Ovo je moj prievod članka „Divine Twins“ u „Encyclopedia of Indo-European Culture“ (Mallory, J.P.

i
Adams, D.Q., 1997.) Prievod je dosta nedosliedan, poglavito pravopisno, ali to će biti popravljeno...

DIVJA / DIVNA DVOJČKA (BOŢANSKI BLIZANCI)

Malo je koja od mitoloţkih tema tako dosljedna ili razprostranjena širom indoevropskih skupina kao ta o Boţanskim Blizancima. Jednako ih je tako malo svojstveno indo-evropskih. Dvojka bogova najmodavaca, Boţanski blizanci, uţivaše širokorazprostranjenu omiljenost u mitu, legendi i folkloru od Šri Lanke do otoka Mana. Njihov je prototip lahko rekonstruirati iz postojećih mitoloţkih izvora. Oni su dvojica mladih, blizanci ili braća, kojima su učestalo nadjeti pridjevci „sin“ i „mladost“ („junost“?). Opisani su kao nadnaravni konjanici, a i (bogo)objavljuju se kao konji. U svojem su konjskom obliku oni boţanski pastusi koji vuku sunčana kola. Moţda iz ovoga razloga, često ih se smatra potomcima indoeuropskih Sunčanih ili Nebeskih bogova. Čvrsto su povezani sa Sunčanim bogom i s boţicom ili boţicama koje prjedstavljaju zoru, jutarnje i večernje zviezde. Jedna je od potomjih prjedstavljena različito, kao druţica, ţena, ili sestra. Njezina povezanost sa suncem je jednako široko pojmiva, objava joj je često labudeća, a prjepoznaje ju se u nazivlju čiji su koreni značenja „svietlo“, „bielo“, i „sjajno“. Kao trojka Blizanci i njihova druţica pojavljuju se u brojnim mitovima, epovima, legendama, a naročito su omiljeni u bajkama. Najčešće je u tim pričama da Blizanci spašavaju druţicu od nekakove vodene pogibli. Ova se je tema vjerojatno razvila od uloge blizanaca kao sunčevih pastuha. To je bilo razšireno uvjerenje da sunčevi konji prelaze nebo tijekom dana u potrazi za svojom druţicom, jutarnjom zviezdom. Boţanski Blizanci, bog sunca i njegove kćeri, jutarnje i večernje zviezde, ostali bi na kraju dana na otocima u zapadnom moru. Noću, oni bi se

vratili na istok u zlatoj laĎi. Bez obzira na izvor, u vrlo rano doba atribut spasitelja, posebno od ili iz vode, bio je pridodan boţanskim junacima. Ovo se je pokazalo kao jedna od najizdrţljivijih, omiljenijih, i visoko razvijenih tema u epici i folkloru. Iz ovih osnovnih uloga, ovaj dvojac je razvio jako širok raspon atributa. Učestaliji meĎu njima su stočari, iscjelitelji, liječnici, mornari, nadzornici i predviditelji vremena, te čuvari vjetra. Osobito u njihovim epskim manifestacijama, blizanci se pojavljuju kao pojedinci s različitim oznakama i različite snage. Na primjer, kada jedan biva tjelesno jak, nasrtljiv i vojno vješt, drugi je iscjelitelj koji briţno pazi na kućne duţnosti, zemljoradničke teţnje, i ljubavne poduhvate. U odreĎenim geografskim regijama i meĎu različitim etničkim skupinama, ove funkcionalne razlike često je dovelo do toga da omiljenost jednog brata raste na račun drugoga, učinkovito zamračujući izvorni odnos izmeĎu dvojice i ostavivši samo blijede tragove mitologu da razbere. Unatoč tomu, tako su ekstenzivno Boţanski Blizanaci i njima srodne teme ušle sve slojeve indoevropskih vjerskih i pučkih vjerovanja da su se umnoţili pod različitim oblicima i nadimcima, a u nekima od teţe sastavljenih saga preustrojeni su u dvojke braće ili blizanaca koji su suprotstavljeni ili se i bore meĎusobno. Keltski Nema ni jednoga nedvosmislenoga sačuvanoga mita koji bi opisivao uloge i odnose keltskoga boga Sunca. Jedan galski 'Apolon', pod nazivom Belenos, povezan je sa svetim termalnim izvorima i nosi epitet Atepormaros ( 'imajući velike konje'). U Irskoj

