HRVATSKA I NOVI SVJETSKI POREDAK (Kako obraniti nacionalnu državu) Knjigu posvećujem članovima udruge i uredništvu internet portala

Nem@cenzure.com
IMPRESUM Vlastita naklada Sva prava pridržana, Copyright Domagoj Margetić Prva hrvatska digitalna knjiga Domagoj Margetić, Antuna Bauera 19, Zagreb, Hrvatska e-mail: domagoj_margetic@yahoo.com web portal: www.domagojmargetic.com Za nakladnika: Domagoj Margetić Urednik: UNRH Recenzent: Ante Roso, general zbora u miru Grafička priprema: Jurica Cicvarić Ilustracija naslovnice: Stiv Cinik Elektroničko umnožavanje: UNRH Zagreb, studeni 2005. ISBN 953-96966-2-3 ------------------------------------------------------CIP – Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica – Zagreb UDK 338.2 (497.5:4-67 EU) (086) 335.02 (497.5) (086) MARGETIĆ, Domagoj Hrvatska i novi svjetski poredak <Elektronička građa> : (kako obraniti Nacionalnu državu) / Domagoj Margetić. – Zagreb : vlast. Nakl., 2005. Zahtjevi sustava: Windows ; Adobe Acrobat Reader 4.0 ili noviji. – Stv. nasl. s nasl. zaslona. ISBN 953 – 96966 – 2 – 3

451125065 --------------------------------------------------------

SADRŽAJ

PREDGOVOR Ante Roso, general zbora u miru: Fenomen hrvatske slobode nitko ne smije dovesti u pitanje ................................................................................................... 5 Ante Roso, general zbora u miru: Integralna koncepcija nove Hrvatske vojske (HV kao interaktivni dinamički mrežni sustav teritorijalne sigurnosti) …………………………….....................................................................………. 8 Dr. Branimir Molak: Stručnjaci u MUP-u izloženi su pravom teroru i stalnim pritiscima ............................................................................................................. 9 SKROMNO, OSOBNO PROMIŠLJANJE GOSPODARSTVA NACIJE (I.) NOVOG PUTA

Načelna misao o gospodarstvu .......................................................................... 15 Gospodarstvo nacije .......................................................................................... 15 Gospodarstvo obitelji ......................................................................................... 16 Gospodarstvo prenošenja znanja ....................................................................... 19 Gospodarstvo stjecanja znanja .......................................................................... 20 Gospodarstvo primjene znanja .......................................................................... 23 Gospodarstvo ljudskih ruku ............................................................................... 25 Gospodarstvo misli ............................................................................................ 29 Nacija mora promišljati o gospodarskom i društvenom razvoju zemlje ........... 30 Devijantan model anacionalne globalizacije ..................................................... 31 Nacija treba biti dijagonala nove globalizacije ................................................. 31 Globalni elementi države nacije ........................................................................ 32 Gospodarsko razvojno-ekonomsko-socijalna strategija Hrvatske (GRESS) .... 36 HRVATSKA I EUROPSKA UNIJA-TKO SE KRIJE IZA DVANAEST ZVJEZDICA EU-a (Projektanti europskog poretka) (II.) ...................... 37 Nadnacionalne institucije euro birokracije ........................................................ 38 Okrugli stol europskih industrijalaca ................................................................. 41 Bilderberg grupa ................................................................................................ 43 Banka za međunarodna poravnanja ................................................................... 45 Odbor za europsku monetarnu uniju ................................................................. 46 Odbor za akciju u Europi ................................................................................... 47 Račanovo preoblikovanje Hrvatske za europski poredak ................................. 49 Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju odraz je interesa europskih poslovnofinancijskih lobija i grupa .................................................................................. 50 Eurokrati nameću Hrvatskoj balkanske integracije ........................................... 51 GLOBALNE STRATEGIJE, OBNOVA I PREOBLIKOVANJE NACIONALNE DRŽAVE (III.) ..................................................................... 52 Svjetska vlada nad vladama ............................................................................... 54

Papirnato zlato ................................................................................................... 55 Tajni memorandum Američkih federalnih rezerva ........................................... 56 Agenti krune ...................................................................................................... 57 DSL-globalni šverc oružjem i tehnologijama za masovno uništenje ................ 62 Soroš sudjelovao u izgradnji globalnog financijskog sustava temeljenog na špekulacijama .................................................................................................... 63 Globalni financijsko-monetarni eksperiment .................................................... 65 Strateški ciljevi ekonomske politike MMF-a .................................................... 66 Globalna moć multinacionalnih korporacija ..................................................... 67 Očuvanje globalne korporacijske moći ............................................................. 68 Standardi reforme nacionalnih bankarskih sustava ........................................... 69 Tajni projekt MMF-a za Hrvatsku ..................................................................... 70 Hrvatska bankarska kriza projektirana u MMF-u i Svjetskoj banci .................. 71 MMF pisao novi zakon o Hrvatskoj narodnoj banci ......................................... 74 Prijetnja manipuliranom inflatornom krizom .................................................... 75 Reforme stečajnog zakona po nalogu Svjetske banke ....................................... 75 Promjene Ustava po nalogu MMF-a ................................................................. 77 Hrvatska vlast provodi politiku i zahtjeve međunarodnih centara financijske moći ................................................................................................................... 78 Potpuna predaja monetarnog i ekonomskog suvereniteta države ...................... 79 MMF stvara nove ekonomske regije ................................................................. 80 Slučaj «Luka Rijeka» ........................................................................................ 82 Slučaj «Hrvatske željeznice» ............................................................................. 85 Lovci na glave i sindrom «odljeva mozgova» ................................................... 89 Manipulirani gospodarski slom ......................................................................... 90 Protokol o nacionalnom sustavnom upravljanju ............................................... 94 Nadzor vlasti uvjet razvoja ................................................................................ 96 Može li Hrvatska stati na čelo država nacija? ................................................... 97 Potrebno je žurno u tajnosti organizirati sustav paralelnog izvršnog upravljanja državom ........................................................................................................... 100 Izrada konkurentne strategije razvoja .............................................................. 100 Nadzor monetarno-financijskog upravljanja zemljom .................................... 102 Strategija gospodarskog optimizma ................................................................ 103 Trebamo izgraditi sustav hrvatskih strategijskih institucija ............................ 104 Zašto se problemi stvarno ne riješavaju? ......................................................... 104 CIA: «Globalni trendovi 2015.» ...................................................................... 105 Mesić-instrument stranih interesa i rezultat našega neznanja ......................... 107 Posljednja faza izgradnje «Novog svjetskog poretka» .................................... 107 Tri od pet najvećih globalnih centara informacijske tehnologije: London, Munchen, Pariz ................................................................................................ 108 Scenariji budućnosti globalizacije ................................................................... 109 Hrvatska treba vladu nacionalne solidarnosti .................................................. 110 Model promjena ............................................................................................... 111 Globalna država već postoji ............................................................................ 115 Nova kategorizacija rada ................................................................................. 117

Institucije virtualne globalne www države ...................................................... 119 Virtualna ekonomija dimenzije misli .............................................................. 120 Čovjek-inteligentna tehnologija virtualnog gospodarstva ............................... 122 Misao-dijagonala suvereniteta osobnosti ........................................................ 123 Kriza financijskog karcinoma .......................................................................... 124 Novi svijet-po čijem modelu? ......................................................................... 126 Projekcija budućnosti međunarodnih odnosa i Novog svjetskog poretka ....... 129 Državu žele pretvoriti u jedno od poduzeća multinacionalnih korporacija i geoekonomskih sila ......................................................................................... 130 Tranzicija Novog svjetskog poretka iz geopolitičkih u geoekonomske interese.............................................................................................................. 131 Zaključci Američke strategije nacionalne sigurnosti u 21. stoljeću ................ 132 Tko i zašto u Hrvatskoj proizvodi uzaludne zastarjele strategije? .................. 133 Opasne formulacije glavnih ciljeva Američke strategije nacionalne sigurnosti .......................................................................................................................... 136 Projektirane globalne nepogode ...................................................................... 137 Opasnosti za nacionalnu sigurnost Hrvatske ................................................... 138 TREĆI PUT ILI GLOBALNA SOROŠIZACIJA (IV.) ............................. 140 Izgradnja globalne politike trećega puta .......................................................... 141 Tony Blair slijedi Soroševe ideje .................................................................... 142 Manipulacija demokracije ili može li se počiniti zločin slobode .................... 145 Ideologija uništenja države nacije ................................................................... 146 Dokidanje Hrvatske kao nacionalne države .................................................... 147 Tajni američki plan «Y2» ................................................................................ 150 Najmoćnija svjetska sila .................................................................................. 151 Kissinger i Soroš .............................................................................................. 152 Istočna Europa kao Sorošev laboratorij ........................................................... 154 Osnovne vrijednosti politike «trećega puta» ................................................... 155 Izgradnja kozmopolitske nacije ....................................................................... 157 Potrebno je promišljati o globalnom pokretu nacionalnih država ................... 158 Američki kongres prozvao Soroša i Američke federalne rezerve zbog kriminalne špekulativne sprege ......................................................................................... 159 Soroša treba zaustaviti u Zagrebu .................................................................... 160 KRATKA KRONOLOGIJA POVIJESTI GLOBALIZACIJE (V.) ........ 160 PRIJEDLOG KLASIFIKACIJE HRVATSKIH NACIONALNIH VRIJEDNOSTI (Dokument donesen na Prvom kongresu o hrvatskim nacionalnim vrijednostima, održanom u lipnju 2003. u Zagrebu, na prijedlog prof.dr. Zvonimira Radića) (VI.) ............................................................................... 169 Prva klasifikacijska razina ............................................................................... 170

Druga klasifikacijska razina ............................................................................ 170 Demografske hrvatske nacionalne vrijednosti ................................................. 170 Odgojno-obrazovne hrvatske nacionalne vrijednosti ...................................... 171 Jezične hrvatske nacionalne vrijednosti .......................................................... 171 Vjerske hrvatske nacionalne vrijednosti .......................................................... 171 Umjetničke hrvatske nacionalne vrijednosti ................................................... 172 Znanstvene hrvatske nacionalne vrijednosti .................................................... 172 Ekonomsko-socijalne hrvatske nacionalne vrijednosti ................................... 172 Zdravstveno-športske hrvatske nacionalne vrijednosti ................................... 173 Predjelno-kopnene hrvatske nacionalne vrijednosti ........................................ 173 Predjelno-morske hrvatske nacionalne vrijednosti .......................................... 173 Ekološke hrvatske nacionalne vrijednosti ....................................................... 174 Bio-tehnološke hrvatske nacionalne vrijednosti .............................................. 174 Tehničko-tehnološke hrvatske nacionalne vrijednosti .................................... 175 Tehnologijske hrvatske nacionalne vrijednosti ............................................... 175 Geopolitičke hrvatske nacionalne vrijednosti ................................................. 176 Obrambene hrvatske nacionalne vrijednosti ................................................... 176 PREDGOVOR FENOMEN HRVATSKE SLOBODE NITKO NE SMIJE DOVESTI U PITANJE Suvremena Europa, u političkom, ekonomsko, društvenom, državnom, vojnom, geopolitičkom i geostrateškom, te geoekonomskom smislu, nije smogla snage tijekom prošlih dvadesetak godina pristupiti ozbiljno rješavanju nacionalnih pitanja na tlu Europe, u širem smislu. Hrvatski je narod, hrvatska nacija, svi građani Hrvatske, u revolucionarnom, državotvornom procesu, prionuo toj povijesnoj zadaći, svjestan poruke prvog hrvatskog predsjednika kako je «državnost nacija ključ mira u Europi». Tu dalekovidnu poruku Tuđman je uputio još osamdesetih godina prošlog stoljeća. U stvaranju preduvjeta za mir Hrvati i Hrvatska našli su se sami i ostvarili ideju hrvatske slobode. Europa se nije niti usudila pomisliti na rješavanje problema nacionalnih pitanja u cijeloj Jugoistočnoj Europi. Odlaskom prvog hrvatskog predsjednika u Hrvatskoj je razvidan nedostatak vizije, nerazumijevanje prostora i vremena, te konteksta političkih procesa u kojima se nalazi Hrvatska i koji su joj ponovno nametnuti, hrvatska politička i vladajuća elita jednostavno ne razumije koje su realne projekcije u prostoru. Hrvatski Domovinski rat je zadnja revolucija na tlu Europe u 20. stoljeću. Ona je potaknula na razmišljanje veliki broj ljudi, ali i one dobro pozicionirane eurobirokrate, skrivene moćnike u europskim institucijama, ali i institucijama globalnog poretka, te multinacionalnih korporacija, koji su se već početkom

hrvatskog osamostaljivanja počeli boriti za ekonomski i financijski plijen u Hrvatskoj. Nekompetentni ljudi koji u vrijeme stvaranja hrvatske države nisu bili ni blizu državotvornoga procesa danas tumače procese i vode ih, naravno na krivi način, jer je cjelokupnost tih procesa i fenomena hrvatske pobjede i hrvatske slobode njima potpuno nerazumljiva. Vulgarizacija cijelog procesa u koju se upustila zakonodavna, izvršna, sudska vlast, na čelu s predsjednikom Republike jednostavno je nedopustiva. Proces je izgubio legitimitet, a zakonitost se temelji na zakonodavstvu usvojenom po diktatu međunarodnih organizacija, nadnacionalnih institucija i organizacija. Potrebno je naći integralnu formu i odgovor na sporna pitanja i iznaći izlaz iz nacionalne krize u koju nas je gurnula nekompetentna politika i izdajnička vlast, te stara politička elita iz vremena komunističkog jednoumlja. Mi smo slobodan i suveren narod. Mi smo cijenu slobode platili. To je cijena slobode: skoro 16 tisuća mrtvih, 2750 sela i gradova razorenih i razrušenih, na stotine tisuća ljudi protjeranih i prognanih iz svojih domova. Agresija koju je Hrvatska pretrpila je nešto specifično. Kroz cijelu europsku povijest nije se na ovako malom prostoru nigdje doživio ovakav intenzitet mržnje, uništavanja, ubijanja, razaranja. Europa je taj proces promatrala sa strane, prešutnim dopuštanjem slamanja hrvatske neovisnosti i gušenja započetog državotvornog procesa. Zato nitko nema pravo suditi hrvatskoj revoluciji! U tom je smislu cjelokupni redoslijed vrijednosti poremećen, a danas u Hrvatskoj procese vode oni koji ih ne razumiju, oni koji ne poznaju fenomen Hrvatske Slobode. Hrvatskoj revoluciji, koja je dovela do Hrvatske Slobode, kao niti jednoj revoluciji na svijetu, ne može se suditi. To je bila revolucija koja je imala jedan ranversirani smjer, ne kao tradicionalne revolucije. Prvo je proglašena država, pa je branjena i tako dalje. Znači, bez obzira na formu revolucionarnog procesa, ona je rezultirala hrvatskom državom, hrvatskom narodnom slobodom, znači i primjenom onih prava za koja se narod zalagao i borio. Vulgarizacija tih vrijednosti je jako opasna za nas i u tome je problem načina obnašanja vlasti trenutne političke elite. Ciljano se ide na dekompoziciju tih osnovnih elemenata naše revolucije. Posljedice mogu biti doista katastrofalne. Europska unija, hrvatska Vlada, Hrvatski sabor, predsjednik Republike Hrvatske nemaju legitimitet niti zakonske ovlasti dovesti u pitanje državotvorni proces osamostaljivanja Hrvatske, kao niti Hrvatsku Slobodu i Hrvatsku Neovisnost. Postoji jedna realnost. 864 ljudi u cijeloj hrvatskoj politici i na pozicijama moći, stalno se izmjenjuje. Bilo tako zvani lijevi ili tako zvani desni. Nema Hrvatska

još definiranu ni lijevicu ni desnicu, jer politička kultura političko-financijske elite još nije dosegnula tu razinu. Nema niti ekonomske kulture, što je uzročno posljedično povezano sa ranije rečenim. Ostale su stare navike, stare veze, stare kadrovske instalacije, stari ljudi, stare strukture, stare organizacije i institucije, stara monopartistička kultura. Znači, 864 čovjeka danas vode Hrvatsku na onaj stari način koji je nezamisliv i nedopustiv. Ništa se drugo ne mijenja, osim proizvodnje promidžbe i propagande. Trebamo ljude koji će razumjeti što je naš narod. Još se nismo riješili starih, boljševičkih, centralističkih metoda pristupa bilo kojem problemu u društvu i državi. Problem je i u tome što je danas mandat u rukama ljudi koji se ponašaju na vrlo primitivan način kao da je država njihov feudalni posjed, a ne vlasništvo hrvatskoga naroda. Vlast ništa ne smije raditi bez opće konzultacije nacije. U Europsku uniju možemo ući tek kada hrvatski narod kaže «da» i kada ekonomski ojačamo i budemo ravnopravni partneri drugima. Onda se tek može razmišljati o ozbiljnom pristupu. Nema bez opće konzultacije hrvatskoga naroda nikakvog političkog pomaka ni promjena u prostoru. U ime naroda ne može govoriti nitko doli njega samoga kada odlučuje o samome sebi. Mi imamo pravo na referendum o važnim i strateškim nacionalnim pitanjima. Moramo se prihvatiti posla i sami sebi dokazati da možemo unijeti nove promjene u društvo i da možemo promijeniti svoj osobni moral. Hrvatska revolucija, hrvatski državotvorni proces još nije dovršen. Nemoguće je taj proces zamisliti samo jednim događajem ili sklopom događaja, možemo ga smatrati završenim tek tada kada je osiguran prosperitet Domovini i ljudima. Znači, prostoru i ljudima koji žive na tom prostoru. Tek tada možemo reći kako je jedna integralna faza hrvatske revolucije dovršena. Republiku Hrvatsku moramo zaštititi od raznih avantura kojima je izlaže politička i financijska elita. Republika Hrvatska nije ničiji feudalni posjed. Naša politika snosi cjelovitu odgovornost, i tako zvani lijevi i tako zvani desni. Jedni su izdali državu, drugi naciju. Dok su se hrvatski vojnici bavili obranom i stvaranjem hrvatske države, oni su se bavili pretvorbom, stjecanjem dobara i izgradnjom političkih karijera. Narod, nacija i država ne smiju se dirati! Dolazi vrijeme za veliku reviziju u Hrvatskoj. To je spontani proces koji ne ovisi o volji političke elite. To je proces koji će ih zauvijek pomesti sa pozicija moći koje zauzimaju posljednjih dvadeset i pet godina. Sada je vrijeme za polaganje računa. Hrvatska revolucija i državotvorni proces ulaze u svoju završnu fazu: obrane kontinuiteta državnosti i provedbe smjene generacija i odlaska stare političke elite. Ante Roso, general zbora u miru

INTEGRALNA KONCEPCIJA NOVE HRVATSKE VOJSKE (HV kao interaktivni dinamički mrežni sustav teritorijalne sigurnosti) Integralno sigurnosno zahvaćanje trodimenzionalnog prostora te od njega nerazdvojne četvrte dimenzije vremena ukratko nazivamo Kulturom mira, Vojskom ili Sustavom teritorijalne sigurnosti - Nova hrvatska vojska morat ce predstavljati upravo takav dinamicki sigurnosni sustav, mrežno ustrojen po principima horizonta/nog procesuiranja informacija u realnom vremenu te zbog toga biti ustrojena prema nacelima organizacijskih ekspertnih sustava. Tehnološki i informacijski radikalno izmijenjeno sigurnosno okruženje sve više će od hrvatskog sustava obrane zahtjevati primjenu novog, multidisciplinarnog, mjerljivog vojnog znanja. Sustavi kontraobavještajne prevencije, te obavjesšajne analize i planiranja predstavljaju već danas temeljne stupove svakog suvremenog sustava Teritorijalne sigurnosti u globalnom okruženju pa će tako morati i hrvatskog, dok će civilni sustavi edukacije i javnoga zdravstva u budućnosti sve više dobivati na obrambeno-sigurnosnoj težini i društvenoj vrijednosti te se u konačnici pretvoriti u ekspertne integralne stupove svakog sustava Nacionalne sigumosti. Tripartitnost suvremenog dinamičkog vojno-obrambenog sustava sastoji se od optimalno uravnoteženog odnosa administrativno-upravnog dijela, djelatnoaktivne komponente te civilnih struktura Teritorijalne sigumosti. S obzirom na sve veću ulogu žena i mladih ljudi u suvremenim dinamičkim oblicima svake nacionalne obrane koja se danas sve više odvija u znanstveno-tehnološki proizvedenom multimedijalnom okolišu te simbolički oblikovanoj stvamosti umjetne inteligencije, nezaobilazna je činjenica da se već danas pomalo brišu nekada čvrste granice izmedu vojnog i civilnog sektora te se u slučaju održivih naroda, nacija i država radi o dugorocnoj programskoj izgradnji integralne Kulture mira na nacionalnoj, regionalnoj i globalnoj razini kao jedinom primjerenom sustavu održivog upravljanja vlastitim teritorijem kako iznutra tako i izvan njega samoga. Iz navedenog slijedi da se suvremena obrambena moć temelji na vojnosigumosnom sustavu koji se nezaustavljivo pretvara od intenzivnog potrošača društvenih dobara u dinamički sustav proizvodnje novih vrijednosti temeljem očuvanja (integritet) integralnih vrijednosti vlastitoga prostora (identitet) u širem smislu. Stoga je danas za Republiku Hrvatsku otvoreno pitanje Hrvatske vojske te sigumosnog sustava općenito, u stvarnosti zaista temeljno pitanje opstanka i održivoga razvoja integralne hrvatske kulture, a nikako tek ljuta rana nacionalnog sustava proizvodnje socijalnih slucajeva te galopirajuće općedruštvene nebrige za temeljne nacionalne vrijednosti.

U smislu zaključka ponoviti ćemo ono što je u stvari istinski početak i stvama podloga svakoga sustava teritorijalne sigurnosti te vojno-obrambene moći svake održive države, pa će tako biti i sa Hrvatskom: permanentno metaratovanje u virtualnom prostoru isključiva je garancija izgradnje Kulture permanentnoga mira u realnom vremenu - onaj tko to na našim prostorima ne razumije a bavi se ovim stvarima, vrlo brzo iskustveno spozna da je u suvremenim dinamičkim uvjetima permanentno nestabilnog okruženja sama izgradnja i očuvanje mira integralno velika i vrlo skupa obrambeno-ratna operacija širih razmjera i gotovo uvijek temeljno vojno pitanje svakog suvremenog naroda, nacije i države, u interesu održive izgradnje istinskog civilnog društva i modeme građanske nacionalne države. Ante Roso, general zbora u miru STRUČNJACI U MUP-u IZLOŽENI SU PRAVOM TERORU I STALNIM PRITISCIMA Uvodna napomena (Domagoj Margetić) Ovaj tekst objavilo je «Novo hrvatsko slovo», kao analizu stručnjaka za sigurnost dr. Branimira Molaka o stanju u hrvatskom Ministarstvu unutarnjih poslova. Nakon objave ovog teksta, iako je za to dao ranije suglasnost putem emaila dr. Molak prekinuo je suradnju i objavljivanje tekstova u NHS-u. Ovaj tekst uvrstio sam u knjigu kao svjedočenje insajdera koji je izravno u državnom sustavu o tomu na koji način se sustav raspada pod pritiskom globalizacijskih i europskih uvjeta i «strukturalnih reforma», ako nacija nema vlastite vizije o državi i njezinu vođenju. Nakon pisma ministru MUP-a Lučinu 26.2.2000. u kojem sam ga upozorio o potrebi ponovne uspostave sustava za slučaj izvanrednih stanja i najblaže rečeno neobičnim zbivanjima kojima su u MUP-u izloženi najkvalificiranije osobe branitelji nije bilo odgovora. Odgovorom ne mogu smatrati činjenicu što mi je ubrzo nakon pisma isključen telefon u radnoj sobi (i tako to kroz razdoblje dulje od dvije godine). Stoga je napisan tekst Talibani u MUP-u. Nakon natječaja Račanove Vlade od 17.9.2001. za članove jednog tijela uprave za pitanja energetike od Vlade nisam dobio odgovor, pa i na nekoliko upita i činjenica o tome iznesenih u medijima. Stoga je nastao tekst Kako Vlada vlada. Oba teksta su kao prilozi (uz još neke druge upućeni 14.2.2002. predsjedniku Sabora Zlatku Tomčiću, koji je vrlo brzo odgovorio da ih je uputio dalje (Odboru za nacionalnu sigurnost i obranu….), no od tada niti od Tomčića niti od predsjednice odbora (Đurđa Adlešić) nisam dobio nikakav odgovor – osim što mi je telefonom rekla da će to rješavati neki pododbor, a stanje u MUP-u je ostalo nepromijenjeno.

Spomenutim ne činjenjem i postupcima prekršeni su članci Ustava RH. Član 44 Ustava RH kaže da svaki državljanin RH ima pravo, pod jednakim uvjetima sudjelovati u obavljanju javnih poslova i biti primljen u javne službe. Član 54 Ustava RH kaže da svatko ima pravo na rad i slobodu rada. Svatko slobodno bira poziv i zaposlenje i svakome je pod jednakim uvjetima dostupno radno mjesto i dužnost. Član 68 Ustava RH kaže da se jamči sloboda znanstvenog, kulturnog i umjetničkog stvaralaštva. Država potiče i pomaže razvitak znanosti, kulture i umjetnosti. Član 45 Ustava kaže da svatko ima pravo slati predstavke i pritužbe, davati prijedloge državnim i drugim javnim tijelima i dobiti na njih odgovor. Teror kojem su izloženi stručnjaci, znanstvenici – branitelji u MUP-u prelazi sve razine izdržljivosti. Brojnim smo se pismima obraćali čelnicima MUP-a, ali niti na jedno nismo dobili odgovor. Talibani u MUP-u bezgranično se šegače sa ljudima najviših obrazovnih (dr. i mr. znanosti) i znanstvenih stupnjeva u MUPu – braniteljima prisiljavajući ih protiv svih zakonskih normi (prilog 3 dopis Ministarstva prosvjete i sporta) i na daljnje školovanje na tečajevima organiziranim u Učiteljskoj školi po istom programu za kuhare kao i za doktore znanosti znanosti. Iste osobe koje su srušile 1994. godine sustav zaštite i spašavanja u tajnosti su pripremile smiješan i tragičan zakon o zaštiti i spašavanju koji proguravaju kroz proceduru prihvaćanja da bi u biti onemogućili ponovnu izgradnju sustava. Pripremaju besmislenu masovnu vježbu (“kroćenje zmaja”) za tisuću turista u Splitu na račun proračuna u vrijeme kada velik broj stanovnika Hrvatske nema niti što jesti. Molim da Sabor odmah zaustavi teror talibana u MUP-u, a također dok se ne ispita što se u MUP-u zbiva (u tu svrhu dostavit ćemo vam svu potrebnu dokumentaciju) da se stavi izvan procedure donošenje tajno pripremanog talibanskog “Zakona o zaštiti i spašavanju”. Ako mi do kraja veljače ne javite imate li volje i jeste li u mogućnosti da nešto promijenite biti ćemo prisiljeni o svemu obavijestiti javnost i međunarodne organizacije. U ovo gluho, glupo doba puno terorizma svih vrsta, od fizičkih, državnih, antidržavnih, preko onih kojekakvih malih bogova, pa do onih «informacijskih», borba protiv takvih pojava ne bi imala smisla da se ne zna da je u ljudskoj povijesti bilo i bit će i ubuduće duha i putova izlazaka iz kriza. Vjerojatno će se to dogoditi prije, ili kasnije i u Hrvatskoj.

Početkom prosinca boravio sam na poziv i trošak SAD (boravak i put) na najvažnijem znanstvenom skupu o rizicima u svijetu “Risk Analysis in an Interconnected World” na sjeveru pacifičke obale SAD u Seattlu – jedini sa «zapadnog» Balkana (kako ga naši političari vole nazivati), koji se ponajviše bavio pitanjima sigurnosti. No to ne bi bilo ništa posebno da na tom skupu nisam morao boraviti tajeći to od onih koji vladaju Hrvatskom («talibani» u MUP-u), kao što sam to morao i za vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku (Washington 1991, San Diego, New York 1992, Baltimore 1994), boreći se za slobodnu Hrvatsku, a od istih tih koji su i tada mislili da je Hrvatska samo njihova. Proganjanje znanstvenika, intelektualaca pogotovo ako su bili branitelji u Hrvatskoj je u punom zamahu. Nisu "problem" samo generali. U Hrvatskoj, očito ništa više nije normalno. I ono što se zbiva u nekim našim sredinama s punim pravom moglo bi se nazvati fašizmom, no ni taj nije "normalan" - crn, nego je obojen nekim drugim političkim bojama. Važne institucije države potpuno su izvan kontrole društva. Od privatizacije MUP-a u 1994. godini, kada je srušen sustav zaštite i spašavanja stanovnika izgrađivan u Domovinskom ratu intelektualci – znanstvenici sa najvišim stupnjem obrazovanja i branitelji od početka Domovinskog rata sistematski su šikanirani. Moje iskustvo očito je: - pet godina kućnog pritvora (za pisanje knjiga o sustavu koje zatim nisu htjeli objaviti – nisu niti odgovorili na traženja «Školske knjige» premda su dogovorili sufinanciranje) na koje su me «osudili» rušitelji sustava u sprezi s prijašnjom vlasti, - pokrenuli su protiv mene i izgubili disciplinski postupak jer nisam «dovoljno brzo preuzeo spomenicu Domovinskog rata» - i učinili mnogo toga drugog (između ostalog, fizički me napali u prostorijama MUP-a, odspojili upravljač na automobilu, odredili neprimjereno malenu plaću – glasnogovornica MUP-a, navodno sa završenom školom učenika u privredi ima oko tri puta veću plaću od doktora i magistara znanosti – branitelja od početka rata koji su izgradili sustav, koji se moraju još i “školovati” – na učiteljskoj akademiji za nastavnike osnovnih i srednjih škola po istom programu za kuhare i doktore znanosti). To proganjanje intelektualaca sa znanstvenim stupnjem i branitelja iz Domovinskog rata u posljednje vrijeme poprimilo je u MUP-u oblik terora apsurda. Moj primjer: doktor tehničkih znanosti, magistar prirodnih znanosti i dipl. inž., u dobi od 58 god. sa 36 godina staža, s brojnim objavljenim znanstvenim i stručnim radovima i knjigama, posljednji ratni zapovjednik sustava zaštite i spašavanja u Hrvatskoj prije nego su ga rušitelji sustava usred rata u Hrvatskoj uništili, branitelj od 1991.god., raspoređen sam na nepostojeće radno mjesto u nepostojećoj školi za školovanje nepostojećih polaznika i dužan po nalogu «talibana» koji su srušili sustav pohađati tečaj Pedagoško-psihološkog obrazovanja.

U tijeku Domovinskog rata izgrađivali smo po metodologiji USA i NATO-a cjelovit sustav zaštite i spašavanja stanovnika, dobara i okoliša, ali je taj obiman posao razorila skupina neodgovornih i nepoštenih osoba još početkom 1994. i do danas na njegovoj ponovnoj uspostavi ništa nije napravljeno. Dok se ne ustanovi zašto je srušen sustav, dok se ne prekinu primitivna iživljavanja na najstručnijim pojedincima (dr. i mr. znanosti), dok god “sustav“ kreiraju osobe koje su za Domovinskog rata sabotirale rad na uspostavi sustava, te najčešće bile pod utjecajem alkohola, bavile se pljačkom humanitarne pomoći, trgovinom opljačkanim umjetničkim djelima i trofejima, poslije rata nenamjenskim trošenjem kredita Svjetske banke za razminiravanje, trgovinom minskim poljima, i čitavim spektrom drugih nedopuštenih radnji …., nema nade za uspostavu sustava upravljanja u krizama. Isti su radili “planove obrane” od napada NATO-a (a sada bi trebali raditi valjda nešto što NATO traži?). Osamostaljenjem Hrvatske najednom su postali veliki Hrvati i progurali su u saborsku glasačku mašinu bivšeg saziva čitav niz besmislenih zakona kojima blokiraju uspostavu sustava, a tu su rabotu štitili pojedinci iz političkog vrha. Nakon smjene vlasti o svemu tome u niz navrata upozoravani su čelnici MUP-a, ali ni na što ne reagiraju – gluhi su. U tijeku Domovinskog rata posebice 1993. godine u Hrvatskoj je pri ministarstvu obrane izgrađivan moderan i djelotvoran sustav zaštite i spašavanja stanovnika, dobara i okoliša u izvanrednim stanjima (u ratu i u miru), s razlogom po uzoru na ono što postoji u SAD i ono što je tada zagovarao NATO, ali su ga nesavjesni pojedinci tobožnjim premještanjem u MUP, zbog osobnih materijalnih interesa (početkom 1994. godine) u općem metežu i pljački svega i svačega, razorili i do danas nije ponovno uspostavljen, iako pojedini njegovi odvojeni segmenti ponekad imaju pozitivnih rezultata. Da nije srušen cjelovit sustav zaštite i spašavanja tada izgrađivan i da je primijenjena metodologija oporavka ili obnove (razvijena u drugim zemljama, posebno u SAD) sigurno bi bilo znatno manje problema u poslijeratnoj obnovi i povratku prognanika, a i štete od mirnodopskih ugrožavanja bile bi manje. Vrijedi spomenuti da je čak i UNPROFOR, imajući vrlo visoko mišljenje o našim mogućnostima, u jesen 1993. tražio zaštitu našeg sustava za svoje snage (600-700 osoba) središnjeg ureda u Zagrebu (Ilica) od potencijalnog napada srpskog agresora. Politika umjesto da iskoristi tu činjenicu za objašnjenje svijetu onoga što se događa u Hrvatskoj, umjesto toga je zajedno s mafijom sustav srušila i pokazala totalnu nebrigu za stanovništvo. U svibnju 1995. raketiran je Zagreb. Sustav je srušen u vrijeme kada je još gotovo trećina Hrvatske bila okupirana i to u najkritičnijim područjima za obranu: u Osječko baranjskoj županiji (1.2.1994.), Vukovarsko-srijemskoj (Vinkovci) (4.2.1994.), Sisačko-moslavačkoj (Novska)

(11.2.1994.), Dubrovačko-neretvanskoj (28.2.1994.). Razorena je središnja organizacija SCZRH i rastjeran najkvalificiraniji kadar, a one koje nisu otjerali rasporedili su na posve neprimjerena mjesta s obzirom na struku, kvalifikaciju, iskustvo i znanje. Rastjerali su i oko 200 pirotehničara osposobljenih tijekom uspostavljanja sustava. Dakako da je i sva oprema nestala. Sada ti koji su srušili sustav tobože žele "po prvi puta napraviti" novi, pa sada svojim vezama proguravaju kroz Sabor svoj krajnje besmislen "Zakon o zaštiti i spašavanju", koji su pripremali tajno - ispod žita, da bi u njemu progurali svoj interes i da bi u biti i nadalje blokirali ponovnu izgradnju sustava i zadržali postojeće stanje (svoju kriminalnu aktivnost iz MUP-a preseliti pod Vladu je jedina «inovacija»). Obmanuli su čitav niz ljudi u organiziranju ničim utemeljene vježbe – «Kročenja zmaja» Split, svibanj 2002. - u biti gozbe i pijače s potpaljivanjem požara. Taj «posao» čista je privatna stvar - pripremana u tajnosti - tih pojedinaca koji su srušili sustav. Bilo bi zanimljivo znati čemu ta parada služi (više 1000 «turista» iz 40 zemalja na račun društva) kolika joj je cijena i zašto se provodi u vrijeme kada velik broj stanovnika Hrvatske nema što niti za jesti. Da postoji sustav ne bi se događale niti besmislene uredbe o tobožnjoj zaštiti okoliša zbog prijevoza opasnih tvari (taj dio - opasne tvari imali smo razrađen još 1992. godine) i mnogo toga drugoga. U brojnim stručnim radovima dani su elementi sustava upravljanja u krizama koji smo izgrađivali u tijeku Domovinskog rata sve dok ga "talibani" iz MUP-a (fanatici želje za vlašću, pljačkom i kriminalnim aktivnostima, čak trgovci minskim poljima) nisu razorili 1994. godine, a do danas ništa nije ponovno izgrađeno. Ono što je tada vrlo smišljeno i planirano učinjeno - razoreno, zločin je prema civilnom stanovništvu (možda nisu trebali poginuti stanovnici Zagreba 1995.) isto tako kao što je i izvoz nafte i derivata neprijateljskom ratnom stroju. Možda bi spomenuto trebalo biti predmet razmatranja Haškog suda kad u Hrvatskoj za to nema nitko interesa. (valjda i za ono što je učinjeno Hrvatima treba netko odgovarati). Možda će u svemu trebati uključiti i međunarodnu zajednicu (rat protiv terorizma). Odmah treba prekinuti teror «talibana» na braniteljima – znanstvenicima i ustanoviti zašto je srušen sustav i pokrenuti kazneni postupak protiv onih koji su to učinili. Ako za to u Hrvatskoj nema interesa upoznati međunarodnu javnost, a napose Haški sud, jer u učinjenom ima osim kršenja osnovnih ljudskih prava i elementa zločina prema civilnom stanovništvu. Danas u Hrvatskoj ne postoji profesionalno tijelo državne uprave sa stalno zaposlenim mjerodavnim stručnjacima koje bi trebalo obavljati vrlo opsežan, odgovoran, osjetljiv i zahtjevan posao upravljanja u krizama ili izvanrednim stanjima u sve četiri njihove faze: ublaživanje, pripravnost, djelovanje i oporavak. Stoga je potrebno da predsjednik Republike ili Sabor što prije osnuju

profesionalni tim (zametak) tijela državne uprave za izvanredna stanja pri uredu predsjednika Republike ili Vladi u kojem će biti desetak najiskusnijih profesionalaca za ona izvanredna stanja koja u Hrvatskoj izazivaju najveće štete i koji poznaju problematiku uspostave sustava za upravljanje u izvanrednim stanjima. Taj tim bi u što kraćem vremenu morao: a) izraditi prijedlog zakona o sustavu zaštite i spašavanja koji bi trebao regulirati tu važnu djelatnost b) definirati organiziranost svih operativnih sudionika u zaštiti i spašavanju i odrediti kako snimiti i koristiti resurse za zaštitu i spašavanje c) pristupiti izradi niza priručnika za djelovanje sustava na lokalnoj razini (menadžer sustava, provođenje analize opasnosti, informiranje javnosti, procjena štete, strategije ublaživanja, izrada planova pripravnosti i djelovanja za slučaj izvanrednih stanja, obnova vitalnih funkcija zajednice nakon katastrofa, ….) d) procijeniti troškove i izvore financiranja djelotvornog programatskog dijela sustava koji treba uspostaviti kao i ocijeniti troškove cjelokupnog sustava zaštite i spašavanja e) izraditi prijedlog cjelovitog plana obrazovanja kadra za takav sustav (visokoškolsko i ostali oblici). Dr. Branimir Molak

SKROMNO, OSOBNO PROMIŠLJANJE GOSPODARSTVA NACIJE (I.)

NOVOG

PUTA

“… Vrlo je važno prijeći prag nade, ne zastati pred njim …”. Sveti Otac Ivan Pavao II., “Prijeći prag nade” NAČELNA MISAO O GOSPODARSTVU Gospodarstvo je svako djelovanje čovjeka od rođenja do smrti. Ono je fizički dokaziv proces stvaranja novih vrijednosti. Gospodarstvo je fizički primijenjena (i primjenjiva) kreativnost misli. Sve dosadašnje špekulacije temeljene na raspolaganju i manipulacijom fiktivnim “vrijednostima” nisu niti mogu predstavljati oslonce i temelj stvarnog gospodarstva. To je pokazalo prošlo vrijeme u kojem je gospodarstvo potpuno ugroženo manipulacijom fiktivnim vrijednostima, dionicama, vrijednosnim papirima, obveznicama bez pokrića. Oživljavanje zemlje može se dogoditi isključivo pokretanjem proizvodno razvojnog gospodarstva, koje sam ne bez razloga nazvao GOSPODARSTVO NACIJE. GOSPODARSTVO NACIJE A proizvodno razvojno gospodarstvo, koje je jedino i održivo, te koje jedino može održavati zemlju i osigurati ljude, temeljeno je na: - gospodarstvu obitelji; - gospodarstvu prenošenja znanja; - gospodarstvu stjecanja znanja; - gospodarstvu primjene znanja; - gospodarstvu ljudskih ruku; - gospodarstvu misli. Iz napisanog se prepoznaju sljedeća načela gospodarstva nacije: 1. znanje; 2. sposobnost; 3. rad; 4. proizvodnja; 5. stvaranje. (PRILOG 1 – IZVORNE STVARNE VRIJEDNOSTI GOSPODARSTVA NACIJE) GOSPODARSTVO OBITELJI

Strukturu gospodarstva obitelji čine: 1. stabilnost braka; 2. radno mjesto članova obitelji; 3. djeca; 4. odgoj djece kao odgovornih ljudi; 5. obiteljski dom; 6. prihodi obitelji; 7. skrb mladih za stare; 8. međusobna solidarnost u teškoćama; 9. obiteljska prijateljstva; 10. gospodarska i društvena angažiranost članova obitelji; 11. međusobna potpora članova obitelji u osobnoj izgradnji pojedinca. (PRILOG 2 – SHEMA STRUKTURA OBITELJI) Stabilnost braka čini dvoje više ili manje sličnih pojedinaca, odlučnih na zajednički život, međusobno davanje i odricanje, življenje jednog života – a dva života, stvaranje novog života u djeci. Koliko god nevjerojatno zvučalo; stabilnost braka uvjetuje snagu gospodarstva (kao skupa nacionalnih vrijednosti) i obratno opći gospodarski uvjeti stvaraju pretpostavke stabilnih, trajnih i harmoničnih brakova (koliko oni to mogu biti). Brak je na neki način mikro poduzetništvo, koje je dapače manje uvjetovano negativnim zakonskim propisima, a ima veće šanse u našem pozitivnom osobnom pristupu. Brak ima svoj ugovor (međusobnu obvezu supružnika i njihovu obvezu prema npr. djeci), brak proizvodi: zajednicu (“najmanju demokraciju u srcu društva”) – obitelj; obitelj odgaja djecu kao odgovorne ljude i stvara temelje djetetu za stjecanje znanja o životu. Obitelj radi i stvara, stoga se i danas smatra da je obiteljsko poduzetništvo najučinkovitiji oblik poduzetništva, te najkvalitetniji način odgoja vlastitih članova: učenje odgovornosti, rada, stalnog stjecanja novih znanja i vještina, upotrebe vlastitog razmišljanja u razvoju posla … Radom, stvaranjem, znanjem i jakom željom gradi se obiteljski dom. U obiteljski dom, kao sklonište i izvorište obitelji, ulažu se svi obiteljski prihodi. A obiteljski dom nisu samo zidovi, podovi i stropovi. U obiteljskom domu nalazimo ponekad, iako je to sve rijeđe, i do četiri različite generacije koje aktivno sudjeluju u procesu koji možemo nazvati obiteljsko gospodarstvo. Obitelj sa što više aktivno uključenih generacija je pravo gospodarstvo obitelji. Zbog čega sam rekao da taj proces možemo nazvati obiteljsko gospodarstvo? Upravo zbog toga što je strukturirano tako da

predstavlja gospodarstvo nacije u malom. Možemo ga pojednostaviti na slijedeći način: 1. GOSPODARSTVO OBITELJI: - prabake i pradjedovi; - bake i djedovi; - očevi i majke; - djeca; - djeca od djece. 2. GOSPODARSTVO PRENOŠENJA ZNANJA: - prabake i pradjedovi; - bake i djedovi; - očevi i majke. 3. GOSPODARSTVO STJECANJA ZNANJA: - djeca. 4. GOSPODARSTVO PRIMJENE ZNANJA: - svi članovi obitelji. 5. GOSPODARSTVO LJUDSKIH RUKU: - očevi i majke; - djeca. 6. GOSPODARSTVO MISLI: - svi članovi obitelji. (PRILOG 3 – SHEMA; GOSPODARSTVO OBITELJI PREDSTAVLJA ZATVORENI KRUG KAO GOSPODARSTVO NACIJE) Iz ove podjele se lako može zaključiti što je pošlo po krivu u tzv. suvremenoj obitelji. Obitelj se strukturalno raspala, izgubile su se međusobne veze njezinih članova, te je na taj način cijeli proces gospodarstva obitelji u osnovi poremećen. Primjerice; mlađi naraštaji više ne brinu solidarno o starijim članovima obitelji već ih smještaju u staračke domove (gdje se, naravno, gubi uloga prabake i pradjeda, djeda i bake), stariji članovi obitelji na taj način sami sebi i drugima postaju beskorisni, i umjesto da prenose svoj život na mlađe, oni se bespovratno gase sa svim svojim znanjima, iskustvima, “bogatstvima”, predajama, generacijskim naslijeđem. A mladi, pak, umjesto da predstavljaju generacijsku nadogradnju gube energiju, snagu i sposobnosti na otkrivanje znanja koja već postoje (to bismo narodski nazvali “otkrivanjem tople vode”). Tek kada ovako strukturno, sustavno postavimo stvar jasno vidimo da osipanje gospodarstva nacije počinje osipanjem gospodarstva obitelji. Moja baka je doživjela devedeset godina. Često u večernjim satima kada smo zajedno gledali televizijski program, razgovarali i šalili se, gledao sam je i razmišljao o činjenici da je njeno postojanje u mom životu jedno od najvećih i

neotuđivih bogatstava koja kao čovjek mogu imati. Proživjela je vrijeme prije, tijekom i poslije tri rata (Prvi svjetski rat, Drugi svjetski, Domovinski rat), živjela je u vrijeme kada su na prostoru Hrvatske bile čak četiri države (o čemu smo mi, inače, mogli samo šturo i bezživotno čitati iz povijesnih udžbenika), život je proživjela između seoskog života u rodnom Gorskom kotaru i gradskog života u Zagrebu (u kojem je rodila i dva sina, i gdje je do kraja života živjela s nama), pamtila je male povijesti običnih ljudi, bez kojih ja osobno nikada ne bi toliko volio Domovinu, prenijela mi je staru predaju sela o vrijednosti čovjeka i značaja ljudskih ruku. Da nije bilo moje bake, bez obzira na sva konfekcijska znanja suvremenosti, ja bih bio ljudska neznalica bez osobite upotrebljivosti. Iz tih razloga čvrsto sam uvjeren da je nužno iz temelja obnoviti gospodarstvo obitelji, tu treba početi gospodarski razvitak. Od moje bake sam čuo jednu od najljepših domoljubnih pjesama, a iz te pjesme sam često vukao motivaciju za poduzetništvo u gospodarstvu: GDJE JE STANAK MOJ … ? Gdje je stanak moj, Gdje je stanak moj? Sava teče po dolinah, Kupa šumi po pećinah, Z gora zvira grozda med, Zemaljski Zemaljski raj na pogled. Ah, ta to je ta, Krasna zemlja, Hrvatska je stanak moj, Hrvatska je stanak moj. Do kraja života je moja baka, gotovo djevojačkim glasom, po mojoj želji često otpjevala tu pjesmu, i pjevala je tako nježnim i čistim glasom, da je čovjek mogao osjetiti ljubav prema zemlji. Danas mi nedostaje ta draga, bistra, mudra starica. Kao dijete često sam, gotovo cijelo djetinjstvo, provodio u Begovom Razdolju, rodnom goranskom selu moje bake. Od njenog sam brata kao maleni dječak naučio vrijednost rada ljudskih ruku. Naučio me gotovo sve seoske, fizičke poslove, poslove u kući, ali i npr. izrađivati drvene grablje. Još kao mali dječak sudjelovao sam u procesu stvaranja novih vrijednosti. Sjećam se kada smo kući donijeli samo štap od jasena, i nekoliko cjepanica koje su se sušile pred sjenikom nekoliko godina. Malo po malo, rezuckajući pileći,

tesajući, guleći koru drveta, savijajući drvo, i nastale su moje prve grabljice. Moje ruke su ih napravile, ja sam ih napravio. A još nekoliko sati prije toga nisam niti znao da to mogu! I danas te grabljice čuvam kao uspomenu. Ali i kao trajnu motivaciju na rad, one su jedan mali dio gospodarstva moje obitelji. GOSPODARSTVO PRENOŠENJA ZNANJA Kada promislimo o opisanoj strukturi gospodarstva obitelji ne možemo zanijekati činjenicu da je najveći kapital jedne nacije znanje. Gospodarenje znanjem danas bi trebalo biti najviše postavljeno pitanje nacionalne sigunosti. Cjelina gospodarenja znanjem jest zapravo živost jednog gospodarstva. Znanje je preduvjet svega u gospodarstvu nacije. Gospodarstvo prenošenja znanja strukturno se sastoji od: 1. predaje stručnih i profesionalnih znanja na nove generacije; 2. pomoći novim generacijama u osobnoj izgradnji kao stručnih pojedinaca; 3. zasada stvarnih vrijednosti kao načela života u novim generacijama; 4. ozračja nade i vjere u budućnost koju pojedinac izgrađuje svojim sposobnostima; 5. nastavnika, učitelja, profesora kao jednog od medija znanja; 6. društva kao “proizvođača” i prenosnika znanja; 7. života kao vremena u kojem se prenosi znanje; 8. iskustva i znanja – uzajamne dopune. Ovaj dio gospodarstva nacije možemo nazvati stepeništem gospodarenja znanjem. (PRILOG 4 – STRUKTURA GOSPODARSTVA PRENOŠENJA ZNANJA) Tko danas ima profesionalnu (primarnu) i opću društvenu (sekundarnu) ulogu prenošenja znanja? Naravno pri tomu ne mislim na prenošenje znanja i iskustava u gospodarstvu obitelji. To dvoje jasno treba razgraničiti. Pod gospodarstvom prenošenja znanja podrazumijevam one koji pojedincu prenose znanja i iskustva izvan kruga obitelji i prijatelja; nastavnike, učitelje, sveučilišne profesore, sugrađane, sudove, javne institucije, udruge građana, akademije i tako dalje. Mediji su danas postali jedan od najvećih prenositelja znanja, ali što nije baš i najbolje – najutjecajniji prenositelj. Ljudi u politici i javnom društvenom životu su, kroz izloženost u medijima, postali jedan od prenosnika znanja. Pa i neznanci koje susrećemo hodajući ulicom, mogu na neki način, u određenim situacijama prenijeti nam određena znanja. Razgovor, slušanje, gledanje i dodir također su skup načina na koje se prenosi znanje.

Najčešće se javno i privatno bavimo razmatranjem načina kako da što kvalitetnije organiziramo prijenos znanja na nove generacije – u optimalnom vremenu – optimalnu količinu znanja. Znanje čini čovjeka. Ako bolje razmislimo o toj istini vidimo odgovornost onih koji prenose znanja. Svi nedostaci u njihovom odnosu prema primatelju znanja imati će ozbiljne posljedice koje će osjetiti svi i svatko od nas. Zbog toga je ključno na poduzetnički, gospodarstveni način razmišljati o sustavu obrazovanja. Stalno obrazovanje u funkciji gospodarskog razvitka. Jedino kroz takav pristup možemo postati generacija koja će znanstveno, stručno, odgovorno i građanski planirati budućnost zemlje. Međutim kroz cijeli život čovjeka treba pripremiti na to da znanja koja je stekao u prošlosti nisu jedina znanja potrebna za život. Ljude je potrebno pripremiti za životno obrazovanje kako ih niti jedna potreba da u životu mijenjaju primjenu znanja ne bi zatekao nespremne. Potrebe za novim znanjima svakim su danom sve veće. Životno obrazovanje je, naime, početak nacionalne strategije razvoja. Zemlja koja ima više odgovora i rješenja nego li postavljenih pitanja i problema u budućnosti će imati gospodarsku prevlast. Strategija Hrvatske kao male zemlje mora početi od znanja. Ako znamo da je proces prenošenja znanja najprofinjenije ulaganje u ljude, tada je sigurno da sustav prenošenja znanja mora biti najelitnije organizirani dio gospodarstva, on se mora upotpunjavati s razvojem malog i srednjeg poduzetništva. Znanje upravo radi toga treba biti aktualno. Zastarjelo znanje je neznanje, ali pri tomu treba jasno razlikovati stara (drevna) znanja i zastarjela (neupotrebljiva) znanja. Vrijeme prenošenja znanja je život. GOSPODARSTVO STJECANJA ZNANJA U skladu s prethodnom rečenicom život je i vrijeme stjecanja znanja. Upravo zbog toga gospodarstvo stjecanja znanja čine: 1. čovjek kao proizvod obitelji; 2. interesi pojedinca u stjecanju znanja; 3. obrazovanje za život – stalno obrazovanje; 4. znanje kao medij budućnosti; 5. stečeno znanje kao osobnost; 6. upotreba stečenih znanja; 7. obveza čovjeka na stjecanje znanja – osobna i opća odgovornost; 8. znanja koja čovjek stječe kroz život;

9. porijeklo, pozadina i povijest stečenih znanja; 10. metode stjecanja znanja; 11. želja za stjecanjem znanja; 12. čovjek kao subjekt znanja. Gospodarstvo stjecanja znanja je kotač ravnoteže gospodarstva nacije. Stalnim okretom procesa gospodarstva stjecanja znanja održava se stabilnom ravnoteža gospodarstva nacije. Zakaže li bilo koji dio procesa kotač gospodarstva stjecanja znanja staje i narušava se ravnoteža gospodarstva nacije. (PRILOG 5 - SHEMA GOSPODARSTVA STJECANJA ZNANJA KAO KOTAČA RAVNOTEŽE GOSPODARSTVA NACIJE) Svaki čovjek je različit. Možda je potpunije reći višeslojno različit. Prije svega; ljudi dolaze u društvo iz različitih uvjeta male sredne: obitelji, šire porodice, sela ili mjesta u kojem su rođeni u veće mjesto ili grad. Njihova porijekla su različita, odrastali su i dogajani u prvim godinama života u različitim gospodarstvima obitelji. Čovjek je, grubo rečeno, u trenutku kada “krene u svijet”, proizvod obitelji. Njegovi su interesi prema okolini i oni koje očekuje ostvariti od okoline različiti od pojedinca do pojedinca, njegova su znanja s kojima dolazi pred društvo različita od pojedinca do pojedinca, navike su među ljudima različite. Spremnost različitih pojedinaca na stjecanje znanja nije ista. Sukladno tomu metode stjecanja znanja su postavljene prestandardno, a premalo i prerijetko nimalo subjektivno, odnosno nisu dovoljno okrenute pojedincu kao stjecatelju znanja. Ukoliko pojedinac ne postane proizvod stečenih znanja (kao preduvjet da bi i sam proizvodio nova znanja) narušava se odnos između pojedinca kao proizvoda obitelji i pojedinca kao proizvoda znanja. Oni koji prenose znanje, ali prije svega sustav koji ih plaća i organizira obrazovanje, se ponašaju kao da odgajaju grupu, te zapravo izgrađuju osobnost grupe, a nimalo se ne usmjeravaju na odgoj pojedinca odnosno na izgradnju osobe kao odgovornog, svjesnog i savjesnog pojedinca. U tom dijelu treba započeti društveni razvoj Hrvatske. Obrazovanje mora biti usmjereno na pojedinca. Opet, naravno, dolazimo do toga da jedino gospodarskim ponašanjem u obrazovanju možemo doći do te razine. (PRILOG 6 – VAGA RAVNOTEŽE STJECANJA ZNANJA) Jedno od, također, ključnih pitanja u stjecanju znanja ostaje: Gdje (kada) su granice stjecanja znanja? Mislim da nam je danas pouzdano svima jasno da više tih granica nema. Čovjek današnjice mora biti spreman stjecati znanja kroz cijeli život. Biti učenik i u srednjoj dobi. Ali i u starosti. Znanje ne poznaje životna doba. A tek će čovjek sutrašnjice morati stjecati znanja od trenutka rođenja do trenutka smrti. Zbog toga je potrebno u strategiji razvoja sustava obrazovanja

dati posebno mjesto obrazovanju starijih osoba, prekvalifikacijama i tomu slično. Čovjeku bez obzira na godine ili već stečeno obrazovanje znanje mora biti dostupno. Zbog svega toga nitko ne može opovrgnuti činjenicu da je ZNANJE MEDIJ BUDUĆNOSTI, odnosno znanje možemo nazvati konstantnom dijagonalom vremena. Jedino vrijeme može potvrditi i u cijelosti odrediti punu vrijednost znanja. To je već danas dokazano. Konstantnu dijagonalu vremena možemo prikazati kroz jednadžbu: ZNANJE=BUDUĆNOST=VRIJEME (Z=B=V). POVIJEST P

(PRILOG 7 – SHEMA ZNANJE KAO KONSTANTNA DIJAGONALA VREMENA) Ali da bi znanje zadovoljilo tu svoju ulogu mora biti upotrebljivo. Jer znanje koje nije upotrebljivo je glupost. Stoga možemo i reći da je danas sve što predstavlja znanje najprije podvrgnuto ispitu upotrebljivosti. Upotrebljivost, znači, potvrđuje znanje. Svaki čovjek upotrebljava stečena znanja: u obitelji, u društvu, na poslu, u druženju s prijateljima, javnom građanskom angažiranju. Zato mogu i tvrditi da su stečena znanja osobnost pojedinca. Po tim znanjima ga prepozajemo, i po načinu i obliku upotrebe tih znanja. Doista, ako se malo bolje zamislimo, bez onog što znamo i to svakodnevno koristimo mi bismo kao osobe bili potpuno neprepoznatljivi. Znanje koje jednom steknemo, za razliku od nas, nema rok trajanja. Znanje je stalno upravo zbog svojstva prenosivosti. U tom smislu razmišljajući o znanju uopće i zbog jednog od razloga zašto stječemo znanja prepoznajem slijedeća svojstva znanja: - prenosivost; - prijemčljivost; - upotrebljivost; - trajnost; - dopunjivost; - promjenjivost; - ljudskost. To su samo neka od osnovnih svojstava znanja, koja se mogu prepoznati u susretu s znanjem, te predstavljaju svojevrsnu jednadžbu znanja: znanje=prenosivost+prijemčljivost+upotrebljivost+trajnost+dopunjivost+promje njivost+ljudskost (Z=P+P2+U+T+D+P3+L). Usporedimo li ovu sa jednadžbom konstantne dijagonale vremena dobit ćemo UKUPNU JEDNADŽBU ZNANJA: ZNANJE= BUDUĆNOST=P+P2+U+T+D+P3+L=VRIJEME

POVIJEST Znanje je i uvjet spremnosti na život i rad pojedinca u zajednici. Razmislimo koliko “sitnih” znanja trebamo svakog trenutka. “Moram otići u dućan”, za to je potrebno znanje, kao i za mnoštvo malih svakodnevnih operacija koje izvršavamo. Naša je opća odgovornost kao ljudi da prenosimo i stječemo znanja. Jedino svojstvo znanja koje nisam do sada objasnio je ljudskost znanja. Time želim reći da je čovjek neosporno subjekt znanja. Nekoliko razloga govori tomu u prilog: - čovjek proizvodi znanje; - čovjek prenosi znanje; - čovjek stječe znanje; - čovjek primjenjuje znanje; - čovjek dopunjuje znanje; - čovjek mijenja znanje. Rekao sam da je znanje medij budućnosti, ali uvjet tome je čovjek u svojstvu medija znanja. GOSPODARSTVO PRIMJENE ZNANJA Načela gospodarstva primjene znanja su: 1. osobna primjena znanja; 2. čovjek kao proizvod znanja; 3. primjena znanja kao uvjet života; 4. područja primjene znanja; 5. čovjek kao subjekt proizvodnje i primjene znanja; 6. primjena znanja kao uvjet razvoja. Primjena znanja se u osnovi svodi na osobnu primjenu znanja. A to znači da svaka primjena znanja počinje od pojedinca koji svakodnevno primjenjuje znanja kojima u tom trenutku raspolaže. Zbog toga se gospodarstvo primjene znanja temelji na pojedincu. Zbog toga pojedinac mora danas shvatiti da je u gospodarstvu i društvu on (ti i ja) pokretač svega. Nitko neće ništa učiniti za njega (tebe i mene) ili umjesto njega (tebe ili mene). Ne možemo samo željeti promijeniti nešto u životu, u gospodarstvu u društvu, te na temelju naše želje očekivati da će netko izvesti tu promjenu. Taj netko nikada o željenoj promjeni ne može imati tolika i toliko znanja kao pojedinac koji želi tu promjenu. Zbog toga nije dovoljno raditi na ideji građanskog društva. Ja bih ideju stvarne društvene promjene nazvao ANGAŽIRANIM DRUŠTVOM GRAĐANA. To znači stalnu angažiranost građana u gospodarstvu i društvu, a ne samo zaokruživanje listića u vrijeme izbora u zemlji. Samo angažirani građanin

primjenjuje znanje. Neangažirani građanin stagnira u znanju. Njegovo znanje prestaje to biti, i prestaje biti dijelom gospodarstva nacije. Mi smo proizvod znanja, a sve oko nas je proizvod naše primjene znanja. Za krizu u gospodarstvu i društvu svatko od nas snosi dio odgovornosti. I to ne zanemarujući dio. Razmislite za vježbu: kada ste zadnji put svoja znanja upotrijebili na opće koristan način, u želji i namjeri rješenja krize u gospodarstvu i društvu?! Koliko ste puta rekli: ja ću izabrati “Peru”, pa će on iznaći rješenja problema, ako ne bude dobar smijeniti ćemo ga. To je potpuno krivi način razmišljanja. Na taj način se odričete primjene znanja, i vidite, kod takve odluke svakog od nas počinje kriza gospodarstva i društva. Za vježbu jednom, kada ćete imati vremena, sjednite za svoj radni stol, uzmite olovku i papir te učinite slijedeće. Na jednu stranu papira ispišite sva upotrebljiva znanja kojima raspolažete, upamtite pri tomu da tu spadaju i ona znanja koja vam se čine najbanalnijima. Na drugu stranu upišite za svaki dan što ste radili. Nakon deset dana usporedite ta dva stupca. Vidjeti ćete da sasvim sigurno raspolažete većim brojem znanja, nego učincima koje ste imali u deset dana. Međutim, samo je na vama da to promijenite. Uzmite zatim drugi papir na koji ćete upisati datume slijedećih deset dana. U svaki dan upišite po nekoliko svojih znanja koja ćete tog dana upotrijebiti i način i svrhu njihove upotrebe. Ukoliko nešto tijekom tjedna ne napravite to prekrižite. Nakon slijedećih deset dana usporedite rezultate. Vidjeti ćete koliko toga čovjek može promijeniti. Jer je znanjem jači od vremena. Jer je subjekt znanja, a znanje je medij budućnosti. Vođen time držim kako su svojstva primjene znanja slijedeća: - osobnost; - korisnost; - pomoći drugome; - opće dobro; - ne štetiti; - stalnost; - učinkovitost; - snalažljivost; - brzina; - odlučnost. Nakon napisanog nitko ne može tvrditi da primjena znanja nije uvjet razvoja. Jer samo primjena znanja znanje čini opipljivim, vidljivim. Kao područja primjene znanja vidim: - znanost, tehnologiju i obrazovanje;

-

obitelj; radno mjesto; prijatelje; gospodarstvo; zabavu; osobnost; opću angažiranost.

