Vrijeme promjena Burna jesen u Hrvatskoj Intervju – Žarko Puhovski Šutnja se obila o glavu Psi laju, a jarani prolaze

Povratak Husein-kapetana Odlazak autora neuništivog Grge Islamsko-kršćanski odnosi kroz povijest Hodočašće u različitim religijama Što bi tebi bilo bolje nego nama?

SADRŽAJ SADRŽAJ
UVODNIK Vrijeme promjena ..................................................................................... 3 BOŠNJACI U HRVATSKOJ “Sisak 2008.” – bogatstvo bošnjačkog folklora .......................................... 4 Dječji vrtić “Jasmin” ................................................................................... 8 Bajramska poruka ...................................................................................... 9 Sisački bajramski koncert ........................................................................ 10 Brojni kvalitetni programi ........................................................................ 11 Knjige bošnjačkih autora ......................................................................... 14 Brojni razlozi za ponos i zadovoljstvo ..................................................... 17 Hafiz Alili 4. na svijetu ............................................................................. 21 Kur’anske riječi u Zagrebu ...................................................................... 24 Podrška misiji ISAF .................................................................................. 26 BDSH – dugo očekivana politička alternativa .......................................... 27 Srebrenica u Vukovaru ............................................................................ 31 Očuvanje kulturne tradicije ..................................................................... 34 Povećanje obima i kvalitete aktivnosti ..................................................... 35 Islamizam na Kulenovićev način .............................................................. 37 Heroji obrane Sarajeva ............................................................................ 39 Fotografije ljubavi i patnje ....................................................................... 41 Nišani – dio bošnjačkog identiteta .......................................................... 44 “Mesnevija” u Novom Pazaru ................................................................. 46 Begović i Mujičić u 100 djela bošnjačke književnosti ............................... 47 Tjedan bh-filma u Zagrebu ...................................................................... 49 Drugi put pametnije ................................................................................ 50 HRVATSKA Burna jesen u Hrvatskoj .......................................................................... 51 INTERVJU – ŽARKO PUHOVSKI Loše je živjeti u automanipulaciji (II) ........................................................ 56 BOSANSKI BAROMETAR Šutnja se obila o glavu ............................................................................. 60 Psi laju, a jarani prolaze ........................................................................... 63 Svatko ima svog Dodika .......................................................................... 66 Start koji obećava .................................................................................... 68 PRIČE IZ BOSNE Povratak Husein-kapetana ...................................................................... 70 KULTURA Odlazak autora neuništivog Grge ............................................................ 74 Stećak pobježe u nišan ............................................................................ 77 Trtovac izlagao u Maroku ........................................................................ 79 ŽIVJETI ISLAM Islamsko-kršćanski odnosi kroz povijest (I) ............................................. 80 DIJALOG CIVILIZACIJA Hodočašće u različitim religijama ............................................................ 82 PRIKAZI I KRITIKE Kontroverzna knjiga Carle del Ponte ...................................................... 85 POLEMIKE I STAJALIŠTA “Preporodov Journal” - ogledalo Bošnjaka u RH ..................................... 88 MURSELOV ŠEGISTAN Što bi tebi bilo bolje nego nama? ............................................................. 89 ZANIMLJIVOSTI Izborne upute .......................................................................................... 91 Internet junaci ......................................................................................... 91 Aiko – žena savršenih osobina ................................................................. 91

ISSN 1334-5052 PREPORODOV JOURNAL mjesečnik KDBH “Preporod” Izdavač: Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “Preporod” Glavni urednik: Ismet Isaković Zamjenik glavnog urednika: Filip Mursel Begović Redakcija: Amina Alijagić Mirza Mešić Sena Kulenović Edis Felić Alem Crnkić Suradnici: Mirsada Begović Avdo Huseinović (BiH)

2

Adresa: Preporodov Journal Ilica 35, 10000 Zagreb Telefon/faks: +385 (0)1 48 33 635 e-mail: kdbhpreporod@zg.t-com.hr kdbhpreporod@kdbhpreporod.hr ismet.isakovic@sk.t-com.hr web: www.kdbhpreporod.hr Žiro-račun: ZABA 2360000-1101441490 Devizni račun: SWIFT ZABA HR 2X: 70300-280-3755185 Cijena: 15 kuna Pretplata: RH 80 HRK godišnje BiH 20 KM godišnje Svijet 15 € godišnje Tisak: mtg-topgraf d.o.o., Velika Gorica Tiskano uz financijsku potporu iz Državnog proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske Na naslovnoj stranici: Stolac

J O U R N A L

UVODNIK Riječ glavnog urednika

Vrijeme promjena
“Journal special” izazvao je veliko zanimanje javnosti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Tiskano izdanje je šokantno djelovalo, a elektronska verzija je otišla u svaki kutak ove planete. Članovi redakcije su od prijatelja iz svijeta dobivali e-mailove u kojima je u privitku bio “Preporodov Journal” br. 103 – Arhiva genocida. Čuli smo brojne komentare – sve odreda pozitivne, ali i one začuđujuće, kao da se ponovo otkriva istina o prirodi proteklog rata u BiH, stradanju jednog naroda koji je trebao nestati, urušiti se u višegodišnjoj agoniji. I opet se pokazala ispravnom konstatacija da fotografija vrijedi više od tisuću riječi. Zastrašujuće poruke fotografija vrijede više od stotina ispisanih stranica o genocidu nad bošnjačkim narodom, konclogorima, masovnim silovanjima, višegodišnjim opsadama gradova, rušenju kulturnih i sakralnih objekata, sustavnom uništavanju jednog naroda, njegove kulture i vjere. Možda će nam prethodni “Journal special” otvoriti oči, ukazati na neke zablude iz prošlosti, ali i sadašnjosti. Možda će potresne fotografije nekima pomoći da shvate suštinu vlastitog identiteta, da shvate da smo drugačiji i drukčiji, da imamo vlastitu nacionalnu samobitnost, koju ne određuje samo drugačija vjera. Jer da smo isti, ne bismo od svoje braće završavali u masovnim grobnicama i konclogorima, ne bi nam rušili džamije. Zaista, opstanak bošnjačkog naroda na balkanskoj vjetrometini je mudžiza – Božje čudo. Redakcija “Preporodovog Journala” će i dalje, bez obzira na skromna financijska sredstva, nastaviti rad na projektu specijalnih izdanja. To je naša dužnost i obaveza pred vlastitim narodom i istinom, pred poviješću. U narednom periodu planiramo napraviti specijalna izdanja o konclogorima i silovanjima žena tokom rata u BiH. Sve su to, a naročito užasavajuća silovanja blizu 40.000 Bošnjakinja, na veliku bošnjačku sramotu – postale već zaboravljene priče. Iako neki od silovatelja žive tu pored nas i uživaju različite privilegije, kao npr. bivši sudac najviše sudske institucije u RH i hercegovački gospodar rata i smrt, autor rasističke rečenice: “Smrdiš muslimanko na islam.” Redakcija bošnjačkog “Preporodovog Journala” će, bez obzira što od Savjeta za nacionalne manjine RH dobiva nekoliko puta manje financijskih sredstva od srpskog “Identiteta” (nismo valjda toliko lošiji!?), nastaviti realizirati projekte oko kojih možemo okupiti bošnjački narod. Neke istine nemaju cijenu, neke istine su svete i o njima spora nema niti smije biti. Niti zaborava. Na stranu ona druga, tamna strana medalje – ovogodišnja kampanja s ciljem dezintegracije “Preporodovog Journala”. Jednom ćemo i o tome javno progovoriti, argumentirano i činjenično, dakle istinito. Ova redakcija se ne plaši političkih i parapolitičkih centara moći – niti kada novce dijele ili pokušavaju formirati politički podobne časopise. Od bošnjačkog naroda kao da netko želi stvoriti jedno veliko kulturno-umjetničko društvo, folklorni ansambl. A mi to mirno prihvaćamo: što će nama politika – neka se drugi bave njome, a i nama. Bolje je biti politički objekt nego subjekt jer manje glava boli. Mi ćemo se baviti nečim lijepim: epskim pričama, narodnim kolima, bošnjačkom kuhinjom, sevdalinkama. Ispijat ćemo kahve, malo zapjevati, hvaliti jedni druge, međusobno se tapšati po ramenu. I tako sve do novog genocida. Do novog etničkog čišćenja i masovnih silovanja. Aristotel je davno rekao da je idiot čovjek koji se ne bavi politikom na ozbiljan način. Ne treba mnogo mudrosti da se shvati da nije dobro biti idiot – bolje se baviti politikom nego da se ona bavi tobom. Što onda reći za narod koji se skoro isključivo bavi folklorom, dok takve aktivnosti neki njegovi političari “vizionari” svesrdno podržavaju s ciljem očuvanja dostignutih pozicija. I to nazivaju razvijanjem “kulturne autonomije”, pritom zaboravljajući da iz kulturne afirmacije nastaje ona politička. Nadamo se da će nova bošnjačka stranka u Hrvatskoj – Bošnjačka demokratska stranka Hrvatske – koja je 25. listopada osnovana u Puli, ponuditi nešto novo, kvalitetnije i bolje. Da će otići nekoliko koraka naprijed u odnosu na dosadašnje prezentiranje političkih stavova i potreba Bošnjaka u RH, formiranja i formuliranja plemenite ideje zajedništva koja se često pokušavala sprovesti na pogrešan način. Mantra jedinstva i zajedništva ne može se ostvariti bez konkretnih projekata oko kojih će se prethodno uspostaviti nacionalni konsenzus. Takvu ideju mogu sprovesti samo ljudi širokih shvatanja, istinske demokrate koji su u stanju prihvatiti drugo i drugačije mišljenje. Učimo se demokraciji, u formiranju nacionalne svijesti zaostajemo barem 30-ak godina, ako ne i više. Zapravo smo nacija u formiranju, u bolnom procesu traženja vlastitog identiteta, političkih autoriteta i izgradnje nacionalnih institucija. Društveno-politički analitičari su dobro primjetili da kod Bošnjaka (i Bosanaca) nedostaje sustav u kojemu će se pravilno usmjeravati nesumljivo veliki intelektualni potencijal i talent bh-građana. Osim toga, više je nego očigledna još jedna velika bošnjačka boljka: brzo se umaramo, nismo ustrajni. Lako se “upalimo” i onda brzo “izgorimo”. Nema sustava, nema usmjeravajuće vizije, nema općeprihvaćenih autoriteta i institucija, nedostaje poštovanja. Najznačajniji konsenzus oko kojeg ne bi smjelo biti nikakvog sporenja je popis stanovništva u proljeće 2011. godine. Ostalo je vrlo malo vremena za pripremu i sustavnu kampanju. Davno je prošlo vrijeme kada su se čelnici bošnjačkih asocijacija zadnji put sastali na jednom mjestu. Zadnji puta davne 2003. godine, prije početka predizborne kampanje za parlamentarne izbore, u bezuspješnom pokušaju uspostavljanja dogovora potpore jednom saborskom kandidatu. Prošlo je pet dugih godina, a nema nikakvog dogovora, sastanka, zajedničke političke strategije. Nepovratno su izgubljene godine u ispraznim razgovorima, nadmudrivanjima i svađama, stvaranju i pronalaženju neprijatelja iz svog naroda. Očigledno je da sadašnji bošnjački saborski zastupnik nije postao općeprihvaćeni bošnjački politički autoritet u Hrvatskoj. Vjerojatno da to nikada neće niti postati. Vremena su inspirativna i prijelomna – sukob ideja i generacija, vrijeme padanja maski, otkrivanja dunjalučkih i ahiretskih nijjeta. Vrijeme je promjena, povijesna prijelomnica, krajnji trenutak da se stvari pokrenu s mrtve točke. Smatramo da je sazrijelo vrijeme da muftija Ševko ef. Omerbašić, kao jedini bošnjački autoritet u RH, uzme inicijativu i odgovornost u svoje ruke i okupi umne Bošnjakinje i Bošnjake na jedno mjesto. Očigledno je da nitko drugi, osim muftije, za tako nešto nije sposoban, nitko drugi nema takav ugled u narodu. Poštovani muftija, ponovo je na Vama povijesna odgovornost. Ismet Isaković

3

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ I. Smotra bošnjačkih kulturno-umjetničkih društava Hrvatske

“Sisak 2008.” – bogatstvo bošnjačkog folklora
Mnogi smatraju da 30. kolovoza u Sisku, u Domu INA Rafinerije nafte Sisak, pisala kulturna povijest Bošnjaka u Republici Hrvatskoj. Prepuna dvorana u kojoj su održani prvi, sada već tradicionalni Sisački bajramski koncerti, predzadnjeg dana kolovoza ugostila je učesnike 1. Smotre bošnjačkih kulturno-umjetničkih društava Hrvatske. Organizator manifestacije, za koju se bošnjački kulturnjaci nadaju da će postati tradicionalna, je bilo BKUD “Nur” iz Siska, jedino bošnjačko kulturno-umjetničko društvo koje djeluje na području Siska i Sisačko-moslavačke županije. Važno je napomenuti da su u organizaciji ovako velike i značajne manifestacije aktivnu ulogu imale i druge bošnjačke asocijacije sa sisačkog područja. Pokroviteljstvo nad 1. Smotrom bošnjačkih kulturno-umjetničkih društava Hrvatske “Sisak 2008.” preuzela je Marina Lovrić, županica Sisačko-moslavačke županije, dok su supokrovitelji bili Gradsko poglavarstvo Grada Siska, Savjet za nacionalne manjine Republike Hrvatske, Sabor bošnjačkih asocijacija Hrvatske (SABAH) i saborski zastupnik prof. dr. Šemso Tanković. Medijski pokrovitelji manifestacije bili su Radio Quirinus i “novi Sisački tjednik”, a značajan doprinos su dali i drugi tiskovni i elektronički mediji – “Večernji list”, “Jutarnji list”, Nezavisna televizija NeT, Hrvatska televizija (uredništvu multinacionalnog magazina “Prizma”), itd. Glavni donatori i sponzori bili su Mesna industrija “Gavrilović” iz Petrinje i INA Rafinerija nafte Sisak, a pomogli su i “Promes-Cvanciger” iz Siska, Domu kulture “Kristalna kocka vedrine”, Zajednica kulturno-umjetničkih udruga Grada Siska, Islamska zajednica u Sisku i Turistička zajednica Siska i Sisačko-moslavačke županije. S velikom željom za očuvanjem kulturne baštine, očuvanjem kulturnog identiteta i njegovanjem tradicije svog naroda, većina kulturno-umjetničkih društava s bošnjačkim predznakom osnovano je 2005. godine. Tokom prethodnih godina njihov rad je bio individualan uz gostovanja po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Bušatlija, član Matice (sveučilišni profesor, vodeći stručnjak za pitanja geografije i granica u BiH) i Zvonko Marić, član Upravnog odbora Matice (novinar i urednik Kantonalne televizije u Sarajevu). Posjeta Sisku je nastavak suradnje između Matice iseljenika BiH i bošnjačkih asocijacija u Hrvatskoj, koje je započeto krajem svibnja kada su čelnici Matice posjetili Islamski centar u Zagrebu. Tom prigodom su, s ciljem uspostavljanja intenzivnije suradnje i dogovora oko daljnjeg zajedničkog programa od interesa za bosansko-hercegovačke građane u dijaspori, održali razgovor s većim brojem bošnjačkih aktivista. Osim toga, u sklopu Islamske tribine četvrtkom “Dr. Sulejman Mašović” promovirali su knjigu prof. dr. Džemala Najetovića “Geopolitički položaj Bosne i Hercegovine u evroatlantskim integracijama Zapadnog Balkana”. Svečani prijem sarajevskoj delegaciji priredila je Marina Lovrić, županica Sisačko-moslavačke županije. Nakon kraćeg razgovora i zadržavanja u prostorijama Županijske uprave, kojem su prisustvovali i predstavnici bošnjačkih asocijacija Sisačko-moslavačke županije i grada Siska, delegacija se uputila u obilazak prostorija bošnjačkih organizacija na sisačkom području kojom prigodom su domaćini prezentirali svoje djelovanje. Delegacija Matice iseljenika BiH razgledala je i parcelu u vlasništvu Islamske zajednice u sisačkom naselju Caprag, na kojoj se u dogledno vrijeme planira izgradnja Islamskog kulturno-vjerskog centra. Šire upoznavanje i razmjena mišljenja uslijedila je u prostorijama Vijeća bošnjačke nacionalne manjine grada Siska, gdje je tročlana sarajevska delegacija upoznata s radom, djelovanjem i organiziranošću Bošnjaka u Sisku i Sisačkomoslavačkoj županiji. Dogovoreni su konkretni koraci kako bi se stvorila jedna funkcionalna veza, potrebna za ostvarenje zajedničkog djelovanja i pomaganja. U poslijepodnevnim satima održan je sastanak predsjednika i voditelja KUDova, na kojem su prisustvovali i gosti iz Društava s kojima je BKUD “Nur” Sisak

4

Smotra bošnjačkih KUD-ova u Sisku Nakon tri godine rada, rodila se ideja i potreba za organiziranjem jedne ovakve manifestacije čiji je glavni cilj međusobno upoznavanje bošnjačkih KUD-ova, kako bi daljnjim zajedničkim radom što bolje prezentirali bošnjačku kulturu i tradiciju diljem Republike Hrvatske, a u skladu s mogućnostima i šire. Uz domaćina BKUD “Nur” Sisak, nastupali su još BKUD “Behar” Gunja, KUD “Bosna” Istarske županije iz Pule, BKUD “Sevdah” Zagreb i KDBH “Preporod” iz Zagreba. Iako nisu bili u mogućnosti nastupiti, Smotri “Sisak 2008.” prisustvovali su Žeraldina Krvavac, predsjednica BKUD “Selam” iz Dubrovnika, te Ibrahim Vejsilović, predsjednik novoosnovanog BKUD “Ljiljan” iz Drenovaca (osnovan u studenom 2007. godine).

J O U R N A L

Sastanci i dogovori
Podršku Smotri bošnjačkih KUD-ova “Sisak 2008.” dali su i čelnici Matice iseljenika Bosne i Hercegovine. U dvodnevnom posjetu Sisku bila je delegacija iz Sarajeva u sastavu: mr. Avdo Hebib, predsjednik Matice iseljenika BiH (bivši ministar unutarnjih poslova BiH i policijski general u mirovini), prof. dr. Ibrahim

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
imao kontakte i zajedničke koncerte proteklih godina. Uz iznošenje problema koji opterećuju rad pojedinih Društva, prihvaćen je prijedlog organizatora da se po završetku Smotre “Sisak 2008.”, nakon pregledanih snimki, zajednički iznese prijedlog koje će kulturno-umjetničko društvo predstavljati Bošnjake na godišnjem koncertu nacionalnih manjina Hrvatske u Koncertnoj dvorani “Vatroslav Lisinski” u Zagrebu, u studenom 2008. godine. Osim toga, u narednom se periodu treba donijeti odluka o domaćinu 2. Smotre bošnjačkih kulturno-umjetničkih društava Hrvatske, sljedeće 2009. godine. Smatraju da će takva manifestacija pomoći da Bošnjaci bolje upoznaju domovinu Hrvatsku u kojoj žive, te omogućiti bolju povezanost i afirmaciju Bošnjaka Hrvatske kao nacionalne manjine koji poštuje svoju kulturu i kulturu svojih sugrađana kao univerzalnu vrijednost. Organizacija 1. Smotre bošnjačkih KUD-ova Hrvatske veliko je priznanje i Bošnjačkom kulturno-umjetničkom društvu “Nur” iz Siska, koje upravo 30. kolovoza 2008. godine, na dan održavanja Smotre “Sisak 2008.” slavilo treću godišnjicu svog postojanja i djelovanja, tokom kojeg su uspješno promicali bošnjački kulturni amaterizam na brojnim nastupima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. “Ponosni smo na činjenicu da su se u organizaciju ove manifestacije, pružajući ujedno i materijalnu pomoć, od početka uključile bošnjačke asocijacije koje djeluju na području grada Siska i Sisačko-moslavačke županije: Gradsko i Županijsko vijeće bošnjačke nacionalne manjine, Udruga Bošnjaka branitelja Domovinskog rata Hrvatske, Stranka demokratske akcije Hrvatske i Bošnjačka nacionalna zajednica za grad Sisak i Sisačko-moslavačku županiju, čiji su predsjednici činili Organizacijski odbor ove smotre. Organizacijskom odboru od velike pomoći bili su članovi ‘Nur-a’, njihove obitelji i prijatelji te brojni pojedinci koji su nesebično i bez naknade pomogli u provedbi Smotre. Sva naše želje i nastojanja bila bi uzaludna da ovu manifestaciju nisu podržali sudionici Smotre koji nisu žalili truda, jer i oni žele da ljepota baštine ne bude zaključana samo u muzejima i u našim sjećanjima. Stoga smo se potrudili da ih lijepo dočekamo i ugostimo sa željom da se sjećaju lijepih trenutaka provedenih u Sisku 30. kolovoza 2008. godine u zajedništvu i prijateljstvu”, rekli su Zijad Fuka i Agan Velić. Prije samog početka programa, dok su još posjetitelji ulazili

Filip Mursel Begović u dvoranu na video-zidu se vrtio logo Smotre “Sisak 2008.” zajedno sa slikama iz života folklornih društava što je uz izdavanje brošure, koju su na ulaznim vratima dijelile posjetiteljima mlade djevojke obučene u bošnjačku gradsku nošnju, bio jedan od načina upoznavanja publike s postojećim bošnjačkim KUD-ovima. Sama pozornica bila je prigodno uređena u etno stilu s rukotvorinama i starinama, sofrom, mlinom za kahvu i dr. Voditeljica programa bila je Karmen Valenta, novinarka županijskog Radio Quirinusa, veliki prijatelj sisačkih Bošnjaka i voditeljica nekoliko Sisačkih bajramskih koncerata. Program je započeo recitacijom dvaju originalnih zapisa sa stećaka u interpretaciji Filipa Mursela Begovića, člana KDBH “Preporod” iz Zagreba. Zapisi su bili iz srednjovjekovnih nekropola stećaka iz Radimlje kod Stoca (iz 1176. godine) i Očevlja kod Ilijaša (iz 1205. godine). Nakon što su se po protokolu publici obratili u ime organizatora predsjednik BKUD “Nur” prof. Zijad Fuka, zatim sisači gradonačelnik Dinko Pintarić, predsjednik SABAH-a Mehmed Džekić, predsjednik Matice iseljenika BiH Avdo Hebib, predsjednik Kluba zastupnika nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru prof. dr. Šemso Tanković. U svojstvu glavnog pokrovitelja, 1. Smotru bošnjačkih KUD-ova otvorila je županica Sisačko-moslavačke županije Marina Lovrić. Sisački gradonačelnik Dinko Pintarić prisutnima se obratio u ime Gradskog poglavarstva Grada Siska. “Više sam nego sretan što danas mogu reći: hvala svima, hvala bošnjačkoj zajednici, hvala Islamskoj zajednici što nam prirediste ovakvu sjajnu večer. Sisak je grad duge povijesti koji je uvijek otvarao svoja vrata. Ja vas uvjeravam, nikada nećemo zaboraviti po-

Kulturno-umjetnički program
U bogato opremljenom i sadržajnom prospektu Smotre “Sisak 2008.”, Zijad Fuka, predsjednik BKUD “Nur” Sisak i Agan Velić, predsjednik Organizacijskog odbora Smotre i predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine grada Sisaka, podsjetili su da je bogato narodno stvaralaštvo Bošnjaka najsnažnije utkano u bosanskim narodnim igrama, bosanskoj narodnoj nošnji i bosanskoj narodnoj ljubavnoj pjesmi – sevdalinci. BKUD “Nur” iz Siska je u želji da se bošnjačka folklorna tradicija pokaže u najljepšem svjetlu organiziralo 1. Smotru bošnjačkih kulturno-umjetničkih društava Hrvatske. “To je ujedno prilika da se članovi bošnjačkih KUD-ova, koji djeluju diljem Lijepe naše, prvi put nađu na istome mjestu, upoznaju, razmijene iskustva, uspostave prijateljske veze i pomognu jedni drugima u afirmaciji vrijednosti kulturne baštine i suvremenog bošnjačkog stvaralaštva”, rekli su. Želja je organizatora da Smotra postane tradicionalna i da se svake godine održava u nekom drugom hrvatskom gradu gdje djeluju bošnjačka Kulturno-umjetnička društva.

5

BKUD “Nur” iz Siska

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
moć i bratstvo, zalaganje i ljubav koju smo osjetili mi Siščani ovdje zajedno s vama Bošnjacima. Neki ste otjerani, bili ste bez kuće, bez ičega. Neki ste se došli boriti zajedno s nama – Sisak vam to nikada neće zaboraviti! Iskrene čestitke Nurovcima. Hvala vam lijepo što radite, što djelujete u gradu Sisku. Hvala svima onima koji se okupljaju oko ‘Nur-a’. Večeras ne slavimo samo tri godine, nego se treba podsjetiti da je svjetlost ‘Nur-a’ kroz kulturu i folklor obasjala naš grad. Hrvatski i bošnjački nacionalni korpus ovoga grada veže velika ljubav, uzajamnost, povezanost i prijateljstvo”, rekao je gradonačelnik Pintarić. Na kraju obraćanja, prisutnima je povodom predstojećeg ramazana zaželio spokoj, blagostanje, mir i sreću u srcima, uz tradicionalne riječi – Ramazan mubarek olsun. Mehmed Džekić, predsjednik Sabora bošnjačkih asocijacija je naglasio da su muzika, folklor i igre dio bošnjačkog identiteta, te stoga članice koje djeluju u okviru SABAH-a tom segmentu aktivnosti polažu mnogo pažnje. Razlozi nisu samo kulturne i povijesne prirode, nego odgojne i humane, s ciljem da se što više djece angažira u radu KUD-ova i na taj način spriječe neprihvatljive aktivnosti koje donosi moderno vrijeme i sadašnje društvene prilike. Avdo Hebib, predsjednik Matice iseljenika BiH je izrazio zadovoljstvo brigom i pažnjom hrvatske države i hrvatskog naroda, posebno županijske i gradske vlasti, prema Bošnjacima. “Briga i poštovanje su izraženi na svakom koraku. Podatak da u Sisku djeluje čak sedam bošnjačkih udruga pokazuje koliko je široko srce građana Siska i Sisačko-moslavačke županije. Bošnjacima je omogućeno da na taj način ispunjavaju svoje želje i realiziraju svoje potrebe”, rekao je mr. Avdo Hebib, pohvalivši posebno angažman i zalaganje županice Marine Lovrić. Saborski zastupnik prof. dr. Šemso Tanković je pozdravio prisutne u ime Kluba zastupnika nacionalnih manjina i Luke Bebića, predsjednika Hrvatskog sabora. “1997. godine Bošnjaci su zajedno sa Slovencima izbačeni iz Hrvatskog ustava. 2002. godine mi imamo u okviru Savjeta za nacionalne manjine samo dvije udruge koje su u sustavu financiranja – BNZH i KDBH ‘Preporod’. Međutim, 2003. godine prvi Bošnjak ulazi u Sabor. U okviru Stranke demokratske akcije Hrvatske formiramo Sabor bošnjačkih asocijacija Hrvatske, koji sada djeluje izdvojeno, samostalno. I danas već imamo vrlo veliki broj kulturnih društava koja djeluju. Mi danas, za razliku od onoga vremena ‘97. godine, možemo sa punim pravom

Završna scena smotre “Sisak 2008.” kazati da su Bošnjaci u proteklih pet godina načinili najveći, intenzivni kvalitativni iskorak u pravcu kulturne autonomije i svih drugih oblika humanog i kulturnog djelovanja”, rekao je Tanković. Smotru “Sisak 2008.” je otvorila Marina Lovrić, županica Sisačko-moslavačke županije. “Večeras sam posebno ponosna županica jer se prva Smotra bošnjačkih kulturno-umjetničkih društava održava upravo u našoj Sisačko-moslavačkoj županiji. To znači da smo posebno i sentimentalni i vezani i da imamo jednu zajedničku snagu”, rekla je županica Lovrić. Naglasila je da je u protekle tri godine zajedničkim snagama mnogo učinjeno. Do tada bošnjački narod nije imao svoga zastupnika u lokalnoj i regionalnoj vlasti. “Ponosna sam što vodim jednu veliku koaliciju u kojoj je i Stranka demokratske akcije. I sigurna sam da ću vaše povjerenje dobiti i u sljedećem mandatu jer je to mandat u kojem gradimo naše zajedništvo. Hvala vam što na ovoj večeri koja svjedoči o nekim novim i popravljenim mostovima koji vežu Sisačko-moslavačku županiju i Hrvatsku sa Bosnom i Hercegovinom. Hvala vam što njegujete svoju tradiciju i kulturu”, rekla je Marina Lovrić. Poslije pozdravnih govora uslijedio je kulturno-umjetnički program. Nakon sevdalinke “Stade se cvijeće rosom kititi” u izvođenju Enesa Melkića, člana BKUD-a “Sevdah” iz Zagreba i uz pratnju orkestra domaćina BKUD-a “Nur” iz Siska, prvi od Društava izlaze na pozornicu članovi KUD-a “Bosna” Istarske županije iz Pule sa “Spletom igara iz BiH” (Karađoz, Presjekača, Sinija) koreografa Almira Bektića. Nakon njih na veliko oduševljenje publike na pozornicu izlazi Dječja folklorna sekcija domaćina Nurovaca iz Siska. Predstavili su se “Igrama iz sjeveroistočne Bosne” (Na đerđefu vezak vezla Fata, Pođi kolo, pođi bolje, Turkuša, Tapavica, Osmerac, Orašljanka, Dvojak i Brzac) koreografa Hajrudina Hadžića Hadžije s glazbenom obradom prof. Zijada Fuke. Zatim se BKUD “Behar” iz Gunje predstavio sa “Sarajevskim muslimanskim igrama” koreografa Hajrudina Hadžića Hadžije uz glazbenu obradu Eldina Murselovića. Nakratko izašavši iz okvira bošnjačkih običaja, troje članova ovog društva izveli su i egipatski ples. Kao sušta suprotnost ovim točkama bilo je “Glamočko kolo” u izvedbi BKUD “Sevdah” iz Zagreba, igra čija su glavna obilježja igranje u parovima, bez muzičke pratnje s ritmom koji daju koraci i trokorak-sekunda. “Glamočko kolo” je tipična gorštačka igra priobalnih balkanskih planina koja se igra pod različitim imenima od Alpa do planine Balkan na Crnom moru, starija više od 4.000 godina za koju je potrebno utrošiti mnogo energije i znoja kako bi je se kvalitetno izvela. Nakon plesa, ponovo je nastupio Filip Mursel Begović, član redakcije “Preporodovog Journala”. Izrecitirao je dvije pjesme koje, bez obzira na vrijeme kada su nastale, svojom izražajnošću i pamtljivošću, protestiraju protiv stanja u kojemu su se bosanski muslimani, Bošnjaci, ali i muslimani čitavog svijeta nalazili i nalaze. KDBH “Preporod” i njegov Dramski studio “Orient espresso” uskoro pripremaju predstavu pod radnim nazivom “Ilhamija”, za koju dramaturški predložak čine dvije prezentirane pjesme – “Kasida” od šejha Abdulvvehaba Ilhamije i “Guantanamo” od suvremenog bošnjačkog književnika Ervina Jahića. Pjesma

6

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
“Guantanamo” je objavljena u njegovoj najnovijoj zbirci pjesama “Kristali Afganistana”, potresnoj i šokantnoj knjizi koja neposredno govori o patnjama, mučenjima i progonima muslimana u 21. stoljeću. Prije nastupa domaćina na pozornicu su još jednom izašli članovi KUD-a “Bosna” Istarske županije s koreografijom “Jajce grade” koreografa Almira Bektića. Kao šećer na kraju i kao pravi domaćini svoju točku su izveli Nurovci. Koreografiju “Igre iz okolice Sarajeva” čini splet igara iz okolice Sarajeva: djevojačka igra Jesi l’ išla Fato, momačka igra Tapavica, te mješovite igre Sarajevsko polje, Šareno kolo, Orašljanka i Osmerac, čiji je koreograf Ibrahim Čataković za ovu prigodu bio među plesačima. Pri samom kraju programa, nakon uručenja zahvalnica zaslužnim pojedincima i institucijama, učesnicima i posjetiteljma Smotre “Sisak 2008.”, obratio se i Alem ef. Crnkić, sisački imam, koji je uputio ramazansku poruku – čestitku. Naime, ovogodišnji mubarek ramazan počeo je dva dana nakon ove priredbe, 1. rujna. “Znakovito je i simbolično što ovogodišnji ramazan dočekujemo prvog dana u mjesecu rujnu kada je i početak nove školske godine, kao što je znakovito što su prve riječi Objave Kur’ana, koja su objavljene upravo u ramazanu, glasile: ‘Uči, čitaj u ime Gospodara tvoga koji stvara.’ Ramazan je najodabraniji i najveličanstveniji mjesec u godini, to je mjesec kada intenziviramo svoja vjerska osjećanja i pojačano razmišljamo o Bogu, molimo Ga za milost, oprost, pojačano učimo, čitamo i razmišljamo o Kur’anu jer je ramazan mjesec Objave Kur’ana. To je mjesec kada izražavamo suosjećanje i solidarnost sa svim gladnima u svijetu jer u ovom mjesecu mi, muslimani, pored drugih, izvršavamo jednu od pet temeljnih islamskih dužnosti – dužnost posta. Post je univerzalna duhovna institucija jer ga poznaju, mada u različitom obliku, i druge religije. Musa a.s. ili Mojsije je na Sinaju pred dobivanje Tevrata postio 40 dana i noći. I Isa a.s. ili Isus je postio čekajući Objavu Indžila”, rekao je, između ostalog, imam Alem ef. Crnkić. Potom su u pravom duhu zajedništva svi učesnici Smotre izašli na pozornicu i otpjevali dobro poznatu sevdalinku “Moj dilbere”. Njima se pridružila i publika te je tim činom završila 1. Smotra bošnjačkih kulturno-umjetničkih društava Hrvatske “Sisak 2008.”. Međusobno upoznavanje i druženje sudionika, gostiju i uzvanika nastavljeno je na svečanoj večeri, organiziranoj u sisačkom restoranu “Pink” do kasnih noćnih sati. I.I.

UČESNICI SMOTRE “SISAK 2008.”
BOŠNJAČKO KULTURNO-UMJETNIČKO DRUŠTVO “NUR” SISAK
BKUD “Nur” je osnovano 30. kolovoza 2005. godine. Trenutno ima 104 registrirana člana, od kojih je 40-ak aktivno. Organizacijski Društvo djeluje u 3 sekcije: folklorna sekcija, dječja folklorna sekcija i glazbena sekcija. U pripremi koreografija korištena je stručna literatura uglednog koreografa Hajrudina Hadžića Hadžije kao i usluge poznavatelja folklora dr. Muhidina Alićehajića iz Zagreba, te Ibrahima Čatakovića iz Cazina. Za prvog predsjednika Društva izabran je prof. Agan Velić. Društvo je imalo niz nastupa u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Adresa: BKUD “Nur” Sisak, Andrije Hebranga 25, 44010 Sisak. Predsjednik Društva: Zijad Fuka.

KULTURNO-UMJETNIČKO DRUŠTVO “BOSNA” ISTARSKE ŽUPANIJE
KUD “Bosna” Istarske županije osnovano je u Puli 28. prosinca 2004. godine. Društvo je osnovano nakon nekoliko pokušaja od strane nekolicine entuzijasta. S radom je počelo 3. siječnja 2005. godine, da bi već nakon dva tjedna imalo i svoj prvi javni nastup. Slijedi niz nastupa u Istarskoj županiji, a imali su i nastup na Smotri folklora u Gunji te diljem Hrvatske. U nepune dvije godine imali su sveukupno 30 nastupa. U početku se igralo uz matricu, a danas KUD ima i vlastiti orkestar, u kojem najmlađi član svira harmoniku. U svom repertoaru Društvo ima nekoliko spletova bošnjačkih igara i plesova. Adresa: KUD “Bosna” Istarske županije, Stiglicheva 7, 52100 Pula. Predsjednik Društva: Sadik Muminović.

BOŠNJAČKO KULTURNO-UMJETNIČKO DRUŠTVO “SEVDAH” ZAGREB
KUD “Sevdah” je osnovano 15. siječnja 2006. godine, nakon izdvajanja dijela članova iz Ansambla bošnjačkih igara i običaja koji djeluje pri Bošnjačkoj nacionalnoj zajednici Hrvatske. U okviru Društva djeluju: ansambl narodnih igara i običaja, narodni orkestar, dramska sekcija, dječji hor i marketinška sekcija. BKUD “Sevdah” je do sada imalo velik broj zapaženih nastupa: u Zagrebu, Sisku, Petrinji, Zadru, Tešnju, Sarajevu, Mostaru, Bosanskoj Gradišci, Srebrenici, Konjicu i drugim gradovima Hrvatske i BiH. Društvo je gostovalo i na Hrvatskoj televiziji - u “Prizmi”, emisiji posvećenoj nacionalnim manjinama u Republici Hrvatskoj, te na Kantonalnoj TV BiH. Adresa: BKUD “Sevdah” Zagreb, Trnjanska cesta 35, 10000 Zagreb. Predsjednik Društva: Enes Kišević.

7

BOŠNJAČKO KULTURNO-UMJETNIČKO DRUŠTVO “BEHAR” GUNJA
BKUD “Behar” je osnovano 4. rujna 2005. godine. Broji 50-ak članova raspoređenih u četiri sekcije. Do danas je sudjelovalo na 44 smotre folklora kako u Bosni i Hercegovini tako i u Republici Hrvatskoj. Imalo je niz nastupa na raznim kulturno-zabavnim, sportskim i drugim manifestacijama (Pula, Zagreb, Brčko, Žepče, Doboj Jug, Sarajevo, Zavidovići, Srebrenik, Ilok, Vukovar, Zenica i dr.). Već tradicionalno Društvo sudjeluje na “Cvelferiji”, a prošle godine je organiziralo i smotru folklora pod nazivom “Gunja 2007”. BKUD “Behar” je više puta nastupilo u TV-emisijama, od kojih izdvajamo nastupe na Hrvatskoj televiziji u “Prizmi”, emisiji namijenjenoj nacionalnim manjinama, zatim nastup na Federalnoj TV BiH u popularnoj emisiji “Folk Show”, te nastup u emisiji “Sijela, igre i divani” Vinkovačke TV. Adresa: BKUD “Behar” Gunja, Mehmedalije Maka Dizdara 37, 32260 Gunja. Predsjednik Društva: Samir Mutapčić.

KULTURNO DRUŠTVO BOŠNJAKA HRVATSKE “PREPOROD”
KDBH “Preporod” osnovano je 1991. godine u Zagrebu i otpočetka djeluje neovisno o BZK “Preporod” iz Bosne i Hercegovine. “Preporod” nastoji afirmirati veliki potencijal kulturnog stvaralaštva Bošnjaka Hrvatske kao izvorne posebnosti u hrvatskoj kulturi, gdje se višestrukim kulturnim iskustvom obogaćuje ukupna kulturna javnost novim vrijednostima. “Preporod” je poznat po svojoj informativnoj djelatnosti, pri čemu izdaje tri časopisa: dvomjesečnik za kulturu i društvena pitanja “Behar”, mjesečnik “Preporodov Journal”, koji je usmjeren ka društvenoj aktualnosti, polemici i intervjuima, te polugodišnjak za djecu i mlade “Jasmin”. U okviru Društva djeluje ženski pjevački zbor “Bulbuli”, koji njeguje horsko pjevanje sevdalinki pod vodstvom Ismeta Kurtovića. Dramski studio “Orient espresso”, kojeg vodi Filip Mursel Begović, dinamičnim multimedijalnim pristupom uprizoruje i klasike i suvremenike. Adresa: KDBH “Preporod”, Ilica 35, 10000 Zagreb. Predsjednik Društva: Senad Nanić.

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Dječji vrtić u Islamskom kulturno-vjerskom centru u Zagrebu

Dječji vrtić “Jasmin”
U četvrtak 4. rujna, četvrtog dana ovogodišnjeg ramazana, u sklopu Islamskog centra u Zagrebu svečanim je programom otvoren dječji vrtić. Prostorije vrtića, koji nosi naziv “Jasmin”, otvorene su zajedničkim naporima zagrebačkog Gradskog poglavarstva i Islamskog centra u Zagrebu, uz materijalnu potporu Islamske razvojne banke iz Džedde. Svečanom otvorenju, uz zagrebačke džematlije, prisustvovali su muftija Ševko ef. Omerbašić, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić sa suradnicima iz Gradskog poglavarstva, Mohammed H. Fadaifard, veleposlanik IR Iran u Zagrebu, te većina ravnateljica brojnih vrtića s područja grada Zagreba. Na početku svečanosti prisutnima se obratila Gordana Lešin, ravnateljica obližnjeg vrtića “Milana Sacsha”, u čijem će sastavu djelovati i vrtić “Jasmin”. Zahvalila se Islamskoj zajednici na dosadašnjoj dobroj suradnji i uspješno provedenom zajedničkom projektu. Izrazila je želju za daljnjim uspješanim zajedničkim radom na najodogovornijem zadatku koji društvo može imati: odgajanju i njegovanju najmlađih. Zatim je nadahnuto govorio zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, dokazani prijatelj Zagrebačke džamije i muslimana u Zagrebu. Zahvalio se, po njegovim riječima, svojim velikim prijateljima muftiji Ševki ef. Omerbašiću i Mirsadu Srebrenikoviću, predsjedniku Izvršnog odbora Medžlisa Islamske zajednice u Zagrebu, te svim njihovim suradnicima što su uredili vrtić u Islamskom centru i još jednaput zajednički ostvarili zadati cilj. Gradonačelnik Bandić je naglasio kako su ovakvi projekti izraz suživota, otvorenosti, tolerancije i demokaracije, ali ne one na papiru nego u stvarnosti. Jasno je da će biti zlobnika i uskogrudih ljudi, koji će osporavati prigovarati i pronalaziti nedostatke. Međutim, na takve se ne treba obazirati nego dalje raditi na zajedničkim projektima koji će olakšati život građanima Zagreba. Bandić je naglasio kako je od početka 80-ih godina vezan na neki način za ovu džamiju, kada je kao mladi pripravnik svjedočio nastojanjima zagrebačkih muslimana da ishoduju dozvolu za gradnju džamije. Izrazio je zadovoljstvo što je za vrijeme njegovog mandata lim ovom prigodom najtoplije zahvaliti Gradskom poglavarstvu i gradonačelniku Milanu Bandiću osobno, koji su shvatili naše želje i potrebe. Uvjeren sam da će mnogi roditelji željeti povjeriti svoju djecu ovom Centru. Posebna je pogodnost ovog Centra što je okružen zelenilom i izvan je frekventnih gradskih prometnica što će djeci omogućiti mir i veću sigurnost. Nama je takođe bitno da će uz muslimansku djecu biti i ostala djeca, te što će zaposleni djeci moći pružiti mogućnost da upoznaju vjeru i da se hrane po njenim propisima”, rekao je muftija Omerbašić, posebno se zahvalivši svome pomoćniku za pravne poslove, Mirsadu Srebrenikoviću, koji je uspješno vodio projekt od samog početka. Zahvalio se i Islamskoj razvojnoj banci iz Džedde i zagrebačkom Gradskom poglavarstvu, koje je pružilo nesebičnu stručnu i financijsku potporu. “Za Islamsku zajednicu u Zagrebu i Hrvatskoj ovo je značajan datum i početak jedne nove aktivnosti u njenu radu”, zaključio je zagrebački muftija. Vrtić “Jasmin”, koji je uređen po najvišim standardima, djelovat će kao podružnica gradskog vrtića “Milana Sacsha”. Može primiti 60 djece u tri odvojene skupine, a na početku rada bio ih je 30-ak. Prostire se na površini od 380 m², a može koristiti polivalentnu dvoranu i vanjski prostor koji je uredio Grad Zagreb. Zajedno s lijepo uređenim igralištem, ukupno uređena površina iznosi 650 m². Dječiji vrtić u Islamskom centru Zagreb zajednički je projekt Islamskog centra u Zagrebu i Grada Zagreba u ukupnoj vrijednosti od oko 580.000 kuna. Vrtić je otvoren za svu djecu koja ga žele pohađati bez obzira na vjeru ili naciju. Rad u vrtiću je organiziran po najvišim standardima i u direktnoj je nadležnosti Vrtića Grada Zagreba. Uređenjem vrtića “Jasmin” u svojim prostorima, Islamska zajednica u Hrvatskoj se otvara prema široj društvenoj zajednici i postaje aktivnim sudionikom u kulturnom i prosvjetnom životu grada Zagreba. Mnogi smatraju da je vrtić, u smislu institucionalnog organiziranja zagrebačkih muslimana, jedan od najvažnijih projekata u Islamskoj zajednici poslije otvaranja Zagrebačke džamije i Zagrebačke medrese. I.I.

Gradonačelnik Milan Bandić u dječjem vrtiću “Jasmin” vođenja grada Zagrebačka džamija dobila ovako važan funkcionalni sadržaj. Nakon gradonačelnika Bandića prisutnima se obratio zagrebački muftija Ševko ef. Omerbašić, koji je podsjetio da je ideja o izgradnji predškolskog dječjeg centra uz Zagrebačku džamiju stara koliko i džamija. Međutim, u vrijeme izgradnje Zagrebačke džamije tadašnje zakonske odredbe to nisu dopuštale. Nakon stjecanja samostalnosti Republike Hrvatske, kada je promjenjena zakonska regulativa, nije bilo dovoljno materijalnih sredstava. Uvjeti za realizaciju ove ideje stekli su se tek prije nekoliko godina, zahvaljujući donaciji Islamske razvojne banke i uz maksimalno zalaganje čelnika Islamske zajednice. “Danas, kada je Dječji centar počeo s radom, možemo s velikim zadovoljstvom i radošću konstatirati da će djeca imati izvanredne uvjete boravka u ovom Centru. Kad smo prije godinu dana priveli kraju građevinske radove pojavio se problem organizacije njegova rada. Tada je Gradsko poglavarstvo i njegova ustanova za predškolski odgoj prihvatila našu ponudu da opremi vrtić i organizira njegov rad. Ovaj vrtić spada među najsuvremenije u ovom gradu. Že-

8

J O U R N A L

Unutrašnjost vrtića

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Bajramska hutba muftije Ševke ef. Omerbašića

Bajramska poruka
Na početku bajramske hutbe povodom Ramazanskog bajrama 30. rujna u zagrebačkom Islamskom centru, predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, muftija Ševko ef. Omerbašić je podsjetio da je ovo najradosniji blagdan postača, onih koji izvršavaju četvrtu islamsku dužnost, provodeći tako u život kur’ansku odredbu u kojoj Svevišnji Allah dž.š.: “Vjernici! Propisan vam je post kao što je propisan i onima prije vas da biste bogobojazni bili.” Muftija je naglasio da će hrabra odluka postača da apstiniraju od najvažnijih životnih potreba, hrane i pića, biti nagrađena od Svemogućega po Njegovoj neograničenoj milosti, kako nam to poručuje u Kur’anu: “A post za vas je mnogo bolji, samo kad bi znali.” Post je velika kušnja naše vjere i strpljenja. Iako je post naložen svim muslimanima i muslimanka iz te obveze izuzeti su mnogi: bolesnici, putnici, rodilje, dojilje, žene u mjesečnici, radnici na teškim fizičkim radnim mjestima i nepunoljetna djeca, međutim njegovim čarima teško odolijevaju, jer svi žele makar i djelić velike Božje nagrade. Post u mjesecu ramazanu donosi nam sigurnost, mir, vjeru, samopouzdanje. Muhammed a.s. u jednom hadisu kaže: “Kada stigne ramazan, otvaraju se džennetska vrata, a zatvaraju džehennemska, a šejtani se stavljaju u okove.” “Protivnici posta skloni su tvrdnji da je njegov značaj danas izgubio vrijednost i da je kao takav nepotreban. Ako je glavna svrha posta poniznost i bogobojaznost, onda nikad u povijesti nije bilo toliko neposluha i obijesti pred Bogom i Njegovim odredbama. Ako je jedna od svrha posta da ukaže na nužnost solidarnosti sa siromašnima i potrebitima, onda nikada u svijetu nije bilo toliko siromašnih i obespravljenih. Ako je svrha i zadaća posta da suspregne naše strasti i nezasitne apetite prema svemu post nas uči umjerenosti. Iskustva postača su dragocjena i nadasve zanimljiva u odmjeravanju ljudskih mogućnosti i do kojih granica smo spremni i sposobni ovladati svojim bićem”, rekao je muftija Omerbašić. Podsjetio je da je ramazan vrijeme snažnog jačanja jedinstva i sloge. Muslimani tokom godine nikada više ne provedu zajedno kao u ramazanu i tada najviše doznamo jedni o drugima. Mnogima će nedostajati ti susreti, razgovori i razmjene iskustava. Naročito je intenzivno druženje s Kur’anom, pri čemu postajemo bogatiji za neka kur’anska saznanja i svjesniji neodoljivog kur’anskog zova, u kome stoji: “Reci! Kad bi more bilo kao riječi Božje, prije bi mora nestalo nego riječi Božjih, makar mu dodali bezbroj mora.” “Uz to što je Bajram blagdan i vrijeme radosti i zadovoljstva, on je prilika da demonstriramo rezultate našeg proteklog rada, ali i predstojeće zadatke. Početkom ramazana otvorili smo u razizemlju Zagrebačke džamije prvi predškolski dječji centar, i tako ostvarili davnašnju želju, staru koliko i sama džamija. Tako će naša predškolska djeca moći provoditi cjelodnevni boravak u okruženju najmodernije dječjeg centra u Hrvatskoj. Pored muslimanske djece u Centru će boraviti i djeca drugih vjeroispovijesti. Neposredno prije ramazana Islamska zajednica u Rijeci dobila je lokacijsku dozvolu za izgradnju Islamskog centra, 20 godina nakon prve inicijative. To je poslije izgradnje Zagrebačke džamije najveći zadatak Islamske zajednice u Hrvatskoj. Svjesni smo da muslimani Rijeke neće moći bez pomoći muslimana Hrvatske i šire izgraditi Centar. Stoga će njegova gradnja biti test solidarnosti svih nas s riječkim muslimanima. Islamska zajednica u Hrvatskoj započela je prije nekoliko mjeseci s pripremama za izgradnju Doma za stare i iznemogle osobe, kojih je sve više u našem članstvu. Zbog izvršavanja tog zadatka, ali i drugih Mešihat je osnovao instituciju Vakufa-Zaklade koja bi vodila poslove ovog i drugih projekata. Već tijekom ramazana započeli smo s anketiranjem zainteresiranih, i pokazalo se da smo bili u pravu odlučivši se za ovaj projekt”, rekao je muftija Omerbašić. Naglasio je da su rad i aktivnosti na provedbi vjeronauka u školama i mektebima trajni i najvažniji zadatak. Ove godine je na teravijama i džumama bilo više mladih nego starijih, što je rezultat 16-godišnjeg vjeronauka u novim uvjetima. Očigledno je da vjeronauk daje prve pozitivne rezultate i da njegovo uvođenje u škole nije bio promašaj. Ohrabrujući vjeronaučni rezultati, te rad Zagrebačke medrese i Islamske gimnazije ne bi se mogli postići bez pomoći kroz različite donacije, a posebice zekat, fitre i kurbane. “Sve veći broj muslimana postavljaju pitanje šta će biti s našom vjerom i muslimanima kada se jednog dana Hrvatska pridruži Europskoj uniji. Hoće li naša vjera biti tretirana kao u brojnim europskim državama, religija stranaca, privremeno nastanjenih na ovom kontinentu. Prije svega, Islamska zajednica u Hrvatskoj ne samo da podržava ulazak Hrvatske u Europsku uniju, nego će u granicama svojih mogućnosti i odgovornosti doprinijeti njenom bržem ulasku u Zajednicu. Naročito ćemo raditi na integraciji kako naše vjere, tako i zajednice i pojedinaca u europsko društvo, nastojeći očuvati naš vjerski i svaki drugi identitet. Trudit ćemo se da razbijemo stereotipe o našoj vjeri i našoj Zajednici koji vladaju u Europi. Ni malo ne sumnjamo da ćemo u tim nastojanjima uspjeti. Kad je u pitanju odnos s drugim vjerskim zajednicama mi u Islamskoj zajednici smatramo da međureligijskom dijalogu nema alternative, pa ćemo u tom smislu i dalje aktivno učestvovati u svim dijaloškim skupovima i odazivati se pozivima ostalih vjerskih zajednica, a pritom i sami organizirati takve skupove. Islamska zajednica će se striktno držati reciprociteta u dijalogu s drugima, poštivajući odredbe drugih religija, ali i zahtijevajući poštivanje naših načela. Dosadašnja suradnja s državom i organima lokalne samouprave bila je zadovoljavajuća i u okvirima principa odvojenosti vjerskih zajednica od države. Na takvim odnosima i dalje ćemo ustrajavati ne bježeći od suradnje kada se radi o zadacima obostranog interesa. Ima, međutim, još uvijek pojedinaca u tim organima koji se ne drže općeprihvaćenih principa i zakonskih rješenja kada su u pitanju vjerska prava i slobode”, naglasio je Omerbašić. Zahvalio se vjernicima za nemjerljiv doprinos uspjehu ramazanskih aktivnosti. Postom, masovnim dolascima na namaze, na predavanja i druge svečanosti oživljeni su mesdžidski i džamijski prostori, dok su zekatima, fitrima i drugim doprinosima omogućene brojne akcije u Islamskoj zajednici. “Potrebno je posebno istaći da tijekom cijelog ramazana nije bilo ni jednoga incidenta koji bi ugrozio svetost ovoga časnog mjeseca ramazana, što govori o visokoj moralnoj svijesti naših vjernika”, rekao je na kraju bajramske hutbe zagrebački muftija Ševko ef. Omerbašić. I.I.

9

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Proslava Ramazanskog bajrama u Sisku

Sisački bajramski koncert
U organizaciji Bošnjačke nacionalne zajednice grada Siska i Sisačko-moslavačke županije, u četvrtak 2. listopada, trećeg dana Ramazanskog bajrama, u prepunom Domu kulture “Kristalna kocka vedrine” u Sisku, održan je tradicionalni 7. Sisački bajramski koncert. Od prvog bajramskog druženja u studenom 2003. godine sisački Bošnjaci bogatstvom svoje kulture i stvaralaštva oplemenjuju i obogaćuju kulturni život Siska. “Sisački bajramski koncerti” su u međuvremenu postali najznačajnija manjinska kulturna manifestacija u ovome gradu, koji svojim atraktivnim programom privlače i brojne pripadnike drugih naroda. Voditeljica ovogodišnjeg Bajramskog koncerta u Sisku bila je Elma Ramić iz Zagreba, koja je podsjetila da bajramsko druženje, kao i svako prethodno održano, ima humanitarni karakter. Na ovogodišnjem “Sisačkom bajramskom koncertu” prikupljala su se financijska sredstva za bolesnog člana sisačke obitelji Konjević. Prije početka kulturno-umjetničkog dijela programa, prigodnim pozdravnim riječima prisutnima se obratila Dajlina Goražda, predsjednica sisačko-moslavačkog ogranka Bošnjačke nacionalne zajednice. Iskazala je zadovoljstvo nastavkom tradicije organiziranja kulturne manifestacije koja predstavlja kulturu i tradiciju sisačkih Bošnjaka, uz nezaobilazno bošnjačko blago – sevdalinke. “Moram naglasiti da je ovo mali dio vrlo bogate bošnjačke kulturne baštine i narodnog stvaralaštva. Nadam se da ćete prepoznati iskrenost i ispruženu ruku prijateljstva naših izvođača. Voljela bih da vaše prisukompletniji ljudi i osobe s kojima će se naša djeca ponositi i poželjeti krenuti istim putem kojega su naše stope utrle.” U ime Islamske zajednice u Sisku brojnom gledateljstvu obratio se Alem ef. Crnkić, sisački glavni imam, sa željom da nas bajramski ugođaj i radost osnaže na putu činjenja dobra i na realizaciji svih plemenitih namjera i ciljeva. Bajram je dan radosti, veselja i obiteljskog okupljanja. “Bajrami su posebni i mi želimo za Bajram biti posebni. Trudimo se dočarati bajramski ugođaj, prije svega na svojim licima, u svojim domovima”, rekao je imam Crnkić. Čestitao je Bošnjačkoj nacionalnoj zajednici što i dalje nastavlja kontinuitet održavanja “Sisačkih bajramskih koncerata”, koji su postali prepoznatljiva kulturna manifestacija u Sisku, ali i šire, izvan granica Republike Hrvatske. U ime Medžlisa Islamske zajednice u Sisku i osobno ime, svim posjetiteljima poželio je još mnogo Bajrama, koje će dočekati u zdravlju, veselju i najljepšem dobru. U ime sisačkog gradonačelnika i Gradske uprave, srdačne pozdrave i bajramsku čestitku prisutnima je uputio Tomislav Dovranić, pročelnik Upravnog odjela za društvene djelatnosti Grada Siska. Pored gostiju iz Bosne i Hercegovine – KUD-a “Stijena” iz Cazina, koje djeluje od 1976. godine, u bogatom kulturnoumjetničkom dijelu programa nastupili su Zbor ilahija Medžlisa Islamske zajednice u Sisku, Ansambl “Bosana” iz Zagreba, zagrebački sazlija Ivan Pavišić i poznati sisački sevdalija Mehmed Goražda. I.I.

Dajlina Goražda, predsjednica BNZ grada Siska i Sisačko-moslavačke županije stvo u ovako velikom broju govori da razumijete i cijenite našu narodnu bošnjačku baštinu i vrijednosti kulturne raznolikosti, te naše težnje za prenošenjem i njegovanjem bošnjačke kulture i tradicije. Sve je to neophodno za uspostavljanje zajedničkog osjećaja uvažavanja međuljudskih, međunacionalnih i dobrih međususjedskih odnosa svih ljudi našega prostora, sa stvarnim i iskrenim poštovanjem i uvažavanjem”, rekla je predsjednica Bošnjačke nacionalne zajednice grada Siska i Sisačko-moslavačke županije, koja je na kraju obraćanja rekla: “Neka nas naše zajedništvo i zajednička želja za dobrim, poštenim i iskrenim ponese i večeras vodi, pokreće i nadograđuje. Trebamo nastojati postati još bolji, kvalitetniji i

10

J O U R N A L

Ansambl “Bosana” iz Zagreba i Mehmed Goražda

KUD “Stijena” iz Cazina

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Aktivnosti Kulturnog centra Ambasade BiH u Zagrebu

Brojni kvalitetni programi
Tokom listopada i studenog u Kulturnom centru Ambasade Bosne i Hercegovine u Zagrebu, Ilica 44, realizirani su brojni vrlo kvalitetni programi: – 06.10.2008. predstavljanje dokumentarnog radio-serijala “Medaljoni u vremenu” i izložba fotografija dajak-čamca; – 16.10.2008. izložba nakita, skulptura i slika Adina Hebiba, Mie Hebib i Edine Selesković; – 30.10.2008. izložba slika Alije Hafizovića pod nazivom “BSCC/ WGRB – slike/paintings (BijeloSivoCrvenoCrno/WhiteGrayRedBlack)”; – 07.11.2008. promocija knjiga “Javnost” i “Govor slike” prof. dr. Envera Demirovića; – 14.11.2008. izložba grafika Admira Mujkića – grafički listovi iz mape “Krajišnici – čuvari”. Osim toga, u suradnji s Vijećem bošnjačke nacionalne manjine grada Zagreba, u periodu od 24. do 29.11.2008. u kinu “Europa” u Zagrebu, organizirani su Dani bosansko-hercegovačkog filma. Svakako najzaslužnija osoba za realizaciju velikog broja kvalitetnih priredbi u samo dva mjeseca je Minka Ljubijankić, ataše za kulturu i voditeljica Kulturnog centra BiH u Zagrebu. Zahvaljujući njezinom angažmanu bosansko-hercegovački Kulturni centar je postao istinski centar bh-kulture – prozor u svijet, te značajno kulturno mjesto u hrvatskom glavnom gradu. Može se slobodno reći da je Kulturni centar BiH u Zagrebu u potpunosti ispunio i opravdao svrhu svoga postojanja. urednik-redaktor magazina “Novi Prelom” i “Reporter”, a izvjesno je vrijeme proveo na banjalučkoj Alternativnoj TV. Podgorelec je u studenom 1978. godine osvojio Tradicionalnu godišnju nagradu Udruženja novinara Bosne i Hercegovine za radio-reportažu. Zaposlen je kao novinar-urednik Radija Republike Srpske (RTRS). Od travnja 2004. godine Podgorelec svoja istraživanja dizajnira u dokumentarni radio-serijal “Medaljoni u vremenu”, koji se svake nedjelje emitira na programu Radija Republike Srpske od 18 sati. “Medaljoni u vremenu” su zasnovani na činjenicama iz dostupnih i povjerljivih izvora. Riječ je o službenim dokumentima, putopisima, kronikama i izvještajima putopisaca, diplomata i vjerskih službenika. Do sada je emitirano više od 200 epizoda ovog serijala. Multimedijalno (video–audio–narativno) predstavljanje uživo “Medaljona u vremenu” u Kulturnom centru BiH u Zagrebu je peto po redu. Prvi puta Medaljoni su predstavljeni prosinca 2006. u Vijećnici KC Banski dvor u Banja Luci. Druga promocija dogodila se u ožujku 2007. godine u Europskoj akademiji u Banja Luci, a 1. srpnja 2007. godine radio-serijal javno je predstavljen u sarajevskoj općini Stari grad. Četvrto produciranje ovog serijala dogodilo se povodom 200. emisije u koncertnoj dvorani KC Banski dvor travnja 2008. godine. Fragmente serijala ekskluzivno prenosi i recentni mjesečnik “BiH City review”, koji se štampa bilingvalno (engleski i bosanski jezik) i distribuira u Europi i SADu. Javne promocije ilustrirane su videoclipovima s prve video-kazete o Banja Luci i njenim kulturno-povijesnim znamenitostima. Javno je promovirana u listopadu 1989. godine u Banja Luci, a njeni autori su Muhamed Skopljak, Zlatko Divić i Slavko Podgorelec. Snimatelji su Davorin Supek i Vjeran Fio, a redatelj Pero Radović. “Medaljone u vremenu” tehnički realizira Dejan Šušić, ton-majstor Radija RTRS. U sklopu kulturnog događaja koji je realiziran u suradnji sa RTRS-om i Europskom akademijom iz Banja Luke, otvorena je izložba fotografija banjalučkog (autohtonog vrbaskog) dajak-čamca.

Minka Ljubijankić ne). Dokumentarni radio-serijal “Medaljoni u vremenu” zapravo je nastavak istraživanja koja se, pretočena u literarno djelo, zaokružuju njegovom drugom knjigom “Izlet u Banjaluku”. U njoj pripovijetkama, pjesmama i fotografijom oživljava staru Banja Luku, njene građevine, obične ljude i poznate ličnosti, ulice i sastajališta. “Izlet u Banjaluku” zapravo je atipična kronika ovoga grada. Podgorelec je pisao za brojna recentna izdanja (“Večernji list”, “Fokus”, “Arena”, “Start”, “TOP”, “Svijet”), godinama surađivao u programima Radio Sarajeva, radio kao

11

Medaljoni u vremenu
Slavko Podgorelec (Zagreb, 1951.), novinar i publicista, više od 30 godine piše o Banja Luci. Podgorelec je autor brojnih feljtona i serija dokumentarnih radioreportaža koje su, jednim dijelom, obuhvaćene prvom knjigom “Istinite bajke”. U njoj su, kroz tekstove stranih putopisaca, diplomata, ali i domaćih kroničara, dokumentirani primjeri humanizma i suživota pripadnika tri vjere, odnosno tri nacije na bosansko-hercegovačkim prostorima od dolaska Turaka (1463. godine) do austro-ugarske okupacije (1878. godi-

Slavko Podgorelec

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Autor fotografija je Slobodan Rašić, dugogodišnji istraživač, novinski fotoreporter i predavač-mentor u banjalučkim srednjim školama.

Izložba nakita, skulptura i slika
16. listopada u Kulturnom centru otvorena je izložba nakita, skulptura i slika troje bosansko-hercegovačkih umjetnika: Adina Hebiba, njegove kćerke Mie Hebib, te Edine Selesković. Oni su se brojnoj zagrebačkoj publici, na najposjećenijoj manifestaciji koja je do sada organizirana u bosansko-hercegovačkom Kulturnom centru, predstavili svojim najnovijim radovima. Izložbenim postavom dominiralo je čak 60 djela Adina Hebiba nastalih u posljednje dvije godine. Ostatak izložbe predstavljaju umjetnička djela dvije sadašnje stanovnice New Yorka: Mia Hebib je izložila 25 primjeraka unikatnog nakita, dok je Edina Selesković pokazala 15-ak radova u kombiniranoj tehnici. Otvorenje izložbe u Kulturnom centru BiH sigurno je bio najznačajniji i najposjećeniji kulturni događaj u Zagrebu te večeri. Izložbi su prisustvovali Stjepan Mesić, predsjednik RH i Željko Komšić, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Pored njih, u Ilici 44 bili su Budimir Lončar, savjetnik predsjednika RH, Mersad Alihodžić, ambasador i diplomatski savjetnik Željka Komšića, književnik Predrag Matvejević, pjevači Arsen Dedić, Kemal Monteno i Halid Bešlić, te predstavnici diplomatskog kora, brojni zagrebački novinari, umjetnici i političari. Prostor Kulturnog centra bio je prepun posjetitelja. Prije službenog otvaranja izložbe, operna pjevačica Antonela Malis otpjevala je dobro poznatu sevdalinku “Kad ja pođoh na Bembašu”, a zatim se prisutnima obratio Aleksandar Dragičević, bosansko-hercegovački veleposlanik u Hrvatskoj. “Kada smo pripremali ovu izložbu nismo znali da li će svi zainteresirani koji dođu moći da stanu u ovaj naš skromni prostor. Shodno međunarodnom pravu i Bečkoj konvenciji, sada se svi nalazimo na teritoriji Bosne i Hercegovine. Svi koji ovdje jesmo svjedočimo da u Bosni i Hercegovini može, ima i mora biti mjesta za sve ljude dobre volje koji žive u BiH. Želimo i moramo biti tolerantni jedni prema drugima, a ne tolerantni samo prema netolerantnima”, rekao je Dragičević, dodajući da smo se sastali da slavimo umjetnost – “najvećeg putnika kroz historiju, vremenske dimenzije i civilizaciju”. Na-

Slijeva: Aleksandar Dragičević, Stjepan Mesić, Željko Komšić i Budimir Lončar glasio je da je umjetnost divna panorama u kojoj civilizacije, svjetovi i narodi defiluju pred našim očima na nevidljivoj niti vremena. Hrabrost istine i vjera u moć duha prvi su uvjet. “Adin Hebib je čovjek mašte. Kada vidi list i kap vode, može da zamisli šume, rijeke i more. On živi životom svih naroda i rasa. Adinova poruka je univerzalna i kako sam je ja shvatio glasi: ‘Neka nam život više bude ispunjen djelima nego danima.’ Slaveći večeras umjetnost i umjetnika činimo i sami sebi čast”, rekao je na kraju bh-ambasador Dragičević, poželjevši svima mir, zdravlje i radost. “Ja imam veliku tremu zato što prvi put stojim ispred svoja dva predsjednika”, rekao je popularni glumac Enis Bešlagić, dodajući da je po popularnosti u BiH hrvatski predsjednik Mesić odmah iza Miroslava Ćire Blaževića, izbornika nogometne reprezentacije, što je izazivalo buru smijeha i odobravanja. Bešlagić je pročitao pismo akademika Tonka Maroevića, koji je bio spriječen prisustvovati svečanom otvorenju izložbe. Hrvatski akademik je napisao da je Adin Hebib već pri prvom susretu ostavio na njega izniman dojam svojom srdačnošću, otvorenošću i pozitivnom energijom kojom zrači. Slična svojstva – iznimnu vitalnost i komunikativnost, otkrivaju i njegovi umjetnički radovi. “Hebibova stvaralačka znatiželja i potreba da stvaralaštvo provjeri u neposrednom kontaktu sa ljudima vodila ga je i prema dizajnerskim zadacima, opremi prostora i dekorativnim rješenjima. Štoviše, i ovu priliku zagrebačkog izlaganja koristi da svoj ambijent podijeli sa bliskim osobama, sa umjetnicima koji se također bave primjenjenim stvaralaštvom, sa svojom kćerkom Miom, koja izgrađuje ukusan i praktičan nakit, i sa svojom newyorškom suradnicom Edinom Selesković, koja proširuje medijske oblike. Hebibove prostorne intervencije u organskom su dosluhu sa starim zanatima i prirodnim materijalima, te znače moderan prijenos dubokoj tradiciji sredine iz koje dolaze. Njegovo slikarstvo izraz je životnog intenziteta i kada u njegovim kadrovi-

12

J O U R N A L

Detalj s izložbe – slike Adina Hebiba

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
ma nema prepoznatljivih oblika, koloristička žestina i ekspresivna izravnost govori o ljubavi prema svjetlosti i moli da ostavi svoj trag. Nije slučajno što je u prethodnim fazama izveo čitave cikluse erotskog nadahnuća, što je površine platna ispunio iskričavim mrljama boje i dinamičnim ritmovima kompozicionih silnica kao svjedočanstvo neravnodušnosti prema ljepoti. A kada na slikama nema imitativnih sugestija, opet preostaje snaga ukrućene tvari uvjerljivo usklađenih odnosa, inače žestokih kromatskih dionica”, napisao je akademik Maroević. Naglasio je da Adin Hebib, iako stanovnik Sarajeva i djelatni sudionik njegove kulturne obnove, u nizu svojih slika nije zaboravio na zavičajni Mostar i njegove ratne dane. Pozabavio se motivom Starog mosta u Mostaru, kojeg je “obnovio po pamćenju, u njegovu integritetu i smjeloj uzvišenosti”. “Svojim slikanjem toga motiva on je idealno prebacio svoj most između uspomene na svoje djetinjstvo i mladost i aktualne zbilje. Premda nije mogao zaboraviti činjenicu njegova rušenja, on je most predstavio kao u srcu sačuvanu ljepotu i kao zalog neke vedrije budućnosti. Adin Hebib emajlira optimizam i povjerenje u život, pa mu utoliko radije iskazujem srdačnu dobrodošlicu”, stoji na kraju pisma akademika Tonka Maroevića. Dramski umjetnik Goran Matović naglasio je da su u Kulturnom centru predstavljene četiri izložbe u jednoj. Mia Hebib, kćer Adina Hebiba, predstavlja se svojim pročišćenim stiliziranim dizajnerskim nakitom, a Edina Selesković otvara svijet osebujnog kiparskog ozračja. “Adin Hebib slikarski progovara iz mostarske nostalgije svjetlosti, iz Mostara, dubokog grada što izjednačuje duše i što se otvara poput smrti, poput sna. Mostarski Stari most u svojoj prvoj smrti meteorski se rasprskavao, a njegove krhotine padale su daleko izvan ovog ohlađenog svijeta. Adin Hebib ritmovima svog artističkog nemira slavi svjetlost, slavi život i slavi mostove kao najvrijednija djela ljudske civilizacije. Njegovi mostovi su živi i kada se ruše. Vraća im život vedrina, ljubav, silina poteza, boja tragične vedrine”, rekao je Matović i naglasio da svo troje umjetnika veže ideja geometrije. Pritom je citirao velikog hrvatskog pjesnika Tina Ujevića, koji je rekao: “Ako je duh stvarnost, na dnu njega nalaze se geometrijske istine.” Izložbu je otvorio Željko Komšić, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, koji je čestitao eminentnim bosanskohercegovačkim umjetnicima na uspješnoj prezentaciji svoga stvaralaštva u Hrvatskoj. “Cijenjeni slikar Hebib je osebujni i nedvojbeni, jedan od najboljih promotora kulture i stvaralaštva Bosne i Hercegovine u inozemstvu, ali i u BiH. O njemu je jako puno rečeno, napisano i zabilježeno tako da bi svaka riječ o njegovoj ličnosti i stvaralaštvu bila, zapravo, ponavljanje”, rekao je Komšić. Izrazio je posebno zadovoljstvo što se dvoje mladih umjetnika iz BiH – Edina Selesković i Mia Hebib – nakon školovanja na prestižnim akademijama u SAD-u i učešća na međunarodnim izložbama, predstavilo zagrebačkoj publici zajedno sa maestrom Adinom Hebibom. “Ugodno je konstatirati kroz večerašnju manifestaciju da je umjetnik umjetnost i da tu nema jaza niti zavisti, nego uzajamnog poštovanja, komplamentarnosti i bliskosti među umjetnicima, bez obzira što potječu iz različitih generacija. Ovu izložbu čini posebnom i činjenica što po prvi put zajedno izlažu, a nadam se i nastavku takvog izraza – otac i kćerka, Mia i Adin Hebib. Svaki od ovih umjetnika na svoj su način već etablirani u svijetu što su potvrdili i realizacijom krupnih zajedničkih projekata u Bosni i Hercegovini”, rekao je Komšić. Na kraju se zahvalio Kulturnom centru BiH u Zagrebu na naporima da na primjeren način promovira bosansko-hercegovačku kulturu i stvaralaštvo u Hrvatskoj. “Potičem da nastave sa ukupnim naporima, istina za sada kroz skromne mogućnosti, da se što više umjetnika iz svih krajeva Bosne i Hercegovine predstavi u Republici Hrvatskoj i da ovaj Centar postane prestižno kulturno stjecište u Zagrebu”, rekao je Željko Komšić, član Predsjedništva BiH. I.I.

