You are on page 1of 27

Radoslav Gašić & Borislav Marić

PRIRUCNIK
Radoslav Gašić & Borislav Marić

ZA ODRZIVO SAKUPLJANJE
KOMERCIJALNIH VRSTA GLJIVA

1

14
13
12
11
10
9
8
7
6
5
4
3
2
0 CM 1

Sadržaj

Predgovor 4
Uvod u svijet gljiva 5
Strategije preživljavanja gljiva
6
Razmnožavanje gljiva
6
Vrste gljiva u odnosu na čovjeka
8
Održivo sakupljanje gljiva
8
Traženje, branje i transport gljiva
11
Sezona gljiva
13
Čuvanje gljiva
15
Pravila ponašanja u prirodi
16
Komercijalne vrste gljiva
18
Lisičarka
18
Vrganj
21
Crna truba
22
Rujnica
22
Smrčak
25
Prosenjak
26
Tartufi
28
Ljekovite vrste gljiva
30
Ćuranov rep
30
Zimska panjevčica
32
Bukovača
35
Judino uho
36
Hrastova sjajnica
37
Otrovne vrste gljiva
38
Zelena pupavka
38
Crvena muhara
40
Proljetni hrčak i velika moždanica
42
Ludara
42
Karbolovka
44
Rijetke i ugrožene vrste vrganja i lisičarki
46

Predgovor
Sveukupno znanje o gljivama u našoj zemlji je prilično skromno jer, za razliku od razvijenih zemalja, nemamo baš bogatu
tradiciju. Većina sakupljača poznaje jednu do pet vrsta gljiva,
a svako površno istraživanje novih vrsta najčešće dovodi do
neželjenih trovanja. Otuda teza da ljude ne truju gljive već ih
truje neznanje. Pored štete za ljude i gljive su ugrožene našim
neznanjem, pa je iz potrebe za stalnom obukom sakupljača
nastao ovaj priručnik.
Nažalost, vrlo je skromna i domaća literatura o gljivama koja
je na raspolaganju sakupljačima, a broj domaćih autora je jednocifren. Najveći doprinos demistifikaciji i boljem poznavanju
ovog velikog carstva na našem području daju udruženja gljivara kroz redovne aktivnosti, izložbe gljiva, predavanja, izlete.
Kako je svaki ozbiljan zapis o gljivama značajan tako bi trebalo
da bude i ovaj naš, koji je namijenjen sakupljačima komercijalnih vrsta gljiva. U ovom priručniku obrađene su one vrste
gljiva koje imaju komercijalnu vrijednost i koje se svake godine izvoze u stotinama tona na zapadna tržišta, prije svega
zbog njihovih organoleptičkih i hranljivih vrijednosti.
Sakupljanjem ovih vrsta gljiva jedan dio stanovništva vrlo pristojno zarađuje jer su naše gljive posebno cijenjene zbog njihovih veoma čistih staništa. Komercijalno sakupljanje gljiva
može još dugo biti dodatni izvor zarade za stanovništvo jer je

tlo BiH, zbog klime i velikih površina pod šumama, vrlo pogodno za gljive. No, ovaj resurs nije neograničen i njegov kontinuitet puno zavisi od ispravnog odnosa čovjeka prema njemu,
zaštite staništa i racionalnog korištenja. Zato su utvrđena pravila kojа sakupljači moraju strogo poštovati.
Oba entiteta u BiH usvojila su zakon o zaštiti prirode. Zakon
o zaštiti prirode podržava koncept održivog upravljanja prirodnim resursima kako bi se održala raznolikost i funkcionisanje eko sistema. Mora se naglasiti da ovaj zakon zabranjuje
neodrživo i nekontrolisano korištenje nezaštićenih gljiva kao
i zabranu prikupljanja, oštećenja, prevoza ili prodaju biljaka i
gljiva koje se nalaze na IUCN Crvenoj listi1.
U svim evropskim državama strogo je kontrolisano sakupljanje
gljiva za bilo koju svrhu, a u nekim zaštićenim područjima
potrebna je dozvola i za naučna istraživanja. Danas se u BiH
gljive sakupljaju bez posebnih dozvola, iako je u Federaciji BiH
od decembra 2005. godine na snazi Pravilnik o iskorištavanju
sekundarnih šumskih proizvoda, a sličan pravilnik je usvojen i
u Republici Srpskoj početkom 2010. godine.
Oba pravilnika regulišu potrebu i načine izdavanja akreditacija,
odnosno dozvola za sakupljanje gljiva koje su sakupljači dužni
nositi sa sobom nakon završene obuke. S obzirom da kod nas
ne postoji sistemski program obuke za sakupljače, vjerujemo

da ovaj priručnik može biti od velike pomoći promociji odgovornog korištenja samoniklih gljiva.

Uvod u svijet gljiva
Gljive su veoma bogat i raznovrstan, ali i nedovoljno proučen
svijet. Ni po načinu funkcionisanja, ni po građi, ni po ulozi u
prirodi ne spadaju ni u biljke ni u životinje. One čine zasebno
carstvo – fungi (gljiva - lat. - fungi, grč. - myco).
Za razliku od biljaka, kojima je osnovna funkcija fotosinteza,
ni jedna vrsta gljiva ne vrši fotosintezu, a građene su od hifa, za
razliku od biljaka i životinja koje su građene od ćelija.
Hife, za razliku od ćelija, unutar opne i citoplazme mogu da
imaju 2, 5, pa i više jedara. Ćelijski zid kod biljaka građen je
od celuloze, a kod životinja od bjelančevina, dok je kod gljiva
zid hifa građen od hitina koji se javlja u građi oklopa kod rakova i krila kod nekih insekata. Zaliha hrane kod biljaka sastoji
se od skroba i šećera, kod životinja od masti, a kod gljiva od
glikogena koji se javlja i u jetri životinja. Zato gljive imaju
ukus koji više liči na ukus mesa, ali su zbog hitina iz hifa teže
probavljive. Biljke su proizvođači, jer putem fotosinteze proiz

vode skrob, šećer, vitamine itd. Životinje su potrošači zato što
koriste već gotovu hranu koju su biljke proizvele ili se hrane
drugim životinjama i gljivama. Za razliku od njih, gljive u prirodi imaju ulogu razlagača.
U pogledu prehrambene vrijednosti, gljive mogu biti: bezuslovno jestive (upotrebljive u prijesnom stanju), uslovno jestive
(upotrebljive samo ako su termički obrađene, osušene i sl.),
nejestive (zbog okusa ili konzistencije), uslovno otrovne (npr.
ako se konzumiraju sa alkoholom), bezuslovno otrovne i ljekovite.
Gljive predstavljaju značajan izvor bjelančevina, minerala i vitamina ne samo za ljude već i za životnje (puževe, vjeverice,
zečeve, srne, divlje svinje, jazavce i medvjede).
Pored toga, gljive imaju neprocjenjiv značaj za život na zemlji
jer su, uz bakterije, najznačajniji razlagači organskog otpada.