Jasno nam je da su i najveći znanstvenici na početku života stekli najjednostavnija znanja: pričati, hodati, čitati i pisati, kupiti kruh i mlijeko … Da nisu prvo ovladali jednostavnim znanjima ne bi postali proizvođači znanja. Zbog toga ova prva znanja, koja zovem jednostavnima, ne smijemo stavljati u nikakve niže kategorije. To su temeljna znanja. Znanja, također, možemo razvrstati na: - temeljna; - osnovna; - opća; - složena; - stručna; - posebna; - specijalna. Tim, pojedinim vrstama znanja uvjetovan je i naš rad, ponašanje, djelovanje, najkraće rečeno primjena znanja. Jer primijeniti možemo samo ono što znamo. A trajna primjena znanja je život. Gospodarstvo primjene znanja je temeljni nosač gospodarstva nacije, a pretpostavka je gospodarstva rada ili kako sam ga ja nazvao gospodarstva ljudskih ruku. GOSPODARSTVO LJUDSKIH RUKU Došli smo do ljudskog rada; krune znanja, ali i vrhunca gospodarstva nacije. To je najvidljiviji dio gospodarstva nacije. Gospodarstvo ljudskih ruku je medij stvaranja novih vrijednosti. Načela tog dijela gospodarstva nacije su: 1. što sve mogu ljudske ruke?; 2. tehnika ljudskih ruku; 3. proizvodi ljudskih ruku; 4. ljudske ruke kao najjača tehnologija; 5. nekoliko povijesnih stvari za čovječanstvo koje su napravile ljudske ruke; 6. ljudske ruke kao konstantni trag o čovjeku; 7. stvaranje novih vrijednosti; 8. ljudske ruke kao medij znanja; 9. ljudske ruke – najstariji i najtrajniji alat postojanja čovjeka;

10. ljudske ruke kao temelj zdravog gospodarstva. Čovjek sve što zna i radi na kraju prenosi na ruke, završava rukama. Ljudske su ruke, na neki način, dijagonala povijesti čovjeka. Postoji li bilo što da nije izvedeno posredno ili neposredno ljudskim rukama, osim samog čovjeka i živog svijeta koji ga okružuje. Niti jedna tehnologija nije izvedena bez ljudskih ruku, a ne može niti funkcionirati bez aktivnog sudjelovanja ljudskih ruku. (PRILOG 8 – PROCES PODUZETNIŠTVA PREKO GOSPODARSTVA LJUDSKIH RUKU) Upravo zbog toga tvrdim da su ljudske ruke najjača tehnologija našeg svijeta. Karakteristike tehnologije ljudskih ruku su: - sveoperativnost; - nezamjenjivost; - jedine mogu posredno ili neposredno izvesti sve što čovjek zamisli; - najpodložnije kontroli i odluci čovjeka; - više – funkcionalnost; - mogu biti sredstvo komunikacije; - jedini dio čovjeka koji ostavlja trag; - one su jedini alat bez kojeg niti jedan drugi alat ne može biti napravljen; - svedostupnost; - optimalna trajnost; - optimalna prilagodljivost radnim uvjetima; - alat sa najvećim stupnjem moguće zaštite. Složenost ljudskih ruku kao alata i njihove svakodnevne korisne upotrebe, možemo usporediti sa složenošću sustava gospodarstva nacije. Pomislimo o naizgled, najbeznačajnijim stvarima: koliko bi zemlja bila korisna i životna tj. Važna za preživljavanje da njome ne gospodare ljudske ruke vođene znanjem. Čovjek je shvatio tko je (što je!) kada je naučio misao prenijeti na djelovanje i učinak ruku. Ljudske ruke i ono što mogu učiniti su ključ oporavka gospodarstva. Reći ćete: gledaj luđaka. Dobro. Za vježbu koja će dokazati moju tvrdnju učinite slijedeće: pokušajte ruke staviti iza leđa i ne služiti se rukama UOPĆE dvadeset i četiri sata. Vaša potreba da činite rukama nešto potvrditi će moju teoriju. Izvedete li ovu vježbu spoznati ćete stvarnu snagu i ulogu ljudskih ruku, samo je nakon toga pitanje da li ćete to znanje iskoristiti da se napijete ili da nešto izgradite. Da li ćemo ruke upotrebljavati da stvaramo ili uništavamo? Jer, naravno, kao i svaki drugi alat ruke mogu biti zloupotrebljene. Lopov zloupotrebljava ruke (ili ubojica), a građevisnki radnik nam njima gradi dom.

Kada potpuno shvatite rezultat prethodne vježbe učinite slijedeće. Napravite listu od dvadeset stvari koje možete učiniti svojim rukama. Deset običnih radnji i deset nešto složenijih radnji, koje mogu služiti i općem dobru. Učinite sve sa liste. Nije li i to već pomak sa dotadašnje mrtve točke. Ljudske ruke držim medijem čovjekovog poduzetništva na bilo kojem području. One su transmisija u djelo onoga što čovjek zamisli (izmisli – izgradi u mislima). Znanje gradi u mislima da bi ruke to fizički izgradile. Znanje bez ruku ne znači ništa. Tehnologiju ljudskih ruku čine: - rad; - znanje; - sposobnost; - stvaranje; - obitelj; - misao. U procesu poduzetništva ruke u svemu navedenom ostvaruju čovjekove zaMISLI. (PRILOG 9 – CRTEŽ RUKE: TEHNOLOGIJA LJUDSKIH RUKU) GOSPODARSTVO NACIJE KAO

Čovjek jede, piše, radi, sreće prijatelje, voli dragu osobu, stvara dom i obitelj; u svemu tomu prisutne su ruke. A mi smo na ruke pomalo zaboravili, poimamo ih sasvim obično, tu su, ne vidimo njihovu posebnost. Tu smo pogriješili. Prvi izraz ljubavi roditelja prema djetetu dogodi se rukama. Tako djeca osjećaju našu toplinu. Čovjek je napretkom i razvojem zaboravio da su i napredak i razvoj nemogući bez ljudskih ruku. Priznajte sami sebi kada ste zadnji put pomislili na vaše ruke, njihovo značenje, a kamoli da njima možete učiniti nešto “veliko”. Sve dobro što čovjek učini rukama je “veliko”. Učinite za vježbu slijedeće. Nađite nekoliko grančica debljine palca, dužine cca 20 cm. Uzmite si jedan dan vremena za razmišljanje što sve možete rukama napraviti iz tih grančica. Slijedećeg dana napravite rukama iz tih grančica što ste naumili. Što god da ste napravili više ili manje uspješno predstavlja gospodarstvo ljudskih ruku. Ništa ga bolje ne može opisati od nečega što ste napravili rukama, ako ste pri tomu dobro razmišljali DA TO ČINITE NA TEMELJU VLASTITE ZAMISLI SVOJIM RUKAMA.

Da bismo bili potpuno sigurni u nezamjenjivost ruku kao tehnologije izvesti ćemo još jednu vježbu. Usporedite nekoliko predmeta, stvari ili alata bez kojih možete biti i uz njih na list papira napišite koliko dugo možete funkcionirati da ne upotrijebite taj predmet ili alat. Sa tom listom usporedite vrijeme koliko možete funkcionirati sa rukama na leđima, da ih UOPĆE ne upotrebljavate, ali da normalno funkcionirate. Temelj zdravog gospodarstva leži na (s)mislenoj upotrebi ljudskih ruku. Upravo zbog spoznaje o tomu najjače gospodarske organizacije oduvijek su bile proizvođačka poduzeća i obrti u vlasništvu obitelji, gdje je naravno angažirana i zaposlena cijela obitelj. Razvoj obiteljskog poduzetništva jedini je način ozdravljenja gospodarstva. Obiteljsko poduzetništvo je preduvjet za razvoj gospodarstva, ali i društva u cjelini, iz razloga što sadrži sve elemente gospodarstva nacije: - GOSPODARSTVO OBITELJI; obitelj koja stvara nove vrijednosti, stječe nova znanja, prenosi znanja i koristi ih za stvaranje novih vrijednosti radom vlastitih ruku; - GOSPODARSTVO PRENOŠENJA ZNANJA; u poduzetničkoj obitelji, pogotovo u obiteljskom poslu prenose se naučinkovitije i najizravnije generacijska znanja, ona se prenose izravnom upotrebom tih znanja, što je vrlo bitno; - GOSPODARSTVO STJECANJA ZNANJA; u obiteljskom poslu članovi obitelji će najbolje steći životna znanja, a najbolje će ih naučiti i primjenjivati, biti će najmanje traumatskih trenutaka u stjecanju znanja za odgovornog čovjeka; - GOSPODARSTVO PRIMJENE ZNANJA; upravo tu leži najveća kvaliteta obiteljskog poduzetništva, jer članovi pod nadzorom i upućivanjem starijih primjenjuju izravno stečena znanja, ali štoviše nove generacije će upotpuniti posao i učiniti ga kvalitetnijim znanjima novog vremena – znanjima nove generacije, upravo ta generacijska širina obiteljskog poduzetništva osigurava uspješnost gospodarstva; - GOSPODARSTVO LJUDSKIH RUKU; čovjek u obiteljskom poduzetništvu shvati pravu, trajnu vrijednost rada ljudskih ruku, vidi što su ruke njegovih djedova stvorile, a sam ima priliku nadograđivati nove vrijednosti koje će prenijeti svojim unucima; - GOSPODARSTVO MISLI; obitelj koja stvara vlastitu budućnost i osigurava budućnost novim generacijama najbolje će promišljati o svakom svojem postupku, promisliti će desetke puta na različite načine prije nego što učini namjeravano.

(PRILOG 10 – SHEMA PROCESA OBITELJSKOG PODUZETNIŠTVA) Iz navedenog se vidi da oporavkom obiteljskog poduzetništva ne samo da zapošljavamo ljude, već jedino tako započinjemo opći gospodarski i društveni razvoj zemlje. GOSPODARSTVO MISLI Gospodarstvo misli jest ono što nas čini ljudima: zdrav razum i njegova stalna upotreba. Često se pitam ako je to tako jednostavno zašto nije uvijek primjenjivo?! Strukturni sadržaj gospodarstva misli se sastoji od: 1. misli kao početka čovjeka; 2. misli kao izvora znanja; 3. misli kao upravljača ljudskih ruku; 4. misli kao traženja načina za primjenu znanja; 5. misli kao motivacije za život; 6. promišljanja kao programa razvoja; 7. misli kao osobe – osoba misli; 8. misli kao standardnog rješenja problema – razmišljati znači doći do rješenja (pretpostavka rješavanja problema); 9. misli kao ulaganja u budućnost čija je kamata čovjek. (PRILOG 11 – PIRAMIDA GOSPODARSTVO NACIJE KAO ŽIVOT POJEDINCA) Koliko se malo misli (razmišlja, promišlja) pokazuju svakodnevne gluposti. Zato da bi se problem korijenski rješio o njemu treba temeljito promisliti i domisliti prikladna rješenja. U mislima treba izvesti probna rješenja, jer u mislima simulirana greška nema općih posljedica. Na taj način djelovanje može biti manje pogrešivo, a to je u odnosu na sadašnje stanje bitan napredak. Misao je proizvođač i sadržaj znanja. Čovjek ako misli ima i savjest, on je svjestan o svemu što se oko njega događa. Kao takav naravno, tek je građanin, jer promišlja o svom djelovanju u danim uvjetima. Ako pomislite npr. Ja mogu učiniti to i to, već ste učinili puno. To je prvi korak. Jer kada dobro promislite to će učiniti ruke. Misao je raskršće znanja, rada, stvaranja, primjene znanja. A na raskršću ne smijemo pogriješiti pravo prednosti prolaza, moramo dobro poznavati prilazne puteve i prometne znakove. Inače ćemo u tom raskršću doživjeti prometnu nesreću. (PRILOG 12 – SHEMA UTJECAJ MISLI)

Misao po obliku, primjeni i načinu kako smo došli do misli vidim razvrstanu na sljedeći način: - nasljeđena; - naučena; - stečena; - prolazna; - vlastita; - tuđa; - opća; - stručna; - javna. (PRILOG 13 – MISAO PO OBLIKU PRIMJENI I PORIJEKLU) Na skici 11; misao vidimo kao zdravi razum koji je ishodište svega ljudskog: - rada ljudskih ruku; - života u obitelji; - stvaranja novih vrijednosti; - znanja; - stjecanja znanja; - primjene znanja; - učenja kroz život. Izgubimo li zdravi razum neku od ovih općih ljudskih uloga ili više njih nećemo moći ispuniti. Može li, znači, biti proizvodnog i razvojnog GOSPODARSTVA NACIJE bez zdravog razuma? Na to pitanje su odgovorili oni koji su nam gospodarili zemljom bolesnog razuma. NACIJA MORA PROMIŠLJATI I GOSPODARSKOM I DRUŠTVENOM RAZVOJU ZEMLJE Razmišljanje o problemima i promišljanje o rješenjima jest prvi dio programa razvoja. Nacija mora promišljati o gospodarskom i društvenom razvoju zemlje: svi građani suodgovorno s javnom vlašću. Naša odgovornost u tom smislu niti počinje niti prestaje samo na izborima. Ona je stalna u našoj javnoj, građanskoj obvezi da promišljamo i tražimo rješenja. Jer tek kada znamo kako i mi kao građani možemo javnu vlast natjerati da djeluje na opće dobro. Kako ćemo znati da vlast radi dobro ako sami nemamo građansku viziju razvoja. Što mi to onda hoćemo? To je slijedeća vježba. Trajna vježba koju vam ostavljam kao građansku zadaću javnog djelovanja. Svakoga dana si postavite pitanje: što kao građanin hoću da bude napravljeno? Odgovorite na njega. Kako hoću da to bude

napravljeno? Odgovorite i na to pitanje. I upotrijebite građanske ovlasti da zahtijevate od javne vlasti da napravi što vi želite. To je građanska demonstracija zdravog razuma. To znači biti čovjek i djelovati kao građanin. DEVIJANTAN MODEL ANACIONALNE GLOBALIZACIJE Gospodarstvo obitelji je ishodište prvobitne globalizacije, koju sam nazvao globalizacijom obitelji (možemo je nazvati globalizacijom početka). Možemo reći da je globalizacija obitelji predstavljala jedini, izvorni, prirodan globalizacijski ciklus nastajanja nacionalne države. Globalizacija obitelji (GO) je izvorna društveno – proizvodna globalizacija. Globalizacija obitelji je u procesima stvaranja države – nacije predstavljala prvi oblik gospodarske strategije i ujedno najradikalniji oblik strategije gospodarskog optimizma. Danas je ravnoteža između globalizacije početka i nove potrebe za strategijom gospodarskog optimizma, te novim strategijama gospodarskog ponašanja potpuno izgubljena. Razlog tomu je upravo devijantan model internacionalne (antinacionalne) globalizacije u obliku tzv. “Novog svjetskog poretka”. Upravo je država – nacija najveće ekonomsko i društveno postignuće globalizacije početka. Deformacija internacionalne globalizacije izražena je upravo kroz neprihvaćanje države – nacije kao osnovne polazne cjeline “nove globalizacije”. Ako je prvobitna globalizacija predstavljala globalizaciju obitelji, nova globalizacija treba predstavljati globalizaciju nacije (sve i svake nacije kao potpuno ravnopravnih u ukupnom svjetskom poretku). Rezultat nove globalizacije treba biti jačanje države – nacije, a ne njezino uništenje. Rezultat prvobitne globalizacije je današnji odnos i skup gospodarskih aktivnosti koji se odvija u dva trokuta procesa prvobitne globalizacije: 1. POJEDINAC – OBITELJ – DRŽAVA (P-O-D); 2. POJEDINAC – NASELJE – DRŽAVA (P-N-D). NACIJA TREBA BITI DIJAGONALA NOVE GLOBALIZACIJE Ove dvije skupine gospodarskih aktivnosti jedini su preživjeli oblik globalizacije početka, ali predstavljaju ozbiljan oslonac moguće strategije protiv internacionalne globalizacije, koja danas predstavlja najveću gospodarsko – socijalnu deformaciju. U globalizaciji početka nacija predstavlja dijagonalu odnosa i međuodnosa obitelji, naroda i države međusobno i s drugim obiteljima, drugim narodima, drugim državama. NACIJA JE DIJAGONALA GLOBALIZACIJE POČETKA I NOVE GLOBALIZACIJE. Zbog toga je poteban povratak jednadžbi globalizacije početka za početak nove globalizacije. Iz navedenog proizlazi JEDNADŽBA GLOBALIZACIJE POČETKA (GP):

P x O x D + P x N x D = GP = GO (PRILOG 14 – SHEMA GLOBALIZACIJE OBITELJI) (PRILOG 15 – SHEMA NACIJA KAO DIJAGONALA ODNOSA) GLOBALNI ELEMENTI DRŽAVE NACIJE Globalni elementi države nacije kao međusobna akcija gospodarstva obitelji i gospodarstva nacije, čine odnos između globalizacije početka i nove globalizacije. Ti globalni elementi države nacije su: potencijali, rad, misao, tehnologija, znanje. To su ujedno globalizacijske konkurentne prednosti svake države i svake nacije u ukupnim odnosima globalizacije koji su stalno promjenjivi. Proces globalne konkurencije država nacija morat će sve češće odgovarati na pitanja “kako znati više?”. Konkurencija nove globalizacije će biti znanstvena, a ne osvajačko teritorijalna. Slobodno možemo reći da je konkurencija nove globalizacije konkurencija znanja nacije. U tom smislu formula Hrvatske kao države nacije za globalizacijsku konkurenciju može biti sažeta u rečenici: “… Mi smo mali, ali znamo! …”. Hrvatska može biti prva globalna industrija znanja i na taj način utjecati na promjenu tijeka dosadašnjih globalizacijskih procesa, te njihovo usmjeravanje na procese nove globalizacije. (PRILOG 16 – SHEMA GLOBALNI ELEMENTI DRŽAVE NACIJE) shema: deset antiglobalizacijskih razloga UČINAK GLOBALIZACIJSKIH NA ŠTO UTJEČE U PRIMJER U PROCESA DRŽAVI - NACIJI HRVATSKOJ (ANTIGLOBALIZACIJ SKI RAZLOG) strukturalno uništavanje ukidanje porodiljnih obitelji kao osnovne obitelj, pojedinac naknada, te drugih društvene, posebice zdravstvenih i socijalnih gospodarske jedinice pogodnosti za obitelji, pod pritiskom MMF-a i Svjetske banke ekonomski razvoj, projekt HITRA, prodaja i tehnološki razvoj, uništavanje Luke Rijeka, uništavanje nacionalnih inovacije u proizvodnji, Hrvatskih željeznica, gospodarskih i gašenje nacionalne Hrvatske elektroprivrede, znanstvenih potencijala proizvodnje i proizvodno INA-e, smanjenje – razvojnog ptoicaja za znanstvena gospodarstva, istraživanja iz Državnog

uništavanje nacionalnog proizvodno razvojnog gospodarstva

monetarno – financijska ovisnost zemlje o međunarodnim institucijama ili “velikim i moćnim” zemljama (financijsko – monetarna desuverenizacija države)

Iseljavanje i proces odljeva mozgova

onemogućavanje razvoja proračuna, privatizacija ekonomije znanja znanstveno – istraživačkih institucija stvaranje nekonkurentne rasprodaja kapitalnih tržišne pozicije za državnih poduzeća i nacionalno gospodarstvo infrastrukture, Hrvatski u globaliziranom telekom, koncesije na okružju, kojim hrvatskim cestama, dominiraju interesi koncesije na hrvatskim kapitala multinacionalnih lukama, međunarodni korporacija željeznički promet kroz Hrvatsku kreditno zaduživanje Hrvatske kod Svjetske banke i MMF-a, što se status Hrvatske narodne uvjetuje političkim, banke, nacionalna ekonomskim i strategija razvitka u društvenim promjenama smislu posebnih u Hrvatskoj koje za ekonomskih nacionalnih Hrvatsku projektno interesa; hrvatskim razrađuju MMF i kapitalom raspolažu Svjetska banka, strane financijske kuće rasprodaja domaćih banaka po nalogu MMFa i Svjetske banke, čime se, zapravo, sav nacionalni kapital stavlja u ruke stranih vlasnika, gubitak nacionalne financijske infrastrukture visoko obrazovani mladi ljudi putem raznih “head hunting” agencija odlaze znanstveno – tehnološka na rad i poslijediplomsko nekonkurentnost školovanje u inozemstvo, nacionalne ekonomije u nakon čega se rijetko globalnom okružju vraćaju u Hrvatsku, strane stipendije se čak ponekad i ciljano dodjeljuju kako bi se u pojedinim multinacionalnim kompanijama dobili

prisilne gospodarske i političko – državne integracije prema projektima najmoćnijih zemalja globalnog poretka (“Novog svjetskog poretka”)

stvaranje nadsuverenih, naddržavnih i nadnarodnih međunarodnih institucija

koncentracija globalne gospodarske i političke moći u krugu malog broja zemalja, a s najvećim utjecajem u globalnom poretku

uvjetovanjem međunarodne ekonomske pozicije zemlje njezinim reginalnim integracijama, koje se projektiraju u centrima moći globalizacije, ograničava se razvitak, tehnološki napredak i globalna konkurentnost države nacije široke ovlasti međunarodnih financijsko monetarnih institucija ulaze izravno u nadležnost državnih tijela u zemlji, te u pojedinim slučajevima mogu djelovati i bez njihove suglasnosti na temelju potpisanih međunarodnih ugovora kapital multinacionalnih kompanija najjačih zemalja globalnog poretka ulazi u pojedino nacionalno gospodarstvo, da bi kasnije vlasničkim i financijskim, te kreditnim utjecajem određivao intenzitet razvoja nacionalne ekomije, a sama država nacija nema nikakav utjecaj na gospodarstvo u smislu svojih nacionalnih interesa, njome zapravo upravljaju multinacionalne

potrebni kadrovi, čime se oslabljuje nacionalno gospodarstvo Hrvatske Pakt o stabilnosti, Jugoistok Europe, inicijativa Zapadnog Balkana, odnos prema Hrvatskoj u svim međunarodnim odnosima globalnih institucija, kao prema dijelu “Jugoistoka Europe”

institucije Europske unije, Vijeća Europe, Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka, radna tijela Pakta o stabilnosti

ekonomski interesi podijeljeni su točno između najmoćnijih zemalja globalnog poretka: kompanija i kapitala iz Sjedinjenih Država, Velike Britanije, Francuske, Njemačke (SAD – Europska unija)

kompanije, kao najveće ekonomije globalizacije manipulacije gospodarskom stabilnošću pojedinih manipulacije globalnim i zemalja u kojima nacionalnim krizama najmoćnije zemlje globalnog poretka imaju svoje interese; projektirano prezaduživanje, odobravanje sudjelovanja nacionalnih novčarskih i financijskih kuća na svjetskom tržištu vrijednosim papirima i špekulacijama pod pokroviteljstvom Federalnih rezervi (SAD); manipulacije globalnim tehnološkim šokovima MMF i Svjetska banka određuju stupanj manipualcija stupnjem ekonomskog rasta i razvoja pojedinih tehnološkog razvoja zemalja pojeidnih zemalja, točno projektiraju koje potencijale pojedina nacionalna gospodarstva ne smiju koristiti i razvijati, kako ne bi postala pre stabilna i neovisnija o MMF-u i Svjetskoj banci

kriza bankarskog sustava u Hrvatskoj 1998., zloupotrebe u privatizaciji koja je bila uvjet za prvi “stand by” aranžman MMF-a Hrvatskoj, kriza u Riječkoj banci, kriza proizvodnog sektora u Hrvatskoj, izvozni deficit, dok se istovremeno uvoze proivodi konkurentni hrvatskoj proizvodnji be ikakvih kriterija; manipulacije inflacijom

projektirano gašenje poljoprivredne proizvodnje u Hrvatskoj, napuštanje proizvodnih potencijala u selima, tehnološko zaostajanje poljoprivredne i prehrambeno – prerađivačke industrije, nizak stupanj tehnološkog razvoja domaćeg energetskog sektora, izražen uvozni energetski čimbenik

U današnjim potpuno izmijenjenim geoekonomskim odnosima mijenja se i oblik globalnog kapitala. Umjesto materijalnog kapitala (novca i imovine) svjetsko bogatstvo sve više određuje virtualni kapital u obliku ideje i znanja (čiji su nositelji ljudi). Manipulacije ljudskim kapitalom (znanjem i idejama) izravni su uzrok nacionalnih i globalnih tehnoloških šokova. Akumulacija ljudskog kapitala uvjetuje moć u “Novom svjetskom poretku”.

GOSPODARSKO RAZVOJNO-EKONOMSKO-SOCIJALNA STRATEGIJA HRVATSKE (GRESS) Gospodarsko razvojno – ekonomsko – socijalna strategija Hrvatske (GRESS) treba se razviti kao potreba primjene novog pristupa cjelovitog promišljanja budućnosti Hrvatske, ciljevi tog pristupa su: odgovor na globalizacijske procese nacionalnog gospodarstva, razvijanje oblika strateškog upravljanja, preobražaj sadašnjeg industrijskog u ekološko i informacijsko gospodarstvo, afirmacija i primjena tzv. “high technology” (visoke tehnologije). Teze GRESS strategije temelje se na već odavno prihvaćenim mišljenjima da je temelj vitalnosti i razvoja svake nacionalne zajednice njeno gospodarstvo (ekonomija), a za gospodarsku moć i razvitak upravo je preudna kvaliteta ljudskih potencijala. Osnovna postavka GRESS strategije jest da ljudski faktor treba promatrati kroz kategoriju rada, kao ljudske biti kroz koju on ostvaruje svoje potrebe za stvaralaštvom, socijalizacijom i sigurnošću. Gledajući to sa šireg aspekta ove dimenzije, možemo ih uzeti kao pristup promatranju ljudskih potencijala, kategorija najsposobnijih, kategoriju prosječnih i kategoriju najslabijih članova ljudske zajednice. Pod dimenzijom rasta smatra se prelazak gospodarskog sustava iz jednog stanja u drugo, više stanje. Definicija rasta, naravno, služi nam i za određivanje pojma razvoj koji je već odavna postao konstanta svake državne politike, osobito danas kada je i pitanje razvoja postalo kompleksno, pa se govori o održivom razvoju. U širem smislu riječi to je pitanje odgođene potrošnje s jedne strane tj. stimuliranje potrošnje s druge strane. Drugim riječima stvaralaštvo jest stvar pozitivne društvene selekcije i stoga zajednica mora uložiti sve moguće napore i sredstva da identificira, promovira i podupire talente (OSMIŠLJAVANJE HRVATSKOG TALENT PROGRAMA), jer su oni nositelji općeg razvitka. Temeljno pitanje ekonomske dimenzije jest povećanje učinkovitosti gospodarskog sustava u svrhu olakšanja osiguranja opstanka kao nastojanja da se smanjuje nered u sustavu, to možemo shvatiti kao učinkovitost u korištenju resursa gospodarskog sustava. Promatrajući to s gledišta osnovne postavke ovih teza ekonomski cilj jest osiguranje u srednjem roku i optimalnog iskorištavanja radno aktivnog stanovništva. Čimbenik sigurnosti osigurava se kroz kontinuitet funkcioniranja gospodarskog sustava. Naime, svaki zastoj u funkcioniranju gospodarskog sustava ugrožava postizanje ideala tj. opstanka. Sigurnost možemo shvatiti kao težnju širenju manevarskog životnog, tj. radnog prostora pojedinca. Vjerujem da ne treba posebno dokazivati ove tvrdnje, kao i to da je nužan jedan cjeloviti pristup koji bi bio društveno prihvatljiv, znanstveno utemeljen, stručno provodljiv i ekonomski isplativ. Za njegovu daljnju razradu i provođenje, neophodno je prihvatiti polazne pretpostavke, ciljeve, temeljnu strukturu i prije svega, usvojiti zajedničku metodu (metode) rada. U ovom slučaju bila bi najbolja metoda projektnog vođenja. Ona se sastoji

u prihvaćanju da svaki poslovni pothvat prolazi kroz pet radnih faza, i to: inicijalnu; konceptualnu; plansku; organizacijsku i provedbenu. HRVATSKA I EUROPSKA UNIJA-TKO SE KRIJE IZA DVANAEST ZVJEZDICA EU-a (Projektanti europskog poretka) (II.) «Pozdrav pobjednicima!» Zapovijed izdana američkim marincima prilikom posjeta ministra Gojka Šuška i visokih vojnih zapovjednika Hrvatske vojske Sjedinjenim Američkim Državama, nakon vojno-redarstvene akcije «Oluja», 1995. godine Nedvojbeno je kako je trenutno politički, ekonomski, geostrateški, teritorijalni koncept Europske unije, zapravo usmjeren gašenju nacionalnih država i uništavanju europskih nacija. Umjesto stare ideje «Europe slobodnih nacionalnih domovina», danas imamo nadnacionalnu, internacionalnu birokratsku strukturu, koja ne služi čak niti sama sebi već financijskim i strateškim polsovnim interesima moćnih multinacionalnih korporacija, lobija, trustova i više ili manje tajnih organizacija koje se kriju iza suvremenog europskog poretka, kojeg poznajemo kao Europsku uniju. Europa je usmjerena bogatim i zanimljivim regijama, na čije su resurse bacili oko financijsko-poslovni moćnici velikih korporacija i konzorcija, njima nisu zanimljive države. Zbog toga projekt «Europe regija» nije bezopasan za državu poput Hrvatske. Taj je projekt i osmišljen kako bi se regionalnim povezivanjem, bez obzira na granice nacionalnih država, države nacije u Europi dezintegrirale i politički, ekonomski i financijski marginalizirale, dok u prvi plan dolazi regionalna razmjena i regionalne integracije pojedinih «europskih regija». Taj je projekt na djelu i u Hrvatskoj, jer je Istarska županija, zahvaljujući politici IDS-a i Ivana Jakovičića, već godinama članica tzv. «udruge europskih regija». Konferencija u Copenhagenu, koju je 1978. godine organizirao Danski institut, zacrtala je točne korake marginalizacije i uništavanja nacionalnih država na tlu Europe, te je stvoren novi projekt regionalizacije Europe. Deklaracija koja je tom prilikom donesena i nosi naslov «Politička organizacija Europe kroz regije je uvjet harmoničnog i mirnog razvoja njezinih ljudi». Takvu prirodu projekta «Europa regija» dokazuju i riječi nekadašnjeg šefa Danskog instituta, koji je u jednom razgovoru 1988. godine izjavio o projektu «Europa 1992.»: «Pratimo pažljivo situaciju i uzbuđeni smo. Ovo je naša prilika izgraditi neagresivnu Europu, koja nikome ne će biti prijetnja. Nacionalne države bile su katastrofa za Europu. Dale su nam dva sjetska rata i mnogo uništavanja». Znači jasna orijentacija projektanata suvremene Europske unije protiv nacionalnih država ne može za Hrvatsku u sadašnjem trenutku, kao i u procesu pridruživanja Europskoj uniji donijeti ništa dobro. Prepoznavanje i priznavanje regionalne autonomije biti će bitan čimbenik budućnosti naše zemlje, ukoliko nastavimo s

ovakvim divljim procesom pristupanja Uniji. Zapravo već je krajem 1980.-ih godina započelo po raznim europskih institutima crtanje i precrtavanje karata koje su zadavale nove geopolitičke i geostrateške parametre europske političke i teritorijalne organizacije. Hrvatska ni tada, kao ni sada europskoj birokraciji i moćnicima koji se kriju iza dvanaest europskih zvjezdica nije predstavljala ništa. U cilju razbijanja nacionalnih država eurobirokrati i podupiru autonomiju i prava manjina u državama, kao i regionalni separatizam, kako bi lakše kontrolirali i provodili proces dezintegracije nacionalnih država. NADNACIONALNE INSTITUCIJE EURO BIROKRACIJE Europski parlament ima prividnu zadaću «stvaranja uvjeta za sudjelovanje građana Europe u europskim institucijama i vlasti», kao i funkciju demokratskog nadzora od strane građana europskih zemalja. U praksi, naravno, to ne izgleda tako. Europski parlament odlučuje o proračunu EU, nakon što je isti predložen od strane Europske komisije, danas je za nadzor proračuna EU zadužen isključivo Europski parlament, te su ovlasti oduzete i te ovlasti nemaju parlamenti nacionalnih država članica EU. Stoga niti ne postoji model po kojem države članice mogu utjecati na trošenje europskih proračunskih sredstava. Kako bi cijeli projekt Europske unije bio dobro pokriven osmišljena je cijela mreža institucija i nadnacionalnih financijskih institucija koje stoje iza tzv. Ujedinjene Europe, te zapravo predstavljaju centre moći u kojima se odlučuje o pojedinim mjerama i propisima koje svojim članicama nameće EU. Drugim riječima, ta mreža europskih institucija i nadnacionalnih financijskih grupa upravlja Europskom unijom. Radi se o pravom izgrađenom, transnacionalnom financijskom carstvu, koje se krije iza europskog poretka i institucija osmišljenih projektom «Europa 1992». Popis tih grupa, institucija, poduzeća i pojedinaca je podugačak: • Bilderberg grupa • Trilateralna komisija • BIS • «Okrugli stol» • CTTE, Europska monetarna unija • Mediobanca • FIAT SpA • Pirelli & C. • Fonditalia • Liberian Trade Development Bank • FBM-Hudson Italiana • Montedison

• • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • •

Intersomer-Mercantile Internazionale Banco di Roma Credito Italiano Assicurazioni Generali Olivetti Banca Commerciale Italiana Banque Louis-Dreyfus The Geneva Assotiation Cie du Midi Nationale Nederlenden ROBECO ABN HEINEKEN AKZO NV Swiss Re AmRo Bank ROBECO SHV Philips Royall Dutch Shell Unilever SASEA Societe General de Banque Credit Lyonnalis ECU Clearing Assotiation Central European International Bank (Budimpešta) Deutsche Bank VEW Daimler Benz Hapag-Lloyd Bosch Bertelsmann Siemens Metallges. Phillip Holzmann AG Mannesmann Lazard Partners Lazard Freres Paris Pearson Trust The Economist

• • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • •

Washington Post Group Kennedy Trust Financial Times Lazard Feres N.Y. Lazard Bros. London Allianz AG Riunione Adriatica Sicurta Munchner Reinsurence Thyssen AG Cornhill Insur. UK S.G. Warburg COFIDE Kissinger Asoc. Bank Leu SODITIC S.A. PARIBAS SASEA Nestle Rowe&Pitman Barclays Bank Sun Alliance Rio Tinto Zinc Cadbury Schweppes LonRho General Electric Corp. Cazenove & Co. The Swire Group British Petroleum Commercial Union Assurance Royal Insurance Shearson, Lehman, Hutton-Amex Cerus S.A. Trade Development Bank-Geneve Kissinger Associates COFIDE Credit Suisse Alusuisse Andre Nestle ASEA-Brown Boveri

• • • • • • • • • • • • • • • •

CIBAGEIGY CSFB Zurich Insurance Hoffmann Laroche Minerva Group Ital. Swiss Re Winterthur Insurance Lombard Odler Bayerische RE Bruxelles Lambert Group Pargesa Holding Geneva Power Corporation Canada Henry Ansbacher p.l.c. UK Drexel, Burnham, Lambert, New York Societe Financiere de Paribas (Suisse) B.V. Banque Internationale a Luxembourg.

Ovo je hijerarhija financijske i stvarne političke moći iza suvremenog europskog poretka kojeg danas poznajemo kao Europska unija. Razumijevanje te strukture financijsko-ekonomske moći, važno je kako bismo bolje razumjeli pod čijim je utjecajem hrvatska financijsko-politička elita, te po kojem obrascu se strukturiraju mreže i lobiji moći u Hrvatskoj. OKRUGLI STOL EUROPSKIH INDUSTRIJALACA Okrugli stol europskih industrijalaca je privatna grupa financijskih moćnika koji su osmislili i bili glavnim lobistima za ostvarivanje projekta «Europa 1992.». Elita liberalnih multinacionalnih korporacija u Europi okupila se u ovoj grupi 1983. godine, na nagovor Henrya Kissingera, kao svojevrsna oporba unutar europske industrije američkoj politici Strateške obrambene inicijative.. prvi čelnik orkuglog stola bio je Šveđanin Pehr Gyllenhammar, član Upravnog odbora Kissinger Associates Inc. Gyllenhammar je utemeljio okrugli stol europskih industrijalaca zajedno sa Etiennom Viscountom Davignonom, bivšim europskim povjerenikom za industriju. Grupa je satsavljena od pomno odabranih čelnika europskih multinacionalnih korporacija čija je glavna kvaliteta (kao što je jednom rekao jedan član Europske komisije) «da mogu podići telefonsku slušalicu i odmah doći do svojeg premijera». U vrijeme kada je Jacques Delors obnašao dužnost predsjednika Europske komisije okrugli stol je svoje aktivnosti usko koordinirao s njim. Danas možemo samo predpostaviti kako u jednom od njihovih današnjih

ogranaka sjede neki od hrvatskih tajkuna i financijskih moćnika, koji nisu ništa drugo do li eksponent kapitala europskih moćnika u Hrvatskoj. Ljudi koji su u prošlom stoljeću bili na čelu i unutar Okruglog stola europskih industrijalaca: • Wisse Dekker, predsjedavajući, Nizozemska, Philips; • Umberto Agnelli, potpredsjednik, Italija, FIAT; • Karl Heinz Kaske, potpredsjednik, Njemačka, Siemens; • Thorvild Aakvaag, Norveška, Norsk Hydro, Bilderberg; • Giovanni Agnelli, Italija, FIAT, Trilaterala, Bilderberg; • Jean-Louis Beffa, Francuska, Saint Gobain; • Yves Boel, Belgija, SOFINA; • Sir John Clarc, Velika Britanija, Plessey; • Etienne Viscount Davignon, Belgija, Societe Generale de Belgique, Sibeka, Trilaterala, Bilderberg; • Carlo de Benedetti, Italija, Olivetti, Cerus, Francuska, COFIDE; • Raul Gardini, Italija, Ferruzzi-Montedison; • Alan Gomez, Francuska, Thomson; • Klaus Geotte, Njemačka, MAN AG, u upravi Hypo banke; • Pehr Gyllenhammar, Švedska, Volvo, Kissinger Associates, Aspen Institute; • Patrick Hayes, Irska, Waterford Glass group; • Kari Kairamo, Finska, Nokia, Volvo; • C.J. van der Klugt, Nizozemska, Philips; • Olivier Lecerf, Francuska, Lafarge Coppee; • Louis Magnana, Španjolska, CEPSA; • Floris Maljers, Nizozemska, Unilever; • Maersk McKinney Moller, Danska, A.P. Moller; • Helmut Maucher, švicarska, Nestle; • Hans Merkle, Njemačka, Bosch; • Jerome Monod, Francuska, Lyonnais des Eaux; • Curt Nicolin, Švedska, ASEA, Brown Boveri; • Antony Pilkington, Velika Britanija, Pilkington Bros.; • Edzard Reuter, Njemačka, Daimler Benz; • Stefan Schmidheiny, Švicarska, Anova; • Patrick Sheehy, Velika Britanija, BAT Industries, Bilderberg, Action Committee for Europe; • Luis Solana, Španjolska, Telefonica, Trilaterala; • Jacques Solvay, Belgija, Solvay & Cie.; • Dieter Spethmann, Njemačka, Thyssen; • Pierre du Tillesse, Belgija, Petrofina;

• Poul J. Svanholm, Danska, Carlsberg, Den Danske Bank, Trilaterala; • Josef Taus, COUNTRY, Constantia; • Jacopo Vittorelli, Italija, Pirelli. BILDERBERG GRUPA Iznimno tajanstvena i tajna Bilderberg grupa izradila je temeljni dokument Europske ekonomske zajednice tzv. Rimski ugovor iz 1957. Grupa je svoj naziv preuzela po mjestu u kojem se prvi puta sastala u svibnju 1954., u hotelu Bilderberg u Oosterbeeku u Nizozemskoj. Nizozemski princ Bernhard osobno je predsjedavao sastankom i kasnijim konferencijama grupe. Grupa je utemeljena od strane anglo-američkih financijskih i diplomatskih elita kako bi provodila njihovu multinacionalnu politiku. David Rockefeller iz Banke Chase Manhattan, George Ball, Paul Nitze i Sir Harry Pilkington iz Velike Britanije bili su na prvom sastanku. Glavni ideolog i čovjek koji je osmislio cijelu priču u Bilderberg grupi bio je sve do svoje smrti 1960. godine, dr. Joseph H. Retinger, nekadašnji šef britanske obavještajne službe za specijalne operacije, čija je osnovna politika bila «Ujedinjena Europa čvrsto povezana sa Amerikom». Grupa radi u najvećoj tajnosti i diskreciji, i jedan je od najvažnijih koordinacijskih centara međunarodnih financijskih elita. Ljudi koji su u prošlom stoljeću bili na čelu i unutar Bilderberg grupe: • Thorvild Aakvaag, Norveška, Norsk Hydro; • Giovanni Agnelli, Italija, FIAT, Trilaterala; • Tage Andersen, Danska, Den Danske Bank; • George W. Ball, Sjedinjene Države, Shearson, Lehman Bros., Državno tajništvo SAD-a; • Martin Bangemann, Njemačka, nekadašnji ministar gospodarstva; • Sir John Baring, Velika Britanija, Baring Brothers & Co.; • Robert L. Bartley, SAD, Wall Street Journal, Trilaterala; • Jack F. Bennett, SAD, Exxon Corporation; • Lord Boardman, Velika Britanija, National Westminster Bank; • Nicholas F. Brady, SAD, Dillon, bivši ministar financija; • Richard R. Burt, SAD, bivši veleposlanik u Njemačkoj; • Costa Carras, Velika Britanija, J.C. Carras & Sons; • Jaime Caravajal Urquijo, Španjolska, Banco Hispanico Industrial, Action Committee for Europe; • Sen. John H. Chafee, SAD, senator; • Alain Chevalier, Francuska, Moet Hennessey; • Kenneth W. Dam, SAD, IBM Corporation; • David dautresme, Francuska, Lazard Freres & Cie;

• Etienne Viscount Davignon, Belgija, Societe Generale de Belgique, orkugli stol; • Willem F. Duisenberg, Nizozemska, predsjednik, Banka za međunarodna poravnanja, predsjednik, Nizozemska nacionalna banka; • Lord Greenhill of Harrow, Velika Britanija, S.G. Warburg, BP, Trilaterala, Kissinger Associates; • Sten Gustafsson, Švedska, Saab-Scania; • Denis W. Healey, Velika Britanija, član Parlamenta; • H.J. Heinz II, SAD, H.J. Heinz Company; • Lord Home of the Hirsel, Velika Britanija, član Doma lordova; • Robert D. Homarts, SAD, Goldman Sachs, bivši dužnosnik Državnog tajništva; • Robert A. Jeker, Švicarska, Credit Suisse; • Simon Jenkins, Velika Britanija, urednik, The Economist; • Paul Jolles, Švicarska, Nestle, Okrugli stol; • David Kearns, SAD, Xerox Corporation; • Henry A. Kissinger, SAD, Cargill, Kissinger Associates, Trilaterala; • Andrew Knight, Velika Britanija, Daily Telegraph, Anglo-sovjetski okrugli stol; • Max Kohnstamm, Belgija, Action Committee for Europe, Trilaterala; • Alexandre Lamfalussy, Švicarska, Banka za međunarodna poravnanja, Delorsova komisija; • Princ Hans-Adam von Liechtenstein, Banka Liechtensteina; • Franz J. Lutolf, Švicarska, Swiss Bank Corporation; • Antonio Maccanico, Italija, Mediobanca; • Sen. Charles M. Mathias, SAD, senator; • Thierry de Montbrial, Francuska, Institut za međunarodne odnose, Trilaterala; • Mario Monti, Italija, Centar za monetarnu ekonomiju, Sveučilište Bocconi, Trilaterala; • Kraljica Beatrix, Nizozemska; • Nizozemski princ Claus; • Tommaso Padoa-Schioppa, Italija, Banka Italije; • Sir Michael Palliser, Velika Britanija, Samuel Montagu & Co. (Midland Bank), Trilaterala; • Robert P. Reid, Velika Britanija, Shell UK; • Michel Rocard, Francuska, bivši premijer; • Lord Roll of Ipsden, Velika Britanija, S.G. Warburg, Kissinger Associates, Trilaterala; • Mariano Rubio, Španjolska, Banka Španjolske; • Helmut Schmidt, Njemačka, Committee for European Curency Union;

• Patrick Sheehy, Velika Britanija, BAT Industries; • Theo Sommer, Njemačka, izdavač, Die Zeit, Trilaterala; • Paul A. Volcker, SAD, bivši predjsednik Upravnog odbora Federalnih rezerva; • Franz Vranitzky, Austrija, bivši kancelar; • Charles, princ od Walesa, Velika Britanija; • Niels Werring, Norveška, Wilh. Wilhelmsen Ltd.; • John C. Whitehead, SAD, Državno tajništvo, Goldman, Sachs; • Frank G. Wisner, SAD, Državno tajništvo, poslovi s Afrikom; • Otto Wolff von Amerongen, Njemačka, Deutsche Bank, Otto Wolff A.G., Trilaterala; • Lord Young of Graffham, Velika Britanija, bivši ministar trgovine i industrije; • Georg Zimmer-Lehmann, Austrija, Creditanstalt Bankverein. BANKA ZA MEĐUNARODNA PORAVNANJA Ova banka «drma» europskim poretkom i eurobirokracijom još od vremena Jacquesa Delorsa. Tada je, naime, čak 12 od 17 članova njegove Europske komisije, bilo iz nacionalnih banaka članica Banke za međunarodna poravnanja: Velika Britanija, Njemačka, Francuska, Italija, Nizozemska, Belgija, Grčka, Irska, Danska, Španjolska, Portugal, Luxembourg. Upravo ta banka i moćnici iza kojih ona stoji upravljaju mnogim europskim transakcijama, velikim financijskim poslovima, te je upravo ta skupina ljudi projektirana današnji jedinstveni europski monetarno-financijski prostor i jedinstvenu europsku valutu. Ljudi koji su u prošlom stoljeću bili na čelu i unutar struktura Banke za međunarodna poravnanja: • W.F. Duinsenberg, predsjednik Upravnog odbora Banke za međunarodna poravnanja i guverner Nizozemske nacionalne banke; • Lord Richardson of Duntisborne, potpredsjednik Upravnog odbora, bivši guverner Bank of England; • Paolo Baffi, Banka Italije; • Carlo Ciampi, Banka Italije; • Bernard Clappier, Banka Francuske; • Bengt Dennis, Švedska nacionalna banka; • Jean Godeaux, Nacionalna banka Belgije; • Jacques de Larosiere, Banka Francuske; • Robin Leigh-Pemberton, Bank of England; • Markus Lusser, Švicarska nacionalna banka; • Karl Otto Pohl, West German Bundesbank;

• • • • • • • • • •

Johann Schollhorn, West German Bundesbank; Baron de Strycker, Nacionalna banka Belgije; Lamberto Dini, Banka Italije; Rainer Masera, Banka Italije; Leonhard Gleske, West German Bundesbank; Georges Janson, Nacionalna banka Belgije; A.D. Loehnis, Bank of England; L.D.D. Price, Bank of England; Jacques Waitzenegger, Banka Francuske; Francis Cappanera, Banka Francuske.

ODBOR ZA EUROPSKU MONETARNU UNIJU Ovaj je odbor osnovan 12.11.1986. na sastanku u Heidelbergu, još je poznat pod nazivom Schmidt-Giscardov odbor, a utemeljen je u bliskoj suradnji sa Europskom komisijom Jacqesa Delorsa. Glavna zadaća ovog odbora bila je provedba druge faze europske monetarne unije, odnosno utemljenjei početak rada Europske središnje banke i stvaranje jedinstvene europske valute. Bili su glavni lobisti prema šefovima država kako bi dobili privolu za ideju nadnacionalne središnje, europske banke. Ljudi koji su u prošlom stoljeću bili na čelu i unutar struktura Odbora za europsku monetarnu uniju: • Valery Giscard d Estaing, Francuska, supredsjedatelj Odbora; • Helmut Schmidt, Njemačka, supredsjedatelj; • Lord Callaghan, Velika Britanija, bivši premijer; • David Howell, Velika Britanija, bivši ministar energetike; • Mario Schimberni, Italija, Montedison, Trilaterala; • Rinaldo Ossola, Italija, Credito Varesino; • Miguel Boyer Salvador, Španjolska, Banco Espagnol de Commerce Exterior; • J.A. Sanchez Asiain, Španjolska, Banco de Bilbao; • Wilfried Guth, Njemačka, Deutsche bank, Allianz, Daimler Benz, Siemens, Solvay & Co.; • Manfred Lahnstein, Njemačka, bivši ministar financija, predsjednik Bertelsmann grupe; • Renaud de la Geniere, Francuska, bivši guverner Banke Francuske, Compagnie Financiere de Suez; • Pierre Beregovoy, Francuska, bivši ministar financija; • Jelle Zjilstra, Nizozemska, BIS, Dutch National Bank;

• Etienne Viscount Davignon, bivši član Europske komisije za industriju, Trilaterala, Okrugli stol, Bilderberg; • Niels Thygesen, Danska, Sveučilište u Kopenhagenu, A.P. Moller & Co., Trilaterala, Delorsova komisija; • Jose Silva Lopes, Portugal, bivši ministar financija; • Xenophon Zolotos, Grčka, bivši guverner Banke Grčke; • Anthony O Reilly, Irska, H.J. Heinz Co., Trilaterala; • Gaston Thorn, Luxemburg, bivši predsjednik Europske komisije, Trilaterala. Krajem 1987. godine, ovaj je odbor izrodio jednu novu grupu kako bi lobirala za jedinstvenu europsku valutu. To je Industrijska asocijacija za europsku monetarnu uniju. Većina članova ove grupe preklapa se sa već nabrojenim grupama i članovima. Predsjednik je bio C.J. van der Klugt iz Philipsa, potpredsjednik Gianni Agnelli iz Fiata, rizničar Francis-Xavier Ortoli. AKCIJSKI ODBOR ZA EUROPU Ovaj je odbor prvotno bio poznat kao Jean Monnet Odbor, njegov je generalni tajnik od 1956.-1975. bio rodom Nizozemac, Max Kohnstamm, uživao je veliko povjerenje europskih oligarhijskih elita, i bio osobni tajnik Kraljice Wilhelmine od 1945.-1948. Birokratska struktuta ovog Odbora je malena. Ali na svojim satsancima taj odbor okuplja visoke predtavnike vlasti iz raznih država. Sastanci se obično održavaju u drugoj polovici siječnja u Parisu. Na tim sastancima obično su se, tijekom 1980.-ih godina, okupljali: • Egon Bahr, SPD-ov član parlamenta u Njemačkoj; • Enrique Baron Crespo, bivši predsjednik Europskog pokreta, bivši španjolski ministar transporta; • Marcel Boiteux, EDF, Trilaterala; • Karl Carstens, bivši federalni predsjednik, Njemačka; • Jaime Carvajal Urquijo, Banco Hispano Industrial, Trilaterala; • Carmelo Cedrone, predstavlja Giorgia Benvenuta, UIL, Italija; • Jacques Chaban-Delmas, bivši predsjednik Francuske nacionalne skupštine; • Emilio Colobmo, Italija, bivši premijer; • Vitor Constancio, bivši glavni tajnik socijalističke stranke, Portugal; • Francois Dalle, L Oreal; • Etienne Davignon, Cociete General de Belgique;

• Paul Henri Spaak Foundation, Trilaterala, Kissinger Associates, Europska kulturna fundacija; • Georges Debunne, Europe Trade Union Confederation; • Jacques Delors; • Willy Dondelinger, bivši predsjednik vanjskopolitičkog odbora parlamenta Luxembourga; • Lazaros D. Efraimoglou, Union of Chambers of Commerce and Industry, Grčka; • Laurent Fabius, bivši premijer, Francuska; • Maurice Faure, bivši ministar u francuskoj vladi; • Carlos Ferret Salat, Banco de Europa, Trilaterala; • Colette Flesch, predsjed. Liberalne stranke, Luxemourg; • Garrett Fitzgerald, bivši premijer, Irska, Trilaterala; • Brendan Halligan, bivši glavni tajnik Irske laburističke stranke; • Edward Heath, bivši član Parlamenta, Velika Britanija; • Alfred Herrhausen, Deutsche Bank; • Michael Heseltine, član parlamenta, Velika Britanija, bivši ministar obrane; • Jozef Houthuys, Belgija, Algemeen Christelijk Vakverbond; • David Howell, član parlamenta, Velika Britanija, Dobor za europsku monetarnu uniju; • Max Kohnstamm; • Oskar Lafontaine, bivši premijer, Njemačka; • Giorgio La Malfa, član parlamenta, Italija; • Francisco Lucas Pires, član Europskog parlamenta, Portugal, Trilaterala; • Franco Maria Malfatti, član parlamenta, Italija; • Albert Mercier; • Peter Mitzscherling, SPD-ov član parlamenta, Njemačka; • Henri Nallet, bivši francuski ministar poljoprivrede; • Giorgio Napolitano, član parlamenta, Italija; • Francois-Xavier Ortoli, TOTAL, bivši ministar u francuskoj vladi; • David Owen, član parlamenta, Velika Britanija, Trilaterala; • Ioannis Pesmazoglou, član parlamenta, Grčka; • Alain Poher, predsjednik Senata, Francuska; • Jordi Pujol, predsjednik Generalitat de Catalunya, Španjolska; • Joan Reventos Carner, predsjednik vanjskopolitičkog odbora Senata, Španjolska; • Ernani Rodrigues Lopes, ekonomski konzultant, Banco de Portugal; • Desmond Ryan, član upravnog odbora irskih industrijalaca; • Poul Schade-Poulson, Dansk Arbejdsgiverforening, Danska; • Patrick Sheehy, BAT Industries, PLC;

• Gaston Thorn, bivši predsjednik Europske komisije; • Leo Tindemans, bivši ministar vanjskih poslova, vanjske trgovine i razvoja, Belgija; • Jose Manuel Torres Couto, Uniao Geral de Trabalhadhores, Portugal; • Andre Vanden Broucke, Algemeen Belgisch Vekverbond; • Cees van Lede, Verbond van Nederlandse Ondernemingen, VNO; • Hans von Mierlo, bivši član parlamenta, Nizozemska; • Maarten van Traa, predstavlja Wim Koka, predsjednika Nizozemske laburističke stranke; • J.J.C. Voorhoeve, bivši član parlamenta, Nizozemska; • Torsten Wolfgramm, bivši član parlamenta, Njemačka, predstavljao je Martina Bangemanna, bivši savezni ministar gospodarstva; • Daniel Barroy; • Amadeo de Franchis; • Manfred Gunther; • Heather Honour; • Francois Lamoureux; • Walter Lion; • Lluis Prenafeta; • Kevin Walsh; • Graham Watson. RAČANOVO PREOBLIKOVANJE HRVATSKE ZA EUROPSKI POREDAK Kada vidimo popis poduzeća i interesnih financijsko-političkih skupina iza europskog poretka, možemo ozbiljnije analizirati i uvjete koji su Hrvatskoj postavljeni, a koje je prihvatila još Račanova Vlada neposredno nakon stupanja na dužnost, kod potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Iza uvjeta sa kojima se sučeljavamo i kojima nas eurobirokracija ucjenjuje, zapravo, se kriju konzorciji kapitala, poslovno-financijski karteli europskih moćnika, europske multinacionalne kroporacije i glavni projektanti cijelog sustava-moćne europske financijske kuće, banke i osiguravajuća društva. «Potpisivanjem Sporazuma učinili smo prvi korak u pridruživanju obitelji ujedinjenih europskoh država te smo preuzeli obvezu i spremnost ispuniti uvjete na tom putu», napisao je Ivica Račan 2001. godine. Ono što je još važnije u toj Račanovoj izjavi jest ispunjenje uvjeta koje Hrvatska treba ispuniti, a koji su više nego očito uvjetovani od strane ovdje imenovane europske financijskopolitičke oligarhije. «Treba znati da se punopravno članstvo u Europskoj uniji ne dobiva na dar. Ono je rezultat ispunjenja pravnih, političkih i gospodarskih uvjeta, što za Hrvatsku znači cjelokupan preobražaj društva i njegovu

sveobuhvatnu reformu. Hrvatska zato ovim Sporazumom započinje svoje unutarnje preoblikovanje čiji je cilj doseći visoku razinu sukladnosti s najrazvijenijim europskim državama ... To je dugotrajni proces koji će tražiti odricanja i donositi određene teškoće ... nema drugog puta». SPORAZUM O STABILIZACIJI I PRIDRUŽIVANJU ODRAZ JE INTERESA EUROPSKIH POSLOVNO-FINANCIJSKIH LOBIJA I GRUPA I sama preambula Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sažima one vrijednosti i odrednice, koje uglavnom odgovaraju financijskoj mreži koja se krije iza EU. Te vrijednosti, odrednice i ciljevi su: • uspostava i konsolidacija stabilnoga europskog poretka utemeljenoga na suradnji, kojemu je Europska unija glavno uporište; • razvoj civilnoga društva, izgradnja institucija i reforma javne uprave, povećana trgovina i gospodarska suradnja, te suradnja na području pravosuđa i unutarnjih poslova; • veće političke i gospodarske slobode; • pravo na povratak svih izbjeglica i raseljenih osoba; • slobodno tržišno gospodarstvo i spremnost Unije da pridonese gospodarskim reformama u Hrvatskoj; • slobodna trgovina u skladu s pravima i obvezama koje proizlaze iz Svjetske trgovinske organizacije; • razvitak trgovine i ulaganja; • usklađivanje zakonodavstva u relevantnim područjima sa zakonodavstvom Unije; • provedba reforme i obnove uz upotrebu svih oblika suradnje, te tehničke, financijske i gospodarske pomoći. Poseban dio Sporazuma je onaj koji se odnosi na propisanu regionalnu suradnju Hrvatske sa ostalim zemljama bivše Jugoslavije, što posredno, na ovaj ili onaj način, ma koliko mi izbjegavali nazvati pravim imenom, predstavlja ponovnu balkansku neojugoslavensku reintegraciju Hrvatske sa zemljama s kojima je prekinula državno pravne odnose početkom 1990.-ih godina. Hrvatska se Sporazumom obvezala «da će djelatno promicati regionalnu suradnju radi izgradnje mira i stabilnosti, dok će Europska unija također svojim programima tehničke pomoći pružati potporu projektima od regionalnoga ili prekograničnog značenja». Osim toga Europska je unija obvezala Hrvatsku, a Račan i Mesić su to potpisali, na formaliziranje takve regionalne suradnje sa

«zemljama regije», da iskoristimo frazu koje najčešće koriste eurokrati kada govore o Hrvatskoj i njezinu okružju. Člancima 69. do 74. SSP-a predviđena je obveza Republike Hrvatske da u zadanim okvirima uskladi odgovarajuće hrvatsko zakonodavstvo s propisima Europske unije. Stoga je teško tvrditi hrvatskoj izvršnoj i zakonodavnoj vlasti kako se ne radi o gubitku suvereniteta i prava na odlučivanje o upravljanju vlastitom zemljom. Upitno je je li Vlada bez konzultacije nacije na općem referendumu imala pravo potisati takav međunarodni ugovor kojim izrijekom oduzima neka suverena prava hrvatskim građanima, te mimo zakonom određene procedure i narodnog legitimiteta, prepušta dio suvereniteta Hrvatske nekoj nadnacionalnoj, međunarodnoj instituciji, savezu ili organizaciji. S obzirom na opsežnost čitavog projekta zacrtanog SSP-om, određena su prioritetna područja koja imaju izravan doticaj s ostvarivanjem četiriju sloboda i uspostavljanjem unutarnjeg tržišta, te će stoga usklađivanje započeti s ovih područja: tržišno natjecanje i državne potpore, intelektualno, industrijsko i trgovačko vlasništvo, javne nabave, normizacija, mjeriteljstvo, ovlašćivanje i ocjena sukladnosti, zaštita potrošača, prava društava, računovodstveno pravo, financijske usluge, kopneni promet, zdravlje i sigurnost na radu, zaštita podataka, jednake mogućnosti za žene i muškarce. EUROKRATI NAMEĆU HRVATSKOJ BALKANSKE INTEGRACIJE «Hrvatska će nakon potpisivanja Sporazuma započeti pregovore s državama koje su također potpisale SSP radi sklapanja dvostranih sporazuma o regionalnoj suradnji da bi se povećao opseg međusobne suradnje. Glavne su sastavnice sporazuma o regionalnoj suradnji: • uspostava političkoga dijaloga; • uspostava zone slobodne trgovine; • uzajamne koncesije glede kretanja radnika, prava poslovnoga nastana, usluga, tekućih plaćanja i kretanja kapitala i osoba; • suradnja i na područjima izvan Sporazuma, poglavito na području pravosuđa i unutarnjih poslova». Osim ovih uvjeta koji svakako predstavljaju novi balkanski integrativni faktor koji je EU nametnula Hrvatskoj na putu gašenja hrvatske nacionalne države, Hrvatska je prihvatila niz drugih uvjeta na koje jednostavno nije spremna ni ekonomski, ni financijski, ni u smislu nacionalne sigurnosti, pogotovo ne demografski. Namjere nadnacionalnih financijskih struktura iza EU se jasno razobličavaju u tim uvjetima. Međutim, i nije toliki problem u njima. Problem je što hrvatska «elita» nije iznašla alternativu za Hrvatsku.

