Univerzitet u Tuzli

Filozofski fakultet
Odsjek: Historija

STOGODINJI RAT
(Seminarski rad)

Student: Nerman Kovaevi

Mentor: Emir ehi ass.

Tuzla, 2014.

I UVOD
Engleska i Francuska jo su se za srednjeg vijeka uspjele profilirati kao dominantne sile
europskog zapada. U razvoju i oblikovanju ove dvije zemlje osobito su vanu ulogu igrali
njihovi meusobni utjecaji i dodiri. Odnosi Engleske i Francuske bili su ponajprije obiljeeni
meusobnim sukobima za prevlast, a u oba su se naroda razvili stereotipi o drugom kao
vjenom neprijatelju. Razvoju ovakvih stavova zasigurno je svoj doprinos dao i Stogodinji
rat. Stogodinji rat pojam je koji su u 19. stoljeu stvorili britanski historiografi kako bi
naglasili kontinuitet sukoba koji su se izmeu Engleske i Francuske odigravali vei dio 14. i
15. stoljea. Stogodinji rat zapravo je predstavljao niz uzastopnih ratova koji su se izmeu
engleske i francuske krune odvijali od 1337. do 1453., prekidani tek privremenim i
nesigurnim primirjima.
Znaenje tog sukoba u globalu prelazi granice cijele zaopadne Evrope. Ove dvije velike
drave su bile i previe utjecajne da bi se ovaj rat odnosio samo na njih. U vrtlog ratnih
dejstava bie uvuene i druge drave, stoga ovaj rat poprima ope evropsko znaenje. Ovakav
rat, koji je bio zastraujui, mogle su zapoeti samo Engleska i Francuska. Samo te dvije
drave su raspolagale sa dovoljno sredstava da ne propadnu, njihov narod je bio ujedinjen i
bili su krajnje istrajni.

II UZROCI I POVOD STOGODINJEG RATA

Obino se kao uzrok Stogodinjem ratu zna pripisivati samo dinastiko pitanje koje je
nastalo kada je kua Capet 1328. ostala bez izravnog mukog nasljednika. No, zapravo je
capetovsko naslijee bilo tek povodom iza kojeg je stajao jedan znatno iri i sloeniji kontekst
iz kojeg se razvio dugotrajni konflikt izmeu francuske i engleske krune. Dublje razloge ratu
valja traiti u problemima koje je izazivalo akvitanijsko vojvodstvo i u prirodi prisege na
vjernost koju je vladajua engleska dinastija Plantagenet za te posjede dugovala francuskom
kralju, kao i u interesima engleskih i flamanskih obrtnika i trgovaca naspram francuskih
ekspanzionistikih namjera u Flandriji i Gaskoniji. 1 Osim toga poetkom 14. stoljea mnogi
su se pripadnici engleske aristokracije (koja je dobrim dijelom vukla podrijetlo od normanskih
ratnika koji su u Englesku stigli zajedno s Vilimom Osvajaem) jo uvijek sjeali vremena
kada su njihovi pradjedovi vladali bogatim kontinentalnim krajevima, a vitezovi i nie
plemstvo udjeli su za pljakom i bogatstvima kontinenta.2
Korijen sukoba izmeu Engleske i Francuske sezao je mnogo dalje od 14. stoljea. Odnosi
izmeu engleske i francuske krune poeli su se komplicirati jo za normanske invazije kada je
vazal francuskog kralja zasjeo na englesko prijestolje. Naime, 1066.g. William, vojvoda
Normandije, porazivi u bitci kod Hastinga posljednjeg domaeg anglosaksonskog kralja
engleske Harolda II zavladao je Engleskom. Kada je normanska dinastija 1135. ostala bez
mukoga nasljednika iz sukoba za normansko naslijee, kao utemeljitelj nove vladarske
dinastije, izaao je Henrik II Plantagenet, ija je majka Matilda udana za grof od Anjoua bila
unuka Vilima Osvajaa. Premda je Henrik u kratkom vremenu uspio stvoriti tzv. Anuvnisko
carstvo, koje je uz Normandiju i Englesku obuhvaalo i sredinju i junu Francusku, te stei
veu mo od francuskog kralja Plantageneti su, poput normanske dinastije prije njih, ostali
njegovi vazali te su mu se morali zaklinjati na vjernost za svoje posjede u Francuskoj.
injenica da su se kao kraljevi jedne morali zaklinjati kralju druge zemlje bila je
poniavajua za kraljeve Engleske (kao i za englesku aristokraciju) te su se oni pod svaku
cijenu pokuavali rijeiti ove obaveze. S francuske strane gledita, dinastija Capeta bila je
suoena sa injenicom da vladari strane zemlje dri u svom vlasnitvu posjede na tlu njihova
kraljevstva, te su ih nastojali oteti iz njihovih ruku. Iz navedenih razloga izmeu dvaju
kraljevstava izbijali su uzastopni ratovi kojima su plantagentske posjede svedeni na
Akvitaniju i Ponthieu. U svakom sluaju, Stogodinji se rat samo nastavljao na dugi
kontinuitet sukoba engleske i francuske krune.3
Sam povod Stogodinjeg rata bilo je pitanje naslijea francuskog prijestolja koje se
nametnulo nakon to je dinastija Capet 1328. ostali bez mukih nasljednika. Engleski kralj
Edward III, kao unuk Filipa IV Lijepog, po majinoj je liniji mogao polagati pravo na
francusku krunu. No, francusko plemstvo i pravnici, pozivajui se na stari salijski zakonik
1 Maurois Andr, Povijest engleske politike, Naklada Stih, Zagreb 200., 160-163.

2 Travelyan George Macaulay, Povijest Engleske, Kultura, Zagreb 1956., 240-243.

3 Goldstein Ivo, Borislav Grgin, Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku, Novi Liber, Zagreb 2008.,
279-293.
2