je njegov blagdan bio Beltaine, pojam sastavljen od korena tene 'oganj' i bel 'svietlo'. Grannos, još jedan galski bog kojega su Rimljani poistovijetili sa Apolonom, posjeduje izcjeliteljske moći. Dok je izkonoslovno sumnjivo, teţko je ne povezivati njegovo ime s irskom riječju grīan 'sunce' (ili 'vrući izvori'). Grannos je povezan sa boginjom S(t)ironom [S(t)irona] čije je ime na različite načine bilo povezano s rječju za 'zvijezdu' ili 'junicu'. Na zapadu i sjeveru Britanije, bog Maponos 'boţanski sin', koji je takoĎer bio povezan s ljekovitim izvorima, kao i s glasbom, bio je izjednačen s Apolonom Citharcedusom [Citharcedus] 'harfašem'. Sve u svemu, poviestni i ikonografski dokazi ukazuju na postojanje keltskoga boga sunca povezanoga s konjima i astralnom boginjom. Štoviše, boţanski 'sin' je dio ovog sunčevog sustava. Keltski mit prikazuje Boţanske Blizance u uskoj vezi s konjskom boginjom Eponom [Epona] 'boţanskom kobilom', naročitim keltskim vidom ie. transfunkcionalne boginje koji je imao široku popularnost meĎu Keltima, kao i kasnijim rimskim konjaničkim odredima. Lahko ju je prepoznati u mitu kao velšku boginju Rhiannon (od *Rīgantōna 'boţanska kraljica') i irsku boginju Machu [Macha]. Poganska ju ikonografija u Galiji i Britaniji prikazuje kao boginju koja sjedi na konju, upravo kako je i Rhianon prikazana u početku Mabinogija [Mabinogi], glavnog velškog izvora mitologije. U tom se djelu mjestimice nailazi na mjesta koja upućuju na konjoliko ponašanje ove boţica što prinuĎuje na poistovjetnju s Eponom. U Mabinogiju, Rhiannon nosi sina, Pryderija [Pryderi], koji nestaje odmah i odhranjivan je od posvojitelja zajedno s čarovnim ţdriebetom roĎenim iste noći. Ova se vrsta istovrjemenih konjskih roĎenja takoĎer pojavljuje u priči o roĎenju irskoga junaka, Cū Chulainna [Cū Chulainn]. U drugoj je priči irska boginja Macha je prisiljena, u uznapredovalom stadiju trudnoće, na utrku protiv najbrţjega konja ulsterskoga kralja. Kao što se očekivalo, ova konjska boginja pobiedi na natjecanju, ali prerano raĎa

blizance, koji su odmah nestaju iz pripoviesti. Nakon toga se je drevni glavni grad Ulstera, mjesto utrke, zvao Emain Macha 'Blizanci Mache'. Još jedna priča u irskom Dindsenchas povezuje Machu s izgradnjom Emain Mache. Arheoloţka istraţivanja na ovom nalazištu (Navan Fort) su otkrila da je oko 100. pr. Kr. tamo podignuta velika molitvena graĎevina. Njezino ime i mitsko naslieĎe vezano za nj upućuje na to da je moguće da su Boţanski Blizanaca bili štovani na ovom mjestu. Mabon 'boţanski sin' (usp. galski Maponos, i irski bog Mac ind Ōg 'mladi sin'), velški mitološki lik koji takoĎer nestaje odmah nakon roĎenja, daje svoje ime Mabinogiju. Pored Pryderija i Mabona, priče u Mabinogiju bave se boţanskom braćom pod još jednim imenom: djetca Llyra [Llyr]. To su Bran 'vrana', Manawydan i njihova sestra, Branwen 'bijela vrana' (labud?). U prvoj priči, gdje braća spašavaju svoju sestru od njezinoga nasilnoga muţa nakon prjelazka irskoga mora, radnja odgovara formuli „spašavanja prjeko mora“. U drugoj se priči Manawydan pojavljuje s Pryderijem kao svojim drugom i sa Rhiannon druţicom. U ovoj zamršenoj priči braća preuzimaju ulogu putujućih obrtnika, lutajući okolo i uplićući se u brojne obrtničke i ratarske poslove, što naglašava njihove mnogostruke uloge. U konačnici, Rhiannon i Pryderi budu oteti i na kraju ih spasi Manawydan. Odgovarajuće velškim boţanstvima Branu, Manawydanu i Mabonu nalazimo u irskim mitskim likovima: Bodb 'vrana', Manannān mac Lir (usp. velški Manawydan mab Llyr), a Oengus Mac ind Ōg 'mladi sin'. Sve trojica su drugi naraštaj bogova, sinovi Dagde [Dagda] . Na početku irske priče 'Sudbina Djetce Lira', Bodb postaje kraljem Tūatha Dē Dananna (Tūatha Dē Danann - jedan od „prvobitnih“ naroda Irske) jednako kao što je Bran bio kralj u Mabinogiju. Ostatak priče usrjedotočuje se na Lirovu djetcu, Aeda [Aed] 'vatru' i Fiongualu [Fionguala] 'bijele rame' (labud?) i braću blizance Fiachru [Fiachra] i Conna [Conn]. Priča naglašava kako se Lir diţe u zoru da bi se igrao s njima. Ovdje je očuvana

