You are on page 1of 18

A+ R A

Poetna

O nama

Vijesti

asopis

Knjige

Divan

Rjenik

Okrugli stolovi i tribine

Galerija

Kontakt

Akademska razmjena

Tekstovi

Pridruite se
PROMILJANJE O FILOZOFIJI I TEOZOFIJI SVJETLOSTI

PROMILJANJE O FILOZOFIJI I TEOZOFIJI SVJETLOSTI

Dr. Mohammad Ali Barzanooni[1]

Rezime: ejh ihabuddin Suhravardi, znameniti muslimanski iranski teozof i


filozof i utemeljitelj filozofije i teozofije svjetlosti, u pogledu zrelosti,
kontemplacije, intelektualne irine, svestranosti znanja i djelovanja, stvaralake
inovativnosti, snage izraaja razliitih stavova i ideja, svjetopogleda, te, uz
perzijski, izvanrednog poznavanja arapskoga jezika, zauzima posebno mjesto u

misleoj povijesti koje se ne moe usporeivati s drugima. Uprkos tome, postoji


mnogo nepoznanica o ivotu, misli, nauku i djelima ovoga neuporedivog teozofa.
Rad predstavlja autorovo kontemplirajue putovanje kroz ivot i duhovna
obzorja ejha Iraka, nastojei kroz predstavljanje njegova knjievnog opusa, te
saetim uvidom u filozofiju svjetlosti, njezine metode, izvore, principe i temelje
otvoriti neka pitanja poticajna za jedno ozbiljnije i temeljitije istraivanje koje bi
Suhravardija tretiralo onako kako on to uistinu zasluuje.

Kljune rijei: ejh Irak, Hikma al-irk, iraki filozofija, Hikmet-e hosrovn

Filozofija i teozofija svjetlosti druga je vana filozofska kola u povijesti islamske


misli koja je otvorila novi put u filozofsko-misaonom traganju islamskoga drutva.
Nakon kritika upuenih Aristotelovoj peripatetikoj filozofiji od strane
nekolicine fakiha (zbog izvanjskih promjena u odnosu na neke islamske principe),
te od strane sufija (zbog suhoparnog racionalno-deduktivnog metoda) u IV st. i
e'arijski filozofski pravac izrazio je neslaganje sa ovim naukom. Nakon toga je
e'arijska kola potvrena od strane sunijskog mezheba i dolo je do formiranja
sveuilit Nizamij u Bagdadu i Niaburu, te diljem islamskoga svijeta, s ciljem
promicanja e'arijskog nauka. Takoer se eljelo konkurirati Fatimijjama i
ismailijjskoj misli u Egiptu. Nakon toga stekli su se uvjeti za Gazalijev napad na
peripatetiki filozofski pravac. Nakon uvenoga djela Ciljevi filozof, napisao je
djelo Slom filozof u kojem je kritizirao filozofske stavove koji su oponirali nauku
utemeljenom na nadahnuu. Ali, dok se peripatetika filozofija kritizirala na
islamskome Istoku, dotle je na Zapadu i u Andaluziji, u vremenskom rasponu od
jednog stoljea, skupina znamenitih filozofskih imena, kao Ibn Bade (Ebn Be),
Ibn Tufejl (Ebn Tofeyl) i Ibn Rud (Ebn Rod), razvijala i promovirala peripatetiku
filozofiju. Iako je njihovo uenje u pogledu Aristotela bilo korisno, oni nikakvu
panju nisu posvetili Ibn Sinau (Ebn Sn) i njegovu osobenom stajalitu spram
ove filozofije, a posebno Ibn Sinaovoj istonoj teozofiji. Kako god bilo, islamska
filozofija s peripatetikim gleditem i prevoenjem djel muslimanskih
peripatetika, kao to su Farabi, Ibn Sina i Ibn Rud pronala je put do Zapada.
Naalost, neki sunitski povjesniari smatrali su da je islamska filozofija,
nakon Gazalijeva i Razijeva napada, na zalasku i u djelima o povijesti islamske
filozofije Ibn Ruda i Ibn Halduna (Ebn Xaldn) predstavljali su konanim takama
povijesti islamske misli, a veina orijentalista koji su se koristili upravo ovim
izvorima i koji su prouavali samo prevedena djela prihvatili su ovakvo stajalite.
Meutim, istina je posvema drugaija. Djela ejha Iraka (Uitelj filozofije
prosvjetljenja), za razliku od peripatetike filozofije, nikada nisu prevedena na
latinski jezik. To je razlogom to na Zapadu i u djelima orijentalista nema
posebnih naznaka o njemu. Stoga je i veina novih i savremenih mislilaca,
oslanjajui se na djela orijentalista, zapala u istovrsnu pogreku.
Teozofija svjetlosti u islamskome svijetu filozofski je pravac koji
predstavlja prijelaz izmeu peripatetike filozofije i iste gnoze. Utemeljitelj

ovoga pravca jeste ihabuddin Suhravardi (ehboddn Sohraward), poznat po


pridjevcima: ejh ehd (muenik), Al-Maktl (umoreni), ejh al-Irk.

1.