Posebno je upitno na koji će način na hrvatski ekonomsko-inteligencijski suverenitet utjecati obveza slobodnog protoka radnika i osoba. Naime, europski i svjetski centri moći svjesni su kako se u 21. stoljeću granica teritorijalnog suvereniteta pomaknula i na virtualni prostor ljudske inteligencije i ljudskoga uma, intelektualnoga vlasništva. U tom smislu nije nebitna mogućnost gubitka intelektualnog suvereniteta Hrvatske, te intelektualne asimilacije naše nacije u jedan potpuno drugačiji milje i podlijeganje strategijama «ispiranja mozga». «Slobodno kretanje radnika i osoba, kao jedna od temeljnih sloboda utvrđenih europskim pravom, uređena je drugom poglavljem pravne stečevine Zajednice (acquis communitaire). Sloboda kretanja radnika razmijeva slobodu zapošljavanja državljana zemalja članica na čitavom području Unije i potrebu ujednačenoga reguliranja njihovih radnih i socijalnih prava». U tom smislu obveze koje je potpisala hrvatska Vlada nedvojbeno ugrožavaju nacionalni suverenitet naše zemlje, koju se potpuno nespremnu gura u nepoznato. «Temeljni su elementi slobodnoga kretanja radnika na području Unije: • pravo boravka i zapošljavanja u svakoj od zemalja članica; • zabrana diskriminacije u zapošljavanju i odabiru zvanja; • puno ostvarenje svih prava iz rada i socijalne sigurnosti; • pravo ostanka u zemlji posljednjega zaposlenja te • ostvarenje svih prava na području socijalne sigurnosti i socijalne zaštite». GLOBALNE STRATEGIJE, NACIONALNE DRŽAVE (III.) OBNOVA I PREOBLIKOVANJE

“Po treći put u ovom stoljeću Amerika želi stvoriti novi svjetski poredak. Ključni zadatak Amerike je uspostaviti ravnotežu između dva iskušenja koja su oduvijek bila svojstvena američkoj viziji iznimnosti: ideje da Amerika mora biti snaga koja će ispraviti svaku krivu politiku i stabilizirati svaki poremećaj u svijetu, i latentne želje da se povuče i vodi izolacionističku politiku. Nekritičko upletanje u sve međuetničke sukobe i građanske ratove u svijetu nakon hladnog rata, u potpunosti bi iscrpilo Ameriku. S druge strane, samo ustrajanje na unutarnjem poboljšanju američkog društva na kraju bi učinilo sigurnost Amerike upitnom te joj oduzelo mogućnost da utječe na sudbinu i donošenje odluka u drugim, udaljenim zemljama, nad kojima bi sve više gubila kontrolu i utjecaj.” Henry Kissinger, “Diplomacija” Neovisnost, samostalnost i puni narodni i državni suverenitet osnovne su pretpostavke gospodarske samostalnosti i razvoja. Kada su ovi elementi

narodnosti i državnosti na bilo koji način i u bilo kojem dijelu narušeni ili u nekom dijelu državnog i narodnog suvereniteta nema, ne postoji mogućnost gospodarskog oporavka i razvoja. Ovisnost o nadležnosti izvan državnih i izvan narodnih institucija bitno utječe na gospodarstvo države i gospodarstvo nacije. U suvremenim političkim i ekonomskim međunarodnim odnosima upravo iz tih razloga uz pojam "geopolitike" sve se više koristi pojam "geoekonomije", a oba su pojma danas uglavnom instrument politike gospodarske globalizacije kroz vitalnu gospodarsku međuovisnost manjih država o bogatijim i većim državama. Radi se zapravo o dobro smišljenoj "Novoj kolonijalizaciji". Globalizacija je u dijelu svojih izvora pozitivna i dobra ideja. Barem je takva bila do trenutka kad je predstavljala ideju zajedničkog ostvarivanja međusobnih gospodarskih interesa država i naroda na njihovo opće dobro. Pozitivna gospodarska razmjena i stvarne investicije interaktivno kroz nacionalna gospodarstva predstavljaju najbolji i najpozitivniji doseg globalizacijske ideje. Prema Johnu Baylisu i Steveu Smithu (u knjizi Globalizacija svjetske politike, drugo izdanje, Oxford) Globalizacija je skup procesa u kojima mnogi društveni, socijalni odnosi postaju relativno odijeljeni od teritorijalnog prostora, tako da su ljudski životi sve više vezani na odnose u svijetu kao jednom prostoru (jedinstvenom prostoru). Međutim stvaranje moćnih nadsuverenih, naddržavnih i nadnarodnih međunarodnih monetarnih institucija predstavljalo je okosnicu ideje Nove kolonijalizacije i razotkrilo mračnu stranu priče o svjetskoj globalizaciji. Kada je došlo do tog "razotkrivanja" velik broj zemalja već je bio uhvaćen u nezaustavljivi kotač ovisnosti o "bogatima i moćnima". Globalizaciju, na određen način, možemo podijeliti u tri osnovne faze: a) ideja globalizacije nastala je kao ideja globalne ravnoteže mira i stabilnosti međunarodnog poretka; b) nakon vremena “hladnog rata”, posebice u prvoj polovici devedesetih godina dvadesetog stoljeća globalizacija predstavlja ideju globalne ravnoteže kapitala i ekonomskih (energetskih) resursa (ravnoteža bogatstva); c) početkom dvadeset i prvog stoljeća (2001.) globalizacija predstavlja ideju globalne ravnoteže znanja, ravnoteže ideja i tehnologije. Kada je prije više od pedeset godina održan sastanak tadašnje financijske elite u Bretton Woods-u s ciljem da se donesu strateški planovi poslijeratnog ekonomskog razvoja, situacija u Europi devastiranoj ratnim strahotama zahtijevala je nastanak jedne jake supranacionalne organizacije koja će za ekonomije pojedinih nacija značiti isto što i Ujedinjeni Narodi sa svojim specijalnim agencijama znače za njihove političke akcije: jamčenu sigurnost, ali i samovoljnu mogućnost prodiranja u njihove sisteme. Tako je u lipnju 1944. nastao Međunarodni monetarni fond (MMF) (International Monetary Found IMF) koji je danas uz Vijeće Sigurnosti OUN-a najjača supranacionalna

organizacija na Svijetu. Bio je to početak jake monetarističke politike protiv stvarne ekonomije država nacija. SVJETSKA VLADA NAD VLADAMA Slobodno se danas nakon pola stoljeća rada MMF-a može reći da je stvorena svjetska Vlada nad vladama, izravan instrument rušenja suvereniteta država i naroda, nadlegitimno i nadlegalno tijelo koje će najvećim ulagačima u MMF jamčiti stalnu kontrolu i skrivene poluge upravljanja nad dosadašnjim državama potpunog narodnog i državnog ekonomskog suvereniteta. Istovremeno se ideja suvereniteta proglašava zastarjelom, neliberalnom i reakcionarnom, te se stvaraju i veliki globalni pokreti koji promoviraju ideje suprotne suverenitetu država i naroda. MMF ima izravne ovlasti i instrumente miješanja i narušavanja suvereniteta svojih država članica. MMF danas ima 183 zemlje članice, ukupna vrijednost uplaćenih kvota zemalja članica 2000. godine iznosila je 210 milijarda specijalnih prava vučenja (SPV), što iznosi gotovo 300 milijarda američkih dolara. MMF-ovu strukturu upravljanja i odlučivanja čine: Odbor guvernera, Međunarodni monetarni i financijski komitet, te Izvršni odbor. Osnutkom MMF-a prvi put je institucionaliziran međunarodni (svjetski) monetarni sustav u obliku jedne međunarodne institucije koja će do danas imati gotovo presudan utjecaj na svjetska monetarna i financijska, te gospodarska kretanja u svijetu. Jedno od izvješća "Komisije za budućnost institucija Bretton Woods-a" kojom je predsjedavao bivši šef američkih Fedralnih rezervi Paul Volcker, navodi čak i planove proširenja dosadašnjih ovlasti MMF-a. Nakon Drugog Svjetskog rata jedine zapadne industrijalizirane države koje su imale svoja gospodarstva, bankarske sustave i sustave državnih rezervi u cijelosti netaknute bile su Sjedinjene Američke Države, Kanada, Švicarska i Australija. Većinu svjetskog zlata i bogatstva držale su SAD, Švicarska i Kanada. Osnovna zadaća i ideja konferencije u Bretton Woods-u bila je preraspodjela i uspostava ravnoteže svjetskog bogatstva, kako ono ne bi ostalo koncentrirano u rukama samo nekolicine zemalja. Tijekom ranih 40-tih godina prošlog stoljeća Harry Dexter White (SAD) i John Maynard Keynes (Velika Britanija) gotovo istodobno predložili su temelje budućeg MMF-a, na međunarodnoj konferenciji u Bretton Woods-u, New Hampshire, SAD, u srpnju 1944. predstavnici 44 države započeli su glavne pregovore o osnivanju Međunarodnog montarnog fonda. MMF je započeo s radom u Washingtonu DC, SAD, u svibnju 1946., sa 39 zemalja članica. Na konferenciji u Bretton Woods-u bilo je predloženo da SAD (podržana od Kanade i Švicarske) preuzme ulogu svjetskog bankara, te da američki dolar postane zajednička valuta za trgovinu u svijetu.

Ti su prijedlozi tijekom konferencije usvojeni, ali se vrijednost USD (američkog dolara) trebala vezati uz "zlatni standard" (ili "standard zlata": 35 USD za uncu zlata), umjesto da je bio poduprt s punom vjerom i kreditiranjem od strane SADa, kako je prvotno i bilo predloženo. Kasnije se upravo vezanje vrijednosti USD uz zlato pokazalo ozbiljnom pogreškom ovakvog sustava. Danas MMF ima 182 države članice, koje plaćaju ukupnu članarinu u iznosu od 193 milijarde američkih dolara, koja služi kao svojevrsni kreditni depozit. Najveći su deponenti, stoga i najmoćnije države MMF-a SAD (18,25%), Njemačka (5,67%), Japan (5,67 %), Francuska (5,10 %), Velika Britanija (5,10 %). S druge strane neki od najvećih korisnika financiranja od strane MMF-a su Meksiko, Rusija, Argentina i Indija. Svojevrsnu valutu MMF-a predstavljaju “specijalna prava vučenja – SPV” (engl. Special drawing rights – SDR). 1967. godine “grupa desetorice” (odnosno vodećih zemalja u svjetskoj trgovini) usvojila je dokument o prihvaćanju novog sredstva plaćanja u formi posebnih prava vučenja, koja ima svaka zemlja članica MMF-a, i to tako da od Fonda dobije posebnu vrstu kredita. PAPIRNATO ZLATO Taj dokument je 1969. usvojila skupština MMF-a, a 1970. ta su prava aktivirana u funkciji dodatnog izvora međunarodne likvidnosti. Ta su prava nazvana i “papirnatim zlatom”, i to stoga što se na temelju takvih prava bez ikakvih teškoća i predradnji dolazi do bilo koje druge konvertibilne valute potrebne nekoj zemlji za podmirenje njezinih obveza iz tekućih transakcija. U tom smislu ta su prava izjednačena s prvobitnom ulogom zlata ili dijela kvote pojedine zemlje u zlatu na temelju koje se može koristiti kreditom MMF-a. Vrijednost SPV-a se od 1. siječnja 1981 utvrđuje na temelje “mješavine” peta valuta, onih zemalja koje su u vremenu od 1975. – 1979. ostvarile najveći izvoz robe i usluga. To su: američki dolar (koji u vrijednosti SPV sudjeluje sa 42%), njemačka marka (19%), japanski jen, francuski franak i engleska funta (po 13%). Naravno, pojavom eura to se mijenja, pa su francuski franak i njemačka marka zamijenjeni eurom od siječnja 2001. Utjecaj Hrvatske u Međunarodnom monetarnom fondu možemo nazvati beznačajnim i podložnim utjecaju najmoćnijih zemalja (slabija je čak i od Srbije i Crne Gore). Naime udio Hrvatske u ukupnom iznosu SPV-a je 0,17%, dok u ukupnom broju glasova kojima se odlučuje u MMF-u Hrvatska sudjeluje s 0,18% glasova (podaci MMFa od 2001.). Na vrhu ljestvice utjecaja i moći u MMF-u nalaze se: SAD, Njemačka, Japan, Francuska, Velika Britanija, Italija, Švicarska, Kanada, Nizozemska, Belgija, Švedska. Te zemlje ujedno čine i skupinu zemalja koja osigurava MMF-u sredstva za međunarodne kredite i financijska pokrića, čime izravno mogu utjecati na sudbinu pojedinih nacionalnih gospodarstvama, manipulacijom u cilju ostvarivanja svojih ekonomsko – financijskih interesa.

TAJNI MEMORANDUM AMERIČKIH FEDERALNIH REZERVA U jednom svom tajnom memorandumu američki federalni sustav rezervi detaljno opisuje svoju ulogu u špekulacijama i manipulacijama na svjetskom tržištu novca. Ovakvi memorandumi kruže po svijetu iz SAD-a kako bi se privuklo kompanije, banke i pojedince na sudjelovanje u globalnim špekulacijama kamatama pod pokroviteljstvom američke vlade. "Vodeća snaga iza ovih financijskih instrumenata (op: misli se na kreditna pisma i bankarske garancije, nikako na živi novac) je Vlada Sjedinjenih Država, preko svoje monetarne agencije, federalnog sustava rezervi (engl: The federal reserve system). Američki dolar je temelj likvidnosti u svijetu, obzirom da sve ostale valute temelje svoju razmjenu na američkom dolaru. Vrlo pojednostavljeno, to znači da su Sjedinjene Države centralni svjetski bankar. Kao svjetski centralni bankar SAD imaju veliku odgovornost održavanja stabilnosti u svjetskom monetarnom sustavu ...", govori se u navedenom memorandumu. Ovaj tajni memorandum, koji je nastao tijekom 1996., sadrži detaljan opis mehanizama financijskih špekulacija kreditnim pismima i bankarskim garancijama preko američkog Federalnog sustava rezervi, zbog čega je i klasificiran kao "povjerljive bilješke" (engl: confidential notes). Kasnije ćemo detaljno opisati tu tehnologiju. U istom memorandumu priznaje se da taj sustav omogućuje određenoj elitnoj grupi stalno bogaćenje i financijsku premoć: "... Jedna, možda negativna posljedica ovog sustava jest da je on naslonjen na grupu skupljača sredstava nazvanu vlasnici obveznica (engl: commitment holders) koji postaju vrlo bogati zbog usluga koje pružaju. Ali to je jedini način kojim sustav ovaj proces može držati povjerljivim i visoko selektivnim ...". Ovaj memorandum dokazuje da se takvim špekulacijama uz pokriće svjetskih monetarnih institucija (IMF, Svjetska banka) može manipulirati vrijednostima pojedinih nacionalnih valuta, te prouzročiti ili spriječiti inflaciju u pojedinim nacionalnim gospodarstvima. "Glavno pitanje je zašto se sredstva osiguranja ne daju izravno bankama koje imaju sredstva. Prvo, ovaj sustav nije ovlašten za izdavanje sredstava osiguranja; samo Ministarstvo financija SAD i druge agencije uz garanciju Vlade SAD mogu to učiniti. Drugo, prodaja obveznica bi bila negativno gledana, obzirom da se uglavnom koriste za financiranje deficita (gubitka). Ovaj proces djeluje ovako uspješno zato što se odvija potpuno daleko od pogleda (engl: entirely out of sight) ...". Ova rečenica dokazuje da se manipulacije u stabilnosti svjetskog monetarnog sustava odvijaju u potpunoj tajnosti, bez ikakvih instrumenata nadzora, te se provode posrednim putem kako bi omogućile tajno gomilanje bogatstva u malom krugu ljudi, kompanija ili zemalja. Zapravo se radi o trgovini špekulativnim papirima, jer se bankarske garancije, jamstvena pisma, kreditna pisma kasnije prodaju na svjetskom tržištu, čime se stvara privid stabilnosti monetarnog sustava. Da se radi o tajnoj

monetarnoj špekulaciji govori i jedan od zadnjih odlomaka navedenog memoranduma: "... Banke rutinski niječu postojanje ovakvih programa, čak i one koje su uključene u njih. Većina djelatnika u bankama ne zna ništa o tome u bilo kojem trenutku. Jedini ulaz u sustav je mogućnost potvrđivanja pozamašnih dobara ovlaštenoj osobi sustava ili njegovim pod - ovlaštenicima ... Postoji vrlo malo ovlaštenih osoba u sustavu. Ako investitor ne može potvrditi barem 100 milijuna USD, pa čak i 500 milijuna USD, šanse za ulazak u sustav su stvarno male ...". AGENTI KRUNE Jedna organizacija koja se bavi ovakvim špekulacijama, pokrivenim službenom djelatnošću vrlo je vjerojatno britanska organizacija "Agenti krune za pomoć stranima vladama i administracijama" (orig: Crown Agents for oversea governments and administrations). Izvorna organizacija The Crown Agents je osnovana 1833., kao organizacija pod nazivom "Agenti krune za kolonije" (engl: The Crown Agents for colonies), a nakon dekolonijalizacije preimenovana je u naziv koji danas nosi. Prema Godišnjem izvješću iz 1996., uvodniku koji je potpisao tadašnji predsjednik "The Crown Agents", David Probert oni su "... međunarodna organizacija, koja djeluje u 150 zemalja, i pruža svoje usluge razvojnim agencijama, posebno Svjetskoj banci, Europskoj uniji, regionalnim razvojnim bankama, i određenom broju bilateralnih donatora, uključujući Britansku i Japansku vladu. Sličan posao odrađuju i za velik broj organizacija iz javnog sektora širom svijeta ...". Od 1996., izvršen je uz suglasnost britanske Vlade postupak privatizacije The Crown Agents", te je organizacija postala dioničko društvo sa svojim menadžmentom i upravom. Funkcionira kao holding kompanija sa desetcima malih i većih poduzeća, raznih djelatnosti. Dionice poduzeća vlasništvo su "Fondacije Agenti Krune" (engl: the Crown Agents Foundation). Ovaj čin privatizacije samo je naizgled udaljio ovu organizaciju od službene britanske Vlade, jer i dalje u njenim tijelima sjedi Vladin predstavnik, i dalje obavlja poslove za Vladu i Vlada garantira za poslove "The Crown Agents". U upravi novog dioničkog društva sjede predstavnici vodećih nevladinih organizacija, korporacija, banaka i poslovnih organizacija kao npr.: Barklays Bank, Standard and Chartered Bank (dvije od najvećih i najprestižnijih britanskih komercijalnih banaka), Uniliver i Tate & Lyle (britanska dva najveća konglomerata u poljoprivredi), Securicor plc. (velika privatna tvrtka specijalizirana za sigurnost banaka), Manchester Airport plc., British Telecommunications plc., Pince of Wales Business Leaders Forum (kojim predsjedava Princ Charles, organizacija koja organizira putovanja i seminare britanskih poslovnih lidera cijelim svijetom), Međunarodna gospodarska komora Ujedinjenog Kraljevstva, Britanska gospodarska komora, Fondacija Aga Khan (utemeljena od strane

Njegovog Veličanstva Aga Kana, jedna od najpoznatijih filantropskih organizacija, koja vodi bolnice i škole po svijetu) i mnoge druge organizacije i kompanije. Danas "The Crown Agents" službeno sudjeluje u projektima vrijednim oko 3 milijarde američkih dolara. Posjeduje i vlastiti poslovni portfelj u obliku svojih poduzeća vrijedan oko 1 milijarde USD. Cilj je organizacije "The Crown Agents" steći kontrolu nad najvažnijim projektima u pojedinim zemljama, koji mogu imati puno dalekosežnije konačne učinke. Primjerice upravlja kompletnim sredstvima gospodarske razvojne pomoći za obnovu Bosne i Hercegovine. Funkcioniraju kao agenti za 150 stranih vlada i organizacija, te se bave djelatnostima od financijskog posredovanja, prikupljanja sredstava, kupoprodaja, upravljanja sredstvima, poslova s nekretninama i upravljanjem offshore sredstava. Klijenti ostavljaju velika sredstva na upravljanje organizaciji "The Crown Agents". Sredinom 70-tih godina prošlog stoljeća "The Crown Agents" su bili u središtu najvećeg financijskog kolapsa u Britaniji poslije II. Svjetskog rata. Od 1967. - 1974., prema novinskim člancima i službenim parlamentarnim saslušanjima, "The Crown Agents" su bili jedni od najvećih "igrača" na financijskom i špekulativnom tržištu nekretnina u Londonu, prema nekim pokazateljima bili su drugi, odmah iza "The Bank of England". "The Crown Agents" je stekla portfelj nekretnina koji se protezao od Londona do Australije, i mnogih drugih zemalja. Prije navedenog kolapsa upravljali su sredstvima, zajmovima i drugim vrijednosnim i financijskim papirima u vrijednosti preko 4 milijarde britanskih funti. Kontrolirali su mrežu banaka u cijelom svijetu, a da u tom trenutku nisu bili novčarska kuća, ili registrirani kao poduzeće za obavljanje tih djelatnosti. Nakon naftne krize 1973., koja je prethodila globalnoj financijskoj krizi, posebno sekundarnog bankarskog tržišta, potpuno je kolabirala financijska strana "The Crown Agents", a The Bank of England ih je financijski "izvlačila" za nekoliko stotina milijuna funti. Ovaj je slučaj doveo do tri Vladine i parlamentarne istrage u Britaniji. Nakon toga su, pimjerice, od 1983. upravljali osobnim bogatstvom Sultana od Brunea. Opseg posla između Sultana i "The Crown Agents" koji su na špekulacijskom tržištu upravljali njegovim novcem bio je tolikog opsega da kad je Sultan povukao svojih 3,5 milijardi funti, "The Crown Agents" su morali otpustiti 400 zaposlenih. Iako nisu bili banka, njihove su se bankarske aktivnosti proširivale 60-tih godina prošlog stoljeća zbog povezanosti s Britanskom Vladom, te zbog velikih iznosa sredstava kojima su upravljali u ime svojih klijenata; "The Crown Agents" su bili u mogućnosti posuditi novac po povoljnoj kamati, a zatim ga plasirati

skuplje drugim bankama. Među tim bankama bila je i Trgovačko razvojna banka (Trade Development bank), banka s najviše dubioza na svijetu (po ocjeni nekih medija) svojevremeno kontrolirana od strane Edmonda Safra-e, pokrovitelja organizacije World Wide Fund for Nature (Svjetskog fonda za prirodu) Princa Filipa. Također je poznata činjenica (po nekim medijima) da je organizacija "The Crown Agents" tijekom 90-tih godina prošlog stoljeća organizirala isporuke oružja nekim afričkim državama. Tijekom 80-tih su dogovorili dolazak kompanije "Defence Systems Limited - DSL" u Ugandu. David H. Probert, koji je 1996. bio predsjednik "The Crown Agents" tijekom 80-tih je bio direktor poduzeća koje je bilo jedan od većih dioničara "Defence Systems Limited", što također dokazuje izravnu vezu te dvije organizacije. Zanimljiva je podudarnost da je i sjedište ove dvije organizacije za područje bivše Jugoslavije na istoj adresi, s istim brojevima telefona i telefaksa: u Sarajevu, Dolina 6. Kasnije ćemo za primjer ukratko opisati i ulogu kompanije "Defence Systems Limited". Na listi klijenata organizacije "The Crown Agents" nalaze se, između ostalih: Afrička razvojna banka (African Development Bank), Azijska razvojna banka (Asian Development Bank), Bosna i Hercegovina, Razvojna korporacija Komonvelta (Commonwealth Development Corporation), Hrvatska, Danska međunarodna razvojna agencija (Danish International Development Agency) Europska banka za obnovu i razvoj (European Bank for Reconstruction and Development), Europska komisija (European Commission), Inter - Američka razvojna banka (Inter - American Development Bank) kao banka sustava Organizacije američkih država (engl. Organization of American States OAS) koja bi u širenju Europske unije ponovno mogla dobiti na značaju i postati dijagonala geoekonomskih interesa SAD, Međunarodna banka za obnovu i razvoj (International Bank for Reconstruction and Development), Međunarodni kazneni sud (International criminal Tribunal), Međunarodna razvojna asocijacija (Interantional Development Association), Organizacija za sigurnost i suradnju u Europi (Organisation for Security and Cooperation in Europe - OSCE), Švedska agencija za suradnju u međunarodnom razvoju (Swedish International Development Cooperation Agency), Centar UN-a za humana preseljenja (UN Centre for Human Settlements), Organizacija UN-a za ublažavanje katastrofa (UN Disaster Relief Organisation), Organizacija UN-a za industrijski razvoj (UN Industrial Development Organisation), Tajništvo UN-a (UN Secretariat), UN-ov visoki povjerenik za izbjeglice (UN High Commissioner for Refugees), UN-ov fond za djecu (UN Childrens Fund), UN-ov razvojni program (UN Development Programme), Svjetski program hrane (World Food Programme), Svjetska zdravstvena organizacija (World Health Organisation) (podaci iz Godišnjeg izvješća "The Crown Agents" za godinu 1996.). Kada sam od organizacije "The Crown Agents" zatražio informaciju o tome tko je u ime

Hrvatske pregovarao s njima i tko je potpisao s njima ugovor, te što je organizacija "The Crown Agents" prema tom ugovoru odraživala za Hrvatsku nisam dobio odgovor. Tada sam otkrio u jednom od zapisnika u britanskom parlamentu da su čak odbijali na taj način odgovarati na pitanja zastupnika u britanskom parlamentu, što su objasnili na način da organizacija "The Crown Agents" načelno ne daje takve odgovore. U istom godišnjem izvješću za 1996., direktor "The Crown Agents" Peter Berry, daje pregled rada tog koncerna: "... Kroz pažljivo i učinkovito upravljanje potičemo klijente da štede vrijeme i novac, tako što ulažemo učinkovito u njihovo ime na svjetskim tržištima. Svjetskoj usluzi upravljanja sredstvima, dostavi dobara, opreme i usluga mi dodajemo savjetodavnu i konzultacijsku uslugu koncepiranu tako da ojača sposobnosti našeg klijenta ...". Mnogo stvarnije o njihovoj ulozi u kontroli nacionalnih gospodarstava i nacionalnih vlada u pojedinim zemljama govori direktor Berry na slijedeći način: "... Radimo na poboljšanju strukture, izvedbe i kvalitete standarda institucija našeg klijenta tako što gradimo kapacitete i jačamo organizacije. Osiguravamo sredstva našem klijentu za prikupljanje daljnjih prihoda, tako što olakšavamo razvoj njihove gospodarstva, industrije i trgovine. Pomažemo im da sačuvaju svoja bogatstva kroz primjenu specijalno dizajniranih rješenja za pojedine potrebe carina i izravnih programa poreznih reformi. Kroz naše dugo sudjelovanje u upravljanju nacionalnim gospodarstvom, radimo na tomu da osiguramo državama minimalne gubitke u povratu investicija ili vitalne strane razmjene. Crown Agents Financial Services Limited nastavljaju razvijati i širiti svoje bankarske i financijske savjetodavne usluge i ubrzano se specijalizira u širenju financiranja razvoja ...". Dokazi o najčvršćoj povezanosti organizacije "The Crown Agents" sa Svjetskom bankom i Međunarodnim monetarnim fondom su mnogobrojni: "... Mi radimo na projektu Svjetske banke za reformu porezne administracije na Jamaici ...", navodi se u godišnjem izvješću za 1996., pa nastavlja "... Naš predstavnik u Gvajani nastavio je pomagati Generalni uvozni program (General Import Programme) koji je započela Europska Unija i Program socijalnog utjecaja melioracija (Social Impact Amelioration programme) koji je započela Svjetska banka ...". "U Rumunjskoj smo, primjerice, okupili jedan broj konzorcija da rade na razvoju javnog i privatnog sektora ...". Tamo gdje se u suverenitet pojedine zemlje ne miješa izravno Međunarodni monetarni fond to čine organizacije poput "Crown Agents" za MMF i Svjetsku banku, oni izravno određuju način i vrstu promjena u gospodarskim sustavima pojedinih zemalja, te nadziru ili čak provode (sudjeluju u provedbi) tih promjena. Sasvim je jasno da će "Crown Agents" raditi za svoje izvore financija, a ne za "klijente", obzirom da se radi o koncentraciji kapitala moćnih kompanija,

banaka i organizacija, poptuno je vidljivo da "Crown Agents" provode i organiziraju promjene u pojedinim zemljama po želji najužeg kruga onih zemalja, kompanija i organizacija koje drže kapital u svijetu. Na taj način paralelnim podsustavom vlasti kapital svjetske moći manipulira pojedina nacionalna gospodarstva. "Crown Agents" kratko opisuju način utjecaja na vlade zemalja koji su im klijenti: "... Primjenjujući specijalno dizajnirana rješenja informacijske tehnologije za programe carinskih i poreznih reformi, te našom ekspertizom unutarnjeg stanja i strateškog uključivanja u upravljanje nacionalnim gospodarstvom, pomažemo osigurati da zemlje optimiziraju svoj porezni i financijski menadžment ...". "Na međunarodnoj financijskoj i bankarskoj školi u Moskvi dizajnirali smo i predstavili seriju tečajeva za obuku u upravljanju sredstvima i troškovima, u skladu s vodiljama Svjetske banke, a što je bilo namjenjeno osoblju iz ruskih ministarstava i lokalnih konzultacijskih kuća ...". "Naši ekonomisti su pomagali Izvozno - uvoznoj banci Japana u analizama poslovnog sektora u Indiji, kao dio pomoći programu kreditiranja industrije u Indiji ...". "... Naš ured u Washingtonu je nastavio raditi na zadacima savjetovanja u upravljanju u ime Svjetske banke i drugih donatora iz SAD-a ...". U jednom dijelu svojeg službenog izvješća predstavnici ove organizacije priznaju da su i svojevrsni financijski agenti za strane vlade i institucije, te ne kriju svoj izravni utjecaj na glavne nacionalne financijsko - monetarne institucije u pojedinim zemljama - klijentima. Oni na neki način pripreme teren za mjere i aktivnosti Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke, ili su s druge strane financijski izvršitelji tih institucija. "Crown Agents" također služe i za pranje novca uske grupacije financijskih moćnika u svijetu i to na način da oni plasiraju sredstva "Crown Agents" a onda ovi ili kroz robe ili kredite plasiraju ista sredstva vladama, središnjim bankama, javnim i privatnim institucijama. Sjetimo se sadržaja špekulacijskog memoranduma ranije u tekstu koji govori o tome da se posrednicima u procesu špekulacija kreditima i vrijednosnim papirima omogućuje pretjerano bogaćenje i gomilanje sredstava. "... Crown Agents Financial Services Limited je proširio svoje poslove tijekom godine. Osiguravao je pomoć središnjim bankama, komercijalnim bankama i drugim financijskim institucijama, ali je bio i bankar vladinim tijelima i drugim javnim institucijama ...", dokazuju moju tezu sami izvještaji "The Crown Agents" u dijelu koji se odnosi na njihovu banku "Crown Agents Financial Services Limited - CAFSL". Ta je banka financirala i promatrače na izborima u Bosni i Hercegovini, za što je potpisala ugovor o financijskim uslugama sa Organizacijom za europsku sigurnost i suradnju (OESS). Također daju zemljama klijentima srednjeročne i kratkoročne kredite za nabavu nužnih dobara i opreme za javni i privatni sektor. Međutim uvjetuju da se ta dobra i oprema nakon dobijenog kredita kupi od njihove kompanije nazvane "Crown Agents Services Limited - CASL". Također

imaju i kompaniju koja isključivo upravlja imovinom "Crown agents Asset Menagement Limited" koji je 1996. upravljao sredstvima vrijednim preko 1 milijardu američkih dolara za preko osamdeset centralnih banaka, vlada, dobrotvornih organizacija i regionalnih organizacija. Jedan dio tih sredstava ulaže se, vjerojatno, i u špekulacijske poslove koji su ranije opisani memorandumom "Azriel grupe", da bi zarađivali na razlici provizije i kamata, dok drugi dio izravno investiraju ili plasiraju putem kredita. DSL-GLOBALNI ŠVERC ORUŽJEM I TEHNOLOGIJAMA ZA MASOVNO UNIŠTENJE Jedna od kompanija kojom se koriste, a koju smo i ranije spomenuli, je "Defence Systems Limited - DSL". DSL je osnovana 1981., a razvila se u "najvećeg svjetskog opskrbljivača specijaliziranim siguronosnim uslugama". Posluje i vodi operacije u najtežim područjima na svijetu, a potiče svoje klijente i priprema ih za siguran i učinkovit rad u neprijateljskom i promjenjivom okružju. Vrlo je vjerojatno da je to organizacija putem koje se crnim kanalima omogućuje interesna prodaja oružja i tehnika za ratovanje na tajnom svjetskom tržištu, kako bi međunarodni kapital mogao nadzirati i (ili) planirati određene oružane sukobe, ili ih pak ravnotežom naoružavanja suprotstavljenih strana spriječiti. Na popisu klijenata DSL nalaze se primjerice: Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Australija, SAD, Francuska. Među posljednjim popisima klijenata DSL je onaj sa listom od 44 države u svijetu. I Organizacija Ujedinjenih Naroda (UN) ubraja se među njihove klijente. Jedna od glavnih poslovnih zadaća DSL-a je pronalazak i primjena riješenja za kompleksne siguronosne probleme u područjima visokog rizika. Zapošljavaju oko 4 000 ljudi, iz 30 različitih nacija svijeta i nudi svoje usluge u devet glavnih područja: - sigurnost u rudarstvu i na naftnim poljima; - specijalne snage za čuvanje; - razminiranje i pohrana teškog naoružanja; - sigurnost linija komunikacije; - ljudski potencijali i logistička potpora; - usluge osiguranja visokih rizika; - obuka i treniranje; - zaštita tereta visoke vrijednosti; - istrage. DSL djeluje širom svijeta sa poslovnim ograncima u Washington-u (Američki obrambeni sistemi - US Defence Systems), Singapuru (DSL Security Asia), Kolumbija (DSC), Peru (DSP), Zair (USDS Zair), Južna Afrika (DSL Security Systems Africa), Moskva (Gorandel Trading) i u bivšoj Jugoslaviji (sjedište u Sarajevu). DSL je samostalna kompanija sa dva glavna dioničara: "NatWest Ventures" i "Phoenix Fund Managers Limited". To su dvije financijske

institucije sa vrhunskim kredibilitetom. Ono što je znakovito je činjenica da DSL ima punu bankarsku potporu bankarskog sustava "Rothschilds" koji je jedan od dioničara ne samo organizacije "Crown Agents" nego i mnogih poduzeća u koncernu, ali i jedan od kreditora poslovnih operacija sustava "The Crown Agents". Tijekom 2000., "The Crown Agents" otvorili su i svoju prvu internet banku na malom otočiću državi Sv. Helena, koja je smještena daleko od obale Južne Afrike. Vlada te države je prvi klijent banke u vlasništvu "The Crown Agents"; "Crown Agents Financial Services Limited", koja je službeno uvela aktivno internet bankarstvo. To može zvučati kao prednost ukoliko se radi o državi udaljenoj od kopna, međutim, stvarna motivacija "The Crown Agents" je drugačija. Službenim uvođenjem ovakvog bankarstva može se danonoćno nadzirati sve transakcije u toj državici, sustav se lako može zloupotrijebiti za špekulacije ili prekonoćne kredite. Da se radi o mogućim špekulacijama i pranju novca govori i činjenica da je banka organizacije "The Crown Agents" velik broj vlastitih međunarodnih transakcija preusmjerila upravo na ovu internet banku u državi otoku Sv. Heleni. Može se dogoditi da velika sredstva pojedinih Vlada, koja su povjerena na upravljanje ovoj organizaciji, budu transferirana na ebankarske račune, nakon čega "Crown Agents" mogu manipulirati tim sredstvima, vršiti fiktivne, špekulativne transakcije, daleko od očiju javnosti, i ujedno uz pomoć kompjuterskog sustava sve držati pod stalnim nadzorom (što u klasičnim bankarskim transakcijama nije moguće). Prilikom puštanja u rad ovog sustava direktor banke "Crown Agents" za odnose s klijentima, Stuart Ponder, je izjavio: "... Naš je cilj bio pronaći klijneta koji će osigurati mogućnosti održavanja i podrške elektronskom bankarstvu bez obzira na daljinu naših ostalih klijenata. Trebali smo sustav koji nam je mogao osigurati više valutnu podršku, kako bismo bili u mogućnosti vršiti međunarodna plaćanja ...". Kod ovakvih bankarskih transakcija nejasno je koja se zakonska regulativa poštuje kod poslovanja, koja su pravila sgurnosti i nadzora poslovanja, te osiguranja uloženog novca. Sve što se može pretpostaviti na temelju postojećih dokaza jest da se radi o operaciji koja je vrlo slična financijskom inženjeringu u Hrvatskoj. SOROŠ SUDJELOVAO U IZGRADNJI GLOBALNOG FINANCIJSKOG SUSTAVA TEMELJENOG NA ŠPEKULACIJAMA I jedan od najvećih svjetskih “donatora”, ili kako ga drugi nazivaju “megaspekulator”, George Soroš, opisao je proces nastajanja novog bankarstva potpuno oslonjenog na tehnologiju manipulacija špekulacijama: “… Ulagači se na bankovne dionice naprosto nisu obazirali. Tada se, međutim, počela pojavljivati nova sorta bankara, ljudi obrazovanih u poslovnim školama, koji su razmišljali u kategorijama netto profita. Uvedeni su financijski instrumenti nove vrste. Neke su se banke svojim kapitalom počele služiti mnogo agresivnije,

pokazujući pritom vrlo dojmljivu sposobnost zarađivanja. Bankovne su se dionice, međutim, prodavale po nominalnoj cijeni ili cijeni tek malo višoj od nje. Analitičari su bili svjesni njihove relativne potcijenjenosti, ali su već bili izgubili svaku nadu da bi se to dalo ispraviti. Pa ipak mnoge su banke već bile dosegle točku u kojoj su ih, prema standardima tog vremena, već počele tištiti granice financijske podloge. Ako su željele i dalje rasti, morale su skupiti dodatni dionički kapital. To je bio kontekst u kojem je First National City Bank priredila večeru za analitičare vrijednosnih papira – što je bio nečuven događaj u svijetu bankarstva. Ta je večera označila kraj mrtvila što su ga koncem 1930 – ih nametnuli bankama. Ja sam nisam bio pozvan, ali me je to potaklo da objavim izvještaj u kojem sam preporučio stvaranje buketa agresivnije vođenih banaka. I doista, godine 1972. bankovne su dionice napravile lijep skok pa smo na našem buketu digli nekih 50 postotaka …”. Upravo je Soroš najavio da će međunarodne financijsko – monetarne institucije prije ili kasnije pribjeći laboratorijskoj metodi dokazivanja svojih špekulacijskih, ekonomskih teorija. On sam bio je u tome pionir: “… u to doba bio sam posve zaokupljen nastojanjem da na financijskim tržištima zaradim što više novca. Financijskim sam se tržištem poslužio kao laboratorijem za ispitivanje svojih ideja. Rezultati su bili prilično ohrabrujući: tisuća dolara uložena u moju zakladu, Quantum Fond prilikom njegova osnivanja 1969., do danas je narasla na više od pola milijuna dolara ...”. Društvene političke i ekonomske promjene u Istočnoj i Srednjoj Europi najmoćnije zemlje svjetskog poretka iskoristile su kako bi na ovim prostorima (gdje se nalazi i Hrvatska) uspostavili globalni financijsko – monetarni laboratorij, gdje će moći u praksi ispitivati učinkovitost teorija međunarodnog financijskog sustava. Da je tomu tako Soros svjedoči i na primjeru bivše. Iz njegove ocjene s početka 90 – ih godina prošlog stoljeća proizlazi čvrsto očekivanje stabilizacije Jugoslavije, kako bi se zbog globalne ekonomske ravnoteže spriječilo nastajanje nacionalnih država: “… Slučaj Jugoslavije je posebno zanimljiv. Unatoč tome što su nacionalni rivaliteti tu zemlju doveli na rub sloma, radikalni program stabilizacije novca, koji je uveden istog dana kad i u Poljskoj – 1. siječnja 1990. – počeo je mijenjati politički krajolik. Taj je program uvelike paralelan s poljskim, a polučio je veći početni uspjeh. Sredinom godine ljudi su opet počeli misliti u kategorijama Jugoslavije, a savezni premijer Ante Marković se namjeravao kandidirati na saveznim izborima kao nekomunist …”. GLOBALNI FINANCIJSKO-MONETARNI EKSPERIMENT Vrlo jasno treba reći da ekonomsko uništavanje novonastalih država na prostoru bivše Jugoslavije nije bilo slučajno. Bio je to sastavni dio globalnog financijsko – monetarnog eksperimenta koji Soroš djelimično i priznaje na drugim primjerima: “… Ljudi mnogo pričaju o privatizaciji, ali sam ja osobno došao do

zaključka da je besplodno čekati na privatizaciju da ona riješi problem. U ovom je trenutku zapravo potrebno državnim poduzećima nametnuti tržišnu disciplinu. Stečajeva praktički nije bilo. Kad bi gubitaši bili otjerani u likvidaciju, i radna snaga i ostali resursi postali bi ponovno raspoloživi. Tad bi se mogla ubaciti zapadna poduzeća i uposliti jeftinu (op. u ovom slučaju) poljsku radnu snagu za snabdijevanje zapadnih tržišta … Eto gdje bi u igru trebalo ubaciti državnu pomoć zapadnih zemalja …”. Ako pažljivo analiziramo ove Soroseve riječi, prepoznat ćemo od slova do slova obrazac ponašanja hrvatske Vlade koju vode Račan i Linić. Ne čudi što oni postupaju po obrascima Georga Soroša, jer je upravo mreža njegovih zaklada izdašno financijski i materijalno pomagala dolazak na vlast koalicije pod Račanovim vodstvom. Naravno, u ime onih koje predstavlja, Soros danas, zajedno s MMF-om i Svjetskom bankom od hrvatske Vlade traži ekonomske protuusluge, koje dugoročno štete hrvatskom gospodarstvu. U tom kontekstu treba shvatiti i pristajanje hrvatske Vlade na svrstavanje Hrvatske među zemlje Jugoistoka Europe. Tu je ideju cjelovite ekonomske regije prvi promovirao upravo Soroš, krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. “… Sad je na Zapadu red da u tom pogledu pokaže sposobnost vođenja te da s Istočnom Europom postupa kao s cjelovitom regijom, a ne kao s odvojenim zemljama …”, kaže Soroš, te nastavlja: “… Moguća je i alternativa, ali je za nju potrebna zapadna pomoć. Svojevrsna Istočnoeuropska platna unija, koju bi dotirao Zapad, mogla bi pribaviti mehanizam za prijelaz od neekonomske k tržišno orijentiranoj trgovini između zemalja … Kao što sam to zamislio 1990., trgovina bi se odvijala posredstvom lokalnih moneta; samo bi se razlike pokrivale dolarima … Zapadne zemlje bi preuzele ulogu bankara i jamca provedbe čitavog plana. Postavila bi se ograničenja na kredit deficitarnim zemljama, a ljekoviti postupci bili bi propisani znatno prije no što bi se do te granice došlo. Među te postupke ubrojili bismo devalvaciju i politiku skupog novca …”. Ova ideja je osnova današnje njemačke ideje Gospodarske unije zapadnog Balkana, ili svrstavanja Hrvatske među sedam zemalja Jugoistoka Europe prema kojima MMF, Svjetska banka, Europska unija imaju jedinstveno postupanje, kriterije i politiku. Hrvatska Vlada provodi politiku stranih centara geoekonomske moći. Soros je samo ambasador sive diplomacije globalizacijskog kapitala i ekonomskih moćnika iza ideje “Novog svjetskog poretka”. Sam za sebe kaže da je “državnik bez države”. Soroš je još početkom devedesetih godina prošlog stoljeća osmislio strategiju prema novom geoekonomskom krajoliku Istočne Europe: “… Moj je novi cilj uspostavljanje, na njegovu mjestu (op. misli se na komunistički sustav), otvorenog društva. To će biti mnogo teže postići. Konstrukcija je uvijek teža od destrukcije – i mnogo manje zabavna. Ta zadaća daleko nadilazi moje snage; sretna je okolnost što na poslu njezina ostvarenja nisam sam. Pomaganje Istočnoj Europi postalo je moćnom industrijskom granom. Zbog toga snage svojih zaklada moram koncentrirati tamo gdje uživamo komparativne prednosti

…”. Manipulacija vladama postalo je alatom industrije američkog nacionalnog interesa, stvaranje uvjeta za manipulaciju vladama Soros otvoreno naziva moćnom industrijskom granom. Trenutni ekonomski položaj Hrvatske je proizvod i te industrije. Da je to tako Soroš potvrđuje na primjeru Mađarske: “… Dajući male stipendije ljudima koji su radili u državnim institucijama, omogućili smo im da rade ono što sami žele, a ne što želi država. A dajući inače nedostupne dolare u zamjenu za mađarsku monetu, mogli smo djelovati subverzivno i u samim institucijama …”. STRATEŠKI CILJEVI EKONOMSKE POLITIKE MMF-a Strateški ciljevi ekonomske politike MMF-a sa katastrofalnim posljedicama za zemlje u tranziciji su: - servisiranje stranog duga; - fiskalna oštrina; - redukcija ili eliminacija tržišnih tarifa bez obzira na nacionalne ekonomije, proizvodnju ili međunarodna suparništva; - privatizacija ili likvidacija infrastrukture i industrije u vlasništvu države. To su sve načela na kojima se temelji MMF-ova tzv. "šok terapija". U svojem govoru na godišnjem skupu Svjetske banke u Hong Kongu, Kina, u rujnu 1997., Malezijski premijer dr. Mahatir Bin Mohamad prvi je optužio MMF i Svjetsku banku (World Bank) za "manipuliranu svjetsku krizu", govoreći o krizi ekonomija azijskih zemalja. Kao čelnik jedne od vlada članica MMF-a na primjeru krize u Meksiku i Maleziji optužio je MMF i Svjetsku banku: "... Sad znamo zašto je bilo odlučeno da će Malezija završiti kao Meksiko. Znamo da je čak i ekonomski slom u Meksiku bio manipuliran i planiran, kao što i ekonomije drugih zemalja mogu uskoro biti manipulirne i prisiljene u propast od strane velikih menadžera Fonda, koji su najednom postali oni koji odlučuju tko će ekonomski napredovati a tko neće ...". Narušavanje i miješanje MMF-a i Svjetske banke u suverenitet zemlje i naroda premijer Malezije je dokazao iz vlastitog iskustva: "... Naređeno nam je da moramo dozvoliti da se našim novcem trguje i izvan naše zemlje, naređeno nam je da dozvolimo kratkoročne prodaje, čak da dozvolimo ozakonjenje trgovine posuđenim dionicama. Naređeno nam je da dozvolimo špekulacije. Učinili smo sve što nam je naređeno. Ali nam je rečeno da nismo učinili dovoljno. Naređeno nam je da usporimo naš rast, rečeno nam je da se tako nećemo održati, da je to loše za nas, da ćemo se pregrijati. Naređeno nam je da se ne ulaže u velike projekte, tako zvane "mega - projekte", čak ako oni samo osiguravaju nužnu infrastrukturu koja nam je bila potrebna. A naravno, na kraju nam je rečeno da ako ne osiguramo potrebnu infrastrukturu nećemo ostvariti rast. Stvarno, prilično zbunjujuće ...".

Upravo svjedočenje iz govora dr. Mahatira govori o tomu na koji način svjetski korporacijski financijski moćnici iz svojih carstava izgrađenih u papirnatim financijskim špekulacijama u zemljama članicama MMF-a, kontroliraju i interesno određuju razinu razvoja ili pak ekonomsku propast pojedine zemlje članice. Pri tomu se služe ucjenama stranim kreditima pojedine zemlje čije je plaćanje dospjelo, kreditima koje pojedina zemlja tek treba dobiti, preporukama za strane investicije u pojedinu zemlju, uključenjem pojedine zemlje u globalne infrastrukturne i energetske planove. Krug je potpuno zatvoren. Kao što je rekao malezijski premijer zemlja članica mora pristati na sve. GLOBALNA MOĆ MULTINACIONALNIH KORPORACIJA Visoki dužnosnici i ekonomisti MMF-a i Svjetske banke posljednjih nekoliko godina bili su usmjereni na izradu strateških dokumenata koji će utvrditi tehnologiju desuverenizacije novonastalih država u srednjoj i istočnoj Europi. Studija Američkig instituta za politička istraživanja, projekta “Globalne ekonomije” pod nazivom “Top 200 – uspon korporacijske globalne moći”, autora Sarah Anderson i Johna Cavanagha (bivši međunarodni ekonomist pri Konferenciji o trgovini i razvoju UN-a i direktor Instituta za politička istraživanja), koja je bila pod embargom objavljivanja do prosinca 2000., dokazuje teze koje je iznio malezijski premijer o korporacijskom upavljanju procesima globalizacije. Nalazi ove radne skupine vrlo mjerodavnih međunarodnih stručnjaka u potpunosti razotkrivaju skrivene namjere projekta globalizacije. Od stotinu najvećih ekonomija u svijetu pedeset i jedna su korporacije, a samo četrdeset i devet države. Promet i ekonomska moć vodećih dvjesto korporacija u svijetu raste bržom stopom rasta nego cjelokupna globalna ekonomska aktivnost, njihov je promet veći od prometa svih država svijeta zajedno osim vodećih deset zemalja poretka (koje su i najjače zemlje MMF-a i Svjetske banke, te zemlje u kojima je koncentrirano vlasništvo najvećih dvjesto korporacija u svijetu), njihov je promet osamnaest puta veći od godišnjeg prihoda 1,2 milijarde ljudi. Između 1983. i 1999., profit vodećih dvjesto korporacija je narastao za 362,4 %, dok je broj ljudi koje u istom vremenu zapošljavaju narastao samo za 14,4 %. Među dvjesto najvećih svjetskih korporacija SAD imaju najveći udjel od 82 korporacije (41 %), a Japan je na drugom mjestu sa samo 41 korporacijom, slijede Njemačka sa 20 i Francuska sa 17 korporacija. Od američkih globalnih korporacija 44 nisu platile ukupan iznos od 35 % poreza na dobit od 1996. – 1998., dok sedam poduzeća nije platilo nikakve poreze 1998., i to su: “Texaco”, “Chevron”, “PepsiCo”, “Enron”, “Worldcom”, “McKesson” i najveća svjetska korporacija “General Motors”. Kako bi se usporedila globalna ekonomska moć korporacija nad nacionalnim državama možemo navesti podatke: trenutno je korporacija “General Motors” ekonomski veća od Danske, “DaimlerChrysler” je

veća od Poljske, Royal Dutch/Shell je veći od Venecuele, IBM je veći od Singapura i Sony je veći od Pakistana. Financijska moć najvećih dvjesto korporacija u 1999. je bila veća od bruto društvenog proizvoda 182 zemlje svijeta zajedno. Svojom iznimnom financijskom moći utječu na centre političkog odlučivanja u nacionalnim vladama, samo tijekom 2000., za izborne kampanje 82 američke korporacije donirale su preko 33 milijuna dolara službeno, dok se iznos izravnih donacija u gotovini ne zna (engl. soft money donations). OČUVANJE GLOBALNE KORPORACIJSKE MOĆI Briga Svjetske banke i MMF-a za održanje trenutnog svjetskog financijsko – monetarnog sustava je upravo usmjerena na očuvanje korporacijske globalizacijske moći. To dokazuju dokumenti čiji su autori najuvaženiji stručnjaci i službenici Svjetske banke pod nazivom (op. dokumente objavljujem u cijelosti u prilogu knjige): “Korporacijski rizik u svijetu” (autori: Stijn Claessens, Simeon Djankov, Tatiana Nenova), “Upravljanje rizicima protoka kapitala” (autor: Mansoor Dailami), “Financijska otvorenost, demokracija i politika redistribucije” (autor: Mansoor Dailami), “Globalizacija i nacionalni razvoj” (autor: Andres Solimano), “Bankarski sustavi u svijetu: da li regulacija i vlasništvo utječu na poslovanje i stabilnost?” (autori: James R. Barth, Gerard Caprio Jr., Ross Levine), “Nove prilike i izazovi globalizacije” (autori: Radna skupina Svjetske banke za male zemlje, dokument izdvojen iz dokumenta “Male države: u susret izazovima globalne ekonomije”). U dokumentu “Globalizacija i nacionalni razvoj” kao jedan od vodećih ciljeva globalizacije stručnjak Svjetske banke navodi: “… Globalizacija je poput sile za discipliniranje vlada koje poduzimaju neodržive ekonomske politike …”, naravno kriterije održivosti ekonomskih politika postavljaju MMF i Svjetska banka, koji su pod utjecajem SAD-a i 200 najvećih multinacionalnih korporacija, stoga su i politike koje se nameću kroz uvjetovanje tehničke pomoći i kredita MMF-a i Svjetske banke, zapravo, mehanizam ostvarivanja interesa tih korporacija. Kao jedan od ciljeva globalizacije u ovom dokumentu autor izravno spominje i smanjenje broja kulturnih različitosti u svijetu, kao i nacionalnih identiteta, za što će, priznaje Solimano, ipak trebati neko vrijeme ekonomske, socijalne, političke, institucionalne asimilacije u novom globalizacijskom poretku. Kao jedan od glavnih mehanizama globalizacije i integracija u institucije svjetskog poretka upravo se nameće smanjena uloga nacionalnih vlada u vođenju autonomne ekonomske politike, taj dio ekonomskog suvereniteta nacionalna vlada imperativno prenosi na institucije globalizacije prema projektu Svjetske banke. Te se institucije u ovom projektu naziva “agentima koji provode mandate nacionalnih vlada”. “Naravno, ti se mandati

određuju i filtriraju kroz birokratske strukture regionalnih i globalnih institucija …”, kaže se u dokumentu. STANDARDI REFORMA NACIONALNIH BANKARSKIH SUSTAVA S druge strane u dokumentu “Globalizacija i izazovi za zemlje u razvoju” Svjetska banka postavlja standarde reformi nacionalnih bankarskih sustava i to na način da se nacionalno zakonodavstvo u regulaciji bankarskog sustava prilagodi zakonodavstvima zemalja iz kojih dolaze banke u stranom vlasništvu na prostoru jedne države, čime se zapravo želi otvoriti prostor za nesmetan odljev kapitala iz zemlje: “… Povećanom prisutnošću i jačanjem uloge stranih banaka, zemlja može uvesti najbolju praksu, unijeti više konkurencije u bankarski sektor, i prilagoditi vlastite zakone zakonima koji se provode u matičnim zemljama banaka investitora …”. Kao neke od najvažnijih čimbenika politike nacionalnih vlada u procesima globalizacije Svjetska banka u ovom dokumentu navodi: “… Porast trgovine, slobodan protok kapitala i financijske mogućnosti zemlje, migracije (op. slobodan protok visoko obrazovane radne snage), informacijske tehnologije i Web, rasprostranjenost korištenja novih tehnologija …” i nastavlja “svi dijelovi svijeta su pod utjecajem globalizacije kroz te čimbenike”. Da je to doista tako potvrdili su mi nedavno i dokumenti koje Vlada Hrvatske u tajnosti čuva i skriva po ministarstvima, a koji sadrže direktne naredbe hrvatskoj Vladi od strane MMF-a i Svjetske banke što moraju učiniti u upravljanju Republikom Hrvatskom (dokumentaciju sam dobio uslužnošću bivšeg djelatnika Hrvatske narodne banke - HNB). U uvodu samog dokumenta stoji klauzula o tajnosti: "Sadržaj ovog izvješća sadrži tehničke savjete i preporuke osoblja MMF-a koji su dani vlastima države članice na njihov zahtjev za tehničkom pomoći. Izvješće je klasificirano kao STROGO POVJERLJIVO" prema Općoj administrativnoj odredbi br. 35 MMF-ovog administrativnog priručnika. Izvješće u cijelosti ili njegovi dijelovi ili sažeci, ne smije biti priopćeno ili objavljeno bilo kojoj neovlaštenoj strani ili citirano u drugim dokumentima bez pismenog odobrenja Direkcije za pitanja monetarne i tečajne politike odgovarajućih vlasti ili Izvršnog diektora države članice o kojoj se radi". Za nas građane koji smo nositelji suvereniteta države ovo je izvješće potpuno tajno, a sadrži upute o našim sudbinama. Izvješće pod naslovom "ULOGA HNB-a, ZAKON O HNB, ZAKON O BANKAMA, INSTRUMENTI MONETARNE POLITIKE, UPRAVLJANJE PRIČUVAMA, UPRAVLJANJE DUGOM I TRŽIŠTA NOVCA" sastavila je skupina u sastavu: Warren Coats (voditelj), David Woo, Simon Gray (Bank of England), Duncan Last (FAD), Henry Schiffman (umirovljenik MMF-a) i Barry Topf (Bank of Izrael) tijekom lipnja 2000. (op. navedeni dokumenti nalaze se u prilogu knjige).

TAJNI PROJEKT MMF-a ZA HRVATSKU Dokumenti koje sam naveo, a hrvatska Vlada i MMF ih klasificirali kao strogo povjerljive sadrže upravo upute, odnosno naredbe o kakvima govori malezijski premijer dr. Mahatir. Na drugoj stranici tog dokumenta upućenog Hrvatskoj vladi MMF-ovi stručnjaci ocjenjuju stanje u Hrvatskoj kratko i jezgrovito: "... Fiskalni deficiti su na neodrživo visokim razinama. Hrvatska je na pragu velikih obećanja i visokih rizika. ...". Tajni dokumenti sadrže i dokaz ranijih naredbi MMF-a hrvatskoj Vladi vezano uz reforme platnog sustava u zemlji i uvođenja klirinškog sustava plaćanja: "... Misija (op: misli se na radnu skupinu MMF-a) je sa zadovoljstvom zabilježila napredak postignut prema ostvarivanju klirinškog sustava za plaćanja. Misija je također zabilježila pripreme koje se poduzimaju za preseljenje računa iz ZAP-a u banke. Misija je, međutim, skrenula pažnju na šire implikacije ovog preseljenja, posebice na restrukturiranje ZAP-a (koji će izgubiti značajan dio svojih poslova), potrebu rješavanja poslova vezanih za oporezivanje i statistiku koje trenutačno obavlja ZAP na osnovu podataka o žiro računima pravnih i fizičkih osoba i cjelokupno pitanje računa opće države. (op: slijedeće piše podebljano naglašenim slovima) Misija je preporučila hitno osnivanje tripartitne radne skupine (Ministarstvo financija, Hrvatska narodna banka, ZAP) koja bi bila zadužena za planiranje i provedbu ove reforme. Ranije navedena pitanja upravljanja dugom i gotovinom, programiranja likvidnosti i reforme platnog sustava, predočuju neka od područja na kojima suradnja i koordinacija između Ministarstva financija i Hrvatske narodne banke mogu povećati njihovu učinkovitost poslovanja. (op: ponovno podebljana slova) Misija je preporučila formaliziranje visoke razine koordinacije u obliku koordinacijskog odbora koji bi se sastajao jedanput mjesečno i sugerirala da se može više učiniti da bi se produbilo međusobno razumijevanje. Misija je pripremila nacrt uvjeta poslovnog odnosa (engl. Terms of reference, TEM) za Koordinacijski odbor. ...". Preseljenje računa i poslovanja iz Zavoda za platni promet (ZAP) u poslovne banke u uvjetima u kojima se nalazi hrvatsko gospodarstvo može predstavljati visoko rizičnu operaciju. Na taj način preko poslovnih banaka MMF Svjetska banka (i preko HNB-a) u svakom trenutku imaju puni uvid i kontrolu nad financijskim stanjem u zemlji, potpuno je olakšana manipulacija financijskog sloma, nadzor, usmjeravanje i manipulacija tržišta novca i kapitala, što je opasno za zemlju u ovom trenutku. Iz ovih razloga MMF i požuruje hrvatsku Vladu na uvođenje klirinškog sustava plaćanja, pa čak i arbitrira u osnivanju koordinacije kako bi se smi proces što prije dovršio.

