Professional Documents
Culture Documents
Iz ovog određivanja izostaju sva ostala tela koja arbitražno rešavaju pojedine
sporove.
Ovo se prvenstveno odnosi na arbitražne organe u oblasti međ.javnog prava
i upravnog prava, jer se radi o pravnim fenomenima koji su drugačije
prirode i nisu u zoni privatnog prava.
Upravo ta pojava, da se isti naziv koristi za određene i različite sudske
medijume u pojedinim pravnim oblastima, govori da se ne sme smatrati da
je termin arbitražni sud ekskluzivan naziv za nedržavne sudske organe u
oblasti civilnog prava.
Zato u pravnom govoru treba koristiti odgovarajuću atribuciju koja bi jasno
upućivala da se misli na građanskopravne arbitražne sudove.
1
korektna oznaka arbitražni sud u trgovačkim stvarima ili trgovački
arbitražni sud. Ovaj naziv je sasvim preovladao.
U doktrini je isticano mnogo argumenata u prilog arbitražnog sudstva, ali i
onih koji ukazuju na njegove nedostatke i nepovoljnosti.
Pozitivne strane arbitražnog sudstva su:
1. autonomnost;
2. pogodnosti arbitražnog suda za rešavanje sporova sa elementom
inostranosti;
3. izbor vrste arbitražnog suda;
4. određivanje sedišta arbitražnog suda;
5. izbor arbitara i njihova stručnost;
6. jednostavnije određivanje materijalnog prava – sve do mogućnosti da
se sudi po pravičnosti;
7. brzina rešavanja spora, smanjeni troškovi postupka;
8. redovno jednostepenost postupka;
9. odsustvo javnosti.
Praktični pravni život pokazuje da već dugo godina arbitražni sudovi postoje
i uspešno vrše funkciju sudstva.
Oni danas predstavljaju paralelno sudstvo (podsistem sudstva) u pravnom
sistemu, a isto tako i alternativno sredstvo.
Zato se može govoriti i o kvalitetu tog sudstva i prednostima suđenja pred
tim sudovima.
Ti argumenti se mogu upotrebiti i da se pravnička i poslovna javnost bolje
upozna sa arbitražnim sudstvom i uveća interes da se pravna zaštita
ostvaruje pred ovim sudstvom.
I posle prihvatanja svih argumenata o povoljnosti suđenja pred arbitražnim
sudovima, postavlja se pitanje: zašto je u nekim savremenim državama,
delatnost arbitražnih sudova neprimetna ili je skoro nema.
2
Primer je naš sistem za kog se može reći da je otvoren prema arbitražnim
sudovima.
Da li i ovde treba pokrenuti rasprave na pitanje:
zašto su državni sudovi neefikasni i onda
izdvojiti i potencirati tvrdnju o nedostacima zakonodavstva o
izvršnom postupku i
veliku sporost u rešavanju sporova.
Ako se predpostavi da je sve ovo tačno, onda ne čudi nedovoljan interes
tražilaca pravne zaštite da idu pred arbitražni sud i što pre traže suđenje.
Ovome traba dodati:
- političku orijentaciju društva,
- strukturu ekonomskih odnosa i
- mentalitet nekih poslovinih ljudi
da sudsku zaštitu traže tek u krajnjem slučaju i da se u takvoj situaciji
državni sud smatra stručnijim.
Ovi razlozi govore da arbitražno sudstvo u našem i drugim pravnim
sistemima, još nije steklo status delotvorne sudske institucije.
3
Tek rešenje državnog suda kojim se potvrđuje pravna važnost arbitražne
odluke i strankama naređuje da se povinuju arbitražnoj odluci –
predstavljalo bi akt podoban da stvori efekte svojstvene sudskim odlukama.
Ta intervencija države, podvlače autori ovog učenja, ne umanjuje
privatnopravni karakter arbitražnog suda.
On ostaje ustanova ugovornog karaktera i njegovi akti u svemu
zadržavaju privatnopravnu prirodu).
4
Procesualističko gledanje na prirodu arbitražnog sudstva i njena takva
određenost ne poriče privatnopravni status arbitražnog suda.
(njegovo ugovorno uspostavljanje, uvažavanje da je arbitražni sud nesudski
medijum, i sasvim autonoman u vršenju sudske funkcije).
Procesualističko gledanje ne insistira na tome da je ovde prisutna prosta
delegacija u vršenju državne sudske vlasti.
Sa ovim učenjem je kompatibilan stav koji ovde zastupamo, a to je da se
uvođenjem arbitražnog sudstva formira jedan poseban podsistem
nedržavnih sudova, paralelan sa državnim sudstvom, koji se uklapa u sistem
sudstva.
I ovako određene arbitražne ustanove ostaju statusno samostalne u vršenju
sudske funkcije.
Intervencija države, inače veoma blaga, svodi se na:
- normativno uspostavljanje takvog položaja arbitražnog suda,
- obezbeđenje i koodrinaciju njegove aktivnosti i
- ograničenu kontrolu arbitražnih odluka usmerenu na eliminisanje
povreda osnovnih prava stranaka i javnog poredka (intervencija
države).