1. Lista ugroženih biljnih i životinjskih vrsta koju je izradio Međunarodni savez za očuvanje prirode (IUCN)

4

5

Strategije preživljavanja gljiva
Tri osnovne strategije u preživljavanju gljiva
1. Mikoriza je obostrano koristan simbiontski odnos između
biljke i gljive u kojem gljiva stimuliše rast biljke svojim hormonima i štiti je svojim enzimima od bolesti, a biljka snabdijeva gljivu neophodnim mineralima. Prirodna osobina micelijuma je da dugo zadržava vodu tako da mikoriznim biljkama
služi kao svojevrsna cisterna za vodu u sušnom periodu. Šume
u kojima ima gljiva bolje napreduju i zdravije su, a na livadama
je trava bujnija i zelenija tamo gdje se nalazi micelij gljiva, tzv.
vilina kola.
2. Gljive se najčešće javljaju kao saprobionti, odnosno razlagači
uginulih biljaka i gljiva. Ova strategija gljiva je najznačajnija
za prirodu jer omogućuje potpuno kretanje materije u prirodi.
Bez gljiva saprobionata ne bi bio moguć život na zemlji kakav
danas postoji, jer bez gljiva nije moguća potpuna razgradnja
organskih materija biljnog porijekla. Uginulo drveće, trava,
lišće, iglice, šišarke, žirevi i ostali biljni otpad ne bi mogao da
strune i priroda bi se ugušila u sopstvenom otpadu. Za razliku
od parazitskih vrsta gljiva, gljive saprobionti ne napadaju živa
stabla. Biljka još u mladosti preko korijena upije spore saprobnih gljiva i one u njoj spavaju po 50, 100 pa i više godina i
uopšte joj ne smetaju. Kada biljka ugine i prestane cirkulacija
sokova u njoj, spore gljiva saprobionata počinju razvijati svoje

6

micelije i formirati nova plodonosna tijela.
3. Treća strategija je parazitoza. Gljive kao paraziti napadaju
biljke koje su već prirodno ili ljudskom aktivnošću oštećene, te
omogućuju da se takve jedinke koje ne mogu da ostvare puni
efekat u prirodi uklone iz nje. Pogrešno bi bilo pomisliti da
su parazitske vrste gljiva štetne za prirodu, što najbolje pokazuje primjer gljive bukovače (Pleurotus ostreatus). Naime, ova
gljiva najčešće napada oštećena stabla lišćara, rijeđe četinara,
često se javlja i kao saprobiont na već uginulim stablima i
odsječenim trupcima. Njen micelij ispušta cijanovodoničnu
kiselinu i poubija sve larve parazitskih vrsta insekata, njima se
nahrani i spriječi njihovu daljnju ekspanziju. Ova je vrsta pogubna za napadnuto stablo ali je veoma korisna za ostala stabla
u šumi. Gljive takođe parazitiraju na drugim vrstama gljiva.

Razmnožavanje gljiva
Razmnožavanje gljiva može biti generativno i vegetativno.
Gljive se razmnožavaju generativno pomoću spora koje kada
padnu na odgovarajući supstrat formiraju primordijalne micelije, a oni pomoću složenih hemijskih procesa dolaze u korelaci

ju i do sparivanja. Tek tako oplođen micelij kada naraste može
da dâ sljedeću generaciju, odnosno nova plodonosna tijela.
Neke vrste gljiva su zoohorne, odnosno rasijavaju ih životinje,
a najpoznatiji od njih su tartufi.
Vegetativno se gljive razmnožavaju pomoću konidija, a to su
bespolne spore koje pupanjem formiraju nove primordijalne
micelije.
Zašto prekomjerno sakupljanje plodišta ugrožava gljive?
Zato jer se bez plodišta gljive ne mogu ni razmnožavati, ni
rasprostirati. Ako sa nekog područja redovno sakupljamo sva
nastala plodišta, onemogućujemo razvoj sljedećih generacija.
Prekomjernim sakupljanjem plodišta možemo znatno smanjiti
šansu vrste za ostavljanjem potomstva. Treba znati da je razvoj
gljivljeg organizma iz spore u prirodi vrlo zahtjevan proces.
S jedne strane, u tlu ili nekom drugom supstratu vlada veliko
nadmetanje i aktivna borba za prostor i hranu među brojnim
organizmima, a s druge strane, kod polnog razmnožavanja,
najčešće se moraju pronaći dvije spore iste vrste, različitog
pola, što na velikim prostranstvima nije nimalo lako. Svako
branje plodišta smanjuje u nekoj mjeri šansu za uspješnim
razmnožavanjem i rasprostiranjem. Rijetke i osjetljive vrste to
teško podnose.

7

Vrste gljiva u odnosu na čovjeka
Bezuslovno jestive
U ovu grupu spadaju gljive koje ne sadrže nikakve termolabilne
otrove. One se mogu koristiti u ishrani bez posebne obrade, tj.
poslije čišćenja mogu da se peku, prže, mariniraju, suše, salamure, već zavisno od vrste. Neke su jestive čak i sirove.
Uslovno jestive
Gljive iz ove grupe termički neobrađene izazivaju stomačne
smetnje, blaže su otrovne ili gorke. Štetne matrije se razlažu
kuvanjem ili pečenjem, nakon čega gljive postaju jestive. U ovu
grupu spadaju i one čije se štetne materije razlažu sušenjem.
Nejestive
Gljive iz ove grupe, po pravilu, posjeduju neprijatan ukus ili su
veoma ljute, pa su zbog toga nejestive. Takođe mnoge vrste iz
ove grupe su drvenaste ili pak njihova jestivost nije poznata.
Ljekovite
Nauka je dokazala da preko 500 nižih i viših vrsta gljiva sadrži
izuzetna ljekovita svojstva. Jedna od najpoznatijih je mikroskopska gljiva Penicillium, od koje je dobijen antibiotik pod
nazivom penicilin koji je spasio veliki broj života.

8

Otrovne
Gljive iz ove grupe posjeduju otrove koji se ne mogu uništiti
nikakvom termičkom ili drugom obradom. Njihova upotreba
u bilo kom vidu strogo se zabranjuje. Svako ko se upusti u
istraživanje jestivosti ovih vrsta preuzima odgovornost na sebe!