Način rada triju vodećih monetarnih institucija u zemlji članici (Hrvatskoj) određuje upravo "strana" institucija u obliku MMF-a. Upravo ta činjenica dokazuje da bitne naputke u financijsko monetarnom upravljanju državom Vlada prima iz izvandržavne institucije kakva je MMF. Takvi slučajevi dokazuju nadnarodni i naddržavni suverenitet MMF-a nad hrvatskom Vladom. Ne želim pri tomu ocjenjivati reforme i naredbe koje dolaze iz MMF-a, već naglasiti da su planirane i provedene po naredbama "iz vana". To je potpuno suprotno dojmu koji Vlada želi ostaviti pred građanima: kako sama planira razvojnu, financijsku i monetarnu budućnost zemlje. Kada to postane uobičajenom praksom, MMF može izmanipulirati gospodarski slom zemlje u roku od nekoliko sati. Vlada koja za takav slučaj nije spremna i nema posebnog "Kriznog plana" pretvorit će se u sustav kaosa koji će jedini izlaz vidjeti u daljnjem zaduživanju države kod MMF-a i Svjetske banke. Prezaduženost država kako bi se potpuno kontrolirao njihov gospodarski rast i razvoj time i utjecaj na međunarodna gospodarska kretanja je glavna okosnica rada Međunarodnog monetarnog fonda (MMF). Cilj je kontrolirani kaos u gospodarstvima zemalja u razvoju i onima u tranziciji. Upravo su te zemlje najizloženije slobodnom tržištu špekulativnim vrijednostima. U dokumentu se dalje navodi ocjena koja potpuno dovodi u pitanje službena izvješća Vlade RH: "... Misija Europske unije u ožujku i travnju zaključila je, međutim, da je fiskalna situacija znatno teža no što bi se moglo učiniti iz nacionalnog prikazivanja podataka, uz manjak državnog proračuna veći od 8 posto i javni dug koji premašuje 50 posto BDP-a. vlasti su pokazale zanimanje za početak primjene MMF-ovog programa ...". HRVATSKA BANKARSKA SVJETSKOJ BANCI KRIZA PROJEKTIRANA U MMF-u I

Ipak slijedeća ocjena navodi nas izravno na sumnju kako je bankovna kriza u Hrvatskoj, koja se protezala od 1995. - 1998., izravno planirana i manipulirana iz centara moći u MMF-u i Svjetskoj banci kako bi se prisililo hrvatsku vlast na prodaju domaćih banaka sa svim njihovim plasmanima, komitentima, nekretninama i hipotekama u vlasništvo stranaca, stranih banaka i novčarskih institucija. Iako je to posredno zahtijevano od hrvatske Vlade tijekom zadnjih desetak godina do potpunog sloma hrvatskog bankarskog sustava Hrvatska nije bila voljna većinsko vlasništvo svojih banaka prepustiti strancima, ali je nakon manipulirane financijske krize Vlada bila prisiljena to učiniti. O tomu dokument MMF-a govori u pozitivnom svjetlu: "... Nakon dvije godine druge bankovne krize tijekom koje se broj banaka smanjio sa 60 na 45, čini se da se situacija u financijskom sektoru stabilizirala. Prva je bankovna kriza u razdoblju od 1995. 96., rezultirala time da je Agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka preuzela četiri od pet najvećih banaka u Hrvatskoj. Nakon što je Slavonska

banka prodana 1998., dvije od tih banaka, Privredna banka Zagreb i Splitska banka prodane su ove godine, a očekuje se da će prodaja Riječke banke biti dovršena tijekom ljeta. Još su dvije banke ušle u program sanacije 1998. i 1999., Dubrovačka banka i Croatia banka. Očekuje se da će te dvije banke biti prodane prije kraja godine ...". Pri tomu ne smijemo zaboraviti da su bankovnom krizom u Hrvatskoj i načinom njezina rješavanja oštećeni građani Hrvatske koji su svoj novac povjerili posrnulim bankama, ali i mali dioničari tih banaka, čije je vlasništvo jednostrano poništeno od strane države. Tu se, naime, dogodila tiha nacionalizacija vlasništva. Nitko od vlasnika dionica tih banaka do danas nije obeštećen, bez obzira što neki (kao primjerice dioničari PBZ i nekih drugih) vode višegodišnje sudske sporove za naknadu vrijednosti oduzetih (poništenih) dionica. Time je ozbiljno bila narušena gospodarsko pravna stabilnost sustava. Jedan od ključnih zahtjeva MMF-a hrvatskim vlastima je potpuna neovisnost upravljanja monetarnom politikom zemlje koja bi trebala pripasti Hrvatskoj narodnoj banci. Iza tog zahtjeva stoji htijenje MMF-a da ubuduće u određenim odlukama i dugoročnim monetarno financijskim planiranjima, u upravljanju pričuvama i dugom, može mimoići Vladu utjecati izravno isključivo na čelne ljude HNB-a. MMF želi olakšati sebi manipulaciju monetarnim sustavom Hrvatske. U tom smislu se ovaj dokument MMF-a upušta u ocjene: "... Nezavisnost HNB-a nedavno je bila napadnuta. Vođa jedne od regionalnih stranaka u novoj koalicijskoj Vladi zatražio je smjenjivanje Guvernera Hrvatske narodne banke (HNB-a) zbog njegovog načina rješavanja bankovne krize. Zbog toga su, nakon što je Sabor odlučio da neće usvojiti Godišnje izvješće HNB-a za 1998. i 1999. i Financijski plan za 2000., članovi Savjeta HNB-a, uključujući i Guvernera, "stavili mandate na raspolaganje Saboru. Ti su događaji izazvali ozbiljna pitanja o adekvatnosti Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci za očuvanje nezavisnosti HNB-a. osim toga, nova Vlada još uvijek traži svoj put obzirom na organizaciju i poslove upravljanja, kao i primjereno mjesto HNB-a u toj strukturi ...". Jedan od primjera ozakonjenja špekulacija unutar institucija koje upravljaju monetarnim sustavom zemlje jest i slijedeća preporuka MMF-a hrvatskoj Vladi: "... Kako bi Ministarstvo financija dobilo primjereni financijski poticaj da svoju gotovinu drži kod HNB-a i da njome primjereno upravlja (npr. između oročenih depozita i depozitnog novca), Misija je predložila da se Zakonom o središnjoj banci propiše da HNB mora plaćati tržišne kamate na depozite države ...". Radi se zapravo o čistoj špekulaciji u kojoj će država derivativnim putem fiktivnim kamatama na vlastita sredstva povećavati iznose sredstava na svojim računima, iako stvarnog povećanja iznosa živog novca po toj osnovi uopće neće biti. Kada se odnos stvarnog depozita živog novca države kod HNB-a i fiktivnih kamata nakupljenih obračunavanjem nepostojećeg novca ukamaćenih državnih sredstava prekomjerno uveća monetarno financijski sustav zemlje srušit će se

poput kule od karata, možemo to slobodno nazvati "sindromom kule od karata" koji će potpuno urušiti hrvatsko gospodarstvo. Da bi se pokrio gubitak nastao takvim ukamaćivanjem na računima države, MMF i Svjetska banka ponuditi će kreditne aranžmane kojima će zaokružiti svoju kontrolu nad hrvatskim gospodarstvom. To možemo nazvati "financijsko - monetarnim protektoratom" MMF-a nad Hrvatskom kao izravnom posljedicom "sindroma kule od karata". Takav špekulativni manevar nad Hrvatskom potvrđuju i daljnji planovi MMF-a izrečeni u tajnom dokumentu: "... U skladu s najboljim praksama i obvezama članstva u EU, središnjoj banci ne bi trebalo biti dozvoljeno da izravno kreditira državu. Nacrt zakona o središnjoj banci koji je predložila Misija (op:misli se na MMF) sadrži to ograničenje, ali dozvoljava HNB-u da za potrebe monetarne politike kupuje i prodaje državne vrijednosnice na sekundarnom tržištu ...". Ovo posljednje moglo bi ozbiljno narušiti makroekonomsku stabilnost zemlje. Kupovanje i prodaja državnih vrijednosnica i nije ništa drugo do kreditiranje države. Vrijednosnica ima svoju vrijednost prema kojoj je njen izdavač (u ovom slučaju država) obvezan, odnosno tu vrijednost država u određenom vremenu i pod određenim uvjetima i kamatom, jamči kupcu vrijednosnice. Međutim prodaja vrijednosnica omogućuje šire špekulacije, manipulacije i zloupotrebe nego što je to moguće izravnim kreditiranjem. MMF je tijekom godina ustrojio crno tržište vrijednosnicama, na kojem se uz zalog vrijednosnica i njihovo prenošenje na treće osobe isplaćuju ogromni novčani gotovinski iznosi. Dio tih poslova svojevremeno se obavljao i kroz Državne robne rezerve SAD-a. Na taj način dolazi do iscrpljivanja vrijednosti nacionalne valute čija se (ne)stabilnost održava prodajom vrijednosnica na način sadržan u dokumentu MMF-a. Međunarodni monetarni fond je u slučaju Hrvatske izravno odlučio spriječiti mogućnost da čak i Hrvatski sabor kao predstavničko tijelo građana, time i glavni predstavnik suvereniteta zemlje, može utjecati na odluke HNB-a po naredbama MMF-a. Takav prijedlog smanjenja utjecaja Hrvatskog sabora u radnim komentarima HNB-a komentirali su kratko "O.K.!". Radi se o slijedećem: "... Nacrt Zakona koji je Misija (op: misli se na MMF) predložila obvezuje HNB da objavljuje svoje ciljeve i planove monetarne politike za slijedeću godinu kao i vlastitu procjenu uspješnosti svojeg poslovanja tijekom prethodne godine u odnosu na ciljeve zacrtane godinu dana ranije. Ti bi dokumenti trebali biti objavljeni, a ne izravno izloženi Saboru (iako bi HNB bio obvezan o njima raspravljati sa Saborom) kako bi se zaštitila nezavisnost HNB-a od bilo kakvog rizika da Sabor pokuša modificirati ili utjecati na HNB-ve planove monetarne politike ...". U ovom slučaju MMF potpuno protuzakonito krišom preko hrvatske Vlade predlaže zakone Hrvatskom saboru i još naređuje da Sabor ne smije imati nikakvog utjecaja na kreiranje monetarne politike zemlje. MMF želi osigurati svoju poziciju u kojoj će svakog trenutka HNB-u moći narediti ovakvim tajnim naputcima što će i kada učiniti. Hrvatskoj se vlasti na taj način oduzimaju sve poluge kontrole nad monetarnom politikom, a sve

instrumente kontrole potpuno zakulisno preuzima MMF. Ovim činom nitko unutar hrvatskih vlasti neće moći nadzirati financijsko - monetarnu budućnost zemlje, instrumenti kontrole nalaziti će se izvan Hrvatske, i koristiti će se protivno interesima razvoja Hrvatske. Ovo je, zapravo, proces izdvajanja financijskog suvereniteta od državno-narodnog suvereniteta, ili financijsko monetarna desuverenizacija države. To je točka s koje za nacionalno gospodarstvo nema povratka osim udarca u dno financijsko - gospodarskog sloma: točka udara. MMF PISAO NOVI ZAKON O HRVATSKOJ NARODNOJ BANCI U skladu s nastojanjem da se postigne financijsko - monetarna desuverenizacija države, MMF je i predložio hrvatskoj Vladi kako bi trebao izgledati novi Zakon o Hrvatskoj narodnoj banci: "... Kako bi HNB-u omogućio da ostvari svoj primarni cilj stabilnosti cijena, nacrt Zakona o HNB-u određuje da je jedino HNB odgovoran za formuliranje, usvajanje i provedbu monetarne politike. Iskustvo potvrđuje da je središnja banka koja je nezavisna od političkog utjecaja u formuliranju i provedbi monetarne politike, učinkovitija i uspješnija u postizanju cilja stabilnosti cijena od središnje banke koja nema tu nezavisnost ...". Podrži li hrvatska Vlada (a trenutno to namjerava) ovakav Zakon Ustavni sud bi ga trebao staviti izvan snage zbog grubog kršenja Ustava RH. Sabor mora održati kontrolu nad HNB-om, niti jedna institucija hrvatske države ne bi smjela moći samostalno bez nadzora i utjecaja Sabora kreirati i provoditi financijsko monetarnu politiku zemlje. Pojednostavljeno do krajnosti ovu situaciju možemo slikovito objasniti na sljedeći način. Čovjek zaradi svoju plaću, ima novčanik u kojem čuva svoje novce, ali ne smije odlučiti što će s tim novcima jer postoji neki treći čovjek koji će mu bolje objasniti kako i na što potrošiti taj novac. MMF pri tomu zna što čini: oduzima mogućnost narodu jedne zemlje da sam upravlja svojim gospodarskim resursima. Taj postupak otvara MMF-ovo trgovanje špekulacijama i derivatima financijske prirode. O posljedicama takve MMF-ove politike prema njegovoj zemlji Malezijski premijer dr. Mahatir vrlo kratko kaže: "... U slučaju Malezije, naša je valuta devalvirala 20 posto. To znači da smo mi, svi uključujući i Vladu izgubili 20 posto tržišne vrijednosti novca u kojem ga god obliku držali.siromašni su postali siromašniji i sada je više siromašnih u Maleziji. Bogati su postali također siromašniji, ali na njih, naravno, nećemo trošiti suosjećanje ...". PRIJETNJA MANIPULIRANOM INFLATORNOM KRIZOM Međutim u dokumentu MMF-a upućenom hrvatskoj Vladi nalazi se izravna prijetnja manipuliranom inflatornom krizom ukoliko se ne postupi po naputcima Misije MMF-a: "... Inflacija je općenito potaknuta očekivanjima kontinuiranog

povećanja cijena. Stabilnost cijena zahtijeva povjerenje javnosti da će barem u srednjeročnom razdoblju cijene biti stabilne. Političari su skloni tome da stvari sagledavaju kratkoročno, te ih stoga javnost može promatrati kao neučinkovite borce protiv inflacije. Zbog toga, što će veći utjecaj političari - bilo oni u Vladi ili oni u Saboru - imati na monetarnu politiku središnje banke, to će središnjoj banci biti teže održati povjerenje javnosti (vjerodostojnost) da će cijene ostati stabilne i kontrolirati inflatorno ponašanje ...". Ovo je izravna prijetnja hrvatskim vlastima manipuliranom inflacijom ukoliko ne pristane na uvjete MMF-a. Da situacija neće biti puno bolja ukoliko se HNB-u omogući potpuna nezavisnost (odnosno ovisnost o naputcima iz MMF-a) svjedoči i sljedeća ocjena Misije MMF-a: "... Iako Vlada može izgubiti mogućnost da umjetnim načinom kratkoročno stimulira gospodarstvo, ona može i prebaciti na središnju banku dio "krivnje" za neophodne, ali nepopularne monetarne politike ...". MMF u ovom tajnom dokumentu potpuno razotkriva svoju namjeru da Hrvatsku narodnu banku pretvori u svoje tržište financijskim špekulacijama te na taj način periodično izaziva manipulirane financijsko - monetarne krize i krize gospodarstva, u trenutku kada ocjeni da Hrvatska gospodarski staje na svoje noge. Hrvatskoj Vladi MMF je naredio što će biti u tom smislu buduća glavna zadaća HNB-a: "... Glavni instrument HNB-ove monetarne politike bile bi operacije na otvorenom tržištu - kupovina i prodaja državnih vrijednosnica ili blagajničkih zapisa HNB-a kako bi se utjecalo na iznos likvidnosti u gospodarstvu. Ostali instrumenti su obvezne pričuve banaka, diskontne operacije i krediti bankama ...". REFORME STEČAJNOG ZAKONA PO NALOGU SVJETSKE BANKE Jedna od najčudnijih reformi je izuzeće banaka iz Stečajnog zakona, čime se ozbiljno dovodi u pitanje zakonitost cjelokupnog gospodarskog sustava, kao i jednakost položaja, prava i odgovornosti pravnih osoba pred zakonom. Prema predloženim reformama (koje je hrvatskoj Vladi predložio MMF) odluku o insolventnosti banaka i pokretanju stečaja donosila bi Hrvatska narodna banka po vlastitoj procjeni, a sam stečajni postupak vodio bi se i nadzirao iz "Fonda za osiguranje štednih uloga", umjesto pred sudom. To bi, osim narušavanja poslovnih i gospodarskih odnosa, ozbiljno ugrozilo i sigurnost ulaganja u banke, jer oštećeni ne bi mogli tražiti ostvarivanje svojih prava pred sudom. MMF se izravno upušta u ocjene rada suda čime opravdava ove svoje prijedloge hrvatskoj Vladi: "... Međutim, iskustvo u većini ostalih država je pokazalo da je rješavanje pitanja insolventnih banaka na sudu vrlo neučinkovito i dovodi do mnogo većih gubitaka za vjerovnike i gospodarstvo nego što je to neophodno ili potrebno ...". Nakon toga MMF izričito naređuje Vladi kako će izgledati zakonska regulativa ubuduće: "... Stečajni zakon ne bi se primjenjivao, a uloga suda bila bi ograničena na jedno prizivno ročište nakon pokretanja

administrativnog postupka za slučaj nelikvidnosti banke ...". Dalje se pojašnjava tehnologija postupanja s nelikvidnom bankom: "... HNB bi imao isključivu ovlast u određivanju insolventnosti banke. U tom slučaju Fond za osiguranje štednih uloga bi imenovao stečajnog upravitelja. Stečajni upravitelj bi odmah sastavio novu bilancu na osnovu revidiranih vrijednosti bančine imovine, koja odražava primjenjive bankovne računovodstvene standarde, te bi sukladno smanjio bančine obveze tako da su jednake vrijednosti njezine imovine ...". MMF i Svjetska banka imaju izravan interes za provedbu ovakve reforme, jer se u nerazjašnjenim odnosima i izravnom dogovoru s HNB-om kao kupci propalih banaka mogu javiti strane novčarske kuće ili ulagači. Tako se pojačava prisutnost inozemnih vlasnika kapitala u bankarskom sustavu zemlje, čime se opet interesno može upravljati gospodarstvom u zemlji. Kreditni programi takvih banaka neće voditi računa o interesima investicija u proizvodnju i infrastrukturu, nego isključivo o što bržem obrtaju stranog kapitala kroz kratkoročne kredite i pozajmice, koje ne povećavaju proizvodnju i širenje kapaciteta u zemlji. Često su upravo takve banke, kasnije, nositelji financijskih operacija na tržištu vrijednosnih papira, obveznica i kreditnih pisama, za račun i u korist MMF-a i Svjetske banke. Kada jednom krug poslovnih banaka postane dijelom tog tržišta za daljnje takve transakcije ne mora znati niti Hrvatska narodna banka, što dodatno ugrožava monetarno - financijsku stabilnost zemlje. Također, ulaskom u vlasništvo banaka, inozemne banke priznali mi to ili ne, postaju regulatori gospodarstva u zemlji. Glavne međunarodne financijske institucije upravo u tom dijelu imaju najveći interes manipuliranja potencijalima. Nametnutom kreditnom politikom može se dovesti do kolapsa cijelog niza djelatnosti u gospodarstvu, ako ih se izolira od mogućnosti kreditiranja i novčanog praćenja. Na taj način, malo po malo, dolazi do napuštanja potencijala u gospodarstvu, čime se dodatno može stvoriti ovisnost gospodarstva o inozemnim kreditima i pokrivanju likvidnosti zemlje. U tom smislu jedna od većih reformi Zakona o bankama (koje hrvatskoj Vladi naređuje MMF) predviđa drugačiji odnos prema podružnicama stranih banaka. One su po dosadašnjim propisima u Hrvatskoj poslovale kao posebne pravne osobe sa vlastitim kapitalom, te su u cijelosti odgovarale nadležnim institucijama nadzora u Republici Hrvatskoj. Novi zakon želi omogućiti poslovanje podružnica stranih banaka djelimično u skladu s pravilima matične države, te se želi omogućiti regulacija podružnica od strane matične države i u smislu kapitala, međutim, i u smislu odgovornosti, te nadzora poslovanja. Ovo izravno zadire u samu strukturu hrvatskog monetarno financijskog sustava, omogućavajući neravnopravnost između hrvatskih banaka i podružnica stranih banaka. To je izričito traženje Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) kako bi se, po njima, ojačala konkurentnost u bankarskom sustavu. Na taj način MMF osigurava mogućnost izazivanja planiranog bankarskog sloma u trenutku kada ocjeni da mu je to u interesu (takvi su primjeri brojni od Meksika do Malezije).

"... Misija je zamijetila da bi se ojačala konkurentnost u bankovnom sustavu oslanjanjem na kapital cijele banke, te regulacijom podružnica od strane matične države ...", govori se u dokumentima MMF-a o promjeni statusa podružnica stranih banaka u Hrvatskoj. Što se tiče nadzora govori se nedvosmisleno: "... Kao što preporučuje Povjerenstvo za superviziju banaka iz Bazela, nadzorno tijelo matične države treba vršiti nadzor nad podružnicama inozemnih banaka na konsolidiranoj osnovi ...", čime se izravno narušava nadzroni sustav ustrojen u Hrvatskoj i banke se međusobno dovodi u neravnopravan položaj. PROMJENE USTAVA PO NALOGU MMF-a Naznaka svojevrsne deregulacije uloge HNB-a po mjeri i željama stranih financijsko - monetarnih institucija je i skriveni plan hrvatske Vlade da u sklopu ustavnih promjena mijenja i Ustavom određene ciljeve HNB-a, što se prije svega odnosi na odredbu koja ciljeve HNB-a određuje kao "stabilnost domaće valute i opća likvidnost plaćanja u zemlji i inozemstvu" (Članak 53., Ustava Republike Hrvatske). Ukidanjem tog dijela Ustavnih odredbi o Hrvatskoj narodnoj banci potpuno bi izmijenilo Ustavnu odrednicu gospodarskog, monetarnog, financijskog sustava zemlje. Ta se Ustavna odredba briše iz Ustava upravo na zahtjev MMF-a, kojemu najviše i odgovara da se stabilnost hrvatske kune i gosopodarskog sustava ne nameće kao obveza Hrvatskoj narodnoj banci. Ovo je ozbiljno i zbog toga što potvrđuje činjenicu da su pojedine izmjene i dopune Ustava RH provedene po nalogu ili naputcima inozemnih institucija. Dokument MMF-a je jasan: "... Ustav Republike Hrvatske određuje ciljeve HNB-a kao "stabilnost domaće valute i opća likvidnost plaćanja u zemlji i inozemstvu". Ovakvo navođenje svrhe središnje banke u raskoraku je s obvezama i najboljim praksama EU-a. Misija je razumjela da će ove odredbe biti izmijenjene u sklopu izmjena Ustava koje se trenutačno formuliraju ...". Ovo su dovoljni dokazi za pokretanje postupka ocjene ustavnosti donošenja cijelog niza zakonskih i podzakosnkih dokumenata, kao i proces ispitivanja odgovornosti Vlade zbog ozbiljnog narušavanja gospodarskog suvereniteta zemlje. U svojim naputcima zemljama članicama MMF i Svjetska banka često naređuju koje grane gospodarstva, industrije i tehnologije treba napustiti, a kojima dati prednost. Pri dodjeli kredita i financijskih aranžmana čak uvjetuju državama kredite ispunjenjem takvih naredbi. Često se događa da se gase potencijali koji bi upravo mogli pridonijeti gospodarskom rastu zemlje. To je MMF-ova "strategija napuštanja potencijala", koja se često formalno pravda neprofitabilnošću pojedinih sektora, dok je stvarno potrebno samo uložiti u njihovu infrastrukturu i tehnologiju da budu visoko profitabilni. S vremenom pojedine zemlje i zaborave na široko rasprostranjene resurse koje ima na raspolaganju ali ih je prestala koristiti. Upravo revitalizacija njihovog korištenja često može značiti put ka gospodarskom oporavku. Kod nas su najbolji primjer i

dokaz strategije napuštanja potencijala velika napuštena prostranstva Like, Gorskog kotara, dalmatinskog zaleđa i otoka, gdje se planski omogućila depopulacija i odlazak stanovništva kroz duže razdoblje. Metode su različite od slučaja do slučaja; usitnjavanje posjeda, nemotivirajući uvjeti za bilo koju proizvodnju a osobito poljoprivredu, gašenje školskih ustanova, smještavanje velikih fakulteta i srednjih škola daleko od ovih područja ... Na ovaj način dolazi do stanja u pojedinim dijelovima države koje nazivamo "sindromom puste zemlje". Kao primjere strategije napuštanja potencijala navesti ću samo one slučajeve koji u najvećoj mjeri nanose izravnu štetu hrvatskom gospodarstvu i nacionalnim interesima. HRVATSKA VLAST PROVODI POLITIKU MEĐUNARODNIH CENTARA FINANCIJSKE MOĆI I ZAHTJEVE

Hrvatska Vlada je ucijenjena i mora provoditi politiku i zahtjeve međunarodnih centara financijske moći. To dokazuje i sadržaj dokumenta pod naslovom “O politici prevladavanja depresije hrvatskog gospodarstva” koji potpisuje dr. Stjepan Zdunić (Ekonomski institut Zagreb). Ekonomski institut opisuje dio tehnologije ucjene od strane međunarodnih centara moći na primjeru uvrštavanja Hrvatske među pet balkanskih zemalja, bez naročitog ekonomskog kredibiliteta. “… Posljedice tako odabrane polazne osnove, odnosno cijena te politike (op. misli se na ekonomsku politiku hrvatskih vlasti), bila je svrstavanje Hrvatske u pet balkanskih zemalja (“The CEPS Plan for the Balkans, M. Emerson, D. Gross, CEPS, Brussels 1999.”) sa relativno slabom ekonomskom djelotvornošću. Prema jednoj analizi sposobnosti europskih zemalja da pristupe EU odnosno njenom optimalnom valutnom području postoje tri kategorije zemalja: (1) fiskalno uređene zemlje sa ispunjenim Maastricht kriterijima. Tu bi primjerice spadale Švicarska, Norveška, koje ispunjavaju i sve ostale kriterije konvergencije optimalnom valutnom području; (2) zemlje koje pristižu prvu kategoriju, sa slijedećim karakteristikama: inflacija im je još uvijek prisutna i umjerenih je razmjera, tekući deficit platne bilance još uvijek je značajan i relativno visok, proces restrukturiranja im je dosta intenzivan, proračunski deficiti su još uvijek časoviti problemi. S obzirom na navedene karakteristike tim zemljama je potrebna politika fleksibilnog realnog intervalutarnog tečaja, tj. veća monetarna autonomija, kamatna politika treba biti povezana sa tečajnom politikom i igrati ulogu posredne varijable. U tu kategoriju zemalja, prema klasifikaciji bi spadale zemlje CEFTA-e, tj. Višegradske skupine i neke druge. (3) Treću kategoriju tvore zemlje sa akutnom financijskom krizom, sa slabim institucijama sistema, pate od visoke inflacije, visoki su tekući deficiti proračuna i platne bilance, realne kamate vrlo variraju, u funkciji stabilizacije realne kamate postaju neodrživo visoke, česte devalvacije su indikator kaosa. Ulaskom u euro zonu, u prvom koraku pomoću currency

board-a, te zemlje dobivaju: kredibilitet monetarne i ekonomske politike, odgovarajući senzibilitet makroekonomske politike, koji je vjerodostojan, dobivaju uvjerljivo i stabilizirano financijsko tržište. Ukoliko izostanu aranžmani sa EU (op. ucjena manipuliranim izazivanjem krize ukoliko zemlje u toj klasifikaciji ne pristanu na uvjete EU-a o stabilizaciji i pridruživanju, pa makar bili i nepovoljni za njihovo naionalno gospodarstvo, financijsko monetarni suverenitet) te zemlje čeka: hiperinflacija, enormna premija rizika razorit će proračun u funkciji servisiranja vanjskog duga. Zaključno se konstatira, da bi pozitivni efekti ulaska u EU monetarnu zonu nadmašili nužni trošak nemogućnosti amortiziranja asimetričnog šoka zbog gubitka mogućnosti korištenja tečajne politike. Tu kategoriju zemalja čine pet zapadno balkanskih zemalja (op. zemlje koje njemačka diplomacija, a ne zaboravimo da je Njemačka treća zemlja MMF-a, želi objediniti u tzv. gospodarsku uniju zapadnog Balkana), pri čemu se Hrvatsku eksplicite uključuje. Te zemlje nemaju kredibilitet da bi mogle sanirati svoje kaotične privrede. Zbog toga im je jedini izlaz pristupiti u euro zonu. Drugim riječima nudi im se ispunjenje kriterija konvergencije ex post, nakon što uđu u konkurentni ambijent EU i međusobno. Preporuča se, dakle, prethodna predaja monetarnog suvereniteta po metodi “big bang”, ali i ekonomskog suvereniteta u širem smislu pristupom zoni slobodne trgovine i carinskoj uniji …”, opisuje Zdunićev dokument tehnologiju financijsko – monetarne desuverenizacije zemlje na konkretnom primjeru Hrvatske. Hrvatska Vlada potpisala je ovakve uvjete Europske unije i za očekivati je, ukoliko radiklano ne promjeni smjer ekonomske politike, da će kroz slijedećih dvije do pet godina potpuno zaživjeti ideja gospodarske unije zapadnog Balkana, kao središni ekonomski interes u ovoj regiji ekonosmki najmoćnijih zemalja svjetskog poretka. POTPUNA PREDAJA MONETARNOG I EKONOMSKOG SUVERENITETA DRŽAVE Dokument “The Road to Stability and Prosperity in South Eastern Europe: A Regional Strategy Paper, od 01. ožujka 2000., koji je izradila Svjetska banka, a citira ga i Zdunićev dokument, sadrži izričite naredbe Hrvatskoj o uključivanju u globalno projektirane regionalne integracije prema interesima svjetskih centara financijske moći: “… Strukturne politike polaznih osnova hrvatske razvojne strategije trebaju uključiti aspekt Jugoistočne Europe te aspekt uključivanja u EU u obliku Ugovora o stabilizaciji i pridruživanju (op.: koji je Račanova Vlada i potpisala, a o uvjetima koje je tajno dobila od strane EU još uvijek ne znamo sve detalje). Jugoistočna Europa u predmetnom smislu obuhvaća, pored pet balkanskih zemalja, još Bugarsku i Rumunjsku …”. Da je u cijeli projekt uključen u pozadini kao autor i koordinator Međunarodni monetarni fond sa Svjetskom bankom potvrđuje Zdunićev dokument riječima: “… Uloga makroekonomske politike, posebno tečajne i platno bilančne nije eksplicite

obuhvaćena. To se u stvari prepušta djelatnosti MMF-a, kao simultane politike odnosno tehničke pomoći Svjetske banke i drugih razvojnih institucija. Sadržaj reformskih zahvata u Jugoistočnoj Europi odnosi se na slijedeća područja: podržati pogodan ambijent za privatni sektor u pogledu rasta, izvoza i zaposlenosti (ubrzanjem privatizacije i strukturnih reformi u financijskom i proizvodnom sektoru); podržati zakonodavni okvir za razvoj trgovačkog zakonodavstva; ukloniti zapreke za direktne strane investicije, uključivo portfolio investicije; liberalizirati tržište rada i učiniti ga fleksibilnim; potaknuti daljnju liberalizaciju trgovine pomoću smanjenja zaštite, harmonizacije tarifnih stopa, ukidanje ne-carinske zaštite; unaprijediti upravljanje vanjskim dugom, upravljanje rizicima u bankama, upravljanje bankama pomoću privatizacije, kontrolom banaka itd. …”. Ovo su jasno postavljeni uvjeti reformi kojima su MMF i Svjetska banka ucijenili hrvatsku Vladu. Ovi dokumenti sadržavaju ono što Vlada nema hrabrosti priznati svojim građanima vezano uz nepovoljne uvjete koje je potpisala s Europskom unijom. Izvršena je potpuna predaja monetarnog i ekonomskog suvereniteta zemlje. Na ovaj način, nadzirani razvoj zemalja regije, dugoročno bi osigurao stabilnost gospodarskih interesa globalno najmoćnijih zemalja u odnosu na gospodarske potencijale zemalja nad kojima imaju interese. Izazovi Vlade nacionalne solidarnosti (kakva bi Hrvatskoj trebala) pokušavaju održati ravnotežu između državnog suvereniteta i gospodarsko – tehnološkog razvitka, snalaženja u virtualnom prostoru globalne države (“Novog svjetskog poretka”) i globalne ekonomije kao sustava manipulacije potencijalima nacionalnih gospodarstava. Globalizacija sve više poprima oblik procesa stvaranja jedne velike, globalne države, čiji će glavni cilj biti tehnološka premoć i ekonomska održivost najmoćnijih zemalja, primjerice Sjedinjenih Američkih Država, Njemačke, Francuske, Japana, Velike Britanije. SAD i Velika Britanija spremne su ovog trenutka podržati njemački prijedlog utemeljenja gospodarske unije zapadnog Balkana, jer je njihova procjena da će lakše nadzirati procese u regiji, stabilnost i gospodarske resurse u zemljama regije, ukoliko zemlje bivše Jugoslavije postignu dogovor oko novih oblika integracija, kojima bi SAD priključile Albaniju, Bugarsku i Rumunjsku. Stvarni autori projekta gospodarske unije zapadnog Balkana su Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka. MMF STVARA NOVE EKONOMSKE REGIJE Dokaz tomu je dokument MMF-a, od 20. ožujka 2000., pod nazivom Jugoistok Europe: regionalne ekonomske mogućnosti, potrebe vanjskog financiranja i programi MMF-a”. Samo tijekom 2000. MMF je u regiji intervenirao s 400 milijuna američkih dolara, time stvarajući mogućnost pritiska na pojedine zemlje u procesima regionalnih integracija. U tom MMF-ovom izvješću kao zemlje regije se navode: Albanija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Hrvatska,

Makedonija, Rumunjska. U dokumentu se jasno vidi da MMF planira određeni stupanj integracije tih zemalja u regiji. Zdunićev dokument to potvrđuje: “… Sadržaj Ugovora o stabilizaciji i pridruživanju jeste: zadovoljavajući politički dijalog sa EU i susjedima je uvjet Ugovora; cilj mora biti slobodna trgovinska zona sa susjedima, pripadnicima Jugoistoka i Pakta o stabilnosti; uspostava slobodne trgovinske zone između zemlje kandidata i EU, ukidanje carinskih barijera bit će asimetrično, EU će svoje tržište potpuno otvoriti prije zemlje kandidata, osobito za industrijske robe, reguliranje kretanja radnika, slobodne uspostave tekućih plaćanja, kretanje kapitala, ponude usluga, usklađivanje pravnog sustava …”. I sadržaj Pakta o stabilnosti (čiji su najvažniji autori i sudionici: SAD, MMF, Svjetska banka, Velika Britanija) potvrđuje te namjere te od zemalja regije zahtijeva reforme u određenom vremenskom roku: “… postupna liberalizacija trgovine i stvaranje slobodne trgovačke zone do 2003/4. Godine sa svim partnerima regije, to znači eliminiranje administrativnih zapreka trgovini u multilateralnom smislu za sve zemlje regije; implementacija slobodne trgovinske zone sa EU i među partnerima do 2004/5. godine; mogući pregovori sa EU o carinskoj uniji do 2004/5. godine; harmonizacija politika i institucija sa EU s ciljem budućeg članstva do 2004/5.; regionalna kooperacija na projektima odmah …”. Pakt o stabilnosti samo je jedan od instrumenata regionalnih interesa globalnog kapitala za ekonomskim i institucionalnim integracijama na Balkanu, gdje po svojim projektima nedvojbeno svrstavaju Hrvatsku. Ekonomski institu Zagreb priznaje globalnu manipulaciju nacionalnim ekonomijama preko financijsko – monetarnih instrumenata politike MMF-a: “… Sve je više primjedbi na ulogu MMF-a u utvrđivanju ekonomske politike neke zemlje. Smatra se da je uloga MMF-a previše izražena u razvojnoj politici zemlje putem uvjetovanja podrške. To uvjetovanje znači prihvatiti sasvim konkretne mjere ekonomske politike, koje eksperti MMF-a smatraju neophodnim za uspjeh aranžmana kojeg nude nekoj zemlji …”. Ekonomski institut u svom dokumentu ocjenjuje: “… MMF treba koristiti konzultacije po osnovi člana IV., da upozori zemlje na rizičnost bilo vezanog, bilo prilagodljivog tečaja. Iz činjenice da se traži promjena uloge MMF-a u financiranju zemalja u teškoćama, tj. da se financiranje svede na kvazi ulogu “posljednjeg utočišta” samo za potrebe likvidnosti (do 120 dana) i to zemljama koje ispunjavaju odgovarajuće uvjete, jasno je da se želi razvojna uloga Fonda obustaviti …”. Ovime se u potpunosti zanemaruje financiranje razvoja i razvojnih programa od strane MMF-a, te on postaje izravni instrument financijskih ucjena nacionalnih ekonomija u postizanju interesa najmoćnijih zemalja svjetskog poretka. To dokazuju i uvjeti koje bi pojedina zemlja morala zadovoljiti za dobivanje takvih kratkoročnih kredita za potrebe likvidnosti: “… kreditno sposobna zemlja mora postupno uvesti slobodu ulaza i djelovanja stranih financijskih institucija

na svom tržištu; zdravo ponašanje zemlje mora se očitovati u poremenom obavještavanju o svojem dugu i njegovoj strukturi dospijeća, uključivo garancijski dug; komercijalne banke trebaju udovoljavati kriterijima adekvatnosti kapitala po međunarodnim standardima, bankarski sistem treba biti osiguran od rizika nglog povlačenja kratkoročnog kapitala, odnosno treba biti stabilan (op. MMF je svojom tehnologijom izazivanja kriza isprovocirao bankarsku krizu u Hrvatskoj, kako bi, izazvavši nestabilnost prisilili Hrvatsku na prodaju banaka u Hrvatskoj strancima, što sam dokazao opisujući sadržaj dokumenatcije razmijenjene između MMF-a i Vlade); MMF mora biti siguran da posuđena likvidna sredstva neće biti upotrijebljena za neodgovornu proračunsku politiku, tj. za financiranje deficita …”. U svojim ocjenama Ekonomski institut u Zagrebu neizravno priznaje da je prodaja hrvatskih banaka i osiguravajućih društava strancima, te potpuno liberalno omogućavanje osnivanja stranih banaka u Hrvatskoj omogućilo novi odljev hrvatskog kapitala izvan Hrvatske (u obliku novca u vlasništvu građana, ušteđevina, tekućih računa, žiro računa poduzeća i građana, stambene štednje, mirovinskih fondova itd.), čak i u većoj količini nego što je novac “nestajao” iz Hrvatske za vrijeme bivše vlasti. Ovo je zapravo istinski odljev kapitala hrvatskih građana u strane zemlje (preko računa u bankama): “… Problem izbora monetarnog sustava bitno se usložnjava stranom privatizacijom naših banaka. Makroekonomski aspekt tog problema treba vezati za razvojnu strategiju zemlje, koja stranom privatizacijom dobiva dodatna ograničenja: liberalizacija ulaza i izlaza kapitala (štednje) može dovesti i do jačanja ponude kredita, ali i do “isušivanja” te odliva štednje u konkurentniji ambijent naših susjeda. U tom pogledu u nas prevladava optimistična mikroekonomska interpretacija, koja ne uzima u obzir makroekonomsku i razvojnu politiku zemlje nasuprot kriterijima globaliziranih bankarskih sustava …”. I dokument Stjepana Zdunića nepobitno potvrđuje da se ubrzana privatizacija kapitalne imovine u Hrvatskoj odvija po projektu i na zahtjev Svjetske banke: “… Model kuponske privatizacije, a osobito privatizacije državnih poduzeća (INA, infrastruktura) je pod stručnom instruktažom Svjetske banke i drugih ekspertnih skupina, koje oni podržavaju u okviru svojih programa restrukturiranja gospodarskih sustava tranzicijskih zemalja. U tim programima je privatizacija osnovni element restrukturiranja i daje mu se apslutni prioritet. Smatra se da je privatizacija preduvjet za efikasno proizvodno, tehnološko i kapitalsko restrukturiranje …”. SLUČAJ «LUKA RIJEKA» Iako na prvi pogled može biti nejasno zbog čega Račanova Vlada nije posvetila više vremena, ozbiljnosti, odgovornosti i sustavnosti u rješavanju otvorenih pitanja i problema Luke Rijeka, kao i izrade strategije organiziranja cjelovitog hrvatskog lučkog kompleksa, posrijedi je, zapravo, kontinuitet međunarodnih interesa poslovnih i financijskih lobija, koji u posljednjih deset godina

onemogućavaju oživljavanje riječke luke. Zanimljivo je da sva nastojanja struke, znanstvenika, gospodarstvenik, te institucija kakva je pimjerice Akademija tehničkih znanosti Hrvatske, nailaze na šutnju i nerazumijevanje Vlade. Umjesto širokog partnerstva na izradi strategije za Luku Rijeka i hrvatski lučki kompleks, Vlada je izabrala pritajeno i zatvoreno dogovaranje oko investicija u luku. Status glavne hrvatske luke zamijenjen je za položaj glavnog gospodarskog problema u zemlji. Svatko imalo obaviješten o stvarnim potencijalima riječke luke sumnja u motive odgovornih u vlasti. Cjelovita strategija oživljavanja lučkog pometa kroz Hrvatsku podrazumijevala bi organiziranje hrvatskog lučkog kompleksa u lukama Rijeka (glavna hrvatska luka), Pula, Zadar, Šibenik, Split, Ploče i Dubrovnik. Duljina izgrađene operativne obale tog kompleksa je 17 736 metara, na ukupnoj površini od oko 700 hektara. Također bi se revitalizirali i ispitali potencijali riječnih plovnih puteva u Hrvatskoj., osobito na Savi i Dunavu, što bi kao izravnu posljedicu imalo gospodarsko oživljavanje i stvaranje novih mogućnosti za zapošljavanje od Posavine do Vukovara. Vukovar bi mogao biti jedna od glavnih riječnih luka regije s izlaskom na Aziju preko Crnog mora, na europski zpad preko Zagreba (željezničkom vezom), te otvorenim Sredozemljem (Mediteranom) preko Luke Rijeka. Upravo zato što Hrvatska raspolaže takvim potencijalima, Vlada je dobila nedvosmislene poruke iz MMFa da će se Hrvatskoj odobriti povoljni aranžmani s MMF-om i Svjetskom bankom ne bude li Vlada inzistirala na strateškom pozicioniranju Luke Rijeka, ne samo na Jadranu i Sredozemlju, nego i u europskom zaleđu. Takvo bi strateško pozicioniranje Luke Rijeka i cijelog hrvatskog lučkog kompleksa pomutilo cijelu projekciju svjetskog kapitala i njegova kretanja u Europi tijekom slijedećih nekoliko desetljeća. Najvažniji riječni transportni putevi, autoceste, željeznički koridori, morali bi promijeniti svoju ulogu i smjer. Glavne strategije, institucije i programe u napuštanju potencijala Luke Rijeka možemo svesti na: - uvjeti MMF-a i odnosi Vlade s MMF-om; - uvjeti Svjetske banke i odnosi Vlade sa Svjetskom bankom; - projekti glavnih europskih i svjetskih prometnih koridora; - projekt Pakta o stabilnosti za jugoistočnu Europu; - pretvorba i privatizacija Luke Rijeka; - popuštanje slovenskoj strani u pregovorima o pograničnim područjima i granicama; - plan prodaje Luke Rijeka inozemnim tvrtkama i ulagačima. Gospodarsko zaleđe Luke Rijeka, srednja Europa, zapadna Europa, istočna Europa (s težištem na Ukrajini) i baltičke zemlje nude mogućnosti za pozicioniranje riječke luke kao druge luke Europe vodeće pomorske luke u regiji. Povezivanje hrvatskog lučkog kompleksa novom infrastrukturom željeznice, koja bi prugom optimalne brzine povezivala luke unutar kompleksa,

te povezivanje moderniziranom prugom Rijeka - Zagreb - Vukovar, započelo bi stvaranje strateškog gospodarskog partnerstva Luke Rijeka i Hrvatskih željeznica, koje bi s riječkom lukom povezivale i riječne plovne puteve u Hrvatskoj. Međutim, i u ovom dijelu MMF požuruje hrvatsku Vladu na prodaju kako Luke Rijeka tako i privatizaciju Hrvatkih željeznica. Ono što su do sada mogući strani ulagači predlagali za Luku Rijeka značilo bi svođenje hrvatskog lučkog kompleksa na skladišno otpadni prostor talijanskih luka i slovenske luke Kopar. Slovenska strana u međuvremenu je ubrzano radila na svom strateškom prometnom smjeru Trst - Kopar - Ljubljana - Budimpešta - europski zapad, kako bi se na taj način potpuno izoliralo Luku Rijeka. Takvoj međunarodnoj strategiji u prilog je išao i projekt Pakta o stabilnosti koji je Luku Ploče odabrao za glavnu luku koja će prometovati prema Bosni i Hercegovini, ali bi istodobno kroz BiH imali izlaz preko istočne Hrvatske na europski istok. Tako bi cijeli hrvatski lučki kompleks, kao i kapaciteti Hrvatskih željeznica ostali potpuno izolirani, a promet roba bi dijelom bio preusmjeren preko Bosne i Hercegovine. Od 1992. do 1994. u Hrvatskoj su boravili predstavnici poduzeća iz nekoliko europskih zemalja skupljajući poslovne podatke o Luci Rijeka i radeći na njihovoj analizi, uglavnom su to bili "ulagači" iz Nizozemske, Belgije i Francuske. Tako je nizozemska tvrtka "Ballast Nedam", poduzeće za gradnju luka, 1992. bilo spremno, navodno (prema pismu koje je njihov posrednik u Hrvatskoj uputio mr. Dragi Kraljeviću, članu SDP-ove Komisije za vanjsku politiku), osigurati sredstva u iznosu od deset milijardi američkih dolara za ulaganje u infrastrukturu Luke Rijeka, tijekom dvadeset godina. na hrvatskoj strani je, da bi se posao ostvario, bio osnovan Konzorcij sastavljen od vodećih hrvatskih banaka, građevinskih tvrtki, INA-e, Luke Rijeka, na čelu s jednim članom hrvatske Vlade. Prema navedenom pismu nizozemskog posrednika u Hrvatskoj, te kronologiji poslovne ponude, poduzeće "Ballast Nedam" organiziralo je svoje lobističke grupe u MMF-u, Svjetskoj banci, Europskoj banci za obnovu i razvitak (EBRD), svjetskim komercijalnim bankama, nizozemskoj vladi, te institucijama Europske unije, za osiguranje deset milijardi američkih dolara investicijskog kapitala. Iz samog pisma posrednika nizozemske tvrtke u Hrvatskoj jasno se može vidjeti da nitko od hrvatskih stručnjaka ili poduzeća ne bi bio pozvan na suradnju u tom projektu, kako bi se što bolje moglo manipualirati potencijalima toga gospodarskog kompleksa. U pismu se spominje i sudjelovanje sadašnjeg potpredsjednika Vlade Slavka Linića u pregovorima s nizozemskom tvrtkom. Međutim, neosporno je da bi takav strani ulagač kupio riječku luku upravo kako bi mogao tiho ugasiti njene potencijale i osigurati danas najvažnijim svjetskim lukama nesmetano poslovanje. Zanimljiv je i podatak da su neke od najvećih lučkih zemalja ujedno i zemlje s najvećim financijskim udjelom u MMF-u, stoga i s najvećim brojem glasova u toj instituciji. Pozicioniranje Luke Rijeka s cjelovitom infrastrukturom duboko u europskoj unutrašnjosti, Luku Rijeka bi moglo odrediti kao jednu od najvažnijih

svjetskih luka, a razvoj infrastrukture vezane na luku u samoj Hrvatskoj omogućio bi stabilan gospodarski rast koji ne bi bio uvjetovan kreditima MMF-a ili Svjetske banke. Suprotno tomu, međunarodne strategije već deset godina vješto planiraju napuštanje potencijala Luke Rijeka, njezinom marginalizacijom i planiranjem globalnih strategija zaobilazeći važnost Luke Rijeka i cjelovitog hrvatskog lučkog kompleksa. SLUČAJ «HRVATSKE ŽELJEZNICE» Hrvatska željeznička infrastruktura predstavlja jedan od najvećih gospodarskih potencijala zemlje i pretpostavka je prometne integracije Hrvatske u europske i svjetske prometne pravce. Također čini okosnicu infrastrukturne i gospodarske mreže, te jedan od najvećih potencijala za novo gospodarsko i tehnološko industrijsko pozicioniranje Hrvatske, ne samo u regiji nego u Europi i svijetu. Razvoj željezničke infrastrukture, te unapređivanje tehnoloških kapaciteta hrvatskih željeznica, postavlja pred to poduzeće potpuno nove zadaće i može biti ključni uvjet u izlasku iz gospodarske krize, te postizanju stabilne stope gospodarskog rasta. Ne možemo sustavno promatrati i tražiti mogućnosti gospodarskog razvitka Hrvatske bez ukljčivanja sustava željeznica i pripadajuće infrastrukture. Položaj Hrvatske u osmišljavanju nove uloge željeznica tim je jači što posjedujemo i kapacitete za potpuno infrastrukturno praćenje razvoja željeznica, od tvornice strojeva, dijelova za vagone i lokomotive, preko proizvodnje tračnica i kamena za pruge. Također raspolažemo znanstveno stručnim potencijalima koji mogu raditi na tehnološkom i infrastrukturnom razvitku željeznica u Hrvatskoj. Međutim hrvatska Vlada već se obvezala prema MMF-u da će obustaviti ulaganja u kapitalnu infrastrukturu iz državnih sredstava, te da će trenutno pristupiti prodaji najvećih poduzeća u koja spadaju i Hrvatske željeznice. Interakcija znanosti, tehnologije i željezničke infrastrukturne izgradnje bila bi poticaj općem zaokretu ekonomskog upravljanja državom, što je Vladinim aranžmanom s MMF-om izravno i dugoročno onemogućeno. Prodaja Hrvatskih željeznica stranom vlasniku biti će pripremljena još do kraja 2001., a prema traženjima MMF-a u roku od sljedeće dvije godine to poduzeće mora biti većinski privatizirano. Danas je infrastruktura HŽ-a u prilično lošem stanju, dotrajale pruge ne zadovoljavaju uvjete rentabilnosti, sigurnosti i brzine prijevoza ljudi i roba, u istom je stanju tehnološki vozni park koji značajnije nije obnavljan u prosjeku dvadesetak godina. Hrvatske željeznice se po današnjem stanju infrastrukture svrstavaju na samo dno europske ljestvice. Hrvatska ima ukupno 2699 km željezničkih pruga, 2947 km kolosijeka, 1340 km staničnih i ostalih kolosijeka i 258 željezničkih kolodvora i postaja. Cjelokupna hrvatska željeznička mreža je potpuno tehnološki neprilagođena današnjim potrebama i razvojnim potencijalima. Logičnim se nameće pitanje nije li takvo stanje

Hrvatskih željeznica dio sustavnog plana koji će u konačnici dovesti do prodaje po podcijenjenim vrijednostima. Najnoviji planovi hrvatske Vlade u većoj mjeri potvrđuju takve slutnje. Međutim razvojne mogućnosti infrastrukture i tehnoloških standarda Hrvatskih željeznica Hrvatsku bi mogle odrediti kao središte europskog željezničkog četverokuta Rijeka - Zagreb - Budimpešta - Beč - London - Paris - Lyon - Trst - Rijeka. Samim takvim pozicioniranjem sustav Hvatskih željeznica i Hrvatska kao država sa svojim gospodarstvom, postali bi ishodište najvažnijih europskih željezničkih prometnih pravaca. Pri tomu mislim na dvije glavne europske željezničke dijagonale: sjever - jug i istok zapad. Europska željeznička dijagonala sjever - jug podrazumijeva pravac Rijeka - Zagreb - Budimpešta - Beč - Varšava - Riga - Tallin, a dijagonala istok - zapad sastoji se od pravca London - Paris - Lyon - Trst - Rijeka - Zagreb Budimpešta - Kijev - Moskva, sa odvojkom na Vukovar prema jugoistoku. Kada bi se inzistiralo na ovakvom pozicioniranju europske željezničke prometne mreže sam po sebi se nameće projekt transkontinentalnog željezničkog mosta Europa - Azija - Afrika, čiji bi glavni pravac bio London - Paris - Lyon - Trst Rijeka - Zagreb - Vukovar - Beograd - Sofija - Istanbul - Ankara sa odvojcima prema Kairu i Teheranu. U razvojnim mogućnostima Hrvatskih željeznica kao glavna željeznička prometnica u Hrvatskoj postavlja se linija Rijeka - Zagreb. Motivirani strateškom pozicijom te prometnice članovi Akademije tehničkih znanosti Hrvatske još prije par godina započeli su razvojni projekt "Povezani Rijeka i Zagreb - hrvatsko i europsko gospodarsko žarište". Ovakvo repozicioniranje hrvatskog željezničkog prometnog sustava predstavlja vitalni gospodarski interes Hrvatske. Sva druga rješenja koja se planiraju u Banskim dvorima, uključujući i prodaju HŽ-a stranim "investitorima", zapravo su predmet ucjena Međunarodnog monetarnog fonda i vezanih interesa, koji su svjesni da bi takav projekt značio početak trajnog gospodarskog oporavka Hrvatske, bez inozemnog prezaduživanja i prihvaćanja političkih i financijskih ucjena. Jedan od prioritetnih pravaca infrastrukturnog razvoja Hrvatskih željeznica trebao je biti željeznički tunel Učka, kao ključni dio prometnog pravca između Europe, Bliskog i Dalekog istoka. Jadransko more je inače (u budućnosti bi strateški trebalo naglašavati te mogućnosti) zbog svog geoprometnog položaja stjecište nekih od najvažnijih prometnih koridora za Europu i svijet. Dio već navedenih željezničkih prometnih pravaca kroz Europu, te prema Aziji i Africi zahtijeva pažljivu, sustavnu analizu željezničke veze Trst --Rijeka - Zagreb, s posebnim projektima izgradnje željezničkih objekata tunelom kroz Učku i Kozjak. Željeznički tunel kroz Učku dodatno je važan zbog dviju prirodnih morskih luka: luke Bakar (kraj Rijeke) i luke Bršica u Istri. Iz tih luka razvio bi se glavni trajektni prometni pravac Europa (Jadran) - luka Mersina u Turskoj (Bliski i Daleki istok). Navedenom trajektnom vezom dnevno bi se mogla prevesti jedna željeznička teretna kompozicija u jednom i druga u drugom

smjeru, te bi postojala mogućnost prijevoza određenog broja teretnih i osobnih vozila. Takva prometna veza po dosadašnjim procjenama bi mogla biti oko 30 % brža i jeftinija od bilo koje kopnene veze na toj relaciji uz optimalizaciju svih ekonomskih i ekoloških učinaka. Hrvatska bi postala nezaobilazna željeznička postaja svijeta. Mnogi stručnjaci unutar samog sustava Hrvatskih željeznica smatraju da bi ekonomski isplativije, korisnije i jeftinije bilo izgraditi jadransko - jonsku željeznicu, nego autocestu kako je po prijedlozima međunarodnih strategija prihvatila hrvatska Vlada ne razmišljajući o gospodarskom učinku projekta. Ovakav razvoj željezničkih prometnih mreža potpuno bi poremetio promet roba Sredozemljem Njemačke, Francuske, Velike Britanije i SAD-a, njihova dominacija na tržištima bila bi ugrožena i MMF (u kojem te zemlje imaju najveći broj glasova) je jednostavno izvršio pritisak na Hrvatsku za prodaju HŽ-a. nije isključeno da će kupci biti upravo iz tih zemalja, obzirom da postupak restrukturiranja HŽ-a sa Vladom pokriva Svjetska banka, a o savjetodavnoj ulozi prilikom privatizacije se pregovara i sa jednom britanskom kompanijom. To su samo neki od razloga zbog kojih svjetski kapital kroz MMF pokušava spriječiti takav gospodarski razvoj hrvatske infrastrukture. I dogovor hrvatske Vlade s MMF-om podrazumijeva što brži postupak prodaje (privatizacije) Hrvatskih željeznica. Da se doista radi o projektu privatizacije koji je planiran, naređen i nadziran od stranih institucija dokazuje projekt Svjetske banke pod identifikacijskim brojem 39161, brojem kredita 4433, naslovljen: "Projekt modernizacije i restrukturiranja Hrvatskih željeznica". Svjetska banka (koja je pod većinskom upravom istih zemalja kao i MMF) odobrila je za taj projekt hrvatskoj Vladi kredit od 85,4 milijuna EURO-a, koji se treba vratiti (otplatiti) do 30.06.2003. Kao glavni ciljevi projekta naznačeni su primjena mjera restrukturiranja, te realizacija nužnih investicijskih prioriteta za optimalizaciju poslovanja HŽ-a i unapređenje njihove financijske pozicije. Uvidom u ovaj projekt stječe se dojam da su MMF i Svjetska banka željeli izvršiti gospodarsko - organizacijsku sanaciju Hrvatskih željeznica prije prodaje novom vlasniku, te kako je novi vlasnik tim institucijama već poznat. Sam projekt predviđa obnovu 220 km pruge (što nije niti desetina ukupnih pruga u Hrvatskoj), obnovu 40 lokomotiva, 120 vagona, zamjenu 100 teretnih vagona, te primjenu mjera zaštite okoliša. Kao izravne mjere restrukturiranja MMF i Svjetska banka naredili su hrvatskoj Vladi mjere smanjenja broja radnika, komercijalizaciju usluga HŽ-a uključujući i ukidanje određenih ne-ekonomskih usluga, restrukturiranje i postupnu privatizaciju, financijsku reformu. U prvoj fazi provedbe projekta sustav Hrvatskih željeznica trebalo bi napustiti oko 3000 zaposlenih čije bi prekvalifikacije i navodno zapošljavanje u drugim poduzećima trebala financirati Svjetska banka, u drugoj fazi otpustit će se još 4000 zaposlenih. Sve ove mjere spadaju u tipične postupke "bussines inteligence" priprema za prodaju

poduzeća. Voditelj tima Svjetske banke za ovaj projekt je Peter Parker, dužnosnik Svjetske banke za obnovu i razvitak (IBRD) u Washingtonu. Unutar same Hrvatske posljedice prodaje hrvatskog željezničkog kompleksa biti će višestruke. Pod opravdanjem (ne)rentabilnosti vrlo brzo bi novi vlasnik mogao ukinuti linije za pijevoz osoba između pojedinih gradova u Hrvatskoj, što bi za izravnu posljedicu imalo djelimičnu prometnu blokadu određenih krajeva. Za pretpostaviti je da će prvi na udaru biti Lika, Istočna Slavonija, Gorski kotar, dalmatinsko zaleđe. Takvu mjeru slijediti će poskupljenje cijena željezničkog prijevoza ljudi i roba, koje bi u prvoj godini nakon privatizacije moglo dosegnuti stopu od 75 % u odnosu na dosadašnje cijene. To će, neminovno, poskupjeti dio poštanskog prometa, te maloprodajne cijene određenih roba, kao i cijenu dijela turističkih usluga. Najugroženije skupine stanovništva; studenti, srednjoškolci. Umirovljenici, invalidi, branitelji, nezaposleni, više neće imati pravo na jeftiniji željeznički prijevoz, što će dodatno ograničiti kretnje jedne velike populacije ljudi i imati dodatne gospodarske posljedice. Velik broj obrtnika i privatnih poduzeća koja su sada svojim poslovanjem, proizvodnjom i uslugama vezana za sustav Hrvatskih željeznica ostat će bez posla, jer će novi vlasnik pod opravdanjem nižih cijena i veće kvalitete (?) proizvoda i usluga te poslove ponuditi partnerima uglavnom izvan Hrvatske. Također se pretpostavlja da bi u prvih deset godina nakon privatizacije Hrvatskih željeznica broj stranih radnika narastao na oko 60 % ukupno zaposlenih na željeznicama, što će ugroziti sadašnje zaposlenike HŽ-a i izravno onemogućiti buduće zapošljavanje radnika iz Hrvatske u željezničkom sustavu. Održavanje infrastrukture, te nabavka tehnologije i voznog parka također će biti uglavnom povjerena stranim tvrtkama koje će birati novi vlasnik. Obzirom da je formalni osnivač i vlasnik Hrvatskih željeznica Hrvatski sabor, postavlja se pitanje kako se Vlada mogla obvezati jednoj stranoj instituciji kakva je MMF na prodaju kapitalnog infrastrukturnog sustava Hrvatskih željeznica, bez prethodne saborske rasprave i odluke o prodaji. Nije li taj "propust" još jedna nezakonitost u radu Račanove Vlade, za koju saborski zastupnici šestorke spremno dižu ruke u svako doba. Prodaja Hrvatskih željeznica po naredbi MMFa (na što se Vlada odlučila) trajno će onemogućiti Hrvatsku da sustavno planira strateški razvoj prometnih pravaca u regionalnom, europskom i svjetskom sustavu prometnih koridora. Takav postupak najviše odgovara tzv. svjetskom cestovnom lobiju čije su glavne kompanije smještene u SAD i Francuskoj, te bi njihovi financijski interesi bili također ugroženi revitalizacijom željezničke infrastrukture u Hrvatskoj. Hrvatska Vlada, međutim, takav razvoj željezničke infrastrukture nije predvidjela svojim "programom". Umjesto vitalnih nacionalnih, gospodarskih interesa u određivanju budućnosti hrvatskog željezničkog sustava presudnu će ulogu imati interes kapitala multinacionalnih kompanija.

