uzeti svoju nagradu. Ovo vjerovanje u sebi sadrži vjerovanje
u Stvoritelja. Vjerovanje u vječnost moga “ja” nužno za sobom povlači vjerovanje u Stvoritelja.
Na osnovu ovoga Kant iz moralne savjesti ne samo da je
izveo moralne propise već je ovo temelj njegove filozofije u
čitavoj metafizici na osnovu kojega dokazuje slobodu čovjeka i mogućnost odabira. Tako dokazuje opstojnost i vječnost
duše i budući svijet. Na taj način dokazuje i postojanje Boga.
Zbog toga kaže:
“U svijetu postoje dvije stvari koje kod čovjeka izazivaju
čuđenje i divljenje i ništa ne može biti ravno njima. Jedna je
zvjezdano nebo nad nama, a druga moralni zakoni u nama.”
To je zato što on vjeruje da u čovjekovoj nutrini ima mnogo
toga i mnoga načela otkrio je zahvaljujući čovjekovoj nutrini.
Ponekad naši učenjaci i arifi ili njihovi naučnici umjesto razuma upotrebljavaju riječ srce, a pod srcem misle na savjest.
Kant kaže: Jean-Jacques Rousseau (Žan Žak Ruso)9 u vezi s
Bogom rekao je sljedeće: “Srce ima logiku koju ne razumiju
čovjekov mozak i um.” Znači, ponekad čovjek nešto osjeća
na osnovu svoje savjesti, a misao to ne može dokučiti. Potom
Kant doslovno ovako kaže.
Jean-Jacques Rousseau (Žan Žak Ruso, 1778-1712) francuski je mislilac i
pisac. “Bio je senzibilan i čovjek od pera. Njegovi govori i njegove riječi
uglavnom se suprotstavljaju općeprihvaćenom vjerovanju i spoljašnjim
propisima razuma, ali su praćeni rječitošću i izuzetnim žarom. Stoga,
iako je pisao prozu, može se smatrati velikim pjesnikom.” (Muhamed
Mu‘in, Farhange farsi, sv. 1, str. 623.)

8

9

79

kaže: “U pravu je bio Ruso.” Također kaže: “U pravu je bio
Pascal (Paskal).”
Prenosi se da je Pascal, koji je bio jedan od evropskih matematičkih genijalaca i općenito bio izuzetno nadaren, rekao:
“Srce za sebe ima dokaze o kojima razum nije obaviješten.” Kant kaže: “Obojica su ispravno rekli. Ovim želi reći
da čovjek, da bi dokazao Boga, ne treba uvijek tragati za racionalnim dokazom. Razum ima svoje dokaze za neke stvari,
ali srce za sebe ima dokaze mimo dokaza razuma. Put srca i
nutrine jedan je put do Boga, a put razuma sasvim drugi put
do Boga. Neko hoće da ide jednim putem, a neko drugim.

Imam Sadikova predaja
Čovjek je došao Imamu Sadiku, mir s njim, i rekao:
“Iz kojeg razloga da povjerujem u postojanje Boga?”
Imam Sadik, mir s njim, pristupio je pitanju analizom
koja se oslanja na savjest i rekao:
“Jesi li ikada imao priliku da sjedneš na brod?”
Ovaj je odgovorio da jest.
Imam ga je potom upitao:
“Je li se ikada dogodilo da je zapuhao jak vjetar i more
se jako uzburkalo, čak do te mjere da je brod bio na ivici
potonuća, tako da su svi uzroci i sredstva spašavanja bila
izgubljena i da si bio izgubio nadu u sve.”
Čovjek je odgovorio da mu se baš takvo što dogodilo.
“Jesi li u tom trenutku” – upitao ga je Imam – “osjetio da
postoji jedna snaga koja ako hoće može da te spasi?”
Čovjek je odgovorio da je osjetio.
“Upravo to je Bog”, reče Imam. Onoga trenutka kada pokidaš vezu sa svim uzrocima i svim sredstvima, htio ne htio,
tvoja ti savjest neće dopustiti da izgubiš nadu jer, zbilja, takvo
80

što postoji u tvojoj savjesti. Kada Božija volja bude usmjerena
na neku stvar, svi uzroci naspram Njegove volje su ništa.
Navedeno je mišljenje o tome da je savjest izvor morala,
a ne emocija, volja ili razum. Oslonac morala jedino je čovjekova savjest. Može li se ovo mišljenje podvrgnuti kritici?