Održivo sakupljanje gljiva
Održivo sakupljanje gljiva podrazumijeva branje gljiva, s tim
da se, u cilju očuvanja staništa, ne sakupljaju mlade, nerazvijene i prestarjele gljive. Ukoliko ste ubrali gljivu i zaključili
da je zbog crvljivosti neupotrebljiva postavite je tako da spore
mogu slobodno da ispadaju iz himenijuma (listića, cjevčica ili
resa). Tako će se stvoriti uslovi da u staništu ostane dovoljno
spora za sljedeću generaciju.
Ubrati mladu, nedovoljno razvijenu gljivu je mala korist a velika šteta!
Ako berete sve komercijalne gljive, bez obzira da li su zdrave
ili ne, radite opet štetan posao i po vas i po prirodu. Zauzeli ste
mjesto u korpi, namučićete se uzaludno noseći ih jer vam ih
otkupljivač neće primiti, moraćete ih baciti jer nisu ni za vašu

upotrebu, a tim ćete iznijeti sve njihove spore iz prirode koje bi
inače ostale u staništu.
Posebnu pažnju treba obratiti na rijetke i ugrožene vrste gljiva
da ne bi došlo do njihovog iskorjenjivanja. Tu posebno želimo
skrenuti pažnju na rijetke vrganje: kraljevku Boletus regius,
fehtnerov vrganj Boletus fechtneri i bezsjajni vrganj Boletus
impolitus, te lisičarke (frizovu lisičarku Cantharellus friesii,
ljubičastožutu lisičarku Cantharellus janthinoxanthus i crneću
lisičarku Cantharellus melanoxeros.
Kada berete gljivu nastojte da je držite za stručak i uvrnete kao
sijalicu da bi se bazalni micelij odvojio pravilno od dna stručka.
Mjesto gdje je gljiva rasla treba zatrpati zemljom i lišćem da bi
se zaštitio micelij od infekcije. Nije preporučljivo da se gljive
na tlu odsijecaju nožem i da se ostavljaju panjevi od stručaka
na mjestu gdje je gljiva izrasla, jer ih brzo napadnu virusi i
bakterije koji se kroz sistem hifa prenesu na micelij i unište ga.
Gljive koje zbog meke građe nije moguće ubrati uvrtanjem
treba što pažljivije odvojiti nožem od bazalnog micelija.
Staništa gljiva najbolje se štite kontrolisanim i stručnim branjem gljiva. Šumska staništa se čuvaju zaštitom od prekomjerne
sječe šuma. Sječom mikoriznih stabala kidaju se i simbiontski
odnosi između micelija mikorizne gljive i posječenog stabla,
njenog domaćina. Uklanjanjem starih stabala iz šume

onemogućava se razvoj parazitskih i saprobnih gljiva. Zato su
skupinske sječe šuma štetne za svijet gljiva.
Kada se uklone velika stabla u nekoj staroj šumskoj sastojini
omogući se nesmetan prodor sunčevih zraka koje brže zagrijavaju tlo koje brže gubi vlagu i time postaje nepovoljno za razvoj gljiva. Prirodne livade su staništa brojnih vrsta gljiva i ako
se na njih bace mineralna đubriva, promijeniće se Ph vrijednost
zemljišta, na šta su gljive veoma osjetljive. Upotreba fungicida
ili herbicida će takva staništa potpuno devastirati, a o bacanju
raznog industrijskog i komunalnog otpada da i ne govorimo.
Osnovna podjela kod viših gljiva je na askomycete (mješinarke)
i bazidiomycete (štapićarke). Prema riječima uvaženog kolege
Branislava Uzelaca, mješinarke ispaljuju spore, a štapićarke
ispuštaju spore.
Pošto sve komercijalne vrste gljiva, osim smrčaka (Morchella
sp.) i tartufa (Tuber sp.) spadaju u štapićarke, odnosno ispuštaju
spore, moramo paziti kako ostavljamo njihova plodonosna tijela koja ne možemo iskoristiti za ishranu, da bi spore mogle
normalno ispadati. Najbolje je potražiti račvastu horizontalnu
granu i staviti gljivu da stručak prolazi kroz račvu, a šešir se
oslanja na nju. Neka od važnih pravila prilikom sakupljanja
gljiva propisana su i ranije pomenutim podzakonskim aktima
koji uređuju ovu oblast u BiH, i to:

9

Traženje, branje i transport gljiva
Pravilnik o uslovima korištenja ostalih šumskih proizvoda
u RS:
Prilikom sakupljanja gljiva treba se pridržavati sljedećih pravila:
a) sakuplja se samo plodište gljive,
b) plodište nadzemne gljive mora se pažljivo ubrati nožem, a
ukoliko je dio plodišta ukopan, potrebno ga je pažljivo izvaditi
uz pomoć noža, te nastalu rupu zagrnuti okolnim materijalom,
v) prilikom branja gljiva ne smije se oštećivati micelij ili neposredno stanište,
g) zabranjeno je sakupljanje tek izniklih i vrlo mladih plodišta
nadzemnih gljiva čiji je promjer plodišta manji od: 1/5 promjera prosječnog zrelog plodišta određene vrste, te za smrčke
(rod Morchella) plodišta nižih od 3 cm,
d) zabranjeno je sakupljanje komercijalnih vrsta gljiva čiji su
promjeri plodišta manji od 3 cm za lisičarku i 5 cm za vrganje
đ) svaku sakupljenu vrstu gljiva posebno odlagati i prenositi
odvojeno.
Pravilnik o sekundarnim šumskim proizvodima u FBiH:
Branje gljiva može se vršiti pod slijedećim uslovima:
1. Da se prilikom branja gljiva ne oštećuju i ne odnose micelije,
te je potrebno gljive brati oprezno, zavrnuti i otkinuti rukom
neposredno iznad zemlje;

10

2. Da se ne beru i ne oštećuju stari, crvljivi primjerci gljiva,
kako bi oni na istom mjestu ostavili svoje spore;
3. Da se ne beru nedorasli primjerci gljiva: smrčak i lisičarka
ispod 3 cm visine od površine zemljišta i vrganj ispod 5 cm
visine od površine zemljišta;
4. Da se prilikom branja gljiva koje rastu u grupama vrši odabir, tj. da se ostavlja najmanje 20% primjeraka gljiva radi rasipanja spora i održavanja vrste;
5. Gljive koje se ne beru ne smiju se oštećivati.
Da ne bude zabune oko načina branja, jer ga različito definišu
ovi pravilnici, moramo još jednom naglasiti da je preporučljivo
sve ’tvrđe’ gljive poput vrganja, krasnica, lisičarki i sl. brati
laganim uvrtanjem rukom, a sve ‘mekše’ gljive kao što su crne
trube, smrčak, vilin klinčić i sl. sjeći što niže nožem. Suština je
da se branjem ploda napravi što manje štete za micelij, odnosno
gljivu koja je pod zemljom.