LOVCI NA GLAVE I SINDROM «ODLJEVA MOZGOVA» Nikako se ne može nazvati slučajnošću činjenica da su svi procesi i globalni projekti namijenjeni Hrvatskoj organizacijski, financijski, trgovinski, gospodarski, te samim nastankom projekta usko vezani na vodeće financijsko monetarne institucije globalnog poretka: Međunarodni monetarni fond i Svjetsku banku. Te dvije institucije (MMF kao svjetska vlada u sjeni) sudjelovale su u projektiranju Pakta o stabilnosti, svrstale su Hrvatsku u grupu sedam balkanskih zemalja time otvarajući put ideji jugoistoka Europe kao modela pridruživanja europskim integracijama, projektirale su hrvatski bankarski sustav i model bankarske krize u Hrvatskoj, izradile projekt monetarne politike hrvatske Vlade s potpunom monetarnom desuverenizacijom države, sudjelovale tehničkom pomoći u izradi modela privatizacije kapitalne infrastrukture i državnih poduzeća, sudjelovale u izradi gospodarskog, financijsko - monetarnog zakonodavstva Hrvatske. Tako su u osmišljavanju sadržaja "Pakta o stabilnosti" sudjelovali Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond, Europska investicijska banka (EIB), Europska banka za obnovu i razvitak (EBRD). Uloga tih institucija u nametnutom regionalnom poretkuodređena je točkom 30., završnog dokumenta Summita Pakta o stabilnosti u Sarajevu 1999. "... Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka, Europska banka za obnovu i razvitak, Europska investicijska banka, kao financijske institucije Europske unije, imaju vrlo važnu ulogu, u skladu s njihovim specifičnim mandatima, u podupiranju zemalja regije (op. misli se na jugoistok Europe) u postizanju ekonomske stabilizacije, reformi, i razvoja regije. Oslanjamo se na te institucije da razviju cjelovitu strategiju međunarodne pomoći za regiju i promoviraju čvrste makro ekonomske i strukturne poltike za zemlje regije. Pozivamo te međunarodne financijske institucije da preuzmu aktivnu ulogu u regionalnim tijelima Pakta o stabilnosti ...", stoji u izjavi koju su potpisali predstavnici zemalja i institucija sudionika međunarodne konferencije u Sarajevu. Sve prethodno rečeno izaziva, osobito kod mladih akademski obrazovanih ljudi, osjećaj nesigurnosti, manjka uvjeta za minimalnu egzistenciju, znanstveno, stručno i poslovno napredovanje, siguran život buduće obitelji, dok u isto vrijeme "lovci na glave" (head hunters) traže kvalitetne stručnjake za popunjavanje potreba za ljudskim potencijalima u svojim kompanijama i zemljama. Ponekad naši ljudi i bez konkretnih ponuda, ali i bez egzistencije u zemlji odlaze tražiti bolju budućnost izvan Hrvatske. To je proces koji u Hrvatskoj traje posljednjih četvrt stoljeća kontinuirano, a posljednjih deset godina naglašenije i intenzivnije (organiziranije), koji popularno nazivamo "sindromom odljeva mozgova". On se u prvoj fazi oporavka neće moći zaustaviti, niti će se našim stručnjacima izvan Hrvatske u prvo vrijeme moći

ponuditi (prije svega) financijsko - materijalni uvjeti za napuštanje njihovih radnih i životnih sredina u drugim zemljama. Međutim, morat će se raditi na motivaciji onih koji još nisu otišli da ostanu u Hrvatskoj i sudjeluju u njenom ponovnom gospodarskom oživljavanju i razvoju. To je za početak moguće učiniti na način da im se bez obzira na plaću ponudi mogućnost daljnjeg znanstvenog i stručnog, poslovnog usavršavanja i napredovanja u zemlji, u strukovnim područjima za koja su obrazovani. Problem procesa odljeva mozgova centri moći poput MMF-a gledaju pozitivno, jer u njemu vide postizanje "ravnoteže znanja" u zemljama članicama, pa su spremni i novčano i programima pomagati "razmjenu ljudskih potencijala" među zemljama članicama. Iza toga se, zapravo, krije nastojanje da se planski pojedine zemlje znanstveno i tehnološki drže pod kontrolom, jer bi u protivnom pre brzo i pre sigurno napredovale. Jedna od institucija uspostave globalne ravnoteže znanja je i Soroseva mreža zaklada, kojima pritajeno financira globalni transfer tehnologije misli i znanja. “… drugi je veliki projekt stvaranje međunarodne mreže kojoj bi cilj bio odašiljanje istočno i srednjeeruopskih kandidata na naukovanje u zapadne tvrtke. Srce bi sustava bila banka podataka otvorena svim moliteljima, udružena s komjuteriziranim protokolom traženja koji bi omogućio zapadnim tvrtkama da nađu prikladne kandidate …”, priznaje početkom 90-tih George Soros svoju namjeru odljeva znanja iz zemalja u kojima (tada) tek počinju demokratske promjene i koje bi se tek tada trebale pripremati na potpuno korištenje svih svojih potencijala, kako bi u tranzicijskom procesu postigle što konkurentniju poziciju. Onog trenutka kad se uvidjelo da procesi demokratizacije zemalja Istočne Europe dolaze, te da je njihova društveno – ekonomska tranzicija neizbježna, globalne sile pripremile su projekt globalnog transfera ljudskih potencijala bojeći se, zapravo, potencijala znanja i tehnologije misli u tim zemljama. Kako bi se izbjeglo uplitanje jedne države u poslove druge države, Soroseva zaklada poslužila je globalnim ekonomskim moćnicima kao vrlo pogodan paravan. Uistinu se radi o obezvrijeđivanju vrijednosti znanja jedne države. Stoga bi bilo potrebno da se što skorije pri jednoj od institucija državne uprave organizira "Središte za analizu, praćenje i planiranje ljudskih resursa" ili tu ulogu treba dati Zavodu za zapošljavanje ukoliko se odluči na njegovu reorganizaciju. MANIPULIRANI GOSPODARSKI SLOM Cjelokupni globalni projekt "manipuliranog gospodarskog sloma" nacionalnih gospodarstava od strane MMF-a možemo razvrstati u sedam točaka: 1. točka pritisaka; 2. točka manipuliranog kaosa; 3. točka pada;

4. točka udara; 5. slom; 6. točka svijesti; 7. nulta točka. (PRILOG 17 – SHEMA MANIPULIRANOG GOSPODARSKOG SLOMA PREMA PROJEKTU MMF-a) Do svake od tih točaka dovode pomno planirani, koordinirani i praćeni procesi manipulacije gospodarskim slomom: 1. stvaranje nadsuverenih, naddržavnih i nadnarodnih međunarodnih monetarnih i financijskih institucija; 2. šok terapija MMF-a; 3. strategija napuštanja potencijala; 4. sindrom "puste zemlje" 5. stvaranje sustava kontroliranog kaosa; 6. sindrom "odljeva mozgova" 7. sindrom kule od karata; 8. financijsko monetarni protektorat; 9. iscrpljivanje vrijednosti nacionalne valute; 10. financijsko - monetarna desuverenizacija države; 11. kriza razvoja. Navedena politika međunarodnih financijsko - monetarnih institucija dovela je dugoročno i do krize razvoja koja učvršćuje mrtvu točku manipuliranog gospodarskog sloma. Potrebno je potpuno izmijeniti načela i sustav gospodarskog upravljanja zemljom za najmanji pomak prema oporavku i razvoju. Pokazatelje krize razvoja možemo podijeliti u četiri skupine: 1. skupina - opći gospodarski stalni pokazatelji: - nezaposlenost; - inflacija; - zastoj i pad industrijske proizvodnje i rasta društvenog proizvoda; - "državni dug". 2. skupina - društveno gospodarski pokazatelji: - pad životnog standarda; - otežana, smanjena socijalna mobilnost; - rast socijalnih, političkih i industrijskih sukoba, rast svih oblika agresivnog ponašanja; - pogoršanje kvaliteta života; - iseljavanje mlađe akademske populacije, ali i ostalih dobnih skupina; - pogoršanje zdravstvenog stanja stanovništva; - promjene u socijalnoj patologiji. 3. skupina - sustavni i promjenjivi opći gospodarski pokazatelji:

- kriza racionalnosti u državnom (političkom i državno - upravnom) i privrednom menadžmentu; - sustavna i kronična uvozna ovisnost gospodarstva; - niska produktivnost, ekonomičnost i rentabilnost privređivanja; - nejasni i nesigurni imovinsko - pravni (vlasnički) odnosi; - neučinkoviti pravosudni sustav; - neučinkoviti sustav gospodarstva. 4. skupina - političko kulturni pokazatelji: - kriza legitimiteta; uvjetovana nemogućnošću vlasti da ispunjava zahtjeve stanovništva; - koncentracija stanovništva u velikim gradskim središtima, napuštanje sela i manjih mjesta; - krah vladajuće ideologijske ortodoksije; - jačanje konzervativne javnosti i politike; ideologijski fundamentalizam, populizam, etnocentrizam, radikalni egalitarizam; - rast društvenih sukoba. Uzroke nastale krize razvoja možemo odrediti kao dvadeset kriznih točaka ponašanja vlasti od 1990. – 2000.: 1. domovinski rat; 2. ustrojavanje državne i lokalne vlasti; 3. pretvorba i privatizacija; 4. ustrojavanje i usmjeravanje gospodarstva nepoticajnog za proizvodnju, razvoj, time i rast zaposlenosti; 5. utemeljenje financijsko – monetarnog sustava zemlje na fiktivnim vrijednostima špekulacijske prirode; 6. krivi odabir strateških oslonaca gospodarstva; 7. korištenje sredstava inoemnih financijskih izvora za jačanje moći državnog aparata kroz financiranje ministarstava i javnih troškova nebitnih za razvoj i rast proizvodnje u zemlji; 8. gušenje proizvodnje i time dovođenje u pitanje ekonomskog opstanka zemlje; 9. preveliko zaduženje javnog sektora zemlje, koje obzirom na mrtvilo proizvodnje može zemlju nemogućnošću povratka inozemnih dugova dovesti u odnose ovisnosti o vjerovnicima; 10. uništenje malog i srednjeg poduzetništva građana; 11. stvaranje i tiho odobravanje bez pokrića prevelikog unutarnjeg duga u pravnom i pravosudnom neredu; 12. stvaranje ovisnog i političkoj – državnoj vlasti podložnog pravosudnog aparata koji djeluje ne po pravu već po naredbama; 13. stavljanje Sabora u funkciju državnog parlamenta, a ne predstavničkog i vrhovnog zakonodavnog tijela građana RH;

14. stvaranje sustava osobnog interesnog gospodarstva pojedinaca iz vlasti i njihovih štićenika; 15. zloupotreba obavještajnih službi za zaplašivanje i prijetnje građanima umjesto da služe općem dobru i nacionalnoj sigurnosti; 16. rasprodaja općih nacionalnih dobara bez novčanog pokrića i bez nadzora odljeva sredstava stečenih prodajom; 17. uvjetovanje postupaka u gospodarstvu jačanjem moći državnog aparata; 18. opće osiromašenje građana Hrvatske; 19. porast nezaposlenosti; 20. neprogramski, maglovit pristup rješavanju pitanja nezaposlenosti. Nakon smjene vlasti nova vlast je nastavila “krizni kontinuitet” i produbila krizu do krize razvoja, čime je dotadašnja ekonomska kriza dobila oblik duboke nacionalne krize, s mogućim međunarodnim posljedicama za Hrvatsku. To ponašanje nove Vlade (pod vodstvom Ivice Račana) možemo odrediti kroz šesnaest kriznih točaka ponašanja vlasti od 2000. – 2002.: 1. porast nezaposlenosti, uz smanjenje ukupnog broja radnih mjesta u zemlji; 2. povećanje vanjskog duga Hrvatske za pokrivanje proračunskih deficita; 3. tajni kreditni i reformski aranžmani s Međunarodnim monetarnim fondom (MMF) i Svjetskom bankom; 4. brza i podcijenjena prodaja kapitalnih državnih poduzeća, prema projektima iz inozemstva uz sudjeovanje savjetnika iz stranih poduzeća; 5. politika stečajeva kojom bez posla ostaje i do 50 000 zaposlenih; 6. strategijsko programsko neslaganje članova vladajuće koalicije; 7. najave i početak masovnih otpuštanja u vojsci i policiji (do 30 000 zaposlenih); 8. suradnja s Haaškim tribunalom, izručenje najviših vojnih zapovjednika Hrvatske vojske, pristanak na kriminalizaciju Domovinskog rata i procese stvaranja hrvatske države, oduzimanje nacionalnog ponosa građanima Hrvatske; 9. smanjenje prava branitelja Domovinskog rata; 10. odbijanje vraćanja državnog duga umirvoljenicima, što je bilo jedno od glavnih predizbornih obećanja; 11. prekršen “Ugovor za pravednu Hrvatsku” potpisan s najjačim hrvatskim sindikalnim središnjicama; 12. nesposobnost Vlade za partnerstvo u općem, javnom, stručnom dijalogu o budućnosti Hrvatske, čime Vlada postaje “proizvođač” društvenih sukoba, umjesto sudionik nacionalnog dijaloga (primjer sukoba Vlade s rodiljama, braniteljima, umirovljenicima, Katoličkom Crkvom, itd.); 13. nemogućnost vladajuće koalicije i Vlade za postizanje nacionalnog koncenzusa o budućnosti; 14. ne postojanje strateških institucija države; 15. ne postojanje sustava i plana kriznog upravljanja državom;

16. otvaranje krize sustava. Uz to neriješene su ostale i krizne točke prethodne vlasti, tako da je gospodarska i društvena kriza prerasla u krizu sustava i krizu razvoja. Kriza sustava je, sasvim sigurno, najozbiljnija krizna točka nacionalne krize. Ona onemogućava sustavni pristup rješavanju nacionalne krize i potpuno onemogućuje učinkovitost ne samo vlasti, već paralizira društvo u cjelini, to je strukturalna dezorganizacija države, koja kao sustav vlasti gubi unutarnji i međunarodni kredibilitet. Očituje se kroz: - nepostojanje dijaloga Vlade, poslovnog i civilnog sektora; - nepovjerenje građana prema institucijama države; - međusobno nepovjerenje institucija i njihovo razjedinjeno djelovanje u strateškom smislu; - mandatno postojanje institucija, a ne njihovo dugoročno, strateško izgrađivanje; - neizvršavanje obveza državnih institucija; - proizvodnju sukoba unutar sustava i sustava unutar društva; - zamjenu strateških institucija političkim institucijama; - krizu državnog proračuna; - krizu civilnog društva; - krizu inicijative; - nemogućnost brzog djeovanja; - krizu nacionalnog optimizma; - tehnološku krizu, tehnološki nesrazmjer Vladinog, poslovnog i civilnog sektora; - izostanak strateškog planiranja nacionalnog prostora (virtualnog, ekonomskog i teritorijalnog); - izolacionizam institucija unutar sustava; - izostanak nacionalnog planiranja međunarodnih trendova. PROTOKOL O NACIONALNOM SUSTAVNOM UPRAVLJANJU Upravo iz tih razloga, potrebno je, kao pretpostavku rješavanja nacionalne krize, otpočeti rješavanje krize sustava kroz donošenje svojevrsnog Protokola o nacionalnom sustavnom upravljanju. Prije toga, svaki će pokušaj rješavanja krize pasti na jednoj od točaka krize sustava. Potrebna je izgradnja nacije kao sustava na razini misli, nacija i jest najreprezentativniji primjer virtualnog sustava. Da bi se omogućio oporavak i ozdravljenje nacionalnog gospodarstva mora se sačiniti plan kriznih mjera koje vidim kao dvadeset i pet zadaća Državnog upravnog povjerenstva:

1. zaštititi proizvodna materijalna dobra; 2. spriječiti obustavu proizvodnje; 3. spriječiti porast nezaposlenosti; 4. izraditi prioritetni plan proizvodnje u zemlji; 5. izvršiti pripreme za postavljanje novog financijsko - monetarnog sustava zemlje temeljenog na realnoj vrijednosti nekretnina, maksimalnoj mobilizaciji živog novca koji se oplođuje u proizvodnji i izuzetno brzom opticaju koji ga umnaža; 6. usvajanje i provođenje Programa za gospodarsko - pravno uređivanje države; 7. reorganizirati i preustrojiti državnu i lokalnu upravu, smanjenjem nepotrebnih troškova i birokratizacije državnog aparata, učinkovitim i kvalitetnim smanjenjem broja ministarstava i uprava, korisnim i kvalitetnim smanjenjem broja županija i općina u RH; 8. stabilnost valute vezati uz čvrste investicije u proizvodnju - fizički dokazive parametre svakog ulaganja treba jasno odrediti i pratiti, oni trebaju biti jedino mjerilo opravdanosti ulaganja; 9. proglašenje bankrota sustava gospodarstva u kojem prevladavaju trgovina, šverc, manipulacije špekulativne prirode (fiktivnim dionicama, vrijednosnim papirima bez pokrića, bilo kojim oblikom novca bez pokrića); 10. osnivanje Hrvatskog razvojnog fonda uključivanjem građana i njihovim nadzorom nad programima ulaganja; 11. prekinuti daljnju emisiju državnih obveznica; 12. stabilizirati hitne uvjete za funkcioniranje gospodarskog sustava; 13. reaktivirati značajne neiskorištene proizvodne potencijale; 14. odrediti nove ekonomske zahtjeve, a to mora predstavljati izvorni produktivni koncept investiranja svog raspoloživog kapitala u stvarnu ekonomiju; 15. program javnih infrastrukturnih investicija; 16. osigurati proizvodne kredite iz državnih sredstava; 17. definiranje strateških tehnoloških područja industrije, malog i srednjeg poduzetništva; 18. središnja banka, kontrolirana od strane države, mora stvoriti temelje nacionalnog financijskog suvereniteta, te osigurati program kredita za financiranje infrastrukture i tehnoloških projekata; 19. uvesti standarde nadzora novca, tj. kontrole cijene novca; 20. uvesti Nacionalni sustav naplate poreza na promet novca; 21. u području infrastrukture krediti trebaju biti dugoročni i s malom kamatom, u području tehnologije krediti mogu imati malo veću kamatnu stopu, ali ne veću od 5 % u pionirskoj fazi; 22. konkretnu gospodarsku strategiju Hrvatske; 23. strategiju razvoja ljudskih potencijala;

24. razvojne strategije uzajamnog, međusobnog razvoja susjednih zemalja, po logici ukoliko susjedne zemlje uzajamno pomažu svoj razvoj bolje će se razvijati. NADZOR VLASTI UVJET RAZVOJA Građani se, također, moraju aktivno uključiti u nadzor obnašanja javne vlasti od strane onih koji su dobili mandat. Zato je dobro poznavati načela javnog, građanskog nadzora vlasti. Građanski ili civilni nadzor vlasti, zapravo, stvara uvjete učinkovitosti i otvorenosti vlasti, te aktivnog i potpunog nadzora vlasti od strane građana, angažiranje građana kao javne vlasti. Načela aktivnog, građanskog nadzora vlasti: - načelo otvorenosti vlasti prema građanskim inicijativama i interesima; - načelo partnerskog odnosa vlasti i građanskih inicijativa; - načelo stalnog i sveprisutnog nadzora institucija vlasti od strane građana; - načelo javnosti rada institucija vlasti i dužnosnika, te činovnika; - načelo pritisaka interesnih grupa i udruga; - načelo građanske predstavke i obveze odgovora na predstavke od strane vlasti; - načelo Ustavnih ovlaštenja: prava i obveza građana koje proizlaze iz Ustava RH; - načelo legitimiteta i legaliteta; - načelo građanske odgovornosti i suodgovornosti za ponašanje, rad i učinkovitost vlasti; - načelo javne vlasti: svi građani su javna vlast; - načelo dostupnosti podataka i programa vlasti građanima, koji kroz svoje zakonske obveze financiraju i pokrivaju te programe i podatke; - načelo odgovornosti vlasti i njezinih pojedinih segmenata prema svakom pojedinom građaninu; - načelo jednakosti i ravnopravnosti pred Ustavom i zakonima; - načelo promjenjivosti vlasti pod utjecajem građana; - načelo “zaposlenika i poslodavca” u smislu da su građani poslodavci vlasti, te da vlast radi za građane i po volji i potrebama građana, svakome od njih odgovara i mora polagati račune; - načelo obveze ispunjavanja usmenih i pisanih obećanja, i to u smislu da građani sve izrečeno, napisano i obećano tretiraju kao usmeni ili pisani ugovor koji vlast treba ispoštivati; - načelo solidarnosti, vezano uz krize, socijalno i životno teške prilike, u kojima vlast mora solidarno snositi opće teške uvjete života i rada sa svojim sugrađanima; - načelo izravnog kontakta s građanima, u smislu stalnog ispitivanja volje i potrebe građana kroz izravne kontakte s građanima;

- načelo građanskog zahtijevanja u smislu rješavanja određenih problema ili kriznih situacija; - načelo pregovaranja i zajedničkog rješavanja problema i izrade konkretnih programa; - načelo sigurnosti i stabilnosti, što znači da vlast mora raditi na način da se svi i svaki građanin osjećaju sigurno, da imaju povjerenje u državni, pravosudni i gospodarski sustav; - načelo sposobnosti, a ne podobnosti na svim razinama, jednako za sve i svakog građanina; - načelo nacionalne sloge, u smislu traženja koncenzusa svih građana u donošenju odluka presudnih za državu i naciju, putem referenduma, općeg i tajnog izjašnjavanja punoljetnih građana RH. Potrebno je hitno uvesti plan kriznog upravljanja u poduzećima s većinskim udjelom države, zbog zbrinjavanja ljudi i rada poduzeća. U tom smislu trebalo bi se voditi slijedećim načelima kriznog upravljanja u tim poduzećima: dijalog sa zaposlenicima i sindikatima; analiza financijskog stanja; analiza materijalne imovine; analiza kadrova; analiza obveza; analiza potraživanja;analiza proizvodnog razvojnog odnosno poslovnog programa; analiza gospodarskog okružja;analiza tržišta i partnera; utvrđivanje i uređenje vlasničkih odnosa; analiza i određivanje strateške pozicije poduzeća; izrada investicijskog programa restrukturiranja i revitalizacije; revitalizacija poslovanja. Strateški partneri u tom pristupu mogu biti: zaposlenici, sindikati; vjerovnici, dioničari, vlasnici; ovlašteni revizori; banke. Cilj kriznog upravljanja u poduzećima mora, prije svega, biti uspješno poslovanje poduzeća, rast dobiti (proizvodnje), osiguravanje zaposlenih. Prvenstveno mora biti oživljavanje poduzeća, a ne njegova likvidacija. Uspjeh ovakvog kriznog upravljanja predstavlja visoki nacionalni interes zemlje u ovom trenutku. MOŽE LI HRVATSKA STATI NA ČELO DRŽAVA NACIJA? Hrvatska treba preuzeti vodstvo država nacija u globalnom zalaganju za oživljavanje naconalnog proizvodno - razvojnog gospodarstva i rušenje sustava "Nove kolonijalizacije" koji se gradi praksom financijsko - monetarnog protektorata, te tražiti putem Generalne skupštine Organizacije Ujedninjenih Naroda hitno raspuštanje MMF-a i Svjetske banke, u ovom obliku kakvi danas postoje, ili zatražiti od MMF-a održavanje konferencije o redefiniranju uloge, načela rada i reorganizaciji Međunarodnog monetarnog fonda. To kratko možemo nazvati: Inicijativom za novi gospodarski poredak u svijetu. Od iznimne je važnosti da takva inicijativa dođe upravo od jedne (ili grupe) male zemlje sa snažnim nacionalnim, gospodarskim potencijalima, kao što je Hrvatska. Hrvatska treba izraditi geoekonomski model "države nacije" kao paralelni globalizacijski model pravednog svjetskog poretka. U svim

projekcijama "Novog svjetskog poretka" malim državama se nameće koncept ovisnosti o velikima, moćnima, bogatima, ukratko onima koji bi trebali odlučivati o odnosima u globalnom poretku. Zbog toga je potrebno jasno reći da "novi svjetski poredak" nije pravedan osobito u području gospodarskih odnosa, razvoja i potencijala pojedinih nacionalnih gospodarstava. Na neki način jedna od najvećih globalnih nepogoda postao je upravo "novi svjetski poredak". Hrvatska je zemlja nastala suprotno toj koncepciji, te bi bilo za očekivati da inicijativa nove globalne strategije krene upravo iz Hrvatske. Koncept "Novog svjetskog poretka", dominacije jednih nad drugima, međunarodnih ucjena, treba zamijeniti strategijom "Pravednog svjetskog poretka" kao novog puta gospodarske globalizacije. Hrvatska mora povesti Globalni pokret država nacija (“Global Nation State Movement”). Čelnici zemalja G7 su, nažalost, i tijekom sastanka na vrhu u Genovi, propustili istinski izraditi smjernice preustroja dosadašnjeg sustava ekonomske globalizacije i odnosa prema nacionalnim gospodarstvima pojedinih zemalja. Zaključci Genovskog sastanka potvrđuju želju za dominacijom financijski najjačih zemalja svijeta ukupnim svjetskim gospodarstvom, te njihovo nastojanje da globalni gospodarski sustav bude potpuno u funkciji isključivo njihovog gospodarskog napretka. "... Ostat ćemo oprezni i gledati unaprijed u primjeni mjera, po potrebi, kako bismo osigurali da naša gospodarstva krenu prema održivijem modelu rasta, u skladu s njihovim potencijalima. Zalažemo se za nastavak politike koja će doprinijeti globalnom rastu jakim povećanjem rasta proizvodnje u stabilnom makroekonomskom okružju, kroz strukturalne reforme, slobodnu trgovinu i jačanje međunarodne gospodarske suradnje ..." (točka 2., Ekonomske izjave zemalja G7 u Genovi). Naglašavanje gospodarenja potencijalima kao uvjeta održivosti gospodarstva razotkriva skrivene namjere najmoćnijih zemalja "Novog svjetskog poretka". Strukturalnim reformama svjetskog financijsko monetarnog sustava, divljom i nekontroliranom liberalizacijom tržišta (na štetu nacionalnih gospodarstava), postavljanjem uvjeta međunarodne trgovinske suradnje i razmjene po mjeri i potrebama najjačih u globalnom poretku stvaraju se uvjeti za novu, svjetsku, ekonomsku kolonijalizaciju zemalja u kojima vodeće zemlje svijeta imaju interes bilo za potencijalima ili korištenjem teritorija. Čak i davni američki dokument nacionalne sigurnosti, do nedavno klasificiran kao strogo povjerljiv razotkriva planove i projekte Sjedinjenih Država za kreditno opterećivanje pojedinih zemalja u kojima SAD imaju interes za korištenjem potencijala, kao i za kontrolu rasta stanovništva u tim zemljama kako ne bi bilo ugroženo američko iskorištavanje gospodarskih potencijala u tim zemljama. Davni memorandum nacionalne sigurnosti pod nazivom "Posljedice svjetske populacije na američke siguronosne i inozemne interese" upravo projektira interesne zone u svijetu koje raspolažu gospodarskim potencijalima od interesa

za održivost rasta gospodarstva SAD. Sastanak u Genovi samo potvrđuje takve pojekte "velikih i moćnih", s druge strane ne postoji grupacija zemalja dovoljno jaka nasuprot skupini G7. Možda je upravo tu prilika za hrvatski gospodarski uzlet. Kao glavni ciljevi gospodarske politike zemalja G7 označen je početak novog kruga trgovinskih pregovora i jačanje stabilnosti i integriteta međunarodnog financijskog sustava. Dodatno pod pritiskom antiglobalizacijskih demonstracija šefovi država G7 uvrstili su na svoj dnevni red pomoć teško zaduženim zemljama u razvoju i siromašnim zemljama, preko multilateralnih razvojnih banaka. Međutim i zaduživanje, kao i reprogram obveza tih zemalja prema bankama kreditorima ili MMF-u, vodi se prema projektu SAD, koji je sadržan u memorandumu nacionalne sigurnosti "Multilateralne razvojne banke i njihova uloga". Nakon idejno i reformski sterilnog Genovskog sastanka na vrhu G7, te krvavih demonstracija pripadnika antiglobalizacijskog pokreta i sve dublje globalne ekonomske krize, uz sve izraženiju krizu nacionalnih gospodarstava, potrebna je hitna reorganizacija međunarodnog financijskog sustava po potpuno novom modelu suverenih država nacija. Ukoliko se to ne dogodi građanske skupine pojedinih zemalja mogle bi uskoro (a zašto upravo hrvatski građani ne bi to učinili prvi) podnijeti tužbe Međunarodnom sudu pravde protiv Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke kao centara moći iz kojih se projektiraju globalne gospodarske nepogode. Upravo bi takva tužba Međunarodnom sudu mogla biti glavni povod za reorganizaciju dosadašnjeg globalizacijskog gospodarskog modela. Gospodarska načela "države nacije" mogu se postaviti kao: načelo gospodarske inicijative, načelo gospodarske slobode, načelo gospodarskog partnerstva, načelo gospodarskog integracijskog odabira, načelo gospodarske ravnopravnosti (u smislu jednakih mogućnosti), načelo ekonomskog suvereniteta, načelo ekonomskih resursa, načelo kapitala znanja, načelo sustava nacije, načelo virtualnog kapitala, načelo nacionalnog koncenzusa o budućnosti. Model "države nacije" može poslužiti kao most dosadašnjih koncepcija ekonomske samoodrživosti i globalnih ekonomskih integracija. Retorika međunarodnih odnosa uspostavljena u odnosu sukoba i teritorija zamijenila bi se odnosom gospodarstva, teritorija, tehnologije i virtualnog prostora, kao osnove zajedničkog modela razvoja zemalja pojedinih regionalnih cjelina (tzv. "nasloni se" model razvoja). Osnova regionalizacije globalnog sustava mora biti nova regionalizacija u ukupnom svjetskom poretku, i to ne regionalizacija prema projektima globalno najjačih zemalja, već prema potrebama zemalja u pojedinim regijama i njihovoj međusobnoj volji za suradnju i gospodarsku razmjenu.

POTREBNO JE ŽURNO U TAJNOSTI ORGANIZIRATI PARALELNOG IZVRŠNOG UPRAVLJANJA ZEMLJOM

SUSTAV

Svojevrsni Krizni plan mora predvidjeti sustav paralelnog izvršnog upravljanja zemljom koji tajno treba držati u pričuvi i aktivirati ga (ako ne prije) kod "točke udara". Potrebno je u tajnosti imenovati paralelnu vladu: Državno upravno povjerenstvo, a tajnom Uredbom Vlade, koju će supotpisati predsjednik Republike, predsjednik Vlade i predsjednik Sabora predvidjeti uvjete u kojima Državno upravno povjerenstvo automatizmom preuzima izvršno upravljanje zemljom, ovlasti upravljanja, rok upravljanja. Spremnost na taj korak je ključan za nacionalnu sigurnost zemlje. Trenutak kada se utvrdi takav tajni Krizni plan i odrede članovi Državnog upravnog povjerenstva i njihovi zamjenici je "točka svijesti". Samo stupanje na snagu tajnog Kriznog plana i početak rada Državnog upravnog povjerenstva predstavlja "nultu točku". Državno upravno povjerenstvo treba imenovati na dvanaest mjeseci i organizirati ga u deset povjerenstava sa deset povjerenika: 1. Povjerenstvo za gospodarstvo; 2. Povjerenstvo za rad i socijalnu skrb; 3. Povjerenstvo za poljoprivredu i šumarstvo, 4. Povjerenstvo za zdravstvo; 5. Povjerenstvo za prosvjetu i šport; 6. Povjerenstvo za kulturu; 7. Povjerenstvo za pravosuđe i upravu; 8. Povjerenstvo za vanjske poslove; 9. Povjerenstvo za unutarnje poslove; 10. Povjerenstvo za obranu. IZRADA KONKURENTNE SATRATEGIJE RAZVOJA Kada se u potpunosti odrede ciljevi Kriznog plana, potrebno je pristupiti procesima izrade konkurentne strategije razvoja koje možemo podijeliti u četiri faze: 1. Čime država raspolaže? - ljudski potencijali; - poduzetnički, privatni potencijali, - tehnologija; - inovacije; - industrijska proizvodnja; - ideje; - kapital u obliku novca i nekretnina (privatnih i državnih); - dosad neiskorišteni ili napušteni proizvodni resursi ...

2. Što sada država čini s raspoloživim kapacitetima? a) identifikacija - pregled postojećeg stanja u zemlji; - postojeći problemi; - stvaranje vlastitih modela rješavanja problema; - stvaranje pozitivne klime u javnosti kako bi se građane pripremilo za prihvaćanje nove strategije; - stvoriti informacijsko - edukativni sustav koji će u tranzicijskom vremenu omogućavati i ljudima u administraciji, građanima, poduzetnicima i strancima stalnu edukaciju o hrvatskom modelu razvojne strategije, učiniti sustav interaktivnim između svih društvenih segmenata. b) podrazumijevanje pretpostavke - država je u prvoj fazi razvoja idejnog projekta i razrade konkretne strategije razvoja; - snaga je u ideji, ljudima, domaćem kapitalu u obliku novca i imovine, proizvoda; - slabosti su u nedovoljnom poznavanju svih parametara i čimbenika za postizanje cilja strategije razvoja; - slabosti su u prejakoj ovisnosti o međunarodnim monetarno - financijskim institucijama; - zato je potrebno kranuti u realizaciju s raspoloživim mogućnostima, te na taj način razviti cijelu strategiju; - biti korak ispred ili barem u korak s potencijalnim problemima i nepovoljnim ishodima; - predviđati moguće krize "drugog udara". 3. Što se događa u okolini? a) analiza pojedinih sektora u državi. - razvoj informacijskog sustava zemlje u svrhu unapređenja odlučivanja i povećanja učinkovitosti, umreženi rad. b) analiza okružja države i nacionalnog gospodarstva. - osnovne značajke susjednih gospodarstava, problemi i pozitivne strane, također i za gospodarstva svih zemalja s kojima Hrvatska ima razmjenu; - osnovne značajke organizacije i djelovanja međunardonih organizacija u gospodarstvu; - analiza informacijskog sustava u gospodarstvima drugih zemalja; - komparativna analiza tehnološkog razvitka i potencijala sa drugim zemljama; - komparativna analiza resursa u drugim zemljama. c) društvena analiza; d) snage i slabosti. 4) Izbor strateških ciljeva! a) testovi pretpostavki i strategije; b) strateške pričuve ili alternative; c) strateška odrednica ili izbor.

NADZOR MONETARNO – FINANCIJSKOG UPRAVLJANJA ZEMLJOM U početnoj fazi treba kao mjeru monetarno - financijske politike utvrditi jasne standarde nadzora novca, odnosno kontrole cijene novca. Bilo bi poželjno kada bi osim HNB-a u tom nadzoru ključnu ulogu imalo Građansko - saborsko stručno povjerenstvo za nadzor monetarno - financijskog upravljanja zemljom kako bi se spriječile manipulacije od strane MMF-a ili Svjetske banke preko HNB-a. Bankama je potrebno limitirati neoporezive iznose za promet novca, bilo bi dobro da limit bude do 100.000,oo DEM, a na sav ostali promet novca zakonom bi trebalo odrediti porezne obveze za banke, jer ako postoji porez na promet proizvoda mora postojati i porez na promet novca. Potrebno je uvesti Nacionalni sustav naplate poreza na promet novca (NSPN), a prethodno o tomu donijeti poseban Zakon o kontroli cijene novca. Porez na promet novca potrebno je plaćati kod kreditnih odnosa, na ostvarivanje kamata na posuđeni novac, te na poslove kupoprodaje valuta (novca) između novčarskih kuća (jer tu i postoje najveće mogućnosti pranja novca i financijskih malverzacija). Ovaj bi nacionalni sustav podrazumijevao potpuno oslobađanje poreza na kredite u izgradnji stanova i proizvodnih pogona, te za pokretanje, revitalizaciju i repromaterijale u proizvodnji, kao i kredite seljačkim gospodarstvima i samostalnim poljoprivrednicima. Na ovaj način destimulirati će se banke na lihvarenje u kreditnim odnosima, a potaknuti ih na investicijsko kreditiranje izgradnje i proizvodnje. Ne smije se dozvoliti bankama apsolutna sloboda u ugovaranju i primanju kamata. Država mora odrediti najveći iznos kamata koji se uopće smije ugovoriti i koji dužnik mora platiti. Ovo je potrebno učiniti i unatrag u odnosu na mnoge lihvarske ugovore kojima su se zapravo zloupotrebljavale nevolje, bijeda, neukost ili lakoumnost ljudi koji su dizali kredite pod izrazito lihvarskim uvjetima. Izradi ovakvog sustava Vlada ne želi pristupiti, prije svega, zbog ugovorenih obveza prema MMF-u. Nacionalni sustav naplate poreza na promet novca (NSPN) sastojao bi se od slijedećih elemenata: 1. kompjuterska baza podataka (u HNB-u i Saborskom povjerenstvu) - registar kreditnih ugovora; - vjerovnici; - dužnici; - glavnica kredita; - kamatna stopa; - otplata glavnice i kamata; - razrezana visina poreza. 2. porez na promet novca - izravni kamatni porez (IKP) u iznosu 15 % ugovorene kamate tijekom razdoblja kredita.

3. sustav plaćanja poreza na promet novca tj. izravnog kamatnog poreza u visini 15 % ugovorene kamate kod kreditnog odnosa - porezne uplatnice za plaćanje IKP-a prima dužnik kod realizacije kredita, odnosno čim banka kredit prijavi nadležnoj ispostavi porezne uprave, a obvezno prije isplate glavnice kredita dužniku; - porezna uplatnica sadrži termine za uplatu svake rate uz naznaku kamatne stope - IKP-a 15 % od ugovorene kamate, iznos se uplaćuje u korist državnog proračuna; - preostali dio glavnice i dio kamate namjenjen vjerovniku plaća dužnik posebnom uplatnicom u korist vjerovnika, uplata ovog dijela ne bi se smjela dozvoliti bez uvida u uplaćeni porez; - IPK plaća dužnik 15 % od iznosa kamate na poseban račun Porezne uprave. STRATEGIJA GOSPODARSKOG OPTIMIZMA Hrvatska kao država i njeni građani kao živo gospodarstvo trebaju poduzeti strategiju gospodarskog optimizma koja podrazumijeva angažiranje svakog čovjeka, svih struka, opću javnu, nacionalnu konvenciju o ciljevima i sredstvima gospodarskog razvitka. To je povratak na nultu točku gospodarstva, točku početaka svakog razvoja, jednakih mogućnosti, zajedničke nacionalne angažiranosti, stručnog i znanstvenog entuzijazma, inovativne ekonomske hrabrosti i pionirskog poduzetničkog duha. To je obnova ekonomskog morala i primjena načela fizičke ekonomije u gospodarstvu nacije. Formula je: ZAJEDNO + ZNANJE + POTENCIJALI + TEHNOLOGIJA + RAD + TRŽIŠTE = GOSPODARSKI OPORAVAK (Z+Z+P+Th+R+Tr=GO, "go" engl. "idemo"). Strategija gospodarskog optimizma je tehnologija društvenog ponašanja koja proizvodi alate i procese za gospodarski oporavak i stvaranje preduvjeta za stabilan razvitak. Sirovina je zemlja s potencijalima, tehnologija je čovjek, alati i procesi su sva postupanja čovjeka prema namjeravanom cilju, a proizvod je početak gospodarskog oporavka Hrvatske. Stoga govorim o državi kao tvornici budućnosti i naciji kao tehnologiji proizvodnje nacionalnog gospodarstva. Strategija mora postati individualno djelovanje svakog čovjeka, tehnologija mora postati svaka misao, proizvod mora postati svako djelovanje. Hrvatska mora početi razmišljati (Hr), Hrvatska mora početi znati (Hz), Hrvatska mora postati svjetska tehnologija (Ht). To je strategija nacionalnog gospodarskog optimizma (Hr+Hz+Ht=Z+Z+P+Th+R+Tr). TREBAMO IZGRADITI INSTITUCIJA SUSTAV HRVATSKIH STRATEGIJSKIH

Istovremeno potrebno je izgraditi sustav nacionalnih strategijskih institucija u Hrvatskoj koje do danas nisu uspostavljene, odnosno one koje postoje ne zadovoljavaju standardima strategijskog planiranja budućnosti zemlje i uvelike ne služe tom cilju, već su to uglavnom ispolitizirane institucije pod utjecajem političkih promjena u vladajućoj strukturi. Sveučilišta bi mogla biti dobar "inkubator" za utemeljenje takvih institucija ili stavljanje svojih postojećih institucija u živu funkciju strategijskog, sustavnog pristupa planiranju budućnosti. JEDNADŽBE GOSPODARSKOG OPTIMIZMA Hr+Hz+Ht=GO Z+Z+P+Th+R+Tr=GO Hr+Hz+Ht=Z+Z+P+Th+R+Tr KRIZNA JEDNADŽBA GK+KD+KS+KO=KR Gospodarska kriza+kriza društva+kriza sustava+kriza obitelji= kriza razvoja JEDNADŽBA GOSPODARSKOG RAZVITKA Z+T+P+P+O+S=GORA Znanje+tehnologija+potencijali+poduzetništvo+obitelj+sustav=gospodarski razvitak JEDNADŽBE RAZVIJENOG NACIONALNOG GOSPODARSTVA GO+GORA=Z+T+P+Z+R+S O+P GO+GORA=znanje+tehnologija+potencijali+zajedno+rad+sustav Obitelj + poduzetništvo GO+GORA=GOSPODARSTVO OBITELJ GO+GORA=G O FORMULA GOSPODARSTVA NACIJE GO+GORA=ČOVJEK GO+GORA=Č ZAŠTO SE PROBLEMI STVARNO NE RJEŠAVAJU? Običan čovjek danas se s pravom pita ukoliko rješenja postoje zbog kojih razloga se ne pristupa rješavanju ključnih nacionalnih problema. Upravo suprotno svaka Vlada Hrvatske pristupa gospodarskim mjerama i promjenama

koje još ozbiljnije i dugotrajnije produbljuju nastalu krizu. Najviše političke strukture hrvatske izvršne vlasti duboko su podređene međunarodnim financijsko - monetarnim institucijama, te su prisiljene provoditi mjere određene za Hrvatsku izvan same Hrvatske. Hrvatska je na izvjestan način, kao što tvrdim i dokazujem u prethodnom tekstu, postala najveći gospodarsko - politički eksperiment Međunarodnog monetarnog fonda i njegovih najmoćnijih zemalja članica. Da je globalizacija američki eksperiment globalne države, sa jedinstvenom svjetskom vlasti dokazuje i nedavni dokument američke obavještajne zajednice koji planira vrhunac globalizacijskih procesa do 2015. godine. Mandatna Vlada (ona koja danas jest, a sutra nije) ne može upravljati vremenom kao bitnim čimbenikom moderne ekonomije i sustava predviđanja, te upravljanja budućnošću. Za koncept virtualne države, koji dugoročno planira razvoj i strateške interese države, moraju se stvoriti uvjeti općeg, javnog, stručnog dijaloga o budućnosti, u kojem uloga moderatora pripada institucijama civilnog društva. Naravno, Račanova Vlada, a nekadašnji čelnici ujedinjene oporbe znali su za taj koncept američke obavještajne zajednice, nije spremna prihvatiti “nacionalno partnerstvo za budućnost” sa širokim krugom stručnjaka i civilnih aktivista u Hrvatskoj. Oni su proizveli mutanta civilnog društva u obliku mnogih udruga i saveza koje su osnivali kao nezavisne, a zapravo ih koristili za osvajanje vlasti ili proizvodnju sukoba unutar pojedinih socijalnih grupacija. Iz tih razloga su unaprijed stvorili nadzor nad mrežom institucija civilnog društva u Hrvatskoj od kojih su mnoge upravo suprotno svojojpravoj ulozi sudjelovale u političkoj borbi Račana i partnera za sovajanje vlasti. Možda bi takav postupak “nevladinih udruga” bio i legitiman, kada bi se radilo o podupiranju političkih stranaka kako bi i same ostvarile svoje programske ciljeve. Mnogobrojni dokazi, međutim, ukazuju upravo na suprotne motive među čelnim ljudima institucija civilnog društva u Hrvatskoj. CIA: «GLOBALNI TRENDOVI DO 2015.» Jedan od ključnih dokumenata projekcije budućnosti globalnog poretka jest američki dokument zrađen u suradnji CIA-e, “National Intelligence Council – NIC”, stručnjaka američke Vlade, nevladinih stručnjaka, pod nazivom “Globalni trendovi do 2015.: dijalog o budućnosti s nevladinim stručnjacima” (engl. “Global Trends 2015: A Dialogue, About the Future with Nongovernment Experts”), izrađen u prosincu 2000. “… Umrežena globalna ekonomija će biti vođena velikim, neograničenim protokom informacija, ideja, kulturnih vrijednosti, kapitala, dobara, usluga i ljudi: to je globalizacija. Takva globalizirana ekonomija bit će glavni doprinos povećanoj političkoj stabilnosti u svijetu 2015., iako njezina bogatstva i dobrobiti neće biti univerzalne …”. Ovim

riječima dokument, zapravo, najavljuje premoć određenih zemalja u raspolaganju prirodnim resursima drugih zemalja, jer će primjerice liberalizacija nacionalnih tržišta i njihovo umrežavanje u globalnu ekonomiju za pojedine zemlje značiti rasprodaju ekonomskih resursa, dok će za bogatije (moćnije) zemlje to značiti prisvajanje resursa. Sjedinjene Države upravo su na ravnoteži ekonomskih resursa sedamdesetih godina prošlog stoljeća počele graditi model “Novog svjetskog poretka”, tj. globalizacije. Za SAD globalizacija predstavlja geoekonomski model globalne premoći nad raspolaganjem ekonomskim resursima nacionalnih gospodarstava. Ravnoteža znanja, resursa i tehnologije trenutno je glavni predmet strateške obrade američke obavještajne zajednice. Ovaj dokument CIA-e predviđa i što će se dogoditi sa zemljama koje će zaostajati za globalizacijskim procesima: “… Regije, zemlje i grupacije koje će se osjećati izostavljene iz procesa suočit će se sa produbljavanjem ekonomske stagnacije, političkom nestabilnošću i kulturnim otuđenjem. Oni će biti ishodišta političkog, etničkog, ideološkog i religioznog ekstremizma, zajedno s nasiljem koje je često popratna pojava ekstremizmu. Te će zemlje prisiliti Sjedinjene Države i ostale razvijene zemlje da ostanu usredotočene na izazove “starog svijeta” …”. Između redaka ova rečenica skriva moguće američke projekcije međunarodnih kriza u područjima gdje SAD imaju svoje posebne, strateške interese, kako bi se posredovanjem u međunarodnim krizama SAD nametnule kao čimbenik mira i stabilnosti, a nakon toga pomagač ekonomskog restrukturiranja u kojem će upravo za sebe osigurati korištenje strateških ekonomskih, eneregetskih resursa. U poglavlju dokumenta “Nacionalno i međunarodno upravljanje” procjenjuje se: “… Države će i dalje biti dominantne na svjetskoj sceni, ali će nacionalne vlade imati sve manju i manju kontrolu nad protokom informacija, tehnologijom, zaraznih bolesti, migracijama, oružjem, financijskim transakcijama (zakonitim i nezakonitim) preko njenih granica. Nevladine institucije, od gospodarskih, poslovnih do neprofitnih organizacija će igrati sve veću ulogu u nacionalnim i međunarodnim odnosima. Kvaliteta vladanja, nacionalno i međunarodno, će odrediti koliko dobro će se države uklapati u te globalne procese …”. Sjedinjene Države, nedvojbeno, do 2015. godine žele uspostavu jedinstvene, globalne Vlade sa svjetskim premijerom na čelu. Pri tomu se ne žele odreći prava da kao jedina svjetska sila određuju kojim zemljama će biti omogućeno sudjelovanje u procesima, a i kada se pojedinoj zemlji omogući sudjelovanje u procesima SAD žele odrediti položaj te zemlje u globalnom poretku. Kako je to moguće? Jednostavno, manipulacijom ljudi koji su na pozicijama vlasti, kao što je to danas slučaj s Račanom i njegovom petorkom. SAD su bile, kroz privatne i državne fondove, najveći financijski pomagači dolaska na vlast vladajuće koalicije. Sukladno tomu imaju skrivenu mogućnost odrediti način na koji će Račanova Vlada upravljati zemljom, a na temelju rezultata tog upravljanja odredit će Hrvatskoj položaj u ukupnom svjetskom poretku. Jednako tako će

financijski, kadrovski, tehnološki i edukacijski pomagati civilni sektor u Hrvatskoj, kako bi njegovom manipulacijom usmjeravali društvene procese u Hrvatskoj u smjeru koji odgovara američkim nacionalnim interesima i projekciji svjetskog poretka u globalnoj državi. MESIĆ-INSTRUMENT STRANIH INTERESA I REZULTAT NAŠEGA NEZNANJA Predsjednik Mesić je obična neznalica kad je na nedavnoj studentskoj tribini izjavio da Bushova administracija ne razmišlja o interesnom upravljanju procesima tranzicije u Hrvatskoj. Sasvim je nebitno je li u ovom slučaju Mesić marioneta ili nepromišljeni neznalica, on je instrument stranih interesa i rezultat našeg neznanja. Ovaj američki dokument je konkretan plan upravljanja svijetom 2015 godine. Zbog čega ga Račanova Vlada nije analizirala, a znam da nije, te zbog čega institucije zadužene za zaštitu i planiranje nacionalnih interesa u Hrvatskoj nisu prikladno odgovorile na američku strategiju globalnog upravljanja do 2015.? Ili rade za strane interese, ili uopće ne znaju što rade. Ili se poput Mesića igraju u pijesku vlastite samodopadljivosti, i poput prave djece jedni drugima bacaju pijesak u oči. Američki dokument jasno planira globalno upravljanje: “… države s kompetentnim upravljanjem, uključujući Sjedinjene Države, će prilagoditi strukture vlasti dramatično izmijenjenom globalnom okruženju – čineći ih prilagodljivijim uključivanju u međusobno jače povezani svijet. Odgovornost nekad poluautonomnih vladinih agencija uvelike će se križati zbog transnacionalne prirode prioriteta nacionalne sigurnosti … Oblikovanje globalnog kompleksa svijeta u brzom pokretu 2015., će zahtijevati preoblikovanje tradicionalnih vladinih struktura …”. Obavještajna zajednica SAD već od druge polovice sedamdesetih godina prošlog stoljeća u kontinuitetu radi na projektima preoblikovanja država i struktura vlasti u svijetu (osobito u onim zemljama gdje SAD imaju svoje strateške interese). Svoj utjecaj u svim međunarodnim institucijama Sjedinjene Države koriste u ostvarivanju tog globalnog projekta preoblikovanja svijeta. SAD su najutjecajnije u: NATO-u, Ujedinjenim Narodima, svim agencijama UN-a, Međunarodnom monetarnom fondu, Svjetskoj banci, Svjetskoj trgovačkog organizaciji (WTO), u grupi zemalja G8, jedina su zemlja koju nitko ne može spriječti da svugdje u svijetu po vlastitoj procjeni vojno intervenira, trenutno su jedina zemlja s globalnom obavještajnom zajednicom, matična su zemlja svjetske valute (američkog dolara). POSLJEDNJA FAZA IZGRADNJE «NOVOG SVJETSKOG PORETKA» Upravo zbog te pozicije dokument poput ovog iskazuje svu ozbiljnost realizacije posljednje faze izgradnje “Novog svjetskog poretka” do 2015. godine. Ovaj dokument prdstavlja standarde “Novog svjetskog poretka”, odnosno uvjete pod

kojima će zemljama biti moguće opstati u više ili manje suverenom obliku. “Novi svjetski poredak” neće priznavati tradicionalni suverenitet koji proizlazi iz naroda, već će uspostaviti mutantni oblik državnog suvereniteta koji proizlazi iz odnosa države prema globalnom poretku. Volja naroda više neće uvjetovati ponašanje upravljača državom, već će njihove postupke uvjetovati volja “globalne vlasti”. U protivnom će biti izolirane i ignorirane. “… Učinkovito vladanje državom će povećano biti određeno sposobnošću i okretnošću da se oblikuju partnerstva za korištenje povećanog protoka informacija, novih tehnologija, migracija, i utjecaja nevladinog sketora. Većina, ali ne i sve zemlje koje to uspiju, bit će reprezentativne demokracije … Države s neučinkovitim i nekompetentnim upravljanjem ne samo da neće koristiti dobrobiti globalizacije, nego će na određenim razinama proizvoditi sukobe kod kuće i u inozemstvu, osiguravajući još veći nesrazmjer između regionalnih pobjednika i gubitnika nego što postoji danas … Globalizacija će povećati transparentnost procesa donošenja odluka u vladi, komplicirajući sposobnost autoritarnih režima da održe kontrolu, ali jednako komplicirajući tradicionalne neliberalne procese demokracija. Povećano kretanje stanovništva će stvoriti utjecajne dijaspore, koje će utjecati na politiku i nacionalni identitet mnogih zemalja. Globalizacija će također stvoriti povećane zahtjeve međunarodne suradnje na transnacionalnim pitanjima …”. Sjedinjene Države namežu kriterije učinkovitog i kompetentnog upravljanja državom i postavljaju ih kao globalizacijski standard. Ovaj dokument je i projekcija interesa SAD-a u regijama “Novog svjetskog poretka”, koje dokument određuje kao: Istočna i Jugoistočna Azija; Južna Azija; Rusija i Euroazija; Srednji Istok; Sjeverna Afrika; Sub-Saharska Afrika; Europa (gdje se ubraja i Hrvatska, unutar Balkana); Kanada, Latinska Amerika. To su glavne regije globalizacije u slijedećih petnaest godina. TRI OD PET NAJVEĆIH GLOBALNIH CENTARA INFORMACIJSKE TEHNLOGIJE: LONDON, MUNCHEN, PARIS U istom dokumentu CIA predviđa da će tri od pet najvećih globalnih centara informacijske tehnologije biti upravo u Europi: London, Munchen i Paris. Kao jednu od opasnosti SAD vide i mogućnost da pod pritiskom vlastitih građana mnoge europske vlade zatraže jaču kontrolu nad međunarodnim financijskim i trgovačkim institucijama. Dokument sadrži i projekt međunarodne suradnje, te kao ciljeve međunarodne suradnje i zajedničkih poslova globalne vlade vidi: “… nadzor međunarodnog protoka financijsa i bescarinskih i besporeznih zona; izgradnja institucija i zakonske regulative protiv korupcije, te protiv trgovine drogama, ženama i djecom; nadzor meteoroloških podataka i upozoravanje na ekstremne vremenske pojave; selektirana pitanja zaštite okoliša; razvoj cjepiva ili lijekova protiv zaraznih bolesti; humanitarna pomoć; borba protiv terorizma; napori međunarodnih i regionalnih organizacija na rješavanju unutar državnih i međudržavnih sukoba; uvjeti zaštite intelektualnog vlasništva; reforma i jačanje

međunarodnih financijskih institucija; posebno Bretton Woods institucija (op. MMF); ekspanzija Vijeća Sigurnosti UN-a; globalna nadležnost Međunarodnog kaznenog suda sa univerzalnim zakonodavstvom; prihvaćanje genetski modificiranih organizama kao poboljšanje prehrane i zdravlja; utemeljenje mirovnih snaga ili “stand by” vojnih postrojbi pod nadležnošću Vijeća Sigurnosti UN-a, s mogućim izuzetkom Europske Unije; predlaganje novih građanskih prava kao zajedničkih globalnih građanskih prava, kao primjerice prava na otvorene granice za ljude iz zemalja s nižim primanjima …”. SCENARIJI BUDUĆNOSTI GLOBALIZACIJE Na kraju dokumenta navode se i četiri moguća scenarija budućnosti globalizacije. “Sveobuhvatna globalizacija: stvara se virtualni krug između tehnologije, ekonomskog rasta, demografskih faktora, učinkovitog upravljanja, koji omogućuje većini svjetskog stanovništva korištenje dobrobiti globalizacije … u mnogim takvim državama uloga države se smanjuje, njezine se funkcije privatiziraju ili se provode javno-privatnim partnerstvima, dok se intenzivira globalna suradnja na mnogim pitanjima kroz različite oblike međunarodnih ugovora i dogovora …”. “… Razorna globalizacija: postoje globalne elite, ali većina svjetskog stanovništva ne uspijeva koristiti dobrobiti globalizacije … globalna ekonomija se dijeli na tri dijela: rast se nastavlja u razvijenim zemljama, mnoge zemlje u razvoju bilježe nizak ili negativan rast, što rezultira povećanim nesrazmjerom u odnosu na razvijeni svijet, nezakonita ekonomija ubrzano raste. Upravljanje i političko vodstvo su slabi na nacionalnim i međunarodnoj razini …”. “Regionalna konkurencija: izoštravaju se regionalni identiteti u Europi, Aziji i Južnoj Americi, potaknuti rastućim političkim otporom u Europi i Istočnoj Aziji američkom globalnom vodstvu i globalizaciji po američkom projektu, porastom preokupacije svake regije vlastitim ekonomskim i političkim prioritetima … regionalne ekonomske integracije u trgovini i financijama su u porastu, relativno visok stupanj ekonomskog rasta i regionalnu konkurenciju … odgovornost se prenosi sa globalnih na regionalne institucije”. “Svijet poslije podjela: SAD-ova unutarnja preokupacija raste kako američka ekonomija usporava i stagnira. Rastu ekonomske i političke tenzije s Europom … uz prioritete Azije, obje Amerike i Europe, zemlje izvan tih regija su marginalizirane, gotovo bez ikakvih izvora političke ili financijske potpore …”. Američki projekt “GT-2015” je projekt globalne države. Ozbiljno je pitanje zbog čega saborski odbori Hrvatskog sabora, službe hrvatske obavještajne zajednice, Vladina ministarstva i instituti ne rade ozbiljno na sličnom projektu globalizacijskog pozicioniranja Hrvatske na što povoljniji način. U protivnom jedini kontinuitet hrvatske politike jest manjak strateškog planiranja budućnosti i pristanak na strane strategije. Hrvatska treba preuzeti svjetski mandat projekta

Nove globalizacije, koji će podrazumijevati obnovu struktura i ekonomije države nacije i njezino konkurentno pozicioniranje u procesima globalizacije. Za to je potrebna vizija budućnosti, stvaranje projekta virtualne Hrvatske, za što ni Račan ni Mesić, ali niti hrvatska oporba nemaju ni znanja ni razumijevanja. U trenutku kada tradicionalna demokracija (posredno predstavnička, verbalna) ustupa svoje mjesto globalnoj demokraciji (internet demokraciji apsolutne komunikacije) Hrvatskoj je potreban opći, javni, stručni dijalog kao jedini put do nacionalnog koncenzusa o budućnosti. Račanova Vlada je pokazala da ne zna biti partner nacionalnog dijaloga. (PRILOG 18 SHEMA PROCESA NACIONALNOG PARTNERSTVA) HRVATSKA TREBA VLADU NACIONALNE SOLIDARNOSTI Hrvatskoj je hitno potrebna Vlada nacionalne solidarnosti, koja će kroz nacionalnu solidarnost omogućiti preporod naroda. Za početak je potrebno jasno odrediti tko su partneri nacionalnog dijaloga o budućnosti i uspostaviti njihovu međusobnu komunikaciju, kroz svojevrsnu virtualnu, multimedijsku radionicu javnog dijaloga, koja može poslužiti kao svojevrsni inkubator nacionalnog dijaloga. Za proces stvaranja Vlade nacionalne solidarnosti potrebna je uspostava društvenog, kulturnog, tehnološkog, informacijskog, znanstvenog i stručnog dijaloga kao unutarnjeg dijaloga hrvatskog društva. Ako su institucije civilnog društva (barem njihova najutjecajnija većina) imale zadaću tijekom zadnjih deset godina stvoriti društvene uvjete za promjenu vlasti, što predstavlja proces manipulacije civilnim društvom u Hrvatskoj; danas treba stvoriti kritičnu masu institucija civilnog društva i pojedinaca, građana, čiji će strateški cilj biti uspostava nacionalnog dijaloga za partnerstvo u postizanju koncenzusa o budućnosti. Načela Vlade nacionalne solidarnosti su: stručnost; opći, javni, stručni dijalog; nacionalno partnerstvo; upravljanje tehnologijom misli; socijalna solidarnost s građanima; upravljanje strateškom državnom imovinom; upravljanje krizom i stabilizacija sustava; upravljanje budućnošću; izgradnja sustava strateških institucija; strateško pozicioniranje znanja, tehnologije i ljudskih potencijala kao nacionalnog kapitala; upravljanje resursima; oživljavanje proizvodno – razvojnog gospodarstva; Vlada kao građanski servis upravljanja državom; izrada Memoranduma nacionalnog koncenzusa o budućnosti kao strateškog dokumenta budućnosti države i nacije u budućem vremenu globalne virtualne ekonomije, odnosno to mora biti svojevrsna vizija Hrvatske tijekom ovog stoljeća. (PRILOG 19 SHEMA PROCESA NACIONALNOG KONCENZUSA O BUDUĆNOSTI)

MODEL PROMJENA Međutim, za takve ekonomske i društvene odnose unutar države, potrebna je ozbiljna tranzicija hrvatskih političkih stranaka, kako bi na potpuno novim, suvremenim načelima, političke stranke u Hrvatskoj mogle kreirati hrvatsku globalnu konkurentnu strategiju. Potrebno je izgraditi sustav modernih političkih stranaka, kao nositelja javnog komuniciranja. Danas se politička stranka nalazi pred izazovom novog komuniciranja u procesima globalizacije i regionalnih integracija. Mijenja se uloga i način upravljanja državom, državni suverenitet mijenja oblik iz teritorijalnog u kulturno, tehnološko, znanstveni. Novo vrijeme stvara potrebu za novim načinima političkog organiziranja. Moderna politička stranka mora uskladiti nacionalno i globalno komuniciranje, kao transfer interesa države i novih oblika međunarodnih integracija. Integracija interesa važnija je modernoj političkoj stranci od integracije teritorija. Stoga su upravo izazovi novog upravljanja znanjem, ljudskim potencijalima, tehnologijom, gospodarskim potencijalima najveći ispit tranzicije političkih stranaka. Tako počinje izgradnja modernog, razvojno orjentiranog civilnog društva. Moderna politička stranka je stranka virtualne stvarnosti. To, zapravo znači, da je ona kadrovski strukturirana za stvaranje virtualnih modela upravljanja, virtualnih kriza i njihvoih rješenja, stvaranje sustava srednjeročnog i dugoročnog planiranja i predviđanja, ona je nacionalni, znanstveni, informacijski, tehnološki, stručni tim kontinuirane, alternativne paralelne vlasti, kako bi sustav države bio u potpunosti siguran. Moderna politička stranka upravlja znanjem i kadrovima, a ne masama, zbog toga je možemo nazvati virtualnom strankom. Možemo je nazvati i kadrovikom nacije. Ona je medij nacionalnog koncenzusa o budućnosti i dijagonala društvene stabilizacije. Tabela 1 DANAŠNJE POLITIČKE STRANKE Masovna stranka Komunikacijski izolacionizam Nepoznavanje novih komunikacijskih tehnologija Organizacija manipulacije informacijama Potiče društvene sukobe (generator sukoba) Ne bavi se edukacijom kadrova za nove tehnologije i uvjete rada POLITIČKE STRANKE 21. STOLJEĆA Kadrovska stranka Apsolutna komunikacija sa svima Stranka WWW komunikacije Informacijska baza podataka Nositelj javnog komuniciranja (katalizator promjena) Obrazovna institucija

Ne potiče znanstveno i stručno usavršavanje Komunikacija suhoparnim priopćenjima i PRESS konferencijama Institucija osobnog interesa pojedinaca ili određenih skupina Institucija transfera materijalnog kapitala

Institucija cjeloživotnog učenja Organizacija komunikacije multimedijske

Strateška institucija civilnog društva Institucija transfera virtualnog kapitala, proizvodnja novih vrijednosti Inzistira na razlikama i vlastitim Institucija nacionalnog koncenzusa, interesima ili interesima svog ugrađuje razlike u društveni mozaik čelništva Načela tržišnog kapitalizma Načela virtualnog kapitalizma Djeluje na nacionalnoj razini Djeluje na nacionalnoj i međunarodnoj razini Predstavlja građane u Predstavlja građane u predstavničkim tijelima u zemlji predstavničkim tijelima u zemlji i Stranka tradicionalne demokracije međunarodnim integracijama Stranka globalne demokracije Verbalna demokracija Internet demokracija (globalna) (tradicionalna) Medij selektivnog dobra Medij općeg dobra ???????????????????????????????? Inteligentni razvojni sustav ?? Politička stranka budućnosti je svojevrsna škola političke, građanske angažiranosti. I u toliko je ona kadrovska stranka. Ona priprema kadrovsku infrastrukturu države, preuzima ulogu upravljača ljudskim potencijalima. Tradicionalna uloga političkog nadmetanja prepušta svoje mjesto modernoj ulozi nadmetanja novom tehnologijom, znanjem i ljudskim potencijalima. Moderna politička stranka je svojevrsna banka ljudskih potencijala, banka kadrova, jer nakon financijsko – ekonomskih kriza u nacionalnim državama, za očekivati je udar tehnološko – kadrovskih kriza, uzrokovanih globalizacijskim trendovima slobodnog protoka ljudi i roba. Moderna stranka je kreator nacionalne kadrovske politike i institucija selekcije kadrova. Moderna politička stranka, kao kadrovska stranka, mora funkcionirati kao nacionalni menadžerski tim. Upravo transformacija političke stranke u kadrovsku stranku znači transformaciju upravljanja državom i stvarnu društveni traniziciju, kojom je uvjetovana političko - gospodarska tranzicija države i nacije. Iz dosadašnjeg upravljanja političkim interesima u buduće upravljanje gospodarstvom putem nacionalnog koncenzusa o budućnosti. Država postaje nacionalna kompanija kojom upravlja menadžerski tim. To znači kadrovska stranka. To znači

kontinuirano osposobljavanje tima za vođenje države. Ovo je tranzicija čiji će procesi biti najteži i dugotrajni. Za te procese potrebni su novi ljudi, nove stranke, nove ideje, nove tehnologije. Onima koji danas predvode društvene, političke i ekonomske procese tranzicije hrvatskog društva i države bit će najteže shvatiti da su njihova znanja zastarjela i da svoje mjesto trebaju ustupiti novim ljudima. To je svojevrsna kulturna revolucija u mentalitetu ljudi koji danas upravljaju državom. Selekcija nacionalnog menadžementa u buduće se neće vršiti kroz birokraciju (državnu amdinistraciju), jer će se njihove tradicionalne uloge kadrovske mobilizacije izgubiti, već će se selekcija nacionalnog menadžementa vršiti kroz modernu političku stranku. To je jedini način, u suvremenoj demokraciji, da sami građani izabiru i kandidate za menadžment svoje države, tj. da građani izabiru administraciju (utječu na promjene u državnoj birokraciji, koja ne smije više živjeti sama za sebe), umjesto da kao do sada biraju na izborima samo vrh države. Zbog čega? Demokratičnost državno aparata se na taj način dodatno modernizira i, možemo reći, apsolutizira. U protivnom administracija (birokracija) sama mobilizira kadrove koji njoj odgovaraju, onemogućava izabrane predstavnike građana u izvršnoj vlasti u provedbi njihovog programa za koji su dobili mandat birača, odnosno stvara sustav unutar sustava često po načelima negativne selekcije. Prvi korak transformacije političke stranke u kadrovsku je uspostava apsolutne komunikacije sa svima. Stranka postaje medij opće dostupnosti informacija, a ne manipulator informacijama i njihovim izvorima, te načinom prikupljanja i obrade informacija. Postaje moderator opće društvene informiranosti, a ne subjekt zloupotrebe selektivnog pristupa informaciji. Stranka je jamac javnosti informacije, a ne instrument skrivanja podataka. Tabela 2. – model odgoja novog političara DANAŠNJI POLITIČAR NOVI POLITIČAR Tehnološki nepismen, ne poznaje Virtualni političar, koristi sve nove tehnologije, ne koristi se prednosti novih tehnologija, one njima postaju neizbježno sredstvo njegovog uspješnog rada Koristi zatvoreni komunikacijski Komunicira sa svima, potiče krug, ograničena komunikacija i komunikaciju, traži izvore izvor informacija, znanja informacija, koristi znanja svojih sugrađana, stalno širi komunikacijski krug Ne komunicira s političarima u On je političar virtualnog globalnog svijetu, nema komunikacijski krug “ciber-space” prostora, u stalnoj je u inozemstvu internet komunikaciji sa

političarima u svijetu Bavi se pitanjima politike, ne Bavi se ekonomskim pitanjima, poznaje ekonomski sustav, poslovni virtalnom ekonomijom, moderator i civilni sektor je suradnje političkog, poslovnog i civilnog sektora Ne bavi se sustavskim Sustavski promišlja promišljanjem Ne koristi znanja oko sebe, uvjeren Koristi virtualni prostor globalnih je da sve zna dovoljno (od svega po znanja, potiče zajednicu oko sebe malo, pa ništa) na međusobnu interakciju znanjem Verbalni političar Političar znanja Nije svjestan da je zaposlenik Zastupa interese svojih sugrađana, svojih sugrađana, uglavnom je poštuje nepisani ugovor o svojoj društveno neodgovoran općoj društvenoj obvezi Političar stranačke obveze i stege Političar obveze prema građanima Sastaje se s građanima periodično Živi s građanima, u virtualnoj je (po dogovoru) u svom uredu, dnevnoj, trenutnoj komunikaciji s izraženo birokratsko postupanje građanima, između njega i građana prema građanima, postavlja se kao ne postoji birokratsko postupanje i političar “šef” proceduralna komunikacija, on je političar “sluga”, služi sugrađanima Profesionalni političar Političar poduzetnik Političar kontinuiteta Političar inicijative Svojim ponašanjem i načinom Inicijator i sudionik javnog, iznošenja svojih stajališta izaziva društvenog dijaloga, spreman na javne sukobe razgovor sa svakim i svima, ne nameće se, sluša, procjenjuje, surađuje, potiče oblike društvene suradnje, iznalazi nove oblike postizanja koncenzusa Demagog Pedagog i komunikolog Ne poznaje sustav informacija i Manager informacija i znanja znanja Služi se političkim nagonom Koristi metode upravljanja tehnologijom misli Nije sklon promjenama, osobito Inzistira na temeljitim radikalnim radikalnim ekonomskim, promjenama tehnološkim i znanstvenim promjenama Političar lažnih obećanja Programski političar javnog ugovora s građanima

GLOBALNA DRŽAVA VEĆ POSTOJI Da stvaranje globalne države nije samo zloslutna procjena analitičara globalizacije potvrđuje činjenica postojanja globalnog umreženog društva koje je već poprimilo sve osnovne značajke virtualne države. “Cyber space”, “WWW” prostor, odnosno virtualni prostor interneta postaje prva virtualna, globalna država u kojoj svaki građanin svijeta, bez birokrtizirane procedure, ograničenja ili zabrane može dobiti virtualno državljanstvo (pristup WWW prostoru). To je potpuno virtualno globalizirano društvo, u kojem su sudionici građani globalne WWW države. Glavna obilježja WWW države ujedno oslikavaju ideju “Novog svjetskog poretka”: (1) slobodan protok ideja, (2) slobodan protok informacija, (3) slobodan protok znanja, (4)slobodan protok tehnologije, (5) slobodan protok ljudi (rada, internet rad, internet radnici, internet proizvodnja, internet proizvod), (6) slobodan protok novca, (7) slobodan protok roba, (8) slobodan protok usluga, (9) jedinstveni jezik i pismo, (10) jedinstveni prostor (“cyber space”), (11) građani (svi umreženi pristupom internetu), (12) internet kultura, (13) “X” kompjuterska nacija, (14) jedinstveno vrijeme (vrijeme misli), (15) međusobna društvena interakcija sudionika, (16) internet obrazovni sustav, (17) institucije internet vlasti (provideri, web masteri), (18) društveni život (internet novine, internet kafići, brbljaonice, aukcije …), (19) internet kao globalna demokracija, (20) www ideologija. Virtualna globalna država već postoji, na nju nacionalne vlade ne mogu uopće utjecati, ne mogu je ograničiti, nadzirati, globalna internet država se širi velikom brzinom, broji sve više državljana, osvaja prostor i ljude ne ratom konvencionalnim oružjima, već znanjem, informacijom i novim tehnologijama. Trenutno WWW globalna država ima premoć u nekoliko bitnih područja nad nacionalnim državama: znanju, tehnologiji, informacijama, prostoru kojim upravlja, ona upravlja prostorom koji se ne može vojno, teritorijalno ili obavještajno ugroziti, to je prva nebirokratizirana država u povijesti postojanja svijeta. To je država koja, primjerice nema vojsku i policiju, a zna sve o vojskama i policijama nacionalnih država, ona nema novac, ali ima pristup novcu nacionalnih država, ona nema predsjednika, ali umreženo vlada svim predsjednicima u svijetu. U prostoru WWW globalne države protok ideja nije ničim ograničen, može ih plasirati svatko, svaku ideju, na sve načine, svima u WWW prostoru. Možemo reći da je u “ciber space-u” ideja javno dobro koje stoji svima na raspolaganju, i svakome na upotrebu. Ali, autor ideje ostaje poznat, s njime se lako komunicira, njegova adresa je poznata. Na određeni način, u virtualnom prostoru globalne WWW države ideja je kapital kojim raspolažu građani. Upravo slobodan protok ideja bitno određuje apsolutnu demokraciju WWW države. Globalna ekonomija, koja mijenja oblik iz fizičke u virtualnu (često na štetu nacionalnih gospodarstava i država nacija) u slobodnom protoku ideja kroz “ciber space”

dobila je dimenziju ekonomije ideja, kao virtualne gospodarske interakcije misli umrežene u društvo. Slobodan protok informacija poslužio je kao moćno oružje u širenju WWW globalne države i njezinoj ekspanziji na teritorij nacionalnih država. Neograničena razmjena informacija, pristup informacijama, korištenje informacija, WWW država kao izvor informacija, potpuno mijenjaju oblik “Novog svjetskog poretka” iz zajednice teritorijalno – političkih integracija u jedinstven globalni informacijski prostor kojim nije moguće manipulirati s pozicija moći u nacionalnim državama. Apsolutno informacijsko globalno društvo WWW države potiče poseban način razmišljanja virtualnih građana. Oni misle brzinom emocionalne želje za novim podatkom. Vrijeme postaje misao, a misao postaje brža od informacije. Jedna misao može biti jedinica za mjerenje “ciber vremena”, a jedinicu trajanja misli određuje broj informacija koje može obraditi jedna misao. To je virtualna, besprostorna inteligencija brzine misaone rekacije. Slobodan protok znanja i tehnologije u prostoru WWW države je apsolutan i gotovo da je to jedina država na svijetu koja raspolaže glavninom svjetskog znanja i tehnologije. Znanstveno – tehnološka revolucija informacijskog društva će dosegnuti uzlet i vrhunac upravo u prostoru virtualne WWW globalne države. Apsolutna konkurencija znanja uvjetuje brz i stabilan tehnološki razvitak te države, a apsolutna konkurencija tehnologija spriječava ozbiljnije tehnološke krize i šokove. Možemo čak govoriti i o znanstveno – tehnološkom društvu čija su znanja i tehnologije dostupne ljudima čak i ako nemaju posebna znanja o tome. Jednostavnost znanja i jednostavnost tehnologija u virtualnom prostoru WWW države omogućilo je znanstveno – tehnološku globalizaciju; znanje i tehnologiju za svakog građanina u “ciber-space” državi. WWW globalna država je znanstveno i tehnološki najmoćnija država na svijetu, to je država virtualne znanstveno – tehnološke emigracije iz nacionalnih država. Svaki građanin koji iz svoje zemlje dolazi u “ciber-space” je instrument transfera znanja i tehnologije iz nacionalne države u globalnu državu, a globalizacija znanja i tehnologije događa se brzinom misli s velikim brojem informacija u jednoj jedinici misli. Niti jedan međudržavni sporazum, ugovor, niti jedan međunarodni dokument ili odluka nije do danas omogućio apsolutnu slobodu protoka ljudi i rada. Prostor globalne WWW države ne poznaje tradicionalne instrumente ograničavanja kretanja ljudi kao: radne vize, dozvole za boravak, dozvole za rad, ograničenje broja ljudi određenih struka koji dolaze u državu i slično. Virtualna država “ciber-space-a” je prostor apsolutnih ekonomskih migracija, ljudi se zapošljavaju bez ograničenja fizički tisućama kilometara daleko a da se nisu ni pomaknuli. Posluju preko svojih banaka koje nikad nisu vidjeli u globalnoj državi. Tu činjenicu slobode rada u virtualnoj internet državi priznaju čak i

međunarodne sindikalne udruge u svojim dokumentima. Virtualni rad, virtualna proizvodnja, virtualni proizvod su činjenice koje proizlaze iz rada internet radnika. Nacionalna država gubi kontrolu nad kapitalom rada u virtualnom prostoru gloablne države kao apsolutnog tržišta rada. Socijalna emogracija iz nacionalnog u virtualni globalni prostor bit će sve češća i sve izraženija, njezin utjecaj na nacionalna gospodarstva mogao bi u slijedećih deset godina potpuno promijeniti ekonomske odnose među nacionalnim državama, i skrivenim silnicama virtualne ekonomije ih prisiliti na apsolutnu ekonomsku liberalizaciju. 01. siječnja 2000., četiri međunarodne sindikalne organizacije: Međunarodni savez trgovaca, službenika, profesionalnih i tehničkih zaposlenika; Komunikacijska internacionala; Internacionala medija i zabavne industrije i Međunarodna federacija grafičara udružile su se u novu internacionalu Međunarodnu sindikalnu mrežu (“Union Network International – UNI”)., koja okuplja preko 900 sindikata iz 140 zemalja i ima preko 16,5 milijuna članova. “UNI” je kod osnivanja izdao dokument pod nazivom “Globalizacija i sindikati”, u kojem se prvi put ozbiljnije bavi pitanjem virtualnog rada, virtualnih radnika, njihovih prava, što samo potkrepljuje moju tezu o postojanju globalne WWW države i u području slobodnog protoka ljudi i rada. U navedenom dokumentu se kaže: “… neosporno je da veliki i brzorastući dio današnje radne snage, bez obzira na to vode li se kao zaposleni ili ne (a milijuni se ne vode), više ne posjeduje ništa što bi sličilo onome što smo tradicionalno nazivali poslom …”. NOVA KATEGORIZACIJA RADA UNI spominje termin “novih radnika” pod kojima između ostalih podrazumijeva: “… nove kategorije koje rezultiraju iz primjene novih tehnologija, uglavnom teleradnici svih vrsta; kompjuterski hakeri, zanesenjaci i tehnološki tipovi svih vrsta, većinom mladi i često nezavisni radnici za koje Internet nije samo alat, već i nova filozofija, nov način restrukturiranja i rada. To je grupa koju je najteže identificirati, i možda brojčano najmanje važna, ali je sigurno najjasniji izraz onoga što želimo definirati kao nove radnike …”. Dokument nastavlja zajedničkim karakteristikama koje “novi radnici” mogu imati: “manjak sigurnosti; manjak fiksiranog radnog mjesta; barem relativna kvalificiranost, vrlo često visoka, neobična briga za obrazovanje i usavršavanje, često žele više, puno više; visoka tolerancija za stalne inovacije; jaka radna etika i samodisciplina; raznolikost interesa, iako mogu biti strastveni za ono što rade, obično je to sredstvo a ne cilj, obično imaju druge strasti, ili barem odgovornosti, koje stalno nastoje uskladiti sa svojim plaćenim poslom na drukčiji načinnego što to rade regularni radnici; jak osjećaj za slobodu izražavanja; malu ili minimalnu vezanost za konkretnog poslodavca, ne moraju ni imati poslodavca u tradicionalnom smislu; iako često imaju snažni osjećaj suradnje s kolegama, obično imaju, ili razviju, antipatiju prema strukturama i

hijerarhijama; jaki smisao za individualizam, otvoreniji političkom i socijalnom pluralizmu od nekih drugih radnika; stoga, često stvaraju atipične sindikate ili se uopće ne pridružuju sindikatima”. Primjerice u 1999., Europa je imala 6,7 milijuna teleradnika (4,5 % ukupne radne snage), Nizozemska je pojedinačno imala čak 18 % teleradnika od ukupne radne snage, što je najviše u Europi, Japan ima dva milijuna teleradnika (oko 8 % ukupne radne snage), SAD imaju 15,7 milijuna teleradnika (oko 12,9 % ukupne radne snage). U grupaciji koju UNI određuje kao “fanatike, hakere i techie pleme” određuju se i zajedničke osobine te skupine “novih radnika”: “osobna predanost teškom radu i postignućima; neformalnost u radnim odnosima i radnoj sredini, govoru, odijevanju; predanost slobodi da slijede ideju; malo brige o radnom vremenu i drugim propisima, premda nisu sasvim nesvjesni da ih se često eksploatira ili da se sami eksploatiraju; jak osjećaj egalitarizma, preferiranje decentralizacije, niski prag tolerancije prema hijerarhiji; oslanjanje na samoga sebe i individualizam često su pobrkani s iluzijom o tome koliko su zapravo neovisni; snažni socijalni stavovi, ali slab organizacijski angažman (u političkim strankama ili vlasti); stoga su za sada rijetko organizirani u radničke organizacije”. U Sjedinjenim Državama takvi su radnici već osnovali virtualni sindikat (engl. virtual union), u obliku internet (on line) rasprave, razmatranja i traženja rješenja njihovih statusnih problema i pitanja. Bankarstvo i promet novca u “cyber space-u” poprima do sada sasvim nepoznatu dimenziju. Slobodno je možemo nazvati trećom dimenzijom kapitala. Virtualno bankarstvo, virtualno upravljanje novcem i imovinom danas je stvarnost. Gotovo svaku robu, račun i slično danas možemo kupiti, platiti, naručiti, prodati putem interneta. Ne samo da su postojeće banke i novčarske kuće svoje poslovanje proširile na poslovanje internetom, već su se otvorile i specijalizirane banke i novčarske kuće koje posluju isključivo internetom. Slobodan protok roba, novca i usluga u virtualnom prostoru WWW države ne ovisi o zakonodavstvima nacionalnih država, one tu slobodu ne mogu ograničiti, niti nad takvim prometom novca, roba i usluga tradicionalna nacionalna država može imati ikakvu kontrolu. Jedina alternativa je stvaranje virtualnog prostora države nacije na potpuno novim načelima virtualne ekonomije. INSTITUCIJE VIRTUALNE, GLOBALNE WWW DRŽAVE Status građanina u globalnoj WWW, virtualnoj državi proizlazi iz nekoliko činjenica. Da biste postali njezin virtualni građanin ispunjavate određeni obrazac kojim podnosite zahtjev za svoju virtualnu adresu stanovanja (e-mail adresa), koja predstavlja vaše prebivalište u globalnoj državi; dobijate virtualni jedinstveni matični broj građanina (password) koji vam služi za identifikaciju u virtualnom prostoru WWW države; dobijate svoje virtualno ime (user name)

kojim se predstavljate u komunikaciji s drugim virtualnim građanima i kojim vas oni oslovljavaju u virtualnom društvu “cyber space-a”. Znači da biste bili WWW građanin morate imati: e-mail adresu, password, user name. Pojedine Web stranice, zapravo, nisu ništa drugo do virtualni gradovi, veći ili manji ovisi koliko se građana služi određenom WEB stranicom, u kojem vremenu i u koje svrhe. U tom smislu virtualna WWW država potiče pionirski, istraživački duh svojih građana, ona ih prostorno ne ograničava i gotovo je svakom moguće osnovati vlastiti virtualni grad ili manje mjesto. Upravo u virtualnom prostoru WWW države danas djeluje Svjetski parlament (The World Parliament), koji predlaže osnivanje Zemaljske Federacije (The federation of Earth) i prikuplja potpise u svijetu za globalnu peticiju za ratifikaciju Ustava Zemaljske Federacije. U preambuli peticije piše: “… Potpisujem kao osobni ratifikator i potvrđujem moju spremnost da živim kao građanin Zemlje pod Ustavom Zemaljske Federacije i Svjetske Vlade, sa izabranim Svjetskim Parlamentom, koji će također pomagati dobrom funkcioniranju Vlade moje zemlje i svih zemalja kao dijela Svjetske Federacije …”. U dokumentu koji opisuje Svjetsku Vladu stoji zapisano: “… Svjetska Vlada će imati reprezentativan Svjetski Parlament za izradu svjetskog zakonodavstva, a bit će biran od strane građana; Svjetsku izvršnu vlast odgovornu Parlamentu, s ovlastima izravne primjene svjetskog zakonodavstva, Svjetsko sudstvo s provedbom odluka; i slična ostala tijela koja su poželjna i nužna za prikladno i učinkovito rješavanje svjetskih problema i upravljanja globalnim poslovima …”. Cijelu inicijativu za Svjetsku Federaciju i ratifikaciju Ustava Svjetske Federacije vodi međunarodna organizacija pod nazivom: “Udruga za Svjetski Ustav i Parlament” (engl. “World Constitution and Parliament Association”), sa sjedištem u Sjedinjenim Državama (Colorado). Dok barem 25 zemalja ne ratificira Svjetski Ustav ova će organizacija organizirati sjednice Privremenog Svjetskog Parlamenta, koji se organizira prema “članku 19., Ustava Zemaljske Federacije”. “… Svjetski parlament je usvojio jedanaest svjetskih zakonodavnih mjera vezano za glavne svjetske probleme. Osam na svoje prve dvije sjednice koje su održane u Brightenu (Velika Britanija) u rujnu 1982., te u New Delhiju (Indija) u ožujku 1985., te tri na trećoj sjednici u Miami Beach (Florida) u lipnju 1987….”. Ti svjetski zakoni dotiču jedanaest područja: (1) odbacivanje nuklearnog naoružanja i drugog oružja za masovno uništavanje, te uspostava Svjetske Agencije za razoružavanje; (2) osnivanje Svjetske ekonomske razvojne organizacije (“World Economic Development Organization”), koja će uspostaviti novi globalni sustav financija i kreditiranja, te pomoći uspostavi “novog svjetskog ekonomskog poretka”; (3) o vlasništvu, upravljanju i razvoju oceana, mora i obalnih područja na Zemlji (od 20 kilometara od obale) kao zajedničkom dobru (vlasništvu) Naroda Zemlje (op. samo treba usporediti s hrvatskim obalnim pojasom koje bi to ekonomske, demografske, teritorijalne i druge štete imalo po Hrvatsku); (4) o

Fakultetu o svjetskim problemima, kao dijelu Svjetskog sveučilišnog sustava; (5) o privremenim regionalnim Svjetskim sudovima; (6) o hitnoj administraciji za spas Zemlje, spriječavanje globalnih klimatskih katastrofa; (7) o Financijskoj korporaciji Svjetske Vlade, koja bi financirala cijeli program; (8) o Svjetskoj komisiji za terorizam; (9) o zaštiti života i prirode na Zemlji, te uspostavu globalnog Ministarstva zaštite okoliša; (10) o Svjetskoj upravi za sustav hidrogenske energije; (11) o Odluci o osnivanju Svjetske financijske kreditne korporacije. Istim se dokumentom predviđa i uspostava privremene Svjetske Vlade. Ova svjetska organizacija trenutno ima individualne članove u šezdeset država svijeta i nacionalne ogranke u petnaest zemalja. Buduća globalna Vlada bit će virtualna institucija svjetske vlasti, svjetski izbori sasvim sigurno će se odvijati putem virtualnog prostora interneta. Zanimljivo će biti vidjeti koja će nacionalna država u svijetu prva uvesti izbore putem interneta. To bi naime bitno olakšalo pristup građana izborima, državi smanjilo financijske troškove održavanja izbora, a jednostavnije bi bilo i nadzirati zakonitost i regularnost izbora. Svaki bi građanin identifikacijom svojim matičnim brojem na internetu mogao pristupiti virtualnom glasovanju. Pitanje je vremena kad će se to dogoditi. Ovakve projekcije potvrđuje djelimično i temeljni dokument Američke strategije nacionalne sigurnosti u 21. stoljeću, koji je izradila Američka komisija za strategiju nacionalne sigurnosti u 21. stoljeću. U svojem trećem zaključku ta strategija zaključuje: “… U slijedećem stoljeću ljudi u cijelom svijetu, jednako u razvijenim i zemljama u razvoju, će moći komunicirati gotovo trenutno. Nove tehnologije će povećati produktivnost i stvoriti transnacionalnu cyber – klasu ljudi. Vidjeti ćemo veća kretanja i migracije ljudi iz visoko obrazovanih elita iz manje u više razvijena društva … prihvaćanje novih tehnologija će stvoriti novi moral, novu kulturu i nove oblike ekonomije …”. VIRTUALNA EKONOMIJA DIMENZIJE MISLI Globalna ekonomija je virtualna ekonomija dimenzije misli, ona više nije tradicionalna materijalna ekonomija novca, fizičke imovine, nekretnina i pokretnina. Ona je ekonomija kadrova, ekonomija znanja, ekonomija ideje, ekonomija informacije, ekonomija tehnologije, ekonomija vremena, ekonomsija prostora, ekonomija internet dimenzije, ekonomija resursa. Globalna ekonomija je ekonomija virtualne proizvodnje i virtualnog proizvoda. Misao, informacija, ideja, plan su oblici virtualnog proizvoda. Znanje je najsavršeniji, najkomercijalniji i najizvozniji virtualni proizvod suvremene globalizacije. Misao je proces virtualne proizvodnje, a čovjek virtualna tehnologija budućnosti. Upravo u tom kontekstu slobodan protok radne snage u virtualnoj ekonomiji predstavlja globalni transfer tehnologije, odnosno, skrivenu manipulaciju globalnim tehnološkim krizama i šokovima. Globalizacija države

dolazi na kraju globalizacijskog procesa, ali se globalizacija strukturalno sastoji od: globalizacije znanja, globalizacije informacije, globalizacije tehnologije, globalizacije misli, globalizacije ideje, globalizacije vremena, globalizacije prostora. Sve to uvjetuje globalizaciju čovjeka kao virtualne tehnologije, čovjek iz nacionalnog bića postaje univerzalno biće, iz korisnika tehnologije čovjek postaje tehnologija. Država nacija u susretu s globalizacijom, s globalizacijskim procesima, mora postaviti sasvim nove standarde nacionalne ekonomije, odnosno standarde države nacije. I to: standarde vrijednosti ideje, standarde iskoristivosti vremena, standarde upotrebljivosti tehnologije, standarde brzine misli, standarde neograničenosti prostora, standarde obrade informacije. STANDA RDI VRIJEDN OSTI IDEJE STANDA RDI ISKORIS TIVOSTI VREMEN A STANDA RDI UPOTRE BLJIVOS TI TEHNOL OGIJE Vrijeme Učinak kao tehnologije proizvodni u jedinici prostor misli ideja STANDA RDI NEOGRA NIČENOS TI PROSTO RA Inteligentn Misao kao a granica tehnologija virtualne nadtehnolo države ške proizvodne brzine Vrijeme Virtualna Vremensk Misao kao prilagodlji a granica proizvodni vost nemjerljiv globalizaci prostor tehnologije ost je misli STANDA RDI BRZINE MISLI STANDA RDI OBRADE INFORM ACIJA Informacij a kao kvantificir ana roba

Primjenjiv ost

Proizvodn ost

Vrijeme Tehnološk kao a prostor oblikovnos virtualne t ekonomije

Ekonomsk

Vrijeme kao

Informacij a kao najosjetljiv iji nacionalni kapital Globalna Vanprostor Informacij potražnja na Misao kao a kao za proizvodna proizvodni temelj proizvodo tehnologija prostor modela m nove tehnologije razvojne informacij ske ekonomije Količina Misao kao Prostorna Tehnologij uloženog proizvodna dimenzija a

a dobit od proizvodni kapitala ideje prostor znanja informacij e Interakcija tehnologije Znanstven i ljudskih a dobit potencijala

dimenzija vremena Brzina misli – strateška tehnologija virtualnog upravljanja Interakcija znanja, tehnologije i ljudskih potencijala Tehnologij a upravljanja nacionalni m koncenzus om

vremena u upravljanja virtualnoj informacij ekonomiji ama Informacij Misao kao ski granica menadžme tehnologije nt Bezgranič nost misli kao dimenzija virtualne ekonomije Javna dostupnost informacij e Standardi simetrično g javnog društvenog informiran ja Odgovorn ost upravljanja informacij ama

Edukacijsk a dobit

Opća dobrobit

Ideja kao nacionalni proizvod

ČOVJEK-INTELIGENTNA GOSPODARSTVA

TEHNOLOGIJA

VIRTUALNOG

U globalizacijskim procesima čovjek postaje inteligentna tehnologija virtualnog gospodarstva. Tranzicija globalnih standarda se već dogodila. Prostor, fizički, materijalni prostor kakav poznajemo, prostor između granica je nestao i transformirao se u globalni prostor “cyber space” države. Standard vremena koji smo poznavali kao jedan sat (koji se sastojao od šezdeset minuta, a minuta od šezdeset sekundi), prestaje predstavljati standard vremena. Jedan sat kao jedinicu trajanja vremena zamjenjuje jedna misao kao jedinica iskoristivosti vremena. Standard trajanja vremena zamijenjen je standardom iskoristivosti vremena. Proizvodnja, proizvod, tehnologija, također prestaju biti tradicionalni ekonomski oblici kakve smo poznavali, oni sada postaju virtualni oblici proizvodnje i tehnologije. Dosadašnji standard novca i nekretnine, vrijednosnog

papira kao kapitala potpuno se mijenja i doživljava možda najdublju transformaciju. Upravo kapital doživljava u procesima globalizacije najdublje i najkompleksnije promjene. Novac, materijalna imovina, nekretnina, vrijednosni papir, pokretnina, kao kapital mijenja svoj oblik. Temeljni kapital globalizacije postaju informacija i znanje. Standard vrijednosti novca kao tradicionalni ekonomski standard u globalizaciji će zamijeniti standardi vrijednosti ideje. Standarde slobodnog protoka informacija u tranzicijskom društvu početka globalizacije, u globalizacijskom društvu zamijenjuju standardi obrade informacije, jer protok informacija više nije moguće ni na koji način ograničavati. Međutim, razlikuju se metode, načini i tehnologije obrade informacija, znanja o obradi informacija. U globalizaciji standarde brzine djelovanja zamijenit će standardi brzine misli. Tradicionalni standardi djelovanja kao ljudske interakcije u društvu zamijenit će suvremeni standardi brzine misli kao globalizacijske interakcije vrijednosti ideja, tehnologija, znanja. Svijet će funkcionirati brzinom misli, a ne više ovisiti o sposobnosti čovjeka na bržu ili sporiju fizičku reakciju, fizičko djelovanje. Upravo tranzicijom kroz ove standarde država nacija može preživjeti globalizacijske procese i u njima aktivno sudjelovati čuvajući i štiteći interese nacionalne ekonomije. MISAO-DIJAGONALA SUVERENITETA OSOBNOSTI Procese globalne ekonomije predstavlja umrežena interakcija znanja, informacija, tehnologija, misli, procesa virtualne cyber-space ekonomije i virtualnog prostora globalne cyber-space države. Na marginama te elise globalne virtualne ekonomije ostaje čovjek kao nositelj procesa nacionalne ekonomije. Virtualni prostor globalne WWW države razbija izolaciju države nacije i pruža joj priliku za tranziciju u virtualni prostor nacionalne ekonomije. Ne započne li takva tranzicija država nacija, one bi, pod pritiskom globalne virtualne ekonomije i prostora gloablne WWW džave, mogle nestati u slijedećih pedesetak godina. Misaona simulacija stvarnosti postat će virtualni oblik strateškog postupanja i upravljanja u planiranju budućnosti, one dugoročne i one koja dolazi već u trenutku slijedeće misli. Čovjek će morati prihvatiti strategiju virtualne misaone simulacije. Kroz izgradnju takve strategije upravljanja brzinom misli, država nacija ima priliku za svoj ponovni uzlet, renesansa nacionalne ekonomije u pionirskom poletu optmizma je moguća, ako počnemo izgradnju kapitala virtualne nacionalne ekonomije. Misao može postati strateška tehnologija nacionalne virtualne ekonomije i potpuno promijeniti globalne odnose ekonomske konkurencije. U toj strategiji kriju se komparativne prednosti Hrvatske kao države nacije, koja može postaviti nove standarde globalnog ekonomskog sustava. Izgradnja nacionalnog sustava misli može osigurati Hrvatskoj suveren položaj u globalizacijskom sustavu svjetskog poretka. Sustav misli kao ekonomski sustav globalne konkurencije potpuno virtualizira svjetsko gospodarstvo, međutim za njegovu izgradnju potrebna je suradnja unutar države

nacije. Jedino tehnologija sustava misli može osigurati opstanak države nacije. Misao je nova ekonomska dimenzija. (PRILOG 20 SHEMA UPRAVLJANJA TEHNOLOGIJOM MISLI) Zbog čega će država nacija opstati u ekonomiji misli? Misao predstavlja suvereni proces osobnosti svakog pojedinca, ona je na određeni način dijagonala suvereniteta osobnosti. Ako je to tako, upravljanje tehnologijom misli može osigurati ekonomski suverenitet države nacije. To je virtualna dimenzija državnog suvereniteta u 21. stoljeću. Misao pojedinca i njezino djelovanje u društvenom i ekonomskom okružju određivat će u budućnosti virtualne granice suvereniteta pojedine države. Te virtualne granice često će nadilaziti tradicionalne teritorijalne granice države. Nestaju granice kakve smo poznavali u tradicionalnom, teritorijalnom smislu, granica virtualne države i prostor virtualne ekonomije je misao. To objašnjava i transformaciju tradicionalnih pogleda nacionalne sigurnosti kao očuvanja teritorija, fizičke imovine i pokretnina u nacionalni interes kao proizvodnju i očuvanje znanja, novih tehnologija, vremensku iskoristivost misli. (PRILOG 21 SHEMA VIRTUALNE DIMENZIJE DRŽAVNOG SUVERENITETA U 21. ST.) (PRILOG 22 ELISA GLOBALNE VIRTUALNE EKONOMIJE) KRIZA FINANCIJSKOG KARCINOMA Građanin postaje nova institucija države nacije, institucija znanja, institucija ideje, institucija tehnologije, institucija kapitala. Temeljna institucija države nacije stoga jest njezin građanin. Državni i narodni suverenitet obnavlja se iz temelja. Obitelj postaje osnovna ekonomska zajednica države nacije. To je proces izliječenja utjecaja globalnih financijsko – monetarnih institucija na ekonomsku neovisnost države nacije. Taj sindrom slobodno bismo mogli nazvati kompleksnom ekonomskom bolesti ili financijskim karcinomom. (PRILOG 23 SHEMA GRAĐANIN KAO TEMELJNA INSTITUCIJA DRŽAVE NACIJE) Građani ipak ostaju većinom pošteđeni od trajnijih posljedica financijskog karcinoma i upravo se među građanima mora pripremiti prostor obnove nakon krize financijskog karcinoma. Ta prijelomna točka je proglašenje državnog bankrota kao mjere stabilizacije i oporavka. Udar financijskog karcinoma imat će najpogubnije posljedice po sustav izvršne vlasti i sustav monetarne vlasti, koji su sindromom financijskog karcinoma potpuno paralizirani; zatim na

bankarski sektor i poslovni poduzetnički sektor. Kao posljedica toga stradat će institucije civilnog društva zbog gubitka socijalnih – društvenih partnera, i državna poduzeća zbog gubitka financijske, vlasničke i infrastrukturne logistike. Bankarskog sektora bi preživjelo svega oko 10 % s mogućnošću revitalizacije. Kao posljedica toga svega oko 20 % poslovnog sektora moglo bi nastaviti proizvodnju i pružanje usluga. Jedva oko 5 % institucija civilnog društva nastavilo bi nesmetano sa svojim aktivnostima, te svega oko 5 % državnih poduzeća moglo bi se osposobiti za ponovno poslovanje. I u ovom slučaju ljudski kapital pokazuje se kao jedini čimbenik stabilizacije u kontinuitetu i pokretanja inicijative ekonomskog oporavka. (PRILOG 24 SHEMA FINANCIJSKOG KARCINOMA) Proces ozdravljenja, zapravo, će stvoriti uvjete nove globalizacije jer će unutar same države nacije nametnuti nove društvene, ekonomske i političke odnose. I ta transformacija države nacije će uvjetovati zaokrete globalnih procesa prema novom obliku globalizacije. Građanska inicijativa u poslovnom i civilnom sektoru predstavljat će svojevrsnu prvu gospodarsku liniju države nacije. Državna infrastruktura kao središnja gospodarska linija obnavljat će se u interakciji poslovnog i civilnog sektora, te nastajanju snažnog nacionalnog bankarskog sustava kao nacionalne infrastrukture kapitala u interakciji poslovnog, civilnog i vladinog sektora, te uz izmijenjene odnose sa središnjom bankom. Banke u stranom vlasništvu činile bi treću gospodarsku liniju, kao logistika kapitala, ali bez uvjetovanja i ucjena iz vana. Međunarodne institucije “Nove Globalizacije” bile bi partner nacionalnoj vladi, a ne njezin pokrovitelj ili skrbnik. (PRILOG 25 SHEMA PROCESA OZDRAVLJENJA FINANCIJSKOG KARCINOMA) Iz rečenog proizlaze ključne formule globalne virtualne ekonomije: (1) formula vremena; (2) formula ideje i (3) formula misli. FORMULA VREMENA IDEJA+MISAO+INFORMACIJA+ČOVJEK VIRTUALNI PROSTOR+VIRTUALNA PROIZVODNJA Id+M+In+Č = V VP1+VP2 VIRTUALNA EKONOMIJA = V VIRTUALNA TEHNOLOGIJA = VRIJEME

Ve = V Vt Id+M+In+Č = V = Ve VP1+VP2 Vt FORMULA IDEJE MISAO+INFORMACIJA = IDEJA ČOVJEK M+In = Id Č FORMULA MISLI INFORMACIJA x ČOVJEK = MISAO IxČ=M NOVI SVIJET – PO ČIJEM MODELU? Osvrt na budućnost svjetskog poretka i njegovo sadašnje stanje možemo iščitavati između redova predloška “Američke strategije nacionalne sigurnosti u 21. stoljeću”, koju je izradila “Američka komisija za nacionalnu sigurnost”. Radni naslov dokumenta je “Novi svijet” (engl. New World) ili “Dolazak novog svijeta” (engl. New World Coming). Taj dokument, prije svega, raspravlja o budućnosti svjetskog poretka kroz vidik američkih interesa i vrijednosti, pozicionirajući bez rezervi Sjedinjene Američke Države kao jedinu svjetsku silu, odnosno zemlju prevodnika novog svjetskog poretka. To je loše, jer će financijska, politička, vojna premoć SAD uvijek stajati u sjeni svih odnosa unutar svjetskog poretka. I položaj, interesi, gospodarstva, granice pojedinih država kritično će ovisiti o interesima Sjedinjenih Država i financijsko političke oligarhije u samim vrhovima međunarodnih organizacija koje samo naizgled upravljaju i reguliraju ono što se pomodno (opasno) naziva “Novim svjetskim poretkom”. Ovaj dokument zapravo je američki projekt svjetskog poretka. Hrvatska kao mala zemlja mora izraditi svoj projekt koji će kroz poštivanje elemenata nacionalne sigurnosti planirati buduće pozicioniranje zemlje ne samo u ukupnom svjetskom poretku i međudržavnim odnosima, nego i u nadolazećim

problemima, koje treba predviđati, simulirati njihove pozitivne i negativne posljedice, te na tomu dograđivati i graditi sigurnost zemlje i gospodarstva. Predviđanje i simulacija pojedinih kriza su jedna od najboljih tehnologija njihovog spriječavanja. To ponekad ne može ublažiti nastanak samog problema, ali nas može pripremiti za posljedice i njegovo rješavanje. Za ovo, međutim, treba kadrovski, obrazovno i organizacijsko – tehnički reorganizirati obavještajnu zajednicu u Hrvatskoj, i postaviti joj moderne suvremene, znanstvene zadaće u 21. stoljeću. Umjesto do sada prevladavajuće policijske uloge tih službi potrebno ih je usmjeriti na službe za analizu i planiranje, uz ostale poslove kojima se bave. Potrebno je znanstveno i stručno utvrditi Strategiju nacionalne sigurnosti Hrvatske, umjesto dosadašnje prakse kada su se nacionalni interesi određivali političkim interesima vlasti. “… U sljedećem stoljeću širenje znanja, razvoj novih tehnologija i rastuće priznanje zajedničkih globalnih problema predstavljati će mnoge prilike za ekonomski rast, regionalne integracije i globalnu političku suradnju. Veličina srednje klase u svijetu može porasti više puta, doslovno podižući desetke milijuna ljudi iz siromaštva i bolesti. Autoritarni režimi će ubrzano padati, kad pokušaju izolirati svoje stanovništvo od svijeta slobodnog protoka informacija, novih gospodarskih prilika i sve širih političkih sloboda …”, govori se u dokumentu Američke komisije za nacionalnu sigurnost. U nastavku ove strategije jasno se naglašava preživljavanje velikih sila i njihove međusobne interakcije kroz uvjetovanje odnosa u svjetskom poretku, te unutar velikih međunarodnih organizacija: “… I dalje će postojati velike sile, i njihova interakcija u potrazi za njihovim vlastitim interesima i dalje će igrati važnu ulogu …”. Potrebno je posebno obratiti pažnju i na slijedeći odlomak, koji naglašava SAD kao jedinu svjetsku silu: “…Danas, ali i u svijetu koji dolazi, američko vodstvo će biti od najveće važnosti. Američki trenutak u povijesti svijeta neće trajati vječno, ništa što stvori čovjek ne traje. Ali trenutno, velika je odgovornost na snazi i vrijednostima Sjedinjenih Država. Rijedak je trenutak i posebna prilika u povijesti kada priznata dominantna globalna sila ne traži niti teritorij ni političko carstvo. Moraju se poduzeti svi napori da se ova odgovornost mudro koristi i spunjava. Tomu je uglavnom posvećena ova studija …” (op: misli se na Američku strategiju nacionalne sigurnosti za 21. stoljeće). Na ovom primjeru određivanja američkih nacionalnih interesa možemo vidjeti zaokret u prevladavanju geopolitičkih interesa prema najvažnijoj ulozi u geoekonomskoj premoći. To, naravno, SAD neće javno i otvoreno priznati u svojim dokumentima. Međutim, to otvoreno čini kroz institucije kao što su The Federal Reserve Bank, Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka i niz drugih međunarodnih organizacija i institucija, preko kojih ostvaruje geoekonomsku kontrolu i dominaciju. Sama činjenica koju smo i u ranijem tekstu naveli da je američki dolar i kroz MMF prihvaćen kao univerzalna svjetska valuta dovoljno

govori o stvarnom značenju ovakvih riječi opisanih u dokumentu o strategiji nacionalne sigurnosti. Svojevremeno se i vrlo živa rasprava o geoekonomskim odnosima vodila u američkom specijaliziranom časopisu “Nacionalni interes” (The National Interest), u čijem je savjetničkom odboru sjedio i nekadašnji američki državni tajnik Henry A. Kissinger. U broju 20, iz ljeta 1990., u ovom je časopisu objavljen analitički članak pod naslovom “Od geopolitike do geoekonomije”, s podnaslovom “Logika konflikta, gramatika gospodarstva (engl: “From Geopolitics to Geo-Economics, Logic of Conflict, Grammar of Commerce”) autora Edward N. Luttwak-a, koji je direktor Centra za strateške i međunarodne studije u Washingtonu (engl: “Center for Strategic and International Studies – CSIS, Washington D.C.). u jednom odlomku tog članka Lutwak potvrđuje moju raniju tezu: “… Umjesto svjetske politike, na točki ukrštavanja snaga i veza na međunarodnoj sceni, jednostavno ćemo imati svjetski biznis, bezbrojne ekonomske interakcije u cijelom svijetu …”. Nekoliko redaka dalje naglašenim slovima stoji upisana rečenica u kojoj se može prepoznati namjera desuverenizacije država kroz ekonomske odnose nametnute od strane međunarodnih organizacija i gospodarski jačih zemalja: “… Ali bilo kroz konkurenciju ili suradnju, akcija na svim stranama će se uvijek raširiti bez obzira na granice …”. Pri tomu je teško vjerovati da je Lutwak kod spomena granica mislio samo na one teritorijalne, prije je bila riječ i o zakonima, ustavima, propisima i običajima pojedinih zemalja. Bitno u Luttwak-ovom opisu tek slijedi kao objašnjenje novog poretka svjetskog gospodarstva, to možemo nazvati njegovom sirovom definicijom geo-ekonomije: “… U nekim slučajevima, logika gospodarstva rezultirati će žestokom konkurencijom. U drugim će sama logika voditi prema savezima ekonomskih entiteta bilo gdje kako bi se kapitalizirala odvažnost, kako bi došlo do vertikalnih integracija, do zajedničkog horizontalnog razvoja, zajedničke proizvodnje, zajedničkog tržišta dobara i usluga …”, te kasnije nastavlja, “… Ovo ili nešto vrlo slično tomu, jest zapravo ono što mnogi imaju na umu kada govore o novoj globalnoj međuovisnosti i njezinim dobrim posljedicama …”. Na još jednom mjestu u ovom članku razotkrivaju se skrivene namjere suvremene globalizacije. Luttwak govori o otvaranju svjetskog biznisa i formulira ga kao “… slobodnu interakciju gospodarstva vođenu isključivo svojom neteritorijalnom logikom …”. Ovo je vrlo lukava i oprezna rečenica, iz koje se ipak može pročitati namjera definiranja suvereniteta pojedinih država na način koji će odgovarati projektiranom poretku u svijetu, po mjeri SAD-a, MMF-a, Svjetske banke, te njihovih suinvestitora i partnera – saveznika. PROJEKCIJA BUDUĆNOSTI MEĐUNARODNIH ODNOSA I NOVOG SVJETSKOG PORETKA

U poglavlju strategije “Naš pogled na budućnost” daje se projekcija budućnosti svjetskog poretka i međunarodnih odnosa u dvanaest točaka od kojih ćemo navesti najznačajnije. Već u prvoj točki ovog predviđanja globalnih odnosa u svijetu potvrđuje se moja tvrdnja iz prethodnih rečenica: “… Ekonomski jake Sjedinjene Države će vrlo vjerojatno ostati glavna politička, vojna i kulturna snaga kroz slijedećih dvadeset i pet godina (op: do 2025.), te će stoga imati važnu ulogu u oblikovanju međunarodnog okružja …”. Naglasak je stavljen upravo na ekonomski jake (misli se u kontekstu cijelog teksta i na najjače) SAD, kao na silu koja će ne samo voditi geoekonomske odnose svjetskog poretka, nego će ih uvjetovati, stvarati i podešavati svojim nacionalnim interesima. Potvrde ovakvih namjera nalazimo i u prethodnom Luttwak-ovom članku. U drugom članku ovog dokumenta daje se na znanje kako će upravo SAD biti predvodnik novog svjetskog poretka: “… Stabilnost i smjer američkog društva i politike će pomoći u oblikovanju ciljeva američke vanjske politike, te omogućiti da Sjedinjene Države utječu na cijelu globalnu budućnost …”. Ovo posljednje neizostavno podrazumijeva i utjecaj SAD-a na budućnost pojedinih zemalja i njihovog unutarnjeg uređenja na više ili manje otvoren način, a u skladu s općim ciljevima jedine preostale svjetske sile. “… Svjetska opskrba energijom će se i dalje uglavnom temeljiti na fosilnim gorivima …”, što dokazuje da i na ovaj način SAD želi zadržati dominantnu geo-ekonomsku ulogu, jer je svojom vojnom, obavještajnom i financijskom premoći na svjetskom tržištu jedina u stanju interesno upravljati i regulirati tržište nafte u svijetu. Projektiranim sukobima, ratovima, nestabilnošću ili njihovim smirivanjem SAD u velikom mjeri manipuliraju tržištem fosilnim gorivima i derivatima u svijetu. Osim toga i cijena nafte se u svijetu obračunava u američkim dolarima, dok bi cijena energije sunca npr., mogla biti određivana u svakoj pojedinoj zemlji i u njezinoj nacionalnoj valuti, isti bi slučaj bio s energijom vjetra, vode. Međutim izgradnju takvih projekata koji bi ozbiljno narušili odnose ne samo na svjetskom tržištu već i u ukupnom svjetskom geo-ekonomskom poretku neće financirati međunarodne organizacije poput MMF-a i Svjetske banke, a oni su obično preskupi da bi ih nacionalna gospodarstva mogla do kraja sama financirati. SAD, MMF, Svjetska banka su i gospodari energije u svijetu, barem za sada, dok nacionalna gospodarstva prihvaćaju tu igru. Nije nebitno niti američko prognoziranje širenja siromaštva u svijetu upravo u njihovoj strategiji nacionalne sigurnosti: “… Dok će većina svijeta iskusiti ekonomski rast, razlike u prihodima će se povećati i nastaviti će se rašireno siromaštvo …”. “… Međunarodni aspekti biznisa i gospodarstva (trgovine, transporta, telekomunikacija, investicija i financija, proizvodnje i profesionalnih usluga) će se nastaviti širiti …”, ovo je zapravo najava premoći američkog gospodarstva i to kroz izravni ulazak u nacionalna gospodarstva pojedinih zemalja, bilo kroz kredite ili direktne investicije, kupnju dionica, vrijednosnica, poduzeća, koncesija na autoceste, željeznice i slično. Amerikanci ne kriju da im je jedan od

glavnih ciljeva stvoriti apsolutno globalno gospodarstvo kojim će moći upravljati iz Washingtona ili nekog drugog centra u SAD. Time se svaka pojedina zemlja dovodi u situaciju da će i njezino zakonodavstvo morati funkcionirati ne više u skladu s nacionalnim potrebama i interesima, nacionalnim vrijednostima, već će upravljanje pojedinim zemljama izravno ovisiti o interesima međunarodnog kapitala, uglavnom, u rukama SAD, MMF-a i Svjetske banke. DRŽAVU ŽELE PRETVORITI U JEDNO OD PODUZEĆA MULTINACIONALNIH KORPORACIJA I GEOEKONOMSKIH SILA Na taj način država postaje samo jedno od poduzeća velikih multinacionalnih kompanija i geo-ekonomskih sila. Volji građana kojima pripada suverenitet zemlje suprotstavlja se volja svjetskog kapitala koji desuverenizira državu. “… Važnost nevladinih organizacija će rasti, jednako kao njihov broj i međunarodna uloga …”. I na primjeru u ranijem tekstu možemo vidjeti koja je namjera manipulacije tzv. nevladinim sektorom, odnosno, nevladinim organizacijama. One, uglavnom, američkoj Vladi služe za tajnu diplomaciju, ja bih je čak nazvao “zabranjenom” diplomacijom. Zabranjenom zbog toga jer službeno ostvaruje ciljeve i zastupa načela koja nisu javna politika Vlade, ali su od vitalnog nacionalnog interesa. Zatim te organizacije služe i kao “praonice” novca, te za financiranje tzv. dvostrukog proračuna, iz kojeg se opet novac ulaže u neslužbene, tajne operacije američke Vlade, ili u određena poduzeća, nevladine udruge i institucije (zaklade i fondacije). SAD osnivaju i financiraju velik broj takvih organizacija koje su izravni medij američkih nacionalnih interesa u svjetskom poretku. Često te organizacije sufinanciraju i prate projekte zajedno s Međunarodnim monetarnim fondom i Svjetskom bankom. Neke od tih organizacije su, primjerice, Center for International Private Enterprise (CIPE), Center for Strategic and International Studies (CSIS), GOPAC i slične. Te i takve organizacije su isključivi instrument strategije nacionalne sigurnosti i interesa SAD. “… Iako će to pokrenuti važna pitanja suvereniteta, Sjedinjene Države će u svom nacionalnom interesu raditi s međunarodnim organizacijama i jačati njihovu raznolikost …”, kaže se u strategiji nacionalne sigurnosti SAD za 21. stoljeće. Ista strategija izričito naglašava nastavak vojne premoći SAD u svijetu, ne kao mogućnost nego kao činjenicu: “… Sjedinjene Države će ostati glavna vojna sila u svijetu …”. Ovo je, zapravo, američki “as u rukavu”. U ranijem tekstu sam spomenuo da se geo-ekonomski odnosu u svjetskom poretku mogu manipulirati i uzrokovanjem ili smirivanjem određenih svjetskih kriza i sukoba. Kod ove namjere američke strategije nacionalne sigurnosti potrebno je povezati i američku odlučnost da glavni izvori energije u ovom stoljeću ostanu fosilna goriva. Upravo su se u zemljama s najvećim potencijalima prirodnih rezervi

fosilnih goriva tijekom prošlog stoljeća odigrali neki od najvećih ratnih sukoba ili međunacionalnih nemira, sukoba susjednih država i slično. Ne rijetko su upravo Sjedinjene Države bile glavni inicijator rješavanja tih sukoba i sudionik u vojnim operacijama s ciljem obustave ratnih sukoba. Ali isto se tako često ispostavljalo da je upravo SAD isporučivala oružje ili komponente za oružje zemljama koje su ratovale. Takav je i primjer Zaljevskog rata i operacije “Pustinjska oluja”, a postoje i određene nerazrješene nejasnoće u sukobima u Čečeniji. SAD su spremne u svakom trenutku javnom ili tajnom, službenom ili neslužbenom vojnom operacijom braniti svoju geo-ekonomsku prevlast u svjetskom poretku. To je i poruka američke namjere da ostanu glavna vojna sila u svijetu. Slobodno možemo reći da su tijekom prošlog stoljeća SAD nametnule u svjetskom poretku ulogu zemlje koja kontrolira druge zemlje, procjenjujem da će u ovom stoljeću graditi svoju ulogu kao zemlja koja je većinski dioničar gospodarstava drugih zemalja. TRANZICIJA NOVOG SVJETSKOG PORETKA IZ GEOPOLITIČKIH U GEOEKONOMSKE INTERESE To je ujedno tranzicija (globalna reforma) novog svjetskog poretka iz geopolitičkih odnosa interesa u geo-ekonomske interese (nazovimo je tranzicijom globalizacije). U svemu tome i Hrvatska mora naći i osigurati vlastiti put novog pozicioniranja, ona to može učiniti suprotno globalnim namjerama jer je i kao država nastala suprotno geopolitičkim projekcijama novog svjetskog poretka s kraja prošlog stoljeća. Na neki način “Novi svjetski poredak” je postao najveća globalna nepogoda. Koncept “Novog svjetskog poretka”, dominacije jednih nad drugima, međunarodnih ucjena, treba zamijeniti strategijom “Pravednog svjetskog poretka” kao novog puta gospodarske globalizacije. Hrvatska treba izraditi geoekonomski model “države nacije” kao paralelni globalizacijski model pravednog svjetskog poretka. Gospodarska načela “države nacije” mogu se postaviti kao: načelo gospodarske inicijative, načelo gospodarske slobode, načelo gospodarskog partnerstva, načelo gospodarskog integracijskog odabira, načelo gospodarske ravnopravnosti (u smislu jednakih mogućnosti). Model “države nacije” može poslužiti kao most dosadašnjih koncepcija ekonomske samoodrživosti i globalnih ekonomskih integracija. Retorika međunarodnih odnosa uspostavljena u odnosu sukoba i teritorija zamijenila bi se odnosom gospodarstva i teritorija, kao osnove zajedničkog modela razvoja zemalja pojedinih regionalnih cjelina (tzv. “nasloni se” model razvoja, koji je jednim dijelom isproban i na primjeru gospodarskog rasta Malezije). Osnova reorganizacije globalnog sustava mora biti nova regionalizacija u ukupnom svjetskom poretku, i to ne regionalizacija prema projektima globalno najjačih zemalja, već prema potrebama zemalja u pojedinim regijama i njihovoj međusobnoj volji za suradnju i gospodarsku razmjenu.

Zbog toga ću do kraja opisati i zaključke američke Strategije nacionalne sigurnosti za 21. stoljeće, kako bih lakše projektirao mogućnosti Strategije nacionalne sigurnosti Hrvatske u 21. stoljeću, u odnosu na okružje opisano američkom strategijom. ZAKLJUČCI AMERIČKE STRATEGIJE NACIONALNE SIGURNOSTI U 21. STOLJEĆU U prvom zaključku ovog memoranduma o strategiji nacionalne sigurnosti u ovom stoljeću vrlo jasno se potvrđuje srednjeročna pozicija Sjedninjenih Država: “… Sjedinjene Države će biti i apsolutno i relativno jače od bilo koje druge države ili saveza država. Iako je malo vjerojatno da se u sljedećih 25 godina pojavi globalni konkurent Sjedinjenim Državama, rastuće sile bilo pojedinačne ili u koalicijama povećano će ograničavati regionalne opcije SAD-a i njihov strateški utjecaj. Kao rezultat toga bit ćemo ograničeni u mogućnosti nametanja naše volje …”. Ova zadnja rečenica možda najbolje oslikava strategiju Sjedinjenih Država. Komisija koja je radila na ovoj strategiji izravno priznaje da je jedan od strateških ciljeva koji će biti na udaru u novom stoljeću upravo mogućnost SAD-a na regionalno, bilo gospodarski, politički ili vojno nametne svoju volju. Kada govore o savezu država misle na Europsku uniju i moguće daljnje regionalne integracijeizvan prostora SAD-a. upravo da bi potpuno držali pod kontrolom procese udruživanja država u saveze, često i same SAD nameću određene modele udruživanja i integracija, kako bi zadržali mogućnost kontroliranja budućih saveza i nametanja svoje volje u strateškim pitanjima. U ovakvoj strateškoj odrednici američke strategije nacionalne sigurnosti kriju se motivi američke angažiranosti na prostoru država srednje i istočne Europe, osobito država koje su nastale raspadom bivše Jugoslavije. SAD su predložile gotovo sve ključne integracijske projekte na ovim prostorima u trenucima kad im je situacija izmicala kontroli. Rezultat toga nastojanja je i program “Partnerstva za mir” i “Pakta o stabilnosti”. Oba su projekta na ovim prostorima stabilizirala američku geopolitičku i geo-ekonomsku prisutnost i nadzor, i to baš u trenucima kad je uloga Europske unije i njenih članica postajala sve dominantnija. SAD s pravom ideju europskog jedinstva doživljavaju kao stvaranje pandama saveza država. Sredinom 1992., imao sam priliku nazočiti jednom skupu pod pokroviteljstvom Europske komisije (kojom je tada predsjedavao Jacques Delors) u Francuskoj. Tijekom cijelog skupa provlačila se ideja “Sjedinjenih Europskih Država”, prije svega kao ekonomske protu teže Sjedinjenim Američkim Državama. Usvajanje zajedničke europske valute EURO-a je na tragu te ideje. I sam Delors je u svom izlaganju na taj način branio ideju europskog federalizma. Realno je očekivati da će baš zato SAD jačati svoju prisutnost u Europi ekonomski, financijski, vojno, politički i obavještajno, te da će zadržati dominaciju nad NATO-om (Sjeverno atlanskim

savezom). Europska unija je trenutno jedini projekt saveza država koji bi mogao ozbiljnije ugroziti geo-ekonomske interese SAD-a. “… Vlade ili grupe neprijateljske prema SAD i njihovim interesima imati će pristup naprednim tehnologijama. Nastojati će smanjiti američku prednost posjedovanjem tih tehnologija i njihove stvarne primjene u netradicionalnim napadima. Štoviše, kako će naše društvo postati sve ovisnije na tehnologijama temeljenim na znanju za proizvodnju dobara i pružanje usluga, povećati će se mogućnosti takvih napada …”. Ova se prognoza američke strategije nacionalne sigurnosti objašnjava na samom kraju teksta dokumenta, te između redaka daje naslutiti puno više nego što su sami autori dokumenta, možda, htjeli priznati. “… I dok će konvencionalni sukobi još uvijek biti mogući, najozbiljnija prijetnja našoj sigurnosti dolazi od nenajavljenih napada na američke gradove od strane sub nacionalnih grupa, koristeći genetski modificirane patogene …”. Čini se da autori dokumenta vrlo dobro znaju o čemu govore i teško je povjerovati da u ovoj prognozi samo nagađaju o mogućim opasnostima. TKO I ZAŠTO U HRVATSKOJ PROIZVODI UZALUDNE I ZASTARJELE STRATEGIJE? Površni analitičari (ne)uspjeha Račanove Vlade niti u jednom trenutku nisu uzeli u obzir povezanost ekonomske politike Vlade petorke s njihovom politikom obrane i nacionalne sigurnosti. Nedonošenje strategije gospodarskog razvitka u najužoj je povezanosti s nedonošenjem suvremene strategije obrane i nacionalne sigurnosti. I jedno i drugo, zapravo, je rezultat politike koju Račanovi ministri provode po nalogu Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke, iza kojih stoje globalni, politički, ekonomski i obavještajni centri moći u Sjedinjenim Državama. Jedan od prvih tajnih zahtjeva MMF-a i Svjetske banke kako bi financijski pomogli Račanovu Vladu lažnih obećanja bio je upravo smanjenje izdataka iz Državnog proračuna za razvoj oružanih snaga (Hrvatske vojske), znanstveno – tehnološka istraživanja, uvođenje novih tehnologija u poslovanje Ministarstva obrane. I prilikom zadnjeg boravka u Hrvatskoj, tijekom prosinca 2001., predstavnici MMF-a tražili su dodatno “kresanje” izdataka za obranu i nacionalnu sigurnost, te smanjenje sredstava za znanost, tehnologiju i istraživanja, kao i stipendije. Dokaz tomu je i najnoviji dokument američkog Ministarstva obrane, koji dokazuje kako iza razvikanog “rata protiv terorizma” stoji skriveni cilj učvršćivanja američke dominacije u ukupnom svjetskom poretku. Upravo dokument objavljen 30. rujna 2001., kojeg potpisuje američki ministar obrane Donald H. Rumsfeld, pod naslovom “Četverogodišnje izvješće o obrani” (engl. “Quadrennial Defense Review Report 2001.”), potvrđuje dobar dio prije napisanih tvrdnji. Sjedinjene Države su kao prvi korak uspostave dominacije u regiji, preko MMF-a i Svjetske banke (gdje imaju većinu glasova i utjecaja, a te institucije ovise većinom o američkom kapitalu) ucijenile

nacionalne vlade u “Jugoistočnoj Europi”, među kojima i Hrvatsku, na smanjenje izdataka za obranu i reorganizaciju oružanih snaga (kvantitativno i kvalitativno), tako da uspostave svoju tehnološku, informacijsku, znanstvenu, strategijsku premoć u regiji koju danas vide kao strateško zaleđe nemirnog Mediterana, prepunog ekonomskih resursa od vitalnog nacionalnog interesa za SAD. Račanova Vlada nije autor, već samo realizator, projekta preustroja hrvatskih obavještajnih službi, Ministarstva obrane, Hrvatske vojske i Ministarstva unutarnjih poslova. Prema mojim izvorima međunarodna pomoć tadašnjoj oporbi i obećanje međunarodnih kredita dato je Račanu i Budiši u Londonu 1999., upravo pod uvjetom (između ostalih) preustroja Ministarstva obrane, Hrvatske vojske i MUP-a. tada je, navodno, predložak tog projekta Račan primio od svojih sugovornika iz britanskih financijskih krugova (među kojima u bili i neki od stručnjaka MMF-a) i u pisanom obliku. Navodno je taj prijedlog napisan u kompaniji DSL Ltd. (Defense Systems Ltd., koja je u djelimičnom vlasništvu britanskog koncerna Agenti Krune – The Crown Agents). Moj izvor potvrđuje to porijeklo projekta preustroja Ministarstva obrane i oružanih snaga. U svojim službenim izvješćima dostupnim samo u inozemstvu i “Agenti Krune” i “DSL Ltd.” Navode Hrvatsku kao jednog od svojih klijenata. Upravo kao savjetodavci MMF-a i Svjetske banke koncern “Agenti Krune” davao je ključne preporuke za kredite Račanovoj Vladi i financijske aranžmane za prodaju međunarodnih obveznica (daljnje zaduživanje) hrvatske Vlade. Međutim, američko izvješće “QDR-2001” potvrđuje da su međunarodne financijsko – monetarne institucije korištene upravo kako bi osigurale američku vojnu, obavještajnu, znanstvenu i tehnološku premoć u regijama od posebnog američkog ekonomskog interesa. Ovaj dokument treba promatrati paralelno s Američkom strategijom nacionalne sigurnosti, koji je neka vrsta prethodnice ovom zadnjem američkom dokumentu. Američki ministar obrane Rumsfeld u uvodu dokumenta navodi osnovna četiri cilja oko kojih je građena strategija “QDR-2001”: “… Strategija je građena oko četiri ključna cilja koji će voditi razvoju oružanih snaga SAD kao i pripadajuće infrastrukture, njihove upotrebe: osiguravanje saveznika i prijatelja SAD-a na spremnost ostvarivanja svrhe i uzajamnih siguronosnih obveza; odgovaranje na negativnosti koje bi mogle biti posljedice programa i operacija koje prijete interesima SAD-a ili interesima naših saveznika ili prijatelja; spriječavanje agresije i prisile predviđanjem kapaciteta za spriječavanje napada i primjenu strogih mjera odgovora na agresiju na vojne pogone i pripadajuću infrastrukturu; odlučno poražavanje nepogoda ako njihovo spriječavanje ne uspije …”. Ove diplomatski iskazane ciljeve jasnije tumači američka strategija nacionalne sigurnosti koja u prvi plan izravno stavlja odražavanje globalne premoći SAD: “… Danas u svjetskom poretku koji se razvija vodstvo SAD je od najveće

važnosti. Trenutno je na nama velika odgovornost, na našoj moći i našim vrijednostima”. Strategija u svojih dvanaest osnovnih ciljeva jasno određuje: “… Ekonomski jake Sjedinjene Države ostati će vodeća politička, vojna i kulturna sila barem do 2025., te će stoga imati značajnu ulogu u oblikovanju međunarodnog okoliša; iako će zemlje pokušati naglasiti svoj suverenitet SAD će držati u svom nacionalnom interesu jačati različitost međunarodnih institucija i organizacija; SAD će ostati glavna vojna sila u svijetu”. Zadnjim riječima se zapravo razotkriva dio prave uloge institucija međunarodnog poretka, koja je održavanje ekonomske i vojne moći SAD-a kroz nametanje niza ekonomskih, vojnih i razvojnih politika nacionalnim državama preko tih institucija (MMF, Svjetska banka, Svjetska trgovinska organizacija, NATO …). Ovakvu instrumentalizaciju međunarodnih institucija mežemo nazvati najvećom globalnom zloupotrebom i osnovnim dokazom kako je globalizacija postala instrumentalizacija nacionalnih država u okvirima američkog nacionalnog interesa. Dokument “QDR-2001” samo detaljnije razrađuje te ciljeve i zadaće američke strategije nacionalne sigurnosti: “… Američki ciljevi su promoviranje mira, održavanje slobode i ohrabrivanje razvoja. Vodstvo SAD je ustrajno na održavanju međunarodnog sustava koji poštuje vladavinu zakona (op. naravno sve međunarodne propise uvjetuju SAD, odnosno oni su uglavnom proizvod najjačih zemalja svjetskog poretka i male države nemaju mogućnosti utjecaja na međunarodne propise, ti su propisi odraz interesa SAD, Velike Britanije, Njemačke, Japana, Francuske). Američko političko, diplomatsko i ekonomsko vodstvo u svijetu doprinosi izravno globalnom miru, slobodi i napretku. Vojna sila SAD je nužna za postizanje tih ciljeva …”. Sve ukazuje na to da su SAD spremne i manipulirati svjetskim krizama ukoliko je to u njihovom nacionalnom interesu, a međunarodne institucije i globalna politika im služe kao logistika u tim operacijama. Ministar Rumsfeld u izvješću “QDR-2001” nastavlja: “… Američka siguronosna uloga u svijetu je jedinstvena. Ona osigurava temelje za mrežu saveza i prijateljstava među državama. Pruža načelni osjećaj stabilnosti i povjerenja, što je ključno za ekonomski napredak od kojeg dobrobit ima većina svijeta”. Ovaj Rumsfeldov dokument pobrojava i američke nacionalne interese od kojih su posebno zanimljivi: “vitalnost i produktivnost globalne ekonomije; sigurnost u međunarodnim vodama, zračnom prostoru, svemiru, te informacijskim linijama komunikacije (op. što dokazuje da je nacionalni interes SAD globalni nadzor); pristup ključnim tržištima i strateškim resursima”. Ovo samo razotkriva američko nastojanje da manipulacijom međunarodnim institucijama zadrži globalnu premoć nad svjetskim ekonomskim, posebno, energetskim resursima, što se može naslutiti iz ocjene u američkoj strategiji nacionalne sigurnosti: “… Američka ovisnost o stranim izvorima energije će rasti u sljedeća dva desetljeća …”. Također se izričito planira: “… Najbitnije je održati tehnološku premoć Sjedinjenih Država … Nove tehnologije će nastaviti

natezati i protezati sve postojeće granice; fizičke i socijalne … Tradicionalne granice između država i građana se više neće moći uzeti zdravo za gotovo … Globalna povezanost će omogućiti “velikim idejama” da se brzo šire po svijetu (op. naravno na teritorij SAD jer će samo prikupljanjem novih ideja iz ostalih država uspjeti održati tehnološku premoć)”. Dokument se nastavlja riječima koje upućuju na manipulaciju postojećim institucijama i organizacijama međunarodnog poretka: "“.. Broba će se voditi oko debate da li će međunarodne institucije voditi regulaciju financijskih tržišta, međunarodnih politika i zakona, kao i drugih zajedničkih globalnih problema. Svejedno, globalne sile, posebno one ekonomske, će nastaviti brobu protiv koncepta nacionalnog suvereniteta. Država kakvu poznajemo (op. misli se na državu općenito, ne na SAD) će se suočiti s izazovima u odnosu na svoj suverenitet pod mandatom međunarodnog prava i institucija … SAD moraju djelovati na oblikovanju budućnosti međunarodnog okoliša, koristeći sve instrumente američke diplomatske, ekonomske i vojne sile … Međunarodni apsekti ekonomije, biznisa i trgovine će se proširivati …”. OPASNE FORMULACIJE GLAVNIH CILJEVA AMERIČKE STRATEGIJE NACIONALNE SIGURNOSTI Jedan od glavnih ciljeva nove američke strategije obrane i nacionalne sigurnosti iskazane u dokumentu “QDR-2001” je mogućnost Sjedinjenih Država da u buduće samo određuju kriterije svojih vojnih intervencija izvan granica, prema vlastitim nacionalnim interesima i trenutnim ekonomskim potrebama, SAD više u takvim operacijama neće tražiti posebne suglasnosti UN-a, NATO-a ili regionalnih tijela. Slučaj nedavnih intervencija u Afganistanu i Iraku dokazuje da će to biti tako. Opasna je formulacija jednog od glavnih ciljeva američke obrambene strategije: “spriječavanje prijetnji protiv američkih interesa”. To je vrlo široka formulacija, koj uz ostale dokumente upućuje na to da će u slijedećih 25 godina SAD koristiti vojnu i obavještajnu silu i u ostvarivanju svojih konomskih interesa, i onda kada su oni protivni nacionalnim interesima neke druge države ili politici neke druge nacionalne vlade. Te će metode, naravno, biti primjenjene ukoliko dotična nacionalna vlada ne pristane na podložnost svoje politike američkim nacionalnim interesima. Dokument predviđa i nastavak regionalnog projektiranja globalnog poretka u smislu “održavanja pogodnih regionalnih ravnoteža”, čime zapravo SAD nastoje zaustaviti procese ekonomskog, tehnološkog, znanstvenog i vojnog napredovanja pojedinih država, i prebaciti odnose na regionalne integracije kako bi lakše održale svoju “stratešku prisutnost” u pojedinim regijama. Novi oblici regionalne siguronosne suradnje znače da će preoblikovanje siguronosnih i obrambenih strategija pojedinih nacionalnih država biti određivano potrebama nacionalnih interesa SAD. oD tuda proizlazi i najnovija američka strategija formiranja regionalnih vojnih i siguronosnih snaga pojedinih regija. Upravo u zemljama gdje se pod

pritiskom međunarodnih institucija smanje izdaci za obranu i njezin razvoj, pogotovo u Europi (primjerice u Hrvatskoj), SAD planiraju repozicioniranje svojih vojnih i obavještajnih kapaciteta. Ovakvo strateško planiranje američkih nacionalnih interesa, kako ih planira dokument “QDR-2001” i Američka strategija nacionalne sigurnosti, ima za osnovni cilj poistovjećivanje globalnih interesa međunarodnog poretka s nacionalnim interesima SAD. zAdnji put je takva globalna ravnoteža ostvarivanja američkog nacionalnog interesa bila najizraženija Marshallovim planom poslije Drugog svjetskog rata. Posebno začuđuje da hrvatska diplomacija nije reagirala na taj dokument, kao i činjenica da saborski odbori, obavještajna zajednica i Ministarstvo obrane još nisu pristupili ozbiljnoj analizi tih najnovijih američkih dokumenata. Slučajnost je i ovaj put pre slučajna. Naime, Račanova Vlada je postala samo jedan od globalnih gubitnika u kockarnici nacionalnih interesa koju nazivamo globalizacijom. Račan i Mesić, zapravo, po svojim osobnostima i jesu kockari; jedan je proračunati, a drugi rastrošni gubitnik. Ovaj put, međutim, bacaju kocke ispisane hrvatskim nacionalnim interesima. Hrvatski sabor se pre lako, ali potpuno svojevoljno, pretvorio u pomalo mamurnu publiku globalne kockarnice. Nažalost, dio oporbe, a pritom mislim na neke bivše premijere, je ucijenjen od strane Račanove vlasti mogućim kaznenim progonom za pretpostavljena kaznena djela tijekom ranijih godina. hrvatska treba potpuno novi mentalitet parlamentarne demokracije u kojoj neće biti moguće ovakvo štetno djelovanje Vlade. Velik dio oporbe i sam nije spreman na takvu preobrazbu. Račan to zna i koristi to vrijeme da Hrvatskoj kao državi, njezinom gospodarstvu i međunarodnom položaju, te strateškim nacionalnim interesima, nanese što više štete. PROJEKTIRANE GLOBALNE NEPOGODE Zbog previše podudarnosti u nacionalnim interesima SAD i posljedica pojave velikih nepogoda u pojedinim regijama (u smislu ratova i velikih zaraza) sklon sam prihvatiti tezu da se radi o projektiranim nepogodama kojima je glavni cilj stvoriti uvjete za ostvarivanje vitalnih nacionalnih interesa SAD i vezanih centara moći (MMF, Svjetska banka, multinacionalne kompanije …). Taj splet američkih nacionalnih interesa koji zaokružuju trinaest posebno zanimljivih zemalja (spomenutih ranije) nazvao sam elisom globalnih interesa (A), čiji je centar projektiranja strateških globalnih interesa u Washingtonu. Dijagonalu elise globalnih interesa čine dva strateška globalna trokuta (B): jedan Washington – Turska – Filipini (B1), drugi Meksiko – Brazil – Indonezija (B2). Ova dva strateška globalna trokuta povezani su na svojim krajnjim točkama s dva trokuta strateških kontinentalnih mostova (D): jedan Washington – Meksiko – Kolumbija – Brazil (D1), a drugi Indonezija – Tajland – Indija – Pakistan (D2). Prvi strateški kontinentalni most povezuje Južnu, Srednju Ameriku sa

Sjevernom Amerikom i Kanadom, dok drugi povezuje Aziju sa Australijom. Okosnica cijelog ovog sustava globalnih interesa je afrički trokut strateške ravnoteže (C) koji čini Egipat – Nigerija – Etiopija. Ovaj trokut strateške ravnoteže povezuje središta dva strateška globalna trokuta; prvi Sjeverna Amerika – Europa – Azija, drugi Srednja Amerika – Južna Amerika – Afrika – Australija. Ovakvu moju analizu dokazuju gospodarski, politički, vojni, financijski, infrastrukturni interesi i akcije Sjedinjenih Država u drugoj polovici prošlog stoljeća. Najnoviji američki dokument o strategiji nacionalne sigurnosti potvđuje ovu teoriju globalizacije američkih interesa. U područjima koja obuhvaća elisa globalnih interesa nalaze se danas glavni globalni prometni putevi; željeznički, cestovni, riječni, pomorski i zračni, te najveći potencijali prirodnih rezervi minerala, ruda i nafte, kao i potencijalni podmorski izvori nafte i zemnog plina. Upravo se na ravnotežnoj točki elise globalnih interesa danas vodi “antiteroristički rat”, zračnim udarima na Afganistan. Hrvatska se nalazi u strateškom globalnom trokutu B1, intenzivnih “sukoba” globalnih geoekonomskih interesa Europske Unije, Sjedinjenih Američkih Država i arapskih zemalja. Program globalne antiterorističke koalicije uvelike potvrđuje ove moje tvrdnje. (PRILOG 26 SHEMATSKI PRIKAZ ELISE GLOBALNIH INTERESA) OPASNOSTI ZA NACIONALNU SIGURNOST HRVATSKE Osnovni izvori opasnosti po nacionalnu sigurnost za Hrvatsku predstavljaju: - sustav projektiranih globalnih nepogoda; - globalna regionalizacija; - globalna internacionalizacija; - vanjski dug RH; - međunarodni ugovori koje je potpisala Vlada RH i, a verificirao Hrvatski sabor; - ne razvijanje i ne planiranje nacionalnih tehnoloških trendova; - Hrvatska nema jasno definirane i u Saboru potvrđene nacionalne interese; - ne postojanje strateških institucija. Znanje, potencijali i upravljanje za Hrvatsku predstavljaju najveće izazove nacionalne sigurnosti, te slobodno možemo reći da znanje i zemlja (u smislu prostora i ljudi) predstavljaju dvije dijagonale na kojima treba graditi sustav nacionalne sigurnosti Hrvatske (NS = Z x Z, nacionalna sigurnost = znanje x zemlja). Kada govorimo o projektiranim globalnim nepogodama, one se u nacionalnim državama pojavljuju u obliku rezultata globalnih strategija prema nacionalnim ekonomijama:

-

inflacija; gospodarske integracije; zaduživanje; financijski derivati; napuštanje potencijala; sindrom puste zemlje; financijsko monetarni protektorat; političko državne integracije; nepoznati neizlječivi virusi; kontrolirani kaos. (PRILOG 27 SHEMA PROJEKTIRANIH NEPOGODA)

Sukladno tomu glavne odrednice hrvatske strategije nacionalne sigurnosti bi trebale biti: - znanje i ljudski potencijali; - proizvodnja, promet i infrastruktura, nove tehnologije; - selo; - voda; - zaštita zdravlja; - povratak potencijalima; - stalno praćenje i analiza međunarodnih strategija, te hrvatsko strateško pozicioniranje u odnosu na međunarodne i globalne strategije; - središnje pozicioniranje u regiji Mediterana; - granice; - prostor (primjerice: Lika, Gorski kotar, Dalmatisnko zaleđe, Istočna Slavonija, otoci); - predviđanje nepogoda i kriza, izrada i simulacija kriznih planova; - zaštita vlasništva; - energija. TREĆI PUT ILI GLOBALNA SOROŠIZACIJA (IV.) “Postao sam, kako to volim govoriti, državnik bez države. U toj ulozi uživam; ja se posve identificiram s onim što činim.” George Soroš, “Podrška demokraciji” Politika “trećeg puta” na određeni je način postala sinonim za “modernu” socijaldemokraciju, ili (zašto ne reći istinu) socijaldemokraciju po mjeri globalnog kapitalizma, kojem su na čelu multinacionalne korporacije. Sasvim je sigurno da je “treći put”, zapravo pokušaj uspostave jedinstvene globalne političke u društvene scene, odnosno uspostava jedinstvenih globalnih mehanizama političkog odlučivanja i društvenih utjecaja. Takva politika nije

pokušaj spašavanja reformiranih komunista u bivšim komunističkim zemljama i njihovo vraćanje na vlast, već je to pokušaj globalnog kapitala da izgradi paralelne centre moći i centre odlučivanja u odnosu na nacionalne vlasti i izgrađene sustave nacionalnih država. Tvorcima ovog političkog samjera globalizacije nacionalna država i suverenitet predstavlja najozbiljniju smetnju kod ostvarivanja njihovih poslovnih interesa i širenju njihovog utjecaja putem stranih investicija. Da se uistinu radi o globalnom projektu “Trećeg puta” ne krije niti Tony Blair, koji je i prije dolaska na mjesto britanskog premijera posato globalnim glasnogovornikom politike trećeg puta. Namjerno kažem samo glasnogovornikom jer se ideolog te politike lukavo skriva u osobi globalnog “megaspekulatora”, poslovnog čovjeka koji je svoj kapital zaradio špekulacijama na međunarodnom tržištu vrijednosnica i dionica, autora i vlasnika svjetske mreže zaklada “Otvoreno društvo”, Georga Sorosa. “Prije deset godina desnica je imala virtualni monopol vlasti na demokratskom Zapadu. U Americi i cijeloj Europi, pa čak i u Skandinaviji, desnica je bila na vlasti koja se činila neosvojivom. Danas je situacija drukčija: većim dijelom Europske zajednice vlada umjerena ljevica. Premda postoji mnogo toga što još moramo naučiti u odnosu na djelotvornost i opcije, posebno u javnom sektoru, tvrdimo s više sigurnosti nego ikad prije da desnica nema odgovor na probleme društvene polarizacije, porasta kriminala, propusta u sustavu obrazovanja, niske proizvodnje i niskoga gospodarskog rasta”, govori u svom priručniku za politiku trećeg puta britanski premijer. Rušenje desnice na globalnoj razini Soros je osmislio kao politiku spasa globalnog kapitalizma, kojem je inače prema njegovim riječima prijetila propast. Soros naime drži kako globalnom kapitalizmu treba dati ljudskije lice kako bi se zavarali građani koji bi inače mogli pokrenuti globalnu antikorporacijsku revoluciju. Osim toga Soros čvrsto drži kako je potrebno uspostaviti globalne mehanizme političkog dolučivanja, kao i globalno društvo, koje je tomu pretpostavka. Taj projekt će i podržavati u pojedinim nacionalnim državama financirajući izdašno sve političke opcije koje bi se opredjelile za globalni treći put. Upravo se to dogodilo krajem devedesetih godina u Hrvatskoj. IZGRADNJA GLOBALNE POLITIKE TREĆEG PUTA Izgradnju globalne politike trećeg puta Soros vidi kao jedini način izlaska iz krize globalnog kapitalizma koju je opisao u istoimenoj knjizi, tražeći rješenja i nudeći opcije globalnog razvoja i uspostave globalnog društva. On vidi rješenje u ograničavanju suverenih prava naroda i nacionalnih država: “Nedostaje nam vladavina međunarodnog prava. Kako to postići? Samo u kooperaciji s demokratskim državama koje su pod kontrolom svojih društava. Potrebno je

ustupanje dijela suvereniteta zbog uspostavljanja vladavine međunarodnog prava i iznalaženja načina kako navesti i druge države da učine to isto. To načelno dobro zvuči, ali moramo imati u vidu nehotične posljedice”, kaže Soros i nastavlja, “Ne postoji globalni politički sistem koji odgovara globalnom kapitalističkom sistemu; štoviše, ne postoji koncenzus oko toga da li je globalni politički sistem održiv, odnosno poželjan … Nedostaci političkog procesa postaju izraženiji nakon što je ekonomija doista postala globalna, pa tržišni mehanizam ulazi u ona područja društva iz kojih je ranije bio isključen … Premda možemo govoriti o globalnom režimu u ekonomiji i financijama, ne postoji globalni režim u politici”. Upravo u tome Soros je pronašao svoju globalnu “misiju” na uspostavljanju globalnog otvorenog društva kao pretpostavke uspostave globalnog političkog režima koji će stvarati u pojedinim državama (naravno nametanjem odredbi nacionalnim vlastima) uvjete za ostvarivanje interesa globalnog kapitala i globalnih kapitalista pojedinačno. On želi uspostavu globalne političke vlasti ostaviti kao svoju bolesnu ostavštinu svijetu i “građanima svijeta” (engl. “citizens of the World”). Soroš drži da se uspostavom globalnog političkog sistema dovršava savršenstvo globalizacije kako je on vidi. Izgradnja globalnog kapitalizma obilježila je dvadeseto stoljeće, dok će u dvadeset i prvom stoljeću dovršenje globalizacije obilježavati procesi izgradnje globalnog političkog sistema i globalni opozicijski pokret država nacija toj zamisli. Uloga politike “Trećeg puta” sastoji se upravo u tome da potpuno eliminira globalnu opoziciju država nacija Sorosevoj zamisli dovršenja globalizacijskog nauma svjetske političke vlasti. “Globalni kapitalizam ne možemo opisati kao režim, jer se tu radi o nedovršenom režimu: on upravlja samo ekonomskom funkcijom, iako je ta funkcija postala važnija od svih drugih funkcija”, opisuje Soros razloge zbog kojih drži potrebnim izgradnju globalnog političkog sustava; kako bi izgradio globalni režim sa svim njegovim funkcijama: ekonomskim, političkim i društvenim. On ne želi dokinuti države u cijelosti, jer bi na taj način globalni moćnici, vlasnici globalnog kapitala bili odgovorni u cijelosti na globalnoj razini za nacionalne probleme, već želi stvoriti globalni režim kojemu će podrediti nacionalne države koje će u određenim pitanjima desuverenizirati, prenoseći suverenitet na globalni režim: “Za stabiliziranje i reguliranje istinske globalne ekonomije potreban nam je određeni globalni sistem političkog odlučivanja. Ukratko potrebno nam je globalno društvo kao podrška našoj globalnoj ekonomiji. Globalno društvo ne podrazumijeva globalnu državu. Dokidanje države nije izvedivo niti je poželjno; ali sve dok postoje kolektivni interesi koji nadilaze državne granice, suverenitet države mora se podrediti međunarodnom pravu i međunarodnim institucijama”. Ovo je posebno zanimljivo, jer u slučaju prenošenja ovlasti političkog odlučivanja o ekonomskoj sudbini nacionalne države nacionalna vlada gubi mogućnostutjecaja na globalne odluke, narod gubi

svoj izvorni suverenitet, jer u budućnosti će birati predstavnike vlasti koji će doslovno biti nemoćni. Desuverenizacija naroda posebna je posljedica ovakvih globalizacijskih procesa, jer narod u svojoj državi gubi bilo kakav utjecaj na odluke o vlastitoj i sudbini zemlje u kojoj živi. Naime konstrukcija globalne političke vlasti, baš kao što je to slučaj i sa globalnim ekonomskim sistemom, postavljena je tako da narod pojedine države nema nikakvu mogućnost utjecaja na odluke koje danas donosi globalni ekonomski režim, a sutra će to činiti i globalni politički sistem. Soros ne skriva da se radi o specifičnoj ideologiji globalizacije: “Danas je globalni kapitalistički sistem još uvijek na vrhuncu moći. Svakako je ugrožen trenutnom krizom, ali njegova ideološka nadmoć ne poznaje granice”. Detaljnije ovu ideologiju razrađuju sudionici globalne politike “Trećeg puta”, čiji su sljedbenici uz financijsku pomoć Sorosa i politički patronat Blaira kupili izborne mandate u Hrvatskoj, velikom političkom prijevarom na siječanjskim izborima 2000. godine. TONY BLAIR SLIJEDI SOROŠEVE IDEJE “S ispravnom politikom, tržišni su mehanizmi bitni za postizanje društvenih ciljeva, poduzetnički žar može promicati društvenu pravdu, a nova tehnologija znači povoljnu priliku, nikako prijetnju. Naše vrijednosti određuju naše neprijatelje”, potvrđuje Tony Blair Soroseve riječi, teorije i projekte. Politiku “trećeg puta”, kao političkog mutanta globalnog kapitala mogli bismo nazvati “kapitalističkom socijal-demokracijom”, koja ima glavnu zadaću nacionalne eutanazije, kako bi se omogućili interesi financijskih centara moći globalnog poretka. Soros je jako dobro znao da se mora osigurati od “bijesnih masa”, koje s vremena na vrijeme izazivaju pobune i revolucije. To se moglo jedino ukoliko se osmišljenom globalnom strategijom navuče humana maska globalnom kapitalizmum, a maska lažnih socijal – demokrata Europe svakako mu se učinila najprikladnijom. Kompromitacija desnice u nacionalnim državama za provedbu ovakvog plana bila je nužnost. U Hrvatskoj smo i sami na najvulgarniji način bili svjedoci (i još smo) tog procesa. Ovdje Soroš sasvim izravno financira takve operacije i političke osobe, intelektualce, znanstvenike, novinare koji djeluju u tom cilju. Njegovi nedavni ispadi prilikom kojih je napao svoje štićenike u Hrvatskoj da nije zadovoljan njihovim radom, zapravo su izraz njegove osobne panike da u Hrvatskoj možda neće uspjeti ostvariti ciljeve dugotrajne vladavine lažnih “trećeputaca” na čelu s Račanom i Mesićem i njihovim političkim koalicijskim karcinomom. Način na koji se “po zadatku” kompromitira desnica opisuje i Blair u svojem eseju “Nova politika za novo stoljeće”: “Sredinom devedesetih kotač se ponovno okrenuo: ne natrag prema socijaldemokratskom državnom modelu, nego prema spoznaji da je dogmatizam neoliberalne desnice postao ozbiljna prijetnja nacionalnoj koheziji. Neprestano je rastao broj gubitnika; neprestano je rastao broj kompanija koje su podbacivale; neprestano je rastao broj javnih službi koje su propadale zbog nebrige; i ustrajno se

povećavao broj zajednica koje su bile ugrožene porastom kriminala, nezaposlenosti i društvene diskriminacije. I dok su se dokazi gomilali, desnica se pokazivala sve tupljom u poduzimanju bilo kakvih mjera; zapravo, nije uopće ništa poduzimala na ključnim područjima … Kao što su gospodarska i društvena promjena bile bitne za dolazak desnice na vlast, tako su bile bitne i za njezin pad. Izazov pred kojim se nalazi Treći put jest da se odlučno uhvati u koštac s implikacijama te promjene”. Ono što je Blair “zaboravio” reći jest činjenica da su upravo globalni mehanizmi utjecali na slabe ekonomske rezultate desnice u pojedinim zemljama, jer im se međunarodnim ekonomskim mehanizmima ograničavao napredak, razvojni projekti i ozbiljnije gospodarsko socijalne promjene, upravo kao dio strategije za poptunu kompromitaciju desnice. Desnica je gubila konce u rukama samo onda kad se previše oslanjala na međunarodne ekonomske strategije kao spasonosne i kad je bezuvjetno podlijegala političkim pritiscima međunarodne zajednice. “Financijska tržišta se mogu pretvoriti u kuglu za rušenje koja obara privrede”, napisao je Soros razotkrivajući činjenicu da se globalni manipulatori često koriste mehanizmima globalne ekonomije kako bi rušili pojedino nacionalno gospodarstvo, odnosno nacionalnu vladu koja trenutno ne odgovara interesima globalnih strategija i globalnog kapitala. Na primjeru Hrvatske to je najbolje vidljivo. Međunarodne strategije i međunarodni sponzori doveli su na vlast hrvatske “trećeputce”. Ostanak desnice na vlasti u Hrvatskoj značio je nemogućnost provedbi globalnih strategija na našim prostorima koje su u interesu globalnog kapitala, odnosno onih pojedinaca i korporacija koje posjeduju taj kapital i imaju svoje posebne interese na našim prostorima. Tezu povezanosti hrvatskih “trećeputaca” i globalne strategije politike “Trećeg puta” Blair sasvim nesvjesno dokazuje: “Treći put je zaokupljen ispunjenjem četiriju opsežnih političkih ciljeva: 1) dinamične ekonomije, s podlogom u znanju i temeljem u osposobljenu pojedincu s jednakim izgledima, u kojoj vlasti ne zapovijedaju nego omogućuju, a snaga je tržišta upregnuta da služi javni interes; 2) snažnoga civilnog društva koje jamči prava i dužnosti, u kojem je vlast partner snažnih zajednica; 3) moderne vlasti temeljene na suradnji i decentralizaciji, što produbljuje demokraciju da bi bila prilagođena modernom vremenu; 4) i vanjske politike zasnovane na međunarodnoj suradnji”. Sve ove ciljeve na specifičan način i na štetu Hrvatske i njezinih građana provodi aktualna hrvatska vlast po nalogu svojih međunarodnih pokrovitelja. Ne zaboravimo da su, pred same trećesiječanjske izbore, hrvatski “trećeputci” hodočastili u London upravo Tonyu Blairu, tražeći legitimitet od njega i globalnih centara moći, prije nego li su dobili legitimnu podršku hrvatskih birača. Oni su išli u jedan od centara globalne moći po mandat za vođenje hrvatske države u interesu upravo međunarodnih centara moći, a ne u interesu svojih birača, koji su poslužili kao neka vrsta verifikacijske komisije na

izborima 2000. U tom Račanovom postupku krije se izvorna nelegitimnost ove vlasti, u mandatu koju su mu povjerili strani politički i ekonomski moćnici, u projektima koje provodi po njihovom nalogu. Njegov izvorni mandat pripada Londonu i Washingtonu, a ne građanima Hrvatske. Zbog toga je ova vlast nelegitimna. Blair jasno najavljuje jedinstvenu globalnu vlast, baš kao što to čini Soros (koji sam sebe naziva “državnikom bez države”): “Danas je Europa ujedinjena i postoji samo jedna globalna velevlast. Sada se suočavamo s novim prijetnjama i izazovima. Ipak, naše globalne ustanove vlasti nisu reagirale dovoljno brzo na novonastalu panoramu. U odnosu na to, središnja ljevica ima što reći: suradnja je šansa, nikako prijetnja”. Upravo po nalogu te globalne velevlasti Račanova politika provodi sustavnu dezintegraciju Hrvatske kao nacionalne države na svim razinama: ekonomskoj, političkoj i društvenoj. Nacinalna dezintegracija i bezuvjetna globalna integracija Hrvatske zadatak je koalcvijske vlasti pod vodstvom Socijal – demokratske partije. To, uostalom, hrvatskoj vlasti diktiraju i multinacionalne korporacije koje su većinskim dijelom vlasnici kapitala u Hrvatskoj, nadziru u potpunosti gospodarski i financijsko – monetarni sustav u našoj zemlji. Tiha desuverenizacija Hrvatske već je nastupila, a u sljedećih godinu dana trebala bi poprimiti svoje konačno obličje. Stvaranje “Novog svjetskog poretka” možda je započela politička desnica, koja je u međuvremenu postala teret i potpuno bespootrebna globalnom kapitalu. On se želi svog starog političkog partnera riješiti pod svaku cijenu, a za novog je izabrao reformiranu socijalističku internacionalu u obliku globalne socijal – demokratske platforme nazvane politikom “Trećeg puta”. Oni su autori projekta globalizacijskog svjetskog poretka. “Vlade središnje ljevice bile su arhitekti međunarodnog poretka, podupirući sigurnost i napredak desetljećima. Očekuje nas slična povoljna prigoda. Mi živimo u svijetu jedne velevlasti, u kojem europske zemlje moraju raditi zajedno da bi postigle više nego da rade svaka za sebe …”, hvalisavo navodi britanski premijer, nastavljajući upravo kritikom novonastalih nacionalnih država na našim prostorima: “Dok se Zapad ubrzano integrirao, na Istoku je tekao proces dezintegracije. Nastaju nove države, od kojih neke nikada ranije to nisu ni bile. Euforija državnosti uglavnom je kratko trajala i većina novonastalih država krenula je u priključivanje suvremenoj Europi. Nekolicina država s nedemokratskom praksom i autokratskim predsjednicima pokušala se suprotstaviti integracijama i ujedinjenoj Europi ne razumijevajući vrijeme i prostor nakon nestanka bipolarne podjele svijeta”. U ovim Blairovim riječima možemo između redaka pročitati namjeru britanske administracije da sruši demokratski izabranu “desnu” vlast u Hrvatskoj, čijeg su pokojnog predsjednika Tuđmana smatrali autokratom i još dodatno opterećenim prošlošću. Međutim, za razliku od Blaira, Tuđman je poznavao prilike prostora i vremena s posebnom perspektivom čovjeka koji je tijekom više desetljeća sudjelovao u političkoj, demokratskoj borbi za pravo hrvatskog naroda na državnu samostalnost njegove

države. Opstanak jugoslavenske državne tvorevine bio je nedvojbeni interes tada Europske zajednice (danas Europske unije) i njihovog partnera Sjedinjenih Američkih Država. MANIPULACIJA DEMOKRACIJE ILI MOŽE LI SE POČINITI ZLOČIN SLOBODE? Soroš korelaciju između demokracije i kapitalizma tumači na sebi svojstven način, ali time razotkriva kako je globalnom kapitalizmu potrebna globalna manipulacija nacionalnim demokracijama kako bi opstao i održao ravnotežu između ekonomske i društvene dobiti: “Široko je usvojena pretpostavka o nerazdruživosti demokracije i kapitalizma. Taj je odnos, u stvari, dalekosloženiji. Kapitalizmu je demokracija potrebna kao protuteža …”. Soros priznaje da je slobodan protok kapitala, zapravo, mehanizam izigravanja nacionalnih ekonomija i njihovog dovođenja u krizna stanja, čime se mogu poslućiti i u političkoj destabilizaciji pojedinih nacionalnih vlada koje na bilo koji način pruže otpor globalizacijskim moćnicima: “Sposobnost države da se brine o blagostanju svojih građana danas je na ozbiljnoj kušnji zbog sposobnosti kapitala da izbjegne oporezivanje i dodatna opterećenja u pogledu prava radnika tako što može otići drugdje”. Prijetnja stalnom nestabilnošću kretanja i koncentracije globalnog kapitala u pojedinim nacionalnim ekonomijama stalni je mehanizam kojim globalni financijski moćnici ucjenjuju nacionalne vlade kad pregovaraju o pogodnistima koje se moraju osigurati za strane investitore (većinom multunacionalne korporacije), ako da nacionalnim državama ostaje izbor jedino između ropstva ili siromaštva! To je Treći put, koji se sve više, barem u Hrvatskoj, pokazuje slijepom ulicom koja završava provalijom incidentalnom globalizma sa svim imperijalističkim atributima. Multinacionalne korporacije predstavljaju organizacijsko i financijsko središte gloablne ekonomije. Soros potvrđuje takve pretpostavke: “Svi sudjelujemo u globalnom kapitalističkom sistemu koji je obilježen ne samo slobodnom trgovinom nego posbeice i slobodnim kretanjem kapitala. Taj je sistem vrlo sklon financijskom kapitalu koji je posve slobodan u svome kolanju, pa je uzrokovao brz razvoj globalnih financijskih tržišta. On je poput divovskog kružnog sistema koji u središtu prima kapital kroz financijska tržišta i institucije, a potom ga u obliku kredita izravno izbacuje na periferiju: putem portfolio investicija, odnosno neizravno kroz multinacionalne korporacije”. Koliko duboko u bit društvene zajednice prodire Soroseva ideologija globalizacije otvorenog društva govore njegove riječi u kojima opisuje na koji način su odnosi na tržištu kapitala potpuno zamijenili međuljudske odnose, pa čak i one unutar obitelji: “Zamjena međuljudskih odnosa transakcijama trajan je povijesni proces koji nikad neće okončati i koji je dobrano napredovao – daleko više nego početkom šezdesetih kada sam došao u ovu zemlju i počeo razmišljati

o tome. Došao sam iz Engleske, pa sam odmah uvidio razliku: u Sjedinjenim Državama odnose je daleko lakše uspostaviti i raskinuti. Otada je taj trend dobrano uznapredovao. Još uvijek postoje brakovi i obitelji, ali primjerice, kod ulagačkog bankarstva transakcije su gotovo u potpunosti nadomjestile odnose. To je najočigledniji primjer promjena koje se javljaju i u mnogim drugim društvenim institucijama”. Povlačeći paralelu s odnosom Račanove administracije prema instituciji obitelji u Hrvatskoj, ukidanjem i smanjenjem prava majki i rodilja, jasno nam je da su takvi potezi “trećepute” hrvatske vlasti dio globalne strategije društvene dezintegracije države nacije, njezinog uništenja u pojedincu – čovjeku, kojeg moralo i vrijednosno treba dezintegrirati kako bi bio podoban “građanin svijeta”. Čovjek bez identiteta, bez obitelji, bez duše, bez nacije, čovjek kao stroj u globalnoj mašini financijske dobiti. “Svatko se treba brinuti za svoje interese, pa moralni obziri posatju smetnja u tom nemilosrdnom svijetu. U čistom transakcijskom društvu ljudi koji nisu opterećeni obzirima spram drugih mogu se lakše kretati, pa će brže napredovati”, riječi su kojima Soros pokazuje otuđenje čovjeka u suvremenom globalnom društvu koje je određeno uvjetima globalnog kapitalističkog sistema. IDEOLOGIJA UNIŠTENJA DRŽAVE NACIJE Upravo na ranijim Sorosevim riječima počiva ideologija uništenja države nacije, on državu vidi kao neku vrstu socijalno – kulturnog entiteta unutar globalnog poretka. Njemu je država puki “folklor” potreban da bi se zadovoljili zahtjevi globalnog tržišta i globalne financijske dobiti. Da je to tako potvrđuje i njegov britanski štićenik Tony Blair: “Vlade pojedinih država raspolažu sa sve manje moći koja prelazi u ruke menagera multinacionalnih kompanija kojima su podređene i najveće države svijeta jer mnoge imaju veći promet i prihod nego li većina istočnoeuropskih država. Globalizacija je samo jedna u nizu posljedica nestanka državnog kapitalizma i nacionalne države. Suprotstavljanje pojedinih organizacija unaprijed je osuđeno na propast”. U svojoj političkoj samodopadljivosti Blair priznaje namjere upravitelja globalizacije da na čelo svjetskog poretka stave menagere multinacionalnih korporacija koji zauvijek trebaju dokinuti postojanje nacionalnih država. Zanimljivo je, u svakom slučaju, da se u tome britanski prvi ministar posebno osvrnuo na zemlje istočne Europe. Čak je i jedan od ideologa politike “Trećeg puta” Blirovu politiku ocijenio “američkim stilom”, neizravno upravo razotkrivajući Blairove političko – ekonomske sprege s određenim krugovima u SAD-u: “U Britaniji se “treći put” povezuje s politikom Tonya Blaira i novih laburista. Politički pogledi Tonya Blaira često se uspoređuju s onima novih demokrata u SAD-u; i doista novi laburisti i novi demokrati održavaju bliske i neposredne veze. Rečeno je kako “Blairova vlada, poput vlada M. Thatcher i J. Majora, traži nadahnuće s one strane Atlantika, a ne preko Kanala. Njezina je retorika američka, intelektualni utjecaji koji su oblikovali njezin projekt američki su; njezin je politički stil

američki … U veljači 1998., nakon političkog seminara s američkim vodstvom u Washingtonu, Tony Blair je govorio o svojoj želji da stvori međunarodni konsenzus centra i ljevice za dvadeset i prvo stoljeće”. Nije li upravo takav eksperiment bio “treći put” u Hrvatskoj, čudnim koalicijskim spajanjem quasi centra (Budiša, Tomčić) i quasi ljevice (Pusić, Račan, Kramarić). Jer, ponavljam opet ovakvav sastav koalicije u Hrvatskoj za rušenje nacionalne desne opcije nastao je upravo na dogovorima Račana, Budiše i Blaira u Londonu, čemu je britanska vlada dala veliku financijsku i logističku potporu, te obećanja za ekonomsku i organizacijsko – stručnu pomoć nakon dolaska koalicije na vlast. “Postaje li država – nacija “izmišljotina”, a vlada stvar prošlosti? One se nisu izmijenile, ali se njihov oblik mijenja. Gloablizacija “odvlači” od nacije – države u tom smislu da slabe neke ovlasti što su ih imale nacije, uključujući one na kojima se zasniva keynesijansko ekonomsko upravljanje. No globalizacija također “gura nadolje” – donosi nove zahtijeve i, također, nove mogućnosti za obnavljanje lokalnih identiteta … Globalizacija vuče i u stranu, stvarajući nove ekonomske i kulturalne regije koje katkada presijecaju granice nacija – država … Trojako širenje globalizacije utječe na položaj i moć drćava diljem svijeta. Suverenost nije više pitanje “sve ili ništa”, ako je to ikada bilo. Granice postaju nejasnije no što su bile”, objašnjava ideolog “Trećeg puta” Anthony Giddens. DOKIDANJE HRVATSKE KAO NACIONALNE DRŽAVE Politika decentralizacije Hrvatske, kako je predlažu pojedinci unutar Račanove koalicije, zapravo vodi konačnom dokidanju hrvatske nacionalne države. Visoki dužnosnik Račanovog SDP-a i saborski zastupnik Pavle Kalinić regionalizaciju i opisuje kao način izbjegavanja, “preskakanja” nacionalne države: “… teče funkcinalna decentralizacija i već se nazire Europa regija. Upravo te nove regije, euroregije, preskačudržavne granice i u praksi pokazuju prevladanost nacionalne države”. Regionalizacija i decentralizacija Hrvatskoj se danas uvjetuje iz gotovo svih globalnih centara moći: Washingtona, Londona, MMF-a i Svjetske banke, te Europske unije. Regionalizacija ili izolacija glase ucjene moćnika među kojima je i britanski premijer. Račanova administracija “mora izdržati” dovoljno dugo da odradi taj prljavi posao za potrebe globalizacijskih procesa na našim prostorima. Regionalizacija je samo mehanizam, kojim se u potpunosti razbija nacionalna država, njezina je konačna namjera disperzija stvarnih ovlasti i narodnog suvereniteta na manje entitete, teritorijalne enklave, koje ljepše nazivaju euroregijama. Kada se to dogodi nestanak nacionalne države nije moguće spriječiti. Vladajuća koalicija će svakako pokušati odraditi posao regionalizacije Hrvatske još u tekućem mandatu. Na to ih prisiljavaju i obveze prema njihovim međunarodnim gazdama. Izgradnja modela globalnog političkog i ekonomskog režima, zapravo ima glavnu zadaću spasiti i osigurati kontinuirani stabilan rast nacionalnih

ekonomija SAD-a i Velike Britanije, po čijim potrebama se oblikuje međunarodni poredak. Soros to ne krije u svojim analizama: “Uvođenjem međunarodne valute izbjegao bi se metež. Nadalje, ona bi pomogla zaustaviti raspad američkog gospodarstva koji se sada odvija. Ne možemo više povećavati vanjski dug pod koncesijskim uvjetima, stoga ćemo biti prisiljeni vlastitu kuću dovesti u red … Reforma duga povećala bi kupovnu moć dužničkih zemalja, a monetarna bi osigurala element stabilnosti koji je nužan za uspješan proces prilagodbe u SAD”. Soros je i ranije držao, predviđajući pad komunizma i mogućnost nastanka novih država u srednjoj i istočnoj Europi, da SAD trebaju podupirati taj proces i od samog početka sudjelovati u kreiranju novih država i njihovih demokracija. zato je među prvim operacijama u ovom dijelu Europe započeo svoje operacije u bivšoj Jugoslaviji, o čemu je zapisao 08. prosinca 1992.: “Događaji jedva da su i mogli poći gorim putem no što je to slučaj u Jugoslaviji, no to ipak nije konac priče. Iz njenih će ruševina izniknuti nove države, i vrlo je bitno kako će one izgledati”. Iz pozicije svjetskog kapitala i interesa financijskog profita itekako je bilo bitno kako će izgledati politički i ekonomski prostor nakon raspada Jugoslavije. Soros je od početka želio biti proaktivan u tim procesima, kako bi osigurao što bolju poziciju kod podjele financijskog, profitnog kolača, na čemu inzistira danas, dvanaest godina kasnije. On priznaje svoju ulogu u procesima dezintegracije totalitarističkih političkih režima, ali treba imati na umu da ga je u tome vodio jedino interes globalnog kapitala i jedinica dobiti po uloženom dolaru: “Bio sam djelatan na barem tri fronte: osnovao sam niz zaklada širom komunističkoga svijeta kako bih otvorio ta zatvorena društva i potpomogao njihovu preobrazbu u društva otvorenoga tipa. Također sam se upleo i u političke tokove, predlažući programe gospodarske reforme i pomažući u njihovoj provedbi”. Soros je sudjelovao u tim procesima kako bi njima u pozadini upravljao ucjenjujući reformskim potporama i međunarodnim kreditima, istovremeno projektirajući političku alternativu koja bi preuzela vlast u desetljećima koja slijede, kako bi osigurao ekonomski kontinuitet u odnosu na kapital i resurse. Dok su njegovi suvremenici željeli biti guverneri prostora, on je u tišini, samozatajno posato guverner tranzicijskih procesa u postkomunističkim zemljama. To je bila glavna Soroseva komparativna prednost pred drugim predstavnicima globalnog poretka. Osim toga, od svih njih, najbolje je razumijevao procese na našim prostorima i imao najvjerodostojnije informacije o pojedincima, institucijama, organizacijama na ovim prostorima. Zato je mogao preuzeti virtualno upravljanje dugotrajnom tranzicijom. “Postao sam javna osoba; zapravo sam se počeo ponašati kao kakav državnik. Situacija je bila pomalo neobična jer nisam imao državu koju bih mogao predstavljati, ali sam se ubrzo i na to navikao”, priča o sebi Soros, videći se kao misionar globalnog kapitala, ili neka vrsta globalnog vratara profita. Najveću prijetnju interesima koje

predstavlja Soros je i tada vidio u nadolazećim nacionalnim političkim snagama, grubo ih napadajući kao šoviniste i nacionaliste: “Zbog toga šovinistički nacionalizam ima dobre izglede da iznikne kao prevladavajući politički trend, što napose vrijedi u slučaju degeneriranja gospodarskih prilika. On će se napajati na nekoliko izvora. Prvo, komunistički establišment, koji u otvorenom društvu nema budućnosti, spreman je promijeniti kapetana sad kad su mu potonule sve lađe. Pogledajmo samo Jugoslaviju … Drugo, nacionalističke crte postoje i među starim neprijateljima komunizma. i napokon, postoje tu i neki elementi iz emigracije čiji je način mišljenja još ukorijenjen u prošlosti, u dane kad su napustili svoju rodnu zemlju. Njihov se utjecaj najjače osjeća u zemljama poput Slovačke i Hrvatske”. Ove riječi dokazuju da se aktulana Račanova administracija obrušila u politički obračun s hrvatskim iseljeništvom već u prvim danima svoje vladavine upravo po nalogu svojeg međunarodnog patrona, oduzevši iseljeništvu prava koja su dobili ranijim zakonima nakon osamostaljenja Hrvatske. Proces otuđivanja iseljene i domovinske Hrvatske je nužan kao dio procesa nacionalne dezintegracije hrvatske države. Ukoliko koalicijska vlast u potpunosti ne izolira iseljeništvo neće moći dovršiti posao koji ima nalažu svjetski centri moći. Soros je držao kako početkom devedesetih godina prošlog stoljeća nije uspio u Hrvatskoj dovesti na vlast “svoje ljude” upravo zbog financijske, ljudske i materijalne pomoći hrvatskog iseljeništva novoizabranoj, demokratskoj vlasti i samostalnoj hrvatskoj državi. To im nikada neće oprostiti, te je upravo zbog toga Račanova osveta među prvima zahvatila iseljenike, baš kao što je kasnije zahvatila hrvatske branitelje, ratne invalide, obitelji poginulih i nestalih branitelja. Osim toga mnogi dokazi u Sorosevim riječima potvrđuju kako su ratovi, općenito, za američku administraciju dobar posao, unosna investicija, i način na koji rješavaju probleme proračunskih deficita: “Ulazimo u eru američke hegemonije … Nema dvojbe da će Sjedinjene Države iz svoje vojne pobjede (op. misli se na Zaljevski rat) izbiti i neku ekonomsku korist. Sam rat se pokazao dobrim poslovnim pothvatom, a na Srednjem nas istoku čekaju mnogi građevinski ugovori … Glavna se korist od hegemonije ubire u trgovini”. Danas s vremenskim odmakom i nakon nebrojenih dokaza koji govore o toj temi (ranije sam pisao o knjizi dr. Jerrya Blaskovicha “Anatomija obmane”) nesumnjivo je da je najveću korist od rata na našim prostorima imala upravo ekonomija Sjedinjenih Država, a postoje brojni dokazi financijske, poslovne sprege najviših dužnosnika američke administracije s vrhom nekadašnje jugoslavenske države. TAJNI AMERIČKI PLAN «Y2» Navodni tajni američki plan “Y2” mogao bi u cijelosti razotkriti strategiju državne administracije i obavještajne zajednice SAD-a da pristane na raspad

Jugoslavije početkom 90-tih godina prošlog stoljeća, kako bi vješto projektiranim situacijama i okolnostima, isplanirali ponovnu konstrukciju neke nove tvorevine na ovim prostorima. Jugoslavija je, jednostavno, za američku administraciju predstavljala i predstavlja preveliku investiciju, politički i financijski, da bi jednostavno okrenuli leđa mogućnosti ponovnog podizanja svog poslovno – političkog mutanta. Sasvim je sigurno da su SAD krajem 80-tih i početkom 90-tih godina 20. stoljeća ulagale znatna sredstva u opstanak Jugoslavije pod svaku cijenu, makar pofržavajući oružani sukob i rat “Jugoslavenske narodne armije” protiv novoosamostaljenih država Hrvatske i Slovenije. Da je “JNA” dobila zeleno svjetlo američke administracije za osiguravanje budućnosti Jugoslavije svjedoče mnogi napisi, knjige i analize upravo američkih novinara i novinskih agencija: “Gerge Bush stariji, neautorizirana biografija” (autori Anton Chaitkin i Webster Griffin, američki novinari); “Anatomija obmane” (autora dr. Jerrya Blaskovicha, američkog novinara); te sam Henry Kissinger u svojoj knjizi “Diplomacija”. Plan “Y2” u potpunosti će razotkriti razloge i motive izdašne američke financijske i političko – diplomatske potpore Račanovoj koalciji, kod dolaska na vlast, te opstanka na vlasti do kraja mandata. Uostalom o osmišljavanju rata na našim prostorima od strane američke administracije, odnosno o ratu kao nekoj vrsti američkog biznisa, u svojoj knjizi “Neautorizirana biografija Georga Busha starijeg” pišu i dvojica američkih istraživačkih novinara Webster Griffin Tarpley i Anton Chaitkin. Američki novinari u toj knjizi navode upletenost američkog državnog tajnika Bakera u izbijanje rata protiv Hrvatske: “22. lipnja 1991., Baker je imao poseban sastanak sa srbijanskim predsjednikom Miloševićem, tijekom kojeg je Baker ohrabrio srbijanski vojni vrh da bilo kakvu pobunu republika ugase svim vojnim sredstvima”. Autori ove knjige tvrde da je američka administracija poduprla ideju rata u bivšoj Jugoslaviji, kako bi oslabila investicijska tržišta srednje Europe, te posebno kako bi investicijski ugrozile novonastalo jedinstveno tržište ujedinjene Njemačke. Čini se da takva postavka s pozicije američkih nacionalnih interesa može stajati. i autori ove knjige obrušili su se na koncept Busha starijeg, odnosno njegovu viziju “Novog svjetskog poretka”: “Ono što Bush podrazumijeva pod novim svjetskim poretkom je jedinstveno carstvo, novo stoljeće neupitne svjetske dominacije anglo – saksonskih sila. To je svijet neoimperijalizma i neokolonijalizma …”. Prema iskustvima koja u Hrvatskoj do danas imamo, čini se da moji američki kolege nisu bili daleko od istine ocjenjujući američku ideju novog svjetskog poretka na ovaj način. Ona se doista u svojoj ekonomskoj praksi pokazala izrabljivačkom imperijalističkom silom najjačih zemalja globalnog poretka. Studija istraživača američkog Hudson instituta, na čelu s Hermanom Kahnom je 70-tih godina prošlog stoljeća izradila studiju pod nazivom “Slijedećih 200 godina – scenarij za Ameriku i svijet”, u kojoj zapravo predviđaju globalizacijske procese, zaključno sa izgradnjom

sustava jedinstvene svjetske vlasti: “Također je vjerojatno da će biti mnogih funkcionalnih organizacija koje će se baviti različitim međunarodnim pitanjima što će se javljati tijekom 21 stoljeća. Mnoge od najuspješnijih organizacija vjerojatno će biti one koje će nastajati ad hoc, ali neke će od njih biti dio širih međunarodnih organizacija, kao što su Ujedinjeni narodi. Mnogi ljudi vjeruju da će gotovo neizbježno ojačati smjer koji vodi prema svjetskoj vladi, budući da će mnoge funkcije preuzeti međunarodne organizacije … Jasno je da zahtjevi za očuvanje mira i problemi kontrole naoružanja, problemi okoliša i ekonomskih odnosa, jednako kao i mnoga pitanja reda i zakona, svi zajedno stvaraju velik pritisak u pravcu miroljubivog razvitka k svjetskoj federalnoj vladi … Možemo zamisliti i svjetsko zakonodavstvo utemeljeno na načelu jedan dolar – jedan glas (u kojemu bi prevladale Sjedinjene Američke Države i Japan), ili na nekim drugim realističnim, premda neadekvatnim mjerilima sadašnje moći i utjecaja”. Ovako su američki stručnjaci promišljali budućnost globalizacije, kad ona još nije bila definirana ovakvim procesima koji je danas transparentno ili tajno predstavljaju. Ono što je kontinuitet svih tih promišljanja jest nedvojbeno jačanje i osiguravanje stalnosti globalne moći i utjecaja SAD-a. NAJMOĆNIJA SVJETSKA SILA “Međunarodna trgovina je postala najmoćnija svjetska ekonomska sila … Tu smo revoluciju pokrenuli tijekom Reaganove i Bushove (op. misli se na starijeg Busha) administracije. Sada ćemo dovršiti taj posao: američko vodstvo globalne ekonomije bez granica rasta. Za našu zemlju takav je ishod ključan … Slobodna trgovina mora biti “fer” trgovina (op. ali se odmah pojašnjava: “fer” na američki način), unutar otvorenog, na pravilima temeljneog međunarodnog trgovinskog sistema. To će ovisiti o američkom vodstvu … moramo obnoviti kredibilitet trgovinskog vodstva SAD-a”, samo su neke od riječi u predizbornoj kampanji današnjeg američkog predsjednika Georga Busha, mlađeg. Iz ovog je potpuno jasno da SAD i njihova administracija usmjeravaju globalizacijske procese tako da osiguraju američku ekonomsku prevlast i jedintsvenu gospodarsku moć u svijetu. Oni ne žele stvari prepustiti slučaju, zato se služe manipualcijom postojećih globalnih institucija kako bi osigurali status “najmoćnije svjetske ekonomske sile”. Putem MMF-a i Svjetske banke Sjedinjene Države već desetljećima uspješno manipuliraju krizama i stabilnošću nacionalnih ekonomija pojedinih zemalja kako bi osugrali rast i stabilnost vlastite nacionalne ekonomije. Naravno, u tim se manipulacijama SAD, tzv. “tajnom diplomacijom”, koristi i manipulacijom pojedinih nacionalnih vlasti na način da Washingtonska administracija osigurava sebi utjecaj na pojedine vlade u smislu donošenja strateških odluka u područjima koja mogu biti od interesa Sjedinjenim Državama ili njihovim multinacionalnim korporacijama.

Za sada je, još uvijek, “gumb globalizacije” u Ovalnom uredu u Washingtonu. “Malo je nacija u povijesti imalo takvu jedinstvenu priliku oblikovati budućnost”, navodi američku predsjednik Bush, jasno dajući do znanja da se njegova administracija neće odreći hegemonističke pozicije američkog kapitala u globaliziranom svijetu. U Hrvatskoj, pak, vidimo da se riječi Georga Busha ostvaruju u djelima Račanove koalicije, koja odluke sve više donosi u Washnigtonu i Londonu, a sve manje u Banskim dvorima. Kada složimo kockice gloablizacije, vidimo da to nije slučajan proces, već sadašnjost i budućnost koju su pažljivo projektirali globalni moćnici. Bush niti najmanje ne skriva da SAD žele globalni svijet prema njihvoim interesima i načelima: “Naša generacija Amerikanaca sa svojim saveznicima i prijateljima može izgraditi drugačiji i bolji svijet, promičući američke interese i načela”. I u američkoj strategiji nacionalne sigurnosti za 21. stoljeće jasno se daje zadatak privatnom financijskom sektoru u SAD-u za učvršćivanje i održavanje globalnog američkog vodstva: “Glavni prioritet američkog privatnog sektora bit će financijska profitabilnost u smislu središnje zadaće održavanja američkog ekonomskog vodstva”. To podrazumijeva i određene diplomatske aktivnosti američke administracije kako bi se američkom biznisu osigurali interesi u stranim državama. Takve pritiske u pogledu određenih međunarodnih poslovnih ugovora SAD su vršile i vrše na aktualnu hrvatsku vlast, koja pod pritiscima ispunjava te uvjete. KISSINGER I SOROŠ Soroseve riječi o globalnoj američkoj hegemoniji, na određeni način, potvrđuje i bivši američki državni tajnik Henry Kissinger: “Amerika je treći put u ovom stoljeću (op. misli na 20. st.) jasno obznanila namjeru da izgradi novi svjetski poredak, primjenjujući vlastiti sustav vrijednosti na cijeli svijet. Po treći put Amerika je nadmašila sve aktere na međunarodnoj pozornici i preuzela vodeću ulogu u stvaranju novoga svjetskog poretka … Krajem hladnog rata izazov da se cjelokupni međunarodni sustav preoblikuje u skladu s američkim sustavom vrijednosti postao je još snažniji”. Kissinger je, upravo zbog poslovnih i političkih veza s bivšim jugoslavenskim vlastima u Beogradu izbjegao javno komentirati ili analizirati događaje tijekom i nakon raspada Jugoslavije, te nastanka novih država. On se boji razotkrivanja njegove cjelovite uloge u gušenju procesa osamostaljivanja država koje su nastale raspadom te državne tvorevine. Njegova izdašna diplomatska i financijska pomoć Beogradu mogla bi ga dovesti i do međunarodne kaznene odgovornosti. Naravno Kissinger je s pozicije državnog tajnika SAD-a bio upravo u službi globalnog kapitala, te je vodeći se njegovim interesima globalnog profita upravljao američkom diplomacijom.

O stvaranju Novog svjetskog poretka Kissinger govori s čvrstih pozicija američkog hegemonizma, ali i postavlja ključna pitanja na koja će morati odgovoriti tvorci ideje o globalnom režimu: “Predsjednici Bush i Clinton govorili su o novome svjetskom poretku polazeći od pretpostavke da je takav svijet neposredno pred nama. Takav se svijet zapravo tek stvara i njegov konačni oblik neće biti jasno definiran još veći dio sljedećeg stoljeća (op. misli na 21. st.). Novi svjetski poredak će se, djelomično kao nastavak prošlosti, a djelomično na temelju presedana, kao i prethodni, pojaviti kao odgovorn na tri ključna pitanja: koje su to temeljne cjeline međunarodnog poretka?, na koji način međusobno djeluju?, koji su ciljevi njihova međusobnog djelovanja?”. Kao što vidimo i Kissinger poput Sorosa traži odgovore na pitanja globalnog političkog sistema, odnosno kako bi on trebao izgledati. Na temelju ovakvih analiza Soros je otišao korak dalje u izravno projektiranje novog svjetskog porteka, njegovih institucija, i što je najopasnije on je otišao u projektiranje “novog čovjeka” za “novi svjetski poredak”. Ne smijem niti pomisliti na koga me ovo posljednje podsjeća, ali kada tomu dodamo njegovu viziju globalne hegemonije jedne nacije i države nad svim ostalim državama i nacijama globalnog poretka, jasno nam je kamo to vodi, osim toga takva globalna politika je i nazvana “Trećim putem”. Kissinger naglašava: “Na putu prema kreiranju novoga svjetskog poretka po treći put u moderno doba, američki idealizam i nadalje ostaje bitna odrednica američke politike, možda ćak važnija no ikad. U novome svjetskom poretku koji se stvara, uloga Amerike je voditi zemlju kroz labirint niza izbora u svijetu koji je daleko od savršenog. Tradicionalni američki idealizam mora biti popraćen točnom procjenom trenutnoga realnog stanja stvari, te jasnom definicijom američkih nacionalnih interesa”. Upravo će jasno određivanje američkih nacionalnih interesa usmjeravati procese globalizacije u prvoj polovici ovog stoljeća. Američka ekonomija teško će se odreći svoje prestižne dominantne pozicije u svijetu, kojim s jedne strane vlada politikom “svjetskom policajca” (preko državne administracije), a s druge strane putem ekonomskim, financijskih, investicijskih pritisaka (preko multinacionalnih kompanija). ISTOČNA EUROPA KAO SOROŠEV LABORATORIJ Do koje mjere je sam Soros bio upleten u Istočnoj Europi, i ekonomskoj rasprodaji nacionalnih bogatstava novonastalih država najbolje govore njegovi zapisi: “Moja su osobna nastojanja bila usmjerena na dvostruki problem duga i privatizacije … prodaja državnih poduzeća stranim interesima mogla bi se u političkom smislu lakše progutati ako bi se povezala s planom skresavanja dugova; i obratno plan skresavanja dugova mogao bi vjerovnicima biti mnogo prihvatljiviji ako bi bio povezan s masovnim unosom stranog dioničkog kapitala”. Nije li to upravo način na koji Račanova administracija rasprodaje ovog trenutka posljednji dijelove Hrvatske? Osobno ne vjerujem u slučajnu

podudarnost Sorosevih planova i misli s djelima Račanove vlasti. Svi dokazi i činjenice ukazuju na to da se radi o dugo projektiranoj operaciji, koju ova vlast treba privesti kraju. Ili slijede nove ucjene međunarodnim obvezama Hrvatske. Početna Soroseva misao o izgradnji globalne politike Trećeg puta nastala je upravo tijekom njegovog sudjelovanja u rušenju komunizma. naime, on je od samog početka držao da je komunizam potrebno zamijeniti nekom formom otvorenog društva, koju najbolje može ostaviriti moderna socijal – demokracija. Tada je poečlo njegovo financijsko i projektno pomaganje i sadašnje koalicijske vlasti u Hrvatskoj. Račanovoj političkoj družini, koja je tada izgubila vlast već je bila obećana financijska i logistička potpora za osvajanje mandata: “Moj je početni cilj bio ostvaren: komunistički je sustav mrtav da ne može biti mrtvijim. Moj je novi cilj uspostavljanje, na njegovu mjestu, otvorenog društva. To će biti mnogo teže postići. Konstrukcija je uvijek teža od dekonstrukcije – i mnogo manje zabavna. Ta zadaća daleko nadilazi moje snage; sretna je okolnost što na poslu njezina ostvarenja nisam sam. Pomaganje Istočnoj Europi postalo je moćnom industrijskom granom. Zbog toga snage svojih zaklada moram koncentrirati tamo gdje uživamo komparativne prednosti”. On je prema vlastitom priznanju sudjelovao u rušenju i novonastalih demokratskih sustava vlasti u novim državama, čak i po cijenu rušenja cijelih sustava i institucija: “Vrlo sam vješt i kad instituciju treba dotući”. Njegovi učenici u Hrvatskoj, nažalost, dobro slijede riječi i učenja svog globalnog gazde. Račan i Mesić su u posljednje dvije godine uglavnom radili na uništavanju institucija hrvatske države ostavljajući iza sebe potpunu institucionalnu i kadrovsku pustoš sustava, odnosno njegovih ostataka. “Postao sam državnik bez države”, naglašava Soros, a prema stanju stvari i podložnosti hrvatskog predsjednika i premijera tom državniku on je doista quasi vladar nad quasi vladarima. Opasnost se krije u činjenici da ga u Hrvatskoj i premijer i predsjednik slijepo slušaju i provode njegove zamisli u hrvatskoj nacionalnoj ekonomiji i političkom, državnom sustavu. Međutim iza varljive krinke Trećeg puta (ili obnove socijal – demokracije) Soros priznaje stvarne namjere i nedostatke koncepta otvorenog društva, koje ipak neće ostvariti ideal socijalne pravde, naprotiv: “Otvoreno društvo ne osigurava svima jednake šanse. Baš naprotiv, ako je kapitalistički način proizvodnje združen s privatnim vlasništvom, neizbježne su velike nejednakosti koje, pustimo li im na volju, teže prije rastu nego li padu”. i doista, upravo tijekom mandata hrvatskih “trećeputaca” velike društvene nejednakosti, općim osiromašenjem nacionalnog gospodarstva dodatno su došle do izražaja. Sorosev projekt se i u toj svojoj dimenziji ostvaruje na primjeru naše zemlje. Soros je planirano, po nalogu globalnih centara moći utemeljio mrežu svojih zaklada upravo u onim područjima i nacionalnim državama, gdje su se globalni

moćnici, institucije, korporacije i najmoćnije države (SAD i Velika Britanija) bojale gubitka svoje moći i utjecaja. Njegove dvadeset i četiri zaklade označavaju dvadeset i četiri strateška ekonomsko – političko – teritorijalna područja, koja su globalnim centrima moći bitna u smislu resursa, ekonomskih interesa, te geopolitičkih interesa, zadržavanja “punktova” utjecaja u svijetu: Zaklada otvoreno društvo Albanije (osnovana 1994.); Bjeloruska zaklada Soros (osnovana 1992.); Zaklada otvoreno društvo Bosne i Hercegovine (osnovana 1992.); Zaklada otvoreno društvo u Sofiji, Bugarska (osnovana 1990.); Institut otvoreno društvo Hrvatska (osnovan 1991.); Zaklada otvoreno društvo Prag, Češka (osnovana 1992.); Zaklada otvoreno društvo Estonija (osnovana 1994.); Zaklada otvoreno društvo Gruzija (osnovana 1994.); Zaklada na Hitiju (osnovana 1995.); Zaklada Soros u Mađarskoj (prva Soroseva nacionalna zaklada, osnovana 1984.); Zaklada Soros u Kazahstanu (osnovana 1995.); Zaklada Soros u Kyrgyzstanu (osnovana 1994.); Zaklada Soros u Latviji (osnovana 1994.); Zaklada otvoreno društvo u Litvaniji (osnovana 1991.); Institut otvoreno društvo Makedonija (osnovan 1993.); Zaklada Soros u Moldovi (osnovana 1992.); Zaklada Stefan Batory u Poljskoj (osnovana 1988.); Soroseva zaklada za otvoreno društvo u Rumunjskoj (osnovana 1990.); Međunarodna zaklada za kulturne inicijative u Rusiji (osnovana 1987., a 1995. je postala Institut otvoreno društvo Moskva); Zaklada otvoreno društvo Bratislava, Slovačka (osnovana 1994.); Institut otvoreno društvo Slovenija (osnovan 1994.); Zaklada otvoreno društvo za Južnu Afriku (osnovana 1993.); Zaklada međunarodne renesanse u Ukrajini (osnovana 1992.); Soroseva jugoslavenska zaklada (osnovana 1991.). OSNOVNE VRIJEDNOSTI POLITIKE «TREĆEG PUTA» Kao osnovne vrijednosti politike “trećeg puta” Giddens naglašava: jednakost, zaštitu slabih, slobodu kao autonomiju, prava uz odgovornosti, autoritet uz demokraciju, kozmopolitski pluralizam, filozofski konzervativizam. On, zapravo, napada sve tradicionalne, nacionalne vrijednosti koje zastupa desnica, te je zato i drži opasnom i nepodobnom da vodi opću, globalnu, društvenu, ekonomsku i političku modernizaciju. “Reforma države i vlade trebala bi biti temeljnom vodiljom politike trećega puta – procesa produbljivanja i proširivanja demokracije … Politika trećeg puta jest politika pojedine nacije. Kozmopolitska nacija potiče socijalno uključivanje, ali ima i ključnu ulogu jačanja nadnacionalnih sustava upravljanja”, navodi Giddens. Upravo takva načela “trećeg puta” provodi koalicijski establišment u Hrvatskoj, prenoseći što više ovlasti za upravljanje hrvatskom ekonomijom i državom na nadnacionalne institucije i organizacije, što vodi ka punoj desuverenizaciji države. Naravno, procesi kad jednom krenu, postoji ozbiljna opasnost njihove daljnje neupravljivosti što vidimo na primjeru hrvatske administracije, a neizravno

priznaje i Giddens: “Ne znamo hoćemo li biti kadri upravljati snagama što su ih oslobodile globalizacija i tehnološke promjene”. U njegovim riječima prepoznajemo i eksperiment koji je Račanova koalicija nazvala “strukturalnim reformama u Hrvatskoj”, a Giddens ih opisuje na globalnoj razini (mi smo posljedice u Hrvatskoj dijelom već vidjeli, a daljnji procesu su za sada nepredvidljivi): “Država se mora strukturalno prilagoditi globalizaciji. Demokratizacija demokracije podrazumijevaponajprije decentralizaciju – ali ne kao jednosmjeran proces. Globalizacija daje snažan poticaj i logiku prijenosu moći odozgo nadolje, ali i njezinu prijenosu odozdo nagore”. Nadalje, Giddens objašnjava (a tu se, također poklapaju njegova mišljenja sa Sorosevim i Blairovim, ali i sa stajalištima naših koalicijskih čelnika Račana i Mesića) anacionalnu prirodu globalnog režima trećeg puta, koji niječe nacionalne vrijednosti, pripremajući tako put za globvalnu naciju: “Sve su nacije bez iznimke “hibridne”. Nacija nije nešto prirodno dano, i bez obzira na daleke veze s prijašnjim etničkim zajednicama, nacije su proizvod razmjerno novije povijesti. Sve su one izgrađene od raznolikih kulturnih fragmenata … Prema tome, nacionalni identitet nije ispred drugih kulturnih odrednica – štoviše, često se smatra da je nacionalni identitet sumnjiva podrijetla, da je umjetno stvoren i da služi interesima vladajućih grupa”. Globalna koalicija “trećeg puta” u izgradnji potpuno integriranog globalnog društva, sa svim ekonomskim, socijalnim i političkim elementima globalnog sustava upravljanja i vlasti, oslanja se na institucije i organizacije na međunarodnoj razini, koje joj služe kao mehanizmi pritisaka na nacionalne vlade u ostvarivanju interesa globalnih centara moći. Danas djeluje takvih 300 međunarodnih vladinih organizacija, odnosno organizacija globalnog svjetskog poretka i skoro pet tisuća transnacionalnih nevladinih organizacija, koje se financiraju iz međunarodnih fondova ili razvojnih agencija pod kontrolom Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država. Svakako je teško započeti s organizacijom globalne alternative država – nacija. Takav bi se globalni opozicijski pokret suočio s neviđenom financijsko – organizacijskom mašinerijom čiju logistiku predstavljaju gotovo sve multinacionalne korporacije i najjače vlade globalnog poretka. IZGRADNJA KOZMOPOLITSKE NACIJE Izgradnja kozmopolitske nacije svojevrsna je dijagonala politike “trećeg puta”, što vidimo i u ekonomskom, političkom i društvenom kozmopolitizmu koalicijske hrvatske vlasti. Ideolozi izgradnje takvog društva kriju se opet u moćnicima globalizacije. Giddens o tomu govori upravo ono što provodi Račanova administracija (globalnističku anacionalizaciju Hrvatske): “Kozmopolitizam i multikulturalizam nalaze se na pitanju useljavanja (op.

vladajuća koalicija u Hrvatskoj žurno donosi novi Zakon o strancima koji potpuno liberalizira po nalogu međunarodnih organizacija i institucija režim useljavanja u Hrvatsku). Kozmopolitski je svjetonazor prijeko potreban uvjet multikulturalnog društva u poretku koji se globalizira. Kozmopolitski je nacionalizam jedini oblik nacionalnog identiteta spojiv s tim poretkom … Kozmopolitska nacija implicira kozmopolitsku demokraciju na globalizacijskoj razini”. On također potvrđuje da je globalizacija proces koji nema namjeru očuvanje država, već upravo suprotno brisanje granica i nacionalnih društava, postupno, ali u cjelini: “Globalizacija, to valja istaknuti, nije isto što i internacionalizacija. Nije riječ tek o tješnjim vezama među nacijama, nego o procesima koji prelaze granice država kakav je, primjerice, nastajanje globalnoga civilnog društva”. Zanimljivo je da se ove Giddensove riječi potpuno podudaraju s riječima i idejom Georga Sorosa, što nikako ne smatram običnom slučajnošću, već njihovim zajedničkim ideološko – društveno – ekonomskim djelovanjem na ostvarivanju zajedničkog cilja globalizacije. Možemo stoga reći da hegemonistička globalizacija, kakvu smo osjetili u Hrvatskoj ima dvije grupe svojih ideologa: 1) društveno političke ideologe, i 2) ekonomske ideologe. Njihvo utjecaj na trenutnu hrvatsku vlast je neosporan. Ako usporedimo njihove ideje i mjere i politike koje provodi koalicijska vlast u Hrvatskoj, primjetiti ćemo potpunu podudarnost i vrlo mala odstupanja. Odnsosno kad se pojave elementi u kaolicijskoj vlasti koji odstupaju od globalno zacrtanog plana njih se eliminira iz centra odlučivanja, kao što je to bio slučaj s Budišom i HSLS-om, što bi se moglo vrlo brzo dogoditi i s HSS-om i Tomčićem nastave li pružati otpor globalnim nalogodavcima. “Globalizacijski su procesi premjestili moć s nacija u depolitizirani globalni prostor. Ipak, i taj novi prostor, poput svakoga drugog socijalnog okoliša – ili čak još više s obzirom na njegovu opću važnost – treba regulirati, uvesti prava i obveze: “ubi societas, ubi ius” – “gdje postoji društvo, tu su potrebni i zakoni”, navodi Giddens. Tom cilju služe i brojne međunarodne organizacije i institucije, one su ustrojene kao temelj globalnog društva, koji će osigurati takve globalne zakone koji će odgovarati uskoj grupi globalno najmoćnijih zemalja i multinacionalnih korporacija. Zakonska regulacija globalnog društva u ovom trenutku predstavlja najveću opasnost za nacionalne države, iz razloga što još ne postoji kvalitetna globalna opozicija koja bi predstavljala interese država nacija na globalnoj razini. To je prednost koju imaju trenutni globalistički hegemonisti, ujedno to je i razlog zbog kojeg im se žuri što prije donijeti regulativni obrazac globalizacije. Države nacije trebaju prepoznati taj zadnji trenutak kako bi napustile svoja zastarjela izolacionistička stajališta, ili će jednostavno pod utjecajem sadašnjih globalnih moćnika jednostavno nestati iz budućeg svjetskog poretka. To bi bila nenadoknadiva šteta.

POTREBNO JE PROMIŠLJATI NACIONALNIH DRŽAVA

O

GLOBALNOM

POKRETU

Ipak, alternativni globalni pokret nacionalnih država sadašnjoj globalizaciji američke hegemonije i stalnih ekonomskih i društvenih incidenata, treba promišljati. Sadašnji globalni poredak preživljava na činjenici da je “grupa moćnih” u svakom trenutku u stanju isprovocirati incident u pojedinoj nacionalnoj državi, nakon kojeg će ova biti “prisiljena na suradnju”. Međunarodna koalicija nacionalnih pokreta danas jedina može biti ozbiljnom globalnom opozicijom prevladavajućoj socijal demokraciji trećeg puta, koju diktiraju uvjeti globalnog kapitala i svjetskih centara financijske, ekonomske moći. Hrvatska treba izabrati pravi vlak za svoju “globalnu igru”, a čini se da ovaj u kojem se sada vozimo luta ranžirnim kolodvorima globalnog svijeta. Puka promjena vlasti nije niti može biti konstruktivno rješenje. Trećem putu treba odgovoriti modernim konceptom nacionalne države i ekonomije u globalizacijskom procesima od kojih se ne može pobjeći, niti riskirati sve opasnosti i rizike izolacionizma ili izolacije. Hrvatska treba naći i krenuti svojim globalizacijskim putem, a opet ostati ono što jest: Hrvatska. O Sorosu kao ekonomskom ideologu globalnog društva pisao je, danas svjetski poznat istraživački novinar, autor svjetskog bestselera “Stoljeće rata”, William Engdahl u svom članku iz travnja 1997., pod naslovom “Tajna financijska mreža iza Georga Sorosa”, razotkrivajući stvarne financijsko – ekonomske interese koji se kriju iza Sorosa. “George Soros, financijer, jednako je toliko politička životinja koliko je i financijski spekulator”, kaže Engdahl za Sorosa, nastavljajući; “Soros je jedva vidljivo lice proširene i vrlo zloćudne mreže privatnih financijskih interesa, kontrolirane od strane vodećih aristokratskih i kraljevskih obitelji Europe, sa središtem u britanskoj Kući od Windsora (op. misli se na britansku kraljevsku obitelj)”. U svom članku Engdahl razotkriva činjenicu da čak 99 svjetskih invetsitora svkriva svoj kapital i interese iza Sorosevog imena, vršeći upravo preko njega svoj ekonomski i politički utjecaj u pojedinim zemljama. Njegov “Quantum fond”, registriran u Curacaou, na Nizozemskim Antilima, poreznom karibskom raju, okuplja devedeset i devet iznimno bogatih “sofisticiranih investitora”, za koje Soros upravlja s njihovih 11 – 14 milijardi američkih dolara financijskih sredstava. Prema Engdahlovim tvrdnjama, koje nikada nisu demantirane, jedan od Sorosevih klijenata je i britanska kraljica Elizabeta II. (Soros je čak svojevremeno potvrdio tu činjenicu). Među njegovim klijentima nalazi se i poznata bankarska mreža Rothschild. Također, Engdahl iznosi trdnje o bliskosti bivšeg američkog predsjednika Busha (starijeg) i Sorosa: “Soros je prilično blizak krugovima Georga Busha u obavještajnoj zajednici i financijama”. Paralelno s tim optužuje Sorosa za ugrožavanje ekonomija europskog istoka: “Soros je bio osobno

odgovoran za uvođenje “šok terapije” i ekonomskog kaosa u ekonomije Istočne Europe od 1989.”. U navedenom članku razotkriva se i bliska veza Sorosa s Lawrenceom Eagleburgerom, bivšim američkim zamjenikom državnog tajnika i veleposlanikom u Beogradu, koji je početkom raspada bivše Jugoslavije odigrao niz sumnjivih uloga, te omogućio Sorosu sudjelovanje u pokušaju spasa Jugoslavije: “Početkom 1990., u onome što je tad bila Jugoslavija, Soroseva intervencija s njegovom radikalnom “šok terapijom” u suradnji s MMF-om pomogla je stvaranju ekonomske situacije koja je kasnije dijelom dovela do Balkanskog rata”. Kasniju Sorosevu ulogu u Hrvatskoj, Engdahl slikovito prikazuje primjerom Žarka Puhovskog, koji je predstavljao Sorosevu fondaciju u Zagrebu: “Glava Soroseve zaklade Otvoreno društvo u Hrvatskoj, prof. Žarko Puhovski, je čovjek koji je javno nekoliko puta mijenjao svoje svjetonazore, sa ortodoksnog marksizma prema Sorosevskom stilu radikalne tržišne ekonomije … Njegova zadaća u Sorosevoj zakladi u Zagrebu bila je promoviranje anti – nacionalne “globalne kulture”, te zaposliti specifičnu grupu anti hrvatskih novinara na propagandi za srbijansku stvar u Hrvatskoj danas”. Ovo su, na sreću, riječi stranog novinara i objektivnog, vanjskog promatrača naših prilika. Njegova je objektivnost u ovakvim ocjenama upravo u činjenici da Engdahl donosi zaključke na temelju vremenskog i prostornog odmaka, te na temelju informacija iz okružja do kojih mi “insajderi”, često ne možemo niti doći. Završna ocjena ovog Engdahlovog članka radikalno upozorava na posljedice sorosizma: “Politička “agenda” Sorosa i grupe financijskih globalista će voditi u smjeru novog svjetskog rata, ako im se dozvoli ovakav nastavak”. AMERIČKI KONGRES PROZVAO SOROŠA I AMERIČKE FEDERALNE REZERVE ZBOG KRIMINALNE ŠPEKULATIVNE SPREGE U svom govoru u američkom Kongresu, 18. lipnja 1993., kongresmen iz Texasa, Henry Gonzalez, koji je tada bio predsjednik Kongresnog odbora za bankarstvo, govoreći o financijskim špekulacijama na međunarodnom tržištu, te špekulacijama kojima se bavi američki sustav Federalnih rezervi, otvoreno je postavio pitanje špekulacija pod kontrolom Georga Sorosa, tražeći da cijelu stvar ispitaju Federalne rezerve: “Druga briga koju imam o derivativnim tržištima jesu špekulacije. Nedavni novinski napisi prenose da je g. George Soros, menager Quantum fonda, zaradio preko jedne milijarde dolara u njegovoj špekulativnoj okladi protiv britanske funte. Zanima me kako je g. Soros bio u mogućnosti zaraditi takav profit, koliko njegovog investicijskog kapitala dolazi iz bakarskih zajmova, izloženost američkih banaka u odnosu na fond g. Sorosa, i uloga derivata u Sorosevoj zaradi”. Nikada više pitanje o Sorosu, koliko znam, nije podignuto u američkom Kongresu.

SOROŠA TREBA ZAUSTAVITI U ZAGREBU Ideji globalizacije, kako bi opstala, potrebna je potpuna desorosizacija, koja jedino može osigurati nesmetani nastavak globalizacijskih procesa, ravnopravnih država – nacija. Sorosizacija je, zapravo, pravi financijsko – politički oblik globalnog terorizma, protiv kojeg se možemo boriti jedino zdravim razumom i smirenom ekonomsko – političkom koalicijskom akcijom nacionalnih država, na globalnoj razini. Sorosa treba zaustaviti, ali ne u New Yorku, niti u Londonu. Sorosa treba zaustaviti u Zagrebu, treba mu zalupiti vrata Banskih i Predsjedničkih dvora. Hrvatskoj ne treba niti joj je ikad trebala detuđmanizacija. To je pojam koji su upravo i izmislili Sorosevi plaćenici iz “Trećeg puta” u Hrvatskoj. Hrvatskoj treba desorosizacija, kako bi se pripremila na ravnopravnom osnovi za budućnost u svijetu koji dolazi. Desorosizacija biti će ključno pitanje globalizacijskih procesa u sljedećem desetljeću. Odgovor na to pitanje odrediti će sudbinu globalnog poretka: hegemonija kapitala ili zajednica nacionalnih država. Globalna birokracija međunarodnih organizacija (UN, MMF i Svjetska banka, te ostale) kao i multinacionalne korporacije (koje su, zapravo, najjača globalna sila) biti će najveći protivnici koncepta globalne desorosizacije. Zato se ne treba zanositi da će to biti lak i kratkotrajan posao. Niti treba razmišljati o uspjehu unaprijed. Ali trebamo početi raditi na tome. Odmah. KRATKA KRONOLOGIJA POVIJESTI GLOBALIZACIJE (V.) Analitičari globalizacijskih procesa, ali i oni koji s pozicija političke ili ekonomsko – financijske moći rukovode globalizacijom kao skupinom procesa, ne mogu se složiti s vremenom početka globalizacije, datumima i godinama, te događajima bitnim za globalizaciju. Stoga i ne postoji sustavno razrađena kronika globalizacije. Moja kronologija samo je pokušaj sastavljanja takve male kronike iz više izvora, znanstvenih, publicističkih, političkih i ekonomskih. Neka to bude moj skroman prilog izradi sustavne kronike globalizacije. Osobno držim da u ovakvoj kronici ne može imati mjesto niti jedan događaj vezan uz nasilno, ratom, priopjenje teritorija jedne države drugoj, to nisu globalizacijski procesi već ratovi. Globalizacijski procesi vode se ne ratnim metodama, iako nekada znaju biti nasilne. Oni se služe drugim sredstvima i oblicima prisile, ekonomskim i političkim, preko međunarodnim institucija i organizacija, uspostavljanjem hegemonije međunarodnog – globalnog financijskog kapitala, ucjenjujući s pozicija ekonomske moći, a ne moći oružja. Koji je događaj uopće bitan za skup procesa koje nazivamo globalizacijom? Ne postoji sistematski pristup odgovoru na to pitanje, niti je itko do sada pokušao izraditi sustavnu povijest globalizacije. Moj pokušaj, svakako, ne teži tomu. Odabrao sam nasumce događaje, ljude, proizvode, poduzeća za koje držim da su

bitno utjecali na određivanje globalizacijskih procesa na način kako ih danas poznajemo i osjećamo na svojoj koži. Po meni je jednako bitan za globalizaciju dan i proces stvaranja prvih alata, prve olovke, prvog pisanog dokumenta, kao i suvremeni dogovori svjetskih čelnika o “Novom svjetskom poretku”. Možda čak i bitniji. Prvo smišljeno posijano zrno pšenice za proizvodnju za vlastite potrebe nije ništa manje bitno u kontekstu globalizacije od prvog kompjutera, leta u svemir i slično. Svaki čovjek mogao bi odabrati svoje datume, događaje i ljude bitne za globalizacijske procese i vjerojatno je istina u tom zaključku. Svako pismo i osobna prepiska ljudi koji su se ikada dopisivali preko i unutar nacionalnih granica utjecalo je na svoj način na globalizaciju, svaki telefonski poziv, svaki prijevod knjige, kazališna predstava, turistički posjet. Svaki suvenir koji kao turisti donesemo u svoj dom nakon povratka s puta dio je globalizacije, svaki put kad upalimo televiziju mi smo globalni građani, htjeli to ili ne, sviđalo nam se to ili ne. Kad odlazimo u dućan, i tako dalje. Svaki put kad biramo naše predstavnike u Sabor određujemo vlastite koristi i štete od globalizacijskih procesa. Kronologiju globalizacije čine svi životi proživljeni do sada i zemaljski, te duhovni, kulturni, fizički tragovi koje su ti životi ostavili na zemlji. Ja sam odabrao sljedeće datume, događaje, proizvode, ljude, kompanije. • 500 godina prije Krista – početak uspona vodećih svjetskih religija; • 1522. – prvo kružno oplovljavanje Svijeta; • 1700. – prosvjećeni intelektualci prvi put spominju ideju i trend prema socijalnoj unifikaciji svijeta; • 1851. – održan prvi svjetski trgovinski sajam u Londonu; • 1852. – osnivanje prve tvornice izvan matične zemlje; • 1865. – ustanovljenje prve globalne institucije za reguliranje pojedinog područja gospodarstva (Međunarodna telegrafska unija, engl. International telegraph union); • 1866. – puštanje u pogon prvog prekooceanskog telegrafskog kabla; • 1884. – predstavljanje trans svjetske koordinacije vremena koje se mjeri satovima (vezano za srednje vrijeme po Greenwichu); • 1891. – prvi prekogranični, prekomorski telefonski poziv, između Londona i Pariza; • 1900. – SAD prelaze na tzv. “zlatni standard”; • 1901. – utemeljen australski Commonwealth; • 1901. – u Teksasu pronađene najveće svjetske zalihe nafte; • 1901. – tvrtka Gillette iz SAD-a predstavila prve žilete; • 1901. – dodjela prve Nobelove nagrade; • 1901. – Marconi izveo prvi transatlanski radio prijenos; • 1902. – komisija SAD-a odlučila da će graditi kanal u Panami; • 1902. – naftna tvrtka Texaco utemeljena u SAD-u; • 1903. – Chamberlain uvodi “carinski savez”;

• • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • •

1904. – inženjeri američke vojske počinju rad na Panamskom kanalu; 1904. – Charles Rolls i Henry Royce odlučili proizvoditi automobile; 1904. – dovršena transsibirska željeznica; 1904. – John Fleming izumio elektronku (radio – cijev); 1905. – predsjednik Roosevelt posreduje u ratu na Dalekom istoku; 1905. – prvi europski let strojem težim od zraka; 1905. – Einstein predložio teoriju relativnosti; 1906. – u Berlinu prihvaćen “S.O.S.” kao međunarodni poziv upomoć; 1907. – Britanska vlada odbila Zakon o tunelu ispod kanala La Manche; 1908. – Grof von Zeppelin želi izgraditi zračni brod za sto putnika; 1908. – Međunarodni kongres psihoanalitičara u Austriji; 1908. – tvrtke Buick i Oldsmobile osnivaju General Motors; 1909. – u Seattleu otvoren Svjetski sajam; 1910. – Međunarodni sud riješio kanadski ribarski sukob; 1910. – Marie Curie prva izolirala radij; 1912. – počela Balkanska mirovna konferencija u Londonu; 1913. – prvi brod prolazi Panamskim kanalom; 1914. – ubijen austrijski nadvojvoda Franjo Ferdinand; 1915. – Kongres SAD-a odbio Zakon o ženskom pravu glasa; 1916. – umro austro – ugarski car Franjo Josip; 1917. – Weizmann raspravlja s britanskom vladom o židovskoj domovini; 1918. – Wilsonovih 18. točaka; 1919. – početak međunarodnog zračnog prijevoza, prvi raspored međunarodnih letova; 1919. – osnovana Komunistička internacionala u Moskvi; 1920. – uspostava Lige Naroda (preteče Ujedinjenih Naroda); 1920. – utemeljena Radio Corp of America (RCA); 1920. – Versajski ugovor stupa na snagu; 1920. – žene dobile pravo glasa u SAD-u; 1921. – 1922. – Washingtonska konferencija o otočnim posjedima na Tihom oceanu; 1921. – predsjednik SAD-a Harding odbija učlanjenje u Ligu naroda; 1921. – njemačka valuta počinje padati; 1921. – Lenjinova “nova ekonomska politika”; 1922. – službeno proglašen Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika – SSSR; 1922. – SAD zabranile izvoz u Kinu; 1922. – osnovana British Broadcasting Company (postala je BBC 1927.); 1923. – američki Senat ne priznaje Međunarodni sud pravde; 1923. – prva radio emisija iz Britanije u Americi; 1923. – osam žena u britanskom parlamentu;

• • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • •

1923. – hiperinflacija u Njemačkoj; 1924. – Britanija i SAD potpisale trgovinski sporazum; 1925. – Britanija se vraća na zlatnu podlogu; 1925. – SSSR i Njemačka potpisuju trgovinski sporazum; 1926. – Pasteurov institut tvrdi da je pronašao serum protiv tetanusa; 1926. – Velika Britanija: Logie Baird prikazao svoj novi pronalazak, televiziju; 1926. – Britanska imperijalna konferencija u Londonu; izjava o ravnopravnosti dominiona; 1927. – Prva svjetska ekonomska konferencija u Ženevi; 1927. – pad njemačkog gospodarskog sustava; 1927. – Lindberghov prvi let preko Atlantika; 1927. – Pan Am uveo prve međunarodne letove na svijetu; 1928. – rekrodna trgovina dionicama na njujorškoj burzi; 1928. – u prodaji prvi televizor po cijeni od 75 USD; 1928. – Velika Britanija, Alexander Fleming izvijestio o otkriću penicilina; 1929. – Pio XI., prvi Papa koji je izašao iz Vatikana nakon 59 godina; 1929. – uspostava prve institucije offshore financijskih aranžmana (u Luxemburgu); 1929. – burza u New Yorku dostiže vrhunac s indeksom 381,17; 1929. – SAD stupile u članstvo Međunarodnog suda; 1929. – “Crni petak” na njujorškoj burzi, početak svjetske ekonomske krize; 1930. – dva milijuna nezaposlenih u Velikoj Britaniji; 1930. – prvo globalno radijsko emitiranje, govor Georga V., prilikom otvaranja Londonske mornaričke konferencije, prenošeno simultano preko 242 radijske postaje, na šest kontinenata; 1931. – slom Austrijske banke izazvao paniku u Srednjoj Europi; 1931. – Amerika će izgraditi 90 čeličana u SSSR-u; 1931. – slom Njemačke banke izazvao zatvaranje svih njemačkih banaka; 1931. – Britanija odustaje od zlatne podloge; 1931. – Francuska i SAD slažu se da zadrže zlatne podloge; 1931. – američki znanstvenici otkrivaju tajne atomske jezgre; 1931. – Japan odustaje od zlatne podloge; 1931. – službeno otvorena zgrada Empire State Building, tada najviša zgrada na svijetu, New York; 1932. – Južna Afrika odustaje od zlatne podloge; 1933. – Svjetska ekonomska konferencija u Londonu; 1933. – SAD priznaju SSSR; 1933. – Roosevelt inaoguriran kao predsjednik SAD; 1933. – američke banke zatvaraju se na 4 dana zbog financijske krize; 1933. – Zakon o ovlastima daje Hitleru diktatorsku moć;

• • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • •

1933. – nacisti preuzeli bankovne račune Židova; 1933. – Kanada odustala od zlatne podloge; 1933. – SAD odustale od zlatne podloge; 1933. – nacisti dobili općenarodno povjerenje na njemačkom plebiscitu; 1934. – između Britanije i SSSR-a potpisan trgovinski sporazum; 1934. – SAD ulaze u članstvo Međunarodne radničke organizacije; 1935. – Londonska pomorska konferencija; 1936. – Hitler predstavio automobil Volkswagen; 1936. – Mussolini nacionalizirao talijanske banke; 1936. – nacisti dobili 99% glasova na izborima u Njemačkoj; 1936. – Švicarska, Francuska i Nizozemska odustale od zlatne podloge; 1937. – u Meksiku nacionalizirana nafta; 1937. – u SAD-u formirana Komisija za dolinu Tennesseeja; 1941. – potpisana Atlantska povelja između SAD-a i Velike Britanije, kao njihov program zajedničkih političkih načela; 1943. – Konferencija u Casablanki (Churchill, Roosevelt, de Gaulle); 1943. – Teheranska konferencija, Roosevelt, Staljin i Churchill, dogovorena podjela Njemačke, određene istočna i zapadna granica Poljske, odlučeno da se pomaže Titove partizane u Jugoslaviji; 1944. – Konferencija u Dumbarton Oaksu, SAD, Velika Britanija, SSSR, Kina, odlučuju da se umjesto Lige naroda osnuje Organizacija Ujedinjenih naroda; 1945. – Konferencija u Jalti, Roosevelt, Staljin, Churchill, odlučeno je da se Njemačka podijeli na četiri okupacijske zone; 1945. – u Kairu osnovana Arapska liga; 1945. – Amerikanci bacaju atomsku bombu na Hirošimu i Nagasaki; 1945. – formiranje Organizacije Ujedinjenih Naroda; 1946. – sklapanje prvog digitalnog kompjutera; 1946. – nacionalizirana Engleska banka; 1947. – Trumanova doktrina, početak Hladnog rata; 1947. – objavljen Marshallov plan (plan pomoći SAD za obnovu Europe), od 1948. – 1952. 16 europskih zemalja primilo je 15 milijardi dolara u obliku kredita i pomoći; 1947. – nacionalizacija rudnika ugljena u Britaniji; 1947. – nacionalizirane australske banke; 1948. – Bruxelleski pakt, od 1955. Zapadnoeuropska unija; 1948. – osnovana Organizacija za Europsku ekonomsku suradnju (OEEC) 1948. – osnovana Organizacija američkih država (OAS); 1948. – proglašenje države Izrael; 1948. – nacionalizirane britanske željeznice; 1948. – američki Kongres izglasao zakon o Marshallovom planu;

• • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • •

1948. – Britanija nacionalizirala elektroprivredu; 1949. – osnovan NATO; 1949. – osnovano Europsko vijeće, sa sjedištem u Strasbourgu; 1949. – prvi paket turistički aranžmani, začetak rasta globalnog turističkog vala; 1949. – britanska funta devalvirala 30%; 1949. – roman “1984” Georgea Orwella; 1952. – osnovana Europska zajednica za ugljen i čelik, danas Europska unija; 1951. – nacionalizirana iranska naftna industrija; 1952. – predsjednik Truman potpisao Zakon o pomoći stranim zemljama; 1953. – sjednica Međunarodne konferencije slobodnih sindikata; 1953. – poljska vlada zatvorila kardinala Višinskog; 1953. – pobuna u Istočnom Berlinu; 1954. – ustanovljenje prve bescarinske, proizvodne zone za izvoz, u Irskoj; 1954. – promoviranje “kauboja” kao logotipa Marlbora, jedne od budućih globalnih ikona među logotipima; 1955. – Varšavski pakt; 1955. – otvoren prvi McDonalds restoran; 1955. – u Los Angelesu otvoren Disneyland; 1956. – egipatski predsjednik Naser objavljuje nacionalizaciju Sueskog kanala; 1956. – prva transocenaska telefonska kabelska veza; 1957. – Eisenhowerova doktrina (jamstvo SAD zemljama Bliskog istoka o zaštiti od komunizma); 1957. – potpisani tzv. Rimski ugovori o osnivanju Europske ekonomske zajednice (EEZ) i Europske zajednice za automsku energiju (Euratom); 1957. – osnovana Međunarodna organizacija za atomsku energiju; 1957. – Konferencija o azijsko – afričkoj solidarnosti u Kairu; 1957. – izrada prvih međukontinentalnih balističkih raketa; 1957. – izdavanje prvog međunarodnog eurovalutnog zajma (od strane Sovjetske banke, u američkim dolarima, na Londonskom tržištu); 1957. – SAD obnovile pomoć Izraelu; 1957. – SSSR lansirao prvi svemirski satelit; 1957. – Sovjeti poslali psa u u orbitu oko Zemlje; 1957. – roman “Doktor Živago”, Borisa Pasternaka; 1957. – pobuna na Kubi; 1958. – potpisan ekonomski savez Beneluks; 1958. – potpisan englesko – francuski sporazum o trgovini; 1958. – Kina i Mađarska potpisale ekonomski ugovor; 1958. – Indonezija nacionalizirala nizozemska poduzeća; 1959. – Hruščov u posjetu SAD-u, susret s Eisenhowerom;

• 1959. – prvo zasjedanje Europskog suda za ljudska prava; • 1960. – Ugovor o osnivanju Europskog udruženja za slobodnu trgovinu (EFTA); • 1960. – Marshall McLuhan upotrebljava frazu “globalno selo”; • 1961. – Ugovor o osnivanju Latinskoameričke zone slobodne trgovine (LAFTA); • 1961. – počinje podizanje Berlinskog zida; • 1961. – Britanija zatražila primanje u EEZ; • 1962. – lansiranje prvog komunikacijskog satelita; • 1962. – početak II. vatikanskog koncila u Rimu, traje do 08.12.1965.; • 1962. – EEZ se složila oko zajedničke poljoprivredne politike; • 1963. – Afrička konferencija na vrhu u Adis Abebi, Povelja Organizacije afričkog jednistva; • 1963. – uspostava izravne telefonske linije između Moskve i Washingtona, tzv. vruća linija; • 1963. – predstavljanje izravnog prekograničnog telefonskog pozivanja brojeva; • 1963. – izdavanje prve euroobveznice; • 1965. – roman “Američki san”, Normana Mailera; • 1966. – prve fotografije planeta Zemlje iz Svemira; • 1967. – Ugovor o miroljubivom korištenju i istraživanju svemira (SAD, SSSR, Velika Britanija); • 1967. – ukidanje carinskih barijera između SAD i zemalja članica OECD-a; • 1967. – u Britaniji zabranjene gusarske radio stanice; • 1968. – Dubček ukinuo cenzuru tiska u Čehoslovačkoj; • 1968. – Papa prvi put posjetio Južnu Ameriku; • 1968. – Nixon imenovao Kissingera savjetnikom za sigurnost; • 1969. – konstrukcija prvog putničkog zrakoplova širokog trupa, Boeing 747; • 1969. – kreacija prvog umreženog kompjutera, ARPANET, američke vojske; • 1970. – u Velikoj Britaniji objavljen Zakon o odnosima u industriji; • 1971. – uvođenje dekadske funkte u Velikoj Britaniji; • 1971. – ustanovljenje prve elektronske burze, u SAD, NASDAQ sistem; • 1972. – prva globalna ekološka konferencija (Konferencija UN-a o ljudskom okolišu); • 1974. – Vlada SAD-a ukida nadzor međunarodne razmjene na transakcijama po tekućim računima; • 1975. – u Dakaru počela Konferencija o sirovinama; • 1975. – Margaret Thatcher, čelnica konzervativaca; • 1975. – Grčka zatražila primanje u članstvo EEZ-a;

• 1976. – Rimski klub objavio studiju “Preoblikovanje međunarodnog poretka”, pozivajući na ustrojavanje novog međunarodnog poretka, uključujući ekonomsku preraspodjelu bogatstva; • 1976. – lansiranje prvog satelita za izravno emitiranje i pijenos; • 1976. – Concorde na svojim prvim komercijalnim transatlantskim letovima; • 1977. – objavljena knjiga “Imperijalni trust mozgova”, autora Laurencea Shoupa i Williama Mintera, zauzimajući kritički stav prema vijeću za vanjske poslove, s poglavljima: Oblikovanje Novog svjetskog poretka, Prema 1980-tim, Planovi za Novi svjetski poredak; • 1977. – prva komercijalna upotreba optičkih kabela, široko povećanje telekomunikacijskih kapaciteta; • 1977. – stvaranje SWIFT sistema za međubankarske transfere u svijetu; • 1977. – češki intelektualci izdali manifest o ljudskim pravima; • 1977. – američki Shuttle na prvom pokusnom letu; • 1978. – izabran Papa Ivan Pavao II., prvi netalijan na Svetoj Stolici nakon više od 400 godina; • 1979. – Margaret Thatcher izabrana za prvu britansku premijerku; • 1979. – Papa posjetio rodnu Poljsku; • 1979. – prvi izravni izbori za Europski parlament; • 1980. – poljski štrajkači zauzeli brodogradilište u Gdanjsku, rođenje Solidarnosti; • 1980. – Ronald Reagan pobijedio na predsjedničkim izborima u SAD; • 1982. – u Velikoj Britaniji tri milijuna ljudi bez posla; • 1982. – SAD zabranile uvoz nafte iz Libije; • 1982. – Reagan ukinuo zabranu isporuka za sovjetski naftovod; • 1982. – u SAD Barney Clark dobio prvo umjetno srce; • 1982. – film E.T. Stevena Spielberga; • 1982. – Papa Ivan Pavao II., prvi Papa na anglikanskoj misi u Velikoj Britaniji; • 1983. – OPEC prisiljen sniziti cijene nafte; • 1983. – Reagan predložio obrambeni sustav “Rat zvijezda”; • 1983. – Lech Walensa dobio Nobelovu nagradu za mir; • 1984. – francuski predsjednik Mitterand posjetio SAD; • 1985. – Gorbačov postao sovjetski premijer; • 1985. – Ženevski susret na vrhu, Reagan – Gorbačov, Reaganova izjava o “novom početku” odnosa između Istoka i Zapada; • 1985. – Britanija se pridružuje projektu “Rat zvijezda”; • 1986. – američki dolar na najnižoj poslijeratnoj točki prema japanskom jenu; • 1986. – nesreća u Černobilu; • 1987. – Reagan i Gorbačov potpisali Ugovor o kontroli naoružanja; • 1987. – dva susreta Gorbačova i Thacherice;

• 1987. – “crni ponedjeljak”, na njujorškoj burzi zabilježen dvaput veći pad vrijednosti u jednom danu od sloma 1929., ugrožena vladina privatizacija dionica tvrtke British Petroleum; • 1987. – pojava ozonske rupe iznad Antarktika, podizanje globalne ekološke svijesti; • 1987. – slom burze na Wall Streetu preko noći se proširuje na cijeli svijet; • 1988. – George Bush stariji pobijedio na predsjedničkim izborima u SAD; • 1989. – George Bush prisegnuo kao predsjednik; • 1989. – srušen Berlinski zid; • 1989. – susret Busha i Gorbačova na Malti; • 1989. – revolucija u Istočnoj Europi; • 1990. – susret Busha i Gorbačova u Washingtonu; • 1990. – Britanija se pridružila europskom valutnom mehanizmu; • 1990. – Gorbačov dobio Nobelovu nagradu za mir; • 1990. – probijen kanal ispod La Mancha; • 1990. – prvi slobodni izbori u Hrvatskoj, proglašen Ustav RH; • 1990. – Zaljevska kriza; • 1991. – počela operacija “Pustinjska oluja”; • 1991. – Hrvatski sabor donio odluku o razdruživanju od SFRJ; • 1991. – 94,17% birača u Hrvatskoj za neovisnu Hrvatsku na referendumu; • 1991. – Boris Jeljcin predsjednik Ruske Federacije; • 1991. – na snagu stupa odluka o nezavisnosti i samostalnosti Hrvatske; • 1991. – službeno prestaje postojati SSSR, stvorena Zajednica neovisnih država, ZND; • 1991. – Gorbačov dao ostavku na mjesto predsjednika bivšeg SSSR-a; • 1992. – priznanje Hrvatske; • 1992. – Hrvatska primljena u UN; • 1992. – dogovor o razdruženju Čehoslovačke 1.1.1993.; • 1992. – Sjevernoameričko zajedničko tržište (NAFTA), SAD, Kanada, Meksiko; • 1992. – Bill Clinton izabran za predsjednika SAD-a; • 1991. – predstavljanje World Wide Weba, WWW, prve globalne države; • 1993. – uspostava zajedničkog europskog tržišta; • 1993. – Hrvatska postala članicom MMF-a; • 1993. – Europska zajednica preimenovana u Europsku uniju; • 1993. – Opći sporazum o carinama i trgovini članica GATT-a; • 1993. – Sveta Stolica i Izrael potpisali protokol o uspostavi diplomatskih odnosa; • 1997. – dovršavanje umrežavanja telekomunikacija u svijetu putem optičkih kabela;

• 1999. – 2000. – porast utjecaja antiglobalizacijskog pokreta protiv globalnih institucija, globalni otpor, stvaranje globalnog društva; • 2001. – u terorističkom napadu srušeni tornjevi World Trade Center u New Yorku, tzv. Twinsi; • 2002. – knjiga “No logo”, kanadske autorice Naomi Klein, kritika globalnog korporativizma; • 2003. – rat protiv Iraka; • 2003. – 25. godišnjica pontifikata Ivana Pavla II.; • 2003. – Stoto putovanje Ivana Pavla II. (posjet Hrvatskoj); • 2003. – posjet Georga Busha mlađeg britanskoj kraljici Elizabeti i premijeru Blairu. • 2005. – George Bush mlađi drugi put izabran za američkog predsjednika u tijesnoj i neizvjesnoj predizbornoj utrci; • 2005. – Međunarodni kazneni sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji podignuo prve optužnice protiv hrvatskih novinara: Ivice Marijačića, Stjepana Šešelja i Domagoja Margetića, uz koje je optužen i general Markica Rebić, zbog objavljivanja identiteta zaštićenog svjedoka, Stjepana Mesića, to je prvi takav slučaj u dotadašnjoj povijesti međunarodnog prava; • 2005. – umro Papa Ivan Pavao II., prozvan Ivanom Pavlom Velikim, iste je godine pokrenut postupak njegove beatifikacije; • 2005. – kardinal Joseph Ratzinger, bliski suradnik Ivana Pavla Velikog izabran za Papu Benedikta XVI. PRIJEDLOG KLASIFIKACIJE VRIJEDNOSTI (VI.) HRVATSKIH NACIONALNIH

(Dokument donesen na Prvom kongresu o hrvatskim nacionalnim vrijednostima, održanom u lipnju 2003. u Zagrebu, na prijedlog prof.dr. Zvonimira Radića, jednod od organizatora Kongresa) Temeljni kriteriji za procjenu hrvatskih nacionalnih vrijednosti izvode se iz univerzalnih ljudskih vrijednosti (vrednota), te iz povijesno i geopolitički uvjetovanih odnosa hrvatske nacije prema sveukupnosti njezina okruženja. To su kriteriji koje primjenjuju hrvatski znanstvenici u svojim programima istraživanja, zaštite i uvećavanja tih vrijednosti. Važno je napomenuti da visoka nacionalna vrijednost nekoga blaga ne mora značiti i obilje toga blaga u Hrvatskoj. To se posebno tiče onoga blaga koje je sustavno rasipano nakon Drugoga svjetskog rata i čije je rasipanje nastavljeno i nakon Domovinskoga rata. Dobar je primjer hrvatsko tehnološko blago (poglavito nadareni i obrazovani ljudi), ali i brojna druga blaga čije su vrijednosti visoke.

Primijene li se spomenuti kriteriji, može se predložiti klasifikacija hrvatskih nacionalnih vrije-dnosti (u pogledu na hrvatski tehnološki i gospodarski razvoj) sa dvije početne klasifikacijske razine kako slijedi PRVA KLASIFIKACIJSKA RAZINA Na prvoj klasifikacijskoj razini mogu se razlučiti ove klasifikacijske skupine hrvatskih nacionalnih vrijednosti: • • • • • • • • • • • • • • • • demografske odgojno-obrazovne jezične vjerske umjetničke znanstvene (sa znanstvenim rezultatima koji su javno dobro) ekonomsko-socijalne zdravstveno-športske predjelno-kopnene predjelno-morske ekološke bio-tehnološke tehničko-tehnološke tehnologijske geopolitičke obrambene.

DRUGA KLASIFIKACIJSKA RAZINA DEMOGRAFSKE HRVATSKE NACIONALNE VRIJEDNOSTI: • Hrvat u svom zavičaju • Hrvat u iseljeništvu, koji se nastoji vratiti u svoj zavičaj, dovesti svoje potomstvo u svoj zavičaj, ili svojim radom i utjecajem pripomoći sveukupnom razvitku zavičaja svojih predaka • Hrvatska obitelj, poglavito brojna • Više tisućljeća identiteta hrvatskoga naroda uz bok glavnim europskim skupinama naroda • Potomci drugih naroda koji Hrvatsku osjećaju svojom domovinom • Nastanjeni hrvatski otoci • Nastanjeni hrvatski planinsko-brdski predjeli • Nastanjena hrvatska sela oko malih gradova i usporeni rast velikih gradova

ODGOJNO-OBRAZOVNE HRVATSKE NACIONALNE VRIJEDNOSTI: • Vjekovna tradicija visokoetičkoga obiteljskog odgoja u duhu zaštite i uvećavanja hrvatskih nacionalnih vrijednosti, uvažavanja nacionalnih vrijednosti drugih naroda i prihvaćanja univerzalnih vrijednosti kojima se prožimaju i obogaćuju hrvatske nacionalne vrijednosti • Vjekovna tradicija vjerskoga (poglavito kršćanskoga) odgoja u javnim školama i vjerskim ustanovama • Promicanje visokoetičnog školskog odgoja u osnovnoj i srednjoj školi, koji je bio zanemaren između Drugoga svjetskog rata i Domovinskoga rata, s programima obra-zovanja o društvenim, prirodnim i tehnološkim sustavima • Šest stotina godina visokoškolskoga obrazo-vanja u Hrvatskojva JEZIČNE HRVATSKE NACIONALNE VRIJEDNOSTI: • Povijesno narodno iskustvo razvoja hrvatskoga jezika u čakavskom, kajkavskom i štokavskom narječju, s tisućgodišnjim razvojem hrvatske pismene jezične kulture • Hrvatsko glagoljaštvo kao izraz samobitnosti hrvatskoga jezika • Hrvatski latinizam kao osnova razvoja hrvatskoga znanstvenotehnologijskoga nazi-vlja • Dubrovačka govorna i pismena jezična kultura • Mnogovjekovni razvoj hrvatskoga jeziko-slovlja • Vjekovno iskustvo zasnivanja hrvatskoga nazivlja u znanosti i tehnologiji na pismenoj jezičnoj kulturi VJERSKE HRVATSKE NACIONALNE VRIJEDNOSTI: • Tisućgodišnje kršćansko (poglavito katoličko) naslijeđe s potporom Vatikana uspostavljanju hrvatske države i hrvatskoj borbi za nezavisnost • Hrvatski sveci kroz povijest, poglavito u XX. stoljeću • Vjerske institucije koje djeluju u duhu ekumenizma i univerzalne tolerancije • Crkvene karitativne institucije • Crkveni nauk o dostojanstvu ljudske osobe, moralu, etici, radu i socijalnom ustroju ljudske zajednice • Bogoštovni hramovi i drugi sakralni objekti UMJETNIČKE HRVATSKE NACIONALNE VRIJEDNOSTI: • Hrvatska književnost kroz vjekove i danas (uključujući hrvatske latiniste)

• Hrvatsko likovno blago (slikarsko, kiparsko, i dr.) u muzejima, zbirkama i životnim prostorima - kroz vjekove i u nastajanju • Hrvatska glazba u djelima hrvatskih kompozitora i likovima hrvatskih izvoditelja - kroz vjekove i danas • Hrvatsko kazalište kroz vjekove i danas • Hrvatski film • Arhitektonska i urbanistička rješenja hrvatskih gradova i drugih naselja, poglavito uz more i na otocima • Arheološka baština (podzemna i podmorska) • Arhitektonska rješenja pojedinih vjerskih, stambenih, poslovnih i drugih zgrada u javnoj funkciji, te kopnenih prometnica (uključujući mostove, vijadukte, i dr.) ZNANSTVENE HRVATSKE NACIONALNE VRIJEDNOSTI (sa znanstvenim rezultatima koji su javno dobro): • Hrvatski nobelovci i brojni hrvatski znanstvenici svjetskoga glasa kroz povijest i danas, u Hrvatskoj i u inozemstvu • Hrvatske znanstvene institucije • Hrvatsko visokoškolstvo • Brojni objavljeni znanstveni radovi na znanstvenim skupovima u svijetu i u svjetskoj znanstvenoj publicistici. EKONOMSKO-SOCIJALNE HRVATSKE NACIONALNE VRIJEDNOSTI: • Hrvatski kapital angažiran u hrvatskom gospo-darstvu • Hrvatske banke i ostale hrvatske financijske institucije za čije financijske plasmane jamči hrvatska država • Tehnološki (katastarski) i vlasnički (zemlji-šnoknjižno) nesporno utvrđene zemljišne čestice koje time postaju živi kapital pogodan za unošenje u financijske tijekove • Ljudski spoznajno-stvaralački i fizički rad uložen u hrvatsko gospodarstvo • Urbanizirani životni i radni prostori • Pomorsko dobro • Mirovinski sustav • Sustav socijalne skrbi ZDRAVSTVENO-ŠPORTSKE HRVATSKE NACIONALNE VRIJEDNOSTI: • Zdravo morsko i kontinentalno podneblje za život ljudi • Zdravo morsko i kontinentalno podneblje za uzgoj bilja i životinja • Visokorazvijeni sustavi zdravstvene zaštite ljudi

• Visokorazvijeni sustavi zdravstvene zaštite bilja i životinja u uzgoju • Visoki medicinski potencijali • Pogodni uvjeti za zdravstveno i odgojno bavljenje športom, poglavito planinarstvom • Visoki ljudski potencijali za profesionalno bavljenje športom • Ostvareni svjetski rezultati u profesionalnom bavljenju športom, posebno tijekom i nakon Domovinskoga rata PREDJEDLNO-KOPNENE HRVATSKE NACIONALNE VRIJEDNOSTI: • • • • • • • • Prirodno obradivo plodno tlo Meliorirano obradivo plodno tlo Šume Rijeke, jezera, močvare, ribnjaci Brdski pašnjaci Nacionalni parkovi i ostali turistički privlačni kopneni predjeli Izvorna kopnena i morska flora i fauna Topla mineralna vrela

PREDSJEDLNO-MORSKE HRVATSKE NACIONALNE VRIJEDNOSTI: • Otoci s obradivim tlom i prostorom pogodnim za razvoj gospodarstva, ali i svake druge ljudske djelatnosti, poglavito u obrazovanju i tehnologiji • Uzobalje s obradivim tlom i prostorom pogodnim za razvoj gospodarstva, ali i svake druge ljudske djelatnosti, poglavito u obrazovanju i tehnologiji • Izvori i zalihe slatke vode • More bogato ribom i pogodno za uzgoj ribe i razvoj morske tehnologije • Opća turistička privlačnost morskih predjela, poglavito s gledišta nautičkoga turizma • Turistička privlačnost podmorja radi stjeno-vitih podvodnih formacija, flore i faune, a poglavito radi brojnih očuvanih i zaštićenih arheoloških nalaza EKOLOŠKE HRVATSKE NACIONALNE VRIJEDNOSTI: • Vjekovno narodno iskustvo života na moru, uz more i za more • Vjekovno narodno iskustvo djelotvorne brige o tlu, tekućim vodama, flori i fauni • Čisto more • Čisto tlo • Izvori visokovrijedne pitke vode • Djelomično uzčuvana izvorna morska i kopnena flora

• Djelomično uzčuvana izvorna morska i kopnena fauna • Biološka raznovrsnost BIO-TEHNOLOŠKE HRVATSKE NACIONALNE VRIJEDNOSTI: • Vjekovno iskustvo razvoja tehnologije obrade tla i uzgoja raslinja u ratarstvu, vrtlarstvu, voćarstvu i vinogradarstvu, koja podržava prirodne procese i zadovoljava ljudske potrebe • Vjekovno iskustvo razvoja tehnologije stočarstva i peradarstva, koja podržava prirodne procese i zadovoljava ljudske potrebe • Vjekovno iskustvo razvoja tehnologije ribarstva i novije iskustvo razvoja tehnologije uzgoja ribe, koje podržavaju prirodne procese i zadovoljavaju ljudske potrebe • Gospodarsko-infrastrukturni bio-tehnološki sustavi: skrbi o tlu, skrbi o moru, pripreme sjemena, pripreme sadnica, pripreme stočnoga i peradarskoga rasploda, pripreme riblje mlađi, pohrane poljoprivrednoga uroda, stočarskih proizvoda i ribarskoga ulova u spremišta (silose, hladnjače, i dr.), pripreme bio-tehnoloških proizvoda za modalni transport, zaštite usjeva i nasada od nevremena, ... • Gospodarsko-tržišni bio-tehnološki sustavi: malih i srednjih gospodarstava za proizvodnju žitarica i drugih poljoprivrednih kultura, malih i srednjih gospodarstava za ulov i konzerviranja ribe, malih i srednjih stočarskih i peradarskih farmi, malih gospodarstava za uzgoj ribe, gospodarstava za uzgoj šume, hortikulturnih gospodarstava • Biološki dobro obrazovan početni ljudski stvaralački potencijal • Visoki potencijali kopna i mora za proizvodnju prirodne ljudske hrane • Pogodni demografski, predjelni, ekonomsko-socijalni, gospodarskoinfrastrukturni (pogla-vito bio-tehnološki) i ostali uvjeti za kon-centraciju stvaralačko-obrazovnih potencijala na programima hrvatskoga biotehnološkog razvoja TEHNIČKO-TEHNOLOŠKE HRVATSKE NACIONALNE VRIJEDNOSTI: • Vjekovno narodno iskustvo u stjecanju, unaprijeđivanju i primjeni tradicijskih znanja o uspostavljanju i razvoju tehničko-tehnoloških sustava u tradicionalnim gospodarskim granama • Novije (prošlostoljetno) narodno iskustvo u prikupljanju znanja o uspostavljanju i razvoju tehničko-tehnoloških sustava u novim gospodarskim granama – stečeno radom na kupljenim tehničkim sustavima ili u tehnološkim sustavima u inozemstvu • Gospodarsko-infrastrukturni tehničko-tehno-oški sustavi: pošte, telekomunikacija (fiksnih i mobilnih), željezničkoga prometa, cestovnoga

prometa, pomorstva, zračnoga prometa, meteorologije, geodezije, katastra, zemljišne knjige, radio (satelitske i zemaljske) te kabelske distribucije vizualnih, muzičkih i govornih poruka i podataka, banaka podataka s mrežama za razmjenu i distribuciju podataka, informacijskih i referativnodokumentacijskih centara, publicistike, mjeriteljstva, tehničkoga održavanja i razvoja, tehnološkoga održavanja i razvoja, ekonomskoga održavanja i razvoja, dr. • Gospodarsko-tržišni tehničko-tehnološki susta-vi: pridobivanja i prikupljanja sirovina te njihove preradbe u poluproizvode (naftna, cementna, aluminijska industruja, i dr), brodogradnje, graditeljstva, drvne industrije, strojogradnje, elektroindustrije, elektronike, tekstilne industrije, farmaceutike, prehrambene industrije, turizma ... • Tehnički dobro obrazovan početni ljudski stvaralački potencijal • Pogodni demografski, predjelni, ekonomsko-socijalni, gospodarskoinfrastrukturni (pogla-vito tehničko-tehnološki) i ostali uvjeti za koncentraciju stvaralačko-obrazovnih potenci-jala na programima hrvatskoga tehničko-tehnološkog razvoja TEHNOLOGIJSKE HRVATSKE NACIONALNE VRIJEDNOSTI: • Stoljećima (a poglavito tijekom prošlog stoljeća) stjecano narodno iskustvo o presudnoom utjecaju hrvatskoga tehnološkog razvoja na uspješnu proizvodnju roba za domaće i svjetsko tržište i na uspješan plasman usluga na ta tržišta • Porast nacionalne svijesti o ograničenjima državnoga suvereniteta, državne samostalnosti i nezavisnoati, koji nastaju zbog zaostajanja Hrvatske u tehnološkom razvoju • Porast nacionalne svijesti o presudnom utjecaju hrvatskih nacionalinih vrijednosti (poglavito društvenih) i kriterija kojima se te vrijednosti procjenjuju na hrvatski tehnološki razvoj • Porast nacionalne svijesti o presudnom utjecaju tehnološke infrastrukrure na uspostavljanje i razvoj hrvatskih tehnoloških sustava • Dobro prirodoslovno i tehničko fakultetsko obrazovanje (koje je, ipak, nedostatno za uspješno uspostavljanje složenih tehnoloških sustava, te se zato ne mogu pokrenuti procesi hrvatskoga tehnološkog razvoja) • Porast svijesti o prijekoj potrebi sveučilišnoga tehnološkog obrazovanja, to jest, obrazovanja o uspješnom uspostavljanju i razvoju tehnoloških sustava sa svih relevantnih stajališta: od tehničko- ili bio- tehnološkoga, preko sociologijsko- ili ekonomijsko-tehnološkoga, do jezično- ili demografskotehnološkoga • Porast nacionalne svijesti o poglavito tehnološkoj, a tek potom financijskoj osnovi svakoga gospodarskog pothvata u Hrvatskoj

GEOPOLITIČKE HRVATSKE NACIONALNE VRIJEDNOSTI: • Narodno iskustvo borbe za suverenu, samo-stalnu i nezavisnu hrvatsku državu, stečeno u razdoblju njezina uspostavljanja i procvata od VIII. do XII. stoljeća te u XX. stoljeću • Narodno iskustvo borbe za izdvajanje hrvatske države iz različitih oblika državnih zajednica s Mađarskom, Austrijom i Srbijom, koje je stečeno tijekom posljednja četiri stoljeća, a poglavito u XX. stoljeću • Narodno iskustvo borbe protiv totalitarnih ideoloških sustava vlasti s ugrađenim globa-lističkim težnjama: fašizma, nacizma i komunizma • Geopolitička pozicija Hrvatske kao dijela Srednje Europe i Mediterana (Jadrana) • Geopolitička pozicija Hrvatske kao pomorske države kroz koju prolaze važni europski riječni, kopneni i zračni prometni koridori • Hrvatska geopolitička arhivska građa u hrvatskim, vatikanskim, mađarskim, austrij-skim, turskim, francuskim, njemačkim, talijanskim i srpskim pismohranama OBRAMBENE HRVATSKE NACIONALNE VRIJEDNOSTI: • Vjekovno – a poglavito prošlostoljetno – narodno iskustvo uspješnoga otpora svim pokušajima raznarođivanja i otimanja hrvatskoga zavičajnog prostora • Domovinski rat • Hrvatska vojska (aktivna i pričuvna) sa svojim temeljnim ljudskim potencijalima stvorenima u Domovinskom ratu • Hrvatska policija • Hrvatska carina • Hrvatski vojni tehničko-tehnološki sustav s gledišta vojne industrije i s gledišta sveukupnoga hrvatskoga tehnološkog razvoja.
ŽIVOTOPIS Domagoj Margetić rođen je 1974. u Zagrebu, gdje se školovao i danas živi i radi kao novinar. Posebno se bavi analizom ekonomsko – političkih procesa i pojavama gospodarskog kriminala u Hrvatskoj. Od 1997. do 2003. bavi se analizom pretvorbeno – privatizacijskih procesa u Hrvatskoj, te odnosima hrvatske Vlade i Međunarodnog monetarnog fonda. 2000. objavio je esej “Gospodarstvo nacije”. Jedan je od osnivača Udruženja novinara Republike Hrvatske (UNRH) čiji je i predsjednik od 2001. godine.

Posebno su zapažene njegove ekonomske analize i razotkrivanje gospodarskog kriminala i korupcije, o čemu je pisao u tjedniku Hrvatsko slovo, gdje je u prvoj polovici 2003. radio kao urednik za gospodarska pitanja. Autor je Izvješća o stanju novinarskih sloboda u Hrvatskoj (2002.), Izvješća o stanju lokalnih medija u Hrvatskoj (2002.), te jedan od autora dokumenta Hrvatske novinarske etike (2003.). Također je sudjelovao u izradi Deklaracije o položaju hrvatskih novinara (2003.). Autor je eseja “Gdje je hrvatsko novinarstvo u zaštiti nacionalnih vrijednosti” (2003.), s kojim je nastupio i sudjelovao na Prvom kongresu o hrvatskim nacionalnim vrijednostima održanom u Zagrebu. Član je Građanskog stručnog povjerenstva za nadzor vlasti. Suradnik je Ličke razvojne agencije na projektu “Ličke televizije”, te je član Povjerenstva za etiku i standarde novinarske struke Udruženja novinara Republike Hrvatske. Jedan je od autora dokumentarnog filma “Markov trg 2a” (2002.). Autor je eseja “Globalni projekt Hrvatska” (2002.). Savjetnik je za odnose s medijima u više udruga građana, te je autor priručnika “Odnosi s javnošću za nevladine udruge” (2002.). Od listopada 2003. do siječnja 2004. radio je kao zamjenik glavnog urednika tjednika za kulturu “Hrvatsko slovo”. Krajem 2002. godine Margetić je bio jedini hrvatski novinar koji je objavio podatke o pripadnicima terorističkih četničkih postrojba u Hrvatskoj, koje je Račanova Vlada zaposlila u sustavu hrvatske policije. Tek tri godine kasnije, 2005. Državno odvjetništvo započelo je kazneni progon protiv osumnjičenih za ratne zločine, sa popisa koje je objavio Margetić. Godine 2003. objavio je prvo izdanje knjige “Tko je opljačkao Hrvatsku? (Kronika partijske tranzicije 1980. – 2003.)”. U siječnju 2004. imenovan je za glavnog urednika tjednika za kulturu “Hrvatsko slovo”. U prvoj polovici 2004. objavio je seriju analiza stanja u hrvatskim medijima i novinarstvu, u uvodnicima Hrvatskog slova. Godine 2004. postavljen je za predsjednika Programskog vijeća satelitskog televizijskog programa HICTV namijenjenog hrvatskom iseljeništvu u Sjevernoj Americi, kojeg proizvodi Udruženje novinara Republike Hrvatske – UNRH. Autor je izvješća “Medijske i novinarske slobode uvjetovane vlasništvom i upravljačkom strukturom medija”. Početkom svibnja 2004. na temelju njegovih napisa pokrenuta je istraga o obavještajnom podzemlju protiv bivšeg premijera Ivice Račana i bivšeg ravnatelja policije Ranka Ostojića. Kasnije je političkom nagodbom ta istraga obustavljena. U kolovozu 2004. godine smijenjen je sa mjesta glavnog urednika “Hrvatskoga slova”, zbog kritičkih tekstova protiv Stjepana Mesića i odbijanja naloga za promjenu uređivačke politike svog Uredništva. Početkom rujna 2004. postao je glavni urednik političkog tjednika “Novo hrvatsko slovo”. U prosincu 2004. Međunarodni sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji iz Haaga izdao je nalog Domagoju Margetiću o prestanku objavljivanja svjedočenja tajnih, zaštićenih svjedoka u procesima pred sudom, misleći na svjedočenje Stjepana Mesića u procesu protiv Tihomira Blaškića. Margetić je u pisanom odgovoru odbio nalog Haaškoga suda riječima: “Ne priznajem ni Vaš sud niti vaše

quasi sudske naloge!” Nakon toga, protivno nalogu Haaga Margetić je u cijelosti u dva specijalna izdanja objavio niz tajnih haaških dokumenata i cjelokupna svjedočenja Stjepana Mesića pred Haaškim sudom, u kojima je optuživao Hrvatsku za agresiju i ratne zločine. Početkom siječnja 2005. izabran je za predsjednika Udruge pomagača obrani generala Ante Gotovine. “Novo hrvatsko slovo” posrednim je metodama zabranjeno, odnosno onemogućeno mu je redovito izlaženje, već krajem siječnja 2005. Održao je pedesetak predavanja i tribina u Hrvatskoj i inozemstvu o temama korupcije, političke tranzicije, pretvorbe i privatizacije, obavještajne mafije, te pitanja slobode medija. Autor je projekta “Hrvatskog novinarskog instituta-HNI”. Jedini je hrvatski novinar koji je u cijelosti objavio tajnu dokumentaciju o štetnim dogovorima Međunarodnog monetarnog fonda i hrvatske Vlade. Do sada je zbog svog novinarskog rada bio pet puta zatvaran, te priveden na više od 250 obavjesnih razgovora. Krajem prosinca 2004. otela ga je paraobavještajna skupina Ureda predsjednika Republike, ali je policija cijeli slučaj otmice zataškala i istraga je politički obustavljena. Početkom ožujka 2005. objavio je prvu nakladu knjige "Stipe Mesić-dosje izdaje, Neautorizirana biografija drugog hrvatskog predsjednika". Po nalogu Protuobavještajne agencije cjelokupna prva naklada knjige zaplijenjena je i uništena. Tijekom ožujka 2005. objavio je drugu nakladu iste knjige. Sredinom travnja 2005. sudjelovao je u radu neformalne skupine "Hrvatski kolegij-Collegium Croaticum", te u izradi osnovnih teza Hrvatskog kolegija. Potpisnik je Međunarodne deklaracije o civilnom društvu. Dana 29. travnja 2005. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju u Haagu potvrdio je i otpečatio tajnu optužnicu protiv hrvatskog novinara Domagoja Margetića za kazneno djelo nepoštivanja suda, zbog objave svjedočenja i identiteta zaštićenih svjedoka pred Haaškim sudom, misleći na svjedočenje Stjepana Mesića u Haagu. Domagoj Margetić odbio je primiti haašku optužnicu, te je odbio dragovoljno se odazvati i ispričati Haaškom sudu. Dana 14. lipnja 2005. Margetić se prvi put pojavio pred sudcem Alphonsom Orieuom na Haaškomu sudu. "Ne osjećam se krivim", izjasnio se po svim točkama optužnice, ali se nije ispričao Sudu. Dana 15. srpnja 2005. Haaško tužiteljstvo najavilo je proširenje optužnice protiv hrvatskog novinara i publiciste Domagoja Margetića. Osmoga kolovoza 2005. Margetiću je uručena izmijenjena optužnica Haaškoga tužiteljstva, koju je Carla del Ponte potpisala 6. srpnja 2005. Zbog medijske blokade i stavljanja na "crnu listu" hrvatskih novinara Margetić je 24.5.2005. osnovao vlastiti web portal - www.domagojmargetic.com . U svibnju 2005. na svojim web stranicama objavio je u digitalnom obliku knjigu "Hrvatska i Novi svjetski poredak", koja je dostupna na www.domagojmargetic.com .

Početkom ljeta 2005. godine Margetić je pripremio za objavu knjigu "Obavještajna mafija u Hrvatskoj", o ilegalnim obavještajnim strukturama koje su uspostavili politički centri moći, s posebnim analizama o tzv. Ostojićevoj i Bagićevoj skupini. U sklopu knjige nalaziti će se i dvd sa svjedočenjem odvjetnice koja je sudjelovala u prljavim poslovima kriminalnog miljea oko Stjepana Mesića. U tom video svjedočenju odvjetnica koja je radila za taj krim milje svjedoči o cijeloj teghnologiji ponašanja i kriminalu ljudi povezanih sa Stjepanom Mesićem. U srpnju 2005. američki kongresnik Thaddeus G. McCotter pokrenuo je inicijativu obustave financiranja Međunarodnog kaznenog suda u Haagu, dok se ne povuku optužnice protiv hrvatskih novinara među kojima je i Domagoj Margetić. Vanjskopolitički odbor Američkog Kongresa uputio je taj amandman Državnom tajništvu SAD-a. Na taj je način, posredno, Američki kongres zatražio odbacivanje optužnica protiv hrvatskih novinara pred Haaškim tribunalom. Iz političkih razloga američki State Department zaustavio je glasovanje o tom amandmanu, ali je za rujan 2005. najavljeno saslušanje pred Kongresnim odborom o medijsom slobodama u Hrvatskoj. Sredinom srpnja 2005. potporu haaškom optuženiku i novinaru Domagoju Margetiću pred Haaškim sudom dala je i međunarodna organizacija "Reporteri bez granica", čiji je glavni tajnik Robert Menard uputio pismo Haaškom sudu, izrazivši zabrinutost procesom protiv hrvatskih novinara. Jedini je novinar u Europi kojemu je zbog njegova kritičkog pisanja još 2002. godine oduzeta putovnica, koja mu je vraćena tek 13.6.2005., kako bi mogao otputovati u Nizozemsku, na suđenje pred Haaškom tribunalom. Nedavno je i Ministarstvo pravosuđa potvrdilo kako je Margetiću putovnica bila oduzeta zbog teksta, odnosno zbog objave tajne dokumentacije-ugovora Međunarodnog monetarnog fonda i hrvatske Vlade 2002. Dana 13. kolovoza 2005. Margetić je primljen u članstvo međunarodne organizacije "Committee of Concerned Journalists", u sklopu "Project for Excellence in Journalism", sa sjedištem u Washingtonu, SAD. Član je Udruge Domovinski rat On Line, na www.domovinskirat.com. Krajem kolovoza 2005. udruga hrvatskih branitelja "Zdrug hrvatske obrane Nikola Šubić Zrinski" proglasila je Margetića počasnim članom. Uz Margetića počasni članovi Udruge su: general-pukovnik Ante Gotovina, prof. dr. Trpimir Macan, Marko Perković-Thompson i general zbora Ante Roso. Margetić je, tom prigodom, primio svečanu značku Zdruga hrvatske obrane. Član je Udruge građana za promicanje demokracije i slobode elektroničkih medija Nemacenzure, te piše na portalu www.nemacenzure.com.

Osnivač je, urednik i vlasnik news-discussion grupe CRO NEWS (30. kolovoza 2005.) na http://groups.google.com/group/CRO-NEWS. Upisan je u Direktorij istraživačkih novinara jugoistočne Europe. Dana 22. rujna 2005. Margetić je podnio Ustavnom sudu Republike Hrvatske ustavnu tužbu protiv haaške optužnice koju je protiv njega podignula Carla del Ponte. U javnom pismu državnim dužnosnicima zatražio je od premijera i sudbenih vlasti da se poštuju hrvatski zakoni i Ustav kod haaškog procesa protiv hrvatskih novinara. Početkom listopada 2005. Margetić je primio objedinjenu optužnicu Carle del Ponte protiv četvorice hrvatskih novinara: Jovića, Šešelja, Križića i Margetića, kojom ih se tereti za zločinačko udruživanje, "zajedničku zamisao i strategiju" u razotkrivanju zaštićenih haaških svjedoka. to je prvi put da je Međunarodni kazneni sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji optužio cijelu skupinu novinara, i još k tome za udruženi novinarski zločinački poduhvat. Nakon što mu je političkim pritiscima Sanaderove Vlade onemogućeno pisanje u hrvatskim medijima, Domagoj Margetić postaje redoviti, ekskluzivni kolumnist neovisnog hrvatskog web portala nemacenzure.com (www.nemacenzure.com). Krajem studenog 2005. Margetić je objavio svoju treću knjigu "Hrvatska i Novi svjetski poredak (Kako obraniti nacionalnu državu?)". To je prva hrvatska digitalna knjiga, objavljena u CD formatu. Sredinom 2005. Margetićeve knjige "Tko je opljačkao Hrvatsku (Kronika partijske tranzicije 1980. - 2003.)" i "Stipe Mesić dosje izdaje (Neautorizirana biografija drugog hrvatskog predsjednika)" uvrštene su u službeni popis literature Sveučilišta Berkely, Istočno-europskog odjela, pod naslovim iz Istične Europe i o Istočnoj Europi (http://www.lib.berkeley.edu/doemoff/slavic/pdfs/eesep05.pdf).