drevna sunčana uloga Blizanaca zajedno s njihovom sestrom i Sunčanim bogom. Na kraju, ljubomorna maćeha prjetvara djetcu u labudove te ih proganja na vodena mjesta kao što je Moylesko more [Moyle] izmeĎu Irske i Škotske. Kasniji kršćanski izdavači izmienili su završetak uzvišenim kršćanskim pa ne nalazimo očekivano vodeno spašavanje. Trag izvornoga završetka mogao bi biti sačuvan u 'Oengusovom snu', u kojem se Oengus, boţanski 'mladić', zaljubljuje u djevojku koja mu se pojavljuje u snovima. Nakon godina traganja, Oengus je pronalazi uz pomoć svoga brata Bodba. Pronašavši je na jezeru u obliku labuda Oengus se prjeobrazi u jednak oblik i odleti s njom natrag u svoj ljetnikovac na Bruig na Bōinneu [Bruig na Bōinne]. Irske legende iztiču Oengusov mladolik dobar izgled i prepričavaju njegove ljubavne poduhvate. Ove osobine i njegova sklonost spašavanju ţenskinja iz vodene pogibli označuju ga kao brata ţenskara. Na primjer, u Fianskoj priči (eng. Fenian tale) „Potjera za Diarmaid i Grāinne“ on potajno odvodi junakinju Grāinne od progonitelja u sigurnost svojega čarovnoga humka. U „Snubljenju Ētain“ Oengus spašava Ētain nakon što ju je Midirova [Midir] ljubomorna ţena čarovnim vjetrom otpuhala na more. Oengus se upušta se u brojne druge poduhvate nalik ovima Blizanaca: kadkad s Bodbom, a kadkad s Manannānom, ali nikad s obojicom istovremeno. Ovo, da se jedno boţanstvo pojavljuje pod različitim imenima doprinosi zamršenosti. U ranoj priči „The Nurture of the Houses of the Two Milk Vessels”Bodb je izabran za kralja, ali zapravo kraljuje Manannān. Manannān se uroćuje s Oengusom da bi na prjevaru Dagdu naveli da dā čarovni brjeţuljak, Bruig na Bōinne, Oengusu. U zajedničkom prjepadu na stoku Manannān i Oengus hvataju čriedu krava čije mlieko ima ljekovita svojstva. Manannān ustanovljuje „Gozbu godine“, koja čuva od bolesti i starosti narod Tūatha Dē Danann, a Oengus joj je domaćin na Bruig na Bōinne.

Manannān i Oengus su pozvani da izlieče Eithne od njezine izcrpljujuće bolesti. Čak i po standardima irske mitologije, Manannānovi konji su glasovito poznati. Njegove izcjeliteljske vještine su slavne. Zovu ga 'sinom mora' i u kasnijem poganskom razdoblju zamjenjuje Tethru [Tethra] kao boga mora. Njegovo kraljevstvo je otok Man, ali njegovo mitsko boravište je Emain Ablach 'Blizanci jabukovi', općenito smatrano obećanom zemljom, keltsko carstvo mrtvih. Mitolozi naglašavaju da se Manannān mac Lir i Oengus pojavljuju meĎu narodom Tūatha Dē Danann, ali niesu jedni od njih. Ova izvanjska uloga odraţava njihovu ideoloţku treću ulogu koja ih odvaja od prvotnih bogova, a povezuje s podzemnim i pripadajućim bogovima plodnosti. Kao i drugdje, ovi su irski bogovi bolje razumljivi u svjetlu svojih indoeuropskih izvora. Germanski Dokazi o ie. Boţanskim blizanacima meĎu germanskogovorećim narodima raspršeni su na preko 1500 godina i preko srednje i sjeverne Europe. Sloţenoj slici, izcrtanoj iz ovih podataka, nedostaje dosljednost drugih predaja. Na primjer, srednje i kasno brončanodobni crteţi urezani u stiene u Skandinaviji u više navrata prikazuju sunčane krugove u vezi kako s kolima, laĎama, dvojkama likova tako i s vodenim pticama. Pola tisućljeća kasnije, u Germanii [Germania], Tacit navodi da germansko pleme, Naharnavali, stanujući u blizini današnjeg Wrocława u Poljskoj, štuje dvoje mlade braće blizanaca koje Tacit smatra bliskim prispodobnicima rimskih Castora i Polluxa. On takoĎer ističe da im sluţe svećenici u ţenskoj nošnji. Skoro tisuću godina kasnije, u osvit kršćanskoga doba u Skandinaviji, zabiljeţeno je prjegršt norveških mitova i legendi, što stvara stvara prevagu u obviestima o germanskoj mitologiji. U ovim mitovima likove lahko prepoznatljive kao boţanske blizance ne nalazimo. Umjesto toga trojstvo