prema kojem su enska djeca bila iskljuena od nasljedstva prijestolja, za novog su kralja
izabrali Filipa VI Valoisa. Isprva oklijevajui Edward ga je, pod prijetnjom oduzimanja
Akvitanije, naposljetku ipak priznao. Novi francuski kralj svakako je elio pod svoju vlast
staviti Akvitaniju, posljednji ostatak starog anuvinskog carstva. Osim toga francuska je kruna
imala svoje namjere i u Flandriji gdje je eljela nametnuti visoke poreze bogatom graanstvu,
a Englezi nikako nisu mogli podnositi francusku prevlast u tom kraju radi svojih trgovakih
interesa. Engleski glavni izvozni artikl, ovja vuna, prodavala se za tkanje u flamanske
gradove Ghent, Bruges i Ypres ija je primarna djelatnost bila proizvodnja tkanina. Agrarna
Engleska i industrijalna Flandrija bile su meusobno privredno ovisne pa nije bilo udo to su
teile i postizanju politikog jedinstva. im je Filip pokazao da eli zauzeti Flandriju
nametnuvi joj francuskog grofa i dodatne poreze, engleski i flamanski trgovci su se pobunili.
Kralju bijae do nasljedstva, a puku do slobodne trgovine. Kap koja je prelila aa bila je
francuska potpora kotskim pobunjenicima. Poklapanje trgovakih i feudalnih interesa
nagnalo je lanove obiju domova parlamenta da odobre Edwardu novac za potencijalni rat. 4
Nakon pobjedonosnog povratka iz kotske 1336. Edward se posvetio sklapanju saveznitva s
autonomnim grofovijama i vojvodstvima Svetog Rimskog Carstva na sjeveru Francuske i
nagovaranju Flamanca, obeanjima i ucjenama, da se pobune protiv francuskog kralja. Kada
je sljedee godine u maju francuski kralj, suoen sa sve izglednijom mogunou rata, odluio
odgovoriti na Edwardove postupke te dao konfiscirati Akvitaniju napokon je izbio rat koji e
potrajati vie od dvije generacije.5

4 Maurois Andr, Povijest engleske politike, Naklada Stih, Zagreb 200., 160-161.
5 Le Bel, Jehan, Jean Froissart, Enguerrand de Monstrelet, O stogodinjem ratu, Naklada Stih, Zagreb
2003., 19-34.
3

III STOGODINJI RAT ZA VRIJEME KRALJA EDWARDA

Nakon Filipova naloga izbili su okraji na granicama Akvitanije poto engleski grofovi
nisu bili spremni olako prepustiti svoje posjede Francuzima. Meutim, punih godinu dana nije
dolo do razvoja pravog ratnog sukoba, a veina obrauna u tom se periodu odvijala na moru.
Kada je u junu 1340. novoobnovljena engleska mornarica u bitci kod Sluysa potukla
francusko plaeniko brodovlje, koje je prethodno ugroavalo Englesku i njezinu trgovinu s
Flandrijom, nadzor nad La Mancheom naao se vrsto u engleskim rukama. Za to vrijeme
engleski je kralj sklopio saveznitva s Hainaultom, Brabantom, Gueldrijom i drugim manjim
pokrajinama nizozemskog kruga, da bi najposlije na svoju stranu uspio pridobiti i samog
njemakog cara Ludovika IV koji ga je 1338. imenovao svojim namjesnikom.
Do 1340. flamanski su pobunjenici uspjeli ovladati Flandrijom, a njihov voa Van
Artvelde je pristao priznati Edwarda za vladara, ukoliko se ovaj proglasi kraljem Francuske.
Edward je njegov zahtjev prihvatio pridodavi francuske ljiljane svome grbu i proglasivi se
istinskim nasljednikom francuskog prijestolja. Kada je u septembru 1339. Edward napokon
poduzeo odluni pohod na Cambrai, Filip se odbio izravno sukobiti sa njim na bojnom polju.
Englezi su tada primijenili taktiku spaljene zemlje te se posvetili haraenju koje e postati
normom u predstojeem ratu. No nakon jo jedna neuspjela pohoda Hanault i Brabant su
preli na francusku stranu, a njemaki je car opozvao Edwardovo namjesnitvo. Jedan od
razloga raspada engleskog sistema saveza bili su nedvojbeno i financijski problemi engleske
krune koju je Edward opteretio tekim dugovima kako bi isplatio svoje saveznike.6
Nakon to je 1341. sklopljeno primirje Filip se potpomognut saveznicima koji su napustili
Edwarda, mogao posvetiti unitavanju flamanskih pobunjenika koje je papa bio
ekskomunicirao. Van Artevildea su 1345. ubili graani Genka, nakon to je flandrijsku
grofoviju ponudio najstarijem Edwardovu sinu, Crnom Princu. Istovremeno se Edward
nalazio u velikim novanim potekoama koje se u ga prisiljavale da ostane u Engleskoj. Rat
za bretonsko naslijee koji je izbio 1341. izmeu kua Montefort i Blois pruio je Englezima
priliku da se na manje optereujui nain umijeaju u francuska zbivanja. Kada je kua Blois
dobila Filipovu potporu, Jean de Montefort se za pomo obratio Edwardu koji mu je obeao
pomo ako ga prizna za francuskog kralja. Do 1345. Edward je stekao nadzor nad veim
dijelom Bretanje.7
Kad je primirje u martu 1345. isteklo, Edward je poduzeo napade u Akvitaniji i Bretanji.
Godine 1346. Edward se s vojskom iskrcao u Normandiji prisilivi tako Francuze da prekinu
opsadu akvinatanijskih utvrda radi odbrane vlastitih posjeda. Dok je Filip u Parizu okupljao
vojsku Englezi su se, nailazei na slab otpor, pobjedonosno kretali Normandijom pljakajui i
pustoei gradove, utvrde i polja. Preavi Sienu nastavili su sa haraenjem zaputivi se prema
Calaisu kojeg je Edward nakanio opsjesti. Suoen s nadolazeom francuskom vojskom
6 Le Bel, Jehan, Jean Froissart, Enguerrand de Monstrelet, O stogodinjem ratu, Naklada Stih, Zagreb
2003., 34-49.
7 Isto, 49-51.

