You are on page 1of 5

HOMONIMIJA

Homonimija nije leksiko-semantiki odnos, nego sluajna formalna podudarnost dviju ili
vie rijei ili dvaju ili vie oblika rijei.
Homonimija je odnos izmeu rijei koje imaju isti oblik i razliita, sa sinkronijskoga aspekta
nepoveziva, znaenja.
Postoji vie vrsta formalne podudarnosti rijei u hrvatskome jeziku i ne radi se u svim tim
sluajevima o homonimiji.
1. Rijei koje se podudaraju u svim gramatikim oblicima u pisanoj i govorenoj
realizaciji jesu potpuni pravi homonimi ili apsolutni homonimi (npr. tlas zbirka
zemljovida i tlas vrsta tkanine, gazla ivotinja i gazla vrsta lirske pjesme,
kzice djeja zarazna bolest i kzice morski raii, vlja ljudsko racionalno
svojstvo i vlja proireni dio eluca u ptica). Jedino se taj odnos smatra
homonimijom.
2. Rijei koje se podudaraju samo u pisanoj realizaciji, a naglasna su im svojstva
drugaija jesu homografi ili istopisnice (npr. lk oruje i lk povre, kpiti dobiti
u vlasnitvo plaanjem i kpiti pribirati, skupljati, klk pritisak na tipku mia i klk
klicanje, kma stranji dio plovila i kma stona hrana). Taj se odnos naziva
homografijom.
3. Rijei koje se podudaraju samo u govorenoj realizaciji, a razliito se piu jesu
homofoni ili istozvunice (npr. Vnja i vnja, vrbk i Vrbk, vnjevac i Vnjevac, vs
i Vs, Nv i nv). Taj se odnos naziva homofonijom ili homotonijom.
4. Rijei koje se podudaraju samo u nekim gramatikim oblicima jesu homomorfi,
homoforme, oblini (gramatiki ili morfoloki) homonimi (npr. nk Gmn m. r.
i Gmn . r.; pr Gmn imenic pra i pra i 3. l. jd. prezenta glagola prati; re
NAVmn imenice ra). Ta se pojava naziva homomorfijom, homoformijom ili
gramatikom (morfolokom ili oblinom) homonimijom.
Uvjeti koje veza leksema mora zadovoljiti da bismo govorili o homonimima:
1. leksemi moraju imati isti fonemski sastav;
2. leksemi moraju imati razliita znaenja;
3. leksemi moraju imati iste prozodijske znaajke;

4. leksemi se moraju jednako pisati;


5. leksemi moraju pripadati istoj vrsti rijei;
6. leksemi moraju imati razliite korijene.
Leksikolozi se uglavnom slau oko prvih etiriju uvjeta, a razilaze se u vezi s pitanjem jesu li
obavezni peti i esti uvjet.
Samardija (1989)1 smatra da pripadnost istoj vrsti rijei nije uvjet za leksiku homonimiju. S
obzirom na to pripadaju li homonimi istoj vrsti rijei, Samardija razlikuje dvije osnovne
skupine homonima:
1) prave homonime koji pripadaju istoj vrsti rijei (npr. knac nit i knac kraj,
pa ispaa i pa turski dostojanstvenik, dosditi postati dosadan i dosditi
dovriti sadnju) i
2) neprave homonime koji pripadaju razliitim vrstama rijei (npr. ks ptica i ks
nagnut; lo dio glave i lo iznad, povrh; mi imati mogunosti i mi
materijalni ostaci iz zemaljskog ivota blaenika i svetaca).
Pravi se homonimi dijele u dvije podskupine:
a) ako se homonimnim parnjacima, koji su promjenjive rijei, podudaraju svi oblici i
sve prozodijske znaajke u deklinaciji ili u konjugaciji, govori se o potpunim
pravim homonimima (npr. la biljka i la 1. prozirno optiko tijelo; 2. dio
oka, mna eksplozivno sredstvo i mna uloak za kemijsku ili tehniku
olovku);
b) ako se homonimni parnjaci, koji su promjenjive rijei, u promjeni djelomino ili
potpuno razlikuju, govori se o nepotpunim (djelominim) pravim homonimima
(npr. knac nit, Nmn knci i knac kraj, Nmn knci; grd naselje, Nmn
grdovi i grd stupanj, Nmn grdi).
Samardija (1989: 7) naposljetku homonime definira ovako:
Homonimi su rijei istog fonemskog sastava i slijeda, jednakih prozodijskih znaajki,
jednake u pisanju i razliita znaenja.
Homonimija u standardnome jeziku
Iz standardnojezine homonimije Samardija iskljuuje odnos standardnojezinoga
leksema i arhaizma (dijalktik arh. koji se odnosi na dijalekt i dijalktik koji se
1

Marko Samardija, Homonimi u hrvatskom knjievnom jeziku, Radovi zavoda za slavensku filologiju 24,
1989, str. 170.