boţanstava koje uključuje boga, Njörðra [Njörðr], njegovoga sina, Freyra [Freyr] i njegovu kćer, Freyju [Freyja], prepoznati su kao uvelike evoluirali boţanski Blizanci i njihova druga. Oni su svi podzemna, plodnostna boţanstva, pripadaju Vanir grani bogova. Paţljivo ispitivanje otkriva brojne sadrţajne kvalifikacije. Oba su, Freyr 'Gospodin' i Njörðr, jako povezani s konjima i morem. Njörðr je zaštitnik pomoraca, a Freyr posjeduju čarobnu sklopivu laĎu Skīðblaðnir koja je sluţbeni brod bogova. Freyr ima najjače sunčeve karakteristike od svih nordijskih boţanstava. U Skīrnismāl Freyr se zaljubi u Gerd, djevojku tako bielu da joj sjaj osvijetljava more i nebo. Nakon što ju je samo nakratko vidio kad je sjeo na Ōðinnovo [Ōðinn] sjedalo na visočju Āsgarð, šalje svojega slugu Skīrnira [Skīrnir] 'Svietli' da je snubi. Ova tema o zaljubljenom bogu i njegovom pomagaču u potrazi za dalekom druţicom vrlo je blizka onoj u irskoj priči „Oengusov san“. Kao Manannān mac Lir, Njörðr i Freyr su povezani ne samo s morem nego i sa zemljom mrtvih i jabukama bezsmrtnosti. U norveškom mitu, konji su takoĎer uključeni kao nebeske zapreţne ţivotinje: Skinfaxi 'Sjajnogrivi' vuče sunčeva kola, dok Hrīmfaxi 'Mrazogrivi' povlači mjesečeva. Oba su povezana s boginjom Freyjom. Najslavniji je konj norveţkoga mita Sleipnir, Ōðinnov osmonogi pastuh. Kao što je rečeno u MlaĎoj Eddi, Sleipnirovo je roĎenje povezano s gradbom Zidova Āsgarða, za koje div zahtijeva Freyju, zajedno sa suncem i mjesecom, kao plaću. Elementi ove priče podsjećaju na keltsku konjsku boginju i raĎanje boţanskih Blizanaca, dotično zahtjev neţeljenoga prosca za boginjom i graditeljeva prievara. Umjesto roĎenja blizanaca u norveţkoj je priči Sleipnir roĎen s dvostrukim brojem nogu, te na taj način predstavlja izvorni dvojac konja. Poput Freyra i Njörðra, Sleipnir je odgovoran za nošenje mrtvih na onaj sviet. Rane germanske legende proţete su pojavljivanjima bliznolikih junaka. Na primjer,