Edward se zaustavio kod Crcya gdje je do odlune bitke izmeu Edwarda i Filipa dolo u
sumrak 26. augusta 1346.
Unato brojanoj nadmoi francuskih snaga Englezi su ih uspjeli poraziti zahvaljujui
boljoj disciplini i taktici. Bila je to pobjeda dugog luka i obrambene strategije nad
nekoordiniranim, bezglavim juriom francuskih feudalnih oklopnika. Mnogi su francuski
vitezovi i plemii u bitci poginuli ili bili zarobljeni. Sam francuski kralj je ranjen nakon ega
se povukao s mizernim ostacima svoje vojske. Nasuprot tome engleski gubici su bili
minimalni. Sve u svemu, Crcy je bio katastrofalan i poniavajui poraz za Francuze.8
Nakon Filipova povlaenja Englezi su nastavili svoj pohod prema Calaisu. Poetkom
septembra Edward je stigao pred Calais te zapoeo s viemjesenom opsadom grada. Za to
vrijeme Englezi su i na ostalim bojinicama pokazali svoju premo osiguravi tako vlast nad
Bretanjom, Poitouom i cijelom Akvitanijom. Nakon est mjeseci neprekinute engleske opsade
grada francuski je kralj u martu 1347. sazvao plemie u Arras. Suoen sa injenicom da su
Englezi tako dobro osigurali sve prilaze Calaisu da je do njega mogao doprijeti samo uz
velike gubitke Filip je najposlije odustao pokuaja da pomogne opkoljenom gradu koji se
predao 3. augusta 1347.. Padom Calaisa Englezi su uspjeli pod svoju vlast podvri itavu
sjevernu Francusku. Do kraja rujna izmeu Engleske i Francuske je sklopljeno primirje kojim
Edwardov pohod uspjeno okonan.9
Primirje sklopljeno po padu Calaisa nikako nije znailo i kraj rata poto su svi problemi
koji su ga prouzrokovali i dalje ostali goruim, nerijeenim pitanjima. Francuski je kralj
nastojao od dravnih stalea ishoditi financijsku potporu za poduzimanje rekonkviste, a
Edward i dalje nije odustajao od svojih ambicija da se domogne francuske krune. Razlozi
izostanku intenzivnijih sukoba do 1355. nisu leali u nedostatku volje za obnovom rata, ve u
iscrpljenost obiju kraljevstava uslijed financijskih potekoa i kuge koja ih je, izmeu 1348. i
1350., opustoila. Za vrijeme primirja odvijali su se lokalni vojni okraji na tlu Bretanje i
Akvitanije. Edward je uz to sklopio savez s navarskim kraljem Karlom koji se takoer nalazio
u sukobu s Francuzima.
Kralj Filip je umro u kolovozu 1350., a naslijedio ga je sin Ivan Dobri. Mirovni pregovori
u Avignonu konano su prekinuti u proljee 1355.. Edward je svoga sina poslao u Akvitaniju,
a sam se iskrcao u Calaisu odakle je krenuo u napad te doao sve od Amiensa, izbjegavajui
izravne sukobe. No uskoro se morao vratiti u Englesku poto su koti prodrli i zauzeli
Brewick. Za to je vrijeme Crni Princ na jugu Francuske predvodio konjike prepade tzv.
evoe, iji je cilj bio opustoiti i opljakati neprijateljski teritorij, kad ih ve nije mogao
zauzeti. Nakon to je prikupio obilan plijen povukao se nazad u Bordeaux.10 Godine 1356.
Karlo Navarski je organizirao ustanak protiv solarina koje je francuski kralj uvodio u
Normandiji. Kralj Ivan je na to osobno otiao u Rouen te uhitio Karla i njegova sina. Uskoro
8 Le Bel, Jehan, Jean Froissart, Enguerrand de Monstrelet, O stogodinjem ratu, Naklada Stih, Zagreb
2003., 51-66.
9Isto, 66-76.
10 Le Bel, Jehan, Jean Froissart, Enguerrand de Monstrelet, O stogodinjem ratu, Naklada Stih, Zagreb 2003.,
78-79.

su diljem Normandije izbili sukobi izmeu francuskih i navarskih eta, koje su svoga kralja
nastojale izbaviti iz suanjstva. Razumljivo je da su Navarci, postavi ogorenim
neprijateljima francuskog kralja, postali odani saveznici Engleza.
Karlove su pristae, udruene s engleskim trupama pod zapovjednitvom Henrya od
Lancastera, uspjele prodrijeti do Rouena. No suoeni s premonom francuskom vojskom
morali su se povui, a navarska su uporita pala u francuske ruke.11 U meuvremenu je Crni
Princ nanovo okupio svoje snage u Akvitaniji te krenuo prema Normandiji s namjerom da se
pridruiti Henryju od Lancestera kako bi zajedno poduprli navarske saveznike. Kada je kralj
Jean primio obavijest o njegovu napredovanju i izdao zapovijed o okupljanju vojske, Edward
je ve haraei dospio do Bourgesa. Krajem kolovoza princ od Walesa je saznao da je
francuski kralj okupio veliku vojsku u Chartresu pa se odluio povlaenjem preko Tourainea i
Poitoua ponovno vrati u Bordeaux. Saznavi za to francuski je kralj pohitao za Englezima
dospjevi prije njih do Poitiersa na kojem je 19. rujna 1956. Odigrala odluujua bitka. U njoj
je princ Edward, zahvaljujui iskustvu steenom kod Crcya, uspio ponoviti oevu pobjedu
dugog luka nad francuskim tekim oklopnicima. Edward je svoje snage bio organizirao u
strogo obrambeni borbeni poredak, na strateki odabranom poloaju, dodatno ga utvrdivi
preprekama i barikadama.
Na poetku bitke, Englezi su se na svom desnom krilu namjerno dali u bijeg. Ovo je, kao
to se i oekivalo, prouzrokovalo brzoplet juri francuskih vitezova na velke strijelce.
Meutim, strijelci su ovo oekivali pa su zasuli neprijatelja, posebno ciljajui konje, kiom
strijela te se ponovio scenarij Crcya, veina oklopnika bila je stradala padajui s ranjenih
konja. Nakon to je prvi bataljun francuske vojske natjeran u bijeg uslijedio je drugi val
napada od strane francuske pjeadije, ali i ona se na kraju povukla. Na to se itava engleska
vojska dala u pobjedonosni juri na bataljun kralja Jeana te se zametnula borba iji je ishod
odluio napad skrivenog odreda engleske konjice. U strahu da e biti potpuno okrueni i
pobijeni, dio Francuza se nakon ovoga dao u bijeg. Nedugo zatim, kralj Jean zarobljen.
Pretovareni bogatim ratnim plijenom i vrijednim zarobljenicima Englezi su se nesmetano
povukli do Bordeauxa odakle je Crni princ, zajedno sa svojim suenjem francuskim kraljem i
djelom vojske, otplovio za Englesku gdje je trijumfalno doekan. 12 Na nesreu Engleske
njezin je kralj posjedovao mnogo manje diplomatske nego vojne sposobnosti. Francuzi su kod
Poitiersa pretrpjeli strahovit poraz koji je rezultirao nastankom duboke drutveno-politike
krize, ali kralj Edward to nije znao iskoristiti. Obje su zemlje bile ponovno novano
iscrpljene, a nezadovoljstvo puka postajalo je sve ozbiljnije. Ono je posebice eskaliralo u
Francuskoj u kojoj je, kako je ve reeno, poslije katastrofalnog poraza dolo do irenja
politike nestabilnosti, kriminala i klasnih sukoba koji su kulminirali pobunom seljaka. No,
dok je Francuskom bjesnila akerija, pobuna graanstva i ustanci navarskih pristaa Edward
je bio vie zaokupljen smiljanjem uvjeta mirovnog sporazum nego li iskoritavanjem svojih
prednosti u stanju u kojem se nala Francuska.
U proljee 1360. je napokon u Bretignyju sklopljen mir. Utvrene su granice engleske
Akvitanije, a na sjeveru je potvreno da Edwardu pripada Calais, Ponthieu i Guines. Posvuda
drugdje on se odrekao prava na francuski teritorij i obvezao se da e se povui iz svih utvrda
11 Isto, 79.
12 Le Bel, Jehan, Jean Froissart, Enguerrand de Monstrelet, O stogodinjem ratu, Naklada Stih,
Zagreb 2003., 79-121.
6