odnosi na dijalektiku, prvod arh. pratnja; procesija i prvod zabava, shrana


arh. pohrana i shrana pogreb, ukop), odnos standardnojezinoga leksema i
dijalektizma/regionalizma/lokalizma (klt kajk. mala kua, koliba, obino u
vinogradu i klt mrzak, proklet; tvar ak., tok. magarac i tvar teret) te odnos
standardnojezinoga leksema i kolokvijalizma/argonizma (kka arg. kokain i
kka malena koko; mrk stanje bez svjetla i mrk odlino, dobro, pohvalno).
Kako nastaju homonimi?
Najee se navode sljedei naini nastanka homonima:
1) raspad polisemije vieznane rijei (depolisemizacija ili homonimizacija), npr.
ksa vlasi na glavi ovjeka, ksa blaga strana brijega ili planine; padina i ksa
orue kojim se kosi trava; jtro prvi dio dana i jtro stara mjera za povrinu
zemljita; ral; nta grafiki znak za glazbeni ton i nta dopis jedne drave
drugoj; knac nit, vlakno i knac zavrni, posljednji trenutak; stlica stolac i
stlica izluevina;
2) preuzimanje stranih leksema, tj. leksiko posuivanje; mogua su dva
sluaja:
a) jedan je homonimni parnjak posuenica, a drugi je domaa rije (npr.
klka klicanje i klka franc. skupina ljudi; ps pojas i ps engl. dugo
dodavanje lopte; pl pola i pl gr. krajnja toka zemaljske osi);
b) oba su homonimna parnjaka posuenice (npr. mt lat. njem. zagasit i
mt perz. tur. zavrni potez u ahu kojim se dobiva partija; t franc.
vodena boja od ai i pigmenata, t franc. u hrvanju kraj borbe, t franc.
kratak sveani glazbeni pozdrav i t njem. kupaoniki ureaj za pranje jakim
mlazevima vode);
3) tvorba rijei; mogua su dva sluaja:
a. homonimi nastaju primarnim (osnovnim) tvorbenim nainom, najee
sufiksalnom ili prefiksalnom tvorbom (npr. knjik 1. koji se odnosi na
konjicu, 2. koji se odnosi na jahanje konja i knjik koji se odnosi na
Konjic; krtk koji se odnosi na Kartagu i krtk koji se odnosi na
kartae; istpiti uiniti to tupim i istpiti ilaniti se);
b. homonimi nastaju sekundarnim (pomonim) tvorbenim nainom, odnosno
konverzijom (npr. rscvali, glag. pridj. radni i rscval, pridjev; zl, pridjev i

zl, imenica; osvjevaji, gl. pril. sadanji i osvjevaj, pridjev); taj nain
nastanka homonima vrlo je problematian2 i spominje ga samo Samardija;
4) glasovne promjene u prolosti (npr. bti postojati i bti tui; dvesti, dovzm
prebaciti vozei i dvesti, dovdm vodei uiniti da tko doe na mjesto o kojem
se govori);
5) podudarnost kratica ili skraenica i punoga oblika leksema (npr. gong
metalna, obino okrugla ploa o koju se udara batom i GONG Graani
organizirano nadgledaju glasanje; fina uglaena; ukusna; precizno tkana i FINA
Financijska agencija; babe mn. od baba i B.a.B.e. Budi aktivna, budi
emancipirana; uskok vojnik, hajduk i USKOK Ured za suzbijanje korupcije i
organiziranog kriminaliteta).
Homonimija se realizira kroz homonimne parove (u homonimnome su odnosu dva
leksema) i homonimne skupove (u homonimnome je odnosu vie od dvaju leksema).
Kako razlikovati homonimiju od polisemije?
Kada se i zato se za dvije formalno jednake rijei tvrdi da su homonimi (dakle dvije
razliite jezine jedinice, dva razliita rjenika unoska), a ne polisemni leksem (dakle
jedna leksika jedinica s vie znaenja)?
Homonimi i kontekst
Homonimija je, kao i svaka druga leksika pojava, umnogome uvjetovana kontekstom.
Homonime semantiki identificiramo upravo u kontekstu.
Homonimni konflikt
Dvoznanost

ili

vieznanost

uzrokovana

homonimijom

ili

komunikacijski

nesporazum izazvan homonimima.


Neki leksemi prelaze u pasivni sloj radi uklanjanja homonimnoga konflikta.
Popunjavanje nastale leksike praznine (Samardija 1989) odvija se na neki od
sljedeih naina:
1) umjesto izgubljene rijei poinje se koristiti njezin sinonim (npr. zreti opaati
vidom gledati);

Parnjaci esto imaju razliita prozodijska obiljeja, pa su primjer homografije, a ne primjer homonimije; imaju
iste korijene i znaenja im se mogu povezati na sinkronijskoj razini.

2) umjesto izgubljene rijei poinje se koristiti tvorenica istoga korijena (npr. zreti
postajati zreo dozrijevati, sazrijevati);
3) umjesto izgubljene rijei poinje se koristiti posuenica (npr. homonimijom
zahvaen leksem pra zamjenjuje se posuenicom plnta ili plnta).
Afiksalna homonimija
Podrazumijeva postojanje homonimnih prefikasa i sufikasa kojima se izvode rijei
razliitih tvorbenih znaenja (npr. u imenicama uiteljica, majica, miica,
spavaica, suica nalaze se razliiti sufiksi -ic-).
Meujezini homonimi ili lani prijatelji
Rijei iz razliitih jezika koje imaju jednak ili vrlo slian fonemski sastav, ali potpuno
razliita znaenja.