Professional Documents
Culture Documents
TRANSFORMACIJA
Prevod: Jelena
Kako nesvareni komad mesa ili paradajz moe ui u krvni tok i dopremiti neophodne,
fine supstance do mozga.
Meutim, upravo ta situacija je manje ili vie sluaj sa treom hranom, hranom
utisaka. Oni ulaze i ostaju neprobavljeni to jest, ne dolazi do transformacije. Utisci
ulaze kao DO48 i zaustavljaju se. Osim veoma male koliine transformacije, nita se
ne dogaa. Nema odgovarajue transformacije utisaka. Nije neophodno za svrhe
prirode da ovek transformie utiske. Ali ovek moe transformisati utiske, ukoliko
ima dovoljno znanja i ukoliko razume zato je to neophodno.
Veina ljudi misli da e im spoljanji ivot dati ono za ime ude i tragaju. ivot ulazi
kao utisak, kao DO48. Prvo shvatanje znaenja Rada je razumeti da ivot, koji ulazi
kao utisak, mora da bude transformisan. Ne postoji takva stvar kao to je spoljanji
ivot. Ono to sve vreme primate su utisci. Vidite osobu, koja vam se ne dopada to
jest, vi primate tu vrstu utiska. Vidite osobu, koja vam se dopada to jest, ponovo
primate utisak. ivot su utisci, ne vrsta, materijalna stvar, kakva pretpostavljate i
verujete da realnost jeste. Vaa realnost su vai utisci. Znam da je ovu ideju veoma
teko shvatiti. Ona predstavlja veoma teku raskrsnicu. Vi ste na primer sigurni da
ivot postoji kao takav, a ne kao utisci. Mislite da je osoba, koju vidite kako sedi u
stolici, nosi plavo odelo, smeje se i pria, realna. Ne, va utisak o njoj je realan za
vas. Da nemate ulo vida, ne biste je videli. Da nemate ulo sluha, ne biste je uli.
ivot ulazi kao utisak i tu je da bi se moglo raditi na sebi ali samo ako shvatite da
ono na emu radite nije spoljanji ivot, ve utisci koje primate. Dok ovo ne budete
razumeli, nikada neete shvatiti znaenje onoga to se u Radu naziva Prvi Svesni ok.
Taj ok se odnosi na one utiske, koji su sve to znamo o spoljanjem svetu, a koje
unosimo kao istinske stvari, prave ljude. Niko ne moe transformisati spoljanji ivot.
Ali svako moe transformisati svoje utiske, naime, treu i najviu hranu, koja se unosi
u trospratnu fabriku. Iz tog razloga ovaj sistem kae da je neophodno napraviti
agenciju za transformaciju na mestu ulaska utisaka. To je znaenje Rada, sagledanog
u svetlu psiholoke transformacije i to je taka, na kojoj Rad poinje. To je nazvano
Prvi Svesni ok, jer je to neto to se ne radi mehaniki. To se ne dogaa mehaniki
tj. za to je potreban svestan napor. ovek, koji poinje da razumeva ta to znai,
istovremeno poinje da vie ne bude mehaniki ovek, koji slui prirodi, zaspali ovek
i korien od strane prirode za njene sopstvene potrebe, koje nisu u interesu oveka.
Ako sada razmislite o znaenju svega onoga to vam je reeno da Radite u smislu
napora, poevi od samo-posmatranja, videete bez ikakve sumnje da se praktina
strana Rada odnosi na transformaciju utisaka i na rezultate utisaka. Rad na
negativnim emocijama, rad na tmurnim raspoloenjima, rad na pridavanju znaaja
(konsideraciji), rad na unutranjem laganju, rad na identifikaciji, rad na tekim Ja,
rad na samo-pravdanju, rad na stanjima sna i tako dalje je povezan sa
transformacijom utisaka i njihovim rezultatom. Sloiete se da se Rad na sebi moe
uporediti sa varenjem u tom smislu to je varenje transformacija. Na mestu ulaska
utisaka se mora postaviti agencija za transformaciju. To je Prvi Svesni ok i njemu je
dat opti opis pamenje sebe. Ako putem razumevanja Rada moete da posmatrate
ivot kao Rad, tada ste u stanju pamenja sebe. Ovo stanje svesti vodi do
transformacije utisaka a tako i ivota u pogledu vas samih. To jest, ivot vie ne
3
ovekov ivot zavisi od te sekretarice, koja mehaniki gleda stvari u svom podsetniku,
bez razumevanja ta one zaista znae, i na osnovu toga ih alje dalje, ne vodei
rauna ta e se dogaati i oseajui da ona samo ispunjava svoju dunost.
To je naa unutranja situacija. Ono to je vano shvatiti u ovoj alegoriji je da ta
linost, koju svi stiemo i moramo da je steknemo, poinje da upravlja naim
ivotima. I nema svrhe zamiljati da se to dogaa samo nekim ljudima. To se dogaa
svakome. Ko god da smo, putem samoposmatranja emo nai sebe zaposednute malim
brojem tipinih reakcija na brojne utiske ivota. Te mehanike reakcije upravljaju
nama.
Svakim upravlja njegov sopstveni set reakcija na utiske to jest, na ivot bilo da je
revolucionaran ili konzervativan, dobar ili lo u uobiajenom smislu. I te reakcije su
njegov ivot. oveanstvo je u tom smislu mehaniko. ovek je u sebi formirao
odreeni broj reakcija i njegova ivotna iskustva su njihov rezultat. Ako ste u stanju
da se fiziki dovoljno opustite i odvojite se od svih ideja o sebi (to je mentalna
relaksacija), biete u stanju da vidite na ta mislim. Videete da postoji mnogo stvari
ispod vas naime, izvan vas koje i dalje posmatrate kao sebe. U tako pasivnom
stanju vi to moete nejasno videti. Na prvi pogled se ini da su iznad vas. im
zategnete miie i ponete da govorite, vi postajete oni. Oni postaju vi ili vi postajete
oni. Ali ne smete pokuavati da suvie radite ovu vebu na poetku.
U stvari, oni su nalik malim grabeljivim mainama, koje insistiraju na tome da
preuzmu kontrolu nad vama i zahtevaju da ponovo uete u njih. Njih stavlja u pokret
ona sekretarica to jest, uobiajeni nain, na koji ta sekretarica odgovara na
utiske. I reakcije, koje slede, mi posmatramo kao ivot. Mi svoje tipine reakcije na
utiske posmatramo kao ivot. Svoje reakcije na neku osobu posmatramo kao njega ili
nju. itav ivot to jest, spoljni ivot, ono to obino podrazumevamo pod ivotom
naime, ono to vidimo i ujemo je za svaku osobu njegova ili njena reakcija na
utiske, koji ulaze u nju. Kao to sam rekao na prolom susretu, velika je greka misliti
da je ono to se naziva ivot vrsta, fiksirana stvar, ista za svakoga. Niko nema iste
utiske o ivotu. ivot je na utisak o njemu i on moe biti transformisan. Ali kao to
sam rekao, veoma je teko shvatiti tu ideju, jer je hipnotisanost ulima tako mona.
Ne moemo spreiti da mislimo da su ula ta, koja nam pruaju realnost. Tako na
unutranji ivot na pravi ivot od misli i oseanja ostaje nejasan za nae mentalne
koncepcije. Ipak, istovremeno mi znamo veoma dobro da je to ono gde istinski ivimo
nae misli i oseanja. Da bi se ustanovila taka u Radu, da bi se on uinio realnijim
od ivota, moramo posmatrati sebe i uiniti svoj unutranji ivot, sainjen od misli i
oseanja, u stvari monijim od bilo kakve injenice, koju nam prue ula. To je
poetak transformacije. ovek nita u sebi ne moetransformisati ukoliko je zalepljen
za ula. Kao to sam rekao u poslednjem predavanju, Rad ui da ako ste negativni, to
je vaa greka. Taka gledita bazirana na ulima kae da je greka kod te osobe,
koju ujete svojim uima i vidite svojim oima. Tu osobu, kaete, treba okriviti zato
to govori ili postupa na ovaj ili onaj nain. Ali u stvari, ako ste postali negativni, ono
na emu treba da radite i to treba da posmatrate je ta negativna emocija, koja
prodir e u va unutranji ivot to jest, u unutranje, nevidljivo mesto gde istinski
5
tada do vodonika 12. To znai, uz pomo Prvog Svesnog oka DO 48 postaje RE 24, a
zatim MI 12.
Dve stvari moraju sazreti u umu i biti jasno shvaene:
1.) Prvi Svesni ok se ne dogaa oveku koji spava. To je svesni napor, koji zahteva
posebno znanje i samo-posmatranje i dat je u vezi sa ulaznim utiscima ivota i
mehanikim reakcijama te osobe na njih. Uopteno govorei, on se sastoji od vienja
objekta i istovremenog vienja svojih reakcija bez identifikovanja sa njima.
2.) Prvi Svesni ok ljudskoj maini poveava energije maine u vidu vodonika 24 i
vodonika 12. Rezultat je taj da se svakoj eliji u telu da drugaija hrana to jest, vii
vodonik. S obzirom na tu drugu taku dopustite da vas ovde podsetim da se niti fizike
niti psihike funkcije oveka ne mogu razumeti, dok se ne shvati da one mogu raditi
na razliitim stepenima svesti. Ako je primenjen Prvi svesni ok, dotaknuto je Tree
stanje svesti, sa rezultatom da ljudska maina zahvaljujui novoj energiji radi na
drugaiji nain, kako u pogledu psihikih, tako i u pogledu fizikih funkcija. Tree
stanje svesti je stanje Pamenja sebe, koje bi ovek trebalo da poseduje, ali koje je
postepeno izgubio zbog loih uslova ivota koji vodi. Danas se moe rei da se ono
javlja u vidu veoma retkih fleeva. Prvi zadatak Rada je da vrati to izgubljeno stanje,
naime, da uini da ovek pamti sebe, dok ne postigne barem retke fleeve rastueg
stepena pamenja sebe putem svesnih napora. Ti napori, koji pripadaju Prvom
svesnom oku, postepeno rezultiraju boljim radom maine. Mnoge pogrene funkcije,
kako u psihikim tako i u fizikim sferama, steene tim pogrenim radom maine na
najniem stepenu svesti to jest, u tami tada poinju da nestaju same od sebe.
Vratimo se sada pitanju ta to spreava DO 48 da pree u RE 24 i zatim u MI 12. Zato
se to ne dogaa uvek? To se dogaa u detinjstvu; MI 12 se do izvesnog stepena
proizvodi u ranoj mladosti. Moemo se setiti njene aktivnosti. Ali kako Linost raste i
sve vie obmotava Sutinu debelim slojem, to se dogaa sve ree. To jest, utiske sve
vie prihvata Linost. Ulazei preko ula, utisci padaju, takvi kakvi jesu, na debelu
mreu koja hvata sve (ostaje ouvan samo mali deo, koji napreduje i proizvodi veoma
malu koliinu MI 12).
Ta mrea je Linost, sa svojim snanim odbojnicima, svojim fiksiranim stavovima,
svojim mehanikim asocijacijama, svojim ulogama, koje se automatski stavljaju u
pogon, i svojim idejama, da ona zna i moe da ini, sa svim svojim kontradiktornim
Ja, sa imitacijom, sa svim svojim navikama identifikacije, pridavanja znaaja, samoopravdavanja, umiljanjem i laganjem, centriranim u lanoj Linosti. Sve to spreava
da utisci nastave svoju normalnu transformaciju. Drugim reima, na mestu gde utisci
ulaze se obrazovalo neto neprozirno i mrano i zapreilo im prolaz unutra.
Sa stanovita trijade, utisci koji uu kao Kiseonik 48 ne mogu da nastave ka kiseoniku
24 ako nije prisutan kiseonik 12. Kiseonik 12 mora da bude doveden do mesta gde
ulaze utisci. Linost je veinom sainjena od kiseonika 48 formatornog kiseonika
tako da utisci 48 padaju na linost 48 i budui da nedostaju neophodni elementi
7
trijade, nikakva transformacija nije mogua. U sluaju hrane - obine hrane to jest,
kiseonika 768 poto je uneta u telo, ona nailazi na probavne sokove i njihove aktivne
fermente, koji spadaju u red kiseonika 192, i rezultat je transformacija 768 u 384. Ali
u sluaju utisaka, jednom kada je formirana linost, na njih ne nailaze nikakvi
korespondirajui aktivni fermenti (u sluaju kiseonika 12). Rad sam mora da bude
doveden na to mesto i da deluje kao ferment, jer Rad treba da dovede oveka do
toga da razmilja na nov nain i da ga probudi.
ta to znai? Kako ovek moe dovesti Rad na mesto ulaska utisaka? Ukratko, seajui
se Rada emocionalno. to vie ovek usled istinskog samo-posmatranja osea
sopstvenu bespomonost i da je maina, to vie shvata svoju ignorantnost, to vie
vidi svoju mehaninost i da je nalik maini, to vie opaa svoju unutranju nitavnost,
to e Rad za njega bivati emocionalniji. Rad u nama moe postojati kao kiseonik 48.
Tada je on samo u linosti, kao neto formatorno, u memoriji. On u nama takoe
moe postojati kao kiseonik 24. Tada je emocionalan. On takoe moe postati tako
vredan, tako vaan za nas, da poinje da ima intenzitet znaaja i vanost, koji
pripada kiseoniku 12. U tom sluaju, lana linost poinje da propada i ovek postaje
kao malo dete. To je znaenje izraza: Osim ako ne postanete kao mala deca.
Ukoliko ovekova ljubav vie nije uvek orijentisana ka njemu samom, ka njegovim
uobiajenim idejama o sebi, njegovoj neobinoj sujeti i samo-velianju to jest, ka
njegovoj lanoj linosti tada se pravac njegove volje menja to jest, menja se
rezultat njegovih elja. Kada potovanje istine ezoterijskih uenja postane jae od
samo-velianja, to poinje da deluje u oveku. On poinje sve da shvata drugaije.
itav nain na koji reaguje na spoljanji ivot se menja. (zato ne moete da
razumete da ivot jeste utisci?). On vie ne reaguje na utiske iz svoje mehanike
linosti, govorei uvek iste stvari, oseajui iste stvari itd. On poinje da deluje iz
Rada to znai, na sasvim novi nain.
Rad dolazi na mesto gde ivot ulazi u njega kao utisak i stoji uz njega. On poinje da
posmatra ivot kroz Rad i umesto da troi svoje vreme na stotine oblika unutranjeg
pridavanja znaaja ili negativnih reakcija ili identifikacija, on traga za snagom rada
da mu pomogne da promeni svoje mehanike reakcije, kojih je postao svestan samoposmatranjem, i da transformie svoje uobiajene naine razmiljanja. On poinje da
ivi svesnije na toj taki gde ivot ulazi kao utisci.
DEO IV
Birdlip, 12.09.1941.
Sekcija I Uzmimo ideju o Radu na sebi. Kao to vi svi znate, mi tu stvar, koju
nazivamo sebe to jest, mene, tebe shvatamo kao jednu stvar. Mi mislimo da mi
jesmo mi sami.
To Rad na sebi ini potpuno nemoguim. Kako vi moete raditi na sebi (you on you),
ako ste vi i vi u oba sluaja ista stvar? Razmislite na trenutak ako ste vi i vi identini
to jest, jedna i ista stvar kako moete posmatrati sebe? Zar to ne bi bilo
nemogue? Jedna stvar ne moe posmatrati samu sebe. Stvar identina sa samom
8
sobom ne moe videti sebe, jer su oboje isto i stvar, koja je isto sa sobom, ne moe
zauzeti stanovite van sebe, sa koga e posmatrati sebe.
Govorim sve ovo, da bih naglasio koliko je za ljude teko da ponu da rade na sebi.
Razlog za to je to sebe smatraju sobom. Ako ovek sebe tako posmatra, on ne moe
da posmatra sebe. Sve je on sam. On svemu kae ja. Ako ovek svemu u sebi kae
ja, tada je sve u njemu ja i kako on moe posmatrati sebe? Kako ja moe
posmatrati ja, ako su oni jedna i ista stvar? U jednom trenutku on je razdraljiv i
grub, u drugom je nean i ljubazan. Ali on kae ja svemu tome. I tako to ne moe
videti. To sve je za njega jedno.
Taj veliki kamen spoticanja lei na svaijem putu i njegovo dugo, veoma dugo
prevazilaenje je zadatak Rada na sebi. A koliko dugo traje dok ovek ne pone da
vidi ta to sve znai i o emu Rad uvek govori. Sretao sam u Radu ljude, koji esto i
tokom nekoliko godina jo nisu uhvatili ni traak toga ta samo-posmatranje znai to
jest, ljude, koji i dalje posmatraju sve to se dogaa u njima kao ja i kau ja
svakom raspoloenju, svakoj misli, svakom impulsu, svakom oseanju, svakoj
senzaciji, svakom kriticizmu, svakom oseanju ljutnje, svakom negativnom stanju,
svakom prigovoru, svakom nedopadanju, svakoj mrnji, svakoj utuenosti, svakoj
depresiji, svakom uzbuenju, svakoj sumnji, svakom strahu. Svakom nizu unutranjeg
govora oni kau ja, svakom negativnom monologu kau ja, svakoj sumnji kau
ja, svakom oseanju povreenosti kau ja, svakom vidu imaginacije kau ja,
svakom pokretu koji naprave kau ja. Svemu, to se odvija unutar njih, kau ja. U
tom sluaju Rad moe biti samo neto to se spolja slua, neto to uju da im se
kae, rei, koje e zapamtiti ili ne, ve prema sluaju. Ali nemaju predstave ta Rad
na sebi znai, jer nemaju predstave da postoji takva stvar kao to je sebi. Gledaju
ka spolja svojim oima, sluaju svojim uima i vide i uju ono to je van njih. Gde je u
tom sluaju ta stvar pod imenom sebe? Zar nije sve izvan njih osim neega to zovu
ja? Zar ivot nije mnogo stvari spolja i neto, to posmatraju kao ja to jest, kao
sebe same? A ako se ovaj Rad ne bavi stvarima spolja, koje mogu uti i videti i
dodirnuti, ime se on u stvari bavi? Jer sigurno ne postoji nita drugo osim tih spoljnih
stvari i neega to je ja. Istovremeno oni Rad mogu oseati emocionalno. Oni mogu
oseati da se on bavi neim neobinim, istinskim i realnim. Ali ne mogu tano videti
ta je to. Oni nastavljaju da govore kao to su uvek govorili i kau ja svemu. Svim
svojim manifestacijama, svoj mehaninosti, svem unutranjem ivotu oni kau ja. I
budui da je sve ja, na emu se moe raditi? To je potpuno tano. Jer ako je sve u
vezi sa osobom u spoljnoj manifestaciji i u unutranjem ivotu ja, nema niega na
emu se moe raditi. Jer ko moe raditi na ja, ako je sve ja? ta moe
posmatrati ja ako je sve ja? Odgovor je, naravno, da to niko ne moe. Stvar ne
moe posmatrati samu sebe. U njoj mora postojati neto razliito od nje same, da bi
stvar posmatrala samo sebe. A u naem sopstvenom sluaju, u sluaju svakoga,
ukoliko u nama nema nieg razliitog od nas samih, kako moemo posmatrati sebe i
raditi na sebi? Da bi se radilo na sebi, neophodno je poeti sa posmatranjem sebe.
Meutim, ako su ja i sebe jedno te isto, kako bi to uopte bilo mogue? Ne postoji
nita na emu bih mogao da radim.
zatiu sebe izmuene mislima i slikama; to je upravo ono to se dogaa, ako osoba
insistira na tome, da je sve u njemu ili njoj ja.
U svakom trenutku najudnije misli mogu ui u nas. Ako ih nazovemo Ja, ako
poverujemo da ih mi mislimo, one stiu mo nad nama. I ukoliko pokuamo da ih
eliminiemo, videemo da e nam to biti nemogue. Zato? Ponoviu jednu sopstvenu
ilustraciju uz tu situaciju. Pretpostavite da stojite na jednoj dasci i pokuavate da je
podignete i borite se koliko god moete da to uinite. Da li ete uspeti? Ne, jer vi
sami pokuavate da podignete sebe a to je nemogue.
Potrebna je znaajna preorijentacija itave koncepcije o sebi da bi se moglo shvatiti
ta to znai. Toliko mnogo odbojnika i oblika ponosa i glupih naina razmiljanja nas
spreavaju da vidimo situaciju unutar nas kakva zaista jeste. Umiljamo da
kontroliemo sebe. Umiljamo da smo svesni i da uvek znamo ta mislimo i govorimo i
inimo. Umiljamo da smo jedinstveni, da imamo istinsko, stalno Ja i da imamo
volju i umiljamo jo mnogo stvari pored toga. Sve to nam stoji na putu i pre nego to
budemo mogli da praktikujemo unutranju odvojenost, neophodno je sasvim novo
oseanje o sebi i onome to istinski jesmo.
12
12.
2. BORBA
elimo da se promenimo i budemo transformisani, elimo da uinimo svoje ivote
ispunjenim i korisnim koliko je to mogue i da pronaemo i shvatimo svoju sopstvenu
sudbinu. Sve te elje imaju svoje mesto u svima nama; one su tu jer postoji Ideal. Sve
religije i sva uenja su saglasna da postoji Ideal ili Savreni ovek. To savrenstvo je
deo nae prirode. Deca gledaju svoje roditelje. Kako rastu, taj ideal postaje
univerzalan i objektivan. ak i ako odbacuju religiju i odbijaju da poveu Idealnog
oveka sa Bogom, ideal ipak ostaje: ne moemo iveti bez njega. Najiskrivljeniji i
najuasniji ideal je i dalje za oveka, koji ezne za tim svojim idealom i mora
pokuati da ga dosegne bilo da to eli ili ne.
Imamo sve vrste drugih elja, koje nisu povezane sa idealom. ak i ako tragamo za
njima, mi smo neprestano ometani u telu, oseanjima i umu. Ne postoji stabilno
jedinstvo u nama, koje uvek i u svim stanjima i svim uslovima moe da eli istu stvar.
Za sve nas je oigledno da u nama postoji konflikt elja. Na uobiajeni nain mi se
pomeramo sa jedne elje na drugu u skladu sa onim to proizvoljno privue nau
panju ili u skladu sa navikom ili ponaanjem, koje smo formirali.
Onoliko dugo koliko se ivot odvija u tom pravcu, razliiti impulsi neutraliu jedni
druge i mi ne dospevamo nigde, ili radije, neprimetno se kreemo u pravcu gubljenja
svih elja, to je znak starenja. Kada sve elje oslabe, kreemo u pravcu smrti. To bi
trebalo da svako shvata i to verovatno i jeste sluaj; ali ne znajui ta da radi sa time,
veina ljudi zatvara oi pred tom situacijom i opravdava sebe, krivei okolnosti.
Ipak, ono to se trai je veoma jednostavno. ovek mora organizovati bitku elja ili
impulsa. Mi imamo odreenu mo izbora: ne onoliko slobodnu koliko uobraavamo, ali
ipak dovoljnu da se organizuje bitka izmeu da i ne.
Na primer, svako kod sebe moe pronai unutranje stavove ili spoljanje ponaanje,
koje je u suprotnosti sa njegovim sopstvenim Idealom. On moe upitati sebe da li eli
da ih zadri ili da ih se oslobodi. Iz tog samo-preispitivanja moe proizai odluka o
borbi sa stavom ili navikom koju je istraio.
Borba je mogua zato to mi ljudi nismo nedeljiva celina. Jedan deo nas moe da se
bori protiv drugog, ali samo pod uslovom da je svestan unutranje odvojenosti. To se
moe doiveti veoma jednostavno u odnosu na nae telo. Mi obino kaemo Umoran
sam, dok bi oigledno bilo ispravno rei moje telo je umorno. Ili ja uopte nisam
umoran. U tom sluaju sam odvojen od svog tela. Tada mogu rei svome telu moda
si umorno, ali ja elim da uradi to i to. Moe da usledi bitka i kao posledica te bitke
moje telo moe da me poslua. Ista situacija moe da se javi na hiljade naina. Oni
zajedno ine drugi najvei izvor iz koga se proces transformacije nastavlja.
Bitka sa samim sobom se takoe moe nazvati samo-disciplina ili rad na sebi. Moe
se primeniti na telo, oseanja i um ili na sve njih zajedno. Ona moe biti razliitih
nivoa razumevanja i intenziteta. Na ovom mestu elim da objasnim samo osno vni
14
princip da se bitka odvija svesno unutar naeg bia na osnovu odvajanja da i ne.
Samo ukoliko smo svesni te odvojenosti moemo napraviti izbor izmeu ta dva.
Ovde je korisno uoiti da izbor mora biti specifian i da mora biti apsolutan: bilo ta
aktivnost bilo ona aktivnost. Ne postoji kompromis. Doktrina bez kompromisa se
lako pogreno shvata. esto se pretpostavlja da je ona opta i primenljiva na
celokupan na ivot. To vai samo za one, koji su dostigli takav stupanj transformacije
da je odvojenost izmeu vrhovne elje za perfektnim Idealom i svih drugih elja jasna
i nedvosmislena u svim okolnostima. Samo takvi ljudi mogu uiniti potpuni akt izbora.
Za obine ljude ne moe biti pitanja potpunog izvrenja toga nezavisno od trenutne
situacije, obuhvaene njihovom sveu o konfliktu elja. Tu trenutnu situaciju
nazivam Sadanji Trenutak. Veinu vremena na sadanji trenutak je toliko suen
(ogranien) da nema prostora za odvajanje (separaciju) i mi smo izgubljeni, to jest,
itava naa volja je obuzeta dominantnim impulsom trenutka. U takvom stanju izbor
je iluzija. Ono se naziva identifikacija ili zakaenost.
U stanju identifikacije ne postoji borba, jer tada nema nikoga ko bi se borio. Da bi
postojala borba, neto u nama mora stvoriti stanje odvojenosti. To moe uiniti svaka
vrsta oka. Ako je to fiziki ok, nazivamo ga znak. Ako je to mentalni ok, zovemo
ga buenje panje. Ako je to moralni ok, zovemo ga gria savesti.
Oigledno, ne odvija se svaka borba u svrhu transformacije. Kad god imamo neki cilj
koji treba ostvariti i uoimo da ne radimo ono to je potrebno, mi inimo napor. Ta
borba je borba protiv nekog slabog ili buntovnog dela nae prirode. Nekada se borimo
da postignemo nedostojne ili beskorisne ciljeve. Po sebi, borba nije ni dobra ni loa,
ve je namenjena postizanju nekog rezultata. Borbom postajemo jai; prestankom
borbe postajemo slabiji. Ako moemo da se borimo sa jednom eljom, bie nam lake
da se izborimo i sa drugom.
Ponekad ljudi zapoinju put transformacije bez ideje ta on znai jednostavno zbog
toga to im se ne dopada da budu ono to jesu. To nezadovoljstvo je po sebi ve
jedan oblik odvojenosti. Nezadovoljstvo, ili svest o lienosti onoga to je potrebno
jeste sila koja oveka spaava stagnacije. ta e on uraditi sa tom silom zavisi od
njegovog razumevanja. To je razlog zato znanje mora da ue na poetku
transformacije. Dok god smo nezadovoljni, a da ne znamo ta elimo, verovatno emo
uiniti gomilu budalastih stvari.
Samo-poznavanje i borba sa sobom idu ruku pod ruku. Veza izmeu njih je
rasuivanje. To se moe izraziti u vidu pravila ili smernica:
1. Uvek se setite da se moete boriti samo u okviru svog sadanjeg trenutka. Izvan
trenutka koga ste svesni se moe dogaati mnogo toga i moete znati veliki deo toga;
ali se ne moete boriti sa tim.
2. Organizujete svoju borbu: izaberite sa ime ete se boriti i ponavljajte akt
onoliko esto koliko bivate svesni impulsa sa kojima elite da se borite.
15
Nikada nemojte zaboraviti da niko drugi ne moe obaviti vau borbu za vas.
... Budalasta, neselektivna borba koja je sama sebi svrha ne vodi ni do ega
dobrog.
Borba je organizacija moi elje. Dok neto u nama ne poeli da se bori, mi to ne
moemo uiniti. elja moe biti nesvesna ili podsvesna, ali uz pomo znanja mi je
moemo uiniti svesnom i biti u stanju da je organizujemo.
3. RTVA
Do sada smo imali mirnu plovidbu. Svi razumemo makar delimino na ta se misli
uenjem i borbom. Sada dolazimo do izvora same prirode onoga to je sakriveno.
rtva, koja se posmatra kao rtva, nije prava rtva.
Svi se seamo saveta iz Besede na gori: Pazite da milostinju ne dajete pred ljudima,
da vas oni vide. I o onima, koji tako ine: Oni imaju svoju nagradu. Postoji
oigledna kontradikcija izmeu tih stihova i ranijih, koji glase: Tako da se svetli
videlo vae pred ljudima, da vide vaa dobra dela i slave oca vaeg koji je na
16
nebesima. (Mat. 5:16) Kontradikcija nestaje ako se uvidi da se kasniji stihovi odnose
na borbu i napor, dok se prvi odnose na rtvu i odricanje.
Pre nego to nastavimo, moram pokuati da odgovorim na dva pitanja. Zato je rtva
neophodna i u emu se ona razlikuje od borbe? rtva je neophodna, jer za sve vredno
mora da se plati i re rtva je praktino druga re za plaanje ali ona nije isto to i
kupovina.
rtva i borba deluju na suprotne naine. Kada se borimo, prvo dolazi odvajanje, a
potom izbor ili odluka. Kod rtve mi odluujemo da se odvojimo od neeg za ta smo
vezani. rtva ne mora biti borba; ukoliko nije uinjena iz slobodnog akta volje, to nije
prava rtva. Niti je rtva, ako je uinjena da slui nekoj posebnoj svrhi. Zbog toga
kaem da rtvom plaamo neto, ali to ne kupujemo. To je tajna, ak misterija rtve.
Na jedan nain to i nije misterija, jer davanje u oekivanju da se dato vrati, ponekad
moe biti i odlino, ali to nije rtva. U drugom smislu to je zaista velika misterija, jer
je to posebna vrsta kreativnog akta, koji otvara mogunosti, koje se ne mogu otvoriti
na drugi nain.
Da bismo ilustrovali misteriju rtve, uzmimo jednostavan primer povlaenja kada je
to uraeno kao posledica odluke, a ne iz slabosti ili straha. Kada dvoje ue u sukob,
pri emu se oboje ale i veruju da su u pravu, za oboje je teko da odstupe, dok ih na
to ne primora neka jaa sila. Ako makar jedan odstupi a da nije prinuen na to,
birajui da rtvuje svoj ponos ili svoj obraz, itava situacija se menja.
rtva kreira mogunost, koje ranije nije bilo. Misterija tog dela je to ono spolja
izgleda kao znak slabosti, meutim, potvruje se da je suprotno od toga. Bez
izuzetka se dogaa da onaj, ko je uinio rtvu, zavrava sa prednou pod uslovom
da to nije uinio sa tim ciljem u vidu.
rtva je umetnost koja se mora nauiti. Njena delovanja nisu oigledna, ali su u
okviru domaaja svakog, ko je jednom shvatio taj princip.
Nain, na koji to sebi objanjavam, poiva na mojoj ideji o Sadanjem Trenutku kao
polju aktivnosti moje volje. Ukoliko odluim da neto, za ta sam vezan, izostavim iz
svog sadanjeg trenutka, stvaram vezu koja izlazi iz vremena. To neto, budui da
sam vezan za njega, je postalo deo mene: kada se odvojim od njega, ono postaje
kanal, preko koga nove mogunosti ulaze u moj sadanji trenutak.
Sutina rtve je odluka.
Mora se razumeti da odluka mora biti autentina. Jedan od Gurijevljevih uenika
iz Rusije nam je ispriao pounu priu o rtvi. Godine 1918. u Esentuki na Kavkazu,
kada je ivot bio veoma teak, Gurijev ja zatraio od svih prisutnih ena da mu daju
svoj nakit. Ga. H je imala neki porodini nakit, koji nije bio samo vredan, ve je
predstavljao jedinu preostalu materijalnu vezu sa njenim prolim ivotom. Posle
oajnikog oklevanja, ona ga je odnela Gurdjijevu, stavila ga pred njega na sto i
17
izala iz sobe ne rekavi ni rei. Kada je bila na pola puta od kue, on ju je pozvao
nazad i rekao: Ne treba mi ovo, zadrite ga. Nekoliko godina kasnije pria je
ispriana u Prieur i kratko nakon toga Gurijev je ponovo izjavio da je u tekoama i
da mu je potreban sav novac koji imaju. Jedna Amerikanka je donela svoj nakit i
poloila ga na sto, oekujui da je pozove nazad, ali on je samo rekao: Hvala Vam
mnogo. I to je bio poslednji put da je videla neto od toga. Kada se gorko poalila
kako je mislila da je to test, drugi su ukazali da ak da to i jeste bio test, ona bi pala
na njemu.
Nije svaka prava rtva dobrovoljna. Neto moe biti uklonjeno iz naeg sadanjeg
trenutka bez naeg izbora. Ukoliko smo snano vezani ako na primer izgubimo osobu
koja nam je veoma bliska i draga moemo odgovoriti poricanjem ili revoltom.
Ukoliko odbijemo da prihvatimo odvojenost i ako ostanemo u tuzi, samo-saaljenju ili
poricanju ivota, mi gubimo vezu jer ostajemo unutar svog sadanjeg trenutka.
Ukoliko prihvatimo gubitak i odbacimo impuls da ga hranimo i da saaljevamo sebe,
efekat moe biti izuzetan, jer moemo postati svesni veze sa drugim svetom izvan
naeg prostora i vremena.
Insistirao sam da kada uinimo rtvu, ne smemo oekivati da ona bude vraena. To ne
znai da nema nikakvih rezultata ili da ih ovek ne moe prepoznati. Plod rtve je
sloboda. Sloboda je predivno stanje egzistencije, jer ona nije nita drugo do
mogunost za kreativan akt. Istinska sloboda je toliko retka u naem ljudskom
iskustvu da samo nekoliko ljudi moe da prepozna njen ukus. Kada smo slobodni, mi
smo gospodari svog sadanjeg trenutka: nismo vezani konsekvencama prolosti ili
kontrolisani uticajima izvan sebe. Sloboda je gotovo najdragocenija stvar u ivotu: ali
re je u toj meri pogreno koriena i toliko uniena u svom znaenju, da mi shvatamo
slobodu kao bivanje bez spoljanjih ogranienja. Stanje sveta danas pokazuje lanost
bilo koje takve definicije slobode. Niko nije slobodan, ko iznutra nije slobodan, a ta
unutranja sloboda dolazi u trenutku rtve. Kako su nae rtve samo delimine rtve
to jest, ukljuuju zakaenost samo jednog dela nas unutranja sloboda koju
moemo postii, ne traje dugo. Ali dok traje, njen ukus se ne moe pomeati ni sa
ime.
.
rtva nikada nije laka. Dok se ne donese odluka, ona izgleda gotovo nemogua. Ne
fiziki nemogua, ve zahteva akt volje koji odbijamo da uinimo.
rtva mora biti uinjena slobodno. Ona ne sme premaiti ono to moemo da
podnesemo. I mora biti injena iznova i iznova. Najvrednije rtve su napravljene kada
se odrekenemo unutranjih zakaenosti. Svako je vezan za svoju sliku o sebi samom.
Ta slika obino ukljuuje biti u pravu. Mali broj moe da podnese da prizna da nisu
bili u pravu. Svaki put, kada je osoba, koja je vezana za oseaj biti u pravu,
sposobna da ga rtvuje, ona projektuje jedan deo sebe izvan svog sadanjeg trenutka
i to stvara stanje slobode koje traje dok traje ta aktivnost.
Ovde je nekoliko pravila koja smatram korisnim u praktikovanju rtve.
18
napore moe da sakupi deset. Pretpostavimo da sretne oveka koji ima mnogo vie
energije, nego to mu je potrebno za njega samog. Taj ovek e mu pozajmiti
devedeset. Sada e moi da uradi ono to hoe. Kasnije on to mora da vrati. Vi sada
ne moete da uinite nita sami od sebe, tako da ja moram da Vam pomognem.
Postoji specijalna supstanca, koja Vam je potrebna nazovimo je via emocionalna
energija. Vi ne znate gde moete dobiti tu supstancu, ali ja znam. Kasnije ete i Vi
znati i tada ete razumeti Rad. Upitao sam ga: Kako mogu da dobijem pomo, koja
mi je potrebna? Odgovorio je razgovarali smo na turskom Kada kaete Amar
(Mercy!) svim svojim biem. Tek tada Vam se moe pomoi.
Ovaj razgovor bi mogao da stvori utisak da pomaga sam proizvodi ili ak kreira tu
supstancu. Nije tako. Istinski, on je vie nalik kanalu transmisije. Njegova tajna i
njegovo postignue je u tome da je pronaao nain da se povee sa izvorom koji je
van njegovog sopstvenog sadanjeg trenutka. On moe da transmituje, jer osoba,
kojoj se pomae, ulazi u njegov sadanji trenutak i moe imati koristi od onoga to
dobije.
... Pokuavamo da postignemo harmonino stanje bia u kojem emo biti slobodni da
ispunimo svrhu svoje egzistencije. To znai, pre svega, da se uvede red u haotino
stanje naeg unutranjeg ivota nadam se da e se italac sloiti da je na unutranji
ivot veoma malo pod naom kontrolom i veoma daleko od stanja harmonije.
Ukoliko nered moe da proizvede red svojom sopstvenom aktivnou to nije mnogo
verovatno on to sigurno radi suvie sporo da bi to donelo neku korist tokom naeg
ivota. Ako je tako, onda je pomo sutinski faktor i mora se pronai nain da se ona
dobije.
Vrsta pomoi, za kojom tragamo, je ona, koja e nam omoguiti da inimo uz
razumnu nadu u uspeh tokom ogranienog vremena, koje imamo od roenja do smrti
ono za ta verujemo da moemo da uinimo bez pomoi. Ne mogu postaviti nijedno
pravilo u vezi sa pomoi, jer je njena priroda da bude spontana i neprisiljena. Ne
moemo joj komandovati da doe do nas, ne moemo je ak ni zaraditi. Zbog toga
kaem da pomo uvek ima dobrovoljan karakter.
Awareness is the ocean of existence. Let it loose and your words will rage.
But if you tend it like a fire to discover the truth,
you will find how much of that there is in what you say. None!
(from Naked Song by Lalla )
21
retke trenutke prosvetljenja, kada i mi sami i itav svet menjamo oblik, pa uvideti da
postoje oblasti naeg sopstvenog bia koje ne moemo podvesti pod uobiajeni
doivljaj sopstva. U kom god pravcu da pogledamo, vidimo da ceo ovek prevazilazi
nau mentalnu viziju.
Namera ovog kratkog prikaza je bila da prui uvod u tezu da samo-ostvarenje celog
oveka mora daleko prevazilaziti ono to se uobiajeno podrazumeva pod
obrayovanjem. Druga teza je da samo-ostvarenje mora obuhvatiti mnogo vii stepen
samo-poznavanja nego to se obino smatra neophodnim. Trea teza je
komplementarna sa time: samo-ostvarenje je proces transformacije a ne jednostavno
proces rasta. Ukoliko naa priroda ima makar i dva sloja i ako ti slojevi ive svoje
ivote bez ili sa sasvim malo komunikacije izmeu sebe, neto mora biti pogreno.
Transformacija oveka mora barem da naglasi to ujedinjenje ili ponovno ujedinjenje
ta dva dela njegove prirode. Ukoliko on ima tri dela svoje prirode telo, duu i duh,
onda sva tri moraju biti integrisana da bi se rekonstruisao ceo ovek.
ovek kao sopstvo sa kapacitetom da donese slobodne odluke o svojim aktivnostima,
trai instrumente da bi delovao. Ti instrumenti su njegovo telo i njegov um. To
ukljuuje maine kao to su jetra, maine za crpljenje i zagrevanje; u obliku
skeletnog, cirkularnog, metabolikog i nervnog sistema. On takoe ima instrumente
senzacije i oseanja, percepcije i miljenja, koje svrstavamo u mentalne. Pored tih
dobro poznatih instrumenata on ima i druge, ne tako dobro prouene, kao to su
endokrine lezde i posebne nervne ganglije. One su elektro-hemijske u svom
delovanju, ali veoma misteriozne u pogledu svoje prirode. Postoje drugi instrumenti,
koji nam pruaju seanje, mo rasuivanja, imaginaciju i kreativne ideje. Postoje i
drugi instrumenti, delimino probueni ili moda jo uvek u embrionom stanju, koji
proizvode neobina, neobjanjiva iskustva komunikacije sa drugim svetom i za mali
broj ljudi otkrovenje boanskog. Svi ti instrumenti pripadaju celom oveku. ak i oni
najbolje poznati i stalno korieni su daleko manje delotvorni i produktivni nego to bi
mogli biti. ak i ozbiljniji gubitak dolazi od nemogunosti da se osigura harmonian
rad svih instrumenata radi postizanja nae svrhe. Sigurno, primarni cilj obrayovanja bi
trebalo da bude razvitak tih instrumenata i uenje kako da se oni koriste efikasnije;
umesto to ih kondicioniramo da proizvode automatsko ponaanje.
Svaki instrument ima svoj sopstveni modus delovanja i oblik memorije. Putem
jednostavnih procedura kao to su ponavljanje, ok i buenje elje veina
instrumenata moe biti kondicionirana da proizvede unapred odreene oblike
ponaanja. Obrazovanje je veinom odreeno pretpostavkom da je njegov cilj da
proizvede fiksirane eljene obrasce ponaanja. Razvoj i koordinacija tih instrumenata
je tretirana kao sekundarna konsekvenca uenja da se proizvede eljeno ponaanje.
Znanje i vetine se posmatraju kao primarni ciljevi i usavravanje naih instrumenata
se po pravilu zanemaruje. Retko se uvia da takve vaspitne procedure proputaju da
stave instrumente pod kontrolu sopstva ili Ja. Kao posledica toga, mukarci i ene
odrastaju sa u velikoj meri automatskim obrascima ponaanja, koje su retko u stanju
da promene tokom kasnijeg ivota. Njihova sposobnost uenja nestaje prilino rano i
oni ostaju sutinski nerazvijeni tokom ostatka svog ivota. Prihvatanje te situacije kao
23
Transformacija je
27