Kritički osvrt na ovo mišljenje

a. Podcjenjivanje filozofije
Iako u ovom mišljenju postoje odlične stvari i suptilna
zapažanja, ono se može podvrgnuti kritici. Upućeno je niz
kritika na ovo mišljenje i to kritika koje su zaista na mjestu.
Sada ćemo ih načelno spomenuti, a moguće je da ćemo poslije dati više pojašnjenja.
Prije svega, po ovom mišljenju više nego što bi trebalo
omalovaženi su plodovi spekulativnog uma ili, kako mi to
kažemo, filozofije. Pogrešno je to što Kant kaže da spekulativnim umom ne možemo dokazati ni jedno od ovih pitanja.
Naprotiv, putem spekulativnog uma, bez želje za poricanjem puta savjesti i djelatnog uma, možemo dokazati i
čovjekovu slobodnu volju, njegovu mogućnost odabira,
vječnost duše i postojanje Boga, a i same moralne naredbe.
Upravo one naredbe koje čovjek nadahnućem preuzima iz
savjesti. Razum, u najmanju ruku, kao neko ko potvrđuje
savjest, potvrđuje i njih. S obzirom na to da je ovo opsežna
rasprava, nećemo ulaziti u nju.

b. Razdvajanje između savršenstva i sreće
Sljedeća zamjerka Kantu je ta da je odvojio savršenstvo
od sreće. To je ogromna greška jer je savršenstvo neodvojivo
od sreće. Svako savršenstvo jedna je vrsta sreće. Međutim,
81

sreća ne znači ograničenost na osjetilne ugodnosti. Kantu
treba reći: vi kažete da čovjek, kada se suprotstavlja svojoj
savjesti, osjeća u njoj jaku gorčinu. To je tačno. Ali kako čovjek, kada se ne pokorava svojoj savjesti, osjeća jaku gorčinu
u njoj, a kad joj se pokorava, ne osjeća radost i užitak i to užitak koji je na višoj razini, mnogo dublji, korjenitiji, suptilniji,
postojaniji i trajniji?!
Prema tome, po Kantovim riječima, ako se čovjek pokori
naredbi savjesti, opet će osjećati gorčinu jer je sâm rekao da
odvaja užitak od sreće. Dakle, to je težak i kompliciran posao.
Ako se pokorimo naredbi savjesti, osjetit ćemo teškoću, obavezu ćemo doživjeti kao nešto teško i zahtjevno, ako se pak
suprotstavimo, opet ćemo još više osjećati teškoću. Prema
tome, bilo da se pokorimo ili ne pokorimo, osjećat ćemo teškoću i muku. Ovo nema smisla i takvo što je nemoguće jer iz
istog razloga iz kojeg čovjek, kada se suprotstavlja naredbi
savjesti, pati i trpi bol, iz tog razloga kada se pokorava glasu
savjesti uranja u jednu vrstu neopisive radosti i razdraganosti.
Radosti i razdraganosti koje se ne mogu riječima iskazati.
Unutrašnjost osobe koja se žrtvuje za druge, nakon što učini požrtvovan čin, rascvjeta se. Osoba koja priželjkuje sebi
muku kako bi drugima bilo ugodno nakon što otrpi teškoće
zarad ugodnosti drugih, zbog istih tih otrpljenih teškoća u
svojoj nutrini osjeća neku vrstu radosti i zadovoljstva. Sličnu
radost ne nalazi i ne osjeća ni u jednom osjetilnom užitku.
Ibn Sina u posljednjem dijelu Išârâta otvorio je poglavlje
Greška je da se užitak ograniči samo na osjetilno. Potom navodi
primjere za duhovne neosjetilne užitke. I u današnjoj psihologiji ovo je izražena tema – da se užitak za čovjeka ne
ograničava samo na osjetilni užitak. Osjetilni užitak je užitak
koji se odnosi na dio tijela i povezan je s vanjskim nadražajima, kao u slučaju hrane koja dolazi u kontakt s površinom
jezika i na živce se prenosi njezin utjecaj. Tako se ostvaruje
osjećaj užitka. Ili drugi užici koje osjećaju čulo mirisa, dodira
82