koje su zauzeli Englezi. Otkupnina za francuskog kralja utvrena je u visini tri milijuna kruna
(tri puta vie od francuskih i osam puta vie od engleskih godinjih prihoda), s tim da se kralja
pusti po isplati prve rate, a da se u Londonu kao jamstvo zadre francuski plemii. Potom su
dolazile vane klauzule o odricanju: Edward se odrekao polaganja prava na francusku krunu,
naslov i grb; Jean se odrekao prava da trai vazalstvo za akvitanijsko vojvodstvo i ostale
ustupljene teritorije, ali su ta odricanja prema ratificiranoj verziji iz Calaisa imala stupiti
na snagu tek poslije dovrenja postupka razmijene teritorija.13

IV PRVO PRIMIRJE I OBNOVA SUKOBA ( 1360-1369)

Isprva se moglo init da je mirovni ugovor sklopljen u Bretignyu zadovoljavajue
razrijeio glavna sporna pitanja izmeu engleske i francuske krune pravo na capetsko
naslijee i pravnu prirodu akvitanijskih posjeda. No, ispunjenje sporazuma praeno je
razliitim potekoama. Prvo je ratificirana verzija iz Calaisa postavila kljuni preduvjet
ispunjenju dogovora iz Bretigniya izvrenje zamjene posjeda. Poto su obje strane otezale sa
ovim zamjenama te one nisu pravovremeno izvrene ugovor zapravo nikad niti nije stupio na
snagu, pa je Edward, unato Crcya i Poitiersa, u Akvitaniji teoretski ostao vazal francuskog
kralja.14
Uz to irenje engleskog teritorija u Francuskoj predstavljalo je dodatnu prijetnju
francuskoj kruni pa je bilo za oekivati da e francuski kralj samo traiti priliku ne samo da
vrati izgubljene posjede, ve i da potpuno ukloni Engleze s kontinenta. Ipak, najvea prijetnja
miru bili su routiersi slobodne drube plaenika koje su se umnoile za perioda
viegodinjeg ratovanja, a kojima kraj rata uope nije odgovarao. Navikli na ivot od ratnog
plijena, nisu se obazirali na sklopljena primirja te su nastavili robiti i pljakati pretvorivi se u
drumske razbojnike koji poeli su predstavljati ozbiljnu prijetnju itavoj Francuskoj. Premda
se znaajan dio engleskih vojnika nakon potpisivanja primirja upustio u aktivnosti routiersa,
njihovi su lanovi bili pripadnici razliitih etnikih skupina neovisni o bilo kojem vladaru. Od
Edwarda je viekratno traeno da sprijei njihove podvige, ali on zapravo i nije imao osobitog
utjecaja na njih.15
Kada je Ivan Dobri 1364. umro novi kralj Francuske je postao Karlo V. Mudri. On je
tijekom tekih godina regentstva stekao potrebno iskustvo te je po dolasku na vlast zapoeo sa
sustavnim dravnim reformama. Karlo nije bio osobno vian oruju, no bio je dovoljno mudar
i razborit da se okrui dobrim savjetnicima i izabere sposobne zapovjednike poput Bertrand
du Guesclin i Oliviera de Clisona. Karlova je vladavina zapoela velikim uspjehom u borbi
protiv navarskog kralja u bitci kod Cochlera gdje je Du Guesclin 1364. potukao zdruene
snage Navarre i Capitala de Bucha te tako otklonio navarsku prijetnju Parizu. U rujnu iste
13Isto, 124.
14 E. Cravetto (ur.), Povijest, sv. 7. Razvijeni srednji vijek, Europapress holding d.o.o., Zagreb 2007.,
444
15 Le Bel, Jehan, Jean Froissart, Enguerrand de Monstrelet, O stogodinjem ratu, Naklada Stih,
Zagreb 2003., 126.
7

godine odigrala se bitka kod Auraya u Bretanji kojom je rat za bretonsko nasljee zavren u
korist Monteforta kojeg je, unato prijanjoj engleskoj potpori, Karlo uspio obvezati da ga
prizna za seniora. Flandrija je takoer, enidbom keri flandrijskog grofa za Karlova brata,
potpala pod znaajniji francuski utjecaj.16
Unutranji sukobi u panjolskoj privukli su u tu zemlju brojne routierse koji su tragali za
ratnim profiterstvom. Naime, rat izmeu Kastilje i Aragona poznat i kao Rat dva Petra
izbio je jo 1356. poto je Pedro Aragonski podupro Henrika od Trastamare protiv njegova
brata kastilijskog kralja kralj Pedra Okrutnog, koji je zbog svoje je nasilnosti postao vrlo
nepopularan. Ovaj je sukob pruio priliku za rjeavanje problema plaenika. 17 Francuzi su
odluili pruiti potporu zahtjevima popularnog Hernika u vidu interventnih snaga plaenika,
koje je, unato tome to je meu njima bilo i Engleza, predvodio Du Guesclin (u
meuvremenu otkupljen iz zatoenitva). Pedro se obratio Crnom Princu, koji je jo jednom
osigurao pomo Karla od Navarre, pa je du Guesclin godine 1637. poraen i ponovno
zarobljen u bitci kod Njere, a ubrzo potom i otkupljen. Ubrzo nakon pobjedonosne bitke kod
Monitela u oujku 1369. Du Guesclin je uspio ukloniti Pedra.18
Premda se smatralo se da zbivanja u panjolskoj nemaju nikakve veze s mirovnim
ugovorom iz Bretignya, ije se ispunjenje jo uvijek odgaalo, ona e se uskoro bitno odraziti
na razvoj dogaaja u Akvitaniji. Pritisnut trokovima rata u panjolskoj Crni je princ u
sijenju 1368. natjerao skuptinu stalea Akvitanije da raspie ubiranje poreza na domainstvo
u petogodinjem razdoblju. Ovo je odmah izazvalo irenje nezadovoljstva te su se neki od
vazala u rubnim podrujima poeli prosvjedovati. Do prosinca se velik dio gaskonskih
plemia i gradova ve bio obratio Karlu, kao svom zakonitom kralju, pozivajui ga u pomo.
Kada je u studenome slijedee godine Edward III ukinuo sve poreze na domainstvo,
proglasivi ih nepravednim nametom svoga sina, i zajamio amnestiju svima koji su se
poalili francuskom kralju Englezi su ve bili izgubili potporu u Gaskoniji.19
Isprva je Karlo V bio nesiguran kako da reagira na pozive za pomo. Prihvatiti ih znailo
je pogaziti mirovni ugovor. Konzultirao je svoje pravne savjetnike. Oni su se sloili da,
budui da Edward III jo nije do kraja izvrio zamjenu posjeda, Akvitanija jo uvijek pripada
francuskom suverenu, pa je Karlo legitimno mogao prihvatiti pritube. U lipnju 1369. Karlo
je objavio rat Crnom Princu kao razlog navevi da ovaj nije ispunio uvjete primirja iz
Brtignya. U studenome je proglasio da Akvitaniju oduzima njenom engleskom vrhovnom
lenskom gospodaru, to je znailo vraanje na stanje prije poetka rata.20
16 Le Bel, Jehan, Jean Froissart, Enguerrand de Monstrelet, O stogodinjem ratu, Naklada Stih,
Zagreb 2003., 124-125.
17 Isto, 124
18 D. ili (ur.), Velika ilustrirana povijest svijeta, sv. 10, Otokar Kerovani, Rijeka 1974.,4445-4446.

19 Le Bel, Jehan, Jean Froissart, Enguerrand de Monstrelet, O stogodinjem ratu, Naklada Stih,
Zagreb 2003., 126-7.
20 Isto, 127
8

V KARLOVA REKONKVISTA (1369-1389)

Nakon to se u prethodnim godinama posvetio preustroju ubiranja poreza i vojske
organiziravi od sakupljenog novca profesionalnu vojsku te poboljavi obranu kljunih
utvrda Karlo je, oslanjajui se na provincijsku strategiju potpore koju su mu pruali
Gaskonijci, uspjeno prionuo rekonkvistikom poduhvatu. Uskoro poslije poetka rata Karlo
je za konetabla postavio Bertranda du Guesclina.21 Du Guesclin je do tada, zahvaljujui
brojnim pobjedama, bio proslavljen vojskovoa koji je francuskim vojnicima ulijevao
dodatnu snagu i moral. Shvativi neuspjenost i neprimjenjivost juria tekih oklopnika na
engleske dugoluke strijelce, on se u sukobu s Englezima odluio se za fabijevsku strategiju
izbjegavanja bitaka osim kad je mogao iznenaditi Engleze ili ih napasti u osobito
nepovoljnom poloaju.
Prije svega je bio usmjeren na opsjedanje i osvajanje tvrava i gradova koje su Englezi
drali u svojim rukama. Njegova se strategija pokazala vie nego uspjenom pa su Francuzi
postupno ovladali veinom izgubljenih teritorija u sredinjoj i junoj Francuskoj. Engleski
odgovor na Du Guesclinovu taktiku bilo je poduzimanje niza evoea s ciljem da pustoenjem
francuskog teritorija nanesu tetu neprijatelju te ga primoraju na izravan obraun. No, ovo nije
uspjelo natjerati Du Guesclina da se upusti u otvorenu bitku. Godine 1372. odigrala se i
znaajna pomorska bitka kod La Rochellea. U njoj je saveznika francusko-kastilijska
mornarica porazila Engleze ime je okonana dugogodinja engleska dominacija na moru
koja je trajala jo od bitke kod Slusya. Tijek rata doivio je obrat kojim su Englezi izgubili
prednost na svim bojinicama. 22
21 Le Bel, Jehan, Jean Froissart, Enguerrand de Monstrelet, O stogodinjem ratu, Naklada Stih,
Zagreb 2003., 127-133
9

Posljednje godine Edwardovog kraljevanja bile su obiljeene slabljenjem, ne samo na

vanjskom, ve i na unutarnjem planu. Stari je kralj gubio nadzor nad dravom u kojoj su
trajali sukobi izmeu njegova dva sina princa Edwarda i Johna Gaunta, vojvode od
Lancastera. Kada je 1376. Crni Princ preminuo, nikad niti ne stupivi na prijestolje, unutarnja
se kriza dodatno produbila.23 Nakon to je doivio slom osvajanja koja je vodio itav ivot,
Edward III je pred svoju smrt nastojao okonati rat koji je njegovu zemlju doveo u teku
situaciju. Premda su se u Bruggeu poele rjeavati francusko - engleske razmirice, smru
starog kralja 1377., projekt je naputen.
Do 1380., kada su jedan za drugim umrli i Karlo V i Bertrand du Guesclin, engleski su
posjedi bili svedeni na Calais, Bordeaux i Bayonne. Na elu Kastilje bila je Francuzima
saveznika dinastija Trastamara, a Burgundija, kojom je upravljao Karlov brat Filip
Neustraivi, branim je ugovorima vezivala Flandriju.24 Premda su nakon Karlove smrti ratna
djelovanja bila zamrla, s obzirom na maloljetne vladare i nestabilnosti obaju strana, rat je
slubeno i dalje nastavljen. Naslijedivi djedovo prijestolje Richard II se morao suoiti s
nizom problema, ukljuujui svoje beskrupulozne strieve i seljaki ustanak koji je izbio
1381. pod vodstvom Wata Tylera.. Nakon to je ustanak uguen u krvi Ricahrd je morao u
pohod protiv kotske koji je zavrio bez uspjeha. Richardova slaba i ne pretjerano uspjena
vladavina rezultirala je pobunom plemstva koje je nemilosrdnim parlamentom sazvanim
1388. ograniilo kraljeve ovlasti.
Istodobno je u Francuskoj dolo do dizanja pobune protiv oporezivanja, a 1382. protiv
Francuza su se pobunili Flamanci. Pitanje rata dulje je vrijeme ostalo visjeti u zraku. Za
engleske plemie rat je bio unosan posao, neka vrsta velike i konstantne pljake koju je
podravalo javno mnijenje. Richard II nije se slagao s takvom ratobornom politikom
smatrajui da ratovanje na kontinentu pomae bogaenju plemstva istodobno iscrpljujui
kraljevsku blagajnu te da bi, umjesto toga, svoje snage trebao usmjeriti na sreivanje stanja u
Britaniji i Irskoj. Svoje namjere Richard je uspio provesti u djelo 1389. godine kada je
potpisano primirje u Leulinghamu. Njime su Englezi Francuzima prepustili cijelu Francusku
izuzev Bayonnea, Bordeauxa, Bresta i Calaisa. Primirje je odreivalo nastavak daljnjih
pregovora, a kraljevi su se obvezali na zajedniki kriarski pohod protiv Osmanlija i
okonanje zapadnog crkvenog raskola.
Richard se ak se oenio s Izabelom, kerkom francuskog kralja Karla VI, te je uspio
eliminirati oporbu svojoj politici i vre prigrabiti vlast. Richardova nepopularna
frankofilska politika, uz njegove pokuaje uspostavljanja apsolutizma, bit e jedan od razloga
svrgavanja dinastije Plantagent i irenja politike nestabilnosti u Engleskoj.25
22 Travelyan, George Macaulay, Povijest Engleske, Kultura, Zagreb 1956., 248-249.

23 Goldstein, Ivo, Borislav Grgin, Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku, Novi Liber, Zagreb 2008.,
406-7.
24 D. ili (ur.), Velika ilustrirana povijest svijeta, sv. 10, Otokar Kerovani, Rijeka 1974.,4435-4436.
25 Maurois, Andr, Povijest engleske politike, Naklada Stih, Zagreb 200., 190-191.14

10

VI DRUGO PRIMIRJE (1389-1415)

Izmeu 1390. i 1396. izmeu engleskog i francuskog kralja odrao se niz sastanaka koji su
doveli do sklapanja branog saveza dviju dinastija i mira koje je zapravo bio produenje ve
ugovorenog primirja. Nije postignuto konano rjeenje, ali tomu nisu bili krivi vladari ve
nepomirljiv stav Gaskonijaca koji su stajali na putu pomirenja Londona i Pariza. 26 Rikard je
do 1397. uspio pogubiti ili protjerati sve glavne protivnike kraljevske vlasti, postaviti svoje
pristae na sva kljuna mjesta u dravnoj upravi te podvri Parlament svom nadzoru.
Smatrajui da je Engleska primirena organizirao je pohod na Irsku. Za njegova odsustva 1399.
u Englesku se vratio Herny Bolingbroke te, pridobivi plemstvo, uspio uzurpirati vlast
prisilivi Richarda na abdikaciju. Time je zbaena dinastija Plantagenet, a na vlast je dola
dinastija Lancaster.27
Trijumfom Lancestera u Engsleskoj te, jo vie, s ratom izmeu Burgunana i Armangaca
u Francuskoj konflikt je krenuo u drugom smjeru. Premda je Henrik IV obeavao engleskom
plemstvu da e povesti vojnu protiv Francuske te planove do svoje smrti nije uspio ostvariti.
Razlog dugotrajnom ouvanju mira bili su ve spominjani unutarnji problemi u koje su zapala
26 E. Cravetto (ur.), Povijest, sv. 7. Razvijeni srednji vijek, Europapress holding d.o.o., Zagreb 2007.,
447.
27 Goldstein, Ivo, Borislav Grgin, Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku, Novi Liber, Zagreb 2008., 407-8.

11

oba kraljevstva. U Engleskoj su se odigravale secesionistike pobune, poput ustanka u Irskoj i

Walesu, praene novim graninim ratom sa kotima i s dva odvojena graanska rata. Umjesto
da se upusti u rat s Francuskom Henrik se morao posvetiti rjeavanju dinastike krize koja je
izmeu ostalog uzrokovala i nemire plemstva. Engleski je kralj do 1415. ostao zaokupljen
unutarnjim pitanjima.28 Paralelno, u Francuskoj je kralj Karlo VI duevno obolio to je
izazvalo slabljenje sredinje vlasti i razvoj sukoba izmeu kraljeva brata Luja, vojvode od
Orlansa, i strica Ivana Neustraivog, vojvode od Burgundije.
Struju Orleansa imala je slubenu potporu kralja i visokog plemstva, dok su se Burgunani
mogli osloniti na podrku parikog graanstva te manjeg dijela plemstva. Kada je Ivan
Neustraivi 1407., za jednog od mnogobrojnih pregovora, dao ubiti Luja i njegove pristae,
izmeu dviju strana izbio je otvoreni graanski rat. Vodstvo protuburgundijske stranke su
preuzeli Lujev sin Karlo i njegov tast Bernard VII, vojvoda od Armagnaca. Premda su obje
strane raznim obeanjima nastojale pridobiti podrku Engleza, oni su ostali neutralni nadajui
se da e unutarnji sukob iscrpiti Francuze i pripremiti tlo za njihovu invaziju. Spomenute
svae izmeu Burgunana i Orleansa dovele su Francusku u stanje posvemanjeg unutranjeg
rasula. Za tog unutranjeg rastrojstva ponovno izbija englesko- francuski rat.29

VII LANCASTERSKI RAT (1415-1453)

Zavrna i odluujua faza rata koja je obuzela Francusku izmeu 1415. i 1453. bila je s
engleske strane dugo iekivana. Pripremni planovi za objavu rata odvijali su se jo od kada
se Henrik IV 1399. uspeo na englesko prijestolje. No, tek je njegov sin Henrik V, nakon
smirenja unutarnjeg stanja, konano dobio priliku da se posveti Francuskoj. Godine 1414.
Henrik je odbio ponudu Armagnaca za obnovom granica dogovorenih sporazumom iz
Bretigyja u zamjenu za njegovu potporu protiv Burgundije. Umjesto toga, on je zahtijevao
vraanje stanja kakva je postojala za Henrya II , njegov cilj je bila obnova anuvinskog
carstva. Osim toga Henrik je poduzimanjem rata u inozemstvu elio zaokupiti buntovno
plemstvo vlastitog kraljevstva.30
U augustu 1415. Henrik V se iskrcao u Normandiji. U tom pohodu, koji je nevjerojatno
nalikovao na onaj koji je doveo do Crcya, naao se odsjeen i bez zaliha te se morao suoiti
sa mnogo veom francuskom vojskom u bitci koja se odigrala kod Agricourta. Unato
malobrojnosti, izvojevao je potpunu pobjedu - Francuzi su doivjeli jo jedan katastrofalni
28 Isto , 408-9.
29 D. ili (ur.), Velika ilustrirana povijest svijeta, sv. 10, Otokar Kerovani, Rijeka 1974.,4436-4439.
30 Maurois, Andr, Povijest engleske politike, Naklada Stih, Zagreb 200., 192-193.

12

poraz po istom ablonu. U bitci u kojoj je pala gotovo polovica cjelokupnog francuskog
plemstva mnogi od najistaknutijih armagnakih podupiratelja su poginuli. 31 Razbivi
francusku vojsku Henrik je zauzeo gotovo itavu Normandiju uinivi je tako engleskom po
prvi put u posljednjih dvjesto godina. Pri tom se pohodu po prvi put poelo znaajnije koristiti
topnitvo koje je, iako nesavreno, predstavljalo veliku pomo pri opsadi. Suoeni s vanjskim
neprijateljem Armagnaci i Burgnuani pokuali su sklopiti dogovor radi zajednikog
suprotstavljanja Englezima.
Tijekom jednog od mnogih sastanaka opet je dolo do krvoprolia, ovaj put su orleanske
pristae iz osvete ubile Ivana Neustraivog - to je onemoguilo bilo kakve daljnje pokuaje
sklapanja sporazuma. Englezi su uspjeli osigurati potporu Burgunana, a Armagnaci su ostali
jednini zatitnici francuskog kraljevstva. Godine 1420. Karlo VI je bio primoran potpisati
Ugovor iz Troyesa, kojim se Henrik oenio Karlovom keri Katarinom te je trebao naslijediti
francusko prijestolje poslije Karlove smrti do koje je trebao vladati kao regent. Dofen Karlo
proglaene je nezakonitim. Dolaskom kotske vojske, koja je eljela pruiti pomo
oslabljenom francuskom savezniku, Henrikovo je napredovanje bilo zaustavljeno. Unato
tome do 1422., kada su jedan za drugim umrli Henrik V i Karlo VI, engleski je kralj cijelu
sjevernu Francusku drao u svojim rukama. Henrikov maloljetni sin Henrik VI po oevoj i
djedovoj smrti okrunjen je za kralja Engleske i Francuske, ali su Armagnaci ostali lojalni
Karlovu sinu te se u sredinjoj Francuskoj rat i dalje nastavio.32
Od 1422. do 1429. dofen Karlo lutao je diljem onih nekoliko pokrajina to su mu ostale i
bio je vladar bez kraljevstva, bez prijestolja, bez novca i vojnika. Nakon bitke kod Verneuila,
u kojoj su Englezi dotukli saveznike snage, francuska je vojska praktiki prestala postojati.
Zahvaljujui uspjenoj upravi vojvode od Bedforda podruje pod vlau engleskog kralja
postupno irilo prema jugu, sve dok 1428. engleske postrojbe nisu dole pred zidine samog
Orleansa, grada koji se smatrao posljednjim znaajnim uporitem Karlovih pristaa. Engleske
snage nisu bile dovoljne da zauzmu grad, ali su vee francuske snage, obeshrabrene
dotadanjim porazima, ostale pasivne. Godine 1429. pojava Ivane Orleanske preokrenula je
tijek rata. Tvrdei da joj je Bog poslao vizije da istjera Engleze, Ivana je uspjela uvjeriti
dofena da je poalje da pomogne opsjednutom gradu. Njezina je pojava uspjela vratiti
poljuljano samopouzdanje francuskim vojnicima koji su uskoro uspjeli razbiti englesku
opsadu.
Nadahnuti Ivanom Francuzi su, tovie, preli u protunapad te su pobjedom kod Pataya
dofenu otvorili put do Reimsa gdje je okrunjen kao Karlo VII. 33 Premda se ukazao povoljan
trenutak za brz i odluujui obraun s Englezima, Karlo nije poduzeo nita po tom pitanju.
Nakon to su Ivanu 1430. uhvatili Burgunani te je prodali Englezima, koji su je izveli pred
inkvizicijski sud i spalili kao krivovjerku i vjeticu, francuski je prodor zamijenjen
pregovorima. No, 1435. Filip Burugndski je s francuskim kraljem sklopio ugovor iz Arrasa
31 Travelyan, George Macaulay, Povijest Engleske, Kultura, Zagreb 1956., 248-249.16

32 Goldstein, Ivo, Borislav Grgin, Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku, Novi Liber, Zagreb 2008.,
410.
33 Isto, 411.
13

kojim je napustio savez s Englezima u zamjenu za priznanje neovisnosti odnosno razrjeenje

od vazalskih dunosti. Iste je godine umro Bedford, a idue je u francuske ruke dospio Pariz.
Od 1444. do 1449. zavladalo je primirje tijekom kojega je Karlo profesionalizirao vojsku i
centralizirao upravu.34
Kada je rat 1449. obnovljen Francuzi su krenuli u osvajanje engleskih posjeda jednim za
drugim. Godine 1450. Francuzi su zauzeli Normandiju, a 1451. pali su Bordeaux i Bayonne.
Engleski pokuaj povratka Akvitanije, koji je isprva imao podrku lokanog stanovnitva,
unitilo je francusko topnitvo u bitci kod Castillona 1453.. Bila je to posljednja bitka
Stogodinjeg rata nakon koje je u engleskim rukama ostao samo Calais.35

VIII POSLJEDICE STOGODINJEG RATA

Stogodinji rat ostavio je znaajan trag u razvoju zapadne Europe. Ti su utjecaji esto bili
meusobno povezani i isprepletani te su uzrokovali preobrazbu itavog drutva politikom,
drutvenom, ekonomskom, vojnom i kulturnom. Konani ishod rata bila je francuska pobjeda
kojom su Englezi, izuzev Calaisa, istjerani s kontinenta. Engleska je time oslabljena te je
njezin poloaj bio loiji nego na poetku rata. Francuska je, s druge strane, profitirala te je
francuski kralj ojaao svoju dravu ujedinivi je i oslobodivi od vlasti engleskog kralja. U
posljednjoj fazi rata Burugndsko se vojvodstvo afirmiralo kao vaan politiki faktor iji su
vojvode postali neovisni o francuskom kralju te mu ak mogli parirati u snazi i moi.36
34 Isto, 411-412.
35 Goldstein, Ivo, Borislav Grgin, Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku, Novi Liber, Zagreb 2008.,
412.
36 E. Cravetto (ur.), Povijest, sv. 7. Razvijeni srednji vijek, Europapress holding d.o.o., Zagreb 2007., 541-553.

14

Kako se moe oekivati stoljetni je rat prije svega bio razdoblje vojne revolucije. Oruje,
taktika, struktura vojske te znaenje rata za drutvo svi su se promijenili, djelom kao
odgovor na zahtjeve rat, djelom kroz unaprjeenje tehnologije, djelom poradi ratnog iskustva
koji je pruio dugotrajni sukob. Uvrijeeni je mit da je prvom bitkom kod Crcya, dolo do
kraja doba vitetva. Bitka kod Crcya uistinu je pokazala da strijelci mogu pobijediti teko
oklopljene vitezove, ali i da taktika i disciplina imaju prednost pred samim brojevima i
bojnom opremom. Bitka kod Poitiersa samo je dala dodatan dokaz da je srednjovjekovni
nain ratovanja neodriv. Premda su oklopnici u prvoj polovici 15. st. doivjeli svojevrsnu
renesansu zahvaljujui unaprjeenju tehnike izrade oklopa na kraju e se, pojavom i razvojem
vatrenog oruja, izgubiti. Rat je potakao izgradnju i usavravanje brojnih utvrda ije su
opsade postale kljuni dio rata. Za Stogodinjeg rata uvedena su brojna nova oruja. Topovi
su prvi put na francuskom tlu zapucali kod Crcya da bi znaajniju ulogu poeli igrati ve
1375.. Posljednja bitka rata, bitka kod Castillona, bila je prva europska bitka u kojoj je
topnitvo bilo odluujui faktor. Novo je oruanje utjecalo na to da plemstvo prestane imati
odluujuu ulogu u ratovanju. Slobodnjaci naoruani dugim lukovima ili artiljerija mogla su
pribaviti vojnu premo, nagrade i presti nekad rezerviran iskljuivo za oklopljene vitezove.
Sastav se vojske promijenio od feudalne vojske, koja se mogla, ali i nije morala, okupiti
na poziv svoga feudalnog gospodara, u skup profesionalnih plaenih postrojbi. Do kraja rata, i
Francuska i Engleska su bile u mogunosti kroz izdavanje poreza osigurati dovoljnu vojsku,
po prvi puta nakon pad Rimskog carstva postojale su stacionirane vojske na podruju zapadne
i sredinje Europe. Stacionirana je vojska je kralju davala novi oblik moi. Ne samo da je
mogao sigurnije braniti svoje kraljevstvo od vanjskog neprijatelja, ve je mogao stei vei
nadzor nad unutarnjim stanjem u dravi. Bio je to prvi korak u stvaranju nacionalnih drava
koje su posve izmijenile srednjovjekovni poredak.37
Rat je izazvao nacionalne osjeaje. Devastirao je Francusku kao zemlju, ali je takoer
probudio nacionalu svijest Francuza. Stogodinji je rat ubrzao proces preobrazbe Francuske
od feudalne monarhije u centraliziranu dravu. Konflikt je poprimio karakter sukoba ne smo
izmeu engleskog i francuskog kralja nego i izmeu engleskog i francuskog naroda. U
Engleskoj su se stalno irile glasine da se Francuzi namjeravaju na invaziju te da e unititi
engleski jezik. Osjeaj nacionalne pripadnosti koji je proiziao kao reakcija na takve i sline
glasine nadalje je pospjeio proces ujedinjavanja kako Engleske tako i Francuske. Stogodinji
rat u osnovi je pospjeio potiskivanje francuskog jezika iz Engleske, gdje je od vremena
normanskih osvajanja sluio kao jezik vladajue klase i trgovine.38

37 E. Cravetto (ur.), Povijest, sv. 7. Razvijeni srednji vijek, Europapress holding d.o.o., Zagreb 2007.,
451-461.
38 E. Cravetto (ur.), Povijest, sv. 7. Razvijeni srednji vijek, Europapress holding d.o.o., Zagreb 2007., 541-553.

15

IX ZAKLJUAK
Stogodinji rat bio je dinastiki i feudalni, ali isto tako i imperijalni i nacionalni rat. Ovaj
je sukob nesumnjivo obiljeio itavi jedan prijelomni period, ne samo britanske i francuske,
ve i itave zapadnoeuropske historije. Iznikao u dobu krize kasnog srednjeg vijeka koja je
potresla Europu 14. i 15. stoljea na sebi je svojstven nain obiljeio to razdoblje problema na
prostoru Francuske, Britanije i njihova susjedstva, panjolske i Svetog Rimskog Carstva, koji
su takoer bili zahvaeni ratom. Uzroci ponavljanog obnavljanja rata bili viestruki i zavisni o
konkretnoj politikoj situaciji, ali je cijelo to vrijeme u pozadini postojalo poklapanje
feudalnih i trgovakih interesa. Rat se veim dijelom svodio na pohode koji su pustoili
16

francusko ozemlje kao i opsade utvrda, dok je do zametanja znaajnijih bitki i srazova dviju
vojski dolazilo u posebnim prilikama.
Pobune protiv poreza i regionalni ustanci uzastopno su se ponavljali na obje strane.
Protegnuvi se na vie od stotinu godina rat nije predstavljao samo skup bitka i pohoda koje
su poduzimale kraljevske vojska, ve nain ivljenja svekolikog stanovnitva Zapadne Europe
onoga vremena. Nesumnjiv je njegov utjecaj u procesu razvoja i preobrazbe politikih,
ekonomskih, socijalnih i kulturnih prilika te u stvaranju okvira u kojima e se tei politiki,
socijalni, ekonomski i kulturni ivot Zapadne Europe u narednim stoljeima. Tema
Stogodinjeg rata bila je i jo uvijek jest predmetom prouavanja mnogih vanih britanskih i
francuskih, ali i drugih europskih, historiografa. Ta tema nije zanimljiva samo s obzirom na
svoj znaaj i utjecaj koji je imala na europsku povijest, ve i na irinu tematike kojoj se moe
pristupiti s mnogo razliitih gledita. Gledajui iz hrvatske perspektive, premda se na prvi
pogled moe se uiniti da ova tema nije imala nikakve veze s naim krajevima, ona je utjecala
na to da europski zapad, usredotoen na ratovanje na vlastitom podruju, nije obraao
znaajniju panju na Osmanlije koji su do 1453. osvojili Carigrad. Uz to Stogodinji je rat
neizravno bio odgovoran za stvaranje neprijateljskih odnosa izmeu dinastije Valois i
Habsburgovaca.

X LITERATURA
Le Bel, Jehan, Jean Froissart, Enguerrand de Monstrelet, O stogodinjem ratu, Naklada Stih,
Zagreb 2003.
Goldstein, Ivo, Borislav Grgin, Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku, Novi Liber, Zagreb
2008.
E. Cravetto (ur.), Povijest, sv. 7. Razvijeni srednji vijek, Europapress holding d.o.o., Zagreb
2007.
D. ili (ur.), Velika ilustrirana povijest svijeta, sv. 10, Otokar Kerovani, Rijeka 1974.
Travelyan, George Macaulay, Povijest Engleske, Kultura, Zagreb 1956.
17

Maurois, Andr, Povijest engleske politike, Naklada Stih, Zagreb 2005.

Carpentier, Jean, Povijest Francuske, Barbat, Zagreb 1999.

SADRAJ
I UVOD.......................................................................................................................................1
II UZROCI I POVOD STOGODINJEG RATA.....................................................................2
III STOGODINJI RAT ZA VRIJEME KRALJA EDWARDA...............................................4
IV PRVO PRIMIRJE I OBNOVA SUKOBA ( 1360-1369).....................................................7
V KARLOVA REKONKVISTA (1369-1389)..........................................................................9
VI DRUGO PRIMIRJE (1389-1415).....................................................................................11
VII LANCASTERSKI RAT (1415-1453)..............................................................................12
VIII POSLJEDICE STOGODINJEG RATA........................................................................14
IX ZAKLJUAK......................................................................................................................16
18

X LITERATURA......................................................................................................................17

19