Zbog povoljnog geografskog položaja i klimatskih uslova koji
vladaju u njoj, Bosna i Hercegovina je veoma pogodno podneblje za razvoj velikog broja vrsta gljiva.
Uz umjereno kontinentalnu klimu koja vlada u većem dijelu
naše zemlje prisutan je i uticaj submediteranske klime koja
omogućava rast nekih toploljubivih vrsta gljiva iz roda Amanita i Boletus, prije svega blagve (Amanita caesarea) i kraljevke
(Boletus regius), koje su u srednjoj i zapadnoj Evropi rijetke
vrste.
U našim krajevima rastu bukove, hrastove, grabove, četinarske
i mješovite šume koje su i najraznovrsnije što se tiče gljiva.
Takođe, manje površine zauzimaju populacije breze i jasike,
a uz rijeke i potoke vrbe i jošike. S obzirom na veliku raznolikost dobro očuvanih šuma, lako je zaključiti da postoji i
odgovarajuća raznolikost u broju mikoriznih, saprobnih i
parazitskih vrsta gljiva. U mješovitim šumama je veća zastupljenost vrsta gljiva nego u istorodnim. Listopadne šume su
plodonosnije u proljeće, a četinarske u jesen.
Nipošto ne treba potcijeniti livade i pašnjake koji su u BiH
nezagađeni herbicidima i mineralnim đubrivima, te imaju
raznovrsnu mikofloru.
U gljive se nikada ne ide sam. Gljivarenje traži društvo. Boravak u prirodi sa porodicom ili prijateljima neprocjenjiv je

užitak za sve. Iako se gljivari uglavnom trude da što bolje
sačuvaju svoja tajna staništa, prednosti zajedničkog gljivarenja
su mnogo veće. Najveća prijetnja opuštenom gljivarenju jesu
mine kojih u Bosni i Hercegovini, nažalost, ima još mnogo.
Stoga preporučujemo krajnji oprez i odlazak samo na provjerena i sigurna staništa. Pored mina treba se čuvati krpelja, a
ponekad i zmija. Dobro je nositi sa sobom štap kojim se može
razgrnuti trava ili lišće prije nego što se ubere gljiva, a može
poslužiti i kao oslonac.
U berbu gljiva se mora nositi korpa od pruća sa poklopcem,
zato što se pokazala kao najpogodnija i preklopni nožić za
čišćenje gljiva od zemlje i lišća. Korpe od pruća su čvrste, lagane i prozračne. Plastične kante i vreće nisu podesne za sakupljane gljiva jer nisu prozračne, u njima se gljive za kratko vrijeme upare i počnu da propadaju. Tako uparene gljive čak i ako
su potpuno zdrave neće postići dobru cijenu na otkupu i brzo će
propasti. Za korištenje u šumi preporučujemo manji preklopni
nožić do 12 cm jer veće sječivo vam i ne treba, a u slučaju
klizanja ili posrtanja u šumi ne može vas posjeći.
Treba se oblačiti u skladu sa godišnjim dobima ali obuća bi
uvijek trebala biti čvršća, najbolje planinarska, a garderoba ili
bar kapa uočljivih boja, zbog lovaca. Svakako bi trebalo nositi
vodu, nešto hrane i mobilni telefon.

11

Sezona gljiva
Nakon što uberete i pregledate gljivu, oštrim nožem očistite
dno stručka od zemlje, a šešir od lišća ili iglica, jer ćete tako
spriječiti da vam se u korpi isprljaju oni dijelovi gljive koji su
i onako čisti (listići i cjevčice), a takođe ih je kasnije neuporedivo teže očistiti.
Ne preporučujemo da se ide u sakupljanje gljiva po kišnom
i jako vlažnom vremenu, jer ćete se, ako i ne pokisnete, jako
izrositi. Ako i naberete gljiva one će biti natopljene vodom i
nekvalitetne. Postoji i velika vjerovatnoća da ćete kod tako
mokrih i natopljenih gljiva pogriješiti u procjeni o kojoj se vrsti
radi.
Neophodno je gljive na licu mjesta pregledati zbog crvljivosti
i prisustva puževa pa uzeti samo zdrave primjerke, te ih odmah
očistiti od zemlje i lišća. Ukoliko je šešir gljive zemljav, a u
blizini ima vlažne mahovine, ona će vam odlično poslužiti za
čišćenje tako što ćete gljivu uzeti za stručak i obrisati je o mahovinu. Kada dođete kući možete obaviti detaljnije čišćenje
gljiva pomoću noža i mekše četkice za zube, jer gljive se ne
peru.

12

Ne javljaju se sve vrste gljiva u isto godišnje doba, neke se
javljaju samo u proljeće poput smrčaka (Morchella sp.) i
đurđevače (Calocybe gambosa). Neke opet od polovine juna
do kraja jeseni, kao kneginja ili blagva (Amanita caesarea) i
velika sunčanica (Macrolepiota procera). Lisičarke (Cantharellus cibarius) se redovno javljaju u dva kola - jedno kolo
u junu a drugo u septembru i oktobru. Rujnice (Lactarius sp.),
martinčice (Clitocybe geotropa) i miške (Tricholoma tereum)
javljaju se samo u jesen. Pečurke (Agaricus sp.), vrganji (Boletus sp.) i bukovače (Pleurotus sp.) se javljaju od proljeća do
mrazeva u jesen, ako za njih postoje odgovarajući uslovi.
Gljive rastu tokom cijele godine. Naravno, zimi je plodonošenje
najsiromašnije, ali ipak se mogu naći čak i jestive gljive kao što
je zimska panjevčica (Flammulina velutipes).
U našem narodu postoji vjerovanje da gljive poslije kiše narastu za jednu noć, što naravno nije tačno.
Nije moguće precizno odrediti kada će se pojaviti plodonosna
tijela gljiva jer to zavisi od mnogo faktora. Ako je sušni period
dugo trajao, micelij je u supstratu (zemlji, drvetu, slami itd.)
jako isušen i treba mu mnogo vremena da nabubri i razvije se
dovoljno da izbaci plodonosna tijela.
Ako poslije dugotrajnog sušnog perioda padnu i obilnije kiše i
vrijeme jako zahladni, gljive mogu potpuno da izostanu ili da

se pojave loši, sitni i deformisani primjerci.
Kada kiša pada svakodnevno duži period i ako je u uz to temparatura visoka, plodonosna tijela jestivih gljiva su natopljena
kišnicom i vrlo brzo bivaju napadnuta plijesnima.
Optimalni uslovi podrazumijevaju kraće periode sa obilnom
kišom i suve sa umjerenom temparaturom. Na temperaturama preko trideset stepeni tlo se relativno brzo isušuje u
površinskom sloju, pa gljiva nema dovoljno vremena da se
pravilno razvije.
Čak i kad postoje optimalni uslovi za razvoj gljiva micelij neće
izbaciti masovno plodonosna tijela sve dok kiša pada i tek kad
gljiva predosjeti nailazak suvljeg perioda, doći će do masovne
pojave plodonosnih tijela.

13

Čuvanje gljiva
Gljive se u svježem stanju transportuju i skladište u ambalaži
od prirodnih prozračnih materijala kao što su korpe od pruća,
drvene gajbe ili sepeti. Nikakva plastična ili najlonska ambalaža
ne dolazi u obzir jer se u njoj gljive potparavaju i brzo kvare.
Ukoliko otkupna cijena u trenutku branja nije povoljna,
preporučujemo da ubrane vrganje isječete na kriške od 0,5 cm
debljine i osušite na suncu, iznad šporeta, a najbolje u sušari, te
tako osušene stavite u staklene tegle koje ćete zatvoriti platnom
i gumicom. Takve tegle ostavite u suvoj, hladnoj i prozračnoj
prstoriji. Sušene gljive uvijek imaju dobru cijenu.
Pored vrganja, mogu se sušiti i crna truba, vilin klinčić i smrčak.
Smrčak je nabolje nanizati na konac pa zavezati na prozračnom
mjestu.
Rujnice i lisičarke nisu podesne za sušenje pa bi ih bilo neophodno kiseliti ili usoliti sa 20% kuhinjske soli.
Tartufi se čuvaju u dobro zatvorenim posudama u frižideru, a
dobro ih je umotati i u salvetu prije stavljanja u posude.