ili sluha. Međutim, postoji niz užitaka koji se ne odnose na
osjetila, kao što je užitak osjećaja herojskog djela. Kada čovjek
pobijedi i nalazi se iznad svih, tada osjeća neopisiv užitak.
Ovaj osjećaj užitka nema vanjskog osjetilnog uzroka. Čovjek
uživa da bude omiljen među ljudima. Osoba koja osjeća da
je voljena i omiljena u društvu uživa u tom osjećaju omiljenosti. Isto tako jedan učenjak uživa u otkriću neke naučne
zbilje. Ni jedan od ovih užitaka nije ničim potaknut izvana,
iz osjetilnog svijeta.
U vezi s Hâdže Nasiruddinom Tusijem kažu: kada bi
neko pitanje bilo nerješivo za njega, sjedio bi razmišljajući
kako da ga riješi. Na kraju noći kada bi ga riješio, obuzeli bi
ga radost, veselje, ushićenost i sa sobom bi govorio:

ِ ُ‫وك و ابناء الْمل‬
‫وك ِم ْن َه ِذ ِه اللَّ َّذ ِة‬
َ ُ ْ َ ُ ُ‫اَيْ َن الْ َمل‬

“Gdje su sada vladari i sinovi vladara da vide ovu slast.”
Sejjid hudžetul-islam Muhammed Bakir prve bračne noći
uvidio je da ima nešto vremena do odlaska u sobu za mladence. Naprimjer, ostalo je još sat i to vrijeme posvetio je
čitanju. Kada je počeo čitati, to ga je toliko okupiralo da je
potpuno zaboravio da mu je to prva bračna noć. Sjetio se
kada je čuo glas mujezina kako uči sabahski ezan. Nesretna
mlada uznemirila se i pomislila kako sigurno mladoženja
nju uopće i ne želi! Vidio ju je, ali mu se nije dopala. Međutim, Sejjid Muhammed Bakir u toj situaciji zaklinje se ženi
Bogom da je toliko bio uronio u čitanje da je zaboravio da
mu je to prva bračna noć.
Dakle, ovaj užitak je užitak znanja. To nije osjetilni užitak.
Prema tome, ne može se pitanje užitka odvojiti od stvari
koje su vezane za savjest. Naravno da je naučni i filozofski
način dokazivanja kojim se služio Ibn Sina drugačiji. U svakom slučaju, kada čovjek uživa u nečemu, to je dokaz da je
83

njegova nutrina željela doći do nečega i došla je. Uvijek se
užitak javlja usljed stizanja do nečega, dok se bol javlja zbog
nedostizanja savršenstva do kojeg je čovjek trebao doći. Stoga
odvajanje savršenstva od užitka, što je u evropskoj filozofiji
jako rašireno i o čemu se mnogo govori, i postavljanje pitanja
treba li čovjek težiti savršenstvu ili sreći nije ispravno. Svako
savršenstvo, htjeli mi to ili ne, proizvodi u čovjeku jednu vrstu
užitka, čak i kod onoga koji dok traga za savršenstvom i ne
misli da ide za užitkom. Takav čovjek traga za savršenstvom
zbog samog savršenstva, ali stizanje do njega samo po sebi
stvara kod čovjeka užitak. Upravo ovdje Kantovo gledište u
velikoj mjeri biva upitnim.

c. Svi propisi savjesti nisu apsolutni
Sami zapadnjaci zamjerali su Kantu na tome što je propise
savjesti smatrao apsolutnim ustvrdivši da oni nisu apsolutni
u onoj mjeri u kojoj on govori. Ova rasprava bliska je raspravi koju vode naši teolozi i usulijuni10 u poglavlju o propisima razuma i o onome što je lijepo i ružno po sudu razuma.
Oni su uvjereni da su neki propisi apsolutni, i tačno je to
što kažu. Primjer za to je pravda koja je u čovjekovoj duši
apsolutni propis i svi je smatraju dobrom, dok je nepravda
u čovjekovoj duši apsolutni propis i svi je smatraju lošom,
za razliku od istinoljubivosti koja nije apsolutna, već slijedi
svoju filozofiju. Ponekad istinoljubivost gubi svoj smisao i
upravo ta istinoljubivost postaje loša. Kantu su zamjerili i
rekli da vama koji kažete da je istinoljubivost naredba savjesti na apsolutan način i da ona ne razumije šta je dobrobit
postavimo sljedeće pitanje: ako bi nasilna i mentalno poremećena osoba s nožem u ruci išla za nekim bespomoćnikom,
Usulijuni su eksperti vjerskog prava koji se kod izvođenja vjerskih propisa pored predaja koriste i metodologijom fikha (usulom), za razliku
od tradicionalista koji se kod izvođenja vjerskih propisa oslanjaju samo
na predaje bez korištenja metodologije fikha. (Op. prev.)