13

Željko Komšić, član Predsjedništva BiH

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Islamska tribina “Dr. Sulejman Mašović” – promocije knjiga

Knjige bošnjačkih autora
Tokom proteklog perioda u Islamskom centru u Zagrebu, u sklopu Islamske tribine “Dr. Sulejman Mašović”, dva su puta promovirane knjige bošnjačkih autora. 9. listopada promovirani su romani “Hotel tri krune”, “Miraz” i “Umihana”, autorice Nizame Granov – Čaušević, a 13. studenog “Knjiga razgovora 2”, autora Bajre Perve. Urednik i moderator tradicionalnih tribina četvrtkom je zagrebački imam Mirza ef. Mešić, član redakcije “Preporodovog Journala” i Glavnog odbora KDBH “Preporod”.

Romani Nizame Granov - Čaušević
Romane “Hotel tri krune” (2003.), “Miraz” (2006.) i “Umihana” (2008.), osim autorice, promovirali su zagrebački muftija Ševko ef. Omerbašić i prof. književnosti Emina Mešić. Muftija Omerbašić je rekao da prethodna agresija na BiH spada u najveće događaje u povijesti Bosne i Hercegovine. Značaj tog stravičnog događaja ne ogleda se samo u broju žrtava, nego i u podatku da je u jednom trenutku više od polovice Bošnjaka, muslimana bilo izvan svoje domovine, pri čemu je postojala opasnost da se više nikada ne vrate u BiH. “Egzodus Bošnjaka je bio velik i strašan. U Hrvatsku je izbjeglo najviše naših sunarodnjaka. Ovdje su bili u predvorju svoje kuće, a ipak daleko od nje. Taj događaj nije niti izdaleka dovoljno dobro opisan i analiziran. Ne sjećam se da je održan ijedan simpozij o egzodusu i velikom stradanju bosansko-hercegovačkih muslimana. Pravljene su nekakve statistike koje još nisu upotpunjene. Mislim da će ova tema nakon 15-20 godina postati tema o kojoj ćemo mnogo više pisati, razmišljati i analizirati s različitih stajališta. Za tako nešto će trebati mnogo dokumentarnog materijala”, rekao je muftija. Još uvijek nije poznat točan broj bošnjačkih žrtava u prethodnom ratu, broj silovanih žena i drugi podaci bitni da bi se istražio genocid nad Bošnjacima. Omerbašić je naglasio da u istraživanju genocida treba biti precizan, točan i požrtvovan jer će jednoga dana rezultati takvih istraživanja predstavljati okosnicu povijesti Bosne i Hercegovine. U modernom dobu nije se vodio tako bespoštedan rat protiv jednoga

Slijeva: Ševko ef. Omerbašić, Nizama Granov – Čaušević, Emina Mešić i Mirza ef. Mešić naroda i jedne religije, kao što je vođen protiv Bošnjaka i njihove vjere. “Knjiga ‘Hotel tri krune’ govori i o dobroti onih koji su pomagali izbjeglicama. Dosta se spominje Zagreb jer je on bio centar gdje su izbjeglice dolazile. Krajem 5. i početkom 6. mjeseca 1992. godine u Zagrebu je bilo oko 200.000 bosanskih izbjeglica, u najvećem broju Bošnjaka. Bosna je tada bila sva u plamenu. Tih dana zagrebački muslimani nisu osjećali umor, nije bilo nijednog muslimana koji nije ponudio bilo kakvu pomoć. Bilo je dana kada smo znali sakupiti po 100.000 njemačkih maraka dobrovoljnih priloga. Bilo je dana kada smo znali sakupiti desetke tona različitih namirnica. Muslimanima u Zagrebu i Hrvatskoj nije bilo teško sakupiti konvoj različite pomoći za Bosnu i Hercegovinu. Nije bilo kuće ili stana koji nije primio po nekoliko obitelji. U šestom i sedmom mjesecu 1992., kada su pristizale izbjeglice iz Bosanskog Petrovca i Bihaća, u samoj džamiji je bilo 20.000 ljudi. Hodnici su bili krcati, puni. Nije se uopće moglo proći. Nastojali smo i htjeli umanjiti i ublažiti bol i muku koju su donosile naročito majke ovdje u džamiju. Mnoga izbezumljena i ustrašena lica zabilježili smo kamerama. Bilo nam je jako teško kada smo izbjeglice trebali pripremati i ispraćati u druge europske zemlje”, prisjetio se ratnog vremena muftija Omerbašić. U svome je dnevniku zapisao da je samo za putne karte Norvešku i Švedsku plaćeno preko 500.000 njemačkih maraka. Najdramatičnija je bila situacija s djecom koja nisu smjela biti prepuštena ulici. To je bilo vrijeme hrvatskog nacionalizma, kada su se mnogi ponašali izazivački. Svi koji su bili legitimirani na ulici završavali su u policijskim postajama i muftija je mnoge dane proveo u po-

14

J O U R N A L

Nizama Granov – Čaušević

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
liciji moleći da se puste na slobodu. Mnogo napora je uloženo kako se djeca ne bi prepustila porocima i nemoralu. “Zahvaljujući tom teškom događaju mi smo otvorili Zagrebačku medresu koja polako prelazi u Islamsku gimnaziju. Ona je spomenik tragedije i egzodusa bošnjačkog naroda”, rekao je Ševko ef. Omerbašić. Prof. Emina Mešić je podsjetila da je roman “Hotel tri krune” napisan i objavljen prije pet godina. Roman je, prema mišljenju kritike i mnogih čitatelja, pomogao Šveđanima da lakše razumiju što se u Bosni i Hercegovini dogodilo u periodu od 1992. do 1995. godine. Autorica je knjigu sama prevela na bosanski jezik i u BiH je objavila 2004. godine. Od tada, svake druge godine, Nizama svoje čitatelje časti novim naslovima. Tako je 2006. objavila roman “Umihana”, koji govori o ljubavi, prijateljstvu i umijeću žrtvovanja. 2008. godine objavljen je roman “Miraz”, u kojem također ne manjka ovih motiva, dakle ljubavi, prijateljstva, žrtvovanja sa ženom, odnosno ženama, centralnim likovima radnje. Pritom su žene samozatajne, ali i postojane, hrabre i dostojanstvene, te drže do visokih moralnih vrijednosti, čisto i nevino sanjajući o ljubavi. “Hotel tri krune” je roman koji nosi naziv izbjegličkog prihvatilišta u kojem je Nizama zajedno sa svojom djecom provela prvih šest mjeseci izbjegličkog života u Švedskoj. Prof. Mešić je naglasila da je riječ je ispovjednoj prozi, sa stvarnim likovima i istinitim događajima koji govore o načinu života nametnutog ratnim prilikama, a djelo ostaje kao povijesno svjedočanstvo jednog teškog vremena za BiH i njene stanovnike. “Ovim djelom je autorica ispričala osobnu sudbinu, ali i opisala krvavi rat u Bosni i Hercegovini, bilježeći detalje genocida, urbicida, medijskog manipuliranja stvarnim događajima i pojedinačnih sudbina običnog čovjeka”, rekla je Emina Mešić. Nizama Granov – Čaušević je rođena 1944. godine u Janji, do rata je živjela u Goraždu, a sada na relaciji Göteborg – Goražde. Posebno je zanimljivo da je njezin roman “Hotel tri krune” postao priručnik švedskim nastavnicima u školama i socijalnim službama koji su, na osnovu osobne ispovijedi ispričane u romanu, radili odgovarajuće programe za sve izbjeglice nastanjene u Švedskoj, a ne samo one iz BiH. Prisjetila se dolaska u Islamski centar u Zagrebu 1992. godine, kada je sa svoje dvoje djece izbjegla iz Goražda. Stanovala je kod rođaka u Zagrebu, a pred džamiju dolazila po humanitarnu pomoć. Nakon 10 mjeseci boravka u Zagrebu odlazi u Švedsku, gdje je izuzetno dobro primljena. Bila je smještena u hotel “Tri krune”, četverokatnu zgradu koja je od prizemlja do krova bila ispunjena izbjeglicama iz cijelog svijeta. “Bili smo zbrinuti, netko je vodio brigu o nama. Ja sam osjećala dug prema tim ljudima i željela sam im reći odakle dolazim i zašto sam došla u njihovu zemlju. Ja nisam došla zato što sam htjela, nego zato što sam morala kako bih spasila život svoj i svoje djece”, rekla je Nizama. Nakon šest mjeseci počela je učiti švedski jezik, a zatim i pisati roman na švedskom jeziku. Pisanje je trajalo četiri godine. “Na koja god sam došla vrata u Švedskoj, ljudi su imali razumijevanja. Nikad ova knjiga ne bi ugledala svjetlo dana da nije bilo tolikog razumijevanja, da ljudi nisu cijenili njenu vrijednost. U okviru jednog projekta švedska država je platila njeno izlaženje. I ta je knjiga otvorila, ne samo meni, mnoge puteve”, rekla je autorica “Hotela tri krune”, koja je izašla 2003. godine. Svi švedski univerziteti i važne institucije imaju Nizaminu knjigu u svojim bibliotekama. Dolaskom velikog broja izbjeglica javila se netrpeljivost, mnogo je diskriminacije, nisu svi otvoreno raširili ruke. S obzirom da učenici u školama nikada nisu izučavali Drugi svjetski rat, pokrenut je projekt “Historija koja živi”, čiji je zadatak istraživanje Drugog svjetskog rata i stradanja Židova u konclogorima, te upoznavanje Šveđana s doseljenicima iz ratom zahvaćenih područja, njihovim kulturama, običajima i tradicijama. “U sklopu projekta nebrojeno puta imala sam priliku održati predavanja švedskim profesorima i nastavnicima o situaciji u Bosni i Hercegovini, o etničkom čišćenju”, rekla je Nizama. U Göteborgu, a zatim i Stockholmu već nekoliko godina je otvorena izložba pod nazivom “Bog ima 99 imena”, čiji je cilj međusobno približavanje pripadnika monoteističkih religija koji žive u Švedskoj. Izložbu posjećuju mnogi učenici i nastavnici, a svi na poklon dobiju po jedan primjerak knjige “Hotel tri krune” Nizame Granov – Čaušević.

“Knjiga razgovora 2”
Na tribini održanoj 13. studenog govorili su Idriz ef. Bešić, imam iz Gunje i autor Bajro Perva, dugogodišnji novinar islamskih informativnih novina “Preporod” iz Sarajeva. Perva je iznimno vrijedan intelektualac: novinar, kolumnista, putopisac, pjesnik, prozni pisac, TV i radio urednik, društveni aktivista i dr. “Knjiga razgovora 2” je njegova druga zbirka intervjua koje je obavio s relevantnim sugovornicima iz različitih oblasti naše sveukupne zbilje. Većina intervjua je objavljena u sarajevskom “Preporodu”, dio njih u različitim elektronskim medijima, a knjiga sadrži i nekoliko razgovora objavljenih po prvi puta. Idriz ef. Bešić je rekao da se autor u “Knjizi razgovora 2” doticao raznih oblasti: od nauke preko kulture, sporta i biznisa do politike, te je pritom pronalazio relevantne sugovornike iz navedenih oblasti. To pokazuje koliko je napora uložio i

15

Slijeva: Idriz ef. Bešić, Bajro Perva i Mirza ef. Mešić

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
koliko se solidno pripremao. “Knjiga ima jasno misaono, praktično, društveno i kulturno opredjeljenje, pri čemu se dijalogom nastoji doći do određenog rješenja. Ovo nisu pitanja, nije intervju – ovo je knjiga dijaloga u kojoj pitalac aktivno učestvuje. Pervina je veličina što kompetentno i učeno vlada materijom u svim disciplinama”, rekao je imam Bešić. Glavne teme razgovora su islamske. U knjizi je prezentiran 71 intervju s različitim sugovornicima, a djelo je puno izvanrednih pouka – prava riznica mudrosti koja zadivljuje dubinom, razumnošću i inteligencijom. Njegovi sugovornici su muftije, imami, doktori nauka, sportaši, političari, književnici, novinari, publiciste – ljudi različitih profila, iz raznih krajeva. Bešić je naglasio da Perva svakim pitanjem dolazi do srži problema, a svaku temu analizira do kraja. Autor je realan, objektivan i apolitičan. Pitanje ima veliku važnost, ono je fenomen. Nauka se bazira na pitanju. Postoji filozofska misao da čovjek postaje čovjekom tako što stalno, od malih nogu pita i na odgovorima gradi pogled na svijet. “Evidentna je njegova zabrinutost za Bosnu i Bošnjake jer su pitanja koja postavlja sugovornicima dominantno vezana za Bosnu. Kroz ovu knjigu provlači se njegov patriotsko-religijski duh”, naglasio je Iriz ef. Bešić. Kao zanimljivost je istaknuo činjenicu da su mnogi u razgovoru s Pervom govorili o onome što je urađeno, a rijetki su govorili o problemima ili neuspjesima. “Kada se i istakne neki problem, uglavnom se pomene i razlog kao alibi, ali razlog koji je tamo negdje, izvana. Tako da bi neupućeni mogao pomisliti da je sve super i idealno. Džamije pune, posjeta super i slično. Neki od sugovornika su realni i vrlo konstruktivno predlažu rješenja nekih problema”, rekao je Bešić. Sugovornici naglašavaju pripadnost islamu, Bosni i svom narodu. Jedan dio sugovornika, ovisno iz koje “branše” dolaze, naglašava vjeru i njene institucije, odnosno čelnike tih institucija i ustanova, dok drugi više preferiraju državu i njene organe. “Ono što je meni bilo uočljivo, nema razgovora s čelnicima političkih partija – niti lokalne, niti regionalne, niti državne razine”, rekao je Bešić. Posebno je istaknuo da su u “Knjizi razgovora 2” svi intervjui miroljubivi, lagani i ugodni – “skoro pa uz kahvu”. Nema prozivanja, etiketiranja, jadikovanja i sličnih pojava. To je lagano štivo iz kojeg se može steći realna slika stanja našeg ummeta. Posljednja, peta knjiga Bajre Perve je i jedna mini retrospektiva islam“oni samo sjede i pišu”. Mnogi misle da je intervju najlakši žanr unutar novinarstva. Perva je istaknuo da su razgovori s drugim ljudima vrlo zahtjevan i složen žanr, pri čemu novinar mora poznavati sugovornika i ono čime se bavi, te pokušati izvući iz njega potrebne misli i informacije. “Značaj i bogatstvo ovakvih knjiga je što će one biti posebno aktualne nakon 30-ak i više godina, kada nas više ne bude bilo. Neke nove generacije, koje će doći iza nas, unutar korica ove knjige će, između redaka ili u retcima, čitati kako smo mi promišljali u jednom vremenu, u vremenu između 2001. i 2008. godine. Tek tada će se pokazati prava vrijednost ovakvog štiva”, rekao je autor. Kako gleda na trenutnu političku situaciju u Bosni i Hercegovini, Perva je pokazao kroz “Knjigu razgovora 2”, u kojoj gotovo i nema razgovora s političarima. “Politika je od danas do sutra. Današnja politička razmišljanja nemaju neku konzistentnu vrijednost. Nastojao sam se izdići iznad stranačke politike, pri čemu sam želio pokazati čovjeka iz kulture, duhovnosti, humanizma i vjere. U knjizi je najmanje političara”, rekao je Perva i naglasio da nije zadovoljan sa sadašnjom političkom situacijom u BiH. Nije zadovoljan s radom i angažmanom ljudi koji su veoma dobro plaćeni za političku djelatnost. Osvrćući se na primjedbu imama Bešića da je u sadašnjem sarajevskom “Preporodu” previše reklama, Bajro Perva je rekao da je tisanje novina svakim danom sve skuplje. Upravo radi objavljenih reklama redakcija “Preporoda” uspijeva za samo 20 konvertibilnih maraka, svojim čitateljima u BiH, poslati na kućne adrese 23 ili 24 broja, koliko godišnje izlazi. Ekonomska cijena “Preporoda” je najmanje duplo veća. S ciljem da se ne bi osjetilo na kvaliteti i kvantiteti sadržaja, povećan je broj stranica. Na kraju tribine Perva se prisjetio početaka “Preporoda”, te glavnih urednika koji su veoma zadužili bošnjački narod: prvoga, Huseina ef. Đoze i sadašnjeg, Aziza Kadribegovića. “Preporod” kontinuirano izlazi od 15. rujna 1970. godine. Izdavan je i tokom rata, kada su ga novinari i urednici nosili kroz tunel kako bi došao na slobodnu teritoriju. “Bez obzira koliko je tada bilo teško, to će svima nama ostati u sjećanju kao najponosniji dio posla koji smo radili”, rekao je Perva. Od 1970. godine do danas u “Preporodu” je svoje članke i priloge objavljivalo oko 5.000 suradnika, a dio njih je i iz Zagreba. I.I.

Bajro Perva skih informativnih novina “Preporod” iz Sarajeva. “Ja bih volio da je ovo promocija ‘Preporoda’, s kojim sam rastao i stasao. Ovdje ponosno ističem da imam uvezana, ukoričena skoro sva godišta ‘Preporoda’. Bajro Perva je 30-ak godina profesionalno vezan uz ‘Preporod’, a u istom je objavljivao i kao ‘dječak sa Neretve’. Perva je od Konjica, a u ‘Preporodu’ je prije 35 godina izlazio feljton ‘Konjic – grad na Neretvi’. Prema mom skromnom mišljenju, ‘Preporod’ je tada bio puno čitljiviji i od reklama je imao samo ‘Vital’, a sada je u skoro svakom broju oko 10 listova reklama. To je godišnje 230-250 listova, što je za ukoričenje vrlo nezgodno”, rekao je imam Bešić. Bajro Perva je rođen u Jaseniku kod Konjica. Osnovnu školu je završio u zavičaju, Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu, Institut za novinarstvo u Beogradu, a na Filozofskom fakultetu u Prištini studirao je orijentalistiku. Profesionalni je novinar, a živi i radi u Sarajevu. Bio je glavni i odgovorni urednik “Zemzema”, a u “Preporodu” je od 1. prosinca 1980. godine. Bio je urednik i voditelj na nekoliko bosanskohercegovačkih radijskih stanica. Trenutno je urednik i voditelj tjedne emisije “Amanet” na MTV Igman i Radiju Hayat. Do sada je objavio pet knjiga: “Olukmir”, “Pitat ćeme”, “Knjiga razgovora 1”, “Huk Neretvice” i “Knjiga razgovora 2”. U svom obraćanju prisutnima Bajro Perva je rekao da se za izraz razgovori, a ne intervjui odlučio iz dva razloga: prvi, da nešto kaže na bosanskom jeziku i drugi, zato jer i knjiga razgovara. “Nadam se da će ova knjiga tokom vremena razgovarati – i to s onim koji joj bude prilazio i čitao”, rekao je Perva. Naglasio je težinu i odgovornost novinarskog posla, naročito u svjetlu činjenice da mnogi misle da

16

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Proslava 10. godišnjice džemata u Maljevcu, svečano otvorenje mesdžida i Osnivačka skupština Medžlisa Islamske zajednice u Karlovacu

Brojni razlozi za ponos i zadovoljstvo
U subotu, 11. listopada 2008. godine u Karlovačkoj županiji obilježena su tri značajna događaja za muslimane: u Maljevcu je svečano proslavljena 10. godišnjica utemeljenja džemata, a u Karlovcu svečano otvorene prostorije mesdžida i održana Osnivačka skupština Medžlisa Islamske zajednice Karlovac.

10 godina džemata u Maljevcu
Maljevac je selo smješteno u jugoistočnom dijelu Karlovačke županije – 50 km je udaljeno od Karlovca, a 100 km od Zagreba. Džemat u Maljevcu sa 176 obitelji je najbrojniji džemat u Karlovačkoj županiji. Formiran je tokom ramazana 1998. godine u vrlo skromnim uvjetima, a inicijativu za formiranje dali su Ferid Alibegić, Elzad Sulejmanagić i Husein Ljubijankić, zajedno s tadašnjim imamom Azimom Durmićem. Proslava 10. godišnjice maljevačkog džemata odvijala se ispred mesdžida, a okupilo se preko 150 džematlija, gostiju i izvođača programa. U uvodnom obraćanju Admir ef. Muhić, imam džemata Maljevac, kronološki je naveo događaje u proteklih 10 godina koji su obilježili vjerski život u Maljevcu. Tako je prva džuma od devet klanjača klanjana u kući rahmetli hadžije Mehmeda Šemića u Gejkovcu. U kući Šerife i Elzada Sulejmanagića klanjalo se, iftarilo i učilo u više od tri početne godine rada džemata. Imam Muhić je naglasio da je njihova kuća bila svojevrstan centar muslimana, te da nije bila samo mesdžid neko islamska ambasada. Nedugo zatim kupljena je kuća za potrebe džemata u kojoj je sada mesdžid. Cijena je bila 25.000 njemačkih maraka, od kojih su džematlije sakupile 15.000, a Medžlis Islamske zajednice Zagreb, pod rukovodstvom rah. Salima Šabića, nadomjestio je ostalo. Muhić je istaknuo da su u to vrijeme glavni zagrebački Aziz ef. Hasanović i Salim Šabić činili su sve da pomognu kako bi muslimani u Maljevcu stali na svoje noge. Iako je kuća bila u vlasništvu Islamske zajednice, nije se moglo ući u njen posjed zbog obitelji koja je u njoj

17
Proslava 10-godišnjice džemata u Maljevcu stanovala, a koja je uživala podršku tadašnjeg rukovodstva općine Cetingrad. Stoga se klanjalo u jednoj privatnoj kući. Imam Muhić je pobrojao vakife koji su zaslužni za opstojnost i napredak džemata, te predsjednike Džematskog odbora. Ramo i Hata Dizdarević su nesebično pomagali adaptaciju kuće u kojoj su prostorije mesdžida, dok je Ferid Alibegić 1999. godine uvakufio zemlju površine preko 3 duluma za potrebe mezarja. Predsjednici Džematskih odbora džemata Maljevac bili su: Muhamed Đogić, Ferid Alibegić, Mirsad Bajramović, Šaban Bajramović, Nurija Bajramović i sadašnji Suljo Bašić, koji obnaša drugi mandat. “Džemat Maljevac je mnogima pomagao na socijalnom i svakom drugom planu. Džemat Maljevac ove godine među svojim članstvom ima deset studenata koji studiraju na različitim fakultetima, a koji su prošli vjersku obuku u Maljevcu. Mekteb u Maljevcu je polučio izvanredne rezultate na natjecanjima, ali i kod primjene islamskih propisa. U Maljevcu su održane hatme i to ove i prošle godine, a zahvala pripada muallimi Nejli Muhić. Nezaobilazno je spomenuti i naše glasilo ‘Haber’, koji je jedino takve vrste u cijeloj Hrvatskoj. Sada je u Maljevcu uposleno dvoje djelatnika, imam i muallima što dovoljno govori da posla ima i da se vjersko-prosvjetne djelatnosti proširuju i jačaju iz dana u dan”, rekao je maljevački imam Admir ef. Muhić i dodao: “Ideja za izgradnju džamije u Maljevcu, koja je već prisutna nekoliko mjeseci, uskoro bi mogla postati i realizirana, jer sad o tome odlučujemo mi u svom Medžlisu u kojem iz Maljevca imamo dopredsjednika Izvršnog odbora i tajnika. Nadamo se da i Mešihat s nama dijeli mišljenje i da će odobriti naša nastojanja.” Skupu su se obratili još i prof. dr. Fuad Sedić, predavač na Islamskom pedagoškom fakultetu u Bihaću, te Idriz ef. Bešić, glavni imam iz Gunje, u svojstvu izaslanika predsjednika Sabora Islamske zajednice u Hrvatskoj. Prof. Sedić je uz čestitke izrazio zadovoljstvo proslavom značajne obljetnice, te okupljenima dao praktičan savjet: “Od Europe uzmite sve što je dobro, a ono loše ostavite.” Imam iz Gunje, Idriz ef. Bešić je naglasio: “Naša dva džemata imaju istu sudbinu. Na granici su i imaju najveći postotak naseljenih Krajišnika. U Gunji imamo 30 obitelji iz Velike Kladuše. Mi smo u Gunji počeli graditi džamiju s 300 maraka, bez građevinske dozvole i ispod dalekovoda. Sada vidim da sam bio u pravu što sam tako

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
postupio. Sada imamo sve, a dalekovod prolazi pokraj džamije. Ako i vi ovdje u Maljevcu želite graditi džamiju, a vidim da imate želju, nemojte čekati nego krenite odmah, jer ste dokazali za proteklih 10 godina da možete taj posao odraditi.” U kulturno-umjetničkom dijelu programa nastupili su Zbor džemata Maljevac, hafiz Fuad Abdullah Seferagić i hor “Gazije” iz Bužima. Voditelji programa bili su Kenan Alagić i Adisa Muhamedagić sa Cazinske televizije. Nakon klanjanja podne namaza kolona od dva autobusa i 15-ak osobnih automobila krenula je put Karlovca, udaljenog 50 kilometara, na centralnu svečanost osnivanja Medžlisa Islamske zajednice Karlovac. nica da je grad Karlovac osigurao prostor u kojem naši sugrađani, koji pripadaju Islamskoj zajednici Karlovac, mogu nesmetano ostvarivati svoja vjerska uvjerenja. Uzajamno poštivanje i uvažavanje kulturnih i vjerskih vrijednosti pravi je i jedini preduvjet civiliziranog i mirnog života svake zajednice. Grad Karlovac je oduvijek nastojao postići i naravno, koliko to materijalne mogućnosti pružaju, stvoriti što bolje uvjete života svakom građaninu. Još jednom izražavam zadovoljstvo što smo danas zajedno i upućujem iskrene vam srdačne pozdrave u ime svih naših sugrađana”, rekao je dogradonačelnik Zaborski. Ekrem Budimlić, predsjednik Sabora Islamske zajednice u Hrvatskoj, naglasio je da prije 10-ak godina nije bilo nikakvog organiziranja muslimana, dok se danas formira 14. medžlis u Islamskoj zajednici u Hrvatskoj, kao viša forme organiziranja vjernika. “To svakako izaziva divljenje i pohvale ovdašnjim muslimanima. U posljednjem desetljeću svjedočili smo različitim formama organiziranja pripadnika islamskog svjetonazora. Nekad je bilo da se prvo osnovao džemat, a iz njega su se osnivale druge organizacije političke i manjinske orijentacije. Ponekad se dogodi obrnuti proces, kao u ova tri džemata koji sačinjavaju Medžlis Karlovac. Posebno se zahvaljujem Bošnjačkoj nacionalnoj zajednici za Karlovačku županiju radi osnivanja džemata u Karlovcu, što je bila osnova da se osnuje Medžlis i organizira skup na kojem danas prisustvujemo”, rekao je Budimlić. Stavio je u amanet prisutnima da novoosnovanu organizacijsku formu iskoriste za jačanje islamskog ummeta na prostorima Karlovačke županije. “Nemojte dozvoliti da vas zahvati letargija, prepiranje i isprazno nadmudrivanje, a na štetu ukupnog napretka. Svjedoci smo, nažalost, da mnogi gube vrijeme u ispraznim pričama, umjesto da se drže Allahovog užeta i kur’anskog obligatnog načela: ‘Uči u ime svoga Gospodara.’ Ja se nadam i molim Svevišnjeg da vam podari sabura, mudrosti i znanja da ovaj najmlađi Medžlis u Republici Hrvatskoj izgradite tako da bude i najbolji”, rekao je predsjednik Sabora Islamske zajednice u Hrvatskoj. Prisutnima se obratio i Ibrahim ef. Malanović, zamjenik ljubljanskog muftije. Izrazio je zadovoljstvo što je, kao predstavnik ljubljanskog muftije dr. Nedžada Grabusa, prisutan na svečanosti. Zahvalio se Islamskoj zajednici u Hrvatskoj za nesebičnu pomoć koju su tokom proteklih godina pružala muslimanima u Sloveniji. “Molim Boga da ova zajednica bude u službi mira i dobra, ne samo za

Svečano otvorenje mesdžida u Karlovcu
Nekako u isto vrijeme, prije podne namaza, u ulici Maksimilijana Vrhovca 21 u naselju Grabrik u Karlovcu, svečano je otvoren novosagrađeni mesdžid. Naporom mnogih vrijednih džematlija, te uz financijsku pomoć mnogih donatora i vakifa izgradnja, odnosno adaptacija karlovačkog mesdžida završena je u rekordnom roku, za manje od godinu dana. Čast da otvori mesdžid pripala je najvećem vakifu i donatoru Amiru Haušiću iz Ozlja, koji je primio ključ iz ruku muftije Ševke ef. Omerbašića, predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj. Nakon toga je u prelijepom i prepunom molitvenom prostoru karlovačkog mesdžida održana ceremonija otvorenja, na kojoj su prisustvovali mnogi gosti i uzvanici Islamske zajednice u Hrvatskoj te predstavnici lokalnih vlasti i bošnjačkih kulturnih i nacionalnih asocijacija. U svome obraćanju prisutnima, karlovački imam Saudin ef. Subašić istaknuo je posebnu zahvalnost svim donatorima i vakifima. Dodijeljene su dvije vakufname: Amiru Haušiću iz Ozlja, najvećem donatoru, i Vijeću bošnjačke nacionalne manjine Karlovačke županije, koje je ustupilo dio svoga prostora u početku osnivanja džemata Karlovac. U ime karlovačkog bošnjačkog vijeća vakufnamu je primio Rusmir Akšamija, predsjednik Vijeća. Vakufnama je najveće priznanje koje se dodijeljuje pojedincima ili organizacijama koji su nesebično pomogli rad Islamske zajednice u jednom gradu ili zemlji. Osim toga, na kraju svečanosti dodijeljena su i priznanja onima koji su novčanim prilozima potpomogli osnutak i razvoj Islamske zajednice u Karlovcu. Priznanja je uručio Mevdžud Čović, predsjednik Građevinskog odbora za iz-

Svečano otvorenje mesdžida u Karlovcu gradnju mesdžida, a primili su ih: Hilmija Bošnjaković, Rami Rufati, Medžlis Islamske zajednice Pula, Ilfad Ramadanović, Mehmed Mamić, “Koridor d.o.o.”, Grad Karlovac, Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Karlovačke županije, SDA Hrvatske, predstavnik bošnjačke nacionalne manjine grada Karlovca, Ibro Novkinić, Junuz Idrizi, Dževad Karić i Amir Haušić.

18

Osnivačka skupština Medžlisa Islamske zajednice u Karlovacu
Isti dan, u prepunoj velikoj dvorani “Zorin doma” s početkom u 15 sati održana je Osnivačka skupština Medžlisa Islamske zajednice u Karlovacu. Potrebno je naglasiti da u Karlovačkoj županiji postoje tri džemata: Maljevac, Bogovolja i Karlovac, koji su ovim činom prešli u viši organizacijski nivo, u 14. Medžlis u Islamskoj zajednici u Hrvatskoj. Inicijativa za osnivanje Medžlisa Islamske zajednice Karlovac potječe još iz vremena izgradnje džamije u Bogovolji, a formalno je uokvirena na Osnivačkoj skupštini džemata Karlovac. Na početku programa ašere je proučio Saudin ef. Subašić, imam džemata Karlovac. U uvodnom izlaganju sva trojica imama s područja najmlađeg Medžlisa u Hrvatskoj – Saudin ef. Subašić (Karlovac), Admir ef. Muhić (Maljevac) i Azim ef. Durmić (Bogovolja) – govorili su o svojim džematima, te naglasili povijesnu važnost današnjeg dana. Izrazili su želju da će suradnja s lokalnim gradskim i županijskim vlastima u budućnosti biti još bolja i plodotvornija. U ime Gradskog poglavarstva Karlovca skupu se obratio Josip Zaborski, karlovački dogradonačelnik. “Iskreno me veseli činje-

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
muslimane, nego za sve građane ovog divnog grada”, rekao je Malanović. Ahmed Ikanović, tajnik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, proglasio je početka rada Medžlisa Islamske zajednice Karlovac i pojedinačno predstavio članove Izvršnog odbora. Konstituirajuća sjednica Izvršnog odbora Medžlisa Islamske zajednice Karlovac održana je 02.10.2008. godine, a svaki džemat (Karlovac, Maljevac i Bogovolja) ima po dva člana. Za predsjednika je izabran Mevdžud Čović, inače predsjednik Džematskog odbora džemata Karlovac. Za dopredsjednike su izabrani Muhamed Šemić (Maljevac) i Ramo Hozanović (Bogovolja). Poslove tajnika će obavljati Damir Dizdarević iz Maljevca. Članovi Izvršnog odbora još su Rufati Rami (Karlovac) i Esad Hozanović (Bogovolja). Glavni imam, kao sedmi član Izvršnog odbora, još uvijek nije imenovan. Mevdžud Čović, novoizabrani predsjednik Izvršnog odbora, zahvalio se u ime izabranih članova. “Radit ćemo i voditi ovu zajednicu i srcem i dušom, sa svim svojim znanjem i bićem”, rekao je Čović i pozvao prisutne da im pomognu u odgovornom zadatku izgradnje novoformirane zajednice. Zagrebački muftija Ševko ef. Omerbašić, predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj je naglasio da je ovo za Islamsku zajednicu u Hrvatskoj značajan datum, a za Islamsku zajednicu u Karlovcu povijesni događaj. Ovo je treći puta u posljednjih nekoliko desetina godina da muslimani u Karlovcu pokušavaju osnovati Islamsku zajednicu – ovoga puta uspješno, zahvaljujući trudu desetak entuzijasta. Iza svečanog osnutka Medžlisa u Karlovcu stoji cijela godina pripremnih radnji, razgovora, provjera, pitanja i odgovora. Iskazao je nadu da će izabrani predsjednik i članovi Izvršnog odbora do narednih izbora 2010. godine opravdati ukazano im povjerenje i svečani čin osnutka 14. Medžlisa Islamske zajednice u Hrvatskoj. Muftija Omerbašić se osvrnuo na nedavnu prošlost Islamske zajednice u Hrvatskoj i prezentirao odgovarajuće statističke pokazatelje. “Kada je 1990. godine osnovan Mešihat za tadašnje dvije Republike – Hrvatsku i Sloveniju, u Hrvatskoj su djelovali Odbori u Dubrovniku, Splitu, Rijeci, Puli, Sisku, Osijeku i Zagrebu. Nakon brojnih teškoća, posebice posljedica u Domovinskom ratu i agresije na Bosnu i Hercegovinu, odlučno smo krenuli u razvoj. Za nepunih 18 godina udvostručen je broj Medžlisa, kupljeno je 14 mesdžidskih, stambenih i poslovnih

Osnivačka skupština u Zorin domu u Karlovcu prostora, adaptirana je džamija u Gunji, osnovana Zagrebačka medresa “Dr. Ahmed Smajlović”, a prije godinu dana i Islamska gimnazija. Sa tadašnjih 765 polaznika vjeronauke u Hrvatskoj došlo se do sadašnjih preko 4.000. Od tadašnjih 9 imama i muallima danas u Islamskoj zajednici radi njih 48. Budžeti tadašnjih 7 Odbora iznosili su svega oko 300.000 američkih dolara, da bi krajem prošle godine iznosili oko 17 milijuna kuna. Vjerski, stambeni i poslovni prostori Islamske zajednice u Hrvatskoj sa tadašnjih 11.700 m², od čega najviše u Zagrebu, porasli su na preko 15.700 m². Naročito je impresivano povećanje broj članova Islamske zajednice. Sa oko 1.100 obitelji, koji su službeno registrirani u članstvo Islamske zajednice 1988. godine, broj se popeo krajem prošle godine na skoro 6.000. Ono što je također vrlo značajno jeste činjenica da veliki procenat imamskog i muallimskog kadra potječe iz naše Zajednice, iz naše države. Do 1990. godine iz Hrvatske je samo jedna djevojka završila Gazi Husrev-begovu medresu. Do danas Zagrebačku medresu ‘Dr. Ahmed Smajlović’ završio je 131 učenik i učenica iz Hrvatske”, rekao je zagrebački muftija. Na taj je način Islamska zajednica, od male i anonimne vjerske zajednice prije 1990. godine, koja je u vjerskim krugovima tek sporedno doživljavana, narasla u zajednicu bez koje bi vjerski život u Hrvatskoj bio siromašniji. Muftija se osvrnuo i na prisutne probleme koji se javljaju i pored evidentnih uspjeha i napretka u radu. “Jedan od tih problema jeste što Izvršni odbori ponekad postaju usko grlo razvoja Islamske zajednice. Unatoč tomu što su ovlasti Izvršnih odbora široke i značajne, kao i propisi koji ih preciziraju, treba istaći da su upravo ovi organi ponekad smetnja bržem razvoju Islamske zajednice. Nerijetko dolazi do nesporazuma koji bacaju negativnu sliku na cijelu Islamsku zajednicu. Mešihat je tijekom ove godine radio na nacrtu pravilnika koji bi treba riješiti pitanje članstva u Islamskoj zajdnici, zekata i volonterskog rada u Islamskoj zajednici, a koga je uputio Saboru Islamske zajednice na razmatranje i usvajanje u jesenjskom zasjedanju. Poznato je da su predsjednici i članovi Izvršnih odbora, osim imama, volonteri koji nerijetko zato što volonterski djeluju smatraju da mogu raditi po svome, a ne po propisima islama i Islamske zajednice”, naglasio je muftija Omerbašić. Izrazio je zadovoljstvo dosadašnjim jednogodišnjim radom u karlovačkom džematu koji je postigao dobre početne rezultate. Imaju jedan od najljepših vjerskih prostora, a isti je slučaj i u Bogovolji i Maljevcu. Mešihat je u protekle tri godine uložio preko 500.000 kuna u izgradnju mesdžida i ostalih prostora u Bogovolji. Mešihat i Izvršni odbor u Zagrebu su, zajedno s muslimanima Maljevca, uložili ne mala sredstva za kupnju i prenamjenu kuće. Muftija je naglasio da preko 2.000 muslimana na području Karlovačke županije ima za sada dovoljno prostora za obavljanje vjerskih obveza, a također su i kadrovski dobro koncipirani. Podsjetio je da na području ovoga Medžlisa djeluje

19

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Dom za zbrinjavanje starih osoba i socijalnih slučajeva, koji je izgrađen i uređen u aranžmanu Islamske zajednice. Muftija Omerbašić je naglasio da je jedan od najvažnijih zadataka novog rukovodstva Medžlisa pružanje svih vjerskih i drugih usluga muslimanima. “Prema dostupnim informacijama i podacima, Islamska zajednica na području ove županije obuhvaća oko jedne četvrtine postojećeg broja muslimana. Vrlo je važno povećati broj članova Islamske zajednice. Na imamima i predsjednicima Džematskih odbora i članovima Izvršnog odbora je da stalno rade na širenju članstva, da komuniciraju s muslimanima uobičajenim načinima. Na imamima je najveći dio zadaće, prije svega na vjeronauku, koji se smatra najznačajnijom zadaćom u njihovom obavljanju dužnosti. Niti broj djece obuhvaćen vjeronaukom do sada ne zadovoljava jer je potencijalni broj vjeroučenika mnogo veći od onoga koji pohađa vjeronauk. Naročito je važno iskoristiti sve mogućnosti vjeronauka u školama. Pozivam imame da se najozbiljnije prihvate ovoga zadatka i učine sve da podignu vjersku razinu obrazovanja vjernika. Stanje islamskog obrazovanja nije nimalo zavidno. Naprotiv, kod muslimana javljaju se mnoge teškoće vezane za pitanje: što je to islam, Islamska zajednica i koji je njen glavni zadatak? Imami su isključivo zaduženi i ovlašteni za vjerske aktivnosti u njihovim džematima. U tim poslovima članovi Džematskih i Izvršnih odbora moraju im pružiti maksimalnu potporu. Članovi Džematskih odbora i Izvršnog odbora moraju svojim primjerom pružati sliku dobrih vjernika. S obzirom da su džemati koji obuhvaćaju ovaj Medžlis i do sada imali pozitivno materijalno-financijsko poslovanje, nema razloga ne vjerovati da će ti rezultati biti još bolji i da će ovaj Medžlis, umjesto primanja pomoći od drugih, biti u prilici da druge pomaže. Materijalni zadatak Izvršnog odbora i Džematskih odbora je osiguranje nesmetanog rada i aktivnosti, te održavanja postojećih objekata i prostora”, rekao je Ševko ef. Omerbašić i istaknuo osobni primjer Amira Haušića na adaptaciji i uređenju prostora karlovačkog mesdžida. “Pred Islamskom zajednicom u Hrvatskoj veliki su i složeni zadaci. U materijalnom smisli muslimani Medžlisa Rijeke spremaju se za njihov najveći i najveličanstveniji trenutak – početka izgradnje Islamskog centra. Prije 30 godina startala je prva ideja izgradnje Centra. Uvjereni smo da će na proljeće biti postavljen kamen temeljac. Muslimani Rijeke trebat će bratsku pomoć svih muslimana Hrvatske, ali i šire. I muslimuslimane postati čuvarica vjerskog i svakog drugog identiteta. Sa sadašnjim brojem imama i muallima mi možemo povećati broj vjeroučenika u školama i mektebima za 5.000 do 6.000. Imami i muallime moraju iznaći nove metode vjerskog obrazovanja i rada. Najveći problem muslimana u Hrvatskoj je nedovoljno poznavanje nauka vjere islama. Od 100 muslimana u našoj zemlji samo njih 8 do 10 zna učiti Kur’an. To nama imamima nikako ne služi na čast”, rekao je muftija. Izrazio je spremnost Mešihata da muslimani iz Karlovca, Bogovolje i Maljevca pomogne u izvršavanju svih postavljenih zadataka. Zahvalio se zaslužnima pojedincima za osnivanje 14. Medžlisa Islamske zajednice u Hrvatskoj na čelu s Mevdžudom Čovićem. “Koristim i ovu priliku da se u ime cijele Islamske zajednice u Hrvatskoj najsrdačnije zahvalim Poglavarstvu Grada Karlovca što su nam dodijelili prostor za mesdžid i druge vjerske aktivnosti – bez naknade i neograničeno. Bez njihove pomoći teško da bismo danas imali ovaj svečani čin. Uvjereni smo da će se muslimani Karlovca znati odužiti svome gradu značajnim doprinosom u njegovoj izgradnji”, rekao je na kraju muftija Ševko ef. Omerbašić. Nakon muftijinog obraćanja ašere je proučio Hajrudin ef. Mujkanović, imam iz Rijeke, a riječi dove izgovorio mr. Aziz ef. Hasanović, pomoćnik predsjednika Mešihata za vjerske, prosvjetne, vjeronaučne i kulturne poslove. U bogatom kulturno-umjetničkom programu nastupili su Fuad Abdullah Seferagić, zbor “Gazije” iz Bužima, Ajla & Mirsad, dječja folklorna sekcija KUD-a “Nur” iz Siska i Zbor džemata Maljevac. Voditelji programa bili su Kenan Alagić i Adisa Muhamedagić sa Cazinske televizije. I.I.

Muftija Ševko ef. Omerbašić mani Osijeka također se spremaju za izgradnju džamije. Oni su prije dvije godine kupili zemljište i uradili idejni nacrt. I muslimani Siska su također kupili zemljište, sakupivši u tu svrhu blizu pola milijuna kuna”, najavio je muftija izgradnju triju Islamskih centara u Hrvatskoj. Rekao je da je Mešihat osnovao instutuciju Vakufa-Zaklade, koji bi se trebao brinuti o cjelokupnoj materijalnoj bazi Islamske zajednice u Hrvatskoj. Prvi zadatak Vakufa je bio organizirati, pripremiti i naći novac za izgradnju Doma za starije i iznemogle osobe, kojih je u članstvu svake godine sve više i koji su zadužili Islamsku zajednicu svojim članstvom i pružanjem svakojake pomoći. Muftija je naglasio da Islamska zajednica sada ne obuhvaća niti 40% muslimana registriranih u zadnjem popisu stanovništva iz 2001. godine. “Nužno je u naredne dvije godine taj procentat povećati na barem 50%, a zato postoje sve pretpostavke. To se može postići na različite načine. Islamska zajednica mora za

20

J O U R N A L

Dječja sekcija BKUD “Nur” iz Siska

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Svjetsko natjecanje učača Kur’ana u Maleziji

Hafiz Alili 4. na svijetu
U Maleziji se svake godine održava tradicionalno internacionalno natjecanje učača Kur’ana, koje se smatra najbolje organiziranim natjecanjem takve vrste u svijetu. Ovogodišnje, jubilarno 50. natjecanje održano je u Kuala Terengganu, glavnom gradu sultanata Terengganu, za razliku od svih dosadašnjih koji su se održavali u Kuala Lumpuru, glavnom gradu Malezije. Razlog promjene mjesta natjecanja je promocija ovog malezijskog turističkog središta smještenog na sjeveru zemlje, na obali Sjevernog Kineskog mora, te odavanje počasti sultanu Yang diPertuan Agongu i njegovoj supruzi Raji Permaisuri Agong, koji su porijeklom iz ovog grada. Svjetsko natjecanje učača Kur’ana u Maleziji održano je u periodu 18. do 25. kolovoza 2008. godine. Tokom sedmodnevnog natjecanja umijeće učenja Kur’ana prezentiralo je 76 učača i učačica sa svih kontinenata, iz čak 41 zemlje. Republiku Hrvatsku i Islamsku zajednicu u Hrvatskoj predstavljali su bračni par Alili: hafiz Aliz ef. Alili, glavni imam zagrebački, i muallima Lamija Alili. Oni su proučili izvučene i od Ocjenjivačke komisije zadane ulomke iz Kur’ana. Hafiz Aziz je 22. kolovoza učio ajete iz sure Isra, a dva dana kasnije muallima Lamija ajete sure Jusuf. Glavni zagrebački imam ušao je među prvih pet najboljih natjecatelja, tzv. super finalista i osvojio odlično 4. mjesto, iza predstavnika Indonezije, Maroka i Irana. Veličina uspjeha ogleda se u podatku da je to najbolji plasman na Svjetskom natjecanju učača Kur’ana kojeg je ikada postigao jedan karija iz Europe (uključujući i Tursku). Uspjeh hafiza Alilija imao je veliki odjek u islamskom svijetu, naročito u svjetlu činjenice da se natjecanje putem TV-ekrana direktno prenosi za područje čitave Malezije, Indonezije, Singapura i Bruneja, te dijelove Tajlanda, Pakistana i Filipina, što iznosi blizu 500 milijuna gledatelja. Osim toga, u prigodnoj monografiji koja je tiskana povodom 50. obljetnice natjecanja, navedeno je kako daleka Hrvatska već treću godinu šalje svoje predstavnike na ovo natjecanje, čime se prenosi istina o muslimanima u Hrvatskoj, državi za koju mnogi na prostorima Dalekog istoka nikada nisu čuli. knjiga do danas nije toliko prepisivina, proučavana, učena napamet, niti prevođena kao Kur’an Časni. Nijedna u tolikoj mjeri ne izaziva divljenje, ne pobuđuje želju za stalnim vraćanjem, niti razgaljuje dušu i ima iscjeljiteljsku moć – kao Kur’an. Kur’an je Allahov govor, kelamullah. Objavljen je preko Muhammeda a.s. svjetovima, da im služi kao uputa, opomena, podsjećanje, savjet, pravi put. Čovjek je biće koje govori, misli i osjeća. Ove i mnoge druge njegove osobine, omogućavaju mu i obvezuju ga da uči Kur’an, i slijedi njegove upute, da o njegovim poukama i porukama razmišlja, a ima i mogućnost, i da kao emotivno biće, doživljava ljepotu i nadnaravnost Allahove dž.š. objave”, rekao je na početku predavanja hafiz Alili. U nastavku je objasnio značaj učenja Kur’ana, principe pravilnog učenja i terminologiju. Prema islamskom učenju, među najbolja, najvrijednija i najdragocjenija djela ubraja se učenje Kur’ana, bilo da ga učimo danju ili noću, u namazu ili izvan namaza, napamet ili gledajući u mushaf, sjedeći ili ležeći, okrenuti prema kibli ili u nekom drugom pravcu. Izgovaranje kur’anskih riječi je dobro djelo, pa makar i ne razumjeli njegovo vanjsko i unutarnje značenje. Vrijednost i značaj dobrog

Hafiz Aziz ef. Alili

Osnovni pojmovi o učenju Kur’ana
16. listopada, u sklopu tradicionalne Islamske tribine četvrtkom “Dr. Sulejman Mašović”, glavni imam zagrebački, hafiz Aziz ef. Alili održao je predavanje na temu “Svjetska natjecanja učača Kur’ana”. “Nijedna knjiga u ljudskoj povijesti nije tako dominantno utjecala na profiliranje ljudske misli – kao Kur’an. Nijedna

21

Aziz i Lamija Alili, Malezija 2006. godine

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
djela, u ovom slučaju, proizilazi iz uvjerenja, spoznaje i priznanja da je Kur’an objava od Gospodara svjetova. Učenje Allahove Knjige se ubraja u odlikovane ibadete za koje Svevišnji obećava iznimne nagrade: “Oni koji Allahovu Knjigu uče i namaz obavljaju i od onoga čime ih mi opskrbljujemo udjeljuju, i tajno i javno, mogu se nadati nagradi koja neće nestati...” (Fatir, 29). Vjerovjesnik Muhammed a.s. je u pohvalu učenja Kur’aniKerima, također izrekao brojne hadise, a jedan od najupečatljivijih je onaj u kome kaže da je “najvrijedniji ibadet njegova ummeta, učenje Kur’ana”. Učenje Kur’ana (tilawetu-l-Qur’an) je sposobnost, vještina i umijeće fonetske prirode, a zasniva se na precizno utvrđenim zakonitostima i kriterijima, čija praktična realizacija ovisi od izgovorene sposobnosti, ali i od individualne i kolektivne odgovornosti svih sljedbenika Muhammeda a.s. Ova vještina može se savladati dobrim poznavanjem tedžvidske znanosti i dugotrajnom vježbom pred stručnim i odgovornim učačima, koji u isto vrijeme moraju biti i dobri poznavatelji tedžvida. Znanstvena disciplina koja precizira, definira, razrađuje i objašnjava principe pravilnog učenja Kur’ana Časnog, i metodologiju njegove praktične primjene zove ilmu-t-edžvid, ili fennu-t-tedžvid, ili ahkamu-t-tedžvid, ili tedžvidu-l-qur’ani, što znači: znanost o pravilima i zakonitostima preciznog učenja Kur’ana. Osoba koja dobro poznaje ova pravila i način njihove praktične realizacije, a uz to je još i među stručnjacima za ovu oblast poznata i priznata, zove se karija – učač Kur’ana. Od deset mutewatir (potpuno vjerodostojnih) verzija učenja Kur’ana, u svijetu se praktično primjenjuju samo četiri verzije. Većina muslimana u svijetu, osim jednog malog broja na području Sjeverne Afrike i Jemena, primjenjuje kiraet koji se vezuje za imama Asima, a ovu verziju učenja prenio je na sljedeću generaciju njegov učenik i ravija (prenositelj) Hafs ibn Sulejman. Najvrijednije je ono učenje u kojem učestvuju jezik, razum i srce. Jezik čuva ispravnost glasova, razum tumači njihova značenja, a srce čuva njihove upute, savjete i opomene. Jezik, dakle, izgovara, razum spoznaje, a srce pouke prima. Uzvišeni Allah kaže: “Mi, uistinu, Kur’an objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti!” (El-Hidžr, 9). Riječ bdijenje u ovom ajetu, ima značenje čuvanja autentičnosti Allahove dž.š. objave. To čuvanje je vidno ispoljeno kroz nekoliko oblika, a jedan od najizraženijih je učenje tentičnosti Božje Objave. Njegovo prvo iskustvo natjecanja na internacionalnom nivou vezano je uz 1985. godinu i Mekku, Grad svih Gradova. Na jednom od najpoznatijih natjecanja učača Kur’ana bio je predstavnik tadašnjeg Vrhovnog islamskog starješinstva Jugoslavije. “Natjecanje za koje sam intimno ponajviše vezan, jeste ono 1988. godine, u našoj džamiji. Žal što sam zbog odsluženja vojnog roka propustio 1. Jugoslavensko natjecanje u Zagrebu, biva izbrisana već sljedeće godine. Sudjelovanje na 2. Jugoslavenskom natjecanju učača Kur’ana u Zagrebu, na jedan je novi, drugačiji način, otvorio vidike ne samo meni, nego i svim sudionicima natjecanja. Izvanredna organizacija, džemat željan interpretacije Kur’ana, brojni musafiri iz svih krajeva bivše države, učinili su ovo natjecanje nezaboravnim. Poznato mi je da većina učača Kur’ana upravo ovo natjecanje smatra prestižnim, nastojeći se uvrstiti na listu učesnika i natjecatelja. Iako nisam došao po nagradu, vrijednost osvojene nagrade, budući sam proglašen sveukupnim pobjednikom natjecanja, ipak je došla u prvi plan. A nagrada je bila odlazak na hadž”, prisjetio se vremena od prije 20 godina. Natjecanje koje nikada neće zaboraviti je 34. Internacionalno natjecanju učača Kur’ana koje je 1993. godine održano u Maleziji, u Kuala Lumpuru. Vijest da bi trebao biti predstavnik države Bosne i Hercegovine zatekla ga je u redovima Armije BiH. “Prisjećam se pomiješanih osjećaja radosti, uzbuđenja, ali i žala i tuge istovremeno. Trebalo je napustiti suborce, vjerne prijatelje, napustiti Sarajevo. Ostaviti džehennem koji je tamo bio, ma kako čudno zvučalo, nije bilo lako. I bio sam neodlučan. No, kako sam nekako istovremeno primio vijest o smrti rahmetli babe, krećem za Makedoniju, a potom za Zagreb, odakle odlazim u Kuala Lumpur”, rekao je hafiz Alili. U Maleziji je osjetio kako se u kulturi naroda njeguje ljubav prema učenju Kur’ana, a posebna važnost u životu svakog Malajca pridaje Kur’anu Časnom. “Reći Malajcu, bilo da se radi o pilotu, stjuardesi, vozaču taksija ili hotelskom recepcioneru, da ste natjecatelj, tj. karija, znači istog momenta zadobiti poseban status i beskrajno poštovanje. A tek kada kažete da ste iz Bosne. Tu prestaju svake riječi i u očima sugovornika, naziru se suze. Vidljivo je, tako očito i jasno, njihovo suosjećanje s patnjom bosanskog naroda”, rekao je Alili. Činjenica da se u Maleziji gotovo svakodnevno održavaju neka natjecanja u znanju o islamu, pa tako i natjecanja u

Aziz Alili u Mekki 1985. godine Kur’ana napamet. Praksa učenja Kur’ana napamet datira još od Allahovog poslanika, koji je na različite načine stimulirao njegovo memoriranje, obećavajući velike nagrade za to od Uzvišenog Allaha. U svijetu danas ima više milijuna hafiza, a samo u Pakistanu oko 6,5 milijuna (od oko 170 milijuna stanovnika). Prema bilješci čuvenog putopisca Evlije Čelebije, u njegovo je vrijeme u Istanbulu bilo 9.000 hafiza Kur’ana, a od toga oko 3.000 žena. U našim se krajevima ranije dešavalo da po nekoliko desetljeća nemamo novog hafiza, a u posljednje vrijeme i po 17 ih završi hifz u istoj godini. Mlađe generacije naših hafiza završavaju razne fakultete u zemlji i inozemstvu, pišu knjige, govore po nekoliko stranih jezika, aktivno učestvuju na raznim simpozijima, natjecanjima učača Kur’ana, snimaju audio i video kasete. Naši hafizi su obavljali i obavljaju razne dužnosti: oni su reisu-l-uleme ili njihovi zamjenici, muftije, kadije, muderrisi, imami, hatibi, muallimi, mujezini, liječnici, pravnici, trgovci, zanatlije, zemljoposjednici, itd. A sve to opet govori o nadnaravnosti i univerzalnosti Kur’an. Danas se diljem islamskog, ali i neislamskog svijeta, osnivaju fakulteti, škole i sekcije hifza i melodičnog učenja Kur’ana, i organiziraju Svjetska i Europska natjecanja učača Kur’ana, a sve s ciljem povećanja interesa za njegovim učenjem i pamćenjem.

22

J O U R N A L

Ponos muslimana u Hrvatskoj
Hafiz Alili se u nastavku tribine osvrnuo na Svjetska natjecanja učača Kur’ana kao jedan od brojnih oblika čuvanja au-

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
(koji nosi 40 bodova), blike Hrvatske. To se natjecanje održalo primjena najmanje 4 još samo sljedeće godine i nikada više. priznata mekama (25 “Natjecanje učača Kur’ana u glavnom bodova), fasahah (po- gradu Egipta, i to u mjesecu ramazanu, za štivanje pravila gra- mene je te 1999. godine bio pravi izazov. matike arapskog jezi- Osobito jer sam se pripremao u kategoriji ka, npr. stajanje i za- hifza cijelog Kur’ana. Konačno peto mjepočinjanje, što nosi 20 sto, tada je bilo veliko iznenađenje ne sabodova), te glas i gla- mo meni, već svim prisutnim. Netko tko sovne mogućnosti (15 ne dolazi iz islamskog svijeta, po viđenju bodova). “Sasvim si- mnogih, nije mogao biti među prvih 15. gurno, najveća zaslu- Posljednji postignuti uspjesi na natjecaga za slanje predstav- njima u Maleziji, ipak su pokazatelj ononika Islamske zajedni- ga o čemu sam govorio na početku tribice u Hrvatskoj na ovo ne. Takvih uspjeha ne bi bilo bez mojeg prestižno natjecanje druženja sa Kur’anom, školovanja kroz Proglašenje pobjednika, Malezija 2008. pripada bivšem male- medresu i fakultet, ali ponajviše kroz zijskom veleposlaniku usvašavanje i dobivanje titule kurra hafiučenju Kur’ana, uopće ne umanjuje znagospodinu Azmanu, koji je bio naš stalni za, tj. idžazetname da spadam u poznavačaj velikog, glavnog svjetskog natjecanja. džematlija. On je sa suprugom redovno telje 7 ili 10 kiraeta. Tu titulu sam dobio Tada su sve oči uprte u središte Kuala pohađao moju kur’ansku grupu odraslih, nakon jednogodišnjeg postiplomskog stuLumpura, u nacionalnu, višenamjensku iz čega se i izrodila njegova želja da bu- dija u Mekki, savladavši i praktično pridvoranu, koja je sastavni dio hotela s pet dem natjecatelj u Maleziji. Upravo je on mjenivši pred kurra hafizom - pravila svih zvjezdica, u kojem natjecatelji bivaju lobirao da daleka Hrvatska ima svoje kiraetskih škola. Muhaffiz mi je potom smješteni. Pokrovitelji ovog natjecanja su predstavnike. Kako sam na natjecanju izdao idžazetnamu u kojoj se spojenim Vlada Malezije i malezijski sultan. “Vrprije dvije godine osvojio peto, a na ovo- lancem – senedom, s generacije na genehunska organizacija, besprijekorno ispla- godišnjem četvrto mjesto, sa zadovolj- raciju, sve do Muhammeda a.s., navode niran boravak u Maleziji, najkraće je i stvom prihvaćam šale i prijedloge dobro- imena učitelja i učenika koji su savladali najmanje što se može reći o ovom natje- namjernih, da bih trebao ići svake godine, kiraete”, rekao je hafiz Alili malo poznate canju. Ništa nije prepušteno slučaju, sva- bar dok ne dostignem 1. mjesto”, rekao je detalje iz svoje biografije. ki natjecatelj ima svojeg domaćina, koji hafiz Aziz ef. Alili. Naglasio je da svima nama, pripadnimu treba biti na raspolaganju puna 24 saPrisjetio se i drugih natjecanja učača cima Ummeta Muhammeda s.a.v.s., koji ta. Iako je glavni i osnovni cilj samo na- Kur’ana na kojima je sudjelovao: u Iranu, se rađaju, žive i umiru uz riječi Kur’antjecanje, domaćini se, po već ustaljenoj Turskoj i Egiptu. Sudioništvo na natjeca- i–Kerima, prioritet treba biti osposobljapraksi, pobrinu da nitko iz Melezije ne njima učača Kur’ana u Iranu 1995., 1999. vanje za učenje Kur’ana i razumijevanje ode ravnodušan. Organizira se posjet i 2004. godine također su veliko iskustvo, njegove univerzalne poruke. Pritom tresvim značajnim institucijama i komplek- ali i susret ponajboljih karija svijeta. Na- bamo imati na umu mudre riječi ashaba sima, od sultanskog dvora do tvornice tjecanje u Iranu također karakterizira vr- Abdullaha ibn Mes’uda, koji kaže: “Učač malajskog kovanog novca”, naglasio je hunska organizacija. Natjecanje se odvija Kur’ana treba noću razmišljati, dok drugi hafiz Alili. u kategoriji hifza cijelog Kur’ana, hifza 20 spavaju; postiti danju dok drugi jedu; plaNatjecanje u Meleziji se održava samo džuzova, tilaweta i tefsira Kur’ana. “Bio kati iz pobožnosti dok se drugi smiju; u kategoriji melodičnog učenja Kur’ana. sam zadovoljan osvojenim sedmim mje- mudro šutjeti dok drugi besposleno govoNatjecatelji ne smiju biti mlađi od 20 go- stom i potvrdom da sam tijekom natjeca- re; skrušen biti dok su drugi nemarni; biti dina, a gornjeg dobnog ograničenja nema. nja osvojio najveći broj bodova u tedžvi- sjetan i zabrinut dok se drugi bezbrižno Također, na ovom natjecanju, za razliku du. Posebno se prisjećam natjecanja u Te- raduju.” od natjecanja u Iranu, nema prepreke da heranu na kojemu sam se natjecao u hifzu, I.I. isti natjecatelj bude predstavnik zemlje a svršenik naše Medredvije godine za redom. Cijelo vrijeme na- se, kojemu sam bio tjecatelji su potpuno odvojeni od članova muhafiz, hafiz MuhaOcjenjivačke komisije, koji su smješteni u med Savkić u tilawedrugom hotelu, kako bi se izbjegao even- tu”, rekao je Alili. tualni kontakt s natjecateljima. Aziz ef. Da nije dovoljno Alili je 2006. godine, po drugi put, sada u imati samo materijalsvojstvu prvog predstavnika Republike na sredstva i jak lobi u Hrvatske, učestvovao na 48. natjecanju u organiziranju natjecaKuala Lumpuru. Osvojio je 5. mjesto. nja, pokazuje i primjer Jubilarno 50. natjecanje održano je od natjecanja u Turskoj. ove godine, od 18. do 25. kolovoza, u Naime, u Ankari se gradu Kuala Terengganu. Od svakog na- 1997. god. održalo prtjecatelja očekivalo se pridržavanje stro- vo svjetsko natjecanje, go zadanih pravila natjecanja, koji su sa- na kojem je hafiz Alili držani u četiri osnovne stavke: tedžvid bio predstavnik RepuDobivanje idžazetname, Džedda 2002. godine

23

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ XV Europsko natjecanje učača Kur’ana (Zagreb, 23.-25.10.2008.)

Kur’anske riječi u Zagrebu
Mešihat Islamske zajednice u Hrvatskoj, Svjetska organizacija za hifz iz Džedde (Saudijska Arabija) i Medžlis Islamske zajednice Zagreb su povodom 21. godišnjice svečanog otvorenja Zagrebačke džamije organizirali XV Europsko natjecanje učača Kur'ana. Natjecanje je održano 24. i 25. listopada u molitvenim prostorima Islamskog centra Zagreb, a svečanost otvorenja upriličena je u četvrtak 23. listopada, poslije akšam namaza, u Kongresnoj dvorani “Hadži Salim Šabić”. Ovogodišnje Europsko natjecanje učača Kur'ana bilo je najbrojnije do sada – sudjelovala su 63 natjecatelja, natječući se u pet kategorija (hifz cijelog Kur'ana, hifz 15 džuzeva, hifz 5 džuzeva, tilawet i tilawet za učenike medresa). Po prvi puta su na zagrebačkom natjecanju sudjelovali učači Kur'ana iz Bugarske, Francuske i Crne Gore, čime se krug zemalja koje šalju svoje sudionike proširio sa 14 na 17. Osim toga, XV Europsko natjecanje učača Kur'ana karakterizirao je izuzetno velik broj posjetitelja i mnogo veće zanimanje domaćih i stranih medija. Posljednjeg dana, u subotu 25.10.2008., na dan proglašenja najboljih natjecatelja po kategorijama i održavanja Velikog mevluda, svi prostori u Islamskom centru bili su prepuni, a parkirališta oko Centra tijesna da prime sve autobuse i osobne automobile. Prema procjenama organizatora, trodnevnoj manifestaciji prisustvovalo je oko 5.000 posjetitelja. ma samohvale, pobrinula se i Svjetska organizacija za hifz Ministarstvo vakufa iz Kuvajta, koja je prošle godine, Europskom natjecanju učača Kur'ana koje se održava u Zagrebu, dodijelila prvo mjesto za kvalitetu organizacije takvih natjecanja u neislamskim zemljama. Sve nas, samu Islamsku zajednicu kao organizatora i džematlije, kao domaćine, ta činjenica dodatno obvezuje, da svako naredno natjecanje izdignemo na veći nivo”, rekao je hafiz Alili. U ime zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, prisutne je pozdravio njegov izaslanik Stipe Zeba. “Ova se Zagrebačka džamija svečano otvorila prije 21 godinu. Mnogo što se od tada promijenilo. Društvo je prolazilo kroz brojna iskušenja. Ono što se promijenilo nije, već je napredovalo, uz sve poteškoće i velike neprilike koje su nas snašle, to je muslimanska zajednica u Zagrebu i odnos društva prema njoj. Možemo reći da živimo zajedno u skladu i miru, u međusobnom iskrenom uvažavanju. To je velika stvar i primjer je za mnoge druge gradove i države. Imamo pravo biti ponosni na zagrebačke muslimane. Vi ste integralni i važan dio našega društva, vi doprinosite multikulturalnosti Zagreba i njegovom razvoju. Čestitam i zahvaljujem”, rekao je Stipe Zeba, uz čestitke Mešihatu Islamske zajednice u Hrvatskoj, Islamskom centru Zagreb i Svjetskoj organizaciji za hifz iz Džedde. Naglasio je da natjecanje nema samo veliki vjerski značaj, već i kulturni. Ono je važno ne samo za Islamsku zajednicu u Zagrebu i Hrvatskoj, nego i za sve naše stanovnike i građane. “Ponosni smo što smo već 15. put domaćini učačima Kur'ana iz cijele Europe. Prijatelji, dobro nam došli! Svim natjecateljima, učačima Kur'ana želim mnogo Božje milosti. Svima koji će svjedočiti ovom umijeću recitiranja, znanja Kur'ana i iskrenoj vjeri u Boga želim da ovdje dožive nadahnuće i iskustvo”, rekao je Stipe Zeba, izaslanik zagrebačkog gradonačelnika. Prisutnima se obratio i prof. dr. Ismet Bušatlić, dekan Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu. “Kur’an se na prostorima Slavonije i Dalmacije učio, prepisivao, uvakufljavao, prevodio i tumačio, posebice u 15. i 16. stoljeću. Lijepo je da je Zagrebačka džamija oživjela tu tradiciju i izuzetno je dobro da su polivalentni prostori Zagrebačke džamije zaživjeli i kao Kuća Kur’ana”, poručio je

Otvorenje XV Europskog natjecanja učača Kur’ana tatima. Nesumnjivo, najveća zasluga naše džamije jeste što je uspjela realizirati lik i sadržaj suvremenog Islamskog centra, nikad ne zaboravljajući na Kur’an, kao primarni program života. Naše muallime, imami i vjeroučitelji, kroz vjersku pouku i poučavanje naših najmlađih, kroz vjerske tribine i tečajeve, nastoje promicati i jačati osjećaj za Kur’an, za ljepotu i veličinu kur’anske poruke”, rekao je Alili, te izrazio nadu da će tradicija njegovanja učenja i interpretiranja Kur’ana u Zagrebačkoj džamiji, kao i trud djece i roditelja, biti nadahnuće mnogoj djeci i roditeljima, da i oni krenu ovim časnim i odabranim putem. Hafiz Alili je naglasio da je održavanjem tradicije natjecanja učača Kur'ana, povodom obljetnice svečanog otvorenja, Zagrebačka džamija ostala vjerna samoj sebi i na taj način pokazala da je dostojna svoje misije, te da je opravdala povjerenje onih koji su pomogli njezinu izgradnju. Vizija čelništva Islamske zajednice u Zagrebu da Islamski centar zavređuje i može ravnopravno s drugim svjetskim natjecanjima biti organizatorom natjecanja učača Kur'ana, pokazala se ispravnom i punim pogotkom. U proteklim godinama zagrebačko natjecanje je dovedeno na visok europski nivo. “A da sve ne ostane na riječi-

24

Svečano otvorenje
Prisutne zvanice i goste na svečanom otvorenju ovogodišnjeg takmičenja, među kojima su bili predstavnici vjerskih zajednica Hrvatske, diplomatskog kora u Hrvatskoj i Gradske uprave Zagreba, prvi je poselamio Mirza ef. Mešić, a potom riječ dao hafizu Azizu ef. Aliliju. Aziz ef. Alili, glavni imam zagrebački, podsjetio je da je nakon postavljanja kamena temeljca 11. rujna 1981. godine, velika, suvremena i godinama sanjana Zagrebačka džamija svečano otvorena šest godina kasnije, 6. rujna 1987. godine. “Osvrčući se danas na protekla dva desetljeća, s radošću možemo istaknuti da je ovo razdoblje djelovanja džamije u Zagrebu i Islamskog centra u njoj, naše nade opravdalo bogatim rezul-

J O U R N A L

Brojni posjetitelji u Islamskom centru

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
dr. Bušatlić, izražavajući nadu da će ova tradicija trajati i dalje. “Bio bih uskraćen za jedan ljepši dan u životu da nisam večeras ovdje. Posebno me dojmilo obraćanje izaslanika gradonačelnika Zagreba koji je svojim riječima, bar u mom srcu, unio puno povjerenje u čovjeka. Jer nama treba čovjek. Ne treba nam ni Mustafa, ni Jovo, ni Jozo, već nam treba čovjek koji u sebi nosi sve vrline ljudske. Zagrebačka džamija je Božji dar koji je došao u najljepše vrijeme i odigrao jednu od najznačajnijih uloga za muslimane ne samo Zagreba, nago za sve nas iz Bosne. Za naše muhadžire koji su sa kesama u rukama pronalazili ovdje svoj dom, predahnuli malo i produžili dalje”, rekao je hafiz Ismet ef. Spahić, zamjenik reisu-luleme dr. Mustafe ef. Cerića. Istaknuo je zahvalnost i priznanje marljivim aktivistima Islamskog centra u Zagrebu za godine služenja islamu i muslimanima. “Muslimani nikada ne smiju zaboraviti Zagrebačku džamiju i ovaj Centar. Ne smiju zaboraviti dobre ljude koji su se svaki dan oko nje okupljali i poneku suzu u oku muhadžira s kesom uspjeli zaustaviti ili obrisati”, rekao je hafiz Spahić i naglasio je da nema čovjeka bez vjere. Vjera čovjeka odgaja i ukazuje mu da je on ovdje u prolazu. U umjetničkom dijelu svečanog otvorenja XV Europsko natjecanje učača Kur'ana nastupio je hafiz mr. Jahja Abbas, imam iz Skoplja. On je na tradicionalnom sufijskom muzičkom instrumentu naj odsvirao melodiju “Nizamskog rastanka”. Ovogodišnje natjecanje učača Kur'ana otvorio je zagrebački muftija Ševko ef. Omerbašić, predsjednik Organizacijskog odbora. “Kada smo prije 21 godinu razmišljali kako da obilježimo godišnjicu svečanog otvorenja Zagrebačke džamije, odlučili smo da tim povodom svake godine nekoliko dana posvetimo Kur’anu. Tako smo pozvali naše najbolje učače, prije svih hafize, da se ovdje nađu i da u toku tri dana pokušamo pronaći najbolje među njima”, rekao je muftija Omerbašić. Naglasio je da je je cilj ovakih sastajanja poticanje želje i ljubavi za Božjom Objavom, za Kur’anom. Stanje Kur'ana među muslimanima Hrvatske nije na zadovoljavajućoj razini jer, prema procjenama, samo 8 do 10% muslimana zna učiti Kur’an. “Mi dosta sredstava, truda i napora ulažemo u ova natjecanja i svake godine je, kao što vidite, sve veći broj prijavljenih, sve veći broj odabranih na natjecanjima. Nadamo se da ćemo ove godine postići najbolje rezultate do sada”, rekao je kraju obraćanja prisutnima muftija Ševko ef. Omerbašić, proglašavajući XV Europsko natjecanje učača Kur'ana u Zagrebu otvorenim. Program je trajao oko sat vremena, a nakan toga uslijedilo je proglašenje najboljih i dodjeljivanje nagrada. Pobjednike zagrebačkog natjecanja učača Kur'ana odredila je Ocjenjivačka komisija koju su sačinjavala petorica hafiza: hfz. dr. Fadil ef. Fazlić, predsjednik (BiH), hfz. Al-Sulaimani Abdullah Hamed (Saudijska Arabija), hfz. Aziz ef. Alili (Hrvatska), hfz. Selman Okumuš (Turska) i hfz. Bajram ef. Ajeti (Makedonija). Prvo su dodijeljena uvjerenja svim učesnicima kao i medresema čiji su učenici nastupili, a pobjednike je pročitao hafiz dr. Fadil ef. Fazlić, predsjednik Ocjenjivačke komisije, inače profesor kiraeta na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Na kraju se muftija Omerbašić zahvalio svim takmičarima i gostima koji su uveličali obilježavanje 21. godišnjice svečanog otvorenja Zagrebačke džamije, a program je završio ašeretom koje je proučio Awni Al-Gilani, pobjednik u hifzu cijelog Kur’ana. Pobjednici u pet natjecateljskih kategorija su: I. Hifz cijelog Kur'ana: 1. Hfz. Awni Al-Gilani (Francuska), 2. Hfz. Ibrahim Boughalab (Belgija), 3. Hfz. Omar Aouledlahcen (Nizozemska); II. Hifz 15 džuzeva: 1. Hfz. Mehmet Korum (Turska), 2. Hfz. Sadrudin Ramadani (Makedonija), 3. Hafiza Merjeme Aziri (Makedonija); III. Hifz 5 džuzeva: 1. Hfz. Avni Hasani (Makedonija), 2. Abdelaziz Bouferkas (Belgija), 3. Fatima M'walidi (Bosna i Hercegovina); IV. Tilawet: 1. Hfz. Fatih Kaya (Turska), 2. Abdurrahman Bozan (Turska), 3. Miftar Islami (Makedonija); V. Tilawet medresa: 1. Hasan Jašarević (Gazi Husrev-begova medresa, Sarajevo), 2. Idriz Hasanović (Medresa “Dr. Ahmed Smajlović”, Zagreb), 3. Aldin Šahbazović (Behram-begova medresa, Tuzla). Ukupni pobjednik XV Europskog natjecanja učača Kur'ana je hafiz Awni AlGilani iz Francuske. Rođen je 13.06.1987. u Parizu od majke Fatime i oca Ferida. Diplomirao je arapski jezik i radi kao imam. Kur’an uči po kiraetima: Hafsu i Waršu. Na natjecanju učača Kur’ana u Francuskoj osvojio je prvo mjesto. I.I.

Veliki mevlud

Pobjednici XV Europskog natjecanja učača Kur'ana
Suštinu poruke tradicionalnog okupljanja učača Kur’ana u Zagrebu izrekao je hafiz dr. Fadil ef. Fazlić, predsjednik Ocjenjivačke komisije, na hutbi koju je održao u petak u Zagrebačkoj džamiji. Tada je istaknuo da je ovogodišnja manifestacija pokazatelj uspjeha ideje kojom se sadržinski nastojao ispuniti Islamski centar u Zagrebu kao svetionik širih balkanskih prostora: “Zdravo sjeme u plodnoj zemlji uvijek rađa i daje svoje rezultate. Prije 21 godinu ovdje u Zagrebu zasađena je jedna plodna i pitoma voćka, čiji se plodovi sastoje od poruka i pouka koje govore o plemenitosti, humanizmu, ljudskim vrlinama, slobodama i univerzalnim vrijednostima.” Tokom dva dana takmičarskog programa učestvovalo je preko 60 natjecatelja iz sljedećih zemalja: Austrija, Crna Gora, Belgija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Francuska, Nizozemska, Hrvatska, Kosovo, Makedonija, Njemačka, Srbija i Turska. XV Europsko natjecanje učača Kur'ana završeno je tradicionalnim Velikim mevludom kojeg su zadnjeg dana manifestacije, u subotu 25. listopada nakon jacije namaza, izveli hafizi, natjecatelji i svi sudionici natjecanja izvodeći ilahije na bosanskom, turskom i albanskom jeziku, uz pratnju muškog pjevačkog zbora “El-Fatih” iz Sarajeva.

25

Muftija Omerbašić i Awni Al-Gilani, ukupni pobjednik natjecanja

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Nastavak suradnje između Islamske zajednice u Hrvatskoj i Ministarstva obrane RH

Podrška misiji ISAF
ISAF je međunarodna vojna misija u Islamskoj Republici Afganistan, koja djeluje od kraja 2001. godine, a od kolovoza 2003. pod vodstvom je NATO-a. ISAF u svojim aktivnostima surađuje s Vladom IR Afganistan pridonoseći sigurnosti u državi, s posebnim naglaskom na izgradnju kapaciteta i jačanju sposobnosti Afganistanskih snaga nacionalne sigurnosti (ANSF), Afganistanske narodne armije (ANA) i Afganistanske nacionalne policije (ANP), te provedbi reformi pravosuđa. Misija ISAF je pružanje potpore afganistanskoj vladi u uspostavljanju i održavanju mira i sigurnosti njezinim vlastitim snagama sigurnosti, kako bi se područje središnje vlasti proširilo od prijestolnice na cijeli teritorij države. Hrvatska je, kao država članica Partnerstva za mir i država koja se opredjelila za buduće članstvo u NATO-u, odlučila svoj doprinos postizanju mira i sigurnosti na međunarodnoj razini 2002. godine proširiti sudjelovanjem u UN-ovoj misiji ISAF. To je bila prva mirovna misija pod mandatom UN-a u kojoj je Hrvatska sudjelovala sa svojim postrojbama. novnika, te im dao niz korisnih savjeta, onih životnih, koji se teško mogu pronaći u literaturi, a koji će im život u misiji sigurno učiniti lakšim te im pomoći u uvažavanju i razumijevanju života u islamskom svijetu. U svom predavanju naglasak je stavio na one naizgled sitnice koje ponekad mogu biti i od životnog značenja. Skrenuo im je, između ostalog, pozornost na odnos prema ženama, na ponašanje u javnosti, na ulici, na odnos prema plemenskim starješinama, razlike u običajima između sunita i šijita, itd. “Vi u Afganistanu ne predstavljate samo sebe nego cijelu naciju. Vi ste ondje ambasadori svih nas”, istaknuo je mr. Hasanović. Posebno ih je upozorio na uspostavljanje povjerenja, jer mira bez povjerenja nema, a ono se gradi upravo poštivanjem zemlje u koju se dolazi. Istaknuo je da pripadnici naših Oružanih snaga u Afganistanu obavljaju časnu zadaću, te da svi trebaju dati maksimalan doprinos kako bi misija uspjela. “Sve što radimo, radimo kako bi naša vojska bila dobrodošla bilo gdje u svijetu”, rekao je te im, izrazivši uvjerenje da će svoju misiju odraditi na najbolji mogući način, poželio mnogo sreće i da se svi sretno vrate u domovinu. Natporučnik Ivica Godinić, zapovjednik MLOT-a, koji je već bio u misiji ISAF, zahvalivši efendiji Hasanoviću, istaknuo je značenje ovakve suradnje i dodao kako se poznavanjem običaja zemlje u koju se dolazi izbjegavaju moguće neugodne situacije, do kojih bi moglo doći nenamjerno. Tokom posjeta izraženo je obostrano zadovoljstvo suradnjom, koja neosporno pridonosi tome da su pripadnici Hrvatske vojske u misiji ISAF prepoznati ne samo kao vrhunski profesionalci u obnašanju svojih zadaća, nego i kao oni koji poštuju i uvažavaju običaje i način života Afganistanaca, te uživaju njihovo veliko povjerenje. Obilazeći Islamski centar, pripadnicima Hrvatske vojske omogućen je ulazak i u molitveni prostor Zagrebačke džamije. U molitvenom prostoru mr. Aziz ef. Hasanović je vojnicima objasnio ulogu pojedinih dijelova interijera (mihrab, mimber i kjurs), pravac molitve i prezentirao način ponašanja u slučaju eventualne posjete džamiji u Afganistanu. Većini hrvatskih mirovnjaka to je bio prvi ulazak u molitveni prostor džamije. I.I.

Mirko Ćosić i mr. Aziz ef. Hasanović ganistanu. Podsjetio je da suradnja s Islamskom zajednicom seže još iz Domovinskog rata, kada je oko 25.000 Bošnjaka, muslimana sudjelovalo u postrojbama Hrvatske vojske, pri čemu je oko 1.100 poginulo. Suradnja je nastavljena i u miru. Na Vojnim igrama 1997. godine u Zagrebu, Islamska zajednica je pružila pomoć oko smještaja vojnika iz islamskih zemalja. 2002. godine potpisan je Ugovor između Vlade RH i Islamske zajednice o pitanjima od zajedničkog interesa. 18. listopada 2005. godine Berislav Rončević, ministar obrane RH, i muftija Ševko ef. Omerbašić, predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, potpisali su Protokol o dušobrižničkoj skrbi pripadnika Oružanih snaga RH islamske vjeroispovijesti. U svom obraćanju vojnicima u prepunoj Kongresnoj dvorani “Hadži salim Šabić”, mr. Aziz ef. Hasanović je podsjetio da je prvi korak u poštivanju drugih upoznati se s njegovim sustavom vrijednosti i uvažavati ga. Međusobno poštovanje je najbolji način stvaranja i učvršćivanja povjerenje što je osnovni uvjet za izgradnju mira. “Ako nekoga hoćete poštovati i cijeniti, trebate ga upoznati”, istaknuo je Hasanović. On je hrvatske vojnike upoznao sa specifičnostima Afganistana i načinom života njegovih sta-

26

Posjeta hrvatskih mirovnjaka Islamskom centru
U sklopu priprema za odlazak hrvatskog kontingenta u NATO misiju ISAF u Afganistanu, oko 200 pripadnika šeste rotacije MLOT-a (mobilni promatrački tim za vezu) i četvrte rotacije GUARD-a (namjenski organizirane snage pješaštva i osiguranja) posjetilo je 23. listopada Islamski kulturni centar u Zagrebu. Domaćin hrvatskim mirovnjacima bio je mr. Aziz ef. Hasanović, pomoćnik predsjednika Mešihata i glavni koordinator za suradnju između Islamske zajednice u Hrvatskoj i Ministarstva obrane RH. Prema riječima Mirka Ćosića, višeg stručnog savjetnika iz Službe za odnose s javnošću i informiranje Ministarstva obrane RH, svrha posjete je upoznavanje pripadnika Oružanih snaga s načinom života, vjerskim i kulturnim običajima, te tradicijom i poviješću afganistanskog naroda. Ovakav oblik suradnje između Islamske zajednice i MORH-a, koja se provodi već dvije godine, pokazala se vrlo korisnom i postala sastavni dio obuke hrvatskih vojnika, pripadnika mirovne misije ISAF u Af-

J O U R N A L

Hrvatski vojnici u Zagrebačkoj džamiji

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Osnovana nova bošnjačka politička stranka u Hrvatskoj – Bošnjačka demokratska stranka Hrvatske (BDSH)

BDSH – dugo očekivana politička alternativa
Subota 25. listopada 2008. godine značajan je datum u političkoj povijesti bošnjačkog naroda ne samo u Republici Hrvatskoj. Toga je dana u Puli osnovana Bošnjačka demokratska stranka Hrvatske (BDSH), druga politička stranka Bošnjaka u Hrvatskoj i jedna od rijetkih političkih stranaka na južnoslavenskim prostorima koja u svom nazivu promovira nacionalno ime bošnjačkog naroda. Osnivačka skupština BDSH održana je u Kongresnoj dvorani pulskog hotela “Histria”, pred više od 400 delegata i uzvanika iz cijele Hrvatske. Na Osnivačkoj skupštini jednoglasnim su odlukama prisutnih delegata izabrana stranačka tijela. Za prvog predsjednika BDSH izabran je Nedžad Hodžić (Rijeka), a za potpredsjednike Hilmija Šabić (Zagreb) i Osman Dželil (Pula). Potrebno je posebno istaknuti da je vodstvo BDSH tehnokratsko. Naime, sva trojica stranačkih čelnika su diplomirani inženjeri: Hodžić elektrotehnike, Šabić strojarstva, a Dželil kemije. U Glavni odbor su izabrani: Fadil Gračić, Mirza Hasanagić, Nizama Curanović, Alija Hodžić, Mirsad Neslanović, Rasim Halilović, Izet Spahović, Jasmin Hadžić, Sanel Modronja, Suvad Selmić, Benjamin Terzić, Ernada Berbić, Mesud Altić i Ismet Isaković. Peteročlani Nadzorni odbor sačinjavaju: Enver Berbić (predsjednik), Muhamed Hubanić, Abdurahman Harčević, Alma Omić i Sulejman Turnadžić. U Časni sud stranke izabrani su Idnir Jahić (predsjednik), Husein Mahmić, Sakin Modronja, Namik Hodžić i Husnija Vakufac. Tajnik stranke je Safet Tvrtković, a blagajnica Sabina Ramić. Delegati Osnivačke skupštine BDSH jednoglasno su usvojili Program rada i Statut stranke, te odluku kojom se ovlašćuje Nedžada Hodžića, izabranog predsjednika BDSH, da predstavlja i zastupa stranku.

27
Radno predsjedništvo Osnivačke skupštine BDSH sinova. Diplomirao je 1980. godine na Elektrotehničkom fakultetu u Tuzli. Do 1988. godine zaposlen je u termoelektrani Ugljevik, najprije kao nadzorni inženjer, a zatim i kao tehnolog na zaštitama generatora i ostalih elektropostrojenja. U Hrvatskoj – najprije u Poreču, a zatim u Rijeci, živi od 1988. godine. Nakon osamostaljenja Republike Hrvatske sa svojom braćom Alijom i Namikom osniva poduzeće “Hann-invest”, u kojoj je glavni menadžer. Tvrtka zapošljava više od 100 radnika i u 16 godina postojanja razvila se u jedno od najvećih i najuspješnijh privatnih poduzeća u Istri. Hodžić aktivno govori talijanski i ruski jezik. Izvrstan je gitarista i interpretator bosanske sevdalinke. Široj javnosti Nedžad Hodžić je postao poznat tokom prošlogodišnje predizborne kampanje u XII izbornoj jedinici, za saborskog zastupnika albanske, bošnjačke, crnogorske, slovenske i makedonske nacionalne manjine. Kao samostalni kandidat osvojio je drugo mjesto iza Šemse Tankovića, predsjednika SDA Hrvatske, koji je na izborima dobio 161 glas više. U svom prvom obraćanju članovima i simpatizerima BDSH, prvi stranački predsjednik je predstavio osnovne smjernice djelovanja. Naglasio je da dolazak Bošnjaka iz cijele Hrvatske na Osnivačku skupštinu jasno govori o zajedničkoj želji i potrebi da bošnjački nacionalni korpus dobije jednu novu političku snagu. Nova stranka treba kvalitetno realizirati projekt pod nazivom Bošnjački nacionalni identitet. Taj će projekt biti ideja vodilja koja će usmjeravati stranku u budućnosti, a cilj je 2011. godina i novi popis stanov-

Nedžad Hodžić, prvi predsjednik BDSH
Nedžad Hodžić je rođen 24. srpnja 1958. u selu Glinje kod Ugljevika (Bosna i Hercegovina). Oženjen je i otac trojice Osnivačka skupština BDSH u hotelu “Histria” u Puli

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
ništva. Na sljedećem popisu pojavljuje se mogućnost da se pokaže stvarni broj Bošnjaka u Hrvatskoj, pri čemu sve procjene govore da nas je više od 1,5%. Ova prilika se mora iskoristiti jer je sljedeća tek nakon 10 godina, u vjerojatno znatno izmijenjenim okolnostima. “Mi smo se složili da popis treba biti politička opcija jer se ne može bez politike. Bez politike se ne može ući u medije, niti dobiti financijska sredstva. Ideja o Bošnjačkoj demokratskoj stranci stara je nekoliko godina, a u proljeće ove godine doživjela je svoju kulminaciju, nakon brojnih razgovora širom Hrvatske. Inicijativni odbor je sredinom prošlog mjeseca na sastanku u Puli odlučio da se krene u formiranje stranke, da se ne propusti ova jesen. Tada smo jedni drugima postavljali pitanje: jesmo li svjesni ozbiljnosti svega toga? Jedinstveno i jednoglasno smo se složili da krenemo u ovu priču, spremni smo odgovoriti izazovima, želimo neke stvari promijeniti. Nijjet nam je čist. Odlučili smo se baviti politikom na drugačiji, jedino ispravan način – tako da radimo za opće dobro, a ne za pojedinačne interese. Brojnost večerašnjeg skupa je potvrda da je inicijativa prihvaćena i da je naišla na plodno tlo. Ovo društvo je došlo u ovakvu situaciju zbog politike nečinjenja. Društvo je dotaklo dno zato što nema promjena, nema novih inicijativa. Politika mirenja s postojećim stanje dovela je ovo društvo u katastrofalno stanje. Mi, Bošnjaci moramo dati svoj doprinos da društvo počne u praksi funkcionirati. Mora se natjerati izvršna vlast na svim razinama da bude servis građanima, da bude na usluzi građanima”, objasnio je Hodžić neke od razloga za formiranje BDSH. Naglasio je da potječemo iz naroda nad kojim je počinjen genocid, iz naroda koji je često u povijesti plaćao cijenu svoga bivstvovanja. Mlađim generacijama se mora jasno kazati da bošnjački nacionalni identitet mora postojati jer ne postoji niti jedan razlog da zbog pripadnosti bošnjačkom narodu trebamo biti oborenog pogleda ili savijene kičme. Međutim, postoje mnogi razlozi zbog kojih trebamo biti ponosni. Tome svjedoče bošnjačke žrtve u ratu u BiH, ali i naš doprinos Domovinskom ratu u Hrvatskoj, u kojemu je poginulo oko 1.100 vojnika Bošnjaka, što statistički predstavlja četiri puta veći doprinos nego domicilnog hrvatskog stanovništva. Predsjednik BDSH je članovima stranke i simpatizerima izrekao nekoliko praktičnih savjeta za rad i ponašanje u budućnosti. “Ja vas molim da prenesete poterese, za koju velike hrvatske stranke nemaju dovoljno sluha. Rekao je da SDA Hrvatske nije suparnička stranka, već najpoželjniji i najprirodniji koalicijski partner – ukoliko postoji uvažavajuću uzajamni interes. “Naše cjelokupno vanjskopolitičko djelovanje usmjerit ćemo na jačanje veza između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, uz uvažavanje ravnopravnosti i samostalnosti dvaju država. Želimo da očuvanje samostalne, nedjeljive, cjelovite i, rekao bih, nedodirljive Bosne i Hercegovine bude trajna politika hrvatske države”, rekao je, između ostaloga, Nedžad Hodžić, prvi predsjednik BDSH.

Program rada BDSH
U Programu rada naglašeno je da je BDSH politička stranka čije je djelovanje uglavnom usmjereno na bošnjački nacionalni korpus, odnosno na pripadnike bošnjačke nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj. Program rada BDSH ima određene specifičnosti i može se podijeliti u dva dijela: opći i specifični dio. Opći dio programa rada BDSH definira načela i politička stajališta koji se tiču hrvatskog društva i hrvatske države kao zajednice svih njenih građana, dok se specifični dio odnosi na potrebe i probleme s kojima se susreće bošnjački nacionalni korpus kao nacionalna manjina u Republici Hrvatskoj. Prenosimo Program rada BDSH u cijelosti. 1. OPĆI DIO: Bošnjačka demokratska stranka Hrvatske zalagat će se za razvoj hrvatskog društva i hrvatske države kao ravnopravne zajednice svih njenih građana neovisno o nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj i spolnoj pripadnosti, a na načelima određenim Ustavom i zakonima Republike Hrvatske. BDSH će se zalagati da hrvatsko društvo počiva na demokratskim principima i nenasilnim metodama za ostvarivanje tih demokratskih principa. BDSH će se zalagati i podržavati unutarnji razvitak i ekonomsku opstojnost hrvatskog društva na principima tržišne ekonomije, neprikosnovenosti i neotuđivosti svih oblika vlasništva. No, obzirom da jačeg ekonomskog razvoja i općeg blagostanja nema bez razvoja proizvodnje i intenzivnijeg izvoza kako roba tako i usluga, BDSH će se zalagati za ekonomsku politiku koja će stimulativno djelovati na poticanje proizvodnje i izvoza roba i usluga. Na tom tragu poseban politički zadatak svih političkih stranaka, pa tako i BDSH, treba biti da strateško odlučivanje u

Nedžad Hodžić, prvi predsjednik BDSH ruku da je ovaj večerašnji skup želja za bošnjačkim nacionalnim jedinstvom. Ideja nije nekakvo rasipanje ili dijeljenje, nego upravo suprotno. Mi želimo biti otvoreni prema svima, želimo surađivati sa svima. Svjesni smo da će biti različitih komentara, da će se govoriti da smo neprijatelji ovih ili onih. Molim vas da na teren prenesete našu želju da napravimo bošnjačko nacionalno jedinstvo, da sačuvamo nacionalni identitet i da na tome ustrajno radimo. To će ljudi na terenu vrlo brzo prepoznati. Posebno vas molim da kao osnivači stranke prihvatimo retoriku pozitivnog djelovanja, pri čemu u komunikaciji s drugima trebamo slati pozitivnu poruku. Ne smije se spuštati ispod određene razine, već se treba posvetiti kvalitetnom radu. Vjerujte mi, taj će rad vrlo brzo biti prepoznat. Nismo u politiku ušli zbog politikanstva ili materijalnih interesa, već da damo vlastiti prilog zaštiti bošnjačkih nacionalnih interesa i identiteta”, rekao je Hodžić i naglasio da je bošnjački nacionalni identitet povijesni i civilizacijski biser, kojeg treba njegovati i čuvati. U 25-minutnom govoru Hodžić se dotaknuo i političkog djelovanja stranke na predstojećim lokalnim izborima. BDSH će sudjelovati na izborima u sredinama gdje ima dovoljno pripadnika bošnjačkog naroda, te pokušati ući u gradske i općinske strukture vlasti. Participacija u vlasti je značajan doprinos očuvanju nacionalnog identiteta. Hodžić je naglasio da je potrebno u okviru bošnjačke političke misli artikulirati određene nacionalne in-

28

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
raznim segmentima društvenog razvitka bude zasnovano na struci i znanju, odnosno da političke odluke budu zasnovane na načelima struke. Kao poseban zadatak BDSH sebi postavlja zalaganje za donošenje, na struci zasnovanih, strategija razvoja hrvatskog društva u budućnosti, na dugi rok, uvažavajući hrvatske specifičnosti, ali i sve naglašenije opće, zajedničke svjetske probleme. Na unutarnjem planu, BDSH će se zalagati za društvo socijalne pravde i sigurnosti u kojem će se za svakog građanina osigurati zadovoljenje njegovih osnovnih životnih potreba bilo da se radi o umirovljenicima, radnicima, studentima, učenicima ili pak nezaposlenima. BDSH će se posebno zalagati za izgradnju hrvatskog društva u kojem će se mladima osigurati normalan i ničim ugrožen psihofizički razvitak i obrazovanje. Samo takav odgoj će biti garancija da će mladi, u datom momentu, biti spremni kvalitetno se uključiti u sve pore hrvatskog društava i biti spremni za vođenje Republike Hrvatske u budućnost. Zdravstvena zaštita, odnosno mogućnost liječenja svih građana Republike Hrvatske, BDSH smatra jednim od najvažnijih zadataka za koje će se zalagati u svom radu. I bogati i siromašni, kada su bolesni, imaju samo jednu želju, a to je ozdraviti. Stoga će se zalagati da što veći nivo zdravstvene zaštite bude dostupan svim njenim građanima neovisno o materijalnom stanju ili životnoj dobi. Jačanje lokalne samouprave, kao i svekolika decentralizacija hrvatskog društva također je bitan dio programa rada BDSH. Rješavanje svakodnevnih životnih problema svih građana RH odvija se na lokalnoj razini, zbog čega će se BDSH zalagati da se za to osiguraju što kvalitetnije materijalne pretpostavke. Društvo znanja, sporta, kulture i drugih oblika duhovne nadgradnje cilj je kojem će BDSH težiti kao svojevrsnoj protuteži materijaliziranom svijetu i načinu života. Zalagat će se da hrvatsko društvo stvori sve potrebne pretpostavke za razvoj i konzumiranje ovih ljudskih potreba. Vraćanje moralnih i etičkih normi u hrvatsko društvo kao nepisanih pravila koja su se u prebrzom materijalističkom životu već odavno zagubila, također je jedan od prioriteta BDSH. Na vanjskopolitičkom planu ulazak u Europsku uniju, ali i regionalizacija unutar EU prioritetni su ciljevi BDSH. No, taj ulazak ne smije niti umanjivati niti ograničavati specifičnosti malih država kao što je Hrvatska. I pored tog prioritetnog cilja, razvoj dobrosusjedskih odnosa sa zemljama i narodima iz neposrednog okruženja najvažniji je cilj za koji će se zalagati BDSH. Oni su i pretpostavka za kvalitetniji regionalni razvoj. Na globalnoj razini, jačanje organizacije UN-a, a preko nje i jačanje odgovornosti svih zemalja za globalne probleme poput ekologije, klimatskih promjena, gladi, terorizma, ali i sprječavanje ekonomskog ugnjetavanja i izrabljivanja slabijih i siromašnih, sprječavanje ratnih djelovanja, uravnoteženiji ekonomski razvoj, ciljevi su na kojima će BDSH kontinuirano raditi i davati doprinos u okviru svojih mogućnosti. 2. SPECIFIČNI DIO: Rad na preimenovanju stare nacionalne odrednice “Musliman” u stvarnu i konačno priznatu nacionalnu odrednicu Bošnjak temeljni je zadatak BDSH. Zbog gotovo stoljetnog nekorištenja stvarnog nacionalnog imena Bošnjak, kao i zbog višedesetljetne navike da se izjašnjavamo kao Muslimani, još uvijek, kod velikog broja Bošnjaka postoji inertnost pri prihvaćanju stvarnog nacionalnog imena. Kod određenog broja ljudi postoji strah da će se takvim izjašnjavanjem negirati pripadnost islamskoj vjeroispovijesti. No, takvi su strahovi apsolutno neutemeljeni jer su Bošnjaci i jedno i drugo: Bošnjaci po nacionalnosti i muslimani po vjeroispovijesti. Sljedeći popis stanovništva u Hrvatskoj treba pokazati stvarni broj Bošnjaka. Prema svim procjenama on bi trebao biti preko 1,5% ukupnog broja stanovnika Republike Hrvatske, što, prema Ustavu RH, omogućava puno kvalitetniji način zastupanja Bošnjaka u Hrvatskom saboru. BDSH će se zalagati da bošnjačka nacionalna manjina uđe u preambulu Ustava RH pri prvoj promjeni Ustava RH. Borba za tzv. pozitivnu diskriminaciju nacionalnih manjina, odnosno pravo glasanja pripadnika nacionalnih manjina i za manjinskog kandidata i za stranačku listu na parlamentarnim izborima jedna je od najvećih europskih demokratskih stečevina pa će se BDSH zalagati da i Republika Hrvatska čim prije dosegne taj demokratski standard. Dosljedna primjena zakona koji definiraju zapošljavanje u organima Državne uprave i lokalnih samouprava, a tiču se broja radnih mjesta koja trebaju popunjavati pripadnici nacionalnih manjina srazmjerno njihovom udjelu u ukupnom broju stanovnika, još je jedan od velikih zadataka na kojima će raditi BDSH. Dosljedna primjena tih zakona omogućit će nova radna mjesta za pripadnike nacionalnih manjina, a time i za bošnjačku nacionalnu manjinu. U općem dijelu ovog programa iznijeta su stajališta BDSH o načelima vanjske politike za koja će se BDSH zalagati, ali ovdje, još jednom, BDSH želi istaknuti svoje zalaganje za svekoliku suradnju Hrvatske s državom Bosnom i Hercegovinom, kao matičnom državom bošnjačkog nacionalnog korpusa, ali i državom u ko-

29

Zajednička fotografija rukovodstva BDSH

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
joj je hrvatski narod jedan od tri konstitutivna naroda. BDSH smatra da je svekolika suradnja Republike Hrvatske sa samostalnom, cjelovitom, suverenom i nedjeljivom državom Bosnom i Hercegovinom jedan od najvećih prioriteta vanjske politike RH i na toj suradnji će BDSH raditi s posebnim žarom. Očuvanje bošnjačkog nacionalnog identiteta u svim njegovim segmentima (nacionalno ime, jezik, kultura, povijest, religija, tradicija, opstojnost, državnoustavna priznatost i ravnopravnost...) i njegovo prezentiranje, kako prema unutra tako i prema van, još je jedan od ciljeva na kojima će raditi BDSH kako bi došlo do što kvalitetnijeg suživota svih građana na teritoriju RH. Suradnja sa svim bošnjačkim, kako političkim, tako i nepolitičkim asocijacijama, na svim pitanjima od bošnjačkog nacionalnog interesa bit će permanentni zadatak političkog djelovanja BDSH. Poseban zadatak na kojem će BDSH raditi je organizirano objedinjavanje i djelovanje bošnjačke inteligencije u Hrvatskoj, neovisno o pojedinačnim političkim stajalištima, kao svojevrsne avangarde i reprezenta bošnjačkog nacionalnog korpusa u cjelini. I opći, kao i specifični dio ovog programa rada BDSH predstavlja načelna stajališta i političke ciljeve. Zato valja napomenuti da će operativni planovi rada ogranaka BDSH biti temelj za političko djelovanje na terenu. Stoga ovaj plan rada predstavlja samo političke smjernice za izradu operativnih planova rada, kako gradskih tako i općinskih ogranaka kao osnovnih organizacijskih oblika BDSH. Na kraju, još jednom treba napomenuti da BDSH kao najvažniji politički cilj svih političkih stranaka u RH, pa time i svoj, smatra dosljednu primjenu Ustava i zakona RH u praksi i svakodnevnom životu svih njenih građana. Jednakost pred zakonom, ali ne na deklarativnoj, nego na praktičnoj, životnoj razini, temeljna je demokratska vrijednost i garancija ljudskih prava svih građana RH, neovisno o nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj, spolnoj i drugoj pripadnosti. To je cilj na čijem će ostvarenju BDSH ustrajno i uporno raditi. nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj, spolnoj i drugoj pripadnosti. Svoje političke ciljeve BDSH će ostvarivati isključivo demokratskim sredstvima, odbacujući svaki oblik i metodu nasilja i represije. Sjedište stranke je u Rijeci (Kastav – Radna zona Zegoti bb). Znak stranke, odnosno njen logotip su 4 kvadrata od kojih su crveni i bijeli raspoređeni po dijagonali s lijeva na desno, od gore prema dolje, a plavi i žuti po drugoj dijagonali s desna na lijevo, od gore prema dolje. U bijelom kvadratu je ucrtan ljiljan zelene boje. Zastava stranke je bijela s logotipom, odnosno znakom stranke u gornjem lijevom uglu i skraćenim nazivom BDSH ispisanim zelenom bojom u sredini zastave. Članom BDSH može postati svaki punoljetni poslovno sposobni građanin i građanka koji prihvaćaju Statut i Program rada stranke. Članstvo u drugim strankama izuzev BDSH nije dozvoljeno. Iz članstva u stranci proizilaze sljedeća prava: učestvovanje u ostvarivanju stranačke politike, predlaganje i iniciranje unaprijeđenje rada stranke i mogućnost kandidiranja na stranačkim listama na lokalnoj i državnoj razini. Obaveze člana BDSH su: ponašanje sukladno etičkim i moralnim normama, redovito (svakoga mjeseca) pomagati BDSH u obliku članarine sukladno svojim materijalnim mogućnostima i poštivati Statut i druge dokumente BDSH, te raditi na realizaciji Programa rada BDSH. Tijela stranke su: Skupština BDSH, Glavni odbor BDSH, predsjednik, dva potpredsjednika, Nadzorni odbor BDSH i Časni sud BDSH, tajnik i blagajnik. Skupština BDSH je najviše izborno i programsko tijelo stranke. Ona donosi program i usvaja Statut, te bira i razrješava Glavni odbor, predsjednika, dva potpredsjednika, Nadzorni odbor i Časni sud, tajnika i blagajnika stranke. Delegati za skupštinu se biraju u gradskim i općinskim ograncima, a osnovni kriterij za broj delegata je udio broja članova ogranka u ukupnom broju članstva stranke koji redovito plaćaju članarinu i učestvuju u radu stranke. O tome prije svake Skupštine Glavni odbor stranke radi izračun i najkasnije 90 dana prije održavanja Skupštine obavještava stranačke ogranke o ukupnom broju delegata i broju delegata iz njihovog ogranka. Minimalni broj delegata s pravom glasa u Skupštini BDSH je 100. Mandat delegata Skupštine BDSH traje 4 godine, a prestaje zakazivanjem sjednice Skupštine BDSH u novom sazivu. Skupština se održava svake četiri godine, a po potrebi i ranije. Upravljanje strankom između dva skupštinska zasjedanja vrši Glavni odbor BDSH. Članovi Glavnog odbora su predsjednik, dva potpredsjednika, tajnik, blagajnik i 14 članova, što ukupno iznosi 19 članova, a svi se biraju na Skupštini BDSH. Mandat članova Glavnog odbora traje 4 godine i može se ponavljati. Glavni odbor zauzima političke stavove, utvrđuje prijedloge, izmjene i dopune Programa rada, Statuta i statutarnih odluka, utvrđuje liste kandidata za parlamentarne, predsjedničke i lokalne izbore, te donosi odluke o predizbornim i postizbornim koalicijama. Također, donosi i sve druge odluke koje se tiču potreba i rada stranke između dvije Skupštine. Predsjednik BDSH predstavlja, zastupa i rukovodi strankom. Ujedno je i predsjednik Glavnog odbora. Saziva Skupštinu BDSH i sjednice Glavnog odbora te podnosi izvještaje o radu Glavnom odboru i Skupštini BDSH. U suradnji s dva potpredsjednika koordinira rad svih ogranaka. Potvrđuje izbor predsjednika Izvršnog odbora ogranaka. Mandat mu je također 4 godine i može se ponavljati. Osnovni oblik organiziranja i djelovanja BDSH na terenu je ogranak (gradski ili općinski), a osniva se na teritorijalnom načelu sukladno ustrojstvu lokalne samouprave. Ogranci imaju svoju Skupštinu koju čine svi članovi ogranka, a koja bira i razrješava Izvršni odbor od 6 članova, predsjednika IO ogranka, blagajnika i Časni sud ogranka. 11 članova BDSH je najmanji broj potreban za formiranje stranačkog ogranka.

30

Početak rada stranke
Rješenjem Središnjeg državnog ureda za upravu od 28. studenog 2008. godine, Bošnjačka demokratska stranka Hrvatske upisana je u Registar političkih stranaka Republike Hrvatske pod registarskim brojem 201, Knjiga I. Danom upisa u Registar političkih stranaka, BDSH je stekla status pravne osobe. Prvi stranački ogranci planiraju se osnovati već sredinom prosinca 2008. – 13. prosinca u Puli i dan kasnije u Poreču. Javne tribine s ciljem predstavljanja programa BDSH i stranačkog vodstva – u Zagrebu i Sisku, planirane su sredinom siječnja 2009. godine, dok se nekoliko tjedana kasnije, u veljači 2009., namjeravaju osnovati ogranci Bošnjačke demokratske stranke Hrvatske u tim gradovima. I.I.

J O U R N A L

Statut BDSH
U općim odredbama Statuta navedeno je da je BDSH politička stranka čiji su politički ciljevi razvoj hrvatskog društva na načelima slobode, socijalne pravde, solidarnosti, zakonitosti i svekolike jednakosti svih njenih građana neovisno o

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Izložba “8372 NISU DOŠLI” u Vukovaru

Srebrenica u Vukovaru
Izložba “8372 NISU DOŠLI” posvećena Srebrenici od 5. do 28. studenog 2008. održana je u Galeriji “Oranžerija” Gradskog muzeja Vukovara/Dvorac Eltz, čime je ujedno zaokružen ciklus prikazivanja po Republici Hrvatskoj. Neposredni povod za postavljanje izložbe u Vukovaru i Gradskom muzeju je bila manifestacija obilježavanja sjećanja na žrtvu Vukovara, koju je izložba “8372 NISU DOŠLI” otvorila. Organizatori – Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba i Gradski muzej Vukovara – željeli su na taj način povezati dvije najveće tragedije koje su se dogodile tokom rata u Hrvatskoj i BiH. Otvorenju izložbe su prisustvovali županijski i gradski čelnici Vukovara, načelnik Općine Srebrenica Adburahman Malkić s delegacijom, mr. Aziza ef. Hasanović, zamjenik zagrebačkog muftije, predsjednik Vijeća BNMGZ Ekrem Bečirović s delegacijom Vijeća, predstavnik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Zagrebačke županije Nufik Hasanović i Idriz ef. Bešić, imam iz Gunje. U ime domaćina prisutne je pozdravila ravnateljica Gradskog muzeja Ruža Marić, a predsjednik Vijeća BNMGZ Ekrem Bečirovićem je govoreći o sličnosti između Vukovara i Srebrenice, kazao kako su stradanja ova dva grada obilježila početak i kraj rata na prostorima bivše države. O radovima šest bosansko-hercegovačkih umjetnika govorila je Sena Kulenović, jedna od autorica izložbe, a o samom značaju događaja, Srebrenici i Vukovaru pisac, režiser i novinar Predrag Lucić, bivši urednik “Feral Tribunea”. Izložbu je otvorila gradonačelnica Vukovara Zdenka Buljan. Ono što je ovu posljednju izložbu u Vukovaru učinilo posebnom je svakako dolazak delegacije općine Srebrenica na čelu s načelnikom Abdurahmanom Malkićem koju je, zajedno s delegacijom Vijeća i zamjenikom muftije, na dan otvorenja u poglavarstvu Grada Vukovara primila gradonačelnica Zdenka Buljan. Tijekom vrlo srdačnog susreta razgovaralo se o mogućoj privrednoj i kulturnoj suradnji Vukovara i Srebrenice, a Srebreničani su imali priliku posjetiti mjesta najvećih stradanja Vukovaraca, Ovčaru i vukovarsku bolnicu, te odati počast vukovarskim žrtvama. ničko djelo postaje dokument, gotovo svjedok zločina koji se dogodio. Pregledom bosansko-hercegovačke likovne produkcije izabrano je šest autora srednje i mlađe generacije, Gordana Anđelić-Galić, Andrej Đerković, Anur Hadžiomerspahić, Šejla Kamerić, Tarik Samarah i Ajna Zlatar, koji su kroz suvremene medije (fotografiju, plakat, kratki film) i konceptualne radove prikazali sav užas srebreničkog zločina. Fokus je na žrtvi i individualnim sudbinama i samo se naziv izložbe, trenutni, ali ne i konačni broj identificiranih žrtava, zadržava na općem. Od istovremeno depersonalizirane, ali egzaktne brojke 8372, žrtve kroz radove ovih šest umjetnika postaju stvarne, opipljive. Izložbu otvara dio potresnog ciklusa fotografija “Srebrenica” Tarika Samaraha, objavljenog u monografiji “Srebrenica” koja je u 2005. godini proglašena najboljom publikacijom u svjetskim razmjerima. Monografija je dio projekta “Srebrenica-genocid u srcu Europe” koji je posljednjih šest godina preokupacija ovog sarajevskog fotografa. Samarahovo dokumentirano svjedočanstvo o ratnom stradanju i posljedicama genocida u Srebrenici potresni je dnevnik koji bilježi ekshumacije žrtava iz masovnih grobnica, dženazu na groblju u Potočarima, proces identifikacije i emocionalne reakcije bližnjih, prizore srebreničke izgubljene svakodnevice danas. Ove crno-bijele fotografije jedan su od najhumanijih iskaza o ratnom stradanju koji bez sumnje zauzima mjesto uz najveća djela svjetske umjetnosti s tom tematikom. Samarah savršenom preciznošću secira slojeve zla. Zločin je nevidljiv, ali sveprisutan. Njegovo istančano “oko za detalje” izvlači prizore koji nam oduzimaju dah. Fotografija na kojoj je zaustavljeni trenutak kada antropologinja s Islanda Eva Klonowski drži ruku žrtve pronađene u sekundarnoj masovnoj grobnici u Kamenici pored Zvornika vrhunski je umjetnički iskaz koji mrtvima daje glas, a nas obvezuje. U krevetu se rađamo i umiremo, on je najintimniji prostor ljudskog bivanja, a Gordana Anđelić-Galić posteljinu namijenjenu haškim optuženicima ispisuje imenima žrtava. Kod rada Andreja Đerkovića, popis onih koji se još smatraju nestalima ispi-

Plakat izložbe o Srebrenici Gostoljubivi domaćini s ponosom su pokazali obnovljene kulturne spomenike Vukovara Hrvatski dom i kuću nobelovca Lavoslava Ružičke, te najavili kako upravo očekuju početak velikog projekta obnove Podunavlja koji će uključiti obnovu i revitalizaciju kulturne baštine na potezu Ilok-Vukovar-Vučedol. Na kraju dana službeni posjet se pretvorio u prijateljsko druženje koje je pokazalo da Vukovar i Srebrenicu, dva grada koja su prošla sličnu tragediju prije svega povezuju otvorenost, srdačnost i ljudskost.

31

Govor Sene Kulenović
“Izložba “8372 NISU DOŠLI” nastala je 2006. godine povodom obilježavanja 11. godišnjice srebreničkog genocida u organizaciji Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba, a plod je zajedničkog kreativnog rada troje autora: Nedžada Hrelje, Sene Kulenović i Tarika Samaraha. Polazeći od pitanja Teodora Adorna “ima li smisla pisati poeziju nakon Auschwitza” autori su željeli pokazati da umjetnost ne smije i ne može ostati pasivna te da u ime humanosti mora podići glas protiv mraka zločina. U slučaju izložbe “8372 NISU DOŠLI” autori se ne prepuštaju patetici i sjećanju, već umjet-

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Večeras, više od trinaest godina nakon masovnog zločina, zločina genocida što ga je srpska vojska počinila nad zarobljenim Bošnjacima u Srebrenici, i skoro punih sedamnaest godina nakon zločina što ih je de facto ista ta vojska počinila po Vukovaru kada je, nakon pada grada, počelo iživljavanje nad zarobljenim braniteljima i civilima, ovdje se susreću i dopunjuju dvije velike i bolne priče našega vremena, i obje te priče, i ona s Ovčare i ona iz Potočara, traže da budu dobro ispričane. Još prije dvadeset godina malo je tko vjerovao da se mogu dogoditi masakri poput onoga na Ovčari i ovoga srebreničkog. Sada, nakon svega što se izdogađalo na ovim prostorima i drugdje, sada nakon Abu Ghraiba i još uvijek u eri Guantanama, malo tko vjeruje da se zločini nad zarobljenicima neće ponavljati kao u pravilu, kao da su propisani nekom Antiženevskom konvencijom koje se mnogi slijepo pridržavaju. Zato ovdje večeras, sjećajući se i vukovarskih i srebreničkih žrtava, otvaramo ovu izložbu koja predstavlja krik srebreničkih majki, ali i istinsku umjetnost sjećanja. Sjećanja na 8372 i više ljudi koji nisu došli, koji su pobijeni na stratištima oko Srebrenice, a čija priča mora biti ispričana. Tko ima pravo ispričati tu priču? I je li moguće da je ispriča onaj tko nije ustao iz mrtvih? Onaj tko tog 11. srpnja 1995. nije bio u Potočarima i gledao kako pripadnici međunarodnih mirovnih snaga iz nizozemskog bataljuna prepuštaju toliko Ahmeta, toliko Adnana, toliko Faruka, toliko Idriza, toliko toliko toliko ljudi na nemilost ubojicama pod zapovjedništvom Ratka Mladića? Ovo što večeras vidimo pokazuje da je tu priču moguće ispričati jezikom umjetnosti, i to tako da se priči ne oduzme ni zrno istine. I da pravo na pričanje te priče imaju ljudi koji su svjesni da su srebrenički pokolj preživjeli pukim slučajem. Ljudi koji su svjesni da bi u slučaju da su rođeni u Bratuncu ili Konjević Polju svejedno, 1923. ili 1979. svejedno, da su dobili ime Nermin ili Sead svejedno, bili kažnjeni za taj grijeh rođenja. A ako umjetnost neće govoriti o smrtnoj kazni za grijeh rođenja, o čemu će govoriti? I tko će o tome govoriti, bez zadrške i bez kalkulacije, ako ne umjetnost? Možda nekoga iritira što sam toliko zapeo za umjetnost, pa umjetnost. Ali ja tu umjetnost pa umjetnost naglašavam pa naglašavam zato što me nije toliko morilo pitanje kako je moguća poezija nakon Auschwitza koliko ono kako je nakon

Polaganje vijenaca na Ovčari san na Brailleovom pismu, dodirom prelazimo u drugu, unutarnju dimenziju postajući svjesni strahote koja se dogodila. Žrtva nema svoje posljednje počivalište, ali njeno ime ostaje zapisano, ostaje trag jer “Zaborav ubija”. Jukstapozirani rad Šejle Kamerić, grafit snimljen na zidu kasarne u Potočarima ispisan preko autoportreta umjetnice razotkriva licemjerje mirovnih snaga, onu drugu, prikrivenu stranu zamagljenu rasizmom i predrasudama. Anur&Ajna koristeći medij reklamnog plakata propituju odnos identiteta i identifikacije. Izabranim odjevnim predmetima žrtava s oznakama svjetski poznatih dizajnerskih marki postavljaju pitanja kolektivne ravnodušnost prema onima koji ne nose “naše”ime i besmisla znakova koji nam pomažu da osjetimo bliskost u drugom čovjeku. Jer umire se i u Addidasu. Radove povezuje decentan postav crno-bijelih odnosa ploha arhitekte Nedžada Hrelje koji nas uz minimalne intervencije suptilno vodi kroz labirint zločina. Izložba “8372 NISU DOŠLI” svojim je snažnim iskazom o srebreničkom genocidu naišla na izuzetan odaziv splitske publike što, pored umjetničkih vrijednosti, potvrđuje i njen edukativni karakter podizanja svijesti o genocidu koji se dogodio. Izložba “8372 NISU DOŠLI” opominje, svjedoči, zahtjeva pravdu i ne dopušta zaborav. Na kraju, sjećam se, kada su pale prve žrtve početkom rata u Hrvatskoj, Slavenka Drakulić se u jednom eseju, nabrojavši poimence sve dotadašnje žrtve, upitala što kada žrtve više nećemo moći navoditi po imenu, kada one postanu samo brojka? Upravo je ta misao bila naša vodilja kada smo krenuli s ovom izložbom: ne zaboraviti niti jednu žrtvu, niti jedno ime, niti jedno ljudsko biće. Mislili smo ako ovom izložbom dodirnemo i jednu dušu ona će imati smisla. Čini se da smo dodirnuli mnoge.”

32

Govor Predraga Lucića
“U travnju 1945. Jorge Semprun sa skupinom preživjelih logoraša u netom oslobođenom Buchenwaldu čeka povratak u stvarnost drugačiju od one logorske. Čeka povratak u ono što se zove životom izvan žice koja okružuje tvornicu smrti. Semprun i njegovi logorski drugovi strepe od tog povratka. Jer već na licima savezničkih vojnika koji su oslobodili Buchenwald čitaju nerazumijevanje. Vojnici izbjegavaju poglede logoraša. Semprun shvaća i zašto. Shvaća da on zapravo nije nadživio smrt, da je nije izbjegao, da joj nije umaknuo. Shvaća da je prošao kroz smrt, s kraja na kraj, da je prešao njezine staze, izgubio se na njima i da ga ti vojnici gledaju kao da je još uvijek izgubljen na tim stazama, i da ne vjeruju da se može ustati iz mrtvih. Jorge Semprun i njegovi logorski drugovi pitaju se kako ljudima izvan tog labirinta smrti ispričati što su proživjeli i da li će ih itko htjeti slušati. Priče, kažu, trebaju biti dobro ispričane. Što znači to dobro ispričane? To znači ispričati tako da ih se shvati. A to neće ići bez dovoljno umijeća da te priče postanu umjetnost.

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Auschwitza moguća Ovčara. I kako je nakon Ovčare moguća Srebrenica. A i zato što je govor juristike ili politike i nakon Auschwitza i nakon Vukovara i nakon Srebrenice počesto bio uvredljiv za žrtve, svodio ih na puku brojku, po mogućnosti okruglu, među čijim nulama zapravo nije bilo mjesta ni za Davida ni za Rebeku, ni za Damira ni za Matu, ni za Mensura ni za Mehu koji nisu došli, ni za Zejnu ni za Mariju ni za Rabiju koje ih nisu dočekale. Da nije ovakve umjetnosti s kakvom smo suočeni večeras, umjetnosti kojoj nije do artizma nego do čovjeka, tko bi od nas pomislio na njih 8372 koji nisu došli? Ne mislim, da se razumijemo, da ovdje nadasve ovdje u mjesecima ubijanom Vukovaru - postoji itko tko se ponekad ne sjeti i Srebrenice, tko ne osjeti sućut, tugu i bijes i zbog tog zločina koji je ostao i nekažnjen i neshvaćen, kao što je i nekažnjen i neshvaćen ostao zločin nad Vukovarcima i Vukovarom. Ne mislim da ovdje postoji itko koga može mimoići pitanje je li uopće moguće i na koji način govoriti o stradanjima ovih 8372 ljudi, jer je to pitanje ujedno i vukovarsko, ali i planetarno, jer je to pitanje za svakog čovjeka, ma gdje on bio u studenome 1991. ili u srpnju 1995. Ma gdje bili, svjedoci smo vremena u kojemu su se ti pokolji događali. I kao svjedoci želimo svjedočiti o tom vremenu. Ili možda zaboraviti da smo preživjeli. I da neki nisu preživjeli. Andrej Đerković nam, međutim, ovdje svojom kutijom bijele “Drine” kaže da zaborav ubija. I one čija su imena ovdje ispisana. I one koji misle da ih to što ne čitaju štiti od mogućnosti da budu pročitani. Pa makar za zaboravom čeznuli kao za cigaretom. Onaj tko misli da to nije umjetnost nego samo nezgodna dosjetka, neka pokuša zaboraviti. Umjetnost nas u svojim začudnijim oblicima katkad uspijeva izbaciti iz našeg uobičajenog načina viđenja ili čitanja stvarnosti. To se ovdje vidi na Đerkovićevoj listi onih koji nisu došli, ispisanoj većini od nas nerazumljivim Braillevim pismom. Đerkovićev «Missing» nam nudi specifično iskustvo čitanja zatvorenih očiju, ali otvorena srca i uma. Možda će i nekoga od nas takav pokušaj čitanja dovesti do pitanja: “Kako se ja, ono, zovem? Je li i moje ime sastavljeno od ovih istih, meni nepoznatih slova?” Ovaj krevet prekriven posteljinom, na kojoj su također ispisana imena onih koji nisu došli, Gordana Anđelić-Galić namjenjuje počiniteljima zločina. Svakoga od osuđenih za srebrenički pokolj čeka nje-

Bošnjačka delegacija kod Zdenke Buljat, gradonačelnice Vukovara gov komplet posteljine i autorica mu ga je spremna isporučiti. Ali njih je za sada toliko malo da nas ova pusta zatvorska postelja upozorava da ni mi ne možemo mirno spavati. Ako se uopće želimo probuditi. Majicu s Kipom slobode u kojoj je ubijena žrtva s forenzičkom oznakom 125 I-, a koju su plakatirali Anur&Ajna, možemo čitati kao Deklaraciju nezavisnosti. Nezavisnosti simbola od njegova stvarnog značenja. Jer da se simbol nije pozdravio sa svojim značenjem, zar bi bilo slobodno počiniti zločin nad čovjekom u ovoj majici? Fotografije Tarika Samaraha gledaju nas s ovih zidova onako kako čovjeka znaju gledati slike prodornije od ljudskoga pogleda. Bile su izložene i u nizozemskom parlamentu, ali odmah po postavljanju i uklonjene, jer tankoćutni parlamentarci nisu mogli izdržati njihov pogled. Te fotografije koje tako neumoljivo gledaju iznijele su srebreničku istinu i na ulice Beograda i ostalih gradova u Srbiji. Netko bi stoga te ogromne plakate s Tarikovim fotografijama možda nazvao umjetnošću provokacije. Ja bih radije rekao da je to umjetnost vokacije, umjetnost poziva da se zlo prepozna i da se kao takvo i tretira. Na ponekom bi plakatu osvanula poruka “Biće repriza!”, ali nadajmo se da se bar netko, vidjevši te plakate Samarahove fotografije, posramio i zbog zločinaca i zbog osporavatelja zločina i zbog onih koji na stadione i dandanas dolaze s transparentima “Nož – žica – Srebrenica” i s pjesmom “Mirno spavaj, Fato, sve ti je zaklato, samo Mujo nije, visi kraj kapije”. I za kraj, riječ-dvije o umjetničkom činu Šejle Kamerić koja je pod grafit pronađen u Potočarima, gdje je neki nizozemski vojnik definirao bosanske djevojke kao nešto bezubo, brkato i smrdljivo, stavila svoj autoportret. To je čin beskompromisnog suočavanja s prostaklukom koji omogućuje da se dogodi zločin ravan srebreničkom ili vukovarskom, jer zločin je zapravo krajnji izraz estetike prostaštva. Ne znam što će vama značiti ova izložba čiji je postav osmislio Nedžad Hrelja, a sve koordinirala Sena Kulenović, ne znam s kakvim ćete mislima i osjećajima poći kući ili na neko piće, kakvi ćete se vratiti u ovaj život izvan. Ja bih volio da mogu snagom ovih ljudi pred čijim radovima ovdje stojimo pogledati u zjenicu zla i izdržati taj pogled. I u zjenicu dobra, također. Volio bih da nešto mogu promijeniti, pa makar po cijenu da ispadnem smiješan, dok hodam uokolo i - nakon svih naših povijesnih da ne nabrajam čega - govorim da u škole treba uvesti predmet “Zaštita ratnih zarobljenika” i djecu učiti da zarobljenog - jer bit će, nažalost, još i ratova i u njima zarobljenih - da zarobljenog pitaju je li gladan, je li žedan, treba li mu što, kako mu mogu pomoći... Volio bih da znam da zbog nekog tako odgojenog barem jedan čovjek nije završio na ovoj listi. Da je barem jedan čovjek došao. Da će barem jedan čovjek jednom doći. Oprostite što sam vam oduzeo ovoliko vremena. Znam, nije vam bilo lako slušati me. I znam da uopće nije lako biti ovdje, da nije lako biti čovjek suočen s ovakvom istinom. Ali to da budemo ljudi nije, kao što se to obično kaže, naša dužnost. Uvjeren sam da je to naša potreba, potreba koje i večeras u Vukovaru, pred ovim srebreničkim slikama i pred ova 8372 imena 8372 čovjeka, postajemo svjesniji.” S.K.

33

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ XI manifestacija “Kulturno stvaralaštvo nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj”

Očuvanje kulturne tradicije
I ove godine su se na XI manifestaciji kulturnog stvaralaštva nacionalnih manjina u Hrvatskoj u organizaciji Savjet za nacionalne manjine Republike Hrvatske, a pod pokroviteljstvom Vlade Republike Hrvatske, tradicionalno okupila kulturnoumjetnička društva nacionalnih manjina. U bogatom višesatnom programu, održanom u nedjelju 9. studenog 2008. u Koncertnoj dvorani “Vatroslav Lisinski” u Zagrebu, učestvovalo je 17 nacionalnih manjina čija su kulturna društva prikazala najbolje dosege svoga djelovanja kroz tradicionalne plesove, pjesme i igre. U ime Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske prisutnima se obratio predsjednik Savjeta Aleksandar Tolnauer koji istaknuo da su od 2003. do 2008. godine za 93,2% povećana sredstva iz Programa stvaranja pretpostavki za ostvarivanje kulturne autonomije nacionalnih manjina. U svom obraćanju predsjednik Savjeta je ove godine po prvi put imao priliku pozdraviti gledateljice i gledatelje TV-programa HRT+, koji je izravno prenosio XI manifestaciju kulturnog stvaralaštva nacionalnih manjina u RH. “Uvjeren sam da će današnja manifestacija pokazati, kao i do sada, visoku razinu i dosege kulturnog stvaralaštva naših nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, kao što će se iz nje moći iščitati i prepoznati veliki napredak i vidni iskorak u ostvarivanju prava i položaju nacionalnih manjina, te uvođenju u javni i politički život Hrvatske. Kulturne različitosti su one koje nas povezuju i spajaju, promiču prepoznavanje vlastitih vrijednosti u dodiru s drugima, razvijaju uzajamnu toleranciju i povjerenje, te stvaraju pretpostavke za zajedništvo u različitosti”, rekao je Tolnauer. Potpredsjednica Vlade RH i ministrica obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti Jadranka Kosor, ujedno izaslanica predsjednika Vlade, je istaknula da je Vlada čvrsto opredijeljena za provedbu Ustavnog zaBKUD “Behar” iz Gunje kona o pravima nacionalnih manjina i za ostvarenje pune kulturne autonomije. To- koreografijom “Sarajevsko polje” Hajrukom 2007. izdvojen je 131 milijun kuna za dina Hadžića Hadžije u glazbenoj obradi potporu programima nacionalnih manjina i Eldina Murselovića. Iako vrlo mlado kul42 milijuna kuna potpore nacionalnim ma- turno društvo, i po članovima i po godini njinama kroz Savjet za nacionalne manjine, osnivanja, BKUD “Behar” je do sada već kazala je Kosor. Podsjetila je da danas u Hr- imalo 60 javnih nastupa u zemlji i inovatskoj djeluje oko 330 udruga nacionalnih zemstvu, od čega čak 44 na smotrama folmanjina i više od 90 kulturno-umjetničkih klora. Od prošle godine Društvo je organidruštava, a pedesetak dnevnika, tjednika, zator smotre folklora “Gunja 2007” koja mjesečnika i drugih publikacija pokazuje će se održati i ove godine (21.12.2008.). U da nacionalne manjine imaju bogatu publi- skoroj budućnosti BKUD “Behar” očekuju nastupi u Crnoj Gori, Srbiji, Poljskoj i cističku aktivnost. Prof. dr. Siniša Tatalović, izaslanik dalekom Japanu. Satelitski program državne televizije predsjednika RH Stjepana Mesića rekao je da zaštita i promicanje manjinskih pra- HRT+ ove je godine po prvi put direktno va u demokratskim zemljama pripadaju prenosio manifestaciju kulturnog stvaratemeljnim ljudskim pravima. Poštujući ta laštva nacionalnih manjina, što je potvrda načela, predsjednik Republike održava da je ova manifestacija od amaterske smostalne kontakte s predstavnicima nacio- tre izrasla u vrlo kvalitetnu prezentaciju nalnih manjina te Savjetom i Vladinim rada nacionalnih manjina u RH o kojoj Uredom za nacionalne manjine, naglasio pored domaćih medija izvještavaju i meje Tatalović. Hrvatska se u posljednjih diji matičnih zemalja. Kako je predsjednik nekoliko godina svr- Savjeta Aleksandar Tolnauer dao naslutistala među razvijene ti, ovaj direktni prijenos manifestacije tredržave koje na visokoj bao bi zapravo biti najava zaokreta u načirazini štite prava naci- nu informiranja o nacionalnim manjina. Kako je poznato Savjet za nacionalne maonalnih manjina. Bošnjačku nacio- njine RH, kao i udruge nacionalnih manjinalnu zajednicu ove je na, već se godinama zalažu da manjinske godine na manifestaci- teme napokon postanu dio dnevnih i redoji kulturnog stvaralaš- vitih informativnih programa, a ne da se tva nacionalnih manji- pojavljuju samo u određenim emisijama. na predstavljalo je U tom smislu, Savjet planira održati teBKUD “Behar” iz Gu- matsku sjednicu na kojoj bi se razgovaranje, koje je osnovano lo o izvještaju o programu HTV u 2007. i 2005. godine. “Behar” 2008. te zastupljenosti nacionalnih manjise u “Lisinskom” vrlo na na državnoj televiziji. S.K. Na pozornici “Lisinskog” uspješno predstavio s

34

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Izvještajna skupština KDBH “Preporod”

Povećanje obima i kvalitete aktivnosti
Deveta redovna Izvještajna skupština Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske “Preporod” održana je 15. studenog u prostorijama Društva u Zagrebu, Ilica 35. Mr. Senad Nanić, predsjednik KDBH “Preporod” podnio je izvještaj za razdoblje od 21.01.2006. do 15.11.2008. godine. U uvodnom dijelu je rekao da sastav sadašnjeg Glavnog odbora, izabranog na Skupštini Društva prije više od dvije godine, predstavlja smjenu generacija uz očuvanje kontinuiteta. Glavni odbor KDBH “Preporod” odlikuje posebna svježina i entuzijazam udružen s iskustvom, gdje su mlađi članovi nositelji najvažnijih “Preporodovih” aktivnosti. To potvrđuju nove, osvježene i ojačane aktivnosti “Preporoda” u posljednje dvije godine. Predsjednik Nanić je obavijestio prisutne o kadrovskim promjenama koje su se dogodile tokom prethodne dvije godine. 2007. godine, zbog odgovornih funkcija u inozemstvu, dva su člana napustila Glavni odbor: prof. dr. Esad Prohić, sadašnji veleposlanik RH u Teheranu, i Faris Nanić, direktor “Vijaduktove” tvrtke u Abu Dhabiju. Na taj su način novi članovi Glavnog odbora postali oni koji su na prethodnoj Izbornoj skupštini osvojili najviše glasova, a to su Ajka Tiro Srebreniković, magistra književnosti iz Zagreba i Azra Garankić, odvjetnica iz Zagreba. Osim toga, sredinom 2008. godine za profesionalnog tajnika izabrana je Ajka Tiro Srebreniković, čime je zamijenjeno tehnološki neodrživo profesionalno mjesto izvršnog dopredsjednika “Preporoda” Abdulaha Muftića. “Sukobi generirani problemom s ovrhama protiv ‘Preporoda’ po privatnim dugovima Muftića, te odrazima sukoba nastalih izvan Društva u jednom su se trenutku prelili i na međuljudske odnose u Glavnom i Nadzornom odboru, kao i na naša glasila te ozbiljno zaprijetili održivosti aktivnosti Društva sredinom ove godine. Iako smo spremnošću na odlučne korake u smjeru pomirbe obnovili ‘Preporodovu’ dugu tradiciju odlučivanja konsenzusom i tako očuvali redovitost i kvalitetu aktivnosti, predsjednica Nadzornog odbora Jasna Šehović i doprinijeli aktivnostima Društva. To su iranski veleposlanik Jafar Shamsian, Naima Balić i Snježana Šnajder. Ustupanjem prostora za manifestacije značajnu pomoć daju Islamska zajednica i Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske. Za “Preporodove” aktivnosti priznanje su dodijelili Savjet za nacionalne manjine RH, povodom 10. godišnjice Manifestacije kulturnog stvaralaštva nacionalnih manjina, Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH u Sarajevu, Pučka knjižnica i čitaonica Daruvar, za vrijedne donacije knjiga i časopisa, te Australian Bosniak Association, za izvanrednu podršku i doprinos Bošnjacima Australije. “U ovom razdoblju zauvijek su nas napustili Nusret Idrizović, dr. Muhamed Ždralović i Ismet Ico Voljevica, ljudi čije je djelo osim hrvatske i bošnjačke kulture trajno obilježilo i naše Društvo. Ponosni smo što su svoja djela objavljivali upravo u Preporodu i sa svima nama ga strpljivo izgrađivali. Zahvalni smo trajno rahmetli Ici na oblikovanju lista ‘Behar’ i rahmetli Muhamedu na njegovom uspješnom uređivanju”, rekao je Nanić. Naglasio je da “Preporodove” aktivnosti odlikuje povećanje obima i kvalitete postojećih aktivnosti. “U programu informiranja, gdje imamo nova dva glavna urednika i gdje se stalno povećava broj članova redakcija i suradnika, godišnje izdajemo 6 brojeva časopisa ‘Behar’, 10 brojeva časopisa ‘Preporodov Journal’ i 2 broja časopisa ‘Jasmin’. U okviru programa izdavaštva objavili smo 7 knjiga. Osmi naslov programski je dug iz 2007. i u završnoj je fazi pripreme. Iz programa za 2008. godinu u pripremi su još dva naslova bošnjačkih spisatelja afirmiranih u hrvatskoj javnosti. Uz povećanje broja i kvalitete nastupa, očuvali smo kontinuitet zbora ‘Bulbuli’ i omogućili početak izrade njihova audio zapisa. Tradicionalne godišnje manifestacije ‘Bošnjačke riječi u Hrvatskoj’ također odlikuje kontinuitet i svježina. Tradicija održavanja tribina i izložbi također je nastavljena. Najveće unapređenje ostvareno je dramskim studijem ‘Orient espresso’, koji je, u vrlo ograničenim uvjetima, ostvario tri kvalitetne predstave

Mr. Senad Nanić, predsjednik KDBH “Preporod” član Nadzornog odbora Zija Sulejmanpašić neformalno su nas, nažalost, napustili”, rekao je Nanić, pritom predloživši ekonomiste Mehmeda Kečevića i Senada Begovića za nove članove Nadzornog odbora. Takav prijedlog je u nastavku skupštinskog zasjedanja i usvojen. Naglasio je da su pored svježine i entuzijazma očitovanih gotovo uvijek u radu Odbora, značajno poboljšani političko-financijski uvjeti za rad. “Kontinuiranim godišnjim povećanjem proračuna namijenjenog za programe udruga nacionalnih manjina, za koji su se ustrajnim političkim radom izborili članovi Savjeta za nacionalne manjine RH, naše su aktivnosti, iako im je proračun znatno slabije povećavan u odnosu na druge bošnjačke i programe drugih manjina, u posljednje dvije godine napokon dosegle iznose primjerene programskim obvezama uz očuvanje kontinuiteta, ali i porast kvalitete. Za ostvarenje naših programa ove je godine odobren iznos od 728.000 kuna”, rekao je predsjednik “Preporoda”. Osim toga, vrlo je značajna organizacijska podrška i donacija opreme od Iranskog kulturnog centra u Zagrebu za dramsko uprizorenje “Mesnevije” Dželaluddina Rumija, u izvedbi dramskog studija “Orient espresso”. Svoju zahvalnost “Preporod” je iskazao počasnim članstvom ljudima koji su neizbrisivo

35

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
gledane na brojnim pozornicama u Hrvatskoj”, rekao je predsjednik “Preporoda”, koji je u nastavku izvještaja analizirao ponaosob svaku aktivnost Društva. Treći časopis, “Jasmin”, pod vodstvom Azre Krkalić Ćimić, i u ovom je razdoblju nastavio usavršavati svoj izraz i sadržajno i oblikovno. Preseljenjem glavne urednice u Dubrovnik, redakcija se suočava i s problemom redovitosti izlaženja, što se ubrzo mora razriješiti. Tokom proteklog perioda objavljena su sljedeća književna djela: Nasko Frndić “Dvije drame iz prošlosti Bosne”, Amir Bukvić “Djeca sa CNN-a”, Faris Nanić “Zapisano ostaje”, Drenka Đuzel “Pritajeni nemir”, Emsud Sinanović “Ramo i Đulka”, Nasko Frndić “Čudovita Bosna” i Emsud Sinanović “Tarih o slavonki”. U pripremi iz programa za 2007. godinu je “Antologija mlade bošnjačke poezije” Filipa Mursela Begovića, a iz programa za 2008. godinu “Blizanci” Amira Bukvića i “Džibrilove oči” Seada Begovića. Očuvan je kontinuitet djelovanja ženskog pjevačkog zbora “Bulbuli” uz povećani broj nastupa i prošireni repertoar u javnosti prepoznatljivog identiteta ustanovljenog na voditeljskoj i aranžerskoj ulozi Ismeta Kurtovića. Nastavljeno je ulaganje u opremu zbora, a u 2008. započeta je izrada audio zapisa. Predsjednik Nanić je naglasio da je dramski studio “Orient espresso” najveće osvježenje proteklog razdoblja. Voditelj Filip Mursel Begović uspio je u kratkom vremenu na scenu postaviti tri teatrološki intrigantna djela koja potpisuje kao dramaturg i glumac. U suradnji s redateljicom Lanom Bitenc, postavljena je monodrama “Kameni spavač”, prema tekstu Maka Dizdara iz istoimene zbirke. Predstava je izvedena u MM centru u Zagrebu, Bihaću, Dubrovniku, Rijeci, Sisku i Stocu. U suradnji s Iranskim kulturnim centrom iz Zagreba, u režiji Lane Bitenc, nastala je predstava “Mesnevija”, kojom se obilježava 800 godina od rođenja sufijskog pjesnika Dželaluddina Rumija. Predstava je do sada izvedena u Zagrebačkom kazalištu lutaka, Lazaretima u Dubrovniku, kinu “Urania” u Osijeku i “Filodramatici” u Rijeci. Treću predstavu dramskog studija, dramu “Ramo i Đulka”, kao redatelj potpisuje autor drame Emsud Sinanović. Predstava je u više navrata postavljena u Zagrebu. Najznačajnija “Preporodova” kulturna manifestacija su tradicionalne “Bošnjačke riječi u Hrvatskoj”. Na prethodnim dvjema manifestacijama dat je naglasak na promociju stvaralaštva Bošnjaka u Hrvatskoj. U sklopu XII Bošnjačkih riječi u Hrvatskoj održan je simpozij “Nasljeđe Alije Nametka” i koncert “15 godina sevdaha u Hrvatskoj”. U sklopu XIII Bošnjačkih riječi u Hrvatskoj održan je okrugli stol o stradanju Bošnjaka u logorima HVO-a uz promociju knjige “Na vratima džehennema” autora Ramiza Tire, koncert KUD-a “Ševko Avdić” iz Tarevaca kod Modriče i okrugli stolu na temu “Svevremenost Meše Selimovića”. U proteklom periodu predstavljanje “Preporodove” izdavačke i informativne djelatnosti obavljeno je u sljedećim gradovima: Zagreb, Sisak, Pula, Daruvar, Kutina, Rijeka, Dubrovnik, Sarajevo i Tivat.

Analiza “Preporodovih” aktivnosti
Rahmetli dr. Muhamed Ždralović je polovicom 2006. godine, nakon pet godina uspješnog uređivanja, dao ostavku na mjesto glavnog urednika “Behara”. Mjesto glavnog i odgovornog urednika preuzeo je široj hrvatskoj javnosti poznati književnik i književni kritičar Sead Begović. On je u redizajnirani “Behar” unio niz novina, usmjerio ga k aktualnim književnim i kulturološkim temama te proširio krug suradnika. Visoku kvalitetu i relevantnost “Behara” prepoznaju čitatelji i sve šira stručna javnost. Govoreći o “Preporodovom Journalu”, predsjednik Nanić je rekao sljedeće: “Informativan, polemičan, precizan i redovit ‘Preporodov Journal’ nastavio se u ovom razdoblju razvijati i usavršavati šireći teme i povećavajući broj suradnika. Prošle je godine glavni urednik Faris Nanić zbog zaposlenja u inozemstvu podnio ostavku. U nasljeđe nam je ostavio snažnu redakciju spremnu održati visoki standard informativnosti i polemičnosti rado čitanog časopisa. Mjesto glavnog urednika preuzeo je Ismet Isaković, dotadašnji urednik rubrike Bošnjaci u Hrvatskoj. Novi ‘Journal’, uz očuvani standard i kontinuitet, nudi pojačani naglasak na bošnjačke teme u Hrvatskoj, gdje se zbog rastućeg broja događaja kao i organiziranosti Bošnjaka u Hrvatskoj, stvara potreba za sve većim prostorom u ‘Journalu’. Novi ‘Journal’ kadrovski i kvalitetnim tekstovima uspijeva odgovoriti na ovaj izazov uz nužno povećanje broja stranica, što iziskuje dodatna programska sredstva. Provokativna polemičnost i satiričnost Uvodnika i Šegistana postavili su pred nas potrebu za definiranjem odnosa uređivačke i politike Društva, argumenta u tekstu i njegova dekora, katarzičnosti humora i zaštite pojedinačne osobnosti. ‘Preporod’ je smogao snage dostići konsenzus kojim se obvezuje u svojim izdanjima snagu kritičkog argumenta, dokumenta i satiričke katarze ne narušavati naznakama izraza osobne netrpeljivosti ili tekstovima neprovjerene utemeljenosti objavljenim u drugim medijima. Ponosan sam da taj dodatni prostor odgovornosti i slobode ne odgađamo uskraćivanjem povjerenja, već da isti osvajaju upravo oni koji svojim entuzijazmom, kvalitetom i željom za spoznajom i stvaralaštvom iz mjeseca u mjesec oblikuju naša izdanja.”

Program za 2009. godinu
Nanić je naglasio da će se u 2009. godini održati kontinuitet i kvalitet starih dokazanih aktivnosti. U izdavaštvu su kandidirani naslove vrsnih, ali i novih bošnjačkih autora koji djeluju u Hrvatskoj. S obzirom na uspješnu produkciju, predloženo je povećanje budžeta za dramski studio “Orient espresso”. Upravi za zajedničke programe Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa prošle godine je predložen program Njegovanje jezika i kulture Bošnjaka, kao oblik dopunske škole za osnovnoškolce i srednjoškolce. Ovakvim nazivom, program se određuje kao manje intenzivan, što odgovara Bošnjacima s obzirom na jezičnu srodnost većini. Nastavnih sati će tjedno biti 2 ili 3, što uključuje jezik, književnost, povijest i zemljopis te glazbenu i likovnu kulturu. Na takav način, vjerujemo, program neće predstavljati preveliko opterećenje za učenike, a pozitivno će utjecati na odziv. Ministarstvo se obvezalo financirati program s jednim radnim mjestom. Program je u fazi odabira članova komisije za izradu nastavnog programa. “Za kraj, ponovit ću svoje riječi s Izborne skupštine od prije više od dvije godine. ‘Preporod’ je naša važna institucija. Možda nismo u mogućnosti pripremati skupa događanja, ali naš je cilj, vjerujem, mnogo važniji. Pisana i javno izrečena riječ je ona koja postaje dokument naše kulturne i društvene prisutnosti. Ona jamči mogućnost integracije. Ona je politički argument, sada i u budućnosti, medij uvažavanja naših interesa i društveno angažiranih stavova. Kulturna aktivnost tvori sadržaj političkog prava, identitet zbog kojeg političko pravo uopće može postojati. Ovo posebno vrijedi u sferi manjinskih prava. Stoga podržite budućnost ‘Preporoda’ kao istinske kulturne institucije, jer tako ostvarujete i činite živim politička prava Bošnjaka u Hrvatskoj”, u završnoj riječi je rekao mr. Senad Nanić, predsjednik KDBH “Preporod”. I.I.

36

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ XIV Bošnjačke riječi u Hrvatskoj

Islamizam na Kulenovićev način
U Europskom domu, u organizaciji KDBH “Preporod” predstavljen “Politički islam” Tarika Kulenovića.
U Zagrebu, 19. studenog, u Europskom domu, u sklopu manifestacije XIV Bošnjačke riječi u Hrvatskoj u organizaciji KDBH “Preporod”, predstavljena je knjiga dr. Tarika Kulenovića pod nazivom “Politički islam”. Knjiga je temeljena na autorovoj doktorskoj disertaciji, koja obrađuje nastanak i povijest islama, suvremeni islamistički pokret, militantni islamizam, moderne muslimanske države i ideološke korijene, te mnoge druge aktualne teme. Ovakav jedan temeljiti prikaz, prema riječima Kulenovićevog mentora Nenada Zakošeka potreban je hrvatskom društvu, vjerujemo ne samo hrvatskom, koje je prema njegovom mišljenju, a i mišljenju mnogih, suočeno s nerazumijevanjem političkog islama i odnosom prema muslimanima. Autor je u svom djelu pokušao odgovoriti na mnoga pitanja, uključujući i ono temeljno - što je zapravo politički islam i islamizacija. Mnogi se, pa tako i Kulenović bore s opće prihvaćenim shvaćanjem islama, koje se, što zbog brojnih sukoba islamističkih radikalnih organizacija sa svjetskim državnim policijama, vojskama, suprotnim organizacijama, neistomišljenicima, što zbog ksenofobije i ne razumijevanja same religije, sve ove godine bitno ne mijenja. Islam se i dalje poistovjećuje s terorizmom, ekstremizmom, fundamentalizmom, sa svime što islam zapravo nije. Oni koji barem malo poznaju islam, znaju da je to religija koja zagovara umjerenost u svemu, a znanje joj je temeljna vrijednost. Islam ni u kojem slučaju nije globalna prijetnja. Kulenović naglašava “prihvatimo li njih, prihvatimo li muslimane kao ravnopravne sudionike, kao subjekte, a ne objekte modernog svijeta, muslimani će sami suzbiti ekstremizam u svojim redovima. Uklonimo li eksploataciju, okupaciju i poniženje iz našeg odnosa prema muslimanima, uklonit ćemo i razloge za islamističku pobunu”. Svi koji poznaju Tarika Kulenovića, priznat će kako se radom na ovoj disertaciji autor doista razvijao i razvio određeno, sebi dakako svojstveno razmišljanje o islamu i islamizmu. Malo tko je, bar u Hrvatskoj i regiji proučavao islam

37

Slijeva: Senad Nanić, Šaćir Filandra, muftija Ševko ef. Omerbašić, Tarik Kulenović i Goran Beus Richemberg na način koji nam je predstavljen u knjizi “Politički islam”. Na predstavljanju knjige u Europskom domu govorili su muftija Ševko ef. Omerbašić, prof. dr. Šaćir Filandra, predsjednik BZK “Preporod” iz Sarajeva i Goran Beus Richemberg, publicist i saborski zastupnik HNS-a, koji su, uz čestitke autoru, publici iznijeli svoje viđenje Kulenovićeva djela. Moderator promocije bio je mr. Senad Nanić, predsjednik KDBH “Preporod”. Kulenović je, kažu, ovom disertacijom pokazao kako je kvalificiran i mjerodavan istraživač, te da je svoj rad argumentirano temeljio na suvremenim aktualnim znanstvenim dostignućima, što pokazuje i sama bibliografija. Prof. dr. Šaćir Filandra priznao je da kada je vidio knjigu Tarika Kulenovića, na Sajmu knjiga u Sarajevu, odbio ga je upravo naslov “Politički islam”. “Zadnjih godina o političkom islamu napisano je tone knjiga, a Amerikanci to forsiraju. Od 1999. do 2000. godine predavao sam u Americi jedan kurs ‘Islam u Europi’, za koji, vjerujte mi, tada nisu ni znali da postoji, to je neka europska stvar. Nakon 11. septembra ta tema postaje jako važna i izašlo je mnogo knjiga sa bombastičnim naslovima. Ovaj naslov ‘Politički islam’ plijeni pažnju, nekome pozitivnu, meni u prvom trenutku negativnu. Nisam knjigu htio čak ni da gledam. No, kada sam je ipak pročitao, moram vam reći da se radi o jednoj odličnoj knjizi, jednom odličnom, zrelom ostvarenju”, istaknuo je Šaćir Filandra, predsjednik bosansko-hercegovačkog “Preporoda”. Osnovna tema je zapravo odnos modernizacije i islama, koji je započeo još prije dvjestotinjak godina, što je naravno poremetilo do tada uravnoteženi odnos zapadne Europe i islama. Ova knjiga ujedno i analizira opće stanje muslimanskog svijeta od Afganija sve do danas. Što je nagnalo autora na baš ovakvu doktorsku disertaciju? Sudeći prema svemu što je rekao u Europskom domu potaknuo ga je strah i

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
odbojnost Zapada prema islamu i islamizmu. Tarik Kulenović je na sebe uzeo veliki teret da objasni fenomen političkog islama, a s obzirom na dosadašnje reakcije prvenstveno struke, kolega i na kraju čitatelja, čini se da u tome polako i uspijeva. Zagrebački muftija Ševko ef. Omerbašić u svome je osvrtu na knjigu rekao kako ova knjiga nije novost u islamskom svijetu, no svakako je novost kod muslimana europskog standarda. “Brojni zapadni autori neprekidno sistematski i sustavno analiziraju islamski svijet, a mi na žalost to prihvaćamo i na neki način ne znamo pravo činjenično stanje. U toj analizi Tarik je početnik. To je ono što jako ohrabruje, što govori da postoje snage koje su u stanju islam iznutra analizirati, protumačiti i predstaviti javnosti. Ovakve analize koje je uradio Tarik Kulenović vrlo su značajne i ja tu zapravo smatram vrijednost ove knjige. Nadam se da će Tarik nastaviti, i da je ovo samo početak analize. Ono što ovoj knjizi nedostaje je taj tzv. ‘naftni’ islam. Što je ta nafta učinila islamskom svijetu i što je islamski svijet učinio nafti, jedno je vrlo značajno pitanje koje bi svakako trebalo obraditi.” Omerbašić je naglasio da je vrijedno pročitati Kulenovićevu knjigu, za koju recenzent akademik prof. dr. Enes Karić kaže da je dosad najbolja knjiga o toj temi koja se pojavila iz pera jednog muslimanskog Europljanina ili europskog muslimana s područja zapadnog Balkana. Kulenovićev “Politički islam”, nakon svih onih frustriranih autora zapadnjaka, koji su islam prikazali iz subjektivne perpektive, Goran Beus Richemberg smatra terapijom. “Ovo je jedan potpuno drugi diskurs, znanstveni, sociološki, staloženi, smiren, i rekao bi čak anemičan. Taj uvjetno rečeno odnos istoka i zapada trenutno je u nekoj shizofrenoj fazi, u kojoj se na žalost više toga može pobrojati i konstatirati nego zaključiti. Ono što se svakako trebalo naći u ovoj priči, kada se govori o odrazima političkog islama na europski prostor, jest Kosovo, čija se situacija, po mnogočemu paradigmatična upravo uklapa u proces koji nazivamo nastajanje političkog islama, bez obzira što u prvom planu nisu bile vjerske teme.” Problem oko izgradnje džamije u Zagrebu, problem oko izgradnje one u Ljubljani, pa sad i problem izgradnje riječke džamije, pokazuje zapravo situaciju na mikro razini, što je zapravo i globalna stvar, kazao je Richemberg. Razlog tomu je upravo manjak znanja i informacija iz čega se uvijek rađa strah. “Strah rađa agresiju i činjenica je zapravo da veliki

38

S promocije knjige “Politički islam” u Europskom domu broj ljudi na zapadu funkcionira po tom klasičnom psihološkom obrazcu, a ta reakcija se vrlo često kasnije zloupotrebljava.” Bolji sustav obrazovanja ključ je za shvaćanje i prihvaćanje islama. Jer, dok Britanci “spašavaju” muslimanske žene od “dogovorenog braka”, dok Francuzi zabranjuju djevojkama pokrivanje u školama i na fakultetima, dok se svjetski karikaturisti natječu tko će bolje narisati voljenog Poslanika muslimana, dok Zapad uporno želi pomagati muslimanima svijeta iz ovog ili onog razloga, i misli da to uspješno čini, islamisti se samo bore za svoj identitet kao ravnopravan identitet postmodernog svijeta, pa makar i bacanjem cipela na prvog američkog kauboja. Upravo ti muslimani im sve vrijeme poručuju - nemojte nam, molimo vas, pomagati na takav način, upoznajte islam i prihvatite nas bez straha, bez paranoičnog opreza, bez elementarnih predrasuda i isključivosti, tek tada će nestati fundamentalizma i ekstremizma, tada ćete shvatiti što je islam. Nedostatak ljudskih prava i sloboda, kao i neznanje, pa siromaštvo u zemljama bogatim naftom glavni su krivci koji koče društvene razvoje islamskog svijeta i potiču kreiranje opće prihvaćenog mišljenja. I kao što Kulenović kaže: “Islamizam je, prosvjetiteljskim djelovanjem u muslimanskim masama, uz feminizam najvažniji društveni pokret 20. stoljeća, koji ne možemo ignorirati želimo li mir i dobro sebi samima.” Mirsada Begović

J O U R N A L

Naslovnica knjige Tarika Kulenovića

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Dokumetarno-igrani film “Vanzemaljci iznad Sarajeva” u Sisku

Heroji obrane Sarajeva
Dan državnosti Bosne i Hercegovine u Sisku je obilježen dan ranije, 24. studenog, kada je u Domu kulture “Kristalna kocka vedrine” upriličena projekcija dokumentarno-igranog filma “Vanzemaljci iznad Sarajeva”. Proslavu bosansko-hercegovačkog državnog praznika zajedničkim snagama organizirala su dva Vijeća bošnjačke nacionalne manjine – grada Siska i Sisačko-moslavačke županije. Prisutnima su se obratili prof. dr. Ladislav Lazić, predsjednik Skupštine Sisačko-moslavačke županije, prof. Agan Velić, predsjednik Gradskog vijeća bošnjačke nacionalne manjine i Šaban Kadrić, potpredsjednik Županijskog vijeća bošnjačke nacionalne manjine. Prije početka projekcije u radnju filma nas je uveo Avdo Huseinović, autor i redatelj filma, koji je zajedno s producentom Omerom Edom Hadrovićem bio gost u Sisku. Naglasio je da je u filmu obrađena i jedna od ključnih sarajevskih bitaka koja se odigrala 16. svibnja 1992. godine: “Pofalićka bitka je spriječila podjelu Sarajeva na dva dijela, a tu su i do sada nepoznate priče o velikim borbama na brdu Žuč koje su spasile grad Sarajevo. Da nije bilo tih bitaka ovo bi bila još jedna Srebrenica, ali mnogo veća”, rekao je Huseinović. Film “Vanzemaljci iznad Sarajeva” mnogi ocjenjuju kao jedan od najznačajnijih dokumenata koji svjedoče o obrani glavnog grada Bosne i Hercegovine. Film je posvećen svim braniteljima Sarajeva u znak sjećanja na herojsku borbu za opstanak države Bosne i Hercegovine. “Vanzemaljci iznad Sarajeva” obrađuje najveće sarajevske bitke u širem rejonu brda Žuč, slobodne vogošćanske teritorije (Kobilja Glava, Ugorsko, Hotonj, Saobraćajni fakultet), naselja heroja Sokolje i Pofalića. U njima je svoj život dalo na stotine branitelja, a preko 1.000 je teže i lakše ranjeno. Glavni protagonisti ovih bitaka bili su borci 1. Slavne-111. Viteške brigade i 2. Viteške brigade 1. Korpusa Armije BiH, na čijem su se čelu nalazili proslavljeni komandanti rahmetli Enver Šehović i rahmetli Safet Zajko. Film je rađen u produkciji RTV Vogošća i BosTel d.o.o., a sadrži autentična svjedočenja preživjelih ratnika i komandanata. Kroz rekonstrukcije određenih ratnih scena, te autentične ratne snimke i tonske duma na Kobiljoj Glavi, naselju između Sarajeva i Vogošće, kod muslimanskog mezarja Orlići, desio se zločin. Ubijen je 17-godišnji Kenan Demirović, učenik 4. razreda Srednje elektrotehničke škole u Sarajevu. Ubili su ga srpski dobrovoljci Željko Vladušić i Milan Pajdaković, koji nikada nisu uhapšeni jer su ih skrivali visokopozicionirani članovi SDS-a, na čelu s Radovanom Karadžićem i Momčilom Krajišnikom. Nevini dječak Kenan Demirović bio je prva žrtva agresije koja će tek uslijediti na Sarajevo i BiH. Dženaza je bila jedna od najvećih u povijesti Sarajeva, a klanjao ju je tadašnji reisu-l-ulema Jakub ef. Selimoski. Početkom travnja 1992. godine, masovnim granatiranjem grada, počela je realizacija monstruoznog plana osvajanja Sarajeva. Godinu dana prije, sredinom 1991. godine, Jugoslavenska narodna armija je pod komandom generala Milutina Kukanjca, komandanta Druge vojne oblasti JNA, imala konkretan plan zauzimanja Sarajeva. Nakon početka ratnih operacija, u sarajevskom stanu generala Kukanjca pronađeni su vojni planovi u kojima je planirano da Sarajevo padne za tri dana, a Bosna i Hercegovina za 14 dana. Opsada bosansko-hercegovačke prijestolnice trajala je 1.425 dana i najduža je u povijesti modernog ratovanja. Usprkos svakodnevnom granatiranju, snajperskom djelovanju i izgladnjivanju stanovnika Sarajeva, Karadžićeva i Mladićeva vojska nije uspjela osvojiti nepokoreni grad. Nadljudskim naporima njegovih branitelja, Sarajevo je po prvi put u svojoj povijesti obranjeno. U filmu su opisne brojne borbene akcije branitelja Sarajeva. 18. travnja 1992. specijalna jedinica MUP-a BiH, popularni Vikićevci, obavili su akciju izuzimanja oružja iz skladišta vojne industrije “Pretis” u Vogošći. Kontejneri s protuoklopnim sredstvima izvučenim iz “Pretisa” imala su ogromnu ulogu u obrani Sarajeva. 2. svibnja 1992. vodila se velika bitka u centru Sarajeva s niškim specijalcima pukovnika Milana Šuputa. Tada je obranjeno Predsjedništvo BiH. Jedna od najznačajnijih bitaka odigrala se 16. svibnja 1992. u sarajevskom naselju Pofalići, kada je za nekoliko sati preduhitrena srpska operacija koja je imala za cilj podjelu Sarajeva na istočno i zapadno, na liniji Vogošća – Žuč – Pofalići – kasarna

Slijeva: Agan Velić, Avdo Huseinović, Omer Hadrović i Šaban Kadrić zapise u filmu su prikazani neki do sada nepoznati detalji o bitkama za Sarajevo.

Bitka za Sarajevo
Dokumentarno-igrani film “Vanzemaljci iznad Sarajeva” počinje završnim epilogom borbi na sarajevskom ratištu, haaškim presudama dvojici ratnih zločinaca – srpskim generalima Stanislavu Galiću i Dragomiru Miloševiću. Odlukom Međunarodnog suda za ratne zločine u Haagu od 30.11.2006. general-major Stanislav Galić, komandant Sarajevskoromanijskog korpusa Vojske Republike Srpske, osuđen je na kaznu doživotnog zatvora. Ona je vodio kampanju granatiranja i snajperskog djelovanja na Sarajevo. Haaški sud je presudom od 12.12.2007., zbog teroriziranja civilnog stanovništva tokom duge i tragične opsade Sarajeva, osudio na 33 godine zatvora generala Dragomira Miloševića, načelnika Štaba, a od 1994. godine i komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa. Sudskog vijeće je ustanovilo da je pod Miloševićevom komandom Sarajevsko-romanijski korpus modificirao korištenje avionskih bombi koje je ispaljivao na civilne objekte u Sarajevu. Sudsko vijeće je također ustanovilo da u vrijeme komandovanja Galića i Miloševića nije bilo sigurnog mjesta u Sarajevu. Čovjek je mogao biti ubijen bilo gdje i bilo kada. Na referendumu, koji je održan 29. veljače i 1. ožujka 1992. godine, za suverenu i nezavisnu BiH izjasnilo se 63,37% građana. Teroristi Srpske demokratske stranke su na referendum odgovorili barikadama, pri čemu su Sarajevo i svi prilazi gradu bili blokirani. Dan nakon referen-

39

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
“Maršal Tito” – Grbavica – Vraca. Da je srpska vojska uspjela u svojim namjerama, Sarajevo bi bilo lako okupirano. Mnogi smatraju, a tome u prilog ide iskustvo iz građanskog rata u Španjolskoj – da je palo Sarajevo, pala bi i Bosna i Hercegovina. Koliko je Sarajevo bilo važno dovoljno govore riječi Radovana Karadžića izrečene na jednoj od sjednica Vlade RS-a: “Borbe za Sarajevo su od presudne važnosti. Alija nema državu kad mi imamo Sarajevo. Nema Vladu, nema funkcionisanja.” Područje brda Žuč iznad gradskih naselja Sarajeva bila je strateški najznačajnija točka obrane, na kojem su se vodile najteže i najpresudnije bitke za Sarajevo. U tri i pol godina rata na plato Žuči palo je nekoliko stotina tisuća granata svih kalibara. Tu je ispisana najznačajnija i najsvijetlija stranica novije povijesti Sarajeva. Da su srpski vojnici prošli brdo Žuč, sigurno je da bi BiH imala još jednu, ali mnogo veću Srebrenicu. Braneći i osvajajući brojne kote na Žuči, vrleti nepristupačne konfiguracije terena, izginuli su mnogi mladići i djevojke iz cijele BiH i Sandžaka, istinski heroji velike hrabrosti. Dokumentarno-igrani film “Vanzemaljci iznad Sarajeva” je priča o njima, oni su vanzemaljci koji su obranili Sarajevo. BiH, Amor Mašović, predsjednik Komisije za traženje nestalih osoba BiH, Avdo Hebib, bivši pomoćnik ministra unutarnjih poslova BiH i general Jovan Divjak. “Hvala ovim ljudima što su nam poklonili ovakvo historijsko remek djelo.” (general Vahid Karavelić) “Mislio sam da sve znam o sarajevskom ratištu, a nakon ovog filma sam shvatio da skoro ništa nisam znao.” (Amor Mašović) “Čestitam ovim momcima na najboljem i najistinitijem ratnom dokumentu o ratu u Sarajevu, koji je uopće napravljen nakon rata. Plakao sam dok sam gledao film.” (Avdo Hebib) “Odličan i autentičan film. Vidi se da je unešeno mnogo emocija i truda. Impresioniran sam ogromnom količinom dokumenata do kojih je svojim istraživačkim radom došla ekipa koja je realizirala film, posebno kada su u pitanju neki do sada nepoznati detalji i presretnuti telefonski razgovori.” (general Jovan Divjak) Film je izvanredna istinita priča o ljudima ogromnog srca, junacima koji se nisu školovali i obučavali da budu ratnici. Surova životna stvarnost, borba za goli opstanak u povijesnim i prijelomnim trenucima bošnjačkog naroda učinila ih je vojnicima i komandantima, vođama koji su uživali neograničeno povjerenje svojih suboraca. Zanimljivo je da je zbog velikog broja pripadnika srpske nacionalnosti u redovima 1. Slavne brigade (više od 450), u Sarajevu ova brigada od milja prozvana 1. Slavna pravoslavna. Čak 73 pripadnika 1. Slavne-111. Viteške brigade i 42 pripadnika 2. Viteške brigade Armije BiH dobilo je ratno priznanje Zlatni ljiljan. Na kraju kažimo imena nekih od bosansko-hercegovačkih heroja, koji će zauvijek ostati zlatnim slovima upisani u povijesti Bosne i Hercegovine: Enver Šehović, komandant 1. Slavne-111. Viteške brigade (posthumno odlikovan Ordenom heroja oslobodilačkog rata), Safet Zajko, komandant 2. Viteške brigade (posthumno odlikovan Ordenom heroja oslobodilačkog rata), Safet Isović, zamjenik komandanta 2. Viteške brigade (posthumno odlikovan Ordenom za vojne zasluge sa zlatnim vijencem), pukovnik Ibro Dervišević (odlikovan Ordenom zlatnog ljiljana sa zlatnim vijencem), Fadila Odžaković – Žuta (posthumno odlikovana Ordenom zlatnog grba sa mačevima) i Smajo Šikalo (posthumno odlikovan Medaljom za hrabrost). Redakcija “Preporodovog Journala” odaje počast palim herojima. Bošnjački narod nikada ne smije zaboraviti svoje vanzemaljce – bosanske gazije. El-Fatiha. I.I.

Film o herojima obrane Sarajeva je Sarajevo u ovim bitkama po prvi put obranjeno u svojoj historiji.” “Vanzemaljcima iznad Sarajeva” dodijeljena je posebna nagrada – Zlatna plaketa općine Vogošća. Avdu Huseinovića je primio i hafiz Ismet ef. Spahić, zamjenik reisu-l-uleme Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. “Mnogo mi znači podrška jednog ovakvog velikog i učenog čovjeka koji uživa ogromno poštovanje u bosanskom narodu za zasluge na razvijanju islamske svijesti Bošnjaka i za doprinos jačanja morala bošnjačkog naroda u obrani od agresora. Razgovarali smo o filmu, o najvećim sarajevskim bitkama, o tome kako treba pokušati iskorijeniti taj neki feler zaborava koji nosimo u sebi kada je u pitanju bošnjačka historija. Jedan od upečatljivih segmenata u našem filmu je govor hafiza Spahića na dženazi rahmetli komandanta Envera Šehovića, 29. jula 1993. godine u haremu Alipašine džamije u Sarajevu, kada savjetuje borce Armije BiH da ne čine zločine, da ne ruše bogomolje, da štite sveštena lica, da štite nevine, ali da se kao najčasniji borci na svijetu bore protiv onoga tko želi da ih istrijebi iz njihove domovine. Jedan mali segment iz tog govora srpski mediji su tokom rata isjekli i zloupotrebljavali često na tadašnjoj ‘Srni’. Mi smo u filmu prikazali veći dio tog govora i ljudima prikazali šta je to uistinu tada govorio uvaženi hafiz Ismet Spahić. I sada se najtežim kada čujem taj govor, mada sam ga radeći film čuo nekoliko stotina puta”, rekao je Avdo Huseinović. Kvalitetu filma pohvalili su i direktni akteri stvaranja novije bosansko-hercegovačke povijesti: general Vahid Karavelić, komandant 1. Sarajevskog korpusa Armije

40

Bosanske gazije
O ideji za snimanje filma Avdo Huseinović, scenarista i redatelj filma, a od ovoga broja i suradnik “Preporodovog Journala” iz BiH, kaže sljedeće: “Ideja o filmu postoji još od ratnog vremena jer su u ekipi koja je realizirala film sve preživjeli ratnici, što se itekako osjeti u samom filmu. Ipak, i mene i moju malobrojnu ekipu suradnika na sve ovo je natjeralo nekoliko srpskih dokumentaraca u kojima su lažima pokušali prikazati rat u BiH, kao napad islamskih fundamentalista na srpsku nejač. Čak su u sramnom filmu ‘Na Drini grobnica’, sve naše ljude koje su poklali po Višegradu i Foči prikazali kao srpske nevine žrtve koje su poklali muslimani. Shvatili smo da se nema više šta čekati i da moramo dati svoj doprinos sačuvanju od zaborava najsvjetlije historije BiH, da našim budućim generacijama bar djelimično prikažemo kako je to četvrta vojna sila u Evropi udarila na Sarajevo i BiH, te kako su zločinci sa brda iznad grada pobili preko 15.000 stanovnika Sarajeva, od čega je bilo 1.500 djece. Za te je zločine Stanislav Galić, komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa u Haagu osuđen na doživotnu robiju, a njegov zamjenik Dragomir Milošević na 33 godine zatvora. Poseban značaj ovoj priči daje činjenica da

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Izložba fotografija Zijaha Gafića u BNZH

Fotografije ljubavi i patnje
U prostorijama zagrebačkog ogranka Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske u Zagrebu u Ilici 54, 25. studenog, povodom obilježavanja Dana državnosti Bosne i Hercegovine svečano je otvorena izložba fotografija Zijaha Gafića, mladog i svjetski poznatog bosansko-hercegovačkog fotografa. Priredbi su prisustvovali, između ostalih, Bruna Fijamber, iz Gradskog poglavarstva Zagreba, u svojstvu izaslanice zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, te članovi Foto-kluba Zagreb i studenti sa Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu. Na početku se prisutnima obratio prof. dr. Sead Berberović, predsjednik Bošnjačke nacionalne zajednice za grad Zagreb i Zagrebačku županiju. Podsjetio je na značaj Dana državnosti Bosne i Hercegovine, koji se obilježava 25. studenog/ novembra. “U burnoj historiji naše matične domovine Bosne i Hercegovine, 25. novembar je značajan datum, proglašen Danom državnosti odlukom prvog saziva Parlamenta neovisne i međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine. Na taj dan, 25. novembra 1943. godine u Mrkonjić Gradu održano je Prvo zasjedanje Zemaljskog, dakle Državnog, antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine. Značaj 25. novembra je neporeciv u historiji Bosne i Hercegovine. To je dan kada su se napokon ostvarile težnje brojnih generacija Bosanaca i Hercegovaca da našom kućom, parafrazirat ću velikog Bošnjaka Husagu Čišića, umjesto komšija i poznanika, konačno upravljaju njeni ukućani. Stvarno značenje 25. novembra postaje jasnim ako se sagledava u kontekstu epohe u kojoj se javlja. Nikada u svojoj višestoljetnoj historiji Bosna i Hercegovina nije bila predmet tako agresivne negacije i nepriznavanja kao u godinama koje su prethodile konstituiranju ZAVNOBiH-a i formiranju Bosne i Hercegovine kao republike. Nakon uvođenja šestojanuarskog režima 1929. Bosna i Hercegovina je rasparčana u banovine bez poštivanja njenih historijskih granica, deset godina kasnije nagodbom srpsko-hrvatske buržoazije, kroz sporazum Cvetković – Maček, jedan njen dio pripojen je Banovini Hrvatskoj da bi zatim, u NDH, cijela Bosna i Hercegovina bila osporena i negirana u administra-

Slijeva: Filip Mursel Begović, Zijah Gafić, Dževad Jogunčić i Sandra Vitaljić tivnoj podjeli. Konstituiranje ZAVNOBIH-a, kao najvišeg organa vlasti i političkog predstavništva naroda i građana Bosne i Hercegovine, bio je historijski odgovor snagama destrukcije u Bosni i Hercegovini i njenom susjedstvu. Bio je to događaj koji je kolosalno promijenio tok historije priznavši pravo Bosancima i Hercegovcima da samostalno upravljaju svojom domovinom. Takođe, bio je to primjer političke zrelosti ljudi različite narodnosti i vjere koji su se okupili oko jedne ideje, jednog programa – bosanskog programa – što bi svakako trebao biti putokaz kako bi trebalo graditi Bosnu i Hercegovinu za dobrobit svih njenih pokoljenja, sadašnjih i budućih”, rekao je prof. dr. Sead Berberović. Moderator priredbe bio je Dževad Jogunčić, potpredsjednik zagrebačkog ogranka BNZ, koji je naglasio da je izložba dugo pripremana jer je bilo jako teško pronaći slobodne termine zbog Gafićeve zauzetosti putovanjima i izložbama. Podsjetio je na početke Gafićeve ljubavi prema fotografiji, koja je vezana i uz grad Zagreb. “Odavde na 150 metara, na Britanskom trgu, kao djetetu od 12 godina, majka mu je kupila prvi ruski fotoaparat. Prvo je slikao jednu jabuku u prozoru. Tako je krenula ova impozantna umjetnička životna priča Zijaha Gafića”, podsjetio je Jogunčić na umjetnčke početke mladog sarajevskog fotografa koji je izabran među 30 najboljih fotografa svijeta. Gafić je, osim nesumljivog umjetničkog dara, pokazao i zavidnu hrabrost putujući i fotografirajući u ratom zahvaćenim zemljama gdje postoji opasnost po goli život, pokazujući pritom zavidnu sposobnost prilagodbe ljudima, običajima, druš-

41

Zijah Gafić

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
tvenim prilikama i podneblju. Kao uspomenu na zagrebačku izložbu, Jogunčić je Zijahu Gafiću poklonio komplet knjiga u izdanju Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske.

Fotograf svjetskog ugleda
Izložba u Zagrebu imala je dva dijela: prvi, “Epilog”, koji prezentira potresnu priču o zemljama sa značajnom muslimanskom populacijom koje su zahvaćene ratnim strahotoma i drugi, “Muslims of New York”, s fotografijama muslimana u New Yorku, gradu svih vjera i nacija, susreta kultura, na čijem području do 1609. godine još nije bilo Europljana. Zijah Gafić je rođen 1980. godine u Sarajevu, gdje je i diplomirao na Filozofskom fakultetu. Redovito surađuje s vodećim međunarodnim magazinima: “Telegraph Magazine”, “Amica”, “Time”, “Newsweek”, “Photo”, “La Repubblica”, “Conde Nast Traveler”, “Le Monde”, “Liberation”, i “New York Times”. Dobitnik je najprestižnijih fotorafskih nagrada: Ian Perry, Joop Swart Masterclass, Photo District News, OPA grant, Kodak Award Visa pour I’image, Grand Prix Rencontres du Photographie Arles, Giacomelli memorial found, American Photography i Getty Images grant for editorial photography. Osim toga, nominovan je za UNICEF-ovog novinara godine, finalist godišnje nagrade Hasselblad Masters, izabran među 30 najboljih fotografa od strane magazina “Photo District News”, a dobitnik je i tri nagrade World Press Photo fondacije. Njegove fotografije su izlagane na najvažnijim foto-festivalima i galerijama: Perpignana “Visa pour I’image”, Viena “UN Centar”, Arles “Rencontres du Photographie”, London “Tom Blau gallery”, New York “Fovea editions”, Amsterdam “Oude Kerk”, Utrecht “Dom Kerk” i Milano “Grazia Neri gallery”. Autor je knjiga “Tales from globalizing world” Thames & Hudson i “Muslims of New York”, a njegove fotografije su uvrštene u monografiju “Photography as contemporary art” Thames & Hudson. “Aftermath ili u prijevodu epilog je projekt koji na nepretenciozan način pokušava rasvijetliti koje okolnosti mogu dovesti jednu zemlju do doslovnog uništenja i kako ljudi preživljavaju unatoč svemu. Kao i ostali građani Sarajeva koji su preživjeli opsadu bio sam meta srpskih snajperista, ali i predmet medijskog cirkusa koji je okupirao moju zemlju. Zainteresiranost medija za neko dešavanje je proporcionalno nasilju koje prati to dešavanje. Tako je

Detalj s izložbe Bosna, kao i mnoge druge nesretne zemlje nestala sa TV-ekrana i novinskih naslovnica čim je i posljednja puška utihnula. Proteklih sedam godina posvetio sam upravo pričanju priča koje neslužbeno i neoprostivo brzo nestaju iz medijskog prostora. Nažalost, postoji i previše zemalja koje su pratile bolno sličan uzorak nasilja, agresije, genocida i neuspješnih međunarodnih intervencija. Ovo je priča o tim zemljama”, kaže Zijah Gafić u predgovoru bogato opremljenog kataloga koji je BNZ za grad Zagreb i Zagrebačku županiju štampala za potrebe izložbe u Zagrebu. U katalogu se nalazi 77 impresivnih fotografija iz zemalja pogođenih ratnim strahotama: Bosna i Hercegovina, Palestina, Kurdistan, Irak, Sjeverna Osetija, Čečenija, Afganistan i Libanon. Profesorica Sandra Vitaljić sa zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti, katedra za fotografiju, prisjetila se prve Gafićeve izložbe u Sarajevu 1999. godine, kada je svojim kolegama rekla da se radi o vrlo talentiranom fotografu, ne znajući da ispred njega stoji velika međunarodna karijera. “Neću govoriti o tome koliko su kvalitetne njegove fotografije jer o tome dovoljno svjedoči njegova bogata biografija. Iza njega stoje mnogobrojne nagrade i suradnja s velikim svjetskim magazinima, kao i svjetskim agencijama. Nije lako nekome s ovih prostora opstati na tom tržištu, što je Zijahu uspjelo. Možda je najbolje da citiram samog autora. Jučer je Zijah imao priliku držati jedno predavanje za studente na Akademiji dramskih umjetnosti. Dojmili su me se najviše neki njegovi komentari. I sami laici mogu prepoznati da su ove fotografije na neki način drugačije od fotografija koji inače viđate u medijima, koje također pokazuju tematiku koja je teška, s puno nesreće u sebi. Zijah se služi drugačijim formatom. On je vrlo lijepo objasnio svoj izbor za kvadratni format koji nije uobičajen u reportažnoj fotografiji. Njegov je komentar da je odabrao taj format zato što na neki način smiruje. Kvadrat ima jednake proporcije i na neki nas način tjera da s mirom promatramo fotografije. Lijepo je rekao da se služi šapatom, a ne vriskom da bi prenio neku informaciju, odnosno emociju”, rekla je prof. Sandra Vitaljić.

42

Vjerna kopija stvarnog trenutka
Filip Mursel Begović, član redakcije “Preporodovog Journala” nadahnuto je govorio o Gafićevim fotografijama. Naglasio je da je iz daljine promatrati katastrofe koje se događaju u nekoj drugoj zemlji moderno iskustvo, kumulativni doprinos više od stoljeća i pol rada profesionalnih, specijaliziranih turista poznatih kao novinari. U današnje vrijeme ratovi su se preko TV-ekrana slikom i zvukom uvukli u naše domove. “Rat koji je pogodio Bosnu i Hercegovinu ostavio je tragove i na mladom i svjetski priznatom fotografu Zijahu Gafiću, koji je svoje vizualne traume iz rodne Bosne uspio poistovijetiti s nizom muslimanskih društava Azije i Afrike, koja su imala sličnu sudbinu kao BiH, slijedeći sličan uzorak etničke netrpeljivosti, dugotrajnih i iscrpljuju-

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
ćih sukoba i agresija, propalih međunarodnih intervencija. Iako je počeo kao fotograf bosanskog tjednika ‘Dani’, njegova fotografija je odavno prerasla puku informaciju o ratnoj i postratnoj traumi, novinsku ilustraciju koja je često prolazna i potrošna”, rekao je Begović. Reporterska fotografija svoju pojavu zahvaljuje zahuktalim modernim vremenima i svoju sudbinu vezuje uz pojavu dnevnog, tjednog i mjesečnog tiska te, na neki način, predstavlja spoj fotografskog i tiskarstva. Zbog iskustva koje je stekao gledajući i proživljavajući ratne patnje u BiH, Gafićeve fotografije se emotivno proživljavaju. Begović je istaknuo da su one vjerna kopija ili prijepis stvarnog trenutka, interpretacija te stvarnosti, ali istodobno i emotivni zapis i osobno svjedočanstvo – umijeće kojemu književnost odavna teži, ali koje nikad nije uspjela savladati u ovako doslovnom smislu. “Zašto se diviti Gafićevim fotografijama, zanijemiti pred izražajnošću muke koje donose, razumijeti one koji su umjesto sretnog života pretpostavili smrt i bili prisiljeni kusati nesreću? Zaista, likovi koje portretira Zijah Gafić su poput povorke heroja književnosti - Prometeja, Antigone, Galileja, Djevice Orleanske, Hamleta, Fausta, ali i majke Srebrenice koja je izgubila sinove i kćeri, muža braću i sestre, poput oca u Bagdadu koji je primoran pokopati svoga dvomjesečnog sina, poput onih čiji muk govori kroz slike i riječi i ostavlja neobrisivi pečat na našoj duši”, rekao je Filip Mursel Begović. Zijah Gafić se nije prepustio klišeju kada prikazuje osjećaje nemoći i otuđenosti, on nije započeo lažni novi život. Za njega ne postoji pragmatično u fotografiji. Begović je naglasio da su patnje muslimana u Bosni i Hercegovini, Iraku, Palestini i Afganistanu istovjetne, te stoga moraju biti u istom emotivnom obiteljskom albumu svakog muslimana, ali i onih koji zbog civilizacijskih i moralnih standarda s pažnjom iščitavaju Gafićevu fotografsku priču. Mnogobrojna priznanja, koje je autor zasluženo dobio, pokazuju da Zapad još uvijek nije obnevidio, da zna suojećati s nesrećom i izolacijom onog drugog. Fotografije Zijaha Gafića bliske su svakom muslimanu koji živi na Zapadu. Bliske su po slici otuđenosti i izolacije koje su vidljive kroz sve životne radosti i nesreće portretiranih likova. F. M. Begović se zapitao što bi neki neki prosječni umjetnički konzument vidio u Gafićevoj slici iz ciklusa muslimani New Yorka, gdje muslimanke, nakon večere u jednom restoranu, klanjaju uz kip Marije i Isusa? Odgovor glasi: vjerojatno političku ili multikulturalnu poruku i vlastitu kroničnu odsutnost od problema i na kraju krajeva udaljenost od ljudskoga, tj. otuđenost. Gafić svojim fotografijama daje uvid u jedan intimni svijet muslimana koji žive kao manjina zarobljena u getu ili muslimana koji pate pod najezdom imperijalne zapadne mašte. Mladi sarajevski fotograf skida zastor i otkriva nam jedan sakralni prostor ne prljajući njihovu intimnost. “I kada nam predočuje stravične prizore njegova fotografija odiše bliskošću, ljudskošću, i dobro uočenim motivima koji životno komuniciraju te nas raznježuje toplinom svoga kolorita, ali ujedno i rastužuje. Njegova realistička poruka otkriva višeznačne poruke. Njegova fotografija naprosto ne krade i ne prodaje ljudska lica i njihove emocije, geste i grimase, poput televizije, te ih onda prodaje svim onima koji ih nemaju te na taj način postaje jedno veliko prodajno skladište rabljenih ljudskih lica i izraza, tjelesnih i verbalnih reakcija koji se posuđuju kao smoking ljudima na zapadu. Zapadu se više sviđa da taj islamski smoking posudi uz skromnu proviziju nego da ga kupe svojim stalnim suosjećanjem i nekim novim stavom, jer im više odgovara da ga ponekad posuđuju i sa sebe speru odgovornost. Gafićeva umjetnost ne samo da vraća auru fotografiji i označava otpor u očuvanju islamske intime i prava na jednakovrijednost i supostojanje, nego i brani elementarnog čovjeka i njegovu osjećajnost. Muslimani na Zapadu, kako nam i sugeriraju Gafićeve fotografije, osamljenici su primorani da se stalno brane i opravdavaju te shodno s tim i asimiliraju”, rekao je Begović i ustvrdio da je Zapad muslimanima dao razna manjinska prava, ali oni su i dalje na margini, prepušteni sebi i svojim svakodnevnim nevoljama. Zijah Gafić poručuje onima koji gledaju njegove fotografije da muslimani, svojim vrijednostima, nemaju problem sa Zapadom nego Zapad ima problem s njima. “Zapad prekasno počinje shvaćati u kolikoj mjeri je islamsko osamljeništvo i izolacija pridonijela javljanju fundamentalizma i terorizma. Teroristi nam poručuju da žele umrijeti kada ne mogu ljudski živjeti, a ne kako Zapad misli, da žele umrijeti da bi bolje živjeli u društvu djevica u raju. Muslimani na Zapadu odaju izgled tragača, čekatelja, hodočasnika i ne traže društvo, nego još dublju osamu, kao što teški bolesnik više ne želi živjeti već želi umrijeti, tj. u kontekstu nekih Gafićevih fotografija to znači da su već za života umrli i sada se kreću među sjenama. Te sjene nose mahrame, turbane, klanjaju pet puta dnevno, vole se kao i svi drugi, jednako pate, a slikati ih znači prenijeti nam svijet koji traži da napokon progovori i živi životom kojega neće trebati oplakati, da će biti toliko sretan da će fotografirati ga, biti suvišan, nezanimljiv i nepotreban posao”, zaključio je Filip Mursel Begović, član redakcije “Preporodovog Journala”. I.I.

43

Irak, 2003. godine

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Nadgrobni spomenici kao putokazi religijskog i narodnog identiteta

Nišani – dio bošnjačkog identiteta
U sklopu Islamske tribine četvrtkom “Dr. Sulejman Mašović”, prof. dr. sc. Ivan Markešić sa Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar” iz Zagreba, 27. studenog je održao predavanje na temu “Nadgrobni spomenici kao smjerokazi identiteta”. U uvodnim riječima prof. Markešić je naglasio da je nadgrobni spomenik pokretni spomenik kulture, predmet na mjestu ukopa jedne ili više umrlih osoba koji može biti i arhitektonski oblikovan. Služi kao spomen na osobu (osobe) koje su živjele u nekom određenom vremenu, a po svom izgledu svjedoči o civilizacijskom, kulturnom, religijskom, ideološkom i nacionalnom pripadanju pokojnika. Markešić je predstavio povijest nastanka nadgrobnog spomenika od starijeg kamenog doba do današnjih dana. Počeci izgradnje i postavljanja nadgrobnih spomenika sežu u starije kameno doba. Od sredine kamenog doba u srednjoj su i sjevernoj Europi uobičajeni drveni nadgrobni kolac, a od mlađeg kamenog doba uobičajeni su kameni dijelovi. Poznati su keltski menhiri. To je ogroman uspravan kamen, do 20 m visine, koji je imao kultno značenje. Menhire nalazimo kao pojedinačne, u nizu ili koncentrično poredane u krug – na grobovima ili uz njih. Nalazišta menhira narasprostranjenija su u Francuskoj, Velikoj Britaniji, Njemačkoj i zemljama Skandinavije. U Egiptu su se gradile piramide i tzv. mastabe, a u Grčkoj se od zimbosa (zemljanog brežuljka) razvio kameni nadgrobni spomenik, zatim “ukrašeni grobni stol”, te stela s reljefnom slikom. Etruščani su u 7. stoljeću prije Krista gradili grobove u obliku brežuljaka, dok su Rimljani gradili okrugle monumentalne građevine (hramovi, statue, reljefi) do nadsvođenih kružnih građevina. Vrhunac takvih građevina čine mauzoleji cara Augusta i cara Hadrijana. U Rimu su zanimljive i katakombe za prve kršćane. U Zapadnoj Europi u srednjem vijeku pojavljuju se memorijalni kameni spomenici koji su na sebi imali križ i ime pokojnika. Većinom su to bili spomenici kršćanima laicima. Kasnije se razvili sljedeći oblici: spomen ploče ugrađene u pod crkve, spomen ploče od kamena ili bronze postavljene ispred zida ili ugrađene u zid, diji je u početku grob u obliku brežuljka, a kasnije se gradi stupa, pri čemu postaje središnji kultni simbol. U indo-islamskom vremenu nastaju mauzoleji i grobne džamije. U Kini su grobne građevine u vremenu od 200. godine poslije Krista, kao poveznica s podzemnim grobnim odajama. Kasniji mauzoleji urađeni su po uzoru na carske palače.

Muslimanski nadgrobni spomenici
Govoreći o identitetu prof. Markešić je rekao sljedeće: “Ono čime se možemo drugima predstaviti i temeljem čega nas netko može prepoznati, jest naš identitet koji može biti: religijski, kulturni, nacionalni, zavičajni, itd. Identitet ne znači biti jednak, identičan drugome. Identitet znači biti različit u odnosu na drugoga, kako na osobnoj i grupnoj, tako i na nacionalnoj, jezičnoj i kulturnoj razini. Identitet znači biti prepoznatljiv u odnosu na drugoga po onomu što pojedinac jest kao osoba, ali i po svomu pripadanju: grupi, naciji, vjerskoj zajednici, kulturi. Naši identiteti u Bosni i Hercegovini: islamsko-bošnjački, katoličko-hrvatski, pravoslavno-srpski i sefardsko-židovski, stvarani su, a i danas se stvaraju, u međusobnom doticaju, odbijanju i miješanju. Oni se stvaraju i u doticaju, odbijanju i miješanju s identitetima modernih i postmodernih europskih i svjetskih društava. Tako ni jedan identitet u BiH nije moguće izdvojiti u potpuno čistom obliku kao neku zasebnu cjelinu, nije ga moguće promatrati izdvojeno ne uzimajući u obzir njegovu povijesnu dimenziju, a to znači utjecaje drugih identiteta. Svi identiteti zajedno čine cjelinu identiteta bosanskohercegovačkog društva. Time se pojedinačni identiteti u BiH očituju kao konkretni povijesno ostvareni identiteti, tj. oni su temeljna sastavnica ukupnoga bhidentiteta. Nije moguće u potpunosti istražiti ni jedan zasebni konkretni povijesno ostvareni identitet. Ako ga želimo bolje upoznati, potrebno je istodobno istraživati i druge identitete koji su u bitnomu utjecali i utječu jedni na druge.” Nadgrobni spomenik je jedan od veoma vidljivih i trajnijih oblika iskazivanja i svjedočenja pripadanja nekomu od identiteta. On je vidljivi znak da je na nekom

Prof. dr. Ivan Markešić kasnije dolazi grob s baldahinom i grob u zidnoj niši. U srednjem vijeku javljaju se i grobne ploče. U kasnom srednjem vijeku koristili su se epitafi, zatim reljef ili ploča sa slikom na crkvenom zidu koja nije bila povezana s grobnicom. Predstavljala je pokojnika kako kleči pred Isusom Kristom, njegovom majkom Marijom i svecima. Tek u 11. stoljeću grobna ploča ima na sebi figure osobe. Zanimljivo je da se od 14. stoljeća do kasnog srednjeg vijeka na zidovima javljaju likovi u položaju oplakivanja grijeha. U novom vijeku, novom dobu razvijao se epitaf. U Italiji u renesansi grob je ostao zidnoj niši, a vrhunac su grobnice obitelji Medici koje je oslikao Michelangelo. Prof. Markešić je naglasio da se na grobnim slikama u baroku veže potreba za reprezentacijom sa suvremenom željom za alegorijskim predstavljanjem. Od kraja 18. stoljeća prevladava opremanje grobova na grobljima, a grobnice-građevine nalaze se uz obične nadgrobne spomenike i križeve. U 20. stoljeću počinju se postavljati nadgrobni spomenici kao opomene. Na islamskim prostorima od 9. stoljeća grade se memorijalne građevine s grobovima halifa ili drugih vladara, pri čemu se često grade cijele nekropole. Kasnije u islamski prostor prodire azijatski grobni toranj, a od 12. stoljeća nadgrobni je spomenik povezan s drugim religijskim građevinama (džamija, medresa, itd.). U In-

44

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
određenom teritoriju živjela skupina ljudi koji su iskazivali i svjedočili određenu vjeru u određeno nadnaravno biće, a što je sve vidljivo iz nadgrobnoga spomenika. Postoji stara narodna poslovica: “Što je bešika zaljuljala, to je motika zakopala.” U odnosu prema mrtvima i označivanju mjesta njihova pokopa, prepoznajemo i pripadnike vjere u Vrhovno, nadnaravno biće u koje su vjerovali. Markešić je podsjetio da su sva do sada poznata ljudska društva nastojala i uspijevala regulirati sustav rodbinstva. Uspijevala su odrediti tko s kim, u koje vrijeme, kada i kako može stupati u seksualne odnose. Uspijevala su odrediti tko može biti priznati član zajednice, a time su već u činu začeća bili različiti. Isto se događa prigodom smrti. Zbog različite vjere u nadnaravno i različitih očekivanja u onostranosti, postoje različiti oblici pokopa i ukopa, različiti pogrebni obredi i molitve, različiti nadgrobni spomenici (kao svjedočanstva pripadanja nekome od religijskih i kulturnih identiteta). Stoga su i groblja zasebna i odvojena, a to posebno osjete djeca iz (religijski) mješovitih brakova kada nastoje umrle roditelje sahraniti u istu grobnicu na nekom od konfesionalnih groblja. O datumu i mjestu rođenja čovjeku pričaju najbliži, o zbivanjima poslije njegove smrti nitko mu neće pričati, ali će o tomu pričati oni koji su ostali živjeti poslije. Da bi se znalo tko je s pokojnikom živio, kojoj je vjeroispovijesti pripadao i koji svjetonazor imao, koji i kakav je društveni položaj zauzimao, koje je značenje u toj zajednici imao – o tomu mogu govoriti i nadgrobni spomenici. Nadgrobni spomenici su vidljivi materijalni dokaz trajnije vrijednosti, pri čemu oni svjedoče o ljudima i vremenu u kojima su živjeli i umrli. Nišani - muslimanski nadgrobni spomenici, bili su i ostali posebni i samosvojni smjerokazi religijskog identiteta. Od visine, oblika i načina izrade, bilo je moguće razaznati o komu se i čemu radi. “Odnos muslimana prema smrti sasvim drukčiji od pripadnika drugih vjeroispovijedi, posebno onih koji žive na tradicijama kršćanske civilizacije. Iako ni druge religije ne bježe govoriti o smrti, kod muslimana se smrt na poseban način smatra sastavnim dijelom života i ona im je određena još i prije njihova poroda i na nju se ne može utjecati”, rekao je Markešić. Do sada su se muslimanska groblja ponajviše formirala oko džamije ili u samom mjestu stanovanja ili oko kuće u koju se svakodnevno ulazi. Muslimane nije bilo straha od mrtvih, a s druge strane, pokojnici su bili dio zajednice i za njih se trebalo pomoliti uvijek kad bi se naišlo pored groba. Nišan ima čovjekoliki oblik, to je uspravno oblikovani kamen. Etimološki, nišan je pojam preuzet iz perzijskog jezika i znači: cilj, meta, biljeg, odlikovanje, nadgrobni kamen, znak, znamenje. Antun Hangi u svom djelu “Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini” navodi sljedeće: “Svaki musliman ima na mezaru, grobu, dva nišana: jedan veći nad glavom, a drugi manji kod nogu. Veći je obojen često na ćoškovima i na vrhu crvenom, plavom ili zelenom bojom, na njemu je uklesano turskim slovima ime i prezime pokojnika, ime njegova oca, ali ne majke, te dan, mjesec i godina smrti njegove. Siromašni ljudi imaju malene, a bogati velike nišane. Po nišanima možeš lako prepoznati gdje je ukopan muškarac a gdje ženskinja. Nišani na grobovima muškaraca isklesani su na vrhu u obliku ljudske glave s fesom i turbanom na glavi, na nišanima kapetana, paša i drugih ljudi vojničkoga staleža, naći ćeš i sablju dimiskiju. Ženski su nišani pri zemlji nešto širi i deblji, a prema vrhu idu polagano u šilj. Neki pišu muškarcima spomen stihove, koji su također u nišan uklesani. Spomen-stihove pišu i ženama, ali mnogo rjeđe nego muškarcima.” O nastanku i razvoju nišana najviše govore epitafi (natpisi) na njima. Iako je Osmansko carstvo zaposjelo Bosnu 1463. godine, ipak se epitafi na nišanima sve do početka 17. stoljeća ne pojavljuju na orijentalnim jezicima, već isključivo bosančicom. Možemo ih podijeliti u tri skupine: prvu i najstariju skupinu čine nišani u obliku većih obeliska; u drugu fazu spadaju nišani od početka 17. stoljeća do druge polovice 19. stoljeća, u vrijeme kada je Osmansko carstvo bilo u punom svom usponu; a treću skupinu čine je nišani od kraja 19. stoljeća do danas. Prvi su nišani nastali u razdoblju početne islamizacije. Muslimanska tradicija te nišane pripisuje turskim borcima palim pri osvajanju Bosne: šehitski (nišani mučenika), gazijski (nišani junaka) i nišani od Fetha (osvajanja). Temeljem oblika, natpisa i ornamenata na nišanima iz toga razdoblja vidljivo je da ih je gradilo autohtono islamizirano stanovništvo. Naime, prvi nišani su imali sličan oblik kao i srednjovjekovni nadgrobni spomenici bosanskih krstjana – kao stećci, tj. nišani su predstavljali jedan prijelaz, mješavinu. “Takvi nišani pokazuju da su prvi bosanski muslimani, usprkos nastojanjima Osmanskog carstva, uspijevali sačuvati svoj bosanski identitet, i to kroz nadgrobne spomenike, koji su postavljani kao znakovlje, kao smjerokazi identiteta, kao znak onima koji su prolazili pored groblja tko je zapravo tu živio i kakvu je vjeru ispovijedao”, rekao je Markešić. Na tim je nišanima vidljivo građeni su od domaćeg, bosanskog kamena. Klesali su ih neuki klesari, isti oni klesari koji su klesali stećke, samo su sada kao konvertiti oblikovali novo znamenje novoga identiteta na vlastitoj, svojoj bosanskoj podlozi. O tome svjedoči groblje u selu Žunovi kraj Olova, gdje se u sada “živom” (aktivnom) katoličkom groblju nalaze nišani s turbanima, zatim nišani obelisci, gdje je na jednom od njih isklesan čak i križ. Nišani iz druge faze su čista kopija onih skopskih (iz Makedonije) s natpisima na orijentalnim jezicima. Njihov oblik, veličina i izgled pokazuju uz to i društvenu stratifikaciju toga razdoblja. Postoji nekoliko vrsta: ulemanski nišani, derviški nišani, aginski nišani, pašinski nišani, nišani trgovaca posjednika i viđenijih ljudi, nišani esnafa i nišani s fesom. Kod ulemanskih nišana (nišani učenjaka, učenih ljudi, uleme) postoje razlike: oni najučeniji imali su nišan s mušebek-turbanom (npr. muftije, muderisi), a ostali su učeni ljudi imali nišane s “čatal-turbanom”, odnosno s “turbanom na pero”. Aginski nišani su nadgrobni spomenici aga-serdengečdija, zapravo janjičarskih zapovjednika. Pašinski nišani nalaze se na grobovima paša, vezira i drugih visokih turskih velikodostojnika. Nišani trgovaca posjednika i viđenijih ljudi imaju oblik turbana u gužve s jednim prevojem preko gužvi. Nišani esnafa su slični nišanima trgovaca, ali su malo skromniji. Nišani s fesom javljaju se nakon početka vojnih reformi u Osmanskom carstvu, dakle nakon 1832. godine. Od tada se na nadgrobnim spomenicima vojnih zapovjednika nalaze nišani s fesovima sa širokim kićankama. Treću fazu čine nišani od kraja 19. stoljeća do danas. Pritom posebnu pozornost trebati obratiti na oblik i veličinu tih nadgrobnih spomenika u razdoblju socijalističke uprave u BiH, a posebno nakon rata u BiH. Na šehidskom groblju Kovači u Sarajevu predviđeno je pet različitih oblika nadgrobnih spomenika, o čemu se odlučuje na licu mjesta, sa željom da ne bude uniformiranog pokopa umrlih. “Neka ovo kratko predstavljanje posebnih znakova identiteskog pripadanja u jednoj multietničkoj zajednici potakne na njihovo daljnje istraživanje, ne samo muslimanskih nadgrobnih spomenika, nego i drugih”, zaključio je prof. dr. Ivan Markešić. I.I.

45

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Gostovanje KDBH „Preporod“ na Sandžačkim književnim susretima (SAKS)

“Mesnevija” u Novom Pazaru
Dramski studio “Orient espresso”, koji već treću godinu djeluje u sklopu KDBH “Preporod”, 21. studenog 2008. gostovao je u Novom Pazaru. U sklopu Sandžačkih književnih susreta (SAKS) dramski studio izveo je, u prostorima domaćina i organizatora, Bošnjačkog nacionalnog vijeća u Srbiji, predstavu “Mesnevija” po stihovima Dželaludina Rumija. Članovi glumačke ekipe - Senad Nanić, Elza Hasanamidžić, Ebtehaj Navaey, Mirsada Begović i Filip Mursel Begović toplo i s znatiželjom su dočekani od Bošnjaka Sandžaka. Skupno je mišljenje zagrebačkih gostiju da je Novi Pazar do sada s najvećim oduševljenjem gledao i pozdravio predstavu. Izaslanstvo “Preporoda” iz Zagreba u Novi Pazar je donijelo veliki broj bošnjačkih tiskovina koje izlaze u Hrvatskoj, kao i kompletnu arhivu “Behara” i “Preporodovog Journala”. Gostovanje Preporoda pozdravio je i podržao dr. Sulejman Ugljanin, predsjednik Bošnjačkog nacionalnog vijeća i predsjednik SDA Sandžaka. BNV Sandžaka je osnovano 1991. godine kao odgovor na etničko čišćenje i državni teror Miloševićevog režima. Tokom ratnih devedesetih BNV je uspjelo sačuvati mir u Sandžaku i spriječiti odlazak mladih u JNA koja je, među ostalima, izvršila genocid nad Bošnjacima i agresiju na BiH. Najveći doprinos BNV-a za sandžačke Bošnjake izrada je Memoranduma o specijalnom statusu (1993.) i referenduma za autonomiju Sandžaka (1991.). S demokratskim promjenama u Srbiji i donošenjem Zakona o manjinama, sandžački Bošnjaci organiziraju elektorsku skupštinu i biraju BNVS kao najviše zastupničko tijelo bošnjačke zajednice koja živi u Srbiji i Crnoj Gori u područjima službene upotrebe jezika i pisma, obrazovanja, kulture i informiranja. Po riječima predsjednika Odbora za informiranje, Zaima Hadžisalihovića, novinara i vrijednog kulturnog djelatnika te domaćina ispred BNVa, između ostalih priMr. Senad Nanić uručuje “Preporodove” knjige ravnatelju znanja koja BNV doknjižnice “Dositej Obradović” djeljuje istaknutim Bošnjacima, ustanovila se i književna na- u balkanskim, tzv. tranzicijskim labirintigrada “Pero Ćamila Sijarića”. Književna ma nastoji povezati i dovesti u neposredno nagrada “Pero Ćamila Sijarića” dodjeljuje sustvaralačko suglasje i Antiku i bogate se istaknutom književniku koji je rođen u slojeve sandžačke tradicije. U biografskim Sandžaku ili je porijeklom vezan za San- podacima Sinana Gudževića stoji da je džak, kao i onom književnom stvaraocu studirao starogrčku i latinsku poeziju i mekoji je u svome književnom djelu nepo- triku, talijansku kulturu i književnost i da, sredno afirmirao kulturno-historijske i tra- samim tim, uspostavlja velike suprevodidicijske vrijednosti Sandžaka i sandžačkih lačke mostove južnoslavenskoga jezičnog Bošnjaka. Žiri za dodjelu nagrade za 2008. prostora u odnosu na latinski, starogrčki, godinu, u sastavu Faruk Dizdarević, njemački, talijanski, ruski, portugalski, Hadžem Hajdarević (predsjednik) i Zuv- slovenski jezik. Objavio je knjige stihova dija Hodžić, na svojoj završnoj sjednici od Građa za pripovetke (Beograd, 1978.) i 11. listopada 2008. godine u Plavu, odlu- Rimske epigrame (Split, 2001.), te veliki čio je da književna nagrada “Pero Ćamila broj prijevoda klasičnih grčkih i latinskih Sijarića” pripadne istaknutnom literarnom pjesnika, srednjovjekovnih i novolatinskih stvaraocu Sinanu Gudževiću. Nagrada autora i epigramatičara, suvremenih taliknjiževniku rođenom u Grabu na Goliji, janskih, portugalskih, slovenskih i drugih kod Novog Pazara 1953. godine, dodijeli- evropskih autora. U samu krunu Gudževila mu se je za njegov autentični književno- ćeva prevodilačkog majstorstva spada prijezički stvaralački doprinos modernim jevod čuvenog djela Kitāb al-mirā’dž, koje književnim postignućima i tokovima na je ostalo sačuvanom jedino u njegovu lajužnoslavenskim i općenito evropskim tinskom prijevodu pod imenom Liber Scaprostorima. Nagrada mu je uručena, u ve- le Machometi. U ovom je djelu opjevano likoj sali-galeriji BNV, noćno nebesko putovanje Poslanika islaistog dana kada je ma Muhammeda a.s. izvedena “Mesnevija”. U sklopu druženja književnika, na koU obrazloženju ži- jima je sudjelovao i književnik iz Zagreba rija stoji da je Sinan Ervin Jahić, u novopazarskoj gradskoj Gudžević pjesnik i pre- knjižnici “Dositej Obradović”, predsjedvodilac s klasičnih i nik KDBH “Preporod” mr. Senad Nanić mnogih europskih jezi- ravnatelju knjižnice svečano je uručio ka te je od onih sudio- “Preporodove” publikacije. Rekli bi da nika u književnom ži- gostovanje nije moglo proći bolje i svrhovotu na našim prostori- vitije, a posebna radost, obiju manjinskih ma koji svojim stihom, bošnjačkih zajednica, u Hrvatskoj i Srbiprijevodom, nesvaki- ji, jest u tome da je ovim druženjem zapodašnjom odvažnošću čela vrijedna kulturna suradnja. izricanja i sudjelovanja F.M.B. “Mesnevija” u Novom Pazaru

46

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ XIV Bošnjačke riječi u Hrvatskoj

Begović i Mujičić u 100 djela bošnjačke književnosti
Dva “Preporoda”, matični u Sarajevu i onaj zagrebački, ostvarili suradnju kroz zajedničke im književne vrijednosti.
Bošnjaci u Hrvatskoj nanovo se mogu ponositi svojim književnicima koji stvaraju i žive u Hrvatskoj. Naime, nakon Enesa Kiševića i Ibrahima Kajana, još su dva književnika iz Hrvatske uvrštena u prestižni i temeljni izdavački projekt BZK “Preporoda” iz Sarajeva pod nazivom “100 djela bošnjačke književnosti”. Književnici Sead Begović i Tahir Mujičić u ediciji dijele knjigu izabranih pjesama pod nazivom “Sve opet postoji” (Begović) i “Tursko groblje” (Mujičić). O značaju edicije govori i podatak da su u 10. kolu izašli zajedno sa Safvet-beg Bašagićom (Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti), Osman - Azizom (Bez nade) i Kasimom Prohićem (eseji). U slijedećim kolima planira se izdavanje drama Feđe Šehovića i Fadila Hadžića, a u pripremi su i djela Nusreta Idrizovića i Amira Bukvića. Dakle, bošnjački pisci u Hrvatskoj dali su i neprestano daju, značajan doprinos ukupnom bošnjačkom književnom korpusu. Na promociji u prostorima BNZH Zagreb, u organizaciji KDBH “Preporod” govorili su književnici Hadžem Hajdarević, Ervin Jahić i Sead Begović. Moderator je bio predsjednik KDBH “Preporod” mr. Senad Nanić, a izabrane pjesme autora čitao je voditelj dramskog studija “Orient espresso” Filip Mursel Begović. Svečanost lijepe riječi svojim nastupom prigodno je uljepšao ženski pjevački zbor “Bulbuli”, otpjevavši par sevdalinki. Poslije 1990. godine BZK “Preporod” iz Sarajeva je razgranao veliku izdavačku djelatnost. Do 2003. godine realizirano je nekoliko kapitalnih izdavačkih projekata (Historija Bošnjaka – dva izdanja, Pravopis bosanskoga jezika, šest kola iz edicije Bošnjačka književnost u 100 knjiga, kao i niz drugih izdavačkih poduhvata). Od 2001. pokrenut je Godišnjak, čija su dva prva godišta prošla provjeru čitalačke publike. Osim glasila u Sarajevu, “Preporodova” udruženja i ogranci također imaju razvijenu izdavačku djelatnost. Ukupno je, prema podacima iz Biblioteke Instituta za bošnjačke du, ne samo “Preporoda” nego i ostalih nacionalnih udruženja poslije 2000. godine. Društvo je 1995. promijenilo naziv u Kulturno društvo Bošnjaka, a 1997. dobija naziv Bošnjačka zajednica kulture koji je opstao do danas. Bio je to, ne samo hod u skladu sa činjenicama o povratku svome historijskom imenu, nego i odraz suštinskoga izrastanja “Preporoda” od društva u “zajednicu kulture”. Književnik Hadžem Hajdarević, koji je ujedno jedan od urednika edicije “100 djela bošnjačke književnosti”, u ime BZK “Preporod” iz Sarajeva pozdravio je prisutne i izrazio zadovoljstvo suradnjom dvaju “Preporoda”. Govorio je o važnosti edicije “100 djela bošnjačke književnosti”, pogotovo jer je taj projekt iz opravdanih razloga zakasnio s obzirom na sistematizirane književnosti ostalih južnoslavenskih naroda. Hajdarević je poznat i kao književni kritičar te je njegov kritički tekst o Seadu Begoviću uvršten u knjigu izabranih pjesama. Na promociji je rekao da je Begović jedna od najosobitijih i, motivski i stilski, “najrazrađenijih” činjenica u modernoj bošnjačkoj (ali i hrvatskoj) književnoj tradiciji. “Riječ je, prvenstveno, o pjesniku u čijim slojevitim lirskim prostranstvima nostalgija i urođeno osjećanje lijeposti hodaju, ruku pod ruku, na prstima, a prsti svakodnevice najčešće bivaju opečeni sociohaotičnim i samodestrurijaćim životnim (ne)predvidivostima, ali i o proznom piscu, i lucidnom promatraču kritičaru suvremenih književnih tokova u ovdašnjem odnosu prema književnom i kulturnom naslijeđu, riječ je o publicisti, uredniku, animatoru, te organizatoru književnih tribina, susreta i drugih kulturnopromotivnih upriličenosti u Hrvatskoj i regionu”, uvodno je istaknuo Hajdarević. Nastavio je obrazloživši da Begović nije jedini bošnjački pisac koji, s punim pravom, pripada i hrvatskoj književnoj tradiciji. “U njegovu slučaju, stvari su, i jezički, i poetsko-izražajno, i motivski, i, što je najvažnije, ličnim opre-

47

studije BZK “Preporod”, od obnavljanja 1990. do 2003. ovo društvo objavilo 157 naslova, te pokrenulo 22 lista ili časopisa. Nakon obnavljanja 1990. djelatnost “Preporoda” se odvijala u veoma nepovoljnim uvjetima. Mada su u povijesti ovakva društva uvijek bila nosioci građanskoga društva, “Preporod” i ostala nacionalna društva nakon 1990. odjedanput su dobila nove atribute. U vrijeme kada je postalo moderno zalagati se za građanstvo društvo, raniji baštinici negrađanskih ideja sebi su priskrbili pravo na građanske ideje, istodobno spočitavajući ranijim nosiocima tih ideja da su protivnici građanskoga društva. U takvim vremenima izmijenjenih društvenih vrijednosti i shvaćanja, “Preporod” se našao pred velikim izazovima pomirenja kulturne misije unutar svoje nacije i izgradnje novoga društva u kojemu se na nacionalne institucije gleda sa nepovjerenjem, kao na nacionalističke i antigrađanske snage. Teško doba agresije 1992.-1995. ostavilo je dubokoga traga na rad društva, što je osobito primjetno u odnosu političkih struktura prema ra-

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ
djeljenjem, sasvim očite i jasne. Nisu, međutim, ni očite ni jasne u licitiranju onim imenima unutar bošnjačke književne tradicije (na primjer, M. Ć. Ćatić i M. Dizdar) gdje su prisutniji etnokolonijalni ideološki kaprici negoli suvisli te ikoliko opravdavajući književnopovijesni razlozi i argumenti”, rekao je Hajdarević i završio riječima: “Pjesniku ostaju riječ i pjesma da ih se vodi i da budu vođene u svakodnevnoj ljubavi u jeziku. Jer je svaka poezija velika samo onoliko koliko nadživi svoje stvaraoce.” Sead Begović je govorio o vlastitom djelu, ali i kao književni kritičar o Tahiru Mujičiću. U “Turskom groblju” upravo je njegov tekst o Mujičićevom djelu uvršten kao predgovor. Begović je rekao da poezija više nije elitna već i stoga što je svi pišu. “Rezultirat će to s mnoštvom neznanih, kako vi kažete, ali i posve neznatnih, rekao bih. Problem je zapravo u samoj poeziji. Ona više ne propitkuje smisao našega postojanja i svrhovitost samog pisanja. Pjesnici, nažalost, više ne izražavaju stihove već prodaju sebe. Njihove pjesme zaboravljaju da izvan ovog svijeta postoje i drugi svjetovi.” Višestruko antologizirani autor napomenuo je da su i neke odlike moderniteta omogućile pjesnicima da uče pisati poeziju čitajući druge pjesnike, a ne mirišući cvijeće. U Hrvatskoj je, po vlastitim riječima, oduvijek mažen i pažen, a to je dobro i za Begovića i nas Bošnjake. Jer, samo u atmosferi uzajamnosti možemo postići boljitak, a za njim svi čeznemo. Begović je o Tahiru Mujičiću rekao da je objavljujući svoju prvu knjigu pjesama “Kokot u vinu” godine 1994., dakle u muževnim godinama, neshvatljivo zašutio pa je čak i javno obznanio da je to jedino njegovo pjesničko pregnuće. Ubrzo se predomislio te mu redom izlaze još četiri knjige pjesama. Kritici je bilo jasno da se njegove knjige po mnogo čemu izdvajaju iz recentnog strujanja suvremene hrvatske i bošnjačke poezije. “Moglo ga se točno odrediti spram vremena, prostora i jezika. Suvremenost nije bila upitna, a dvosmjerno i neprikriveno kretanje između domicilne Hrvatske i Bosne (s implikacijama islama), zadobilo je posve novo do tada nezamislivo ozračje. Posebno treba naglasiti njegovo poznavanje općejezičnih struktura koje nas u jednom inovativnom semiotičko lutalačkom luku privodi ka otkrivanju nekih pluralnih istina, ali uvijek na planu naoko malih i beznačajnih stvari. Nude nam se njihove međusobne razlike i nesvodljivosti s više osmišljenih razina.” Kritiku, pa i Begovića, posebno je fascinirao način na koji Mujičić od jezika stvara nove derivate ne bi li živnula jezična okamenjenost. Mujičić je, naime, isticao fonološke, morfološke, sintaksičke i leksičke vrline. Potom, rekonstrukcija njegovih bilingvalnih modela, kojima se služi, otkrila je svu raskoš i multi-kulti zadovoljstvo u tekstu (i tekstom) koji se šire na relaciji autor – čitatelj. Ervin Jahić je naglasio da su Sead Begović i Tahir Mujičić u bošnjačku književnost unijeli jedan poseban kolorit koji do sada nije viđen u bh-pjesništvu. “S obzirom da su upijali iskustva hrvatske književnosti to nije uopće čudno”, smatra Jahić koji je za Tahira Mujičića ustvrdio da je veliko je i važno ime novijeg hrvatskoga pjesništva, mada mu, s obzirom na to, još mnogi ne daju za pravo. “Kao najdostojniji i najdarovitiji odljev ponajvećeg hrvatskoga modernističkoga pjevača Ivana Slamniga, on se u svojim dosad objavljenim četirima zbirkama poezije, sve do ove knjige, kretao stazom koju je utabao taj gorostas domaćeg ludičkoga pjesništva. Podsjetimo, u hrvatskom pjesništvu planet Slamnig privlačio je mnoge. Njegova bi crna rupa umah gutala oponašatelje i činila ih anonimnim sljedbenicima. Tahir Mujičić sačuvao je svoje ime jer nije podlegao njegovu autoritarnom utjecaju. Premda je u mnogim pjesmama lucidno skinuo slamnigovski gastarbajterski jezik i osjećaj za parodiju, Mujičić je, propjevavši u vlastitim stihovnim aplikacijama svu silu jezika, stvorio prepoznatljiv i samosvojan tip makaronštine, preoznačujući riječi i iznutra i izvana te ih grafijski preobražavajući i mijenjajući im oblike. To je alibirao jedinim nekompromitiranim, živim i istinitim ciljem svake dobre poezije – igrom, dakako”, rekao je Jahić i dodao da je neobuzdanost igre neizbježno dovela Tahira u posjed mnogih poetskih nekretnina u hrvatskom stihu koje nije zahvatio val inflacije. “Primjerice, postao je rijetkim vlasnikom pjesničke vedrine, jednim od malobrojnih čija stihovna ponuda emitira humorne signale, i pravim pravcatim osamljenikom u nas zaboravljene kulture smijeha u stihu. S takvim vitalističkim mirazom, s prekobrojnim jezičnim fintama, s identitetom lirske lude koja miješa/’mrijesti’ neobične jezične spojeve i interlingvalno kalemi čudesne idiome, koja odveć često ironizira, persiflira i desakralizira građanske utopije i njihove tobože svete sadržaje, neštedimice se autoironijski poigravajući i s vlastitom poetskom i građanskom biografijom.” Jahić je za Seada Begovića rekao da se javivši unutar iskustva jezika, u svojim prvim knjigama pokazuje tek mjestimičnu sklonost tehniciranjima označitelja, koristeći ipak mogućnosti erotike kao prevratničke geste njegova buntovno formuliranog subjekta. “I tada nejednoznačno svediv na jezični antilogocentrizam, iako dakle tekstualističan, on će u devedesetima, u nekolicini svojih knjiga, posve odustati od svoje mladenačke ideologije i zasjesti u poširoko shvaćen poetički obzor neogzistencijal-pjesništva. A poezija mu je tjelesna i uvijek otvorena prema različitim inačicama fizičnosti. Naglost i nježnost najuže surađuju u njegovim pjesmama, a napetost i spokoj, kontemplativnost i trošiva dnevnost ga legitimiraju kao modernog ljubavnika drame u stihu”, završio je Jahić. F.M.B.

48

J O U R N A L

Slijeva: Ervin Jahić, Sead Begović i Hadžem Hajdarević

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Obilježavanje Dana državnosti BiH u Zagrebu: “Dani BiH filma” i “Sarajevska noć”

Tjedan bh-filma u Zagrebu
Povodom obilježavanja Dana državnost BiH Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba u suradnji s Ambasadom BiH ove je godine svojim sugrađanima poklonilo retrospektivu bosanskog filma pod nazivom “Dani BiH filma”. Od 24. do 28. studenog u zagrebačkom kinu “Europa” prikazano je petnaest igranih, kratkih i dokumentarnih filmova. Zagrepčani su ovom prilikom mogli vidjeti vrhunska ostvarenja bosanske kinematografije koje je za njih odabrao, sada već legendarni, Đelo Hadžiselimović. “Malo je kinematografija u svijetu koje se mogu podičiti s toliko međunarodnih priznanja kao što je bosansko-hercegovačka. U 111 godina koliko je prošlo od prve filmske projekcije u Sarajevu, bosansko-hercegovačku kinematografiju obilježila su redateljska imena svjetskog značaja poput Hajrudina Krvavca, bate Čengića, Emira Kusturice, Ademira Kenovića, Danisa Tanovića, Pjera Žalice, Srđana Vuletića, Ahmeda Imamovića i drugih. Nagrade Srce Sarajeva, Zlatna Palma, Zlatni Medvjed, Felix, Zlatni Globus i Oscar vrhovi su priznanja za ono što je film bio i jeste u Bosni i Hercegovini. Ovogodišnji dani bosansko-hercegovačkog filma samo su početak predstavljanja filmskog bogatstva iz susjedne nam zemlje, pa su odabrani naslovi koji su zasluženo ponijeli najveći broj međunarodnih nagrada”, rekao je Đelo Hadžiselimović. U Zagrebu je devet prikazanih igranih filmova bio izbor onih najboljih u posljednjih 50-ak godina: od Hanke Slavka Vorkapića iz 1955. i Mosta Hajrudina Krvavca iz 1969. preko Mirisa dunja Mirze Idrizovića iz 1983., Kuduza Ademira Kenovića iz 1989. i Gluvog baruta Bate Čengića iz 1990. do Oca na službenom putu Emira Kusturice, Grbavice Jasmile Žbanić ovjenčane berlinskim Zlatnim medvjedom, Ničije zemlje oskarovca Danisa Tanovića, Kod amidže Idriza Pjera Žalica i Sve džaba Antonija Nuića. Od kratkih filmova prikazani su Kasabe Mirze Idrizovića, Admiral Mehmeda Fehimovića, U kafani Vefika Hadžismajlovića, Palio sam noge Srđana Vuletića i 10 minuta Ahmeda Imamovića. Na završnoj večeri, u subotu 29. studenog, Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba dodijelilo je priznanja svima koji su doprinijeli ili omogućili održavanje “Dana BiH filma”. Ova retrospektiva svakako ne bi bila moguća bez pomoći ministra kulture kantona Sarajevo Emira Hadžihafizbegovića i Devlete Filipović- Hamzabegović, rukovoditeljice filmskog arhiva Kinoteke BiH, ali ni bez potpore Grada Zagreba i gradonačelnika Milana Bandića. Ministar kulture sarajevskog kantona Emir Hadžihafizbegovića je istaknuo da je film “najprepoznatljiviji brand BiH, zemlje ugodnog, multikulturnog življenja” i da je zadnji rat teška rana, ožiljak, ali da je “struktura, esencija, prožimanje religijskih krugova pravoslavlja, islama, katoličanstva i svih ostalih manjina sasvim izvjesno opstalo”. U ime gradonačelnika Zagreba Milana Bandića prisutnima se obratio Duško Ljuština koji je od srca zahvalio zagrebačkim Bošnjacima koji su “u svoj grad doveli bosansko-hercegovački film”. Također se zahvalio i muftiji Ševki ef. Omerbašiću za kojeg je rekao da zajedno s gradonačelnikom radi na “mostogradnji” jer je “malo ljudi koji grade toliko mostova koliko njih dvojica”. Večer je optimistično započela prikazivanjem izvanrednog promotivnog filma Turističke zajednice BiH Enjoy life prema kojem je sretnija budućnost Bosne i Hercegovine bogate prirodnim ljepotama, sasvim izvjesna, a završila živopisnim nastupom sarajevske grupe “Dobitnici međunarodnih priznanja” koju je okupio režiser Pjer Žalica. Ova grupa koju čine glumci, scenaristi, scenografi, režiseri, snimatelji razveselila je prisutne izvođenjem niza filmskih uspješnica. Na kraju, s obzirom da je unutar bošnjačke zajednice vrlo malo priredbi koje plijene pažnju šire zajednice važno je istaknuti da su ispred Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba za organizaciju “Dana BiH filma” bili zaduženi vijećnici Ismet Efendić i Edib Ahmetašević, u suradnji s Minkom Ljubljankić, atašeom za kulturu Ambasade BiH. Ona je ujedno u završnoj riječi istaknula da su “projekcije bile pune”, što organizatore ovakvih priredbi najviše i veseli. Ipak, s obzirom na potencijal “Dana BiH filma”, važno je na kraju naglasiti da ukoliko organizatori imaju ambiciju ovu manifestaciju učiniti godišnjom

morat će ozbiljno poraditi na osmišljavanju njenog koncepta jer teško je očekivati, čak i u idealnim uvjetima, da jedna mala kinematografija izrodi dvadesetak, barem gledljivih, filmova u godinu dana.

Sarajevska noć
Ovogodišnje obilježavanje Dana državnosti BiH završeno je u nedjelju 30. studenog 2008. manifestacijom “Sarajevska noć” u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. “Sarajevsku noć” organizirali su Društvo “Klepsidra” iz Sarajeva, Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba i Kulturni centar Ambasade BiH pod pokroviteljstvom predsjedavajućeg Predsjedništva BiH dr. Harisa Silajdžića, Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo, Grada Sarajeva i Grada Zagreba. Središnji događaj priredbe je bila dodjela nagrade “Isa-beg Ishaković - osnivač Grada Sarajeva” za međunarodni doprinos razvoju kulturne baštine, a dodijeljene su predsjedniku Republike Hrvatske Stjepanu Mesiću i Gradu Zagrebu i gradonačelniku Milanu Bandiću. Prema legendi, riječi “Ovo je zborno mjesto dobrih” Isa-beg Ishaković dao je urezati na vratima male tekije na Bembaši čime se u odabiru nagrađenih, pored očuvanja trajnih višestoljetnih vrijednosti, vodi Društvo za zaštitu i promicanje kulture i kulturne baštine “Klepsidra” koje dodjeljuje nagradu. U bogatom programu “Sarajevske noći” sudjelovali su: Sarajevo etno balet, sopran Emina Karović, glumci Aldin Omerović, Lana Stanišić i Adnan Hasković, Armin Muzaferija i orkestar Dertum. Ujedno je prikazan dokumentarno–igrani film Marimaga reditelja Amela Suljovića. Iako je hermetičan scenarij priredbe publiku ostavio pomalo zbunjenu, izvanredne izvedbe obrada sevdalinki mladih muzičara i glumački iskazi pokazali su da jedna vrlo talentirana generacija umjetnika preuzima bh-scenu. S.K.

49

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Sarajevska noć u Zagrebu

Drugi put pametnije
Zar je Sarajevo samo bošnjačko ili muslimansko? Nije li upravo takav način promocije naše kulture i baštine, dakle jednonacionalni i jednokonfesionalni, razlog što nas kritiziraju po nekim Danima, Startovima i Slobodnim Bosnama, a bogme i u Večernjim i Jutarnjim listovima. Mirsada Begović
U Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, 30. studenog 2008., povodom Dana državnosti BiH, po prvi put održan je kulturno-umjetnički program pod nazivom “Sarajevska noć”, koju su organizirali sarajevsko Društvo za zaštitu i promicanje kulture i kulturne baštine “Klepsidra”, Grad Sarajevo i Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba, a sve pod pokroviteljstvom predsjedatelja Predsjedništva BiH Harisa Silajdžića, Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo, Grada Sarajeva i Grada Zagreba. Uz dužno poštovanje prema organizatorima, primijetit ćemo da su Grad Zagreb, a i Vijeće bošnjačke nacionalne manjine, nažalost, kroz još jedan naš naoko smislen event, dokazali da nije lako publiku ostaviti bez daha i da prezentacija jedne kompleksne kulture i etničke zajednice, kakva je BiH, nipošto nije jednostavan i lagan posao. U programu su sudjelovali Sarajevo etno balet, sopran Emina Karović, glumci Aldin Omerović, Lana Stanišić i Adnan Hasković, o kojima hrvatska publika nažalost ne zna mnogo. S obzirom na reakcije, rekli bi gotovo ništa. No, reakcije su po dobrom starom običaju dobile one uobičajene sevdalinke koje čak i vrapci na hrvatskoj grani dobro znaju. Pa, zar mi nemamo drugih sevdalinki osim Bembaše, Mejre, Emine… Promatrač koji ne pada na prvu instancu takvog glamuroznog društvenog događanja, koji ujedno teži spajanju dviju ili triju kultura, mogao bi jednostavno pomisliti – tako vam svega, a najviše naše slike u javnosti, nemojte više. Dajte nam napokon nešto novo. Pokažimo zahtjevnoj publici i javnosti da možemo bolje od reprize već godinama ustaljenh folklornih špranci. Na kraju krajeva, nije problem u sevdahu na repertoaru, već u neinventivnosti organizatora i njegovoj nemoći da u moru bošnjačkog glazbenog blaga iskopa manje poznatu, ali jednako pjevnu sevdalinku. Pohvale svakako zaslužuje trio koji je izvodio sevdah u nekoj vrsti jazz skladbe, koji nažalost i nije baš najbolje prihvaćen. Naš Bošnjak, kao i onaj njegov većinski gost, očigledno nije posve navikao uši na modernije glazbene izražaje. U sklopu programa prikazan je i dokumentarno-igrani film Marimaga, redatelja Amela Suljovića, koji je na trenutke, što zbog glazbe, što zbog kuta iz kojeg je sniman, uspio zaintrigirati publiku. Iako je takozvani kulturno-umjetnički program okupio mnoge Sarajlije i one s ruralnom maštom koji bi to voljeli biti, ali i samoprozvane prijatelje Sarajlija, te mnogobrojne tinejdžere koji su se strašno dosađivali, jer nisu baš bili sigurni o čemu se tu točno radi, niti zašto su se baš oni našli tamo, program je sretno, ali ne i dovoljno brzo priveden kraju. Karte je, naime, preko osobnih poznanstava, interneta i bošnjačkih udruga u Hrvatskoj mogao dobiti tko god je htio, što pokazuje da organizatori izgleda nisu previše marili za to tko će zasjesti u divne crvene fotelje Hrvatskog narodnog kazališta. Ne možemo se oteti dojmu da je to bila samo još jedna prilika na kojoj su naši zagrebački Bošnjaci prošetali svoje večernje toalete po jednoj etabliranoj i prestižnoj kulturnoj ustanovi kao što je HNK, a zatim na sva usta hvalili spektakularni event, jer tako to jednostavno mora biti. To je kulturno i pristojno, po izreci – merhametli, a mnogi su se pritom vjerojatno i kulturno uzdigli. No, koja je zaista svrha “Sarajevske noći” u Zagrebu, koja bi se, s obzirom na program mogla nazvati i Bošnjačka ili možda Muslimanska noć? Zar je Sarajevo samo bošnjačko ili muslimansko? Nije li upravo takav način promocije naše kulture i baštine, dakle jednonacionalni i jednokonfesionalni, razlog što nas kritiziraju po nekim Danima, Startovima i Slobodnim Bosnama, a bogme i u Večernjim i Jutarnjim listovima. Osim dodijeljenih nagrada osnivača Sarajeva “Isa-beg Ishakovića”,

50

J O U R N A L

za doprinos razvoju i očuvanju kulture i kulturne baštine predsjedniku Stjepanu Mesiću, te gradonačelniku Milanu Bandiću i njegovu Poglavarstvu, jer nagrada nikad dosta, zatim prošetanih večernjih toaleta, Suljevićeve promocije, Bandićeve prilike da ispriča nepotrebnu priču kako ga je “baš, eto jučer u Beču provozao taksist Sarajlija”, međusobnih pohvala, zahvala, te mnogih drugih floskula, poput one kako su “naša prošlost, sadašnjost i budućnost zajedničke” – koja je u stvari svrha “Sarajevske noći”? Vjerojatno sve gore navedeno, ali bez velikog značaja za naše međuljudske odnose. I, zaboga, zašto HNK? Naime, od cijele pozornice iskorištena je možda trećina. Čak ni toliko. Radnja se manje više odvijala na samom rubu te prekrasne povijesne, u ovom slučaju neiskorištene pozornice, za koju bi mnogi dušu šejtanu prodali. Također, dvorana je bila poluprazna i kako se event bližio kraju bivala sve praznija. Događaj ovakvog naziva svakako zaslužuje dvoranu poput one Hrvatskog narodnog kazališta, ali sudionici bi slijedeći put trebali po kvaliteti biti u rangu domaćina ili onih poput, primjerice, Sarajevskog narodnog pozorišta. Događaj koji je trebao biti senzacionalan i spektakularan ispao je pomalo dosadan, dakle, bačen novac u vrijeme sveopće recesije. Spajanje i približavanje dviju kultura, država i gradova moglo se obaviti i u manjem, intimnijem prostoru gdje bi Suljićev Marimaga, a i Bandićeva mala bečka zgoda, možda više došle do izražaja, a nas bi poštedjeli još jedne uzalud utrošene večeri, koju su mnogi mogli provesti u ljepšem društvu. No, dobro, kako to kaže naš gradonačelnik Bandić – bit ćemo pametniji drugi put.

HRVATSKA Lijepa naša: od premlaćivanja, preko ubojstava do panike zbog krize

Burna jesen u Hrvatskoj
Počelo je premlaćivanjem Galinca u rujnu, nastavilo se listopadskm šokantnim ubojstvom Ivane Hodak te panikom držvnog vrha zbog ubojstva Ive Pukanića. No, sve se brzo sleglo jer je pažnja javnosti u studenom bila usmjerena ka svjetskoj financijskoj krizi. Edis Felić
Kako smo posljednjih mjeseci svjedoci brutalnih premlaćivanja poznatih javnih i poslovnih osoba, svaka nova takva vijest, iako djeluje šokantno, izaziva da taj šok traje sve kraće. U svibnju je brutalno pretučen direktor “Zagrebačkih cesta” Igor Rađenović, najvjerojatnije što je nadležnim organima prijavio protuzakonite radnje koje su se dešavale prije njegovog stupanja na tu funkciju. Tada se digla velika frka, a mediji su bilježili da bi istraga mogla dosegnuti čak i do zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića. Rađenoviću se masnice po tijelu nisu ni povukle, a već u lipnju nova žrtva brutalnog premlaćivanja bio je novinar Dušan Miljuš, poznat po tome što prati mafiju i izuzetno dobro poznaje odnose unutar mafijaških klanova. Miljuš je zaista vrlo teško prošao kao i Rađenović. Obojica su na vrijeme nadležnim organima prijavljivali prijetnje koje su im upućene, a načelniku Policijske uprave Zagrebačke osobno je sugerirano da se obrati pažnja na prijetnje Rađenoviću. No, policija nije uspjela riješiti tko su bili nalogodavci napada na Rađenovića i Miljuša, iako se tvrdi da se na tome vrijedno radi.

Josip Galinec

51
muškaraca starih oko 20 godina kako trče prema hotelu “Internacional”. Galinec je ostao ležati u lokvi krvi, s ranama po glavi i razbijenim nosom, a batinašima je ispala metalna šipka kojom su ga premlatili. Potom je, dodao je, pozvao policiju i hitnu pomoć koja je Galinca odvela u bolnicu Sestara milosrdnica. Policija ne zna da li je napadačima netko dojavio o Galinčevu kretanju tog dana, ili ga je netko sustavno pratio ili je imao priliku prisluškivati Galinčev telefon. Nadzorni odbor “Industrogradnje” uputio je oštre kritike na račun policije i Državnog odvjetništva zbog njihove inertnosti. U medijima su se tada pojavljivali napisi, koje Galinec nije demantirao niti službeno potvrdio, kako je njegova prijava prijetnjom smrću i pokušaja reketarenja gotovo dvije godine ležala u ladici MUP-a, a policija u tom razdoblju nije ništa poduzela kako bi istražila njegove pritužbe. su bili neraščišćeni računi “Industrogradnje” i Boljatove tvrtke u vezi hotela “Croatia” u Dugoj. Boljat je Galincu zaprijetio u Puli na parkiralištu ispred policijske postaje riječima: “Ja ću se sada vratiti u hotel i ti možeš sa mnom to riješiti dogovorom ili na sudu ili će rješenje biti u mrtvačkom kovčegu.” Policija je primila Galincovu prijavu, no nije gotovo ništa poduzela po tom pitanju, a kamo li da ju je proslijedila Općinskom državnom odvjetništvu u Puli. Prema neslužbenim informacijama, Boljat je u noći 27. travnja pozvan u policiju na obavijesni razgovor zbog sukoba oko hotela, ali to je bilo sve. Međutim, procurila je neslužbena informacija, koju su poslije potvrdili u “Industrogradnji”, da je Općinsko državno odvjetništvo u Puli tek dan nakon napada na Galinca zaprimilo kaznenu prijavu podnesenu protiv Boljata, dakle čak pet mjeseci kasnije. To jasno govori da policija nije odradila svoj posao. Istragu oko rujanskog napada na Galinca vodi zagrebačka policija, koja nije ponudila objašnjenje zašto je prijava prijetnji smrću, koju je Galinec podnio još u travnju toliko dugo putovala od Policijske uprave Istarske do Općinskog državnog odvjetništva u Puli, te kako to da je doputovala tek nakon napada na čelnika “Industrogradnje”. “Znam iz kojih krugo-

Napad usred bijela dana
Potom su ljubitelji premlaćivanja poznatih javnih i poslovnih ljudi otišli na godišnji odmor, da bi u rujnu ponovo stupili na scenu. Ovaj put premlaćen je predsjednik Uprave “Industrogradnje”, 36-godišnji Josip Galinec. Njega su na parkiralištu u Vukovarskoj ulici u Zagrebu 17. rujna, kod zgrade Ministarstva gospodarstva oko 15,30 sati, presrela dvojica muškaraca te su ga premlatili željeznim šipkama. Napadači, za kojima policija i dalje traga, prema izjavama očevidaca bili su djelimično maskirani noseći na glavama šilterice. Portir Ministarstava gospodarstva novinarima je rekao da je nedugo nakon napada zapazio dvojicu mršavijih

Iz Pule u Pulu za pet mjeseci
No, da se priča oko ovog kontroverznog poslovnog čovjeka stalno obogaćuje dodatnim detaljima, pokazuje i zanimljiv podatak da je Galinec još u travnju podnio krivičnu prijavu protiv Dragana Boljata, direktora splitske tvrtke “Fio&D”. Razlog

J O U R N A L

HRVATSKA
va dolaze moji napadači, no to neću otkrivati javnosti. Za to je zadužena policija. Istina je da sam posljednjih mjeseci primao prijetnje, ali toliko sam se naviknuo na njih da se nisam osvrtao. Jednostavno sam živio s tim rizikom”, izjavio je pretučeni Josip Galinec u telefonskom razgovoru za “Dnevnik”, središnju informativnu emisiju HTV-a. Također, dodao je kratko kako se napad može vezati za reketarenje tvrtke. Za to vrijeme Galinec je, dok se oporavljao u bolnici Sestara milosrdnica, gdje mu je operirana noga, napomenuo kako je lice napadača vidio samo djelomično. Iako je policija cijelo vrijeme tajila detalje istrage, odmah se posumnjalo da su napadači već odavno izvan Hrvatske te da dolaze iz susjednih zemalja. sigurno nije bilo nikakve veze sa napadom. Ovdje treba napomenuti da je USKOK-u prijavio i neke bivše zaposlenike “Industrogradnje”, te angažirao zaštitarsku službu. Naime, prethodna uprava “Industrogradnje” radila je toliko loše posao da je nemoguće, kako je jednom rekao Galinec, da se ne radi o kriminalnim radnjama. Pored neprijatelja u likovima nekadašnjih čelnika “Industrogradnje”, još je najmanje pet osoba koje su mogle imati motiv za napad. Galinec ih je policiji naveo kao moguće naručitelje napada na njega. Tako je kao moguće naručitelje svog brutalnog premlaćivanja Galinec naveo Miroslava Kutlu, Hrvoja Gašparinca, Michaela Ljubasa, Dragana Boljata i Mladena Mitaka. Kutle je najpoznatiji hrvatski tajkun, Hrvoje Gašparinac je Kutlin kum i suradnik, a sudilo mu se u procesu tzv. zločinačkoj organizaciji. Michael Ljubas je poduzetnik koji se s Galincem sukobio oko dijela dionica tvrtke “Elektropromet”, Dragan Boljat je prokurist u tvrtci “Fio&D”, koja ima u zakupu hotelski kompleks u Dugoj Uvali, a Mladen Mitak je kontroverzni poduzetnik koji je godinama u sudskom sporu s “Industrogradnjom” za atraktivno zemljište na području Mirogoja u Zagrebu. Prema procjenama ljudi u “Industrogradnji”, vrijednost ovih sporova kreće se oko 100 milijuna eura, pa je jasno da mnogi nisu sretni zbog toga što je Galinec krenuo u raščišćavanje računa. Inače, svojim dolaskom od prije dvije godine Galinec je oko sebe okupio jedan mlađi tim koji je krenuo u raščišćavanje svih sporova koje “Industrogradnja” ima. Naime, ova tvrtka ima najviše sporova na trgovačkim sudovima zbog katastrofalno loše vođenih poslova bivše uprave, koja se nije brinula o naplati potraživanja. Istraga o slučajevima Rađenović, Miljuš i Galinec i dalje traje i za sada nema naznaka da se nešto krupno dešava. Moguće je da će policija odjednom banuti s informacijom da je netko uhapšen, ali nas iskustvo uči da se to kod organizirane mafije neće desiti bez snažnog političkog pritiska. A njega, kad su u pitanju pomenute žrtve, nema. No, događaji koji će se desiti u listopadu bit će mnogo brutalniji nego pomenuti. Izgleda da su Rađenović, Miljuš, Ritz i Galinec bili samo uvertira za nastup još opasnijih momaka.

Mafijaški sukobi u Hrvatskoj
“Jesi živ”, novi je pozdrav Zagrepčana nakon serije ubojstava koji su se odigrali tokom listopada. Najprije je javnost šokirala vijest da je ubijena 26-godišnja Ivana Hodak, kćerka poznatog odvjetnika Zvonimira Hodaka i bivše Tuđmanove ministrice Ljerke Mintas Hodak. Ivana Hodak bila je mlada pravnica, te sudski vještak za grafologiju, a u odvjetničkom poslu je pomagala i ocu. Nakon nje ubijena je još jedna osoba iz kriminalnog miljea, a onda je uslijedio novi šok: ubijen je Ivo Pukanić, poznati novinar i suvlasnik tjednika “Nacional”. Krenimo od početka. Val mafijaškog nasilja, s prekidima, u Hrvatskoj traje već godinama. Za svo to vrijeme nikada ni jedno ubojstvo nije bilo riješeno, a nakon zatišja, kako smo već napisali, u drugoj polovici ove godine ponovo se počelo zahuktavati. Kako smo posljednjih mjeseci svjedoci brutalnih premlaćivanja poznatih javnih i poslovnih osoba, svaka nova takva vijest, iako djeluje šokantno, izaziva da taj šok traje sve kraće. Ivana Hodak, ustrijeljena početkom listopada usred bijela dana, umrla je na rukama svoje majke Ljerke Mintas Hodak, koja je prva stigla na mjesto zločina. Kako su izjavili susjedi, za vrijeme zločina čuli su žamor, ali ne i pucnjeve, tako da se može zaključiti kako je ubojica koristio prigušivač. Ovo ubojstvo, nakon događaja u rujnu, alarmiralo je javnost, a mediji su dodatno djelovali na politiku, tako da se za tili čas uokolo okupio veliki broj policajaca. Uži centar grada tokom dana nadzirao je policijski helikopter. Očevidu je prisustvovao sam vrh Ministarstva unutarnjih poslova i Policijske uprave Zagrebačke. Pored njih, ispred zgrade gdje se ubojstvo dogodilo, bila je i istražna sutkinja Erna Dražančić, koja je radila na slučaju umirovljenog generala Vladimira Zagorca. Ime ovog kontroveznog lika seže još u Tuđmanovo vrijeme kada je bio direktor vojne firme “RH Alan”, šurujući s mafijom i sklapajući nepovoljne financijske ugovore za vojsku. Naime, zagrebačko Županijsko državno odvjetništvo Zagorca tereti da je, kao pomoćnik ministra ovlašten za raspolaganje sredstvima za kupnju oružja i opreme namijenjene obrani Hrvatske, u rujnu 1993. od njemačkog trgovca oružjem Josefa Rot-

Reketarenje “Industrogradnje”
Galinec je u svijetu financija postao poznat još krajem prošlog desetljeća, kada je postao direktor brokerskih poslova u “Zagrebačkoj banci”. Vlastitu tvrtku za poslovno i financijsko savjetovanje, kojoj je i danas na čelu, osniva 2002. Za predsjednika Uprave “Industrogradnje” imenovan je sredinom 2006. godine, kao direktor tvrtke koja je najveći dioničar “Industrogradnje”. Tih dana novinari su prvi put saznali da Galinec nije jedini dužnosnik “Industrogradnje” koji je bio pretučen. Prije nešto više od godinu dana, jednog su člana Nadzornog odbora “Industrogradnje” i suradnika Josipa Galineca u projektu njezina preuzimanja, dvojica napadača napala palicama, no taj napad nije prijavio policiji. Napadnuti je član o tome samo neformalno ispričao jednom visokom dužnosniku Državnog odvjetništva, a nedugo nakon toga je napustio dužnost predsjednika Nadzornog odbora. Istražitelji još ne mogu pouzdano tvrditi da je u pozadini napada na njega i Galineca isti počinitelj. Nadzorni odbor “Industrogradnje” je, na pitanje novinara jesu li Galinca pokušali reketariti, ustvrdio da se osobe s kojima je “Industrogradnja” u važnijim sporovima ne libe koristiti metode kao što su krivotvorenje, prijetnje i slično. Također, NO “Industrogradnje” tvrdi kako su o svemu tome obaviješteni MUP, Državno odvjetništvo i USKOK. Motivi napada još se ne znaju, no Galinec je u posljednje vrijeme obavio niz velikih poslovnih transakcija. Između ostalog, novinari su doznali da je namjeravao kupiti manjinski paket dionica “Industrogradnje” i tako postati jedan od bitnih dioničara te tvrtke, mada to gotovo

52

J O U R N A L

Novinar Dušan Miljuš

HRVATSKA
haichnera preuzeo drago kamenje kao jamstvo za pet milijuna američkih dolara koje je preuzeo od MORH-a. Zagorec je dragulje držao u sefu u svome uredu, no nije ih evidentirao u službenoj dokumentaciji. Početkom 2000. godine, kada je dolaskom Račana na vlast razriješen dužnosti, dragulje nije razdužio već ih je odnio, čime je pribavio nezakonitu imovinsku korist i oštetio državni proračun.

Panika u državi
Pukanića je još u travnju ove godine pokušao pištoljem ubiti jedan napadač, ali nije uspio. Tada je uspio izbjeći hitac koji je završio u staklu obližnje trgovine, a što se točno dogodilo i tko je pucao te večeri nije se do kraja razjasnilo. Špekuliralo se tada o tome koliko u Pukanićevim tvrdnjama ima istine, također se nagađalo kako se pokušaj likvidacije dogodio isti dan kada je Pukanić u policiju prijavio iznuđivanje. Zdenko Duka, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva, izjavio je da je ovo još jedan strašan događaj i da novinari nisu ovako ginuli od rata, pozvavši nadležne organe da zaustave nasilje. Da su svi bili uznemireni sada već nekontroliranim razvojem događaja, pokazuje i reakcija predsjednika Stjepana Mesića, koji se obratio javnosti i pozvao sve građane da se odupru mafiji. On je sazvao sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost, na koju je pozvao i predstavnike parlamentarnih stranaka. Javnosti se obratio i premijer Ivo Sanader koji je bio vidno zbunjen i nepripremljen, ali i uzrujan, te je povezao ove događaje i s oblikom terorizma. “Nećemo dopustiti da Hrvatska postane Bejrut”, rekao je tada Sanader, iako je bilo očito da je ovo bio mafijaški čin, a ne teroristički. Zoran Milanović, predsjednik SDP-a, odmah je nazvao Sanadera i stavio mu se na raspolaganje, istakavši u izjavi za medije da nije vrijeme za podjele nego za odlučnu akciju. U javnosti su se odmah pojavile mnoge špekulacije. Naime, Pukanić je bio sasvim sigurno povezan s mafijom, konkretno s pomenutim Hrvojem Petračom. To je bilo najočitije upravo u vrijeme kad je Petrač zaratio sa svojim dotadašnjim prijateljem Zagorcem i kad je bio uhapšen u Grčkoj. Pukanić je cijelo vrijeme o njemu pisao hvalospjeve. S druge strane, gdje god je stigao, druge mafijaške klanove je napadao, tako da su mnogi imali motiv za njegovo ubojstvo. Prije svega, još uvijek je teško dokučiti da li su ubojstva Hodakove i Pukanića povezani, za što ima mnogo indicija. S druge strane, kao mogući naručitelj spominje se čak i crnogorski politički lider Milo Đukanović, čovjek koji je Crnu Goru izvukao iz srpskih ralja. Da napomenemo, mnogo se pisalo o balkanskoj duhanskoj mafiji koja je surađivala s talijanskom mafijom, a čiji je kum bio upravo Đukanović. Uostalom, Kum je i bio Đukanovićev nadimak, a kako je Pukanić o svemu tome mnogo znao, bio je jedan od najvažnijih svjedoka u istrazi balkanske mafije u talijanskom Bariju. “Uznemireni smo jer je taj novinar bio je-

Tko je s kim?
Zagorec je cijelo vrijeme bio kompanjon Hrvoja Petrača, jednog od najvećih hrvatskih mafijaša. No, njih dvojica su se kasnije razišli pa je Zagorec 2003. godine pretučen, a tri godine kasnije otet mu je tada maloljetni sin Tomislav. Odmah je osumnjičen Petrač koji tada bježi iz Hrvatske, da bi 2007. bio pronađen i uhapšen u Grčkoj, te potom izručen Hrvatskoj. Međutim, Petrač je tada otkrio prljavo rublje pa je Zagorec morao pobjeći u Austriju. Austrijske pravosudne vlasti odredile su Zagorcu pritvor zbog opasnosti od bijega, utjecaja na dokaze i svjedoke te teških okolnosti kaznenog djela za koje ga se sumnjiči. Zagorca je Austrija izručila početkom listopada ove godine i on se od tada nalazi u pritvoru zagrebačkog zatvora u Remetincu. U istrazi se branio šutnjom, a za svog advokata, još dok je bio pritvoren u Austriji, uzeo je Zvonimira Hodaka, oca ubijene Ivane. Ovaj slučaj je bio dodatno isprepleten jer se tu, ma kakav god bio povod, umiješala Ivana Hodak. Naime, kao što je Zagorca zastupao Hodak, tako je Zagorčevog neprijatelja Petrača zastupao advokat Ljubo Pavasović Visković, koji je bio, ni manje ni više, momak Ivane Hodak. Na obavijesnom razgovoru Ljubo Pavasović Visković od šoka nije odmah mogao puno toga reći. Također, nakon vijesti o ubojstvu, Hrvoje Petrač, koji odslužuje zatvorsku kaznu u Lepoglavi, iz otvorenog djela kaznionice prebačen je u zatvoreni. “Nacional” je još prije opširno pisao o kćeri odvjetnika Zvonimira Hodaka, baš zbog takve veze. U tekstu “Ljubav uništava posao od 300.000.000 kuna”, analizirana je pozadina konflikta koji je uvelike uvjetovao propadanje nauma, između ostalog, Ivora Vucelića, člana uprave tvrtke “Adriatica.net”, da kupi građevinske projekte generala Vladimira Zagorca. Naime, Vucelić je upravo tada bio bivši dečko ubijene Ivane Hodak, a poslu u kojem su trebali sudjelovati i skladatelj Tonči Huljić, te odvjetnik Zvonimir Hodak, pripriječila se činjenica da je njegova bivša djevojka započela iznenada vezu s Ljubom

Ivo Pukanić Pavasovićem Viskovićem, zadavši im veliku glavobolju. Čuvši za tu vezu, roditelji Ivane Hodak su se šokirali. Od činjenice da hoda s Viskovićem, njezine roditelje tada je više šokiralo to što im je kći posve neočekivano prekinula gotovo trogodišnju vezu s Ivorom Vucelićem, potpredsjednikom za operativno poslovanje tvrtke “Adriatica.net”. Zbog sumnje da je možda počinio zločin iz strasti, Vucelić je pozvan na obavijesni razgovor, ali je ta mogućnost vrlo brzo napuštena. Ovo je ubojstvo veoma zamršeno i svi su osumnjičeni. Ivana Hodak je zbog nečega platila glavom, ali je njeno ubojstvo po prvi put prisililo jednu hrvatsku vlast, ako ne računamo Vladu nacinalnog jedinstva tokom agresije na Hrvatsku, da se u Vladu imenuju stručne nestranačke osobe. Bilo je vidljivo da se Sanader uplašio reakcije javnosti, pa je promptno reagirao smjenjujući ministra unutarnjih poslova Berislava Rončevića, ministricu pravosuđa Anu Lovrin i ravnatelja policije Marijana Benka. Na ministarska mjesta došli su Tomislav Karamarko i Ivan Šimonović, a za ravnatelja policije postavljen je Vladimir Faber, policajac koji je uspješno vodio istragu protiv osumnjičenog za ratne zločine Branimira Glavaša. Nedugo nakon ovih ekspresnih smjena desilo se još jedno mafijaško ubistvo, a onda je krajem listopada Hrvatsku zadesio novi šok. Ubijen je Ivo Pukanić, a kao neplanirana žrtva bio je marketinški stručnjak Niko Franić, koji je surađivao s “Nacionalom”.

53

Vladimir Zagorec

J O U R N A L

HRVATSKA
dan od najvažnijih svjedoka u našoj istrazi balkanske mafije”, rekao je tužitelj Giuseppe Scelsi i podsjetio da je među njegovim svjedocima bio i Duško Jovanović, urednik crnogorskog tjednika “Dan”, a koji je ubijen još krajem svibnja 2004. godine. Istragom tužiteljstva za borbu protiv mafije tada je bio obuhvaćen i crnogorski premijer Milo Đukanović, no kako je potvrđeno, postupak protiv Đukanovića bit će obustavljen jer on uživa diplomatski imunitet. Jovanović je u svom listu prenosio članke koje je o toj temi objavljivao “Nacional”, a vjerovatno se njegovim ubojstvom pokušalo upozoriti Pukanića da prestane pisati o tome. No, Puki nije stao. Nakon samo par dana u Zagrebu su uhapšeni potencijalni atentatori, a ministar Karamarko potvrdio je da je policija na tragu ubojici. “Balkan Expres”, kako je policija nazvala ovu operativnu akciju, donijela je rezultate i protiv pet osoba su podignute kaznene prijave. Od tih pet osoba, tri su hrvatska državljana, jedan je državljanin Srbije, a jedan ima dvojno državljanstvo – Hrvatske i BiH. Riječ je o 30-godišnjem Robertu Mataniću, njegovom sedam godina mlađem bratu Luki, te Amiru Mafalaniju. Braća Matanić dio su skupine koje je bugarska policija 2004. godine sumnjičila za mafijaška ubojstva u Sofiji. Robert Matanić zbog toga je neko vrijeme proveo i u zatvoru, ali uskoro je pušten na slobodu zbog nedostatka dokaza. Sva četvorica uhićenih povezuju se sa srpskim mafijašem Sretenom Jocićem, zvanim Joca Amsterdam. Uhapšeni su nakon što su specijalci provalili u pet stanova u Draškovićevoj ulici u centru Zagreba, tek nekoliko stotina metara od mjesta na kojem je Pukanić likvidiran. “Obrada je bila sveobuhvatna i široka i možemo reći da smo na tragu ubojice”, rekao je Karamarko. du i automobil. Napravu su aktivirali u 18,27 sati kad su Pukanić i Franjić došli do automobila. Pukanić i Franjić su u eksploziji ubijeni, a dvije osobe su ozlijeđene. Oštećena je zgrada i više vozila. Zatim su pomagači stupili u kontakt s počiniteljima, pripremali njihov bijeg i pružali im financijsku pomoć za podmirenje troškova bijega. Oni su se u srijedu, 29. listopada, oko 17 sati sastali s počiniteljima ubojstva nedaleko od granice sa Srbijom, kod INA-ine benzinske postaje, kada su uhićeni zajedno s počiniteljima. Dvojica počinitelja – Željko Milovanović i Bojan Gudurić su uspjela pobjeći, a “mozak” atentata još je uvijek nepoznat, pa samim tim i motiv likvidacije Pukanića i Franjića kao kolateralne žrtve. “Motiv atentata zasad je ostao nepoznat i pred policijom je još opsežan posao”, rekao je Krunoslav Borovec, načelnik Ureda ravnatelja policije. Tako se nastavlja istraga o ubojstvu Pukanića i Franjića. U međuvremenu, da nam ne bi bilo dosadno, pobrinuo se još jedan ubojica koji je u zagrebačkom naselju Savica s dvije prostrelne rane u glavi ubio Adriana Čupića. Riječ je o 34-godišnjem hrvatskom branitelju i jednom od šefova u zaštitarskoj tvrtci “Lupus”, koji je za vrijeme Domovinskog rata bio narednik 1. Gardijske brigade. Čupić je navodno već dobro poznat zagrebačkoj policiji jer ima podeblji policijski dosje. Povezivalo ga se s teškim kriminalnim radnjama u posljednjih nekoliko godina: pokušaj silovanja i otmicu. Policija još uvijek ne zna da li je i ovo ubojstvo povezano s prethodnim. Opće je mišljenje, kada se strasti malo smire, da će istraga ući u uobičajenu kolotečinu, s najvećim dometom da će biti uhapšeni počinitelji. O nalogodavcima neće biti ni traga ni glasa.

Politika pritisla policiju
Istraga je zaista bila velika i to je ono što je sve zabrinulo. Naime, moralo se čekati da politika pritisne strukture da rade svoj posao. A ni politika, odnosno političari ne bi to uradili da nisu bili pritisnuti od šokirane javnosti. Tako je zagrebačka policija u javnost pustila snimku koju su nadzorne kamere zabilježile u “Nacionalovom” dvorištu na dan ubojstva. Na nadzornim se snimkama vidi muškarac koji se na parkiralište dovezao mopedom u kojem je bila postavljena bomba, a kojeg je parkirao kraj Pukanićevog luksuznog “Lexusa”. Drugi je atentator prikazan na fotorobotu, za kojeg je odjednom bilo objavljeno da se radi o Elvisu Hadžiću iz Velike Kladuše, koga je vrlo brzo uhapsila policija Unskosanskog kantona. No, ubrzo nakon toga i sama policija je demantirala da je Hadžić osumnjičen za ubojstvo, ali je zadržan u pritvoru jer se ipak dovodi u sumnju da je na neki način kontaktirao sa njima. Nakon što je Hadžić uhapšen, u kući su mu pronađena eksplozivna sredstva, a ispis telefonskih poziva ukazuje da je kontaktirao s počiniteljima. Inače, radi se o osobi koja je bila u Legiji stranaca i za koju se veže niz kriminalnih radnji. Prilikom hapšenja nije pružao nikakav otpor, niti je bio naoružan, a odlučno demantira da je na bilo koji način umiješan u Pukanićevo ubistvo. Istragom je utvrđeno kako bomba nije bila postavljena ispod automobila, niti pored njega kako se isprva pretpostavljalo, već je bila na mopedu koji je još od jutra bio parkiran kraj Pukanićevog “Lexusa”. Muškarac koji je mopedom došao u “Nacionalovo” dvorište na glavi je imao kacigu, što otežava identifikaciju, iako su ga snimile nadzorne kamere. Neko se vrijeme kretao dvorištem, da bi se udaljio u nepoznatom smjeru.

Temeljite pripreme za ubojstvo
Kao ubojice prokazani su Željko Milovanović iz Doboja, bivši pripadnik “Crvenih beretki” Milorada Lukovića-Legije, koji je uspio pobjeći Dodikovoj policiji, te Bojan Gudurić iz Srbije. Utvrđeno je, kažu u policiji, da je Milovanović član ove skupine koji je dovezao skuter s eksplozivnom napravom. Darko Ilić, šef Odjela za istrage specijalnog tužiteljstva manjeg bosanskog entiteta rekao je da je Milovanović uspio pobjeći neposredno prije uhićenja. U stanu u kojem se skrivao nađene su ručne radio stanice, sustavi za navođenje, GPS sustav, kaciga kojom se koristio kad je dovezao skuter u dvorište “Nacionala”, kao i više mobitela i SIM kartica koje ga povezuju s pripremanjem i likvidacijom u Zagrebu. Svi ti predmeti bit će predani na vještačenje MUP-u Hrvatske. Tu su još bili i pomagači, Crnogorac Slobodan Đurović i Milenko Kuzmanović iz Srbije. Osumnjičeni su se mjesec dana pripremali za teško ubojstvo Ive Pukanića, pri čemu su čak unajmili stan za promatranje zgrade “Nacionala”. Pribavili su eksplozivnu napravu za ubojstvo, te nabavili skuter na kojem su eksplozivnu napravu dovezli do mjesta atentata. Jedan od počinitelja je na dan ubojstva oko 12,40 sati dovezao skuter u dvorište “Nacionala”, ostavio ga pokraj automobila kojim se koristio Ivo Pukanić i otišao s tog mjesta. Kad su ostavili eksplozivnu napravu, počinitelji su nastavili promatrati “Nacionalovu” zgra-

54

Svjetska kriza kuca na vrata
Mafijaške obračune uskoro je zasjenila financijska kriza koja je u svijetu postala aktualna već krajem ljeta, da bi vrlo brzo uplašila cijeli svijet u listopadu. Iako je pod utjecajem krize gorivo pojeftinilo za gotovo nevjerojatnih 80 dolara, ono neće puno pomoći svjetskoj, a tako niti hrvatskoj ekonomiji. Ono prije svega neće izazvati lančana pojeftinjenja. Gospodarstvo je izmučeno financijskom krizom pa su pojeftinjenje goriva doživjeli tek kao malo olakšanje. “Tako kad razgovarate s korporacijama, oni će vam pokazati svoju kalkulaciju. Reći će: O.K., gorivo je manje, no popucali su ostali šavovi i moramo ih pokrpati”, tvrdi dr. Mladen Vedriš iz Nacionalnog vijeća za konkurentnost. Sindikati su, očekivano, imali manje razumijevanja

J O U R N A L

HRVATSKA
za globalne probleme, pa od tvrtki očekuju da u cijene proizvoda uračunaju niže cijene goriva. “Mnogi su pravdali rast cijena hrane i rastom cijena goriva i energije, međutim sada su stečeni svi uvjeti da se to snizi”, smatra predsjednik Nezavisnih sindikata Hrvatske Krešimir Sever. No, iz Hrvatske udruge poslodavaca poručuju da su se zbog globalne financijske i bankarske krize kamate udvostručile, a do kapitala se sve teže dolazi. Pitanje koje sindikate treba zabrinjavati, poručuju poslodavci, mnogo je ozbiljnije od nekoliko postotaka sniženja, a to je - hoće li biti otpuštanja radnika? “Predviđanja su da će u eurozoni biti rast svega 0,2%. To znači da će i Hrvatska manje izvoziti, da će drastično pasti gospodarska aktivnost i pitanje je hoće li oni koji danas rade moći zadržati svoja radna mjesta”, rekao je Damir Kuštrak, predsjednik Hrvatske udruge poslodavaca. U takvom scenariju, svi bi bili na gubitku. I oni koji ostaju bez posla i novca za život, i država koja dobiva socijalne slučajeve, i gospodarstvo koje ostaje bez potrošača. U uvjetima globalne nestabilnosti niže cijene goriva tek su dobrodošao predah.

Guverner Željko Rohatinski mo voditi računa o događajima na svjetskom tržištu, kao i o ozbiljnim upozorenjima koja nam stižu. Kad je u pitanju monetarna politika, Rohatinski je rekao da HNB radi na zadržavanju sigurnosti bankovnog sustava, a pripremio je i zaštitne mjere koje bi, kada bi bilo potrebno, spriječile prelijevanje problema iz matičnih europskih banaka u njihove hrvatske podružnice. To znači da HNB održava stabilnost banaka, a pripremljene su i mjere kako europske banke ne bi izvlačile novac iz hrvatskih podružnica. No, poput Mesića, i Rohatinski je izrazio bojazan upozorivši da Hrvatskoj slijedi teška godina. On je ustvrdio da same mjere HNB-a u budućnosti neće biti dovoljne. Iduće godine na naplatu dolazi oko 11 milijardi eura duga, 27% više nego ove godine, pa Hrvatska tako može računati na gospodarski rast od svega 2%, inflaciju od 3,5% i rast vanjskog duga na 38,5 milijardi eura. Predsjednik Mesić istaknuo je prilikom otvaranja savjetovanja “Ekonomska politika u Hrvatskoj u 2008.” kako bi aktualni potresi na svjetskom financijskom tržištu mogli poremetiti krhku ravnotežu zaduživanja, potrošnje i otplate dugova u Hrvatskoj. “Ako se to dogodi, protresti će se i sami temelji našeg gospodarstva”, upozorio je predsjednik Mesić. On je ključnim označio pitanje hoće li i kako aktualni potresi na svjetskom financijskom tržištu utjecati na hrvatsko gospodarstvo. “Na to pitanje treba pronaći odgovor što prije, kako bi se mogli pripremiti za ono što nas možda očekuje”, rekao je Mesić. Hrvatska vlada pokušala je odgovoriti tzv. nultim deficitom, što je značilo i zamrzavanjem plaća u idućoj godini, te demagoškim neisplaćivanjem božićnica u ovoj godini i prestanak prakse darivanja pred kraj godine. No, božićnice su ipak ostale, a sindikati, iako i sami razjedinjeni, uspjeli su natjerati Vladu da odustane od svojih namjera kad je u pitanju plaća. Razlog je bio što postoji čvrsti ugovor o povećanju plaće za 6% i da Vlada nije popustila razjedinjenim sindikatima, sigurno bi se suočila s tužbom. S druge strane, potpredsjednik Matice hrvatskih sindikata Vilim Ribić zapitao se zašto bi Vlada problem morala rješavati baš nultim deficitom. On je naveo primjer Europske unije koja bi trebala ući u deficit do čak 5%, ili primjer Japana koji je svoju krizu rješavao desetogodišnjim deficitom od 6-8%. “Zašto mi sad odjednom paničarimo?”, zapitao se Ribić. Tako se i u Hrvatskoj počela osjećati kriza, doduše više na psihološkoj bazi, što su ukazale i Ribićeve riječi. No, kako smo vidjeli, treba se pripremiti i sačuvati posao s kakvom-takvom plaćom. Nitko ne može predvidjeti kakve će razmjere kriza poprimiti.

Upozorenja Rohatinskog i Mesića
Željko Rohatinski, guverner Hrvatske narodne banke upoznao je javnost s najnovijom prognozom Međunarodnog monetarnog fonda u vezi rasta svjetskog gospodarstva za 2009. godinu. Predviđanja su oštro smanjena za četvrtinu, odnosno na samo 2,2% u odnosu na izvještaj objavljen u listopadu. Za razvijene zemlje čak se prognozira smanjenje gospodarstva u cijeloj 2009. godini, što je prvi takav pad od Drugog svjetskog rata. Nova gospodarstva i zemlje u razvoju na zapadnoj hemisferi trebali bi rasti oko 2,5%. MMF je zbog najavljenog usporavanja pozvao vlade da osiguraju poticaje svojim gospodarstvima. Predsjednik RH Stjepan Mesić podsjetio je na upozorenje analitičara MMF-a kako Hrvatska spada među posebno ugrožene zemlje jugoistočne Europe. Istaknuo je kako je Hrvatska veoma zadužena, kako izvozom ne pokrivamo ni polovinu uvoza te kako postoji opasnost od prevelikoga udjela stranih banaka na hrvatskom tržištu. On je objasnio da eksperti naglašavaju kako banke u svakoj krizi najprije čuvaju sebe i svoje poslovanje u matičnim zemljama. Zbog toga su spremne otpisati podružnice u inozemstvu, smanjiti kredite te se potpuno povući s nekih tržišta. U tom bi slučaju Hrvatska mogla ostati bez dovoljno novih zajmova. Istaknuo je kako mora-

55

Vlada popustila sindikatima
Iako je Hrvatska u boljem položaju od zemalja u regiji u pogledu njezine izloženosti globalnoj financijskoj krizi, može se istaknuti kako su najveći rizici u sporijem gospodarskom rastu i neprilagođenoj fisklanoj politici. Većina glavnih ekonomista hrvatskih banaka ne očekuje deprecijacijske pritiske na kunu. Oni su monetarnoj politici dali čistu peticu, dok je fiskalna politika dobila prosječnu ocjenu 2 (na skali do 5). Također smatraju da su vanjski faktori važniji od unutarnjih za učinke financijske krize u Hrvatskoj. Mogućnost snižavanja kreditnog rejtinga Hrvatske u idućih 12 mjeseci realna je mogućnost također za većinu glavnih ekonomista, a većina vrlo važnom smatra brzinu završetka pregovora Hrvatske za ulazak u Europsku uniju.

J O U R N A L

INTERVJU Žarko Puhovski, sveučilišni profesor i donedavni predsjednik HHO-a za “Preporodov Journal” govori o uhićenju Radovana Karadžića, važnosti suočavanja s prošlošću i zločinima, značaju istine i pravde, rješenjima za bh-situaciju, preimenovanju Muslimana u Bošnjake i automanipulaciji, zastupljenosti nacionalnih manjina u Saboru, položaju intelektualca danas...

Loše je živjeti u automanipulaciji (II)
Protiv asimilacijskoga kolosijeka pomaže, s jedne strane, najprimitivnija propaganda osnaživanja, za koju, u ovome kontekstu, svakako jesam. Dakle, da se naprosto ponavlja: “Ne trebate se bojati, dobro je da se zovete Džemaludin, Atif, Hana, Dušanka, ne morate biti svi slični.” Nametnutu sličnost kao ideal današnjice više ne propagira Komunistička partija, nego Red Carpet, mediji, i tu je problem. Razgovarala: Sena Kulenović
U ovom broju “Preporodovog Journala” objavljujemo drugi dio intervjua s prof. dr. Žarkom Puhovskim. također da ljudi imaju pravo činiti ono što držim pogrešnim. Ne vidim razloga da zastupam stav prema kojemu bi Ustavom ili zakonom trebalo zabraniti neko postupanje samo zato što ga smatram pogrešnim. Npr. astrologiju ne smatram paradigmatički pogrešnom interpretacijom svijeta i života, prijevarom zapravo ili, “alternativom” u smislu Karadžićeva djelovanja donedavno, ali se nikada ne bih usudio tražiti da se zabrani astrologija, jer bi to, u dva koraka, značilo uvođenje totalitarnoga sustava koji provjerava privatnost ljudi, vrednuje zvjezdoznanske prognoze, tiskare, itd. Prof. dr. Žarko Puhovski kratski prihvatljiv način da se ostalima zabrani da se zovu Muslimani. Čini mi se čak spornim to što se ne dopušta izjašnjavanje građana kao Jugoslavena, još uvijek u Hrvatskoj ima barem nekoliko tisuća ljudi, među kojima su sigurno i neki Bošnjaci koji bi se, da to nije zabranjeno, izjašnjavali kao Jugoslaveni. Ne vidim razloga da se to zabrani. Na popisu 1971. godine moj prijatelj, sociolog Slobodan Drakulić se, malo vica radi, a malo da provjeri kako stvar funkcionira, izjasnio kao Transilvanac jer je tvrdio da on kao Drakulić potječe od grofa Drakule. Nakon godinu i dva mjeseca dobili smo podatke i vidjelo se: Zagreb, općina Maksimir, Transilvanac - 1. Naprosto ne vidim formalni mehanizam na osnovi kojega bih Vam, da mi sada kažete: “Ja sam Marsijanka”, imao prava reći: “Idite na psihijatriju, niste Marsijanka, jer Marsijanaca nema!”. Dok vam nije oduzeta poslovna sposobnost, imate se, kao osoba, pravo identitetski izjašnjavati. Mislim da je pogrešno etnički se izjašnjavati Muslimanom, mislio sam to i prije 40 godina, ali smatram Međutim, kako riješiti pitanje oko 20.000 Muslimana koji su prema popisu iz 2001. godine potpali pod ostale i danas ne mogu uživati neka prava koja im, kao tako velikom kolektivitetu, ipak pripadaju? Imamo dvije skupine u Hrvatskoj za koje to važi: to su Romi i Bošnjaci. Meni je naprosto zlo kad čujem da se u jednoj navodno dobro organiziranoj državi govori da neka skupina ima više pripadnika no što ih je na popisu. Pa imamo i više glasača no stanovnika, ima više Bošnjaka i Muslimana nego što ih ima na popisu, imamo više Roma no što ih je na popisu, slično se tvrdi i za Srbe. Što to znači? Da se nalazimo u situaciji Makedonije, države koja ne može postići politički dogovor da popis pučanstva važi, točnije: koliko, zapravo, ima tamo Albanaca. To pak znači da nema temeljne pretpostavke za funkcioniranje političke zajednice, jer zajednice nema bez članova/pripadnika. U realnosti – nikako samo hrvatskoj – neki od bitnih socijalizacijskih procesa očito kreću asimilacijskim kolosijekom. Protiv asimilacijskoga kolosijeka pomaže, s jedne strane, najprimitivnija propaganda osnaživanja, za koju, u

Preimenovanje Muslimana u Bošnjake
(...) Izetbegović je tek naknadno, usred rata, prihvatio stav manjinske, Zulfikarpašićeve skupine i usvojio naziv Bošnjaci. Gospodin Izetbegović je bio kod mene u stanu, u veljači 1989. godine, doveo ga je Amir Bukvić. Sjeo je i rekao: “Došao sam da mi vi kao profesor kažete što čovjek treba znati da bi osnovao stranku.” I ja sam otprilike tri sata govorio o raznim stvarima koje su mi se činile važnima. On mi je tada gorljivo tumačio, jer sam upravo bio objavio tekst vezan za taj problem, da sam u krivu što napadam termin Muslimani, jer on odgovara tradiciji tog življa. Ispričao mi je da Zulfikarpašić i neki drugi ljudi imaju čudne veze s Beogradom, kako je on to tada formulirao, i insistiraju na terminu Bošnjaci, ali da to zapravo nema smisla. Nisam previše ulazio u to, ali meni se činilo sumnjivim da se bilo koja nacija zove isto kao vjera. Usput, moje je osobno mišljenje da je Izetbegović bio pogrešno optuživan zbog fundamentalizma. Bio mi je simpatičan, ali mislim da je jednostavno bio inkompetentan političar. Danas je nedopustivo tvrditi kao što to čine poneki bošnjački političari u Hrvatskoj - da su oni koji se i dalje žele zvati Muslimanima potomci nekakvih ustaških familija ili, pak, komunjare – ukratko prodane duše. To mora biti njihovo pravo, pravo koje je desetljećima postojalo, te ne može nestati naprosto zato što se Izetbegović dogovorio sa Zulfikarpašićem. Velika većina će u razmjerno kratkome vremenu prihvatiti naziv Bošnjaci, ali ne vidim demo-

56

J O U R N A L

INTERVJU
ovome kontekstu, svakako jesam. Dakle, da se naprosto ponavlja: “Ne trebate se bojati, dobro je da se zovete Džemaludin, Atif, Hana, Dušanka, ne morate biti svi slični.” Nametnutu sličnost kao ideal današnjice više ne propagira Komunistička partija, nego Red Carpet, mediji, i tu je problem. Kad ste već nagovoreni, te želite imati frizuru kao Angelina Jolie, htjeli biste i da se vaše dijete zove Angelina. Ne zato što ne želite biti Hrvatica, Bošnjakinja, Muslimanka ili Srpkinja, nego naprosto zato što svi hoće da im se dijete zove poput “megazvijezde”, od subsaharske Afrike do Moskve. A onda se unutar jedne male zajednice još dodatno zaoštrava pozicija manjine unutar manjine. Hrvatice i Hrvati su već irelevantna svjetska manjina, da se o manjinama unutar Hrvatske i ne govori. Iz toga slijede dvije posljedice. Prva je pozitivna. Pokazalo se je to prije nekoliko godina u slučaju srpske manjine, a sve više vrijedi i za sve druge, na djelu je, naime, jednostavna formula koja glasi: “Što manje Srba, to više (njihovih) prava.” Kada je bilo gotovo 14% srpskog stanovništva u Hrvatskoj nitko nije razmišljao da im se da pozicija potpredsjednika Vlade. Sada ih se, cinično rečeno, može tretirati kao pets, kao kućne mezimce, jer danas nitko više, pa ni najhisteričniji hrvatski nacionalisti, ne može smatrati 4% Srba realnom prijetnjom, a kamoli 35.000 Bošnjaka. Međutim, u zbilji se uvijek radi o pojedincu. Loše je živjeti u automanipulaciji, loše je živjeti kao homoseksualac koji to ne može javno priznati, kao komunist, Židov ili Bošnjak koji to ne može obznaniti. Jednostavno se događa da pojedinci žive u laži, to je pomalo patetično rečeno, ali je istina, iz dobrih namjera npr. da zaštite djecu, ili iz modnih razloga. I tu ih treba ohrabriti, da naprosto budu to što hoće. Ako hoće biti Hrvati, ako hoće Bošnjakinje/Bošnjaci, da budu što god već hoće. Na tome se premalo radi možda tek zadnje tri, četiri godine. Nakon onog “Hristos se rodi”, Sanader je nešto pokrenuo, ali kako bi se reklo starim terminima na terenu, u nizu lokalnih zajednica to još uvijek ne funkcionira. Uz otegotni dodatak za Bošnjake: od 11. rujna su oni koji imaju nešto na glavi sumnjivi kao suradnici Osame bin Ladena. Ova globalna pojava zapravo ponavlja lokalnu tragediju bošnjačke egzistencije u vrijeme rata kada se u jednom trenutku zaista činilo da im nema druge pomoći do čudnih tipova koji su dolazili iz Libije, Irana itd., a koji su opet dolazili zato što su imali krivu informaciju, zbog pogrešnog imena, da se radi o cvijetu muslimanstva, o onima koji su etnički i religijski muslimani.

Nacionalne manjine u Saboru
Kako ocjenjujete trenutni model zastupljenosti manjina u Saboru? Jesu li manjine te koje bi trebale donositi prevagu u nekim ključnim političkim pitanjima jer gotovo se čini da one svake četiri godine služe samo za to. Moje uvjerenje je od početka, i u tomu sam bio u sporu s profesionalcima iz manjina, da je predstavljanje manjina pogrešno postavljeno. Smatram demokratski nedopustivim da netko bude izabran u Sabor sa 17.000 glasova, a netko s 315. Zastupao sam, ovome nasuprot, jedini demokratski element staroga socijalističkog Ustava Hrvatske koji je imao tzv. Komisiju za prava manjina, u koju bi manjine izabrale svoje predstavnike posebno, mimo parlamentarnih izbora, i koja bi onda imala ovlasti zaustaviti svaku odluku Sabora na šest mjeseci do odluke Ustavnog suda, da se propita povređuju li se prava manjina ili ne. To je zaštita. Pet, sedam ili osam zastupnika manjina nisu načelno zaštita osim kad su ovako podijeljene karte pa mogu igrati nekakvu ulogu u Vladi (ili njezinoj većini). Posebice je, međutim, sporna neka vrst političkoga striptiza, jer građani koji glasuju kao pripadnici manjine moraju obznaniti svoje osobne podatke, točnije, etničku pripadnost. To je cijena prava da za 300 glasova dobijete zastupnika ili zastupnicu u Saboru. Po mojem je sudu principijelno pogrešno pitati na biračkome mjestu: “Želite li glasovati za normalnu ili manjinsku listu?”, kako su, preda mnom, rekli jednoj mojoj prijateljici. A opet, to moraju pitati u biračkome odboru, da ne bi povrijedili glasačko pravo. Kada se pak govorio o dvostrukome pravu glasa za manjine, protimbu bih argumentirao posve jednostavno: ako se radi o – prema mojem mišljenju pogrešnom – izjednačavanju realne nejednakosti u društvu dodatnim pravom glasa, Romkinja bi, primjerice, morala onda imati trostruko prava glasa, Romkinja lezbijka bi valjda četverostruko, itd. Moj osobni stav je pritom formalno jednostavan, ne želim biti u zajednici u kojoj netko ima više prava glasa od mene. Živio sam u takvoj zajednici, u Jugoslaviji, gdje ste preko političkoga sustava mogli imati četiri, pet prava glasa, kao radnik u udruženom radu, kao pripadnik dvije ili tri društveno-političke organizacije i kao građanin. To mi se činilo nedopustivim i onda i sada. Mislim da pozitivnu diskriminaciju ne treba primjenjivati na biračko pravo, nego na pitanja zapošljavanja, kulturnog života, obrazovanja itd. Meni se čini da manjinama mnogo više nego stranke treba neka vrst sindikata, koja se posebno bavi ugrože-

nim pravima Bošnjakinja, Bošnjaka, Srba, Srpkinja, Romkinja, Roma i svih drugih, ali da svi trebaju imati jednako pravo glasa. Na koncu, u sadašnjoj situaciji pripadnik manjine ne samo da mora obznaniti etničku pripadnost, nego gubi i pravo na politički pluralizam, jer ne može biti liberal, socijaldemokrat ili konzervativac, jer je stranački (!?) npr. Bošnjak, Rom, Ukrajinac… Hoće li se situacija s manjinama bitnije promijeniti kada uđemo u Europsku uniju? Po mojem sudu, ne bitno na bolje. Europska zajednica je odigrala veoma pozitivnu ulogu u vrijeme rata i odmah nakon rata tjerajući hrvatske vlasti da prihvate normiranje manjinskih prava, međutim danas Hrvatska ima standarde koji su iznad onih u većini članica EU, o tomu nema spora. EU je uzela u članstvo npr. tri baltičke države čiji su standardi ponašanja prema manjinama, riječ je uglavnom o ruskoj manjini, potpuno nepojmljivi za naše standarde, pa i u lošim trenucima hrvatskog života za vrijeme rata. U Europskoj uniji su Njemačka i Francuska koje nikada nisu prihvatile Konvenciju vijeća Europe o zaštiti manjina tvrdeći da kod njih manjina nema. Dakle, standardi EU tu više ne pomažu. Ono što pomaže jest naprosto opća razina demokratizacije. Prije desetak godina na jednome sam skupu, kada se govorilo o progonima Roma u Hrvatskoj, rekao da je to prvi korak Hrvatske u EU jer onog časa kad se više ne proganja Srbe nego Rome, ponašamo se na “evropski” način, budući da je to uobičajeno u Uniji. Tokom protekle kampanje za parlamentarne izbore ponovno se aktualiziralo pitanje glasanja bosanskih Hrvata za hrvatski parlament. Gdje vidite rješenje tog problema? Osobno sam pristaša konvencije Vijeća Europe o suzbijanju dvostrukog državljanstva jer mislim da ono nema mnogo smisla. U uvjetima u kojima ono, iz različitih razloga, postoji mislim da je trebalo postići međudržavni sporazum po kojem bi se državljanima BiH koji imaju i hrvatsko (ili, srpsko) državljanstvo dala jednostavna opcija: da glasuju, naravno, na lokalnim izborima tamo gdje žive, te za jedan parlament - bosanskohercegovački ili hrvatski. Mislim da nitko ne smije imati pravo glasovati za dva parlamenta. U lokalnoj zajednici trebaju svi imati pravo glasa. Danas postaje standardom u EU da čak i stranci koji određen broj godina žive u nekome mjestu imaju pravo glasati na lokalnim izborima. Uvjeren sam da bi se time riješile dobre dvije trećine problema

57

J O U R N A L

INTERVJU
jer bi većina ljudi ipak shvatila što im je važnije u realnom životu. Tim više što broj Hrvata u BiH jako opada, jer je u Hrvatskoj sve više Hrvata iz Bosne, ne toliko iz Hercegovine jer se oni tamo u svojoj većinskoj situaciji relativno dobro snalaze. Hrvati iz Srednje Bosne su bili, da tako kažem, pravi BiH-ovci, od tamošnjih franjevaca, za razliku od hercegovačkih, do seljaka iz središnje Bosne, pravi bh-patrioti. Oni su na različite načine raseljeni u nekoj vrsti tipično perverzne podudarnosti interesa inače ratno sukobljenih strana. jer se naprosto smatra da postoje ljudi koji nemaju pravo na to da imaju prava - iz bilo kojih razloga, npr. zato što su prije činili zločine. A kada pokušate reći da i najgori ratni zločinac ima neka neotuđiva prava smatra se da ga “branite”. Primjerice, zaista smatram da je povreda Karadžićeva prava to što se ovako piše o njegovoj privatnosti, ma kakav on zločinac bio. To je pitanje kulture za koju će trebati još neko vrijeme da do nje dođemo, tim više što je došlo do potpunog okretanja medija crnoj kronici. Sada već i središnji Dnevnik HRT-a, kao najjače javne televizije, barem dva-tri puta tjedno počinje s crnom kronikom, dapače, HRT danima Bušića naziva političkim aktivistom. Dakle, ima dosta nejasnih situacije, ali, općenito govoreći, mogu reći da se nakon 1996. godine stanje frustrirajuće polagano popravlja. Na razini pet ili deset godina jasno se vidi razlika, ali to je toliko nepotrebno polagano da zaista frustrira svakoga kome je stalo do ljudskih prava. Mislite li da će ikada doći do toga da se propitaju neke odluke vrha hrvatske vlasti koje su donošene od izbacivanja Bošnjaka i Slovenaca 1997. iz preambule Ustava do, recimo, politički uvjetovanih izbacivanja pripadnika manjina iz stanova koji su onda dodjeljivani braniteljima za vrijeme rata? Nešto od toga je učinjeno, ove su teme ušle u javnu raspravu, danas nema više blokade kao u vrijeme kada se to događalo. Danas mediji vole razglabati o tim stvarima jer su i to skandali. No, unatrag se stvari više ne mogu mijenjati. Meni se čini potpuno besmislenim da bilo koja manjina bude po imenu navedena u preambuli Ustava, mislim da bi u Ustavu trebalo načelno govoriti o pravima manjina, a u zakonu određivati sve druge stvari. Hrvatska se našla u paradoksalnoj situaciji da nema donje granice brojnosti za pripadnike manjina, pa imamo najmanju manjinu koja ima 19 pripadnika, ako me sjećanje ne vara, to su Vlasi. To je, po mojem sudu, loš vic. Meni se čini da bi logično bilo da donja granica bude jedan promil stanovništva, oko 4.500. Ali to je pak simbolički nemoguće, jer bi to značilo da se Židove izbacuje s tog popisa što bi za Hrvatsku imalo, navodno, neugodne implikacije. Ali 19 ljudi je malo veća obitelj i to mi se čini zaista pogrešnom kvantitativnom osnovom za priznavanje etničke manjine. Model koji je usvojen, formalno govoreći, iznad je razine koju ima bilo koja europska država za koju znam, a stvorio je i paralelnu birokraciju koja živi od (pre)velikoga broja priznatih manjinskih zajednica. U vijećima manjinskih zajednica i njihovu aparatu događa se čak i to da vuku ljude za rukave da budu npr. Ukrajinci/Ukrajinke, jer im treba još nekolicina na danome području i sl. Međutim, zbiva se i to da se ipak postupno deetnizira politička atmosfera; danas je anti-srpska atmosfera znatno ublažena, kao i anti-bošnjačka, no ova prelazi u anti-muslimansko ozračje koje dolazi kapilarno iz svijeta nakon 11. rujna. Uzgred, “talibani” se stalno vrte po medijima, a nitko ne zna da je taliban pluralni oblik, a talib singular. Te se, globalne, invektive izgleda ne mogu zaustaviti, ali naših, lokalnih elemenata etničkog sukobljavanja ima manje. Osim sa Slovencima; paradoks je u tomu da su danas, izgleda, najomraženiji pripadnici slovenske nacije koji su bili prvi hrvatski saveznici na početku rata. Sukobi se vode oko 1,1 km morske površine i dva-tri planinska vrha koji su potpuno irelevantni, a o relevantnom sukobu, vezanome za štediše “Ljubljanske banke” i zbog nuklearne elektrane se, skandalozno, puno manje govori. Međutim, općenito se situacija polagano poboljšava, ali je i dalje otvorena za razne trendove. Dogodi li se, recimo, da zbog institucijske krize EU, Hrvatska u dogledno vrijeme ne može pristupiti Uniji, te, recimo, bude u paralelnome položaju sa Srbijom to bi moglo u Hrvatskoj ponovno ojačati izolacionističke i nacionalističke snage i govornike u javnosti. Mislite li da je realno moguće da do toga dođe? Ne mogu reći da je nemoguće, ali mislim da nije vjerojatno. Ono što je najgore za Hrvatsku jest to da je smisao ulaska u Europsku uniju za sve članice bio u tomu da dižu kriterije i razinu kvalitete javnog funkcioniranja kako bi bili prihvaćeni u EU, a Hrvatska sada ima iskustva da je potpuno svejedno što čini jer zapravo sve ovisi o preustroju EU. Nije, na žalost, pitanje jesmo li spremni za EU nego je li EU spremna za nas. I time se pedagogijski element ulaska u EU u mnogome gubi. To podupiru i nedavne kazne koje je EU uvela za Rumunjsku i Bugarsku, koje su očito prerano primljene u EU. Naravno, oni su primljeni iz čistih geostrategijskih razloga, da se formiraju dvije rupe u Europi. Prva je ružičasta rupa, Švicarska, a druga je crna rupa bivša Jugoslavija minus Slovenija plus Albanija. One su sada posve zaokružene, ali ona ružičasta može ući u EU kada hoće, a ova crna rupa će biti integrirana kada je EU za to proglasi sposobnom i podijele pozitivne ocjene našim državama. Trebat će barem desetak godina da se crnorupaška integracija po-

Ljudska prava u Hrvatskoj i EU
Kako ste zadovoljni s trenutnim stanjem ljudskih prava u Hrvatskoj u svjetlu ovih posljednjih napada na novinare, neefikasnosti policije, a sve više izlazi na površinu povezanost državnih službenika s kriminalnim miljeom. Stanje se ljudskih prava kod nas postupno normalizira na razmjerno niskoj razini što znači da više nema tipično ratnih i poratnih povreda uglavnom po etničkoj osnovi nego idemo ka tzv. normalizaciji. To znači, kako je već rečeno, od manjina su prije svega ugroženi Romi, što je općenito evropska praksa, povreda prava žena, što je tipično za poslijeratne situacije. Feministice to, doduše, ne vole čuti, no žene su uvijek razmjerno privilegirane u vrijeme rata; kada muškarci tuku jedni druge onda ne tuku žene, a onda se vrate kući nakon rata, frustrirani i s oružjem, pa žene prođu lošije no inače. Čitav proces ide ka jednome polueuropskom modelu gdje je na djelu sve što i u Evropi, samo malo lošije i malo primitivnije. Za nas je sada zaista najveći problem to da je i u najgorim vremenima hrvatske države, 1990-ih policija djelovala u pravilu iznad razine državnog aparata, bila je bolja, a zadnjih godinu-dvije opet se događa da djeluje lošije zbog toga što dva ministra za redom nisu bili u stanju dati podršku aparatu da funkcionira, nego su u nekim trenucima profesionalcima u aparatu čak otežavali da obavljaju svoj posao. Drugi veliki problem je neprestano privilegiranje pojedinih žrtava ljudskih prava, pa se smatra skandaloznim ako dobije batine novinar, ali je manje skandalozno ako dobije batine netko za koga nitko nikada nije čuo. U tomu, s jedne strane, ima, naravno, racionalnih razloga jer su novinari često simboličke žrtve, ali, s druge strane, treba razviti kulturu protivljenja povredama ljudskih prava bilo koga i bilo kada. Ono što je u Hrvatskoj nekako posebno teško rastumačiti jest da svi ljudi imaju prava čak i oni koji nam se ne sviđaju. To je nešto s čime se uvijek iznova sukobljavam,

58

J O U R N A L

INTERVJU
bjedonosno završi. U trenucima kada se činilo da postoji mogućnost da radikali pobjede u Srbiji pokazalo se da je geostrategijska racionalnost mogla imati smisla. Naime, i da su pobijedili radikali ipak ne bi mogli biti ni u kakvoj neposrednoj vezi sa Rusima, jer su okruženi EU. To je važno, ali je za to plaćena visoka cijena time što su pridružene države koje ni na koji način ne zadovoljavaju kriterije, koje su razvojno ispod razine ne samo Hrvatske, nego i Srbije. Prošloga sam ljeta u Vršcu vidio desetine rumunjskih gastarbajtera koji rade za 100 eura mjesečno. EU je tradicionalno uvozila gastarbajtere, sada ih izvozi. Bio sam na skupu filozofa u Zaječaru pa sam pravio viceve kako je EU, ambulantno, preskočila bivšu Jugoslaviju i sada je Zaječar bliži EU nego Zagreb, jer Zagreb je 26 km od njezine granice, a Zaječar 11. To su vicevi, naravno, ali pokazuju da su djelatni kriteriji zemljopisni, a da su izgubljeni oni bitni, u smislu drugoga članka mrtvorođenoga ustava EU u kojem je rečeno da je EU “community of values” / “zajednica vrijednosti”. Prešlo se na nešto što je legitimno, geostrategiju, ali s našega stajališta to ne pomaže ako nam je stalo do toga da se u Hrvatskoj nešto događa s razinom demokratske kulture i ljudskih prava.

Intelektualci danas
Optužuju Vas da ste sveprisutni u medijima, čak na vrlo neukusan način, da “izlazite iz svake paštete”. Kako ocjenjujete prisutnost intelektualaca u hrvatskom društvu danas? Prvih pet, šest godina ove hrvatske države živio sam tako da nisam bio u medijima kao subjekt, bio sam, međutim, često kao objekt (napada). Nisam odgovarao na serijske napade 1992./1993. godine, jer sam smatrao da su mediji takvi da to ne treba činiti. Kada sam preuzeo neke funkcije u Helsinškome odboru smatrao sam da sam prihvatio i obvezu javnog govora i usvojio jednostavno načelo da odgovaram kad god me netko pita, jer to smatram svojom obavezom - osim ako imam jake moralne razloge protiv komunikacije, recimo zadnjih mjeseci ne odgovaram nikome iz EPH jer smatram da su se oni o mene moralno ogriješili i ne želim s njima razgovarati. Pišem redovno u “Večernjem listu”; prihvatio sam to prije dvije godine, u namjeri da jedne, više ili manje desne novine, pomognem približiti centru, ili, barem, pristojnijem desničarskom artikuliranju. Nastojim pritom ispuniti onu funkcija koju je Sartre formulirao u svojim predavanjima u Tokiju tako rekavši da se intelektua-

lac bavi onime što ga se ne tiče. Dakle, nisam intelektualac kada se recimo bavim profesorskim plaćama, jer sam profesor, ili kad se bavim pravima Hrvata jer sam Hrvat, ali sam intelektualac kada se bavim pravima žena, pravima Roma, itd. jer to nije nešto što mene neposredno pogađa. Drugo, od intelektualca se, kao bitno, očekuje ono što uvijek i nastojim učiniti - da argumentira stav. Jer, nitko nema pravo uvijek biti u pravu, ali svatko ima pravo dokazivati da je u pravu, a da bih to dokazao, moram argumentirati. Naravno, u velikoj količini javno proizvedenih stavova kao stavotvoritelj ili opinion maker, ponekada ću biti u krivu, po mojoj intenciji, naravno, češće u pravu, ali to ne mogu unaprijed znati. Međutim, meni se i dalje čini važnim javno govoriti, gotovo uvijek iz pozicije manjine, i to uporno. I dok to psiho-fizički budem mogao, namjeravam to i dalje činiti - bude li prilike. Međutim, kako ste, da tako kažem, zadovoljni prisutnošću svojih kolega u medijima? Gledajući unatrag, intelektualni život u bivšoj Jugoslaviji bio je puno življi, o svim relevantnim temama razgovaralo se u javnom forumu. Danas intelektualci žive dosta povučeno, rasprave ostaju na akademskoj razini. Imali smo situaciju u kojoj se, prvo, tradicionalno vjerovalo da su “pravi intelektualci” oni koji u tišini svojega doma pišu lijepe pjesme, dobre knjige i slikaju lijepe slike, no to su, eventualno, veliki ili barem dobri pjesnici, pisci i slikari, ali nisu intelektualci. Intelektualci su oni koji se javno zalažu za neke stvari, koristeći, pored ostaloga, i svoju profesionalnu poziciju za strukturiranje javnosti nužne argumentacijske strategije. Za vrijeme rata se veliki broj intelektualaca nacionalno, pa i nacionalistički orijentirao. Mogli ste čuti desetke mojih kolegica i kolega koji su ponavljali istu rečenicu, da je za njih kao in-

telektualce glavni motiv napada Srba na Hrvate to što oni zavide Hrvatima na kulturi, a u međuvremenu se dogodilo to da je u svjetskim mjerilima srbijanska kultura superiorna hrvatskoj, a da je hrvatska vojska superiorna srpskoj. Dakle, preokrenulo se ono o čemu je Krleža govorio nakon Prvog svjetskog rata rugajući se srpskoj artiljeriji i hrvatskoj uljudbi. Ti su se ljudi odveć emocionalno vezali uz apstraktni – i stoga nepropitani - objekt i izgubili s vremenom mogućnost racionalnoga javnog govora. S druge strane, ljevičari su bili zatrti u zemlju, prigovorima da su komunjare, jugo-komunjare, filočetnici itd., tako da je bio ostao posve uzak prostor javne rasprave. Treće, za razliku od jugoslavenskih vremena dogodilo se to da je – u tako suženim uvjetima - dio novinara, a među njima, na žalost, i dio polupismenih novinara, preuzeo formalnu funkciju intelektualca. Neprestance se ponavlja, dakako neosviještena, paradoksalna situacija da su novinari uvrijeđeni što se još netko osim njih javlja u medijima jer sebe ne smatraju, kao što bi termin medij implicirao, posrednicima nego autorima javne rasprave. Kod nas nema istraživačkoga novinarstva, nego sve vrvi “kolumnistima”, od kojih je polovina barem polupismena. Pišu o stvarima o kojima naprosto nemaju pojma, ali su preuzeli formalnu funkciju intelektualca, a istovremeno se ne istražuje put novca, kako funkcioniraju tajne službe ili kako idu neki pregovori, nego se stavi prst na čelo pa se svaki dan ili svaki tjedan napiše nekoliko redaka o nekoj temi. To je srozalo razinu intelektualnoga života, od elementarne pismenosti na dalje, a i opća je razina medija, zbog imperijalizma crne kronike i užasnih penetracija u privatnost, došla do toga da se uopće više ne zna gdje su granice. To je nešto što je, čini mi se, zapravo otežalo klimu i što jednom dijelu pristojnih ljudi priječi da se sami (ob)jave, jer vjeruju da bi se uprljali u javnosti.

59

J O U R N A L

BOSANSKI BAROMETAR Haaški sud osudio generala Rasima Delića na tri godine zatvora

Šutnja se obila o glavu
Trogodišnju kaznu Delić je dobio jer na vrijeme nisu kažnjeni oni koji su izvršili zastrašujuće zločine. Što je najgore, po prvi put je kompromitirana herojska borba bosanskih branitelja. Edis Felić

60

J O U R N A L

Bivšeg komandanta Armije Republike Bosne i Hercegovine, generala Rasima Delića, Haaški sud je osudio sredinom rujna na tri godine zatvora za zločine koje je počinio odred “El-Mudžahid” nad zatočenim vojnicima, bosanskim Srbima tokom sukoba od 1992. do 1995. godine. Delić je većinom glasova Pretresnog vijeća proglašen krivim. Predsjedavajući sudac Bakone Moloto iz Južne Afrike glasao je za oslobađanje, dok su suci Frederik Harhoff iz Danske i sutkinja Flavia Lattanzi iz Italije glasali za kažnjavanje. Prema osudi, Delić nije preduzeo potrebne i razumne mjere da spriječi i kazni počinioce krivičnih djela okrutnog postupanja iz odreda “ElMudžahid”. Ova jedinica počinila je zločine u selu Livade i u logoru Kamenica, u općini Zavidovići, srednja Bosna, u srpnju i kolovozu 1995. godine. Radilo se o 12 zarobljenih pripadnika tzv. Vojske Republike Srpske, koji su bili izloženi raznim vidovima zlostavljanja, uključujući okrutna premlaćivanja i elektro-šokove. Zarobljenike su takođe primoravali da ljube odrubljene glave drugih zarobljenika. Po tri druge tačke optužnice, vezano za ubojstvo i okrutno postupanje u tri odvojena incidenta, Delić je oslobođen. Radi se o zločinima počinjenim u selima Maline i Bikoši u opštini Travnik, srednja Bosna, u lipnju 1993. kada su mudžahedini ubili 24 civila i vojnika bosanskih Hrvata i ranila još šest drugih. Pretresno vijeće je zaključilo da u to vrijeme između Delića i počinitelja nije postojala veza nadređeni-podređeni. Oslobođen je i optužbi za okrutno postupanje i ubojstvo u vezi s događajima koji su se desili u rujnu 1995. u selu Kesten i u logoru Kamenica kada su pripadnici odreda “El-Mudžahid” ubili jednog starijeg Srbina i 52 vojnika bosanskih Srba, te zlostavljali još njih deset. Pretresno vijeće nije moglo zaključiti da je Delić imao razloga da zna da će ti zločini biti počinjeni ili da su već počinjeni. Da podsjetimo, ovdje nije bilo sporno da li su se zločini dogodili. Vezano uz sve tačke optužnice, zločine su nesporno poči-

Reakcije nezadovoljnika
Reakcije su bile očekivane. HDZ BiH je bila neugodno iznenađena presudom Haaškog suda, držeći da zločini nad Hrvatima u BiH nemaju isti tretman u Haaškom tribunalu. Ujedno su se pitali što je sa procesuiranjem najodgovornijih ljudi za počinjene i dokazane zločine nad nedužnim hrvatskim civilima u selima Grabovica, Uzdol, te u niz mjesta u srednjoj Bosni. “Haaški sud je krajnje pristrano, s očitom političkom porukom, oslobodio ili pak na kratkotrajne zatvorske kazne osudio nekolicinu bošnjačkih generala koje se teretilo za masovne zločine nad Hrvatima srednje Bosne i sjeverne Hercegovine, pa čak i stravične zločine mudžahedina. Istodobno, vodeći se ‘zapovjednom odgovornošću’, drakonskim je kaznama ‘nagradio’ generala Tihomira Blaškića, Darija Kordića, Dragu Josipovića... Presudama se očito daje politički pečat proteklom ratu”, priopćio je HDZ BiH. HDZ 1990 je naveo da bi, s obzirom na praksu Haaškog suda, odgovorni za zločine počinjene nad Hrvatima u srednjoj Bosni mogli ostati nekažnjeni. Oni su priopćili da s pravom sumnjaju, “s obzirom na ranija suđenja visokim zapovjednicima Armije BiH, da će odgovorni za zločine nad Hrvatima ostati nekažnjeni. Stravične zločine u selima Maline, Bikoši, Uzdolu, Grabovici, itd., nitko više razuman ne poriče da su se dogodili, ali nitko niti ne odgovara za njih razmjerno njihovoj težini”. Iz te stranke ističu kako dosadašnja praksa suđenja za zločine na sudu u Den Haagu ozbiljno dovodi u pitanje njegov kredibilitet o čemu bi morali voditi računa njegovi osnivači. Milorad Dodik smatra da je Haaški tribunal ovom presudom “još jednom pokazao da je pravda za srpske žrtve iz rata u BiH pred tim sudom zaista nedostižna”. On je ocjenio da je “ta presuda urušila i minimum povjerenja RS-a u pravičnost Haaškog tribunala, koji je praktično izgu-

Rasim Delić, general Armije BiH nili pripadnici muslimanske ekstremne jedinice “El-Mudžahid”. Pretresno vijeće je zaključilo da je “jedno od suštinskih pitanja u ovom predmetu da li je odred ‘El Mudžahid’ bio pod rukovodstvom i efektivnom komandom” Rasima Delića. Odred “ElMudžahid” je formiran kao jedinica 3. korpusa Armije BiH u skladu s naredbom od 13. kolovoza 1993. godine koju je potpisao Delić. Većina sudaca je zaključila da je cilj inkorporiranja te jedinice u sustav rukovođenja i komandovanja Armije postignut najkasnije od sredine 1995. godine. Pretresno vijeće je većinom glasova, uz protivno mišljenje suca Molota, zaključilo da “iako je odred ‘El-Mudžahid’ imao određen stupanj autonomije u odnosu na svoje nadređene komandante, to nije bila nezavisna jedinica koja je samo sarađivala s Armijom BiH”. Jedino je sudac Moloto zaključio da Rasim Delić nije imao efektivnu kontrolu nad odredom. Prilikom određivanja kazne, većina članova Pretresnog vijeća je “podsjetila na šokantno okrutnu prirodu djela zlostavljanja 12 vojnika Vojske RS-a”, ali i na činjenicu da je utvrđeno da je Delić posjedovao “posredna saznanja o tim djelima za razliku od direktnih saznanja”.

BOSANSKI BAROMETAR
bio sav legitimitet kada je srpski narod u pitanju”. Dodao je kako Srbi ne žele preuzimati ulogu onih koji sude, niti osporavati nezavisnost i pravo Suda u donošenju odluka, ali “kako je moguće da se gotovo svim optuženim iz RS-a sudi po zapovjednoj odgovornosti, a da zapovjednik Armije BiH nema zapovjednu odgovornost”. Tako Dodiku nije bilo jasno kako je Biljana Plavšić osuđena na 11 godina, a nije zapovijedala i izdavala naređenja u proteklom ratu, a da zapovjednika Armije BiH, sa svom odgovornošću koju je imao, osude na tri godine zatvora. On je prigovorio Haaškom sudu, jer umjesto da pravičnim suđenjima i odgovarajućim presudama daje doprinos pomirenju na ovim prostorima, “očigledno je da njihove presude bacaju novo sjeme razdora među narode u BiH”. Rajko Kuzmanović, predsjednik manjeg entiteta smatra da presuda Tribunala u Haagu “predstavlja flagrantnu povredu međunarodnog prava i nedopustivu primjenu dvostrukih standarda u pravosuđu”. Kako je rekao, očekivao je objektivnu i pravednu presudu ratnom zapovjedniku Armije BiH Rasimu Deliću, a ovakva presuda narušava povjerenje u rad i neutralnost Tribunala, dodavši da “takva primjena prava ne samo da ugrožava toleranciju među narodima u BiH, već predstavlja i lošu poruku za građane ove zemlje”. Da je ovom presudom Haaški sud potvrdio da je politički sud te da nije dosljedan i ne radi na osnovu dokaza, smatra i predsjednik Udruženja porodica poginulih boraca, zarobljenih i nestalih civila Nedjeljko Mitrović, a predsjednik Saveza logoraša Branislav Dukić kazao je da ta presuda, kao i prethodna Naseru Oriću, “upućuju na zaključak o pristranosti Haaškog suda”. Za razliku od njih, predsjedavajući Predsjedništva BiH Haris Silajdžić očekivao je oslobađajuću presudu, a slično njemu reagirala je i SDA te druge stranke. Delić je uložio žalbu Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju u kojoj je naveo da nije utvrđena njegova odgovornost te da je Sudsko vijeće napravilo tri greške kada je ocijenilo da je njegova krivica dokazana. 2005. godine izjasnio se da nije kriv ni po jednoj točki optužnice. Suđenje se odvijalo od 9. srpnja 2007. do 10. lipnja 2008. godine. Tužiteljstvo je glavno izvođenje dokaza završilo 10. siječnja 2008., nakon što je pozvalo 52 svjedoka i predočilo nekoliko stotina dokumenata. Tokom izvođenja dokaza tužiteljstva, Vijeće je održalo dva pretresa o dokazima u Sarajevu na Sudu BiH, što su i prvi pretresi koji su održani izvan sudnica Međunarodnog suda u Haagu. Vijeće je 26. veljače ove godine donijelo presudu kojom je Delića oslobodilo 3. tačke optužbe, koja ga je teretila po komandnoj odgovornosti jer nije preduzeo nužne i razumne mjere da spriječi silovanje triju žena koje su počinili njegovi potčinjeni u logoru Kamenica. Izvođenje dokaza obrane je počelo 4. ožujka 2008. i trajalo je do 21. travnja 2008. Obrana je pozvala 11 svjedoka. Vijeće je pozvalo jednog svjedoka. Završne riječi su održane 9. i 10. lipnja 2008., kada je tužiteljstvo zatražilo da Deliću bude izrečena kazna od 15 godina zatvora, a obrana oslobađajuću presudu. Delić je nepravomoćno osuđen, a što će odlučiti Žalbeno vijeće po njegovoj žalbi ostaje da se vidi. Međutim, bez obzira na krajnju odluku Žalbenog vijeća, ostaje gorka činjenica da su se zločini dogodili i da će za njih vrlo vjerovatno odgovarati tek Delić. Sama presuda fizički će naštetiti najviše njemu, ali je šteta zapravo nemjerljivo veća. Dokazani su zločini nad Srbima i Hrvatima u kojima su sudjelovale paravojne jedinice na slobodnom području pod kontrolom vlasti Republike BiH i Armije BiH. Odgovornost se, ma koliko to teško padalo, mora snositi. Presuda Deliću snosi teške implikacije po zapravo čestitu borbu pripadnika Oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine. Ovdje je Deliću presuđeno kao osobi, ali ne bilo kojoj. Kao komandant Armije BiH on je zapravo predstavljao sustav i njegovom osudom osuđen je sustav. To je ono što nas najviše treba zabrinjavati. Jasno je da se u ratnom vihoru nije moglo kontrolirati svakog vojnika, a može se shvatiti da se u takvoj osjetljivoj situaciji nije moglo ni hapsiti zločince. Kao da je to shvatilo i Tužilaštvo, jer je optužba podignuta nekoliko godina poslije rata, davši dovoljno vremena domaćim organima vlasti. No, nije se našlo ni snage ni volje da se u jednoj smirenijoj situaciji istraže ti grozni zločini i procesuiraju odgovorni. Zato je kao žrtva ispao Delić koji je cijelo vrijeme, ako ništa drugo, poslije rata znao za zločine, ali je šutio. Što je najgore, i na suđenju nije progovorio ni riječi, nije ukazao na moguće krivce, već mu je glavna taktika bila da dokaže kako nije znao za njih i nije imao kontrolu nad jedinicom “El-Mudžahid”. Međutim, nitko nije naivan, a još manje iskusni tužitelji koji su iznijeli cijeli niz dokaza da je bilo zapravo suprotno. Tužilaštvo nije sjedilo skrštenih ruku iznoseći dokumente koje je Delić potpisivao o promoviranju u više vojne činove mudžahedinskih ratnika i njihovih zapovjednika, a dodjeljivao im je i posebna odličja. Ministarstvo obrane BiH davalo je plaće svakom mudžahedinu, što je dokaz da su ti strani ratnici bili stvarno sastavni dio Armije BiH, te su kao takvi bili podređeni Generalštabu Armije BiH i generalu Deliću. Kada se uzme u obzir da je nemoguće da za takve odluke nije znao tadašnji predsjednik Predsjedništva BiH, onda je rezultat ovog suđenja još drastičnji.

Sud išao u detalje
U presudi su utvrđena okrutna i masovna ubojstva Srba i Hrvata u srednjoj Bosni u tri odvojena događaja koji su se dogodili u vremenskom razmaku od 27 mjeseci i na područjima koja su međusobno udaljena više od 100 kilometara. Dakle, poslije ove presude nije više moguće govoriti samo o pojedinačnim i izoliranim slučajevima ratnih zločina na bošnjačkoj, odnosno muslimanskoj strani rata u BiH. Nemoguće je da se nije znalo za zločin u selima Maline i Bikoši kod Travnika, koji je počinjen 8. lipnja 1993. godine kada su strijeljana 24 Hrvata civila koji nisu ni na koji način sudjelovali na strani HVO-a. Ni do danas nije poznato gdje su zakopana tijela ubijenih. Okrutan je bio zločin i potkraj rata kada su, kako kaže sažetak presude, “poslijepodne 11. rujna 1995. godine, dan nakon pokretanja operacija ‘Uragan’ i ‘Farz’, vojnici 328. brigade 5. bataljuna Armije BiH i mudžahedini zarobili oko 60 vojnika i civila bosanskih Srba, uključujući tri žene u blizini sela Kesten. Zarobljenicima je bilo naređeno da u koloni pješice krenu prema Kestenu. Putem su dvojica zarobljenika, Milenko Stanić i Živinko Todorović, ubijeni iz vatrenog oružja. U logoru Kamenica neki ili svi od 52 zatočenika bili su zatvoreni na dva kata jedne napuštene kuće. Iz posrednih dokaza, uključujući i dokaze dobivene ekshumacijom, slijedi da su ta 52 zatočenika na kraju ubijena. U svjetlu cjelokupnih dokaza i iz razloga detaljno navedenih u pisanoj presudi, Pretresno vijeće se uvjerilo da su sva 52 srpska muškaraca, navedenih u prilogu ‘C’ Optužnice, namjerno lišili života pripadnici odreda ‘El-Mudžahid’ u logoru Kamenica, u periodu od 11. rujna do 14. prosinca 1995. godine”. Pretresno vijeće opisalo je ta okrutna postupanja u

61

Teške implikacije presude
Delić je jedan od najviših vojnih komandanata kojima se sudilo pred Međunarodnim sudom po optužbama za krivičnu odgovornost nadređenog za krivična djela ubojstva i okrutnog postupanja. Dvije i pol godine rata bio je na čelu Generalštaba Armije BiH, a Haaškom sudu se predao 2005. godine. Na prvom stupanju pred sud 3. ožujka

J O U R N A L

BOSANSKI BAROMETAR
logoru Kamenica, navodeći kako je “17. rujna 1995. ili otprilike tog datuma u logor Kamenica stigla nova grupa od 10 zarobljenih bosanskih Srba, koja je zatočena u prizemlju napuštene kuće. Pripadnici odreda ‘El-Mudžahid’ redovito su ih podvrgavali zlostavljanjima koja su bila uzrokom teškoj duševnoj i fizičkoj patnji, uključujući premlaćivanja i izvrgavanje elektro-šokovima. Osim toga, Nenad Jović, koji je u logor Kamenica doveden nekoliko dana nakon 17. rujna, preminuo je uslijed posljedica premlaćivanja, otrovane vode ili uvjeta zatočeništva”. Nešto dalje stoji kako su 11. rujna 1995. godine tri bosanske Srpkinje dovedene u logor Kamenica nezavisno od gore spomenutih 52 vojnika VRS-a. Žene su u logoru Kamenica bile zatočene u jednoj drvenoj šupi i pripadnici odreda ‘El-Mudžahid’ redovno su ih izvrgavali djelima koja su rezultirala teškom duševnom i fizičkom patnjom, uključujući premlaćivanja, kao i podvrgavanje elektro-šokovima. Dakle, iako je Pretresno vijeće utvrdilo da su se ovi zločini desili, ipak oni nisu pripisani Deliću. Za zločin u selu Bikoši Pretresno vijeće je konstatiralo “da iz dokaza ne slijedi van razumne sumnje da je u vrijeme ubijanja u Bikošima Rasim Delić već bio komandant Generalštaba Armije BiH. S tim u vezi dokazi pokazuju da se taj incident odigrao negdje tokom poslijepodneva 8. lipnja 1993. goine, dok je Predsjedništvo Republike BiH izabralo Rasima Delića za komandanta Generalštaba negdje nakon 14 sati. Rasim Delić je tu funkciju preuzeo najranije između 19 i 21 sat... Odnos između bilo koje od grupa stranih mudžahedina i Armije BiH u to vrijeme bilo je ispravno karakterizirati kao suradnju između odvojenih i nezavisnih vojnih entiteta, a ne kao potčinjenost mudžahedina u okviru jedne jedinstvene vojne strukture”. No, zločini koji su počinjeni od 21. do 24 srpnja 1995. godine stavljeni su mu na dušu i zbog njih je osuđen. Radi se o zločinima odsijecanjem glava Momira Mitrovića, Predraga Kneževića i Gojka Vučića te okrutno postupanje prema 12 zarobljenih vojnika Vojske RS-a u selu Livade i logoru Kamenica kod Zavidovića. U Presudi stoji da su “pripadnici odreda ‘El-Mudžahid’ vezali 12 zatočenih iz VRS-a u neugodnim položajima i izvrgli ih različitim oblicima zlostavljanja, uključujući batinanje i pokazivanje tek odrubljenih glava Momira Mitrovića i Predraga Kneževića. Pretresno vijeće je utvrdilo da je takvo postupanje kod zatočenih proizvelo tešku duševnu i fizičku patnju, kao i povredu, te da predstavlja i teški napad na ljudsko dostojanstvo. Dana 23. srpnja 1995. godine mudžahedini su 12 za-

General Rasim Delić u Haagu točenih pripadnika VRS-a iz Livada prebacili u logor Kamenica, gdje su ih zatočili u jednoj napuštenoj kući. U noći tog dana jedan mudžahedin je hladnokrvno ispalio hitac u jednog od zatočenih, Gojka Vujičića. Glava Gojka Vujičića potom je odrubljena i stavljena na njegov stomak. Kasnije su zatočenici prisiljavani da ljube odrubljenu glavu.” Presudom je većina sudaca konstatirala da su “struktura, organizacija, rukovođenje i komandovanje u Armiji BiH značajno uznapredovali od vremena kada je Rasim Delić bio imenovan za komandanta Generalštaba 8. lipnja 1993. godine, pa do raspuštanja odreda ‘El-Mudžahid’, u prosincu 1995. godine, na kraju oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini. Po mišljenju većine u Vijeću, kada su u Livadama i Kamenici, u srpnju i rujnu 1995. godine počinjeni zločini, Rasim Delić je imao konsolidiranu funkciju koja mu je omogućivala da svoje odluke sprovede u odnosu na svoje potčinjene, uključujući i odred ‘El-Mudžahid’ i njegove pripadnike”. Ovakav stav većina sudaca zauzela je i na osnovu biltena Službe bezbjednosti broj 137, od 22. srpnja 1995. godine, koji je dostavljen Generalštabu u Kaknju. Njime je većina sudaca smatrala da je Delić bio upozoren informacijom da je “zarobljeno 40 agresorskih vojnika, uključujući dva doktora i jednog medicinskog tehničara. Sve zarobljenike drže pripadnici odreda ‘ElMudžahid’ i dosad ne dozvoljavaju nikome pristup zarobljenicima.” Kubure. Hogg je svjedočio o svom razgovoru sa Abu Abdel Azizom, zapovjednikom prve mudžahedinske skupine koja je došla u BiH, u kolovozu 1992. u Meurićima pokraj Travnika. Aziz je tada objašnjavao da je sa suborcima došao u Bosnu iz osjećaja dužnosti, kako bi pomogli muslimanima koje ubijaju samo zato što su muslimani. On je Hoggu tvrdio kako su mudžahedinski ratnici pod zapovjedanjem i kontrolom bošnjačkih snaga, te da su oružje dobili od Armije BiH. Uz ovo, Hogg je naglasio kako je Aziz intervju dao tek nakon što je suglasnost za taj razgovor dao nadređeni zapovjednik Armije BiH, što jasno upućuje i na zapovjednu liniju. Deliću će se u izdržavanje kazne uračunati vrijeme koje je proveo u pritvoru u trajanju od 488 dana. Praksa je Haaškog suda da osuđenike pušta na prijevremenu slobodu nakon što odsluže dvije trećine izrečene kazne. Da se pravoremeno reagiralo, ili barem godinu-dvije poslije rata, Delić sigurno ne bi bio osuđen ni dana zatvora. Ovako, nastradao je on, a ujedno je kompromitirana herojska borba bosanskih branitelja. Nažalost, svaki takav propust ili glupost državnog vrha neprijatelji Bosne i Hercegovine će maksimalno pokušati iskoristiti, kao i do sada. Na Haaški sud i Tužilaštvo nitko se nema pravo ljutiti, jer su i do sada pokazali da su jedine institucije na svijetu kojima je stalo da žrtve rata koliko-toliko dobiju satisfakciju. Tokom 15 godina otkako je uspostavljen, Međunarodni sud je podigao optužnice protiv 161 osobe za teške povrede međunarodnog humanitarnog prava počinjene na prostoru bivše Jugoslavije od 1991. do 2001. godine. Postupci protiv 115 osoba su okončani.

62

J O U R N A L

Svjedočenje novinara Andrewa Hogga
Jedan od prvih svjedoka protiv Delića bio je britanski novinar Andrew Hogg, koji je već javno svjedočio u haaškom procesu protiv Envera Hadžihasanovića i Amira

BOSANSKI BAROMETAR Lokalni izbori u Bosni i Hercegovini

Psi laju, a jarani prolaze
Predizborna kampanja i ovaj put je obilovala prljavštinom, bezobrazlukom i primitivizmom. U takvoj situaciji postignute su beznačajne promjene. Edis Felić

Rujan je bio mjesec predizbornih aktivnosti u Bosni i Hercegovini, kada su političke stranke pokušavale pridobiti naklonost birača za lokalne izbore održane 5. listopada. Birači su trebali birati nove članove Općinskih vijeća i Skupština općina, načelnike Općina, Skupštine Brčko Ditrikta Bosne i Hercegovine, Gradskog vijeća Grada Mostara, Skupštine Grada Banja Luke i gradonačelnika Grada Banja Luke. Ovdje treba još naglasiti da prema izbornom zakonu općinski načelnik postaje onaj tko je osvojio najviše glasova, bez obzira da li to bila relativna ili apsolutna većina. Izbori nisu ni ovaj put protekli u fer igri što je već postala tradicija, ili bolje reći bosansko-hercegovačko nepisano izborno pravilo. Nijedna velika stranka u Bosni i Hercegovini nije bila imuna od prljavština, podmetanja, pa čak i prijetnji političkim protivnicima. Prednjačio je, kao i uvijek, laktaški primitivac Milorad Dodik kome čini se Miroslav Lajčak zaista previše dopušta. Dodik je, primjerice, oštro napao tadašnjeg načelnika Općine Foča Zdravka Krsmanovića iz Socijalističke partije, koji je uspio još od prije dobiti povjerenje ne samo dijela lokalnih Srba, već i povratnika koji su u njemu vidjeli čovjeka tolerancije. Iako je pravo svakog političara, pa čak i poželjno, da svog političkog protivnika oštro napadne, ovdje se radi o tome što Dodik inače nema kulturu dijaloga. Tako je Dodik sebi dozvolio (a posredno i Lajčak, te Centralna izborna komisija) da na predizbornom skupu u Foči Krsmanovića nekoliko puta nazove bilmezom koji se prodao Muslimanima i koji po mišljenje ide u Sarajevo. Ipak, laktaška sirovina nije uspio. Njegov kandidat Novak Paprica dobio je manje od trećine glasova, dok je Krsmanović pobijedio sa 44,34% osvojenih glasova. Svoje dodike imali su i drugi. Doduše, ne tako neodgojene kao Mile Ronhill, ali su pokazali bezobrazluk i licemjerje na

Lokalni izbori u BiH razne načine. Stranke su to radile na taj način da su po selima lokalni aktivisti širili “podzemne” dezinformacije, primjerice – “on je na tom projektu ukrao 100.000 maraka” ili “saznali smo da je on u ratu šurovao sa četnicima (ustašama, balijama...)”. Sve se to najčešće radilo po seoskim sijelima, tribinama ili mitinzima, ali ne javno, nego mnogo podlije. Taktika se sastojala u tome da stranački aktivist priđe nekolicini susjeda i onda im ispriča tu priču koja se dalje trebala širiti. Na taj način su na lokalnim izborima kompromitirani lokalni kandidati koje je svijet znao makar iz viđenja. U Bosni i Hercegovini, zbog situacije kakva jeste, većina glavnih stranaka još se nije uspjela profilirati. Zapravo, sve su one više pokreti, s jakom ideološkom matricom i razvijanjem kulta ličnosti predsjednika, bez obzira da li on bio živ ili mrtav, te pozivanje na njega, a ne na demokratsku proceduru. U takvim pokretima samo nekolicina ljudi drma, dok je većina članstva bez ikakvog utjecaja, što je pogodno za oligarhiju. Ali, pogrešno bi bilo optužiti samo pokrete koji manpuliraju biračima, ili birače koji zaista i zaslužuju da ih prave budalama oni za koje glasaju. Naravno, ovdje ne mislimo da su svi izabrani loši, ali je sustav tako formiran da pogoduje oligarhiji i niskosvjesnim biračima. Zbog toga krivnju snosi i međunarodna zajednica koja je poslije Daytona od BiH napravila nakaradno čudovište. Takvo čudovište prepušteno je

oligarhijama da je pelješe, a biračima da se vrte u krug. Jednostavno, politički sustav je nadvladao društveni sustav (umjesto obostranog utjecaja) u kome su se vrijednosti Daytona prelile na društvo. Tako je iz izopačene daytonske BiH društvo pokazalo nemoć da izađe, čime je BiH ostala zarobljenik destruktivnih snaga. Oni koji su to vidjeli, a njih je gotovo pola biračkog tijela, odustali su da sebi biraju gospodare, shvaćajući da je takav sustav još uvijek nemoguće promijeniti. U takvoj situaciji stranke – pokreti, koji nastoje da sačuvaju svoje pozicije, imale su dva strateška cilja: zadržati što je veći broj svojih birača i “proizvesti” što veći broj apstinenata koji su počeli razmišljati o umjerenim strankama. To se i postiže prljavom kampanjom te uzdizanjem stranačkih vođa na pijedestal božanstva. Poznato je da apatija i apstinencija na izborima najviše odgovara pokretima i strankama krajnje lijeve i krajnje desne orijentacije, ili jednostavno pokretima čija ideja zavisi od nekog povijesnog trenutka. Njihovi su birači najdiscipliniraniji i oni redovito izlaze na izbore, ili bolje reći, najsporije se osipa njihovo biračko tijelo. To posebno dolazi do izražaja ako su takvi pokreti ili stranke na vlasti, jer tada drže sve poluge izbora u svojim rukama. Tako je i u Bosni i Hercegovini. U visokopolariziranom društvu, kakvo je bosansko-hercegovačko, mnoge stvari im još uvijek idu na ruku. Jačanje tenzija s njihove strane i nedostatak inicijative sa strane umjerenih stranaka svakako je njihova korist. Taktičko djelovanje pokreta prema biračima zasniva se na evociranju prošlosti, grebanju po ranama, itd., s jedne strane, i što je moguće snažnijeg vrijeđanja njihovih političkih protivnika, pri čemu se ne biraju sredstva da se to uradi, s druge strane. Na taj način oni, pored toga što još uvijek ima birača koji će za njih glasati, postižu i to da nenuđenjem ničeg novog, afirmativnijeg, šire destrukciju i apatiju, a istovremeno dovode u podređe-

63

J O U R N A L

BOSANSKI BAROMETAR
ni položaj stranke koje bi mogle ponuditi alternativu. U takvoj atmosferi birači ne vide nove snage koje bi mogle da iznesu promjene. Takvo stanje se zadržava sve dok se ne stvori kritična masa koja će moći odgovoriti na takve žestoke udare vladajućih oligarhija. Poznat su primjer izbori u Hrvatskoj 2000. godine. entitetu u kojima nije pobijedio SNSD, nastavljajući tako bez posljedica pokazivati svoju bahatost. “Ovo je dobra poruka koja znači dodatnu stabilnost za RS. Nesumnjivo je da ulazimo u stabilan period u kome ćemo pomoći opštinama u kojima je SNSD pobijedio, a tamo gdje su drugi dobili neka se oni potrude da ispune svoja izborna obećanja”, rekao je Dodik. Stranci demokratske akcije pripalo je 36 mjesta za načelnike, a njeni izborni rezultati osjetno su bolji od rezultata drugih stranaka u Federaciji BiH. Predsjednik SDA Sulejman Tihić proglasio je u Sarajevu apsolutnu pobjedu svoje stranke na proteklim izborima i prije nego što je CIK BiH objavio prve neslužbene rezultate, potkrijepivši to činjenicom da su dobili četiri načelnička mjesta više nego što ih je SDA do sada držala. Hrvatska demokratska zajednica BiH osvojila je 16 načelničkih mjesta, a njezin lider Dragan Čović zaključio je da to znači da je u odnosu na druge stranke s hrvatskim predznakom postigla najbolje rezultate. “U svakom slučaju, HDZ se na ovim izborima definitivno potvrdio kao stožerna stranka hrvatskog naroda”, komentirao je Čović u prvoj reakciji na preliminarne rezultate izbora. HDZ BiH dobila je uvjerljivo najveći broj načelničkih mjesta u općinama s hrvatskom većinom te bi u konačnici trebala imati načelnike u 16 općina s hrvatskom većinom, s tim da će vjerojatno izgubiti poziciju gradonačelnika Mostara koju će dobiti kandidat SDA. Za razliku od drugih, gradonačelnik Mostara se bira posredno, iz sastava budućeg Gradskog vijeća. “Mi smo ostvarili 95% naših ambicija”, izjavio je Čović, iskazujući zadovoljstvo izbornim rezultatima. I Srpska demokratska stranka osvojila je 16 načelničkih mjesta, pretežito u istočnom dijelu onog entiteta, no pritom je zadržala kontrolu nad Dobojem i Bijeljinom, gradovima koje je Dodik označio iznimno važnim tokom predizborne kampanje. Lider SDS-a Mladen Bosić istakao je da je ova stranka u kampanji najveću pažnju posvetila Doboju i Bijeljini. “Naša koncentracija je bila na dva mjesta gdje je i izvršen najveći politički napad, a to su bile općine Bijeljina i Doboj. Moram da izrazim zadovoljstvo činjenicom da je u tim gradovima SDS ponovo dobio povjerenje naroda.” Socijaldemokratska partija BiH osvojila je devet načelničkih mjesta, ostavši na približno istim pozicijama na kojima je bila i dosad, uključujući načelnička mjesta u Bihaću, Tuzli te važnim sarajevskim općinama Centar i Novi Grad, koje

SNSD i SDA najjače entitetske stranke
Ono što se sa sigurnošću može reći, od ovih izbora odustao je veliki broj građana BiH. Kad se tome pribroji i gotovo nikakav odziv dijaspore, može se reći da je građane ove zemlje zadesila teška apatija, jer više ne vide izlaz iz ovakve situacije. Centralna izborna komisija (CIK) je nakon nekoliko brojanja glasova zvanično potvrdila ranije preliminarne rezultate lokalnih izbora održanih na ukupno 5421 glasačkom mjestu u 139 općina Bosne i Hercegovine. Na izbore je izašlo 55,3% od ukupnog broja registriranih glasača koji iznosi gotovo 3 milijuna, što je CIK ocijenio zadovoljavajućim. Koštali su 11 milijuna konvertibilnih maraka, od čega je 3,5 milijuna osigurano iz budžeta institucija BiH, a ostalo snose lokalne zajednice. Zvanično su potvrđeni rezultati izbora općinskih gradonačelnika i članova Općinskih vijeća širom BiH, u kojima su pobijedili jarani zavađajući svako svoju raju s drugom rajom. Prema ukupnom broju prebrojanih glasova, SDA je na prvom mjestu, a za njom su SNSD, SDP BiH, SDS, HDZ BiH i Stranka za BiH. U nekim općinama, kao što su Olovo, Ilidža-Istočna Ilidža i Usora, razlike u broju glasova između stranačkih kandidata su minimalne. Osam političkih subjekata osvojilo je najviše mandata za načelnika, a sedam za Općinska vijeća. Predsjednik CIK-a BiH, Suad Arnautović, rekao je da je SNSD osvojio 39 načelničkih mjesta, SDA 36, SDS i HDZ BiH po 16, SDP devet, Stranka za BiH četiri i HDZ 1990 i DNS po tri. Najveći broj odborničkih mjesta osvojila je SDA 537, potom SNSD 494, SDP BiH 322, SDS 316, HDZ BiH 216, Stranka za BiH 180 i PDP 148. Najviše glasova birača za općinska vijeća osvojila je SDA 275.065, zatim SNSD 207.896 i SDP 193.765. „U Republici Srpskoj izlaznost je bila 58,3%, u Federaciji BiH 53,3%, a u Brčko distriktu 68,7%, što je veoma zadovoljavajuće”, rekao je Arnautović, dodajući kako je među izabranima 85,5% muškaraca i 14,5% žena.

Izborni poraz Silajdžićeve stranke CIK BiH je naredio kontrolno brojanje glasova na 96 biračkih mjesta zbog netočnog zbrajanja, općinskim izbornim komisijama (OIK) upućen je 171 prigovor, a OIK su donijele 102 odluke. Na te 102 odluke upućeno je 49 žalbi CIK-u, koji je na njih donio odluke, naveo je predsjednik CIK BiH. U devet slučajeva CIK BiH je posumnjao na moguća krivična djela i izvještaji su poslani Tužilaštvu BiH. Takvi slučajevi dogodili su se u Derventi, Bosanskom Brodu, Trnovu, Doboju (dva slučaja), Vlasenici, Srebrenici, Zenici i Pelagićevu. Ujedno, izborni proces na području BiH održan je bez incidenata koji bi mogli ugroziti regularnost lokalnih izbora.

64

Dodik i Tihić zadovoljni
Najviše trijumfalizma u izbornoj noći pokazao je predsjednik SNSD-a Milorad Dodik. On je ustvrdio kako će njegova stranka kontrolirati najmanje 39 općina u Republici Srpskoj, uključujući Banju Luku, te još tri u Federaciji BiH – Drvaru, Grahovu i Glamoču. Taj je rezultat ipak manji od ambiciozno najavljivane SNSDove pobjede u više od 50 općina, spominjane i neposredno nakon zatvaranja birališta. Ipak, lider SNSD-a Milorad Dodik bio je zadovoljan izbornim rezultatima. “SNSD je prezadovoljan činjenicom da je još jednom potvrdio svoj primat, političku snagu, da građani u kontinuitetu već duže vrijeme podržavaju SNSD. Za nas je to važno jer mi nismo sada opozicija, mi smo vlast”, izjavio je Dodik. On je ujedno posredno zaprijetio svim općinama u tom

J O U R N A L

BOSANSKI BAROMETAR
SDA već tri puta bezuspješno pokušava preuzeti. Izbornim rezultatima SDP-a zadovoljan je generalni sekretar ove stranke Nermin Nikišić, koji je rekao da je SDP ostao faktor na bosansko-hercegovačkoj političkoj sceni. “Nakon što budemo imali sabrane rezultate, to će nam sigurno biti dobra odskočna daska i dobra priprema za opće izbore 2010. godine”, rekao je Nikšić. Stranka za BiH, koja se sa SDA natječe uglavnom za bošnjačke glasove, očigledno je izgubila značajan dio potpore biračkog tijela, dobivši tek 4 načelnička mandata i to u razmjerno malim i nevažnim općinama. Predsjednik SBiH Haris Silajdžić izbjegao je, međutim, priznati poraz, ustvrdivši kako je broj mandata u Općinskim vjećima koje su osvojili kandidati njegove stranke veći nego je to bio slučaj prije. Silajdžić je totalni poraz svoje stranke pokušao zamagliti preopćenitim formulacijama, što mu ipak nije uspjelo. Brojke su rekle svoje. “Mi smo imali plan da povećamo broj načelnika i negdje je, naravno, to preko očekivanja, a negdje ispod očekivanja. U svakom slučaju, taj naš plan je postignut”, rekao je Silajdžić, mada nikom nije bilo jasno gdje je postignut plan. U svakom slučaju, čini se da je Silajdžićeva stranka jedina kažnjena na ovim izborima za nevjerodostojnost koju su pokazali, iako sigurno nisu jedina stranka s takvim karakterom. HDZ 1990 dobila je tri načelnička mandata, izgubivši čelne pozicije koje je do sada držala, poput one u Čapljini. Dopredsjednik HDZ 1990 Martin Raguž priznao je poraz na ovim izborima. “Projekcije koje smo imali nisu se do kraja ostvarile”, kazao je Raguž, ustvrdivši kako je ipak važno to što je HDZ 1990 dobio pet načelničkih mjesta, a time i “zadržao poziciju druge hrvatske stranke u BiH”. Iako nije dobila ni jedno načelničko mjesto, Narodna stranka “Radom za boljitak” braće Ivanković-Lijanović imat će više vijećnika u Općinskim vijećima nego do sada. Ipak, ovu stranku su optuživali, prvenstveno stranke s hrvatskim predznakom, za kupovinu glasova. Navodno su na biralištima davali biračima novac za glas, a o tim pritužbama pravorijek će donijeti CIK BiH. Naša stranka, koju je prije šest mjeseci utemeljio oskarovac Danis Tanović, uspjela je zabilježiti simboličan uspjeh, dobivši jedno načelničko mjesto u Bosanskom Petrovcu. “Mi smo razbili očekivanja SNSD-a, koji je ranije u Bosanskom Petrovcu imao načelnika i većinsku vlast u Općinskom vijeću. Građani su odlučili i nama je dato povjerenje. To mi je veoma drago, posebno jer smo se nametali kao multietnička stranka”, rekao je Ermin Hajder, novi načelnik Bosanskog Petrovca, kandidat ispred Naše stranke. jednu od problematika koje su te zajednice identifikovale kao bitne. Stranke koje prednjače u ovim mjerama su SDP, SNSD i Naša stranka”. Najmanje konkretnih rješenja i načina koje su ponudili za rješavanje problematike u lokalnim zajednicama su PDP, SDA i HDZ 1990. Teme koje su obuhvaćene u istraživanju su radna mjesta, obrazovanje, lokalna uprava, socijalna politika te zaštita životne sredine. Međutim, profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu Ugo Vlaisavljević kaže da je paradoks što imamo tri stranke koje su ponudile najviše konkretnih rješenja iako ona ne prelaze 3% ukupnih njihovih istupa u proteklih mjesec dana. “U lokalnim izborima na lokalnom nivou mi nažalost imamo sasvim čiste etničke sredine i potpuno je bez osnova svako natjecanje unutar različitih nacionalnih kampanja za određenu lokalnu vlast. Znači oni se obraćaju potpuno etnički homogenom ili gotovo potpuno etnički homogenom biračkom tijelu. Nema potrebe da se oni bave vrhunskom politikom pogotovo da se bave Ustavom, nacionalnim pitanjem, vitalnim interesima”, rekao je Vlaisavljević. Udruženje građana “Front” iz Tuzle pozdravilo je opredijeljenost manjeg broja građana koji su na izborima omogućili demokratskim snagama da s manjim dijelom uđu u lokalna tijela vlasti i rade u interesu građana BiH. “Zabrinjavajuća je činjenica da je veći dio građana BiH ponovo pokazao svoje mazohističke sklonosti i birao one koji su im ukrali veliki dio života, prihoda i dostojanstva. Ni ovaj put građani nisu pokušali vratiti ukradeno dostojanstvo, nego su i dalje u stadima kao ovce krenuli za svojim čobanima”, saopćilo je ovo Udruženje. U “Frontu” drže da je ovakav izborni rezultat još jedan dokaz da je BiH specifična sredina u svijetu, pogodna za šira istraživanja, gdje građani svaki put pokazuju koliko uživaju u ponižavanju, patnji, bijedi i ostalim mazohističkim hirovima.

Mazohističke sklonosti birača
Rezulati lokalnih izbora održanih u Bosni i Hercegovini pokazali su kako se većina građana te zemlje ponovo svrstala uz tri velike političke stranke koje zastupaju prije svega interese Hrvata, Bošnjaka i Srba. Analitičari u BiH u prvim su komentarima ukazali na to kako će ovogodišnji općinski izbori biti važni prije svega zbog svojevrsnog “preslagivanja” odnosa snaga u vladajućoj koaliciji šest stranaka, što će biti od znatnog utjecaja na proces očekivanih političkih i ustavnih reformi. Samo dva dana pred lokalne izbore u BiH većina stručnjaka ocijenila je da ni ova predizborna kampanja nije donijela ništa novo od prethodnih. Stanovništvo je nezadovoljno ponuđenim rješenjima političkih stranaka. Svega 1% od 12 vodećih stranaka na bosansko-hercegovačkoj političkoj sceni u predizbornoj je kampanji pred lokalne izbore ponudilo konkretne mjere i načine rješavanja ključnih problema koje su definirale lokalne zajednice. To je rezultat analize predizborne kampanje političkih partija koju je provela Asocijacija alumni centra za interdisciplinarne postdiplomske studije (ACIPS) Univerziteta u Sarajevu. Prema istraživanjima najviše konkretnih rješenja ponudile su SNSD u 2,5% slučajeva, SDP u 2,1% i Naša stranka u 1,6% slučajeva. Prema riječima Sanela Huskića, predsjednika ACIPS-a, u ovoj predizbornoj kampanji najviše se pričalo o lokalnoj infrastrukturi i zaposlenju. “Prema kvalitetu istupa izdvojili smo tri stranke koje su najviše vremena proveli komunicirajući sa glasačima konkretno kako će riješiti

65

Rezultati izbora za gradonačelnike, odnosno načelnike u većim bh-centrima pokazali su sljedeće rezultate: u četiri sarajevske gradske Općine, iz kojih će se posredno birati Gradsko vijeće Sarajeva, SDA je osvojila 42 mandata, slijede SDP 41, SBiH 12, Naša stranka 10, BPS devet, Stranka penzionera tri, Pokret mladih tri, BOSS dva, SDU-LDS jedan i NSRB jedan. SDS ima načelnike u Bijeljini i Doboju, iako SNSD ne priznaje pobjedu SDS-a u ovom gradu. Mjesto načelnika Zenice pripada Stranci demokratske akcije, dok je u vodećoj poziciji za načelnika Tuzle kandidat SDP-a. Nova stranka na političkoj sceni BiH – Naša stranka, osvojila je načelničku poziciju u Bosanskom Petrovcu, dok pozicija gradonačelnika Banja Luke pripada SNSD-u.

J O U R N A L

BOSANSKI BAROMETAR Tihić, Dodik i Čović dogovarali reformu Ustava BiH u Odžaku

Svatko ima svog Dodika
Lideri SDA, SNSD-a i HDZ-a dogovorili da će Ustav mijenjati “korak po korak”, a postignut je kompromis i o popisu stanovništva. Uz mnogobrojne reakcije ostaje pitanje hoće li odžački dogovor imati dovoljno glasova u Parlamentu. Edis Felić

66

J O U R N A L

Igre oko Ustava BiH i ustavnih promjena nastavljene su početkom studenog, s djelimičnim izmjenama. I dok su predsjednik vlade srpskog entiteta Milorad Dodik i predsjednik HDZ BiH Dragan Čović uglavnom svaki put jednako zanimljivi, mrtva trka za bošnjačkog lidera u pregovorima i dalje se nastavlja s iznenađenjima. Ovaj put glavnu ulogu je odigrao predsjednik SDA Sulejman Tihić, isti onaj koji je popljuvao Mostarsku deklaraciju i Silajdžićev sporazum s Dodikom u vezi tragično smiješne policijske reforme. Naravno, nasamaren od Tihića, Silajdžiću nije ostalo ništa drugo nego da preuzme funkciju dežurnog kritičara. A radi se o tome da su pomenuta trojica u blizini Odžaka prijateljski ćaskali i dogovorili četiri stvari koje nisu nimalo bezazlene. U vezi Ustava BiH suglasili su se da se mijenja kroz amandmansko djelovanje na postojeći Ustav, te da se u tom procesu koristi stručna pomoć međunarodnih institucija. U zajedničkoj izjavi, koju je pročitao Tihić, naglašeno je da postignut dogovor o ustavnoj reformi s naglaskom na usklađivanju Ustava s Europskom konvencijom o temeljnim ljudskim pravima i slobodama, nadležnosti države, funkcioniranju institucija BiH, te teritorijalnoj organizaciji, posebno srednjih razina vlasti. Kao drugo, oni su suglasni da se pitanje državne imovine riješi tako što bi u vlasništvu države bila uknjižena nepokretna imovina potrebna za rad državnih institucija, uključujući i perspektivnu pokretnu i nepokretnu vojnu imovinu. Ostala imovina, kao i neperspektivna vojna imovina, pripala bi entitetima, odnosno županijama i općinama, a u skladu s potrebama njihovih institucija. Ukoliko dio nepokretne vojne imovine u budućnosti ne bude potreban Oružanim snagama, odnosno vojnim institucijama BiH, ona bi prešla u vlasništvo entiteta na čijem se prostoru nalazi. Treća stvar je “kompromis”, kako je istakao Tihić, da se izvrši popis stanovništva 2011. godine, nakon donošenja pripada-

U HDZ 1990 ne osporavaju pravo na rekonstrukciju Vijeća ministara, ali se pitaju je li to politički obračun ili nešto šire. Istog je mišljenja i SDP-ovac Jozo Križanović, koji drži da je to “traženje opravdanja za loš rad i manevar vladajućih stranaka” i da se tu radi o međustranačkom obračunu.

Silajdžić se zabrinuo za BiH
Sulejman Tihić, Dragan Čović i Milorad Dodik jućeg zakona na razini BiH. U popis će ipak biti uključena pitanja iz etničke, vjerske i jezičke pripadnosti, pored svih neophodnih elemenata prema Eurostatu. Uvjet je da popis stanovništva iz 1991. godine bude i dalje osnova za nacionalnu zastupljenost u svim državnim, entitetskim, županijskim i općinskim institucijama zaključno do 2014. godine. Vezano za popis trojka se suglasila da Parlament BiH usvoji program mjera za pomoć povratku i održivom ostanku, uključujući i pomoć svim raseljenim osobama, kao i da taj program treba uraditi za razdoblje od 2009. do 2014. godine. Četvrto pitanje bilo je status Brčko Distrikta, gdje je trojka shvatila kako ga je najbolje riješiti ustavnim zakonom, odnosno zakonom s ustavnom dvotrećinskom većinom. Lideri SNSD-a, HDZ BiH i SDA razgovarali su i o potrebi rekonstrukcije Vijeća ministara BiH, te istakli da će se razgovori o tome nastaviti. Tu ova trojka želi promjene. Svoj trojici smetaju ministri iz Stranke za BiH – Sven Alkalaj i Tarik Sadović, te Božo Ljubić iz HDZ 1990. Kad su u pitanju Dodikovi kadrovi, čini se da su oni odlični, pa za sada mogu mirno spavati. No, kako mnogi smatraju, ovdje se prije svega radi o poklapanju interesa Tihić – Dodik – Čović jer Tihiću smetaju, kao i Dodiku, Silajdžićevi kadrovi, a Čoviću pak smeta Ljubić koji je u nekoj vrsti koalicije sa Silajdžićem. Vratimo se sporazumu. Najžešća reakcija, kako se i očekivalo, stigla je iz Stranke za BiH. Ako se pogledaju njihovi stavovi, ne bi im se mogle uputiti nikakve primjedbe. Čak naprotiv, iskreni Bosanac morao bi aplaudirati Silajdžiću i njegovoj ekipi zbog iznesenih argumenata protiv sporazuma. Ali isto tako iskreni Bosanac zna koliko su Silajdžić i njegova ekipa licemjerni, tako da se njihova dosljednost mora uzeti s debelom rezervom. Oni su optužili Tihića da je pristao na Dodikove ucjene, ali i da je SDA odstupila od svojih stavova u pogledu pitanja državne imovine. Još ranije SDA je zauzela stav da je “državna imovina, imovina Bosne i Hercegovine, vlasništvo Bosne i Hercegovine i kao takva se mora uknjižiti na Bosnu i Hercegovinu. Nakon uknjižbe državne imovine na Bosnu i Hercegovinu, sagledati potrebe lokalnih nivoa vlasti za državnom imovinom iz ugla njihovih ustavnih nadležnosti i prenijeti odgovarajuća prava korištenja, upravljanja, održavanja i građenja na lokalne nivoe vlasti.” I zaista, odžačkim sijelom SDA je odstupila od svojih stavova. Isto tako, kad je u pitanju popis stanovništva, SDA je još 20. rujna čvrsto držala kurs (čini se samo do nedavnih izbora) kako u popis stanovništva treba uključivati samo socio-ekonomske kriterije, bez etničkog izjašnjavanja. “SDA podržava popis stanovništva sa svim relevantnim ekonomsko-socijalnim pokazateljima, ali bez izjašnjavanja o etničkoj, vjerskoj i jezičkoj odrednici građana BiH, jer smatra da one nisu relevantne i neophodne u ovom trenutku. Ako bi se u ovakvoj situaciji i radio popis prema

BOSANSKI BAROMETAR
ovim odrednicama, ti podaci bili bi nepotpuni i netačni, a time nemjerodavni”, tvrdili su tada SDA-ovci, dodajući da bi “takav popis bio antiustavan” i da bi “proizveo dodatne političke posljedice... ukoliko se vlasti Republike Srpske odluče da ovakav popis izvrše na teritoriji samo tog entiteta, mi ćemo pozvati Bošnjake i ostale da ga bojkotuju, tako da bi to bilo popisivanje samo Srba u jednom dijelu BiH.” Još je gore što su zvaničnici EUROSTAT-a i UNDP-a na brojnim istupima držali da etnički kriteriji nisu obavezni i da ih Bosna i Hercegovina ne mora primjenjivati. “Što više, visoki zvaničnici EU, uključujući Olli Rehna i Korkoulasa, su samo prošlog mjeseca poslali jasnu poruku da Bosna i Hercegovina ne mora popisivati stanovništvo po etničkim kriterijima i da je bolje da to ne radi s obzirom na oprečna mišljenja o ovom pitanju. Isti stav je ponovio OHR prije manje od 15 dana. Konačno, Rezolucija Parlamentarne skupštine Vijeća Europe s kraja septembra ove godine jasno drži da Bosna i Hercegovina treba izvršiti popis isključivo na osnovu socio-ekonomskih kriterija, ali Tihić je već ranije rekao da tu Rezoluciju smatra ‘neobavezujućom’”, oštro su napomenuli Silajdžićevi ljudi. Iako je SDA mjesecima govorila da određena pitanja u vezi Brčko distrikta treba rješiti zakonom do otpočinjanja pregovora o ustavnoj reformi, kada bi se riješila i ostala pitanja, i od ovog stava je odustala. Trojka je dogovorila donošenje Ustavnog zakona s dvotrećinskom većinom u Parlamentarnoj skupštini BiH, iako Ustav BiH ne poznaje instituciju Ustavnog zakona. “Dvotrećinska većina je neophodna isključivo za usvajanje amandmana na Ustav Bosne i Hercegovine”, smatraju u Stranci za BiH. Naravno, pored Stranke za BiH reagirali su i drugi politički akteri. Jedni su pozdravili odžačko sijelo (sve srpske stranke i međunarodna zajednica), a drugi su osudili (uglavnom u bošnjačko-hrvatskom entitetu). torstva. To je vrlo važno zbog zadaće postavljene iz Europske komisije za približavanje Europskoj uniji, ali i Vijeća za provedbu mira (PIC) o tranziciji međunarodne uprave. Na isti način reagiralo je i Veleposlanstvo Francuske, kao predstavnik Predsjedništva Vijeća Europske unije te visoki predstavnik EU-a za zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku Javijer Solana. “Očekujemo da taj politički sporazum sad bude pretočen u konkretna djela u odgovarajućim institucijama, kako bi zemlja mogla zaista ići naprijed”. SAD je pozdravio “konstruktivni dijalog” koji ima za cilj prevazilaženje političkog zastoja u BiH, ali je Ambasada SAD-a u Sarajevu odbila davati daljnje komentare, jer u ovom trenutku veoma pažljivo razmatraju detalje postignutog dogovora. Iz SDS-a su načelno pozdravili ovaj dogovor, ali uz nadu da sastanak nije samo spašavanje njihove kože pred skoro zasjedanje Vijeća za implementaciju mira (PIC). No, od Dodika očekuju da pojasni navode kako su tri čelnika postigla dogovor o ustavnim reformama, čiji predmet bi između ostalog trebala biti i teritorijalna organizacija srednje razine vlasti. Partija demokratskog prosperiteta, treća srpska stranka po snazi, pozdravila je najveći dio dogovorenih stvari, pogotovo točku koja se odnosi na ustavnu reformu. “Koliko vidim, i Čović je odstupio od nekih svojih principa, što je realno. Mi smo ipak govorili da nije moguće kreirati novi Ustav u ovim okolnostima, nego ga samo nadograđivati uz kompromis sviju”, naglasio je Branislav Borenović, potpredsjednik PDP-a, dodavši da mu je drago što su političari iz Sarajeva također shvatili da je popis stanovništva moguće raditi samo uz mogućnost nacionalne, vjerske i jezične opredijeljenosti. No, on se istovremeno upitao kakvi su stavovi drugih stranaka u Federaciji. A kako smo rekli, u Federaciji BiH mnogi nisu bili oduševljeni. Predsjednik HDZ 1990 Božo Ljubić izjavio je da dogovorom Dodik-Tihić-Čović može biti zadovoljan samo Dodik, jer su Tihić i Čović prihvatili njegove stavove oko Ustava i popisa stanovništva. On se ne slaže s amandmanskim mijenjanjem Ustava i ustroja BiH, te je optužio predsjednika HDZ BiH Dragana Čovića da je izdao Kreševsku deklaraciju (koje su potpisnice hrvatske stranke u BiH, op.a.). SDP BiH pak drži da su lideri dijela vladajuće šestorke u Odžaku potpisali još jedan šupalj dokument. “To je još jedan u nizu dokumenata poput Mostarske deklaracija, koji nikoga ne obvezuje, niti smo sigurni da će dovesti do bilo kakvih pozitivnih pomaka o pitanjima o kojima se razgovaralo”, rekao je Damir Mašić, glasnogovornik SDP BiH.

Raskol u SDA?
Treba postaviti pitanje hoće li sporazum iz Odžaka i proći? SNSD, HDZ i SDA nemaju dovoljno poslanika za to, no, prema nekim analitičarima mogli bi ih podržati ipak poslanici iz Narodne stranke radom za boljitak (Lijanovići) i DNZ-a, te još neki. Sigurno će u narednom periodu biti lobiranja za izglasavanje sporazuma. Tihić je uputio apel ostalim političkim strankama da podrže “historijski dogovor”, ali se za sada nitko nije odazvao. Stranka za BiH, HDZ 1990 i SDP nemaju namjeru podržati dogovor iz Odžaka, a SDP BiH bi jedino eventualno mogao pristati na formiranje manjinske vlade koju bi formirale SDA, HDZ i SNSD. Uz sve ovo, veliko je pitanje hoće li baš svi SDA-ovi poslanici podržati sporazum u Parlamentu, jer ih ima dosta koji više slušaju naloge stranačkog potpredsjednika Bakira Izetbegovića nego Tihića. I oni, poput Stranke za BiH, Tihiću spočitavaju pristajanje na Dodikov diktat, jer je Dodik uspio nametnuti sve svoje zahtjeve, osobito kad je u pitanju raspodjela državne imovine i popis stanovništva. Posebno mu se zamjera što je u pregovore s Čovićem i Dodikom krenuo bez bilo kakvih konsultacija sa Strankom za BiH, ali i bez konsultacija unutar SDA. Dva od ukupno pet stranačkih potpredsjednika priznali su da su o pregovorima Tihića sa Dodikom i Čovićem doznali iz novina, što je zaista nečuveno za stranku i političara koji pretendiraju da budu ozbiljni politički akteri. Ujedno su vodeći SDA-ovci priznali da se o detaljima ovog dogovora nikada nije raspravljalo niti na jednom stranačkom tijelu, pa se slobodno može zaključiti da je Tihić samoinicijativno otišao u Odžak. Pretpostavlja se ipak da je najvjerojatnije bio u dogovoru s visokim diplomatskim krugovima međunarodne zajednice, posebno s francuskom ambasadom. Iz ovoga je vidljivo da je stav SDA, bez obzira što je autogram na Odžački sporazum stigao sa najvišeg mjesta, vrlo upitan. Ne prođe li ovaj sporazum i zbog bojkota nekih SDA-ovaca, u ovoj stranci bi mogla biti produbljena ionako dugo vremena tinjajuća kriza odnosa dviju struja koju personaliziraju Sulejman Tihić i Bakir Izetbegović. U tom slučaju Izetbegović bi mogao steći veliki politički kapital u stranci, čime bi sebi značajno odškrinuo vrata ka najvišoj poziciji. No, bilo kako bilo, najvažnije je ipak da ovaj katastrofalno loš sporazum iz Odžaka ipak padne u bosanskom Parlamentu.

67

SDP: Još jedan šupalj dokument
Kritičari su rekli kako Ustav treba donijeti u cijelosti, a ne djelovati amandmanski na postojeći dokument. No, iz međunarodne zajednice nitko ne favorizira ovakav prijedlog. Bez obzira na to kakve promjene Ustava BiH bile, sva tri naroda mogu ih spriječiti dvotrećinskom voljom. Iz Ureda visokog predstavnika u BiH rekli su da je odžački skup potvrda zrelosti domaćih političara spremnih da o važnim i teškim temama sami postignu dogovor bez tu-

J O U R N A L

BOSANSKI BAROMETAR Kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo u nogometu u Južnoafričkoj Republici 2010. godine

Start koji obećava
Bosanci su minimalne poraze pretrpjeli od Španjolske i Turske, izrazitih favorita u 5. grupi. Izravni konkurenti za baraž, Turska i Belgija, tek za korak ispred.
Nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine na kraju ovogodišnjeg dijela kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo 2010. godine u Južnoafričkoj Republici, ostvarila je, rezultatski rečeno, polovičan uspjeh. Ostvarila je dvije pobjede i pretrpjela dva poraza. No, bosanska ekspozitura Ćirinih sinova na čelu sa svojim tatom zapravo može biti zadovoljna postignutim uspjehom. Prije svega ostvarili su dvije uvjerljive pobjede na domaćem terenu postigavši čak 11 golova, a primivši jedan, dok su na gostovanju pretrpjeli minimalne poraze. Ovo je prvi put otkako se reprezentacija natječe u kvalifikacijama da je postignuta pozitivna gol-razlika, a da ne govorimo koliko je ubjedljiva - 12:4. Kao drugo, zadovoljstvo bi moglo biti veće i zbog činjenice da su Bosanci minimalne poraze pretrpjeli od Španjolske i Turske, dviju reprezentacija koje su proglašene kao izraziti favoriti u 5. grupi. Konačno, obje te reprezentacije dolaze u goste Bosancima i Hercegovcima, pa ako uzmemo u obzir da je Španjolska praktično već osvojila prvo mjesto s maksimalnih 12 bodova, ostaje borba za drugo mjesto koje vodi u dodatne kvalifikacije. Tu se, kao treće, vidi da uspjeh bh-reprezentacije nije loš, jer su i izravni konkurenti za to mjesto, Turska i Belgija, tek za korak ispred nje, sa osam, odnosno sedam bodova. Ako uzmemo u obzir da BiH igra još dvije utakmice sa Belgijancima te da joj dolazi Turska u goste, situacija nimalo nije izgubljena. Dodatnu olakšavajuću okolnost donosi činjenica da pored gostovanja u Belgiji, koje bi objektivno moglo biti teško, preostale dvije gostujuće utakmice BiH igra protiv autsajdera Estonije i Armenije. “Sve tri selekcije imaju podjednake izglede za drugo mjesto. Belgija ne može odigrati kvalitetno u kontinuitetu veći broj utakmica, dok je Turska u priličnom padu. Uz gostujuće pobjede nad Estonijom i Armenijom, možemo graditi šanse na Turcima i Belgijancima, ali i oni na nama”, izjavio je Mirsad Fazlagić, nekadašnji proslavljeni nogometaš “Sarajeva”. I on smatra da će BiH voditi borbu za baraž svijeta, nogometaši BiH nisu im to uspjeli prirediti i izvući remi u Murciji. Izabranici Miroslava Blaževića su tokom cijele utakmice branili svoj gol, a samo u nekoliko navrata pokušali su ugroziti španjolskog golmana Casillasa. Bez obzira što se radilo o apsolutnom favoritu na domaćem terenu, te što nitko nije ni očekivao neko čudo, igra bosansko-hercegovačke reprezentacije bila je zapravo katastrofalno loša. Doduše, pretrpljen je minimalan poraz od 1:0, a jedini pogodak postigao je David Villa u 57. minuti. Opsada gola bh-reprezentacije trajala je svih 90 minuta, pa iako Španjolci nisu imali puno prilika, može se slobodno reći da je gol svake sekunde visio u zraku. Naime, Španjolci su igrali lagano, a Bosanci su bili čak i iritantno smušeni i nepovezani da je svako kretanje prema bosanskom golu “mirisalo” na pogodak. Odbrana BiH “kapitulirala” je u 57. minuti, kada je Villa izbjegao ofsajd zamku, prošao Hasagića i iz “mrtvog ugla” pogodio gol za vodstvo Španjolske od 1:0. Prije toga gola Španjolci su imali još dvije prilike za vodstvo, u 26. minuti preko Senne koji je pogodio prečku, te u 35. minuti preko Ville koji nije iskoristio jedanaesterac. Bosna i Hercegovina je imala jednu priliku preko Džeke, koji se nije najbolje snašao u šesnaestercu nakon što ga je dobro uposlio Misimović. Selektor Blažević je u posljednjih 15 minuta uvođenjem Ibiševića, Ibričića i Pjanića pokušao ojačati sredinu terena i napad, ali nogometaši BiH do kraja nisu uspjeli napraviti nijednu priliku. Dakle, iako je rezultat mogao zavarati, igra reprezentacije je bila takva da je govorila da bi i ove kvalifikacije mogle završiti loše.

Ćiro nakon utakmice s Armenijom protiv Turske i Belgije, pošto je prvo mjesto rezervirano za Španjolsku, koja je ostvarila maksimalan učinak u prva četiri kola i može sebi dozvoliti poneki kiks.

Igra u gostima loša
Dakle, situacije nije nimalo bezizgledna kao za vrijeme prethodnih kvalifikacija. Doduše, ranije se nekoliko puta znalo desiti da BiH starta loše i ipak do kraja kvalifikacija dođe u poziciju da ode na veliko takmičenje. Nažalost, nikad nije uspjela izdržati do kraja, što zbog nekih čudnih odluka sudaca, što ipak najviše zbog toga što igrači, a pogotovo Savez nisu bili dorasli zadatku. Tako se, primjerice, prije četiri godine reprezentacija BiH do posljednjeg kola borila za odlazak na EP 2004. u Portugalu, kada je odlučivala utakmica s Danskom, ili, pak, kvalifikacije za SP 2006. godine kada je protivnik bila tadašnja selekcija Srbije i Crne Gore. Sada je start bio solidan i ako se ne desi neka nepredviđena glupost kojoj su skloni u Savezu, oni koji vole Bosnu i Hercegovinu iduće godine u listopadu mogli bi se radovati prvom velikom uspjehu bosansko-hercegovačkog nogometa. No, prije svega, reprezentacija mora popraviti svoju igru, pogotovo u gostima. Ako pogledamo svaku utakmicu, primjetiće se da Ćiro mora poraditi na još mnogo toga da bi posložio pravu reprezentaciju. To je već na startu pokazala utakmica s europskim prvakom Španjolskom. Pa iako je vječiti (počesto bezrazložni) optimista Ćiro najavljivao moguće iznenađenje protiv (za mnoge) najbolje reprezentacije

68

J O U R N A L

Kanonada na “Bilinom polju” i razočarenje u Istanbulu
Samo tri dana kasnije nogometna reprezentacija je pokazala da ipak može uraditi više. Estoniji je slomljena kičma i ostvarena je prva pobjeda u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2010. u Južnoafričkoj Republici. Estonija je deklasirana sa čak 7:0, a golove su postigli Misi-

BOSANSKI BAROMETAR
mović u 25., 30.(11 m) i 56. minuti, Muslimović u 58., Džeko u 60. i 73. i Ibričić u 88. minuti. Oko 12.000 gledatelja na “Bilinom polju” u Zenici pleskom je ispratilo reprezentativce Bosne i Hercegovine, a posebne ovacije dobio je selektor Blažević. Njegovi izabranici mogli su ostvariti i ubjedljiviju pobjedu, ali napadači BiH u nekoliko navrata nisu uspjeli iskoristiti povoljne prilike, a i sudija Balaj je dva puta poništio golove za BiH. Reprezentacija BiH povela je već iz prve prilike. U 25. minuti Misimović je prihvatio izbijenu loptu Hasagića, pretrčao estonsku odbranu i prizemnim udarcem matirao golmana gostujuće reprezentacije. Pet minuta kasnije Misimović je postigao drugi gol, ovaj put iz penala. Prethodno je u šesnaestercu gostiju oboren Muratović. Misimović je u 56. minuti postigao hat-trick kada je šutirao sa 25 metara i prevario nesigurnog Londaka. Seriju golova nastavio je Muslimović u 58. minuti, a samo dvije minute kasnije Džeko je udarcem glavom zatresao mrežu za 5:0. Isti igrač je u 74. minuti postigao svoj drugi pogodak za vodstvo BiH od 6:0, a sudbinu Estonaca “zapečatio” je Ibričić golom u 88. minuti za konačnih 7:0. S takvim rezultatom s puno više optimizma otišlo se u Istanbul na noge jednoj od najjačih reprezentacija svijeta, Turskoj. Vjerovalo se da je pobjedom protiv Estonije nestao kompleks koji je u značajnoj mjeri kočio igru bh-reprezentacije. Pa iako nitko nije postavio imperativ, smatralo se da se s Bosfora moguće vratiti neporažen. Turska je pobijedila 2:1, što nije veliki problem, ali je reprezentacija ponovo razočarala svojom igrom. Ovo je bila sjajna prilika jer su Turci bili hendikepirani zbog izostanka čak 10 reprezentativaca, ali kao i na Euru prošlo ljeto, to se na njihovoj igri nije ni osjetilo. A počelo je čak i solidno. BiH je imala par poluprilika, Turci nisu uštimali svoje redove i činilo se da je moguće nešto napraviti u Istanbulu. Pogotovo je tako izgledalo nakon što je reprezentacija BiH došla u vodstvo u 26. minuti golom Edina Džeke. Misimović je iz slobodnog udarca s 20 metara u šesnaestercu pronašao Džeku, koji je pored turskog golmana Demirela poslao loptu u mrežu. Izabranici selektora Blaževića odigrali su disciplinirano u prvom poluvremenu, iako su nakon postignutog gola u potpunosti prepustili inicijativu domaćim igračima, koji i pored potpune ofanzive nisu uspjeli pronaći put do gola. U drugom poluvremenu turski reprezentativci su sve “karte” bacili u napad, a u tome su im pomogli i bhreprezentativci, koji gotovo da nisu ni pokušavali da ugroze turski gol. Turci su izjednačili u 51. minuti autogolom Džeke, iz prve povoljne prilike, koji je u šesnaestercu zakačio loptu glavom i prevario golmana Hasagića. Petnaest minuta kasnije, u 66. minuti, odbrana bosanskohercegovačke reprezentacije katastrofalno je reagirala ostavivši trojicu napadača Turske pred golom Hasagića, što je iskoristio Erdinc i pogotkom donio pobjedu svojoj ekipi. Do kraja utakmice nogometaši BiH su imali nekoliko poluprilika za poravnanje, ali se rezultat nije mijenjao. Ćiro je poslije utakmice pričao nebuloze patetično izgovarajući da je on kriv jer je pustio dva dana Nadarevića, pa ovaj nije bio u treningu. Tako su nogometaši BiH, iako nisu uspjeli prirediti iznenađenje i ostvariti povoljan rezultat na gostovanju u Istanbulu, još jednom razočarali igrom i kukavičlukom, što postaje već iritantno. Muslimović, kojem je to bio 11. gol za bh-reprezentaciju. Tako su se drugom pobjedom u kvalifikacijama nogometaši BiH vratili u utrku za najviši plasman u grupi. “Zasluga pripada našim igračima koji se nisu ni jednog trenutka opustili”, kazao je Blažević po završetku utakmice izražavajući radost zbog postignutog uspjeha. Iskazao je nadu kako će BiH ipak održati ritam u natjecanju s Belgijom i Turskom za drugo mjesto u kvalifikacijskoj skupini u kojoj je Španjolska na suverenom prvom mjestu. BiH je u dosadašnjem toku kvalifikacija postigla čak 12 zgoditaka, a primila je tek četiri gola i po tome je najuspješnija u skupini. “Ova generacija reprezentativaca igra mnogo angažovanije, srčanije i borbenije. Imamo tim, ali nemamo širok dijapazon fudbalera. Recimo, BiH posjeduje tri kvalitetna špica, ali nema adekvatne zamjene na pozicijama stopera. Problem je i što se sada u državnom timu od igrača stasalih u BiH nalazi samo Džemal Berberović, ne računajući Kenana Hasagića, koji je otišao sa 17 godina u inostranstvo i drugog golmana Gorana Brašnića”, rekao je Fazlagić i zapitao se dokle će A-reprezentaciju Bosne i Hercegovine stvarati inostrani treneri. Fazlagić smatra da je naša najbolja selekcija spoj mladosti i iskustva, a takve reprezentacije obično najviše pokazuju na terenu. U tom smislu on vjeruje kako je sada vrijeme da se ostvare najveći dometi, jer su reprezentativci sazreli kao ekipa, a to se vidi i po njihovim igrama u klubovima. Peti susret u kvalifikacijama nogometaši BiH igraju u ožujku sljedeće godine, kada gostuju u Belgiji. Edis Felić

Armenci vratili nadu
Ipak, tri dana kasnije, ponovo na “Bilinom polju” reprezentacija se vratila visokom pobjedom od 4:1, sada nad Armenijom. Bila je to druga pobjeda nogometaša BiH u kvalifikacijama. Golove za BiH postigli su Spahić u 31., Džeko u 39. i Muslimović u 56. i 89. minuti, dok je strijelac jedinog gola za Armeniju bio Minasyan u 85. minuti. Susret je na stadionu “Bilino polje”, pred oko 14.000 gledalaca, sudio Izraelac Asaf Kenan. Izabranici selektora Blaževića, koji na toj utakmici nije mogao računati na Hasagića i Radeljića, dominirali su tokom cijele utakmice, a gostujući nogometaša su samo u nekoliko navrata uspjeli da ozbiljnije zaprijete golu Brašnića. Reprezentacija BiH povela je u 31. minuti golom Spahića. Korner s lijeve strane izveo je Misimović, gostujući golman je loptu izbio na 10-ak metara odakle je Spahić prizemnim udarcem zatresao mrežu. Osam minuta kasnije Džeko je na asistenciju Muratovića udarcem glavom postigao gol za vodstvo BiH od 2:0. Početkom drugog poluvremena Blažević je u igru ubacio Muslimovića, koji mu se odužio 10 minuta kasnije. Napadač PAOK-a iskoristio je dobro ubacivanje Misimovića i sa sedam metara poslao loptu u gol pored golmana Berezovskog. Nakon trećeg gola bh-nogometaši prepustili su igru gostima, koji su to iskoristili u 85. minuti i preko Minasyana došli do prvog gola u kvalifikacijama. Konačnih 4:1 u 89. minuti postavio je

69

Tablica 5. skupine kvalifikacija za SP 2010. godine: 1. 2. 3. 4. 5. 6. Španjolska Turska Belgija BiH Estonija Armenija 4 4 4 4 4 4 4 2 2 2 0 0 0 2 1 0 1 0 0 0 1 2 3 4 10:1 12 5:2 8 7:5 7 12:4 6 2:13 1 1:12 0

Parovi 5. kola (28. ožujka 2009.): Belgija - BiH, Armenija - Estonija, Španjolska - Turska.

J O U R N A L

PRIČE IZ BOSNE Nakon 176 godine od odlaska iz Gradačca, Zmaj od Bosne vraća se kući

Povratak Husein-kapetana
Avdo Huseinović
Nakon 174. godine otkako je preselio na Ahiret, mezar Huseina-kapetana Gradaščevića vjerojatno će se krajem sljedeće godine iz Istanbula premjestiti u njegov rodni Gradačac. Tako će se ispuniti stogodišnja želja i namjera Bošnjaka ovog grada da se najistaknutiji stanovnik Gradačca i jedna od najvećih historijskih ličnosti BiH svih vremena zauvijek ukopa u svom rodnom Gradačcu, u krugu oko svoje kule i svoje džamije Huseinije. Ključni dogovor oko premještanja mezara iz Istanbula u Gradačac dogovoren je prije nekoliko godina, prilikom posjete članova predsjedništva BiH Beriza Belkića, Joze Križanovića i Živka Radišića Turskoj. Tada je dogovoreno da se što prije realizira ova akcija, a od strane turskih vlasti kao ključni pregovarač određen je Erozan, tadašnji ambasador Turske u BiH. Sa Erozanom su članovi predsjedništva, a posebno delegacija općine Gradačac, napravili desetak korisnih razgovora koji su doveli do zaključka da će do konačnog premještanja mezara u Gradačac doći krajem iduće godine. “Ministarstvo obrazovanja, kulture i nauke Turske je preuzelo na sebe da pronađe točnu lokaciju gdje trenutno leže ostaci Husein-kapetana Gradaščevića. Bilo je jedno mezarje u kojem je on prvobitno ukopan i koje je prije izvijesnog vremena premješteno. Znači, njihovo ministarstvo će točno odrediti lokaciju gdje je trenutno Zmajev mezar. Oni su nam doslovice rekli ‘da kad pronađu lokaciju, treba samo da im javimo kada želimo da izađemo na sarajevski aerodrom i preuzmemo ostatke sa tabutom’. Sve ostalo je njihova obaveza i briga prema legendarnom kapetanu i neponovljivoj ličnosti. Mi trenutno radimo na točnom određivanju lokacije na kojoj ćemo u Gradačcu ukopati ostatke Husein-kapetana i lokaciju na kojoj će biti spomenik i turbe. Biće to najvjerovatnije u neposrednoj blizini kule i džamije Husejnije. Trenutno smo dosta aktivni i na određivanju idejnog rješenja budućeg spomenika kojeg će raditi akademski vajar Zlatko Dizdarević. Tako, ako Bog da, krajem naredne godine organiziraćemo jednu kulturnu, nacionalnu, historijsku i vjersku manifestaciju dženaze Husein-kapetana Gradaščevića, poznatog Zmaja od Bosne u njegovom rodnom gradu. Ono što hoću posebno da istaknem je i to da skoro svaki žitelj Gradačca s nestrpljenjem očekuje njegov povratak u naš grad jer generacije ovog kraja dva stoljeća čuvaju uspomenu, a mislim da će je u budućnosti još većim žarom čuvati, na ovog prvog borca za slobodu Bosne još prije više od 200 godina”, rekao nam je Ferhat Mustafić, bivši načelnik općine Gradačac, za čijeg je mandata i pokrenuta incijativa Huseinovog povratka kući. kaligrafiju je učio pred Mula Mehmedom Mestvicom iz Sarajeva. Jedanaest godina, od 1821. do 1832. bio je kapetan. Njegova kapetanija je bila najbolje upravljena i najbogatija u cijeloj Bosni, a on najbogatiji i najmlađi kapetan. Huseinov otac Osman umro je 1814. godine, a iza njega su ostala četriri sina: Murat, Husein, Osman-paša i Bećir-beg. Huseinovog brata Murata u Travniku je 1821. godine pogubio zloglasni paša Dželalija s ostalim bosanskim prvacima.

Pobjede ...
Smrt brata je Huseina duboko pogodila, tako da se 19-godišnji mladić, koji se prije toga plašio krvi kad bi gledao kako se kolje kurban i padao u nesvijest zbog toga, preobražava u osvetnika protiv turske vlasti. Poslije Muratove smrti, Husein je postao kapetan od Gradačca. U njegovoj kapetaniji u Tolisi, podignuta je 1823. godine prva zgrada za katoličku pučku školu. Sagrađena je crkva za 1.500 duša, a posebno Huseinovo povjerenje i simaptije je uživao fra Ilija Stračević. Također, dozvolio je i gradnju pravoslavne crkve u selu Obudovac kod Šamca. 1826. godine u Gradačcu je sagradio džamiju i po sebi je nazvao – Huseinija. 1827. godina je označila Huseinov ulazak na veliku bosansku političku scenu. To se desilo uglavnom zbog nadolazećeg Rusko-turskog rata (1828.-1829.) i njegove uloge u pripremanju obrane granica Bosanskog ejaleta. Po primanju naredbe od bosanskog vizira Abdurahim-paše, Husein mobilizira gradačačku populaciju i pojačava njenu obranu. Tokom razgovora održanih u Sarajevu između vizira i bosanskih kapetana, Husein je bio taj koji je najduže diskutirao o strategiji. Izabran je za komandanta armije koju je mobilizirao od Drine do Vrbasa. Međutim, njegovoj ideji nisu se priključili Hercegovci, i to: Aliaga Rizvanbegović iz Stoca, Smail-aga Čengić iz Gacka, Hasan-beg Rezulbegović iz Trebinja, Pašaga Redžepagić iz Nevesinja i Sulejman-kapetan iz Ljubuškog, koji su ostala odani sultanu. Razočaran izdajom Hercegovaca, dugo je grizao ša-

Obitelj i djetinjstvo Husein-kapetana
Za one koji manje znaju o proslavljenom junaku Bosne, mada se mogu knjige i knjige napisati, navešćemo dio priče o njemu. Husein-kapetan Gradaščević rođen je u Gradačcu 1802. godine. Jedan je od najvećih bošnjačkih velikana čije će ime zauvijek ostati zlatom urezano u bošnjačkoj historiji. Husein-kapetan je pokretač čuvene bošnjačke revolucije i otpora prema Turcima. Bio je jedan od najistaknutijih i najutjecajnijih ljudi u nacionalnom osvješćivanju Bošnjaka. Huseinkapetan Gradaščević je bio odlučna, razborita, energična, pametna i visoko moralna osoba. U Bošnjaka je poznat kao “izdanak onog najboljeg što karakterizira Bošnjaka”. Zbog toga i zbog nezapamćene hrabrosti Bošnjaci su ga prozvali Zmaj od Bosne. Njegovog oca Osman-kapetana, zbog pameti duboko su poštovali svi koji su ga poznavali. Stroga pravednost i prema muslimanima i prema raji višestruko je hvaljena u narodnim pjesmama. Husein je posjedovao vrline svog oca, ali je posjedovao i obrazovanost, tako da je svoje spise sastavljao na nekoliko jezika. Mladi Husein-kapetan je mladost proveo u očevoj kući, kako su je provodili sinovi drugih begova. Majka mu je bila Đurđijanka, veoma pametna, lijepa i pobožna žena. Majka ga je odgajala u islamskom duhu, tako da je uvijek savjesno izvršavao sve vjerske propise. Arapsku

70

J O U R N A L

PRIČE IZ BOSNE
ke, a onda gnjevan u ludom trku satrao najdražeg konja. Vjerni sljedbenici, prijatelji i saveznici kapetana bili su Ali-paša Fidahić iz Zvornika, poglavar Mujaga Zlatarević i Emin-beg Muselim od Sarajeva, Osman-beg Muselim od Mostara, Mahmud-beg od Tuzle i Mahmud-beg od Dervente. U danima između 20. i 31. prosinca 1830. godine, Gradaščević je bio domaćin skupa bošnjačkih ajana u Gradačcu. Mjesec dana kasnije, od 20. siječnja do 5. veljače održan je još jedan sastanak u Tuzli s ciljem da se pripremi za pobunu. Odatle je upućen opći poziv bosanskom narodu da se diže na ustanak u obranu Bosne od turske vlasti. Tada popularni Husein-kapetan neoficijelno biva izabran za vođu pokreta. Prema određenim istovremenim izvorima Bošnjaci su zahtijevali da Carigrad: poništi privilegije date Srbiji i naročito da vrati 6 starih bosanskih nahija, obustavi implementaciju Osmanlijskih vojnih reformi, okonča upravu nad Bosnom i prihvati implementaciju autonomne bosanske vlade na čelu s lokalnim vođom. Zauzvrat bi Bosna plaćala godišnji doprinos. 29. ožujka 1831. godine Gradaščević se uputio prema Travniku s oko 4.000 ljudi, odakle je zvanično krenula njegova pobuna. Tu je u potpunosti porazio gardu Ali Namik-paše koji bježi iz Bosne. Na tisuće ljudi su pohrlili da mu se pridruže, među njima i brojni kršćani za koje se tvrdilo da su sačinjavali i do jedne trećine njegovih sveukupnih snaga. Gradaščević je podijelio svoju vojsku na dva dijela, ostavljajući jedan dio u Zvorniku za obranu u slučaju mogućeg srpskog upada u teritoriju. 31. svibnja 1831. godine s glavninom trupa uputio se prema Kosovu, u susret velikom veziru koji je bio poslan s velikom vojskom da uguši njegovu pobunu. Veliki entuzijazam je zahvatio ratnike koji su preko Prijepolja i Sjenice krenuli u susret neprijatelju. Dok su prolazili kroz Sjenicu u njihovu je čast ispaljeno pet topovskih plotuna. Na novopazarskoj ravnici, posljednjem mjestu okupljanja, vojska se kratko odmorila. Tu je Husein klanjao i zamolio Allaha dž.š. za pomoć u pobjedi. Kada je prošao preko jednog dijela Pešterske visoravni, tolika je bila tutnjava njegovih konjanika da je to mjesto dobilo naziv Tutin. Tvrđavu Peć, gdje su Turci pružali žestok otpor, zauzeo je nakon trodnevne borbe, na juriš u kojem je posebnu neustrašivost pokazao njegova desna ruka, mladi Ali-paša Fidahić. S njime je Husein-kapetan postao najbolji prijatelj nakon jednog obračuna u Zoviku kod Brčkog, kojeg su vodili zbog ljepoti-

71

Husein-kapetan Gradaščević – Zmaj od Bosne (1802.-1834.) ce Mejre, a u kojemu ga je Fidahić porazio i sabljom teško ranio. U borbama za Peć pridružili su mu se Bošnjaci Sandžaka, Pešterci i Bihorci. Veliki vezir, koji se sa svojom vojskom nalazio u Skoplju, pokušao im se suprostaviti 18. srpnja na Kosovu kod mjesta Lipljen. I tu je Husein proslavio veličanstvenu pobjedu i natjerao u strah cijeli Carigrad. U ovoj borbi pridružili su mu se Gusinjani i Plavljani. U borbi kod Lipljena poginuo je čuveni turski vojskovođa Ćor Ibrahim-paša, a ranjeni skopljanski Hivzi-paša i pećki Abdulrezak-paša. Zmaj od Bosne je dobro znao postizati pobjede, ali ih nije znao iskoristiti. I tako je, neiskusan u diplomatskim vještinama, upao u klopku koju mu je postavio lukavi Veliki vezir. U Bosni je zavladalo veliko veselje kad su se pobjedničke trupe vraćale kući polovinom kolovoza 1831. godine. U svim mjestima kroz koje su prolazili, stanovništvo im je priredilo neprekidne ovacije. Posebno je slavljen, najzaslužniji za pobjede na Kosovu, Husein-kapetan. Došavši kući, Husein je uzeo titulu i položaj Vezira od Bosne. Njegov novi status je ozvaničen tokom Svebosanskoga sabora održanog 12. rujna 1832. godine u Sarajevu. Ispred Careve džamije, rukama stavljenim na Kur’an, prisutni su položili zakletvu da će biti odani Gradaščeviću i objavili da, uprkos potencijalnoj propasti i smrti, neće biti odustajanja. U tom trenutku, Gradaščević nije bio samo vrhovni zapovjednik, nego i glavna civilna vlast u Bosni. Osnovao je sud, i nakon što se udomaćio u Sarajevu, preselio je centralnu bosansku vlast u Travnik, napravivši od njega glavni grad pobunjene Bosne. U Travniku je osnovao Divan, Bosanski kongres, koji je zajedno sa njim činio bosansku vladu. Gradaščević je u to vrijeme prikupljao i porez, te smaknuo nekoliko lokalnih protivnika autonomaškog pokreta. Stekao je reputaciju heroja, te snažnog, hrabrog i od-

J O U R N A L

PRIČE IZ BOSNE

72

J O U R N A L

Gradačac – kula Zmaja od Bosne lučnog vladara. Jedna anegdota koja to ilustrira je da je Husein-kapetanov navodni odgovor na pitanje da li se boji rata sa Osmanlijskim carstvom bio: “Boga se bojim, sultana nikako, a Velikog vezira ne više od konja moga.”

... i poraz Husein-kapetana
Međutim, nije dugo mogao uživati u ovoj divoti. Dok je cijela Bosna bila uz Huseina, većina Hercegovaca je bila protiv njega, tako da su dolaskom Ali Na-

mik-paše u Stolac uveliko krenuli u pripreme obračuna sa Gradaščevićem. Manji ratni pohod Gradaščević je pokrenuo protiv Hercegovine iz tri različita pravca. Prvi, vojsci iz Sarajeva je naređeno da napadne Stolac u konačnom okršaju s Na-

PRIČE IZ BOSNE
mik-pašom, koji je tamo pobjegao nakon što je Gradaščević zauzeo Travnik. Drugi, vojska iz Bosanske Krajine je trebala da pomogne sarajevskim snagama u ovom nastojanju. Treći, vojske iz Posavine i južnog Podrinja trebale su napasti Gacko i lokalnog kapetana Smail-agu Čengića. Napad na Gacko nije bio uspješan jer su snage iz Posavine i južnog Podrinja potučene od strane Čengićevih trupa. Ipak, uspjeha je bilo: u listopadu je vojska, koju je Gradaščević uključio pod komandu Ahmed-bega Resulbegovića, zauzela Trebinje od Resulbegovićevih lojalista i drugih podržavatelja stolačke opozicije. Novi napad na Hercegovinu, Gradaščević je obustavio kada je saznao da Veliki vezir sprema veliku vojsku za napad na njega. Osmanlijski napad je započeo početkom veljače 1832. godine. Veliki vezir je poslao dvije vojske: jednu iz Vučitrna na Kosovu, a drugu iz albanskog Shkodëra. Obje vojske su išle u pravcu Sarajeva, a Gradaščević je poslao snagu od otprilike 10.000 vojnika da ih susretnu. Kada su turske snage uspjele preći preko Drine, Gradaščević je naredio Ali-paši Fidahiću da sa svojih 6.000 vojnika susretne neprijatelja kod Rogatice, dok su jedinice smještene u Višegradu krenule prema Palama, nedaleko od Sarajeva. Susret dvaju strana konačno se desio krajem svibnja na polju Glasinac kod Sokoca, istočno od Sarajeva. Bosansku vojsku je predvodio sam Gradaščević, dok su osmanlijske jedinice bile pod komandom Kara Mahmud Hamdi-paše, novopostavljenog bosanskog vezira od strane sultana. Nakon prvog sukoba, Gradaščević je bio primoran da se povuče na Pale. Borba je nastavljena na Palama, a Gradaščević se opet morao povući, ovaj put u Sarajevo. Tamo je Vijeće kapetana odlučilo da se nastavi s borbama. Konačna borba se dogodila 4. lipnja 1832. godine na Stupu, mjestu između Sarajeva i Ilidže. Nakon duge i intenzivne borbe činilo se da je na Sarajevskom polju Gradaščević još jednom potukao sultanovu vojsku. Međutim, pred sami kraj bitke hercegovačke snage, pod komandom Ali-paše Rizvanbegovića i Smail-age Čengića, probile su Gradaščevićevu obranu, koja je bila postavljena na stranama, i uključile se u borbu. Iznenađena napadom s leđa, Huseinova vojska je bila primorana povući se u Sarajevo. Tog dana je pod Huseinom u najgušćoj kiši metaka, kada je svojom neustrašivošću vodio najteži megdan i sokolio svoje ratnike, palo ništa manje nego osam konja. Tada je odlučeno da je daljnji vojni otpor besmislen. Gradaščević je pobjegao u Gradačac, dok je sultanova vojska ulazila u Sarajevo 5. lipnja i spremala marš na Travnik. Treba spomenuti da su i Hercegovci, koji su zabili nož u leđa, kasnije tragično završili od strane sultana i Turaka. Alipašu Rizvanbegovića je u naručenom ubojstvu likvidirao zloglasni Omer-paša Latas 1851. godine. Iako je Husein s uspjehom poduzeo korake da osigura azil u Austriji, on, junak osloboditelj, nije htio kukavički napustiti svoju stvar. Uputio se na svoje imanje u Gradačac. Dugo razmišljajući, odlučuje da mu je jedini izlaz da napusti rodni grad, ne sluteći da se više nikada u njega neće vratiti. Gradaščević odlučuje napustiti Gradačac i kreće u azil u Austriji. 16. lipnja 1832. godine kod Županje skelom prelazi Savu. Na skeli se nalazio Huseinov štab sa 168 konja i 351 grlo stoke. Uslijed napora kojima je u posljednje vrijeme bio izložen, bio je toliko iznemogao da se sa mukom kretao uz pomoć dvoje ljudi koji su ga vodili. Smješten je u Osijek sa 141 licem (23 žene, 27 djece i 91 muškarcem), gdje je praktično živio u kućnom pritvoru. Iako je očekivao status kakav zaslužuje, od Austrije je potpuno izdan. Krajem 1832. godine, nakon detaljnih pregovora Austrije i Turske, Husein je pristao da se vrati na Osmanlijsku teritoriju kako bi dobio oprost od sultana. Uvjeti koji su mu bili izrečeni u Zemunu su bili veoma oštri, a insistirali su ne samo na tome da se Gradaščević više nikada ne vrati u Bosnu, nego da ne kroči nijednim Osmanlijskim teritorijama u Europi. Razočaran, Gradaščević je bio prinuđen prihvatiti uvjete i preseliti se u Beograd. U Beograd je došao 14. listopada 1832. godine, u stilu pravog vezira, jašući konja osedlanog srebrnim i zlatnim sedlom i u velikoj pratnji. Bio je ophođen kao heroj od strane muslimana u Beogradu i kao ravnopravan od strane lokalnog paše. Gradaščević je ostao u Beogradu dva mjeseca u kojem vremenu mu je zdravlje oslabilo (kako je zabilježio doktor Bartolomeo Kunibert). Napustio je grad i uputio se prema Carigradu u prosincu ali, pošto je njegova kćerka još bila mlada, njegova supruga je ostala u Beogradu, da bi mu se pridružila u proljeće iduće godine. U Carigradu je Gradaščević živio u starim janjičarskim barakama na atmejdanu (Hipodromski trg), dok je njegova porodica živjela nedaleko odatle u posebnoj kući. Živio je relativno mirnim životom naredne dvije godine i jedini značajan događaj je bio kad mu je sultan ponudio da postane paša visokog ranga u Osmanlijskoj armiji. Ponudu je Gradaščević prezirno odbio izjavivši da će radije umrijeti u nošnji svojh očeva nego da nositi nizam (uniformu) jednog paše.

Smrt Zmaja od Bosne
Umro je 17. kolovoza 1834. godine u 32. godini života. Legenda govori da je otrovan od strane carskih vlasti i to tako što je mjesecima trovan čajem. Međutim, imajući u vidu njegovo loše zdravlje, postoji i pretpostavka da je možda umro od kolere. Prvobitno je ukopan na mezarju Ejjub, nedaleko od stare veterinarske škole u Istanbulu. Ono što svakako treba spomenuti je činjenica da je jedan od najljućih Huseinovih protivnika bio njegov rođeni brat Osman-paša, koji je do kraja života ostao vjeran sultanu. Samog Huseina su pisari tog vremena opisali kao Europljanina koji klanja i Bošnjaka koji mrzi Turke. Bio je srednjeg rasta, interesantnog izgleda, pogleda blaga i sumorna, osmijeha puna draži i tuge, krupnih očiju s gustim i ukrštenim obrvama, izrazito bijelog lica, hitar i snažan. Čovjeka koji nipošto ne bi propustio pet vakata namaza i koji nikada nije popio niti kap rakije jer to islam zabranjuje. Pogubio je Sinan-agu Čokadara, koji je pijan tvrdio da je Muhammed a.s. pio haradliju koja je tri dana vrila na žarkom arabljanskom suncu i da je to piće bilo – blago vino. Nadasve je bio hrabra i odlučna osoba. Kad bi prolazio čaršijom obavezno se javljao starijim ljudima. Jahao je uvijek ispred pratnje. Bio je zaljubljen u pjesništvo, majku i jednu djevojku. Nije bio prijateljih bučnih veselja, dvoboja, razmetanja konjima, odjećom i oružjem. Odlično je rukovao sabljom i kuburom. U rat je išao kao na svadbu. Husein je oženio Hanifu, sestru Mahmud-kapetana iz Dervente, u ranim godinama. Iako ne znamo tačan datum, njegov sin Muhamed-beg je vjerojatno rođen prije 1822. godine, kada je Husein imao 20 godina. Par je takođe dobio kćerku, Šefiku, koja je rođena 1833. godine. Ni Muhamed, niti Šefika nisu imali djece, tako da Husein kasnije nije imao direktnih potomaka. Možda bi za život i djelo Husein-kapetana Gradaščevića, najbolji zaključak mogli naći u izreci s natpisa njegove sablje, koja se i danas čuva u muzeju u njegovom Gradačcu, gdje je zlatnim nitima napisano sljedeće: “GDJE SE JANJE MOŽE SA VUKOM BORITI, GDJE SE ČOVJEK MOŽE SA SUDBINOM BORITI”.

73

J O U R N A L

KULTURA In memoriam: Ismet Ico Voljevica (1922.-2008.)

Odlazak autora neuništivog Grge
Sa smrću Ismeta Ice Voljevice nastavlja se rapidno izumiranje rijetke biljke novinarstva: dnevne karikaturističke kolumne. / Grga je nastao kao karikaturalna stalna rubrika i razvijao se do današnjega likovnog izgleda. Voljevica, po vlastitim riječima, osjetio je da je život i sve ostalo osim birokracije - svaka radost, žalost, uspjeh i neuspjeh, ljudska solidarnost i ljudska pohlepa, posebno netolerantnost. Filip Mursel Begović
Ismet Ico Voljevica, jedan od naistaknutijih i najnagrađivanijih hrvatskih karikaturista, preselio je na ahiret 30. listopada u Zagrebu, nakon dulje bolesti u 87. godini života. Voljevica se rodio 18. srpnja 1922. u Mostaru. Gimnazijsko obrazovanje je stekao u Sarajevu, a onda se zaputio u Zagreb, na studij arhitekture. Prvo je zaposlenje dobio još kao dvadesetjednogodišnjak, u sarajevskom kinu “Dubrovnik”, kao filmski crtač i aranžer. Kao mladić se priključio i Jugoslavenskoj armiji, čiji je član bio sve do travnja 1947. godine, odnosno do odlaska na studij. Sa istom dozom humora s kojom je crtao, Ismet Voljevica je govorio i o svom životnom putu. Jednom je ispričao kako je uopće dospio u Zagreb na Arhitekturu. Rekao je: “Spasio me Titov dekret.” Pričao je kako ga je zapalo domobranstvo, pa provjera je li “čist”, pa su ga htjeli slati u Rusiju i upisati u SKOJ, no izgovarao se da nije baš discipliniran. Onda je odjednom došla naredba “odozgo” da svi koji imaju gimnaziju moraju na fakultet jer su fakulteti 1947. zjapili prazni. Morali su ga pustiti da iz Sarajeva ide na Arhitekturu u Zagreb. Studentsku plaću je počeo stjecati kroz suradnju s humorističkim tjednikom “Kerempuh”, gdje je od 1948. do 1951. godine objavljivao glasovitu karikaturu. Tako se već kao student Voljevica priključio legendarnom “Kerempuhu” glavnog urednika Fadila Hadžića. Tamo je objavio svoje prve karikature. U karikaturi pak jedna odluka potpuno će odrediti njegovu sudbinu. Za razliku od kolega koji su se razbaškarili u karikaturističkim metaforama, Voljevica se odlučio za sustav zvijezde: inaugurirao je prepoznatljiv lik zdepastog, kratkovidnog birokrata, koji je postao grafički nositelj svih autorovih poruka. Tip se zvao Grga Protokol, no prezime mu je s vremenom ishlapljelo jer se sam Grga uskoro preobrazio u građansku figuru socijalističkoga podrijetla, koja će od birokrata postati mali čovjek i žrtva ka humora, koji je za Hadžićeva vođenja dosegnuo i za ono doba enormnu nakladu, više od 200.000 tjedno. List je zaista bio pojam te vrste novinstva u cijeloj tadašnjoj državi. Nakon prekida studija i gašenja “Kerempuha”, Voljevica i Grga zajedno su prelazili kroz brojne redakcije, od “Globusa” i “Narodnog lista”, preko “Vjesnika” do “Večernjeg lista”. I Voljevicu je, jasno, 50ih godina 20. stoljeća zahvatio kovitlac promjena i silne društvene energije – na razne načine poticane od vlastodržaca koji su se Zapadu zakleli da će izmučene balkanske narode izvući na svjetlo dana, osloboditi ih zapretenih demona straha od civilizacije i promjena. Tako je i Ico zarana dobio potrebu nešto reći, pa makar u šiframa. Uz činjenicu da će mu profesija biti kritizirati sustav, ta kritika definirala se kao razotkrivanje njegovih unutarnjih neprijatelja koje je sustav donio u svom krvotoku nejasnih gena. Dakle, godine 1962. usidrio se na dnu “Večernjakove” posljednje stranice. Postao je doista sinonimom toga lista, pa i kad je posljednjih 10-ak godina kvaliteta dosjetki ozbiljno korodirala, čitatelji su ga redovito i dalje u anketama proglašavali daleko najpopularnijom rubrikom. To dokazuje da je Voljevica bio u pravu. Treba reći da je lik Grge fenomenalno i gotovo savršeno dizajniran i da uspjeh rubrika duguje i izvrsnoj stilizaciji, te Voljevičinu preciznu grafičkom stilu. S vremenom su i poruke postajale sve jednostavnije, i doista je između autora i čitatelja došlo do potpunog razumijevanja. U karikaturama o Grgi, Voljevica se klonio svega nelagodnog, njegovu rubriku mimoišle su mnoge olovne i prijelomne godine. Grgin lik godinama je nosio kolumnu, a onda je kolumna počela nositi njega. Pa je najprije marginaliziran i prebačen na pretposljednju stranicu – što je bilo ravno odlasku, primjerice, u Gvajanu, a potom je i trajno izbačen iz lista koji je oblikovao. Grga je potpuno definirao Voljevicu kao umjetnika. No, kao argument da je on (potencijalno) i inače bio vrstan karikatu-

Ismet Voljevica (Mostar, 1922. – Zagreb, 2008.) birokracije. U to doba pojam birokracije svodio se na sitno uredsko činovništvo, iako je zapravo dominirala državna birokracija. Prvi objavljeni Grga je glasio ovako: Grga na ulici susreće prijatelja, koji ga pita: “Zdravo, Grga, kako si?” Grga šuti, vadi notes i piše: “U vezi Vašeg pitanja o mom zdravlju, ja sam vrlo dobro. Ako imate nešto protiv toga, možete se žaliti u zakonskom roku tu i tu. Smrt fašizmu, sloboda narodu!” To nisu bili samo konkretni službenici s crnim navlakama na laktovima, to su bile i sve nesavršenosti sustava – sve dok to nije uključivalo i samu ideju sustava koja je, jasno, bila savršena. Do dana kad su ga (sustav) birokratske nesavršenosti izjele poput raka. Grga je nastao kao karikaturalna stalna rubrika i razvijao se do današnjega likovnog izgleda. Voljevica, po vlastitim riječima, osjetio je da je život i sve ostalo osim birokracije - svaka radost, žalost, uspjeh i neuspjeh, ljudska solidarnost i ljudska pohlepa, posebno netolerantnost. Eto, to su, uz ostale nespomenute ljudske osobnosti teme koje je Voljevica u crtež i usta stavljao Grgi. Nažalost hrvatskoga humora, koji ima vrlo dugu tradiciju, “Kerempuh” je ukinut. Naime, tada je novosagrađeni Vjesnikov neboder objedinjavao ukupnu novinarsku izdavačku djelatnost. Tadašnji direktor “Vjesnika”, general Kladarin smatrao je tjednik “Kerempuh” nepotrebnim i poželio da se preoblikuje u tjedne, manje priloge u listovima “Vjesnika”. To je bio kraj tjedni-

74

J O U R N A L

KULTURA
rist, dvije su važne činjenice: prva je nagrada (Grand prix) 1974. u Montrealu, nagrada koju je – u konkurenciji nekoliko tisuća karikaturista iz čitavog svijeta – teoretski gotovo nemoguće dobiti. A on ju je dobio. Druga je činjenica Voljevičina suradnja u legendarnom “Paradoksu”. Karikature koje je tamo objavljivao samo su stilski podsjećale na krotke i dobroćudne Grgine dosjetke. Bili su to punokrvni moderni i subverzivni radovi. S njegovom smrću nastavlja se rapidno izumiranje rijetke biljke novinarstva: dnevne karikaturističke kolumne. O gašenju Grge na stranicama “Večernjaka” Voljevica je jednom prigodom rekao: “Oslobođenjem Hrvatske i Grga je nastavio komentirati. Sređujemo ruševine, obnavljamo uništeno. Nazire se opće sređivanje — nastupa sloboda — naš kapitalizam! Problemi tog novog našeg kapitalizma nudilo je sve oštrije primjere za Grgine komentare. Ostatak odgovora dao sam u ilustriranju stanja u ‘Večernjaku’ pred Grgin prestanak rada — 30. studenog 2000. Poslije kratkog boravka u novom dnevniku ‘Republika’ — koji je nažalost preminuo, ostao sam član legije nezaposlenih. Na zamolbu da nastavim, nakon trideset i devet godina rada Grge, makar uz nakaradni smještaj u listu, nova uprava je odgovorila da za Grgu više nema mjesta u njihovu listu. Ne vjerujem da novi vlasnici ‘Večernjaka’ uopće znaju tko i što je Grga i kada je tiskan u tom listu. Das ist čist normal! ‘Večernjak’ nije naš — on je austrijski.” Ismet Ico Voljevica smatra se jednim od rodonačelnika mostarskog humora. Po riječima Džemala Raljevića - novinara, publiciste i humoriste iz Mostara, Ismet je replikom reagirao na svaki događaj, na sve što se oko njega događalo. Raljević je imao sreću da šest godina s njim radi u redakciji “Slobode”. “Tada je Ico bio tehnički urednik. Uvijek se od njega mogao očekivati neki geg. Recimo, on sjedi tu u Kujundžiluku s Bobom Samardžićem, prolazi neka žena koja ga zna i pita: ‘Bogati, Ico, je li mi sestra prošla?’ On odmah ima odgovor: ‘Jeste, maloprije, s vrlodobrim!’ Ili, u drugoj prilici, po esnafskoj liniji sporječkao se sa Jusom Nikšićem, koji je radio kod Starog mosta, i sad oni kao ne govore. I Ici nije bilo teško da pređe pješke preko pola Mostara, da ode u gradsku mrtvačnicu i da upita: ‘Je li Jusa Nikšić tu?’ ‘Kakav Jusa’, kažu mu ljudi, ‘eno ga živa.’ ‘E, da znate, od danas je za mene mrtav.’ Naravno, popodne, Ico i Jusa su se negdje zajedno zabavljali.” U toj specifičnoj inteligenciji pravih Mostaraca odslikava se njihov vedar duh, optimizam, dobronamjernost, smisao za situacioni humor. Ostavljajući iza sebe veliku zadužbinu, ljudi poput Ice,

Ico i Grga

učinili su da osim Mostara gotovo niti jedan drugi grad u BiH nije imao tako veliki broj humorističkih listova. To svakako treba zahvaliti iznimnoj sposobnosti da mostarski humoristi neprestano produciraju luckasti humor i za koje je pjesnik, novinar i publicist Alija Kebo jednom napisao da su predstavljali dežurne kritičare i svojevrsne depoe mahalskih informacija. Iako je posljednje godine, prije odlaska u mirovinu, proveo kao karikaturist i ilustrator u “Privrednom vjesniku” i “Vijencu”, umirovljeničke dane je nastavio kratiti svakodnevno crtajući Grgu. Svoje karikature je objavljivao i u drugim medijima, a ilustrirao je i brojne knjige. Ismet Voljevica je bio dugogodišnji član Hrvatskog novinarskog društva, a 1977. godine je odlikovan Ordenom zasluga za narod sa srebrnom zvijezdom. Godinu dana kasnije je primio Nagradu grada Zagreba, a 1984. godine i Zlatnu plaketu Vjesnika. U hrvatskoj javnosti malo je poznato da je jedan od prvih suradnika i urednika “Behara”, časopisa za kulturu KDBH “Preporod”, za kojeg je ilustrirao i čuvenu naslovnicu za prvi broj na kojoj je slika mostarskog mosta prikazanog kao razbijeno ogledalo. Znamenit je i njegov ciklus komentara na ratnu i političku situaciju u BiH. Nema više Ismeta Ice Voljevice, a Grga, lik iz te maestralne karikature, ostaje u sjećanjima dugogodišnjih čitatelja dnevnog tiska i novinskim arhivama. Grga je jednostavno neuništiv, naprosto zato što je uvijek aktualan. Karikature koje vraćaju smiješak na lice, zainteresirani poklonici Grge mogu pregledati u vrijednoj monografiji pod nazivom “Grga – svakodnevno 50 godina”, nakladnika Huna d.o.o. iz Zagreba. Iako je bilo teško odabrati između 15.230 objavljivanih Grginih karikatura, Ismet Voljevica

okupio je njih 500 u svojoj prvoj i jedinoj knjizi. To je naravno svojevrsni skandal i sramota, ne za Voljevicu, već za one čuvare veselog duha umjetnosti koji su se davno trebali pobrinuti da djelo ponajboljeg hrvatskog karikaturista ne padne u zaborav. Monografija je objavljena u povodu 80. rođendana Grgina tvorca i 50. godišnjice svakodnevnog objavljivanja humorističke rubrike Grga. Prvo djelo Ismeta Ice Voljevice tiskano je u 2.000 primjeraka i autor ga je posvetio svojoj preminuloj supruzi Semi. Šteta je da u knjizi nije objavljeno više zapaženih intervjua Ice Voljevice i drugih prigodnih tekstova napisanih o njemu u dnevnim i tjednim novinama, a iz njih bi mladi ljudi, prije svega novinari i karikaturisti, mogli steći potpuniju sliku o velikanu crteža i karikature. Da ispravimo taj propust, koji će se u budućnosti svakako trebati ispraviti, donosimo dio Ismetovih riječi iz intervjua datog u kulturnom tjedniku “Vijenac”: “Cenzura je predvorje diktature! Diktatura se odražava u svakom dijelu života. Bilo u koje doba. Živio sam u četiri države. Mi smo skloni diktaturi, valjda nas prisiljavajući tome uče nepokretnosti i neodgovornosti kao građana prema svemu što ne valja u društvu. Mnogo je Grga završilo u košu! Tada mi rad nije bio plaćen, ali sam stvarao adute za sada toliko modernu akciju Dosjei! Da mi ponude da svoj pročitam — odbio bih ga i čitati, ja sam to u radu osjećao, ali zašto čitati kad vam ne nude najvažnije: tko je to sastavljao i pisao – glavom i repom! Možda njega ili njih svakodnevno pozdravljate i pijući s njima kavicu ne znate na što su sve spremni. Završavam ovo razmišljanje mišlju velikog novinara Duška Radovića: ‘Nitko ne može biti plaćen samo zato što voli svoju zemlju. Ta se ljubav valjda podrazumijeva!’”

75

J O U R N A L

KULTURA

76

J O U R N A L

KULTURA Izložba “Stećci” u Klovićevim dvorima u Zagrebu

Stećak pobježe u nišan
Jedna od ekskluziva izložbe svakako su bili nalazi iz groba kralja Tvrtka, izvorno nađeni ispod stećka u crkvi Sv. Nikole u Milima. Ostaci su danas čuvani u Zemaljskom muzeju BiH u Sarajevu, a organizatori izložbe u Zagrebu zahvalu duguju tamošnjoj ravnateljici Aiši Softić, jer su ti predmeti rijetko posuđivani za izložbe u drugim institucijama.
Izložba pod naslovom “Stećci” otvorena je u Klovićevim dvorima 4. rujna, a trajala je do 2. studenog 2008. Pripremala se pune tri godine, a na njoj su surađivali brojni stručnjaci koji se bave fenomenom stećaka i to na međunarodnom planu, te je predstavljala svojevrsnu atrakciju zbog specifičnosti građe koju je prezentirala, ali i zbog opsega i količine informacija o fenomenu stećaka na prostorima Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Crne Gore i Srbije. Izložba stećaka obradila je cjelokupnu problematiku vezanu uz kamene srednjovjekovne spomenike, a odnosila se na njihovo nastajanje, podrijetlo, umjetnost, simboliku, topografiju, priloge pronađene u grobovima ispod stećaka kao i na njihovu uščuvanost. Posebno je nastojala naglasiti potrebu trajnog očuvanja ove jedinstvene pojavnosti, koje, kao što je poznato, osim u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji te Crnoj Gori, nema nigdje u Europi. Koliko je zaštita nužna i hitna najbolje je vidljivo na lokalitetima gdje se stećci nalaze. Naime, najvećim dijelom su toliko oštećeni da se na pojedinim lokalitetima, primjerice ukrasi koji su nekada bili itekako izraženi, sada jedva naziru ili ih uopće nema. Koncepcija izložbe obuhvaćala je četiri segmenta građe: grobne nalaze ispod stećaka, odljeve stećaka u gipsu (koje u svojoj zbirci čuva Gliptoteka HAZU u Zagrebu), velika foto povećanja stećaka snimljenih na terenu u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori, te originalne stećke koji su bili dopremljeni s lokaliteta u Hrvatskoj. Medijski pokrovitelj izložbe bio je Jutarnji list, a sponzor Hrvatska Gospodarska Komora. Nakon izložbe “Simbol boga i kralja” Aleksandra Durmana i arhitekta Željka Kovačića, koji su preko arheoloških eksponata uspjeli sugestivno ispričati priče o Vučedolskoj kulturi, te ambicioznog projekta kojim je tematski široko prezentirana baština Dalmatinske zagore, izložba u Klovićevim dvorima posvećena stećcima bila je podjednako masivna, no, već u doslovnom smislu - uzmemo li u ne brojne publikacije, oko objašnjenja ovog fenomena ima mnogo neslaganja i nejasnoća. Primjerice, ključno pitanje kulturne pripadnosti ostaje i dalje nerazjašnjeno. Prevladavaju uglavnom dvije teorije. Prva, koja se bazira na vjerskoj pripadnosti, vezala ih je isključivo uz bogumile, pripadnike dualističke kršćanske hereze koja se na području Bosne pojavila u 12. stoljeću i nestala s dolaskom Turaka. Etnička teorija dovodi ih pak u vezu sa Vlaškim polunomadskim stanovništvom, budući da su istraživanja pokazala kako je pod stećcima jednako tako pokapano autohtono stanovništvo katoličke i pravoslavne vjere. Brojna neslaganja postoje čak i oko tumačenja motiva na stećcima, povezanih s kršćanskim srednjovjekovljem, ali također očito duboko uronjenih i u daleko starije tradicije. Natpisi na stećcima govore o srednjovjekovnoj pismenosti, a variraju od jednostavnog navođenja imena pokojnika, do čitavih priča o njihovim životima i podvizima, molitava Bogu i svecima, pa i proklinjanja onih koji se usude oskvrnuti grob. Oko svega ovoga, među pukom se i naknadno razvio čitav niz legendi i praznovjerja vezanih uz stećke, njihovo podrijetlo i moći. Što se tiče oblikovne geneze stećaka, i oko toga, tvrdi Jasmina Poklečki Stošić, postoje mimoilaženja stručnjaka, ali polazište je svakako jednostavna nadgrobna kamena ploča. “Razvoj je počeo podizanjem kamene ploče, čime je nastao tip koji najčešće nazivamo sanduk. Iz sanduka se zatim razvio sljemenjak – stećak koji ima krov, čime oponaša kuću. Pritom je važno napomenuti kako je krov klesan u komadu, zajedno s ostatkom stećka, te se radi o punom kamenom bloku.” Njihov finalni oblik, takozvana križina, formiran je u vrijeme pada Bosne pod tursku vlast u prvim desetljećima 16. stoljeća, kada kultura stećaka i obreda vezanih uz njih polako nestaje. Taj oblik, koji se još dugo zadržao, imao je i ponešto drugačiju simboličku funkciju. “U tom trenutku, istina, prestaje produkcija stećaka sandu-

Izložba o stećcima obzir samo kamene spomenike dopremljene sa izvornih lokaliteta da bi bili pokazani u atriju galerije. Riječ je o nadgrobnim spomenicima koji su, u svom prepoznatljivom obliku, nastajali tijekom srednjeg vijeka na području Dinarida. Kustosica izložbe bila je Jasminka Poklečki Stošić, autorica koja je u istom prostoru obradila i opus slikarice Slave Raškaj. Sam postav, koji je osim originalnih predmeta s lokaliteta u Hrvatskoj sadržio i gipsane odljeve posuđene iz Gliptoteke HAZU, te detaljna foto-povećanja snimljena na daleko širem području, potpisao je arhitekt Otto Barić. Prema riječima Jasminke Poklečki Stošić, namjera postave bila je svratiti veću pozornost javnosti na stanje u kojem se stećci danas nalaze. “Svakako vam je jasno da kameni spomenici, koji su svoju renesansu imali u 14. i 15. stoljeću, danas nakon gotovo 500 godina nisu u idealnom stanju. Morali bismo preuzeti odgovornost da se oni održe i sačuvaju za buduće generacije istraživača.” Iako ozbiljnija proučavanja stećaka traju već dugo, a osobito sustavno i organizirano se počinju istraživati nakon Drugog svjetskog rata, te su o njima objavlje-

77

J O U R N A L

KULTURA
ka i sljemenjaka, ali stećci križine zadržali su se i do danas. Njihov nastanak vezan je uz pojavu muslimanskih nadgrobnih spomenika, nišana, te želju lokalnog stanovništva da se i nakon smrti razlikuje od turskih gospodara. Oni su ponekad nevjerojatnih dimenzija, visoki i do tri metra, ne računamo li još metar ukopan pod zemljom”, objašnjava Stošić. U tom smislu naš je poznati književnik, čija je životna i spisateljska preokupacija bila upravo medijevalna Bosna i fenomen stećaka zapisao: “Bilo je to ljeta gospodnjeg tisuću četiri stotine šezdeset prvog, u gradu Bilaju. I brat i sin zadaviše kralja. Svoj je svojoj braći dodijao, i golubu na jelovoj grani! Optužuje ga i narodna pjesma. Dvije godine kasnije Bosna šaptom pade, a krstjani pronađoše utočište i slavu svog bistrog uma u Muhamedovoj vjeri. Ali, smrt kraljevine ne izaziva i smrt baštinikova groba. Stećak pobježe u nišan.” Dokumentarni film Jadran filma o stećcima iz 70-ih godina prošlog stoljeća, koji se prigodno prikazivao na izložbi, rađen je upravo po scenariju Nusreta Idrizovića, a njegovo bi bavljenje stećcima, kao i njegova otkrića na tom polju, jednog dana trebali postati posebnim predmetom istraživanja. Mjesta na kojima se pojavljuju stećci najčešće su u blizini crkava, bunara, kao i prapovijesnih tumula-gomila, ali najčešće uz puteve. I što se tiče položaja, međutim, ima iznimaka. Neka od groblja, primjerice, nalaze se u posve nepristupačnim predjelima, te ih je nemoguće pronaći bez vodiča iz lokalnog stanovništva. Postoji jedno veliko groblje na planini Visočici u Bosni, za koju neki misle da je i piramida, gdje je pejzaž čaroban, ali zapravo potpuno nepristupačan, te se mnogi počnu pitati kako je ono tamo uopće nastalo. Za Visočicu se zna da su groblja pripadala vlaškim nomadima, koji su za vrijeme ljetnih ispaša tamo dovodili stoku. S druge strane, u zaleđu dalmatinskih gradova stećci se uglavnom nalaze na pristupačnom terenu u područjima premreženim putovima. Izložba je bila koncipirana na nekoliko razina. Prvi dio postava uključivao je već spomenute originalne stećke, izložene u atriju galerije Klovićevi dvori, gdje su bili položeni na travu kako bi se rekonstruirao njihov doživljaj na izvornim lokalitetima. S izvornih lokaliteta bilo ih je izmješteno ukupno sedam. Broj se možda čini malim, ali sedam je puno ako znamo da ih je jako nezgodno izmjestiti, i to iz više razloga. Prvi je svakako taj što se ispod njih nalaze grobovi. Poznato je da lokalno stanovništvo na to po pravilu neispod samih stećaka. Riječ je o za arheologiju uobičajenim materijalnim nalazima poput nakita, dijelova nošnji i vojne opreme. Za pojedine primjerke nakita kustosica izložbe rekla je kako se radi o remek-djelima domaćeg zlatarstva. Jedna od ekskluziva izložbe svakako su bili nalazi iz groba kralja Tvrtka, izvorno nađeni ispod stećka u crkvi Sv. Nikole u Milima. Ostaci su danas čuvani u Zemaljskom muzeju BiH u Sarajevu, a organizatori izložbe u Zagrebu zahvalu duguju tamošnjoj ravnateljici Aiši Softić, jer su ti predmeti rijetko posuđivani za izložbe u drugim institucijama. Veliki dio materijala iz čitave regije predstavljen je uz pomoć fotografskih povećanja. Među ostalima, tu je samo malen dio fotografija koje je šezdesetih godina po Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini snimao Tošo Dabac. Glavninu ostalih za potrebe izložbe izradio je umjetnički fotograf Damir Fabijanić. Izložba, kao i odlična popratna monografija koja nas slikovno i tekstualno informativno uvodi u svijet stećaka, napravljena je bez nacionalističkih ili romatičarskih robovanja temi te svakako predstavlja jedan od zanimljivijih kulturnih događaja godine. F.M.B.

Radimlja kod Stoca – srednjovjekovna nekropola stećaka gativno reagira jer je jako vezano uz njih, a jedan od najvažnijih razloga je to što je veliki broj stećaka u vrlo lošem stanju i jako osjetljiv za transport. Druga razina izložbene prezentacije odnosila se na gipsane odljeve, koji se danas čuvaju u Gliptoteci HAZU, a posebni dio izložbe bavio se i grobnim nalazima

78

J O U R N A L

Klovićevi dvori

KULTURA Među najboljima u Hrvatskoj

Trtovac izlagao u Maroku
Dvadesetak Trtovčevih “Kompozicija” koje su bile izložene u Rabatu, u tehnici akrila, koje je naslikao u proteklom desetljeću, daju uvid u njegovo ustrajno promišljanje bogatoga raspona mogućnosti suživota blistavih, jarkih boja na slikarskom platnu.
Simfoničar boja, neumorni alkemičar i istraživač kolorističkih vrijednosti, akademski slikar Dino Trtovac (1947.) predstavio se 18. rujna po prvi put marokonskoj javnosti izložbom jednostavno naslovljenom “Slike” (Peintures). Izložba se priređuje u sklopu Prostora za kulturnu i gospodarsku promidžbu veleposlanstva Republike Hrvatske u prijestolnici Rabatu kao dio manifestacije “Noć muzeja”. Galerija Bab-El-Kébir u marokanskom glavnom gradu ugošćuje umjetnike iz Hrvatske, a odabrani slikari i kipari na specifičan način spajaju ono najbolje iz europskih avangardi, a ipak se međusobno dovoljno razlikuju u poetikama kako bi što šire predstavili trenutna kretanja na likovnoj sceni. Svoje recentnije radove u Rabatu, uz Trtovca, predstavili su Gordana Bakić, Petar Barišić, Alem Korkut, Vatroslav Kuliš, Bane Milenković i Josip Zanki. Tijekom “Noći muzeja” diljem zemlje održano je mnoštvo događaja, a svečanost je otvorila marokanska princeza Lalla Meryem. “Nadam se da apstrakcijom ne opterećujem nikoga ni temom ni motivima, osim lijepim u smislu da su te slike optimistične i djeluju smirujuće na promatrača”, izjavio je Dino Trtovac uoči izložbe kojom, po prvi put, predstavlja svoja djela u Maroku. Dino Trtovac rođen je 9. travnja 1947. u Šaronjama. 1977. diplomirao je na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, u klasi prof. Nikole Reisera. Godine 1978.-1979. boravi u Parizu kao stipendist francuske vlade na specijalizaciji za slikarstvo na L’Ecole supérieure des Beaux-Arts kod prof. Jacquesa Lagrangea. Godine 1982. boravi u Londonu na Slade School of Fine arts kod prof. Leonarda McComba na specijalizaciji za akvarel. Godine 1982.-1992. proveo je na relaciji Zagreb-Pariz izlažući na mnogobrojnim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu: Zagreb, Dubrovnik, Split, Krk, Sarajevo, Tunis, Beograd, New York, Paris, Firenca, Arles, Toronto, Skopje, Frankfurt, Munchen, Varese... Dobitnik je međunarodproteklom desetljeću, daju uvid u njegovo ustrajno promišljanje bogatoga raspona mogućnosti suživota blistavih, jarkih boja na slikarskom platnu, rasprostrtih unutar strukture okomitih ili vodoravnih silnica. Te su silnice harmonizirane crnim prugama, prepuštene su slijevanju ili se jedna prema drugoj odnose prisnim sljubljivanjem. “Te slike zaista jesu izraz čistoga slikarstva, one su također ekvivalent čistoj poeziji. Do tog stupnja nevinosti dolazite dugim radom, vlastitim čišćenjem od suvišnih balastnih naplavina, katarzom i uporabom čistih likovnih tehnika i elemenata, specifične kompozicije, kao i alata”, rekao je Trtovac u svom intervjuu za prošlogodišnji “Behar”. Svaka “Kompozicija” izražava neponovljive titraje koji potiču prepoznavanja skrivenih značenja i simbolike boja. Polje apstraktnoga kristalizira se u očima i duhu promatrača u vizije vertikala gotičkih sakralnih prostora, vitraja koji su u njima rasplamsavali vatromet boja. Pojedine se pak slike mogu iščitati kao mistične ode prirodi ili se pak prepoznaju kao posvete čistim osjećajima. Akademik Tonko Maroević u predgovoru izložbe napominje: “Publika senzibilizirana na nijanse i inačice prepoznat će uvećanu lakoću i neposrednost otiskivanja, ustanovit će kako ga ustaljeni način kadriranja ne priječi da se prepusti hedonizmu nanošenja boje i osluškivanja njihovih suglasja i kontrasta.” Izložbi, koja će nakon Maroka proputovati i druge zemlje Magreba, prethodile su dvije samostalne izložbe održane ovog ljeta u Hrvatskoj. Prvom je izložbom postavljenom u Kneževu dvoru 31. srpnja otpočet Festival paško ljeto 2008., a druga je priređena u Domu na žalu u Prekom. Već 15. listopada Dino Trtovac izlaže u riječkoj Galeriji Kortil, a mjesec dana poslije zagrebačka publika mogla je razgledati njegove akvarele u Galeriji maloj. U pripremi je i Trtovčeva monografija. F.M.B.

79

Dino Trtovac nih nagrada za slikarstvo. Djela mu se nalaze u poznatim svjetskim galerijama i zbirkama. Živi u Zagrebu i Cavtatu, a iza njega je 41 samostalna i preko 60 skupnih izložbi. Igra bojama koju postiže s lakoćom Trtovčevo je vječno istraživanje. Umjetničku katarzu, kaže, dosegnuo je za studijskog boravka u Parizu u kojemu je došao u kontakt s američkom kolorističkom školom. “Tada sam sebi rekao da ću naslikati dvije boje, ali samo moje, i tako sam počeo razvijati svoju priču. Svi su veliki slikari radili i apstrakciju i figuraciju i koristili druge metode i tehnike u svom radu. Bitno je ostati svoj, imati svoj rukopis, svoje viđenje boja i njihovu iskonsku prepoznatljivost”, poručuje naš poznati kolorist koji je konačni izričaj pronašao u likovnom konkretizmu (skladu materijala, tvarnosti). Hrvatskoj se publici predstavio dvjema uspješnim izložbama, u prestižnim galerijama, rezerviranim za najbolje, Mimare i Klovićevih dvora. Dvadesetak Trtovčevih “Kompozicija” u tehnici akrila, koje je naslikao u

J O U R N A L

ŽIVJETI ISLAM Islamske teme

Islamsko-kršćanski odnosi kroz povijest (I)
Mirza ef. Mešić
Europa zrcali jedinstvenu raznolikost u pogledu međusobnog kulturološkog utjecaja islamskog i kršćanskog svijeta. Utjecaj europskog mišljenja na islamski svijet javlja se u 19. stoljeću, dok je islamska civilizacija, na svom dugom putu razvoja znanosti i tehnologije, ostavljala svoj dubok utjecaj na europsko-kršćansku kulturu više od 1.000 godina. Drugim riječima kazano, europska kultura nije imala pojedinačnog utjecaja na islamski svijet; zapravo, okoristila se od ranog islamskog “prosvjećivanja” na svim poljima kulture i znanosti. Povijesna je činjenica da se oblikovanje originalnog europskog intelektualnog života u srednjem vijeku javlja usponom islamske civilizacije u Španjolskoj. Za vrijeme pet stoljeća – preciznije od 8. do 13. stoljeća – povijest svjetskih civilizacija bila je prožeta islamom. U usporedbi s europskom kršćanskom civilizacijom u to vrijeme, islamska je civilizacija bila puno više oplemenjena i prosvijećena. Susret s islamskom civilizacijom Europi je omogućio razvijanje vještina na svim znanstvenim poljima, osobito u filozofiji, medicini, astronomiji, kemiji i matematici. Jedno od najvećih postignuća muslimanskih učenjaka u srednjem vijeku bilo je očuvanje vrijednosti drevne grčke filozofije za buduće generacije. Zna se da su kršćanski učenjaci spoznali koncepte Aristotelove metafizike preko arapskih filozofa Španjolske te njihovih prijevoda i komentara djela najvažnijih grčih filozofa. Tako je arapski filozof Ibn Rušd (Averroes), rođen u Kordobi 1126. godine, izvršio najveći utjecaj na europske kolege kroz svoje komentare o Aristotelu. Arapski univerziteti u Kordobi, Sevilji, Valenciji i Toledu, privlačili su veliki broj kršćanskih učenjaka. Veliki kršćanski mislioci toga vremena, poput Alberta Magnusa, Rogera Bacona, Tome Akvinskog, Wiliama od Ockhama, Gerberta od Aurillaca, kasnije pape Sivestra II, da spomenemo samo neke od njih, razvijali su svoje kršćanska civilizacija u Europi jednostrano okoristila (jer nije imala ništa ponuditi svoje za razvoj islamske civilizacije u to vrijeme), rijetko je pridonosio toleranciji i boljem međusobnom razumijevanju između dvije civilizacije. Ipak, povijest pamti i nekoliko kraljeva i halifa koji su održavali prijateljske odnose. Charles Veliki (747.-814.) održavao je prijateljske odnose s Abbasidima u Bagdadu. Harun Er-Rešid ga je respektirao kao zaštitnika kršćana na istoku priznajući mu stanovita obredna prava nad Jeruzalemom. Mora se primijetiti, međutim, da su oba vladajuća interesa bila usmjerena ka islamskoj vlasti na istoku, niti jedan ka islamskoj vlasti u Europi, smještenoj u Kordobi, usprkos bogatom kulturalnom utjecaju koji je dolazio iz prijestolnice islamske Španjolske. (Treba napomenuti da se i sam Harun Er-Rešid cijele svoje vladavine borio protiv islamske vlasti u Španjolskoj i njenih emira, inače porijeklom Umejjida, kao i njegovi nasljednici.) U nešto kasnijem povijesnom periodu, kralj Frederik II (1194.-1250.), “Kralj Sicilije i Jeruzalema”, usprkos svojem sudjelovanju u križarskim ratovima, pokazao je pravu otvorenost prema islamskoj civilizaciji. Željan učenja od naprednih muslimanskih učenjaka koristio je svaku prigodu da uspostavi s njima kontakte te nešto nauči. Održavao je prijateljske odnose s egipatskim vladarem Kamilom koji mu je povjerio grad Jeruzalem na desetogodišnju upravu. Katolička crkva ga je ipak zbog tog prijateljstva izopćila iz svojih redova. Političkom poviješću islamsko-kršćanskih odnosa u Europi u srednjem vijeku dominirali su pokreti križarskih ratova, koje je Vatikan pokrenuo u 11. stoljeću. Posredstvom križarskih ratova pape su pokušavale utemeljiti hegemoniju Svete stolice nad kršćanskim istokom, osobito nad svetom zemljom Palestinom i gradom Jeruzalemom. Križarski ratovi brzo su prerasli u kolonijalno-imperijalne poduhvate kroz koje su europske države že-

Levha Allah intelektualne vještine u ovim hramovima znanja. “Velika biblioteka Europe” u Toledu, u kojoj je 1130. godine osnovana prevoditeljska škola, privlačila je studente i istraživače iz cijele Europe. Arapskoislamska medicinska znanost imala je enorman utjecaj na razvoj medicinskih disciplina u Europi. Prvi profesori medicine u novoutemeljenim europskim univerzitetima u 12. stoljeću bili su bivši studenti arapskih učenjaka. Temeljno djelo najpoznatijeg medicinskog učenjaka Ibn Sinaa (Avicenna) “Al-Qanun” (“Kanun medicine”), izučavano je na svim većim europskim medicinskim fakultetima više od šest stoljeća. Kasnije je francuski kralj Henry III (1578. godine) utemeljio katedru za Arapski jezik na Kraljevskom univerzitetu kako bi promovirao medicinska istraživanja u Francuskoj. Slični utjecaji na razvoj znanstvenih metoda mogu biti uočeni na poljima metematike, astronomije, kemije, arhitekture i industrijske tehnologije. Bez daljnjeg nabrajanja, može se potvrditi da je islamska civilizacija – ona koja je cvjetala na jugu Europe sve do kraja 12. stoljeća i u svojim postignućima nadmašila rani doprinos Rimskoga carstva – probudila srednjovjekovnu Europu iz njenog “dogmatskog sna” i pripremila ranu europsku renesansu, koja će se dogoditi izvan dogmatske vizije svijeta koju je nametala Katolička crkva. Na političkoj razini, međutim, ovaj bogati kulturološki utjecaj, od kojeg se

80

J O U R N A L

ŽIVJETI ISLAM
ljele osigurati svoje vitalne ekonomske i trgovačke interese. Religija je bila puki izgovor za europske vladajuće kolonijalne nakane – ne samo protiv muslimana u Svetoj zemlji, nego isto tako i protiv Bizantskog carstva – što je najočitije demonstrirano u Četvrtom križarskom ratu, kada su zapadnoeuropski kršćani 1204. godine osvojili i popalili Konstantinopol, a pravoslavno stanovništvo pobili i protjerali. Od tada pa do danas traje animozitet između istočne pravoslavne i zapadne katoličke crkve. Dok je muslimansko oslobođenje Jeruzalema 1187. godine, koje je predvodio Salahuddin Al-Ajjubi, uspješno okončano uz garancije pripadnicima različitih konfesija da slobodno mogu ispovijedati svoju vjeru, kršćanski osvajači konačno su donijeli kraj islamskom prisustvu u Europi 1492. godine, osvojanjem Granade, posljednje muslimanske enklave u Španjolskoj. Za malo vremena u ovoj zemlji nije ostao nijedan musliman. U istočnoj Europi novouzdignuto Tursko carstvo osvojilo je Bizant (Konstantinopol), centar istočnog kršćanstva 1453. godine, te je proširilo svoje osvajačke pohode sve do vrata Beča 1683. godine, što je ponovno zakompliciralo islamsko-kršćanske odnose u Europi. Ova složena povijest konfrontacija između kršćana i muslimana na Zapadu i Istoku Europe te na Bliskom istoku praktički je “dijalog civilizacija” učinila nemogućim – usprkos bogatom utjecaju islamske kulture na razvoj europske misli. U kontekstu političko-vojnih konfrontacija, religija je služila kao ideološko oruđe kršćanstvu da brani interese europskih vladara, uključujući i samog papu u Rimu. Ovo objašnjava “povijest promišljenog i namjernog nerazumijevanja” što prati islamsko-kršćanski sukob u Europi više stoljeća. Rani “sukob civilizacija” od srednjeg vijeka oblikovao je naslijeđe konfrontacija, nepovjerenja i nerazumijevanja sve do danas. Protuislamski stereotipi u Europi – postajući ponovo otrovni pod novom konstelacijom svjetske politike – refleksija su na ovu ranu antagonističku povijest islamsko-kršćanskog međudjelovanja što se kretala u smjeru ekspanzije islamske vlasti u Europi od 8. stoljeća i posljedice kršćanskih osvajanja i križarskih ratova. S dolaskom europskog kolonijalizma u islamski svijet, odnosi sa islamom preokrenuti su u političku dominaciju i “kulturno tutorstvo”. Europski politički moćnici oblikovali su političku mapu Bliskog istoka sve do našega vremena. Politička i vojna dominacija upotpunjena je tvrdnjom o vrijeme naglasiti njihovu otvorenost ka svim vjerovanjima čovječanstva. Osobiti povezujući faktor na polju teologije je istaknuta uloga koju islam daje Isusu (Isa a.s.) među svim drugim Poslanicima a.s. Kršćanski koncept vjere u besprijekornu i čistu Isusovu osobnost (ljudsku) je podržan i u islamu. (Glavna razlika, međutim, ostaje biti kršćansko vjerovanje u Isusa kao sina Božjeg, što je za muslimane neprihvatljivo. Zapravo to je u islamu najveći mogući grijeh.) Slične koncepcije postoje u obje religije i u pogledu proživljenja i Sudnjega dana. Ove “strukturalne” sličnosti metafizičkih dogmi nisu postale temelji za originalni dijalog između dvije religije. Za kršćanstvo osobito, dogmatske razlike su bile puno važnije nego sličnosti, a označavanje Poslanika Muhammeda a.s. kao “heretika” i “antikrista” više stoljeća je trovalo odnose između dvije zajednice. Nedostatak povjerenja, čak duboko nepovjerenje prevladavalo je između dvije zajednice, što većinom može biti viđeno kao rezultat oružanih sukoba vođenih stotinama godina u Europi i na Bliskom istoku. Neprijateljske predrasude o islamu još uvijek karakteriziraju europsko približavanje pitanjima o muslimanskom svijetu, njihovom vjerskom uvjerenju, njihovim društvenim normama, načinu života, itd. Druga zapreka za originalno razumijevanje i dijalog pojavila se činjenicom da je jako dug period istraživanje o islamu bilo u rukama kršćanskih misionara, koji su se bavili islamom na apologetski i nadasve polemički način. Ovo je proizvelo neobično izopačen pogled na islam i njegovom vjerskom, moralnom i društvenom aspektu. Takvo doktrinalno stajalište konstantno je imalo duboko negativan utjecaj na popularnu europsku percepciju o islamu sve do današnjih dana. Ono što je danas poznato kao “orijentalizam” ima svoje korijene u ovom apologetskom kršćanskom shvaćanju, kojeg je kršćanska doktrina postavila u poziciju superiornosti nad “lažnom islamskom herezom”. Ova vrsta shvaćanja je jedna od glavnih zapreka razumijevanju između kršćana i muslimana u današnje vrijeme. Ovakvo razumijevanje islama ne uspijeva potpuno kritički analizirati postojanje stereotipa kao naslijeđa ranijih konfrontacija. Suprotno: ono jača ove stereotipe u novoj postavci “sukoba civilizacija” sukladno kojima je islam oslikan kao prijetnja sigurnosti Europe i njenom očuvanju dugo njegovanog “liberalnog” načina života i vrijednosnog sustava. Orijentalizam, profesionalne “Islamske studije”, na mnogo je načina dio novog “križarskog rata” pod okolnostima eurocentrizma 20. stoljeća. (Nastavlja se...)

Križari kod Antiohije ideološkoj hegemoniji kršćanske Europe nad arapsko-islamskom civilizacijom. Stare su predrasude – njegovane još od križarskih ratova – oživjele čak i ojačale kao oruđe u konfrontaciji koja se sve više odnosila na utemeljenje novog političkog entiteta u Palestini na račun povijesne islamske prisutnosti, osobito u Jeruzalemu.

81

Metafizički koncepti i njihova uloga u oblikovanju odnosa
Da bi bolje razumjeli karakter i ideološku prirodu spomenutih konfrontacija trebali bi smo nakratko promisliti o neospornim dogmatsko-metafizičkim sličnostima između islama i kršćanstva, što bi mogla biti baza za rasvjetljavanje dijaloga između dvije civilizacije u teološkom, kulturnom i političkom području. Otrcana je fraza da su obje religije utemeljene na vjeri u Jednoga Boga. Međutim, koncept jedinosti je puno preciznije i s više apstrakcije izražen u islamu, dok kršćanski koncept može biti viđen kao sukus relikvija politeizma u svome konceptu svetoga trojstva. Islamski koncept vjerovanja u Boga može pomoći kršćanstvu da pročisti vlastiti koncept monoteizma te kritički procijeni svaki antropomorfni element u svojoj dogmi trojstva u vjeri u Jednoga Boga. Štoviše, obje religije su univerzalne i kao takve otvorene za svakoga čovjeka. Njihov koncept Boga nije plemenski obojen; njihov Bog nije plemenski, one odbacuju svaku formu diskriminacije s obzirom na članstvo u zajednici vjernika. Ova univerzalnost njihove poruke može izazvati suparništvo između dvije religije, ali u isto

J O U R N A L

DIJALOG CIVILIZACIJA Hodočašće: poseban vid pobožnosti – posjete vjernika svetim mjestima

Hodočašće u različitim religijama
Alem ef. Crnkić
Pod hodočašćem općenito razumijevamo posjet pojedinca ili grupe bližim ili daljim svetim mjestima u kojima traže ili doživljavaju nadnaravnu pomoć ili milost. Hodočašće se događa u religioznoj namjeri i držanju i ono je djelo pobožnosti. Često se poduzima zbog posebnih nakana, npr. ozdravljenja, spasenja duše, zahvale, pokore, posta, religioznog čišćenja, oslobađanja tjelesne i duševne nevolje, itd. Fenomen posjećivanja svetih mjesta, hodočašća i hadža poznat je svim velikim svjetskim religijama i kulturama. Prvi je čovjek svoje religijske “sklonosti” iskazivao na zidinama pećina, špilja i sličnih lokaliteta. Istočne religije svoj kult hodočašća grade na njihovoj povezanosti s utemeljiteljima svojih religijskih sistema. S druge strane, u judaizmu i islamu nije moguće hodočastiti, obaviti hadž nigdje drugdje izvan, od Boga, određenog svetog prostora. Hodočašće u judaizmu nije moguće bez hrama, dok u islamu hadža nema izvan Mekke, Arefata, Mine... u čijem središtu je Kaba s kiblom – pravcem okretanja u namazu za sve muslimane svijeta. Hadž je tradicija Ibrahima a.s. i jedna je od pet temeljnih dužnosti muslimana. Hodočašće je alegorija ljudskog života na Zemlji. Ono ispoljava unutarnje putovanje do istine i duhovnog otkrića. Hodočasnici iz dalekih zemalja okupljaju se u centru ponukani duhovnim magnetizmom. Stoga, hodočašće se smatra načinom preko koga čovjek pokušava dosegnuti Osnovnu Istinu i živjeti u punoj harmoniji sa sobom i svojim okruženjem. Većina religijskih tradicija naglašavaju taj aspekt hodočašća i daju mu glavnu ulogu u religiji. Hodočašća su poseban vid pobožnosti. U osobnom životu čovjek proživljava određene trenutke u kojima osjeća da Bogu treba nešto darovati. Stoga, žrtvujući osobnu snagu i vrijeme, upućuje se na sveta mjesta koje Božji puk smatra posebnim izvorom milosti Božje. Smisao i cilj hodočašća je osobno obraćenje kroz preispitivanje vlastitog života i dublji susret s Bogom u molitvi, miru i sabranosti. Hodočašće je prilika i povod vjerniku da se duhovno izgradi, da produbi svoj vjerski život, da preusmjeri svoj životni put prema Bogu.

Hodočašće u kršćanstvu
Hodočašće je uvijek zauzimalo važno mjesto u životu kršćana kao, uostalom, i u životu svih vjernika. U kršćanstvu hodočašće nije zapovijed, kao npr. u islamu ili u židovstvu, nego je čin slobodne odluke pojedinca. Tijekom povijesti, kršćanin je polazio na put da slavi svoju vjeru na mjestima koja čuvaju uspomenu na Stvoritelja ili na onim mjestima koja predstavljaju važne trenutke povijesti Crkve. Posjećivao je svetišta koja časte Mariju, odnosno Merjemu ili svetišta koja podržavaju živim primjer svetaca. Njegovo je hodočašćenje proces obraćenja, žudnja za intimnošću s Bogom, povjerljiva molitva za svoje materijalne potrebe. U svim svojim mnogostrukim vidovima hodočašće je uvijek bilo za Crkvu čudesni dar. Hodočasnik je onaj koji nosi štap u ruci. Ogrnuta kabanicom, sa šeširom, bocom vode i komadom kruha, osoba koja je na putu, lišena svega materijalnog, koja svoju sigurnost pronalazi i polaže u Boga i njezino je srce jedino Bogom ispunjeno. Srce hodočasnika može imati pitanja, sumnji, briga i problema, ali je ispunjeno i jednom čežnjom – biti na putu vjere i tome putu privesti mnoge. Augustin je rekao: “Nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi.” Tijekom stoljeća mnogi ljudi iz različitih motiva odlaze na različita vjernička mjesta s jednim hodočasničkim ciljem: iskusiti Boga, neposredno i intenzivno. Tijekom kršćanske povijesti uvijek se pitalo: “Je li Bog svugdje? Može li nas jednako čuti ako molimo u svojoj župnoj crkvi?” Tako su se već pitali Jeronim, Augustin, Erazmo Roterdamski i Toma Kempenac. Vjernički narodi, ali i velike osobnosti, zaputili bi se na hodočasničke puteve i posjećivali sveta mjesta. Ispravno je vjerovati da je Bog svugdje te da on može vjernike čuti na svakome mjestu. Postoji univerzalno široko shvaćanje određenih mjesta kao svetih. Po kršćanstvu, potrebno je razlikovati mjesta koja sami rezerviramo za Boga i mjesta koja Bog za sebe izabire u nekoj zajednici i čini ih hodočasničkim mjestima. Postoje razlike između župne crkve i hodočasnič-

82

J O U R N A L

koga mjesta. Jedno mjesto postaje hodočasničko, kao npr. u samim počecima, zbog toga što je tamo živio Isus, neka osoba na glasu svetosti ili se ondje dogodio Božji zahvat. Nerijetko su to nepristupačna i manja mjesta. Na tome svetom mjestu otvaraju se vrata između neba i zemlje. Nebo i zemlja se dodiruju. Ako se na jednome mjestu dogodi takvo iskustvo, te vjernici to prepoznaju i hijerarhija prizna, vjernici tamo putuju i doživljavaju slična iskustva, te se nadaju i vjeruju da Bog na tome mjestu posebno čuje njihove molitve. Takvi se osjećaji i iskustva spontano događaju u svim religijama i vremenima. Mjesto postaje sveto po iskustvu prisutnosti Svetoga i Božje snage te zbog svoje izvanredne dimenzije. Na prvome mjestu stoje mjesta iz svete povijesti, kao što su Nazaret, Betlehem ili Jeruzalem. Potom slijede mjesta ukazanja ili čudesa (Guadalupe, Lourdes, Fatima). Vjernici su vrlo rano počeli hodočastiti i na grobove apostola i mučenika, npr. u Rim (simbol sveopćeg poslanja u Crkvi), na grobove Petra i Pavla ili u Santiago de Compostelu, na grob apostola Jakova. Također su mjesta, na kojima su sveci dobivali neke ključne milosti, postala hodočasnička mjesta, kao što je brdo La Verna, gdje je sv. Franjo Asiški, dvije godine prije svoje smrti, dobio stigme. Zbog sličnih su razloga poznate špilje i pećine, kao što je Subiaco za sv. Benedikta ili Manresa za sv. Ignacija Loyolskog. Ljudi traže sveta mjesta jer tamo mogu osobito snažno iskusiti Božju prisutnost i božansku snagu. Ključ pravog kršćanskog hodočašća je odanost sjećanja na Isusa. Vjernici posjećuju mjesta koja ih podsjećaju na svoga Gospodara u njegovom zemaljskom životu. Za većinu ljudi, hodočašće je, bez sumnje, najsvetije djelo koje se treba uraditi; a za većinu kršćana, Jeruzalem je asocijacija za zemaljski život Isusa. Zato su od početka hodočasnici putovali do Palestine, iz prostog razloga kako bi iskusili i doživjeli mjesta u kojima su se razni biblijski događaji desili. Mnogo kršćana poistovjećuje hodočašće sa središtem “duhovne snage” – snage koja liječi sla-

DIJALOG CIVILIZACIJA
bost, rješava probleme, ispunjava želje i pruža oprost grijeha. Hodočasnici se u ovom smislu smatraju efikasnijim od drugih. Prvenstveno u 19. i 20. stoljeću izvjestan broj novih mjesta hodočašća je otkriven i razvijen, često kao rezultat viđenja Marije u njima. Hodočašće je simboličan čin: simbolično putovanje prema Bogu. “O Bože, ti si Bog moj: gorljivo Tebe tražim; Tebe žeđa duša moja, Tebe želi tijelo moje, kao zemlja suha, žedna, bezvodna. U Svetištu sam Tebe motrio gledajuć ti moć i slavu!” (Ps 63,2-3). Onima koji vjeruju život je putovanje, hodočašće. Oni provode život koji je čvrsto usidren u stvarnosti tj. u povijesti, ali je u isti tren to i putovanje, hodočašćenje prema spasenju.

Kaba u Mekki Zapadni zid originalnog hrama, poznat kao Zid plača, pripada starom gradu Jeruzalema i bio je najsvetija strana za Židove cioniste. Židovi iz svih zemalja svijeta periodično idu u hodočašće svetih krajeva Jeruzalema. hova i zaslužio spasenje. Još od ranih vremena hodočasnici su zauzimali visok nivo poštovanja zbog njihovih poteškoća koje su podnosili u svojoj odanosti vjeri. Jedna od stotinu destinacija hodočašća koja je atraktivna za milijune ljudi svake godine, i možda najpoznatija, jeste Varanasi, sveti grad i dom za 50.000 hindu svećenika. Povijesno promatrano, ovaj grad je služio kao centar za hindu bogoštovlje i hodočašće u razmaku od gotovo 3.000 godina, što ga čini možda najstarijim svetim gradom u svijetu koji je u kontinuirano bio cijelo vrijeme u funkciji. Među nekoliko stotina svetinja u Varanasi najvažniji je Zlatni hram koji je posvećen Šivi. Grad je, također, okružen svetim putem Panch Koshi koji je dugačak 35 milja (blizu 60 kilometara). Odani hodočasnici koračaju njime i prelaze ga za šest dana, posjećujući duž njega mnoge svetinje, hramove i parkove. Drugi primjer centra hindu hodočašća su Četiri Dhame (prebivališta), koja predstavljaju četiri točke na kompasu koje sažimaju indijski subkontinent.

Hodočašće u judaizmu
Najranija kazivanja o hodočašću u judaizmu dolaze iz Geneze, priče o Ademu i Havi, u kojoj se dobri odnosi s Bogom zatežu, što uzrokuje ljudsku patnju i borbu koja čovjeka tjera ka pokajanju Bogu. Židovi vjeruju da su u izgnanstvu od kada je Bog izabrao Ibrahima a.s. da bude otac Božjeg odabranog naroda, te kada je Bog tom narodu obećao zemlju. Za vrijeme Musa a.s. Židovi su protjerani u Egipat, a potom u pustinju, te konačno, počeli su s naseljavanjem u Palestini. Druga knjiga Samuilova kazuje kako je Davud a.s. osvojio Jeruzalem i donio Škrinju Saveza u grad. Za Židove Škrinja je bila simbol Božjeg prisustva u njihovoj sredini, tako da je Jeruzalem postao središte židovskog identiteta. U Jeruzalemu se svake godine slave tri festivala, a židovskim obiteljima je naređeno da uzmu učešća u tom gradskom hodočašću. (Deuteromony: 16:16). Ta tri festivala su poznata kao hodočašća. To su Pesah (Passover) ili Gozba neostavljene mlade, Šavout ili Gozba sedmica, te Sukkot ili Gozba šatora. Ova tri festivala iskazuju važne događaje iz židovske povijesti. (Egzodus: 34:18-23). Pesah obilježava egzodus iz Egipta i izraelsko oslobađanje od ropstva. Sedam nedjelja se broji od početka Pesaha do gozbe Šavouta, koji obilježava izdavanje Deset zapovijedi. Sukkot je devetodnevni festival koji obilježava šatore u kojima su Židovi živjeli 40 godina u pustoši. Drugo ime ovog festivala je Sezona našega veselja. Hram u Jeruzalemu je bio centar židovske religije sve do njegovog uništenja 70. CE god. i svi, koji su bili u mogućnosti, dužni su bili posjetiti ga i priložiti žrtvu u tijeku spomenutih gozbi.

Hodočašće u hinduizmu
Hodočašće je duboko ukorijenjeno u indijskoj kulturi. U Indiji postoji mnogo mjesta za hodočašće što cijeli subkontinent čini jednom svetom cjelinom za hinduse. U Vedama, najvažnijim hindu spisima, planinske doline i riječni slivovi su opisani da bogovi u njima žive. Prednost putovanja na takva mjesta je spomenuta, ali sami čin hodočašća nije posebno spominjan. Puno je razloga zašto hindusi odlaze na hodočašće. Prvi razlog je što se to smatra odanošću prema Bogu. Mnogi hindusi smatraju da će im to uvećati njihova dobra djela i da će ih približiti spasenju. Drugi hindusi idu na hodočašće da bi ispunili zavjet i zahvalili se Bogu zato što su imali dobru ljetinu ili su prošli na ispitu. Neki od njih idu da bi izbrisali loša djela, dok drugi idu da bi odali počast svojim mrtvim. Puno hodočasnika ponese kući krčag riječne vode i druge stvari koje smatraju svetim. Za hinduse, kao i za pripadnike drugih religija, hodočašće ima posebno duhovno značenje. Stoga hinduizam dozvoljava osobno naginjanje prilikom bogoslužja, pa se način i važnost hodočašća može pojedinačno mijenjati. Hindusi poštuju koncept koji kaže da je Dharma jednako Karmi, ili da je religija moralni ispravni akt, te da je hodočašće njegov esencijalni dio. Zato se griješniku, koji traga za pročišćenjem, savjetuje da ode na naporno hodočašće kako bi oslobodio svoju dušu od putenih grije-

83

Hodočašće u islamu
Islamska tradicija poznaje, kao i sve religije, mjesta koja su ispunjena posebnim blagoslovom Božjim. Boravkom u njima, vjernik se čisti od profanosti ovog svijeta. Ta mjesta jesu sveta, sakralna u odnosu na svu efemernost dunjaluka. Prof. A. Schimmel govoreći o značenju ovog pojma u islamu navodi primjere sakralnosti džamije, pa čak i samu sakralnost kuće u muslimanskoj tradiciji. Kada musliman govori o dva “sveta mjesta” (Al-Haramejn), onda misli na Mekku i Medinu. Da bi došao u središte svetišta, u ovom slučaju dvorište Kabe u Mekki, mora se obući ihram, odjeću koja

J O U R N A L

DIJALOG CIVILIZACIJA
obavezuje hodočasnika da poštuje niz ograničenja, kao što su izbjegavanje spolnih odnosa, šišanja, obrezivanja noktiju. U sjećanju na iskušenja Ibrahima a.s. i njegove porodice u Mekki, u što spada i Ibrahimova volja da žrtvuje svoga sina Ismaila a.s., kako bi izvršio Božju naredbu, muslimani, barem jednom u životu, odlaze na hodočašće obilazeći sveti grad Mekku. To hodočašće u Mekku i u njeno okruženje, poznato kao hadž, peti je stup islama. Hadž filološki označava namjeru da se posjeti nešto što se veliča. Hadž je od Uzvišenog Boga obavezno hodočašće za sve muslimane koji su u stanju da ga obave, dočim hodočašća u drugim religijama su po izboru, odnosno neobavezna su. Porijeklo i povijest takvih hodočašća kazuje da su ona potekla od ljudi nakon što je narod izmislio svoje religije, te da je cilj tih hodočašća određen od strane samih hodočasnika: na primjer, čišćenje od grijeha ili posebni blagoslov za hodočasnike. Stvarni značaj mjesta hadža u Mekki je zato što je ona prvo mjesto gdje je sagrađen hram za obožavanje Jednog i Jedinog Boga; dočim, drugi hodočasnici crpe važnost iz svojih veza za rođenje, smrt, sahranu proroka ili sveca. Doći Kabi znači vratiti se svom izvorištu. Musliman je uvijek svjestan Kabe kao izvorišta svoje vjere pa i samog čovječanstva. Osim što predstavlja Izvorište, ona je i Centar našeg okretanja u namazu i putovanja na hadždž. Prof. Nasr kaže da svaki musliman ima statičnu i dinamičnu vezu sa Kabom. Namaz predstavlja statičnu vezu jer postoji stalna veza između svake točke u islamskom kosmosu i Kabe. Hadž predstavlja dinamičnu vezu jer se prema Kabi putuje radi obavljanja hadža. Tako je Kaba Ishodište i Središte islamskog vjerskog univerzuma ne zbog Kabine zemaljske realnosti, već zbog onoga šta označava kao Božja Kuća, jer je ustvari jedino Bog Izvorište i Središte života muslimana. Obredi koji se na hadžu obavljaju sjećaju na Ibrahima a.s., koji je podjednako praotac i Židova i kršćana i muslimana. Prije obavljanja obreda hadža, hodočasnici ulaze u stanje posvjećenja poznatog kao ihram. Posebni obredi hadža uključuju kruženje oko Kabe sedam puta, poznato kao tavaf; trčanje sedam puta između brežuljaka Safe i Merve, poznato kao sa'j; stajanje na Brdu milosti (Arefat); bacanje kamenčića na kamenim stubovima, poznato kao el-džemerat; te klanje ovce ili ovna i dijeljenje njihovog mesa siromašnim, poznato kao kurban (žrtvovanje). Vrijeme i način obavljanja tih obreda je uzeto od Poslanika Muhammeda a.s., jer je tako naredio Allah dž.š.

Hodočašće katolika u Lourdes (Francuska) Tijekom hadža od hadžija se traži da fokusiraju i usredotoče svoju pažnju i odanost samo Allahu dž.š., kako bi zaradili Njegov obećani oprost. Hodočasnici dolaze iz raznih krajeva svijeta; oni se razlikuju u po svojoj kulturi, rasi i boji, ali to nije prepreka, jer oni mole Jednog Boga koji ih okuplja pod Svoju uputu i zaštitu. Poslanik Muhammed a.s. je svim muslimanima poručio na propovjedi, koju je održao za vrijeme hadža, da superiornost nema nikakve veze sa čovjekovom rasom, jezikom ili porijeklom. Bez obzira da li je osoba Arap ili nearap, žute, crne ili bijele boje kože. Jedina mjera superiornosti i dobrote čovjeka u islamu jeste njegovo dobročinstvo i svjesnost da Bog postoji. Hodočašće je služilo mnogim spisateljima kao simbol putovanja duše ka cilju za kojim čezne. Čitav život se može sagledati kao kretanje kroz maqamat, stanice srca, u nadi dostizanja cilja. Ne treba gubiti iz vida da je putovanje na hadž nekada činilo veoma tešku obavezu: umiralo se od iscrpljenosti, bolesti, velike opasnosti na putu. Kao što je nekada hodočašće u Mekku bilo povezano sa zastrašujućim opasnostima i poteškoćama, tako i unutrašnje hodočašće iziskuje neprestanu budnost. Što je čovjek dulje u haremu (zaštićenom prostoru), dalje je od harama (zabranjenih djela). milijuni vjernika poduzimaju hodočašće prema svetim mjestima. Upravo toliki dolazak hodočasnika je utjecao i na okolinu posjećenih svetih mjesta. Glavna svrha hodočašća za većinu hodočasnika je sam dolazak na sveto mjesto. Za druge je to putovanje povod za duhovnu promjenu. U tom slučaju može cijela okolina, koja je povezana s tim iskustvom, poprimiti spiritualno značenje. Hodočašćenje je vrlo omiljena praksa među pobožnim svijetom, jer: 1. upošljava sve čovjekove sposobnosti (audio-vizualne, motoričke, emocionalne); 2. naglašava i produbljuje zajedničke veze koje su vrlo važan faktor u vjerskim emocijama; 3. naglašava vrijednost i produžuje spomen na vjerske uspomene koje su s tim mjestom vezane; 4. učvršćuje međunarodne, društvene, kulturne i civilizacijske veze koje nadilaze granice naroda ili čak rase. Hodočasnici se na dugom putu zaustavljaju, trguju, kupuju, izmjenjuju materijalna i duhovna dobra, upoznavaju kulturne vrednote naroda u čiju su sredinu došli kao tuđinci (lat. peregrini) i kroz čiju su sredinu prošli. Mnogi danas hodočašća ili posjete časnim mjestima nazivaju vjerskim turizmom što se ne može prihvatiti jer se hodočašće razlikuje od turizma. Turizam je bijeg iz svog svakidašnjeg života u nešto neobično, nesvakidašnje i zabavno, a hodočašće je časno putovanje prema određenom cilju, putovanje bogato simbolizmom.

84

J O U R N A L

Zaključak
Za ljude mnogih religijskih pravaca sam odlazak na sveta mjesta je postao kao nekakva vrsta izvršenja dužnosti i religioznog iskustva. U cijelom svijetu svake godine

PRIKAZI I KRITIKE “Gospođa tužiteljica” – obavezno čitanje cum grano salis

Kontroverzna knjiga Carle del Ponte
Slika Carle del Ponte na naslovnici knjige slika je onakve Carle kakvu ćemo svi pamtiti – naborane i pomalo odsutne u svojim mislima. Očito je autoričina ideja da ne uljepšava korice svojim slikama na kojima je nasmijana potaknuta željom da čak i kroz vizualni aspekt pokuša dati knjizi na vjerodostojnosti. Amina Alijagić
Široj međunarodnoj javnosti Carla del Ponte je postala poznata u vrijeme kad je kao glavna tužiteljica Švicarske počela progoniti sicilijansku mafiju. Godine 1999. odazvala se pozivu Ujedinjenih naroda i postala glavna tužiteljica Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju i Ruandu. Ova su dva suda bez presedana u povijesti čovječanstva. Oni djeluju na granici podjele između nacionalnog suvereniteta i odgovornosti pred međunarodnom zajednicom, u sivoj zoni između pravosuđa i politike, u uvelike novom i tužiteljima i sucima nepoznatom i neistraženom području. Riječ je o području čiji prirođeni stanovnici - politički lideri i vojnici, diplomati i špijuni - smatraju da smiju nekažnjeno činiti nezapamćene zločine na širokoj osnovi. To je područje ispresijecano nečim što del Ponte naziva muro di gomma - “gumenim zidom” - posluživši se metaforom koja najpreciznije opisuje taktiku kojom se dužnosnici raznih vlada koriste u nastojanju da prikriju svoju nespremnost da se suprotstave kulturi nekažnjivosti koja osobama odgovornim za neopisiva nasilja omogućuje da prođu nekažnjeno. Slika Carle del Ponte na naslovnici knjige slika je onakve Carle kakvu ćemo svi pamtiti – naborane i pomalo odsutne u svojim mislima. Očito je autoričina ideja da ne uljepšava korice svojim slikama na kojima je nasmijana potaknuta željom da čak i kroz vizualni aspekt pokuša dati knjizi na vjerodostojnosti. “Gospođa tužiteljica - suočavanje s najtežim ratnim zločinima i kulturom nekažnjivosti” broji 380 stranica i podijeljena je na 13 poglavlja, u kojima prva tri govore o Carlinom sudaranju s muro di gomma do 1999. godine, suočavanju s ratnim zločinima u Jugoslaviji te genocidom u Ruandi. U preostalih deset poglavlja opisuje svoja natezanja s Beogradom, birokracijom Haaškog suda, Kigalijem, Zagrebom, te rubno s Kosovom i Crnom Gorom. U Italiji je ista knjiga prije svega pola godine reklamirana pod nazi-

85
Naslovnica knjige Carle del Ponte vom “Lov: ja i ratni zločinci”, no o razlogu ove promjene naslova na zagrebačkoj prezentaciji nije bilo govora. Ponte. Nekadašnju glavnu haašku tužiteljicu Louise Arbour, primjerice, okvalificirala je kao “sjajnu damicu”, no za del Ponte je rekla da je bila prava “gospođa tužiteljica”, te istaknula da naziv knjige “apsolutno odgovara”. Prema njenim riječima, uloga autorice knjige bila je ključna jer, kako je kazala, “da je netko drugi bio na mjestu Carle del Ponte, u Haagu ne bi bilo ni Karadžića, a ni Miloševića prije njega”. Kandić je kazala da je “dobro da ova knjiga postoji”, iskazujući nadu da će doći vrijeme kada ćemo saznati mnoge podatke kojima del Ponte navodno raspolaže, ali ih za sada ne želi otkriti. Florance Hartmann, kojoj je u Haagu počelo suđenje pod optužbom za nepoštivanje suda, zbog knjige koju je objavila lani, izjavila je da smatra kako treba pisati knjige o međunarodnoj pravdi jer je uz slobodno kretanje najvažnija sloboda riječi. “Ne, Carla del Ponte i ja nismo dio udruženog zločinačkog pothvata ocrnjivanja suda”, rekla je Hartmann. Del Ponte nije bila na promociji jer joj je švicarska vlada kao sadašnjoj veleposlanici u Argentini zabranila promoviranje knjige. Ni Hartmann zbog sudskog postupka ne bi smjela govoriti o radu suda,

Promocija knjige
Izdavačka kuća “Profil” 20. listopada je na neobičan način predstavila hrvatski prijevod knjige, koju reklamira ne samo kao novi publicistički hit nego i najkontroverzniju knjigu godine. U jednosatnoj prezentaciji, uz predstavnike izdavača, sudjelovali su bivša glasnogovornica haaškog Tužiteljstva, a danas novinarka Florance Hartmann, direktorica Fonda za humanitarno pravo iz Beograda Nataša Kandić, zagrebački odvjetnik Anto Nobilo i, u ulozi medijatora, novinar i publicist Ivan Zvonimir Čičak. Inače, autor predgovora hrvatskom izdanju knjige, za sebe, Hartmann i Kandić je rekao: “Nas troje slovimo za prijatelje Carle del Ponte”, pa su stajališta ovih sudionika promocije bila intonirana upravo na taj način - s puno pohvala i prijateljski. Komplimentirali su spomenuti izdavački pothvat, a na hvalospjevima se nije štedjelo niti kada je o autorici riječ. Kandić se prvo prisjetila prethodnika del

J O U R N A L

PRIKAZI I KRITIKE
priznala je, ali je odlučila ipak to učiniti. Autor predgovora Ivan Zvonimir Čičak također je bio osumnjičen za nepoštivanje Haaškog suda, ali je istraga prekinuta. Zagrebački odvjetnik Anto Nobilo, koji je u Haagu branio Tomislava Blaškića, jedini je bio kritičan. “Uvijek imam rezervu kada tajni agenti, policajci, odvjetnici nakon završetka svog posla pišu knjigu, smatram da je to inkompatibilno s poslom koji su obavljali”, kazao je. Po Nobilovim riječima, del Ponte je napisala knjigu kako bi redizajnirala svoj lik i djelo. “Sama je ustvrdila kako joj je ukidanje 45-godišnje presude generalu Blaškiću najveći neuspjeh”, rekao je, dodavši da je zahvaljujući njezinu otezanju oko presude Blaškić ostao četiri godine dulje u zatvoru. “Za razliku od del Pontinih prijatelja Ivana Zvonimira Čička, Nataše Kandić i Florence Hartmann, smatram da se del Ponte ne služi činjenicama niti govori istinu”, napomenuo je Nobilo, podsjetivši kako se kao izvorom za zločine u Ahmićima služila izvješćem hrvatskoga MUP-a, nastalim tek nakon 2000. godine. Tenet mi je bio potreban radi koordiniranja aktivnosti CIA-e s naporima našeg Ureda i drugih obavještajnih agencija da budu uhvaćena dvojica najtraženijih ljudi na svijetu, Radovan Karadžić i Ratko Mladić. Tribunal ih je optužio za zločine koji su se, među ostalim, ticali opsade i granatiranja Sarajeva, operacija etničkog čišćenja zbog kojih su stotine tisuća ljudi ostale bez krova nad glavom, te ubijanja oko sedam i pol tisuća zarobljenih muslimanskih muškaraca i dječaka u Srebrenici, najvećem masakru u Europi nakon II svjetskog rata kad su komunistički odredi smrti poubijali nebrojene tisuće zarobljenika koje su saveznici nasilno vratili Jugoslaviji. Engleski sam govorila loše. Cijelo to jutro moji pomoćnici obasipali su me mnoštvom pitanja, među kojima je bilo i prilično zlobnih, nastojeći me pripremiti za razgovor s Tenetom. Tenet je znao što su Karadžić i Mladić učinili u Bosni, posebno u Srebrenici. Činilo se da nam je potrebno samo nekoliko trenutaka da se razumijemo. Pomišljala sam da bi on mogao osigurati nadzor CIA-e nad informacijama, prisluškivanje telefonskih razgovora, te pružiti savjet i podršku operacijama uhićenja… svemu što je moglo ubrzati uhićenje one dvojice, a i drugih bjegunaca. Tenet je primijetio da ga Karadžić podsjeća na sicilijanskog plaćenog ubojicu. To mi se učinilo ironičnim. Znam ponešto o sicilijanskim plaćenim ubojicama, a Tenet, koji je imao izbočenu vilicu i bio porijeklom Grk, zračio je mediteranskom strašću, arogantnošću i drugim svojstvima sicilijanskih razbojnika. To mi se svidjelo, jer su takva svojstva neophodna svakom šefu špijunske organizacije želi li uspješno obavljati svoj posao. Uvjeravao me da je CIA poduzimala izvjesne aktivnosti u lovu na tog čovjeka, primijetivši da je uhićenje nekoga poput Karadžića, tko se rijetko služi telefonom i nikad ne potpisuje nikakve dokumente, zastrašujuća zadaća: 'Progonim ljude po cijelom svijetu… Trebalo nam je sedam dana da uz pomoć 20.000 američkih vojnika pronađemo Noriegu.' Izlanuo je bin Ladenovo ime. Zatim je rekao: 'Karadžić je moj prioritet broj jedan.' Bila sam oduševljena. Glavni špijun jedine svjetske velesile uvjeravao nas je da njegova agencija čini sve što je u njenoj moći kako bi ušla u trag našim najtraženijim bjeguncima. Zaputila sam se natrag onim istim hodnikom i izišla u jesenje poslijepodne koje nam se smiješilo mnoštvom obećanja. (Odjednom mi se učinilo da oni stupovi i karniše zrače snagom, stabilnošću i postojanošću.) Za nekoliko tjedana pojavit ću se pred Vijećem sigurnosti UN-a i izvijestiti njegove članice da je iza nas, s obzirom na čitav niz kriterija, vrlo uspješna prva godina rada. Usredotočili smo svoje napore na sastavljanje optužnica protiv najviših dužnosnika. Tužiteljski timovi Suda za Ruandu pripremali su se za sudske procese desecima genocidairesa. Hrvatska vlada počela nam je dostavljati dokumente koji su pokojnog Franju Tuđmana i druge Hrvate na visokim položajima povezivali s ratnim zločinima u ratu u Bosni i Hercegovini. Činilo se da i u Srbiji pušu novi politički vjetrovi i da ona više neće biti Miloševićeva. Činilo se da ću uspjeti riješiti probleme koji su se ticali podizanja optužnica pred Sudom, dočepati se najvažnijih dokaza, uhititi optužene, osuditi ih, ugasiti svjetla i okrenuti se novim izazovima. Trebala sam biti pametnija. Vjerovala sam da će Tenetove riječi potvrditi njegova djela. Pretpostavljala sam da njemu ne pada na pamet podizati nešto što mi Talijani nazivamo muro di gomma, gumeni zid o koji se sve odbija, ali koji je načinjen tako da to tako ne izgleda. Vrlo se često događa da se vaše riječi, kad moćnim ljudima pristupite s nekom nedobrodošlom molbom ili zahtjevom, odbijaju od njega kao od zida. Čini vam se da čujete ono što želite čuti. Čak vam se može učiniti da vaši napori donose ploda te da je riječ o pravoj stvari. Moja karijera počela je dugim nizom sudara s muro di gomma, nakon kojih su ponekad slijedili grublji oblici otpora, pa i fizičke prijetnje. Nailazila sam i nailazit ću na muro di gomma tokom svojih susreta s najmoćnijim ljudima, od financijera mafije do švicarskih bankara i političara, od državnih poglavara poput Georgea Busha i premijera poput Silvija Berlusconija, do birokrata u vladinim uredima i raznim tijelima UN-a, te, poslije, europskih ministara vanjskih poslova, za koje se, čak i u trenucima kad su srbijanski politički vođe, policija i vojska pružali sklonište ljudima odgovornima za hladnokrvno ubijanje hiljada zarobljenika pred očima svijeta, činilo da su spremni pozdraviti Srbiju u zagrljaju Europske unije. Jedini način na koji čovjek može prodrijeti kroz muro di gomma i služiti interesima pravde jest da nametne svoju volju, da to čini dosljedno, ustrajno i nepopustljivo.” Iz citiranog teksta vidljivo je da je knjiga pisana izravno i nediplomatskim rječnikom, sarkastično i ponekad šaljivo, gotovo kao napeti krimić. Atmosfera ponekih sastanaka donijeta je bravurozno, pogotovo način na koji tužiteljica opisuje unutrašnjost vatikanskih hodnika i svoj razgovor s nadbiskupom Lajolom u Vatikanu, u to vrijeme vatikanskim “ministrom vanjskih poslova”, koji ju je “otpilio” te za susret s papom uputio na Trg sv. Petra, gdje je zajedno s osta-

Central Intelligence Agency (CIA)
Ova knjiga memoara, kako i sama autorica kaže, nema pretenziju da bude obuhvatan prikaz sudskih progona što ih je UN-ov Sud poduzeo u periodu između 1999. i 2007., tokom osam godina njenog boravka u Haagu. U njoj, prije svega, iznosi svoja sjećanja na vrijeme kad je kao javna tužiteljica iz Švicarske, stekavši u tom poslu izvjesno iskustvo u međunarodnom pravu, došla raditi na ove sudove i kako je, zajedno sa svojim suradnicima, nastojala služiti pravdi, pokušavajući surađivati s ljudima koji najčešće nisu htjeli surađivati, niti su mislili da je suradnja potrebna “Prolazili smo hodnikom koji je odjekivao našim koracima. Zatim smo se, ušavši u neki bezličan ured, suočili s Georgeom Tenetom, ravnateljem CIA-e. Imao je mnoštvo hitnih poslova. Deset godina nakon iračke invazije na Kuvajt i nametanja ekonomskih sankcija toj zemlji, koje su uništile stotine hiljada iračkih života, Saddam Husein bio je i dalje na vlasti. Svi su se žalili na cijenu nafte koja je dosegnula 35 dolara za barel, a Sharon se za samo nekoliko sati spremao popeti na Brdo hrama Haram alSharif u Jeruzalemu i prouzročiti još jednu intifadu. Zacijelo je Tenet već tada znao da će mase za nekoliko sedmica izaći na beogradske ulice i srušiti Slobodana Miloševića. U Sjevernoj Koreji Kim Jong-Il prtljao je s nuklearnim oružjem. Agenti CIA-e progonili su Osamu bin Ladena. Jedanaesti septembar bio je udaljen 11 mjeseci.

86

J O U R N A L

PRIKAZI I KRITIKE
lim vjernicima mogla čekati da poljubi papin prsten i tada ga priupitati za Gotovinu. S puno izvrsnih detalja Carla del Ponte opisuje i mračni sastanak s generalskom vrhuškom u sjedištu JNA u Beogradu, na kojem joj se generali otvoreno rugaju i uživaju u tome što ne može uhvatiti Mladića, a Koštunica tvrdio da je Hrvatskoj lakše uhvatiti Gotovinu, jer ga znaju, dok u Srbiji “Mladić nije poznat jer je iz Bosne.” Podjednako je dojmljiv i opis njenog prvog dolaska u Beograd kad na mnoštvu zidova čita grafite – Carla puttana, kao i tajni sastanak sa Zoranom Đinđićem na međunarodnom aerodromu kad su o uhićenju Miloševića razgovarali hodajući iz butika u butik. bilo naređeno da sa sebe skine odjeću koja je zaudarala po osušenoj mokraći i kako mu je bilo zapovjeđeno da stane uz rub razbojišta posutog mrtvim tijelima: Ondje je bilo nekoliko srpskih vojnika… Stajali su iza naših leđa… Pomislio sam da ću brzo umrijeti, da neću dugo patiti. I pomislio sam kako moja majka neće nikad saznati gdje sam skončao… Netko je rekao: ’Lezite.’ Kad smo počeli padati… započela je pucnjava… ne znam što se tada dogodilo. Nisam razmišljao ni o čemu… Mislio sam da je to kraj. Ne znam jesam li u tom trenutku izgubio svijest, možda sam još uvijek bio pri svijesti… Sve što znam jest to da sam, ležeći, osjetio bol u desnoj strani prsa… Pomislio sam da bih ih možda trebao pozvati da me dokrajče, jer sam osjećao jake bolove. Pomislio sam da ću, ako sad ovdje ne izdahnem, preživjeti, te da ću možda biti živ odveden i da će se moje muke samo produžiti… U jednom trenutku… tik uz moje lice stvorila se vojnička čizma. Nastavio sam gledati, nisam zatvorio oči. Taj čovjek je prekoračio preko mene - bio je to vojnik - i opalio metak u glavu čovjeku koji je ležao odmah do mene. U tom sam trenutku zatvorio oči; bio sam pogođen u desno rame… Nalazio sam se, takoreći, između života i smrti. Nisam znao želim li ostati na životu ili umrijeti. Odlučio sam ne pozvati ih da me ubiju, no u isto vrijeme molio sam Boga da dođu i da me ubiju… Nakon što su se krvnici odvezli, svjedok pod šifrom “O” podigao je glavu i primijetio još jednog preživjelog među mrtvima. Poviknuo je prema njemu i, prevrćući se preko leševa, pokušao dopuzati do njega, a zatim je nekako uspio svoje svezane ruke primaknuti njegovim ustima kako bi ovaj mogao pregristi konopac kojim su bile vezane: Taj čovjek na sebi je imao majicu bez rukava, zelene boje, i džemper… Skinuo ju je i razderao… Nakon što mi je povezao ranu, zaspao sam naslonivši glavu na njegova koljena jer dugo, suviše dugo nisam spavao… Ostali smo ondje do jutra, a kad je svanulo, probudio me i upitao: ’Kamo ćemo?’ Rekao sam: ’Ne znam’.” Za očekivati je da će knjiga i dalje pobuđivati kontroverze i suprotstavljene stavove je li ona vrijedan povijesni dokument ili jednostran iskaz i samouljepšavanje bivše tužiteljice. Ali bez ove knjige bili bismo prikraćeni za jedan kut gledanja koji je zasigurno iznimno važan za razumijevanje svega što se događalo na ovim prostorima, već i zbog same činjenice da je to kut gledanja glavne tužiteljice ad hoc Tribunala u Haagu.

Priznanja?
Carla del Ponte u knjizi, između ostalog, priznaje kako je savjetovala Račanu da Bobetku, unatoč strahu od hrvatske javnosti, uruči optužnicu, pa da se poslije pozove na generalove zdravstvene probleme i ne izruči ga, što je on i učinio. Bivša tužiteljica otkriva i kako je Tužiteljstvo pod pritiskom svjetskih moćnika moralo odustati od čak 60 sudskih predmeta s području bivše Jugoslavije. Izravno proziva NATO i iznosi kako nije mogla dobiti dokumente o savezničkom bombardiranju putničkog vlaka u Srbiji te tvrdi da je NATOove zapovjednike nemoguće optužiti. Već na prvoj stranici desetog poglavlja “Natezanje sa Zagrebom” gospođa tužiteljica prenosi izjavu ili kako ona kaže, aforizam svog kanadskog kolege da su Hrvati “podli k... sinovi”, dok su Srbi prošli s epitetom manje – samo “k... sinovi”. Iako se aforizam odnosi samo na one koji su onemogućavali rad Tribunala te nije izravna izjava Carle Del Ponte, smatramo je pretjeranom i uvredljivom, napisanom možda upravo zato da se podigne naklada. Za generala Gotovinu Carla je upotrijebila nježnije epitete: “oštra pogleda, četvrtaste čeljusti i neodoljivo privlačan u odori HV-a”. Smatra da je za raspad Jugoslavije 90-ih odgovoran relativno malen broj korumpiranih muškaraca i žena, koji su svoje narode bili spremni potaknuti na neizmjerno nasilje. Po njenim su riječima glavni krivci bili “Srbin Slobodan Milošević i Hrvat Franjo Tuđman, te njihovi štićenici: muškarci i žene koji su utjelovljivali vođe kakve je Spinoza (Baruch de Spiznoza, racionalistički filozof, op. a.) prezirao, muškarci i žene koji su se domogli vlasti i koji su tu vlast pokušali ojačati i zadržati pretvaranjem strahova u svojim narodima u histeriju i okrećući jedan narod protiv drugoga”.

Carla del Ponte, gospođa tužiteljica Zanimljivo je primijetiti da je Biljana Plavšić, glavni ideolog i provoditelj bezobzirnih ratnih zločina i genocida u BiH, kao osoba koja je priznala svoje zločine dobila samo 11 godina zatvora i to nagodbom sa Tužiteljstvom. Pritom, na njeno traženje, odmah su joj oprostili optužbu za genocid, da bi mogla biti “krunski” svjedok protiv srpskih optuženika Miloševića, Karadžića, Mladića i drugih. Na sve je pristala i bizantinski “preveslala” Gospođu tužiteljicu tako što je nakon pravomoćnosti minimalne kazne - odbila uopće svjedočiti. Poslana je na izdržavanje kazne u Švedsku, u visoko standardni zatvor, a po čijim zakonima nakon pola izdržane kazne ima pravo na otpust iz zatvora. O tome i mnogim drugim čudnovatostima u ishodima postupaka Carla del Ponte ne detaljizira, već prelazi na nove teme i ljude. Kaže da bi se sjetila žrtava u Jugoslaviji i Ruandi, osobito žena i djece, kao i hrabrosti što su je te žrtve iz dana u dan pokazivale u Haagu i Arushi, svjedočeći protiv muškaraca i nekolicine žena koji su počinili ratne zločine “kad god bih osjetila razočaranje i kad bi mi se učinilo da mi je svega dosta. Jedna od tih žrtava, svjedok Tužiteljstva pod šifrom ”O” u prvom suđenju za Srebrenicu, bio je u srpnju 1995. sedamnaestogodišnji dječak kad su srpski vojnici pod nadzorom Radovana Karadžića i Ratka Mladića preplavili grad i započeli pokolj. Svjedok pod šifrom “O” 14. je travnja 2000. jedva četrdeset koraka od mog stola svjedočio protiv jednoga od najvažnijih Mladićevih generala, Radoslava Krstića, koji je naknadno proglašen krivim zbog pomaganja i izravnog sudjelovanja u genocidu. Svjedok se prisjetio dana kad se predao bosanskim Srbima koji su nosili maskirne uniforme. Sjetio se kako mu je

87

J O U R N A L

POLEMIKE I STAJALIŠTA Objavljujemo pismo Hilme Hairlića, člana Vijeća bošnjačke nacionalne manjine grada Zagreba

“Preporodov Journal” – ogledalo Bošnjaka u RH
Čitajući mjesečnik KDBH "Preporod" BROJ 101/102, SVIBANJ/KOLOVOZ 2008. koji izlazi pod nazivom "PREPORODOV Journal", dobio sam uvid u kompletan položaj i međusobni odnos Bošnjaka u "Lijepoj našoj". Bosanska kuhinja je nadaleko poznata i omiljena. Međutim, "bosanski lonac" koji sami sebi "kuhamo" nije nimalo ukusan. Dapače, izaziva grčeve i ostale nuspojave koje motiviraju na promjenu recepta. Recepta života - volimo i poštujmo se međusobno: od "Podrške glavnom uredniku" do "Dnevnika jedne manjinske ljubavi". "Europska perspektiva BIH", koju nam je donijela u Zagreb delegacija Matice iseljenika naše druge domovine Bosne i Hercegovine, jednostavno je "zaboravljena" od predstavnika - predsjednika Bošnjaka iz naše "krovne" udruge Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske, kao i od samog predsjednika KDBH "Preporod". Ne mogu da shvatim da na prvi povijesni sastanak (od kada su priznate naše dvije domovine) delegacije Matice iseljenika BIH sa predstavnicima bošnjačke dijaspore u Republici Hrvatskoj, održanom u Zagrebu 28.05.2008. godine, nije nitko došao ispred BNZH i KDBH "Preporoda" - dviju glavnih udruga čiji predstavnici čine većinu vijećnika u Vijeću bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba, vijeću koje predstavlja sve Bošnjakinje i Bošnjake Zagreba. Kako je moguće da gospodin dr. Sead Berberović u svom intervjuu objavljenom u jednom od zadnjih "PREPORODOVIH Journala" naprosto blati rad Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba u ovom novom sazivu 2007. do 2011. godine, kada je u novom VBNMGZ 15 članova iz redova same Bošnjačke nacionalne zajednice Grada Zagreba i Zagrebačke županije?! Među njima su i supruga gospodina Seada Berbrovića, gospođa Jasmina Berberović, dipl. iur., te gospodin Samir Avdagić, tajnik BNZH kome je gospođa Berberović tetka. Da li je to bio razlog što je gospodin Hilmija Šabić (jedan od osnivača BNZH) dao neopozivu ostavku na mjesto prvog predsjednika ovog saziva VBNMGZ i na mjesto potpredsjednika BNZ ZG i ZGŽ?! još 36 članova, uračunajući članove Ansambla "Bosana" koji su svojom pjesmom začinili ovaj "Bosanski lonac". U drugom djelu "Kontinuiteta...", gdje na skupštini BNZH održanoj 14.06.2008. godine, od tog dana stari predsjednik BNZH prof. dr. Sead Berberović izjavljuje "da bi trebalo osigurati profesionalnu funkciju predsjednika BNZH". To mi je nekako u koliziji sa "Odgovorom Dževada Jogunčića": "Sve se radi iz srca i bez novca." Za srce u redu, ali bez novca...? "Prošetao" sam stranicama našeg "PREPORODOVOG Journala" koje su me dovele do konkretnih zaključaka: - određeni broj Bošnjaka koji su na vodećim mjestima u našim bošnjačkim udrugama daje si za pravo da manipulira svojim narodom: postavljaju svoju bližnju rodbinu na plaćene funkcije u našim udrugama; sprečavaju protok informacija kako bi se dobio dojam da samo oni rade za opće dobro Bošnjaka u RH; licemjerno tvrde da na vodeće pozicije u bošnjačkim udrugama treba birati i postavljati mlade snage, a godinama se u foteljama "vrte" isti "patrioti"; kradu tuđe ideje i programe te ih "serviraju" pod svoje... NE! NE! Nisam napisao ovo u generalnom obliku.! Daleko od toga! NAPISAO SAM : "ODREĐENI BROJ BOŠNJAKA". Osim navedene gospode koje sam poimenično naveo ("koja vole druge kritizirati, a ne vide sami sebe") ima toga još. MEĐUTIM, JA NE OSPORAVAM NJIHOV TRUD, RAD I ZALAGANJE. ALI VRIJEME JE ZA PREPOROD MEĐU SVIM BOŠNJACIMA!!! POŠTUJMO SE MEĐUSOBNO. BUDIMO POZITIVNO OKRENUTI JEDNI PREMA DRUGIMA. SVI MI IMAMO I VRLINE I MANE. ALI BUDIMO... PROBUDIMO SE!!! Ako riječki “BOŠNJAČKI GLAS” može objavljivati iste pozitivne tekstove (Rijeka, rujan 2008., Broj 11) koji su već objavljeni u spomenutom “PREPORODOVOM Journalu”, možemo i mi svi se pogledati u ogledalo i skinuti po koju mrlju sa lica i srca. Hilmo Hairlić

88

Hilmo Hairlić Možda mi je "Kontinuitet Bošnjačke nacionalne zajednice" dao odgovor na moje nepoznanice. Naime, "Skupština zagrebačkog ogranka BNZH" održana je 17.05.2008. godine, dok je prethodna održana 10.06.2006. godine. Kako to kada po Statutu BNZ za grad Zagreb i Zagrebačku županiju skupština se održava jedanput godišnje. A na skupštini sve med i mlijeko. Dosadašnji "manekeni" BNZ GZ i ZGŽ izvršili zamjenu stolica i "sjedimo" dalje... Ah, da. Birani su i "novi stari" članovi kao dodatak ukusu ovom "Bosanskom loncu". Manipulacija može biti i pozitivna a i negativna. Zanimljivo da je od 15 članova Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba koji su članovi BNZ ZG i ZGŽ, bilo nas svega 4 prisutno. I to je puno ako se uzme da je na dotičnoj skupštini bilo prisutno 37 članova što je sasvim dovoljno za kvorum od 30 članova. Lijepi broj za manipulaciju glasačima. Na moje pitanje zašto nisam dobio poziv za skupštinu (nego sam za nju sasvim slučajno saznao) dobio sam čudan odgovor od "novog/starog" gospodina Dževada Jogunčića: "Od 500 poslanih poziva za godišnju skupštinu neki poziv se može i u pošti zagubiti." Znači to je razlog što je na skupštini osim mene prisustovalo

J O U R N A L

MURSELOV ŠEGISTAN Studija jednog munafikluka ili bračne nevolje i zlovolje tek vjenčanog manjinskog para

Što bi tebi bilo bolje nego nama?
Filip Mursel Begović
Neobični su ljudi, ti Bošnjaci muslimani. Već godinama s njima živim i još nisam uspio prokljuviti način na koji radi njihov mozak. Oni borave u velikoj tišini, zanijemjeli sami od sebe i svojih nesreća. Zanijemili na pozive ljubavi. Eto, oženih se prije nekoliko mjeseci, a otkako se taj sudbonosni časak desi, nemam mira od “dobronamjernih” muških prijatelja koji mi neprestano objašnjavaju kako živjeti, voljeti, tretirati i slušati ili ne slušati ženu. Jesmo li mi uopće dostojni sažaljenja, taj naš narod koji se dao izvlastiti od svega što je bila naša vlastitost, trpeći nadasve pokorno da nama vladaju čudovišta nefsa. Zamoren sam traženjem onog pravičnog muškarca u sebi, ali i ljudima općenito, neprestanim ponavljanjem istih događaja, grešaka, krivih poteza i bezuspješnih traženja. Napokon, povući ću se od svih, prijatelja, poznanika, roditelja, rođaka, a hanumi ću dozvoliti da me kroz zirak moje samice jednom heftično na tren pogleda. Naći ću sebe ili ću potpuno nestati. Dosta mi je da me drugi uče životu. Želim ga korak po korak sam otkrivati, kao neki pionir novoga vakta koji zakičen žutim cvijetom za šešir na džumanski dan pleše kolo, na sabah pjeva pjesmu gladniš, a za ljetne dane u akšam od zvijezde do zvijezde svom inšallah evladu priča o nekakvom zlatnom vaktu koji je bio ko zna kad u ovom vilajetu i od koga su u narodu ostala samo mutna sjećanja. Tko li me je sve učio životu, i kako, a više su to bili oni krivi nego oni ispravni insani. A ja sam, kao spužva upijao svakojake budalaštine. Boga mi, u braku bi mi bilo zaista lahko kada me ne bi pratili umetnuti glasovi u glavi. Ako mislite da sam paranoik, šizofreničar ili podvojena ličnost, onda ste u krivu. To su prepoznatljivi glasovi mojih “vrlih” prijatelja i očeva koji su me učili životu. Kada između mene i žene nastane neki nevažni konflikt, iz dubine izviru ti glasovi, koje sam već nekad čuo, umetci iz djetinjstva ili dokazi prevelike muškosti u mojoj obitelji. Tako moja Mirsada, prilikom bezazlene svađice, mora slušati riječi koje je nekad svojoj hanumi izgovorio moj ćukundjed, rahmetli hadži Ahmed, a upijao moj pradjed rahmetli Arif, pa moj djed Ibrahim objeručke prihvatio, dodatno začinio i prenio u dobro razrađenu strogost koju je moj babo Sead prenio i meni. Kada raspravljam s Mirsadom iza mene je čitav zbor Begovića koji se deru kao da ih sve redom deru. Sve su to bili prividno mirni brakovi i prema vani uzorni primjeri zajedništva. Čudno je to, čim netko dođe u posjet muški Begović se mijenja. Tapše i miluje svoju ženu, ljubi je i pokorno zapovijeda. Čim gosti odu najednom postaje prijašnji. Zašto je to tako? Zbog osjećaja vlasništva, valjda. Tako se obično ponašaju muževi koji se potisnuto plaše žena. Tako muškarci već stoljećima, tretiraju žene kao niža bića. Nismo mi Begovići usamljeni u tom postupku, ima još i drugih, koliko hoćete. Ma, kakvi smo to samo postali, mi muškarci? Od žene smo napravili vješticu, nakaradno biće, naša muška pohota koja je kreirala pornografiju, izbore za razne miss i tangasto donje rublje s čipkastim uzorkom, natjerala nas je da ne volimo dušom, već tijelom. Više ne cijenimo sramežljivost i uzdržljivost kao vrijednost ličnosti, a erotsku i duševnu ljepotu žene tretiramo kao nešto zastarjelo i nepotrebno. Mnogi naš čovjek ženu promatra kao posjed, vlasništvo koje se može staviti pod ključ, kao nešto što je predodređeno da služi i što u tom služenju postiže svoj smisao. Ono što u nama izaziva poštovanje prema ženi, a dovoljno često i strah od nje, jeste njezina priroda, koja je “prirodnija” od muškarčeve, njezina istinska, zvjerska i prepredena gipkost, njena tigrovska kandža ispod kuhinjske rukavice, naivnost u njenom egoizmu, njena nepripitomljenost, unutrašnja divljačnost, neshvatljivost, širina i promijenjivost njenih pogleda i vrlina. Ono što, pored grdnog straha, izaziva i sažaljenje prema toj opasnoj i lijepoj mački – ženi, jest činjenica da ona može izgledati mučeničkije, povredljivije, s golemom potrebom za ljubavlju i vječnom osudom na sažaljenje od bilo kojeg Božjeg hajvana. S tim pomiješanim osjećajem straha i sažaljenja muškarac je do sada stajao mirno pred ženom, ali situacija se uvelike promijenila. Naime, u današnje vrijeme muškarac je postao žena. Rodni lončići su se pomiješali i u trendu emancipacije žene ona više nije klasični prikaz ni majke, ni supruge. Ona nema vremena za ta promišljanja, ona je užurbana, uspješna, gladna slobode i samostalnosti, a svojeg muškarca pretvorila je u ženu. Naš ironični bošnjački narod takve je muškarce nazvao – “šehidima”. Ti “šehidi” zaista postoje i možete ih vidjeti po džamijama, sijelima, raznim promocijama, a prepoznat ćete ih po tome što liče na hodajuće zombije, a žena mu je i tamničar, i osporavatelj, i rukovoditelj, vrhovni zapovjednik, domovina, privatni frizer, maser i mesar misli, ali i ujedno i zagovarač koji govori o njegovim uspjesima umjesto njega. On uvijek šuti, a ona po sijelima pronosi porodičnu slavu kao alfa, beta i omega mužjak. Pritom ništa ne radi, osim što se fino oblači, razmišlja o bogatoj udaji svoje djece i gleda se u zrcalo u kojem se muško sjeme nije iskoprcalo. Tradicionalna muška raja, poput mojih Begovića, takvoj ponižavajućoj muškoj ulozi vazda se smije i svim srcem želi da se nađe u koži tog “šehida” barem na minutu, jer je toliko dovoljno da dobra stara muškarčina ispali salvu šamarčina i psovki. Zar zaista mislite da bi joj to zatvorilo usta? Da ih zatvorite, eksplodirala bi na nos, da joj zalijepite užarene nosnice samoljepljivom trakom, para bi kroz uši izašla i na kraju bi ipak uspijela mudroslovno progovoriti: Kad curica protrči ispod duge postaje muško. Dakle, nakon što sam se oženio gotovo svatko mi je imao nešto za pripomenuti, upozoriti me na opasnosti braka ri-

89

J O U R N A L

MURSELOV ŠEGISTAN
ječima – “ E, pa što bi tebi bilo bolje nego nama?”. Ponekad bih okretao očima na te staromodne fraze, ali bogme bi, kad bi se pojavio neki uvjerljiviji mudrac, i poslušao, što bi izazvalo mnoge nepotrebne paranoidne bračne reflekse. Tada bih došao kući i osjećao da sam pod pomnom ženinom prismotrom. Zamišljao bih da se ona sa mnom igra neke vrste špijunaže. Čim ustanem, osjetim da me promatra - jesam li dobro spavao, jesam li sanjao neku drugu, jesam li danas sposoban da zaradim ratu za auto. Kad se vratim s posla opet pogledi - jesam li dosta zaradio, jesam li gledao žene po uredu, pa za vrijeme ručka opet – da li mi je ukusna juha, pečenje, salata i ostalo. Listam novine i čekam da se ohladi ta juha kad se ona iznenada nagne i uputi mi pogled koji traži odgovor na pitanje – volim li je? Pa me gleda kao jastreb, a ponekad uplašeno kao da sam ja taj jastreb. Često me pita što mislim o svome šefu, o politici, o ljudima s kojima radim. Pa mi opet uputi pitanje – volim li je? Ako ne odgovorim potvrdno zasigurno nastaje rat u kući. Osjećam, vođen unutarnjim glasom svojih predaka, da me stalno špijunira. Ona, naime, ne dopušta da ja imam bilo kakvu tajnu. Sve što je moje to ujedno mora biti i njezino. Na putu te paranoidne mašte zaključujem da bi ona, samo da može, od mene zasigurno napravila “šehida”. Navečer odlazim na druženje s prijateljima i jedan stariji poduzetnik, koji se nije nikada oženio, tvrdi da muškarci vole lagati ženama. Rade to iz sporta, kao amateri, a ne znaju da su žene u tom pogledu profesionalke. One muškarcu istinu govore samo u slučaju nužde. Laž je za ženu umjetničko zadovoljstvo, uvjeren je taj moj poznanik. On pak voli hodati po sijelima, loviti sjene raznih neudatih muslimanki, pričati djevojčicama o svom bogatstvu, pritom je pohotljiv kao koza, dopadajući se sam sebi živi u omaglici najvećeg zanosa vlastitom ljepotom i uspjehom. Košulju ostavlja nezakopčanu da mu se vide maljave smežurane grudi, pjeva sevdah drhtavim i neskladnim glasom, podražava dremljivu požudu i piše osrednja ljubavna pisma. Pritom ga je zaista zabavno promatrati dok poput stare namiguše, koja od prevelikog životnog iskustva liči na dobro držeći leš, na dušni dan ustaje iz grobnice i neprestano brblja besmislice. Jadan on, čitav život se neprimjereno zabavljao s raspuštenicama, radio je što je htio, a sad bi se kao stariji uvalio nekoj mladoj Bošnjakinji i oženio je. E, pa nemere. On bi sada ostvario ideal bošnjačkog braka u Hrvatskoj: ona je iz dobre porodice, nevina, obrazovana do određene granice (dovoljno da ju raja smatra intelektualkom), babo joj je u glavnom odboru neke bošnjačke udruge ili medžlisa, s mirazom, hatmu je činila i čitav je život morala sputavati svoju spontanost da bi na silu ispoljavala vjersko-građansku finoću i skladnost. S druge strane, on je društveno perspektivno orijentiran, nasljednik znatnog imetka kojeg svi vole u svojoj blizini, pročitao je par knjiga čije dijelove rado citira u društvu i babo mu je u svakom slučaju gradio Zagrebačku džamiju. Kada se, a to je čest slučaj, udruže u porodične bande, takvi vole izreći – tol'ko smo para dali u tu džamiju da je haman naša. Tako se i ponašaju, kao jezivi svjedoci našeg munafikluka i prezira prema jednostavnom životu o kakvom je govorio i primjerom svjedočio naš uzoriti Poslanik. Zbog takvih jeza dolazim kući siguran da mi Mirsada laže i kada kuha večeru. To nisu fino začinjene brokule, što ih pravi meni za ljubav, to je povrtna umjetnička instalacija koje ta lažljivica sprema da bi me obmanula i zavela jer žena nikada ništa ne radi bez koristi. Šutim i vidljivo se ljutim, a Mirsadi nije ništa jasno. Te večeri sanjam da sam šerijatski sudac, a moja žena je na osuđeničkoj klupi. Viče, braneći se, i traži odgovor na pitanje da li je duševno pokvarena, jer tjelesno nije, a to za nju može potvrditi njena tetka koja živi u susjednom gradu. Kadija dragi – reče mi – osjećam potrebu da nekome ispričam čitav svoj život, ali nemam kome jer muž mi je na dalekom putu i ne znam kada će se vratiti. Osoba sam s bračnim problemima koji, gledani tuđim očima, možda to i nisu. Volim mnogo sanjariti, ali kada se moram spustiti na zemlju redovito se razočaram – tužno objasni. Molim vas da mi odgovorite jesam li poštena ili pokvarena djevojka? Muž me je optužio da ga lažem i obmanjujem – završi tražeći sućutni pogled. San teče dalje, a ja sam i dalje u ulozi kadije te se spremam izreći presudu vlastitoj ženi. – O tome je li poštena ili pokvarena sudit će Bog, a ja tvrdim da žene koje rade ne postavljaju ovakva pitanja jer jednostavno nemaju vremena za to, a potvrđeno je da i manje varaju muževe od onih koje su samo domaćice i žive udobno. Dosada rađa smisao za preljub i razvija sklonost nemirima i kojekakvim problemima. Nakon tih strogo izrečenih mudrosti u snu pompozno oglasim da večeras zasjeda vrhovno šerijatsko vijeće nazvano Begovića sud sastavljen od uglednih očeva i obiteljskih starješina koji će joj presuditi i odlučiti o njenom životu. Mirsada odgovara da radi po čitav dan i na poslu i kod kuće, ali to nije dovoljna argumentacija za jedan muški san. Nakon toga sanjam kako ju odvode u lancima, a ona pjeva neki sevdah i osim lijepog, ali sablasno tugaljivog glasa ne razabirem pravi smisao njene pjesme. Mislim da moli da joj, ako ju Begovići daju ubiti ili zatvoriti, pošaljem nešto za uspomenu, na primjer, staru rukavicu, ili neopeglanu čarapu, šal ili slično. Iz daljine se čuju uzvici da sam njen spasioc, prijatelj, drug. Ova dirljiva filmska scena me potakne na razmišljanje te počnem strepiti od presude starješina porodice Begović. Njena pjesma me umirila i svo to žensko zlo natkrilila magijom svoga glasa pa sve izgleda lakše i snošljivije. San je ubrzo postao košmar i preostale slike mi kazuju da Begovići nisu imali milosti za našu ljubav. Tražili su od mene pokornost i vjernost tradiciji neprikosnovene muške dominacije u obitelji. Iz tog sna ostale su mi samo ispresijecane filmske trake koje su izgledale poput očevog kajiša koji leti prema mojoj dječjoj stražnjici. U tom kolopletu zgužvanih poruka našle su se misli poput: kazna za sramotu, trula riba je ljubav afrodizijak, odnosi napeti i mučni, neka je tvoja i ničija, leti joj jezik, previše klepeće, med za ljepotu lica, sjetan kao stara razglednica, nevjesta u plamenu, njena pobožnost je grcaj naše porodice, žena tupava mozga, astralna zvona, ljube li pametni slabije, vatra u njihova usta, lavež ljepote je davež ljepote... i tako sve do buđenja. Budim se, a Mirsada na očigled mirno spava, i tko zna što sanja. Možda mene, a možda davna vremena kada su žene prije borbe raspletale kose kako se borcima, njihovim gordim muževima, ne bi zamrsili putevi. Vjerojatno je osjetila moj nemir te je nježno otvorila oči i umilnim glasom zavapila Govori mi mužu jezikom svojim. Zapjevaj mi ko što pjevaš halal snovima putujuć. Uzdahni od muške srčanosti. Poznaj uza se brata svog. Nenagrđuj djedovske kosti. Veselo gledaj svoju domovinu i još veselije svoju pradomovinu. Voli ženu svoju kao što voliš noć provedenu u molitvi. Ne budi izrod, ni tuđ na svome pragu. Nego fes na glavu, abdesti srce, i pod ruku s ahbabima naprijed. Preni se i znaj da si musliman, da si zadužan među ljudima. Eto ti ljubavi, eto ti narodnosti. Kroz krmeljave oči tada pomislih da je moja žena kao polumjesec među zvijezdama. Ona je djevojka s dvije duše i živi u mojim očima. Ona je moj heroj.

90

J O U R N A L

ZANIMLJIVOSTI

Izborne upute
Prethodna predizborna kampanja za američkog predsjednika bila je vrlo zanimljiva, a za rezultate izbora sa sigurnošću možemo reći da su povijesni. Jedno je sigurno: Amerika više nikada neće biti ista. Mnogi su se aktivno uključili su kampanju, pa tako i američki Srbi – na jedan osebujan i originalan način, skoro u stilu one genijalne rečenice: “Govori srpski da te ceo svet razume.” Netko je fotografirao semafor ispred srpske pravoslavne crkve Sv. Jovana u Kaliforniji, s natpisom kojim se daju instrukcije američkim glasačima srpskog porijekla. Za one koji ne znaju dobro niti srpski niti engleski, ovako glasi prijevod: “Glasaj za crnju, onaj drugi je peder.”

Instrukcije su dovoljno jasne, nema greške, a za čitatelje “Journala” samo još jedno malo objašnjenje: crnac je Barack Obama, novoizabrani američki predsjednik, a veseli, gay momak je John McCain, republikanac koji je izgubio izbore. I.I.

ko zanimljive američkim medijima, pa je njihova popularnost i na internetu opala. A kakva je situacija u Lijepoj našoj? Hrvatski novinari su uz pomoć Googleovih alata za mjerenje potražnje određenih pojmova na webu došli smo do zapanjujućeg podatka: premijer Ivo Sanader (tzv. čovjek koji je “ukinuo Božić”) u Hrvatskoj je traženiji od Isusa. Naime, nakon što je Google Insights izlistao podatke o tome da se potražnja za Sanaderom u odnosu na predsjednika Mesića, Milana Bandića, Zorana Milanovića, Ante Đapića i druge izražava u omjeru 14 prema vrijednostima bliskima nuli, hrvatski novinari odlučili su premijera Sanadera uvrstiti u drukčiju skupinu, u kojoj se nalaze standardno vrlo tražene ličnosti – u kategoriju “superheroja”. I doista, usporedba s vjerskim, političkim i kulturnim ikonama pokazala se pogodnom za interpretaciju: Sanader je u 2008. bio 30% traženiji od Isusa, 10% od protagonista “legende o državi bratstva i jednakosti” Josipa Broza Tita, dvostruko traženiji od karizmatika Zlatka Suca (koji je od mons. Bozanića i don Kaćunka tražen u omjeru 41 prema vrijednostima bliskima nuli). Potražnja za premijerom na webu nije rezultat najnovijih problema s “fejsbukovcima”, već je postao iznimno tražen u jeku sigurnosne i aktualne ekonomske krize, u onim trenucima kad građani oči upiru prema “spasitelju”. Afera s Facebookom nije poljuljala njegov status vrlo “tražene robe”. I.I.

Internet junaci
Cyber kriminalci koriste slavne osobe kako bi namamili surfere gladne tračeva da naprave taj “kobni” klik na lažnu stranicu. Brad Pitt, američki glumac, humanitarni djelatnik te otac šestero djece preuzeo je od Paris Hilton titulu najopasnije slavne osobe u internetskom prostoru za 2008. godinu. Prema istraživanju tvrtke “McAfee”, vjerojatnost da će vaš kompjuter pokupiti virus, spam ili spyware ako u pretraživač ukucate riječi Brad Pitt, ili Brad Pitt downloads, wallpapers i slično iznosi 18%. Primjerice, potraga za screen saverima s glumčevim likom povećava mogućnost od infekcije za čak 50%. Nakon Brada, najopasniji je pjevač i glumac Justin Timberlake, a među ženama to su pjevačica Beyonce i Heidi Montag, iz popularne američke reality serije “Hills”. Paris Hilton i Britney Spears, najopasnije u 2007. godini, više nisu toli-

Aiko – žena savršenih osobina
Pronalazač Le Trung, 33-godišnjak iz Ontarija u Kanadi, tvrdi da je kreirao savršenu ženu. Njegova robotica Aiko ima 20-ak godina i savršenih je proporcija (81-58-83 cm), sjajne kose, lijepa izgleda i profinjenih osobina. Može zapamtiti najdraže piće svojeg vlasnika, 250 fizionomija i obavljati jednostavne kućanske poslove poput kuhanja kave i čaja ili čišćenja prašine i prozora.

Nekadašnji računalni programer zadužio se na karticama, prodao automobil i potrošio svu ušteđevinu za mirovinu kako bi usavršio Aiko. Čak je i doživio lakši srčani udar zbog stresa, ali je, kaže, iznimno zadovoljan svojim radom. “Htio sam je napraviti tako da izgleda, osjeća i djeluje što sličnije ljudima kako bih stvorio savršenu partnericu”, rekao je Trung. Le Trung nije imao vremena naći idealnu partnericu za sebe, pa je konstruirao jednu koja mu čak pomaže i u računanju. Iako Aiko nije dizajnirao da mu bude seksualna partnerica, njen softver se može prilagoditi. Cilj mu je da osjeća, izgleda i ponaša se kao čovjek. Redovno je vodi u šetnju u prirodu, pa čak i na večere u restorane, ali Aiko nikad ništa ne naruči. “Za sada Aiko razumije i izgovara 13.000 različitih rečenica na engleskom i japanskom jeziku; dakle već je sada vrlo inteligentna. Kada mi treba obračunati račune, Aiko sve obavlja. Vrlo je strpljiva i nikada se ne žali”, kaže Le Trung. Robotica ima kožu osjetljivu na dodir tako da reagira na nježnosti – maženje, škakljanje ili štipkanje, ali i na nasilje. “Kao i svaka žena, Aiko reagira na dodire. Ako je prejako stisnete ili zgrabite, pokušat će vas ošamariti. Ima sva čula osim njuha”, kaže ponosni Le, koji je rad na Aiko započeo prije dvije godine. Zbog napornog i stresnog posla doživio je srčani udar u 33. godini. “Liječnici kažu da sam prenaporno radio. Možda će Aiko jednog dana morati paziti na mene. Ne treba godišnje odmore, hranu ni spavanje, a može raditi gotovo 24 sata na dan. Savršena je žena”, kaže Trung koji sa svojom partnericom često izlazi u šetnje i na izlete. Ljudi na ulici različito reagiraju na Aiko. Ili je vole ili mrze. Žene uvijek žele razgovarati s njom, a muškarci dodirnuti je. Robotica ima prilagodljiv program tako da po želji vlasnika može glumiti nedostižnu ili pak laku djevojku. Čak simulira i orgazme. Zanimljivo, zanimljivo... I.I.

91

J O U R N A L

SREDNJOVJEKOVNA NEKROPOLA STEĆAKA

RADIMLJA KOD STOCA