Vrganj
14

Smrčak
15

Pravila ponašanja u prirodi
Nipošto ne treba uništavati gljive zato što
vam nisu poznate ili su otrovne! Čak i otrovne gljive imaju važnu ulogu u funkcionisanju cijelog prirodnog sistema. Gljive su
osnovni razlagači organskih materija biljnog
porijekla i u tome su nezamjenjive.

Djeca prije puberteta ne bi trebalo da jedu
gljive jer u organizmu nemaju sve potrebne
enzime.

Nikad ne sakupljajte sve što pronađete. Ostavite uvijek bar nekoliko gljiva da bi se vrsta
mogla obnoviti. - Ne berite premlade primGljive za jelo sakupljajte u prozračne pletene jerke! Od branja suviše mladih gljiva mala je
korpe, a nikako u plastične kese. Ubranu gljivu dobit, a neprocjenjiva šteta po vrstu.
odmah očistite od zemlje i drugih nečistoća!
Ukoliko ste ubrali jestivu gljivu i primijetili
Ne sijecite nožem stručke vrganja, već ih za- da je jako crvljiva ili iz nekog drugog razloga
vrnite kao sijalicu i otkinite. Mjesto gdje je nije upotrebljiva za ishranu, nemojte je bagljiva rasla pokrijte lišćem i utabajte nogom. cati već nastojte da je stavite na neku horiNeadekvatnim otkidanjem plodova unosi se zontalnu račvastu granu tako da joj je trusište
okrenuto prema zemlji da bi spore mogle
zaraza u miceliju.

16

slobodno ispadati. Tako ćete pomoći u rasija- aktivnostima, sami sebi uskraćujete priliku
za posmatranje divljih životinja.
vanju korisne gljive.
Ne berite cvijeće i rijetke gljive – i drugi žele Krećite se samo duž obilježenih i prohodnih puteva, kako ne biste ugrozili rijetke i
da ih vide!
slabouočljive biljke i gljive pored puta.
Nikad ne urezujte imena u živo drveće zato
što otvarate rane u kori koje su pogodna mjes- Ne bacajte tečni i čvrsti otpad u prirodi! Svu
ta za infekciju od strane parazitskih gljiva, a ambalažu sačuvajte i iznesite iz prirode.
sprječavate i protok sokova kroz kambijum
Pušenje cigareta u prirodi nije preporučljivo
koji se nalazi ispod kore.
jer bi upaljene šibice ili opušak mogli izazNe pravite buku u prirodi! Glasan razgovor, vati veliku štetu.
pjesma i gaženje po suvom granju, nepotrebno plaše šumske stanovnike. Osim što ih tako Ne zagađujte prirodu i ne uništavajte je ni na
ugrožavate i ometate u svakodnevnim
koji način!

17

Komercijalne
vrste
gljiva

Lisičarka
Lisičarke su gljive iz malog roda Cantharellus koji je u našim
krajevima predstavljen sa desetak vrsta, ali se za otkup sakupljaju samo prave lisičarke (Cantharellus cibarius) i crne trube
(Craterellus cornucopioides). Ostale vrste iz ovog roda su ili
suviše sitne, poput žute trube (Cantharellus lutescens), smeđe
lisičarke (Cantharellus tubaeformis), pepeljaste lisičarke (Cantharellus cinereus) i sitne lisičarke (Pseudocraterellus sinosus)
ili spadaju u rijetke i zaštićene vrste, kao što su frizova lisičarka
(Cantharellus friesii), blijede lisičarke (Cantharellus subcibarius), žutoljubičaste lisičarke (Cantharellus janthinoxanthus) i
crneće lisičarke (Cantharellus melanoxaros). Prave lisičarke
imaju u ranom stadijumu ispupčenu gornju površinu šešira koji
rastom postaje sve više ljevkast. Kod osnovne podvrste (Cantharellus cibarius var.cibarius) površina je glatka, žive žutonarandžaste boje, a kod podvrste (C. c. var. bicolor) glatka je i
bijela. Kod četinarske podvrste (C. c. amethysteus) narandžast
sa ljubičastim ljuskicama. Sve tri podvrste su komercijalne. Sa
donje strane šešira nalazi se trusište koje postepeno prelazi na
stručak, a sastavljeno je od debelih vena koje se prema rubu
šešira račvaju i spajaju (anastomoziraju). Ujednačene su žutonarandžaste boje. Stručak je valjkast ili prema dnu sužen, tvrd,
gladak, kod podvrste bicolor bijel, a kod ostalih žut. Meso im je
prilično žilavo, žućkasto-bijelo, ne mijenja boju na zraku, ima
Cantharellus cibarius

18

19

prijatan voćni miris (na kajsije), ukus je pomalo ljut. Lisičarka
je čuvena i cijenjena gljiva i njena je upotreba svestrana. Nije
podesna za sušenje zbog prilično žilavog mesa ali je zato za
kiseljenje izvanredna.

Vrganj
Vrganji su gljive koje imaju sa donje strane šešira trusište
(himenofor) sastavljeno od sitnih cjevčica različite dužine,
prečnika i oblika. Vrganji u širem smislu obuhvataju veliki broj
rodova (Boletus, Suillus, Xerocomus, Leccinum, Pulveroboletus, Porphyrellus, Strobylomyces, Gyrodon, Gyroporus, Calcyporus itd.) ali se kao komercijalne gljive sakupljaju samo
gljive iz roda Boletus i to grupe srodne pravom vrganju (Boletus edulis). U ovu grupu spadaju pravi vrganj (Boletus edulis),
proljetni vrganj (Boletus reticulatus), crni ili ljetni vrganj (Boletus aereus), borovi vrganj (Boletus pinophilus) i riđi vrganj
(Boletus fuscoruber).
Svi ovi vrganji imaju važnu osobinu da im meso na presjeku
ne mijenja boju već i nakon dužeg vremena ostaje postojano
bijelo. Trusište im je u mladosti bijele do boje bijele kafe, a kod