10

84

kojeg će rasporiti nožem ako ga uhvati, upitala vas znate li
gdje se on nalazi, šta biste joj odgovorili?
Ako prešutite, vas će razderati. Šta ćete odgovoriti? Hoćete
li reći da znate ili da ne znate? Kažete li da ne znate, slagali
ste i to je u suprotnosti sa savješću. Ako kažete da znate, pitat će vas gdje se nalazi. Hoćete li reći? Ako kažete, otići će i
nepravedno ubiti čovjeka. Da li je savjest toliko apsolutna da
će i u jednom takvom slučaju reći: govori istinu i ne gledaj na
posljedice?! Ili možda savjest ovdje ne daje takvu naredbu,
već treba izreći laž za dobrobit drugih?

Laž u svrhu dobrobiti
Nameće se pitanje laži u svrhu dobrobiti kojeg je razmatrao
i naš pjesnik Sadi Šrazi, a koje se tretira i u našem pravu. Je li
bolja laž u svrhu dobrobiti od istine koja proizvodi smutnju?
Bolja je laž koja ima posljedice valjane,
od istine koja rasplamsava plamenove smutnje.
Sadi Širazi kaže da je bolja laž u svrhu dobrobiti od istine
koja proizvodi smutnju. Priča koju spominje pokazuje da je njegovo shvatanje ovoga pitanja bilo ispravno shvatanje. On kaže:
doveli su pred kralja čovjeka koji je nešto skrivio. Kralj
naredi da mu odsijeku glavu. Kada je čovjek izgubio svaku
nadu da će ostati živ, počeo je psovati. Kralj nije dobro čuo
šta govori pa je upitao prisutne: “Šta kaže?”
Vezir reče: “Kaže:

ِ
ِِ
ِ ‫ني َع ِن الن‬
‫َّاس‬
َ ‫ني الْغَْي َظ َو الْ َعاف‬
َ ‫َو الْ َكاظم‬

‘Koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju.’”11
Ali ‘Imrân (3), 34.

11

85

Tu je stajao čovjek koji je nastojao da nađe slabu tačku
kod vezira i da ga udalji s te pozicije kako bi došao na njegovo mjesto. Iskoristi priliku te reče: “Neko poput nas ne
bi trebao pred kraljem govoriti neistinu.” Potom se okrenu
prema veziru i dodade: “On psuje kralju, a ti kažeš da uči
kur’anski ajet.”
Kralj ustade i reče: “Bolja je njegova laž od tvoje istine.”
Naravno, ovu priču Sadi je izmislio kako bi iskazao zbilju, a to je da je laž koja povlači za sobom dobrobit bolja od
istine koja povlači za sobom smutnju. U ovoj priči vezir uz
pomoć laži spašava život, dok onaj drugi svojim istinitim
govorom još više stavlja u opasnost nečiji život.
Je li ispravno da laž u svrhu dobrobiti bude bolja od istine
koja proizvodi smutnju?
Ovdje trebam prvo pojasniti jednu stvar, a to je da postoji
razlika između laži koja ide u prilog dobrobiti i laži kojom
se želi ostvariti korist. Mnogi ljude miješaju ove dvije laži i
ne samo da nesvjesno miješaju već svjesno žele da to rade.
Laž u svrhu dobrobiti je laž koja je izgubila svoj smisao i
poprimila je karakter istinitog govora. Znači, to je laž kojom čovjek spašava neku zbilju. Međutim, laž kojom se želi
ostvariti korist je laž koju čovjek izrekne i time želi ostvariti
neku korist. Postoji razlika između dobrobiti i koristoljublja
i ne trebaju se miješati ta dva pojma. Dobrobit se kreće u
okvirima zbilje. Dobrobit i zbilja dva su brata koja se međusobno ne razdvajaju. Dobrobit znači držati se i imati na umu
zbilju a ne sebe i svoju korist jer je to koristoljublje. Ima ljudi
koji lažu u svoju korist i ako im se ukaže na to odgovaraju:
ovo je laž u svrhu dobrobiti. Ne, to nije dobrobit već laž kao
i sve ostale laži.
Isto kao što je Kant rekao svoj stav na način iz kojeg nužno proizlazi da treba uvijek govoriti istinu bez obzira na posljedice i nikada se ne smije lagati bez obzira na posljedice
(jer je, po njegovim riječima, naredba savjesti apsolutna, a
86