kraljevstvo Kent osnovala su dvojica anglosaskih voĎa, zvana Hengist 'pastuh' i Horsa 'konj', čija se je sestra zvala Swana 'labud'. Tema spašavanja druţice je bila popularizirana u germanskoj epici, posebice u zamršenoj mrjeţi priča sadrţanih u Vǫlsunge Saga i Nibelungenlied. Povijesno gledano ove su junačke sage graĎene na epovima o slavnim likovima i dogaĎajima iz doba germanskih seoba. U isti red pripada i niz tema i motiva razaznatih u folkloru i mitu, uključujući temu spašavanja druţice. Primjer ove ovoga razvoja vidljiv je u Ermanarikovoj [Ermanaric] legendi. Ermanarik je bio gotski kralj čije su kraljevstvo pregazili Huni i koji je nakon toga počinio samoubojstvo oko 375. Godine. Dvije je stotine godina poslije povjesnik Jordanes, rabeći kao svoj izvor uljepšanu inačicu te legende, izvijestio da je poraţeni Ermanarik oteo Sunhild, ţenu nevjernog vazala, i dao da je raztrgaju divlji konji. Sunhildinu smrt osvetila su njezina dva brata Ammius i Sarus. Do kraja trinaestog stoljeća ovu su priču njemački bardovi uključili u sagu o obitelji u Volsung. U Volsunga Sazi Sunhild se zove Swanhild i, kao što i priliči sestri boţanskih konjanika, moţe obuzdati divlje konje samim pogledom. Spašavanje ili osveta loše udanih sestara (npr. Signy, Guðrūn, Swanhild) od strane njihove braće je toliko uobičajeno u ovim poznatim germanskim epovima da je u snagu i omiljenost ranijih, temeljnih mitova teţko sumnjati.

Baltski U baltskim je zemljama poganska vjera obstala mnogo duţje nego drugdje u Evropi. Unatoč tom u svega je nekoliko poviestnih zapisa iz 14. i 15. stoljeća zabiljeţena vjera Balta. Budući da su rani ljetopisci najčešće bili kršćanski misionari čiji je zadatak bio izkoreniti poganska vjerovanja, njihovi zapisi nisu bili ni obseţni ni dosljedni. Nasreću, njihova su izvješća podkriepljena brojnim dokazima iz folklora. Ova graĎa je bogata sunčevim prikazima pa potvrĎuju svjedočenja

ranih etnografa o štovanju sunca u poganih Balta. Uz te, nadolazeći su dokazi potvrĎivali jaku i izvanredno konzervativnu baštinu povezanu s indoevropskim boţanskim Blizancima. Nazvani Dieva dēli (latvijski: boţji sinovi) ili Dievo súnėliai (litavski: boţji sinovi) ovaj dvojac naočitih mladića podpuno odgovara grčkim Dioskouroi. Litavski Dievas, baltski Nebeski bog, jezično je srodan grčkom Zeusu, vedskom Dyáusu [Dyáus] i rimskom Jūpiteru. On i njegova dva sina blizko su povezani s latvijskom Saules meita 'Sunčeva kći' i Saule 'sunce', baltskom boginjom sunca čije je ime srodno s grčkim Hēliosom. Iako se čini da se Dievas u ranim svjedočbama ne pojavljuje meĎu glavnim bogovima zajedno je sa Saule i boţanskim Blizancima uţivao silnu omiljenost u pučkoj predaji. Latvijske su pučke pjesme zvane dainas krcate zgodama boginje Sunce dok prjelazi nebom nebom. Na kraju dana ona se odmara u vodama na zapadu. Tamo ona pere svoja dva sunčeva konja u moru nakon njihove dnevne muke i veţe ih za sunčevo stablo, baltski axis mundi, koje se tumači različito, kao stablo lipe ili jabuke. Taj otok na zapadu takoĎer je mjesto kamo odlaze i gdje počivaju mrtvi: baltski drugi sviet. Omiljena tema u dainama je spašavanje Sunca koje tone pod valove dok Dieva dēli veslaju da je spase u zlatnu laĎu. Ono što je očuvano u ovim pjesmama izuzetno je drevan arhetip teme druţice.