Kratka biografija ejha Iraka

ejh ihabuddin Jahja ibn Amirak Suhravardi Zandani (ehbod-dn Yahy ebn
Amrak Sohraward Zanan), muslimanski iranski teozof i filozof i utemeljitelj
filozofije i teozofije svjetlosti, ugledao je ovaj svijet 549/1155. godine u seocetu
Suhravard. Djetinjstvo je proveo u zaviaju. Prvo obrazovanje stekao je u gradu
Marage (Mare), ondanjem centru nauke i islamskih znanosti, kod
Mediduddina Dejlija (Mado-dn eyl), fakiha, mutekellima i filozofa. Kod ovog
prvog uitelja uio je zajedno s imamom Fahrom Razijem, velikim kritiarem
peripatetike filozofije, s kojim je vodio brojne rasprave. Godinama nakon
Suhravardijeve smrti, kada su Raziju dali primjerak njegova djela Al-Talvht
(Knjiga prosvjetljenja), on ga je poljubio i zaplakao, prisjeajui se kolskih dana
sa Suhravardijem (Nasr: Se hakm-e moselmn, pp. 76).
Nakon toga odlazi u Isfahan, najvaniji znanstveni centar toga doba, gdje kod
Zahiruddina Karija (Zahrod-dn Qr) ui logiku i filozofiju. U ovom gradu
upoznaje se s misaonim sustavom Ibn Sinaa. Suhravardi, nakon to je okonao
slubenu izobrazbu u racionalnim i tradicionalnim znanostima, krenuo je na
putovanje u unutranjost Irana. Nekoliko godina putovao je obzorjima vlastite
due. Susreo se sa znamenitim sufijskim ejhovima i privukao njihovu panju. U
tom periodu veliki dio vremena proveo je u i'tikafu, posvetio se ibadetu i
kontemplaciji. Kratko vrijeme uio je i kod Fahruddina Mardinija (Fahrod-dn
Mrdn),[2] u Kermanahu (ili Iraku) i bio njegov nerazdvojni pratilac. Mardini,
vidjevi njegovu drsku smjelost i krajnju otvorenost u govoru, zabrinuo se i kazao:
U pronicljivosti, pamenju, otroumnosti nisam vidio nikoga njemu ravnom, i
stoga strahujem za njegov ivot (Mo'adam al-Udeb, VII, pp. 269).
Njegova putovanja pjeice uz zadravanje u nekim mjestima, malo pomalo su se
proirila, te je stigao i do Anadolije i Sirije. Zbliio se sa skupinom batinija. Na
ovom putovanju Suhravardija su veoma oduevili sirijski prizori. Iz Damaska je
otiao za Halep. U Halepu je posjeivao asove fikha kod ejha Iftiharuddina,
profesora medrese Halavijje. Ubrzo je njegova uenost upala u oi te se zbliio
profesorom. U ovom gradu upoznao se i s Melikom Zahirom (Malek Zher), sinom
Salahuddina Ejubije (Salhod-dn Ayyb). Melik Zahir, koji je gajio estoku ljubav
spram sufija i mislilaca, bio je privuen ovim mladim misliocem-teozofom te je
zatraio da ostane na njegovu dvoru u Halepu. Suhravardi, kojeg su oduevili
krajolici u tom kraju, s radou je prihvatio ponudu i ostao na dvoru Melika
Zahira. U Halepu je Suhravardi vodio rasprave s fakihima izraavajui, bez straha,
svoja ezoterijska uvjerenja. U prisustvu Melika Zahira, uivajui njegovu podrku,
nepristrasno je vodio rasprave s fakihima i mutekelliminima, izlazei kao
pobjednik. Rasprave i oponiranja, svestrano znanje, iznimna otroumnost,
sklonost k ezoterinome, inovativnost i originalnost u oblasti teozofije, filozofije i

gnoze, nepristrasno Suhravardijevo ophoenje, jasno i otvoreno objanjavanje


gnostikih i ezoterijskih zbilj, sve je to izazivalo zavist, te su ga neki fakihi
proglasili heretikom i nevjernikom. Fakihi su od Melika Zahira zahtijevali da ubije
Suhravardija, optuujui ga za izraavanje stavova koji su opreni principima
vjere i izopaavanje vjerskog uenja. Poto se Melik Zahir uzdrao od
udovoljavanja njihovu zahtjevu, potuili su se Salahuddinu. Salahuddinu, koji tek
to je izbavio Siriju iz ruku krstaa, da bi ouvao autoritet, bila je potrebna
podrka vjerske uleme, te je bio primoran pokoriti se njihovu zahtjevu i izloio je
pritisku Melika Zahira. Melik Zahir nije imao kud i 587. po H. dao je zatoiti
Suhravardija, koji je na koncu, pod nerazjanjenim okolnostima, umoren u zatvoru
u Halepu. Stvarni razlog Suhravardijeve smrti nije razjanjen.[3] Usmren je 586.
po H. u 36. godini ivota (Vafijt al-A'jn, 5, pp. 316) ili 587. u 38. godini ('Ajn alAnb, 3, pp. 274). Suhravardi je, uz to, bio i plodan pisac i pjesnik. Osim proznih
djela, napisanih pitkim knjievnim stilom, iza sebe je ostavio i veoma lijepe
stihove. Poznato je da, kada je predosjetio svoju blisku smrt, da je napisao ove
stihove:

Vidim korak moj prolio je krv moju
moja


Zanemari pokajanje prezrena krv

Suhravardijeva je smrt, kao i njegov ivot, bila zakrivena velom tajne. Kao Hallad
(Hall) i Ejnolkozat (Eynol-qozt), i on je postao ehidom. Suhravardi je, ne
uvaavajui Ibn Sinaovu preporuku na kraju Erta, vjerovatno zbog svoje
mladosti, bez straha, objelodanjivao tajne teozofije. I upravo su otada duhovno
zrele osobe i nagovjetavale da nee izvui ivu glavu. Kada je vijest o
Suhravardijevoj smrti stigla do njegova prijatelja i uitelja Fahruddina Mardinija,
kazao je: Desilo se ono to sam i pretpostavljao. On je o Suhravardiju govorio:
ihabuddinovo znanje svestranije je od njegova racia (Mottahar: Hadamt-e
motakbel-e rn va eslm, pp. 493494).
Neki su ga smatrali sljedbenikom afijskoga mezheba, drugi i'ijom, a
neki, pak, sljedbenikom ismailijske sekte. Suhravardi je vjerovao u nunost
institucije imameta i njezinu svetost. Smatrao je da je imam namjesnik Boiji na
Zemlji i da Zemlja nikada nije ispranjena od teozofije i mislioca-teozofa. Takoer
je smatrao da je imamet oduvjean i zauvjean i da na Zemlji uvijek postoji imam
koji iz svijeta svjetlosti crpi nadahnue i mjerila dobrih i loih djel. Jednom rjeju,
imam je Pol polova to predstavlja najuzvieniju razinu onih sjedinjenih s
Bogom. Ibn Tejmijje (Ebn Teymiyye) proglasio je Suhravardija heretikom zbog
njegova uenja o imametu, vjerujui da je on iskazao ekstreman stav o razini
imama koju je smatrao uzvienijom od razine Poslanika.[4]
Nesporno je da u pogledu zrelosti, kontemplacije, intelektualne irine,
svestranosti znanja i djelovanja, stvaralake inovativnosti, snage izraaja
razliitih stavova i ideja, svjetopogleda, te, uz perzijski, izvanrednog poznavanja
arapskoga jezika, Suhravardi zauzima posebno mjesto u misleoj povijesti koje se

ne moe usporeivati s drugima. On je bio udo svoga vremena, vanredne


inteligencije i inovativnosti. Nazivali su ga Posjednik snage i Melekuta,
Nadnaravno stvorenje. On je uveo novi pravac u misaona obzorja islamske
civilizacije.

2. Autorski opus ejha Iraka


Za relativno kratkoga ivota Suhravardi je iza sebe ostavio oko 50 knjiga na
perzijskom i arapskom jeziku od kojih nam je veina na raspolaganju. Ta djela ine
glavno jezgro njegova nauka o teozofiji svjetlosti. Veina njegovih djela
publicirana je zahvaljujui kritikoj obradi Francuza Henri Korbena (Henrya
Corbina) i Iranca Sejjida Husejn Nasra. Suhravardijeva djela mogu se klasificirati u
pet kategorija:
1.
etiri velika filozofska djela napisana na arapskom jeziku: Al-Talvht, AlMukvamt, Al-Mutraht i Hikma al-irk u kojima ejh Irak na prvome mjestu
kritizira neke principe peripatetike filozofije, pa ak i Aristotelovu Logiku, te
objanjava teozofiju svjetlosti koja se smatra vrhuncem njegova filozofskoga
nauka;
2.
kratka filozofska djela, kao to su: Hajkel al-nr, Alvh al-emd,
Partavnme i E'tikd al-hokam, od kojih su neka napisana na arapskom, a neka
na perzijskom jeziku;
3.
kratke gnostike poslanice pisane jezikom simbola i alegorije; veina ih je
na perzijskom jeziku, od kojih su neke: Al-Kisse al-gorbat al-garbijje, Resla f
hakkat al-ek, Akl-e sorh, vz-e par-e Dabral, Logat- e mrn, Rz b
dam'at-e sfijn i Safr-e Smorg;
4.
prijevod i komentar nekih filozofskih djel prethodnika: kao prijevod na
perzijski jezik djela Risla al-Tejr, Ibn Sinaa, komentar njegovih djela Ert i
Tanbht, te tefsir nekoliko kur'anskih sura i poslanikih predaja;
5.
njegove dove i virdovi koje ahrazuri (ahrazr) objedinjuje pod naslovom
Al-Vredt va al-takdst.
Suhravardijev knjievni opus, posebno njegove poslanice, u pogledu literarnoga
stila i izraajne forme smatraju se remek-djelom filozofske proze VI st. po H.
Suhravardijeve poslanice bile su predmetom panje kasnijih teozofa tako da je
napisan veliki broj komentara na ove poslanice.
Najvanije Suhravardijevo djelo je Hikma al-irk (Teozofija svjetlosti) u kojem su
obraeni doktrinarni principi filozofije svjetlosti. Na ovo djelo napisano je nekoliko
komentara na arapskome jeziku, a glavni su: komentar iz pera Suhravardijeva
uenika i odabranoga murida emsuddina Muhammeda ibn Muhammeda
ahrazurija (amsoddn Mohammad ebn Mohammad ahrazr) iz VII h. st. i
komentar allame Kutbuddina irazija (Qotboddn rz) koji je uvrten u filozofske
nastavne knjige u Iranu. irazijev komentar sadri glose Mula Sadraa napisane na

ovaj komentar i smatra se iznimno vrijednim izvorom u domenu islamske


teozofije.

3. Filozofija svjetlosti
Rije irk (erq) glagolska je imenica, aktivnog i pasivnog znaenja. Na
lingvistikoj ravni znai: blistanje, sjaj; obasjavanje, iluminacija, dok terminoloki,
u teozofiji, ima znaenje otkrovenja i osvjedoenja, ili pojave racionalnih svjetala i
njihova izljeva na duu.
Razlog zbog kojeg je ovaj ogranak filozofije nazvan irk-filozofija
(filozofija svjetlosti) jeste taj to su njeni sljedbenici vjerovali da potpuna spoznaja
dolazi iznutarnjim prosvjetljenjem (obasjavanjem srca). Temelj filozofije svjetlosti
jeste oitovanje i pojava racionalnih svjetala u dui teozofa, to je mogue postii
duhovnim proienjem, premda u ovome ulogu ima i dokaz (Kotbuddn rz:
Uvod u Hikma al-irk, str. 12).
U uvodu djela Hikma al-irk pie: Prije ove knjige [...] ja sam ve bio za
vas napisao neke knjige, sukladno metodi peripatetiara. U tim knjigama
razmatrao sam temeljna naela njihove filozofije. [] to se tie ove knjige, ona
je napisana po jednom drugom metodu. [] Ja, zacijelo, do takvog ozbiljenja
nisam prispio putem diskurzivnog miljenja (fekr). Ne, nego sam ondje najprije
prispio na jedan drugi nain, a onda sam tragao za filozofskim dokazom.
(Kotboddn irz: Uvod u Hekma al-irk, svezak 2 i 10).[5]

4. Metod filozofije svjetlosti

Metod filozofije svjetlosti jeste deduktivno-gnostiki. Temelji se na duhovnim


pregnuima i proienju due; otkrovenju i osvjedoenju ali se oslanja i na
filozofsko dokazivanje. Razmatranja i filozofski dokaz nuna su lekcija za putnike
koji su odabrali pravac svjetlosti. Premda je djelo obimom malo, ono sadri
nebrojeno saznanj i spoznaj iz oblasti teozofije. Kako tvrdi i sam Suhravardi,
njegova je knjiga za tragaoce teozofije plod intuitivnog kuanja (zouq) i uvjet
njezina razumijevanja jeste obasjavanje itateljeva srca trakom boanske
svjetlosti: Ova knjiga obraa se ba onima koji istovremeno tee intuitivnom
iskustvu i filozofskoj spoznaji. [] Najnii stupanj znanja koji se trai od itatelja
ove knjige jeste ono duhovno stanje u kojem se na njega spustio bljesak
boanskoga svjetla, ne u jednome hipu, ve u nepretrgnuu. Niko vie, izuzev
spomenutih, u ovoj knjizi nee pronai duhovnu korist. Prema tome, ko god tei
samo prema filozofskoj spoznaji, istoj i jednostavnoj, taj neka slijedi kolu
peripatetika [...]. Mi takvome nemamo ta rei niti s njime imamo ita raspravljati
o postavkama orijentalne mudrosti. Ba nita! Duhovni sustav teozofa orijentalne
svjetlosti ne moe se zasnivati bez svjetlosnih nadisaja. [] Kao to
posvjedoujemo osjetilne stvari i pouzdano spoznajemo njihov nain bivanja,

sposobni na tim uvidima graditi egzaktne spoznaje [...], jednako tako


posvjedoujemo neke duhovne realitete i na takovrsnim uvidima potom gradimo
teozofske spoznaje (Ibid., str. 13).

5.

Osvrt na djelo Hikma al-irk

Knjiga je, generalno uzev, podijeljena na dva dijela koja sadre pet rasprava.
Dio prvi sadri razmatranja o peripatetikoj filozofiji i logici kao i drugim temama
u vezi s tim koje su izloene kroz tri rasprave: O spoznaji i definiciji; O dokazima i
njihovim naelima; O sofistikim pobijanjima i nekim sudovima meu teozofima i
peripateticima. Ovaj je dio deduktivan i tretira neka drevna filozofska pitanja uz
primjenu termina neuobiajenih za peripatetiare.
Dio drugi koji je vaniji od prvog sadri pet rasprava: O svjetlu i njegovoj zbilji, o
Svjetlu nad svjetlima, klasifikaciji svjetala i razlikama meu njima; O poretku
egzistencije i o kvalitetu istjecanja mnotvosti iz Svjetla nad svjetlima; O nainu
djelovanja svjetla nad svjetlima i Gospodareih svjetala; O tijelima, njihovim
formama, njihovim sadrinskim ustrojstvima i njihovim odlikama, o ulozi svijeta i
njegovu odnosu spram isijavanja, o nebeskim sferama i kretanju nebeskih tijela, o
vanjskim osjetilima i duhovnim ovjekovim potencijalima; O proivljenju,
vjerovjesnitvu i snovima.
Na kraju knjige Hikma al-irk Suhravardi oporuuje: Ovu knjigu podajte samo
onome koji je dobro upuen u peripatetiko miljenje, zaljubljeniku u Svjetlo
Boije. Neka taj meditira etrdeset dana [] Potom istie da je sadrajem knjige
nadahnut od Svetog duha onime s ime nisu bili upoznati prethodnici niti
savremenici: Onaj ko se njezinu izuavanju prepusti, nauit e ono to su
propustili nauiti Stari i Novi u vezi s onim to je Bog povjerio jeziku mome.
Jednog zaudnog dana Nadahnitelj Preisti samo mi je u jednom trenu njen
sadraj puhnuo u moje srce (Hekma al-irk, Sabrana djela ejha Iraka, svezak
II, str. 259).
Bez sumnje, Suhravardijeva Hikma al-irk predstavlja stabilan i cjelovit filozofski
sistem utemeljen na principima i zakonitostima svjetlosti, veoma rasprostranjen
od VII st. po H., a koji je postao poznat kao filozofski metod odvojen od filozofije
peripatetika (Zijj: Uvod u Komentar Hekma al-erk, 1372, str. 19).

6.

Izvori teozofije svjetlosti

Izvori teozofije svjetlosti, na ta je ukazao i ejh Irak, datiraju iz filozofskoga


uenja prije Sokrata, filozofije drevnoga Irana, Hermesove misli i islamske gnoze.
U procesu proimanja izmeu Pitagorine, Hermesove i Platonove misli,

mazdaistikih uenja o svijetu anela, o poreenju egzistencije i nepostojanja sa


svjetlou i tamom, te uenja islamskih gnostika, posebice Hallada, nastao je
jedan novi teozofski pravac koji je sukusirao misaona obzorja Irana iz sedam
ranijih stoljea. ejh Irak smatrao je da se spoznaja i zbilje ne mogu dosegnuti
isto peripatetikom metodom dokazivanja, ve je vjerovao da dokaz i intuitivno
kuanje kao plodovi proienja due trebaju biti jedno uz drugo te da boanski
teozof treba poznavati teoriju filozofije, ali i odnjegovati svoje deduktivne
sposobnosti, kao i posjedovati iskustvo intuitivnoga kuanja, prosvjetljenja i
osvjedoenja jednoga gnostika. Suhravardi je kritici podvrgnuo mnoge principe
peripatetike filozofije. Svjetlo je smatrao temeljem realiteta. Egzistenciju je
stepenovao, motrei je kroz razine svjetla i tame. Veliku panju usmjeravao je na
pojedinana svjetla iz uzvienog svijeta i tako je oivio Platonovo uenje o svijetu
ideja. U razmatranju o longitudinalnom i latitudinalnom poretku svjetala koristi se
nekim terminima mazdaistikoga uenja, kao: Bahman i nr-e espahbad
(zapovjedniko svjetlo). Suhravardi je zasebno motrio na svaku pojedinanu
imaginativnu snagu u ovjeku i svaki oblik znanja; ak i znanje na temelju
vanjskih osjetila smatrao je jednom vrstom prosvijetljenja. Na svijet je motrio kao
na zatvor u kojem je zatoen svjetlosni dragulj ovjekova duha koji je s Istoka
svijeta, odnosno, iz Svijeta melekuta pao na Okcident svijeta, odnosno u ovaj
materijalni, pojavni svijet i koji mora proi sve njegove razine da bi se iznova
povratio na obzorja Istoka (Nasr: Ma'ref-e eslm, pp. 40).
Teozofija svjetlosti vue korijene i iz mudrosti drevnoga Irana (Hekmat-e
xosrown) i alegorijskih pripovijesti nadahnutih legendama, a s druge strane
koristi se peripatetikom metodologijom; ak naglaeno nastoji Platonova
filozofska gledita uokviriti u jedan filozofski sistem. Takoer, nudi filozofske
komentare i hermeneutiko tumaenje kur'anskih ajeta (Zijj, 1372, str. 25-26).
ejh Irak smatrao je da su etiri grupe mudraca i mitskih likova imali udjela u
njegovu odgoju: Grci (Pitagora, Platon...); Hermes i ostali njegovi sljedbenici;
mudraci antikog Irana (Kijumers, Gulah, Afridun, Kejhusrev i ostali prosvijetljeni
vladarski boanski likovi), te indijski Brahmani (Ibid., Zbirka 12, str. 111112;
502503; 305). Njegov svjetonazor oblikovan je na temelju: Pitagorejske
mudrosti, drevne iranske mudrosti Hikmet-e hosrovn, te proimanjem svjetala
Pitagorine i Platonove mudrosti sa svjetlima iranske mudrosti, kako sa Istoka
tako i sa Zapada, to je Suhravardiju pomoglo u oblikovanju znanosti o svjetlima
ili fikha o svjetlima (Ibid., Zbirka 2, str. 10 i 505).

6.1. Peripatetika filozofija i teozofija

Suhravardi je kritizirao peripatetiku filozofiju zbog toga to su peripatetici


zanemarivali spoznaju izravnim osvjedoenjem, oslanjajui se iskljuivo na
diskurzivno miljenje i racionalnu argumentaciju, ali je, ipak, diskurzivno miljenje
smatrao uvodom u iraki filozofiju: Ova naa knjiga obraa se ba onima koji

istovremeno tee intuitivnom iskustvu i filozofskoj spoznaji (Ibid., Sabrana djela


ejha Iraka, svezak I, str. 194).

6.2. Drevna iranska mudrost Hikmet-e hosrovn

Suhravardijeva naklonjenost drevnoj iranskoj mudrosti Hikmet-e hosrovn


izraena je kroz upotrebu nekih termina iz zoroastrizma koji se zapaaju u
njegovim djelima, budui da su i sljedbenici ove religije vjerovali u svjetlosnu
mudrost i jedno jedinstveno poelo (Kotboddn rz, II, pp. 11). Pravilna
upotreba imena Amspandn u znaenju gospodareeg svjetla posvjedouje
Suhravardijevo poznavanje nekih temeljnih principa drevne zoroastrovske
mudrosti. S druge strane, mnoga razmatranja, kao npr. o svjetlosti, vuku korijene
iz Hikmet-e hosrovn i zoroastrovske mudrosti koji svjetlost smatraju poelom, a
pomanjkanje nura olieno je u Ahrimenu. Gdje god nema svjetla, tamo je Ahrimen
i tama.

6.3.Grka mudrost i filozofija

Suhravardi je iznimno uvaavao grke boanske filozofe, te je Hermesa nazivao


ocem mudrih, Platona predvodnikom mudrosti, Empedokla i Pitagoru
stupovima mudrosti a Agathadaemona i Hermesa glasonoama Istinitog
(Ibid., str. 1011). Naravno, on je u nekim svojim naelima, kao teoriji o idejama i
gospodareim svjetlima, bio pod utjecajem Platona, dok se u metodologiji
razlikovao od Platona. Platon je spoznaju motrio kao racionalno osvjedoenje
istih arhetipova koji se mogu spoznati dijalektikim razmiljanjem, a ne
proienjem due i duhovnim vjebama. ak je smatrao da racionalno
osvjedoenje, jednako kao matematika ili tehnika snae ovjekov um. Neki
komentatori Platona, kao Ritter, smatrali su da isti arhetipovi potjeu iz svijeta
racija te da se mogu spoznati jedino razmiljanjem (Koplston: Srednjovjekovna
filozofija, svezak I, str. 271 i dalje). Meutim, prosvjetljenje i izravno osvjedoenje
ejha Iraka jeste putovanje koje vodi preko srca, a njegova je uvertira duhovno
vjebanje i proienje due kako bi se srce pripravilo za obasjavanje svjetlom
spoznaje (Mottahar: Manteq wa falsafe, 1369, pp. 169).

6.4. Misao indijskih Brahmana

Haravi smatra da jedan od izvora Suhravardijeve teozofije predstavljaju indijska


uenja, zapravo monistika kola Advaita, te, izmeu ostalog, kae: Ovaj

siromah putovao je zajedno s indijskim Brahmanima, koji su slovili kao uenjaci


svoga doba [...] (Haraw: Anvriye, pp. 35).

6.5. Islamski irfn

ejh Irak poznavao je do u tanine islamski irfan i njegovao je ljubav spram ovog
nauka. U principu, filozofija svjetlosti treba se nazvati teozofijom svjetlosti, a
teozofija je jedna posebna vrsta gnoze koja se razlikuje od tekijskog irfana.
Metoda teozofije svjetlosti u konanici se vraa metodi irfana, s tom razlikom to
se u irfanu do zbilje dolazi duhovnim sejri-sulukom i intuitivnim kuanjem, dok u
teozofiji svjetlosti vaan i nuan jeste i put diskurzivnog miljenja i dokaza, bez
obzira to se smatra uvodnom etapom.

6.6. Kur'an asni i islamske predaje

ejh Irak, kao vanredan poznavalac Kur'ana i predaja, u svojim je djelima citirao
i komentirao veliki broj ajeta kako bi njima potkrijepio svoja stajalita. Promotrimo
li paljivije, Suhravardijev nauk o svjetlosti, osim to vue korijene iz
zoroastrovske religije i Hikmet-e hosrovani, uporite, takoer, ima i u Kur'anu
asnom, kao posljednjoj nebeskoj Knjizi objavljenoj ovjeanstvu, odnosno u
poznatom ajetu sure Al-Nr: Allah je izvor svjetlosti nebesa i Zemlje! Primjer
svjetlosti Njegove jeste udubina u zidu u kojoj je svjetiljka, svjetiljka je u kandilju,
a kandilj je kao zvijezda blistava koja se uie blagoslovljenim drvetom [...] (AlNr: 35).
Upotreba kur'anskih ajeta u filozofskim razmatranjima na jedan osoben nain
odlika je Suhravardijeva stila koja ga odvaja od drugih autora. On je pisao i djela
u kojima je tumaio Kur'an, kao npr.: jt min Kitbil-Lhi va xabar 'an Resli-lhi
koja su, naalost, izgubljena. U gnostikim alegorijskim risalama, kakva je
primjerice Resle al-gorbe al-garbijje koja je nadahnuta Ibn Sinaovim djelom Hajj
ibn Jakzn, ejh Irak nastojao je gnostika pitanja kazana jezikom simbola
uskladiti s kur'anskim ajetima i usmjeriti ih ka kur'anskoj gnozi i tako irfanu dati
jednu nadahnjujuu obojenost. Suhravardi je smatrao da, ukoliko se ispravnost
izloenog ne potkrijepi Kur'anom i hadisom, onda je takav govor beskoristan i
treba ga se kloniti. I kao to je ovjek nemoan u sferi stvaranja, tako je i njegovo
ispravno upuivanje drugih izvan njegovih moi: Svaki govor koji nije
potkrijepljen Kur'anom i hadisom potjee iz beskorisnoga izvora i moe se
smatrati nedolinim. Onaj ko se nije vezao za kur'ansko ue, zalutao je i upao u
provaliju strasti i poriva.
Risala Mnas al-'ok ili Resle f hakkat-e 'ek napisana je na perzijskom jeziku
osebujnim knjievnim stilom i prema rijeima merhuma Sejjeda Dafera ehidija:

[...] predstavlja hermeneutiko tumaenje sure Jusuf. Sejjed Husejn Nasr smatra
da je ejh Irak risalu Jazdn enht napisao na temelju kur'anskih ajeta i
Poslanikovih predaja. ak se i risala Alvh 'emd moe smatrati komentarom
Kur'ana, o emu je sam ejh Irak kazao: Sainio sam dokazivi temelj oslanjajui
se na Kur'an. I naziv risale uzet je iz Kur'ana i s kraja na kraj ovoga djela govori
se o prvotnoj Ploi.
ejh Irak redovito je uio Kur'an i u svojoj knjizi Teozofija svjetlosti oporuio je:
Ui Kur'an; ali ui ga tako kao da je samo i jedino sputen tebi a ne nekome
drugome.[6]

7.

Principi i temelji irak filozofije

7.1. Svjetlosna poelnost i ne-zbiljnost bitka:


ejh Irak bitak smatra ne-zbiljskim, tvrdei da ne moe posjedovati realitet. Ako
bitak hoe biti bie, to nuno iziskuje njegovu sljedstvenost. Dakle, sutina bitka
nije bie, te je stoga ne-zbiljski (rz: Asfr, I, pp. 42, 54, 252254).
Naravno, neki komentatori iraki filozofije svjetlost o kojoj govori Suhravardi
uzimaju kao upravo onaj bitak koji tumai Mula Sadra. Oni smatraju da u pogledu
poelnosti bitka postoji temeljna razlika izmeu ovih dvaju pravaca miljenja
(Nasr: Se hakm-e mosalmn, pp. 184). I u potpunosti su upravu, jer ejh Irak
postavlja svjetlo namjesto bitka i smatra ga sutinom a egzistenciju tumai u
njegovu ozraju. Dakle, on govori o poelnosti svjetla a ne o poelnosti
esencije.[7]
7.2. Svjetlost i mrak
ejh Irak poelnost tumai kroz svjetlost u znaenju da se svjetlo protee na
svakome mjestu i kroza svaku stvar. Svaka stvar u ozraju je pojavljivanja i svijet,
isto tako, pojavno se oituje. Da nema pojavnosti, svijet ne bi bio svijetom. U tom
sluaju ti nisi ti, niti sam ja ja.[8] Nebivstvovanje svjetla znai odsustvo
pojavljivanja i bivstvovanje mraka. Suhravardi sve stvari u svijetu dijeli na svjetlo
(pojavljivanje) i mrak (nepostojanje svjetla i odsustvo pojavljivanja). Svjetlo jeste
isto dobro, oito bez potrebe za objanjavanjem, jedinstvena zbilja; ali ono ima
svoje razine kao jainu i slabost i ono po emu se svjetlosti razlikuju jedna od
druge ili po emu su sline jedna drugoj jeste sposobnost svijetljenja.
7.3. Podjela svjetla na supstancijalno i akcidentalno
Sutina svjetla dijeli se na supstancijalno (na svjetlo po sebi, isto od materije i
fizikih kategorija) i akcidentalno (svjetlo po drugome, koje se moe spoznati
osjetilima).
7.4. Podjela supstancijalnog svjetla
Supstancijalno svjetlo dijeli se na tri kategorije:

Svjetlo nad svjetlima; Nuni bitak i Tvorac svijeta; najuzvienije Svjetlo; Svjetlo
bez
kraja; poelo svakog svjetla; sve opstoji po Njemu; lieno svakog fizikog
svojstva; dominirajue nad drugim svjetlima. Suhravardi o Bogu govori kao o
Svjetlu nad svjetlima, Svjetlo koje opstoji po sebi i Apsolutno bogati (Ibid., pp.
25).
Umska ili gospodarea svjetla; Umska svjetla jesu supstancijalna, ali nisu ista od
svojstava manjkavosti i mogunosti; dakle ovisna su o Svjetlu nad svjetlima i po
Njemu nastaju i pojavljuju se. Svjetlo nad svjetlima proteno je i prema zakonu
jednoga iz onoga to je proteno moe nastati samo jedna stvar (Ibid., pp. 126
129). Prema tome, iz Svjetla nad svjetlima izravno i neposredno nastaje samo
jedno gospodaree svjetlo: svjetlo blisko i svjetlo veliko (Bahman u
zoroastrizmu, prvi Um kod peripatetika).
Umska svjetla dijele se na dva lanca:
longitudinalni: ostala umska svjetla nastaju slijedom jedna iz drugih kako bi se
upotpunila longitudinalna umska silsila, a njihov broj, za razliku od peripatetikog
stajalita da ih ima deset, vei je i od deset, i od dvadeset, i od stotinu, i od dvije
stotine (Ibid., str. 140);
horizontalni: u ovom lancu gospodarea svjetla ne mogu nastajati jedna iz drugih
nego ona odgovaraju Svijetu gospodareih vrsta ili Platonovih ideja i svaka stvar
u ovome niem svijetu oitovanja potjee iz uzvienijeg Svijeta ideja (Ibid., str.
159160).
7.5. Due ili Anvr-e espahbadijje (zapovjednika svjetla); razumna dua
(zapovjednik tijela i njegovih sposobnosti) nije utisnuta u tijelo, ali posredstvom
profinjene tjelesne supstance pod imenom animalni duh gospodari tijelom (pp.,
206). Razumna dua nije oduvjena i nije egzistirala prije tijela, nego je nastala s
nastankom tijela (Ibid., pp. 201), ali je zauvjena i nakon to tijelo iezne ona
ostaje.
7.6. Umske slike i iste siluete; Suhravardi smatra da postoje etiri svijeta: Ja
posjedujem nesporna iskustva koja dokazuju postojanje ovih etiriju svjetova:
Svijet gospodareih svjetala; Svijet upraviteljskih svjetala; Svijet meupregrada i
Svijet umskih slika (Ibid., str. 232). Tri svijeta: Svijet gospodareih svjetala (iste
i umske kategorije); Svijet upraviteljskih svjetala (due i zapovjednika svjetla);
Svijet meupregrada (tijela i osjetilne kategorije) bili su predmetom kritike
peripatetika. Suhravardi je, meutim, promotrio i svijet umskih slika (uzviene
ideje, odijeljene predodbe i iste siluete) koji je smjeten izmeu Svijeta
meupregrada i prvih dvaju svjetova. Ovaj je svijet ist od materije, ali posjeduje
tragove materije kao kvantitet i kvalitet. Suhravardi smatra da su u Svijetu
uzvienih ideja prisutne imaginativne djelomine slike i dua ih kontemplira
posredstvom veze s ovim svijetom.

7.7. Nedjeljivost tijela; ejh Irak na tijela motri kao na nedjeljivu supstancu ija je
zbilja kvantitativna i trodimenzionalna: duina, irina i visina (Sabrana djela,
svezak II, str. 74 i dalje). Suhravardi tijela klasificira na temelju stepena primanja
svjetlosti (Ibid., str. 187188).

8.

Nekoliko napomena o ejhu Iraku

ejh Irak blistava je zvijezda koja je veoma rano zgasnula na horizontu. Uprkos
tome, iza sebe je ostavio novi pravac u islamskoj teozofiji. U nastavku emo se
osvrnuti na nekoliko injenica vezanih za njegovu linost.
1.1. Zato su, uprkos njegovu utjecaju na kasnije teozofe, posebno na Mula
Sadraa
irazija, te na prouavanje komentara na djelo Hikma al-irk u nekim kolama,
Suhravardijeva linost, djela, ali i njegova osobita filozofska genijalnost, vrlo malo
istraivana, a u arapskim zemljama o njemu se pisalo uglavnom na osnovu
evropskih izvora? Nesporno je da su Henri Korben i Sejjed Husejn Nasr na Zapadu
vie od etvrtine prolog stoljea ulagali napore na oivljavanju Suhravardijeve
misli, i premda je objavljen veliki dio njegova opusa i napisano nekoliko knjiga o
ovom izvanrednom misliocu-teozofu, ipak je i do danas, u povijesti islamske
filozofije, ostalo dosta prostora za daljnja istraivanja. Jo su uvijek ostali
neotkriveni mnogi detalji iz ivota ejha Iraka i njegove otroumne misli, a vei
dio njegova opusa i mnogobrojni komentari na njegova djela, napisani tokom
vijekova koji su razasuti u bibliotekama Irana, Turske, Indije i Evrope, veoma teko
su dostupni za koritenje. isti filozofski metod ejha Iraka u kritiziranju logikih
procjepa u spoznavanju Aristotelove misli; potpuno odbacivanje aristotelovske
definicije; objanjenje i strukturiranje temeljnih poela, percipiranje ega,
prvenstvo intuitivnog uprisutnjenog spoznajnog znanja... i mnoga druga pitanja
ostala su skrivena.[9] Jo uvijek ne postoji potpuna lista Suhravardijevih djel.
Zadatak istraivaa jeste da oive Suhravardijeva djela i svijet upoznaju s
teozofsko-gnostikom misli ove znamenite linosti, pogotovo to je ostalo jo
mnogo toga za kazati u pogledu njegova nauka.
1.2. Suhravardijev ivot openito je poznat svima, ali su ostali nepoznati mnogi
detalji;
posebno je ostao nerazjanjen uzrok njegova proglaavanja heretikom i ubistva
koje je potom uslijedilo. Da li je on bio rtvom politikih promjena onoga doba, ili
zavisti kao posljedice njegove smionosti i drskosti, ili rtvom svojih uvjerenja o,
recimo, pitanjima peata poslanstva ili krunog toka velajeta, ili strah fakiha
Halepa od povratka batinijskoj ideji i podrci egipatskih Fatimija? Da li je zbog
svega toga postao ehid? Naalost, neki su zapali u pogreku, smatrajui ga
lanom porodice Suhravardija, znamenitih gnostika, i samo je njegov uenik i
murid amsuddin ahrazuri iznio neke vane detalje o svome uitelju.
Suhravardija je smrt zatekla u Halepu, ali je njegovo ime tamo potpuno palo u

zaborav! ak se i njegov mezar danas nalazi na jednome punktu i samo su rijetki


mislioci upoznati s ovom injenicom.
1.3. Meu nepoznanicama Suhravardijeva ivota jeste i njegova tarikatska
pripadnost i
vezanost za neku od silsila. Jo je uvijek ostalo zakriveno mnogo detalja o
njegovoj duhovnoj genealogiji. Ko je bio njegov pir koji ga je poveo stazom sejrisuluka? Pod paskom kojeg murida je odjenuo hrku Muhammedova siromatva?
Za nas je veoma vano promotriti i ova pitanja kako bismo se upoznali sa
Suhravardijevom duhovnom linou.
1.4. Suhravardi je sebe smatrao nasljedovateljem dvaju pravaca: grkoga i
iranskoga.
Upotrebljavao je termine drevne iranske misli, recimo vezano za anele. Njegova
djela obiluju preciznim informacijama o mazdaistikoj angeologiji koja je kod
njega proeta Platonovim naukom o Svijetu ideja. Da li je, uistinu, do VI st. po H.
postojao jedan tajni gnostiki pravac drevnoga Irana i drevne iranske mudrosti
Hikmet-e hosrovn ili je ejh Irak prikupio informacije od zoroastrovskih iranskih
sveenika?
1.5. Iz koje filozofske kole vue korijene temeljna irk filozofija? Da li njeni
korijeni
potjeu iz grke ili filozofije drevnoga Irana ili iz mazdaistikih izvora, ili ih treba
traiti u drevnim Ibn Sinaovim djelima, posebice kod njegova uenika
Bahmanjara? Kakav udio u Suhravardijevoj misli imaju ranije filozofske kole,
odnosno Kur'an i islamske predaje?
1.6. Zato se smatra da Suhravardi govori o poelnosti esencije kada on
eksplicite
nije ukazivao na ovo? On je svjetlo smatrao poelom te je ispravno govoriti o
poelnosti svjetla i ta je uope dovelo do ovakvoga poimanja?

Zavrna rije

ejh al-Irk, ihbuddin Suhravard, poput blistave svjetlice proputovao je


nebom islamske teozofije i gnoze i u tom kratkom bljesku u ovom svijetu nizina
utemeljio je novi pravac u islamskoj teozofiji. On je metod dokazivanja proeo
naukom o isijavanju i vrhuncem filozofije smatrao je osloboenje due od
mranoga zatvora tjelesnih prohtijeva i strasti. Duhovno vjebanje i proienje
due smatrao je nunim za dosezanje potpunoga znanja. Ulagao je napore u
povezivanju filozofije i religije, kao i grke filozofije s drevnom iranskom
mudrou. On je bio muslimanski gnostik koji je kroz islamsku gnozu oivio
paslike, ideje i vjerovanja sadrana u mudrostima prethodnika: Grka, Iranaca,

Babilonaca i Indijaca. Svjetlo je smatrao poelom svakog realiteta. Omoguio je


ovjeku da spozna zbilju Svijeta melekuta. Koristio se mnogim izvorima i za
razliku od prethodnika koji su se pozivali samo na grka filozofska djela, on se
nadahnjivao Kur'anom, poslanikim predajama i djelima znamenitih gnostika prije
njega. ak se u raspravama o svjetlosti pozivao na Gazalijevo djelo Mikt alAnvr (Nasr: Ma'ref-e eslm dar Dahn-e mo'ser, pp. 115122).
Iza Suhravardija je ostalo oko pedeset izvanrednih djela na perzijskom i arapskom
jeziku koja predstavljaju vrhunac literarnog umijea, posebno kada se radi o
poslanicama na perzijskom jeziku, koje se smatraju najboljim primjerom
jednostavne proze i filozofskoga metoda. Uprkos svemu, postoji mnogo
nepoznanica o ivotu, misli, nauku i djelima ovoga neuporedivog teozofa i jo
uvijek nije uraeno istraivanje koje Suhravardija tretira onako kako on to
zasluuje.
Suhravardijevo djelo treba u potpunosti oivjeti; treba ostatku svijeta predoiti
njegovu teozofsku misao, kako zbog vrijednosti Suhravardijeva lika, tako i zbog
njegova nespornog utjecaja na iranske teozofe nakon njega, kao Hade
Nasruddina Tusija, Mir Damada, Mula Sadraa, pa sve do prologa stoljea na
Hade Mula Hadija, Sabzvarija i sl. Suhravardi je muslimanski filozof koji nastoji
kur'anski nauk tumaiti u ozraju drevne iranske mudrosti Hikmet-e hosrovani,
te je na taj nain otvorio nova obzorja za istraivae u ovoj oblasti.

LITERATURA
Kur'an s prevodom (1990); preveo: Besim Korkut
Ibn Ab Asbee (1884): Oyn al-amb f Tabaqt al-attib'
Ibn Halkn (1965): Wafyt al-Ayn, Beyrt
Ebrhm Dnn, olm Hossein (1364): o-e and-e wa ohd dar falsafe-ye
Sohraward, Entert-e hekmat, Tehrn
Amn Razaw Mahd (1377): Sohraward wa maktab-e erq; prijevod: Mado-dn
Keywn, Nar-e markaz, Tehrn
Sohraward, eyx ehabod-dn: Hekma al-irq; prijevod i kritika obrada: Seyyed
afar Sad, Tehrn
Sohraward, eyx ehabod-dn (1372): Mamoe-ye mosannaft-e eyx Erq;
kritika obrada: Henry Corbin, Moassese-ye motlet-e wa tahqqat-e farhang,
Tehrn
ahrazr, amsod-dn Mohammad (1372): arh-e Hekma al-irq; kritika
obrada: Hossein Ziyy, Torbat, Moassese-ye motlet-e wa tahqqat-e farhang,
I izdanje, Tehrn

ahrazr, amsod-dn Mohammad (1976): Nazha al-Arwh wa rza al-Afrh f


trx al-hokamwa al-falsifa; kritika obrada: Xord Ahmad; Heydar bd
rz, Qotbod-dn: arh-e Hekma al-irq, p-e sang, Tehrn
rz, Sadr al-moteelihn: Al-Asfr al-arbaa
Koplston, Frederik: Srednjovjekovna filozofija, svezak I
Corbin, Henry (1945): Mamoe-ye awwal-e Mosannaft-e eyx Erq, Estambl
Corbin, Henry (1952): Mamoe-ye awwal-e Mosannaft-e eyx Erq, Tehrn
Mottahar, Mortaz (1362): Xadamt-e motaqbel-e eslm wa rn, Entert-e
Sadr, izdanje XII, Tehrn
Mottahar, Mortaz (1369): Mantaq wa falsafe, Entert-e Sadr, Tehrn
Nasr, Seyyed Hossein (1970): Mamoe-ye sowwom-e Mosannaft-e eyx Erq,
Tehrn
Nasr, Seyyed Hossein (1382): Mref-e eslm dar ahn-e moser, Entert-e
elm wa farhang
Nasr, Seyyed Hossein (1382): Se hakm-e moselmn, Entert-e elm wa
farhang, V. Izdanje, Tehrn
Yqt, Hamaw (1970): Ird al-arb f marifa al-adb, Margaliot, Qher-e

[1] lan Nauno-nastavnog vijea Teheranskog univerziteta i direktor


Naunoistraivakog instituta Ibn Sina u Sarajevu.

[2] Mardn je mjesto izmeu dananje Sirije i Turske.


[3] Prisjetit u se rijei uvaenog profesora Golama Husejna Ebrahima Dinanija,
savremenog filozofa i istraivaa iraki filozofije, koji je u jednom intervjuu kazao:
Jedan od fakiha postavio je Suhravardiju jedno zbunjujue pitanje: 'Nakon
Poslanika islama, ima li mogunosti za pojavu jednog drugog poslanika ili ne?'
Jasno je da je odgovor negativan. Sam Poslanik kazao je da nema poslanika
nakon njega. Ali u pitanju je sadrana mogunost. Da li postoji mogunost za
vjerovjesnitvo? Suhravardi je dao filozofski odgovor: Mogunost postoji. Smjesta
je izdat nalog o njegovu nevjernitvu i fetva o smrtnoj presudi koja je potvrena
od strane svih fakiha. Nakon izgovora Melika Zahira napisali su pismo
Salahuddinu Ejubiji, kazavi da Melik Zahir odugovlai s izvrenjem smrtne
presude nad jednim nevjernikom! Ejubija je izdao naredbu i Melik Zahir bio je
primoran pokoriti se. Suhravardi je usmren u halepskoj tvravi na jedan tragian
nain. Prema nekim izvorima, bacili su ga s krova tvrave na zemlju i tako je
postao ehidom. (U vezi s pitanjem i odgovorom dat emo kratko pojanjenje: Ibn
Arebi kae: Zakonodavno vjerovjesnitvo je okonano, ali spoznajno
vjerovjesnitvo uvijek postoji; tj. vjerozakon nee doi, ali su vrata spoznajnog
vjerovjesnitva u smislu odnosa sa Bogom uvijek otvorena)'.
[4] Naravno, izvlaiti ovakve zakljuke iz nauka ejha Iraka daleko je od istine.
Razina Poslanika, peata poslanstva, najuzvienija je razina koju ovjek moe
dosegnuti kod Boga, a imami su njegovi nasljedovatelji i namjesnici. Ni u kojem
sluaju namjesnik ne moe biti bolji od onoga koga je naslijedio. Nijedan i'ija ne
vjeruje da je razina imama uzvienija od razine vjerovjesnika. Stoga se ni iz
uenja ejha Iraka nipoto ne moe izvlaiti ovakav zakljuak.
[5] U radu je koriten prijevod djela Hekma al-irk prof. dr. Reida Hafizovia, u
izdanju Naunoistraivakog instituta Ibn Sina Sarajevo.
[6] Znaenje ovih rijei jeste osjetite Kur'an, tako da karia, dok ga ui, zamilja
da je njemu upuen. Suhravardijevim rijeima slie i rijei Ikbala Lahorija, koje
prenosi od svoga oca, budui da je i Ikbal svoju osobenu filozofiju crpio iz
Teozofije svjetlosti. Ikbal je slovio kao izuzetan poznavalac Suhravardijeve
filozofije.
[7] Drugim rijeima, Suhravardi svjetlost uzima kao sutinu koja jeste bie. Kada
govori o svjetlu, on se ne bavi masom, brzinom i sl. Na ovaj nain motreno svjetlo

jeste materijalna kategorija koja je svojstveno obasjavajua i daje svjetlost; i


moe se fiziki mjeriti. Ali, za Suhravardija svjetlo ima znaenje pojavljivanja, tj.
isijavanja svjetlosti. Ako svjetlo ne obasja, nita se ne moe oitovati. Svjetlo je
neto po emu stvari postaju vidljive, a po svome bitku je vidljivo. Racio, ovako
tumaen, jeste svjetlo, tj. ono to ini vidljivim umske spoznaje. Racio je svjetlo i
zbog posjedovanja toga svojstva daje svjetlost. Osjetilno (vidljivo) svjetlo
prouzrouje vienje stvar, dok racio omoguava njihovo razumijevanje. Racio je
unutarnje svjetlo. Ja u svome biu posjedujem dio svjetla koji ini vidljivim umske
kategorije. Svako prema svojim sposobnostima ima udio u svjetlu. Moje unutarnje
svjetlo ini mi jasnim znaenja. Mi smo posjednici vjere jer smo obdareni
razumom. To znai, kada ne bismo imali razum, zasigurno ne bi bilo ni vjere. Na
temelju ovoga, filozofija je od ovjeka, a ovjek je od svjetla; jer kada ne bi bilo
svjetla, ne bi bilo ni ovjeka, a Svjetlost nad svjetlostima jeste Bog slavljeni. Tamo
je apsolutno svjetlo, apsolutna sve-prisutnost i apsolutna sve-pojavnost. Traak
od Njega stigao je nama i svemu stvorenom na svijetu.
[8] Profesor Ebrahim Dinani kazao je za Hafiza da je svu Suhravardijevu teozofiju
iskazao samo u jednom stihu:
U Hramu magova zato sam obljubljen / jer plam koji ne umire stalno u srcu mome
je.
Plam o kojem pjeva Hafiz upravo je svjetlo koje daje toplotu i koje je uvijek i
stalno uspinjue i uzvisujue i nikada se ne sputa. Dehennem je vatra, ali nema
svjetlo i isti je mrak. Boansko svjetlo jeste svjetlo bez vatre.
[9] Djelo o'-e ande va ohd dar falsafe-je Sohravard dr. Golamhosejna
Ebrahima Dinanija iznimno je dragocjen istraivaki rad u ovoj oblasti.
O nama Linkovi Kontakt WebMail