zrelih primjeraka maslinasto zelene do smeđe boje.
Gornja površina šešira im je glatka i baršunasta, može biti od
boje bijele kafe do crvenkasto-smeđe ili skoro crne kod ljetnog vrganja. Stručak im je pun, debeo, čvrst, često kruškastog
oblika sa manje ili više izraženom mrežicom na površini, boje
lješnika. Meso im je bijelo, prijatnog ukusa i mirisa, ne mijenja
boju na vazduhu.
Treba voditi računa da se prilikom branja ne sakupljaju vrganji
sa izrazito žutim trusištem jer većina njih mijenja boju na presjeku u plavu, a među njima su i nepodnošljivo gorke vrste kao
gorki vrganj (Boletus radicans) i ljeponogi vrganj (Boletus calopus), koji se nipošto ne bi smjeli naći u korpi.
Postoje vrste pravih vrganja koje imaju žuto trusište, a ne
mjenaju boju, ali sve spadaju u rijetke i ugrožene vrste pa ih
iz etičkih razloga ne bi trebalo iskorjenjivati zbog neke sitne
zarade. Među pravim vrganjima su i vrste koje imaju crveno
trusište i sve te vrste mijenjaju boju mesa u plavo, ali i jedine
dvije otrovne vrste vrganja: ludara (Boletus satanas) i vučiji vrganj (Boletus lupinus). Vrganje nazivaju kraljevima čorbe, od
njih se pripremaju gulaši, sosovi, a i dodaju se na pice. Vrganji
su takođe pogodni za sušenje (izrežu se u tanke kriške od po 0,5
cm i suše na suncu ili u sušarama). Postižu dobru cijenu i kao
sirovi i kao sušeni.

Boletus edulis
20

21

Crna truba
Crna truba (Craterellus cornucopioides) je nepravedno zapostavljena gljiva. U nekim kišnim godinama naprosto je masovna
u hrastovim i bukovim šumama. U Francuskoj je zovu sirotinjski tartuf, zbog njenog prijatnog mirisa, a ovo sirotinjski je
otuda što je do nje lakše doći i nema navodna afrodizijačka
svojstva tartufa.
Crna truba je ljevkastog oblika, gornja strana (unutrašnja) joj
je sitno grbava sa rijetkim crnim ljuskama. Tamno smeđe je do
crne boje. Rub joj je tanak i valovit. Donja strana joj je pepeljasto
siva, glatka i blago grbava, postepeno prelazi u crni sterilni
stručak. Ovu gljivu je moguće zamijeniti jedino sa pepeljastom lisičarkom (Cantharellus cinereus) koja sa donje strane
ima vene kao i prava lisičarka, ali zamjena nije opasna jer je i
pepeljasta lisičarka jestiva. Crna truba se lako suši. Osušena se
zdrobi i odličan je dodatak za supe, čorbe i umake.

Rujnica
Rujnice su gljive iz roda Lactarius. U našim krajevima raste
pet vrsta rujnica, i to: ispod borova - prava rujnica (Lactarius
deliciosus), krvna rujnica (Lactarius sanguifluus) i polukrvCraterellus cornucopioides
22

na rujnica (Lactarius semisanguifluus), pod smrčama raste
smrčeva rujnica (Lactarius deterrimus), a pod jelama jelova
rujnica (Lactarius salmonicolor).
Rujnice se od ostalih mliječnica lako raspoznaju po tome što
im je mliječni sok, koji se javlja na oštećenim mjestima, od
narandžaste do crvene boje dok je kod ostalih mliječnica bijel,
s tim da kod većine mijenja boju na vazduhu u žutu, smeđu ili
sivkasto-zelenu. Svih pet vrsta rujnica su jestive gljive i mogu
se jesti i prijesne.
Šešir im je u početnom stadijumu konveksan sa podvrnutim
rubom. Vremenom postaje sve više ljevkasto ulegnut u sredini,
a rub mu se izvrne na gore. Gornja površina im je glatka, od
blijedo narandžaste preko žuto-narandžaste do narandžastocrvene boje sa više ili manje izraženim tamnijim, koncentričnim
krugovima. Smrčeva, krvna i polukrvna rujnica vremenom na
šeširu, listićima i stručku dobijaju zelene mrlje, a kod polukrvne
rujnice ponekad i cijelo plodonosno tijelo postane zeleno.
Trusište rujnica je sastavljeno od ravnih listića koji se nikad ne
račvaju ali su pomiješani sa kraćim. Listići su narandžaste boje,
a pri najmanjem oštećenju ispuštaju mliječni sok narandžaste
do crvene boje. Stručak im je valjkast, šupalj, kratak, vanjska
površina mu je glatka u bojama šešira. Kod nekih vrsta javljaju
se tamnije nepravilne mrlje.
Meso im je na presjeku bijelo, ukus mu je gorkast, a miris pomalo na četinare ali prijatan. Rujnice nisu podesne za sušenje ali
su izvrsne za kiseljenje i salamurenje.
Lactarius deliciosus
23

Smrčak
Smrčci su gljive iz rodova Morchella, Mytrophora, Verpa i
Ptychoverpa. Sve vrste smrčaka su uslovno jestive jer u svježem
stanju sadrže otrovnu helvelinsku kiselinu koja je termolabilna.
Dobro pečeni ili kuvani su prava delikatesa. Po najnovijim
genetskim istraživanjima svi pravi smrčci (rod Morchella) bi
se mogli svrstati u dvije vrste - svijetle (Morchella esculenta) i
tamne (Morchella conica), iako su makroskopski do sada razvrstavani u desetak, pa i više vrsta.
Svijetli smrčci imaju šeširić loptastog ili izduženog oblika žute
do oker boje. Cijela površina mu je satavljena od nepravilnih,
dubokih jamica i tankih pregrada. Unutrašnost mu je šuplja.
Stručak svijetlog smrčka je valjkast, u dnu često proširen,
šupalj, gladak i bijel. Tamni smrčci obično imaju kupast šešir u
raznim nijansama smeđe, sivo-maslinaste do skoro crne boje.
Obično im od vrha teku više ili manje pravilna usporedna rebra
koja su poprijeko ispregrađivana u izdužene, nepravilne jamice
(alveole). Unutrašnjost šešira je šuplja. Stručak im je valjkast,
šupalj, bijele do oker boje, posut sitnijim ili krupnijim zrncima.
Meso im je tanko, lomljivo, voskaste konzistencije. Prijatnog
je mirisa. Smrčci rastu od početka aprila do kraja maja uz
rubove šuma, vrlo često u bujadi ispod smreka, na smetljištima,
na šumskim lagerima gdje je korano drvo četinara. Smrčci su
veoma pogodni za sušenje. Jednostavno se nanižu na konac u
vidu vijenca i objese na promajno mjesto da se osuše.
Morchella conica
24

25

Prosenjak
Prosenjak ili ježevica (Hydnum repandum) je gljiva koja se
ponekad u jesen masovno javlja ispod lišćara i četinara. Ova
gljiva spada u rod koji u našim krajevima ima samo tri vrste.
Prava ježevica (Hydnum repandum), bijela ježevica (Hydnum
albidum) i riđa ježevica (Hydnum rufescens). Kao komercijalna vrsta otkupljuje se samo prava ježevica dok je bijela
rijetka, a riđa gorka. Prava ježevica ima u ranom stadijumu
ispupčen šešir, nepravilnog oblika, kasnije on postaje sve više
udubljen u sredini i dosta podsjeća na šešir lisičarke. Gornja
površina mu je glatka i nepravilno grbava, od blijedo ružičaste
do narandžasto-crvene boje. Trusište se kod prave ježevice
nalazi sa donje strane šešira i spušta skoro do dna stručka, a
sastavljeno je od kratkih, zupčastih resa. Rese su ispod šešira
narandžaste, a prema dnu stručka sve više bijele.
Stručak joj je bijel, pun i tvrd, i bez jasne granice prelazi u šešir.
Meso im je lomljivo, na presjeku bijelo, mijenja boju nakon
stajanja u smeđkastu, bez izraženog mirisa je i gorkastog ukusa. Od riđe ježevice razlikuje se po tome što kod riđe ježevice
rese ne silaze niz stručak, a meso je mnogo više gorko. Šešir
riđe ježevice je riđasto smeđe boje.

Hydnum repandum
26

27

Tartufi
Tartufi su gljive iz roda Tuber koje se razvijaju potpuno ukopane u zemlju. Rastu u mikorizi sa nekim listopadnim drvećem
kao što su hrastovi lužnjaci i medunci, lipe, topole, vrbe, lijeske,
javorovi itd. Tartufi su poznati po svom primamljivom mirisu
ali ne mirišu u toku cijelog perioda razvoja već samo kad su
im spore razvijene. Logično bi pitanje bilo kako se rasijavaju
kad su već ukopani u zemlju. Njihov miris daje odgovor, jer
oni pomoću njega dozovu jelene, srne, divlje svinje, jazavce,
lisice i druge šumske životinje da ih iskopaju i pojedu. Kako
spore tartufa nisu probavljive za organizme sisara one prođu
neoštećene kroz njihov probavni trakt i bivaju izbačene zajedno sa ostalim izmetom na neko drugo mjesto. Ako je izmet pao
u blizini nekog listopadnog drveta, stvoriće se nova mikoriza.
Tartufi su zoohorni, odnosno rasijavaju se pomoću životinja i
mogu se smatrati dvostrukim simbiontima.
U našim krajevima pronađene su tri vrste crnih tartufa: ljetni
tartuf (Tuber aestivum), zimski tartuf (Tuber brumale) i perigord tartuf (Tuber mesentericum).
Sve tri vrste ovih tartufa imaju oblik krompira, površina im je
pokrivena grbicama različite veličine i oblika, a boja im je crna.
Na presjeku im je meso mramorirano, različitih boja i mirisa.
Svi pravi tartufi su prijesni jestivi.

Tuber aestivum
28

29

Ljekovite
vrste
gljiva

Ćuranov rep
Ćuranov rep (Trametes versicolor) je gljiva koja raste u velikim kolonijama na panjevima listopadnog drveća, naročito
bukve i hrasta. Plodonosno tijelo ćuranovog repa je lepezastog oblika, tanko i žilavo. Gornja površina mu je baršunasta
i koncentrično zonirana u raznim bojama, dok je rubna zona
rasta uvijek bijela.
Sa donje strane šešira nalazi se trusište sastavljeno od sitnih,
okruglih pora bijele do krem boje.
Meso mu je tanko i bijelkasto, žilavo, gorkog ukusa. Ćuranov
rep nema stručka već mu je šešir bočno prirastao na drvo.
Najnovija naučna istraživanja potvrđuju da i ova gljiva sadrži
imunostimulativna jedinjenja koja sprečavaju razvoj malignih
ćelija. Ćuranov rep se koristi osušen i samljeven kao čaj.
Slične su mu gljive iz roda Stereum čije je trusište žuto-oker
do narandžasto-smeđe boje. Trusište gljive Cerrena unicolor je
sivo-smeđe, a slične gljive iz roda Hymenochaete imaju smeđa
ili sivo-ljubičasta trusišta.

Trametes versicolor
30

31

Zimska panjevčica
Od polovine oktobra pa do proljeća na panjevima listopadnog
drveća može da se pojavi zimska panjevčica (Flammulina velutipes). Najčešće busenasto raste na panjevima bukve, lipe,
vrbe, jošike i jasena.
Šešir joj je u početnom stadijumu poluloptast, zatim konveksan, na kraju sa izdignutim rubom. Površina mu je glatka,
žuto-narandžaste do crveno-narandžaste boje. Rub mu je jedva
primjetno narebran. Listići su im bijeli do krem boje, uzlazno prirasli na stručak. Nejednake su dužine i prilično rijetki.
Stručak je valjkast, tanak, ispod listića bjelkast, a na dole sve
više mrko smeđ i baršunast. Meso im je tanko, žućkaste boje,
sočno, prijatnog ukusa i mirisa. Osim što je jestiva, i ova gljiva
je ljekovita jer pojačava imunitet.

Flammulina velutipes
32

33

Bukovača
Bukovača (Pleurotus ostreatus) je vrlo ukusna jestiva gljiva,
ali se u zadnje vrijeme sve veći značaj daje njenim ljekovitim
svojstvima. Ova gljiva proizvodi biološki aktivno jedinjenje lovastatin koje je najefikasnije prirodno jedinjenje za redukciju
nivoa holesterola u krvi, a ima i antitumorsku i antimikrobnu
aktivnost.
Biološki aktivna jedinjenja, lektini izolovani iz plodonosnih tijela ove gljive imaju i antitumorsku aktivnost.
Plodonosna tijela bukovače javljaju se busenasto od proljeća
do zime na listopadnom drveću, rjeđe četinarskom. Lepezastog
su ili školjkastog oblika. Gornja površina im je glatka i sjajna,
od sivo-smeđe preko sivo-maslinaste do skoro crne boje kod
varijante columbinus. Sa donje strane šešira nalaze se listići
nejednake dužine, koji dugo silaze niz stručak. Listići su bijele
do krem boje.
Stručak je kod bukovače kratak, debeo, pun, ekscentričan ili
čak bočno postavljen u odnosu na šešir. Iste je boje kao i listići
koji su na stručku poprečno spojeni (anastomozirani). Meso
joj je bijelo, prijatnog gljivnog mirisa i ukusa. Ovo je sigurno
jedna od najukusnijih vrsta gljiva.

Pleurotus ostreatus
34

35

Judino uho

Hrastova sjajnica

Judino uho (Auricularia auricula-judae) je gljiva koja raste u
toku cijele godine i najčešće na granama zove, ali i drugog listopadnog drveća. U početnom stadijumu je u obliku obrnuto
okrenute zdjelice, a kasnije u obliku uha. Gornja površina mu
je sitno baršunasta, crvenkasto-smeđe boje, a donja boje meda
do sivkasta i nepravilno je grbava.
Meso mu je tanko, želatinozno, bez izraženog ukusa i mirisa.
Na Dalekom istoku veoma cijene judino uho koje obično jedu
sirovo kao salatu, ne samo iz gastronomskih razloga već i zbog
ljekovitih svojstava. Judino uho se koristi za liječenje oboljenja
sluzokože, čira na stomaku i hemoroida.

Danas se u svijetu daje sve veći značaj ljekovitim gljivama,
naročito pri liječenju malignih oboljenja. Zbog njenih ljekovitih svojstava, još od davnina se na Dalekom istoku visoko cijeni hrastova sjajnica (Ganoderma lucidum), koju Kinezi zovu
„REJŠI“ ili gljiva besmrtnosti. Hrastova sjajnica se kod nas
javlja u jesen na panjevima i uginulim stablima hrasta. Šešir joj
je obično lepezastog oblika. Gornja površina je glatka, sjajna,
grbavo izuvijana sa koncentričnim zonama.
Žive je narandžasto-crvene do crveno-smeđe boje, sa žutom
rubnom zonom rasta. Sa donje strane šešira nalazi se trusište
sastavljeno od tankih cjevčica boje mesa koje na dodir posmeđe.
Meso im je žilavo, vlaknasto, prljavo bež boje, gorkog ukusa.
Stručak im može biti različito dug, čvornovat, sjajan, gladak,
od crveno-smeđe do crne boje.
Iz plodonosnog tijela i micelijuma hrastove sjajnice izdvojeno
je više od 100 vrsta polisaharida. Za 50 od njih je dokazano da
imaju antitumorsku i antikancerogenu aktivnost koja se zasniva na poboljšanju imunog sistema.
Veoma joj je slična sa sličnim dejstvom gljiva jelova sjajnica
(Ganoderma carnosum), koja ima više ljubičasto-smeđe nijanse šešira i raste na jelovim panjevima.

Auricularia auricula-judae

Ganoderma lucidum

36

37

Otrovne
vrste
gljiva

Nisu sve vrste otrovnih gljiva jednako otrovne, ne izazivaju
iste simptome i iste posljedice kod otrovanih osoba. Veoma
je važno da u slučaju bilo kakvih simptoma trovanja gljivama
znamo dati prvu pomoć otrovanoj osobi. Otrovi zelene pupavke nisu jači od otrova muhare ili cjepača (Inocybe) ali ljudski organizam sporije reaguje na njih. Oni se više resorbuju
iz probavnog trakta u krvotok i organe odakle ih je nemoguće
odstraniti. Otrovi muhara i cjepača već nakon pola sata bivaju
najvećim dijelom izbačeni putem povraćanja i proliva. Zato je
otrovanoj osobi neophodno izazvati što prije povraćanje, davati
što više tečnosti, slane tople vode, čaja, ali nipošto alkohola.
Ako imamo neko sredstvo koje djeluje laksativno da izazove
proljev, i ono je dobro. Neophodno je otrovanu osobu što hitnije prebaciti u bolnicu sa ostacima gljiva koje je jela kako bi se
utvrdilo na osnovu njih i simptoma o kom se sindromu radi. Ali
nipošto se nemojte dovesti u ove nemile okolnosti. Budite vrlo
obazrivi i ne jedite ništa u šta niste u potpunosti, stopostotno
sigurni. Na osnovu uzročnika i simptoma podijeljene su u devet
sindromskih grupa. Navešćemo samo one najuobičajenije.

Zelena pupavka
Zelena pupavka (Amanita phalloides) je naša najozloglašenija
otrovna gljiva, uzročnik je 98 % trovanja sa smrtnim ishodom.
Amanita phalloides
38

39

Zelena pupavka izaziva faloidinski sindrom zbog prisustva falotoksina i ama toksina koji razaraju jetru i bubrege.

Crvena muhara
Crvena muhara (Amanita muscaria) i ogoljena muhara (Amanita muscaria var. aureola) izazivaju panterinski sindrom zbog
prisustva ibotenske kiseline i još nekih alkaloida. Ovaj sindrom izaziva smrtonost od trovanja u samo 4 % slučajeva, dok
daleko više ljudi stradava u strahu zbog užasnih halucinacija
(istrče na ulicu u besvjesnom stanju i stradaju u saobraćaju,
skoče kroz prozor itd.)

Amanita muscaria
40

41

Proljetni hrčak i velika moždanica
Proljetni hrčak (Gyromitra esculenta) i velika moždanica (Gyromitra gigas) su do prije dvadesetak godina smatrani jestivim
gljivama. U zadnje vrijeme je dokazano da sadrže otrovnu
materiju giromitrin koja se vremenom akumulira u organima
osoba koje ih jedu i kad pređe kritičnu granicu postaje otrovna
kao i otrovi zelene pupavke.
Još neke vrste hrčaka i njihovih srodnika uzrokuju giromitrinski sindrom, ali ili su rijetki ili sitni pa svakako ne zavrijeđuju
posebnu pažnju.

Ludara
Ludara (Boletus satanas) je uz vučiji vrganj (Boletus lupinus)
jedini naš otrovni vrganj. Izaziva gastrointestinalni sindrom
koji se manifestuje jakim povraćanjem i proljevom, ali se sve
redovno završava bez težih posljedica.

Gyromitra esculenta – proljetni hrčak
Gyromitra gigas – velika moždanica
42

Boletus satanas
43

Karbolovka
Mnogi ljudi ne znaju da među divljim (samorodnim) pečurkama
ima i otrovnih vrsta. Najpoznatija je karbolovka (Agaricus xanthoderma). Raste tokom ljeta i jeseni po livadama i šumama,
dosta liči na livadsku pečurku (Agaricus campestris) ali ima
neprijatan hemijski miris, naročito prilikom prženja. Uz to,
važno je obratiti pažnju na to da joj meso na presjeku mijenja
boju u žutu, pogotovo u dnu stručka. I ova gljiva izaziva gastrointestinalni sindrom.

Agaricus xanthoderma
44

45

Rijetke i ugrožene
vrste vrganja i lisičarki

46

Boletus regius

Boletus impolitus

Boletus fechtneri

Cantharellus friesii

Cantharellus melanoxeros

Cantharellus janthinoxanthus

47

48

49

Publikacija se izdaje u okviru projekta „Podrška obrazovanju
odraslih u BiH“ koji predstavlja zajedničku inicijativu GIZ-a i
Švicarske agencije za razvoj i saradnju.
Kao javno preduzeće GIZ podržava njemačku Saveznu vladu pri
ostvarenju ciljeva u međunarodnoj saradnji za održivi razvoj.
Švicarska agencija za razvoj i saradnju (SDC) djeluje u sklopu
Ministarstva vanjskih poslova i koordinira međunarodnu razvojnu saradnju i aktivnosti Švicarske Konfederacije.
Stavovi i mišljenja autora izneseni u ovoj publikaciji ne predstavljaju nužno stavove i mišljenja GIZ-a i SDC-a.

Izdavač
Udruženje gljivara i ljubitelja prirode
Mrkonjić Grad
www.gljive.com
Tekst i fotografije
Radoslav Gašić
Borislav Marić
Dizajn
Miodrag Manojlović
Lektura
Aleksandra Marić
Štampa
Atlantik bb Banja Luka
Mrkonjić Grad
2012