odraza omogućavaju dragocjen uvid u njihov razvoj. Grčki sunčevi prikazi počinju bogom Hēliosom [Hēlios] 'Sunce' i njegovom sestrom Eōs 'Zora' koji tiekom dne postaju Hēmera 'Dan' i Hespera 'Večer'. Eōsina kola vuku dva konja, Lampas 'baklja' i Phaetōn 'sjajeći'. Eōs putuje s bratom u njegovim sunčevim kolima preko neba. Na kraju dne na Otocima Blagoslovljenih u zapadnom oceanu Hēlios napasa svoje sunčeve pastuhe. Kasnije se vraćaju na iztok ploveći Hēliosovim zlatnim brodom niz oceansku struju. Ovdje je opet ie. skup boga Sunca, njegove sestre te konjskog dvojca. Uz to, pokazuju se veze s otokom „blagoslovljenih“ (tj. mrtvih), mora i plovidbe. Odnos grčkih Boţanskih Blizanaca s sunčevim konjima je više nego slučajna. Kastor i Polideuk snaţno su povezani s konjima: poznati su kao veliki konjanici i nose nadimke kao što su έσιπποι 'dobar konjanik', λεσύκιπποι 'bieli konji', λεσκόπωλοι 'biela ţdriebad' pa i λεύκω πώλω Διός 'zeusovi bieli poniji'. Poraba rieči πωλος 'ţdriebe' naglašava njihovu mladost kao i njihov najčešće rabljen zajednički naziv Dioskouroi 'Zeusovi mladci'. Ovaj naziv isto tako otkriva njihov odnos s indoevropskim Nebeskim bogom i podkriepljuje njihovu poredbu s odgovarajućim likovima u ostalim ie. baštinama. Kastōr i Polydeukēs su povezani i s djevama koje imaju upitne sunčeve osobine. Njihova sestra je Helenē koja se je izlegla iz labuĎega jajeta i koju je otac, Zeus, začeo u obliku labuda. Izkonoslovno, Helenino je ime u vezi s Hēliosom. Kastor i Polideuk oteše i oţeniše sestre Hilaeiru [Hilaeira] 'sjajeća' i Phoibē 'svietla, jasna' koje su zajedno poznate kao Leukippides. Još se dvie teme ponavljaju u pričama o grčkim boţanskim Blizancima: vode i spašavanja. Blizance nazivaju „spasiteljima“ i oni su zaštitnička boţanstva moreplovaca koje spašavaju od brodoloma i kojima mogu poslati povoljne vjetrove. Odgovarajući podpuno

Grčki Uzprkos snaţnom utjecaju starijih srjedozemnih uljudaba teţećih zamagljivanju njezinih indo-evropskih korena drevna grčka vjera pruţa zapanjujuće jasnu sliku indoevropskih boţanskih Blizanaca. Njihova najpoznatija objava su polubogovi Kastor i Polideuk (grč. Κάζηωρ i Πολσδεύκης; Kástōr i Polydeúkēs). Pa ipak, tragovi drugih, starijih

prauzoru, poznati su po spašavanju svoje sestre Helene od Theseusa i Pirithousa koji su je oteli i skrili u zabačenom selu u Atici. Otmica i spašavanje su ponavljajući dogaĎaji u ţivotu blizanaca i njihove sestre. Na primjer, prvo djelo zapadne knjiţevnosti, Ilijada, uključuje Parisovu otmicu Helene i njezino spašavanje od strane braće Menelaja i Agamemnona. Konjolikost, sunčevi prikazi i roĎenja blizanaca prjedočavaju slied Dioskurā unazad sve do Hellene, mitske prjedkinje Grkā. Tako, Helenin sin Aiolos zavede Theu [Theā] koja se je kasnije prjetvorila u kobilu Euippē. U tom obličju ona raĎa Melanippē 'črna kobila' koju potom zavodi Posejdon. Kad je njezin poočim otkrio njezinu trudnoću osliepi je i zatoči u prazan grob gdje ona raĎa muţke blizance imenom Aiolos i Boiotos 'črjedaš'. Aiolos posta moreplovac i nastani se na otoku Lipari gdje sluţi kao čuvar vjetrova. Kao kraljevi Sparte Dioskuri otmu i oţene svoje roĎakinje koje su zaručene za kraljeve Messenije, blizanca Idasa [Idas] i Lynkeusa [Lynkeus]. Ova zbrka roĎenjā konjastih blizanaca, otmice, spašavanja, moreplovstva je sudaranje mita o Boţanskim Blizancima samoga sa sobom kako su se bogovi zaštitnici i priče starih grčkih plemena zdruţivala u općegrčku baštinu. Kastorovo i Polideukovo suparništvo s Idasom i Lynkeosom odraţava etnički sukob izmeĎu Sparte i Messenije. Uzdignuće Sparte kao glavne političke i vojne sile u grčkoj osiguralo je spartskim dioskurima nadmoćan mitoloţki poloţaj.

