HENRY RIDER HAGGARD

RUDNICI KRALJA
SALAMUNA

IZDAVAKO KNJIARSKO PREDUZEE

mladost
ZAGREB 1968

Prvo poglavlje

SUSRET SA SER HENRY CURTISOM

Neobino je to to se u svojim godinama posljednjeg sam roendana
navrio pedeset i petu laam pera da piem pripovijest. Radoznao sam
kakva li e biti ta pripovijest kad je svrim, ako je uope svrim. Kojeta
sam radio u svom ivotu koji mi se ini odvie dugim, moda zbog toga to
sam vrlo rano poeo da se sam skrbim za se. U godinama kad drugi djeaci
polaze jo kolu ja sam kao trgovac u staroj koloniji zasluivao kruh. Od
onda sam neprekidno trgovao, bavio se lovom, borio se ili traio rude. A
ipak je tek osam mjeseci tome, otkako sam stekao neto novaca. Istina,
povelika je to svota ni sam jo ne znam kolika je ali ne vjerujem da
bih za nju htio jo jednom proivjeti ono to sam proivio posljednjih
petnaest ili esnaest mjeseci. Ne, ne bih, sve kad bih i znao da u se na
kraju vratiti iv i zdrav, zajedno s novcem. Ali, eto, ja sam bojaljive
prirode, ne volim nasilja, a pustolovine mi ve dojadie. I sam sam
radoznao to sam se odvaio da piem ovu knjigu; time se inae ne bavim.
Nisam knjievnik, iako rado itam Ingoldsbyjeve legende. Dopustite mi,
dakle, da pokuam iznijeti svoje razloge, bar da vidim da li ih uope imam.
Prvi razlog: Piem, jer su me ser Henry Curtis (Kertis) i kapetan John
Good (Don Gud) zamolili da to uinim.
Drugi razlog: Jer leim ovdje u Durbanu, a lijeva me noga estoko boli.
Od toga patim sve od onda, otkad me je zahvatio onaj prokleti lav.
Sad mi je bolest krenula na gore pa hramljem vie nego ikada. Mora da
u lavljim zubima ima nekakav otrov, jer kako bi inae moglo biti da se
zacijeljene rane uvijek iznova otvaraju i to, pazite, u isto doba godine kad
sam ih zadobio? Teko je to ovjeku koji je, kao ja, ubio za svojega ivota
ezdeset i pet lavova, a ezdeset i esti mu zgnjei nogu kao svenji
duhana. To je neto to izlazi izvan uobiajenog poretka stvari, a ja sam,
ne uzimajui u obzir sve ostale okolnosti, uredan ovjek, i ne volim takve
nepravilnosti. To sam spomenuo tek onako uzgred.
Trei razlog: Jer elim da moj sin Harry koji tamo prijeko u Londonu ui
u nekoj bolnici za lijenika dobije neto to e ga otprilike za tjedan dana
zabaviti i sauvati ga od obijesti. Rad u bolnici mora da je kadto zamoran i
dosadan jer ovjek mora da se zasiti i paranja leina, a kako ova pripovijest

nee biti dosadna, ma kakva inae bila, moda e ga malo osvjeiti za dan
ili dva, dok je bude itao.
etvrti i posljednji razlog: jer kanim ispripovjediti najneobiniju
pripovijest to je znam. Moda e se uiniti udnim to ja to kaem,
pogotovu obzirom na to da u mojoj pripovijesti nema ni jedne ene osim
Fulate. Ne, ekaj! Tu je i Gagul, ukoliko je ona uope ena a ne neman. Ali
njoj je bilo najmanje stotinu godina, pa stoga nije bila za udaju, i ne mogu
je brojiti meu ene. Na svaki nain mogu sigurno rei da u cijeloj
pripovijesti nema nijedne suknje.
No bolje bi bilo da se latim posla. Teka je to zadaa i ja osjeam da su
mi kola zaglibila do osovine. Ali sutjes, sutjes, kako vele Buri (siguran
sam da ne znam kako to izgovaraju) polako, polako! Na kraju e snana
sprega uvijek izvui kola, a sa slabim volovima nee nikamo stii.
A sad ponimo.
Ja, Allan Quatermain (Alan Kvotermen), dentlmen iz Durbana u Natalu,
zaklinjem se i kaem tako sam poeo svoj iskaz pred vlastima o smrti
jadnog Kive i Ventfegela. Ali nekako mi se ne ini da bi to bio dobar
poetak za knjigu. A osim toga, jesam li ja uope dentlmen? to je
zapravo dentlemen? Ja to ne znam pravo, a imao sam posla gotovo samo
s niggerima ne, izbrisat u rije nigger jer je ne volim. Poznavao sam
domoroce koji su dentlmeni, a to e potvrditi i ti, sine, prije nego to
proita ovu pripovijest. Poznavao sam, meutim, i kojekakve bijelce, pune
novaca, koji su tek nedavno doli ovamo a nisu bili dentlmeni.
Ja sam svakako dentlmen po roenju, premda cijeloga svog ivota
nisam bio nita vie nego pokretni trgovac i lovac. Ne znam, jesam li do
danas ostao dentlmen to mora sam prosuditi. Nebesa znaju da sam
pokuao da budem. U svoje sam vrijeme poubijao mnotvo ljudi, ali nikada
nisam ubijao od obijesti i nisam prljao ruke nedunom krvlju. Ubijao sam
jedino u samoobrani. Priroda nam je dala ivot pa vjerujem da je smatrala
da treba da ga branimo. Bar ja sam se uvijek toga drao pa se nadam da
me to nee teretiti kad odbije moj sat. Da, ovaj je svijet okrutan i
pokvaren, a ja sam, ovako bojaljiv ovjek, bio umijean u preveliki broj
pokolja. Ne mogu rei jesu li oni uvijek bili opravdani, ali na svaki nain
nisam nikada krao i svega sam jedanput prevario nekoga Kafra za stado
stoke. Ali taj se ovjek podlo i prljavo ponio prema meni, a osim toga me je
zbog toga neistog posla uvijek pekla savjest.
Dakle, prolo je nekih osamnaest mjeseci kako sam upoznao ser
Henryja Curtisa. To je bilo ovako: Bio sam u lovu na slonove s onu stranu

Bamangwata, ali pratila me je zla kob. Na tom mi je putu polo sve

naopako, a povrh svega jo sam i obolio od groznice. im sam se malo
oporavio, spustih se dolje do Dijamantnih poljana, prodadoh ono malo
slonove kosti, a isto tako i svoja kola i volove, raspustih svoje lovce i
potanskom se koijom odvezoh u Capetown. Proveo sam tjedan dana
ondje i ustanovio da mi u svratitu previe raunaju. Kako sam ve
pogledao sve to se moglo pogledati, pa i botaniki vrt koji e, drim, biti
od velike koristi za cijelu zemlju, te novu zgradu parlamenta koja po mom
uvjerenju nee koristiti nikome, odluih da se vratim u Natal. Kanio sam
otputovati brodom Dunkeld, usidrenom u doku gdje je ekao na brod
Edinbourgh Castle koji je dolazio iz Engleske. Kupih voznu kartu i pooh
na brod, a istog se popodneva prekrcae putnici s Edinbourgh Castla za
Natal i mi digosmo sidro i otisnusmo se na more.
Meu putnicima koji su doli na brod, dva su ovjeka pobudila moju
radoznalost. Jedan od njih, ovjek od tridesetak godina, imao je najira
prsa i najdulje ruke to sam ih ikada vidio. Kosa mu je bila plava, brada
jaka i isto tako plava, crte lica otro rezane, a krupne sive oi bile su mu
duboko usaene u one upljine. Nikad nisam vidio ljepeg ovjeka od
njega. Nekako me je podsjeao na stare Dance. To ne znai da ja mnogo
znam o starim Dancima, iako se sjeam nekog suvremenog Danca koji me
je prevario za deset funti. Ali sjeam se da sam jednom vidio sliku nekih
njihovih ratnika pa drim da su oni neka vrst bijelih Zulua. Pili su iz velikih
rogova, a duga im je kosa padala na lea. Promatrajui toga ovjeka koji je
stajao uza stepenice koje su vodile do kabina, pomislih: kad bi imao malo
duu kosu i kad bi na ta silna ramena navukao elinu koulju, a u ruke
uzeo bojnu sjekiru i pehar od roga mogao bi posluiti kao model za tu
sliku. Da uzgred spomenem, udno je to, i jasno pokazuje kako krv izbija
na vidjelo: kasnije saznah da je ser Henry Curtis, kako se taj orija zvao, po
podrijetlu Danac. Osim toga me je ivo podsjeao jo na nekoga, ali se u to
vrijeme nisam mogao dosjetiti na koga.
Onaj drugi ovjek koji je stajao uz ser Henryja i razgovarao s njime, bio
je nizak, punaan i crnomanjast, posve drugoga kova. Odmah naslutih da
je pomorski oficir. Ne znam zato, ali vrlo je teko prevariti se u mornaru. U
toku svoga ivota odlazio sam s nekolicinom njih u lov i oni su se uvijek
pokazali kao najbolji, najhrabriji i najkrasniji momci koje sam ikad upoznao,
premda u razgovoru nisu ba birali rijei.
Stranicu ili dvije prije upitao sam to je dentlmen? Sad u odgovoriti na
to: to je mornariki oficir, openito uzevi, iako razumljivo i meu njima

ima po koja crna ovca. Mislim da to dolazi od irokog oceana i daha

vjetrova koja im iste srca, otpuhuju im svu gorinu iz due i ine ih
onakvim, kakvi ljudi treba da budu.
No, da se vratim na stvar: opet sam bio u pravu. Ustanovio sam da je
taj ovjek zaista bio pomorski oficir, porunik, da mu je bila trideset i jedna
godina i da je nakon sedamnaest godina bio otputen iz slube njezina
velianstva uz prazan naslov kapetana, jer dalje nije mogao da napreduje.
Eto, to mogu da oekuju ljudi koji slue kraljicu1: da budu izbaeni u
hladan svijet i da moraju traiti nov kruh upravo u ono vrijeme kad su
poeli da temeljito poznaju svoj posao i stigli u napon ivota. No,
pretpostavljam da oni mnogo ne mare za to, ali ja, to se mene tie, volim
da svoj kruh zaraujem kao lovac. Moda imam manje novaca, ali zato
manje moram i podnositi.
Kako sam ustanovio po popisu putnika, taj se ovjek zvao Good
kapetan John Good. Bio je pleat, srednje visine, taman, odebeo i
zanimljive vanjtine. Bio je vrlo dotjeran i uvijek glatko izbrijan, a na
desnom je oku stalno nosio stakalce. inilo se da mu je ono priraslo uz
obraz jer nije imalo vrpce, a on ga nikad nije skidao osim da ga obrie.
Isprva sam mislio da i spava s njime, ali kasnije ustanovih da sam
pogrijeio. Kad bi odlazio u postelju, stavljao bi ga u dep hlaa, zajedno s
lanim zubima, nanizanim u dva divna reda koji su me esto naveli na to da
ih poelim, jer moji zubi nisu bili ba najbolji. Ali ja se istravam.
Tek to smo zaplovili na puinu spusti se no, donijevi vrlo runo
vrijeme. S kopna zapue otar vjetar, a neka vrst guste kotske magle
uskoro nas sve otjera s palube. Na Dunkeld bio je brod s plitkim dnom,
pa je onako lagan poskakivao na valovima i silno se ljuljao. Neprekidno se
inilo da e se izvrnuti, ali se ne izvrnu. Bilo je nemogue etati po palubi
pa tako stadoh u blizini stroja, gdje je biio toplo, zabavljajui se
promatranjem klatna koje je bilo privreno nasuprot meni i polako se
ljuljalo naprijed i natrag, ve prema tome kako se ljuljao brod, pri svakom
nagibu pokazujui kut, u kojem bi se brod nakrivio.
Ovo klatno nije u redu; nije pravilno optereeno, najedanput nekako
zlovoljno ree neki glas kraj moga ramena. Okrenuvi se ugledah onog
pomorskog oficira kojega sam primijetio kad su se putnici uspeli na brod.
Zaista? Zbog ega mislite da je tako? upitah ga.

Pisac misli englesku kraljicu Viktoriju, koja je vladala u drugoj polovici devetnaestog stoljea (op. prev.).

Zbog ega mislim? Uope ne mislim. Pogledajte samo nastavi on

kad se laa iza nagiba ponovo uspravila da se laa zaista nagnula u
onom kutu, u kojem to pokazuje ovo klatno, nikad se vie ne bi uspravila.
To je sve. Ali to je posve slino tim ljudima iz trgovake mornarice; uvijek
su tako prokleto nemarni.
Upravo u tom asu zazvoni zvono, zovui nas na veeru. To mi nije bilo
nimalo krivo jer je zaista strano kad ovjek mora sluati oficira kraljevske
mornarice kad se lati te teme. Poznajem samo jednu stvar koja je jo gora,
a ta je, kad ovjek mora sluati kapetana trgovake mornarice gdje
iskazuje svoje iskreno miljenje o oficirima kraljevske mornarice.
Kapetan Good i ja poosmo zajedno dolje na veeru i naosmo ser
Henryja Curtisa gdje ve sjedi za stolom. On i kapetan Good sjedili su
jedan do drugoga, a ja im sjedoh suelice. Kapetan i ja uskoro povedosmo
razgovor o lovu i kojeem drugom. Stavljao mi je brojna pitanja, a ja mu
odgovarah to god sam bolje mogao. Uskoro razgovor prijee na slonove.
Ah, gospodine, povie neki putnik koji je sjedio uza me, ba ste se
namjerili na pravog ovjeka. Lovac Quatermain vam o slonovima moe rei
vie od ikog drugog.
Ser Henry, koji je sjedio posve mirno i utke sluao nas razgovor,
vidljivo se tre.
Oprostite, gospodine, ree, nagnuvi se preko stola. Govorio je tihim,
dubokim glasom koji je, kako mi se inilo, posve odgovarao tim silnim
pluima. Oprostite, gospodine, ne zovete li se vi Allan Quatermain?
Rekoh da je tako.
Orija ne ree vie nita, ali kasnije uh kako je tiho promrmljao
srea.
Veera se uskoro zavri. Kad smo izlazili iz blagovaonice, prie mi ser
Henry i upita me, ne bih li htio da doem u njegovu kajitu da ondje
popuim lulu. Prihvatih, a on poe dalje prema palubnoj kabini. Bila je to
veoma lijepa prostorija. Zapravo su bile dvije kabine, ali kad je ser Carnet
ili neki drugi od onih velikih zvijeri putovao niz obalu na Dunkeldu,
uklonili su pregradu i nisu je vie postavili. U kabini se nalazio divan, a pred
njim malen stol. Ser Henry poalje posluitelja po bocu viskija, a nas trojica
sjedosmo i pripalismo lule.
Gospodine Quatermainu, ree ser Henry Curtis poto je posluitelj
donio viski i zapalio svjetiljku, vi ste, drim, pretprole godine u ovo
vrijeme bili u predjelu nazvanom Bamangwato, u sjevernom Transvaalu.

Bio sam, odgovorih, prilino zauen to taj gospodin tako dobro zna
kuda se ja kreem, to, uostalom, bar koliko je meni poznato, nije neka
osobito vana stvar.
Ondje ste se bavili trgovinom, zar ne? umijea se kapetan Good na
svoj ivahan nain.
Da. Odvezao sam onamo puna kola robe i izvan naselja postavio logor
pa ostao ondje dok nisam sve rasprodao.
Ser Henry mi je sjedio suelice u stolici od trske s Madeire, a ruke je
naslonio na stol. Sad odjednom podie pogled i otro upre svoje krupne
sive oi u moje lice. Uini mi se da u njima razabirem neku udnu strepnju.
Niste li moda ondje sreli nekog ovjeka imenom Neville (Nevil)?
Da, jesam. Ispregao je svoje volove kraj mene da se odmori dva
tjedna prije nego to se uputi u unutranjost. Prije nekoliko mjeseci primio
sam pismo nekog odvjetnika kojim me pita znam li to se dogodilo s njim.
Ja sam mu odgovorio sve to sam u ono vrijeme znao.
Da, potvrdi ser Henry, poslae mi vae pismo. U njemu ste naveli da
je gospodin imenom Neville poetkom svibnja otputovao iz Bamangwata u
kolima s jednim vozarom, jednim goniem volova i jednim kaferskim
lovcem koji se zvao Jim (Dim). Spomenuli ste da je Neville rekao da se
kani odvesti do Inyatija, posljednje trgovake stanice u zemlji Matabele,
bude li to mogue, a onda e prodati kola i pjeice nastaviti put. Rekli ste
takoer i to da je Neville prodao kola jer ste ih est mjeseci kasnije vidjeli u
posjedu nekog portugalskog trgovca koji vam je ispripovjedio da ih je u
Inyatiju kupio od nekog bijelca ije je ime zaboravio, a taj bijelac da je s
jednim uroenikim slugom otiao u unutranjost u lov, bar kako je on to
vjerovao.
Tako je.
Nasta stanka.
Gospodine Quatermainu, najednom e ser Henry, pretpostavljam da
ne znate ili ne moete pogoditi nita potanje o razlozima puta mojega o
putu gospodina Nevilla prema sjeveru, ili prema onom cilju, kamo je ve
poao?
Neto sam nauo, rekoh i zautjeh. To je bio predmet o kojemu ba
ne bih volio raspravljati.
Ser Henry i kapetan Good pogledae jedan drugoga i kapetan Good
kimnu glavom.
Gospodine Quatermainu, ree ser Henry, ispripovjedit u vam jednu
pripovijesl i zatraiti va savjet, a moda i vau pomo. Posrednik koji mi je

predao vae pismo rekao mi je da se u svakom pogledu mogu osloniti na

vas jer da ste vi u Natalu dobro poznat i da vas svi potuju, pogotovu zbog
vae pouzdanosti.
Naklonih se i ispih gutljaj viskija s vodom da sakrijem smetenost jer sam
skroman ovjek a ser Henry nastavi:
Gospodin Neville je moj brat.
Oh, rekoh i trgoh se jer mi je sad bilo jasno na koga me je podsjetio
ser Henry kad sam ga ugledao. Njegov je brat bio mnogo nii i imao je
tamnu bradu, ali kad sam razmislio o njemu, sjetih se da je imao jednako
sive oi i isti otar pogled. I crte lica bile su im sline.
On je bio moj jedini brat, moj mlai brat, nastavi ser Henry. Sve do
posljednjih pet godina nismo, drim, proveli ni mjesec dana jedan bez
drugoga. Ali upravo prije pet godina zadesi nas nesrea, kakva se u svakoj
obitelji zna dogoditi: estoko se posvadismo, a ja se u srdbi veoma
nepravedno ponijeh prema svom bratu.
Ovdje kapetan Good odluno kimnu glavom kao da potvruje svoje
misli. Upravo u tom asu brod se jako nagnu tako da se ogledalo,
privreno pred nama na desnoj strani, na asak nae gotovo iznad naih
glava. Kako sam sjedio s rukama u depovima i gledao uvis, vidjeh ga u
ogledalu kako odluno kima glavom.
Kako po svoj prilici znate, nastavi ser Henry, kad ovjek umre bez
oporuke, a ostavi samo zemlju, samo nekretnine, one sve pripadnu
najstarijem sinu. Sluaj je htio da je na otac umro bez oporuke, upravo u
ono vrijeme kad smo se posvadili. Odgaao je da je napravi sve dok nije
bilo prekasno. Posljedica je bila da je moj brat, koji se nije spremio ni za
jedno zvanje, ostao bez prebijene pare. Naravno, da bi moja dunost bila
da se pobrinem za nj, ali naa je zavada u ono vrijeme bila tako otra da
mu ja stidim se da to kaem (i on duboko uzdahnu) ne
ponudih nita. Ne zbog toga to mu ne bih nita priutio, ve zato to sam
ekao da on uini prvi korak. Ali on ga ne uini. ao mi je to vam time
dosaujem, gospodine Quatermainu, ali moram da vam razjasnim cijelu
stvar. Zar ne, Good?
Dakako, dakako, odvrati kapetan. Uvjeren sam da e gospodin
Quatermain zadrati cijelu stvar za sebe.
Naravno, rekoh, jer sam se i sam ponosio svojom povjerljivou.
Dakle, naslavi ser Henry, u ono je vrijeme imao moj brat na svom
raunu u banci nekoliko stotina funti. Ne rekavi mi ni rijei, on podie tu
neznatnu svotu, uze ime Neville i otputuje u Junu Afriku, zanesen ludom

nadom da e se ondje obogatiti. Sve sam to uo kasnije. Prooe neke tri

godine. O bratu ne uh ni rijei, premda sam mu nekoliko puta pisao.
Nema sumnje da nije primio moja pisma. Ali to je vrijeme vie odmicalo,
sve sam se vie zabrinjavao za nj. Ustanovio sam, gospodine Quatermainu,
da krv nije voda.
To je istina, rekoh mislei na svog sina Harryja.
Ustanovio sam i to, gospodine Quatermainu, da bih dao polovinu
svojeg imutka da saznam da li je moj brat George, jedini roak kojega
imam, iv i zdrav i hou li ga opet vidjeti.
Ali niste nita saznali, Curtis, odree kapetan Good, gledajui orijaa
u lice.
Da, gospodine Quatermainu, to je vrijeme vie odmicalo, stao sam
sve vie nastojati da doznam, je li moj brat iv ili mrtav, a ako je iv, da ga
dovedem natrag kui. Povedoh izvide, a vae je pismo bilo kazivalo da je
George do pred kratko vrijeme bio jo iv. Ali ipak mi nije reklo sve. I tako,
da ne duljim vie, odluih da sam krenem na put i da ga potraim. A
gospodin Good je bio tako ljubazan da poe sa mnom.
Da, potvrdi kapetan, nemam drugoga posla, kako vidite. Moji su me
lordovi iz admiraiiteta izbacili da gladujem uz pola plae. A sad biste nam,
gospodine, moda mogli ispripovjediti to znate ili ste uli o ovjeku koji se
nazivao Neville.

Drugo poglavlje

LEGENDA O RUDNICIMA KRALJA SALAMUNA

to ste, dakle, u Bamangwatu uli o putu moga brata? upita ser
Henry kad sam prestao puniti lulu prije nego to odgovorim kapetanu
Goodu.
uo sam ovo, odgovorih, i sve do danas nisam o tom nikome
spomenuo ni rijei. uo sam da se otputio prema rudnicima kralja
Salamuna.
Rudnicima kralja Salamuna! kliknue obojica u isti as. A gdje se
nalaze?
Ne znam, odgovorih. Znam samo gdje se govori da se nalaze.
Jednom sam vidio vrhunce planina koje ih omeuju, ali izmeu mene i njih
prostiralo se stotinu i trideset milja pustinje, a nije mi poznato da je ikoji
bijelac, osim jednoga, preao preko njih. No moda e biti najbolje da vam
ispripovjedim legendu o rudnicima kralja Salamuna onako kako je znam. A
vi morate zadati rije da bez mojega doputenja neete o tome rei ni
slovca. Pristajete li na to? Imam razloga da to zahtijevam.
Ser Henry kimnu glavom, a kapetan Good ree: Dakako, dakako.
Dobro, poeh, kao to moete zamisliti, lovci na slonove openito su
grubi ljudi koji se mnogo ne brinu za drugo osim za injenice to ih donosi
ivot, i za dranje Kafara. Ali tu i tamo srest ete ovjeka koji nastoji da
skupi uroenike predaje i pokuava saznali sitne ulomke povijesti te
mrane zemlje. Upravo takav je bio prvi ovjek koji mi je ispripovjedio
legendu o rudnicima kralja Salamuna. Zvao se Evans. Od onda je prolo
ve tridesetak godina. U ono sam vrijeme prvi put bio u lovu na slonove u
zemlji Mata-bele. Naredne ga je godine, siromaha, ubio neki ranjeni bivol,
pa sad lei pokopan u blizini vodopada rijeke Zambezi. Jedne sam noi,
sjeam se, pripovijedao Evansu o nekim divnim radovima to sam ih, lovei
kudu i eland antilope naao u predjelu koji se sad zove Lydenburgova
krajina, u Transvaalu. Vidim da su kasnije u potrazi za zlatom ponovo
pronaeni takvi radovi, ali ja sam ve davno prije znao za njih. Ondje se
nalazi iroka kolna cesta usjeena u stanac-kamen. Ona vodi do ulaza u
rudnik ili do neke galerije. Unutar samog ulaza u galeriju nalaze se hrpe
zlatonosna bjelutka, nagomilana ondje i pripravljena za mrvljenje. To

pokazuje da su radnici, ma kakvi oni bili, morali u urbi napustiti posao.

Dvadesetak koraka dalje galerija je pregraena zidom, divnim djelom
zidarskog umijea.
Gle! ree mi Evans, ali ja u vam ispripovjediti jo neobiniju stvar.
I on mi poe pripovijedati kako je daleko u unutranjosti naao ruevine
nekoga grada za koji je drao da je biblijski Ofir. I drugi su ueni ljudi
govorili isto, mnogo prije mojega siromanog Evansa. Sjeam se da sam
napeto sluao o svim tim udesima jer sam u ono vrijeme bio jo mlad. Ta
je pripovijest o staroj civilizaciji i o blagu to su ga ti stari Izraelci ili
Feniani izvlaili iz zemlje, mnogo prije nego to je ona pala u najmranije
barbarstvo podraivala moju matu. Evans me iznenada upita: Mladiu,
jeste li ikada uli za Sulimanove planine gore na sjeverozapadu pokrajine
Mashukulumwe? Odgovorih mu, da nikada nisam uo za njih. No.
Gledajte, ree mi on, ondje je Salamun doista imao svoje rudnike, to jest,
svoje rudnike dijamata.
Kako to znate? upitah ga.
Znam. Jer to je Suliman nego iskrivljeno Salamun? A osim toga neka
mi je stara isanusi (arobnica) gore u pokrajini Manica pripovijedala o
tome. Rekla mi je da je narod koji ivi s onu strane planina, ogranak
plemena Zulu, da govori narjejem njihova jezika, ali da su to jo ljepi i
pristaliji ljudi. Rekla mi je i to da meu njima ive mnogi veliki vrai koji su
svoju umjetnost nauili od bijelaca u vrijeme kad je jo cio svijet bio
mraan, i da oni uvaju tajnu o divnom rudniku blistava kamenja.
Ali ja sam se onda samo nasmijao toj pripovijesti, premda me je
zanimala jer u ono vrijeme nisu bili jo pronaeni rudnici dijamanata. Jadni
je Evans otiao i poginuo, a ja se punih dvadeset godina i ne sjetih toga
a to je vrlo mnogo vremena, gospodo, jer lovac na slonove rijetko proivi
dvadeset godina u svom zvanju doznao sam neke odreenije podatke o
Sulimanovim planinama i o zemlji koja se nalazi iza njih.
Boravio sam daleko gore iza pokrajine Manica, kraj naselja koje se zove
Sitandov kraal. Bilo je to bijedno naselje jer ovjek ondje nije mogao dobiti
nita za jelo, a u okolici gotovo nije bilo divljai. Dobio sam napadaj
groznice i bio sam u vrlo jadnom stanju, kad jednoga dana stie onamo i
neki Portugalac samo s jednim pratiocem, nekim mjeancem. Dobro
poznajem one Portugalce iz Delagoe. Openito uzevi, nema gorih avola i
objeenjaka od njih, i nema nikoga, tko bi toliko i svom snagom udarao po
ljudskom mesu kao to oni tuku svoje robove. Ali taj je ovjek bio posve
drukiji od onih bijednika koje sam obino susretao. Vie me je podsjeao

na one uglaene donove o kojima sam itao. Bio je visok i mrav, krupnih
crnih oiju i uvijena prosijeda brka. Malo smo razgovarali jer je on slabo
govorio engleski, a ja sam samo neto malo razumio portugalski. Rekao mi
je da se zove Jose (oze) Silvestra i da ima posjed u blizini zaljeva
Delagoa. A kad je slijedeeg dana doao sa svojim pratiocem, nekim
mjeancem, ree mi Do vienja i skinu eir na starinski nain. Do
vienja, gospodine, ree, sretnemo li se ikada, bit u najbogatiji ovjek na
svijetu, pa u se sjetiti i vas. Malo se nasmijali bio sam odvie slab, a da
bi se mogao glasno nasmijah i stadoh ga pratiti pogledom. Odlazio je
prema zapadu u veliku pustinju. Pitao sam sam sebe, nije li moda lud, i
to li misli da e ondje nai?
Proe tjedan dana, i ja se poeh oporavljati od groznice. Jedne sam
veeri sjedio na zemlji pred svojim malim atorom to sam ga ponio sa
sobom, gloui posljednji batak pileta kojeg sam kupio od nekog domoroca
za komad tkanine vrijedan dvadeset pilia. Piljio sam u vrue crveno sunce
koje je zapadalo u pustinju, kad najednom ugledah neki lik, naoko
Evropljanina, jer je nosio kaput. Ugledah ga na rukama i koljenima, a onda
se uspravi i stade posrtati nekoliko koraka, ali opet pade i nastavi puzati.
Vidio sam da je netko u nevolji i poslao sam mu u pomo jednoga od svojih
lovaca. On ga brzo dovede i, to mislite, tko je to bio?
Jose Silvestra, dakako, ree kapelan Good.
Da, Jose Silvestra, ili bolje rei njegov kostur s malo koe. Lice mu je
bilo svijetlouto od groznice, krupne su mu i tamne oi upale jer mu je sve
meso nestalo s lica. Nije ostalo nila do ute pergamentne koe, sijede
kose i golih kostiju koje su strile ispod koe.
Vode! Zaboga, vode! zastenje on. Opazih da su mu usne ispucane, a
jezik koji je isplazio, nateen i crn.
Dadoh mu vode s malo mlijeka, i on je ispi poudnim gutljajima, pola
pinte ili vie a da nijedanput nije odahnuo. Onda ga ponovo uhvati
groznica; on klonu i poe buncati o Sulimanovim planinama, o dijamantima
i o pustinji. Uzeh ga sebi u ator i pomogoh mu koliko god sam mogao., ali
sve je bilo prekasno. Vidio sam da mu se pribliuje kraj.
Oko jedanaest sati se malo smirio, a ja legoh da se odmorim i
naspavam. U zoru se probudih i vidjeh u polumraku kako Silvestra onako
neobian i mrav lik sjedi i gleda prema pustinji. Prva suneva zraka sinu
uskoro iznad iroke ravnice pred nama; irila se sve dok nije tamo u daljini
doprla do hrpta jedne od najviih planina Sulimanova gorja, udaljenog vie
od stotinu milja.

Eno ga! poviknu ovjek na umoru portugalskim jezikom ispruivi svoju

dugu mravu ruku. Ali ja neu nikada stii do njega, nikada! Nitko nee
nikad stii do njega!
Najednom zasta; kao da je stvarao neku odluku. Prijatelju, progovori,
okrenuvi se prema meni. Jeste li ovdje? Mrai mi se pred oima.
Jesam, rekoh, tu sam; lezite samo i odmorite se.
Ah, odvrati on. uskoro u se odmoriti. Imam dosta vremena za to
cijelu vjenost. ujte, ja umirem! Bili ste mi dobri. Zato u vam dati ove
papire. Moda ete stii onamo, ako vam uspije da ivi proete kroz
pustinju koja je ubila mene i mojega siromanog slugu!
Zatim posegnu u koulju i izvue neto to mi se uini kao burska kesica
za duhan od koe crne antilope. Bila je svezana malim konim remeniem
to ga nazivamo rimpi. On ga pokua odrijeiti, ali mu to nije uspjelo. Prui
mi vreicu i ree: Odrijeite je. Uinih to i izvukoh komadi prljava uta
platna na kojemu je neto bilo napisano slovima rave boje. U platnu se
nalazio komadi papira.
Onda on nastavi tihim glasom, jer je postajao sve slabiji:
Na papiru je sve ono to je i na krpi. Godine sam utroio dok sam to
proitao. ujte; moj predak, politiki izbjeglica iz Lisabona i jedan od prvih
Portugalaca koji su se iskrcali na ovim obalama, pisao je to umirui na
onim planinama, preko kojih nikad nije prela noga bijelca, ni prije ni
poslije. Zvao se Jose da Silvestra, a ivio je prije tri stotine godina. Njegov
rob koji ga je ekao s ove strane planina naao ga je mrtva i donio pismo
kui u Delagou. Pismo je ostalo u obitelji, ali se nitko nije trudio da ga
proita dok to na kraju ne uinih ja. A ja sam, eto, zbog njega izgubio
ivot. Netko drugi mogao bi ipak uspjeti i postati najbogatiji ovjek na
svijetu najbogatiji ovjek na svijetu! Ali nemojte ga dati nikome; poite
sami!
Zatim ponovo poe buncati, a za jedan je sat sve bilo svreno. Poivao
u miru. Umro je vrlo spokojno, a ja ga zakopah duboko i navaljah mu
krupno kamenje na prsa, pa ne vjerujem da su ga agljevi mogli iskopati. A
zatim otputovah.
Dobro, a ta je s pismima? upita ser Henry, oito s mnogo zanimanja.
Da, to je s onim pismima? to je bilo u njima? doda kapetan.
Dobro, gospodo, kad ba elite, rei u vam. Nikada ih nisam nikome
pokazao osim svojoj dragoj eni koja je mrtva, a ona je smatrala da je sve
to besmislica. Pokazao sam ih i nekom starom pijanom Portugalcu koji ih je
preveo za me, a idueg je jutra sve zaboravio. Ona izvorna krpa je u mojoj

kui u Durbanu, ali engleski prijevod imam u svojoj biljenici, zajedno s

prijevodom siromanoga don Hosea, a isto tako i faksimil geografske karte,
ukoliko je smijemo nazvati geografskom kartom. Evo ih.
I ja izvadih iz biljenice sloeni papir, razvih ga i proitah:
Ja, Jose da Silvestra, koji sad umirem od gladi u maloj spilji u kojoj
nema snijega, na sjevernoj strani bradavice, a na najjunijem dijelu onih
dviju planina to sam ih nazvao Sabinim grudima, piem ovo godine 1590,
komadiem zailjene kosti na komadu svoje odjee, a krv mi slui kao
crnilo. Ako to nae moj rob kad doe ovamo, i ako to donese u Delagou,
neka moj prijatelj (ime je neitljivo) obavijesti o tome kralja da uzmogne
poslati vojsku, pa ako prijee iva kroz pustinju i preko planina i pobijedi
hrabre Kukuance i njihovu avolsku vjetinu, u koju bi svrhu trebalo
povesti sa sobom mnogo sveenika, postat e najbogatiji kralj poslije
Salamuna. Svojim sam oima vidio nebrojene dijamante nagomilane u
Salamunovoj riznici iza bijele smrti, ali zbog izdaje arobnice Gagul nisam
mogao ponijeti nita; spasio sam samo goli ivot. Tko doe neka ide po
karti, neka se uspne po snijegu lijeve Sabine dojke sve dok ne doe do
bradavice, gdje na sjevernoj strani vodi velika cesta koju je sagradio
Salamun. Odande su tri dana puta do kraljeve palae. Neka ubije Gagul.
Molite se za moju duu. Zbogom.
Jose da Silvestra
Portugalski tekst glasi: Eu Jos da Silvestra que eston morrendo de
forme m pequena cova onde nao ha neve ao lado norte bico mais ao sul
das daus montanhas que chamei seio de Sheba; escrevo isto no anno
1590; escrevo isto com um pedao d'osso n'um farrapo de minha roupa e
com sangue meu per tinta; se o meo escravo der com isto quando venha
ao levar para Lourenzo Marquez, que o meu amigo leve a cousa ao ce
ahecicmento d'El Rei, para que possa mandar um exercito que, se desfiler
pelo deserto e pelas montangas e mesmo sobrepujar os bravos Kukuanes a
suas artes diabolicas, pelo se deviam frazer muitos padres Fara o Rei mais
rico depois de Salamao. Com meus progris olhos ve os diamantes sem
conto guardados nas camaras do thesourno de Salamao a traz da morte
branca, mas pela traicao de Gagoa a feiticeira achadora, nada poderia
levar e apenas a minha vida. Quem vier siga o mappa e trepe pela neve de
Sheba peito esquerda at chegar ao bico, do lado norte do qual est a

grande estrada do Solomao por elle feita, donde ha tre dias de jornada at
ao Palacio do Rie. Mat. Gagoal. Reze por minha alma. Adeos.
Jos da Silvestra
Kad sam dovrio itanje pisma i pokazao kopiju nacrta to ga je stari
don Jose napisao na samrti svojom krvlju, nasta zapanjena utnja.
Da, kimnu kapetan Good, ja sam dvaput obiao svijet, pristajao sam
u mnogim lukama, ali neka me objese ako sam ikad uo pripovijest kao to
je ova, pa ni u knjizi s najveim bajkama.
udna je to pripovijest, gospodine Quatermainu, ree ser Henry.
Nadam se da ne zbijate alu s nama. Znam da se smatra doputenim da
se katkad na taj nain nasamare novi pridolice.
Ako tako mislite, ser Henry, rekoh veoma zbunjen i spremih papire u
dep, jer ne volim da me smatraju takvim glupim klipanom koji dri da je
duhovito bajati kojekakve lai, i koji se pred novajlijama neprestano
razmee izvanrednim lovakim pustolovinama koje se nikada nisu dogodile,
onda je s time stvar svrena. I ja ustadoh da odem.
Ser Henry mi stavi svoju krupnu ruku na rame. Sjednite, gospodine
Quatermainu. Oprostite mi, molim. Vrlo dobro vidim da nas ne elite
prevariti, ali ta je pripovijest tako neobino zvuala da sam jedva mogao
povjerovati.
Kad stignemo u Durban, moi ete vidjeti izvorni nacrt i pismo, rekoh
malo umiren jer, zaista kad sam malo promislio o stvari, nije mi se nita
uinilo udnim to su posumnjali u moju iskrenost. Ali nisam vam jo nita
rekao o vaem bratu. Poznajem vodia Jima koji ga je pratio. Podrijetlom je
iz plemena Beuana, dobar je lovac, a za domoroca veoma bistar. Onoga
jutra kad je gospodin Neville odlazio ugledah Jima gdje stoji kraj mojih kola
i ree duhan na rudi.
Jime, upitah ga. na kakav ste to put poli? U lov na slonove?
Ne, baas, odvrati mi on, poli smo u potragu za neim to je mnogo
vrednije od bjelokosti.
to bi to moglo biti? upitah iz radoznalosti. Je li zlato?
Nije, baas, neto jo vrednije od zlata. I on se naceri.
Nisam ga vie nita upitao, jer nisam volio da sam ruim svoje
dostojanstvo pokazujui radoznalost, ali to mi je bilo zagonetno. Jim uskoro
svri s rezanjem duhana.
Baas, pozove me.
Ja se i ne osvrnuh na nj.

Baas, opet e on.

No, mome, to je? upitah ga.
Baas, mi smo poli u potragu za dijamantima.
Dijamantima! Pa onda ste poli u krivom smjeru. Trebali biste krenuti
prema dijamantnim poljima.
Baas, jesi li ikada uo za Sulimanove planine?
Jesam.
Jesi li ikad uo da ondje ima dijamanata?
uo sam neku ludu priu, Jime.
Nije to pria, baas. Poznavao sam enu koja je dola odanle i stigla u
Natal sa svojim djetetom. Ona mi je to ispripovjedila - sad je mrtva.
Tvoj e gospodar nahraniti leinare, Jime, ako pokua da stigne u
Sulimanovu zemlju, a isto e se dogoditi s tobom, samo ako budu leinari
mogli da jo togod otkljuaju s tvoje bezvrijedne stare leine, rekoh.
On se nasmije. Moda, baas. Svatko mora umrijeti. No ipak bih volio da
vidim kakva je ta nova zemlja jer slonova ima ovdje sve manje.
Ah, mome, rekoh mu, poekaj samo dok te blijedi starac (smrt) ne
zgrabi za tu guu, a onda emo uti kakvu e pjesmu zapjevati.
Pola sata kasnije vidjeh kako se Nevilleova kola udaljuju. Najednom Jim
dotri natrag. Zbogom, baas, ree mi. Ne bih htio da odem a da se ne
oprostim s tobom, jer e ti po svoj prilici imati pravo i mi se vie nikada
neemo vratiti.
Je li tvoj gospodar zaista krenuo prema Sulimanovim planinama, Jime,
ili si mi ti to samo slagao?
Nisam, ree on, zaista je krenuo onamo. Rekao mi je da mora da se
na neki nain obogati ili da to mora bar pokuati; pa tako moe da pokua i
s dijamantima.
Oh, rekoh mu, priekaj jo asak, Jime, dat u ti pismo za tvojega
gospodara, ali mora mi obeati da mu ga nee predati prije nego to
stignete do Inyatija. To je naselje bilo udaljeno stotinjak milja.
Hou, odvrati on.
I tako uzeh komadi papira i napisah na njemu:
Neka se onaj tko doe... uspne po snijegu lijeve Sabine grudi sve dok
ne stigne do bradavice, gdje se na sjevernoj strani nalazi velika
Salamunova cesta.
uj, Jime, rekoh mu, kad svom gospodaru preda ovaj papir, reci mu
da e biti dobro da se tano dri ovoga savjeta. Ne smije mu ga predati

sada, jer ne elim da se vrati i da mi stavlja pitanja na koja mu ne bih htio

odgovoriti. A sad se gubi, lijenino, jer su kola gotovo ve nestala s vidika.
Jim uze pismo i ode; to je sve to znam o vaem bratu, ser Henry. Ali
veoma se bojim ...
Gospodine Quatermainu, prekinu me ser Henry, poao sam u
potragu za svojim bratom. Poi u njegovim tragom sve do Sulimanovih
planina, a bude li potrebno i preko njih, sve dok ga ne naem ili ne doznam
da je mrtav. Hoete li poi sa mnom?
Ja sam, kao to sam, mislim, ve rekao, oprezan, zapravo bojaljiv
ovjek pa ustuknuh pred tom zamisli. Uinilo mi se da bi polazak na takvo
putovanje bilo isto to i put u sigurnu smrt. Ostavivi sve ostalo po strani,
upravo sad se nisam smio izloiti smrti jer sam morao da potpomaem
sina.
Ne, hvala vam, ser Henry. Mislim da je bolje da ne poem, rekoh.
Odvie sam star za takve divlje pustolovine. Svrili bismo kao moj
siromani prijatelj Silvestra. Imam sina koji zavisi o meni pa ne mogu svoj
ivot izlagali opasnosti.
I ser Henry i kapelan Good bili su, ini se, veoma razoarani.
Gospodine Quatermainu, ree ser Henry, ja sam imuan ovjek.
Odluio sam da tu stvar izvedem do kraja. Kao nagradu za svoj rad moete
zatraiti bilo kakvu razboritu svotu i ja u vam je isplatiti prije odlaska. Ja
u osim toga, prije nego to krenemo, urediti da va sin bude dostojno
opskrbljen za sluaj da se nama ili vama dogodi kakva nesrea. Iz toga
ete razabrati koliko potrebnom smatram vau prisutnost. A ako sreom
stignemo onamo i naemo dijamante, podijelit ete ih s Goodom na
jednake dijelove. Meni ne trebaju. Vjerojatnost da do toga doemo vrlo je
malena, razumije se, no isto vrijedi i za bjelokost do koje bismo doli.
Moete mirno da mi stavite svoje uvjete, gospodine Quatermainu. Razumije
se da u snositi i sve trokove.
Ser Henry, rekoh, to je najvelikodunija ponuda to sam je ikada
primio. Siromaan lovac i trgovac ne moe lako da je odbije; ali i zadaa je
najtea od sviju to sam ih dosad izveo. Odgovorit u vam prije nego to
stignemo u Durban.
Vrlo dobro, odvrati ser Henry. Ja im onda zaeljeh laku no i pooh
spavati; cijelu sam no sanjao o siromanom davno umrlom Silvestru i o
dijamantima.

Tree poglavlje

UMBOPA STUPA U NAU SLUBU

Za putovanje od Capa do Durbana potrebno je etiri do pet dana, ve
prema brzini broda i prema vremenu. Kadto, kad se teko vri iskrcavanje
kod East Londona, gdje onda jo nisu izgradili onu divnu luku o kojoj toliko
pripovijedaju i u koju su uloili toliko novaca, putnici su se zadravali i po
dvadeset i etiri sata prije nego to su mogli isploviti teretni amci i primiti
robu s broda.
Ali ovom prilikom nismo morali nita ekati jer nije bilo velikih valova, a
teglenice isplovie odmah vukui za sobom duge nizove runih brodia
plitka dna u koje onda uz gromki tropot istovarie teret. Roba se bacala da
je sve treskalo, bez obzira na to kakva je bila. Svejedno da li je u
sanducima bio kineski porculan ili svila, svi su oni dijelili istu sudbinu. Vidio
sam neki sanduk s etiri tuceta boca ampanjca kako se smrskao u komade
i kako je ampanjac pitao i pjenuio se na dnu prljava amca za prijevoz
tereta. Bila je to velika teta, a Kafri u amcu su oito isto tako mislili, jer
naoe nekoliko cijelih boca, odbie im grla i ispie ih. Ali nisu uzeli u obzir
nadimanje to ga to pie prouzrokuje, a kad ono poe djelovali stadoe se
valjati na dnu amca viui da je dobro pie bilo tagati, uarano. Stadoh
im govoriti s broda i rekoh im da je to najjai lijek bijelih ljudi i da e brzo
umrijeti. Oni silno zaplaeni odveslae na obalu. Ne vjerujem da e ikada
vie dirnuti ampanjac.
Sve smo se to vrijeme pribliavali Natalu, a ja sam razmiljao o ponudi
ser Henryja. Jedan ili dva dana nismo o tome uope govorili, iako sam im
ispripovjedio nekoliko istinitih lovakih zgodica. Nema potrebe da se lae o
lovu, jer ovjek koji se obrtimice bavi lovom doznaje veoma mnogo
zanimljivih stvari to su se zaista dogodile. To spominjem samo onako
usput.
Na kraju se neke divne veeri u sijenju, koji je na najvrui mjesec,
povezosmo uz obalu Natala nadajui se da emo o zalasku sunca stii do
Durbanskog rta. To je krasna obala sve od East Londona, s crvenim
pjeanim humcima i irokim pojasima svjeeg zelenila, tu i tamo
proarana kaferskim selima i obrubljena trakom bijelih valova koji se visoko
pjene, udarajui o peine.

Ba pred samim Durbanom predio je osobito raznolik. Ondje se vide

duboki klanci to su ih kie u toku stoljea urezale, a na dnu klanca blistaju
rijeke; ovdje su i tamnozelene ume koje rastu onako kako ih je priroda
zasadila i raznobojno zelenilo kukuruznih polja i eerne trske, dok tu i
tamo proviruje poneka bijela kuica, smjekajui se mirnom moru,
upotpunjujui cio prizor i dajui mu biljeg neeg domaeg i prisnog. Po
mom miljenju, ma kako bio divan neki prizor, ipak je potrebna prisutnost
ovjeka da ga upotpuni. No moda je to zbog toga to sam toliko ivio u
divljini, pa zato znam to vrijedi civilizacija, iako je sigurno da ona razgoni
divlja.
Ali mi smo se malo prevarili u raunu i sunce je ve posve zapalo prije
nego to bacismo sidro na rtu i ne zausmo top koji je objavljivao dobrim
graanima da je stigla pota iz Engleske. Bilo je ve previe kasno a da
bismo pomislili da se jo iste noi iskrcamo, pa pogledasmo kako su iskrcali
potu i amac za spasavanje i siosmo dolje da ugodno veeramo.
Kad se opet vratismo na palubu, bio je mjesec ve izaao i tako je jasno
obasjavao i more i kopno da malo to nije zasjenio svjetlucanje svjetionika.
S obale su dopirali slatki mirisi mirodija, a u prozorima kua na obali rijeke
Berea sjalo je stotinu svjetlosti. S nekog velikog broda usidrena nedaleko
od nas ula se pjesma mornara koji su dizali sidro da budu spremni za
polazak im ojaa vjetar. No je bila u svakom pogledu savrena, takva
no, kakva se moe vidjeti samo u Junoj Africi. Sve je ovijala platem mira
kao to je mjesec sve ovijao platem srebrnoga sjaja. ak kao da je i onaj
veliki buldog, vlasnitvo nekog putnika sportaa, podlegao tom blagom
uplivu; odrekao se nastojanja da se priblii prednjem dijelu broda gdje se u
krleci nalazio neki pavijan pa je sretno hrkao na vratima kabine,
nesumnjivo sanjajui o tom da je zadavio pavijana. Bio je sretan u snu.
Nas trojica to jest, ser Henry Curtis, kapetan Good i ja izaosmo i
sjedosmo uz kormilo. Neko smo vrijeme mirovali.
No uskoro se javi ser Henry: No, gospodine Quatermainu, jeste li
razmislili o mom prijedlogu?
Da, ponovi poput jeke kapetan Good, to mislite o tome, gospodine
Quatermainu? Nadam se da ete nas poastiti svojim drutvom do
Salamunovih rudnika, ili ma kamo drugamo kuda je otiao gospodin koga
ste poznavali pod imenom Neville.
Ustadoh i istresoh lulu prije nego to odgovorih. Nisam se jo bio
odluio i trebao mi je jo koji trenutak da stvorim odluku. Stvorih je prije
nego to je zapaljena eravica pala u more. Upravo je ta posljednja

sekunda donijela odluku. Tako se esto deava kad o nekoj stvari dugo
razmiljate.
Da, gospodo, rekoh ponovo sjedajui, poi u, pa ako mi dopustite,
rei u vam i zato i pod kojim uvjetima. Najprije da vam kaem uvjete
koje postavljam:
Prvo, vi ele snositi sve trokove, a sva slonova kost ili druge vrijednosti
do kojih bismo doli ima se podijeliti izmeu kapetana Gooda i mene.
Drugo, prije nego to poemo, platit ete mi za moje usluge pet stotina
funti sterlinga, a ja se obvezujem da u vam vjerno sluili dok vi ne
odluite da odustanete od svoje namjere, ili dok ne uspijemo, ili dok vas ne
zadesi kakva teka nesrea.
Tree, da prije nego to krenemo ispostavite pismenu obavezu da ete
u sluaju moje smrti ili mog onesposobljenja mojem sinu Harryju, koji u
Londonu u Guyevoj bolnici studira medicinu, u toku pet godina isplaivati
svotu od dvije stotine funti sterlinga godinje, za koje e vrijeme vjerojatno
moi nauiti toliko da se uzmogne sam skrbiti za se. Mislim da je to sve, a
rekao bih da je prilino toga.
Nije, odvrati ser Henry, ja sve to rado prihvaam. Odluio sam da
izvedem taj pothvat, pa bih platio i vie za vau pomo, pogotovu s
obzirom na vae osobito poznavanje prilika.
Onda je teta to nisam vie traio, ali to rekoh, rekoh. A sad kad
sam rekao svoje uvjete, iznijet u vam i svoje razloge zbog kojih sam
izmijenio miljenje i odluio da poem. Prije svega, gospodo, ja sam vas
ovih posljednjih nekoliko dana obojicu promatrao pa ako to ne budete
smatrali drskou, htio bih vam kazali da mi se obojica sviate i da
vjerujem da bismo mogli biti dobri drugovi. Dopustite da vam kaem da to
mnogo vrijedi kad se ovjek sprema na tako dugaak put kao to je ovaj.
A to se tie samog putovanja, otvoreno vam kaem, ser Henry i
kapetane Good da ne drim vjerojatnim da emo se ivi vratiti, to jest ako
pokuamo prijei preko Sulimanovih planina. Kakva je bila sudbina starog
Silvestra prije tri stotine godina? Kakvu je bila sudbina njegova potomka
prije dvadeset godina? A kakav je udes zadesio vaeg brata? Otvoreno vam
kaem, gospodo, da e i nas zadesiti ista sudbina kao i njih.
Zastadoh da vidim kako e djelovati moje rijei. inilo se da se kapetan
Good malo nelagodno osjea, ali lice ser Henryja nije se promijenilo.
Moramo pokuati sreu, ree on.
Moda ete se uditi, nastavih, zato ja, iako tako mislim, a osim
toga sam, kako vam ve rekoh, bojaljive prirode, ipak polazim na takvo

putovanje. Zato imam dva razloga. U prvom redu, ja sam fatalista i

vjerujem da je moj ivot unaprijed odmjeren i da e mi kraj doi bez obzira
na to, kuda poem. Ako mi je sueno da odem na Sulimanove planine i da
tamo poginem, onda u morati otii onamo i poginuti ondje. Moja e me
sudbina svakako zadesiti, pa ne treba da sebi zbog toga razbijam glavu.
Drugo: ja sam siromah. Gotovo etrdeset godina sam odlazio u lov i bavio
se trgovinom, ali nikad nisam zasluio vie no ono to mi je trebalo da
preivim. No, gospodo, ne znam da li vam je poznato da prosjean ivot
lovca na slonove, raunajui od asa kad se poeo baviti tim poslom, traje
etiri do pet godina. Kako vidite, ja sam proivio nekih sedam pokoljenja
ljudi moga zvanja pa mogu da povjerujem da mi kraj nikako nije vie
daleko. Ovako, kad bi mi se neto dogodilo prigodom mog redovitog rada, i
kad bi onda bili plaeni moji dugovi, ne bi preostalo nita za potporu mom
sinu Harryju dok ne uzmogne sam sebe uzdravati. Ovako e biti osiguran
za pet godina. Eto, to je cijela stvar u nekoliko rijei.
Gospodine Quatermain, ree ser Henry koji me je cijelo vrijeme vrlo
pomno sluao, razlozi to su vas naveli da sudjelujete u pothvatu, za koji
drite da se moe samo nesretno svriti, slue vam samo na ast. Samo
vrijeme i dogaaji moi e pokazati, imate li pravo ili ne. Ali imali vi pravo
ili ne imali, mogu vam odmah kazati da u u toj stvari poi do kraja, pa ma
kakav on bio. Sve ako i odlazimo onamo da izgubimo glave, mogu rei
samo to da se nadam da emo i mi prije toga moi da ispucamo po koji
metak. Zar ne, Good?
Da, potvrdi kapetan. Sva trojica smo navikli na to da gledamo
opasnosti u oi, i mnogo smo ve puta stavili ivot na kocku, pa ne bi bilo
dobro da se sad vratimo.
A ja bih predloio, rekoh, da sad odemo dolje u salon i da malo
razmotrimo cio poloaj, onako za sreu, znate. I zaista ga razmotrismo
kroz dno aa.
Sutradan se iskrcasmo i ja povedoh ser Henryja i kapetana Gooda u
malu kolibicu to sam je imao na rijeci Berea i nazivao je svojim domom,
imala je samo tri sobe i kuhinju, a bila je sagraena od zelenih opeka i
pokrivena krovom od pocinana lima. Ali uz nju je lijep vrt s najljepim
lokvot drveem to sam ga ikada vidio, te s nekoliko mango stabala u koja
polaem veliku nadu. Dao mi ih je upravitelj botanikog vrta. Za vrt mi se
brine neki moj stari lovac po imenu Jack ije je bedro tako temeljito slomila

neka bivolica u pokrajini Sikukuni da nikad vie nee poi u lov. No, jer
potjee od plemena Griqua, moe da eprka po vrtu. ovjeka od plemena
Zulu nikada ne moete navesti na to da se zanima za vrtlarstvo; to je
mirotvorna vjetina, a takve im vjetine ne prijaju.
Ser Henry i Good su spavali u malom atoru to ga podigoe u mom
naraninom gaju u dnu vrta (jer u kui nije bilo za njih mjesta), a obzirom
na miris naranina cvijea i pogled na zelene i zlatne plodove jer u
Durbanu moete da sve troje istodobno vidite na jednom drvetu
usuujem se rei da je to bilo veoma ugodno mjesto, pogotovu jer ovdje
ima veoma malo moskita, osim kad padne neobino jaka kia.
A sad, da nastavimo jer ako to ne uinim, zamorit e ova moja
pripovijest prije nego to stignemo do Sulimanovih planina. Kad sam se,
eto odluio da poem, poeh i da pripremam sve to je potrebno. Najprije
sam od ser Henryja dobio ispravu kojom je moj sin bio osiguran za sluaj
da me zadesi kakva nesrea. Imali smo potekoa da to pravno provedemo
jer je ser Henry bio ovdje stranac, a nekretnine koje je valjalo opteretiti,
nalazile su se s one strane oceana, ali na kraju svladasmo i to, uz pomo
nekog odvjetnika koji uze za taj posao dvadeset funti, to mi se uinilo vrlo
mnogo. Zatim i ja dobih svoj ek na pet stotina funti.
Zadovoljivi tako svoju priroenu opreznost, kupih na raun ser Henryja
kola i spregu volova. Bili su zaista lijepi. Kola su bila dugaka dvadeset i
dvije stope; imala su eljezne osovine i bila veoma jaka, vrlo laka,
sagraena od zdrava drveta. Nisu bila posve nova, jer su ve prola put do
Dijamantnih polja i natrag, ali su po mom miljenju bila toliko bolja jer je
svatko mogao da vidi da je drvo posve zrelo. Ako u kolima ima ma to da
popusti, ili ako u njima ima zelena drveta, to e se pokazali na prvom
putovanju. Bila su, kako mi kaemo, polunatkrivena, to jest, natkriveno im
je bilo samo posljednjih dvanaest stopa, a prednji je dio bio otvoren tako
da smo u nj mogli smjestiti razne potreptine koje smo morali povesti sa
sobom. U stranjem se dijelu nalazila postelja od zategnute jake koe u
kojoj su mogla spavati dva ovjeka, zatim spremite za puke i mnoge
sitne udobnosti. Za njih sam platio stotinu dvadeset i pet funti, pa mislim
da je to jeftino.
Zatim sam kupio zapregu od dvadeset prekaljenih zulukih volova na
koje sam bacio oko jo prije godinu, dvije dana. Obino se u kola upree
po esnaest volova, ali ja sam za svaki sluaj uzeo jo etiri. Ti su zuluki
volovi maleni i laki, jedva pola toliko veliki kao afriki voiovi koji se obino
upotrebljavaju za prijevoz lereta. Ali oni ostaju na ivotu ondje gdje bi

afriki skapali od gladi, a s lakim tovarom mogu da na dan prevale pet

milja vie, jer su brzi i tako lako im ne obole noge. A to je jo vanije, ti su
volovi bili zaista prekaljeni jer su preli cijelu Junu Afriku, i postali, da se
slikovito izrazim, neprobojni, prema crvenoj bolesti, koja tako esto
unitava cijele sprege kad naiu na stranu im veldt, travom obraslu
preriju. Osim toga su svi bili cijepljeni protiv plune bolesti, strana
oblika upale plua koja se silno razmahala u tim krajevima. To se
cijepljenje obavlja tako da se volovima zaree rep na jednom mjestu i u
zarez privee komadi zaraenih plua uginule ivotinje. Vol se od toga
razboli, dobiva tu bolest u blagom obliku. Od nje mu otpadne rep, otprilike
stopu od korijena, ali vol postaje imun od daljnjih napadaja te bolesti. ini
se okrutno oduzimati ivotinji rep, pogotovu u zemlji, u kojoj ima toliko
muha, ali bolje je rtvovati rep i sauvati vola, nego izgubiti i vola i rep jer
rep bez vola ne vrijedi ba mnogo, osim da ovjek njime brie prainu. No
ipak se ini smijenim voziti se iza dvadeset batrljica na mjestima gdje bi
imali da budu repovi.
ini se da se priroda naalila i da je stranje ukrase istokrvnih buldoga
privrstila na tijela volova.
Zatim doe na red pitanje ivenih namirnica i lijekova to je iziskivalo
osobito mnogo panje jer je trebalo izbjegavali da se kola pretovare, a ipak
ponijeti sve to je bilo potrebno. Na sreu se pokazalo da se Good pomalo
razumio i u medicinu jer je u mladosti polazio neki lijeniki i ranarniki
teaj pa je prilino toga i zapamtio. Dakako, nije stekao nikakav naslov, ali
se u te stvari razumio bolje nego mnogi od onih koji nose onaj dr pred
svojim imenom, kao to smo kasnije ustanovili. Sa sobom je nosio sjajan
lijeniki putni koveg s lijekovima, priborom i instrumentima. Jo dok smo
boravili u Durbanu, odrezao je nekom Kafru palac na nozi i to tako vjeto
da je bilo milina gledati. Ali posve se zabezeknuo kad je Kafar koji je mirno
sjedio i promatrao operaciju, zatraio od njega da mu priije nov palac,
rekavi da bi mu za silu pomogao i bijeli palac.
Kad su sva ta pitanja rijeena na nae zadovoljstvo, preostalo nam je
jo da promislimo o dvije vane stvari, naime o oruju i posluzi. to se tie
oruja, mislim da e biti najbolje da prepiem popis svega to smo na kraju
odluili da ponesemo od onoga to je ser Henry donio iz Evrope i onoga to
sam ja imao. Prepisujem ga iz svoje depne biljenice u koju sam
svojedobno sve upisao.
Tri teke puke prelamae za slonove, kalibra dvostruki osam, od kojih
je svaka teila otprilike petnaest funti, a nabijaju se s nekih jedanaest

grama crnog baruta. Dvije su od njih potjecale od neke glasovite

londonske tvrtke i bile su sjajan rad. Ne znam tko je izradio moju koja nije
bila tako dotjerana. Sluio sam se njome na mnogim putovanjima i
ustrijelio brojne slonove pa se uvijek pokazala kao izvrsno i vrlo pouzdano
oruje.
Tri dvocijevke kalibra 500 ekspres, udeene za naboje od est grama,
sjajno oruje, prikladno za divlja srednje veliine, kao to su elen antilope
i crne antilope, kao i za ljude, osobito na otvorenom predjelu i s
poluupljim zrnom.
Jedna vocijevka kalibar 12, sustava kiper s obim cijevima suenima
na grlu. Ta nam je puka kasnije veoma dobro posluila za strijeljanje
divljai za jelo.
Tri vinester opetue (ne karabinke).
Tri Coltova revolvera za pojedinanu paljbu za teu vrst metaka.
To je bilo sve nae oruje, a italac e nesumnjivo opaziti da su puke
svake vrste bile iste proizvodnje i jednakog kalibra, tako da je ista municija
sluila za sve tri puke, to je bilo veoma vano.
Ne ispriavam se to sam ovako nadugo izloio sve pojedinosti jer svaki
iskusan lovac zna kako je za uspjeh svake ekspedicije od presudnog
znaenja pravilno odabrano oruje i municija.
A sad neto o ljudima koji su imali poi s nama. Nakon dugog dogovora
odluismo da sa sobom povedemo samo pet ljudi i to: vozara, vodia i tri
sluge.
Vozara i vodia naoh bez mnogo muke. Bila su to dva ovjeka iz
plemena Zulu, po imenu Goza i Tom. Ali sa slugama je stvar bila tea. Bilo
je potrebno da budu posve pouzdani i hrabri ljudi jer u pothvatima kao to
je bio na moe se dogoditi da nai ivoti ovise o njihovu dranju. Napokon
naoh dvojicu, nekog Hotentota po imenu Ventfegel (vjetrovita ptica) i
nekog Zulua po imenu Kiva koji je imao tu prednost da je izvrsno govorio
engleski. Ventfegela sam od prije poznavao; bio je jedan od najsavrenijih
spoorera, tragaa za divljai koje sam ikada vidio a ilav i gibak kao iba.
inilo se da se uope ne moe umoriti. Ali imao je pogreku vrlo estu kod
ljudi njegova plemena: pio je. im mu je na dohvatu boca s grogom, ne
moe vie imati povjerenja u nj. Ali kad smo izali izvan dosega
rakijanica, njegova nam mala slabost nije vie mnogo smetala.
Osiguravi tako ta dva ovjeka, uzalud sam se osvrtao za treim koji bi
odgovarao mojoj svrsi. Zato odluismo da emo krenuti bez njega,
pouzdavajui se u to da e nas posluiti srea i da emo putem, u

unutranjosti, nai prikladna ovjeka. Ali ba uveer uoi dana to smo ga

odredili za polazak, javi mi Zulu Kiva da me neki ovjek eka i da eli
govoriti sa mnom. I tako, im svrismo s veerom, jer smo upravo u to
vrijeme sjedili za stolom, rekoh Kivi da ga dovede. Uskoro ue u sobu neki
vrlo visok, lijep ovjek od tridesetak godina. Za ovjeka od plemena Zulu
imao je odvie svijetlu kou. Umjesto pozdrava podigne svoj tap s
jabukom i une u kut sobe, pa osta utei. Neko se vrijeme nisam ni
osvrnuo na nj jer ovjek mnogo grijei ako to uini. Povedete li odmah
razgovor s njime, Zulu e pomisliti da niste ugledan ovjek ili da ste
nepromiljen. No ipak opazih da je on keskla, ovjek s prstenom, to jest
da nosi oko glave crni prsten, napravljen od neke vrste gume i ulaten
mau pa uvijen u kosu. Takav prsten ljudi plemena Zulu meu obino na
glavu kad dostignu odreenu dob ili polue kakvo dostojanstvo. Ujedno mi
se njegovo lice uini poznatim.
No, rekoh napokon, kako se zove?
Umbopa, odgovori on tihim i dubokim glasom.
Ve sam te negdje vidio.
'Iako je. Inkusi (poglavica) vidio je moje lice kod mjesta Mala Ruka
dan uoi bitke.
Sad se i ja sjetih. Ja sam bio jedan od vodia lorda Chelmsforda u onom
nesretnom ratu protiv Zulua, pa me je posluila srea da dan prije bitke
odem iz logora pratei neka kola. ekajui da upregnu volove upustih se u
razgovor s tim ovjekom koji je bio nii zapovjednik nekog uroenikog
pomonog odreda. On mi ree da sumnja u sigurnost naeg logora. Ja mu
onda odvratih da dri jezik za zubima i da te stvari prepusti pametnijim
glavama. Ali kasnije se sjetih njegovih rijei.
Sjeam se, rekoh, a to sad eli?
Eto to elim, Makumazane (to je ime, to mi ga nadjenue
domoroci, a znai ovjeka koji bdije usred noi, ili, da se izrazim
jednostavno, dri oi otvorene), ujem da odlazi na veliko putovanje
daleko na sjever s bijelim poglavicama koji su doli preko vode. Je li to
istina?
Istina je.
ujem da idete ak do rijeke Lukanga, mjesec dana puta iza pokrajine
Manica. Je li tako, Makumazane?
Zato me pita kamo idemo? to se to tebe tie? sumnjiavo ga
upitah jer smo cilj moga puta uvali u najstrooj tajni,

Eto, zato, o bijeli ljudi: jer ako zaista putujete tako daleko, onda bih i
ja poao s vama.
U nainu govora toga ovjeka bilo je neke dostojanstvenosti, a osobito
u tome to je upotrijebio rijei o bijeli ljudi, umjesto o inkusi. To me
zaudi.
Ti se malo zaboravlja, rekoh mu. Govori neoprezno. Tako se ne
govori. Kako se zove i gdje ti je kraal? Reci nam da znam s kim imamo
posla.
Zovem se Umbopa. Ja sam od plemena Zulu, a opet i nisam od njega.
Dom moga plemena nalazi se daleko na sjeveru. Ostao je ondje, kad su se
Zulu ratnici spustili ovamo dolje, pred nekih tisuu godina, davno prije
nego to je aka vladao u zemlji zulukoj. Nemam kraala. Mnogo sam se
godina skitao naokolo. Kao malo dijete sam doao sa sjevera u zemlju
plemena Zulu. Bio sam Cetywayov vojnik u pukovniji Nhomabakosi.
Pobjegao sam iz zuluke zemlje i doao u Natal da vidim kako ive bijelci.
Onda sam se borio u ratu protiv Cetywaya. Od onda sam radio u Natalu. A
sad mi je toga dosta i htio bih opet poi na sjever. Ovdje mi nije mjesto.
Ne traim novaca, hrabar sam ovjek i zasluit u svoje mjesto i hranu.
Rekao sam to sam imao rei.
Upravo sam se zaudio tom ovjeku i njegovu nainu govora. Po
njegovu sam dranju razabrao da uglavnom govori istinu, ali je bio nekako
drukiji od ostalih Zulua, a osim toga nisam imao nekako povjerenja u
njegovu ponudu da poe bez plae. Tako u neprilici prevedoh njegove
rijei ser Henryju i Goodu i upitah to misle o tome.
Ser Henry me umoli da mu reknem neka ustane. Umbopa me poslua i
istodobno spusti dugaku vojniku kabanicu to ju je nosio, pa osta posve
gol osim malo pregae oko bokova i ogrlice od lavljih pandi. Bio je zaista
velianstven ovjek; nikad ne vidjeh ljepeg domoroca. Stojei tako
uspravno, bio je visok est stopa i tri palca (gotovo dva metra) razmjerno
irok i veoma lijepo razvijen. I u tom mu se svjetlu koa inila jedva neto
tamnija od smee boje, osim gdjekoje crne brazgotine od rane, zadane
asagajem, domorodakim kopljem. Ser Henry mu pristupi blie i zagleda
mu se u lijepo i ponosno lice.
Lijep par, zar ne? upita Good. Podjednako su visoki.
Sviate mi se, gospodine Umbopa; uzet u vas za slugu, ree ser
Henry engleski.

Umbopa ga je oito razumio, jer odgovori zulukim jezikom Dobro je.

A onda odmjeri pogledom visoki bijelev stas i njegova iroka prsa, pa
doda: Mi smo pravi mukarci, ti i ja!

etvrto poglavlje

LOV NA SLONOVE
Ne kanim potanko pripovijedati sve dogaaje to ih doivjesmo na
dugom putovanju do Silandova kraala u blizini sliva rijeke Lucanga i
Kalukve, putovanju dugom vie od tisua milja od Durbana. Posljednje tri
stotine milja morali smo prevaliti pjeice, i to zbog brojnih smrtonosnih
ce-ce muha iji je ugriz koban za sve ivotinje.
Otputovali smo iz Durbana koncem sijenja, a tek drugoga tjedna u
svibnju utaborismo se u blizini Sitandova kraala. Putem smo doivjeli
brojne i razliite pustolovine, ali to su sve bili dogaaji kakve doivi svaki
afriki putnik i zato ih neu zabiljeiti osim jednoga, da ova pripovijest
ne bi poslala odvie zamorna i dosadna.
Kod mjesta lnyati, najistaknutije trgovake postaje u zemlji Matabele,
kojom vlada neki Lobengula (veliki nitkov), rastadosmo se uz veliko
aljenje s naim udobnim kolima. Od divne sprege od dvadeset volova koje
sam kupio u Natalu oslalo nam je samo dvanaest. Jedan je poginuo od
ugriza kobre, tri od iznemoglosti i pomanjkanja vode, jedan je nekamo
odlutao, a tri su uginula od neke otrovne biljke koju zovu tulip. Jo pet ih je
oboljelo, ali smo uspjeli da ih izlijeimo dajui im aj od lia iste biljke. Da
li se taj aj na vrijeme, on je vrlo uspjean protuotrov.
Kola i volove ostavismo pod neposrednim nadzorom Goze i Toma,
naega vozara i vodia. Obojica su bili povjerljivi momci, a zamolismo i
nekog estitog kotskog misionara koji je ivio u tom divljem mjestu da
malo pripazi na njih Zatim pjeice krenusmo na nae divlje pulovanje.
Pratili su nas Umbopa, Kiva, Ventfegel i estorica nosaa koje unajmismo
na licu mjesta. Sjeam se da smo na odlasku svi bili malo utljivi i da se
svaki od nas pitao hoe li jo ikada ugledati naa kola. Ja sam se tome
nikako nisam nadao.
Neko smo vrijeme hodali utke, sve dok Umbopa koji je iao na elu,
odjednom ne zapjeva neku zuluku pjesmu o nekolicini hrabrih ljudi kojima
je dojadio pitom ivot pa su poli u veliku divljinu da nau neto novo ili da
umru, a onda hej, uj i vidi! zaavi duboko u divljinu, ustanovie da
to uope nije neka divljina, ve divan kraj, pun mladih ena i uhranjene
stoke, divljai za lov i neprijatelja za ubijanje.

Svi se nasmijasmo i uzesmo to kao dobar znak. Taj Umbopa je bio

veseljak, a ujedno i nekako dostojanstven, ukoliko ga ne bi obuzeo napadaj
mranog neraspoloenja pa nas je upravo divno umio raspoloiti. Svi smo
ga vrlo zavoljeli.
A sad da se vratim na onu jednu pustolovinu koju pripovijedam sebi za
veselje jer silno volim lovake pripovijesti.
Oko petnaest dana hoda od Inyatija stigosmo u neki zaista krasan
predio, dobro navodnjen i obrastao umom. Klanci u bregovima bili su
obrateni gustom ikarom idoro grmlja, kako ga zovu domoroci, a na
nekim mjestima i trnjem wacht-een-beeche (poekaj malo), a bilo je i
mnogo divnog machabell drvea, punog svjeih utih plodova s
izvanredno krupnim koticama. Ovo drvo je najmilija hrana slonova pa se
nismo morali mnogo ogledavati da ustanovimo jesu li te velike ivotinje u
blizini jer ne samo da je sve bilo puno njihovih tragova, ve je na mnogim
mjestima bilo i slomljeno drvee ili je bilo iupano zajedno s korijenjem.
Pri traenju hrane slon nanosi veliku tetu.
Neke veeri, nakon dugog dnevnog hoda stigosmo na neko neobino
lijepo mjesto. Na podnoju brijega, obrasla ikarom, nalazilo se suho
rijeno korito, u kojem je ipak bilo nekoliko mlaka bistre vode. Tlo oko njih
bilo je sve izgaeno od ivotinjskih papaka. Nasuprot tom brijegu pruala
se ravnica slina perivoju, sa skupinama bagremova ije su kronje bile na
vrhu splotene. Bagremovi su tu i tamo bili ispremijeani s machabell
drveem sjajna konata lia, a posvuda naokolo prualo se prostrano
more nijeme besputne ikare.
Izbivi na to suho rijeno korito, odjednom poplaismo stado visokih
irafa, i one pobjegoe u trku ili bolje rei otplovie svojim neobinim
korakom zabacivi repove na lea, dok su im papci tutnjeli kao kastanjete.
Bile su nekih tri stotine metara od nas, stvarno izvan dosega hica, ali Good
koji je iao prvi i imao u ruci brzometku s punim nabojima nije mogao da
odoli, ve podignu puku i opali na posljednju ivotinju, neku mladu enku.
udnim sluajem tane je pogodi ravno u stranji dio vrata i smrska joj
hrptenjau, a irafa se prekobaci kao zec. Nikada nisam vidio neto tako
neobino.
Prokletstvo! povie Good na alost moram rei, da je u uzbuenju
upotrebljavao otre izraze to ih je sigurno sabrao u toku svoje mornarike
slube Prokletstvo! Ubio sam je!
Ou, Bugvan! povikae Kafri. Ou! Ou!

Gooda su nazvali Bugvan, stakleno oko zbog njegova stakalca na

oku.
Ou, Bugvan! ponovismo ser Henry i ja i od toga je dana Good uivao
glas vanrednog strijelca, bar meu Kafrima. Stvarno je bio lo strijelac, ali
kad god bi promaio, gledalo bi mu se kroz prste zbog one irafe.
Poslasmo nekoliko ljudi da odreu najbolje komade irafina mesa, a mi
se latismo posla da nekih stotinu metara daleko od mlake sagradimo
erm. U tu svrhu valja nasjei mnogo trnovita granja i naslagati ga u
obliku okrugle ograde. Zatim se ograeni prostor izravna, pa se od suhe
tambouki trave, ako je ima, priredi u sreditu erma leaj i zapali vatra ili
vie vatara.
Kad smo svrili erm izaao je mjesec, a i naa je veera od peena
iradina mesa i prene modine iz njezinih kostiju bila gotova. Kako nam je
samo prijala ta modina iz kostiju, premda su se dale teko razbiti! Ne
poznajem vee delikatese od irafine modine, osim, moda, slonova srca,
a do njega smo doli sutradan.
Pojedosmo nau jednostavnu veeru, prekidajui je katkad da zahvalimo
Goodu za njegov divan hitac, sve po punoj mjeseini, a onda poesmo
puiti i pripovijedati. Mora da smo tako, uei uz vatru, pruali neobinu
sliku. Ja sam sa svojom kratkom prosijedom kosom koja mi je strila ravno
uvis bio prava protivnost ser Henryju s njegovim plavim uvojcima koji su
ve bili dosta narasli, pogotovu to sam ja vitak, nizak i tamnoput, te ne
teim ni sedamdeset kilograma, a ser Henry visok, pleat i plav i tei preko
stotinu kilograma. Ali uzevi u obzir sve okolnosti, moda je najzanimljiviji
od nas trojice ipak bio kapetan John Good. Sjedio je sad na nekom konom
kovegu i izgledao upravo kao da je doao s nekog udobnog lova u
civiliziranom kraju. Bio je savreno ist, uredan i dobro obuen. Imao je na
sebi lovako odijelo od smeeg kotskog sukna, jednaki eir i pristale
dokoljenice. Bio je, kao obino, glatko obrijan i inilo se da su mu umjetni
zubi i stakalce na oku u savrenom redu. Sve u svemu bio je najuredniji
ovjek kojega sam ikada vidio u divljini. Imao je ak i ogrlicu, jer je
nekoliko ogrlica ponio sa sobom, sve izraene od kauuka.
Znate, tako su lagane, naivno mi odgovori kad sam se i ja zaudio
zato ih nosi sobom. A ja volim da uvijek izgledam kao dentlmen.
Tako smo nas trojica sjedili po divnoj mjeseini, razgovarali i promatrali
Kafre koji su nekoliko metara od nas sisali svoju opojnu dacchu iz lula
iji je pisak bio izraen od roga elen antilope, sve dok se jedan za drugim
ne zavie u pokrivae i ne pooe na spavanje u blizini vatre. To jest, to

uinie svi osim Umbope koji je sjedio malo postrance. Opazio sam da se
on mnogo ne drui s ostalim domorocima. Bradu je naslonio na ruku i oito
neto razmiljao.
Uskoro se duboko iz ikare iza nas zau glasno vuf, vuf!
To je lav, rekoh i svi stadosmo prislukivati. Tek to smo to uinili,
kad od mlake, udaljene nekih stotinu koraka, dopre vritavo trubljenje
slona.
Unkungunklovo! Unkungunklovo! Slon! Slon! apnue Kafri, a
nekoliko asaka kasnije ugledasmo povorku nejasnih sjena kako se polako
kree od vode prema ikari.
Good skoi na noge, sav uaren od lovake strasti. Moda je i mislio da
je isto tako lako ubiti slona kao to mu se inilo da je lako ustrijeliti irafu.
Ali ja ga uhvatih za ruku i pritisnuh ga dolje.
Nema smisla, rekoh mu, pustite ih na miru!
ini se da se nalazimo u pravom raju divljai. Predlaem da dan ili dva
ostanemo ovdje i pokuamo sreu, malo zatim ree ser Henry.
Upravo se zaudih jer je ser Henry uvijek bio za to da se to vie
urimo, pogotovu otkako smo u Inyatiju doznali da je prije dvije godine
neki Englez po imenu Neville ondje prodao svoja kola i otiao u
unutranjost. Pretpostavljam, meutim, da je sad u njem prevladala
lovaka strast.
Good upravo poskoi na taj prijedlog jer je silno eznuo za tim da poe
u lov na slonove. Da kaem istinu, i ja sam eznuo za tim jer mi savjest
nekako nije doputala da pustim takvo stado da umakne, a da ni jednom
ne opalim na nj.
U redu, dragi moji, rekoh. I ja mislim da nam je potrebno da se
malo odmorimo. A sad poimo na spavanje jer se moramo dii u svanue
pa emo ih moda zatei na jutarnjoj pai prije nego to pou dalje.
Oni pristadoe i mi se poesmo spremati na spavanje. Good svue
odijelo, protrese ga, stavi stakalce i lane zube u dep hlaa pa sve lijepo
sloi i pokri krajem nepromoive ponjave da odijelo zatiti od rose. Ser
Henry i ja se zadovoljismo grubljim pripremama. Vrlo se brzo savinusmo u
klupko pod naim pokrivaima utonuvi u san bez snova koji nagrauje
putnike.
Gu, gu, gu! to je to?
Odjednom se s vode zau zvuk nekog silnog natezanja, a u iduem
trenu dopre nam do uiju strana rika. Nije bilo sumnje ija je to rika.
Samo se lav moe javljati takvim glasovima. Svi skoismo na noge i

zagledasmo se prema vodi. Ondje ugledasmo neku isprepletenu masu ute

i crne boje koja je posrtala i vukla se prema nama. Zgrabismo puke i brzo
navukosmo burske opanke, to jest cipele od neuinjene koe, pa
potrasmo iz erma onamo. Meutim je ona pojava pala i pokretala se po
zemlji, a kad stigosmo onamo, nije se vie trzala ve je mirno leala na tlu.
Eto to je bilo: na travi je leao mujak crne antilope, najljepe od svih
afrikih antilopa, mrtav, a nataknut na njegove silne krive rogove leao je
velianstven crnogrivi lav, takoer mrtav. Jasno je bilo to se dogodilo.
Crna je antilopa dola do mlake da se napije, dok je lav nesumnjivo onaj
isti kojega smo uli leao ondje u zasjedi. Dok je antilopa pila, lav je
skoio na nju, ali antilopa ga je doekala na svoje otre krive rogove i
probola ga. Ve i ranije sam jednom vidio takav dogaaj. Lav se nije
mogao osloboditi, razderao je i pregrizao antilopinu iju, a ona je, luda od
straha i boli, jurila dalje sve dok nije pala mrtva.
Kad smo dovoljno pregledali uginule ivotinje, pozvasmo Kafre pa nam
je uspjelo da zajednikim snagama uvuemo obje ivotinje u erm. Zatim
opet legosmo i spavasmo do zore.
U cik zore smo ve bili na nogama pripremajui se za lov. Sa sobom
ponesosmo sve tri teke puke s dovoljno metaka i nae velike uture za
vodu pune slabog hladnog aja to sam ga uvijek smatrao najboljim piem
za lov. Nakon jednostavnog doruka krenusmo na put. Pratili su nas
Umbopa, Kiva i Ventfegel. Ostale Kafre ostavismo naloivi im da svuku
kou s lava i s crne antilope, te da antilopu izreu na komade.
Bez ikakvih potekoa naosmo irok trag slonova. Ventfegel ga ispita i
izjavi da ga je ugazilo dvadeset do trideset slonova, veinom odrasli
mujaci. Ali stado je u toku noi otilo malo dalje pa je ve bilo devet sati i
veoma vrue prije nego to smo po slomljenom drveu, izgaenom liu i
kori, te po izmetinama koje su se jo puile mogli zakljuiti da vie ne
moemo biti daleko od njih.
Uskoro ugledasmo stado. Brojalo je, kako je Ventfegel rekao, dvadeset
do trideset ivotinja. Stajale su u nekoj udolini. Slonovi su svrili doruak i
sad su mahali velikim uima. Bio je to sjajan prizor.
Od nas su bili udaljeni nekih dvije stotine koraka. Uhvatih aku suhe
trave i bacih je uvis da vidim odakle pue vjetar. Jer ako nas slonovi
nanjue, nestat e prije nego to uspijemo opaliti puku. Ustanovivi da
vjetar, ukoliko ga uope ima, pue od slonova prema nama, kradomice se
stadosmo uljati onamo i zahvaljujui zaklonu privukosmo se na samih
etrdesetak metara od velikih ivotinja. Ravno pred nama, okrenuvi se

postrance, stajala su tri silna mujaka, a jedan je od njih imao goleme

kljove. apnuh drugovima da u pucati na srednjeg slona, ser Henry
naniani na lijevoga, a Good na onog mujaka s velikim kljovama.
Sad! apnuh.
Bum! Bum! Bum! zagrmjee tri teke puke, a slon ser Henryja pade
na koljena i ja ve pomislih da e umrijeti, ali narednog trenutka se
podignu i jurnu ba pokraj mene. Kad je prolazio kraj mene opalih mu
drugo tane u rebra i to ga posve obori. Naglo stavih u puku dva nova
naboja i pritrah slonu. Tane kroz mozak dokraji muke nesretne ivotinje.
Zatim se okrenuh da vidim kako je Good proao s onim velikim mujakom.
Dokrajujui muke svom slonu uo sam kako onaj drugi slon vriti od bijesa
i boli. Stigavi do kapelana, vidjeh da je silno uzbuen. inilo se da se slon,
pogoen tanetom, okrenuo i potrao ravno prema svom napadau koji je
jedva uspio da mu se skloni s puta, a onda da je slijepo protrao kraj
njega, ravno prema naem logoru. Za to je vrijeme stado odjurilo
suprotnim pravcem krei ikaru u divljem uzbuenju.
Neko smo vrijeme raspravljali, bismo li poli za ranjenim slonom ili za
stadom i konano se odluismo da poemo za stadom. Krenusmo, dakle,
mislei da nikada vie neemo vidjeti one velike kljove. esto sam poelio
da ih i nismo vie ugledali. Za stadom smo ili lako, jer je ostavljalo za
sobom trag kao kolni put, ruei u svom divljem bijegu grmlje kao da je
trava.
Ali sad je bilo mnogo tee doi do slonova. Puna smo se dva sata muili
po arkom suncu dok ih ne pronaosmo. Svi su stajali u hrpi, osim jednog
mujaka. Po njihovom sam nemirnom dranju i po nainu, na koji su
uzdizali rila da onjue zrak mogao vidjeti da su na oprezu pred novom
nesreom. Onaj osamljeni mujak stajao je nekih pedeset metara s ove
strane stada, oito drei strau, a od nas udaljen ezdesetak koraka.
Bojei se da bi nas mogao ugledati ili nanjuiti i da e cijelo stado ponovo
potjerati dalje, ako mu se pokuamo pribliiti, pogotovu jer je krajina bila
posve otvorena, svi nanianismo na toga mujaka i opalismo im sam
proaptao zapovijed. Sva tri zrna pogodie i slon pade mrtav. Stado opet
jurnu u bijeg, ali na nesreu za nj nalazila se nekih stotinu metara dalje
nullah, suha vododerina s odsjeenim obalama.
Slonovi jurnue u nju, a kad mi stigosmo na rub, naosmo ih gdje se u
divljoj zbrci bore da se uspnu na drugu obalu. Zrak je odjekivao od njihove
vriske i trubljenja. Gurali su jedan drugoga u stranu u sebinom strahu,
upravo kao i ljudi. Iskoristismo tu priliku i stadosmo pucati to god smo

bre mogli punili puke. Tako poubijasmo jo pet jadnih ivotinja, pa bismo
nesumnjivo pobili cijelo stado da se slonovi nisu odjednom odrekli pokuaja
da se uspnu na obalu i sjurili niz nullah. Bili smo odvie umorni da poemo
za njima, a moda smo bili i siti ubijanja jer je osam slonova bio bogat
plijen za jedan dan.
I tako se malo odmorismo, a domoroci izrezae srca dvaju slonova za
veeru. Zatim krenusmo kui, veoma zadovoljni sami sobom. Bili smo
odluili da sutradan poaljemo nosae da povade kljove.
Tek to proosmo kraj mjesta na kojem je Good ranio onog starog
mujaka, naiosmo na cijelo stado elen antilopa, no ne pucasmo na njih jer
smo ve imali dovoljno mesa. Antilope prokasae kraj nas, ali se nakon
nekih stotinu metara zaustavie iza malog bokora grmlja i okrenue se da
nas pogledaju. Kako je Good elio da ih to bolje promotri, jer jo nikada
nije iz blizine vidio elen antilopu, on prui puku Umbopi i poe prema
onom grmlju, a Kiva za njim. Sjedosmo da ga poekamo i nije nam bilo
krivo to se moemo malo odmoriti.
Sunce je upravo zapadalo u svom najcrvenijem sjaju, a ser Henry i ja
smo se divili tom ljupkom prizoru, kad najednom zausmo vritanje slona i
na pozadini crvene suneve kugle ugledasmo njegov golem lik s
uzdignutom surlom. Naredni trenutak ugledasmo jo neto, naime Gooda i
Kivu kako jure natrag prema nama, dok se ranjeni slon jer to je bio onaj
isti slon na kojega je pucao Good - natisnuo za njima. U prvi se as ne
usudismo pucati premda bi na tu udaljenost ionako bilo male koristi od
pucanja bojei se da ne pogodimo kojega od njih, a u iduem se
trenutku dogodi neto strano Good pade kao rtva svoje ljubavi prema
civiliziranom odijelu. Da je pristao da se odrekne svojih dugakih hlaa i
dokoljenica i da lovi u flanelskoj koulji i burskim opancima, sve bi bilo u
redu, ali ovako su ga hlae spreavale u oajnikom bijegu. Kad nam se
pribliio na samih ezdeset metara, posklizne mu cipela, uglaana od trave
i on pade licem o zemlju ravno pred golemim slonom.
Nama od uasa zasta dah jer smo znali da mora umrijeti, i potrasmo iz
sve snage k njemu. U tri sekunde je sve bilo gotovo, ali ne onako kako smo
oekivali. Videi da mu je gospodar pao, na Zulu Kiva, taj hrabri momak,
okrenu se i baci asagaj slonu ravno u glavu. Otrica koplja pogodi slona u
rilo.
Vritei od bola, ivotinja zgrabi siromanog momka, tresnu ga o
zemlju, jednom ga golemom nogom pritisnu usred tijela, gornji mu dio
tijela ovi rilom i rastrga ga u dva dijela.

Jurnusmo dalje ludi od prepasti i stadosmo pucati, a slon ubrzo pade na

ostatke bijednoga Kive.
Good usta i poe kriti ruke nad hrabrim ovjekom koji je rtvovao svoj
ivot da ga spasi. A i ja sam, premda sam star i otupio, ipak osjetih kako
me neto gui u grlu. Umbopa je stajao kraj nas promatrajui orijakog
mrtvog slona i iznakaene ostatke jadnoga Kive.
Eto, mrtav je, ree. Ali umro je kao ovjek!

Peto poglavlje

NAE PUTOVANJE KROZ PUSTINJU

Ubili smo devet slonova, pa nam je trebalo dva dana da im izreemo
kljove i odnesemo ih u logor. Ondje ih zakopasmo u pijesak pod nekim
visokim drvetom koje se kao jasno vidljiv znak razabiralo na milje daleko.
Bila je to prekrasna hrpa bjelokosti. Nikada nisam vidio ljepe, i svaka je
kljova teila prosjeno etrdeset do pedeset funti. Kljove onoga velikog
mujaka koji je ubio jadnog Kivu teile su, obje zajedno, nekih stotinu i
sedamdeset funti, bar koliko smo mi mogli ocijeniti.
Kivine ostatke sahranismo u neki medvjei brlog zajedno s njegovim
asagajem da se njime brani na putu u bolji svijet.
Treega dana krenusmo opet na put, nadajui se da emo se jednom
moi vratiti da podignemo zakopanu bjelokost. Napokon, nakon dugog i
zamornog putovanja i nakon mnogih pustolovina koje zbog pomanjkanja
prostora ne mogu opisali, stigosmo do Sitandova kraala, kraj rijeke
Lukanga, do prave ishodine take nae ekspedicije. Vrlo se dobro sjeam
naeg dolaska na to mjesto. S desne se strane prualo ratrkano
domorodako naselje s nekoliko kamenih obora za stoku i s neto obraene
zemlje dolje uz rijeku na kojoj su uroenici uzgajali ono malo ita. S druge
strane rijeke pruala se prostrana valovita ravnica, takozvani veldt,
pokrivena visokom travom. Na njoj su lutala krda sitnije divljai. S lijeve se
strane prostirala pustinja. inilo se da je to mjesto krajnja taka plodnoga
zemljita, pa bi bilo teko rei, zbog kakvih je prirodnih uzroka dolo do
tako nagle promjene u vrsti tla. Ali bilo je tako.
Ba podno naega tabora tekla je rjeica, a na suprotnoj se obali
uzdizao kameni obronak. Bio je to isti onaj obronak na kojem sam prije
dvadeset godina ugledao siromanoga Silvestra kako gmie vraajui se sa
svog pokuaja da stigne do Salamunovih rudnika. S one strane obronka
zapoinjala je suha pustinja, obrasla nekom vrstom karoo iblja.
Bilo je ve vee kad podigosmo logor. Velika je uarena suneva kugla
tonula u pustinju i bacala sjajne zrake raznobojna svjetla preko itava
njezina golema prostranstva. Ostavih Gooda da nadzire ureivanje naega
malog logora i povedoh ser Henryja sa sobom. Uspesmo se na vrh
suprotnog obronka i zagledasmo se u pustinju. Zrak je bio veoma bistar.

Daleko, vrlo daleko mogao sam razabrati nejasne plaviaste obrise

orijakoga Sulimanova gorja, tu i tamo okrunjena snijegom.
Eno, rekoh, eno bedema oko Salamunovih rudnika, ali tko zna
hoemo li se ikada uspeti preko njega?
Moj bi brat morao biti ondje. A ako jeste ondje, ja u ve nekako doi
do njega, ree ser Henry. Glas mu je bio pun mirna samopouzdanja to
je, uostalom, bila njegova odlika.
Nadam se da je tako, odgovorih i okrenuh se da se vratim u logor,
kad opazih da nismo sami. Iza nas je stajao visoki Zulu i ozbiljno gledao
prema dalekim planinama.
Vidjevi da ga promatram, javi se Zulu, upravivi rijei ser Henryju
kome se bio pridruio.
Je li to zemlja, u koju si nakanio poi, lnkubu? (uroenika rije, koja
oznauje, drim, slona, a Kafri je nadjenuli ser Henryju) ree Umbopa
pokazujui svojim irokim asagajem prema planinama.
Otro ga upitah zato svoga gospodara oslovljuje na tako prisan nain.
Dobro je da domoroci davaju bijelcima imena u svom jeziku i da se tim
imenima slue u razgovoru meu sobom, ali nije pristojno da ih u lice
oslovljuju tim uroenikim nazivima. Ali Umbopa se nasmjehnu mirnim
smijekom koji me je razljutio
Kako moe znali nisam li ja ravan ignosiju, kome sluim? ree on.
Nema sumnje, on je kraljevskoga roda; to mu se vidi i po stasu i po
oima; ali moda sam i ja takvoga roda. Konano, jednako sam visok kao i
on. Budi moj jezik, o Makumazane, i reci moje rijei inkusu lnkubu, mom
gospodaru, jer bih htio da govorim s njim i s tobom.
Ljutio sam se na toga ovjeka jer nisam bio navikao da mi domoroci
tako govore, ali njegove me se rijei ipak nekako dojmie, a osim toga sam
bio radoznao to mi eli rei. Tako stadoh prevoditi, istodobno izrazivi
svoje miljenje da je on drzak momak i da se silno razmee.
Da, Umbopa, odgovori ser Henry, htio bih da otputujem onamo.
Pustinja je iroka i u njoj nema vode, a planine su visoke i pokrivene
snijegom. Nitko ne moe rei to se nalazi iza njih, iza mjesta na kome
zalazi sunce. Kako e stii onamo, lnkubu, i emu si nakanio poi onamo?
Ja opet prevedoh.
Recite mu, odvrati ser Henry, da odlazim onamo zbog toga jer
vjerujem da je jedan ovjek moje krvi, moj brat, otiao onamo. Idem da ga
potraim.

Tako je, lnkubu. Neki ovjek kojega sam sreo na putu ispripovjedio mi
je da je neki bijelac prije dvije godine otiao u pustinju prema onim
planinama samo s jednim slugom, nekim lovcem. Nikad se nisu vratili.
Kako zna, da je to moj brat? upita ser Henry.
To ne znam. Ali kad sam zapitao onoga ovjeka kakav je bio onaj
bijelac, ree mi on da je imao oi kao to su tvoje i crnu bradu. Rekao mi je
i to da se lovac koji je poao s njime zvao Jim, da je bio lovac od plemena
Beuana i da je nosio odijelo.
O tome nema sumnje, rekoh, ja sam dobro poznavao Jima.
Ser Henry kimnu glavom. Bio sam uvjeren u to, ree. Kad bi se
George na neto odluio, on bi to svakako i izveo. Takav je bio jo u
djetinjstvu. Ako je nakanio da prijee Sulimanove planine, on ih je i preao,
osim ako ga nije zadesila kakva nesrea. Morat emo ga, dakle, potraiti na
drugoj strani planina.
Umbopa je razumio engleski, iako se rijetko sluio tim jezikom.
Dalek je to put, Inkubu, upadne on, a ja prevedoh njegove rijei.
Jest, dalek je to put, potvrdi ser Henry. Ali na ovoj zemlji nema puta
kojega ovjek ne bi mogao prevaliti, ako se vrsto odlui na to. Niega
nema, Umbopa, to ovjek ne bi mogao svladati: nema planina na koje se
ne bi mogao uspeti, nema pustinje koju ne bi mogao prijei osim jedne
planine i jedne pustinje, za koju ti jo nisi uo - ako ga vodi ljubav i ako
stavlja ivot na kocku ne marei za nj, ako je jednako pripravan da ga
sauva ili da ga izgubi, kako ve odredi usud.
Prevedoh.
Velike su to rijei, oe moj, odvrati Zulu (ja sam ga neprekidno zvao
Zulu, iako nije bio ba pravi Zulu), velike i silne rijei to ih mogu
izgovoriti usta ovjekova. Pravo ima, moj oe Inkubu. uj! to je ivot? To
je perce, sjeme trave, to ga vjetar vije na sve strane, koje se ponekad
umnoi i pri tom ugine, a kadto opet odleti u visine. Ali ako je sjeme dobro
i teko, ono moe neko vrijeme ustrajati na putu kojim je krenulo. Dobro je
da ovjek pokua i da poe svojim putem i da se bori. Svatko mora
umrijeti. U najgorem sluaju umrijet e samo neto ranije. Poi u s tobom
preko pustinje i preko planina, oe moj, osim ako putom sluajno ne
padnem na zemlju i ne dignem se vie.
On na asak zautje, u onda nastavi u jednom od onih izljeva neobine
govornike vjetine u kojima Zulu pokadto uivaju. Premda su takvi govori
uglavnom pusta ponavljanja, oni po mom miljenju ipak pokazuju da njihov
narod ima neku pjesniku nadarenost i neku intelektualnu snagu.

to je ivot? Recite mi to, bijeli ljudi, vi, koji ste mudri, koji poznajete
sve tajne svijeta i svijet zvijezda, i onaj svijet koji lei iznad zvijezda i oko
njih; vi, koji munjevito aljete rijei izdaleka bez glasa; recite mi, bijeli ljudi,
tajnu naega ivota kamo on odlazi i odakle dolazi!
Ne moete odgovoriti; ne znate. ujte, ja u vam odgovoriti! Doli smo
iz tame i u tamu emo otii. Poput ptice u noi koju je zahvatila oluja,
pojavljujemo se iz Niega; na trenutak se naa krila pokazuju u svjetlu
vatre, i opet smo nestali u Nita! ivot nije nita. ivot je sve. On je ruka
kojom odaleujemo od nas smrt; on je ar koji sja po noi, a ujutro je crn;
on je bijeli dah volova po zimi; on je mala sjenka to lepra preko trave i
nestaje im sunce zae.
Ti si udnovat ovjek, ree ser Henry kad je Umbopa zavrio.
Umbopa se nasmije.
ini mi se da smo slini, Inkubu. Moda i ja traim brata s one strane
planina.
Ja ga sumnjiavo pogledah. to misli time rei? upitah ga. to zna
o tim planinama?
Malo, vrlo malo. Ondje se nalazi neobina zemlja, zemlja arobnosti i
ljepote, zemlja hrabrih ljudi, drvea, rijeka i bijelih planina, zemlja iroke,
velike ceste. uo sam za nju. No emu govoriti o tome? Smrkava se. Oni
koji poive da vide, vidjet e.
Opet ga sumnjiavo pogledah. Taj je ovjek znao i previe.
Ne treba da me se bojite, Makumazane, ree on razumjevi moj
pogled. Ne kopam jamu pod vama. Ne spletkarim. A ako prijeemo preko
onih planina za suncem, rei u vam to znam. No na planinama sjedi smrt.
Budite mudri i vratite se. Vratite se i lovite slonove. Rekao sam.
Ne rekavi vie ni rijei, on podignu koplje u znak pozdrava i vrati se u
logor. Uskoro ga naosmo ondje kako isti puku, kao i svaki drugi Kafar.
udnovat je to ovjek, ree ser Henry.
Da, potvrdih, i previe udnovat. Njegovo mi se vladanje ne svia.
On kojeta zna, a nee da nam rekne. Mislim, meutim, da nema smisla da
se prepiremo s njime. Krenuli smo na neobian put, pa neki tajanstveni
Zulu nee mnogo ni splesti ni razmrsiti cijelu stvar.
Sutradan se spremismo za odlazak. Dakako da u pustinju nismo mogli
ponijeli svoje teke puke za slonove i ostalu prtljagu. Zato otpustismo
nosae i dogovorismo se s nekim starim domorocem koji je stanovao u
blizini da pripazi na stvari dok se ne vratimo. Srce me je boljelo to tako
divno oruje ostavljam na milost i nemilost ovakvom starom lupeu,

ovakvom divljaku, ije su oi gramzljivo zasjale kad ih je ugledao. Ali ipak

sam poduzeo neke mjere opreza.
U prvom sam redu napunio puke i rekao mu da e opaliti im ih
dotakne. On to odmah pokua s mojom tekom pukom kalibra osam.
Puka opali a tane probi rupu kroz jednoga od njegovih volova kojega su
upravo tjerali u kraal, a da i ne spomenem da ga je puka udarila po glavi i
oborila ga na zemlju. On usta silno zbunjen, pogotovu to je izgubio vola,
no bio je jo toliko drzak da zatrai od mene da ga platim. Vjerujem da ga
vie nita nee navesti na to da se opet dodirne puke.
Spremi te ive avole gore pod strehu, ree, da ne budu na putu,
inae e nas sve poubijati.
Onda mu rekoh da u, ako na povratku ustanovim da je nestala ma i
jedna od naih stvari, arolijama ubiti i njega i sve njegove. Ako mi
budemo pomrli, a on pokua da neto ukrade, da u doi kao sablast i da
u ga progoniti, da u bjesnoom zaraziti njegovu stoku i da u skiseliti
mlijeko u njegovim kravama sve dok mu ne omrzne ivot; da u navesti
avole u pukama da izau iz njih i da se na nemili nain porazgovore s
njime. Probudio sam u njem dobru predodbu o stranom sudu koji ga
eka ne bude li poten. On mi se onda zakune da e se brinuti za njih kao
da su duh njegova oca. Bio je to neki vrlo praznovjerni stari Kafar, a uz to
veliki lupe.
Poto smo se tako pobrinuli za nau suvinu prtljagu, rasporedismo ono
to smo nas petorica ser Henry, Good, ja, Umbopa i Hotentot Ventfegel
imali da ponesemo na put. Bilo je to dosta malo, no mada smo uinili
sve to je bilo mogue, ipak nismo mogli teret smanjiti ispod etrdeset funti
teine po ovjeku. Taj se teret sastojao od:
tri dvocijevke s dvije stotine metaka,
dvije vinesterove opetue (za Umbopu i Ventfegela) s dvije stotine
metaka,
tri Coltova revolvera sa ezdeset metaka,
pet Cochraneovih posuda za vodu, svaka po etiri pinte,
pet pokrivaa,
dvadeset i pet funti biltonga (na suncu suenoga mesa divljai),
deset funti birana staklenog biserja u erdanima za poklone,
neto lijekova, ukljuivi i uncu kinina, te jedan ili dva mala kirurka
instrumenta,
nae noeve i neke sitnice kao to su kompasi, igice, depno cjedilo,
duhan, lopatica, boca rakije i odijela koja su bila na nama.

To je bila sva naa oprema, veoma skromna za takav pothvat, ali se

nismo usuivali ponijeti vie. Naa je oprema ionako bila teak teret za
ovjeka koji treba da prijee kroz uarenu pustinju jer je ondje svaka
suvina unca dvostruko tea. No koliko god smo pokuavali, nismo nali
naina da smanjimo teret. U njemu su se nalazile samo neophodno
potrebne stvari.
Jedva sam, obeavi da u svakome pokloniti dobar lovaki no, uspio
nagovoriti tri bijedna domoroca iz sela da nas otprate do prvoga
odmaralita, dvadeset milja daleko i da svaki ponese po jednu mjeinu s
galonom vode. Nakanio sam da tom vodom ponovo napunim nae boce
poslije prvoga nonog hoda. Odluili smo, naime, da krenemo po nonom
hladu. Tim sam uroenicima rekao da smo poli u lov na nojeve kojih je u
pustinji bilo veoma mnogo. Oni stadoe klepetati i slegnue ramenima
govorei da smo ludi i da emo poginuti od ei. Moram rei da se to inilo
veoma vjerojatnim. No silno su eljeli da dobiju noeve koji su ondje
predstavljali gotovo nepoznato blago, pa pristadoe da pou, poto su,
vjerojatno, doli do zakljuka da ih se nita ne tie to emo mi kasnije
propasti.
* *
*
itav smo slijedei dan poivali i spavali, a o zalazu sunca pojedosmo
dobru veeru od svjeeg goveeg mesa i napismo se aja kao da se, kako
je dobacio Good, kanimo napojiti za mnogo dana. Zatim posvravasmo
posljednje pripreme i legosmo da poekamo dok ne izae mjesec. Konano
oko devet sati mjesec izae u svoj svojoj ljepoti, preli srebrnim svjetlom
svu onu divlju krajinu i zavi sablasnim sjajem golemu valovitu pustinju pred
nama, jednako velianstvenu, nepoznatu i mirnu, kao to je bilo i
zvjezdano nebo nad nama.
Ustadosmo. Za nekoliko smo asaka bili spremni. No jo smo trenutak
oklijevali, jer je ljudska narav sklona da malo zastane prije nego zakorakne
nepovratnim korakom. Nas tri bijelca stajali smo jedan uz drugoga.
Umbopa je stajao nekoliko koraka pred nama, s kopljem u ruci i pukom
preko ramena. Netremice je gledao u pustinju. Ona tri unajmljena
domoroca s mjeinama vode skupili su se zajedno s Ventfegelom u malu
hrpicu iza nas.
Gospodo, uskoro se javi ser Henry svojim dubokim glasom, poli
smo na najneobinije putovanje na koje ljudi uope mogu poi. Veliko je
pitanje moemo li uspjeti. Ali mi smo tri ovjeka koji e i u dobru i u zlu

vrsto i do kraja ustrajati jedan uz drugoga. Jedino to nam preostaje, jest

da budemo hrabri i da se pouzdamo u nau dobru kob. A sada naprijed!
I tako krenusmo.
Nismo imali nita, po emu bismo se mogli ravnati, osim dalekih planina
i nacrta staroga don Silvestra koji, uzmemo li u obzir da ga je crtao ovjek
na umoru i napola nepriseban na komadiu platna prije tri stoljea, nikako
nije bio pouzdan putokaz po kojemu bi se ovjek mogao ravnati. Ipak on,
kakav bio da bio, bijae sva naa nada. Ne uspije li nam da pronaemo onu
lokvu loe vode za koju je stari don zabiljeio da se nalazi usred pustinje,
ezdesetak milja od nae polazne take i isto toliko daleko od planina,
vjerojatno emo svi bijedno poginuti od ei. Meni se pak inilo da je
gotovo posve nemogue da je pronaemo u tom silnom moru pijeska i
karoova iblja. Pretpostavimo ak, da je stari da Silvestra tano oznaio tu
lokvu, tko nam jami da je nije ve prije vie pokoljenja osuilo sunce, da
je nije razgazila divlja ili da je nije zameo pokretni pijesak.
Nijemo poput sjena stupali smo po sipkom pijesku kroz no. Karoovo
grmlje zaplitalo nam se u noge i smetalo nam je u hodu; pijesak nam je
ulazio u opanke i u Goodove lovake cipele, tako da smo svakih nekoliko
milja morali stati da ga istresemo. Premda je zrak bio gust i teak, no je
bila ugodno hladna pa smo dobro odmicali. Pustinja je bila veoma tiha i
mirna, a to nas poe nekako initi potitenima. Good to osjeti pa poe
zvidukati Ostavih djevojku svoju..., ali zvuci su u tom silnom pustom
prostoru nekako tugaljivo odjekivali, i on presta zvidati.
Malo kasnije doivjeli smo neto emu se moradosmo srdano nasmijati
premda nas je taj mali doivljaj u prvi as ozbiljno prestraio. Good je iao
prvi. Nosio je kompas, u koji se on, kao pomorac, najbolje razumio, a mi
smo, jedan po jedan, tekom mukom ili za njim. Najednom zausmo kako
je uzviknuo, a onda ga nestade. U iduem trenutku podie se sa svih
strana oko nas neka neobina graja, dahtanje, jecanje, divlja vriska i topot
nogu. U slabom svjetlu jedva razabrasmo neke nejasne likove koji su
bjeali, napola sakriveni oblacima pijeska. Domoroci zbacie terete i
spremie se na bijeg, ali sjetie se da nemaju kuda utei, pa se bacie na
zemlju i stadoe tuliti da su to avoli.
Ser Henry i ja zaustavismo se i zapanjismo, to vie, to ugledasmo
Gooda kako juri prema planinama, naoko jaei na konjskim leima i
vritei kao da je poludio. No as zatim die ruke uvis i uz mukli tropot
ljosnu o zemlju.

Tek sad sam shvatio to se dogodilo. Naili smo na stado usnulih

kvaga2, a Good je sluajno pao jednoj od njih na lea. Ona je, naravno,
skoila na noge i pojurila zajedno s njime. Doviknuh ostalima da je sve u
redu i potrah prema Goodu bojei se da nije ranjen. Ali na svoju veliku
radost naoh ga gdje sjedi u pijesku. Stakalce mu je jo uvijek bilo vrsto
usaeno u oko. Bio je prilino uplaen i potresen, ali posve zdrav i itav.
Nakon ovoga nastavismo put bez ikakve upadice sve do otprilike jedan
sat iza ponoi. Onda se zaustavismo, popismo malo vode, ne mnogo jer je
voda bila dragocjena, odmorismo se pola sata i nastavismo put.
Ili smo tako sve dalje i dalje, dok se konano nije istok poeo crvenjeti
kao obrazi mlade djevojke. Zatim se javie prve blijede zrake praskozorja i
ubrzo se pretvorie u zlatne pruge, po kojima je zora kliznula preko
pustinje. Zvijezde su sve vie blijedjele sve dok posve ne nestadoe. Zlatni
je mjesec poprimio votanu boju i njegovi se planinski vrhunci jasno
ocrtae na blijedome mu licu kao jagodine kosti ovjeka na umoru. Zatim
otri mlazovi svjetla bljesnue jedan za drugim izdaleka preko beskrajne
divljine probijajui i raarujui koprene magle, sve dok se pustinja ne ispuni
drhtavim arom i ne nastane dan.
No mi se jo ne zaustavismo, premda bismo u to vrijeme ve rado bili
stali, jer smo znali da neemo moi nastaviti put im sunce malo odskoi.
Napokon, oko est sati, ugledasmo gdje se iz ravnice uzdie mala hrpa
stijena pa se dovukosmo do nje. Ovdje sreom naosmo kamenu plou
koja je koso strila uvis; pri dnu je bila pokrivena finim pijeskom pa nam je
pruila krasan zaklon od vruine. Zavukosmo se pod nju, popismo malo
vode i pojedosmo nekoliko zalogaja biltonga3. Onda legosmo i ubrzo tvrdo
zaspasmo.
Probudismo se tek u tri sata popodne i opazismo nosae kako se
pripremaju za povratak. Bilo im je ve dosta pustinje pa ih nikakvi noevi
ne bi mogli navesti na to da pou ma i korak dalje. Zatim se estito
napismo. Poto smo tako ispraznili svoje uture, ponovo ih napunismo iz
mjeina to su ih nosai donijeli. Pratili smo ih pogledom kad su krenuli na
put kui, dugaak dvadeset milja.
U etiri i po sata krenusmo i mi. Bilo je to samotno i pusto putovanje jer
osim nekoliko nojeva nismo na cijeloj toj golemoj pjeanoj ravnici vidjeli
nijedno ivo bie. Oito je kraj bio odvie suh za divlja, pa osim jedne ili
dvije kobre opaka izgleda ne vidjesmo ak ni gmazove. Samo jedne je vrste
2
3

Vrsta zebre (aequus quagga)

Na trake narezano i osueno meso divljai

kukaca bilo u obilju, a to je bila obina kuna muha. Letjele su u jatima. Ta

kuna muha zaista je neobina ivotinja. Poite kamo god hoete, i nai
ete je, a tako je sigurno i oduvijek bilo. Vidio sam je zatvorenu u jantaru
koji je, kako mi rekoe, bio star pola milijuna godina, a izgledala je posve
jednaka kao i njezin dananji potomak. Nimalo ne sumnjam u to da e
zujati oko posljednjeg ovjeka koji bude umirao na zemlji bude li se to
dogaalo ljeti traei priliku da mu sjedne na nos.
O sunevu zalasku zastadosmo ekajui dok ne izae mjesec. On se
pokaza oko deset sati, sjajan i divan kao uvijek, i mi propjeaismo cijelu
no, s malim odmorom oko dva sata izjutra, sve dok dobrodolo sunce ne
prekinu nae napore. Popismo malo vode i ispruismo se, silno izmoreni, na
pijesku, pa ubrzo zaspasmo.
Nije bilo potrebno da postavljamo strau jer se u toj prostranoj i pustoj
ravnici nismo imali ega bojati. Nai su jedini neprijatelji bili vruina, e i
muhe, ali ja bih se mnogo radije sukobio sa svakom opasnou u obliku
ovjeka ili zvijeri, nego da se borim s tim stranim trojstvom. Ovog puta
nismo bili tako sretni da pronaemo stijenu koja bi nas zatitila od sunca.
Zato se oko sedam sati probudismo s osjeajem da se nalazimo uz peenku
na rotilju. Upravo smo se strano pekli. inilo se da sunce sie krv iz nas.
Uspravismo se jedva hvatajui dah.
Uh! rekoh zamahnuvi na roj muha koji mi je veselo zujao oko glave.
Vruina im nije nimalo smetala.
Due mi, javi se ser Henry.
Vrue je, ree Good.
Zaista, bilo je vrue, a nigdje ni najmanje hladovine. Kamo god bismo
se osvrnuli, nigdje ni peine ni drveta, niega osim beskrajnog arkog
blistavila koje se odbijalo od vruega zraka, a taj je zrak titrao nad
pustinjom kao u uarenoj krunoj pei.
to da radimo? upita ser Henry. Ovo ne moemo dugo izdrati.
Pogledasmo jedan drugoga u nedoumici.
Znam, javi se Good, moramo iskopati jamu i zavui se u nju, pa se
pokriti karoovim grmljem.
To nije bila ba osobita zamisao, ali ipak je bilo bolje, nego ne poduzeti
nita. Kopajui lopaticom koju smo ponijeli sa sobom i rukama uspjelo nam
je da za otprilike jedan sat iskopamo jamu dugaku desetak stopa, iroku
dvanaest stopa i duboku dvije stope. Zatim lovakim noevima narezasmo
dosta niskoga iblja, zavukosmo se u jamu i pokrismo se granjem, svi osim
Ventfegela koji je bio Hotentot pa mu sunce nije mnogo smetalo. To nas je

malo zaklonilo od arkih sunanih zraka, ali vruina koja je vladala u toj
amaterskoj grobnici, moe se lake zamisliti nego opisati. Crna jama u
Kalkuti morala je biti prava divota prema ovome, pa ni danas ne znam kako
smo mogli preivjeti onaj dan. Leali smo daui i svaki smo as kvasili
usnice oskudnom zalihom vode. Da smo popustili svojoj potrebi za vodom,
bili bismo u prva dva sata popili sve do posljednje kapi. Morali smo,
meutim, silno tedjeti. Znali smo da bismo bez vode ubrzo bijedno
poginuli.
Svemu ipak dolazi kraj, samo ako ovjek poivi da ga doeka pa se i taj
strani dan nekako primae kraju. Oko tri sata popodne doosmo do
zakljuka da to vie ne moemo izdrati. Bit e bolje da umremo hodajui,
nego da nas u toj stranoj rupi polako ubiju vruina i e. I tako svaki od
nas srknu malo vode od svoje zalihe koja se silno smanjila i zagrijala se na
toplinu ovjejeg tijela te se stadosmo vui dalje.
Preli smo ve pedesetak milja pustinje. Na nacrtu staroga da Silvestra
bilo je oznaeno da je pustinja iroka etrdesetak legua, a lokva loe
vode nalazila se otprilike usred pustinje. etrdeset legua je nekih stotinu i
dvadeset milja pa smo se prema tome nalazili nekih dvanaest do petnaest
milja od vode, ako ona uope postoji.
To smo se popodne vukli polako i muno, tako da smo jedva prelazili
milju i po na sat. O zalasku sunca ponovo zastadosmo da poekamo
mjesec. Popili smo gutljaj vode te nam je uspjelo da malo odspavamo.
Prije nego to legosmo, Umbopa nas upozori na neki niski i nejasni
breuljak koji se u daljini od osam milja uzdizao iz ravne pustinje. Iz te je
daljine izgledalo kao veliki mravinjak i dok sam polako tonuo u san, pitao
sam sam sebe to li to moe biti.
im je iziao mjesec, krenusmo opet dalje. Bili smo silno iscrpljeni i
strano smo patili od ei i vruine. Nitko, tko to nije i sam iskuao, ne
moe znati to smo propatili. Nismo vie hodali. Teturali smo i padali od
iznemoglosti. Otprilike svakoga sata morali smo stati da se odmorimo.
Jedva smo imali snage da govorimo. Good je sve dotad brbljao i alio se jer
je bio veseo momak, ali sad ni njemu nije vie bilo do ale.
Napokon, oko dva sata, do krajnosti iznemogli i tjelesno i duevno,
stigosmo do podnoja onog neobinog breuljka koji nam se na prvi pogled
uinio orijakim mravinjakom, visokim stotinjak stopa. Podnoje mu je
obasizalo neka dva jutra tla.

Ovdje se zaustavismo, a oajna nas e natjera da iskapimo i posljednju

kapljicu vode. Na svakoga je dolo oko pola pinte, a mogli bismo ispiti i cio
galon4.
Zatim legosmo. Upravo kad me je obuzimao san, zauh Umbopu kako
sam sebi govori jezikom Zulua:
Ne uspijemo li nai vode, pomrijet emo svi prije nego to sutra izae
mjesec.
Prooe me srsi premda je bilo vrue. Misao da se pribliuje tako
strana smrt nije bila ba ugodna, no ni ta me misao nije mogla zadrati da
ne zaspim.

Stare mjere za tekuine

esto poglavlje

VODE! VODE!
Probudio sam se za dva sata, to jest oko etiri sata ujutru. im je bilo
udovoljeno prvim zahtjevima umorna tijela, opet se javila e. Nisam vie
mogao spavati. Sanjao sam da se kupam u rijeci iznad koje se nadvila
zelena obala i drvee. Probudivi se, naoh se u suhoj pustinji i sjetih se
onoga to je rekao Umbopa: da emo bijedno poginuti ne naemo li vode.
Po toj vruini ne bi nijedan ovjek mogao dulje ivjeti. Sjedoh i poeh
suhim i uljevitim rukama trti lice. Usne i oni kapci su mi bili tako
slijepljeni da mi je tek nakon poduljeg trljanja uspjelo da ih uz napor
otvorim.
Zora vie nije bila daleko, ali u zraku se nije osjeala nikakva svjeina.
Zrak je bio gust i tmast da to ne mogu opisati. Ostali su jo spavali. Uskoro
se toliko razdani da se dalo itati, pa izvukoh iz depa knjiicu
Ingoldsbyjevih legendi to sam je ponio sa sobom, i stadoh itati pjesmu
avka iz Reimsa. Kad stigoh do mjesta:
Ljupki mali djeak dri zlatan pehar,
ispupen, pun bistre vode, najistije,
to tee izmeu Reimsa i Namura...
naprosto stadoh mljaskati ispucanim usnama, to jest, pokuah mljaskati.
Sama pomisao na tu bistru vodu dovodila me upravo do ludila. esto
mislim da sam u ono vrijeme bio u nekom bunilu od ei, iznemoglosti i
pomanjkanja hrane. Uto se probudie i ostali pa i oni stadoe trljati prljava
lica i slijepljene usne i oi.
im su se svi probudili, poesmo razgovarati o svojem poloaju koji je
bio veoma ozbiljan. Nije nam preostala ni kapljica vode. Iskrenusmo uture
i oblizasmo im grla, ali to je znailo varati samoga sebe jer su grlii bili suhi
kao kosti. Good, koji je nosio bocu s rakijom, izvadi je i stade je eznutljivo
gledati, ali mu je ser Henry odmah oduze jer bi estoka rakija samo ubrzala
kraj.
Ne naemo li vode, umrijet emo, ree on.

Kad bismo se mogli pouzdati u nacrt staroga dona, voda bi morala biti
negdje u blizini, rekoh, no inilo mi se da nitko nije ba osobito zadovoljan
mojom napomenom. Bilo je posve jasno da se nije moglo mnogo vjerovati
starom nacrtu. Ve se prilino razdanilo i mi smo sjedili buljei jedan u
drugoga. Najednom opazih da je Hotentot Ventfegel ustao i poeo hodati
naokolo gledajui u zemlju. Onda se naglo zaustavi, kliknu grlenim glasom i
pokaza na pijesak.
to je? povikasmo pa svi najednom ustadosmo i poosmo onamo
gdje je pokazivao na zemlju.
Gle, rekoh, pa to je svjei gazelin trag. to to znai?
Gazele ne odlaze daleko od vode, odvrati Ventfegel holandeskim
jezikom.
Tako je, potvrdih, zaboravio sam. A to je divno!
To nas je sitno otkrie ispunilo novim ivotom. udno je, kako se ovjek
u oajnom poloaju hvata i najmanje nade, i kako ga ona odmah ini
sretnim. U mranoj je noi i jedna jedina zvijezda bolja nego nijedna.
Meutim je Ventfegel podigao svoj tupi nos i stao svom snagom uvlaiti
zrak u nosnice, kao to ini stara antilopa vrste impala osjeajui opasnost.
Zaas ree:
Njuim vodu!
Ove nas rijei veoma razveselie jer smo znali kako su silno razvijena
osjetila domorodaca.
Upravo u tom asu izae sunce u punom svom sjaju. Bio je to tako
velianstven prizor da smo naas zaboravili e.
Ondje, jedva etrdeset do pedeset milja daleko, uzdizale su se Sabine
grudi svijetlei poput srebra pod zrakama jutarnjega sunca, a na jednu i na
drugu stranu pruale su se na stotine milja daleko Sulimanove planine. ak
i sada, dok sjedim ovdje i pokuavam da opiem neobinu velianstvenost i
ljepotu toga prizora, ne nalazim prave rijei. Nemoan sam mada se svega
dobro sjeam. Ravno pred nama uzdizale su se dvije orijake planine,
kakvih, drim, nema vie nigdje u Africi, a ne vjerujem da takvih ima i
drugdje u svijetu. Bile su visoke najmanje petnaest tisua stopa, jedna je
od druge bila udaljena najvie dvanaest milja, a bile su povezane strmim
kamenim grebenom. Uzdizale su se ravno u nebo u svojoj stranoj bijeloj
osamljenosti. Te su planine, stojei tu kao stupovi gigantskih vratnica,
imale potpun oblik enskih grudi. Podnoja su im se jo iz ravnice blago
zaobljivala pa su se na toj daljini inile savreno okruglima i glatkima. Na
vrhu svake od tih planina nalazio se gol okrugao breuljak, pokriven

snijegom i posvema nalik na bradavicu na enskoj dojci. Kameni greben

koji ih je spajao, bio je, kako se inilo, nekoliko tisua stopa visok i potpuno
okomit, a s obje strane tih planina pruale su se, dokle god je dopirao
pogled, pruge slina grebenja, prekinute tek tu i tamo planinama splotenih
vrhova, kao u onoj planini u Capetownu, glasovitoj po svem svijetu. Uzgred
reeno, taj je oblik planina dosta est u Africi.
Ne mogu opisati velianstvenost cijeloga prizora; to prelazi moju snagu.
U tim je golemim vulkanima a to su nesumnjivo bili ugasli vulkani bilo
neto tako neizrecivo velianstveno i silno da je ovjeku upravo zastao dah
u grudima. Jutarnje je svjetlo neko vrijeme poigravalo na snijegu i na
smeim, oblim liticama ispod njega, a onda, kao da kane pred naim
radoznalim oima sakriti taj velianstveni pogled, skupie se neke neobine
maglice i oblaci oko planina tako da smo uskoro mogli njihove iste i oble,
goleme i sablasne oblike kroz taj runoliki pokrov razabirati samo nejasno.
Zaista, kako smo kasnije otkrili, planine su bile ovijene tom neobinom
prozirnom maglom pa ih oito zato i nismo prije jasnije razabrali.
Planine nisu jo bile pravo ni iezle u svoju osamljenost, omeenu
oblacima, kad se opet javi e kao zaista gorue pitanje.
Bilo je vrlo lijepo to je Ventfegel rekao da njui vodu, ali ogledavali se
mi na koju mu drago stranu, vodi nigdje ni traga. Dokle god nam je
dopirao pogled, nije bilo niega osim beskrajna pijeska i karoova grmlja.
Obiosmo breuljak i tjeskobno se zagledasmo na drugu stranu, ali poloaj
je i ondje bio posve jednak: nismo mogli ugledati ni kapljicu vode. Nigdje ni
traga kakvoj lokvi, bari ili izvoru.
Ti si luda, ljutito rekoh Ventfegelu, ovdje nema vode!
No on je i dalje podizao svoj tupi nos i njukao po zraku.
Njuim je, baas, odgovori mi. Osjeam je negdje u zraku.
Dakako, rekoh, nesumnjivo je u oblacima pa e za koja dva mjeseca
pasti i isprati nae kosti.
Ser Henry zamiljeno pogladi svoju plavu bradu. Moda je na vrhu
breuljka, spomenu.
Kojeta, ree Good, tko je ikada uo da bi se voda nalazila na vrhu
brijega?
Poimo i pogledajmo, predloih. Uspesmo se dakle uz pjeane
bokove breuljaka gotovo bez ikakve nade. Umbopa je iao prvi. Odjednom
se zaustavi kao da se skamenio.
Nanzia manzie! (Eto vode!) viknu iz svega glasa.

Jurnusmo prema njemu i zaista, u dubokoj udubini na samu vrhu

pjeanog humka nalazila se lokva s vodom. Nismo zastali da istraimo
kako je dospjela na tako neobino mjesto, niti nas je smetalo to je bila
crna i nimalo zamamna. Bila je voda ili neto bar slino vodi, a to je za nas
bilo dovoljno. Jurnusmo i skoismo gore, a trenutak zatim leali smo svi
potrbuke i srkali odvratnu tekuinu kao da je sam boanski nektar.
Gospode, kako smo pili! A zatim, kad smo se estito napili, strgnusmo
odijelo sa sebe i sjedosmo u lokvu. Upijali smo vlagu kroz svoju ispucanu
kou. Ti, itaoe, koji treba da samo okrene pipu pa da iz nevidljiva
golema kotla potee vrua ili hladna voda, ne moe ni zamisliti blaenstvo
koje smo osjeali u toj blatnoj kaljui s mlakom vodom.
Nakon nekoga vremena ustadosmo, zaista osvjeeni i latismo se svojega
biltonga to smo ga u posljednja dvadeset i etiri sata jedva i dotakli. Onda
zapalismo lule i ispruismo se kraj one blagoslovljene lokve u sjeni
nadvijene obale pa zaspasmo. Spavali smo sve do podneva.
Cio smo se taj dan odmarali kraj vode i zahvaljivali sudbini to smo je
sreom pronali, ma kako loa bila. Nismo zaboravili ni da se zahvalimo
sjeni davno preminuloga da Silvestra koji ju je tako tano oznaio na skutu
svoje koulje. Najudnije je bilo to to se ta lokva mogla tako dugo odrati.
To se moe razjasnili jedino tako da voda u nju navire iz izvora skrivenih
duboko u pijesku.
Napunivi do grla i svoje uture i sami sebe, krenusmo dalje im je
izaao mjesec. Bili smo mnogo bolje raspoloeni. Te smo noi preli gotovo
dvadeset i pet milja, ali nismo nali vode to je, uostalom, i nepotrebno
posebno naglasiti. Srea nam je ipak posluila bar u tome to smo iduega
dana nali malo sjene iza nekoliko mravinjaka. Kad je izalo sunce koje je
na neko vrijeme proistilo tajanstvenu maglicu, uini nam se da se
Sulimanovo gorje i one veliajne grudi, sada udaljene dvadesetak milja,
uzdiu ravno pred nama. Bile su vie nego ikada.
Predveer ponovo krenusmo na put. Da skratim dugaku pripovijest,
rei u samo ovo: u zoru iduega dana naosmo se na najniem obronku
lijeve Sabine grudi, prema kojoj smo neprekidno ili. U to smo vrijeme ve
popili svu svoju zalihu vode i strano nas je muila e. Znali smo da
nemamo nikakve nade da emo ugasiti e prije nego to dopremo do
snijega, visoko, visoko gore. Odmorismo se sat ili dva, pa krenusmo dalje
uz obronke lave, po estokoj vruini, tjerani stranom ei. Ustanovili smo,
naime, da se orijako podnoje planine sastoji samo od lave koja je u
pradavna vremena izbila iz utrobe zemlje i skamenila se.

Oko jedanaest sati bili smo silno iscrpeni i uope u vrlo bijednom stanju.
Vulkanski ljunak po kojem smo morali hodati, iako je bio sitan u usporedbi
s drugim ljunkom, za koji sam uo, kao na primjer u usporedbi sa
ljunkom na Otoku Uzaaa, bio je ipak toliko otar da nam je silno
zamarao noge. To je, kraj naih ostalih patnji, zaista prevrilo svaku mjeru.
Nekoliko stotina jardi iznad nas uzdizale su se krupne vulkanske stijene.
Uputismo se k njima s nakanom da prilegnemo u njihovu hladu. Stigosmo
onamo i na svoje zaudenje, koliko je u nama uope preostalo snage za
uenje, ugledasmo u blizini mali zaravanak pokriven gustim zelenilom.
Oito se ovdje skupila zemlja nastala od rastvorene lave. Na njoj je izniklo
sjeme to su ga donijele ptice. No to nas zelenilo nije osobito zanimalo jer
nitko ne moe ivjeti od trave. Za to su potrebni posebni probavni organi. I
tako sjedosmo pod stijene i poesmo stenjati, a ja od srca poalih to sam
se upustio u taj ludi pothvat.
Dok smo tako sjedili ugledah Umbopu gdje ustaje i tetura prema onom
zelenilu. Nekoliko asaka kasnije opazih, na svoje veliko uenje, kako taj
inae dostojanstveni i ozbiljni ovjek plee i vie kao da je poludio maui
neim zelenim. Svi pojurismo k njemu to su nas samo nosili nai izmueni
udovi. Nadali smo se da je naao vodu.
to je, Umbopa, luakov sine? viknuh zalukim narjejem.
Eto i hrane i vode zajedno, Makumazane, odvrati on ponovo
mahnuvi onim zelenim liem.
Tek sad razabrah to je naao. Bila je to dinja. Namjerili smo se na
divlje dinje; bilo ih je na tisue, sve samih zrelih i sonih plodova.
Dinje! doviknuh Goodu koji mi je bio najblii, a as kasnije zagrize
svojim lanim zubima u jednu od njih.
Drim da je svaki od nas pojeo oko est dinja. Premda to nije bio neki
osobit plod, sumnjam da mi je ikada neto tako prijalo.
Meutim, dinje nisu ba hranljive, pa kad smo njihovim mesom, punim
soka, utaili e, a nekoliko dinja stavili da se hlade, rasjekavi ih
jednostavno u dva dijela i poloivi ih na vrue sunce da pospjeimo
sparivanje poesmo osjeati silnu glad. Preostalo nam je, dodue, jo malo
biltonga, ali eluci nam ga vie nisu podnosili, a osim toga morali smo
njime veoma tedjeti jer nismo mogli znali kad emo opet doi do hrane.
Upravo u tom asu nasmijei nam se srea. Pogledavi prema pustinji
ugledah jato od desetak velikih ptica kako leti ravno prema nama.
Skit, baas, skit! (Pucaj, gospodaru, pucaj!) apnu Hotentot bacivi se
potrbuke na zemlju, a svi se ostali povedoe za njegovim primjerom.

Razabrah da su te ptice neka vrsta droplji i da e preletjeti pedesetak

metara iznad moje glave. Zgrabih vinesterovu opetuu i poekah dok ptice
ne doletjee ravno nad nas, a onda skoih na noge. Ugledavi me, ptice se
sabie u hrpu, to sam i oekivao, a ja ispalih dva hica onamo gdje je jato
bilo najgue. Srea me poslui, i oborih divan primjerak teak najmanje
dvadeset funti. Pola sata kasnije zapalili smo vatru od suhih dinjinih vrijea.
Droplja se pekla na vatri, i mi smo dobili jelo kakvo ve tjedan dana nismo
okusili. Pojedosmo itavu droplju: ostale su samo kosti i kljun. Odmah
poslije toga poesmo se mnogo bolje osjeati.
Te noi krenusmo ponovo po mjeseini dalje nosei sa sobom toliko
dinja koliko god smo ih mogli ponijeti. to smo se vie uspinjali, zrak je
postajao sve hladniji, i to nam je uvelike olakavalo put. U praskozorje smo
bili svega desetak milja udaljeni od ruba snijega bar koliko smo mogli
odoka prosuditi. Ovdje opet naiosmo na dinje, tako da se vie nismo
trebali brinuti za vodu jer smo znali da emo uskoro imati u obilju snijega.
Uspon je postajao, meutim, sve strmiji pa smo polako napredovali, tek
milju na sat. Te smo veeri pojeli posljednji komadi biltonga. Osim droplji
nismo do sada na planini vidjeli nijedno ivo bie, a nismo naili ni na
kakav izvor ili potok. To nam se uinilo veoma udnim, s obzirom na to to
se iznad nas nalazio snijeg koji bi se, kako smo mislili, ipak morao kadgod
otopiti. Kasnije smo, meutim, ustanovili da svi potoci, s uzroka koje ne bih
mogao da objasnim, teku niz sjevernu stranu planine.
Ponovo se poesmo veoma zabrinjavati zbog hrane. Izbjegli smo smrti
od ee, ali se inilo vjerojatnim da nam je to uspjelo samo zato da bismo
umrli od gladi. Najbolje u opisati dogaaje to smo ih preivjeli u ta tri
bijedna dana, prepiem li biljeke to sam ih unio u svoju biljenicu.
21. svibanj. Krenuli u jedanaest sati prije podne, poto smo se uvjerili
da je zrak dovoljno hladan da hodamo danju. Sa sobom ponijeli nekoliko
dinja. Vukli smo se cio dan, ali vie nismo vidjeli dinja. Oito smo izali iz
podruja u kojemu su rasle. Nismo vidjeli nikakve divljai. Zaustavili se o
zalazu sunca da prenoimo. Ve vie sati nismo nita jeli. Nou smo mnogo
trpjeli od hladnoe.
22. svibanj. U zoru poli dalje. Osjeali se veoma slabi i izmoreni. Toga
dana preli samo pet milja. Nali nekoliko mjesta pokrivenih snijegom i jeli
snijega, ali nita drugo. Prenoili na rubu neke velike ravnice. Veoma
hladno. Popili malo rakije i stisnuli se jedan uz drugoga, vrsto se zavivi u
pokrivae da se odrimo na ivotu. Strano patimo od gladi i iznemoglosti.
Drali smo da e Ventfegel te noi umrijeti.

23. svibanj. Krenuli opet dalje posrui, im je sunce malo odskoilo.

Ono nam je donekle ugrijalo promrznule udove. U stranom smo poloaju.
Bojim se da e nam to biti posljednji hod, ne naemo li hrane. Ostalo nam
je jo vrlo malo rakije. Good, ser Henry i Umbopa se divno dre, ali s
Ventfegelom stoji stvar veoma zlo. Ni on, kao ni veina Hotemola, ne moe
podnijeti hladnou. Bolovi od gladi nisu odvie estoki, samo osjeam neku
muninu u elucu. I ostali vele da osjeaju isto. Sad se nalazimo na istoj
razini s onim okomitim grebenom od lave koji spaja obje Sabine dojke.
Pogled je divan. Iza nas se velika valovita pustinja prostire do obzorja, a
pred nama se pruaju brojne milje glatkoga tvrdog snijega, gotovo posve
ravnog. Iza njega se etiri tisue stopa u nebo uzdie, blago se zaobljujui,
bradavica planine koja, ini se, mjeri nekoliko milja u opsegu. Nigdje se ne
vidi nita ivo. Bojim se da nam je doao kraj.
A sad u ostaviti dnevnik, dijelom to nije ba zanimljiv za itanje, a
dijelom i zbog toga jer ono to dolazi treba da potanko opiem.
Cio taj dan (23. svibanj) polako smo se vukli uz padinu pokrivenu
snijegom. Od vremena do vremena polijegali bismo da se odmorimo. Mora
da smo bili neka udna i mrava druba, dok smo onako natovareni vukli
umorne noge po blistavoj povrini snijega i buljili oko sebe gladnim oima.
Ali nije bilo niega to bi vrijedilo da se pogleda, jer nije bilo to da se
pojede. Toga smo dana preli samo sedam milja. Ba pred sam zalaz sunca
naosmo se tano pod bradavicom lijeve Sabine dojke koja se pred nama
uzdizala tisuu stopa uvis kao velik, gladak brijeg od smrznuta snijega.
Premda smo bili posve iznemogli, ipak smo se morali diviti krasnom prizoru
to su ga leprave zrake sunca na zapadu inile jo divnijim. To su zrake
mjestimino obojile snijeg krvavim crvenilom, a silnu planinu iznad nas
okrunile sjajnim vijencem.
ujte, ree Good daui, mora da smo negdje u blizini one spilje o
kojoj je pisao onaj stari gospodin.
Jest, ako uope postoji takva spilja, potvrdih.
Hajde, Quatermainu, ne govorite tako, zaguna ser Henry. Uvijek
sam vjerovao don Silvestru. Sjetite se samo vode. Uskoro emo nai i
spilju.
Ne naemo li je prije nego to se smrai, svi emo pomrijeti. Samo to
sam htio rei, odgovorih umjesto utjehe.
Slijedeih deset minuta vukli smo se utei. Kraj mene je hodao
Umbopa, zavijen u pokriva to ga je konim pojasom vrsto stegnuo oko

pasa da umanji glad, kako se sam izrazio. Stegnuo ga je tako da mu je

struk bio kao u djevojke. Najednom me uhvati za ruku.
Pogledaj! ree pokazujui prema strmoj padini bradavice.
Pogledah u istom smjeru i u daljini od koje dvije stotine jardi ugledah
neto to mi se uini kao jama u snijegu.
Eto spilje, ree Umbopa.
Pourismo se onamo i ustanovismo da je ta rupa zaista ulaz u spilju o
kojoj je pisao stari da Silvestra. Stigli smo u posljednji as; tek to smo uli
u taj zaklon, sunce je zalo velikom brzinom i ostavilo nas u gotovo
potpunoj tami. U tim zemljopisnim irinama zapravo i nema sumraka.
Zavukli smo se u spilju koja je, kako se inilo, bila velika i stisli se u hrpu da
se zgrijemo. Zatim smo popili preostalu rakiju jedva po gutljaj na
svakoga i pokuali da u snu zaboravimo svoje patnje. Studen je,
meutim, bila odvie estoka i nije nam dopustila da zaspimo. Uvjeren sam
da bi na onoj velikoj visini termometar pokazivao najmanje etrnaest do
petnaest stupnjeva ispod nitice. italac moe bolje zamisliti to je ta
studen znaila za nas, onako iscrpene nakon svih tih napora, zbog
nestaice jela i silne ege u pustinji, nego to ja to mogu opisali. Dovoljno
je kazali da smo bili blie smrti od iscrpenosti nego ikad.
I tako smo sat za satom sjedili u toj gorkoj noi osjeajui kako na nas
vreba studen, kako nas ujeda as u prste, as u noge, as u lice. Uzalud
smo se sve vie stiskali jedan uz drugoga; u naim bijednim, izgladnjelim
tijelima nije vie bilo topline. Katkad bi po koji od nas utonuo na nekoliko
asaka u neki nemirni polusan, ali nismo mogli dugo spavati. Moda je to
bila srea za nas jer sumnjam da bismo se ikada probudili. Drim da nas je
samo snaga volje odrala na ivotu.
Nedugo prije zore zauh kako je Hotentot Ventfegel iji su zubi cijelu
no cvokotali kao kastanjete, duboko uzdahnuo, a zubi mu prestadoe
cvokotati. U tom trenutku nisam na to obraao mnogo panje drei da je
zaspao. Leima se bio naslonio na moja lea. Kasnije mi se uini da mu
lea postaju sve hladnija sve dok na kraju nisu bila hladna poput leda.
Napokon poe zrak poprimati sivu boju od danjega svjetla; hitre zlatne
strelice bljesnue zatim po snijegu, a na kraju izviri pobjedonosno sunce
iznad kamena zida i ugleda naa napola smrznuta tijela i Ventfegela mrtvog
i ukoenog kao da je od kamena. Nije udo da su mu, siromahu, lea bila
hladna. Umro je u asu kad sam ga uo da uzdie, a sad je bio sav smrznut
i ukoen.

Silno potreseni odmakosmo se od njegove leine. udan je strah to ga

svi osjeamo u prisutnosti mrtva tijela. Ostavismo ga da sjedi onako kako
je umro, s rukama oko koljena.
Sunce je dotle sasulo svoje hladne zrake jer na toj su visini i sunane
zrake bile hladne ravno kroz ulaz u spilju. Odjednom zauh kako je
netko prestraeno kriknuo i okrenuh glavu prema dnu spilje.
Ugledao sam ovo: u dnu spilje, dugake svega dvadesetak stopa,
nalazio se jo jedan ljudski lik. Glava mu je bila oborena na prsa, a dugake
mu se ruke objesile. Otro se zagledah onamo i opazih da je i to neki mrtav
ovjek, a to je jo vanije, da je to mrtav bijelac.
Ostali ugledae isto to i ja. Taj je prizor bio i odvie straan za nae
potresene ivce. Svi pobjegosmo iz spilje to su nas nosile napol smrznute
noge.

Sedmo poglavlje

SALAMUNOVA CESTA
Iziavi iz peine zaustavismo se. Sami smo se sebi uinili djetinjastima.
Vratit u se, ree ser Henry.
Zato? upita Good.
Jer mi je palo na um da da bi ono, to smo vidjeli - mogao biti moj
brat.
To je bila nova misao. Vratismo se u spilju da se uvjerimo. Poslije jarke
svjetlosti vani, nae oi, izmorene gledanjem u snijeg, nisu neko vrijeme
mogle prodrijeti kroz sumrak u spilji. Postepeno se ipak priviknusmo na
polumrak i priosmo mrtvacu.
Ser Henry klee uza nj i zaviri mu u lice.
Hvala bogu, ree olakano odahnuvi, to nije moj brat.
Prioh i ja i pogledah. Bilo je to tijelo nekoga visokog mukarca srednje
dobi, orlovskih crta lica, prosijede kose i dugakih crnih brkova. Koa mu je
bila posve uta i vrsto napeta preko kostiju. S njega je bila skinuta sva
odjea osim jedne krpe, koja kao da je bila ostatak vunenih hlaa. Gornji
mu je dio tijela bio gol i mrav kao kostur. Leina je bila posve smrznuta.
Tko bi to mogao biti? upitah.
Ne moete li pogoditi? ree Good.
Zanijekah glavom.
Pa stari don Jose da Silvestra, dakako tko drugi?
Nemogue! osupnuh se. Ta on je umro ve prije tri stotine godina.
Htio bih da znam to bi moglo sprijeiti da se u ovoj atmosferi ne odri
i tri tisue godina? upita Good. Na dovoljno hladnom zraku ostat e
meso i krv dovijeka isto tako svjei kao i ovan s Nove Zelandije, a nebesa
znaju da je zaista dosta hladno. Sunce nikada ne dopire ovamo, a ne
dolaze ni zvijeri da rastrgaju leinu. Sigurno je rob kojega spominje u svom
pismu, uzeo njegovo odijelo i ostavio ga ovdje. Sam ga nije mogao
pokopati. Pogledajte samo, nastavi Good sagnuvi se i podigavi kost
udna oblika, zaotrenu na kraju u iljak, ovo je kost kojom je crtao svoj
nacrt.
Neko smo vrijeme zapanjeno gledali zaboravivi pri tom neobinom i
napola udesnom prizoru vlastitu nevolju.

Gle, javi se ser Henry, a ovo je mjesto odakle je uzeo crnilo, i on

pokaza malu ranicu na lijevoj ruci leine. Je li itko ve vidio ovako neto?
Nije vie bilo nikakve sumnje o cijeloj toj stvari. Priznajem da sam se
silno zapanjio. Tu je pred nama sjedio mrtvac iji su nas navodi, pisani
prije nekoliko stotina godina, doveli ovamo. Tu je, u mojoj ruci, bilo ono
grubo zdjelano pero kojim je pisao svoju poruku. Gledao sam u njega, a
mata mi je doarala cio prizor: putnik koji umire od zime i gladi, no ipak
kua da priopi svijetu veliku tajnu to ju je otkrio i njegova strana smrt u
samoi sve nam je to bilo oito i jasno. ak mi se uinilo da u duboko
urezanim crtama njegova lica razabirem neku slinost s mojim ubogim
prijateljem Silvestrom, njegovim potomkom, koji mi je prije dvadeset
godina umro na rukama. Moda mi se to, meutim, samo priinilo. Na svaki
je nain sjedio ovdje i alosno me podsjeao na sudbinu koja esto stie
ljude koji hoe da prodru u nepoznato. Ovako e vjerojatno i dalje sjediti,
ovjenan stranim velianstvom smrti, sjedit e vijekovima da bi zapanjio
putnike kao to smo mi, ukoliko ikada jo tko doe da narui njegovu
samou. Taj nas je prizor silno potresao, to vie, to smo od zime i gladi i
sami bili blizu smrti.
Hajdemo, tiho e ser Henry. Ili, poekajmo! Dajmo mu druga! On
podignu tijelo Hotentota Ventfegela i postavi ga kraj staroga dona. Ja uzeh
donovo pero od kosti. Eno ga preda mnom, dok ovo piem kadto se i
potpisujem njime.
Ostavismo dakle onu dvojicu, ponosita bijelca iz davnih vremena i
siromana Hotentota da dre vjenu strau usred vjenoga snijega, a zatim
se izvukosmo iz spilje na dobrodolo sunce i nastavismo put pitajui u duhu
sami sebe, koliko ti e vremena proi dok i mi ne budemo onakvi kakvi su
oni.
Preavi pola milje stigosmo do kraja visoravni, jer se bradavica planine
nije uzdizala tano iz njezine sredine, iako se sa strane pustinje inilo da je
tako. Nismo mogli vidjeti to lei pod nama jer je krajina bila zastrta
valovima jutarnje magle. Meutim, gornji se slojevi magle ubrzo razioe i
otkrie nekih pet stotina jardi prostora ispod nas. Pokaza se kraj duge
snjene padine. Ugledasmo mrlje zelene trave kroz koju je tekao potoi.
To nije, meutim, bilo sve. Kraj potoka je leao, odnosno stajao skup od
petnaestak krupnih antilopa. Sunale su se na jutarnjem suncu. Na tu
udaljenost nismo mogli tano odrediti kakvoj vrsti pripadaju.
Taj nas prizor ispuni ludom radou. Tu je dovoljno hrane, samo ako
uspijemo da je se domognemo. Pitanje je bilo u tome kako da doemo do

nje. ivotinje su bile udaljene punih est stotina jardi, a to je veoma daleko
za hitac, pogotovu kad ovjekov ivot ovisi o tome, hoe li promaiti ili
nee.
Brzo stadosmo vijeati o tome da li bismo pokuali da se prikrademo
antilopama, ali se moradosmo odrei toga. U prvom redu vjetar nije bio
povoljan, a zatim, tako bi nas ivotinje ugledale na blistavoj snjenoj
pozadini to smo je morali prijei, ma kako oprezno izvodili taj pokret.
Dobro, moramo pokuati odavde gdje se nalazimo, ree ser Henry.
to da uzmemo, Quatermainu, opetue ili dvocijevke?
I to je bilo pitanje. Vinesterove opetue imali smo dvije, jer je
Umbopa nosio svoju i onu siromanoga Ventfegela imale su domet od
tisuu jardi. Dvocijevke su bile upucane samo na tri stotine pedeset jardi, a
hitac na veu udaljenost postaje posve nesiguran. S druge strane, pogodi li
metak iz dvocijevke, vjerojatnije je da e oboriti divlja jer se rasprskava u
tijelu. Bilo je to zamreno pitanje, ali ja ipak odluih, da okuamo sreu
dvocijevkama.
Neka svaki naniani na mujaka koji mu je nasuprot. Nianite dobro u
vrh pleke i visoko, rekoh, a ti, Umbopa, dat e znak da uzmognemo
istodobno odapeti.
Sad nasta stanka za vrijeme koje smo nianili to smo paljivije mogli
kao to bi to inio svatko tko zna da mu o tom hicu ovisi ivot.
Pali! viknu Umbopa zulukim jezikom, a hici iz naih triju puaka
prasnue gotovo u isti tren. Tri oblaia dima zadrae se na asak pred
nama, a stostruka jeka preleti preko nijemoga snijega. Dim se ubrzo razie
i pred nama se pokaza divota! veliki mujak. Leao je na leima i
estoko se ritao u smrtnoj borbi. Pobjedonosno kriknusmo. Bili smo spaseni
neemo umrijeti od gladi. Onako slabi pojurismo niz snjenu padinu i
deset asaka kasnije lealo je pred nama antilopino srce i jetra. Sad se
pojavila nova potekoa: nismo imali goriva, pa nismo mogli naloiti vatru
da skuhamo srce. Zaprepateno se zagledasmo jedan u drugoga.
Izgladnjeli ljudi ne smiju biti izbirljivi, javi se Good. Morat emo jesti
sirovo meso.
Zaista nije bilo drugoga izlaza, a naoj estokoj gladi moemo zahvalili
to nam se taj prijedlog nije uinio onako odvratnim kako bi nam se
sigurno uinio u drugim prilikama. Zato zatrpasmo srce i jetra na nekoliko
asaka u snijeg da se ohlade. Onda ih oprasmo u ledenoj vodi potoka i
slasno ih pojedosmo. To zvui prilino strano, ali da poteno kaem:
nikada mi nita nije tako prijalo kao to sirovo meso.

Za etvrt sata bili smo posve preporoeni. Vratio nam se ivot, vratila
nam se snaga, oslabljeno nam je bilo poelo jae udarati, a krv je slala
ivlje tei ilama. Sjetili smo se pri tom to bi nas moglo ekati,
pretovarimo li izgladnjeli eludac pa smo pazili na to da ne jedemo previe i
prestali smo jesti prije nego to smo se zasitili.
To je bila srea! ree ser Henry. Ta nam je ivotinja spasila ivot.
Kakva je, Quatermainu?
Ustadoh i prioh antilopi da je pogledam jer nisam bio siguran. Bila je
velika poput magarca, s dugim savijenim rogovima. Jo nikada nisam vidio
takve antilope; ta mi je vrsta bila nepoznata. Bila je smea, s blijedo
crvenkastim prugama i gustom dlakom. Kasnije sam ustanovio da je
domoroci te divne zemlje nazivaju inko. Te su antilope bile veoma
rijetke, a ivjele su na velikim visinama gdje ne ivi nikakva druga divlja.
ivotinja je bila pogoena visoko u pleku, ali nismo, dakako, mogli
ustanoviti, tko ju je pogodio. Drim da je Good, sjeajui se svojega
udesnog pogotka u irafu, potajice drao da je to njegov uspjeh, a mi mu
nismo protuslovili.
Bili smo tako zauzeti punjenjem svojih izgladnjelih eludaca da nismo
nali vremena da se malo ogledamo oko sebe. Zatim naloismo Umbopi da
naree toliko najboljega mesa, koliko emo moi ponijeti a mi stadosmo
razgledati okolicu.
Magla se razila jer je ve bilo osam sati i sunce ju je popilo tako da
smo jednim pogledom mogli obuhvatiti cio kraj. Ne znam kako da opiem
velianstven pogled to se pruio pred naim zatravljenim oima. Nikad
prije nisam neto takvo vidio, a drim da neu ni vidjeti.
Iza nas i iznad nas uzdizale su se Sabine grudi, pokrivene snijegom, a
ispod nas, nekih pet tisua stopa ispod mjesta na kojem smo stajali,
pruale su se nebrojene milje divne krajine. Tu su se vidjele mrlje visokih
uma, a neka se velika rijeka vijugala svojim srebrnim putom. Nalijevo se
unedogled pruala bogata valovita ravnica obrasla travom. Na njoj smo
ugledali nebrojena stada divljai ili stoke na tolikoj udaljenosti nije se
moglo lano razabrati to je. inilo se da je taj predio okruen visokim
planinama. S desne je strane kraj bio vie ili manje brdovit, to jest,
osamljeni su se humci uzdizali iz ravnice, s prugama obraene zemlje
izmeu njih, a uz njih smo izdaleka mogli razabrati skupove okruglih koliba.
Cijela je krajina leala pred nama kao geografska karta na kojoj su se
blistale rijeke kao srebrne zmije, a vrhunci, slini Alpama i okrunjeni

neobino izvajanim snjenim vijencima, velianstveno su se uzdizali; sve se

to kupalo u vedroj svjetlosti i blagom dahu sretna ivota prirode.
Promatrajui tako kraj ugledasmo dvije neobine stvari. Prvo: da je
krajina pred nama morala leati najmanje pet tisua stopa vie od pustinje
kroz koju smo proli, a drugo da su sve rijeke tekle s juga prema sjeveru.
Bolno nas je iskustvo pouilo da na junoj strani silne planine, na kojoj smo
stajali nije uope bilo vode. Na sjevernoj je strani, naprotiv, bilo mnogo
potoka. Uinilo nam se da se veina tih potoka slijeva u veliku rijeku koju
smo vidjeli kako vijuga u daljinu, kamo je nismo mogli pratiti pogledom.
Neko smo vrijeme sjedili i utke promatrali taj divan prizor. Onda se javi
ser Henry:
Ne spominje li se na onom nacrtu Salamunova cesta?
Kimnuh glavom a pogled mi je i dalje lutao dalekom krajinom.
No pogledajte, eno je! i on pokaza malo nadesno.
Good i ja pogledasmo onamo. I zaista, tamo se dolje, u zavojima prema
ravnici, prualo neto to se inilo kao iroka graena cesta. Nismo je
odmah opazili jer je, sputajui se prema ravnici, zakretala iza neravna
predjela. Ne rekosmo nita ili bar ne rekosmo mnogo. Nekako nam se i nije
inilo osobito udnim to u toj neobinoj zemlji nalazimo na neku vrst
rimske ceste. Primili smo na znanje tu injenicu i to je sve.
No, javi se Good. pa to je blizu, poemo li poprijeko nadesno. Ne bi
li bilo bolje da krenemo?
To je bio pametan savjet pa krenusmo odmah im smo lice i ruke oprali
u potoku. Milju ili dvije prelazili smo preko golema kamenja i snjenih
povrina, sve dok iznenada, stigavi na vrh neke male uzvisine, ne
ugledasmo cestu podno svojih nogu. Bila je to divna cesta usjeena u ivu
kamenu, najmanje pedeset stopa iroka i oito dobro odravana.
Najudnije je ipak bilo to to cesta kao da je poinjala ovdje. Siosmo i
zaustavismo se na cesti. Ona se, jedva stotinu koraka iza nas, u smjeru
Sabinih grudi, gubila i cijela je povrina planine bila pokrivena gromadama
kamenja, a mjestimino i snijegom.
to mislite o tome, Quatermainu? upita ser Henry.
Ja samo stresoh glavom. Nisam to mogao protumaiti.
Ja znam, ree Good. Cesta je nesumnjivo vodila preko brda i preko
pustinje na drugu stranu, ali ju je prekrio pustinjski pijesak, a u planini ju je
zasula rastaljena lava kakve vulkanske erupcije.
inilo se da je to pravilno tumaenje. Svakako smo ga prihvatili i
nastavili silaskom niz planinu. Bilo je to posve neto drugo, sputati se

ovako s punim elucima niz brijeg po tom divnom putu nego to smo se
ono uspinjali na brdo po snijegu iznemogli od gladi i skoro smrznuti. Zaista,
da nije bilo melankolina sjeanja na opaku sudbinu bijednoga Ventfegela i
na onu mrku spilju gdje je ostao u drutvu staroga dona, sigurno bismo bili
veseli bez obzira na neizvjesnost u pogledu nepoznatih opasnosti koje su
nas oekivale.
Sa svakom miljom to smo je prelazili, zrak je postajao sve blai i
mirisniji, a krajina pred nama blistala je sve sjajnijom ljepotom. to se tie
same ceste, nikada nisam vidio takvo savreno djelo graditeljske vjetine,
ali mi ser Henry ree da joj je velika cesta preko St. Gotharda u vicarskoj
veoma slina. Inenjeru staroga vijeka koji ju je projektirao, nije nijedna
potekoa bila prevelika. Na jednom mjestu naiosmo na guduru, iroku
nekih tri stotine stopa, a duboku bar stotinu stopa. Taj je iroki ponor bio
sav ispunjen orijakim blokovima tesana kamenja s lukovima, sagraenim
na dnu klanca da njima uzmogne otjecati voda dok je cesta velianstveno
vodila dalje. Na nekom drugom mjestu vodio je put u otrim zavojima niz
silnu strminu duboku pet stotina stopa, a na treem kroz tunel probuen
kroz temelj nekog hrpta brijega, dugaak trideset jardi, pa i vie.
Ovdje opazismo da su stijene tunela pokrivene neobinim reljefima koji
su veinom prikazivali oklopljene ljude gdje se voze u kolima. Jedan od tih
reljefa bio je neobino lijep, a prikazivao je cijelu bitku s povorkom
zarobljenika koje su odvodili pobjednici.
No, spomenu ser Henry razgledavi tu staru umjetninu, ta se cesta
moe nazvati i Salamunovom, ali nema sumnje da su ovdje boravili
Egipani prije nego to je Salamunov narod i zakoraio ovamo. Jer ako ovo
nije egipatski rad, onda moram rei da mu je veoma slian.
Oko podne smo se ve toliko spustili da smo stigli u podruje gdje je
ve bilo uma. Najprije smo naili na pojedinane bunove kojih je bivalo
sve vie, sve dok na kraju nije put poeo zavijati kroz prostranu umu
srebrnasta drvea, slina onome koje se nalazi na planini Table u blizini
Capetowna. Ni na jednom od svojih brojnih putovanja nisam nigdje naiao
na takvo drvee, osim u Capu, pa se sad zaudih.
Ah! javi se Good, razgledavajui s oitim oduevljenjem to drvee
sjajna lia. Eto dovoljno drveta! Stanimo i skuhajmo objed! Ve sam
davno probavio ona sirova jetra.
Nitko se tome ne usprotivi. Siosmo s cesre i uputismo se prema potoku
koji je nedaleko uborio. Uskoro je veselo plamsala vatra hranjena suhim
granjem. Odrezasmo nekoliko estitih komada mesa antilope to smo ih

donijeli sa sobom, ispekosmo ih nataknute na vrhove zailjenih prutova,

kao to to ine Kafri i slasno ih pojedosmo. Najevi se, zapalismo lule i
prepustismo se uitku to ga prua odmor. Taj nam se u usporedbi s
patnjama i naporima to smo ih jos nedavno podnosili uini upravo rajskim
blaenstvom.
Potoi ije su obale bile gusto obrasle nekom vrstom paprati,
nazvanom djevojaka kosa, ispremijeane perastim bokorima divlje
paroge, veselo je uborio kraj nas, blagi je povjetarac aputao u
srebrnastom liu drvea, golubovi su gukali oko nas, a ptiice jarkih boja
prelijetale kao ivi dragulji s grane na granu. Bio je to pravi raj.
inilo se da nas je ar toga mjesta, a uz to i osjeaj da smo izmakli
opasnosti i konano stigli u obeanu zemlju, naveo na spokojnost. Ser
Henry i Umbopa sjedili su jedan kraj drugoga i neto ozbiljno razgovarali
mjeavinom zulukog i engleskog jezika, a ja sam napola sklopivi oi leao
na mirisnom leaju od paprati i promatrao ih.
Odjednom opazih da nema Gooda pa se ogledah da vidim to je s njim.
Opazih ga na obali potoka, u kome se bio okupao. Na sebi je imao samo
koulju od flanela. Poto se u njemu ponovo javila njegova sklonost
krajnjoj dotjeranosti, poeo se veoma pomno dotjerivati. Oprao je svoj
gumeni ovratnik, vrsto istresao hlae, kaput i prsluk, pa ih je sad brino
sloio da ih kasnije uzmogne obui. Pri tom je tuno zakimao glavom videi
brojne rupice i zarezotine u njima, te prirodne posljedice naega stranog
putovanja. Zatim je uzeo cipele, istrljao ih s rukoveti paprati i na kraju ih
namazao komadiem loja to ga je pomno skinuo s mesa ubijene antilope.
Mazao ih je i glaao sve dok nisu, da se tako izrazim, zadobile pristojan
izgled. Paljivo ih ogledavi kroz svoje stakalce stavio ih je na stranu i latio
se drugoga posla. Iz male torbice to ju je nosio sa sobom izvukao je
depni ealj, uz koji je bilo privreno malo ogledalce pa se stao ogledati
u njemu. Oito nije bio zadovoljan svojim izgledom, jer se poeo veoma
paljivo eljati. Slijedila je stanka, za vrijeme koje je promatrao uspjeh
svoga nastojanja. No ni sad nije bio zadovoljan. Opipao je bradu, na kojoj
su izrasle guste dlake ta deset se dana nije brijao.
Pa valjda nee pokuati da se obrije! pomislih. No ipak je bilo tako.
Good podie onaj komadi loja kojim je bio namazao cipele pa ga pomno
opere u potoku. Onda ponovo posegne u torbicu i izvue depnu britvu s
okvirom, kakvom se slue ljudi koji se boje da se ne poreu ili koji polaze
na put po moru. vrsto natare lice i bradu lojem, pa se poe brijali. Ali to je
oito bio muan posao jer je pri njem silno stenjao, a ja sam se sav tresao

od suzdravana smijeha gledajui ga kako strue svoju ekinjastu bradu.

inilo mi se veoma udnim da se netko na takvom mjestu i pod takvim
prilikama pokuava obrijati pomou komadia loja.
Napokon mu uspije da sastrue najgore ekinje s desne strane obraza i
brade, kad odjednom, gledajui ga tako, opazih kako je neto bljesnulo tik
kraj njegove glave.
Good skoi uz bijesnu psovku (da nije imao u ruci britvu s okvirom,
sigurno bi si bio prerezao vrat), a i ja skoih takoer, samo to nisam nita
prokleo. I eto, to vidjeh: jedva dvadeset koraka od mene, a deset koraka
od Gooda stajala je skupina ljudi. Bili su veoma visoki i bronane boje. Neki
su od njih nosili velike kite crnoga perja i kratke ogrtae od leopardove
koe. To je bilo sve to sam u prvi as opazio. Pred njima je stajao mladi
od nekih sedamnaest godina s uzdignutom rukom i sav nagnut naprijed u
stavu kakvog grkog bacaa koplja. Oito je onaj bljesak bio od oruja to
ga je on bacio.
Dok sam ih tako promatrao, iz skupine izae neki stariji ovjek, po
izgledu vojnik, uhvati mladia za ruku i ree mu neto. Onda pooe prema
nama.
Meutim su ser Henry, Good i Umbopa pograbili puke i prijetei ih
podigli. No domoroci su nam se i dalje pribliavali. Pade mi na um da oni
ne znaju to su to puke jer se inae ne bi tako prezirno ponijeli prema
njima.
Dolje puke! poviknuh drugovima videi da nam spas lei samo u
miroljubivu dranju. Oni posluae, a ja stupih naprijed i oslovih starijega
ovjeka koji je bio zaustavio mladia.
Zdravo! rekoh zuluki, ne znajui kojim bi se jezikom zapravo
posluio. Ali iznenadih se videi da su me razumjeli.
Zdravo! odvrati onaj ovjek. Nije to, dodue, rekao posve istim
jezikom, ve nekim veoma srodnim narjejem, tako da smo ga i Umbopa i
ja dobro razumjeli. Zapravo je, kako smo kasnije ustanovili, jezik kojim je
govorio taj narod bio neki zastarjeli oblik zulukog jezika i stajao je prema
njemu u jednaku odnosu kao to bi se na primjer sredovjeni engleski jezik
odnosio prema suvremenom jeziku.
Odakle dolazite? nastavi on. Tko ste? I kako da su lica u vas trojice
bijela, a lice etvrtoga je kao i lica sinova naih majki? Pri tom pokaza na
Umbopu. Dok je to govorio pogledah i ja Umbopu i sinu mi misao da je
zaista tako. Umbopino je lice bilo slino licima ljudi koji su stajali pred

nama, a i stasom im je bio nalik. Ali nisam imao vremena da razmiljam o

toj slinosti.
Stranci smo i dolazimo u miru, rekoh govorei posve polagano da bi
mogao razumjeti. A taj je ovjek na sluga.
Lae! ree on. Nijedan stranac ne moe prijei preko planina na
kojima svatko umire. Ali emu laete? Ako ste stranci, morate umrijeti jer
nijedan stranac ne smije ivjeti u zemlji kukuanskoj. Takav je kraljev zakon.
Spremite se na smrt, o stranci!
Te su me rijei malo poplaile, to vie to sam opazio kako se ruke
nekolicine od tih ljudi kradomice sputaju k bokovima, gdje su im, kako mi
se inilo, visili veliki i teki noevi.
to veli taj klipan? upita Good.
Veli da e nas poklati, mirno odgovorih.
Oh, boe, zastenje Good i kao obino, kad bi bio u neprilici, prihvati
rukom svoje lane zube, izvue gornji red i pusti ga da opet skoi natrag
glasno kljocnuvsi. Bila je to neobino sretna kretnja, jer u iduem trenutku
itava dostojanstvena eta domorodaca zaprepateno kriknu i uzmaknu
nekoliko jardi.
to je sad? upitah.
Njegovi zubi, uzrujano apnu ser Henry. Pomaknuo ih je. Izvadite ih
sasvim, Good, izvadite ih sasvim!
Good ga poslua i neopazice gurnu zube u rukav svoje flanelske koulje.
as zatim radoznalost nadvlada strah i ljudi nam se polako primakoe.
Oito su zaboravili svoju ljubaznu namjeru da nas poubijaju.
Kako to, o stranci, sveano zapita starac, da ovaj ovjek (i on
pokaza u Gooda koji je imao na sebi samo flanelsku koulju i bio tek napol
obrijan) ije je tijelo odjeveno, a noge gole, kojemu raste brada samo na
jednoj strani blijeda mu lica, a na drugoj mu ne raste i koji ima jedno
sjajno prozirno oko kako da taj ovjek ima zube koji se kreu, koji izlaze
iz eljusti po njegovoj volji i vraaju se onamo?
Otvorite usta! rekoh Goodu, a on smjesta razvue usne i iskesi se na
starca kao bijesan pas pokazavi starevu zauenom pogledu dvije uske
pruge crvene gume. U ustima nije bilo ni traga zubima kao ni u netom
okoena slona. Gledaoci se zapanjie.
Gdje su mu zubi? viknue. Vidjesmo ih svojim oima!
Good polako i s izrazom neizreciva prezira okrenu glavu i mahnu rukom
preko svojih usta. Onda se opet naceri i gle, sad opet ima dva reda divnih
zuba.

Mladi koji je maloas bacio no na njega, srui se na zemlju i poe tuliti

od straha, a starome zadrhtae koljena.
Vidim da ste duhovi, promuca. Zar je ikada ovjek kojega je rodila
ena, imao dlaku samo s jedne strane lica ili okruglo i prozirno oko ili zube
koji se pomiu, tope se i opet izrastu? Oprostite nam, o gospodari!
Ovo je bila zaista neoekivana srea pa nije ni potrebno istai da sam je
odmah iskoristio.
Dobro, neka vam je oproteno, rekoh, nasmijeivi se kao kakav
kralj. A sad ujte istinu. Mi dolazimo s drugoga svijeta, iako smo ljudi kao
i vi. Dolazimo, nastavili, s najvee zvijezde koja svijetli nou.
Oh! Oh! zastenje zbor zaprepatenih domorodaca.
Da, da, tako je, zaista! nastavih i ponovo se dobrostivo nasmijeih
izustivi tu silnu la. Dolazimo da neko vrijeme ostanemo kod vas i da vas
usreimo svojom prisutnou. Kako vidite, prijatelji, ja sam se za taj
pothvat pripravio nauivi va jezik.
Tako je, tako je, potvrdi zbor.
Samo, gospodaru moj, upade starac, nauio si ga vrlo loe.
Oinuh ga gnjevnim pogledom i on prestraeno uutje.
A sad, prijatelji, nastavili, bit e vam jasno da bi se nakon tako
dugaka puta mogla u naim srcima roditi elja da osvetimo takav doek i
da poaljemo u hladnu smrt ruku koja je koja je, ukratko koja je
bacila no prema glavi onoga iji zubi dolaze i odlaze?
Potedite ga, gospodaru, stade nas starac zaklinjati. On je kraljev
sin, a ja sam mu stric. Ako mu se togod dogodi, njegova e krv pasti na
moju glavu.
Da, zaista je tako, veoma odluno dobaci mladi.
Moda vi smatrate da mi nemamo snage da se osvetimo, nastavih ja
ne obraajui panje na njegovu upadicu. ekajte, pokazat u vam. Hej, ti
pseto i robe, otrim se glasom obratih Umbopi. daj mi arobnu cijev koja
govori. I pri tom pokazah puku.
Umbopa se odmah snae i doda mi puku, ali se na njegovom uvijek
dostojanstvenom licu ukaza neto to je nalikovalo reanju.
Evo je, o gospodaru nad gospodarima, ree, duboko se naklonivi.
as prije nego to sam zatraio puku ugledao sam malu planinsku
antilopu gdje stoji na peini nekih sedamdeset koraka daleko. Odluih da je
pokuam ubiti.

Vidite li onog jarca? upitah, pokazujui ljudima antilopu. Recite mi,

je li mogue da je ovjek kojega je rodila ena, ubije odavde samim
glasom?
To nije mogue, gospodaru moj, odvrati starac.
A ja u je ipak ubiti, mirno rekoh.
Starac se nasmijei i ree: To moj gospodar ne moe uiniti.
Podigoh puku i nanianih na antilopu. Bila je to malena ivotinja tako
da se ovjeku ne bi moglo zamjeriti da je promai, ali ja sam znao da je ne
smijem promaili.
Duboko udahnuh zraka i polako pritisnuh otponac. Antilopa je stajala
kao da je od kamena.
Bum! Antilopa skoi uvis i pade mrtva na zemlju.
Skupina domorodaca preda mnom zastenje od prepasti.
Ako vam treba mesa, hladno dobacih, idite i donesite onu antilopu.
Starac dade znak, a jedan od njegovih pratilaca poe i ubrzo se vrati
nosei antilopu. Sa zadovoljstvom sam opazio da sam je pogodio tano iza
pleke. Domoroci se skupie oko tijela sirote ivotinje, smeteno
razgledavajui rupu od metka.
Kako vidite, rekoh im, ja ne govorim prazne rijei.
Nitko mi ne odgovori.
Ako jo uvijek sumnjate u nau mo, nastavih, neka jedan od vas
stane tamo na onu stijenu da ga ubijem kao to sam ubio antilopu.
inilo se da nakon svega to su vidjeli nilko ne eli posluiti kao nian.
Na kraju se javi kraljev sin.
To je dobro reeno. Strie moj, stani ti na stijenu. Antilopu je ubila
samo arolija, a ona sigurno nee moi da ubije i ovjeka.
Starac se ozlovolji uvi taj prijedlog. Bio je, ini se, uvrijeen.
Ne! Ne! naglo uzviknu. Moje su stare oi dosta vidjele. Ovo su
arobnjaci. Odvedimo ih kralju. Ako netko eli jo daljnjih dokaza neka sam
stane na stijenu da arobna cijev progovori njemu.
Svi stadoe naglo i odluno odbijati ovaj prijedlog.
Nije potrebno da se tako dobra arolija ututanj troi na naa jadna
tijela, ree jedan od njih. Mi smo zadovoljni. Svi arobnjaci naega
naroda ne mogu ni zajedno izvesti nelo takvo.
Tako je, potvrdi starac, a u glasu mu se osjealo silno olakanje,
nesumnjivo je tako. ujte, sinovi zvijezda, djeco svijetlih oiju i pominih
zuba koji grmite kao grom ubijate izdaleka. Ja sam Infandus, sin Kafe,
nekadanjeg kralja naroda Kukuanaca. A taj mladi je Skraga.

Umalo da me nije ubio, promrmlja Good.

Skraga, sin Tvale, velikog kralja Tvale, mua tisuu ena, poglavice i
vrhovnog gospodara svih Kukuanaca. On je uvar velikoga puta, strah
svojih neprijatelja, uenik crnih umjetnosti, zapovjednik stotinu tisua
ratnika, Tvala jednooki, crni, strani.
Tako, rekoh s visoka, onda nas povedi k Tvali. Mi ne razgovaramo s
obinim narodom i potinjenima.
Dobro, gospodari, povest emo vas, ali put je dugaak. Mi smo ovdje u
lovu i nalazimo se tri dana hoda od kraljeva grada. Zato neka gospodari
budu strpljivi, a mi emo ih odvesti onamo.
Dobro, nehajno u ja, mi imamo vremena jer ne umiremo. Spremni
smo, vodi nas. Ali Infandus i ti, Skraga, uvajte se! Nemojte kuati nikakve
smicalice i ne postavljajte nam zamke jer emo mi za njih saznati prije
nego to vai truli mozgovi smisle i osvetit emo vam se! Unitit e vas
svjetlo prozirnoga oka ovoga ovjeka ovdje s golim nogama i napol
obraslim licem i proi e cijelom vaom zemljom. Njegovi zubi koji
iezavaju zagrist e u vas i pojesti vas i vae ene i vau djecu, a arobne
e se cijevi gromko porazgovoriti s vama i proreetat e vas. uvajte se!
Ovaj sjajni govor nije promaio cilj, iako zapravo nije bio ni potreban
budui da je naa mo napravila silan utisak na nae nove prijatelje.
Starac nam se duboko pokloni i promrmlja Kum! Kum!, to je, kako
sam kasnije ustanovio, bio pozdrav kojim su oni pozdravljali kraljeve i
znaio isto, to i zuluki pozdrav Bayete! Onda se okrenu svojim
pratiocima i ree im neto. Oni odmah poee skupljati nau prtljagu, osim
puaka koje nipoto nisu htjeli ni dotaknuti.
Podigoe i Goodovo odijelo koje je, kako e se italac sjetiti, lealo lijepo
sloeno kraj njega.
Good smjesta skoi k njima. Razvi se glasna prepirka.
Neka moj gospodar s prozirnim okom i pominim zubima ne dira u te
stvari, ree starac. Njegovi e ih robovi nositi umjesto njega.
Ali ja bih htio da ih obuem! uzbueno dreknu Good engleskim
jezikom.
Umbopa prevede.
Ne, ne, gospodaru, odbije Infandus. Zar e moj gospodar sakriti
svoje divne bijele noge (premda mu je lice bilo tamnoputo, Good je imao
veoma bijelu kou tijela) pred oima svojih slugu? Zar smo neim uvrijedili
gospodara, kad hoe da to uini?

Umalo da nisam prasnuo u smijeh. Meutim je jedan od domorodaca

odnio odijelo.
Prokletstvo! dreknu Good. Taj mi je crnac odnio hlae!
ujte, Good, ree ser Henry, vi ste se u toj zemlji pojavili s
odreenim odlikama pa ih morate i zadrati. Ne bi bilo dobro da opet
obuete hlae.
Odsada morate ivjeti u flanelskoj koulji, u cipelama i sa stakalcem na
oku.
Da, dodah ja, i s bradom na jednoj strani lica. Izmijenite li ma i
jednu od tih stvari, oni e pomisliti da smo varalice. ao mi je, ali vi to
zaista morate uiniti. Ponu li jednom sumnjati u nas, ivot nam vie nee
vrijediti ni to je crna pod noktom.
Mislite li zaista tako?
Mislim, dakako. Vae divne bijele noge i vae stakalce su sad znaajka
nae drube pa, kao to kae ser Henry, morate ostati takav. Budite sretni
to imate cipele na nogama i to je zrak topao.
Good uzdahnu i ne ree vie nita, ali trebalo mu je dva tjedna da se
navikne na svoju novu nonju.

Osmo poglavlje

ULAZIMO U ZEMLJU KUKUANU

Cijelo smo to popodne ili velianstvenom cestom koja je neprekidno
vodila u sjeverozapadnom smjeru. Infandus i Skraga ili su s nama, a
njihova pratnja hodala je stotinjak koraka pred nama.
Infanduse, upitah nakon duga vremena, tko je sagradio tu cestu?
Sagraena je, gospodaru, u davno vrijeme. Nitko ne zna kako ni kada,
pa ni mudra ena Gagul, koja je preivjela ve vie pokoljenja. Mi nismo
dovoljno stari da bismo se sjetili kad je graena. Sad vie nitko ne umije
graditi takve ceste, ali kralj ne doputa da je obraste trava.
A iji su oni napisi na zidovima spilja kroz koje smo proli idui
putem? upitah sjetivi se onih reljefa slinih egipatskim to smo ih vidjeli.
Gospodaru, ruke koje su sagradile cestu, ispisale su i one udne
napise. Ne znamo tko ih je napisao.
Kad je kukuanski narod doao u tu zemlju?
Gospodaru, na je narod siao ovamo kao bura prije deset puta po
tisuu mjeseci. Doao je iz prostranih krajeva koji lee daleko ondje. I on
pokae prema sjeveru. Nismo mogli poi dalje zbog visokih planina koje
okruuju zemlju. Tako kau stari glasovi naih otaca koji su doprli k nama,
a tako kae i mudra ena Gagul koja moe da nanjui vjetice, i on pri tom
pokaza na snijegom okrunjene vrhunce. Osim toga je zemlja bila dobra pa
se smjestie ovdje, umnoie se i osilie se. Sad nas ima kao pijeska u
moru pa kad kralj Tvala sazove svoje pukove, njihove perjanice pokriju
ravnicu dokle god dosie pogled.
Ali, ako je zemlja odasvud opkoljena planinama, s kime se onda bore
vai pukovi?
Ne, gospodaru, na onom kraju zemlja je otvorena, i on pokaza prema
sjeveru, pa se katkad iz neke nepoznate zemlje sputaju na nas ratnici
kao oblaci. No mi ih poubijamo. Prola je treina ljudskoga vijeka otkako
smo posljednji put ratovali. Poginulo je na tisue naih ratnika, ali mi smo
unitili one koji su doli da nas pojedu. I od onda vie nije bilo rata.
A nije li vaim ratnicima dodijalo da se odmaraju na svojim kopljima?
Gospodaru, bio je jo jedan rat, nedugo kako smo unitili narod koji je
navalio na nas. Ali to je bio graanski rat; pas je grizao psa.

Kako to?
Moj gospodar, kralj, moj polubrat, imao je brata blizanca kojega je
rodila ista majka. U nas je obiaj, gospodaru, da ne ostavljamo na ivotu
oba blizanca; slabiji mora da umre. Ali kraljeva majka sakri slabije dijete
koje se rodilo kasnije jer ju je srce boljelo zbog njega. To dijete je Tvala,
sadanji kralj. Ja sam njegov mlai brat, roen od druge ene.
Da, a dalje?
Gospodaru! Na otac Kafa umrije ba kad dorastosmo do oruja.
Umjesto njega posta kraljem moj brat Imotu. Vladao je neko vrijeme i
dobio sina od svoje najmilije ene. Kad su djetetu bile tri godine, ba nakon
velikog rata, za vrijeme kojega nije nitko mogao ni sijati ni eti zavlada u
zemlji glad. Narod stade rogoboriti zbog gladi i ogledavati se oko sebe kao
izgladnjeli lav koga bi razderao. Onda ona mudra i strana ena Gagul koja
ne umire, objavi narodu: Kralj Imotu nije nikakav kralj! A Imotu je u to
vrijeme leao ranjen u svojoj kolibi i nije se mogao ni maknuti.
Onda Gagul ue u neku kolibu i izvede iz nje Tvalu, kraljeva brata
blizanca kojega je od njegova roenja skrivala po spiljama i peinama pa
strga muu, zaklon s njegovih bedara i pokaza narodu kukuanskom znak
svete zmije ovijene oko njegova pasa kojom se najstariji kraljev sin
oznauje pri porodu i glasno viknu: Pogledajte svoga kralja, kojega sam
sauvala sve do danas!
A narod, izbezumljen od gladi, sav smeten i nerazuman, ne poznavajui
istine, povika: Kralj! Kralj! Ali ja sam znao da tome nije tako jer je Imotu,
moj brat, bio stariji brat blizanac i prema tome zakoniti kralj. A onda, ba
kad je graja dosegla vrhunac, izvue se kralj Imotu, premda je bio veoma
bolestan, opirui se o eninu ruku, a za njim izae njegov mali sin Ignosi
to znai munja.
Kakva je to dreka? upita: Zato viete Kralj! Kralj!?
Onda Tvala, njegov roeni brat kojega je u istom satu rodila ista mati,
pritri k njemu, zgrabi ga za kosu i probode mu noem srce. A narod,
povodljiv, uvijek pripravan da tuje sunce koje se rada, stade pljeskati i
vikati: Tvala je kralj! Sad znamo da je Tvala na kralj!
A to je bilo s njegovom enom i njihovim sinom Ignosijem? Je li Tvala
i njih ubio?
Nije, gospodaru. Vidjevi da je njezin gospodar poginuo, ona kriknu,
pograbi dijete i utee. Dva dana kasnije stigla je do nekoga kraala. Bila je
veoma gladna, ali sada, kad je njezin gospodar, kralj, bio mrtav, nitko joj
nije htio dati ni mlijeka ni hrane jer svi mrze one koje prati nesrea. Ali u

sumrak se prikrade neko dijete, neka djevojica i donese joj jela. Ona
blagoslovi djevojicu i krene prema planinama sa svojim djeakom prije
nego to se sunce ponovo rodilo. Mora da je ondje poginula jer je od onda
nitko vie nije vidio, a isto tako ni djeaka Ignosija.
Dakle, da je taj djeak Ignosi ostao na ivotu, on bi bio zakoniti kralj
Kukuanaca?
Tako je, gospodaru. Znak svete zmije nalazi se oko njegova pasa. Ako
ivi, on je kralj. Ali, na alost, on je ve davno mrtav.
Pogledaj, gospodaru, pokaza Infandus na veliku skupinu koliba,
okruenih ogradom, oko koje se opet ovijao irok jarak. Sve se to prualo
na ravnici pred nama. Ovo je kraal u kojem su posljednji put vidjeli enu
kralja Imotu i njezino dijete Ignosija. Ovdje emo noas prespavati, ako
doda on nesigurno moji gospodari uope spavaju na ovoj zemlji.
Dok smo meu Kukuancima, prijatelju Infanduse, ivjet emo onako
kako ive Kukuanci, rekoh dostojanstveno. Onda se naglo okrenuh da
neto kaem Goodu koji je mrzovoljno iao za mnom. Sav je bio zauzet
neuspjelim pokuajima da sprijei koulju da ne lepra u veernjem
povjetarcu. Na svoje veliko zauenje sudarih se s Umbopom koji je hodao
tik za mnom. Oito je s najveim zanimanjem sluao moj razgovor s
Infandusom. Izraz njegova lica bio je veoma udnovat; podsjeao me na
ovjeka koji se trudi da se dosjeti neemu to je ve davno zaboravio, a to
mu samo upola uspijeva.
Sve to vrijeme sputali smo se brzim korakom prema valovitoj ravnici
pred nama. Planine, preko kojih smo preli, uzdizale su se sad visoko iznad
nas, a Sabine su grudi bile edno ovijene prozranom maglicom. Krajina je
postajala sve ljupkija. Raslinstvo je bilo bujno, ali nije bilo tropsko; sunce je
toplo sjalo, ali nije eglo, a blag je povjetarac puhao niz mirisne padine
planina. Zaista: ta je nova krajina izgledala gotovo kao raj na zemlji. Jo
nikada nisam vidio takve, ni po ljepoti, ni po prirodnu bogatstvu, ni po
podneblju. Transvaal je lijepa zemlja, ali u usporedbi s Kukuanom nije
nita.
im smo bili krenuli na put, Infandus je poslao glasnika da o naem
dolasku obavijesti stanovnike kraala. Taj kraal, uz put reeno, stajao je pod
njegovim vojnikim zapovjednitvom. Glasnik je krenuo neobinom
brzinom, a Infandus mi ree da e se tom brzinom kretati cijelim putem, jer
da je takav brzi hod sportska vjetina koju njegov narod mnogo njeguje.

Sad se pokazalo djelovanje njegove poruke. Pribliivi se kraalu na dvije

milje mogli smo vidjeti kako iz vrata kraala izlazi eta za etom i kako kree
prema nama.
Ser Henry me uhvati za ruku i ree mi kako mu se ini da nam oni kane
prirediti vru prijem. Neto u njegovu glasu privue Infandusovu panju.
Neka se moji gospodari ne plae, ree, jer u mom srcu nema himbe.
Taj puk stoji pod mojim zapovjednitvom pa je izaao na moju zapovijed
da vas pozdravi.
Nehajno kimnuh glavom, iako u dui nisam bio ba miran.
Oko pola milje ispred vraliju kraala protezala se dugaka pruga zemljita
koja se blago uzdizala iznad ceste. Ondje se ete postrojie. Bio je to divan
pogled to su ga pruale te ete, svaka po tri stotine ljudi, kad su se trkom
uspele uz padinu, s blistavim sulicama i lelujavim perjanicama, da zauzmu
odreena im mjesta. Kad smo stigli do onog obronka, nastupilo je ve
dvanaest takvih eta, ili u svemu tri tisue est stotina ljudi i postrojilo se
du ceste.
Ubrzo stigosmo do prve ete i zapanjismo se videi taj najvelianstveniji
skup ratnika koji sam ikada vidio. Sve su to bili zreli ljudi, veinom veterani
od oko etrdeset godina. Nijedan od njih nije bio nii od est stopa, a neki
su bili ak i est stopa i tri ili etiri palca visoki. Na glavama su nosili
perjanice od tekoga crnog perja ptice sakabwla, kakvim su bili ukraeni i
nai vodii. Oko vrata, pasa i ispod desnog koljena nosili su vijence od
bijelih volovskih repova, a u ljevici su drali okrugle titove od dvadesetak
palaca u promjeru. Ti su titovi bili veoma zanimljivi. Jezgra tita sastojala
se od ploe kovana eljeza, preko koje je bila prevuena kao mlijeko bijela
govea koa. Oruje im je bilo veoma jednostavno, ali djelotvorno.
Sastojalo se od kratkog, no veoma tekog koplja s dvosjeklom otricom i
drvenim drkom, dok je sama otrica na najirem mjestu mjerila nekih est
palaca. Ovo se koplje ne upotrebljava za bacanje, ve slui za borbu izbliza,
jednako kao to se Zulu slue svojim bangvanom. Rane zadane takvim
kopljem su strane. Uz taj bangvan nosio je svaki ovjek po tri dugaka i
teka noa, svaki teak oko dvije funte. Jedan je no bio zataknut za
pojasom od volujskog repa, a ostala dva nalazila su se na unutarnjem
dijelu stila. Ti noevi koje Kukuanci nazivaju tole slue istoj svrsi kao i
zuluki asagaji, koplja za bacanje. Kukuanski ratnik umije velikom
sigurnou bacili no na udaljenost od pedesetak jardi, pa oni obiavaju
neprijatelja, tik prije sudara bojnih redova, zasuti cijelom kiom tih noeva.

Svaka je eta stajala nepomino, kao skupina bronanih kipova, sve dok
ne bismo doli pred nju, a onda bi se, na znak oficira koji se razlikovao po
platu od leopardove koe i stajao nekoliko koraka pred etom, odjednom
sva koplja podigla uvis, a iz tri stotine grla izvio bi se gromki kraljevski
pozdrav Kum!. Zatim, kad bismo proli kraj ete, ona bi se postrojila iza
nas i pola za nama prema kraalu, sve dok na kraju cio puk Sivih, kako
su se zvali zbog svojih titova, cvijet kukuanske vojske, nije stupao za
nama korakom od koga se tresla zemlja.
Napokon, skrenuvi s velike Salamunove ceste, stigosmo do iroka jarka
koji je opkoljavao kraal. Bio je dug najmanje jednu milju, a selo je bilo
ograeno jakom palisadom od stabala. Kod vrata je preko jarka vodio
jednostavan pokretan most. Straa ga je spustila da uzmognemo ui. Selo
je bilo veoma dobro izgraeno. Kroz sredinu vodio je irok put a u pravom
kutu sjekli su ga drugi putovi tako da su kolibe bile razdvojene na
etverouglate prostore, a svaka je od tih etvorina bila sjedite jedne ete.
Kolibe su imale svedene krovove, a bile su, kao kod Zulua, sagraene od
granja i vjeto pokrivene travom. Ali za razliku od zulukih koliba imale su
ulaze kroz koje se zaista moglo proi. Osim toga su bile mnogo vee i
okruene verandom, irokom oko est stopa i pokrivenom krasnim
usitnjenim i tvrdo nabijenim ljunkom.
S obje strane iroka puta to je presijecao selo poredale su se stotine
ena koje su nas eljele vidjeti. Sve su te ene bile zaudno lijepe, visoke i
ljupke, i upravo divnoga stasa. Kosa im je, istina, bila kratka, ali vie
kovrasta nego vunasta, crte lica gotovo orlovske, dok im usnice nisu bile
onako runo debele kao kod veine afrikih naroda. Ali najvie nas je
iznenadilo njihovo mirno i dostojanstveno dranje. Tako su se mirno i
odmjereno ponaale, kao da su posjetiteljice kakva modernog salona pa su
se u tome veoma razlikovale od ena plemena Zulu i njihovih srodnica iz
plemena Masai koje ive u krajevima iza Zanzibara. Radoznalost ih je
navela na to da izau i da nas pogledaju, ali nisu na grub nain izraavate
uenje niti su nas divljaki kritizirale dok smo umorno prolazili kraj njih. Pa
ni kad ih je stari Infandus kradomice upozorio na najvee udo, na divne
bijele noge siromanoga Gooda, nisu one dopustile da se zamijeti izraz
silna zaudenja koji ih je oito ispunjavao. Samo su uperile svoje crne oi u
njenu bjelinu Goodovih nogu i to je bilo sve. Ali za Gooda koji je
srameljive prirode, i to je bilo dosta.
Kad smo stigli do sredine sela, zaustavi se Infandus pred vratima neke
velike kolibe koju su, malo podalje, okruivale manje kolibe.

Uite, sinovi zvijezda, sveano ree. i udostojte se malo odmoriti u

naim jadnim kolibama. Donijet e vam i neto hrane tako da ne steete
pojasove od gladi. Donijet e vam malo meda i mlijeka, jednog ili dva vola i
nekoliko ovaca; ne mnogo, gospodari, samo neto malo hrane.
Dobro je, rekoh, jer smo, Infanduse, umorni od putovanja po
zranim kraljevstvima. Sad nas pustite da se odmorimo.
Uosmo dakle u kolibu, ve pripravljenu za na dolazak. Na podu su bile
prostrte uinjene koe da legnemo na njih, a prireena je bila i voda za
pranje.
Uskoro zausmo vani neku graju. Izaavi na vrata ugledasmo niz
mladih djevojaka gdje nam nose mlijeko, preni kukuruz i meda u loncu.
Iza njih je dolazilo nekoliko mladia vodei tusta mladog vola. Primismo
darove, a onda jedan od mladia izvue no iz pojasa i vjeto preree vrat
volu. Vol je za deset asaka bio mrtav, oderan i razrezan na komade.
Najbolje komade mesa odredie za nas, a ostatak dadoh u nae ime
ratnicima, okupljenim oko nas. Oni ga primie i podijelie meu se kao
dar bijelih ljudi.
Umbopa se uz pomo neke izvanredno privlane mlade ene lati posla
da na dio mesa skuha u velikom zemljanu loncu na vatri, zapaljenoj ispred
kolibe. Kad je jelo bilo gotovo, pozvasmo Infandusa i kraljeva sina Skragu
da nam se pridrue.
Oni uskoro stigoe i sjedoe na niske stolice, kakvih je bilo nekoliko u
kolibi jer Kukuanci ne ue na petama kao to to ine Zului. Pomogoe nam
da svladamo veeru. Starac je bio veoma prijazan i uljudan, ali smo bili
neugodno dirnuti videi da nas mladi nekako sumnjiavo pogledava. I
njega je, kao i ostale domoroce, prestraila naa bijela koa i naa
arobnjaka mo. Ali sad je ustanovio da mi jedemo pijemo i spavamo kao
ostali smrtnici pa mi se uinilo da nestaje njegova straha i da se u njemu
javlja mrko sumnjienje zbog ega smo se poeli veoma nelagodno
osjeati.
U toku veere spomenu mi ser Henry da bi moda bilo dobro da
pokuamo ustanoviti znaju li nai gostoprimci neto o sudbini njegova
brata, jesu li ga vidjeli ili uli za nj. No meni se inilo da bi u takvim
prilikama bilo pametnije da ga zasad ne spominjem.
Poslije veere napunismo i pripalismo lule to je silno zapanjilo
Infandusa i Skragu. Kukuanci oito nisu poznavali boansku upotrebu
duhana za puenje. Duhana ima kod njih u obilju, ali su ga oni, jednako

kao i Zului, upotrebljavali samo za mrkanje i nikako ga nisu mogli

prepoznati u tom novom obliku.
Zatim zapitah Infandusa kad emo nastaviti put pa se obradovah uvi
da je sve pripravljeno za to da ujutru poemo dalje. Ve su otili i glasnici
da obavijeste kralja Tvalu o naem dolasku. Tvala je, ini se, bio u svojoj
prijestolnici Lu, pripremajui se za veliku godinju sveanost koja se
odrava prvog tjedna u lipnju. Na toj se sveanosti skupljaju svi pukovi u
zemlji, osim nekoliko manjih odreda koji ostaju u sjeditima pukova kao
posada. Pred kraljem se vri velika vojnika smotra, a osim toga se odrava
veliki godinji lov na vjetice o kojemu u kasnije opirnije govoriti.
Trebalo je da krenemo u zoru, a Infandus koji je imao poi s nama, ree
da emo, ne sprijei li nas neka nezgoda ili nabujale rijeke, stii u Lu idue
noi.
Obavijestivi nas o tome, nai nam posjetioci zaeljee laku no. Mi
odredismo kojim emo slijedom straariti pa se trojica ispruie i odmah
slatko zaspae snom umornih ljudi, dok je etvrti stajao na strai, uvajui
nas od izdaje.

Deveto poglavlje
KRALJ TVALA
Nije potrebno da u pojedinostima opisujem sve nae doivljaje na putu
u Lu. Puna smo dva dana putovali velikom Salamunovom cestom koja je
vodila ravno u srce zemlje Kukuane. Dovoljno je da kaem da nam se
zemlja inila sve bogatijom, to smo dublje prodirali u nju, a sela su,
okruena irokim pojasima obraene zemlje, postajala sve brojnija. Sva su
bila izgraena na isti nain kao i ono prvo na koje smo naili, a uvale su ih
brojne ete. Stvarno je u zemlji Kukuanaca, jednako kao kod Germana, kod
Zulua i kod plemena Masai, svaki sposoban mukarac bio vojnik, tako da je
cijela snaga naroda stajala na raspolaganju za ratove, bilo navalne, bilo
obrambene. Putem su nas stizale tisue ratnika koje su se urile u Lu da
prisustvuju velikoj godinjoj smotri i sveanosti. Nikad nisam vidio sjajnije
vojske.
Uveer drugoga dana zaustavili smo se na nekim visovima preko kojih
je vodila cesta da se malo odmorimo. Odavle ugledasmo Lu kako se pred
nama prostire na divnoj plodnoj ravnici. Mjesto je za domorodake prilike
bilo golemo, sigurno nekih pet milja u opsegu. Izvan samoga mjesta
nalazili su se brojni kraalovi koji su u vanim prilikama sluili kao nastambe
za vojsku. Oko dvije milje sjeverno od grada uzdizao se udnovat humak
potkovasta oblika. Sudbina je odredila da se kasnije s njime bolje
upoznamo.
Mjesto je veoma lijepo lealo, a po sredini mu je tekla rijeka, dijelei ga
u dva dijela. Preko nje je vodilo nekoliko mostova. Moda je to bila ona ista
rijeka koju smo ugledali s obronaka Sabinih grudi. ezdeset ili sedamdeset
milja daleko strila su iz ravnice tri visoka snijegom pokrivena brijega, kao
uglovi pravokutna trokuta. Oblik tih planina bio je posve drukiji od oblika
Sabinih grudi. Nisu bile glatke i oble, ve strme i okomile.
Infandus je vidio kako ih promatramo pa nam pristupi.
Ondje zavrava cesta, ree pokazujui prema planinama koje su
Kukuanci nazivali Tri utljivca.
Zato zavrava ondje? upitah.
Tko zna? odvrati on slegnuvi ramenima. Planine su pune spilja, a
izmeu brda nalazi se velik ponor. Upravo na ono mjesto dolazili su u stara

vremena mudri ljudi da trae ono poto su i doli u taj kraj. Nai su kraljevi
i sada sahranjeni ondje u Dvorani smrti.
A poto su to dolazili amo? radoznalo upitah.
To ne znam, ali trebalo bi da znaju gospodari koji dolaze sa zvijezda,
odgovori on oinuvi nas brzim pogledom. Bilo je jasno da zna vie no to
eli rei.
Jest, nastavih, ima pravo. Mi na zvijezdama doznajemo mnogo
toga. Tako sam, na primjer, uo da su mudri stari ljudi dolazili u one
planine po sjajno kamenje, lijepe igrake i po utu kovinu.
Moj je gospodar mudar, hladno odvrati on, a ja sam samo dijete i
ne mogu razgovarati o tome. Moj gospodar mora da se u prijestolnici
porazgovori sa starom Gagul koja je jednako mudra kao i moj gospodar. I
on se okrenu i udalji se.
im je otiao obratih se drugovima i pokazah prema planinama: Ondje
su Salamunovi dijamantni rudnici, rekoh.
Umbopa je stajao kraj nas kao obino duboko zanesen u misli. No ipak
me je uo pa ree zulukim jezikom:
Da, Makumazane, dijamanti su sigurno ondje i vi ete ih dobiti kad ve
vi bijelci toliko volite igrake i novac.
Odakle ti to zna, Umbopa? otro ga upitah jer mi se nije svidio
njegov tajanstveni govor.
No on se nasmije. Sanjao sam to nou, o bijeli ljudi, ree pa se
okrenu i ode.
Gle, gle, dobaci ser Henry. to misli taj na crni prijatelj? Jasno je
da on zna vie nego to eli kazati. A sad, Quatermainu, je li Umbopa uo
togod o ... mom bratu?
Nije nita. Zapitao je svakoga tko bi se porazgovorio s njime, ali svi su
izjavili da prije nas nisu vidjeli jo nijednoga bijelca.
Drite li da je uope doao ovamo? upita Good. Ta i mi smo stigli
samo udom. Zar je uope mogue da je doao dovde bez ikakvih
putokaza?
Ne znam, tuno e ser Henry, ali neki mi glas govori da u ga nai.
Sunce polako zae, a onda tama odjednom pokri zemlju kao neto
opipljivo. Nije bilo ni najmanjeg prijelaza izmeu dana i noi, nije bilo
postepena preobraavanja jer u tim geografskim irinama nema sumraka.
Prijelaz dana u no je tako brz i potpun kao i prijelaz iz ivota u smrt.
Sunce zae i zemlja se zavi u sjenu. Ali ne zadugo, jer se na zapadu pojavi

neki sjaj, zatim srebrnasto svjetlo, a onda mjesec izviri iznad ravnice i rasu
svoje zrake na blizu i na daleko.
Stajali smo tako i promatrali divan prizor dok su zvijezde sve vie
blijedjele pred ovim velianstvenim sjajem. Osjeali smo kako nam se srca
uzdiu pred ovom ljepotom koju ne mogu pravo opisati. Moj je ivot bio
pun grubosti, ali u njemu ipak ima poneto zbog ega sam sretan to sam
to doivio. Jedna od njih je i to to sam gledao mjeseinu u Kukuani.
Uskoro na uljudni prijatelj Infandus prekinu naa razmiljanja.
Ako su se gospodari odmorili, nastavit emo put u Lu gdje je ve
pripremljena koliba za noas. Mjesec jasno sja; neemo skrenuti s puta.
Pristadosmo i za sat hoda stigosmo do predgraa. inilo nam se da se
grad prostire u beskraj, bar sudei po bezbrojnim logorskim vatrama. I
zaista ga je Good koji je volio da zbija neslane ale nazvao beskrajni Lu.
Uskoro stigosmo do iroka jarka s pominim mostom gdje nas doeka
zveket oruja i promukli straarev zov. Infandus mu ree lozinku koju
nisam uspio razabrati.
Straar ga na to pozdravi i mi poosmo kroz glavnu ulicu velikoga
grada, sagraena od trave. Nakon hoda od sat i po kraj beskrajnih nizova
koliba. Infandus se najzad zaustavi kraj neke malene skupine koliba koje su
okruivale malo dvorite posuto smrvljenim ljunkom i ree nam da su te
kolibe nae siromano boravite.
Uosmo i ustanovismo da je za svakoga od nas bila prireena posebna
koliba. Te su kolibe bile bolje od onih to smo ih dosad vidjeli, a u svakoj
se nalazila po jedna udobna postelja od uinjene koe, prostrte po jastuku
od mirisave trave. Pripravili su nam i hrane. im smo se umili vodom koja
nas je ekala u zemljanim krazima, nekoliko nam lijepih mladih ena
donese peena mesa i kukuruznih pogaica ukusno smjetenih na drvenim
pladnjevima, ponudivi nam ih uz duboki poklon.
Jeli smo i pili, a onda nam na nau molbu prenijee sve postelje u jednu
kolibu. Bila je to mjera opreza kojoj su se lijepe mlade ene porugljivo
nasmijeile. Zatim se ispruismo na posteljama, izmoreni dugakim
putovanjem.
Probudivi se ustanovismo da je sunce ve visoko odskoilo a naa
enska posluga koju kao da nije smetao nikakav laan stid ve je pripravno
stajala u kolibi, jer joj je bilo zapovjeeno da nas dvori i da nam pomogne
da se uredimo.

Da, uredimo, zagunda Good, kad ovjek ima samo flanelsku koulju
i cipele, onda to ne traje dugo. Molio bih vas, Quatermainu, da zatraite od
njih moje hlae.
Odmah sam upitao za hlae, ali djevojke mi odgovorie da su te
posveene stvari ve odnesene kralju koji e nas primiti prije podne.
Zamolismo mlade dame da izau to ih je veoma zaudilo i
oneraspoloilo, a zatim se stadosmo dotjerivati to god smo bolje mogli u
tim prilikama. Good se ak latio posla da ponovo obrije desnu stranu lica.
Na lijevoj mu je strani izrasla ve gusta brada, a mi smo ga zamolili da u
nju nipoto ne dira. Mi smo se pak zadovoljili time da se dobro umijemo i
poeljamo. Ser Henryjevi plavi uvojci padali su mu gotovo na ramena pa
je vie nego ikada nalikovao starom Dancu, dok je moja prosijeda kosa bila
dugaka palac, umjesto pola palca, koliko sam joj obino najvie doputao
da poraste.
Kad smo pojeli doruak i popuili lulu, stie poruka da je kralj Tvala
pripravan da nas primi ako izvolimo da doemo. Tu nam poruku donese
sam Infandus.
Odgovorismo da emo radije poekati dok se sunce ne uspne malo vie
jer da smo jo umorni od dugoga puta. Kad ovjek ima posla s
neciviliziranim ljudima, uvijek je dobro da ne pokazuje previe urbe jer su
oni skloni da uljudnost tumae kao strah i ropsku pokornost. I tako,
premda smo bili isto toliko radoznali da vidimo Tvalu, koliko je i Tvala bio
radoznao, ipak smo ostali da sjedimo i priekamo jo itav sat. Za to smo
vrijeme pripremili neto poklona od ono malo stvari to smo ih imali.
Odabrasmo jednu vinesterku i neto staklena biserja. Odluili smo da
puku i metke poklonimo njegovom kraljevskom velianstvu, a biserje
njegovim enama i dvorjanima. Neto smo bisera ve poklonili lnfandusu i
Skragi i vidjeli smo da ih je to silno razveselilo jer jo nikada nisu vidjeli
nita slino.
Napokon izjavismo da smo spremni za polazak pa poosmo na
primanje. Pratio nas je Infandus, a Umbopa je nosio puku i biserje.
Preavi nekoliko stotina koraka doli smo do nekoga ograenog
prostora, slinog onome kakav se nalazio i uz nae kolibe, samo to je bio
bar desetak puta tako velik. Obuhvaao je barem est do sedam jutara.
Posvuda naokolo izvan ograde nalazile su se kolibe u kojima su stanovale
kraljeve ene. Ravno nasuprot ulaznim vratima, na protivnoj strani iroka
prostora, nalazila se veoma velika koliba, stojei posve osamljena. U njoj je
stolovalo njegovo velianstvo. Sve ostalo bio bi prazan prostor da nije bio

posve ispunjen brojnim etama ratnika. Sigurno ih je na okupu bilo sedam

do osam tisua. Dok smo prolazili izmeu njih, ti su ljudi stajali nepomino
kao kipovi. Nemogue je dati vjeran prikaz velianstvenosti toga prizora to
su ga pruali sa svojim lelujavim perjem, svijetlim kopljima i eljeznim
titovima, presvuenim volujskom koom.
Prostor pred velikom kolibom bio je prazan; pred njom je stajalo svega
nekoliko stolica. Na Infandusov znak sjedosmo na te stolice, a Umbopa se
postavi iza nas, infandus pak stane uz vrata velike kolibe. Tako smo
desetak asaka ekali u pravoj mrtvoj tiini, svjesni da smo predmet panje
osam tisua pari oiju. To nije bilo ba lako iskuenje, ali mi smo ga
podnijeli to god smo bolje mogli.
Napokon se otvorie vrata kolibe i iz njih izae neki orijaki lik, s divnim
ogrtaem od leopardova krzna prebaenim preko ramena. Za njim je iao
djeak Skraga, te neko bie, zavijeno u krzneni ogrta, slino starom
osuenom majmunu. Orija sjede na stolicu, Skraga se postavi uza nj, a
oronuli se majmun etveronoke odvue u sjenu kolibe i skvri se ondje.
Jo uvijek je vladala tiina.
Onda orija zbaci krzneni ogrta s ramena i uspravi se pred nama. Bio
je to lik podoban da ovjeka natjera u strah, silan gorostas s najodvratnijim
licem koje smo ikada vidjeli. Usnice su mu bile debele, nos sploten; imao
je samo jedno sjajno oko, a umjesto drugog oka zjapila mu je u licu jama.
Cio je izraz toga lica bio okrutan i silno razbludan. S krupne mu se glave
uzdizala velianstvena perjanica od bijela nojeva perja, tijelo mu je bilo
odjeveno u sjajnu koulju od elinih karika, dok je oko pasa i ispod
desnog koljena nosio obiajni ukras od bijelih volovskih repova. Oko vrata
mu je visila debela zlatna ogrlica, a na elo mu je bio privezan golem
nebruen dijamant.
Jo uvijek je vladala tiina, ali ne zadugo. Najednom taj orija, za koga
smo s pravom mislili da je kralj, podignu desnicom svoje veliko koplje.
Smjesta se osam tisua kopalja podigoe kao odgovor, a iz osam tisua
grla odjeknu kraljevski pozdrav Kum! To se ponovi tri puta i svaki put
zadrhta zemlja od buke koju bih mogao usporediti jedino s dubokom
tutnjavom grmljavine.
Budi ponizan o narode, zapiti neki glasi koji kao da je dopirao od
onoga majmuna u sjeni, jer to je kralj!
To je kralj! odgovori mu krik iz osam tisua grla. Budi ponizan o
narode! To je kralj!

Onda ponovo nasta tiina mrtva tiina, no ubrzo je neto prekinu.

Neki vojnik nama slijeva ispusti svoj tit i ovaj pade na tlo od tvrda ljunka,
glasno zatropotavi.
Tvala okrenu svoje hladno oko onamo odakle je dopro taj zvuk.
Doi ovamo, ti, zagrmi.
Jedan divan mlad ovjek istupi iz redova i stane pred njega.
Tvoj je tit pao, ti nespretno pseto! Kani li me poniziti u oima
stranaca sa zvijezda? to ima da kae?
Vidjesmo kako je jadniku bljedilo probilo kroz tamnu kou.
Dogodilo se sluajno, o tele crne krave, promrmlja on.
Onda je to sluaj koji mora platiti. Osramotio si me. Spremi se da
umre!
Ja sam kraljev vol, glasio je tihi odgovor.
Skraga, zagrmi kralj, pokai mi kako umije upotrebljavati koplje.
Ubij to nespretno pseto!
Skraga krenu naprijed, zlokobno se cerei i podignu koplje. Jadna rtva
pokri rukom oi i osta mirno stojei. Mi smo se skamenili od groze.
Jednom, dvaput mahnu Skraga kopljem a onda udari ravno u nj.
Strano! Koplje probi vojnika i izbi za cijelu stopu iz njegovih lea. Vojnik
podignu ruke uvis i pade mrtav. Iz mnotva koje nas je okruivalo podie
se neko mrmljanje, stade se talasati naokolo i konano zamre. Tragedija je
bila svrena. Pred nama je lealo mrtvo tijelo, a mi jo nismo pravo ni
pojmili kako se sve odigralo. Ser Henry skoi na noge i neto se sveano
zakune, a onda opet sjede, uvidjevi da je najbolje da uti.
To si dobro izveo, ree kralj. Odnesite ga odavde.
etiri ratnika izaoe iz reda, podigoe truplo umorena ovjeka i
odnesoe ga.
Pokrijte krvave mrlje, pokrijte ih! zapiti tankim glasiem onaj lik
slian majmunu. Kralj je izgovorio svoju rije! Kraljeva je osuda izvrena!
Nato iza kolibe izae neka djevojka nosei up smrvljena ljunka pa
stade njime posipavati krvave mrlje sve dok se nisu sakrile pred naim
pogledima.
Za to je vrijeme ser Henry upravo kipio od gnjeva zbog toga to se
desilo. Jedva ga zadrasmo da ostane miran.
Sjedite, zaboga! apnuh mu. Nai ivoti zavise od toga.
On poslua i smiri se.
Tvala je utei sjedio dok su uklanjali tragove tragedije, a onda se
obrati k nama.

Zdravo da ste, bijeli ljudi, koji dolaze ovamo a da ne znam ni otkuda

dolazite ni zato ste doli!
Zdravo da si, Tvala, kralju kukuanski!
Bijeli ljudi, odakle dolazite i to traite?
Mi dolazimo sa zvijezda, a ne pitaj, kako. Dolazimo da vidimo ovu
zemlju.
Dolazile izdaleka da vidite malu stvar. A taj ovjek s vama -- i on pri
tom pokaza na Umbopu - dolazi li i on sa zvijezda?
I on; jer na zvijezdama ima i ljudi tvoje boje. Ali ne pitaj nas za stvari
koje su previsoke za tebe, o kralju Tvala!
O ljudi sa zvijezda, vi govorite odvie smiono, ree Tvala glasom koji
mi se nije nimalo svidio. Imajte na umu da su zvijezde daleko, a vi se
nalazite ovdje. Kako bi bilo da i s vama uinim isto to sam uinio s onim
kojega su maloas odnijeli?
Glasno se nasmijah, premda mi u srcu nije bilo ba do smijeha.
O kralju, rekoh, budi oprezan. Paljivo hodaj po vruem kamenju da
ne opri noge. Koplje dri za drak da ne poree prste. Dotakne li ma
samo jednu vlas na naim glavama, bit e izgubljen. Zar ti nisu ta dvojica
pri tom pokazah na Infandusa i na Skragu koji je, taj mladi nitkov, bio
zabavljen brisanjem vojnikove krvi sa svoga koplja nisu li ti oni kazali,
kakvi smo mi ljudi? Jesi li ve kada vidio nama sline? I ja pokazah na
Gooda, posve siguran u to da Tvala nije nikada vidio ovjeka koji bi bio ma
i malo slian Goodu.
Istina je, nisam ih vidio, odvrati kralj.
Zar ti nisu rekli da umijemo smrt slati izdaleka? nastavih.
Kazali su mi, ali ja im ne vjerujem. Pokaite mi kako ubijate. Ubijte mi
jednoga od ljudi koji stoje ondje pa u vam vjerovati. I on pri tom pokaza
na protivnu stranu kraala.
Ne, odgovorih mu ja, mi ne prolijevamo ljudsku krv, osim u ime
pravedne kazne. Ali ako hoe da vidi, reci svojim slugama da natjeraju
jednog vola kroz ulaz u kraal, a ja u ga ubiti prije nego to prijee
dvadeset koraka.
Ne, nasmija se kralj, ubijte mi ovjeka pa u vam vjerovati.
Dobro, o kralju, neka bude i tako, hladnokrvno mu odgovorih. Poi
ti preko toga otvorenog prostora i prije nego to stigne do vrata bit e
mrtav. A ako nee ti, poalji svoga sina Skragu! Ovoga bih u tom
trenutku s pravim uivanjem ubio.
uvi taj prijedlog Skraga uzviknu od uasa i pobjee u kolibu.

Tvala velianstveno nabere elo. Moj mu se prijedlog nije svidio.

Neka dotjeraju mladoga vola, naloi.
Dva se ovjeka odmah udaljie brzo trei.
A sad, ser Henry, rekoh, pucajte vi. Htio bih da pokaem ovom
zloincu da ja nisam jedini arobnjak u naoj drubi.
Ser Henry pripravno dohvati dvocijevku i spremi se.
Nadam se da u dobro pucati, promrmlja.
Morate, odgovorih mu. Promaite li prvim hicem opalite odmah
drugi. Namjerite na stotinu i pedeset jardi pa ekajte da vam se ivotinja
okrene postrance.
Zatim nasta tiina, ali uskoro ugledasmo kako neki vol tri ravno prema
ulazu u kraal. Proavi kroz vrata ugleda silno mnotvo ljudi, zapanjeno se
zaustavi okrenu se i mahne repom.
Sad je pravi as! apnuh.
Puka opali.
Bum! Vol se, prostrijeljen kroz rebra, izvali poleice i zagrebe nogama.
Poluuplje je zrno dobro izvrilo svoju zadau, a iz ustiju tisua zapanjenih
ljudi izvi se uzdah zaudenja.
Ja se hladno osvrnuh.
Jesam li lagao, o kralju?
Nisi, bijeli ovjee, istina je, glasio je neto zaplaen odgovor.
uj, Tvala, nastavih. Vidio si to umijemo. Ovaj put dolazimo u
miru, a ne u ratu. Pogledaj, nastavih podigavi vinesterku, ovo je uplja
palica, kojom e moi da ubija kao to i mi ubijamo, samo to sam ja
tako oarao da njome nee moi ubijati ljude. Podigne li je protiv
ovjeka, ubit e tebe. ekaj da ti pokaem. Zapovjedi jednome od tvojih
ljudi da odmjeri etrdeset koraka odavde i da zabode drak koplja u zemlju
tako, da otrica bude irokom stranom okrenuta prema nama.
Nekoliko trenutaka kasnije bio je nalog izvren.
A sad, gledaj, ja u slomiti to koplje!
Pomno sam nanianio i odapeo. Tane udari o plosnati dio otrice i razbi
je u komadie.
Ponovo se zau zapanjeni uzdah.
Sad pruih Tvali puku i nastavih; A sad, Tvala, dajemo ti tu arobnu
cijev. Postepeno u ti pokazati kako se ona upotrebljava. No uvaj se da tu
arobnu stvar sa zvijezda ne upotrijebi protiv ovjeka na zemlji!
Tvala veoma oprezno prihvati puku i poloi je do svojih nogu. Dok je to
inio opazih kako se onaj lik, slian majmunu, izvukao iz sjene kolibe.

Hodao je etveronoke, ali kad je stigao do mjesta na kojem je sjedio kralj,

uspravi se na noge i zbaci krzno koje mu je pokrivalo glavu. Ukaza se
posve neobino i sablasno lice. Bilo je to lice veoma stare ene, tako
smeurano i uvelo da nije bilo vee od lica jednogodinjeg djeteta, a
sastojalo se samo od nekoliko dubokih utih bora. U te je bore utonuo
jedan dubok zarez koji je predstavljao usta, a ispod njega se brada uzvijala
uvis, zaotrena u taku. O nosu nije bilo ni govora. Mogao bih pomisliti da
je cijelo lice skinuto s neke leine osuene na suncu, da se u njem nije
nalazio par krupnih crnih oiju, jo uvijek punih vatre i inteligencije. Te su
se oi pod snjeno bijelim obrvama i ispod ispupene pergamentne lubanje
sjale i ljeskale poput dragulja u kosturnici. Sama lubanja bila je posve gola i
ute boje, a naborana se koa pomicala i grila na njoj kao kukuljica u
kobre.
To bie koje je imalo tako strano lice da su nas upravo proli srsi dok
nas je gledala, as je mirno stajalo, a onda odjednom isprui konatu
pandu oboruanu noktima, dugakim cio palac, poloi je Tvali na rame i
poe govoriti tankim, piskutljivim glasom:
uj, o kralju! uj, narode! ujte, o planine, ravnice i rijeke, domovino
naroda kukuanskoga! ujte, o nebo i sunce, o kie i bure i magle! ujte sva
bia koja ive i moraju mrijeti! ujte sve mrtve stvari koje e opet morati
da ive i da opet umru! ujte, jer u meni je duh ivota; ja proriem!
Proriem! Proriem!
Rijei joj zamrijee u tihom jecanju. inilo se da je sve koji su je uli, pa
i nas, obuzeo strah. Starica je zaista bila strana!
Krv! Krv! Krv! Rijeke krvi! Posvuda sama krv! Vidim je, osjeam je,
kuam je slana je. Crvena krv tee po zemlji, pada s neba kao kia!
Koraci! Koraci! Koraci! Tutanj nogu bijelih ljudi koji dolaze izdaleka.
Zemlja se trese, zemlja dre pred svojim gospodarom.
Krv je dobra! Crvena krv je sjajna! Nema mirisa ravna mirisu svjee
prolivene krvi! Lavovi e je lokati i rikati; orlovi e u njoj kupati svoja krila i
kliktati od radosti!
Stara sam, stara sam! Vidjela sam ve mnogo krvi! Ha! Ha! Vidjet u je
jo, prije nego to umrem i radovat u se! to mislite, koliko sam stara?
Poznavali su me vai oevi i oevi vaih otaca i oevi tih oeva.
Vidjela sam ve bijele ljude i znam to ele. Stara sam, ali planine su
starije od mene. Recite mi tko je sagradio veliku cestu! Recite mi, tko je
uklesao slike u stijene! Tko je podigao ona Tri utljivca i postavio ih da

gledaju preko ponora recite mi! I ona pokaza prema onu tri strma
brijega koje smo opazili ve sino.
Vi ne znate, ali ja znam. Bili su to bijeli ljudi koji su ivjeli prije vas i
kojih e biti kad vas vie ne bude, koji e vas poderati i unititi. Da! Da!
Da!
Zato su doli ti bijeli ljudi, strani ljudi, vjeti arolijama, puni
svakojakog znanja, snani i neustraivi? Kakav je to svijetli kamen na tvom
elu, kralju moj? ije su ruke nainile eljeznu koulju na tvojim prsima? Vi
ne znate, ali ja znam! Ja, koja sam stara, ja, koja sam mudra, ja arobnica
isanusi!
Onda okrenu jastrepsku glavu prema nama.
to traite, vi bijeli ljudi sa zvijezda oh, da, sa zvijezda? Traite li
nekoga tko se izgubio? Ovdje ga neete nai. Nije ovdje. Vjekovima i
vjekovima nija noga bijeloga ovjeka stupila na tu zemlju. Samo jednom je
jedan doao ovamo, a i onda je otiao odavde da umre. Doli ste zbog
sjajna kamenja. Znam to dobro znam! Nai ete ga kad se osui krv. No
hoete li se vratiti onamo odakle ste doli, ili ete ostati kraj mene? Ha! Ha!
Ha!
A ti, ti s tamnom koom i s ponosnim dranjem i ona isprui svoj
konati prst prema Umbopi Tko si ti i to trai ovdje? Ne trai sjajno
kamenje ni svjetlucavu utu kovinu. Ti ih ostavlja, bijelim ljudima sa
zvijezda. ini mi se da te poznajem. ini mi se da osjeam miris krvi u
tvojim ilama. Odvei svoj pojas...
U tom se asu crte lica toga neobinoga stvorenja poee griti i trzati i
starica pade na zemlju u nastupu padavice. Unesoe je u kolibu.
Kralj usta drui i odmahnu rukom. Pukovi poee odmah odlaziti i za
deset asaka nije na tom velikom prostoru bilo vie nikoga osim nas, kralja
i nekoliko njegovih pratilaca.
Bijeli ljudi, ree kralj, neto mi u duhu govori da vas dam ubiti.
Gagul je govorila udne rijei. to kaete na to?
Nasmijah se. Budi oprezan, o kralju, jer nas nije ba lako ubiti. Vidio si
to je zadesilo vola. Hoe li da i li bude kao onaj vol?
Kralj namrti elo.
Nije dobro prijetiti kralju.
Mi ti ne prijetimo, mi govorimo istinu. Pokuaj da nas ubije, o kralju,
pa e vidjeti.
Orija stavi ruku na elo.

Poite u miru, ree napokon. Veeras je veliki ples. Pogledajte ga.

Ne bojte se da u vam postaviti stupicu. A sutra u o svemu razmisliti.
Dobro je tako, o kralju, ravnoduno mu odgovorih, a zatim
ustadosmo pa se u pratnji Infandusa vratismo u svoj kraal.

Deseto poglavlje

LOV NA AROBNJAKE
Kad smo stigli do nae kolibe dadoh znak Infandusu da ude s nama.
Htjeli bismo da se porazgovorimo s tobom. Infanduse, rekoh.
Govorite, gospodari!
ini nam se, Infanduse, da je kralj Tvala okrutan ovjek.
Na alost, tako je. Zemlja stenje pod njegovom okrutnou. Veeras
ete i vi vidjeti. Bit e veliki lov na arobnjake pa e mnoge proglasiti
arobnjacima i ubit e ih. Niiji ivot nije siguran. Poeli li kralj neiju stoku
ili neiju enu ili ako se boji da taj ovjek ne podigne bunu protiv njega,
onda e Gagul koju ste vidjeli ili neka druga ena koju je Gagul nauila da
trai arobnjake, nanjuiti da je taj ovjek arobnjak i on e biti ubijen.
Mnogi e noas umrijeti prije nego to mjesec izblijedi. Uvijek je tako.
Moda e i mene ubiti. Do sada su me tedjeli jer sam vjet vojevanju i jer
me vojnici vole, ali ne znam koliko u jo ivjeti. Zemlja stenje pod
Tvalinom okrutnou i sila je njega i njegove krvave vladavine.
Zato ga onda narod ne zbaci?
Ne, gospodari, Tvala je kralj, a kad bi i bio ubijen, na njegovo bi
mjesto doao Skraga, a Skragino je srce jo crnje od Tvalinoga. Kad bi
Skraga bio kralj, jaram na naim vratovima bio bi jo tei od jarma to nam
ga je nametnuo Tvala. Da nije umoren Imotu ili da je na ivotu ostao
Ignosi, njegov sin, bilo bi drukije. Ali oni su obojica mrtvi.
Kako zna da je Ignosi mrtav? upita neki glas iza nas. Zaueno se
ogledasmo da vidimo tko govori. Bio je to Umbopa.
to kani time rei, djeae? upita Infandus. Tko ti je dopustio da
govori?
uj, Infanduse, odgovori Umbopa, rei u ti neto. Prije mnogo
godina ubijen je Imotu, kralj ove zemlje, a njegova je udovica pobjegla s
djeakom Ignosijem. Nije li tako?
Tako je.
Govorilo se da su ta ena i taj djeak poginuli u planinama. Nije li
tako?
Upravo tako.

Dobro. Ali dogodilo se da majka i djeak Ignosi nisu umrli. Preli su

preko planina, a neko pleme koje ivi u pustinji i luta po njoj, prevelo ih je
preko pijeska, sve dok napokon nisu opet doli do vode i trave i drvea.
Kako ti to zna?
uj me! Putovali su i putovali, mnogo su mjeseci putovali, sve dok nisu
stigli u zemlju u kojoj ivi narod Amazulu koji je istoga roda kao i Kukuanci.
Kod njih su ivjeli mnogo godina, sve dok na kraju majka nije umrla. Onda
je sin Ignosi ponovo poao na put i stigao u zemlju udesa gdje ive bijeli
ljudi pa je mnogo godina uio mudrosti bijeloga naroda.
Lijepa je to pripovijest, ree Infandus, ne vjerujui.
Mnogo je godina ivio ondje radei kao sluga i kao vojnik, ali sve je to
vrijeme uvao u srcu ono to mu je majka govorila o njegovoj domovini i
razmiljao kako da se vrati ovamo svom narodu i da vidi kuu svoga oca
prije nego to umre. Mnogo je godina ivio i ekao, a napokon je dolo
pravo vrijeme, kao to dolazi svakome tko umije ekati. Sreo je nekoliko
bijelih ljudi koji su htjeli da potrae tu nepoznatu zemlju i pridruio im se.
Bijeli su ljudi krenuli na put i putovali sve dalje i dalje traei nekoga
ovjeka koji se izgubio. Preli su arku pustinju, preli su preko planina
pokrivenih snijegom i stigli u zemlju Kukuanu. Ondje su sreli tebe,
Infanduse!
Sigurno si lud kad tako govori, zaueno e stari vojnik.
Ti tako misli, ali gledaj, pokazat u ti, strie moj: ja sam Ignosi,
zakoniti kralj Kukuanaca!
Zatim, jednim pokretom, strgnu sa sebe muu, pojas, ovijen oko
pasa i gol se uspravi pred nama.
Pogledaj, ree, to je to! I on pokaza sliku velike zmije koja je
modrom bojom bila tetovirana oko njegova pasa tako da joj se rep gubio u
drijelu upravo na mjestu gdje su noge usaene u tijelo.
Infandus se zagleda da mu oi malo to ne iskoie iz onica, a onda
pade na koljena.
Kum! Kum! viknu. Ovo je sin mojega brata! To je pravi kralj!
Nisam li ti rekao, strie? Ustaj! Jo nisam kralj, ali se nadam da u
postali kraljem uz tvoju pomo i uz pomo ovih hrabrih bijelih ljudi koji su
mi prijatelji. No stara ena Gagul imala je pravo: najprije e zemlja
ogreznuti u krvi, ali neka potee i njezina krv jer je ona svojim rijeima
ubila moga oca i otjerala moju majku. A sada, Infanduse, biraj! Hoe li
staviti svoje ruke meu moje i biti moj ovjek? Hoe li podijeliti sa mnom

sve potekoe koje jo lee preda mnom i hoe li mi pomoi da zbacim

toga tiranina i ubojicu ili nee? Biraj!
Starac stavi ruku na elo i zamisli se. Zatim ustane, prie k Umbopi ili
bolje rei k Ignosiju, klekne preda nj i uhvati ga za ruku.
Ignosi, zakoniti kralju Kukuanaca, stavljam svoju ruku meu tvoje ruke
i tvoj sam ovjek sve do smrti. Kad si bio jo dijete, ljuljao sam te na
koljenima, a sad e se moje stare ruke boriti za tebe i za slobodu.
Dobro, Infanduse! Pobijedim li, ti e iza kralja biti prvi ovjek u zemlji.
Ne uspijem li, moe samo da umre, a smrt ti ionako nije vie daleko.
Ustani, strie!
Zatim se okrenu k nama.
A sad, bijeli ljudi, hoete li mi vi pomoi? to imam da vam ponudim?
Bijelo kamenje? Pobijedim li i naem li ga, moi ete ga dobiti toliko koliko
ga budete mogli ponijeti sa sobom. Hoe li vam to biti dovoljno?
Preveo sam njegove rijei.
Recite mu, odvrati ser Henry, da on krivo sudi o nama. Bogatstvo je
dobro pa ako se namjerimo na nj, uzet emo ga, ali estit se ovjek ne
prodaje za bogatstvo. Govorei u svoje ime, mogu da kaem ovo: Oduvijek
sam volio Umbopu pa u mu pomoi u njegovu pothvatu. Bit e mi vrlo
milo da pokuam izravnati raune s onim okrutnim avlom, s Tvalom. to
kaete vi, Quatermainu i vi, Goode?
No, ree Good, prihvativi onaj pretjerani nain izraavanja kojim ta
plemena davaju sebi oduka, moete mu rei da je malko guve vrlo
dobra stvar i da mi zagrijava srce. to se mene tie, ja stojim uza nj. Jedini
je moj uvjet da mi dopusti obui hlae.
Prevedoh te odgovore.
Dobro je, prijatelji moji, ree Ignosi, na prijanji Umbopa. A to
kae ti, Makumazane? Hoe li mi ti pomoi, stari love, okretniji od
ranjenog bivola?
Nekoliko sam asaka razmiljao, ekajui glavu.
Umbopa ili Ignosi, rekoh, ja ne volim rat. Miran sam ovjek i malo
kukavan (tu se Umbopa nasmijei), ali, s druge strane, ja se drim svojih
prijatelja, Ignosi. Ti si nam se pridruio i pokazao da si ovjek pa u pristati
uza te. Ali imaj na umu da sam trgovac i da moram zaraivati za ivot, pa
zato prihvaam tvoju ponudu u pogledu onih dijamanata, ako uope
doemo u poloaj da se uzmognemo okoristiti njome. Jo neto: poli smo,
kako zna, da potraimo Inkubova izgubljenog brata. Mora nam pomoi
da ga naemo.

Uinit u to, odgovori Ignosi. Stoj, Infanduse! Zaklinjem te znakom

zmije oko moga pasa, reci mi istinu! Je li ti poznato da je ikada bijeli ovjek
stupio u ovu zemlju?
Nije nikada, Ignosi.
Da je ovdje itko vidio bijelca ili da je uo za nj, ti bi to morao doznati,
zar ne?
Sigurno bih doznao za to.
uo si, Inkubu, ree Ignosi ser Henryju, on nije bio ovdje.
Da, da, ree ser Henry uzdahnuvi, tako je bilo sve uzalud; drim da
nikad nije stigao ovamo. Siromah!
A sad na posao, umijeah se nastojei da izbjegnem razgovor o tom
bolnom predmetu. Lijepo je biti kralj, Ignosi, ali kako ti misli zasjesti na
prijestolje?
To ne znam. Ima li ti kakav prijedlog, lnfanduse?
Ignosi, munjo, odgovori njegov stric, veeras je veliki ples i lov na
arobnjake. Mnoge e nanjuiti i pogubiti, a srca mnogih drugih ispunit e
se alou, strahom i gnjevom prema kralju Tvali. Kad ples zavri,
porazgovorit u se s nekoliko vanijih poglavica, a oni e, uspijem li ih
pridobiti, govoriti sa svojim pukovima. Najprije u s njima govoriti oprezno.
Dovest u ih ovamo da vide da si ti zaista kralj, pa vjerujem da e sutra
do zore raspolagati s dvadeset tisua kopalja. A sad moram otii da o
svemu promislim, da sluam i da sve priredim. Kad zavri ples, sastat emo
se ovdje, ako budem jo iv i ako jo svi budemo ivi pa emo se
porazgovoriti. Svakako vjerujem da mora doi do rata.
U tom asu prekinu nae savjetovanje krik, javljajui nam da su doli
kraljevi glasnici. Priosmo k vratima kolibe i naloismo da glasnike puste
ui. Odmah uoe tri ovjeka, od kojih je svaki nosio po jednu sjajnu
koulju od elinih karika i divnu bojnu sjekiru.
Darovi moga gospodara kralja bijelim ljudima sa zvijezda! viknu
glasnik koji je doao s njima.
Zahvaljujemo kralju! odgovorih. Moete ii.
Ljudi odoe, a mi s najveim zanimanjem razgledasmo oklope. Karike su
im bile izraene tako savreno da neto slino nismo jo nikada vidjeli.
Koulja se mogla tako skupiti u hrpu karika da si ih mogao pokriti s obje
ruke.
lnfanduse, izraujete li vi te koulje u svojoj zemlji? upitah.
Izvanredno su lijepe.

Ne, gospodaru. Naslijedili smo ih od naih predaka. Ne znamo tko ih je

izradio, a ostalo ih je svega jo nekoliko. Smiju ih nositi samo muevi
kraljevske krvi. To su arobni ogrtai, koje ne moe probiti koplje. Onaj tko
ih nosi veoma je siguran u bici. Vrlo se sviate kralju ili vas se jako plai jer
vam ih inae ne bi poslao. Nosite ih veeras, gospodari.
Ostatak dana provedosmo mirno, odmarajui se i razgovarajui o
poloaju koji je zaista bio uzbudljiv. Napokon zae sunce, tisue logorskih
vatri zasjae, a kroz tamu zausmo topot brojnih nogu i zveket stotina
kopalja. To su pukovi odlazili na odreena im mjesta da se spreme za veliki
ples. Oko deset sati izae mjesec u punom svom sjaju. Promatrali smo
njegov izlazak, kad stie lnfandus u potpunoj ratnoj opremi, praen
straom od dvadeset ljudi da nas povedu na ples. Po njegovu smo savjetu
obukli eline koulje koje nam je poslao kralj. Obukli smo ih ispod svoga
obinog odijela i zaudili se ustanovivi da nisu ni odvie teke ni
nezgodne. Oito su bile nainjene za ljude visokoga stasa, pa su na Goodu
i na meni malo visile, ali su uz ser Henryjevo silno tijelo pristajalo kao
rukavice. Onda opasasmo revolvere, uzesmo bojne sjekire, koje nam je
kralj poslao zajedno s oklopima i poosmo.
Stigavi do velikoga kraala gdje nas je kralj jutros primio, ustanovismo
da je u njemu nagusto stajalo dvadesetak tisua ljudi, razvrstanih po
pukovima. Pukovi su bili razdijeljeni u ete, a izmeu eta bio je ostavljen
uzak prostor da bi se po njemu mogli kretati oni koji su traili arobnjake.
Ne moe se zamisliti nita to bi ulivalo vie divljenja od prizora to su ga
pruale te silne i ureene mase oboruanih ljudi. Stajali su savreno mirno,
a mjesec je obasjavao umu njihovih uzdignutih kopalja, njihove divne
pojave, lepravo perje i skladno sloene boje njihovih titova. Kamo god
bismo bacili pogled, svugdje se vidio red za redom nejasnih lica, a iznad
njih svjetlucava koplja.
Sigurno je ovdje skupljena cijela vojska, rekoh Infandusu.
Nije, Makumazane, odgovori on, to je samo treina vojske. Svake
godine prisustvuje samo treina vojske plesu, druga treina stoji u pripremi
za sluaj da doe do nemira kad pone ubijanje, deset daljnjih tisua stoji
kao straa oko grada Lu, a ostali dre strau u selima. Kao to vidi, ovo je
velik narod.
Veoma su tihi, dobaci Good. I zaista, ovjeka je upravo titala ta
besprimjerna tiina tako silnoga mnotva ljudi.
to kae Bugvan? upita Infandus.
Prevedoh mu.

Tihi su oni, nad kojima lebdi sjena smrti, mrko odgovori.

Hoe li ih mnogo biti poubijano?
Vrlo mnogo.
ini mi se, rekoh svojim drugovima, da emo prisustvovati
gladijatorskoj igri silnoga opsega.
Ser Henry zadre, a Good ree da bi volio da moemo otii odavde.
Reci mi, upitah Infandusa, prijeti li nam kakva opasnost?
Ne znam, gospodari. Drim da ne prijeti. Ali nemojte pokazati da se
bojite. Preivite li ovu no, sve bi moglo dobro svriti. Vojnici mrmljaju
protiv kralja.
Za sve to vrijeme polako smo se ali neprestano pribliavali sreditu
otvorena prostora na kojem je stajalo nekoliko stolaca. Hodajui tako
opazismo drugu skupinu koja je dolazila od kraljeve kolibe.
To je kralj Tvala, njegov sin Skraga i stara Gagul, i gle: s njima su i oni
koji ubijaju, ree Infandus i pokaza malu skupinu od desetak orijakih
ljudi divlje vanjtine, oboruanih kopljima u jednoj, a tekim toljagama u
drugoj ruci.
Kralj sjede na stolac u sredim. Gagul mu se skvri kraj nogu, a ostali se
postavie iza njega.
Zdravo da ste, bijeli ljudi! viknu Tvala kad smo mu se pribliili.
Sjednite i ne gubite dragocjeno vrijeme. No je kratka za posao koji se
mora obaviti. Doli ste u dobar as i vidjet ete sjajan prizor. Pogledajte
oko sebe, bijeli ljudi, pogledajte oko sebe, i on okrenu svoje jedino opako
oko od puka do puka. Mogu li vam zvijezde pokazati sliku kao to je ova?
Vidite li kako dru u svojoj pakosti, svi oni koji nose zlo u srcu i boje se
suda!
Ponite! Ponite! viknu Gagul svojim piskutavim glasom. Hijene su
gladne i zavijaju, traei hranu. Ponite, ponite!
Onda na trenutak nasta potpuna tiina, puna groze zbog predosjeanja
onoga to je imalo doi.
Kralj podigne koplje i smjesta se podie dvadeset tisua nogu, kao da ih
je podigao jedan ovjek, pa jakim udarcem zatrete o zemlju. To se triput
ponovi da se stresla zemlja. Onda sa neke udaljene take kruga poe neki
glas pjevati alobnu pjesmu u kojoj se opetovao po prilici ovaj pripjev:
to je sueno ljudima, roenim od ene?
Iz svih je grla bezbrojnoga mnotva odjeknuo jedan odgovor:
Smrt!

Postepeno je pjesmu preuzela eta za etom, sve dok je na kraju nije

pjevalo cijelo naoruamo mnotvo i ja joj nisam mogao dulje pratiti rijei,
osim utoliko to mi se inilo da prikazuju razliite stupnjeve ljudskih strasti,
bojazni i radosti. as mi se inilo da je to ljubavna pjesma, as
velianstvena ratna pjesma, a na kraju kao posmrtna naricaljka koja se
odjednom zavrila bolnim jecanjem i vriskom, od koga se ledila krv u
ilama.
Zatim opet zavlada tiina koju prekinu kralj podigavi ruku. Smjesta
zatoptae neki koraci, a iza redova ratnika potrae prema nama neki
strani i jezoviti likovi. Kad su se primakli blie vidjesmo da su sve to ene,
veinom stare, jer je za njima leprala sijeda kosa, ukraena malim ribljim
mjehuriima. Lica su im bila iarana bijelim i utim prugama, niz lea su im
visile zmijske koe, a oko pasa im klepetali nizovi ljudskih kostiju. Svaka je
od njih u smeuranoj ruci nosila raljast prut. Bilo ih je svega deset.
Stigavi pred nas stadoe, a jedna od njih viknu, pokazujui tapiem
prema skvrenom liku stare Gagul:
Majko! Stara majko! Ovdje smo!
Dobro! Dobro! Dobro! zapiti stara pakosnica. Jesu li vam otre oi,
isanuse, vama koje vidite u tami?
Otre su, majko!
Dobro! Dobro! Dobro! Jesu li vam ula budna, isanuse moete li
namirisati krv, moete li oistiti zemlju od opakih ljudi koji snuju zlo protiv
kralja i protiv svojih blinjih? Jeste li spremne da izvrite pravdu, vi, koje
sam ja uila, koje ste jele kruh moje mudrosti i pile vodu mojih arolija?
Moemo, majko.
Onda naprijed! Ne oklijevajte, jastrebovi! Pogledajte, i ona pokaza na
zlokobnu skupinu krvnika, koljai otre koplja, a bijeli ljudi iz dalekih
krajeva jedva ekaju da vide. Naprijed!
Sablasna se druba rasu na sve strane divlje kriei. Ljudske su kosti
tropotale oko njihova pasa dok su se razilazile na razne take toga gustog
skupa ljudi. Nismo ih sve mogli promatrati, pa uprijesmo oi samo u onu
isanusi koja nam je bila najblie. Pribliivi se ratnicima na nekoliko koraka
zaustavi se i poe divlje plesati. Vrtjela se unaokolo nevjerojatnom brzinom
i vritala: Miriim zlotvora! U blizini je onaj koji je otrovao svoju mater!
ujem misli onoga koji je o kralju mislio zlo!
Plesala je sve bre i bre, sve dok se nije zanijela u tako bijesno
uzbuenje da su joj iz eljusti poele padati krpice pjene, oi joj se izbuljile,
a miii joj primjetno podrhtavali. Najednom stade kao ukopana i sva se

ukoi kao lovaki pas kad osjeti divlja, a onda isprui tap i stade se
polako privlaiti k vojnicima koji su stajali pred njom. Uinilo nam se da su
vojnici izgubili svoj stoicizam i kao da su ustuknuli pred njom. Pratili smo
njezine pokrete kao zaarani. Zaas je stigla do njih, puui kao pas. Onda
stade i uvue zrak u nozdrve, pa opet poe korak ili dva dalje.
Onda najednom doe kraj. ena zavriti, skoi naprijed i raljastom
palicom dodirnu nekoga visokoga ratnika. Dva njegova druga, koji su stajali
kraj njega, smjesta zgrabie osuena ovjeka, svaki za po jednu ruku i
povedoe ga prema kralju.
Nije se opirao, ali smo vidjeli kako mu se noge vuku po tlu kao da je
paraliziran, a prsti, iz kojih mu je ispalo koplje, bili su mlohavi kao u netom
ubijena ovjeka.
U susret mu pooe dva odvratna krvnika. Uskoro se sastadoe, i
krvnici se okrenue kralju kao da od njega oekuju zapovijed.
Ubijte ga! zapovjedi kralj.
Ubijte ga! zakreti Gagul.
Ubijte ga! ponovi Skraga poput jeke, muklo hihoui.
Prije nego to su do kraja bile izgovorene te rijei, strano je djelo bilo
izvreno. Jedan krvnik zabode koplje u srce nesretne rtve, a drugi, da bi
se dvostruko osigurao, smrska mu toljagom lubanju.
Jedan! odbroji kralj Tvala, a krvnici odvukoe tijelo nekoliko koraka
dalje.
Tek to je to bilo obavljeno, dovedoe i drugoga nesretnika kao vola na
klanje. Ovaj put smo po ogrtau od leopardove koe vidjeli da je to bila
neka ugledna osoba. Opet se ue strane rijei i nesretnik pade mrtav.
Dva, odbroji kralj.
I tako se nastavi smrtonosna igra sve dok se iza nas u redovima ne
oprui stotinjak leina. Sluao sam o cezarskim borbama gladijatora i o
panjolskim borbama s bikovima, ali ipak sumnjam da su one bile i upola
tako strane kao ovaj lov na arobnjake u Kukuani. Borbe gladijatora i
panjolske borbe s bikovima bile su bar neke javne zabave, dok ovdje nije
o tome moglo biti ni govora. I najstrastveniji ljubitelj zabava jedva da bi se
njima mogao odueviti kad bi znao da e moda slijedeu smrtonosnu
taku programa izvoditi on.
Jednom smo prilikom svi skoili na noge i pokuali da se umijeamo ali
nas Tvala ozbiljno odbi:
Pustite, bijeli ljudi, da zakon ide svojim tokom. Ti psi su arobnjaci i
zlikovci. Pravo je da umru. To je bilo sve to nam se udostojao rei.

Oko ponoi je bio odmor. ene koje su lovile arobnjake skupie se u

hrpu, oito iscrpljene svojim stranim zanatom i mi ve pomislismo da je
krvava predstava svrena. Ali nije bilo tako, jer se, na nae veliko
zauenje, podie stara Gagul iz svoga zgrenog stava i odgega se do
otvorenoga prostora podupirui se o palicu. Neobian je bio prizor vidjeti tu
staru enu orlovskoga lica, koju je starost posve povila, kako postepeno
skuplja snagu, dok napokon ne pojuri isto onako ivahno kao i njezine
zlokobne uenice. Jurila je amo-tamo pjevuckajui sama sebi, sve dok
najednom ne priskoi do nekoga visokog ovjeka koji je stajao na elu
jednoga puka i dodirnu ga. Kad je to uinila, zau se u puku kao neko
jecanje, jer je to oito bio njegov zapovjednik. No unato svemu, dva
ovjeka iz istoga puka zgrabie ga i odvedoe ga kralju da ga ondje
smaknu. Kasnije smo doznali da je to bio veoma utjecajan i bogat ovjek, a
osim toga da je bio kraljev brati.
Pogubie ga, a kralj odbroja sto i tri.
Onda Gagul ponovo stade skakati amo-tamo, postepeno nam se sve
vie pribliujui.
Objesite me ako nisam uvjeren da e pokuati da i s nama zaigra istu
igru, preplaeno viknu Good.
Kojeta, ree ser Henry.
No i meni pade srce u hlae kad sam vidio staru arobnicu kako plee
sve blie nama. Osvrnuh se na dugi red leina iza nas i zadrhtah.
Gagul je plesala sve blie i blie, slina oivjeloj krivoj palici. Strane su
joj oi plamtjele nekim zlokobnim plamenom.
Dolazila je blie, jo blie, a sve su oi u tom silnom mnotvu napeto i
bojaljivo pratile njezine kretnje. Napokon zasta i poe uvlaiti zrak u
nosnice.
Tko je sad na redu? upita ser Henry.
Zaas je bio kraj svim sumnjama jer starica jurne naprijed i dotakne po
ramenu Umbopu, to jest Ignosija.
Nanjuila sam ga, zakreta ona. Ubijte ga! Ubijte ga! On je pun zla!
Ubijte ga, stranca, prije nego to zbog njega potee krv. Ubij ga, o kralju!
Nasta tiina, a ja je smjesta iskoristili.
O kralju! viknuh ustavi: Taj ovjek, sluga tvojih gostiju, on je
njihov pas. Svatko, tko prolije krv naega psa, proliva vau krv. Prema
svetom zakonu gostoprimstva traim zatitu za njega!
Njega je nanjuila Gagul, majka svih arobnica. On mora umrijeti, bijeli
ljudi! smrknuto odvrati kralj.

Ne, on nee umrijeti! odgovorili. Tko pokua da ga dirne, umrijet

e!
Zgrabite ga! grmnu Tvala krvnicima koji su stajali u blizini od glave
do pete uprljani krvlju svojih rtava.
Oni krenue prema nama, ali poee oklijevati, Ignosi podignu koplje
kao da je odluio da skupo proda svoj ivot.
Natrag, psi, viknuh, ako hoete doekati sutranji dan! Taknite mu
samo jednu vlas na glavi i va kralj e umrijeti! Pri tom nanianih svojim
revolverom na Tvalu. Ser Henry i Good takoer povukoe revolvere. Ser
Henry naniani na glavnoga krvnika koji nam se primicao da izvri naredbu,
a Good dobro namjeri na Gagul.
Tvala vidljivo zadre kad je vidio da cijev mojega oruja gleda prema
njegovim irokim prsima.
No, Tvala, to e sad biti? rekoh.
A on progovori:
Uklonite svoje arobne cijevi. Molili ste me u ime gostoprimstva pa u
ga potedjeti s toga razloga, a ne od straha. Poite u miru.
Dobro je, ravnoduno odgovorih. Siti smo toga ubijanja i elimo poi
na poinak. Je li sveanost zavrena?
Zavrena je, mrano e Tvala. Bacite te pse hijenama i leinarima,
doda pokazujui na dugaki red leina pa podignu koplje.
U isti as poee pukovi u savrenom redu izlaziti kroz iroka vrata, a
osta samo jedan pomoni odred da odstrani leine pobijenih.
Onda ustadosmo i mi, pozdravismo kralja koji nam jedva odzdravi pa
poosmo u na kraal.
No ree ser Henry kad sjedosmo poto smo zapalili svjetiljku
kakvom se slue Kukuanci i u kojoj je fitilj napravljen od vlakana palminoga
lista, a umjesto ulja gori u njoj nosorogova mast no, meni umalo to se
ne povraa.
Da sam imalo oklijevao da pomognem Umbopi u borbi protiv toga
paklenoga zlikovca, sad bih se odluio, bijesno e Good. Jedva sam se
svladavao da mirno sjedim za vrijeme onoga klanja. Pokuao sam zatvoriti
oi, ali sam ih ponovo otvarao ba u najnezgodnije vrijeme. Zanima me
gdje je Infandus. Prijatelju Umbopa, mora nam biti zahvalan. Umalo to ti
kroz kou ne probie rupu.
Zahvalan sam vam, Bugvane, odgovori Umbopa, a ja prevedoh, i
nikada vam to neu zaboraviti. Infandus e brzo doi. Moramo poekati.
Zapalismo lule i stadosmo ekati.

Jedanaesto poglavlje

DAJEMO ZNAK
Dugo smo sjedili utei drim, bar dva sata jer smo bili toliko
potiteni zbog strahota koje smo vidjeli da nismo imali snage za razgovor.
Napokon, kad smo poeli pomiljati na spavanje jer se na istoku ve poela
javljati zora, zausmo korake. Zatim se zau zov strae na ulazu u kraal.
Straar je zacijelo dobio odgovor, lozinku, premda je mi nismo uli, jer su
nam se primicali koraci. as zatim ue u kolibu Infandus, a za njim est
dostojanstvenih poglavica.
Gospodari, ree on, dolazim kao to sam obeao. Gospodari i ti,
Ignosi, zakoniti kralju Kukuanaca, doveo sam sa sobom te mueve,
nastavi pokazujui skup poglavica, koji su moni ljudi meu nama. Svaki
od njih zapovijeda nad tri tisue vojnika koji ive samo zato da izvravaju
njihove zapovijedi, a po kraljevoj naredbi. Rekao sam im sve to sam vidio i
to su moje ui ule. Sad im pokai svetu zmiju oko tvojega pasa i
ispripovjedi im svoju povijest, Ignosi, kako bi oni mogli rei, hoe li se za
tebe boriti protiv kralja Tvale ili nee.
Umjesto odgovora Ignosi odrijei pojas i pokaza zmiju istetoviranu oko
struka. Poglavice redom prioe blie i pri slabom svjetlu nae svjetiljke
pregledae zmiju. Zatim stupie u stranu, ne rekavi ni rijei.
Onda Ignosi ponovo svee pojas, obrati se njima i jo jednom
ispripovjedi svoju povijest kako ju je jutros ispripovjedio Infandusu.
uli ste, glavari, to je rekao, javi se Infandus kad je Ignosi zavrio.
Hoete li pristati uz toga ovjeka i pomoi mu do prijestolja njegova oca,
ili neete? itava se zemlja buni protiv Tvale, a krv naega naroda tee kao
potoci u proljee. Vidjeli ste noas. Bila su jo dva glavara, s kojima sam
htio noas govoriti; ali gdje su sada? Hijene zavijaju nad njihovim truplima.
Ne udarite li, uskoro e zavijati i nad vaim truplima. Birajte, brao!
Najstariji od one estorice, omalen, sijed ratnik snana lika stupi korak
naprijed i odgovori:
Istinite su tvoje rijei, Infanduse; zemlja vapi u nevolji. Moj je roeni
brat meu onima koje pobie noas, no radi se o velikoj stvari u koju je
teko povjerovati. Po emu da znamo, neemo li dii svoja koplja za kakvu
varalicu? Velika je to stvar, rekoh, i nitko ne moe znati kako e svriti.

Jedno je sigurno: krv e potei potocima prije nego li djelo bude

dokrajeno. Mnogi e ostati uz kralja Tvalu jer ljudi radije tuju sunce koje
svijetlo sja na nebu, nego sunce koje jo nije izalo. Ovi bijeli ljudi sa
zvijezda veliki su arobnjaci, a Ignosi je pod njihovim okriljem. Ako je on
zaista pravi kralj, neka nam oni dadu neki znak koji e svi moi da vide.
Tako e ljudi pristati uz nas znajui da je s njima arobna mo bijelih ljudi.
Imate znak zmije, odgovorih.
To nije dosta, gospodaru. Zmija je mogla biti urezana i nakon njegova
roenja. Dajte nam drugi znak. Bez njega se neemo ni maknuti.
Ostali se glavari odluno sloie s njime, a ja se sav zbunjen
okrenuh ser Henryju i Goodu, pa im razloih cio poloaj.
Drim da imam znak za njih, pobjedonosno e Good, recite im da
nam dadu nekoliko asaka za razmiljanje.
Posluao sam ga, a glavari se povukoe. im su izali, Good prie maloj
krinjici u kojoj je drao lijekove, otvori je i izvadi iz nje biljenicu u kojoj se
odmah na poetku nalazio kalendar. Gledajte, momci, nije li sutra etvrti
lipnja?
Putem smo pomno biljeili dane pa smo mu mogli potvrditi da jest.
Vrlo dobro; onda ovdje imamo: 4. lipanj, potpuna pomrina sunca,
poinje u jedanaest sati petnaest minuta po Greenwichu, a vidi se u
Tenerifi, u Junoj Africi i tako dalje. Eto nam znaka! Recite im da ete sutra
pomraiti sunce.
Bila je to sjajna zamisao. Bojali smo se samo da Goodov kalendar nije
taan. Kad bi se nae proroanstvo u takvoj stvari pokazalo lanim,
zauvijek bismo izgubili ugled, a isto bi tako i Ignosi izgubio svaku nadu da
e zasjesti na kukuansko prijestolje.
A to onda ako je kalendar pogrean? upita ser Henry Gooda koji se
zabio u neka izraunavanja na istoj stranici biljenice.
Ne vidim nikakva razloga da neto takvo pretpostavimo, odgovori
Good. Pomrine dolaze uvijek u ono vrijeme za koje su predviene, bar
kako sam ja iskusio. Ovdje je jo posebno istaknuto da e se pomrina
vidjeti u Junoj Africi. Izveo sam neka izraunavanja to sam bolje mogao
premda ne znam taan zemljopisni poloaj ovoga kraja. Izraunao sam da
e pomrina poeti ovdje sutra odmah poslije jedan sat popodne i da e
trajati do dva i pol. Oko pola sata vladat e potpuna tama.
Dobro, ree ser Henry. Treba pokuati sreu.
Pristao sam sumnjajui u dui jer s pomrinama ne valja imati mnogo
posla. Poslah Umbopu da pozove glavare. Oni ubrzo stigoe i ja im rekoh:

ujte me, ugledni muevi zemlje kukuanske, a uj me i ti, Infanduse!

Nerado pokazujemo svoju mo da ne prijeimo prirodan razvoj dogaaja i
da ne bacimo svijet u strah i smetenost. No budui da se radi o vanoj
stvari, i budui da smo gnjevni na kralja Tvalu zbog pokolja to smo ga
vidjeli i zbog djela isanusi Gagul koja je htjela da dade pogubiti naega
prijatelja Ignosija, dat emo vam ipak znak koji e moi svi vidjeti. Doite
ovamo i ja ih povedoh do vrata kolibe i pokazah im arku sunevu
kuglu na izlasku. to vidite ondje? zapitah ih.
Vidimo izlaz sunca, odvrati ovjek koji je vodio rije u ime ostalih.
Tako je. A sad mi recite, moe li ikoji smrtan ovjek ugasiti to sunce
tako da u podne tama ovije zemlju?
Stari se poglavica malo nasmije. Ne, gospodaru, to ne moe nitko.
Sunce je jae od ovjeka koji gleda u nj.
Tako kae ti. A ja ti, eto, kaem, da emo danas, jedan sat iza
podneva, ugasiti to sunce na jedan sat i da e tama obaviti zemlju. To neka
bude znak da smo mi zaista estiti ljudi i da je Ignosi pravi kralj
Kukuanaca. Hoete i biti zadovoljni, ako to uinimo?
Hoemo, gospodari, odgovori stari poglavica nasmijeivi se, a i
njegovi se drugovi nasmijeie. Uinite li to, zaista emo biti zadovoljni.
Tako e se dogoditi. To smo rekli nas trojica: Inkubu-slon, bistrooki
Bugvan i Makumazan, ovjek koji vidi nou, pa e se tako i dogoditi. uje
li, Infanduse?
ujem, gospodaru, ali vi nam obeajete udnu stvar. Ugasit ete
sunce, oca svega ivota, koje oduvijek sja?
A ipak emo to uiniti, Infanduse.
Dobro je, gospodari. Danas e o podne poslati Tvala po vas da
prisustvujete djevojakom plesu, a sat kasnije ubit e kraljev sin Skraga
onu djevojku koja se Tvali bude uinila najljepom. Ubit e je kao rtvu
onoj trojici kamenitih utljivaca koji sjede ondje kod planina i uvaju
strau. On pokaza rukom ona tri udnovata vrhunca, podno kojih se, kako
se govorilo, svravala Salamunova cesta. Neka onda gospodari zamrae
sunce i spasu ivot te djevojke pa e im narod zaista povjerovati.
Da, doda onaj stari poglavica koji se jo uvijek malo smjekao,
narod e vam zaista povjerovati.
Dvije milje od Lua, nastavi Infandus, nalazi se breuljak, savijen kao
mlad mjesec, prava tvrava; na njemu je smjeten moj puk. Ondje se
nalaze jo i tri druga puka kojima zapovijedaju ovi muevi. Danas ujutro
promislit emo o nainu, kako da se onamo poalju jo dva ili tri puka.

Pomraite li uistinu sunce, ja u vas u tami prihvatiti za ruke i odvest u

vas iz Lua na to mjesto. Ondje ete biti sigurni, i odande emo moi da
ponemo rat s Tvalom.
Dobro je, rekoh, a sad nas ostavite da malo spavamo i da se
pripravimo za tu aroliju.
Infandus usta, pozdravi nas i ode zajedno s glavarima.
im su otili, javi se Ignosi: Prijatelji moji, moete li vi zaista da
izvedete ono udo ili ste govorili samo prazne rijei?
Uvjereni smo da to moemo uiniti. Umbopa, to jest Ignosi.
udna je to stvar, odgovori Ignosi, i da niste estiti ljudi, ne bih vam
vjerovao, ali ovako znam da ne laete. Preivimo li to, bogato u vam se
oduiti!
Ignosi, ree ser Henry, obeaj mi neto.
Hou, lnkubu, prijatelju moj, i prije nego to ujem to! odgovori
orija nasmjehnuvi se. to je to?
Evo to: da e, ako ikada postane kralj ovoga naroda, ukinuti
njukanje za arobnjacima kao to je bilo ovo koje smo noas vidjeli i da
nikad vie nee dopustiti da se u tvojoj zemlji ljudi ubijaju bez suda.
Ignosi se naas zamisli poto sam mu preveo rijei ser Henryja, a zatim
odgovori:
lnkubu, kod nas se s ljudima ne postupa na jednaki nain kao to se
postupa kod vas, bijelih ljudi, niti mi ivot cijenimo tako visoko kao vi. Ali ja
u ti ipak obeati to to trai. Budem li im mogao zakriti put,
pronalazaice arobnjaka nee vie loviti, a isto tako nee ni jedan ovjek
biti pogubljen bez suda i bez osude.
Dobro, onda smo se nagodili! odvrati ser Henry. A sad da se malo
odmorimo.
Iako smo bili silno izmoreni, ipak ubrzo zaspasmo. Spavali smo sve do
jedanaest sati kad nas je Ignosi probudio. Onda ustadosmo, umismo se i
dobro dorukovasmo, jer nismo znali kad emo opet neto jesti. Zatim
izaosmo iz kolibe i zagledasmo se u sunce. Ono je na nau alost
pokazivalo veoma zdravo lice. Nigdje nije bilo ni traga nekoj pomrini.
Nadam se da nas nee iznevjeriti, u sumnji e ser Henry. Lani
proroci esto zapadaju u teak poloaj.
Ne bude li pomrine, ubrzo emo zaglaviti, rekoh tuno, jer e neki
glavari posve sigurno ispripovijedati cijelu stvar kralju, a onda e nastati
pomrina posve druge vrste, pomrina, koja nam se nimalo nee svidjeti.

Vrativi se u kolibu objedovasmo i ostatak dana provedosmo primajui

posjetioce koji su nam dolazili iz uljudnosti i radoznalosti. Napokon zae
sunce pa smo oko dva sata proveli u miru u kojem smo kraj sveg svoga
straha i neizvjesnosti upravo uivali. Oko osam i po sati stie nam glasnik
od Tvale s porukom da doemo na veliki djevojaki ples koji e uskoro
poeti.
Sad smo se brzo spremili i obukli eline koulje to nam ih je poslao
kralj.
Uzeli smo sa sobom puke i metke da ih imamo uza se, budemo li
morali bjeati kao to nam je predloio Infandus, pa hrabro poosmo,
premda smo u srcu osjeali strah i drhtavicu.
Veliki je prostor pred kraljevom kolibom pruao posve drukiju sliku
nego prole veeri. Umjesto zbijenih redova mrkih ratnika stajali su tu
jedan uz drugi nizovi kukuanskih djevojaka. to se tie same odjee,
nisu bile ba dotjerane, ali svaka je bila okrunjena cvjetnim vijencem. U
jednoj su ruci drale palmin list, a u drugoj bijeli ljiljan. Usred otvorena
prostora sjedio je kralj Tvala. Do njegovih nogu skvrila se Gagul, a uza nj
su stajali Skraga, lnfandus i desetak glavara, meu kojima sam prepoznao
veinu naih sinonjih prijatelja.
Tvala nas pozdravi s mnogo hinjene srdanosti; ipak sam opazio da je
svojim jedinim okom zlobno pogledao Umbopu.
Dobro doli, bijeli ljudi sa zvijezda, doeka nas on. Ovo je posve
drugaiji prizor i nimalo nije slian prizoru to su ga vae oi gledale noas
po mjeseini, ali onaj je prizor bio bolji. Djevojke su jako zamamne i da nije
njih on pokaza rukom oko sebe nikoga od nas danas ne bi bilo, ali
mukarci vrijede vie. Njene enske rijei i njihovi poljupci su slatki, ali jo
je slai zveket ratnih kopalja i miris ljudske krvi. Hoete li da uzmete ene
iz naeg naroda, o bijeli ljudi? Ako hoete, odaberite najljepe izmeu ovih
ovdje; dat u vam ih koliko god hoete.
On zasta da uje nae odgovore.
Budui da je taj prijedlog zaista bio prilino privlaljiv za Gooda koji je
zaljubljive prirode, kao veina pomoraca, ja sam se odmah, kao stariji i
razboritiji ovjek, a uz to predviajui kojekakve zapletaje do kojih bi nas
to moglo dovesti jer ene isto tako neizbjeivo donose neprilike kao to i
dan neizbjeivo dolazi iza noi pourio da odgovorim:
Najljepa ti hvala, o kralju, ali ne moemo prihvatiti tvoju ponudu.
Vae su djevojke divne, ali za sada ne moemo misliti na njih.
Kralj se nasmije.

Dobro. Mi imamo poslovicu koja kae: enske su oi uvijek sjajne ma

koje boje bile i jo jednu koja kae: Ljubi onu koja je kraj tebe, ali na
zvijezdama to moda i nije tako. Neka dakle bude, bijeli ljudi, kako god
hoete: djevojke vas nee moliti. Neka ste opet dobro doli, a dobro doao
i ti, ovjee crne puti. Da se izvrila volja stare Gagul, bio bi sad ukoen i
hladan. Srea za tebe, to i ti dolazi sa zvijezda, ha ha!
Mogu ja tebe ubiti prije nego to ti mene ubije, o kralju, hladno mu
odvrati lgnosi, pa e biti ukoen prije nego to se prestanu micati moja
uda.
Tvala se tre. Drsko zbori, mome! ljutito odgovori. Ne pretjeruj!
ovjek kojemu je na ustima istina, moe biti drzak. Istina je otro
koplje koje uvijek pogaa i nikada ne promauje. To je poruka sa zvijezda,
o kralju!
Tvala se namrgodi i jedino mu oko bijesnu divljim sjajem, ali ne ree
nita vie.
Neka pone ples! poviknu, a as zatim poletjee djevojke ovjenane
cvijeem. Zapjevale su njenu pjesmu i stale mahati palminim liem i
bijelim cvijeem. Dugo su plesale, okreui se sad u krugu, sad jurei jedne
prema drugima, kao da ratuju, savijajui se, vrtei se, stupajui naprijed i
izmiui u nekoj sreenoj guvi, da ih je bio uitak gledati. Konano se
zaustavie. Neka divna mlada ena istri iz redova i poe se vrtjeti pred
nama tako ljupko i vjeto da bi posramila mnogu balerinu. Napokon se
umori i povue. Na njezino mjesto stupi druga, pa trea i etvrta. Ali
nijedna od njih nije dosegla prvu ni ljupkou, ni vjetinom, ni ljepotom.
Napokon kralj podignu ruku i upita:
to drite, bijeli ljudi, koja je najljepa?
Prva! nepromiljeno rekoh, no odmah poalih to sam to rekao. Sjetio
sam se da nam je Infandus kazao da e najljepa djevojka biti rtvovana.
Onda ja mislim isto to i vi mislite: i moje oi vide isto to i vae. Ona
je najljepa, a to je zlo za nju jer mora umrijeti!
Da, mora umrijeti! ciknu Gagul bacivi brz pogled prema siromanoj
djevojci koja je, ne znajui za stranu sudbinu to joj se sprema, stajala
dvadeset koraka ispred drugih djevojaka. Nemirno je, laticu po laticu,
kidala neki cvijet iz svojega vijenca.
Zato, o kralju? upitah jedva svladavajui negodovanje. Djevojka je
dobro plesala i svidjela nam se. Uz to je i lijepa pa bi bilo nepravedno da je
nagradi smru.
Tvala se nasmije i odgovori:

Takav je na obiaj, a oni kameni likovi koji sjede ondje i on

pokaza rukom prema tri daleka vrhunca moraju dobiti svoj danak. Kad
bih propustio da danas dadem ubiti najljepu djevojku, nesrea bi zadesila
mene i moj rod. U mojem narodu kola ovo proroanstvo: ako kralj na dan
djevojakog plesa ne rtvuje lijepu djevojku starcima koji sjede na
planinama i straare ondje, propast e i on i njegov rod. Eto, bijeli ljudi,
moj brat koji je vladao prije mene, nije rtvovao djevojku zbog enskih
suza pa je propao i on i njegova kua te ja vladam mjesto njega. Svreno
je: ona mora umrijeti! Zatim se okrenu k strai: Dovedite je ovamo!
Skraga, naotri koplje!
Dva ovjeka krenue naprijed. Djevojka tek sad razabere koja joj
sudbina prijeti. Poluglasno kriknu i pokua pobjei, ali vrste je ruke brzo
zgrabie i dovedoe pred nas premda se opirala, premda je plakala.
Kako se zove, djevojko? ciknu Gagul. to? Nee da odgovori?
Treba li da kraljev sin odmah izvri ono to mu je naloeno?
Skraga stupi na taj mig korak blie i podignu svoje veliko koplje.
Izgledao je pakosniji nego ikada. U istom trenutku opazih da je Good
posegnuo za revolverom. Sirota djevojka spazi kroz suze svjetlucanje
hladnoga elika i malo se prene od straha. Presta se opirati pa grevito
sklopi ruke drui cijelim tijelom.
Gledajte, veselo kliknu Skraga. Dre pred mojom malom igrakom
prije nego to ju je i osjetila! I on takne iroku otricu koplja.
Ako mi se ikad prui prilika, platit e mi za to, mlado pseto!
promrmlja Good.
Sad, kad si se umirila, reci nam kako se zove, draga. Govori, govori i
nemoj se bojati! porugljivo e Gagul.
Oh, majko, odgovori djevojka drhtavim glasom, ja sam Fulata, iz
roda Suko. Oh, majko, zato moram umrijeti? Ta nisam nita zla poinila!
Tjei se, nastavi starica odvratnim, porugljivim glasom: Zaista mora
umrijeti kao rtva onim starcima koji sjede ondje i ona pokaza rukom
vrhunce ali bolje je spavati nou nego patiti danju. Bolje je umrijeti
nego ivjeti, a ti e umrijeti od ruke kraljevskog sina.
Djevojka je krila ruke. U smrtnom strahu viknu:
Oh, to je okrutno! Tako sam mlada! to sam uinila da vie nikada
neu smjeti da vidim sunce koje se die iza noi, ni zvijezde koje se
pojavljuju kad sunce zae! Neu vie brati cvijee ni sluati ubor vode!
Zato? Jao meni! Nikada vie neu vidjeti oevu kolibu niti osjetiti majin
poljubac, niti u njegovati bolesno dijete! Jao meni! Nikad mi ljubavnik

nee oviti ruke oko pasa i pogledati mi u oi, i nikada neu roditi djecu!
Okrutno je to, okrutno!
Ona poe ponovo kriti ruke. Zaplakano lice, ovjenano cvijeem, dizala
je prema nebu. U svojem je oaju bila tako ljupka i tako krasna da bi
zacijelo ganula srce svakoga ovjeka koji bi bio manje krvoloan nego to
su bila ta tri zlotvora pred nama!
Sve to nije, meutim, dirnulo srce stare Gagul i njezina gospodara, no
na licu straara i na licu poglavica koji su stajali u pozadini opazio sam
znakove samilosti. Good se upravo pjenio od gnjeva. Trgnuo se, kao da
kani pristupiti djevojci. Osuena je djevojka pravim enskim nagonom
razumjela to se u njemu zbiva pa se naglom kretnjom baci preda nj i ogrli
objema rukama njegove divne bijele noge.
Oh, bijeli oe sa zvijezda! viknu. Prebaci preko mene skut svoje
zatite! Dopusti da se zavuem u sjenu tvoje snage i da se spasim! Oh,
izbavi me od tih okrutnih ljudi i od milosra stare Gagul!
Dobro, dobro, draga moja, pobrinut u se za te! otro viknu Good
engleskim jezikom. Doi, ustani, dobra si ti djevojka. On se sae i uhvati
je za ruku.
Tvala se okrenu i dade znak svom sinu koji podigne koplje i poe
naprijed.
Sada je as, apnu mi ser Henry, na to ekate?
Na pomrinu, odvratih. Ve pola sata neprekidno pogledavam na
sunce, ali nikada nisam vidio sjajnijeg.
Ipak morate sad okuati sreu jer e inae djevojka poginuti. Tvala je
izgubio strpljivost.
Spoznavi snagu tih razloga, bacio sam jo jedan oajan pogled prema
sjajnom licu sunevu. Nikada nije ni najvatreniji astronom s takvom
strepnjom oekivao neku nebesku pojavu koja bi imala potvrditi novo
postavljenu teoriju. Sa svim dostojanstvom to sam ga smogao stadoh
izmeu djevojke, ispruene na tlu, i Skragina koplja koje mi se pribliavalo.
Kralju, to ne smije biti! To neemo trpjeti! Pusti djevojku da ode u
miru!
Tvala skoi sa stolice, zapanjen i bijesan, a iz skupa poglavica i iz
zbijenih redova djevojaka koje su nas polako okruile oekujui tragediju,
zau se zapanjeno mrmljanje.
Ne smije biti? Ti bijelo pseto, koje teke na lava u njegovu brlogu! Ne
smije biti? Jesi li lud? Pazi da sudbina ovoga pileta ne zadesi i tebe i sve
koji su s tobom! Kako moe to sprijeiti? Tko si ti da se usuuje stati

izmeu mene i izvrenja moje volje? Natrag, kaem ti! Ubij je, Skraga! Hej,
straa! Uhvatite te ljude!
Na njegov poziv istrae iz kue naoruani ljudi koji su oito ve prije
bili postavljeni onamo.
Ser Henry, Good i Umbopa stadoe uza me i podigoe puke.
Stoj! odvano kliknuh, iako mi je srce u tom asu spuzlo u cipele.
Stojte! Mi, bijeli ljudi sa zvijezda, velimo da to ne smije biti! Primaknete li
se samo jo korak blie, ugasit emo sunce i zaviti zemlju u tamu. I to mi
koji ivimo u njegovoj kui tako moemo uiniti. Usudite se da ne posluate
pa ete osjetiti nau mo!
Moja je prijetnja postigla oekivani uspjeh. Ljudi se zaustavie, a Skraga
zasta ispred nas s uzdignutim kopljem u ruci.
ujte ga, ujte! ciknu Gagul. ujte laca koji veli da e ugasiti sunce
kao svjetiljku! Neka to uini i djevojka e biti spasena! Da, neka to uini ili
e umrijeti i on i svi oni, koji su za nj!
Pogledah u sunce i na svoju silnu radost i olakanje opazih da nisam
pogrijeio. Na rubu blistave suneve plohe pokazala se nejasna sjena.
Onda sveano podigoh ruku prema nebu, a ser Henry i Good povedoe
se za mnom; izgovorih na to jednu ili dvije kitice iz Ingoldbyjevih legendi
to sam mogao dostojanstvenije. Ser Henry nastavi drugim stihovima, a
Good se obrati kralju nizom najklasinijih psovki to su se dale zamisliti.
Crni se rub polako prevlaio preko svijetle plohe. Dok se to zbivalo, uo
sam kako se iz mnotva oko nas uzvija uzdah zaprepatenja.
Gledaj, kralju! Gledaj, Gagul! Gledajte, glavari, muevi i ene, uvjerite
se da ljudi sa zvijezda dre rije i da nisu laci! Sunce tamni pred vaim
oima. Uskoro e nastati mrak mrak u podne! Vi ste traili znak. Eto vam
znaka! Zamrai se, sunce! Oduzmi svoje svjetlo, o sjajno sunce! Srui oholo
srce u prainu i progutaj svijet svojim sjenama!
Gledaoci stadoe jecati od straha. Neki su stajali kao okamenjeni od
prepasti, a drugi su popadali na koljena i glasno vapili. Kralj je mirno
sjedio, ali je sav problijedio unato svojoj tamnoj koi. Samo je Gagul
ostala hrabra.
To e proi! vikala je. Neto sam takvo ve vidjela! Nitko ne moe
ugasiti sunce! Ne gubite glave! Ostajte mirni tama e proi!
Poekajte pa ete vidjeti! odvratih i skoih od uzbuenja. Nastavite
vi, Good, ja se ne mogu dosjetiti vie nikakvim stihovima! Zaklinjite i dalje,
valjano mome!

Good mi se vrijedno odazove napevi sve sile. Nikada prije nisam imao
ni najbljeeg pojma o snazi, opsegu i mnogostranosti kletvi kojima
raspolae pomorski oficir. Govorio je punih deset minuta ne zastavi ni na
trenutak i ne ponovivi pri tom nita. Za to se vrijeme crni prsten sve vie
suzivao. udne i jezive sjene prevlaile su se preko sunca, a zlokobna je
mirnoa zavladala na prostoru pred kraljevom kolibom. Ptice su stale
preplaeno cvrkutati, a onda utihnue. Samo su pijetlovi kukurijekali.
Dalje, sve dalje puzao je tamni prsten. Ve je pokrivao vie od polovine
crvena kruga. Smraivalo se i zrak je postajao gust, jo vie obojen tamnim
crvenilom. Napokon vie nismo mogli razabirati divlja lica u skupu pred
sobom. Meu gledaocima zavlada potpuna tiina. ak i Good presta kleti.
Sunce umire arobnjaci su ubili sunce! napokon viknu Skraga. Svi
emo poginuti u tami! Potaknut strahom ili bijesom, ili i jednim i drugim,
podignu koplje i baci ga iz sve snage u iroka prsa ser Henryja. Zaboravio
je, meutim, na elinu koulju koju je ser Henryju dao kralj i koju je on
nosio ispod odijela. Otrica odskoi ne naudivi nita. Prije nego je Skraga
mogao ponoviti udarac, ser Henry mu ote kaplje iz ruke i probode ga
njime. Skraga pade mrtav.
Kad su to vidjele djevojke koje su ionako bile sve izvan sebe od straha
zbog sve jae tame, poee divlje vikati i rasprie se u bezumnoj guvi.
Nagnue prema vratima. Ali panika se ne zaustavi na tome. Sam kralj
pobjee u kolibu, a za njim i neki glavari, pa strae i Gagul koja je sad
skakala upravo udnom ustrinom, tako da zaas ostadosmo na cijelom
irokom prostoru uz Skragino truplo samo mi, nesuena rtva Fulata,
Infandus i neki glavari s kojima smo razgovarali prole noi.
A sad, glavari, rekoh, dali smo vam znak. Ako ste zadovoljni,
pobjegnimo brzo na ono mjesto, o kojemu ste govorili. aroliju sad ne
moemo obustaviti. Ona e trajati otprilike jedan sat i jo polovinu sata.
Iskoristimo tamu!
Hajdemo! ree Infandus i okrene se pa poe, a za njegovim se
primjerom povedoe i glavari, mi i djevojka Fulata koju Good uze za ruku.
Prije nego smo stigli do vrata kraala, sunce posve potamnje. Hrlili smo
dalje drei se za ruke i posrui u tami.

Dvanaesto poglavlje

PRIJE BITKE
Na nali sreu, Infandus i drugi poglavice savreno su poznavali sve
ulice velikoga grada, tako da smo unato tami brzo odmakli.
Ili smo najmanje jedan sat sve dok se na kraju pomrina ne poe
gubiti i dok se opet ne pokaza onaj rub sunca koji je najprije poeo
iezavati. Za pet je minuta bilo dovoljno svijetlo i mi razabrasmo da smo
izali iz Lua i da se pribliujemo prostranom humku splotena vrha koji je
mjerio oko dvije milje u opsegu. Taj je humak imao oblik potkove, kakav je
vrlo est u Africi i nije bio visok. Na najviem se mjestu uzdizao oko dvije
stotine stopa, a bio je savijen u obliku potkove. Bokovi su mu bili vrlo strmi
i posuti velikim stijenama. Na vrhu, obraslom travom, nalazilo se veliko
logorite kojim su se sluili kao utvrdom. Obino se ovdje kao posada
nalazio jedan puk od tri tisue ljudi, ali sada, dok smo se s mukom uspinjali
uza strme obronke, opazismo da se na njemu nalazi mnogo vie ratnika.
Bilo se, naime, ve razdanilo.
Stigavi napokon na travnato sljeme, naosmo uskomeane gomile
ljudi, silno smetenih prirodnom pojavom koju su gledali. Proli smo kroz
njihove redove ne rekavi ni rijei i stigli do neke kolibe u sredini travnika.
Ondje smo na svoje zauenje nali dva ovjeka gdje ekaju na nas; bili su
natovareni s ono malo naih stvari koje smo, razumije se, u brzini morali
ostaviti u svojemu stanu.
Poslao sam po njih, razjasni nam Infandus, a i po to, doda i
pokaza Goodove davno izgubljene hlae.
Good klikne od radosti i od zanosa, skoi k hlaama i odmah ih navue.
Ta valjda moj gospodar ne eli da sakrije divne bijele noge! alosno
viknu Infandus.
Jo uvijek gledajui u Goodove hlae, Infandus nam priopi da je dao
zapovijed da se pukovi skupe kako bi im se potpuno objasnio prevrat, za
koji su se glavari odluili i da im pokae zakonitoga nasljednika prijestolja,
Ignosija.
Za pola sata stajale su sve ete, gotovo dvadeset tisua ljudi, i to cvijet
kukuanske vojske, na velikom otvorenom prostoru. I mi odosmo onamo.
Ljudi su bili postrojeni na tri strane zbijene etvorine i pruali su

velianstvenu sliku. Zastali smo na otvorenoj strani etvorine, gdje nas brzo
okruie svi vaniji poglavice i oficiri.
Poto je izdana zapovijed da bude tiina, prvi poe govoriti Infandus.
Govorio je ivim i uvjerljivim rijeima, jer je, kao veina Kukuanaca
visokoga poloaja, bio upravo roeni govornik. Iznio je povijest lgnosijeva
oca, govorio o tome, kako ga je Tvala okrutno umorio, a njegovu enu i
dijete otjerao da umru od gladi. Zatim istaknu kako zemlja stenje i trpi pod
Tvalinom okrutnom vladavinom. Kao primjer naveo je dogaaje od prole
noi, kad je, pod izlikom da su zlotvori, bilo pohvatano i okrutno
pogubljeno mnogo najuglednijih ljudi iz cijele zemlje. Onda nastavi da su
bijeli ljudi sa zvijezda, gledajui dolje na njihovu zemlju, opazili njihove
nevolje i odluili da ublae njihovu sudbinu, premda je to za njih, same
bijele ljude, znailo veliku neugodnost. Stoga su uzeli za ruku pravoga
kralja Kukuane, Ignosija, koji je amio u progonstvu i preveli ga preko
planina. Vidjeli su Tvalinu opakost i zlobu na djelu pa su, kao znamenje
kolebljivcima i da spasu ivot djevojke Fulate, svojom arobnjakom moi
ugasili sunce i ubili mladoga zlotvora Skragu. Rekao je da su bijeli
gospodari spremni da ih podupru, da zbace Tvalu i da na njegovo mjesto
postave pravoga kralja Ignosija.
Zavretak njegova govora poprati opi agor odobravanja. Zatim Ignosi
stupi naprijed i poe govoriti. Ukratko je ponovio sve to je rekao njegov
stric, a onda je svoj snaan govor zavrio ovim rijeima:
O glavari, oficiri, vojnici i narode! uli ste moje rijei. Sad morate birati
izmeu mene i onoga koji sjedi na mojem prijestolju, mojega strica koji je
ubio svoga brata i koji je bratovo dijele otjerao da umre u zimi i noi.
Zatim pokaza na glavare: Ovi vam mogu rei da sam ja zaista kralj, jer su
vidjeli zmiju oko moga pasa. Da nisam kralj, zar bi ti ljudi stajali uza me sa
svom svojom arobnjakom moi? Drite, glavari, oficiri, ratnici! Nije li i
sad jo pred vaim oima tama u koju su oni zavili zemlju da zbune Tvalu i
da prikriju na bijeg?
Tako je! odgovorie vojnici.
Ja sam kralj! Kaem vam, ja sam kralj! Ignosi uspravivi se u svoj
svojoj visini i podigavi iroku otricu svoje bojne sjekire iznad glave. Ima
li meu vama ikoga, tko veli da nije tako, neka stupi naprijed. Odmah u se
boriti s njime, i neka njegova krv rekne da govorim istinu. Neka stupi
naprijed, kaem! I on stane vitlati sjekirom da je zabljesnula na suncu.
Kako nitko, ini se, nije bio raspoloen da se odazove tom pozivu,
nastavi na bivi pratilac:

Ja sam zaista kralj. Budete li uza me stajali u borbi, povest u vas do

pobjede i do asti. Dat u vam volova i ena i bit ete prvi meu svim
pukovima. Padnete li vi, past u i ja s vama.
Jo neto to vam obeajem: kad sjednem na prijestolje svojih otaca,
prestat e prolijevanje krvi u ovoj zemlji. Neete vie vapiti za pravdom da
budete poklani i nee vas vie hvatati lovci na vjetice da bi vas poklali bez
razloga. Nitko nee umrijeti osim onoga tko povrijedi zakon. Prestat e
pustoenje vaih domova; svatko e od vas moi mirno spavati u svojoj
kolibi bez straha. Pravda e nevezanih oiju prolaziti zemljom. Jeste li se
odluili, o glavari, oficiri, vojnici, jesi li se odluio, narode?
Odluili smo se, o kralju! odjeknu odgovor.
Dobro je! Okrenite e i pogledajte Tvaline glasnike, kako ure iz grada
prema istoku i prema zapadu, prema sjeveru i jugu da skupe silnu vojsku
koja treba da uniti mene i vas i ove moje prijatelje i zatitnike. Sutra ili
moda prekosutra doi e on sa svima koji su mu vjerni. Onda u vidjeti
tko zaista stoji uza me i tko se ne boji da umre za ono to je dobro. I
kaem vam da ga neu zaboraviti kad se bude dijelio plijen. Govorio sam, o
glavari, oficiri, vojnici i narode! A sad poite u svoje kolibe i pripremite se
za rat.
Zatim nasta stanka, a onda jedan od glavara podignu ruku; na taj znak
zagrmi kraljevski pozdrav: Kum! To je bio znak da su pukovi priznali
Ignosija svojim kraljem. Zatim krenu bataljon za baialjonom.
Pola sata kasnije odrasmo ratno vijee kojemu su prisustvovali svi
zapovjednici pukova. Bilo nam je jasno da e nas Tvala uskoro napasti
premonim snagama. Sa svojega povoljnog poloaja na breuljku mogli
smo zaista razabrati kako se skupljaju ete i kako iz Lua odlaze glasnici na
sve strane, nesumnjivo s namjerom da pozovu pukove u pomo kralju. Uz
nas je stajalo dvadesetak tisua ljudi, razvrstanih u sedam najboljih pukova
u zemlji. Tvala je, kako su raunali Infandus i glavari, imao trideset do
trideset i pet tisua ljudi, s kojima je mogao raunati i koji su sad bili
skupljeni u Lu, a do sutradan u podne mogao je da skupi jo pet tisua ili
neto vie. Bilo je, dakako, mogue, da se neke od njegovih eta odmetnu i
da priu k nama, ali to nije bilo sigurno i s time nismo mogli raunati.
Meutim, bilo je jasno da se Tvala ozbiljno priprema da nas uniti. Jake
ete oboruanih ljudi ve su obilazile oko podnoja naeg breuljka, a bilo
je i drugih znakova da e uskoro krenuti u napadaj.
Infandus i glavari bili su unato tome uvjereni da te veeri nee doi do
napadaja, ve da e ona proi u pripremama u i u nastojanjima da se svim

moguim sredstvima izbrie muan dojam to ga je kod vojnika ostavila

pomrina sunca. Rekli su da e do napadaja doi ujutro pa se pokazalo da
su imali pravo.
Mi smo se, meutim, latili posla da svoj poloaj uvrstimo to god smo
bolje mogli. Upotrijebili smo gotovo cijelu vojsku i do zalaza sunca, do
kojega su nam preostala samo dva sata, uinili smo vrlo mnogo. Sve smo
putove na breuljak koji je vie bio oporavilite nego tvrava jer su ga
upotrebljavali kao logor vojnika koji su bili izmoreni od slube u nezdravim
krajevima drave pomno zabrtvili gomilom kamenja. I sve ostale prilaze
zakrili smo koliko nam je to vrijeme dopustilo. Na pojedina smo mjesta
navaljali kamenje i stijenje da ga sruimo na neprijatelja kad nas napadne.
Odredili smo mjesta za pojedine pukove i izvrili sve pripreme to ih je naa
zajednika domiljatost i sposobnost mogla smisliti.
Neposredno prije zalaza sunca odmarajui se poslije napornog rada,
opazili smo malu eticu kako nam prilazi iz Lua. Jedan je od njih drao u
ruci palmin list u znak da dolazi kao glasnik.
Kad su prili blie, sili smo i mi, Ignosi, i dva glavara na podnoje
brijega u susret. Glasnik je bio neki lijepo graeni momak, zaogrnut
leopardovom koom.
Zdravo da ste! viknu priavi blie. I kralj pozdravlja one koji su
poveli bezboan rat protiv njega. Lav pozdravlja aglja koji rei iza njegovih
peta.
Govori! rekoh.
Ovako veli kralj: predajte se kralju na milost i nemilost prije nego to
vas snae vee zlo. Ve je skinuta pleka s crnoga vola i kralj ga goni po
logoru svega u krvi.5
Kakve nam uvjete postavlja Tvala? radoznalo upitah.
Njegovi su uvjeti milostivi, dostojni velikoga kralja. Ovako kae Tvala,
jednooki, silni mu tisuu ena, vladar Kukuanaca, uvar velike ceste,
ljubimac onih koji sjede i ute u planinama, tele crne krave, slon pod ijim
se koracima trese zemlja strah i trepet zlotvora, noj ije noge prodiru
pustinju, orijaki, crni, mudri kralj iz koljena u koljeno: bit u milostiv i
zadovoljit u se s malo krvi. Svaki deseti ima da umre, a ostali e biti
slobodni. Ali bijelac lnkubu koji je ubio Skragu, mojega sina i onaj crni
ovjek, njegov sluga, koji tei za mojim prijestoljem i koji je podigao bunu

Obiaj nekih afrikih plemena pri objavi rata (op. prev.)

protiv mene, imaju da umru u mukama kao rtve utljivcima. To su

milostive rijei kralja Tvale.
Poto sam se malo posavjetovao s ostalima, glasno mu odgovorih tako
da su me vojnici mogli uli:
Vrati se, pseto, tvome Tvali koji te alje i reci mu da mi, Ignosi,
zakoniti kralj Kukuanaca, lnkubu, Bugvan i Makumazan, mudri ljudi sa
zvijezda koji zamrauju sunce, Infandus iz kraljevske kue i svi ovdje
sabrani glavari, oficiri i vojnici odgovaraju ovako: Neemo se predati. Prije
nego to sunce dvaput zae, Tvalina e se leina ukoiti na vratima
njegova kraala, a Ignosi, ijega je oca ubio Tvala, vladat e umjesto njega.
Sad odlazi prije nego to te biem ne odagnamo odavde i pazi da ne digne
ruku na ljude kao to smo mi.
Poslanik se glasno nasmije. Mi se ne bojimo ljudi koji govore tako
krupne rijei! viknu. Pokaite i sutra da ste tako hrabri, vi koji
zamraujete sunce! Budite hrabri, borite se i radujte prije nego to vam
vrane okljuju kosti dok ne budu bjelje od vaih lica. Zbogom! Moda emo
se sresti u boju; a onda ne bjeite ve me priekajte, bijeli ljudi! Odapevi
tu posljednju porugljivu strelicu, on ode, a malo zatim zae i sunce.
Te smo noi imali mnogo posla; pripremali smo se i dalje za bitku koliko
se to dalo po mjeseini. Glasnici su bez prestanka dolazili na mjesto, na
kojem smo drali vojno vijee. Napokon je, oko jedan sat poslije ponoi
bilo obavljeno sve to se moglo obaviti, i cio je logor, izuzevi strae,
zaspao tvrdim snom. Ser Henry i ja, te Ignosi i jedan poglavica siosmo s
breuljka i obiosmo predstrae. Dok smo tako hodali, iznenada bi se, iz
razlinih zaklona, pojavljivala koplja, bljesnula bi po mjeseini i opet
nestala, im bismo rekli lozinku. Bilo nam je jasno da nilko ne spava na
straarskom mjestu.
Zatim se vratismo paljivo prelazei preko tisua zaspalih ratnika od
kojih su mnogi spavali svoj posljednji san na zemlji.
Mjeseeva je svjetlost svjetlucala na njihovim kopljima i poigravala na
njihovim licima tako da su izgledala upravo sablasno. Hladni je noni
povjetarac povijao njihove perjanice koje su me podsjeale na perjanice
osoblja pogrebnih poduzea. Leali su posvuda i u najrazliitijim
poloajima, ispruenih ili zgrenih ruku, a ozbiljna su im lica izgledala na
mjeseini nekako nezemaljska i neljudska.
to mislite, koliko e od njih biti ivo sutra u isto vrijeme? upita ser
Henry.

Kimnuh glavom i ponovo pogledah usnule ljude, a mojoj se umornoj i

uzbuenoj mati priini da ih je ve taknula smrt. U duhu sam ve izdvojio
one koji su bili osueni da poginu; srce mi se najednom ispuni spoznajom o
tajanstvenosti ljudskoga ivota i proe se tugom zbog praznine i alosti u
tom ivotu. Eto, te tisue ljudi spavaju noas zdravim snom, a sutra e oni i
jo mnogi drugi osim njih biti ukoeni i hladni. Ta sudbina eka moda i
nas. Njihove e ene biti udovice, djeca e im bili siroad, a njihovo ih selo
nikada vie nee vidjeli. Samo e stari mjesec i dalje nemarno sjati, noni
e vjetar povijati travu, a iroka e se zemlja isto tako odmarati; oni e,
meutim, biti zaboravljeni.
ovjek ipak ne umire dok postoji svijet koji je istodobno i njegova majka
i njegov spomenik. ovjekovo ime zaista pada u zaborav, ali zvuk njegovih
rijei jo odjekuje kroz prostore. Naslijedili smo misli to su se rodile u
njegovu mozgu; njegove su strasti uzrok naega ivota; alosti i radosti
koje je on osjeao i nai su prisni prijatelji, a pred kojim je on zaplaeno
bjeao, neminovno e stii i nas!
Ali svemir je pun sablasti, ne nekih duhova s groblja zaogrnutih
ponjavama, ve nerazorivih i vjenih sastojina ivota koje ne mogu nikad
umrijeti kad su ve jednom postojale iako se mogu mijenjati i spajati
vjeno.
Mnoge su mi takve misli prolazile kroz glavu jer to vie starim,
moram, na alost, rei da se u meni sve vie ukorjenjuje potreba da
razmiljam dok sam tako stajao i promatrao te mrke, a uz to fantastine
likove usnulih ratnika koji su, kao to se kod njih kae. spavali na
kopljima.
Curtis, rekoh ser Henryju, osjeam upravo oajan strah.
Ser Henry pogladi svoju plavu bradu, nasmije se i odgovori:
ini mi se da sam ve jednom uo kako ste neto takvo spomenuli,
Quatermainu.
Ovaj put to zaista i mislim, i da znate, ne vjerujem da e ijedan od nas
doivjeti sutranju veer. Tvala e nas napasti premonom snagom pa
nikako ne vjerujem da emo moi obraniti ovo mjesto.
Na svaki nain mnogima emo od njih pokazati to vrijedimo. Gledajte,
Quatermainu, to je prljav posao i u nj se, da iskreno kaem, nikako nismo
morali mijeati, ali kad je ve tako, moram nastojati da uinimo sve to
moemo. to se mene tie, vie volim poginuti u boju nego na bilo koji
drugi nain, a sad, kad se ini da nema mnogo nade da u pronai svojeg
siromanog brata, sad mi se ta misao ini mnogo lakom. Ali smionima

pomae srea pa bismo mogli i pobijedili. Ne sumnjam da e borba biti

strana, a kako moramo uvati svoj ugled, morat emo biti ondje gdje je
najee.
Ser Henry je tu posljednju primjedbu rekao tunim glasom ali sjaj u
njegovim oima govorio je posve drukije. Sve mi se inilo da ser Henry
upravo uiva u borbi.
Poslije toga razgovora odosmo i prospavasmo nekoliko sati.
Infandus nas probudi u samu zoru i ree nam da se u gradu opaa
veliko kretanje i da se Tvalini arkari ve sukobljuju s naim predstraama.
Ustali smo i spremili se za borbu. Obukli smo eline koulje, zbog kojih
smo Tvali bili u taj as silno zahvalni. Ser Henry je u tom pravcu poao do
kraja i obukao se kao domorodaki ratnik.
Kad si u Kukuani, radi to i Kukuanci, ree on navlaei sjajnu koulju
od elinih karika na svoja iroka prsa, uz koja je pristajala kao salivena.
Time se, meutim, nije zadovoljio. Na njegovu mu je molbu Infandus
nabavio potpunu ratnu opremu domorodakog voe. Preko ramena je
prebacio ogrta od leopardove koe i kopom ga privrstio oko vrata.
Takav ogrta nose kod Kukuanaca vii oficiri. Oko ela sveza perjanicu od
crnog nojevog perja, kakvu nose samo vii vojskovoe, a oko pasa ovi
divnu muu od bijelih volovskih repova. Par neke vrsti opanaka od
neuinjene koe, teka bojna sjekira sa drkom od roga potonoga konja,
okrugao eljezni tit prevuen bijelom volovskom koom i propisan broj
tola, kukuanskih noeva za bacanje, dopunjavali su mu opremu. K
svemu tome uzeo je i revolver.
Ta je oprema nesumnjivo bila divljaka, ali moram rei da sam rijetko
vidio ljepu sliku nego to ju je pruao ser Henry Curtis tako odjeven. U toj
se odjei divno isticao njegov divovski stas, a kad uskoro stie i Ignosi u
slinoj odjei, pomislih da nikad dosad nisam vidio dva tako sjajna ratnika.
to se tie Gooda i mene, nama elina koulja nije ni izdaleka tako
dobro pristajala. Good je prije svega htio zadrati hlae koje su mu tek
nedavno vratili. Moram priznati da je onako punaan i niskoga stasa, sa
stakalcem na oku i jednom polovinom lica obrijanom, odjeven u elinu
koulju koju je zatakao u prilino otrcane hlae, bio vie zanimljiv nego
vrijedan divljenja.
Budui da mi je elina koulja bila prevelika, ja je navukoh preko
itavoga odijela tako da sam u njoj izgledao irok. Odluio sam da neu
nositi hlae, ali i ja sam obuo domorodaku obuu da bih se to bre
mogao kretati, a pogotovu bude li trebalo bjeati. I ja sam imao koplje i tit

kojim se nikako nisam umio sluiti, dvije tole i revolver. Nosio sam golemu
perjanicu zataknutu za moj lovaki eir da bih bar donekle dao svom liku
neki ratniki izgled. Dakako da smo imali i svoje puke, ali budui da nismo
imali ba previe municije, a i puke nam u borbi izbliza nisu mogle nita
koristiti, odredismo da ih za nama nose posebno odabrani ljudi.
im smo se tako opremili, pojedosmo na brzu ruku neto hrane, a onda
izaosmo da vidimo kako se stvari razvijaju. Na vrhu breuljka nalazila se
mala smea stijena. Ona nam je posluila kao glavni stan i kao
promatranica. Ondje naosmo Infandusa i njegov puk Sivih,
nesumnjivo najbolji u cijeloj kukuanskoj vojsci; bio je to isti onaj puk
kojega smo vidjeli u onom pograninom kraalu. Taj je puk brojio tri tisue i
est stotina ljudi, a bio je odreen za rezervu. Ljudi su, podijeljeni u ete,
leali u travi i promatrali kako ete kralja Tvale izlaze iz Lua u dugakim
kolonama, poput mrava. inilo se da tim kolonama nema kraja.
Ustanovismo da ih je svega tri, a u svakoj jedanaest do dvanaest tisua
ljudi.
im su izali iz grada, pukovi se rasporedie. Jedan je odio poao
nadesno, drugi nalijevo, a trei se polako uputio ravno prema nama.
Ah, ree Infandus, idu da nas napadnu s tri strane.
To je bila veoma ozbiljna novost jer je na poloaj na vrhu breuljka koji
je imao opseg od milju i pol, bio veoma razvuen pa je bilo potrebno da
svoju razmjerno malenu obrambenu snagu skupimo to vie u hrpu. Nismo,
meutim, mogli zapovjediti neprijatelju kako da nas napadne pa smo
morali gledati da se to bolje snaemo; stoga smo odmah izdali zapovijed
pukovima da se pripreme za pojedinane napadaje.

Trinaesto poglavlje

NAPADAJ
Tri su se neprijateljske kolone primicale bez ikakve urbe. Stigavi do na
nekih pet stotina jardi od nas, srednji se, glavni odjel zaustavio na poetku
otvorene ravnice koja je poput jezika zalazila u breuljak, kako bi omoguio
ostalim dvjema kolonama da obiu na poloaj koji je vie-manje imao
oblik konjske potkove otvorene prema gradu Lu. Oito su namjeravali da
nas istodobno napadnu s tri strane.
Ah, da mi je bar jedan brzometni top, uzdahnu Good promatrajui
nanizane redove vojske pod nama. Za dvadesetak bih minuta oistio cijelu
ravnicu!
Ali mi ga nemamo pa nema smisla jadikovati za njim, odvrati ser
Henry. Kako bi bilo, Quatermainu, da pokuate s pukom. Gledajte da se
malo primaknete onom visokom momku koji je, ini se, zapovjednik.
Kladim se za dva dukata prema jedan koje u poteno platiti, ako se ivi
izvuemo iz ovoga da ete ga promaiti za punih deset jardi.
To me je zapeklo i ja napunih dvocijevku punim zrnom pa priekah dok
onaj ovjek ne izae deset koraka ispred svoje ete kako bi bolje mogao
razgledati na poloaj. Uza nj je bio jo jedan vojnik. Legao sam na zemlju,
poloio puku na stijenu i dobro nanianio. Puka mi je, kao sve dvocijevke,
bila upucana na tri stotine i pedeset jardi pa sam, raunajui s putanjom
zrna, nanianio u polovicu vrata s namjerom da ga pogodim u grudi. Stajao
je veoma mirno i pruao mi divnu metu, ali bilo zbog uzbuenja bilo zbog
vjetra ili pak zbog toga to je cilj bio predaleko, dogodi se udna stvar. Kad
sam po svom miljenju dobro nanianio, opalih, a im se dim raziao
opazih, na svoju veliku zlovolju, da moja meta stoji zdrava i itava; njegov
pratilac slijeva koji je stajao najmanje tri koraka dalje od njega, leao je na
zemlji; oito bijae mrtav. Oficir u kojega sam nanianio, brzo se okrenu i
potri prema svojoj eti, vjerojatno zaplaen.
Bravo, Quatermainu, viknu Good, dobro ste ga poplaili!
To me silno razljuti, jer nikako ne volim kad promaim pred svjedocima.
Ako je ovjek majstor samo u jednoj vjetini, onda voli i da odri svoj glas.
Stoga sam, uzrujan zbog prvoga neuspjeha, brzo nanianio na oficira
koji je trao i opalio drugi hitac. Istog trenutka jadnik die ruke uvis i pade

niice. Ovaj put nisam promaio i ovo kaem samo u dokaz tome kako
malo vodimo rauna o drugima kad se radi o naoj sigurnosti, ponosu ili
ugledu a osim toga bio sam toliko neovjean da me taj uspjeh silno
obradovao.
Vojnici naeg puka koji su gledali taj dokaz arobnjake moi bijeloga
ovjeka, poee divlje klicati, smatrajui to dobrim znakom, a neprijateljske
ete kojima je, kako smo kasnije doznali, zapovijedao onaj ubijeni oficir
stadoe u neredu uzmicati. Ser Henry i Good podigoe puke i poee
takoer pucati, a i ja ispalih nekoliko hitaca, tako da smo prije nego to su
odmakli izvan dohvata naih puaka, oborili est do osam ljudi.
Tek to smo prestali pucali, zau se izdaleka, s naega desnog krila
zloslutna vika, a onda i slina vika slijeva. Napala su nas ona dva druga
odjela.
Gomila ljudi pred nama pri tom se malo razrijedi pa polaganim trkom
poe prema breuljku, po jeziku trave, pjevajui dubokim glasom neku
ratnu pjesmu. Mi smo bez prestanka pucali, a i Ignosi nam se katkad
pridruivao, te je i on oborio nekoliko ljudi. Sva naa paljba nije na te
naoruane jurinike djelovala jae nego to bi bacanje kamenia djelovalo
na morske valove.
Neprijatelji su nam se neprekidno pribliavali viui i zveei orujem.
Potjerali su nae predstrae koje smo bili smjestili meu stijene na
podnoju breuljka. Kasnije je napredovanje bilo sporije. Premda im jo
nismo pruali ozbiljniji otpor, napadai su se morali penjali uza strminu
tako da su ili sporije. Na prvi obrambeni red nalazio se otprilike na
polovini padine, drugi pedesetak metara iza prvoga, a trei na samom rubu
visoravni.
Dolazili su sve blie kliui svoj ratni zov: Tvala! Tvala! Udri! Udri! a
nai su odgovarali s Ignosi! Ignosi! Udri! Udri! Sad su ve bili posve
blizu, i tole, noevi za bacanje, poee letjeti amo-tamo, a onda, uz
strahovitu buku, poe borba.
Naprijed i natrag, lijevo, desno, ljuljala se masa ratnika, zapletenih u
borbi. Padali su nagusto kao jesenje lie. Nije, meutim, trajalo dugo i
premona snaga napadaa poe napredovati, te polako potisne na prvi
bojni red dok se nije zdruio s drugim. Ovdje je borba bila ogorena i nai
su ljudi opet morali uzmaknuti uzbrdo, dok naposljetku, dvadesetak minuta
od poetka bitke, stupi u borbu na trei bojni red.
Meutim su u to vrijeme ve i napadai bili izmoreni, a izgubili su i
mnogo mrtvih i ranjenih pa nisu vie imali snage da prodru kroz trei

neprobojni zid od kopalja. Neko se vrijeme gusta masa isprepletenih boraca

zbila naprijed i natrag u divljoj plimi i oseci ratne sree, te se ishod ne bi
dao unaprijed odrediti. Ser Henry je tu oajnu borbu promatrao
usplamtjelih oiju, a onda odjednom nijemo jurnu naprijed; Good jurnu za
njim; bacie se u najveu guvu. Ja sam ostao gdje sam i bio.
Ratnici ugledae gorostasni Henryjev lik gdje srlja u borbu pa poee
klicati:
Dolazi Inkubu! Dolazi slon! Udri! Udri!
Od toga asa nije bilo sumnje tko e pobijediti. Napadai su se borili
oajnikom hrabrou, ali nae ih ete ipak palac za palcem potisnue niz
humak, sve dok se napadai u prilinom neredu ne pomijeae sa svojom
rezervom. U isti as stie glasnik javljajui da je i na lijevom krilu odbijen
napadaj. Ve sam htio sam sebi estitati to je stvar za sada svrena, kad
na nau prepast opazismo kako nai ljudi s desnoga krila uzmiu preko
visoravni, a za njima nadiru rojevi neprijatelja koji je oito na toj strani
uspio.
Ignosi je stajao kraj mene. Njemu je poloaj na prvi pogled postao
jasan i on smjesta izda potrebne zapovijedi. Zaas se razvi rezervni puk
Sivih, koje je dotada stajao oko nas.
Ignosi izda novu zapovijed, a oficiri je prihvatie i ponovie. Trenutak
zatim ja se na svoje silno negodovanje naoh ponesen bijesnim juriem na
neprijatelja. Zaklanjao sam se iza Ignosijeva orijakoga lika to sam vie
mogao i jurio naprijed u smrt kao da upravo uivam u tome. Za jednu ili
dvije minute vrijeme mi se inilo silno kratkim probili smo se kroz
nae ete u bijegu koje su se odmah iza nas poele svrstavati. Ne znam to
se poslije toga dogodilo. Sve, ega se mogu sjetiti, bilo je strano treskanje
od sudara titova, a onda mi se iznenada priblii neki gorostasni divljak,
kome oi umalo to se iskoie iz glave i zamahnu na me svojim krvavim
kopljem. Ali i ja sam govorim to s ponosom pokazao da sam dorastao
poloaju. Bila je prilika u kojoj bi mnogi drugi izgubio glavu u svakom
smislu i to odmah i zauvijek. Videi da u poginuti, ostanem li na mjestu, ja
se, kad mi se taj strani ratnik pribliio, takvo vjeto bacih preda nj da je
on, me mogui da se zaustavi, posrnuo i naglavice pao preko mene. Prije
nego to je mogao da ustane podigoh se i revolverom dokrajih stvar.
Uskoro zatim netko me tresnu po glavi i vie se niega ne sjeam.
Kad sam se opet osvijestio, nalazio sam se na onoj kamenoj stijeni, a
nada mnom se nadvio Good: polijevao me vodom iz tikvice.
Kako se osjeate, staro mome? bojaljivo me upita.

Ustao sam i stresao se prije nego to sam odgovorio.

Vrlo dobro, hvala vam.
To mi je drago. Upravo mi se smuilo kad sam vidio da vas nose.
Mislio sam da ste poginuli.
Jo nisam, mladiu. Zacijelo me je netko dobro odalamio po glavi pa
sam se onesvijestio. Kako je svrila stvar?
Za sada smo ih odbili na svim stranama. Gubici su vrlo veliki. Izgubili
smo dvije tisue ljudi, to mrtvih, to ranjenih, a oni mora du su izgubili i tri
tisue. Gledajte onu sliku, i on mi pokaza dugaak niz ljudi koji su nam se
pribliavali sve po etvorica u skupini.
U sredini svake skupine bila je neka vrst nosiljke od volovske koe koju
su nosili izmeu sebe zavukavi ruke u posebno urezane proreze na koi
umjesto ruica. Svaka eta ima odreen broj takvih nosiljki.
Na njima su a broj mi se uinio beskonaan leali ranjenici.
Svakoga bi od njih pregledali domorodaki ranarnici od kojih je po deset
bilo u svakom puku. Ako bi im se uinilo da rana nije smrtonosna, odnosili
su ranjenika u stranu da ga njeguju prema svojim mogunostima. Ali ako
se inilo da je ranjenikovo stanje beznadno, sad je slijedilo neto to se
nama inilo groznim, ali moda je u stvari bila prava blagodat. Jedan od
ranarnika, pravei se da pregledava ranu, brzo bi mu malim noem
prerezao kakvu arteriju, pa bi nesretnik za svega dvije-tri minute izdahnuo
bez boli. Toga je dana vrlo esto postupano tako. Zapravo su to ranarnici
inili uvijek kad se rana nalazila u trupu, jer je ona, ako je zadana stranim
kukuanskim kopljem, gotovo uvijek neizljeiva. U mnogim sluajevima
ranjenici uope i nisu vie bili pri svijesti, a kod drugih je laki ubod u
arteriju bio tako brz i bezbolan da se inilo kao da ga nisu ni osjetili.
No ipak je to bio upravo jezovit prizor i mi smo bili sretni to smo mu
uspjeli umai. Zaista se ne sjeam da bi me ikada neto tee dirnulo nego
pogled na te hrabre ratnike koje su ranarnici krvavim rukama spasavali od
boli. Samo jednom sam prije toga vidio kako divljaci plemena Suazi
pokapaju svoje teke ranjenike jo ive.
Brzo smo se udaljili na drugu stranu breuljka i ondje nali ser Henryja
koji je jo uvijek drao u ruci svoju okrvavljenu bojnu sjekiru. Upravo je
ozbiljno vijeao s Ignosijem, Infandusom i nekim glavarima.
Veselim se to ste ovdje, Quatermainu! Ne mogu dobro razumjeti to
namjerava Ignosi. ini se da je Tvala dobio velika pojaanja i da nas, iako
smo odbili napadaj, kani opkoliti i umoriti glau.
To je vrlo neugodno.

Jest, pogotovu zato to Infandus kae da smo iscrpli zalihe vode.

Da, gospodaru, tako je, potvrdi Infandus, vrelo ne moe namiriti
potrebe tolikih ljudi pa je voda u njemu naglo opala. Prije nego to se
smrai svi emo trpjeti od ei. uj, Makumazane. Ti si mudar i zacijelo si
vidio mnoge ratove na zemlji, iz koje dolazi to jest, ako se na
zvijezdama uope ratuje. Reci nam to da sada radimo. Tvala je doveo
mnogo svjeih ljudi i nadomjestio one koji su pali. A neto je nauio i iz
dosadanje borbe. Soko nije mislio da e aplju nai spremnu, ali na mu je
kljun probio prsa. Nee nas vie napasti. Ali i mi smo ranjeni pa e poekati
dok ne umremo, Ovit e se oko nas kao zmija oko jarca i provest e borbu
sjedenja.
Sluam te, rekoh.
Dakle, vidi, Makumazane: nemamo vode, a i hrane imamo vrlo malo
pa moramo birati izmeu ova tri izlaza: da poginemo od gladi kao lav u
svojoj jami ili da se pokuamo probiti prema sjeveru ili on se podigne i
pokae prema gustim redovima neprijatelja da se bacimo ravno Tvali
na vrat. Velik ratnik Inkubu jer danas se borio kao bivol u mrei, a
Tvalini su vojnici padali pod njegovom sjekirom kao ito pod tuom to sam
vidio svojim oima Inkubu veli: udri! No slon uvijek voli da napadne. to
sad kae Makumazan, lukavi stari lisac koji je mnogo vidio i voli da
neprijatelja ugrize odostrag? Posljednju rije ima kralj Ignosi, jer je kraljevo
pravo da odluuje o ratu. Mi bismo htjeli da ujemo tvoj glas, o
Makumazane, koji bdije nou, i glas toga ovjeka s prozirnim okom.
to veli ti, Ignosi? upitah.
Ne, oe moj, odgovori na nekadanji pratilac koji je sad, odjeven u
punu divljaku ratnu opremu, bio zaista od glave do pete ratniki kralj,
govori samo ti, a ja u sluati tvoje rijei jer sam po mudrosti tek dijete
prema tebi.
Tako pozvan da kaem svoje miljenje posavjetovao sam se s Goodom i
ser Henryjem i ukratko rekao da bi za nas bilo najbolje da napadnemo
Tvaline snage, kad smo ve opkoljeni i kad nam prijeti nestaica vode.
Preporuio sam da napadnemo odmah, prije nego to nam otvrdnu rane
i prije nego to srca naih vojnika postanu kao mast ispred vatre, prije
nego to klonu pri pogledu na premone Tvaline ete. Istakao sam i to da
bi se inae moglo dogoditi da se koji od zapovjednika predomisli, sklopi mir
s Tvalom i prijee k njemu ili da nas ak preda njemu u ruke.
inilo se da je to moje miljenje uglavnom povoljno primljeno. Zaista,
moje su rijei bile kod Kukuanaca prihvaene s takvim potovanjem kao

nikad ni prije ni kasnije. Ali stvarna odluka u pogledu naih planova zavisila
je od Ignosija koji je, otkako su ga priznali kao pravoga kralja, mogao
gotovo neogranieno vriti svoju vladarsku vlast, a tu se, dakako,
razumijevalo i vrhovno vojno zapovjednitvo. Svi se pogledi uperie u
njega.
inilo se da duboko promilja, a onda konano odgovori nakon dulje
stanke:
Inkubu, Makumazane i Bugvane, hrabri bijeli ljudi i moji prijatelji!
Infanduse, moj strie, i vi, glavari! Moja je odluka stvorena. Jo u danas
udariti na Tvalu i neka taj udarac odlui o mojoj srei i o mom ivotu. O
mom, a i o vaem. ujte: ovako u udariti! Vidite li kako se ovaj humak
savija kao polumjesec i kako se ravnica prua u krivinu poput zelena
jezika?
Vidimo, odvratih.
Dobro; sad je podne pa ljudi jedu i odmaraju se od naporne bitke. Kad
se sunce stane malo sputati prema zapadu, neka tvoj puk, strie, i jo
jedan puk pou dolje na zeleni jezik. Kad Tvala to vidi, poslat e sve svoje
snage da vas uniti. Ali prostor je uzak pa e pukovi samo jedan po jedan
moi da navale na tebe, te e jedan po jedan biti uniteni. Oi cijele Tvaline
vojske bit e uperene u borbu, kakvu jo nije vidio iv ovjek. S tobom,
strie, neka poe moj prijatelj lnkubu da Tvali klone srce kad opazi kako
njegova sjekira blista u prvim redovima Sivih. Ja u poi s drugim pukom, s
onima koji e biti iza tebe: budete li uniteni, to se moe dogoditi, neka
ostane kralj, za kojega vojnici mogu da se bore. Sa mnom neka poe mudri
Makumazan.
Dobro, o kralju, ree Infandus. Naoko je posve hladnokrvno primio
prijedlog po kojemu je trebao da njegov puk bude uniten do kraja. Ti su
Kukuanci zaista divan narod. Smrt nije za njih nimalo strana ako ih
zatekne u ispunjavanju dunosti.
Dok oi Tvalinih pukova budu uperene u tu borbu, nastavi Ignosi,
neka se jedna treina vojnika koji su jo ivi (to jest nekih est tisua)
provue kroz desni rog brijega i neka navali na lijevo Tvalino krilo, a druga
treina neka se provue kroz lijevi rog i neka napadne na desni Tvalin bok.
Kad budem vidio da su oba krila spremna da navale na Tvalu, ja u s
preostalim ljudima udariti ravno na sredite, pa ako nas poslui srea,
pobjeda e biti naa i prije nego se spusti no, mi emo mirno sjediti u Lu.
A sad treba da jedemo i da se pripremimo. Ti, lnfanduse, odredi sve to

treba da osnova bude izvedena kako valja. I neka moj bijeli otac Bugvan
poe s tobom da njegovo sjajno oko ulije hrabrost vojnicima.
Pripreme za napadaj to ih je Ignosi ovako ukratko naznaio, bile su
izvrene tako brzo da je to davalo vrlo dobru sliku kukuanske vojne
organizacije. Za nepun sat vojnici su dobili jelo i pojeli ga, razvrstane su tri
divizije, zapovjednicima je protumaena osnova za navalu i cijela je vojska,
izuzevi straare, ostavljene uz ranjenike, brojei sada oko osamnaest
tisua ljudi, bila spremna za napadaj.
Uskoro doe Good i stisnu ruku ser Henryju i meni.
Zbogom, stari momci, ree. ja prema zapovijedi odlazim s desnim
krilom pa sam doao da se oprostim s vama za sluaj da se vie ne vidimo.
Znate, kako je, znaajno doda.
Nijemo stisnusmo jedan drugome ruku.
Nije to ugodna stvar, ree ser Henry, a dubok mu glas malo zadre.
Priznajem da se ne nadam da u doivjeti sutranji dan. Koliko ja mogu
ocijeniti poloaj, Sivi s kojima treba da poem, ima da se bore do
posljednjeg ovjeka, kako bi obim krilima pruili mogunost da se
neopaeno privuku i udare Tvalu u oba boka. Pa lijepo, neka bude, bar u
umrijeti kao ovjek. Zbogom, stari drue! Nadam se da ete se izvui iz
ovoga i doepati se dijamanata. Ali ako ostanete ivi, posluajte moj savjet
i ne mijeajte se nikada vie u borbu za prijestolje!
as kasnije nam Good obojici stegne ruku i ode, a zatim stie Infandus
da odvede ser Henryja na njegovo mjesto na elu puka Sivih, dok sam ja
sa srcem punim strepnje poao s Ignosijem na svoje mjesto u drugom
puku.

etrnaesto poglavlje

POSLJEDNJA BORBA SIVIH

Za nekoliko minuta tiho krenue pukovi odreeni da Tvalu napadnu s
boka. Pomno su se drali zaklona to im ga je prualo uzdignuto zemljite,
da im Tvalini izvidnici ne bi mogli pratiti kretanje.
Ignosi je pustio da proe pola sata od odlaska krila, a Sivi i onaj drugi
puk, poznat pod imenom Bivola, nisu jo uope krenuli s mjesta. Sainjavali
su jezgru itave vojske i imali su izdrati glavni teret bitke.
Oba puka bila su gotovo netaknuta i u punoj snazi. Sivi su cijelo jutro
bili rezerva pa su izgubili svega nekoliko ljudi potiskivajui one napadae
kojima je bilo uspjelo probiti obrambenu liniju. Tom prilikom i ja sam bio
jurnuo s njima i kao nagradu dobio udarac po glavi. Bivoli su sainjavali
treu obrambenu liniju na lijevom krilu, a kako napadaima nije uspjelo da
probiju ni drugu liniju, oni zapravo nisu bili u borbi.
Infandus je bio iskusan stari vojskovoa, pa je znao da u tako
oajnikoj borbi treba duh vojnika odrati na visini. Iskoristio je dakle tu
stanku da se svom puku, Sivima, obrati govorom punim pjesnikoga poleta.
Razjasnio im je kolika im je ast iskazana time to su stavljeni na elo bitke
i to e se u njihovim redovima boriti veliki bijeli ratnik sa zvijezda. Svim
onima koji ostanu ivi, obeao je veliku nagradu: mnogo stoke i velike
asti, ako Ignosijevo oruje odnese pobjedu.
Pogledao sam duge redove lelujavih crnih perjanica i ozbiljna lica pod
njima i uzdahnuo pri pomisli da e za nepun sat veina tih sjajnih
prekaljenih ratnika od kojih nijednom nije bilo manje od etrdeset godina,
leati mrtvi ili e umirati u praini. A moda e i svi poginuti. Drukije nije
moglo ni biti. Bili su osueni na smrt da bi se ostatku vojske pruila prilika
da pobijedi, a osudila ih je ona mudra bezobzirnost prema ljudskom ivotu
koja ini obiljeje velikih vojskovoa i koja ee spasava vojske i pomae
da se postigne cilj. Bili su odreeni da umru i znali su to. Zadaa im je bila
da puk za pukom Tvaline vojske privuku na usku prugu zelenila ispod nas,
sve dok ne budu istrijebljeni ili dok krila ne nau zgodnu priliku za napadaj.
Pa ipak nisu nimalo oklijevali niti sam mogao opaziti ma i najmanji trag
straha na licu bilo kojeg ratnika. Tako su stajali pred polaskom u sigurnu
smrt, spremni da se zauvijek rastanu od blagoslovljene svjetlosti dana, a

ipak su mogli da bez najmanjeg drhtanja gledaju u oi sudbini. ak i u

tome trenutku nisam mogao a da ne usporedim njihovo duevno stanje sa
mojim koje je bilo daleko od svake mirnoe, pa duboko uzdahnuh od zavisti
i udivljenja. Nikada dotle nisam vidio tako savreno podvrgavanje osjeaju
dunosti i tako potpunu ravnodunost prema njezinim gorkim plodovima.
Pogledajte svojega kralja! viknu stari Infandus pokazavi na Ignosija.
Borite se za njega i poginite za nj kao to je dunost hrabrih ratnika i
neka je zauvijek prokleto i neasno ime onoga koji ustukne od smrti za
svoga vladara ili koji okrene lea neprijatelju. Pogledajte svojega kralja,
zapovjednici, glavari i vojnici! Iskaite potovanje svetoj zmiji, a onda
naprijed da vam Inkubu i ja pokaemo put do srca Tvaline vojske!
Nasta kratka stanka, a onda najednom iz nanizanih redova pred nama
stie neki um, kao daleki agor mora to ga je prouzroilo blago lupkanje
est tisua draka kopalja to su ih vojnici zadijevali za titove. Taj se zvuk
polako pojaavao, sve dok se nije pretvorio u urnebesnu tutnjavu koja je
kao grmljavina odjeknula od planina. Tutnjava zatim postepeno zamre i
nasta tiina, a onda iznenada zagrmje kraljevski pozdrav.
Ignosi je po mojem miljenju mogao da bude toga danu vrlo ponosan,
jer nijedan rimski car nije primio takav pozdrav od gladijatora koji su
polazili u smrt.
Ignosi odgovori na taj velianstveni iskaz potovanja podigavi bojnu
sjekiru, a zatim se Sivi svrstae u trostruk bojni red s otprilike tisuu ljudi u
svakom redu, ubrojivi i oficire pa krenue naprijed. Kad je posljednji
njihov red odmakao za nekih pet stotina jardi, Ignosi stane na elo Bivola
koji su se takoer svrstali u trostruk red, pa izda zapovijed za polazak.
Krenusmo, a nije potrebno rei da sam od srca elio da iz svega toga
izvuem itavu kou. Ve sam se nalazio u mnogim udnim poloajima, ali
nikada u ovako nezgodnom kao sada i s tako malo izgleda da iz njega
izaem zdrav i itav.
Kad smo stigli do ruba visoravni. Sivi su se ve bili spustili do polovice
obronka koji je svravao na onom jeziku ravnice, obrasle travom koja je
zadirala u krivinu humka. U Tvalinu taboru na drugom kraju ravnice vladala
je velika uurbanost. Puk za pukom polazio je brzim trkom naprijed da
stigne do korijena jezika prije nego to napadaka snaga izae na ravnicu u
Lu.
Onaj jezik ravnice bio je dugaak oko tri stotine jardi; na samom
korijenu i na najirem mjestu nije bio iri od tri stotine i pedeset koraka, a
na vrhu jezika bio je irok svega devedeset koraka. Sivi koji su se niz

humak sputali u kolonama, rairie se, stigavi na odreeno mjesto, opet

u trostruki bojni red i zastadoe kao ukopani.
Onda se mi, to jest Bivoli, spustismo na vrh jezika i ostadosmo ondje
kao rezerva, nekih stotinu jardi iza posljednjega reda Sivih, na malko
povienom poloaju. Odavde smo imali dovoljno prilike i vremena da
promatramo Tvaline snage koje su se od jutarnje navale oito pojaale pa
su sada, bez obzira na jutronje gubitke, sigurno brojilo etrdeset tisua
ljudi. Polako su se kretale prema nama. Primaknuvi se korijenu jezika,
neprijatelji stadoe oklijevati, jer su uvidjeli da u isto vrijeme moe u klanac
ui samo jedan puk a osim toga opazili su da ovdje, sedamdesetak jardi od
korijena jezika, stoji glasoviti puk Sivih, ponos i slava kukuanske vojske,
spreman da brani pristup njihovoj vojsci, jednako kao to su nekada tri
Rimljana branila most protiv tisua neprijatelja. S jedne i s druge strane
jezika uzdizale su se strme kamenite stijene klanca tako da se napadaj
mogao izvesti samo s ela.
Oklijevali su i napokon se zaustavie. Nije im se urilo da ukrste koplja s
ona tri reda mrkih ratnika koji su tako odluno i vrsto ekali na njih.
Uskoro dohrli neki visoki vojskovoa s perjanicom od lelujava nojeva perja,
a s njime i skupina zapovjednika i autanata. Drim da je to bio sam Tvala.
On izda neku zapovijed, a prvi puk glasno kliknu i pojuri na Sive. Sivi
ostadoe posve nijemi i mirni, sve dok im se napadai nisu pribliili na
samih pedeset jardi i sve dok kia tola, noeva za bacanje, ne zapljuta o
njihove redove.
Onda najednom divlje kriknue, podigoe koplja i bacie se naprijed.
Pukovnije su uhvatie ukotac na ivot i smrt, iduega trenutka sudarie im
se titovi, da je odjeknulo kao grom, i cijela ravnica kao da oivje od
bljeska kopalja. Ustalasana ljudska tijela koja su se borila i bola zaljuljae
se amo-tamo, ali ne na dugo. Najednom se uini da su se redovi napadaa
prorijedili, a onda Sivi polako, ali nesuzdrljivo prijeoe preko njih upravo
kao kad se orijaki val uzdie i prelijeva preko podvodne stijene. Sve je bilo
svreno. Neprijateljski je puk bio potpuno uniten, ali i Sivi su sad imali
samo jo dva bojna reda; treina ih je bila izginula.
Zbijajui se rame uz rame, utke su stajali ekajui nov napadaj, a meni
srce zaigra od radosti kad sam ugledao plavu bradu ser Henryja koji je iao
amo i tamo i izravnavao redove. Jo je, dakle, iv.
Mi se za to vrijeme primaknusmo blie popritu borbe to ga pokrie
neke etiri tisue ubijenih, umiruih i ranjenih ljudi, upravo ogrezlih u krvi.
Ignosi izda zapovijed, i ona se brzo pronese kroz redove, da nijedan

neprijateljski ranjenik ne smije biti ubijen. Koliko smo mogli razabrati,

njegova je zapovijed bila tacno izvrena.
Ubrzo je novi puk, okien bijelim perjem, s bijelim pregaicama i bijelim
titovima, krenuo u napadaj na preostale dvije tisue Sivih. Oni su ga isto
tako nijemo i zlokobno doekali kao i prije, a kad im se neprijatelj pribliio
na etrdesetak koraka, bacie se na nj neodoljivom snagom. Opet se zau
ona strasna tutnjava od sudara titova, i pred naim se oima ponovi ona
ista gorka tragedija. Ishod borbe bio je ovaj put dulje vremena neizvjestan.
Neko se vrijeme inilo da nije mogue da bi Sivi ponovo pobijedili. Puk koji
je napadao bio je sastavljen od samih mladih ljudi koji su se borili silno
estoko, pa se u prvom asu inilo da ve svojom masom potiskuju stare
veterane.
Klanje je zaista bilo uasno. Svake su minute padale stotine ratnika, a
iznad ratnikih klicaja i jaukanja ljudi na umoru, uz glazbu zveketa kopalja i
muklih udaraca o stilove, neprekidno se ula pobjednika vika svakog
pojedinog pobjednika dok je kopljem probadao tijelo poraenog protivnika.
Ubrzo se i ovdje pokazalo kako savrena disciplina i nepokolebljivo
junatvo mogu initi uda, i kako jedan prekaljeni veteran vrijedi kao dva
mlada ratnika. Upravo smo bili pomislili da su Sivi izgubljeni, i ve smo se
stali spremati da stupimo na njihovo mjesto, kad zauh dubok glas ser
Henryja koji je nadjaao bojnu zveku, te opazih bljesak uzvitlane bojne
sjekire koju je visoko podigao iznad svoje perjanice. Poloaj se promijenio:
Sivi nisu vie uzmicali. Stajali su nepomino kao stijena o koju je udarao
jedan bijesni val kopljanika za drugim ali samo zato da se razbije o nju.
Naskoro ponovo krenue ali ovaj put naprijed. Kako nisu imali vatrenoga
oruja nije bilo ni dima pa smo sve mogli dobro vidjeti. Proe jo as, i
navala bi odbijena.
Ah, to su zaista junaci! Opet e pobijediti! viknu Ignosi. Stajao je kraj
mene i od uzbuenosti krgutao zubima. Eto, gotovo je!
Kao pramenovi dima iz topovske cijevi, napadai najednom nagnue u
bijeg u skupovima, tako da su im bijele perjanice zateprale na vjetru, a
pobjednici ostadoe na bojitu, samo to to, na alost nije vie bio puk! Od
tri sjajna reda u kojima je prije etrdeset minuta polo u borbu tri tisue
ljudi, ostalo je svega nekih est stotina ratnika uprljanih krvlju. Svi ostali su
pali. Oni kliknue pobjedniki i zamahnue kopljima pa potrae stotinjak
koraka naprijed, za bjeguncima, a onda se uspee na neku malu uzvisinu i,
svrstavi se opet u redove, opkolie je s tri obrua ratnika. Ondje sam, na
vrhu te uzvisine, opazio ser Henryja, naoko neozlijeena, a uz njega i

naega starog prijatelja Infandusa. Onda Tvalini pukovi opet jurnue na tu

malu etu, osuenu na propast, i borba se nastavi.
Kao to su itaoci ove pripovijesti mogli ve davno uvidjeti, ja sam, da
iskreno kaem, prilino kukavan i nipoto nisam raspoloen za borbu, pa
ipak sam esto zapadao u teak poloaj u kojemu sam morao prolijevati
ljudsku krv. To sam uvijek mrzio te sam pazio da to manje prolijem
vlastitu krv, katkada traei spas i u bijegu. U tom sam trenutku, meutim,
prvi put u ivotu osjetio kako u meni plamti borbeno oduevljenje.
Ratniki odlomci iz Ingoldbyjevih legendi projurie mi kroz glavu. Moja
krv koja se dotle bila upola bila smrzla od straha, stade ivo strujati kroz
ile, pa me svega zaokupi silna elja da ubijam i da nikoga ne tedim.
Okrenuh se prema vojnicima iza nas svrstanim u redove pa se naas
pokuah domisliti da li i moje lice izgleda kao i njihova lica. Svi su stajali
ispruivi glave malo naprijed i virei preko titova. Usta su im bila napol
otvorena, ruke su im se trzale, a na licima im se itao divlji nagon i silna
elja za borbom, dok su im oi sjale kao oi lovakog psa kad ugleda plijen.
Samo je lgnosi, bar sudei po njegovom izgledu, vladao sam sobom.
Vjerujem da je njegovo srce ispod ogrtaa od leopardovih koa kucalo
mirno kao i obino, premda je i on krgutao zubima.
Nisam mogao dulje izdrati.
Kanimo li mi stajati ovdje, dok ne pustimo korijen u zemlju, Umbopa
hou da kaem, lgnosi dok Tvala ondje ubija nau brau? upitah.
Ne kanimo, Makumazane, odvrati lgnosi, gle, sad je pravi as.
Iskoristimo ga!
Dok je govorio, jedan svjei Tvalin puk protra kraj kruga na maloj
uzvisini, pa zakrenu i napadne ga s lea.
Onda lgnosi podignu bojnu sjekiru i dade time znak za navalu. Bivoli
srnue naprijed oglasivi se kukuanskim bojnim krikom i nasrnue
nesuzdrljivo kao to nasre bijesno more.
Nemam snage da ispripovjedim ono to se dogodilo neposredno poslije
navale. Sjeam se samo divljeg, ali sreenog juria, pod kojim kao da se
tresla zemlja, brzog prestrojavanja puka, prema kojem je bio usmjeren na
napadaj. Sjeam se i stranog sudara, tupe buke glasova i neprekidnog
sijevanja kopalja; sve sam to gledao kao kroz neku krvavu maglicu.
Kad mi se vratila svijest naao sam se usred preostalih Sivih u blizini
vrha uzvisine, i to upravo iza samoga ser Henryja. U tom trenutku nisam
imao ni pojma kako sam dospio onamo. Kasnije mi je ser Henry rekao da
me je prvi bijesni nalet Bivola donio gotovo do njega i da sam zastao ondje

kad su Bivoli bili malo potisnuti. Onda je on skoio iz kruga i poveo me u

njega.
Tko bi mogao da opie borbu koja se razvila? Nove ljudske mase
neprestano su nasrtale na na sve manji krug, a mi smo ih svaki put
odbijali.
Silni su kopljanici koristili jo
Tamnu i neprobojnu umu, a
Svaki bi stupio na mjesto ono, na kojem drug mu bjee stao
im bi ovaj poginuo...
lijepo je rekao nekakav pjesnik.
Sjajno je bilo gledati te hrabre bataljone kako neprekidno jedan za
drugim prelaze preko bedema svojih mrtvih. Kadto bi ispred sebe nosili
leine svojih mrtvih da njima doekaju udarce naih kopalja, a zatim bi ih
ostavljali u sve veim gomilama.
Divnu je sliku pruao Infandus hladnokrvno izdajui zapovijedi. Kao na
kakvoj smotri podsticao je svoje vojnike, dobacivao im ak i ale samo da
odri borbeni duh te aice ljudi. A zatim, kad bi neprijatelj stigao u juriu,
stupio bi naprijed i borio se u najguem meteu da i on sudjeluje u obrani.
Jo je divniji bio ser Henry, ija je nojeva perjanica bila otkinuta udarcem
koplja da mu je dugaka plava kosa leprala na povjetarcu. Stajao je tako,
pravi gorostasni Danac, a ruke, sjekira i oklop bili su mu upravo preliveni
krvlju, i nitko nije mogao da ostane iv pod njegovim udarcem. Vidio sam
ga kako od vremena na vrijeme sre naprijed kad bi se koji visoki ratnik
usudio da stupi u borbu s njime. Kod svakoga bi udarca kliknuo O-hoj! Ohoj! kao i njegovi berserkerski preci, a udarac bi mu prodirao kroz tit i
koplje, kroz nakit na glavi, kroz kosu i kou, sve dok na kraju nije preostao
nitko tko bi se usudio da se usprotivi silnom bijelom tagati, arobnjaku
koji ubija i nikada ne promauje.
Najednom se zaue uzvici Tvala! Tvala! i iz guve iskoi gorostasni
jednooki kralj. I on bijae naoruan bojnom sjekirom i titom, i on je imao
na sebi elinu koulju.
Gdje si, Inkubu, bijeli ovjee, koji je ubio mojega sina Skragu? Da
vidimo, moe li ubiti i mene! viknu i u isti as baci tolu na ser Henryja
koji je sreom opazi i odbije ju titom. Tola se zabode u eljeznu plou
ispod koe na titu.

Zatim Tvala kriknu i skoi ravno prema njemu, pa ga bojnom sjekirom

udari po titu tako da je ser Henry od same sile toga udarca pao na
koljena, mada je bio silno snaan ovjek.
Dvoboj se, meutim, ne razvi dalje, jer Tvalini pukovi koji su odasvud
navaljivali na nas, poee najednom zaprepateno vikati. Ogledao sam se i
opazio to je tome uzrok.
Desno i lijevo cijela je ravnica bila pokrivena perjanicama ratnika koji su
napadali. Stigli su nam u pomo odredi poslani da opkole Tvalu. Nisu mogli
odabrali bolje vrijeme. Panja je cijele Tvaline vojske, kako je Ignosi i
predvidio, bila usredotoena na krvavu borbu koja se odvijala oko ostataka
Sivih i Bivola koji su sad malo podalje vodili posebnu bitku. Nisu ni slutili da
im se pribliuju naa krila sve dok im nisu prila posve blizu. A sad, prije
nego to su mogli da se svrstaju za obranu, zagrizli su im se Ignosijevi
pukovi u slabine poput hrtova.
Za pet je asaka bitka bila odluena. Zahvaeni s boka i smeteni
stranim gubicima koje su im zadali Sivi i Bivoli, Tvalini pukovi nagnue u
bijeg. Uskoro se cijela ravnica izmeu grada i nas pokri skupovima vojnika
u bijegu koji su nastojali da se to prije sklone. I onih eta koje su
opkoljavale nas i Bivole nesta kao da ih je tko dodirnuo arobnim tapiem.
Najednom ostadosmo sami kao greben s kojega se povuklo more. Ali kakav
je to bio prizor! Oko nas su leale hrpe poginulih i ranjenih ratnika, a od
sjajnog puka Sivih ostalo je samo devedeset i pet ljudi. Vie od tri tisue i
etiri stotine ratnika palo je samo iz toga puka; veina tih ljudi nije se
nikada vie digla.
Ljudi, mirno ree Infandus, povezujui ranjenu ruku i promatrajui
to mu je preostalo od njegovog puka. sauvali ste slavu svoga puka. O
dananjem boju govorit e i djeca vae djece! Onda se okrenu i prodrma
ruku ser Henryju. Ti si velik ovjek, Inkubu, ree jednostavno. Dugo
sam ivio meu ratnicima i poznavao sam mnogoga hrabrog borca, ali
nikada nisam vidio ovjeka kao to si ti.
U tom trenutku poee Bivoli prolaziti kraj naega poloaja. Kretali su se
prema gradu Lu. Uskoro nam stie poruka od lgnosija, upuena Infandusu,
ser Henryju i meni da im se pridruimo. To smo i uinili, poto smo onoj
devedesetorici Sivih dali zapovijed da pokupe ranjenike. Ignosi nam ree
da se uri u Lu da zarobi Tvalu i da time upotpuni pobjedu, ako to bude
mogue. Nismo jo odmakli daleko, kad ugledasmo Gooda koji je stotinjak
koraka od nas sjedio na mravinjaku. Tik kraj njega leala je leina nekog
Kukuanca.

Mora da je ranjen, zabrinuto e ser Henry. Tek to je to izustio,

dogodi se neto neoekivano. Mrtvo tijelo kukuanskog vojnika, ili bolje rei
ratnik koji je dotle leao kao da je mrtav, skoi iznenada na noge, prevali
Gooda naglavce s mravinjaka i poe ga bosti kopljem. Zaplaeni pojurismo
naprijed. Kad smo prili blie, vidjesmo kako tamnoputi ratnik zadaje
ispruenom Goodu udarac za udarcem. Good je pri svakom udarcu trzao
rukama i nogama. Vidjevi nas gdje dolazimo, Kukuanac zada Goodu
posljednji silni udarac i viknu: Evo ti, arobnjae! i pobjee. Good se nije
maknuo; ve smo mislili da je na siromani drug poginuo. Tuno priosmo
k njemu i zaudismo se naavi ga dodue blijeda i iznurena, ali s poznatim
smijekom na licu: stakalce mu je i sad vrsto pristajalo uz oko.
Sjajna je to stvar, taj oklop, promrmlja vidjevi nas kako se
sagibljemo nada nj. Lijepo li se nasamario, ree i pade u nesvijest.
Pregledali smo ga i otkrili da je tolom teko ranjen u nogu, ali da mu zbog
oklopa sulice nisu nanijele vee tete; bio je samo prilino izudaran. Bila je
to prava srea. Kako u tom asu nismo mogli vie nita uiniti, poloismo
Gooda na nosiljku opletenu od prua i ponesosmo ga sa sobom.
Stigavi do najbliih gradskih vrata, naosmo ondje jedan od naih
pukova koji ih je uvao prema Ignosijevoj zapovijedi. Drugi su pukovi na
isti nain uvali ostale ulaze u grad. Zapovjednik toga puka prie lgnosiju,
pozdravi ga kao kralja i javi mu da se Tvalina vojska sklonila u grad, a i
Tvala da je umakao u njega. Ree dalje da su Tvalini vojnici izgubili
hrabrost i da e se predati. Nato Ignosi, poto se posavjetovao sa nama,
posla glasnika k svim vratima da zapovjede hraniteljima neka ih otvore.
Obeavao im je, na svoju kraljevsku rije, pomilovanje i ivot ako poloe
oruje. To nije ostalo bez uspjeha. Uskoro se, uz glasno klicanje Bivola,
spusti most preko jarka, a vrata se na drugom kraju mosta otvorie.
Poduzevi sve mjere opreza protiv izdaje, uosmo u grad. Du putova
stajali su potiteni ratnici oborene glave; titovi i koplja leali su im do
nogu. Kad je kraj njih prolazio Ignosi, pozdravie ga kao kralja. Poosmo
dalje, ravno do Tvalina kraala. Kad smo stigli do velikoga prostora na
kojemu su dva dana prije priredili lov na arobnjake i ples djevojaka,
ustanovismo da je potpuno prazan. Ne, ne ba posve prazan: na drugoj
strani, pred svojom kolibom, sjedio je Tvala, a uza nj samo jedan pratilac
Gagul!
alosna je to bila slika: on sjedi, a bojna sjekira i tit lee kraj njega;
glavu je spustio na prsa, zatiena elinom kouljom, a uza nj nije bilo
nikoga osim te prastare ene. Poinio je mnogo okrutnosti i nedjela, no

meni se stisnu srce kad ga ugledah tako oborena u prah. Od sve njegove
vojske ne preostade mu ni jedan vojnik, ni jedan dvoranin od tolikih stotina
koje su nekada u strahu puzale oko njega. Uza nj nije ostala ak ni jedna
jedina ena da podijeli njegovu sudbinu i gorinu njegova pada. Siromah!
Sad je dobijao pouku koju sudbina daje veini onih koji ive dovoljno dugo:
ljudske su oi slijepe za posrnule, a ovjek koji ostane bez obrane nalazi
malo prijatelja i milosti. Uostalom, Tvala ih stvarno nije ni zasluio.
Proli smo kroz ulaz i krenuli preko otvorenog prostora ravno onamo
gdje je sjedio bivi kralj. Kad stigosmo do na pedeset metara ispred njega,
zapovjedi Ignosi puku koji nas je pratio da stane, a mi s malom gardom
poosmo dalje do Tvale. Kad smo se primakli, Gagul nas stade estoko
proklinjati. Tek kad priosmo posve blizu. Tvala prvi put podie perjem
okienu glavu i upre svoje jedino oko koje je od suzdravana gnjeva
blistalo gotovo kao i veliki dijamant na njegovu elu, u svojega
pobjednikog takmaca, u Ignosija.
Zdravo, o kralju! ree s gorkom porugljivou. Zdravo ti, koji si jeo
moj hljeb, a onda si uz pomo tih bijelih arobnjaka pobunio moje pukove i
potukao moju vojsku! Zdravo! Kakvu si mi sudbinu odredio, o kralju?
Istu sudbinu koju si ti namijenio mojemu ocu, na ijem si prijestolju
sjedio toliko godina! slrogo odgovori Ignosi.
Dobro je. Pokazat u ti kako se umire da se toga moe sjetiti kad na
tebe doe red. Gledaj, sunce tone u krvi i on svojom krvavom sjekirom
pokaza prema vatrenoj kugli koja je upravo zalazila dobro je to e i
moje sunce zai s njime. A sad, kralju, spreman sam da umrem, ali
zahtijevam pravo kraljevske kukuanske kue da umrem u borbi. To mi ne
moe odbiti jer bi se osramotio ak i pred onim kukavicama koje su danas
bjeale.
Neka ti bude. Biraj! S kime hoe da se bori? Ja ne mogu da se borim
s tobom jer se kralj bori samo u ratu.
Tvalin mrani pogled poleti niz nae redove, a kad se na trenutak
zaustavio na meni, osjetih da mi prijeti nova strana opasnost. to e biti
ako odabere mene? Kako bih mogao pobijedili toga oajnog divljaka
visokog est stopa i est palaca i razmjerno irokog? isto bih tako mogao
poiniti i samoubojstvo! Ne oklijevajui odluih da odbijem borbu pa sve da
me zbog toga i prognaju iz kukuanske zemlje. Bolje je, mislio sam, biti
prognan iz drave nego da te posijeku ratnom sjekirom.
Inkubu, to veli na to da svrimo ono to smo danas zapoeli, ili da te
nazovem kukavicom?

Ne, brzo se umijea Ignosi, nee se boriti s Inkubom.

Neu, ako se boji, odgovori Tvala.
Na nesreu je ser Henry razumio Tvalinu primjedbu i krv mu navre u
obraze.
Borit u se s njime! ree on. Neka vidi da ga se ne bojim.
Zaboga, umijeah se ja. ne stavljajte svoj ivot na kocku protiv toga
propalog ovjeka. Tko vas je danas vidio, zna da niste kukavica.
Hou da se borim s njime, mrko odgovori ser Henry. Nitko me iv ne
smije nazvati kukavicom. Spreman sam!
On stupi naprijed i podignu sjekiru.
Stadoh kriti ruke zbog toga bezglavog, donkihotskog postupka. Kad je
odluio da se bori, ja ga, dakako, nisam mogao sprijeiti.
Nemoj se boriti, bijeli brate, ree Ignosi i prijazno poloi ruku na
rame ser Henryju. Dosta si se borio i kad bi sad stradao od njegove ruke,
srce bi mi puklo od alosti.
Borit u se, Ignosi, odvrati ser Henry.
Dobro, Inkubu. Hrabar si ovjek. To e biti lijepa borba. Gle, Tvala,
slon te eka.
Bivi kralj se divlje nasmije i stupi pred Curtisa. as su tako stajali, a
svjetlo sunca na zalasku obasjavalo je njihove divovske likove i zaodijevalo
ih svojim plamenom. Bili su podjednaki par.
Zatim poee kruiti jedan oko drugoga s uzdignutim bojnim sjekirama.
Odjednom ser Henry skoi naprijed i zada straan udarac Tvali, no Tvala
odskoi u stranu. Udarac je bio tako silan da ser Henry umalo to ne izgubi
ravnoteu. Njegov protivnik smjesta iskoristi priliku, zavitla bojnom
sjekirom oko glave i udari strahovitom snagom. Srce mi zape u grlu: mislio
sam da je ve sve gotovo. Ali ne! Hitrim pokretom ljevice postavi ser Henry
tit izmeu sebe i sjekire. Tvalina sjekira odbi vanjski rub tita i udari ser
Henryja po lijevom ramenu, ali ne toliko snano da bi ga ozbiljnije
povrijedila. Trenutak kasnije zada ser Henry nov udarac, ali ga Tvala
doeka titom. Udarac je sad slijedio za udarcem, a borci ih doekivahu
titovima ili im izmicahu. Svi se gledaoci silno uzbudie. Puk koji je
promatrao borbu, zaboravi disciplinu, pa prie blie i poe da stenje i klike
kod svakoga udarca. Ba u tom trenutku osvijesti se i Good koji je leao na
zemlji uza me, pa se uspravi i opazi to se dogaa. Zaas bjee na
nogama, uhvati me za ruku i poe poskakivati na jednoj nozi vukui me za
sobom. Pri tom je estoko bodrio ser Henryja:
Udri, staro mome! To je bio dobar udarac! Tresni ga po glavi!

Malo zatim ser Henry doeka titom jak udarac pa zamahnu svom
snagom. Sjekira presijee Tvalin tit, probi elinu koulju i zadade mu
teku ranu na ramenu. Kriknuvi od boli i gnjeva, Tvala uzvrati jo silnijim
udarcem. Udario je tako snano da je presjekao drak protivnikove sjekire
izraen od nosorogova roga i pojaan elinim kolutima, te zadao ser
Henryju ranu na licu.
Kad je iroka bojna sjekira naega prijatelja pala na zemlju, zau se se
iz redova Bivola krik zaprepatenja. Tvala kriknu, ponovo podignu oruje i
baci se na ser Henryja. Ja zatvorih oi. Kad sam ih opet otvorio, vidjeh da
Henryjev tit lei na zemlji, a on je svojim dugakim rukama obuhvatio
Tvalu oko pasa. Povijali su se i nosili amo-tamo kao medvjedi napreui svu
snagu svojih silnih miia i borei se za drag ivot i za jo drau ast.
Krajnjim naporom Tvala konano podignu ser Henryja. Obojica padoe na
zemlju i stadoe se kotrljati po tlu posutom ljunkom. Tvala je pri tom
pokuavao da svojom bojnom sjekirom udari Curtisa po glavi, a Curtis je
opet nastojao da Tvalin oklop probije tolom koju je izvukao iza pasa.
Bila je to silna borba i strano ju je bilo gledati.
Otmite mu sjekiru! dreknu Good. Moda ga je ser Henry uo.
Svakako je ispustio tolu i zgrabio sjekiru koja je uz Tvalin zglob bila
privezana remenom od bivolje koe. Valjajui se jo uvijek po zemlji, borili
su se za sjekiru kao divlje zvijeri. Teko su i zasopljeno disali. Najednom
pue remen; ser Henry se silnim naporom oslobodi Tvale i sjekira osta u
njegovim rukama. Trenutak kasnije bio je na nogama. Crvena mu je krv
tekla iz rane na licu. I Tvala je ustao. On izvue iz pojasa svoju teku tolu,
baci se na Curtisa i udari ga njome ravno u prsa. Udarac pade snano i
sigurno; ali ovjek, koji je izradio oklop, razumio se u svoj posao jer je
elina koulja odoljela udarcu. Tvala jo jednom udari divlje kriknuvi, ali
teki se no i opet odbi. Ser Henry posrnu natrag. I trei put naleti Tvala,
ali gorostasni Curtis skupi svu snagu, zavitla tekom sjekirom oko glave i,
udari to je jae mogao. Iz tisue grla zaore uzbueni krikovi. Gle! inilo se
da je Tvalina glava upravo odskoila s njegovih ramena da zatim padne na
zemlju i otkotrlja se, odskakujui, ravno prema Ignosiju, gdje se zaustavi
upravo pred njegovim nogama. Trup mu je jo neko vrijeme ostao
uspravljen, a zatim se izvrnu i tupo tresnu na zemlju, a zlatna se ogrlica s
njegova vrata zakotrlja po njoj. Uto ser Henryja svlada slabost i gubitak
krvi pa se i on srui na zemlju.
Podigoe ga u tren oka i polie mu lice vodom. Odmah zatim otvorie se
njegove krupne sive oi.

Nije bio mrtav.

A onda, upravo u trenutku, kad je sunce zalo, pristupih mjestu na
kojem je u praini leala Tvalina glava, pa skidoh dijamant s njegova ela i
pruih ga Ignosiju.
Uzmi ga rekoh, zakoniti kralju Kukuanaca.
Ignosi priveza dijamant na elo. Zatim stupi naprijed i stavi nogu na
iroka prsa svojega oborenog neprijatelja, pa zapjeva pobjedniku pjesmu,
tako lijepu, a ujedno i tako divlju da mi je silno ao to je ne mogu pravo
prikazati. Jednom sam uo kako neki uenjak lijepim glasom ita naglas
grke stihove staroga Homera i sjeam se da mi je, dok sam sluao te
ritmike stihove, krv upravo bila zastala u ilama. Sad je Ignosi isto tako
glasno govorio na jeziku jednako lijepom kao to je bio stari grki jezik i ta
me se njegova pobjednika pjesma isto tako doimala premda sam bio
iscrpljen od silnih napora i uzbuenja.
Sada, otpoe Ignosi, sad kad je naa pobjeda progutala nau
pobunu sva su naa zla djela opravdana naom snagom.
Jutros su ugnjetavai ustali s postelje i protezali se, jutros su se
ukraavali perjanicama i spremali se za borbu.
Ustali su i maili se svojih kopalja. Vojnici su dovikivali oficirima: Vodite
nas! a oficiri su govorili kralju: Upravljaj bitkom!
Ustali su puni oholosti: dvadeset tisua ljudi i jo jednom dvadeset
tisua.
Perjanice im pokrivahu zemlju kao to ptije perje pokriva gnijezdo
njezino; mahali su kopljima i klicali, da, bacali su koplja, visoko prema
suncu, udjeli za borbom i bili sretni.
Poli su ravno na mene. Njihovi su silnici urili da me ubiju i vikali: Ha!
Ha! Ha! On je ve mrtav ovjek!
A onda ja puhnuh na njih, a dah moj bjee kao dah oluje, i gle! Nema ih
vie!
Moje su ih munje pokosile. Bljeskovima svojih kopalja isisao sam snagu
njihovu. Grmljavinom svoga glasa potresoh ih do zemlje.
Razbie se, ratrkae, izgubie se kao magle jutarnje.
Sad su hrana gavranovima i lisicama, a bojite je masno od krvi njihove.
Gdje li su oni silni koji ustadoe jutros?
Gdje li su oni oholi koji su mahali lepravim perjanicama i vikali: On je
ve mrtav ovjek!
Pognue glave svoje, ali ne u snu; isprueni lee, ali ne spavaju.

Zaboravljeni su: otili su u tamu i nee se vie vratiti. Da, drugi e

muevi odvesti ene njihove, a djeca njihova nee ih se vie sjeati.
A ja ja kralj kao orao kakav naao sam gnijezdo svoje na vrh
litice.
I gle! Daleko sam tumarao kroz no pa ipak se u zoru vratih mladima
svojim.
Zakloni se u zaklon krila mojih, o narode moj, a ja u ti vratiti snagu i
nee vie biti oajan.
Sad je blaeno vrijeme, vrijeme plijena!
Moja je stoka u dolinama, moje su djevice u selima!
Zima proe, a ljeto stie.
Sad e Zlo sakriti lice svoje, a Milost i Radost nastanit e se u zemlji
ovoj.
Raduj se, raduj, o narode!
Neka se cio puk raduje to je Zloba zgaena i to sam ja kralj.
On zasta, a iz sve gue tame koja se sputala odjeknu gromki odgovor:
Ti jesi kralj!
Tako se, eto, ispunilo ono, to sam prorekao Tvalinu glasniku, i prije
nego to je prolo etrdeset osam sati Tvali je odletjela glava, a tijelo mu
se ukoilo na pragu njegova dvora.

Petnaesto poglavlje

GOOD SE RAZBOLIO
Poto je dvoboj bio zavren, ser Henryja i Gooda prenesoe u Tvalinu
kolibu gdje im se i ja pridruih. Obojica su bila potpuno iznemogla od
umora i gubitka krvi, a ni ja se nisam mnogo bolje osjeao. Ja sam vrlo
ilav i mogu podnijeti mnogo vie napora nego veina ljudi, vjerojatno zato
to sam lagan i otvrdnuo, ali te sam noi bio prilino iznemogao. Osim toga
me je, kao to to obino biva kod mene nakon svakog velikog naprezanja,
poela boljeti moja stara rana koju mi je zadao onaj lav. Uz to me je i glava
jako boljela od udarca koji sam dobio istoga jutra i koji me onesvijestio.
Uope bi teko bilo nai tri jadnija ovjeka nego to smo nas trojica bili
te veeri, a jedina nam je utjeha bila pomisao da smo ipak neobino sretni
to smo na okupu, iako bijedni i iznemogli, a ne da leimo negdje na
ravnici isprueni i mrtvi kao tolike tisue hrabrih ljudi koji su toga jutra
ustali svjei i veseli.
Nekako nam je uz pomo lijepe Fulate koja se, otkako smo joj spasili
ivot, posvetila skrbi za nas, a pogotovu za Gooda, uspjelo da svuemo sa
sebe eline koulje koje su toga dana nesumnjivo spasile ivot bar dvojici
od nas. Kao to sam i oekivao, vidjesmo da je ser Henryjevo i Goodovo
tijelo ispod njih teko natueno. elini kolutii mree nisu, dodue,
dopustili oruju da je probije ali nisu tijelo mogli sauvati od prignjeenja.
Ser Henry i Good bili su izubijani po itavom tijelu, a i ja sam dobio svoj
dio. Fulata nam kao lijek donese nekakvo zgnjeeno zeleno lie ugodnoga
mirisa. Stavismo ga kao oblog i ono nam znatno ublai bolove. Premda su
nas ta prignjeena mjesta jako boljela, ipak nam nisu toliko zadavala brige
kao rane ser Henryja i Gooda. Goodu je jedna tola probila mesnati dio
jedne njegove lijepe bijele noge, pa je uslijed toga izgubio mnogo krvi.
Ser Henry je, osim ostalih rana, imao i duboku ranu preko eljusti koju mu
je zadala Tvalina sjekira. Sreom je Good bio prilino dobar kirurg pa je,
im su nam donijeli njegovu kutiju s lijekovima, najprije dobro oistio rane,
a onda mu uspije da ih prilino vjeto saije, najprije ser Henryjevu, a
zatim svoju. Zatim rane dobro namaza nekom antiseptikom mau koju je
takoer imao u kutiji a onda je ovismo ostacima depnih rupia.

Za to nam je vrijeme Fulata priredila neku krepku juhu jer smo bili
preslabi da jedemo bilo to drugo. Pojedosmo juhu i ispruismo se na hrpe
sjajnih mekanih koa koje su se nalazile posvuda po kraljevskoj kolibi.
udnim hirom sudbine, ser Henry je spavao na postelji kralja Tvale i uvijao
se u krznene pokrivae ovjeka kojega je istoga dana ubio.
Rekao sam, spavao je, ali nakon takvoga dana zaista je bilo teko
zaspati. U prvom redu oko nas je sve bilo puno
opratanja od ljudi na umoru
i aljenja za umrlima.
Sa svih strana dopiralo je do nas naricanje ena iji su sinovi, muevi i
braa poginuli u borbi. Nije bilo nikakvo udo to smo uli tako glasno
naricanje jer je u tome stranom sukobu poginulo preko dvadeset tisua
ljudi ili jedna petina kukuanske vojske.
ovjeku se upravo srce paralo dok je sluao kako ene dozivaju one koji
se vie nee vratiti i tek to mi dade pravi pojam o grozotama koje su toga
dana izvrene samo da bi se zadovoljila ambicija jednog ovjeka. No ipak,
oko ponoi, neprekidno jadikovanje ena malo utihne i na kraju zavlada
potpuna tiina. Samo kadto bi je pomutio dugaak vrisak koji je dopirao iz
jedne kolibe odmah iza nas. Kasnije saznasmo da je to bila Gagul koja je
tugovala nad mrtvim tijelom kralja Tvale.
Poslije toga neko sam vrijeme spavao nemirnim snom, iz kojega sam se
svakog asa budio i trzao mislei da ponovo sudjelujem u onim stranim
dogaajima koji su se odvili u toku posljednja dvadeset etiri sala. as bi
mi se inilo da vidim onog visokog ratnika kojega sam ubio na visoravni
kad je jurnuo na mene, a as bih opet pomislio da se ponovo nalazim u
slavnom krugu Sivih koji su itavim Tvalinim pukovima pruali junaki otpor
na maloj uzvisini. Malo kasnije sam u polusnu opet vidio Tvalinu krvavu
glavu okienu perjanicom kako mi se kotrlja ispred nogu dok joj zubi
krguu, a ono jedno oko mu se izbuljilo.
Napokon ipak nekako proe no, a kad je svanuo dan, moji mi drugovi
rekoe da ni oni nisu spavali bolje od mene. Gooda je zgrabila estoka
groznica pa ubrzo poe gubiti svijest. Osim toga me jako zabrinulo to je
poeo pljuvati krv, nesumnjivo zbog neke unutarnje ozljede koju mu je
nanio onaj kukuanski ratnik estokim udarcima koplja o elini oklop. Ser
Henry je, naprotiv, opet izgledao prilino svje bez obzira na ranu na licu.

Zbog nje je, uostalom, teko jeo, a smijati se uope nije mogao. Bio je tako
ukoen da se jedva micao.
Oko osam sati ujutro doe nam u pohode Infandus. Na njemu se uope
i nisu razabirali svi oni silni napori koje je podnio u bici, iako, kako nam je
rekao, itave noi nije uope spavao. Tako je to bio stari i sjajni ratnik!
Bilo mu je drago to nas vidi ive, ali se raalostio videi Gooda u
takvom stanju, dok se s nama dvojicom srdano rukovao. Zapazio sam,
meutim, da sa ser Henryjem razgovara uz neko duboko strahopotovanje
kao da je ovaj neko vie bie. Zaista, kao to smo kasnije vidjeli, itava
Kukuana smatrala je golemog ser Henryja nekim natprirodnim biem.
Vojnici su govorili da se ni jedan ovjek ne bi mogao boriti onako kao to
se on borio, a osim toga on je nakon tako napornog i krvavog dana ubio
Tvalu, a Tvalu su, osim toga to je bio kralj, smatrali i najjaim i najeim
ratnikom u itavoj zemlji. Ubio ga, nadalje, u posebnom dvoboju, a
volovsku mu je iju presjekao jednim jedinim udarcem. Taj je udarac
kasnije u Kukuani postao poslovica, pa se za svaki izvanredno jak udarac ili
odluan pothvat govorilo da je Inkubin udarac.
Infandus nas izvijesti da su se svi Tvalini pukovi pokorili Ignosiju i da su
ve poele stizati izjave pokornosti poglavica iz unutranjosti. Budui je
Tvala poginuo od ruke ser Henryja, nikakvi daljnji neredi nisu vie mogli
imati nade u uspjeh, jer je Skraga bio jedini Tvalin sin, a drugih kandidata
za prijestolje nije bilo.
Dobacio sam da je Ignosi doplivao do vlasti u rijeci krvi, ali stari
poglavica samo slee ramenima.
Tako je, odgovori, ali se Kukuanci mogu odrati na miru samo ako
im se od vremena do vremena pusti krv. Mnogi su izginuli, ali su im ene
ostale, a mladi e narataj ubrzo porasti i stupiti na njihova mjesta. Nakon
ovoga rata zemlja e due vremena ostati mirna.
Kasnije, jo istoga prijepodneva, na kratko nas je vrijeme posjetio
Ignosi, na ijem se elu blistao kraljevski dijamant. Gledajui ga kako nam
se pribliuje kraljevskim dostojanstvom, a za njim ponizan pratilac, nisam
mogao a da se ne sjetim onoga visokoga Zulua koji nam se prije nekoliko
mjeseci predstavio u Durbanu i zamolio nas da ga primimo u slubu. Tako
se udno okree kolo sudbine.
Zdravo da si, o kralju! rekoh ustavi.
Da, Makumazane, napokon sam kralj, ali po vaim desnicama,
odgovori on bez oklijevanja. Zatim nam ree da se sve dobro razvija i da se

nada da e u roku od dva tjedna moi prirediti veliku sveanost kako bi se

pokazao narodu.
Zapitao sam ga to je odluio da uini s Gagul.
Ona je zloduh nae zemlje, odvrati Ignosi, i dat u da je ubiju, a s
njom i sve njezine pronalazaice arobnjaka. ivjela je tako dugo da se
nitko ne moe sjetiti vremena u kojem ona nije bila stara, a cijelo je
vrijeme poduavala lovkinje na arobnjake pa je nau zemlju uinila
odvratnom i samom nebu iznad nas.
Ali ona mnogo zna, odgovorih, lake je unititi znanje, Ignosi, nego
skupiti ga.
Tako je, zamiljeno potvrdi on. Ona i samo ona poznaje tajnu
Trojice arobnjaka ondje gdje vodi velika cesta, gdje su pokopani kraljevi i
gdje sjede utljivci.
Da, a zna i gdje su dijamanti. Nemoj zaboraviti svoje obeanje, Ignosi.
Mora nas povesti do rudnika, pa sve da mora potedjeti Gagul da nam
pokae put.
Neu zaboraviti, Makumazane, i mislit u na to to si mi rekao.
Nakon Ignosijeva posjeta odoh da vidim kako je Goodu. Naao sam ga
u bunilu. inilo se da ga je svega obuzela vruica od rane, jo pojaana
onim unutranjim ozljedama. etiri ili pet dana bilo je njegovo stanje
veoma kritino pa sam uvjeren da bi morao umrijeti da nije bilo Fulate i
njezine neumorne njege.
ene su ene irom cijeloga svijeta ma koje boje bile. Ali ipak je bilo
zaista zanimljivo promatrati ovu tamnoputu ljepoticu kako se dan i no
naginje nad posteljom ovjeka kojega je zahvatila groznica i kako ga
njeguje, brzo, blago i s najveom spretnou, kao najsposobnija bolniarka.
Prve dvije ili tri noi pokuavao sam da joj pomognem, a to je isto uinio i
ser Henry im mu je ukoenost popustila pa se mogao malo kretati. Fulata
je, meutim, to nae uplitanje gledala nekako nestrpljivo i uporno je
zahtijevala da ga potpuno prepustimo njezinoj njezi. Govorila je da ga nai
pokreti uznemiruju, a to je, smatram, bilo i istina.
Ona je bdjela nad njim danju i nou i njegovala ga. Davala mu je samo
jedan lijek, neko osvjeujue pie nainjeno od mlijeka i soka iz lukovice
biljke sline naem tulipanu, a branila ga je i od muha. Jo uvijek vidim u
duhu njezinu sliku, onako kao to sam je gledao no na no pri svjetlosti
nae jednostavne svjetiljke: Good se nemirno prevre, lice mu je upalo od
bolesti, a oi velike i sjajne. Neprekidno bunca, a uz njega sjedi na zemlji,
naslonjena na zid kolibe, kukuanska ljepotica milih oiju, a na izmuenom

joj se licu moe razabrati izraz beskrajnog saaljenja a moda i neeg

vieg od samog saaljenja.
Dva smo dana mislili da mora umrijeti pa smo se vukli naokolo silno
potiteni. Samo Fulata nije htjela povjerovati u to.
Proivjet e, rekla je.
Na punih tri stotine jardi oko Tvaline kolibe, u kojoj je leao bolesnik,
vladala je potpuna tiina. Na kraljevu su zapovijed morali svi stanovnici koji
su ivjeli unutar te udaljenosti od Tvaline kolibe, napustiti svoje kolibe,
osim ser Henryja i mene, samo da nikakva buka ne bi smetala bolesniku,
jedne noi, pete noi otkako se Good razbolio, ja sam po obiaju prije
spavanja otiao da vidim kako mu je.
Paljivo sam uao u kolibu. Svjetiljka, namjetena na podu, nejasno je
osvjetljivala Goodov lik. Nije se vie prevrtao ve je posve mimo leao.
Dakle je ipak doao kraj! pomislih i duboko uzdahnuh od tuge.
Psst..! zau se iz tame iza Goodove glave.
Priao sam blie i opazio da nije mrtav ve da spava vrstim snom,
drei svojom iznurenom bijelom rukom Fulatine tamne prste. Kriza je
prola, i on e ostati iv. Tako je spavao osamnaest sati. Nerado to kaem,
jer se bojim da mi nitko nee vjerovati, ali siromana je portvovna
djevojka cijelo vrijeme sjedila kraj njega od straha da e se probuditi, ako
mu ona izvue ruku ili ako se makne. Nitko nee doznati to je sve
pretrpjela od utrnulosti i umora, a da i ne govorimo o gladi. injenica je,
meutim, da smo je morali odnijeti kad se Good na kraju probudio jer su
joj udovi bili tako ukoeni da se nije mogla ni pomai...
Poslije toga preokreta nabolje Good se slao brzo oporavljati i uskoro je
ozdravio. Tek kad je ve bio blizu posvemanjeg ozdravljenja, ser Henry
mu ispripovjedi to duguje Fulati. A kad mu je kazao kako je ona punih
osamnaest sati sjedila nepomino kraj njega da ga ne probudi, na oi
estitoga mornara navrijee suze. On se okrenu i ode ravno u kolibu u
kojoj je Fulala spremala objed. (Bili smo se vratili u svoj stari stan). Poveo
me sobom kao tumaa za sluaj da ga ona ne bi razumjela, no moram rei
da ga je zaudo vrlo dobro razumjela, kad se uzme u obzir kako je oskudan
bio Goodov kukuanski rjenik.
Recite joj, pozove me Good, da joj imam da zahvalim svoj ivot i da
nikada neu zaboraviti njezinu ljubaznost.
Preveo sam, a nju obli crvenilo. Okrenula se prema njemu jednom od
onih brzih i ljupkih kretnji koje su me kod nje uvijek podsjeale na let
divljih ptica, pa blago odgovori gledajui ga svojim krupnim smeim oima:

Ne, gospodaru moj! Moj gospodar zaboravlja. Nije li on spasio moj

ivot, i nisam li ja njegova sluavka?
itaoci e moda primijetiti da je ova mlaa ena, kako se ini, potpuno
zaboravila na udio koji smo ser Henry i ja imali u njezinom spaavanju iz
Tvalinih pandi. Ali ene su, eto, takve. Sjeam se da je i moja draga ena
bila upravo takva. I tako se nakon toga razgovora povukoh alosna srca.
Nisu mi se nimalo dopali umiljati pogledi gospoice Fulate jer sam dobro
znao kako su svi mornari uope, a pogotovu Good, skloni da se zaljubljuju.
Uvidio sam da na svijetu postoje dvije stvari koje se ne mogu sprijeiti:
nitko ne moe sprijeiti Zulua da se bori, a ni mornara da se zaljubi na
najmanji povod.
* *
*
Nekoliko dana poslije toga odrao je Ignosi svoju veliku indabu
(vijee), na kojem ga indune (glavari) zemlje kukuanske priznadoe
svojim kraljem.
Bio je to sjajan prizor, pogotovu stoga jer je nakon njega odrana i
velika smotra eta. Ispred postrojene vojske sveano prooe paradnim
korakom i ostaci puka Sivih pa pred itavom vojskom dobie priznanje za
svoje sjajno dranje u bici. Svakom vojniku pokloni Ignosi velik broj stoke i
sve ih proizvede u in oficira u novom puku Sivih koji je osnovan.
Osim toga izda kralj naredbu koja se imala proglasiti irom cijele zemlje
da nas svatko, dok nas trojica iskazujemo zemlji ast svojom prisutnou,
mora pozdravljati kraljevskim pozdravom i iskazivati nam iste poasti i
potovanja koja se iskazuju kralju. Istodobno smo dobili pravo odluivanja
o ivotu i smrti. Ignosi pred itavim narodom potvrdi obeanje koje nam je
dao, da se niija krv ne smije proliti bez suda i da e lov na arobnjake
prestati u cijeloj zemlji.
Kad je sveanost bila zavrena, otili smo k Ignosiju i rekli mu da bismo
eljeli istraiti tajnu rudnika do kojih je vodila Salamunova cesta. Upitali
smo ga je li on o tome togod saznao.
Neko je vrijeme zamiljeno utio, a onda nas redom pogleda u oi,
uspravi se, pogleda prema planinama i ree:
Prijatelji moji, doznao sam ovo: rudnik se nalazi ondje, gdje sjede ona
tri velika lika nazvana utljivcima kojima je Tvala htio da onu djevojku
Fulatu prinese kao rtvu. Ondje se nalazi i duboka spilja u planini u kojoj
pokapaju kraljeve ove zemlje. Ondje ete nai i Tvalino tijelo gdje sjedi uza
one koji su otili prije njega. Tamo je i dubok ponor kojega su nekad

iskopali davno pomrli ljudi, moda traei u njemu kamenje, o kojemu

govorite, kao to je ono u Kimberleyju o kojemu sam sluao da govore ljudi
u Natalu. Tamo je na Mjestu smrti tajna komora za koju znaju samo kralj i
Gagul. Ali Tvala, koji je znao za nju, mrtav je, a ja je ne znam, niti znam
to je u njoj. Postoji, meutim, legenda da je nekada, prije mnogo
pokoljenja, neki bijeli ovjek doao preko planina i da ga je neka ena
odvela u tajnu komoru i pokazala mu blago. No prije nego to je mogao da
ga odnese ona ga je izdala, i kralj ga je potjerao natrag preko planina. Od
onda nije nitko vie uao u tu komoru.
To je istinita pripovijest, Ignosi, jer smo na planinama nali toga
bijelca, rekoh.
Da, nali smo ga. A ja sam vam obeao da u vam dopustiti da
kamenje ponesete sa sobom ako vam uspije da naete tu prostoriju, i ako
se kamenje nalazi ondje.
Kamen na tvojem elu dokazuje da su dijamanti ondje, rekoh,
pokazujui na veliki dijamant to sam ga skinuo s ela mrtvoga Tvale i
kojeg je sad nosio Ignosi.
Moda. Ako je tako, nastavi Ignosi, uzmite koliko god moete
ponijeti odanle, ako me zaista elite ostaviti, brao moja.
Najprije moramo nai tu prostoriju, rekoh.
Samo vam je jedan ovjek moe pokazati, a to je Gagul.
A ne bude li htjela?
Onda e umrijeti! strogo e Ignosi. Poklonio sam joj ivot samo
zbog toga. ekajte; neka bira. I on pozove glasnika i zapovjedi mu da
dovede Gagul.
Stigla je za nekoliko minuta. Dovukla su je dva straara koje je usput
proklinjala.
Ostavite je, ree kralj straarima.
Tek to su je ispustili, ta se stara krpa jer je vie nalikovala nekoj krpi
nego bilo emu drugome spusti na zemlju. U nas su buljile samo njezine
pakosne, zmijske oi.
to si nakanio sa mnom, Ignosi? propiskuta ona. Ne smije me
dirnuti. Dodirne li me, smjesta u te unititi. uvaj se moje arobne
moi.
Tvoja arobna mo nije mogla spasiti Tvalu, stara vuice, pa ni meni
ne moe nauditi, odvrati Ignosi. uj me. Evo to hou od tebe: elim da
nam pokae prostoriju u kojoj se nalazi blistavo kamenje.

Ha, ha, ha, viknu ona. Nitko ne zna za nju osim mene, a ja ti to
nikada neu rei. Neka bijeli avoli odu praznih ruku.
Ve e mi rei. Prisilit u te da kae.
A kako e me prisiliti, o kralju? Velik si, ali moe li tvoja snaga iznuditi
istinu od ene?
Teko je, ali ja u to ipak izvesti.
Kako, o kralju?
Eto ovako: ako mi ne kae, umrijet e polaganom smru.
Umrijeti? gnjevno i zaplaeno viknu ona. Ne smije me se ni dotai!
ovjee, ti ne zna, tko sam ja. to misli koliko sam ja stara? Poznavala
sam vae oeve i oeve vaih otaca. Jo dok je zemlja bila mlada, ja sam
bila ovdje, a bit u ovdje i onda kad zemlja ostari. Ne mogu umrijeti osim
nesretnim sluajem, jer me nitko ne smije ubiti.
Ali ja u te ipak ubiti. Gledaj, Gagul, majko svega zla, ti si toliko stara
da vie ne moe voljeti ivot. to moe da znai ivot za takvu vjeticu
kao to si ti? Ti nema ni lika ni oblika, nema ni kose ni zuba, nema
niega osim zlobe i opakih oiju. Bit e dobro djelo ubiti tebe, Gagul.
Ti luae, zakrijeti stara vjetica. Ti prokleti luae! Misli li da je
ivot sladak samo mladima? Nije tako i ti nema pojma o ljudskom srcu kad
tako misli. Mladima je smrt kadto dobrodola jer mladi osjeaju. Oni ljube
i trpe, i srce im puca kad vide kako njihovi mili odlaze u carstvo sjena. Ali
starci ne osjeaju, oni ne vole i oni se smiju kad vide kako drugi odlaze u
tamu, ha, ha, oni se smiju kad vide zlo to se dogaa pod suncem. Oni
vole jedino ivot. Toplo, vrue sunce i sladak, sladak zrak. Oni se boje
hladnoe i tame, ha, ha, ha, i stara se vjetica stade u sablasnom smijehu
svijati po zemlji.
Prestani tim tvojim opakim brbljanjem i odgovori mi, ljutito e Ignosi,
hoe li pokazati mjesto na kojem se nalazi kamenje ili nee. Ne pokae
li, umrijet e, i to odmah. On pograbi koplje i podignu ga iznad nje.
Neu ti pokazati. Ne smije me ubiti, ne smije! Tko me ubije bit e
proklet zauvijek.
Ignosi polako spusti koplje, sve dok nije dotaklo onu hrpu krpa na
zemlji.
Gagul divlje kriknu i skoi na noge, a zatim opet pade i stane se valjati
po podu.
Hou, hou, pokazat u ti. Samo me pusti da ivim, pusti me da sjedim
na suncu i daj mi komadi mesa da ga siem pa u ti sve pokazati.

Dobro je. Znao sam da u nai nain da te opametim. Sutra e s

Infandusom i mojom bijelom braom otii onamo. Ali dobro se uvaj da se
ne prevari, jer e polako umirati ako im ne pokae put. To je moja
rije.
Neu prevariti, Ignosi. Uvijek drim rije, ha, ha, ha! Jednom je ve
neka ena jednom bijelom ovjeku pokazala to mjesto, i gle! Snalo ga je
zlo! tu njezine pakosne oi zasjae. I ona se zvala Gagul. Moda sam ja
bila ta ena.
Lae! rekoh. To je bilo prije deset pokoljenja.
Moda, moda. Kad netko dugo ivi, lako zaboravlja. Moda mi je to
pripovijedala majka moje majke, ali sigurno je da se i ona zvala Gagul. Ali
pazite, o bijeli ljudi, na mjestu gdje su te igrake nai ete jednu konatu
torbu punu kamenia. Onaj je ovjek napunio torbu, ali je nije ponio
sobom. Snala ga je nesrea, kaem vam: snala ga je nesrea! Moda mi
je i to pripovijedala majka moje majke. Ha, ha, ha! Bit e to veselo
putovanje. Usput emo vidjeti i tijelo onih koji su poginuli u boju. Dosad su
im, sigurno, oi ishlapile, a rebra su im uplja, ha, ha, ha!

esnaesto poglavlje

MJESTO SMRTI
Bio je ve mrak kad smo se treega dana poslije dogaaja opisanih u
prijanjem poglavlju smjestili u nekoliko koliba na podnoju Tri
arobnjaka kako su nazivali tri planine do kojih je vodila velika
Salamunova cesta. Naa se druba sastojala od nas trojice i Fulate koja nas
je dvorila osobito Gooda pa od Infandusa i Gagul. Nju su donijeli na
nosiljci, pa smo je uli kako cio dan u njoj neto mrmlja i proklinje. S nama
je ila i eta straara i pratilaca.
Kako rekoh, planine, ili bolje rei tri planinska vrha, jer je oito itav taj
planinski masiv nastao uzdizanjem zemlje, bili su svrstani u obliku trokuta.
Osnova trokuta bila je okrenuta prema nama tako da se jedan vrh nalazio
nama zdesna, drugi slijeva, a trei ravno ispred nas.
Nikada neu zaboraviti prizor to su nam ga pruila ta tri vrha uzdiui
se visoko gore u nebo, obasjana suncem slijedeeg jutra. Njihovi su se
izlomljeni vijenci pokriveni snijegom uzdizali visoko, visoko iznad nas u
plaviastom zraku. Na padinama ispod snijega rumenjeli su se vrhovi od
rascvalog vrijesa, a isto tako i obronci uz njihove bokove. Ravno ispred nas
velika se Salamunova cesta pruala kao kakva golema vrpca uzbrdo, sve do
podnoja srednjeg vrha, otprilike pet milja do njega, i tu zavravala.
Bolje e biti ako prepustim mati italaca da zamisle osjeaj silnog
uzbuenja kojim smo toga jutra krenuli na put. Napokon smo se pribliavali
tim bajoslovnim rudnicima koji su bili uzrok smrti starog Portugalca prije tri
stoljea, uzrok smrti mog siromanog prijatelja, njegovog istoimenog
potomka i Georgea Curtisa, ser Henryjevog brata.
Hoe li nama biti sueno da proemo sretnije nakon svega to smo
preivjeli? Snala ga je nesrea, ree stara sablast, Gagul. Hoe li i nas
snai? Dok smo tako koraali tim lijepim putem nisam se mogao odrvati
nekoj praznovjernoj strepnji, a inilo mi se da su i Good i ser Henry osjeali
to isto.
Sat i pol, a moda i due, ili smo cestom obrubljenom vrijesom. Onako
uzbueni toliko smo se urili da su nosai Gaguline nosiljke jedva drali
korak s nama. Gagul nas piskutljivim glasom pozva da stanemo.

Idite polaganije, bijeli ljudi, ree ona pokazavi svoje odvratno

izbrazdano lice kroz zastore nosiljke i uprijevi u nas svoje sjajne oi.
emu se urite u susret zlu koje e vas snai, vi tragai za zlatom? I ona
se nasmija onim stranim smijehom od kojega su mi prolazili trnci kroz
tijelo. Taj nam je smijeh na neko vrijeme ohladio svako oduevljenje.
Ipak smo ili dalje, sve dok pred sobom ne ugledasmo golemu okruglu
jamu sa strmim stranama, duboku najmanje tri stotine stopa, s opsegom
od pune pola milje.
Ne moete li pogoditi to je ovo? upitah ser Henryja i Gooda koji su
zapanjeno buljili u stranu jamu pred nama.
Oni zanijekae glavama.
Onda je jasno da nikada niste vidjeli rudnike dijamanata u
Kimberleyju. To su Salamunovi dijamantni rudnici. Pogledajte ovamo,
rekoh pokazujui tvrdu plavu ilovau koja se razabirala izmeu trave i
grmlja to je pokrivalo stijene jame, sastav zemlje je jednak. Siemo li
dolje, uvjeren sam da emo ondje nai lule u upljikavoj stijeni...
Pogledajte i ono, dodah pokazujui niz istroenih ravnih kamenih ploa
postavljenih na blagom obronku, ispod korita potoka, koje je nekad bilo
usjeeno u vrstu stijenu, to su ploe koje su nekada upotrebljavali za
ispiranje.
Na rubu te orijake jame koja je bila oznaena u zemljopisnoj karti
staroga dona razdvajao se veliki put u dva kraka i obilazio je. Ti su
zaobilazni kraci bili na mnogo mjesta sagraeni od orijakih kamenih
blokova, oito zato da se ouva rub jame i da se sprijei odronjavanje.
urili smo tim putem jer nas je gonila radoznalost da izblie pogledamo tri
golema kipa koja smo razabirali na drugoj strani velike jame. Kad smo se
primakli blie, opazismo da su to kameni giganti i s pravom zakljuismo da
to pred nama sjede utljivci koje je toliko potovao kukuanski narod.
Tek kad smo prili posve blizu, razabrasmo svu velianstvenost tih
utljivaca.
Na orijakim podnojima od tamna kamena ukraenim reljefima
nepoznata znaenja, sjedila su tri golema lika, dvadeset koraka jedan od
drugoga, okrenuti prema cesti koja je presijecala ravnicu i vodila
ezdesetak milja daleko u Lu. Dva su lika predstavljala mukarce a jedan
enu. Svaki je kip od podnoja do tjemena bio visok dvadeset stopa.
enski lik, koji je bio gol, bio je umjetniko djelo neobine, iako stroge
ljepote. teta je bila samo to su na tom kipu crte lica bile jako oteene

uslijed toga jer je kip toliko tisuljea bio izloen nevremenu. Sa svake
strane glave toga enskog lika uzdizali su se rogovi polumjeseca.
Oba muka kipa bila su, naprotiv, odjevena i imala su neobino strane
crte lica, osobito onaj nama zdesna. U njega je bilo upravo demonsko lice.
Kip s lijeve strane imao je miran izraz lica, ali upravo la mirnoa bila je
nekako grozna. To je bila mirnoa ljudske okrutnosti, kako ree ser Henry.
Stari su je narodi, po njegovim rijeima, pripisivali biima sklonim dobru,
koja ipak mogu promatrati ljudske patnje, ako ne s radou, a ono bez
tuge.
Sva ta tri kipa koja su ovdje sjedila osamljena i vjeno gledala preko
ravnice, sainjavala su trojstvo koje je zaista ulijevalo silan strah.
Dok smo tako promatrali te ulljivce, kako ih zovu Kukuanci, obuze
nas silna radoznalost da doznamo ije su ih ruke isklesale i tko je iskopao
tu jamu i sagradio cestu. Dok sam ih promatrao i udio se, odjednom se
sjetih da se Salamun, kako pie u Starom zavjetu, klanjao stranim
boanstvima. Sjetio sam se i imena tih boanstava: sidonske boice
Atorete, moaanskoga boga Kehosa i Milkoma, boga Amonove djece.
Rekoh, dakle, svojim drugovima da bi moda ta tri kipa pred nama mogla
predstavljati ta tri boanstva.
Da, zaista, ree ser Henry koji je na koledu diplomirao iz klasinih
nauka pa je bio neke vrsti uenjak, u tome moete stvarno imati pravo.
Boginja koju su stari idovi nazivali Atoret, bila je u stvari fenianska
boginja Astarta, a Feniani su u Salamunovo vrijeme bili narod pomoraca i
obrtnika. Astartu, koju su Grci kasnije nazivali Afrodita, izraivali su
Feniani u obliku lijepe ene, a glavu joj ukraavali sa dva roga u obliku
polumjeseca. Evo ovdje, na elu toga enskog kipa jasno se jo razabiru
rogovi. Moda je skicu za ta tri kipa izradio kakav fenianski slubenik koji
je upravljao rudnikom. Tko bi to mogao znati.
Prije nego to smo svrili razgledavanjem tih neobinih ostataka drevne
starine, prie nam Infandus, pozdravi utljivce podigavi koplje i upita
nas kanimo li u Mjesto smrti ui odmah ili emo najprije objedovali. Ako
smo spremni da poemo odmah, Gagul je pripravna da nas vodi. Kako je
bilo tek jedanaest sati, i kako nas je gonila silna radoznalost, rekosmo da
elimo poi odmah. Predloio sam da ponesemo malo jela za sluaj da se
zadrimo u spilji. Nosai odmah donesoe Gagulinu nosiljku i pomogoe joj
da izae iz nje. Za to je vrijeme Fulata na moju molbu stavila u koaru od
trstike malo biltonga, suenoga mesa divljai, i nekoliko tikvica s vodom.

Ravno pred nama, pedesetak koraka iza lea kolosa, uzdizala se

okomita stijena, visoka osamdesetak stopa, a zatim se nagnula i prela u
podnoje visokog, snijegom pokrivenog vrhunca koji se uzdizao tri tisue
stopa uvis. im je izala iz nosiljke. Gagul nas oinu zlobnim pogledom, a
onda othrama prema okomitoj stijeni opirui se o palicu. Poli smo za njom
i stigli do uskih, vrsto nadsvoenih vrata koja su bila slina ulazu u kakav
rudnik.
Gagul nas ondje poeka; jo uvijek nam se pakosno cerila.
A sad, bijeli ljudi sa zvijezda, ciknu ona veliki ratnici Inkubu,
Bugvane i ti, mudri Makumazane, jeste li spremni. Eto, ja sam ovdje da
izvrim zapovijed svojega gospodara kralja i da vam pokaem sklonite
svijetloga kamenja. Ha, ha, ha!
Spremni smo, rekoh.
Dobro! Dobro! Skupite snagu u srcima da uzmognete podnijeti ono to
ete vidjeti. Hoe li poi i ti, Infanduse, koji si izdao svojega gospodara?
Infandus se namrti i odgovori:
Ne, ja neu poi; nemam zato da ulazim onamo, ali ti, Gagul, zavei
jezik i pazi kako postupa s tim ljudima. Trait u ih od tebe, pa ako im
povrijedi ma i dlaku na glavi, umrijet e pa da si i stotinu puta arobnica.
Jesi li ula?
ula sam, Infanduse. Poznajem te: oduvijek si volio krupne rijei. Jo
dok si bio posve malo dijete, prijetio si roenoj majci. No tome je zaista
ve davno. Ali ne boj se, ne boj se: ja ivim samo da ispunim kraljevu
zapovijed. Ispunjavala sam ja, Infanduse, zapovijedi mnogih kraljeva ali
uvijek sam napokon doivjela da oni ispunjavaju moje. Ha, ha, ha! Poimo
sada da im jo jednom vidim lica, a i Tvalino lice. Poimo! Poimo! Evo
svjetiljke! i ona ispod svog krznenog ogrtaa izvue mjeinu s uljem iz
koje je virio stijenj savijen od vlakana trstike.
Hoe li poi i ti, Fulata? upita Good veoma loim kukuanskim
jezikom. Uz pomo te mlade djevojke bio je ipak neto nauio.
Bojim se, gospodaru, bojaljivo e djevojka.
Onda mi daj koaricu.
Ne, gospodaru, kuda ide ti, idem i ja.
Ah, do avola, pomislih, to e biti veoma nezgodno, ako se ne
izvuemo odavde.
Ne rekavi vie ni rijei, Gagul utonu u hodnik. Bio je dovoljno irok da
su kroza nj mogla uporedo prolazili dva ovjeka, i veoma mraan. Poosmo
u smjeru njezina glasa koji nas je piskutljivo pozivao da se pourimo. Bili

smo nekako zaplaeni i nemirni. Uto zausmo i lepranje nekih krila to nas
ba nije umirilo.
Hej! to je ovo, viknu Good. Neto me udarilo po licu!
To su netopiri, rekoh, poimo dalje.
Preavi po mom raunu pedesetak koraka, opazismo da hodnik postaje
malo svjetliji. as kasnije naosmo se na najudnijem mjestu koje su ikada
vidjele oi iva ovjeka.
Neka italac zamisli najveu dvoranu u kojoj je ikada stajao, samo bez
prozora, ali nejasno rasvijetljenu odozgo, vjerojatno kroz rovove probijene
kroz strop koji se uzdizao stotinu stopa iznad naih glava pa e dobiti
oskudan pojam o veliini te goleme spilje u kojoj smo se nalazili. Razlika je
bila samo u tome to je ta dvorana koju je stvorila priroda bila via i
prostranija od ikoje dvorane sagraene ljudskom rukom. Njezina
izvanredna prostranost bilo je ipak najmanje udo to smo ga vidjeli u njoj.
Cijelom su se njezinom duinom uzdizali, naime, gigantski stupovi od
neega to se inilo kao led, a bili su to zapravo orijaki stalaktiti. Nemam
snage da bar donekle opiem silnu ljepotu i velianstvenost tih stupova od
bijela vapnenca, od kojih su neki imali i dvadeset stopa u promjeru na dnu,
odakle su se u ponosnoj i njenoj ljepoti uzdizali prema stropu. Drugi su
stupovi tek nastajali. Na tlu je kod takvih stupova stajalo neto, to je
prema rijeima ser Henryja bilo slino slomljenom stupu kakva starog
grkog hrama, a iznad njih, visoko gore na stropu, nejasno su se razabirale
goleme ledene svijee.
Promatrajui tako stupove imali smo prilike da ujemo kako se vri
proces stvaranja jer bi od asa do asa pala sitna kapljica vode odozgo sa
sige na stup ispod nje. Na neke su stupove kapljice padale samo svake
dvije ili tri minute. Bilo bi veoma zanimljivo izraunati koliko bi vremena
trebalo da se uz takvu brzinu padanja kapljica stvori stup visok osamdeset
stopa i irok deset stopa. Neka nam slijedei primjer pokae kako je taj
proces, bar u ovom jednom sluaju, bio beskonano spor. Na jednom od
tih stupova razabrasmo neki grubo urezani lik, slian mumiji. Uz glavu te
mumije nalazila se uklesana slika nekoga egipatskog boga, nesumnjivo
djelo kakvog rudara iz staroga vijeka. Ta je rezbarija bila izvedena u onoj
naravnoj visini u kojoj dokoni momci, pa bili oni feniki radnici ili engleski
djeaci, kuaju da sebe na raun prirodnih remek-djela uine
besmrtnima, to jest, u visini od pet stopa. U vrijeme kad smo ga mi gledali,
a to je moralo biti najmanje tri tisue godina poto je lik bio uklesan, stup

je bio svega osam stopa visok, a jo je i dalje rastao. To je znailo da raste

po jednu stopu na tisuu godina ili otprilike jedan palac na stoljee.
Kadto su ti stalaktiti imali udne oblike. Vjerojatno je to bilo ondje gdje
voda nije uvijek padala na jedno isto mjesto. Tako je jedna golema masa,
teka najmanje stotinu tona, svojim oblikom veoma podsjeala na crkvenu
propovjedaonicu, a izvana je bila vrlo lijepo iskiena ukrasima koji su
izgledali kao ipke. Drugi su stalaktili opet bili slini kojekakvim neobinim
ivotinjama, a zidovi spilje bili su pokriveni lepezastim ukrasima kao od
slonove kosti, nalik na lie to ga studen stvara na prozorskim staklima.
Iz orijake glavne dvorane otvarali su se ulazi u manje spilje. Neke su
bile veoma velike, a jedna ili dvije bijahu vrlo malene. To je divan dokaz
kako priroda izvodi svoja djela po istim, nepromjenljivim zakonima, ne
obazirui se nimalo na veliinu. Neka mala rupica, na primjer, nije bila vea
od kuice za lutku, a ipak bi mogla da poslui kao model za cijelu dvoranu
jer joj je voda kapala sa stropa, sige su visile s njega, a stupovi su se u njoj
stvarali na isti nain.
Ipak, nismo imali mnogo vremena da to divno mjesto razgledamo onako
paljivo kako bismo htjeli, jer Gagul na nesreu nije imala nimalo smisla za
stalaktite, ve joj je bilo samo do toga da to prije izvri kraljev nalog.
Bio sam ljut, to vie, to sam bio silno radoznao. Htio sam pronai, bude
li to uope mogue, na kakav nain prodire svjetlo u spilju, te da li je to
djelo ljudskih ruku ili djelo prirode. Zanimalo me i to, je li u staro vrijeme ta
spilja sluila u neku odreenu svrhu, to se inilo veoma vjerojatnim.
Utjeili smo se, meutim, milju da smo na povratku potanko pregledati
spilju pa poosmo za svojim sablasnim vodiem.
Gagul nas je vodila dalje naprijed, ravno prema kraju velike i tihe spilje.
Ondje naosmo druga vrata, ali ne nadsvoena kao prva ve s ravnim
nadvratnicama kao na ulazima u egipatske hramove.
Jeste li spremni da uete u Mjesto smrti, o bijeli ljudi? upita Gagul,
oito namjeravajui da nas zaplai.
Vodi nas, sveano ree Good. Pokuao je da pokae kako ga sve to
nimalo ne uzbuuje, a i mi smo se ostali drali tako. Samo je Fulata, koja
je uhvatila Gooda za ruku, traila kod njega zatitu.
Ovo postaje sve sablasnije, ree ser Henry i zaviri prema tamnim
vratima. Naprijed, Quatermainu, stariji imaju prednost. Nemojte dopustiti
da stara gospoa eka! On me uljudno pusti naprijed na emu mu nisam
bio ba zahvalan.

Gagul se vukla kroz hodnik lupkajui svojom palicom i odvratno se

cerekajui. Ja sam neprekidno zaostajao za njom jer me i dalje morilo neko
neobjanjivo i muno predosjeanje.
Naprijed, naprijed, stari drue! podsticao me je Good. Pourite jer
emo inae izgubiti naeg lijepog vodia.
Opomenut tako, pourih niz hodnik i nakon dvadesetak koraka naoh se
u mranoj prostoriji oko pedeset stopa dugakoj, a trideset irokoj i isto
toliko visokoj koju je u stijenu oito izdubla ljudska ruka u davno doba. Ta
prostorija nije bila ni izdaleka tako dobro rasvijetljena kao dvorana sa
stalaktitima. Na prvi sam pogled mogao razabirati samo masivni kameni
stol koji se protezao du cijele sobe. Na elu stola nalazio se veliki bijeli kip,
a oko njega su, u prirodnoj ljudskoj veliini, sjedili drugi bijeli kipovi. Onda
opazih neku smeu stvar koja je sjedila za stolom u sredini. asak kasnije
priviknue mi se oi na tamu i ja razabrah to je to za stolom. Vidjevi to,
umalo te ne pobjegoh to su me noge nosile.
Openito uzevi nisam nervozan i ne podlijeem praznovjerju jer me je
ivot nauio da su to ludosti. Ipak moram priznati da mi se od toga prizora
upravo smuilo, i da me ser Henry nije pograbio za ovratnik i zadrao me,
zaista vjerujem da bih se u roku od pet asaka nalazio izvan spilje sa
stalaktitima i da me na povratak ne bi navelo ni obeanje da u dobiti sve
dijamante cijeloga Kimberleyja. On me je, meutim, vrsto drao pa mi nije
preostajalo nita drugo nego da ostanem. as zatim priviknue se i njegove
oi na tamu, ispusti me i stane brisati znoj sa ela. Good poe tiho psovati,
a Fulata mu ovi ruke oko vrata i vrisnu.
Samo se Gagul otegnuto i glasno cerekala.
To je zaista bio sablastan prizor. Na kraju dugakoga kamenog stola
sjedila je sama smrt u obliku orijakoga ljudskog kostura, drei u kotanim
prstima veliko bijelo koplje. Bila je najmanje petnaest stopa visoka. Koplje
je uzdigla visoko iznad glave kao da kani udariti. Drugom se kotanom
rukom oslonila o stol u stavu ovjeka koji se sprema da ustane. Prsni joj je
ko bio nagnut naprijed tako da su joj vratni kraljenjaci i iscerena sjajna
lubanja bili istureni prema nama. Prazne je one upljine upirala u nas, a
eljusti su joj bile malo otvorene kao da kani progovoriti.
Nebesa!, konano rekoh slabim glasom. to to moe biti?
A to je ono?, upita Good i pokaza prema likovima oko stola.
to li je ono? javi se ser Henry, pokazujui neki smei lik koji je
sjedio za stolom.

He, he, he! smijala se Gagul. Nesrea snalazi one koji uu u

Dvoranu smrti! He, he, he! Ha, ha! Doi, Inkubu, hrabri ratnie, doi i
pogledaj onoga koga si ubio! Starica ga kotunjavim prstima uhvati za
kaput i povue ga prema stolu. Poosmo za njim.
Najednom se Gagul zaustavi i pokaza neki smei predmet koji je sjedio
za stolom. Ser Henry pogleda, kliknu i ustuknu. Nije ni udo, jer je za
stolom sjedilo potpuno golo tijelo Tvale, posljednjega kralja Kukuanaca.
Glavu koju je ser Henry odsjekao udarcem bojne sjekire, drao je Tvala na
koljenima. Da, Tvala je sjedio ovdje u svoj svojoj runoi, s glavom na
koljenima, a vratni su mu kraljenjaci strali za puni palac iznad usahla
mesa. Cijela je leina bila prevuena kao nekom tankom staklenom korom
koja ju je inila jo stranijom. U prvi as nismo mogli sebi razjasnili o
emu se zapravo radi, ali uskoro opazismo da sa stropa neprekidno kaplje
voda na vrat leine, a odatle da tee po cijelom tijelu i da na kraju otie u
stijenu kroz malu rupicu u stolu. Tek sad sam razumio to je na stvari:
Tvalina se leina pretvarala u stalaktit.
Pogled na bijele pojave koje su sjedile na kamenoj klupi oko sablasnoga
stola pokazao je da sam imao pravo. To su zaista bila ljudska tijela, ili bolje
rei nekada su bila ljudska tijela; sad su to bili stalaktiti. Tako su Kukuanci
od davnine uvali tjelesa svojih mrtvih kraljeva. Pustili su da se okamene.
Nikada nisam otkrio na koji su to zapravo nain radili, ukoliko je uope i
postojao neki drugi nain, nego da ih izloe na dugi niz godina djelovanju
vodenih kapi. No oni su, eto, sjedili ovdje, prevueni sleenim i stvrdnutim
slojem vapnenca.
Nije mogue zamisliti neto jezovitije od pogleda na taj dugi niz mrtvih
kraljeva (bilo ih je dvadeset sedam a posljednji je bio Ignosijev otac), svaki
ovijen slojem rastopljena vapnenca kroz koji su im se nejasno razabirale
crte lica. Svi su tako sjedili oko toga negostoljubivog stola, a na elu stola
sjedila je, kao domaica, sama smrt.
Da je ovaj obiaj pokapanja kraljeva ako se to uope moe nazvati
pokapanjem star, vidjelo se po njihovom broju. Pomou toga broja
moglo se izraunati da je prvi kralj smjeten u Mjesto Smrti otprilike prije
neto vie od etiri vijeka i to uz pretpostavku da je svaki kralj vladao
prosjeno petnaest godina. K tome bi svi kraljevi koji su vladali u Kukuani,
morali biti u toj dvorani, ali to nije bilo ba jako vjerojatno, jer bih prije
pomislio da ih je nekoliko moralo poginuti i u borbi daleko od kue.
Golemi kip smrti na elu stola morao je, meutim, biti mnogo stariji.
Ako se jako ne varam, mora da ga je izradio isti onaj umjetnik koji je

isklesao ona tri kipa ispred spilje. Smrt je oito bila isklesana iz jednog
jedinog stalaktita, pa je predstavljala pravo umjetniko djelo, jednako
snano zamiljeno kao i izvedeno. Good koji se razumio u anatomiju, ree
nam, da su, koliko on vidi, anatomske pojedinosti kostura izraene
savreno do najsitnije kosti.
Pomislio sam da je ovaj strani kip bio proizvod osjetljive mate nekog
kipara starog vijeka i da je upravo okolnost da se nalazio u spilji navela
Kukuance na zamisao da pod njegovu groznu zatitu stave svoje mrtve
kraljeve. Moda je, uostalom, kip smrti bio postavljen ovamo da zaplai
uljeze koji bi pokuali prodrijeti u riznicu iza ove dvorane. Nita ne mogu sa
sigurnou rei. Mogu samo opisati sve kako je bilo a italac neka sam
stvori zakljuak.
Takva je, svakako, bila bijela smrt, a takvi su bili i bijeli mrtvaci.

Sedamnaesto poglavlje

SALAMUNOVA RIZNICA
Dok smo dolazili k sebi od straha i razgledavali jeziva udesa toga
Mjesta smrti, Gagul je bila zabavljena neim drugim. Na neki se nain
uspela na veliki stol umjela je da bude veoma pokretljiva kad joj se to
prohtjelo i dola do mjesta na kojemu je sjedio na pokojni prijatelj
Tvala pod kapljicama koje su padale sa stropa. Htjela je, kako ree Good,
da se uvjeri je li se ve ukiselio, ili ju je vodila neka druga mrana
namjera. Zatim dogega natrag, zaustavljajui se od vremena do vremena,
da kojoj od onih okamenjenih prilika dobaci poneku rije koju nisam mogao
razumjeti, i pozdravljajui je jednako kao to bismo mi pozdravljati kakva
starog znanca. Izvrivi tu tajanstvenu i stranu ceremoniju, ona unu na
stol ravno ispod bijele smrti i poe, bar koliko sam ja mogao razumjeti, da
moli neku molitvu.
Promatrajui kako ta zlobna stara ena zasipava svojim, svakako opakim
zaklinjanjima kip smrti osjetio sam toliku odvratnost, da se pourih da
zavrim razgledavanje.
Sad, Gagul, rekoh tihim glasom jer se ovjek nekako nije usuivao da
na tom mjestu govori drukije osim aptom, povedi nas u riznicu.
Starica brzo spuznu sa stola.
Zar se gospodari ne boje? upita ona buljei mi ravno u lice.
Samo nas povedi!
Dobro, gospodari, ree ona i odepa za lea velike smrti. Ovdje je
riznica. Neka gospodari pripale svjetiljke i neka uu. Ona spusti na pod
mjeinu s uljem i nasloni se na stijenu spilje. Pripalih ibicu, od kojih sam
imao u jednoj kutiji jo nekoliko komada, i zapalih stijenj. Pogledom sam
potraio vrata, ali pred nama nije bilo niega osim gole stijene. Gagul se
naceri; Tu je prolaz, gospodari, ha, ha, ha!
Ne zbijaj alu s nama, strogo rekoh.
Ne alim se, gospodari. Pogledajte! I ona pokaza na stijenu.
Podigao sam svjetiljku i opazio da se velika kamena, gromada polako
uzdie s poda i da nestaje meu ostalim stijenama iznad nje gdje se
nesumnjivo nalazila upljina pripremljena za nju. Ta je kamena gromada
bila iroka kao prostrana vrata, desetak stopa visoka i najmanje pet stopa

debela. Sigurno je bila teka dvadeset do trideset tona, a dizala se

vjerojatno po nekom jednostavnom sistemu ravnotee, moda po onom
istom sustavu, po kojem se otvaraju i zatvaraju moderni prozori. Nitko od
nas nije, meutim, vidio kako je ona taj mehanizam stavila u pokret. Gagul
je dobro pazila da to nitko ne vidi, no ja sam uvjeren da ondje postoji neka
vrlo jednostavna poluga koju je pokrenula malim pritiskom na nekom
skrivenom mjestu, ime je tajnom protuutegu dala malu prevagu i time
pokrenula cijelu golemu masu. Velik se kamen dizao veoma sporo i
postepeno, sve dok na kraju nije posvema ieznuo, i dok se na mjestu
koje je maloas ispunjavao, nije pokazao mraan otvor.
Gledajui kako se otvaraju vrata Salamunove riznice, i kako su se
konano posve otvorila, bili smo tako uzbueni da sam zadrhtao i poeo se
tresti. Pitao sam sam sebe nee li se cijela stvar pokazati kao velika
mistifikacija, ili je stari da Silvestra imao pravo? Nalazi li se u tom mranom
mjestu veliko blago koje e nas uiniti najbogatijim ljudima na svijetu? Znat
emo to za as ili dva.
Uite, bijeli ljudi sa zvijezda, ree Gagul, stupivi kroz otvor, ali
najprije ujte svoju slubenicu, staru Gagul. Sjajno kamenje to ete ga
vidjeli ovdje, iskopano je iz jame uz koju sjede utljivci i smjeteno je
ovdje, ali ja ne znam tko ga je iskopao. Otkako su oni koji su ovamo
donijeli kamenje, otili u urbi i ostavili ga ovdje, samo su jednom ljudi uli
u tu prostoriju. Predaja o blagu ipak se irila u narodu koji je ivio u toj
zemlji, iz koljena u koljeno, ali nitko nije znao gdje se nalazi riznica niti je
poznavao tajna vrata. Jednom se, meutim, dogodilo da je neki bijeli
ovjek doao u tu zemlju preko planina. Tko zna, moda je i on doao sa
zvijezda! Tadanji ga je kralj lijepo primio. To je onaj koji sjedi ondje, i
ona pokaza petoga kralja za stolom smrti. Onda se dogodilo da su on i
neka ena iz ove zemlje doli do te prostorije, i ena je sluajno doznala za
tajnu otvaranja vrata. Ne biste je otkrili ni da je traite tisuu godina! Zatim
je bijelac sa enom uao u sobu, naao kamenje i napunio njime mjeinu
male koze u kojoj je ena donijela hranu. A kad je odlazio iz sobe, uzeo je
jo jedan kamen, vrlo velik kamen, i drao ga u ruci. Tu Gagul zastade.
Dah mi je stao od napete panje kojom smo svi pratili njezino
pripovijedanje. No, a to se dogodilo s don Silvestrom? upitah.
Stara se vjetica trgnu uvi to ime.
Kako zna za ime mrtvoga ovjeka? otro zapita, a zatim nastavi ne
ekajui odgovor:

Nitko ne zna to se dogodilo, ali bijeli se ovjek zacijelo preplaio jer je

bacio kozju mjeinu s kamenjem i pobjegao samo s onim kamenom to ga
je drao u ruci. Kralj mu je uzeo taj kamen. To je onaj kamen,
Makumazane, to si ga ti skinuo s Tvalina ela.
Zar nitko poslije toga nije uao ovamo? upitah ponovo virnuvi prema
tamnom otvoru.
Nitko, gospodari. uvala se tajna ovih vrata, i svaki ih je kralj otvarao,
ali nijedan nije uao onamo. Kae se da svi koji uu ovamo umru u roku od
mjesec dana kao to je umro i onaj bijelac kojega si ti, Makumazane, naao
u onoj spilji na planini. Zato kraljevi i ne ulaze. Ha! Ha! Moje su rijei
istinite!
Dok je to govorila, moj se pogled srete s njezinim, i mene kao da obli
hladan znoj. Kako ta stara vjetica zna sve to?
Uite, gospodari! Govorim li istinu, leat e kozja mjeina s kamenjem
na podu, a kasnije ete iskusiti da li je istina da umiru svi koji uu ovamo.
Ha! Ha! Ha! Ona odepesa kroz vrata ponijevi sa sobom svjetiljku.
Priznajem da sam i opet stao oklijevati ne znajui da li da poem za njom.
Ah, do vraga, ree Good, treba poi. Mene taj stari avo nee
zastraiti. On zae u hodniku za Gagul, a Fulata za njim, premda se na
njoj jasno vidjelo da joj se cijela stvar nimalo ne svia jer je sva drhtala od
straha. I mi brzo poosmo za njima.
Gagul se zaustavi nekoliko jardi dublje u hodniku to ga je inila upljina
u kojoj se prije nalazio gorostasni kamen. ekala nas je.
Gledajte, gospodari, ree, drei svjetiljku pred sobom, oni koji su
ovdje sabrali blago, pobjegli su u brzini. Namjeravali su da ga sauvaju
pred onim koji bi moda otkrio tajnu vrata, ali nisu imali vremena za to.
Ona pokaza velike etvorouglaste komade kamenja postavljenog u hodniku
poprijeko, u visini od dva sloja, oko dvije stope visoko; oito je postojala
namjera da se zazida hodnik. Du zida hodnika bilo je pripremljeno slino
kamenje, a to je najzanimljivije, tu se nalazila i hrpa buke i dvije zidarske
lice. Koliko smo u brzini mogli razabrati, bile su sline onima kojima se
zidari i danas slue.
Onda Fulata, koja je bila sva zaplaena i uznemirena, ree da joj nije
dobro i da ne moe dalje te da e poekati ovdje. Stoga je smjestismo na
nedovreni zid, metnusmo kraj nje koaricu s hranom i ostavismo je da se
malo oporavi. Idui hodnikom jo nekih petnaest koraka, stigosmo
iznenada do nekih pomno oslikanih drvenih vrata. Bila su irom otvorena.

ovjek koji je posljednji bio ovdje, nije imao vremena da ih zatvori ili je
zaboravio na to.
Na pragu tih vrata leala je vreica saivena od kozje koe koja kao da
je bila puna ljunka.
Hi! Hi!, bijeli ljudi, stade se Gagul cerekati kad je svjetlo svjetiljke
palo na vreicu. Nisam li vam rekla da je bijeli ovjek koji je doao ovamo,
naglo pobjegao i da je odbacio eninu vreicu evo je!
Good se sagne i podie je. Bila je teka, a u njoj je neto zveckalo.
Jupitra mi! Drim da je puna dijamanata! apnu on, sav u strahu. I
zaista, sama pomisao na kozju mjeinu punu dijamanata dovoljna je da
zaplai ovjeka.
Hajdemo dalje, nestrpljivo e ser Henry. Hej, stara gospo, daj mi tu
svjetiljku. On uze Gagul svjetiljku iz ruke, proe kroz vratnice i podigne
svjetiljku visoko iznad glave.
Pourismo za njim, zaboravivi na asak torbu s dijamantima, i naosmo
se u Salamunovoj riznici.
U prvi as blijedo svjetlo svjetiljke obasja samo izbicu uklesanu u ivoj
stijeni, etvorinu ne veu od deset stopa u irinu i visinu. Zatim ugledasmo
divnu zbirku slonovih kljova naslaganih sve do stropa. Nismo mogli znati
koliko ih je, jer nismo mogli prosuditi koliko se redova prostire u dubinu, ali
ve u prvom redu virili su krajevi najmanje etiri do pet stotina kljova.
Samo bjelokosti bilo je dovoljno da se ovjek obogati za cio ivot. Moda
je, pomislih. Salamun upravo iz toga izvora dobivao sirovinu za svoje
veliko prijestolje od bjelokosti kojemu nije bilo ravna ni u jednome
kraljevstvu.
Na protivnoj strani sobe nalazilo se dvadesetak drvenih sanduka, slinih
sanducima za municiju, samo veih i crveno obojenih.
Ondje su dijamanti! kliknuh. Dajte svjetlo!
Ser Henry me poslua i prinese svjetiljku blizu najgornjega sanduka.
Vidjeh da je poklopac toga sanduka, sav istruo od zuba vremena, mada se
nalazio na tom suhom mjestu, slomljen. Moda ga je slomio stari da
Silvestra. Pruih ruku kroz rupu i izvukoh punu aku, ali ne dijamanata, ve
zlatnika, i to takva oblika da takve zlatnike nitko od nas jo nije vidio.
Natpisi na njima bijahu slini hebrejskom pismu.
Ah! rekoh, bacajui zlato natrag u sanduk, neemo se vratiti
praznih ruku! U svakom sanduku mora biti po nekoliko tisua zlatnika, a
ovdje je osamnaest sanduka. Drim da je taj novac bio odreen za isplatu
radnika i dobavljaa.

Da, umijea se Good, ali ini mi se da e nam to biti sve. Nigdje ne

vidim dijamanata, osim ako ih onaj stari Portugalac nije sve stavio u svoju
vreu.
Ako gospodari hoe da nau kamenje, neka pogledaju onamo gdje je
najmranije, javi se Gagul koja je dobro razumjela nae poglede. Ondje
e gospodari nai posebnu udubinu i u njoj tri sanduka. Dva su
zapeaena, a jedan je otvoren.
Prije nego to sam to preveo ser Henryju koji je nosio svjetiljku nisam
mogao a da ne zapitam kako ona sve to zna ako ovamo nije uao nitko
poslije onoga bijelog ovjeka koji je ovdje bio prije mnogo pokoljenja.
Oh, Makumazane, ti, koji nou bdije, porugljivo mi odgovori, zar vi
koji ivite na zvijezdama nemate oi koje mogu gledati kroz stijenu? Ha,
ha, ha!
Pogledajte u onaj kut, Curtis, rekoh pokazujui onamo, kamo mi je
oznaila Gagul.
Hej, momci, dozva nas on, ovdje je neka udubina. Nebesa!
Pogledajte!
Pourismo onamo gdje je on stajao u nekoj udubini, slinoj malenu
doksatu. Uza zid stajale su u tom doksatu tri kamene krinje svaka po dvije
stope u etvorini. Dvije su krinje imale kamene poklopce, a poklopac tree
stajao je naslonjen na nju. Sama je krinja bila otvorena.
Pogledajte! promuklo ponovi ser Henry drei svjetiljku nad
otvorenom krinjom. Pogledasmo, ali za neko vrijeme nismo mogli da
razaberemo nita zbog nekoga srebrnastog sjaja koji nas je zabljetio. Kad
su nam se oi malo privikle, razabrasmo da je krinja do tri etvrtine puna
nebruenih dijamanata. Veina ih je bila veoma krupna. Sagoh se i izvadih
nekoliko komada. Ne, nije moglo biti sumnje! To su bili pravi dijamanti; svi
su bili pod rukom nekako glatki kao sapun.
Ispustih ih natrag i uzdahnuh od uda.
Mi smo najbogatiji ljudi na svijetu, rekoh. Monte Kristo je bio
siromah prema nama!
Preplavit emo trite dijamantima, dobaci Good.
Ali najprije ih moramo odnijeti onamo, ree ser Henry.
U sredini je sjala svjetiljka, dolje su svjetlucali dragulji, a mi smo stajali
oko njih, blijedih lica, i buljili jedan u drugoga, kao da smo zavjerenici
spremni da izvre neki zloin, umjesto da budemo najsretniji ljudi na svijetu
kao to smo se nadali.

Hi! Hi! Hi! cerekala se stara Gagul iza nas oblijeui oko nas kao
slijepi mi-vampir. Eto vam sjajnoga kamenja koje tako volite, bijeli ljudi.
Eto vam ga koliko god hoete. Uzmite ga, prevrite ga rukama, jedite ga,
hi, hi, pijte ga, ha, ha!
Misao da jedemo i pijemo dijamante uinila mi se u tom trenutku tako
smijenom da sam se poeo neobuzdano smijati. Ser Henry i Good
povedoe se za mnom a da ni sami nisu znali zato. Stajali smo tako i
vritali od smijeha nad tim draguljima koji su bili nai, koje su prije toliko
tisua godina strpljivi kopai iskopali u onoj jami tamo za nas, i koje je za
nas spremio davno preminuli Salamunov nadglednik ije je ime moda bilo
utisnuto na izblijedjelom vosku to se jo drao uz poklopce krinja.
Salamun ih nikada nije dobio, nije ih dobio ni David, ni da Silvestra, ni bilo
tko drugi. Mi smo ih dobili! Tu su pred nama bili dijamanti u vrijednosti od
mnogo milijuna funti sterlinga, tu su bile tisue funti u bjelokosti i u zlatu
ekajui samo na to da ih odnesemo.
Napadaj veselosti najednom proe, i mi se prestadosmo smijati.
Otvorite i ostale krinje, bijeli ljudi, zagrake Gagul, u njima ima
sigurno jo toga kamenja. Nasitite se, bijeli gospodari! Ha, ha. Nasitite se!
Potaknuti time latismo se posla da skinemo poklopce s druge dvije
krinje. Lomili smo peate bez ikakva osjeaja da time poinjamo neko
svetogre.
Hura! I oni su bili puni, puni do vrha, bar onaj drugi. Iz njega nije
nikakav greni da Silvestra napunio kozju mjeinu. Trea je krinja bila
puna samo do etvrtine, ali je kamenje u njoj bilo probrano. Nijedan od
njih nije bio manji od dvadeset karata, a neki su bili veliki kao golublja jaja.
Neki najkrupniji bili su malo ukasti, obojeni, kako to vele u Kimberlyju.
Ali neto nismo vidjeli, a to je bio pogled pun grozne zlobe i mrnje
kojim nas je oinula Gagul neujno se, kao zmija, izvlaei iz riznice, pa niz
hodnik prema vratima u stijeni.
uj! to je to? Krik za krikom odbijao se od nadsvoena stropa. To je
Fulatin glas!
Oh, Bugvane, u pomo! U pomo! Stijena pada!
Neka pada, djevojko, jer...
U pomo! U pomo! Ubola me je!
Smjesta potrasmo niz hodnik, i eto to ugledasmo u svjetlu svjetiljke:
kamena su se vrata polako zatvarala; spustila su se ve do na tri stope od
poda. Kraj njih su se borile Gagul i Fulata. Hrabroj je djevojci crvena krv
curila sve do koljena, no jo uvijek je drala staru vjeticu koja se borila

kao divlja maka. O, oslobodila se! Fulata pade, a Gagul se baci na zemlju
da se kao zmija provue ispod kamenih vrata koja su se sputala. Eto je, pod njima je... ali prekasno! Prekasno! Kamen je pritisnu, i ona poe
vriskati u smrtnom strahu. Sputa se stijena, teka trideset tona i polako
pritite njezino staro tijelo na podnoje peine. Ori se vrisak za vriskom,
kakve jo nikada nismo uli, a onda se zau otegnuto jecanje i krkljanje i
vrata se zatvorie upravo u asu kad smo stigli do njih.
Sve se to odigralo u etiri sekunde.
Priosmo Fulati. Siromana je djevojka bila probodena i vidio sam da
nee dugo ivjeti.
Oh, Bugvane, umirem, uzdahnu to lijepo stvorenje. Gagul se
izvukla... nisam je vidjela, bilo mi je zlo... najednom su se vrata poela
sputati; onda se vratila i pogledala niz hodnik.., vidjela sam je gdje ulazi
kroz vrata koja su se polako sputala, uhvatila sam je i zadrala, a ona me
je ubola i sad umirem, o Bugvane ...
Jadna djevojko! Jadna djevojko! povie Good. A kako nije mogao
nikako drukije da joj pomogne, poe je ljubiti.
Bugvane, javi se ona nakon kratke stanke, je li Makumazan ovdje?
Ovdje sam, Fulata.
Molim te, Makumazane, budi na nekoliko asaka moj jezik jer me
Bugvan ne moe razumjeti, a htjela bih da reknem neto prije nego to
odem u mrak.
Govori, Fulata, a ja u prevesti.
Reci mojem gospodaru, Bugvanu da ga ljubim i da rado umirem, jer
znam da on ne moe da optereti svoj ivot enom kao to sam ja. Reci mu
da osjeam, otkako sam ugledala njega, kao da mi je u grudima neka ptica
koja e jednoga dana poletjeti i zapjevati negdje. ak i sada, kad vie ne
mogu ni ruku da dignem, kad mi se mozak sve vie ohlauje, ne osjeam
da mi srce umire. Tako je puno ljubavi da bi moglo ivjeti tisuu godina i
jo uvijek bi ostalo mlado. Reci mu da u ga moda sresti na zvijezdama,
budem li opet ivjela pretrait u sve. Reci mu ne, Makumazane,
nemoj mu vie nita rei osim da ga ljubim oh, stisni me vre,
Bugvane, ne osjeam vie tvoje ruke oh! Oh!
Umrla je umrla je! ree Good ustajui sav potiten. Suze su curile
niz njegovo poteno lice.
Nemojte se zbog toga toliko alostiti, staro mome, ree ser Henry.
to? upita Good. Kako to mislite?

Mislim, da ete joj se i vi uskoro pridruiti. ovjee, zar ne vidite da

smo ivi zakopani?
Sve dok ser Henry nije izgovorio te rijei, nisam ni pomislio na svu
strahotu koja nas je zadesila toliko sam bio zaokupljen smru sirote
Fulate. Ali sad smo obojica razumjeli. Silna su se kamena vrata spustila,
vjerojatno zauvijek, jer je jedini mozak koji je znao njihovu tajnu bio
smrvljen u prah pod njihovom teinom. Nismo mogli ni pomisliti na to da ta
vrata otvorimo bez velike koliine dinamita. A nalazili smo se iza njih
zatvoreni!
Nekoliko smo asaka stajali kao okamenjeni uz Fulatino tijelo. inilo se
da nas je ostavila sva odvanost. Posve smo klonuli pri prvoj pomisli na
polaganu i bijednu smrt koja nas eka. Sad nam je sve bilo jasno: ona
neman Gagul ve nam je od poetka spremala tu zamku. Mora da je
njezina pakosna dua upravo uivala pri pomisli da e ona tri bijelca koje je
iz nepoznatih razloga ve od prvoga susreta mrzila, polako umrijeti od gladi
i ei kraj blaga, za kojim su toliko eznuli. Sad sam razumio smisao
njezina porugljivog cerekanja da jedemo i pijemo dijamante. Moda je
netko pokuao to isto izvesti i sa starim donom kad je on bacio vreicu
punu dijamanata.
Ovo je veoma lo poloaj, promuklo e ser Henry, svjetiljka e se
ubrzo ugasiti. Pogledajmo, moda bismo mogli nai polugu koja die
stijenu.
Latismo se posla oajnom energijom. Stojei u barici krvi poeli smo
opipavati vrata i obje strane hodnika. Ali nismo mogli pronai bilo kakvo
puce ili polugu.
Uvjeren sam, rekoh, da se vrata ne mogu otvoriti iznutra, jer se
inae Gagul ne bi izvrgla opasnosti da se pokua provui ispod njih. Upravo
zato to je to znala pokuala je pod svaku cijenu umai, prokleta bila.
Na svaki ju je nain ubrzo stigla plaa, dobaci ser Henry mrko se
nasmijavi. Njezina je smrt gotovo isto tako strana kao to e moda biti
i naa. S vratima ne moemo uiniti nita; poimo natrag u riznicu.
Okrenusmo se i poosmo, a ja pri tom opazih na nedovrenom zidu
koaricu s hranom koju je nosila Fulata. Uzeh je i ponesoh u prokletu
riznicu koja je imala da nam bude grob. Onda se vratismo i s mnogo
potovanja podigosmo Fulatino tijelo pa ga poloismo na pod kraj sanduka
s novcima.
Zatim sjedosmo i sami naslonivi se leima na ona tri kamena sanduka
s neizmjernim blagom.

Hajde da podijelimo hranu, predloi ser Henry, kako bi nam to

dulje potrajalo. Tako i uinismo. Izraunasmo da e na svakoga doi etiri
vrlo malena obroka, uz koje emo moi da proivimo nekoliko dana. Osim
biltonga ili suhoga mesa od divljai imali smo dvije uture s vodom, svaka
od jedne pinte.
A sada, ree ser Henry, hajde da jedemo i pijemo jer emo sutra
umrijeti.
Pojeli smo malko biltonga i popili gutljaj vode. Ne treba ni da kaem da
nam nije bilo do jela, ali nam je tijelo trebalo okrepe. im smo pojeli, poeli
smo se bolje osjeati. Ustali smo i poeli da sustavno pretraujemo zidove
svoje tamnice nadajui se da emo moda ipak nai kakav izlaz. Pomno
smo prekucali stijene i pod.
Izlaza, meutim, nije bilo. To je i razumljivo jer riznica i nije mogla da
ima neki drugi izlaz.
Svjetiljka je poela sve slabije svijetliti. Nestalo je ulja.
Quatermaine, koliko je sati? upita ser Henry. Ide li va sat?
Izvadio sam ga i pogledao. Bilo je est sati. U jedanaest sati uli smo u
spilju.
Infandus e se uditi to nas nema, rekoh. Ako se noas ne vratimo,
on e nas sutra potraiti.
Uzalud e nas traiti. On ne poznaje tajnu kamenih vrata, a ne zna ni
gdje su. Juer nije nitko znao tu tajnu osim Gagul, a danas je ne zna ba
nitko. Sve da i nae vrata, ne bi ih mogao probiti. Cijela kukuanska vojska
ne bi mogla probiti pet stopa ive stijene. Prijatelji, vidim da nam preostaje
samo da se prepustimo sudbini. Potraga za blagom upropastila je ve
mnoge ljude, a mi emo samo poveati njihov broj.
Svjetiljka je svijetlila jo posve slabo.
Onda odjednom planu i jarko osvijetli cio prizor: gomilu bijelih slonovih
kljova, sanduke pune zlata i tijelo uboge Fulate, isprueno pred njima,
kozju mjeinu s blagom, nejasno svjetlucanje dijamanata i divlja, izmuena
lica nas trojice bijelaca koji sjede ovdje ekajui smrt od gladi.
Odjednom plamen svjetiljke oslabi i utrnu se.

Osamnaesto poglavlje

GUBIMO SVAKU NADU

Ne mogu ni izdaleka opisali strahote noi koja je dola. Sreom ih je
donekle ublaio san, jer ak i u takvom poloaju kakav je bio na umorna
priroda zahtijeva svoje.
Sve kad i ostavimo po strani razmiljanje o sudbini koja nam je
predstojala jer i najhrabriji ovjek na svijetu mora uzdrhtati pred
sudbinom koja nas je oekivala, a ja se nikada nisam isticao hrabrou
ve i sama tiina u toj podzemnoj prostoriji bila je upravo nepodnoljiva.
Moda si i ti, itaoe, kadto nou leao budan i mislio da te tiina gui,
ali ja sam potpuno siguran u to i kaem ti da ne moe uope imati ive i
jasne predodbe o tome to zapravo znai tiina. Na povrini zemlje uvijek
postoji neko kretanje, neki umovi; pa bili oni sami po sebi i neprimjetni,
ipak otupljuju otricu potpune tiine. Ali ovdje nije bilo ba nikakva uma.
Bili smo zakopani u utrobi goleme planine pokrivene snijegom, ali um
vjetra nije dopirao do nas. Od strane dvorane smrti dijelio nas je dugaak
tunel i stijena debela pet stopa, a mrtvi ne podiu nikakvu buku. U toj
naoj grobnici ne bi nam dopro do uiju ni tutanj sve artiljerije zemlje ni
neba. Bili smo odsjeeni od svakoga zvuka na svijetu bili smo ve kao
mrtvaci.
Uto mi posta jasna sva ironija sudbine. Oko nas je lealo blago,
dovoljno da se njime isplate svi dravni dugovi jedne osrednje drave, ili da
se sagradi flota bojnih oklopnjaa, a mi bismo bili sretni da sve to
zamijenimo i za najsitniju nadu u spas. Uskoro emo nesumnjivo biti sretni
da sve to blago zamijenimo za zalogaj hrane ili za au vode, a poslije toga
ak i za blagodat da to prije doe kraj naim patnjama, istina je, zaista,
da bogatstvo za koje ljudi stavljaju na kocku svoje ivote na kraju krajeva
ne vrijedi upravo nita.
I tako nam proe no.
Good, napokon se javi glas ser Henryja. Upravo je jezovito odjeknuo
u toj neizrecivoj tiini. Koliko jo ibica imate u toj vaoj kutiji?
Good ih paljivo prebroja, oprezno ih opipavajui prstima i pazei da mu
ni jedna ne ispadne.
Osam, Curtis.

Zapalite jednu da vidimo koliko je sati.

Good ga poslua, a kontrast izmeu mrke tame i plamena igice gotovo
nas zaslijepi. Na mojem je satu bilo pet. Sad se vani na snjenim
vrhuncima iznad naih glava rumenjela zora, vjetri je rastjerao none
maglice u kotline, a mi smo amili u podzemnoj riznici, ivi zakopani.
Dobro bi bilo da neto pojedemo i da se okrijepimo, rekoh.
emu da jedemo? odgovori Good. Bit e boije za nas da to prije
umremo!
Dok je ivota, ima i nade! dobaci ser Henry.
Pojedosmo dakle malo biltonga i popismo nekoliko gutljaja vode. Opet
je prolo neko vrijeme, a onda predloi ser Henry da netko od nas ode to
blie k vratima i da vie, ne bi li ga moda izvana tko uo. Toga se posla
prihvati Good koji je dugo sluio na moru pa je imao jak i prodoran glas.
Pipajui doe do prolaza i poe vikati. Moram rei, da je podigao upravo
paklensku buku. Nikada dotle nisam uo takvu dreku, ali sve to nije nita
koristilo.
Nakon nekoga vremena presta vikati i vrati se veoma edan, tako da je
morao popiti malo vode. Odrekli smo se vikanja jer je ono smanjivalo zalihu
vode.
I tako smo sad opet sjedili naslonjeni na sanduke s beskorisnim
dijamantima u onoj stranoj besposlenosti koja je toliko oteavala nau
sudbinu. Ne acam se priznati da sam se sav predao oaju. Naslonio sam
glavu na iroko ser Henryjevo rame i zaplakao. Uinilo mi se da i Gooda
ujem gdje teko guta slinu i proklinje sam sebe zbog te svoje slabosti.
Ah, kako je dobar i hrabar bio onaj orijaki ovjek kraj nas! Njenije ne
bi mogao postupati s nama ni da smo bili zaplaena djeca, a on naa
dadilja. Zaboravio je da je i njega zadesila ista nesrea pa je uinio sve to
je mogao da umiri nae rastrojene ivce. Pripovijedao nam je o ljudima koji
su se nali u slinom poloaju pa su se na udesan nain spasili. Kako nas
na taj nain nije mogao ohrabriti, poeo nam je razjanjavati da nas
oekuje samo ono emu se i onako ne moemo ukloniti, samo to e nas
smrt zatei neto ranije. Govorio nam je da e stvar biti brzo svrena, i da
je smrt od iscrpljenja i gladi laka (to zapravo nije istina).
Imao je divan znaaj: bio je veoma miran, ali istodobno i veoma vrst.
I tako nam proe dan kao to nam je bila prola i no, ako uope ima
smisla da upotrebljavam te oznake, kad je sve to vrijeme oko nas vladala
potpuna tama. Kad sam ponovo upalio igicu da pogledam na sat bilo je
sedam sati.

Opet smo malo jeli i pili. Jo dok smo time bili zabavljeni, pade mi neto
na um.
Kako to, rekoh, da je zrak u toj prostoriji cijelo vrijeme svje? Gust
je i teak, ali ipak je posve svje.
Gospode! viknu Good i skoi na noge. Nisam ni pomislio na to. Kroz
kamenita vrata ne moe dolaziti, jer su veoma vrsto uglavljena. Mora da
dolazi iz nekoga drugog izvora! Da nema strujanja zraka, uguili bismo se
ovdje, im smo uli. Hajde da pogledamo!
Pravo je udo, kako nas je ta sitna iskrica nade posve promijenila. Za
trenutak smo sva etvorica puzla naokolo na rukama i na koljenima napeto
traei ma i najmanji znak zrane struje. Ruka mi pri tom naie na neto
hladno. Bilo je to lice uboge Fulate.
Pun sat i vie pipali smo tako naokolo, a onda se ser Henry i ja posve
oajni okanismo toga posla.
Bili smo omamljeni od toga to smo cijelo vrijeme udarali glavama o
kljove, sanduke i zidove riznice. Good je, meutim, i dalje uporno traio
govorei da je bolje raditi i to, nego ne raditi nita.
Hej, momci, doite ovamo, napokon ree priguenim glasom.
Ne treba da kaem da smo se pourili k njemu to smo bre mogli.
Quatermaine, stavite svoju ruku ovamo gdje je moja. Osjeate li to?
Mislim da osjeam kako ovuda struji zrak.
A sad ujte! Good se uspravi i poe nogom udarati o pod. U naim
srcima zaplamsa plamen nade. Zvualo je uplje.
Drhtavim rukama pripalih igicu. Imao sam ih samo jo tri. Vidjesmo da
se nalazimo u krajnjem kutu sobe, to je i razjanjavalo zato nismo kod
prijanjega pretraivanja ustanovili taj uplji zvuk. Dok je igica gorjela,
pomno pretraismo to mjesto. U glatkoj stijeni poda nalazilo se mjesto na
kojem su se dodirivala dva kamena. Gospode! U stijenu je bio uglavljen
kameni prsten! Od silnog uzbuenja ne mogosmo izustiti ni rije, a srca
nam stadoe burno udarati od nade. Good je imao no na kojem se
nalazila kuka, kakvom se vadi kamenje iz konjskih kopita. On je otvori i
poe njome strugati oko obrua. Zatim zavue kuku ispod prstena i poe
ga polako dizati bojei se da ga ne prelomi. Prsten se pokrenu. Kako je bio
od kamena, nije prirastao uz podlogu, to bi se sigurno dogodilo da je bio
od eljeza. Ubrzo se prsten uspravi. Good ga uhvati objema rukama i
potegnu iz sve snage, ali nita se ne mae.

Pustite mene da pokuam, nestrpljivo rekoh jer je kamen bio tako

smjeten u krajnji kut da dvojica nisu istodobno mogla uhvatiti prsten.
Dohvatih prsten i povukoh, ali bez uspjeha.
Onda pokua i ser Henry, ali ni njemu nije uspjelo.
Zatim Good uze kuku i stade eprkati posvuda oko kamena, odakle smo
osjeali da dolazi svje zrak.
Sad, Curtis, pokuajte jo jednom, pozove Good. Imate snage za
dvojicu, upnite svom silom! ekajte! On skinu s vrata crni svileni rubac
koji je po svojem obiaju da se dotjeruje jo uvijek nosio, te ga
provue kroz kariku. Quatermaine, uhvatite Curtisa oko pasa i povucite
svom snagom kad dam znak. Naprijed!
Ser Henry nape svu svoju silnu snagu, a Good i ja pomogosmo to smo
najbolje mogli.
Vucite! Vucile! Mie se! zasopljeno e ser Henry, a ja zauh kako mu
miii pucketaju u jakim leima. Odjednom se zau glasan prasak, a onda
osjetismo kako nas je zapljusnuo val zraka i naosmo se svi poleice na
podu pod velikom kamenom ploom. Ser Henry je svojom silnom snagom
podigao plou. Nikada nije snaga miia posluila u bolju svrhu.
Zapalite igicu, Quatermainu, ree im smo ustali i malo odahnuli.
Samo pazite.
Posluah ga, a pred nama se pokaza prva kamena stepenica nekoga
stepenita.
to da radimo? upita Good.
Poi emo niza stepenice, dakako, i pouzdati se u sudbinu.
Stoj! umijea se ser Henry. Quatermainu, uzmite ono malo biltonga i
preostalu vodu; moda e nam ustrebati.
Pipajui odoh po zalihu hrane na ono mjesto kraj sanduka s
dijamantima. Pri tom mi pade neto na um. Posljednja dvadeset i etiri sata
nismo gotovo ni mislili na dijamante; gadila nam se i sama pomisao na njih
kad smo vidjeli do ega su nas doveli. Ali sad sam pomislio da ne bi bilo
loe da stavim koji dijamant u dep za sluaj da nam ipak uspije da se
izvuemo iz te sablasne jame. Gurnuo sam dakle ruku u prvi sanduk i
napunio sve raspoloive depove svojega starog lovakog kaputa, a na vrh
dodao to se pokazalo kao sretna zamisao jo dvije, tri ake onih
krupnih iz treega sanduka.
Hej, momci, doviknuh im. ne biste li ponijeli sa sobom nekoliko
dijamanata? Ja sam sebi ve napunio depove.

Ah, do vraga i dijamanti! odbi ser Henry. Nadam se da ih nikada

vie neu vidjeti!
Good mi nije uope nita odgovorio. Drim da se upravo opratao od
ostataka jadne djevojke koja ga je toliko ljubila. Koliko god ti se to inilo
udnim, dragi itaoe, koji udobno sjedi kod kue i misli na golemo,
neizmjerno bogatstvo to smo ga ostavljali ondje, uvjeravam te da ni ti ne
bi mario da si na tom mjestu proboravio dvadeset i osam sati bez jela i pia
i da si se morao spustiti u nepoznatu utrobu zemlje noen nesigurnom
nadom da e izbjei smrti od gladi. Da mi nije prelo u krv da za sobom
ne ostavljam nita to bi imalo bilo kakvu vrijednost, ako mi se prua i
najmanja mogunost da to ponesem, siguran sam, da ni ja ne bih pomislio
na to da napunim depove.
Hajde, Quatermainu, pozove me ser Henry koji je ve stajao na prvoj
stepenici kamenoga stepenita, polako, ja idem naprijed.
Pazite kamo stajete; moda se dolje nalazi kakva velika jama.
Mnogo je vjerojatnije da se dolje nalazi jo kakva prostorija, ree ser
Henry polako silazei i brojei pri tom stepenice.
Nabrojivi do petnaest, stane. Doli smo do dna, ree. ini mi se da
je tu neki hodnik. Doite!
Good sie za njim, a ja pooh kao posljednji. Siavi dolje, zapalih
jednu od posljednje dvije ibice. Pri njezinoj smo svjetlosti vidjeli da se
nalazimo u uskom tunelu koji je od stepenica niz koje smo sili vodio u
pravom kutu desno i lijevo. Prije nego to smo mogli da vidimo jo togod,
igica mi opali prste i utrnu. Kojim pravcem da krenemo? Razumijete,
nismo mogli znali kakav je to tunel i kamo vodi pa bi nas jedan smjer
moda mogao voditi k spasu, a drugi u propast. Bili smo u velikoj dvoumici,
kad se Good iznenada dosjeti da je struja zraka povila plamen igice
nalijevo.
Poimo u susret struji zraka, predloi Good. Zrak struji u jamu, a ne
iz nje.
Prihvatili smo taj prijedlog i poli dalje od proklete riznice da krenemo
na strano lutanje. Pri tom smo se rukom drali zida, a nogama ispitivali tlo
pri svakom koraku. Stigne li iv ovjek ikad jo onamo, u to nipoto ne
vjerujem, nai e znakove nae prisutnosti; otvorene sanduke s draguljima,
dogorjelu svjetiljku i bijele kosti sirote Fulate.
Hodali smo oko etvrt sata tim hodnikom, kad on najednom zavi u
stranu pod otrim kutom. Moda ga je presjekao i kakav drugi hodnik.
Krenusmo njime, ali samo zato da brzo prijeemo u trei. Tako je to trajalo

nekoliko sati. inilo nam se da se nalazimo u nekom kamenom labirintu koji

ne vodi nikamo. Ne mogu, dakako, rei, kakvi su to bili hodnici, ali smo
mislili da su to rovovi staroga rudnika ija su okna vodila amo-tamo u
potrazi za rudom. Jedino smo tako mogli sebi razjasniti ono mnotvo
razliitih hodnika.
Konano se silno izmoreni zaustavismo i pojedosmo ostatak biltonga i
popismo ono malo vode jer su nam grla bila suha kao vapnenice. Bili smo
posve slomljeni od izgubljene nade. inilo nam se da smo izmakli smrti u
tami riznice samo zato da poginemo u tami tunela.
Dok smo tako silno potiteni stajali, zauh neki zvuk, pa upozorih
na nj i ostale. Bio je vrlo slab i veoma dalek, ali je ipak bio neki zvuk, neko
mrmorenje, jer su ga i moji drugovi uli. Nikakve rijei ne mogu opisati
blaenu radost koju smo osjetili, zauvi ga nakon tolikih sati sablasne
tiine.
Due mi, to je tekua voda, ree Good. Doite!
Krenuli smo onamo, odakle je dopirao taj tihi mrmor, tapkajui kao i
prije du kamenih zidova. to smo dulje ili, um se sve jasnije razabirao,
sve dok na kraju ne posta posve glasan. Dalje, jo dalje! Sad smo ve
jasno mogli razabirati klokot tekue vode. No odakle tekua voda u utrobi
zemlje?
Sad smo ve bili posve blizu. Good, koji je iao prvi, zaklinjao se da je
ve osjea njuhom.
Polako, Good! upozori ga ser Henry. Mora da smo ve blizu!
Onda zausmo pljusak i Goodov krik.
Pao je u vodu.
Good! Good! Gdje ste? tjeskobno i zaplaeno viknusmo obojica. Silno
nam odlanu kad zausmo priguen odgovor.
Dobro je. Uhvatio sam se za stijenu. Zapalite ibicu da vidim gdje ste.
urno pripalih posljednju ibicu. U njezinu slabom svjetlu ugledasmo
tamnu masu vode koja nam je protjecala pod nogama. Nismo mogli vidjeti
koliko je iroka, ali tu se, malo dalje od nas, nalazio taman lik naega druga
koji se drao neke izboene stijene.
Spremite se da me prihvatite, viknu Good, morat u plivati.
Zatim opet zausmo pljuskanje po vodi i glasan ubor. as zatim dopliva
Good i zgrabi ser Henryja za ruku. Izvukosmo ga iz vode u suhi tunel.
Due mi, ree sopui, malo da nisam otiao. Da se nisam uhvatio
za stijenu i da ne znam plivati, bio bih izgubljen. Voda juri kao u mlinskom
lijebu, a dno nisam mogao napipati.

Bilo je jasno da ovuda ne moemo. Poekasmo malo da se Good

odmori, a onda se napismo slatke i svjee vode iz te podzemne rijeke i
napunismo svoje uture. Zatim oprasmo lica to je ve bilo veoma
potrebno, pa okrenusmo lea tom afrikom Stixu i poosmo natrag kroz
tunel, dok se s Gooda koji je iao pred nama, cijedila voda. Konano smo
stigli do nekoga drugoga tunela koji je vodio nadesno.
Moemo i ovuda, izmoreno e ser Henry. Svi su ti putovi slini.
Poimo njime; ii emo dok ne padnemo.
Tako smo, silno izmoreni, polako posrtali kroz taj hodnik. Ser Henry je
iao pred nama.
Najednom zastane, a mi se zaletjesmo u njega.
Gledajte! apnu on, Ili mi se vrti u glavi, ili je to svjetlo!
Napesmo vid. Tamo, da, tamo daleko pred nama razabirala se nejasna
svjetlucava taka, kao prozori na nekoj kolibi. Svjetlo je bilo tako slabo
da sumnjam da bi ga razabrale iije oi osim takvih koje su kao nae, ve
nekoliko dana gledale samo potpunu tamu.
U nama se ponovo porodi nada. Uzdahnusmo i pourismo naprijed. Za
pet minuta nije vie bilo nikakve sumnje. To je zaista bila mrlja nejasnog
svjetla! Odjednom se tunel suzi. Ser Henry se spusti na koljena. Otvor se
sve vie suavao, dok na kraju nije postao irok kao neka povea lisija
jama u zemlji: da, sad je to zemlja. Stijena je prestala.
Ser Henry se skupi i pritisnu ramenima. Bio je vani! Za njim izae Good,
a onda i ja. Nad nama su sjale zvijezde, a u nosnicama osjetismo sladak
zrak. Onda najedanput pod nama neto popusti i mi se stadosmo kotrljati
kroz travu i grmlje, po mekoj vlanoj zemlji.
Ja se uhvatih za neto i zadrah se. Uspravih se i krepko kliknuh.
Odozdo mi se ozva krik. Ondje se Henry zadrao na nekom malom
zaravanku. Odvukoh se do njega i naoh ga zdrava i itava, ali malo
zasopljena. Stadosmo se ogledavati traei Gooda. Naosmo ga malo dalje,
na mjestu gdje je nogom zapeo za neki raljast korijen. Bio je prilino
izubijan, ali se ubrzo oporavio.
Onda sva trojica sjedosmo na travu i od silne sree i radosti, ini mi se,
zaplakasmo. Umakli smo iz strane tamnice koja malo to nam ne posta i
grobom. Sigurno nam je dobra kob upravila korake prema agljevoj jazbini
na kraju tunela. Nema sumnje, agalj mora da je prokopao ulaz u tunel.
Gle: tamo gore na planinama opet rudi zora, a mi smo ve mislili da je vie
nikada neemo ugledati.

Uskoro se sivkasto svjetlo polako spusti na obronke. Vidjeli smo da se

nalazimo na dnu ili, bolje rei, kraj dna one orijake jame blizu ulaza u
spilju iz koje su nekada bili iskopani dijamanti. Vidjeli smo i nejasne obrise
triju utljivaca koji su sjedili na podnoju planine. Sigurno su oni strani
hodnici, po kojima smo lutali te beskrajne noi, bili u nekakvoj vezi s
velikim rudnikom dijamanata. to se pak tie podzemne rijeke u utrobi
planine, nitko ne zna, kakva je to rijeka, odakle dolazi i kamo tee. Nisam
nipoto toliko radoznao da bih joj istraivao tok.
Postajalo je sve svjetlije i svjetlije. Mogli smo ve razabrati jedan
drugoga, ali moje oi nisu jo nikada vidjele prizor kakav smo pruali. Oi i
obrazi bijahu nam upali, od glave do pete bili smo uprljani prainom i
blatom, izudarani i krvavi, a na licima nam se odraavao dugotrajan strah
pred neminovnom smrti; na danjem smo svjetlu zaista bili nalik na prava
straila. injenica je, meutim, da je kraj svega toga Goodovo stakalce jo
uvijek vrsto pristajalo uz njegovo oko. Ne vjerujem da se u svoj toj nevolji
i pomaklo. Ni tama, ni pad u podzemnu rijeku, ni kotrljanje niz obronak
nisu mogli odijeliti Gooda od njegova monokla.
Ubrzo ustadosmo bojei se da nam se udovi ne ukoe ostanemo li dugo
sjediti. Polaganim i bolnim koracima poesmo se uspinjati uza strme strane
prostrane jame. itav sat i vie neprestano smo se uspinjali uz plavu
ilovau drei se za korijenje trave i grmeke koji su izrasli u jami.
Napokon je i taj posao bio obavljen, i mi se naosmo na velikoj cesti
uza samu jamu, ali na protivnoj strani od one na kojoj su sjedili utljivci.
Kraj samoga puta, stotinjak koraka od nas, gorjela je vatra ispred
nekoliko koliba, a oko vatre sjedile su neke ljudske prilike. Poosmo prema
njima pridravajui jedan drugoga i zaustavljajui se svakih nekoliko
koraka. Najednom jedan od tih likova usta, ugleda nas, i pade niice na
zemlju viui od straha.
Infandus! Infandus! To smo mi, tvoji prijatelji!
Uspravismo se. On potra prema nama buljei u nas kao da je lud i jo
uvijek drui od straha.
Oh, gospodari, gospodari! Zaista ste se vratili od mrtvih! Vratili ste se
od mrtvih!
I stari se ratnik baci pred nas na zemlju, obujmi koljena ser Henryja i
glasno zaplaka od radosti.

Devetnaesto poglavlje

OPROTAJ S IGNOSIJEM
Deset dana poslije toga jutra, tako bogatoga dogaajima, nalazili smo
se u svojem starom stanu u Lu.
Nita nismo bili gori zbog svojih stranih doivljaja, osim to je moja
ekinjasta kosa izala iz spilje s dijamantima za dvije treine vie sijeda
nego to je bila kad smo uli u nju. A ni Good nije nipoto vie bio isti onaj
kakav je bio prije Fulatine smrti koja ga je, ini se, veoma potresla.
Drim da nije potrebno posebno istaknuti kako nam vie nije uspjelo da
uemo u Salamunovu riznicu. Odmorivi se od napora, za to nam je
trebalo etrdeset i osam sati, siosmo u veliku jamu nadajui se da emo
nai prolaz kroz koji smo se izvukli iz planine, ali to nam nije uspjelo. U
prvom redu, pala je kia i istrla nae tragove, a osim toga obronci velike
jame bili su puni mravojedovih i drugih jazbina. Bilo je posve nemogue
rei kroz koju smo se spasili.
Dan prije nego to smo se vratili u Lu, otili smo ak da pomnije
razgledamo dvoranu sa stalaktitima, a neki nas nemir natjera da zaemo i
u Mjesto smrti. Proavi ispod koplja Bijele smrti, mi smo se, s osjeajima
koje ne mogu opisati, zagledali u kamenu masu koja nam je zakrila izlaz.
Neko smo vrijeme razmiljali o neprocjenjivom blagu koje se nalazi s one
strane stijene, o tajanstvenoj staroj vjetici iji smrvljeni i sploteni ostaci
lee pod stijenom, i o lijepoj djevojci u iju grobnicu vode ta vrata. Kaem,
promatrali smo kamenu masu, jer ne mogosmo ma koliko smo je
pregledavali pronai pukotinu, u kojoj su se vrata spajala s ostalom
stijenom, niti smo mogli otkriti tajnu kako su se vrata otvarala, premda
smo to cio sat, pa i vie pokuavali. Tajna je bila zauvijek izgubljena. Bio je
to zacijelo neki udesni mehanizam, jednostavan ali neprobojan u svojoj
masivnosti, karakteristian za doba koje ga je stvorilo. Ne vjerujem da
igdje drugdje na svijetu postoji jo koji takav mehanizam.
Napokon se okanismo posla.
Da se sad ta silna kamena masa i digla pred nama, otvorivi nam ulaz u
riznicu, sumnjam da bismo se usudili da prekoraimo zgnjeene ostatke
Gagulina tijela i da ponovo uemo u riznicu, sve kad bi i bilo potpuno
sigurno da emo zdravi i itavi uspjeti da iz nje iznesemo sve ono

nebrojeno blago. Ali meni je ipak dolazilo da glasno zaplaem to ondje u

izbi uklesanoj u kamenu ostavljamo najvee blago koje je ikada u povijesti
svijeta bilo nagomilano na tako malenom mjestu.
Ali tu nije bilo pomoi. Samo bi dinamit mogao svladati tu stijenu pet
stopa debelu, a dinamita nismo imali i nismo ga mogli nabaviti. Uvidjevi
da su nam svi napori uzaludni prestasmo se i dalje truditi. Moda e u
kojem kasnijem stoljeu kakav sretniji istraiva pronai udotvorne rijei
Sezame, otvori se! i za ovu riznicu pa e svijet preplaviti dijamantima.
Ja, uostalom, veoma sumnjam u to. Nekako mi se ini da dijamanti koji
vrijede mnogo milijuna funti sterlinga i lee u tri kamena sanduka, nikada
nee zasvjetlucati na vratu ljepotica. Oni i Fulatine kosti ostat e u hladnom
drutvu dokle god bude postojala naa zemlja.
Razoarano uzdahnuvi krenusmo natrag, a drugoga dana poosmo u
Lu.
Bili smo razoarani, a to je zapravo znailo veliku nezahvalnost prema
sudbini. Ta italac se zacijelo sjea da sam dosjetivi se u pravo vrijeme
bio toliko oprezan da sam napunio depove svojega starog lovakog
kaputa prije nego to smo izali iz one tamnice. Mnogo mi je dijamanata
ispalo iz depa dok sam se kotrljao niz obronak jame, a ispala mi je veina
upravo onih krupnih dragulja to sam ih bio stavio na vrh. Ipak nam je jo
uvijek ostalo razmjerno veoma mnogo dragulja, meu kojima je bilo i
osamnaest krupnih kamenova, od kojih je svaki teio izmeu trideset i
stotinu karata. U mojemu je starom lovakom kaputu ostalo jo dosta
blaga da nas sve uini, ako ne milijunaima, a ono ipak veoma imunim
ljudima i da nam kraj toga ostane jo toliko kamenja da nainimo tri
najljepe dijamantne ogrlice u Evropi. Nismo, dakle, ba tako loe proli.
Kad smo stigli u Lu, Ignosi nas veoma srdano doeka. Bio je zdrav i
sav zauzet poslom oko uvrivanja vlasti i reorganiziranja svojih pukova
koji su pretrpjeli velike gubitke u sukobu s Tvalom.
Dah mu je stao dok je sluao nau neobinu pripovijest. A kad smo mu
ispripovjedili na kako je straan nain poginula Gagul, on se zamisli.
Doi ovamo! pozove on nekoga veoma staroga indunu koji je s
ostalima sjedio u krugu oko kralja, ali tako da nije mogao uti o emu
govorimo. Starac usta, prie nam, pozdravi i sjedne uz nas.
Ti si vrlo star, ree Ignosi.
Jesam, kralju i gospodaru.
Reci, kad si bio malen, jesi li poznavao Gagul, lovkinju na
arobnjake?

Jesam, kralju i gospodaru!

Kakva je onda bila mlada kao i ti?
Ne, kralju i gospodaru! Bila je isto takva, kakva je i danas, stara i
osuena, silno runa i puna pakosti.
Vie nije takva; sad je mrtva.
Tako? O kralju, onda je prokletstvo skinuto sa zemlje!
Idi sad.
Kum! Odlazim, crno tene koje je razdrlo guu staroga psa. Kum!
Vidite, brao, nastavi Ignosi, to je bila neobina ena, i ja se
radujem to je mrtva. Ona bi vas ostavila da umrete na onom mranom
mjestu, a kasnije bi moda pronala nain da ubije i mene, kao to je ubila
i mojeg oca da na njegovo mjesto postavi Tvalu kojega je voljela. Nastavite
sa svojom pripovijeu jer joj zacijelo nikada nije bilo ravne!
Ispripovjedio sam na to povijest naega spasa, a onda, kako sam se bio
dogovorio s drugovima, iskoristih tu priliku i zamolih Ignosija da nam
dopusti da odemo iz Kukuane.
A sad, Ignosi, rekoh mu, dolo je vrijeme da ti kaemo zbogom i da
poemo u svoju zemlju. Vidi, Ignosi, doao si s nama kao sluga, a sada te
ostavljamo kao monoga kralja. Ako si nama zahvalan, sjeaj nas se i radi
onako kako si nam obeao da e raditi: vladaj pravedno, potuj zakon i ne
ubijaj nikoga bez osude. Samo tako e napredovati. Sutra u zoru dat e
nam malu pratnju da nas prevede preko planina. Zar ne, o kralju?
Ignosi pokri lice dlanovima. Nekoliko je asaka ostao u tom poloaju, a
zatim nam odgovori:
Srce me boli, vae mi ga rijei razdiru. to sam vam uinio, Inkubu,
Makumazane i Bugvane da me elite ostaviti ojaena? Vi, koji ste stajali
uza me u buni i u borbi, vi me elite ostaviti u danima mira i pobjede? to
elite? ene? Odaberite ih po cijeloj zemlji! Kraj, u kojemu biste ivjeli? Eto,
cijela je zemlja vaa, dokle god moete sagledati! Kue bijelih ljudi? Nauit
ete moj narod kako se grade. Stoku za meso i mlijeko? Svaki oenjen
ovjek dotjerat e vam po jednoga vola ili jednu kravu. Divljai da je lovite?
Ne luta li slon po mojim umama i ne spava li potoni konj u trsci? elite li
da ratujete? Moji pukovi ekaju na vau zapovijed. Ako ima ita drugo to
mogu da vam dam, sve u vam dati.
Ne, Ignosi, ne elimo nita od svega toga, odgovorih. Htjeli bismo
samo da se vratimo u svoju zemlju.
Sad mi je jasno, gorko e Ignosi, a oi mu bljesnue. Vie volite
svijetlo kamenje nego mene, svojega prijatelja. Dobili ste kamenje, pa ete

otii u Natal i preko burne crne vode da ga prodate i da se obogatite. Eto,

za im ezne srce svakoga bijelog ovjeka. Zbog vas neka je prokleto to
kamenje i neka su prokleti svi koji ga trae. Smrt neka snae svakoga, tko
korakne na Mjesto smrti u potrazi za kamenjem. Govorio sam, bijeli ljudi.
Moete ii.
Ja mu stavih ruku na miicu.
Ignosi, rekoh, reci nam, kad si lutao po zemlji zulukoj i boravio
meu bijelim ljudima u Natalu, nije li te srce vuklo za zemljom o kojoj ti je
pripovijedala majka, za svojom domovinom u kojoj si ugledao svjetlo
svijeta i gdje si se igrao dok si bio malen, za zemljom gdje je bilo tvoje
mjesto?
Upravo je tako bilo, Makumazane.
Isto tako i naa srca eznu za naom zemljom i za krajem u kojemu
nam je mjesto.
Nastala je stanka. Onda je Ignosi prekine, no ovaj put je govorio
drukijim glasom.
Vidim da su tvoje rijei, Makumazane, mudre i pune razbora, kao
uvijek. Ono to leti po zraku ne voli da se dugo zadrava na zemlji; bijeli
ljudi ne vole da dugo ive ivotom crnih. Dobro, vi morate otii i ostaviti me
alosna srca. Bit ete kao mrtvi za mene, jer odande, kamo idete, ne
dolaze vijesti do mene.
Ali ujte me, i neka svi bijeli ljudi znaju za moje rijei: nijedan bijeli
ovjek nee vie prijei preko planina, pa da i stigne iv do njih. Neu da
vidim ovdje trgovce s njihovim pukama i rumom. Neka se moj narod bori
kopljima i neka pije vodu kao to su radili i njegovi preci. Neu da mi
ovamo dou popovi i da unose u srca mojih ratnika strah pred smru, da
bune narod protiv kralja i da utiru put bijelcima koji e doi za njima.
Stigne li koji bijelac do mojega praga, potjerat u ga. Doe li ih stotina,
odbit u ih. Doe li cijela vojska, dii u se na njih svom svojom snagom, i
oni me nee svladati. Nitko neka ne doe radi svijetloga kamenja, ne, ni
itava vojska. Jer ako dou, poslat u cio puk, da zaspe onu veliku jamu,
da slomi bijele stupove u peini i da je napuni kamenjem, tako da nitko ne
uzmogne doi ni do onih vrata, o kojima ste mi govorili i kojih je tajna
otvaranja izgubljena. Ali za vas trojicu, Inkubu, Makumazane i Bugvane,
put je uvijek otvoren. Jer vi ste mi, ujte me dobro, drai od bilo kojega
drugog ivog stvora.
Otii ete. Moj stric i moj induna Infandus uzet e vas za ruke i otpratit
e vas s cijelim pukom. Doznao sam da postoji jo jedan put preko planina,

i oni e vam ga pokazati. Putujte sretno, brao moja, hrabri bijeli ljudi!
Neete me vie vidjeti, jer moje srce ne moe da to podnese. Eto, izdat u
zapovijed, i ona e biti proglaena od planine do planine, da vaa imena,
Inkubu, Makumazan i Bugvan budu kao imena mrtvih kraljeva. Tko ih
izgovori, morat e umrijeti. Tako e se sjeanje na vas zauvijek sauvati u
zemlji.
Idite sada prije nego to ponem liti suze kao ena. A kad se nakon
nekog vremena osvrnete na stazu ivota, kad ostarite i kad se stanete
okupljati oko vatre, jer sunce za vas nee vie biti dovoljno toplo, sjetite se,
kako ste stajali rame uz rame sa mnom u velikoj bici koju su pokrenule
tvoje mudre rijei, Makumazane. Misli o tome, kako si ti, Bugvane, bio vrh
onoga roga koji se zabio Tvali u slabine, dok si ti stajao u krugu Sivih,
Inkubu, i dok su ljudi padali pod tvojom bojnom sjekirom kao to klasje
pada pod srpom; da, misli i o tome kako si slomio snagu onoga divljeg
bika, Tvale, i oborio njegov ponos u prah. Zbogom zauvijek, Inkubu,
Makumazane i Bugvane, gospodari moji i prijatelji moji!
Ignosi ustane, pa se na nekoliko trenutaka veoma ozbiljno zagleda u
nas, a zatim prebaci rub svojeg ogrtaa preko glave da sakrije lice pred
nama.
utke smo otili.
* *
*
U zoru idueg dana otputovali smo iz Lu. Pratio nas je na stari prijatelj
Infandus, sav slomljen zbog naeg odlaska. S nama je iao i puk Bivola.
Premda je bilo veoma rano, glavna je gradska ulica bila puna naroda koji
nas je pozdravljao kraljevskim pozdravom dok smo prolazili na elu puka.
ene su nas blagoslivljale to smo zemlju oslobodili Tvale i bacale cvijee
na put kojim smo prolazili. Bio je to neobian, dirljiv prizor, kakav se rijetko
via kod domorodaca.
Ali dogodi se i jedna smijena zgoda kojoj se prilino obradovah jer nam
je dala povoda da se od srca nasmijemo.
Prije nego to smo stigli do kraja grada istra pred nas jedna lijepa
mlada djevojka nosei u ruci kitu krasnih ljiljana pa ih preda Goodu
nekako se ini da su sve djevojke najvie voljele Gooda, moda zato jer su
mu njegovo pola brade i stakalce na oku davali neku vrijednost koja je
postojala samo u njihovim oima i ree mu da bi ga htjela zamoliti za
jednu milost.
Samo reci! rekoh, vrei opet dunost tumaa.

Neka moj bijeli gospodar pokae svoje lijepe bijele noge da ih vidim i
da ih se sjeam dokle god ivim i da pripovijedam o njima svojoj djeci.
Putovala sam etiri dana da stignem ovamo i da ih vidim jer je glas o njima
preietio itavom zemljom.
Neka sam proklet ako to uinim! uzbueno kliknu Good.
Hajde, hajde, stari drue! umijea se ser Henry. Ta neete valjda
odbiti molbu ovako lijepe dame.
Neu! tvrdoglavo odvrati Good. To je nepristojno.
Napokon ipak pristane da zasue nogavice do koljena, a sve prisutne
ene i mlade djevojke iju je elju ispunio, odmah poee klicati od
divljenja i oduevljenja. Morao je tako nastaviti da hoda zasukanih hlaa
sve dok ne izaosmo iz grada.
Mislim da e proi mnogo vremena prije nego to kukuanske ene nau
kakav drugi predmet kojemu e se toliko diviti koliko su se divile njegovim
nogama. Njegovih pokretnih zuba pa ak i njegova providnog oka Kukuanci
su se manje-vie zasitili, ali njegovih lijepih bijelih nogu nikako.
Putem nam je Infandus ispripovjedio da preko planine vodi jo jedan
prijelaz, sjeverno od onoga na koji se nastavlja Salamunova cesta, ili, bolje
rei, da postoji mjesto na kojemu se moemo spustiti niz okomiti zid koji
dijeli kukuansku zemlju od pustinje i spaja vrhunce, nazvane Sabine grudi.
Tom smo prilikom saznali i to da je prije dvije godine etica kukuanskih
lovaca sila niz taj put u pustinju da lovi nojeve ija su pera u velikoj cijeni
kao bojni ukras. Oni su za vrijeme lova odmakli daleko od planine, i ve su
poeli patiti od ei, kad na obzorju ugledae neko drvee. Poli su prema
njemu i pronali veliku plodnu oazu koja se pruala nekoliko milja u duljinu,
a bila je bogata vodom. Ignosi nam je predloio da se vratimo preko te
oaze. Ta nam se zamisao uini veoma dobrom jer se inilo da emo tako
utedjeti napor da prelazimo preko planine. Nekoliko je lovaca imalo da nas
otprati do te oaze, iz koje su se, po njihovu pripovijedanju, daleko preko
pustinje vidjeli drugi plodni predjeli.
Putujui bez ikakvih potekoa naosmo se etvrtoga dana, pred no,
opet na hrptu planine koja dijeli kukuansku zemlju od pustinje. Ta se
pustinja dvadesetak milja sjeverno od Sabinih grudiju talasala kao
more pod naim nogama.
U zoru narednoga jutra dovedoe nas do ruba veoma strme stijene niz
koju smo se morali spustiti da siemo u pustinju, dvije tisue stopa ispod
nas.

Ovdje smo se oprostili sa svojim vjernim prijateljem, snanim starim

ratnikom Infandusom. On nam sveano zaeli sve dobro i malo to ne
zaplaka na rastanku. Nikad vie, gospodari, nee moje oi vidjeti ljude
kao to ste vi, ree nam. Oh, kako je Inkubu silno kosio ljude u bici! Oh,
kad se samo sjetim onog udarca kojim je mojemu bratu Tvali odsjekao
glavu! To je bilo divno divno! Ne vjerujem da u ikad jo vidjeti neto
slino, osim moda u sretnim snima.
Bilo nam je vrlo ao to se moralo rastati od njega. Good je bio toliko
potresen da mu je za uspomenu dao to mislite, to? svoj monokl!
(Kasnije smo saznali, da mu monokl uope nije ni bio potreban!) Infandus
je bio sav sretan jer je vjerovao da e mu posjed takva predmeta silno
poveati ugled. Nakon nekoliko bezuspjenih pokuaja uspjelo mu je da ga
stavi na oko. Nikada nisam vidio neto tako neskladno, stari vojnik sa
stakalcem na oku! Monokli se nikako ne slau s ogrtaima od leopardove
koe i crnim nojevim perjem.
Uvjerivi se da su se nai vodii dobro opskrbili vodom i hranom, stisnuli
smo starom vojniku ruku i poeli se sputati. Otprati nas gromki oprotajni
pozdrav puka Bivola. Sputanje je bilo veoma naporan posao, ali se te
veeri ipak nekako naosmo na podnoju planine. Nismo pri tom pretrpjeli
nikakve nesree.
Dok smo tako uveer sjedili uz vatru i promatrali strme stijene koje su
strale iznad nas, javi se ser Henry: Znate, drugovi, drim da na tom
svijetu ima i gorih mjesta nego to je kukuanska zemlja. Ja sam preivio i
nesretnijih dana nego to su bila ta posljednja dva mjeseca, premda nisam
nikada proveo tako udne dane. No, to kaete na to?
Gotovo bih elio da se vratim onamo, ree Good uzdahnuvi.
Ja rekoh da je sve dobro to se dobro svri. Ipak u toku svoga ivota
punog opasnosti nikada nisam proivio tako teke opasnosti kao to su bile
one kroz koje sam ovdje proao. Samo kad se sjetim one bitke, sav se
ohladim, a to se tie doivljaja u riznici...
Slijedeeg jutra krenusmo na zamoran put preko pustinje, no imali smo
veliku zalihu vode koju je nosilo naih pet vodia. Prenoili smo pod vedrim
nebom i u zoru krenuli dalje.
U podne treega dana putovanja ugledali smo drvee oaze, o kojoj su
nam pripovijedali vodii, a sat prije zalaska sunca koraali smo po travi i
sluali ubor vode.

Dvadeseto poglavlje

NAEN
A sad dolazim do najudnovatijeg od svih dogaaja to smo ih doivjeli
na ovom udnom pothvatu. On nam pokazuje kako je ivot sav pun
sluajnosti.
Mirno sam iao neto malo ispred svojih drugova uz obalu male rjeice
koja je tekla iz oaze dok je nije progutao edni pustinjski pijesak.
Odjednom se zaustavih i poeh trljati oi. Dvadesetak koraka preda mnom,
na lijepom poloaju, u sjeni divlje smokve, i okrenuta prema rjeici, nalazila
se lijepa koliba, sagraena vie-manje na kaferski nain od trave i prua,
samo to je umjesto malenog otvora imala potpuna vrata.
Koga vraga trai ovdje koliba? rekoh sam sebi. Tek to sam to rekao,
vrata kolibe se otvorie, i iz nje epajui izae neki bijeli ovjek, odjeven u
kou i s velikom crnom bradom. Uini mi se da sam dobio sunanicu. Ta to
je nemogue! Nijedan lovac nije nikada doao u takav kraj, a sigurno se ne
bi ni naselio ovdje. Buljio sam i buljio, a isto tako i onaj ovjek. Upravo u
tom asu stigoe i Good i ser Henry.
Pogledajte, drugovi, rekoh, je li to bijelac, ili sam ja poludio? Ser
Henry pogleda i Good pogleda, a onda najednom onaj ovjek crne brade
viknu iz svega glasa i hramljui poe prema nama. Kad nam je stigao u
blizinu, on kao da se onesvijestio.
Ser Henry se jednim skokom nae uz njega.
Gospode! viknu, to je moj brat George!
Na tu se buku iz kolibe pojavi jo jedan ovjek, takoer u krznu, s
pukom u ruci, i potri prema nama. Ugledavi me, viknu:
Makumazane! Ne poznaje li me, baas? Ja sam lovac Jim. Izgubio sam
ono pismo to si mi ga dao da ga predam svome gospodaru, a ovdje smo
gotovo ve dvije godine. I on mi se baci pred noge i zaplae od radosti.
Ti nemarni lupeu! rekoh. Zasluio si da te dobro izlemam.
Za to je vrijeme ovjek sa crnom bradom doao sebi. I on i ser Henry
pustili su maha svojim osjeajima, a da pri tom nisu rekli ni rijei. Ma kakav
bio razlog njihovoj zavadi u prolosti, sad je sve bilo zaboravljeno. Drim da
je posrijedi bila neka ena, ali nisam ih nikada pitao.

Dragi moj brate konano se javi ser Henry. Ve sam mislio da si

mrtav. Preao sam preko Sulimanovih planina da te naem, a sad te, eto,
nalazim u pustinji kao kakvog starog leinara.
Prole su gotovo dvije godine otkako sam pokuao da prijeem
Sulimanovo gorje, odgovori George nesigurnim glasom, kao to govori
ovjek koji dugo vremena nije imao prilike da govori svojim jezikom, ali
kad sam stigao dovde, pade mi neka stijena na nogu i smrvi mi je, tako da
vie nisam mogao poi ni naprijed ni natrag.
Onda prioh i ja pa rekoh: Kako ste, gospodine Neville? Zar me se ne
sjeate?
Kako? zaudi se on, nije li to Quatermain, a i Good? Poekajte as,
momci, jer mi se vrti u glavi. Sve je to tako udno, a kad je ovjek ve
izgubio svaku nadu i tako sretno!
Te nam je veeri George Curtis uz logorsku vatru ispripovjedio svoju
pripovijest koja je, na svoj nain, bila isto tako zanimljiva kao i naa i puna
doivljaja. Ispriana ukratko, svodi se na ovo: Prije nepune dvije godine
krenuo je iz Sitandova kraala da pokua doi do planina. to se tie onoga
pisma to sam mu ga poslao po Jimu, taj ga je vrijedni momak izgubio, i
George nije za nj sve do danas ni uo. Ravnao se po vijestima to ih je
dobio od domorodaca, te nije poao prema Sabinim grudima, ve prema
onom strmom usponu na planine niz koji smo mi ili. To je oito bio bolji
put od onoga koji je bio zabiljeen na mapi staroga don Silvestra.
U pustinji su on i Jim mnogo prepatili, ali su napokon stigli u tu oazu u
kojoj je Georgea Curtisa zadesila teka nesrea. Na dan njihova dolaska
sjedio je George kraj rjeice, a Jim je neposredno iznad njega na obali
vadio med iz gnijezda neke vrsti divljih pela bez aoke. Pri tom je otisnuo
veliki kamen koji je Georgeu pao na desnu nogu i strano je smrvio. Od
toga dana bio je George Curtis tako jako hrom da nije mogao nastaviti put
ni vratiti se pa je odluio da radije zavri ivot u toj oazi, nego da posve
sigurno pogine u pustinji.
S hranom su vrlo dobro prolazili, jer su imali mnogo municije, a u oazu
je, osobito nou, dolazilo mnogo divljai zbog vode. Oni su je ubijali iz
puke ili su je hvatali stupicama. Hranili su se mesom, a kad im se istroilo
odijelo, odijevali su se ivotinjskjm koama.
Tako smo, eto, proivjeli gotovo dvije godine, zavri George, kao
drugi Robinson i njegov Petko, nadajui se da e naii kakvi domoroci i
pomoi nam da odemo odavde. Ali nitko nije doao. Upravo smo se Jim i ja
dogovorili da e on i pokuati da stigne u Sitandov kraal da dovede pomo.

Trebao je da poe sutra, ali nisam se ba mnogo nadao da u ga ikada vie

vidjeti. A sad si, eto, od tolikih ljudi na svijetu doao ti, ba ti, za koga sam
mislio da me je davno zaboravio i da udobno ivi u staroj Engleskoj. Naiao
si pukim sluajem i naao me ondje, gdje se ni najmanje nisi nadao. To je
najvee udo, za koje sam ikada uo, a uz to i silna srea.
Sad se i ser Henry lati pola i u glavnim mu crtama ispripovjedi nae
pustolovine. Zadrasmo se do kasno u no.
Divota! uskliknu George, kad sam mu pokazao nekoliko dijamanata
bar ste vi neto dobili kao plau za svoje muke kad su ve moje ostale
neplodne.
Ser Henry se nasmije.
Svi ti dijamanti pripadaju Quatermainu i Goodu. Ugovorili smo tako da
e oni podijeliti sve to nau.
Ta me napomena navede na razmiljanje. Porazgovorio sam se s
Goodom a onda rekoh ser Henryju da je naa jednoduna elja da i on
primi treinu dijamanata, a ako to nee, da ih onda predamo njegovu bratu
koji je podnio vie patnji od nas traei dijamante.
Konano ga natjerasmo da pristane na takvu diobu, ali George Curtis je
za nju saznao tek mnogo kasnije.
*
A sad, na ovome mjestu, mislim da treba zavriti s pripovijeu. Na
povratak kroz pustinju u Sitandov kraal bio je vrlo naporan, to vie, to
smo morali pomagati Georgeu Curtisu, ija je desna noga zaista bila veoma
slaba; iz nje su neprestano izlazili sitni komadii kostiju. Ipak smo nekako
svladali i taj put, pa kad bih opisivao sve potankosti, morao bih samo
ponavljati ono to smo doivjeli pri naem prvom prijelazu preko pustinje.
est mjeseci nakon naega povratka u Sitandu gdje smo nali svoje
puke i ostalo iako je onaj stari lupe bio vrlo zlovoljan to smo ostali ivi
i doli po njih stigosmo zdravi i itavi do moje male kue u Bereu kraj
Durbana. Ovdje sam se oprostio od onih koji su me pratili na
najudnovatijem putovanju to sam ga poduzeo za svojega dugog ivota
punog razliitih pustolovina. Ovdje i piem ove retke.
*

Upravo kad sam napisao posljednju rije, stigao je neki Kafar kroz moj
drvored naranina drvea, nosei s pote pismo u rascijepljenoj palici.
Pismo je bilo od ser Henryja. Budui da ono samo najbolje govori, evo
njegova teksta od poetka do kraja:

Dragi moj Quatermainu!

1. listopada 1884.
Brayley Hall, Yorkshire

Nedavno sam Vam ukratko javio da smo nas trojica, George, Good i ja,
sretno stigli u Englesku. Iskrcali smo se u Southamptonu i otili u grad.
Trebali ste da vidite Gooda kako se slijedeeg dana vratio ureen.
Da prijeem na posao. Good i ja odnijeli smo dijamante Streeteru da
procijeni, kao to smo se dogovorili. Upravo Vam se bojim kazati na koliko
su ih procijenili, jer mi se ini da je ta svota silno velika. Rekli su, dakako,
da je procjena vie ili manje priblina, jer, koliko je njima poznato, takvo
kamenje nije nikada dolazilo u tolikoj koliini na trite. ini se da su
dijamanti (osim jednoga ili dva najvea) najistije vode i u svakom pogledu
ravni najboljem brazilskom kamenju. Upitao sam ih, ne bi li oni kupili
dijamante, ali mi odgovorie da to prelazi njihovu snagu. Preporuili su mi
da ih prodajemo postepeno kako ne bismo preplavili trite i izazvali pad
cijena. Ipak su nam za mali dio njih ponudili stotinu osamdeset tisua funti.
Morate se vratiti kui, Quatermainu, i pobrinuti se za to, pogotovu ako i
dalje ustrajete na tome da mome bratu date kao velianstveni poklon
treinu dijamanata koji meni nipoto ne pripadaju.
to se tie Gooda, on nije dobar ovjek. Sve svoje vrijeme trati na
brijanje i na razline druge besmislice koje su u vezi s poljepavanjem
tijela. Ipak mi se ini da jo uvijek ali za Fulatom.
Rekao mi je da nije, otkako se vratio kui, vidio enu koja bi se mogla
usporediti s Fulatom ni po ljepoti lica ni po umiljatosti.
elio bih da se vratite kui, stari moj drue, i da ovdje u blizini kupite
kakav posjed. Vi ste ve obavili svoj dio posla u ivotu i imate mnogo
novaca. A ovdje je na prodaju divan posjed koji bi Vam veoma odgovarao.
Doite; to prije, to bolje. Opis svojih pustolovina moete dovriti i na
brodu. Nismo htjeli nikomu pripovijedati o naim doivljajima dok ih Vi ne
opiete. Bojimo se da nam nitko ne bi vjerovao. Poete li odmah po
primitku ovoga pisma, stii ete ovamo krajem godine, pa Vas molim da
Novu godinu provedete kod mene. Doi e i Good, a isto tako i George. Da

Vas podmitim, rei u Vam da e doi i Va sin Harry. Bio je kod mene
tjedan dana u lovu i vrlo mi se svidio. Hladnokrvan je mladi; nastrijelio me
je u nogu, a onda mi je mirno izrezao samu i rekao da je dobro da u
svakoj lovakoj drubi bude i po jedan student medicine.
Do vienja, staro mome. Ne mogu vie nita kazati, ali znam da ete
doi, bar zato da obveete
1. listopada 1884.
svojeg iskrenog prijatelja
Henryja Curtisa
P. S. Kljove onoga velikog slona koji je ubio jadnoga Kivu nalaze se u
predvorju moje kue iznad onoga para bivoljih rogova to ste mi ih Vi dali.
Velianstveni su. A sjekira kojom sam Tvali odsjekao glavu, visi nad mojim
radnim stolom. ao mi je to nismo mogli donijeti i nae eline koulje.
H. C.
Danas je utorak. Parobrod kree u petak, pa zaista mislim da primim
Curtisov poziv i da otputujem u Englesku, makar samo za to da vidim
svojeg sina Harryja i da nadgledam tiskanje ove pripovijesti jer ne bih htio
da taj posao povjerim ikome drugome.
Alan Quatermain

BILJEKA O PISCU
Rider Haggard roen je 1856, u engleskoj grofoviji Kent. Knjievnou
se poeo bavili ve zarana i u toku svog plodnog knjievnog rada napisao
je niz veoma uspjelih pustolovnih i fantastinih romana koji se veinom
odigravaju u Africi. Premda se Haggard broji meu starije pisce pisao je
jo u prolom stoljeu i premda je razvoj tehnike djelomino premaio
njegovu matu on je i danas jednako omiljen, a knjige mu se stalno
tampaju po cijelom svijetu. Preveden je na sve kulturne jezike. Nekoliko
njegovih romana i filmski je prikazano, pa ak i u vie navrata. Tako je
roman Rudnici kralja Salamuna snimljen u kolor-filmu; taj je film po
cijelom svijetu ponjeo silan uspjeh. Glavno mu je djelo She (Ona) u
kojem obrauje problem neumrlosti. Engleska ga je vlada odlikovala za
njegov knjievni rad.