You are on page 1of 5

Esej

Dekonstrukcija pouzdani svjedok vremena?


U Derridinu djelu naziv dekonstrukcija ima isto tako malu ulogu kao to su
Abbau i Destruktion imali u Heideggera. Upravo kao to ni
egzistencijalizam Bitka i vremena nije Heideggerov vlastiti termin, tako ni
etiketa dekonstrukcija nije izvorno Derridin pojam.
Esej
Dekonstrukcija pouzdani svjedok vremena?
U Derridinu djelu naziv dekonstrukcija ima isto tako malu ulogu kao to su
Abbau i Destruktion imali u Heideggera. Upravo kao to ni
egzistencijalizam Bitka i vremena nije Heideggerov vlastiti termin, tako ni
etiketa dekonstrukcija nije izvorno Derridin pojam. No, s obzirom da
Derridu slavnim nisu uinili njegove vlastite kolege filozofi, nego knjievni
teoretiari, nova je etiketa u tim zemljama bila prilijepljena koli kojoj je
Derrida, na vlastito iznenaenje, postao vodeom figurom
U povodu sedamdesetog roendana jednog od najvanijih filozofa dananjice, irom
svijeta izali su razliiti prigodni tekstovi koji se osvru na lik&djelo Jacquesa
Derride. Neki od njih bili su najjednostavniji hommage, poneki su bili polemike
naravi, a bilo je dakako i patetinih. Samo podsjeanja radi, recimo da je rije o
autoru koji je iroj publici poznat po dekonstrukcijskoj teoriji, a upueniji u filozofske
teme odmah e nabrojati knjige kao to su De la grammatologie, La dissmination,
La carte postale ili Psyche: Inventions de l'autre. Bez ikakve namjere da se ovdje
uputamo u procjenu filozofova opusa, donosimo pregledan i saet tekst Richarda
Rortyja koji govori o dekonstrukcijskoj teoriji i mjestu koje ona zauzima u filozofiji
Jacquesa Derride. Tekst je ulomak iz knjige The Cambridge History of Literary
Criticism vol. 8, From Formalism to Poststructuralism, Cambridge University
Press, 1995.
Metafizika prisutnosti
Veina Derridinih djela nastavlja misaoni put koji poinje od Friedricha Nietzschea, a
zavrava s Martinom Heideggerom. Taj misaoni put odlikuje jo radikalnije
odbacivanje platonizma i njegove aparature koju je zapadna misao naslijedila od
Platona, te je dominirala europskom filozofijom. U nezaboravnom odlomku iz
Sumraka idola Nietzsche opisuje kako je 'istinski svijet' postao prividni. Ondje on
ukazuje na postupno nestajanje naina miljenja koje je blisko miljenjima Platona,
kranstva ili Kanta, naina miljenja koje istinski svijet realnosti suprotstavlja
svijetu pojavnosti koji tvore naa osjetila, materija, grijeh ili strukture ljudske
spoznaje. Karakteristina obiljeja tih razliitih svjetovnosti, taj pokuaj bijega iz
vremena i povijesti u vjenost, upravo je ono to su dekonstrukcionisti esto nazivali
tradicionalnim binarnim opozicijama: istinito lano, izvorno izvedeno,
jedinstveno razliito, objektivno subjektivno, itd.

Ono to Heidegger naziva platonizmom, metafizikom ili pak onto-teologijom, Derrida


nazivlje metafizikom prisutnosti ili logocentrizmom (ponekad falogocentrizmom).
Derrida ponavlja Heideggerovu tvrdnju prema kojoj takva metafizika u potpunosti
proima zapadnjaku kulturu. Obojica tradicionalnim binarnim opozicijama pripisuju
utjecaj na sva podruja ivota i miljenja, ukljuujui knjievnost i njezinu kritiku.
Stoga se Derrida u potpunosti slae s Heideggerom u tome da je zadaa mislioca
probijati se kroz te opozicije i oblike intelektualnog i kulturnog ivota koji se od njih
sastoje. No Derridi se ipak uinilo da Heidegger u tome nije uspio:
Bez ponovna postavljanja Heideggerovih pitanja ono to sam bio naumio uiniti ne
bi bilo mogue... usprkos dvojbama oko Heideggerovih misli, ili upravo zbog njih,
pokuao sam u Heideggerovu tekstu pronai znake pripadnosti metafizici, odnosno
onome to on naziva onto-teologijom (Derrida, Positions, str. 9-10).
elei se distancirati od Heideggera, Derrida se upustio u stvaranje filozofske
terminologije (trag, razlika, archi-criture, supplement itd.) kojom je htio potisnuti i
ismijati onu Heideggerovu (Ereignis, Lichtung itd.). Dok Heideggerovi termini
iskazuju tovanje prema onom neiskazivom, neujnom i ustrajnom, Derrida naprotiv
pokazuje strastveno divljenje spram bujnosti, eluzivnosti i aluzivnosti, vlastitom rekontekstualiziranju. On smatra da se te pojave mogu mnogo bolje rastumaiti u
pisanom, nego u govornom obliku te time preokree Platonovu (i Heideggerovu)
sklonost izgovorenoj namjesto napisanoj rijei. Stvaranjem navedene terminologije
Derrida eli postati ono to je Heidegger govorio za sebe sama, odnosno biti prvi
post-metafiziki mislilac, prorok u razdoblju u kojem je opreka stvarnosti i pojavnosti
u potpunosti izgubila hegemonsku ulogu u naem miljenju.
Heideggerova pastorala
Naputajui hajdegerijansku nostalgiju, Derrida se oslobodio onih elemenata
Heideggerove misli koji su odzvanjali njegovim sentimentalnim pastoralama i
nacionalizmom, odnosno onim to ga je privuklo nacizmu Derrida je time
Heideggera oslobodio politike ljevice. tovie, za dekonstrukcionistiku literarnu
kritiku jo je vaniji njegov obrat od Heideggerova sentimentalnoga pitanja Kako u
tekstovima iz povijesti filozofije moemo nai tragove bitka ka kvazipolitikom
pitanju Kako moemo potkopati tekstove koji prizivaju metafizike opozicije? Kako
ih moemo razotkriti kao metafizike?. Derrida je ostavio Heideggerovu
preokupaciju filozofskim kanonom te se posvetio iznalaenju metode koja bi se
mogla primijeniti na gotovo svaki tekst bilo u prolosti ili sadanjosti, bio on
knjievni ili filozofski. Takva metoda ubrzo e biti nazvana dekonstrukcija.
U Derridinu djelu naziv dekonstrukcija ima isto tako malu ulogu kao to su Abbau i
Destruktion imali u Heideggera. Upravo kao to ni egzistencijalizam Bitka i vremena
nije Heideggerov vlastiti termin, tako ni etiketa dekonstrukcija nije izvorno Derridin
pojam. No, s obzirom da Derridu slavnim (i to u zemljama engleskoga govornog
podruja) nisu uinili njegove vlastite kolege filozofi, nego knjievni teoretiari
(radije traei nove naine interpretacije tekstova negoli nov pogled na povijest
miljenja), nova je etiketa u tim zemljama bila prilijepljena koli kojoj je Derrida, na
vlastito iznenaenje, postao vodeom figurom. Onako kao to su ga koristili
sljedbenici te kole prvobitno je termin dekonstrukcija ukazivao na postupak u

kojem se nebitna i sporedna svojstva teksta razotkrivaju kao ono subverzivno, kao
njegova bitna znaenjska poruka.
Derridino tumaenje Heideggera moe se i ovako poopiti: svatko tko tvrdi da treba
u cijelosti odbaciti jezik vlastite kulture zapravo ini izjavu u jeziku kojeg odbacuje.
Tome je tako ak i ako osoba to uini u obliku metaforine (radije negoli literarne)
uporabe termina u tom jeziku. Ili drugim rijeima: onaj tko odbija govoriti o bitima
prisiljen je tu svoju namjeru izrei terminima koji se upravo za to rabe. Svaki takav
hajdegerijanski pokuaj osuen je na neuspjeh. Derrida tada zakljuuje trebalo bi
pokuati neto vrlo slino, ali i vrlo razliito onome to je Heiddeger pokuao.
Derrida Heideggerov pokuaj iskazivanja neizrecivoga smatra praktiki posljednjim,
mahnitim oblikom bezuspjene borbe da se granice jezika probiju iznalaenjem rijei
koje znaenje crpe izravno iz svijeta, iz onog ne-jezinog. Ta je borba, koja traje jo
od razdoblja starih Grka, unaprijed osuena na neuspjeh jer se jezik, kako kae
Saussure, sastoji od samih razlika. To jest, rijei imaju znaenje samo zato jer se
razlikuju od drugih rijei. Crveno neto znai samo u suprotnosti spram plavog,
zelenog itd. Isto tako bitak ima znaenje samo u odnosu spram bie, priroda, bog,
ovjeanstvo, te bilo kojom drugom rijei u jeziku. Nijedna rije ne moe stei
znaenje na nain na koji su filozofi od Aristotela do Bertranda Russella vjerovali da
je mogu kao neposredni izraz neeg ne-jezinog (emocija, misaona datost, fiziki
objekt, ideja, platonika forma). O logocentrikim filozofima koji su i dalje vjerovali u
neposredovanost, Derrida kae: Jednoznanost je telos jezika. Ni jedna filozofija
nije se odrekla tog aristotelovskog ideala, a taj ideal je filozofija (Margins, str.
247). Uhvatiti se u kotac s logocentrikom tradicijom znailo bi pisati i itati na
takav nain da se taj ideal dostigne. Ako elimo prekinuti tradiciju, morali bismo sve
dosadanje tekstove razotkriti kao samozavaravanje, jer rabe jezik za ono za to se
on nikako ne moe rabiti. Jezik sam po sebi iznevjerava svaku mogunost vlastite
transcendencije (v. Derrida, Writing, str. 278-81).
Takve tvrdnje esto su bile predmetom neprijateljske i ponekad otre kritike
Derridinih kolega-filozofa. estoko su ga napadali Jacques Bouveresse u Francuskoj i
Jrgen Habermas u Njemakoj. No najotriju kritiku uputili su britanski i ameriki
analitiki filozofi, pripadnici filozofske kole koja je akademskom zajednicom
engleskoga govornog podruja dominirala jo od kraja Drugog svjetskog rata. Za
veinu od tih filozofa, batinika tradicije koja podrijetlo vue od logikih pozitivista i
njihova odbacivanja metafizike (no ne u irem hajdegerovskom znaenju tog pojma,
ve u uem smislu suprotstavljanja metafizikih, teolokih i moralnih tvrdnji
znanstvenima, onima koje su podlone verifikaciji) Derridin opus inio se
bezvrijednim i vrijednim osude te nekom vrstom povratka iracionalizmu.
Dvije kritike struje
Kritika Derridine filozofije svodi se na dvije glavne struje. Prva struja njegove
doktrine vidi kao dvojbe o problemu realizma dovedene ad absurdum rije je o
tvrdnji po kojoj svijet i ono ne-jezino strukturiraju i tvore na jezik i razmiljanje.
Oni tretiraju Derridu kao lingvistikog idealista, kao osobu ije esto citirano geslo
nema niega izvan teksta podupiru tek istroeni Kantovi i Berkeleyevi argumenti.
David Novitz, jedan od takvih kritiara, smatra kako Derrida vjeruje da naa

uporaba jezika nije ograniena ne-lingvistikim svijetom te da taj zakljuak ne


proizlazi iz injenice kako ne moemo iskusiti objekt neovisno o naoj mentalnoj
konstrukciji, jer je to isto kao i rei da ne moemo iskusiti objekt neovisno o
naem doivljaju istog. Novitz nastavlja: Mi i dalje razmatramo ne-lingvistike i
ne-semiotike objekte u namjeri da ustanovimo jesmo li ih ispravno opisali. Stoga
on smatra da mora postojati ne-lingvistiki, ne-semiotiki, nekonstruirani svijet koji
nas ograniava u onome to govorimo, kako organiziramo, razlikujemo i
kodificiramo.
Novitz kritiku usmjerava na pitanje da li injenica (koju bi Derrida odluno odbacio)
da postoje ne-lingvistiki objekti koji ograniavaju (na onaj puki fizikalni, kauzalni
nain) kako nae lingvistiko tako i ne-lingvistiko odnoenje, opovrgava Derridinu
tvrdnju da (Novitzovim rijeima) nai pojmovi i znaenja... ne predstavljaju ili ne
korespondiraju s ne-lingvistikom stvarnou, s transcendentalnim signifikatom.
Oito postoji jaz izmeu tvrdnje X ograniava Y i Y predstavlja X ili s njim
korespondira. Realistiki filozofi smatraju da je taj jaz mogue premostiti. Oni
smatraju da nam kauzalni utjecaj okoline na lingvistiko ponaanje omoguava
tvrditi kako neki dijelovi jezika korespondiraju s nein ne-lingvistikim. Njihovi
protivnici kako antirealisti tako i oni koji uope odbacuju podjelu na realizam i
antirealizam smatraju kako takav pojam ne postoji.
Filozofska naivnost Derridinih sljedbenika
U analitikoj filozofiji raireno je mnijenje kako postojanje kauzalne veze izmeu
jezika i ne-jezinog nije dostatno da bi se predodba o podudaranju izmeu jezika i
stvarnosti pokazala smislenom tvrdnjom. Takav je nazor implicitan u Wittgensteina,
a eksplicitan u djelima kontekstualnih filozofa jezika poput Donalda Davidsona.
Moemo stoga ustvrditi kako Derridini nazori nisu nita provokativniji ili apsurdniji
negoli nazori spomenutih filozofa. I Wittgenstein i Davidson i Derrida sauvali su ono
najbolje u tradiciji idealizma, istodobno izbjegavajui Berkeleyeve i Kantove
primjedbe da je materijalni svijet tvorevina ljudskog uma. Ipak, mnogi sljedbenici
Wittgensteina i Davidsona pokazuju sklonost drugoj, malo umjerenijoj kritikoj liniji
koju zastupa Derrida. On polazi s filozofske pozicije koja ispravno razmatra jezik kao
samodostatan, drei kako je (rijeima Wilfrida Sellarsa) svjesnost lingvistiko
pitanje, ime se odbacuje ono to Davidson naziva dihotomijom plana i sadraja.
Ipak, on svoju poziciju oblikuje na tako ekstravagantan i hiperbolian nain, da su
njegovi sljedbenici, nehotice dovedeni na krivi trag, izvukli besmislene zakljuke.
Tako npr. John Searle istanano opaa kako injenica da je jezik sustav razlika
nimalo ne potkopava razliku izmeu prisutnosti i odsutnosti, jer izmeu reenice
'maka je na pokrivau' i 'pas je na pokrivau' postoji razlika u prvoj reenici rije
'maka' je prisutna, a u drugoj nije, doim je rije 'pas' prisutna u drugoj, ali ne i u
prvoj... sustav razlika zapravo je sustav prisutnosti i odsutnosti (World, str. 76).
U duhu Wittgensteinovih Istraivanja mogli bismo rei da filozofija ostavlja sve tako
kako jest, osim prethodee filozofije, te da naputanje karakteristinoga
metafizikog zahtjeva jednoznanosti sueljavanjem s ne-lingvistikim referentom
(ono to Derrida naziva telosom jezika... aristotelijanskim idealom) ne znai i
naputanje razlike izmeu relativno jednoznane i relativno dvosmislene uporabe

rijei. Kaemo li da opreka objektivno-subjektivno ovisi o kontekstu, nije nam svrha


opovrgnuti tu protimbu, nego upozoriti na pogreno miljenje koje smatra da
objektivno moe znaiti vie negoli intersubjektivno. Searle govori u ime
mnogih analitikih filozofa kada kae da smo u dvadesetom stoljeu (uglavnom
pod utjecajem Wittgensteina i Heideggera) poeli vjerovati da nas je ta potraga za
temeljima (ontolokim, epistemolokim ili fenomenolokim, dakle Platona,
Descartesa ili Husserla) zavela i dovela na krivi trag. No on ustraje na tvrdnji da to
nimalo ne ugroava znanost, jezik, ili na kraju krajeva, na zdravi razum (World,
str. 77). Derridin anti-fundacionalizam Searlu nije nov niti osobito zanimljiv. Prema
njegovu sudu, samo filozofska naivnost Derridinih sljedbenika kriva je za to to u
anti-fundacionalizmu vide neugodne posljedice za knjievnu teoriju i politiku.
Searle ovdje ponovno postavlja vjerojatno najei prigovor dekonstrukciji: zato bi
naputanje platonikih ideja imalo vane implikacije i ogranke u ostalim podrujima
kulture? Zato bismo vjerovali u to da je znanost (na emu ustrajava Derrida
slijedei Heideggera), sputana metafizikim okovima koji su joj davali smjer i
ograniavali je od sama poetka? Ne bi li umjesto toga trebalo zajedno s
Reichebachom, Popperom i Deweyem tvrditi kako su prirodne znanosti mnogo toga
napravile da oslabe te veze te da osiguraju put prema post-metafizikoj kulturi? Na
ovako omeenu prostoru ne moemo razraditi ove probleme i pitanja, no
postavljajui ih moemo razumjeti Derridin odnos prema filozofskom svijetu njegova
vremena, kao i recepciju dekonstrukcije kao dvojbena ili pak pouzdana svjedoka tog
vremena.
Richard Rorty
Odabrao i preveo Toni Valenti