indo-arijski su se govornici do XV. stoljeća pr. Kr. ukorijenili u kraljevstvo Mitanni koje se protezalo prjeko sjeverne Sirije od Srjedozemlja do gorja Zagros. U ugovoru izmeĎu drţaveMitanni i moćnoga hetitskoga kraljevstva na sjeveru zazivana su imena brojnih mitannskih bogova. MeĎu njima je najranije zabiljeţeno ime indo-evropskih Boţanskih Blizanaca: Na-sa-at-tiya. Skoro jednako ime , Nāsatya, pojavljuje se kasnije u inačicama Ṛg Vede u kojima se odnosi na indijske Boţanske Blizance. Alonimi za ova dva indijska boga su i Divo napataḥ 'Dyausovi sinovi', aśvinaḥ 'jahači' i dasrāḥ 'čudotvorci'. U Vedama su mjesta koja se odnose na blizanačko liečenje i spašavanje mnogobrojna, a ove su teme rado prjenošene u epiku, legende i folklor. Još jedna učestala tema je njihova uloga u plodnosti gdje oni umeću sjeme (čovjeka ili ţivotinje), naslućuje se da se radi o dvojnim spolnim organima, odnosno mudima. Kako bilo, njihovo je nebesko podrietlo isto dobro podkriepljeno. Njihov otac, ili moţda djed, je Dyaus, drjevni indijski Nebeski bog. Kao i u drugim indoevropskim prjedajama, njihov je odnos rodoslovna cjelina, uključujući Uṣas 'zora' (izkonoslovno srodno s grčkim Eōs i latinskim Aurōra) i Nakta 'noć', znane pod zajedničkim imenom Divo duhitaḥ 'Dyausove kćeri'. Ove dvie boginje zajedno nose Sūryu [Sūrya], boga sunca i otca sunčane djeve Sūrye [Sūryā]. Potomja je zajednička ţena Boţanskih blizanaca. Bog Sunca je sunčani kolovozač, a kotači voza su sunce. U zoru Blizanci upreţu konje u zlatna kola, a Uṣas, boginja Zora, se raĎa. Zajedno sa sunčanom djevom Blizanci prate sunce na njegovom dnevnom putu. Prjemeti u značaju Boţanskih Blizanaca dogaĎaju se u glavnim indijskim epovima, Mahābhārati i Rāmāyani, oba potječuća iz prvoga tisućljeća pr. Kr. U prvom se pojavljuju Nakula i Sahadeva, blizanci koji sa svojom vaţnijom polubraćom Yudhiṣṭirom [Yudhiṣṭira], Bhīmom [Bhīma] i Arjunom

Indo-iranski Kad su se Indo-arijska plemena prjeselila juţno prjeko iranske visoravni početkom drugoga tisućljeća pr. Kr. njihova je uljudbena baština uključivala i razvijenu vještinu postupanja s konjima i kolnoga bojevanja. Velikim carstvima zapadne Azije, Egiptu i Levantu, kolno vojevanje prjedstavljalo je najnoviju tehnologiju u utrci naoruţanja brončanoga doba. Osvajanjem ili sporazumno,

[Arjuna] pripadaju slavnoj Pāṇḍava porodici. Kroz cielu Mahābhāratu [Mahābhārata] blizanci imaju drugotnu ulogu što odgovara niţem poloţaju njihovih boţanskih uzora, a jednako se i ponašaju. U srţi Rāmāyane [Rāmāyana] su omiljene teme Boţanskih Blizanaca, potraga i spašavanje. Rāma vodi svojega brata Lakṣmaṇa [Lakṣmaṇ] i ţenu Sītu [Sītā] u progonstvo u Dandaka šumu. Sītu otima demon Rāvaṇa i odvodi u svoje otočno kraljevstvo Lanku [Lanka] (Šri Lanka). Sa bratom Rāma poduzima spašavanje prjeko mora. Uglavnom, Rāmāyana zdruţuje mnoštvo elemenata pronajdenih u kasnijim velškim pričama (npr., „Branwen, kći Llyra“ i „Manawydan, sin Llyra“) i uvjerljivo pokazuje starinu ove teme. Zaraθuštrine promjene prjeinačile su najmanje jednog od dvojice izvornih Boţanskih Blizanaca u demona, gdje je NāŊhaithya (vedski = Nāsatya) izričito prikazan kao demon. Ipak, izvorno dvojstvo prjeslikano je u lučenje Haurvatāt 'cjelovitost' ili 'zdravje' od Amərətāt 'brezsmrtnost' koji su povezani prvenstveno s vodama i biljem, odlika koje bi mogle biti u vezi s vještinama lječenja biljem izraţenima jasnije u indoarijskom mitu.