naredba razuma uvjetovana i savjest ne razumije riječi kao
što su: ako, u slučaju da, dobrobit i sl.), isto tako je jedna
skupina (većinom zoroastrijanaca) zamjerila Sadiju na navedenom primjeru rekavši: “Sadi loše podučava.” U eseju
kojeg je napisao jedan naš cijenjeni čovjek stoji: “Nakon što
su Englezi kolonizirali Indiju i nakon što su osnovali škole
uz njihovu potpunu kontrolu, rekli su da se Sadijeva djela ne predaju jer je on loše podučavao. Rekao je da je laž
koja za sobom povlači dobrobit bolja od istine koja za sobom
povlači smutnju i ova djeca će odmalena naučiti da budu
lažovi. Pogledajte kako su samo oni dobri ljudi! Toliko im
duša izgara za narodom Indije da žele da im se djeca tako
dobro odgajaju i da toliko govore istinu da ne izreknu ni laž
u svrhu dobrobiti! Međutim, oni pronicljivi brzo su shvatili
da oni koji su zabranili da se predaju Sadijeva djela nisu to
uradili zbog toga što je on dao lošu poduku, već zato što je u
uvodu Đulistana napisao:
O, Plemeniti, iz Svoje nevidljive riznice
Ti hraniš i vatropoklonika i kršćanina.
Zar možeš uskratiti Svoju darežljivost prijateljima
Ti, Koji i neprijatelju ukazuješ milost?!12
Njihova osnovna zamjerka je da Sadijevi stihovi od samog početka dječije razmišljanje formiraju tako da su nevjernici i kršćani neprijatelji Božiji. Nisu rekli djeci koja prate
nastavu na perzijskom u Indiji nemojte učiti Sadijeva djela
zbog ovog stiha, već su rekli nemojte podučavati Sadijeve
stihove jer daju lošu poduku. Jer je Sadi rekao da je bolja laž
koja za sobom povlači dobrobit od istine koja za sobom povlači smutnju i to će iskvariti vašu djecu odmalena. Sadijeve
Sadi Širazi, Đulistan, preveo Salih A. Trako, El-Kalem, Sarajevo, 1989,
str. 15.

12

87

poduke ne vrijede ništa!” I zoroastrijanci su iz istog razloga
rekli da njegove riječi ne vrijede.
U suštini, veoma je čudno da ovako razmišljaju Kant i
neki drugi. Kako je moguće da čovjek vjeruje u to da istinu
treba govoriti čak i ako je u potpunosti izgubila svoj smisao?! Treba reći istinu koja će biti izvorom zločina u svijetu,
a laž koja će spriječiti zločine u svijetu i koja će spasiti živote
ne treba reći! Sudi li tako savjest?! Ako neko ima iskustva s
istinom i laži, neće reći takvo što. Ponekad neke stvari govore ljudi koji nisu imali iskustva na tom polju. Naprimjer,
upitate li čovjeka koji se u životu nije pridržavao istinitog
govora i uvijek je lagao, može li se, ako dobrobit zahtijeva,
slagati, on će odgovoriti kako nikada ne treba lagati, jer u
svom životu nije izgovorio istinu kako bi poslije vidio da se
zbog istine u nekim slučajevima može proizvesti smutnja.
Ako neko ima iskustva s istinom i laži, neće govoriti takvo
što jer jedna iskrena osoba razumije da nekada istinoljubivost gubi svoj smisao, a nekada laž gubi svoje negativne posljedice. U islamskom pravu i ogovaranje i laž imaju svoje
izuzetke i ispravno je upravo tako.
Poznat je primjer čovjeka koji je kupio pijetla i veoma ga
jeftino platio. Pijetao je bio veoma dobar i vrijedio je mnogo
više od prodajne cijene. Došao je kući i čim je ušao žena ga je
upitala: “Šta to nosiš?”, na šta će on: “Donio sam pijetla.” Ona
reče: “Zar čovjek koji drži do časti donosi pijetla u kuću?!”,
te prekri lice i sakri se da je pijetao ne gleda. Potom reče: “Ja
nikada neću živjeti u kući u kojoj ima muškog roda. Ili ga
nosi iz kuće ili ja neću izlaziti iz ćoška.” Čovjek je odgovorio
da to nema nikakve veze jer pijetao nije ljudsko biće. To se
odnosi samo na čovjeka. Ona je na to uzvratila: “Nije tačno,
osoba koja drži do sebe neće dati čak ni pijetlu u kuću.” Suprug se obveseli i reče: “Hvala Bogu, kako li je samo moja
žena čedna!” Uze pijetla, odnese ga u prodavnicu i zamolio
prodavača da mu vrati novac. Prodavač na to reče: “Zašto
88

to radite? Ovaj pijetao vrijedi mnogo više od te sume novca
i ja sam vam snizio cijenu. Budite sigurni da vas ne lažem.
Sigurno vrijedi više.” Čovjek reče: “Ne, ja neću ovog pijetla.”
Prodavač upita: “Zašto nećete?” “Šta se vas tiče zašto neću”,
odgovori kupac. “Dok ne kažeš razlog, neću ti vratiti pare!”,
reče prodavač. “Vratite mi manje nego što sam dao samo da
završimo”, reče kupac. “Dok ne kažeš razlog, neću ti vratiti
ništa. Reci istinu!”, reče prodavač. Kupac popusti: “Istina je
da je moja žena jako čedna i izbjegava grijeh do te mjere da
nije spremna čak ni pijetla držati u kući!” Prodavač odmah
uze pijetla, vrati pare i reče: “Uzmi ove pare, ali znaj da je
tvoja žena nevaljala žena. Da je ona čedna i da izbjegava grijeh, ne bi govorila to što govori. Tako pričaju one žene koje
uopće nemaju čednosti jer se čedne žene ne pokrivaju i ne
skrivaju od pijetla. Ona ti laže.”

Dvosmislen govor
Primjer čovjeka koji kaže da treba govoriti istinu čak i
kada ona potpuno gubi svoj smisao i kada se zbog nje prolijeva more krvi sličan je ženi koja se pokriva pred pijetlom.
Međutim, islam ovdje kaže još jednu i to veoma značajnu
stvar: kako čovjekova duša ne bi navikla na laž, kada je primorana da je izgovori, treba onemogućiti laži da pristupi
umu. Sve dok budeš imao drugi izlaz, ne možeš postupati
ovako. Kao što sam već rekao, ne smije se miješati laž koja
je u svrhu dobrobiti s laži koja je u svrhu koristi. Islamsko
pravo kaže da se može slagati ondje gdje je zaista dobrobit i
gdje će istina proizvesti mnoge smutnje i nedaće za društvo.
Naprimjer, neprijateljski špijuni traže nezaštićene osobe idući od kuće do kuće. Ako te upitaju gdje se oni nalaze, hoćeš li
kazati ja sam čovjek koji uvijek govori istinu i moram im reći
89

gdje se nalaze? Ako tako postupiš, ti si zločinac a ne istinoljubiv čovjek. Ondje gdje si primoran da zbog dobrobiti a ne
zbog koristoljublja izgovoriš laž, kako ti um ne bi zastranio i
naučio na tu izopačenost u tom trenutku pomisli na jednu a
izgovori sasvim drugu stvar. Naprimjer, ako te upitaju, da li
si ih vidio, ti reci: “Ne, nisam ih vidio”, ali pomisli na nešto
drugo. Dopusti da u tom trenutku mislima prođe nešto drugo. Nemoj um direktno suočiti s lažima da ne bi naučio na
laž. Ovo nazivaju dvosmislen govor.
Zapovjednik vjernih prenosi da je Časni Poslanik, mir s
njima, rekao:

ِ ‫ال يست ِقيم اِميا ُن عب ٍد ح ىَّت يست ِقيم �ق ْلبه و ال يست ِقيم �ق ْلبه ح ىَّت يست ِق‬
ُ‫يم لسانُه‬
َ َ ْ َ َ ُ ُ َ ُ َ ْ َ َ ُ ُ َ َ َ ْ َ َ َْ
ُ َْ َ

“Neće biti ispravno vjerovanje roba sve dok njegovo srce
ne bude ispravno, a srce njegovo neće biti ispravno sve dok
mu jezik ne bude ispravan.”13
Međutim, neki ljudi stalno lažu i to nazivaju dvosmislenim govorom. Lično sam vidio takve ljude. To nije uredu i
mi nemamo ništa s tim. Ja govorim zbilju stvari.
Ovo su bile neke zamjerke na Kantove stavove. Istovremeno u njegovim stavovima ima veoma mnogo ispravnih
elemenata.

Safinetu-l-Bihâr, sv. 2, str. 510; Nehdžu-l-belâga, govor 175, str. 567.

13

90