zajednicama, posebno meĎu onim što bi se moglo nazvati plemstvom, bila dajbudi djelomično odgovorna za široko razprostranjenu omiljenost ove dvojice inače manje vaţnih boţanstava. S druge strane, njihove veze s ratarskim potrjebama, liečenjem i ljubavnim podhvatima uvjerljivo ih čine omiljenima meĎu običnim pukom. Dokazi o njihovom oboţavanju mogu se naći od Skandinavije do Blizkoga Istoka iz davnine još od Brončanoga doba. Ako se moţemo osloniti na mitoloţke dokaze, njihova vaţnost u prjedkršćanskim panteonima vrjemenom raste. I u Skandinaviji i u Indiji postoje odreĎeni mitovi koji pokazuju kako su Boţanski Blizanci bili pridodani postojećem poredku starijih indo-evropskih bogova, koji uz to potvrĎuju rast njihove omiljenosti. Odnos izmeĎu bogova koji su u sunčevom skupu, uključujući i Boţanske Blizance, Sunčanog boga (ili boginju) i zvjezdane boginje samo se neznatno razlikuje meĎu različitim baštinama. Uviek se pojavljujući kao glava porodice indo-evropski je Nebeski bog, *dieus. Prjedaje jednako dosljedno ističu da su Boţanski Blizanci njegovi potomci i da su mladi. Ovomu je tako i onda kad su njihovo čašćenje prihvatili i neindo-evropski Etrusci, koji su ih znali kao Tinas Clenar 'Jūpiterovi sinovi'. Koje god značenje imala prjedočba potanjanja večernjega sunca u zapadno more na zorbe o domovini Indo-evropljana, to je neodvojivo od naročitih pomorskih vještina Boţanskih Blizanaca. Njihov ugled pomoraca nedvojbeno proizlazi iz njihove uloge nebeske posade koja noću vozi zlatnu sunčanu laĎu do svoje kuće na istoku. Zbog toga što je prelazak vode sastavni dio temā spašavanja druţice, vjerojatno je da i tema spašavanja izvire iz kozmoloških vjerovanja. Da li je povezanost izmeĎu sunčanih bogova i vōda, osobito vrućih izvora, pridonijela ugledu izlječitelja kod Blizanaca sporno je. Znamo da je taj ugled i drevan i snaţan pojavljujući se, kao što znamo, od keltskih zemalja na zapadu do do vedske baštine na iztoku.

Uzorci Podrietlo Boţanskih Blizanaca moţe se nazrieti u indo-evropskoj kozmologiji. Povezivanje dvojca ili, još bolje, jednaka dva savršena konja sa sunčevim kolom i nebeskim boţanstvima koja prjedstavljaju dnevni krug biti će da se dogodilo u vrlo ranom razdoblju, ako uzmemo kolni prievoz i konjsku zapregu kao terminus post quem. Kao počovječenim sjajećim mladićima, njihov porod i doţivljaji sa svojim nebeskim drugovima izgleda da zarana postaju propisnom sastavnicom mitoloţkoga repertoara. Jednako je razumno razmišljati o tom je li uljudbena vaţnost konja meĎu indo-europskim

Evropske baštine jednoliko drţe da na otoku u zapadnom moru sunčana boţanstva otpočivaše nakon svojih dnevnih putovanja. To što je taj otok je ujedno poistovjećivan s otokom „Blaţenih“, na kojem je voćnjak s čarovnimi jabukami gdje mrtvi počivahu nakon što njihovi vlastiti „trudi“ završe, moglo bi biti stapanje odvojenih tema. Koji god mu

bio izvor, povezanost izmeĎu Boţanskih Blizanaca, mora, čarovnih jabuka i mrtvih toliko je slična u keltskom, germanskom i baltskom mitu da bi moglo biti da je kasnije razvijena meĎu zapadnim indo-evropskim skupinama.

Pogledati i članke: COSMOLOGY, DEATH BELIEFS, TWIN, WAR OF THE FOUNDATION. [S.T.O.B.]

Prjeporuke: Dubuisson, D. (1992.) Les enjeux d'une exégèse (Le mythe dioscurique indo-européen) in Perspectives on Indo-European Language, Culture and Religion, vol. II, ed. R. Pearson, McLean, Va.; Journal of Indo-European Studies, 360-379. Grottanelli, C. (1986.) Yoked horses, twins and the powerful lady: India, Greece, Ireland and elsewhere. JIES 14, 125-152. Lehmann, W. P. (1988.) "The Divine Twins" or "The Twins...Divine", in Language and Cultures: Studies in Honour of Edgar C. Polomé, eds. M. A. Jazayery and W. Winter, New York, Mouton, 373-380. Puhvel, J. (1988.) Comparative Mythology. Baltimore, John Hopkins University Press. Ward, D. (1968.) The Divine Twins: An Indo-European Myth in Germanic Tradition. Folklore Studies no. 19. Berkeley, University of California Press. York, M. (1995.) The Divine Twins in the Celtic pantheon. JIES 23, 83-112.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful