Psihijatrijska Njega

ZDRAVSTVENA NJEGA
PSIHIJATRIJSKOG
BOLESNIKA
ZDRAVSTVENA NJEGA PSIHIJATRIJSKOG BOLESNIKA
UVOD
Psihijatrija (gr. psihe=dua, iatreo=lijeim) je grana medicine koja se bavi prouavanjem
duevnih poremeaja, lijeenjem i rehabilitacijom osoba s psihikim tekoama.
Duevni su bolesnici od samog poetka civilizacije imali poseban, svakako loiji drutveni
status. Odnos prema duevnom bolesniku jo i danas se sporo mijenja. Duevna bolest
esto pobuuje strah u ljudi, javnost zazire od duevnog bolesnika i uope jo uvijek postoje
negativni stavovi prema psihijatriji.
Te predrasude imaju raznovrsne uzroke, a temelje se uglavnom na neznanju ili na
primitivnim vjerovanjima prema kojima duevni poremeaj izazivaju nadnaravne sile.
U primitivnim plemenima brigu o duevnom bolesniku preuzimao je vra. U srednjem vijeku,
skrb za duevnog bolesnika bila je povjerena crkvi. Kasnije u razvoju psihijatrije, postojale su
ustanove za uvanje i izoliranje bolesnika - psihijatrijski azili. To je etapa u razvoju
psihijatrije koju karakterizira zatita drutva od duevnog bolesnika. Iz tog vremena datiraju i
nazivi umobolnica, ludnica i sl. U tom se razdoblju skrb oko bolesnika sastojala u
ograniavanju bolesnikova kretanja, u grubom odvajanju bolesnika od njegove obitelji,
njegove ivotne sredine i drutva uope. Psihijatrijski azili provodili su trajnu izolaciju
duevnih bolesnika. Bolesnik je bio lien ljudskog dostojanstva i nije mu se pruala nikakva
mogunost odluivanja u postupcima lijeenja.
Metode lijeenja u to su se vrijeme sastojale od fizikog sputavanja i kanjavanja bolesnika.
Bolesnici su bili smjeteni u kaveze, okovani lancima.
U povijesti psihijatrije najznaajniju ulogu ima francuski psihijatar Philippe Pinel, koji je 1798.
godine, u doba Francuske revolucije, oslobodio duevne bolesnike iz lanaca. Time je otvorio
vrata humanijem odnosu i postupcima prema bolesnicu i veem interesu za njegovu bolest.
Neki ga zbog toga nazivaju ocem suvremene psihijatrije.
U to vrijeme, dakako, nije bilo educiranih medicinskih sestara. U psihijatrijskim azilima
postojali su uvari ija je uloga bila zatita drutva od duevnog bolesnika, uz ograniavanje
bolesnikova kretanja. Tek kasnije, s razvojem psihijatrije, bolniari preuzimaju brigu o higijeni
i prehrani takvih bolesnika.
Medicinska sestra danas na psihijatrijskom odjelu nije uvar duevnog bolesnika. Ona je
lan terapijskog tima koji mora dobro poznavati duevni poremeaj, mogunosti njegova
lijeenja i prepoznati bolesnikove potrebe koje ona s aspekta zdravstvene njege moe
zadovoljiti.
Zdravstvena njega psihijatrijskog bolesnika prelazi okvire jednostavnih praktinih vjetina.
Sestra je ukljuena u opi program unapreenja duevnog zdravlja: primarnu, sekundarnu i
tercijarnu prevenciju duevnih poremeaja:
1. pomae pojedincu u razvijanju zdravih stilova ivljenja, suprotstavljanju stresu i
frustracijama, razvijanju samopotovanja i samopouzdanja, zdravstveno-odgojno
djeluje u cilju prevencije duevnih poremeaja,
2. aktivno sudjeluje u procesu cjelovitog i uinkovitog lijeenja (koje se ne moe zamisliti
bez adekvatne zdravstvene njege), te
3. pomae u otklanjanju posljedica duevnih bolesti i to potpunijeg oporavka.
Mogue sestrinske intervencije u primarnoj prevenciji nisu jo kod nas dovoljno isprofilirane,
te se esto zanemaruje utjecaj koji bi sestra mogla imati u borbi za unapreenje duevnog
zdravlja.
O sekundarnog prevenciji bit e vie rijei u daljnjim poglavljima.

Prilikom provoenja mjera tercijarne prevencije, sestra treba naroito obratiti panju na
sprjeavanje:
1. hospitalizma, koji se moe javiti kod bolesnika nakon dueg i/ili neadekvatnog
boravka i tretmana u psihijatrijskoj ustanovi, a oituje se u bezvoljnosti, gubitku elje
za odlaskom iz bolnice i povratku u prijanju sredinu i obavljanje svakodnevnih
aktivnosti.
2. stigmatizacije (obiljeavanja) duevnih bolesnika, koja proizlazi iz predrasuda o
duevnoj bolesti i duevnom zdravlju.
PSIHIJATRIJSKE USTANOVE I OBLICI

ORGANIZACIJE PSIHIJATRIJSKE SLUBE
I. PSIHIJATRIJSKE USTANOVE
Sve psihijatrijske ustanove ukljuene su u opi plan zatite duevnog zdravlja s ciljem:
prevencija duevnih poremeaja, borba za unapreenje duevnog zdravlja, lijeenje
duevnih bolesti i rehabilitacija osoba s duevnim smetnjama.
PSIHIJATRIJSKE BOLNICE
Psihijatrijske bolnice suvremenog tipa razvile su se tek u novije vrijeme, iako su ustanove u
koje su smjetani duevni bolesnici zbog uvanja, poznate jo iz davnih vremena. Formirale
su se iz nekadanjih psihijatrijskih azila.
Danas, po preporuci SZO, ne bi smjele imati vie od 300-400 kreveta. Uz akutne bolesnike,
karakterizira ih vei ili manji broj kroninih duevnih bolesnika koji se nalaze na duem ili
trajnom boravku. Znatan postotak u takvim bolnicama ine gerijatrijski bolesnici, odnosno
duevno poremeene starije osobe.
Unutar psihijatrijske bolnice stvaraju se neposredniji meuljudski odnosi i bolja terapijska
atmosfera.
PSIHIJATRIJSKI ODJELI
Organizirani su za krai boravak bolesnika radi dijagnosticiranja i lijeenja akutnih bolesnika.
Objedinjeni su s drugim granama medicine i mogu se nadopunjavati (neuroloki odjel, interni
itd.). Dobro je organizirana suradnja s raznim oblicima parcijalne hospitalizacije i
patronanom slubom.
Po preporuci SZO, danas su to manji odjeli koji imaju 30, do najvie 50 kreveta.
SPECIJALNE PSIHIJATRIJSKE USTANOVE
Razliite ustanove za duevno nedovoljno razvijenu djecu i mlade, ustanove za teko
odgojivu djecu, specijalne ustanove za sociopate i sl.
DNEVNE PSIHIJATRIJSKE BOLNICE
To je oblik parcijalne hospitalizacije. Ustanova u kojoj bolesnik ostaje tijekom dana a naveer
odlazi kui u svoju obiteljsku sredinu. U takvim ustanovama paljivo je organiziran program
lijeenja: grupni rad, suradnja s obitelji, patronanom slubom i centrima za socijalni rad.
Osim dnevnih bolnica, postoje i drugi oblici parcijalne hospitalizacije duevnih bolesnika, kao
to su none i vikend bolnice.
SESTRINSKE BOLNICE
Tip bolnike ustanove koja kod nas jo nije organizirana. Naglasak je na zdravstvenoj njezi
psihijatrijskog bolesnika, gdje je lijenik samo konzilijarni lan tima. Organizirane su najee
za kronine duevne bolesnike i starije osobe s duevnim poremeajima.
IZVANBOLNIKE PSIHIJATRIJSKE USTANOVE
Ukljuuju: ambulante, savjetovalita, poliklinike, klubove lijeenih bolesnika
alkoholiari), telefonska sluba, centri za krizna stanja, kazneno-popravni domovi i sl.
(npr.
II. ORGANIZACIJA RADA NA PSIHIJATRIJSKIM ODJELIMA

Psihijatrijski tim koji sudjeluje u lijeenju duevnih bolesnika ine: lijenik psihijatar,
medicinske sestre, psiholog, socijalni radnik, radni terapeut, a prema specifinosti
psihijatrijskog odjela i pedagog, defektolog, sociolog. Svaki lan tima sa svog aspekta
predlae i sudjeluje u terapijskim postupcima (tzv. timska sinteza).
Psihijatrijski odjel moe biti organiziran na naelima terapijske zajednice. Vana je
organizacija vremena tijekom dana: individualna i grupna terapija, okupacijska (radna)
terapija, organizacija kulturnog i zabavnog ivota unutar odjela i izvan njega. Cilj takve
organizacije i postupaka jest da se ivot na odjelu to vie priblii realitetu u kojem bolesnik
inae ivi i u koji e se vratiti. Bolesnici se privikavaju na preuzimanje odgovornosti i
inicijative za sve aktivnosti na odjelu kako bi se to lake i uinkovitije mogli ukljuiti u obitelj,
na radno mjesto i uope u drutvenu zajednicu, to je konani cilj svakog psihijatrijskog
lijeenja.
Psihijatrijske ustanove stacionarnog tipa (psihijatrijske bolnice, psihijatrijski odjeli unutar ope
bolnice ili klinike), organiziraju se na nain da postoje odjeli za akutne i kronine bolesnike,
muki i enski odjeli, otvoreni i zatvoreni odjeli. Otvorenost odjela omoguuje bolesnicima da
ne izgube vezu s okolinom, nema ograniavanja posjeta, bolesnici odlaze vikendom kui. U
zatvorenom dijelu odjela smjeteni su bolesnici u akutnoj fazi bolesti, bolesnici kojima je
potreban stalni nadzor ili intenzivna njega.
Kod prijema na zatvoreni odjel, od bolesnika se preuzimaju i pohranjuju na uvanje svi
predmeti s kojima bi mogao ozlijediti sebe ili druge (otri, metalni predmeti, no, karice, igle,
ica, predmeti od stakla i sl.) i svi lijekovi.
Zatvoreni dio odjela bolesnici ne smiju napustiti bez dozvole lijenika i medicinske sestre.
Ukoliko bolesnikovo stanje dozvoljava kretanje van odjela, on moe imati izlaz, a uz znanje
sestre na odjelu moe na krae vrijeme napustiti odjel (odlazak u duan, na telefon) ili moe
imati dozvolu za izlaz iskljuivo uz pratnju lana obitelji.
PRISTUP PSIHIJATRIJSKOM BOLESNIKU

U suvremenoj zdravstvenoj njezi naglaavaju se odreena naela koja su temeljno polazite
za sve sestrinske intervencije.
Osnovna naela sestrinske skrbi za psihijatrijske bolesnike su:
poimanje bolesnika kao cjelovitog bia u kontekstu njegova socijalnog i kulturnog
okruenja. Medicinska sestra brine o osnovnim potrebama bolesnika, a ne o njegovoj
bolesti. Bolesnika prihvaamo prema jednadbi: BOLESNIK = OSOBA + BOLEST. U
sreditu zdravstvene njegu su dakle bolesnikove osnovne ljudske potrebe. One mogu biti
bioloke, psiholoke, socijalne i kulturalne, a odvijaju se tijekom bolesti.
potivanje bolesnika kao jedinstvene ljudske jedinke. Prihvaanje bolesnika onakvim
kakav jest, sa svim njegovim vrijednostima, razliitostima i osobitostima.
uvaavanje slobode izbora, podravanje samopotovanja, uvanje tajne i sl. Odnosi
se takoer na potivanje bolesnika bez obzira na njegovo mentalnu bolest. Ovo naelo
moe biti narueno u situacijama akutnog stanja bolesti kada smo zbog zatite bolesnika i
njegove okoline primorani primijeniti postupke sprjeavanja i fizike imobilizacije bolesnika
pomo pri usvajanju novih oblika ponaanja. Poticanje prihvatljivog ponaanja bolesnika
u odnosu na lijeenje, odnos prema obitelji i okolini, te cjelokupnom stavu i vrijednosnom
sustavu.
terapijska komunikacija. (vidi poglavlje: Odnos sestra-bolesnik)
PRIJEM PSIHIJATRIJSKOG BOLESNIKA

Redovan
Hitan
Prisilna hospitalizacija
Kod redovnog prijema bolesnik je upuen iz ambulante, poliklinike ili savjetovalita.
Bolesnik koji je upuen iz ambulante, nakon upisa u bolnicu s medicinskom sestrom i
pratnjom (ako je ima) dolazi na odjel, gdje ga sestra iz ambulante predaje sestri na odjelu.
Kod hitnog prijema zaobilazi se administrativna procedura upisa u bolnicu s uputnicom, te
se bolesnik nakon pregleda u hitnoj psihijatrijskoj ambulanti prima na odjel.
Prisilna hospitalizacija regulirana je pravnim propisima (Zakon o zatiti osoba s duevnim
smetnjama). Zbog prirode svoje bolesti, duevni bolesnik esto nema uvid u svoje stanje, ne
shvaa da je bolestan i odbija lijeenje. Ukoliko on zbog svoje bolesti svojim ponaanjem
ugroava sebe, svoju okolinu ili materijalna dobra, potrebno ga je hospitalizirati protiv
njegove volje. Psihijatrijska ustanova u takvom je sluaju duna u roku od 12 sati po
prisilnom zadravanju, obavijestiti nadleni upanijski sud. Odluku o prisilnom zadravanju
donosi lijenik psihijatar. Sudac upanijskog suda duan je u roku od 72 sata od primitka
obavijesti o prisilnom zadravanju, prisilno zadranu osobu posjetiti u bolnici i s njom, ako je
to mogue, obaviti razgovor te dati rjeenje o nastavku prisilnog zadravanja. Obavijest
upuena sudu aktivira postupak prisilne hospitalizacije. Kada prestanu razlozi zbog kojih je
bolesnik hospitaliziran, mora ga se otpustiti ako on to eli. U praksi se najee dogaa da
bolesnik prihvati daljnje lijeenje.
Bez obzira o kakvoj se vrti prijema bolesnika u bolnicu radi, potrebno je bolesnikovu pratnju
(ako ju ima) zadrati radi uzimanja heteroanamneze. Heteroanamnestike podatke uzima
lijenik.
Medicinska sestra treba takoer razgovarati s pratnjom novoprimljenog bolesnika, te od

rodbine ili pratnje dobiti to vie podataka o bolesniku, njegovim navikama, potrebama,
ponaanju, a ujedno uznemirenoj obitelji uputiti rijei ohrabrenja i dati im informacije o
posjetima i mogunosti telefonskog razgovora s bolesnikom i sestrom na odjelu.
Kod prijema, bolesnik moe biti uzbuen, uplaen, agresivan, logoroian (govorljiv),
mutistian (utljiv), pasivan, bezvoljan ili moe mirno prihvatiti hospitalizaciju.
Ukoliko je potrebno, pacijentu se stavlja zatitna koulja (stezulja). Svrhovitost zatitne
koulje je dvojaka:
ima terapijsko znaenje - bolesnika prinudno postavlja u poloaj mirovanja, a time u
odreenoj mjeri i psihiki smiruje bolesnika. Neki bolesnici u stanjima psihike napetosti
sami trae da im se stavi zatitna koulja.
zatita za bolesnika o okolinu. Ukoliko je bolesnik agresivan prema osoblju bolnice, drugim
bolesnicima ili se ponaa destruktivno prema stvarima na bolnikom odjelu, potrebno je
primijeniti zatitnu koulju radi njegove zatite, zatite osoblja, ostalih bolesnika i cijelog
odjela. Agitirani bolesnik moe i dalje biti verbalno agresivan ili demonstrativno
inkontinentan. Potrebno je stalno nadziranje takvog bolesnika, primjena psihofarmaka
prema uputi lijenika, a nakon smirivanja, bolesnika treba odvezati.
Ako stanje bolesnika kod prijema dozvoljava, bolesnika treba okupati ili samo presvui.
Bolesnika koji prua otpor pri prijemu, sestra nee prisiljavati na kupanje i presvlaenje, nego
ga treba ostaviti da se privikne na novu sredinu.
Kod presvlaenja bolesnika treba obratiti panju na izgled i promjene na koi i vidljivim
sluznicama (ubodi, ozljede, posjekotine, ogrebotine, modrice), te stanje svijesti.
Sestra treba pregledati sve stvari koje j bolesnik donio sa sobom. Otre predmete ili
predmete kojima bi bolesnik mogao ozlijediti sebe ili druge, potrebno je oduzeti (no, karice,
ileti, ica, igle, stakleni predmeti i sl.). Sve lijekove koje bolesnik ima kod sebe takoer mu
treba oduzeti.
Vrijedne stvari se pohranjuju u bolniku blagajnu. Ukoliko moemo uspostaviti kontakt s
bolesnikom, treba mu objasniti zato to radimo.
Sestra uvodi bolesnika u bolesniku sobu, upoznaje ga s ostalim bolesnicima u sobi,
pokazuje mu gdje se nalazi kupaonica, WC, blagovaonica i gdje moe nai medicinsku
sestru kad mu je neto potrebno. Na taj nain bolesniku pokazujemo da nam je stalo do
njega i da smo mu spremni pomoi.
ODNOS SESTRA-BOLESNIK
Hospitalizacija za duevnog bolesnika predstavlja niz psiholokih doivljaja (najee strah,
nepovjerenje, napetost, bezvoljnost).
Duevni bolesnik esto zbog razliitih psihopatolokih doivljavanja i oteenja linosti nije
kadar adekvatno testirati realitet i participirati (biti sudionik) u socijalnoj sredini. O kvaliteti
interakcija s medicinskom sestrom i njenom odnosu prema bolesniku, uvelike ovisi kako e
bolesnik prihvatiti bolniku sredinu. Prihvaanjem bolnike sredine pak, bolesnik prihvaa
lijeenje koje mu je potrebno i time se njegov odnos prema bolesti i samom sebi mijenja u
pozitivnom smjeru. Na odjelu sestra i bolesnik uspostavljaju odnos koji moe biti:
terapijski - ako ima povoljan utjecaj na bolesnika i njegovo lijeenje
antiterapijski - ukoliko se negativno odraava na bolesnika i njegovo lijeenje
neutralan - ako nema ni povoljan ni negativan uinak.
Odnos koji sestra uspostavlja s psihijatrijskim bolesnikom trebao bi biti svakako terapijski
odnos. Takav se odnos gradi tijekom boravka bolesnika u bolnici i nije neminovno unaprijed
odreen.
Pri uspostavi odnosa sestra-bolesnik, bolesnik prema sestri moe biti indiferentan, ne
primjeuje ju, negira ju, moe biti konfliktan, agresivan ili pak pretjerano susretljiv i intiman.
Veoma je bitno da medicinska sestra koja radi na psihijatrijskom odjelu ima pozitivan stav
prema psihijatrijskom bolesniku, bez predrasuda i straha od njega.
Strpljivost, tolerantnost, humanost i odgovornost u radu najvanije su odlike sestre koja se
bavi duevnim bolesnicima, pri emu ne smije zaboravljati etiki kodeks i potivanje ljudskih
prava psihijatrijskog bolesnika (pravo na dostojanstvo, pravo na informaciju, povjerljivost
medicinske dokumentacije i drugo). Ukoliko sestra pridaje znaaj bolesniku i pokazuje
potovanje prema njemu, kod bolesnika e se razvijati osjeaj samopotovanja i
samopouzdanja to je od velike koristi za uspjeh lijeenja velikog broja duevnih
poremeaja.
Bolesnik s psihikim tegobama daleko je nepovjerljiviji od somatskih (tjelesnih) bolesnika,
esto nekritian spram svoje bolesti. Stoga je veoma vano da sestra potie stvaranje
povjerenja kod bolesnika. Psihijatrijski bolesnik mora vjerovati da mu sestra eli pomoi u
prevladavanju njegove bolesti, biti siguran u njezine dobre namjere, treba stei osjeaj
pripadnosti odjelu i sredini u koju je doao. Terapijski je vrlo znaajno da se bolesnik na
odjelu osjea ugodno, u prijateljskoj sredini i razumijevanju.
Medicinska sestra treba stvarati ozraje u kojem vlada ugodna i topla atmosfera, tolerancija i
meusobno potivanje svih lanova terapijskog tima i bolesnika, te mogunost emocionalnog
i socijalnog sazrijevanja.
Odnos prema bolesniku treba biti struan i profesionalan. Kulturno se odnositi spram svakog
bolesnika potujui njegova prava i njegovu linost, bez obzira na psihopatoloko stanje u
kojem se nalazi. Sve aktivnosti moraju biti usmjerene za dobrobit bolesnika. Nuno je
kontrolirati svoje emocionalne reakcije (kontratransfer), racionalno se ponaati kad bolesnik
pokazuje ljutnju, mrnju, kritiku ili pak divljenje i ljubav.
U prvom kontaktu s bolesnikom, medicinska sestra se treba predstaviti. Moe mu objasniti
svoju ulogu, svoja oekivanja od bolesnika i zajedno dogovoriti pravila ponaanja. Sve
odrasle bolesnike treba oslovljavati s Vi, bez obzira na godine, osim ako bolesnik eli
drugaije. Dobro je bolesnika otvoreno pitati kako eli da ga zovemo (imenom, prezimenom,
nadimkom, baka, deda i sl.).
Pristup svakom bolesniku treba biti individualan, u skladu s njegovim specifinim potrebama i
potujui osnovna naela sestrinske skrbi.
Medicinska sestra prihvaa bolesnika onakvog kakav on jest - sa svim svojim vrijednostima,
razliitostima i osobitostima, bez obzira na rasu, vjersku pripadnost, politika uvjerenja,
gospodarske i drutvene prilike u kojima bolesnik ivi.
Sestra komunicira s bolesnikom kad god je s njim, njeguje ga, dijeli terapiju, razgovara, ak i
kad ne razgovara (neverbalna komunikacija), pri emu ona djeluje u smislu ohrabrenja
bolesnika ili zadovoljavanja bolesnikovih potreba za podrkom, sluanjem, savjetom,
razgovorom ili samo socijalnim kontaktom, a ne u smislu psihoterapije i tumaenja njegova
ponaanja.
Meutim, komunikacija sestra-bolesnik moe biti i veoma mono terapijsko sredstvo.
O terapijskoj komunikaciji govorimo kada pridonosi:
usvajanju novih znanja i stjecanju novih vjetina od strane bolesnika
poveanju uvida bolesnika u problem i porastu samosvijesti
porastu samopotovanja, samopouzdanja i povjerenja bolesnika u sebe i druge
autonomiji linosti bolesnika i njegovoj neovisnosti i samostalnosti
smanjenju anksioznosti i popravljanju raspoloenja

otklanjanju auto i heteroagresivnog ponaanja bolesnika
eljenoj promjeni u ponaanju bolesnika
boljoj orijentaciji bolesnika u vremenu, prostoru i prema drugim osobama.
Drugim rijeima, kroz terapijsku komunikaciju djelujemo na osjeaje, misli i ponaanje
bolesnika mijenjajui ih u pozitivnom smjeru.
Treba naglasiti vanost i znaaj neverbalne komunikacije medicinska sestra - psihijatrijski
bolesnik, u oba smjera.
Neverbalnu komunikaciju ine:
ponaanje tijela
mimika
oni kontakt
govorno ponaanje
gestikulacije
dodirivanje
odijevanje
prostorno ponaanje
vremensko ponaanje
Bolesnik vrlo dobro zapaa i prilino je osjetljiv na neverbalne poruke medicinske sestre i
drugih lanova terapijskog tima. Prati nau mimiku i prema njoj zakljuuje kakvo je nae
stvarno miljenje o onome o emu govorimo. Hvata pogled i najee voli da ga se gleda u
oi. Smeta mu podignut kaiprst i bezrazlono gestikuliranje (lamatanje) rukama. Osjetljiv je
na dodir. Reagira na previe i na premalo dodira. Nekima dodira treba vie, nekima manje,
nekim bolesnicima u odreenoj fazi bolesti to moe jako smetati. Nije mu svejedno kako je
medicinska sestra odjevena, koliko profesionalno nosi svoju uniformu. Psihijatrijski bolesnik
moe imati svoje prostorne i vremenske zone u koje ne smijemo dirati. Nismo uvijek
dobrodoli kada im se pribliavamo. S njim treba razgovarati u pravo vrijeme i u njegovom
dvoritu ako nam dopusti. Svaki sadraj razgovora trai poseban kontekst i okolinu.
Sve su to segmenti neverbalna komuniciranja koji bitno utjeu na ono o emu razgovaramo i
na one s kojima razgovaramo.
OTPUST BOLESNIKA
Duljina hospitalizacije psihijatrijskog bolesnika ovisi o teini psihikog poremeaja i o svim
initeljima koji utjeu na izljeenje ili ublaavanje simptoma bolesti.
Nastoji se to je mogue prije vratiti bolesnika u obiteljsku i drutvenu sredinu uope, uz
uvjet da ona zadovoljava bolesnikove potrebe za sigurnou i normalnim funkcioniranjem u
toj sredini.
Prije otpusta iz bolnice, bolesniku se doputa odlazak vikendom kui kako bi se pratilo
njegovo stanje i adaptacija na vanbolniko okruenje, te odnos bolesnika i ue drutvene
zajednice (obitelj, prijatelji). Kada stanje bolesnika to dozvoljava, bolesnik se otputa na
kunu njegu.
Medicinska sestra ukljuena je u zdravstveni odgoj bolesnika i obitelji. Prilikom otpusta
bolesnika iz bolnice, sestra mu daje potrebne upute usmeno i pismeno o redovitom uzimanju
terapije bez obzira na nestanak simptoma bolesti. Bolesniku treba objasniti vanost redovitih
kontrola kod svog lijenika-psihijatra. Upute se takoer daju i lanovima obitelji, a odnose se
na vanost lijenikih kontrola, redovitog uzimanja terapije, psihike i fizike potpore
oboljelom lanu obitelji, eventualno upuivanje socijalnom radniku i socijalnoj slubi ili
patronanoj sestri.
Bolesnik moe biti upuen na dodatno lijeenje u dnevnu bolnicu ili druge oblike parcijalne
hospitalizacije.
Kod otpusta bolesnika iz psihijatrijske ustanove, moe se na otpusnici pisati tzv. usluna
dijagnoza (radi se o ublaenoj a ne o krivoj dijagnozi), kako bolesnik ne bi zbog svoje
bolesti imao potekoa u radnoj ili socijalnoj sredini.
Na alost, kod odreenog broja duevnih bolesti ne moemo govoriti o konanom izljeenju.
Takvi bolesnici otputaju se u remisiji bolesti, kada mogu vie ili manje normalno funkcionirati
u svojoj obiteljsko i radnoj sredini.
ZADAE ZDRAVSTVENE NJEGE

DUEVNIH BOLESNIKA
Prisjetimo se definicije zdravstvene njege prema V. Henderson:
Uloga medicinske sestre je pomo pojedincu, bolesnom ili zdravom u obavljanju onih
aktivnosti koje doprinose zdravlju, oporavku ili mirnoj smrti, koje bi pojedinac obavljao
samostalno kada bi imao potrebnu snagu, volju ili znanje. To treba initi tako da mu
se pomogne postati neovisnim to je mogue prije.
Uinkovitim provoenjem zdravstvene njege, sestra ima mogunost sasluati bolesnika,
procijeniti njegove potrebe, reagirati i graditi osobit odnos koji je izuzetno vaan u
uspostavljanju zdravlja.
Zdravstvena njega ima korijene u osnovnim ljudskim potrebama. Prema V. Henderson,
sestra pomae pojedincu da:
1. normalno die
2. uzima hranu i tekuinu
3. eliminira otpadne tvari
4. kree se i zauzima odgovarajui poloaj tijela (tijekom hodanja, sjedenja, leanja i
promjene poloaja)
5. odmara se i spava
6. odgovarajue se odijeva
7. odrava normalnu temperaturu tijela
8. odrava osobnu higijenu i njegu tijela
9. izbjegava opasnosti koje prijete iz okoline
10. komunicira s drugima radi izraavanja potreba i osjeaja
11. prakticira svoju religiju
12. obavlja svrsishodan rad
13. uestvuje u raznim rekreativnim aktivnostima
14. ui, istrauje i zadovoljava znatielju to pridonosi normalnom razvoju.
Na odabir intervencija iz zdravstvene njege duevnog bolesnika utjeu: psihopatoloko
stanje, osobine linosti, dob, drutveni i kulturni status bolesnika, njegove tjelesne i
intelektualne sposobnosti.
Zdravstvena njega duevnog bolesnika obuhvaa sve elemente osnovne zdravstvene njege i
specifine zdravstvene njege. Ovdje e biti opisani oni elementi koji trae objanjenje i
dodatne postupke u zdravstvenoj njezi koji su karakteristini za duevne bolesnike:
1. Odravanje osobne higijene
2. Briga za udobnost bolesnika, namjetanje i presvlaenje kreveta
3. Briga o prehrani bolesnika, kontrola tjelesne teine
4.
5.
6.
7.
Podjela terapije
Kontrola fiziolokih funkcija
Cjelovito promatranje bolesnika i praenje stanja duevnog bolesnika
Priprema bolesnika za dijagnostike pretrage
1. Odravanje osobne higijene

Karakteristino je za veinu duevnih bolesnika da zaputaju vanjski izgled i zanemaruju
osobnu higijenu. Razlozi za to mogu biti razliiti: otuenost od realiteta, smanjenje bolje i
bezvoljnost, nemo ili neznanje.
Dunost je medicinske sestre poticati bolesnika na svakodnevno obavljanje osnovnih
higijenskih potreba (tuiranje, kupanje, umivanje, eljanje, pranje zubi, presvlaenje).
Strpljivo, taktino, obzirno, postepeno, ne forsirajui, pokuati angairati bolesnika da to
uini sam ili uz pomo sestre. Ne uspijemo li odmah, priekati i nakon nekog vremena
pokuati ponovo, naveer ili drugi dan.
Kod nekih bolesnika bit e potrebno da sestra provede osobnu higijenu nepokretnog
bolesnika u krevetu (bolesnici u stuporu, bolesnici s psihoorganskim sindromom i sl.).
2. Briga za udobnost bolesnika, namjetanje i presvlaenje kreveta
Sve pokretne bolesnike treba poticati da namjetaju krevete sami uz kontrolu ili prisutnost
sestre.
Korisno je na sastancima terapijske zajednice dogovoriti se da bolesnici sami zadue jednog
bolesnika koji e vriti pregledavanje kreveta svih bolesnika na odjelu i ocjenjivati urednost.
Takva aktivnost ima viestruku korist. Bolesniku koji je zaduen za ocjenjivanje urednosti
kreveta daje osjeaj vanosti, odgovornosti i obveze, ostale bolesnike potie na urednost,
radnu naviku i osjeaj obveze, a jednima i drugima ispunjava dio slobodnog vremena.
Za nepokretne bolesnike brigu o udobnosti preuzima medicinska sestra. Udobnost bolesnika
na bolnikom odjelu podrazumijeva osim bolesnikog kreveta i bolesnike sobe i ugodan
ambijent u kojem bolesnik boravi tijekom lijeenja. Fiziko okruenje koje ukljuuje veliinu i
opremljenost prostora, raspored namjetaja, osvijetljenost, boju zidova djeluje na
raspoloenje bolesnika i osjeaj ugodnosti odnosno neugodnosti, pripadnosti ili ne takvom
odjelu.
Velik je izazov za medicinsku sestru osigurati takve elemente okruenja koji e kod bolesnika
izazvati pozitivne emocije i pozitivan stav prema sredini u koju je doao, te e takoer imati
odreen terapijski uinak (terapijsko okruenje).
3. Briga o prehrani bolesnika, kontrola tjelesne teine
Kod mnogih duevnih bolesnika postoje kvalitativni i kvantitativni poremeaju prehrane. Neki
bolesnici odbijaju uzimanje hrane uope, te ih je potrebno hraniti umjetnim putem
(nazogastrinom sondom i infuzijama).
Hrana mora biti ukusna i lijepo servirana. Vana je prisutnost sestre za vrijeme uzimanja
obroka jer tako moemo imati kontrolu koliko je bolesnik pojeo i kakvo je njegovo ponaanje
za vrijeme jela i neposredno nakon uzimanja obroka.
Razlozi odbijanja hrane mogu biti:
oslabljena ili izgubljena potreba za jelom
sumanute ideje o mogunosti trovanja hranom
odbijanje hrane zbog osjeaja bezvrijednosti kod depresivnih bolesnika (ne zasluuju
hranu)
psihomotorna usporenost
aktivni negativizam
pretjerana aktivnost kod maninih bolesnika (nemaju vremena za jelo)
nihilistike sumanute ideje (nema usta, eludac, ne moe jesti).
10
Potrebno je obratiti panju kod bolesnika s poremeajima hranjene (Anorexia nervosa i

Bulimia nervosa) na ponaanje bolesnika neposredno nakon uzimanja obroka (izazivanje
povraanja, pojaana fizika aktivnost nakon jela, uzimanje purgativa i sl.).
Mogui su i kvalitativni poremeaji u prehrani, kada bolesnik odbija samo odreenu vrstu
hrane (zbog razliitih razloga: boje, okusa, mirisa ili hrane koja deblja i sl.).
Bolesnik moe biti paranoidan na osobu koja dijeli hranu, na medicinsku sestru, te i to moe
biti razlog odbijanja hrane.
Ako bolesnik odbija hranu, potrebno je uloiti mnogo truda u pokuaju da ipak neto pojede,
moda i uz pomo sestre. U sluaju kada nije nikako mogue uvjeriti bolesnika u vanost
uzimanja hrane, potrebno je uvesti nazogastrinu sondu ili prehranjivati bolesnika putem
infuzije.
Nazogastrina sonda uvodi se za svaki obrok i to iz dva razloga:
1. kod sljedeeg obroka, bolesnik moda ipak pristane na hranjenje prirodnim putem
2. postoji opasnost od izvlaenja sonde i aspiracije eluanog sadraja (sondu moe
bolesnik izvaditi sam ili mu to moe uiniti neki drugi bolesnik).
Ako hranimo bolesnika putem infuzije, potreban je stalni nadzor sestre za cijelo vrijeme
primanja infuzije.
Svaki tjedan, a po potrebi i ee vri se kontrola tjelesne teine vaganjem bolesnika.
Tjelesna teina upisuje se na temperaturnu listu.
Kod bolesnika s poremeajima hranjenja, tjelesna teina mjeri se strogo precizno svaki dan,
bez odjee i obue, prije obroka. Kod takvih bolesnika treba obratiti panju na eventualno
pojaano uzimanje tekuine (pijenje vode) prije kontrole tjelesne teine.
4. Podjela terapije
Medicinska sestra dijeli terapiju duevnim bolesnicima strogo kontrolirano. Neki bolesnici
rado uzimaju lijekove u velikim koliinama i vrlo esto, drugi ih nerado uzimaju ili potpuno
odbijaju terapiju. Bolesnici mogu skupljati lijekove i iskoristiti ih u svrhu pokuaja suicida.
Nekoliko je osnovnih razloga zbog kojih bolesnik ne eli uzimati terapiju:
bolesnik se subjektivno osjea dobro, ne osjea se bolesnim i misli da mu lijek nije
potreban
poricanje bolesti - uzimanje lijeka za bolesnika znai da je bolestan (lud), to on ne moe
prihvatiti te eli dokazati kako je zdrav i moe bez lijekova
neugodne nuspojave ili loa prethodna iskustva s lijeenjem
strah od lijekova
bolesnik ne razumije razloge lijeenja i nain na koji lije treba uzeti
U podjelu terapije na psihijatrijskom odjelu u pravilu idu dvije sestre. Bolesnik lijek uzima
pred sestrom. Ako je potrebno sestra treba prekontrolirati usnu upljinu i otvoreno rei
bolesniku da se eli uvjeriti da li je lijek stvarno progutao ili ga dri u ustima, ispod jezika.
Bolesnik moe lijek sakriti ili ga ispljunuti, baciti ili spremiti. Nikakve lijekove ni boce od
infuzije ne smijemo ostavljati na nonom ormariu.
Sestra treba pratiti ponaanje bolesnika za vrijeme podjele terapije (izbivanje bolesnika s
odjela, traenje dodatne terapije, opravdanje bolesnika da nemaju au ili sl.), i svoja
zapaanja prenosi terapijskom timu. Takoer treba obratiti naroitu panju na kolica s
terapijom, drati ih pod kontrolom oka (bolesnik moe uzeti cijelu boicu s lijekovima i odmah
progutati njen sadraj ili je pospremiti).
Kod bolesnika koji ih bilo kojeg razloga odbijaju terapiju (nekritinost prema svojoj bolesti,
sumanute ideje i sl.), terapije se uvodi parenteralnim putem (i.m., i.v.). Mogu se uvesti depo
preparati koji se daju u duljim vremenskim razmacima parenetralno.
11
Lijeenje psihijatrijskih bolesnika dugotrajno je ili trajno. No kada se osjeaju bolje i nemaju
simptoma bolesti, bolesnici esto na svoju ruku prekidaju uzimanje terapije to moe dovesti
do recidiva bolesti. Sestra je duna bolesnika na to upozoriti. To se odnosi na one koji su na
kunoj njezi.
Veina psihofarmaka izaziva nuspojave koje mogu za bolesnika biti vie ili manje neugodne.
Medicinska sestra mora poznavati nuspojave koje izazivaju pojedini psihofarmaci.
Nuspojave mogu biti:
suhoa usta, pojaana salivacija, smetnje mokrenja, hipotenzija, umor, pospanost, nemir,
tremor, zakoenost muskulature (ekstrapirimidni simptomi), mljackanje, nemogunost
stajanja na jednom mjestu i dr. (Vidi poglavlje o psihofarmakoterapiji!).
Pohranjivanje i uvanje lijekova na psihijatrijskom odjelu
Svi lijekovi pohranjuju se u za to predvienom prostoru na odjelu koji nije dostupan
bolesnicima. Prostorija i ormar s lijekovima zakljuavaju se. Kolica s lijekovima ne ostavljaju
se nikad bez nadzora medicinske sestre. Ovim mjerama sprjeavamo mogue neeljene
posljedice nekontroliranog uzimanja lijekova od strane onih bolesnika koji su skloni troenju
veih koliina pojedinih lijekova ili bolesnicima sa suicidalnim namjerama.
5. Kontrola fiziolokih funkcija
Odnosi se na:
kontrolu eliminacije (stolica i mokrenje). este su opstipacije kod bolesnika koji boluju od
depresije. Posebno treba obratiti panju na bolesnike s psihoorganskim sindromom. Ako je
potrebno, mogu se bolesniku dati dijetalna hrana, laksativi ili klizma. Mokrenje moe biti
poremeeno na nain da bolesnik nekontrolirano mokri nou u krevet, moe imati retenciju
urina ili potekoe s mokrenjem vezane uz uzimanje psihofarmakoterapije ili moe biti
inkontinentan.
san i spavanje - esto je poremeeno kod duevnih bolesnika. Bolesnici mogu patiti od
nesanice, buditi se ee nou ili se buditi vrlo rano ujutro i ne mogu vie zaspati
(depresija).
Prema tipu, nesanicu dijelimo na:
a) tekoa usnivanja
b) tekoa prosnivanja
c) prerano buenje
O tipu nesanice ovisi i eventualna terapija hipnoticima, kao i vrijeme u koje je potrebno dati
terapiju kako bismo postigli optimalni uinak. (Vidi poglavlje Hipnotici!). Manini bolesnici
obino spavaju vrlo malo (mogu spavati i samo 2-3 sata nou). Neki bolesnici mogu imati
vrlo neugodne none more, te se boje zaspati. Sestra treba pratiti spavanje bolesnika i o
tome obavijestiti terapijski tim.
6. Cjelovito promatranje bolesnika i praenje stanja duevnog bolesnika
vanjski izgled, dranje, ponaanje
analiza verbalne i neverbalne komunikacije (brzina govora, fluentnost/tenost, prisutnost
bizarnih sadraja, intonacija, ritam, pogled, mimika, gestikulacije, stereotipije).
promatranje bolesnika s obzirom na njegove kognitivne funkcije (stanje svijesti).
Razlikujemo kvalitativni poremeaj svijesti (delirij, sumrana stanja, fuge,
somnabulizam) i kvantitativni poremeaj svijesti (somnolencija, sopor, koma).
praenje i uoavanje prominentnih psihijatrijskih simptoma: poremeaj miljenja - formalni
poremeaj miljenja (oduzimanje misli, disocirano miljenje, salata od rijei, raspad
jasnoe pojmova) i sadrajni poremeaj miljenja (sumanute misli, nerealne misli);
obmane osjetila - uoavanje halucinacija kod bolesnika (vidne, slune, tjelesne, njune)
procjene raspoloenja i afektivno-voljnih funkcija (hipobulija, abulija, ambivalencija,
afektivna krutost, mrnja, bijes, strah, anksioznost, paratimija i paramimija)
12
promatranje bolesnika s obzirom na psihomotoriku (hipokinezija, akinezija, hiperkinezija,

katatoni nemir, stereotipije, manirizmi)
uoavanje simulacije, agravacije, disimulacije. Simulacija je prikazivanje simptoma bolesti
koji stvarno ne postoje (npr. bolesnik tvrdi da ima povienu temperaturu). Simulacijom
bolesnik obino nastoji postii neki cilj, npr. izbjei otpust iz bolnice. Vano je razlikovati
simulaciju od hipohondrijskih ideja - zbog kojih bolesnik doista vjeruje da je teko bolestan.
Agravacija je prikazivanje simptoma teim nego to stvarno jesu. Disimulacija je
prikazivanje svog stanja znatno blaim ili boljim nego to ono stvarno jest. Karakteristino
je za suicidalne bolesnike da disimuliraju kako bi bili otputeni iz bolnice i uinili suicid,
ovisnici takoer. Paranoidni bolesnici imaju osjeaj da ih netko progoni (to moe biti i
medicinska sestra ili lijenik), disimiliraju kako bi pobjegli od nekoga, bili otputeni iz
bolnice.
uoavanje nuspojava psihofarmakoterapije
praenje bolesnikova ukljuivanja u oblike socioterapije
promatranje bolesnika s obzirom na njegove vitalne funkcije i eventualne somatske bolesti.
Praenje stanja bolesnika i njegova ponaanja ujedno nam koristi i za planiranje zdravstvene
njege i sestrinskih intervencija.
Sestra treba pratiti sve to se dogaa na odjelu ali posebnu pozornost treba obratiti praenju
fizikog i psihikog stanja bolesnika, njegova ponaanja i specifinih reakcija, interakcija s
drugim bolesnicima i posjetima, aktivnosti, odnosa prema lijeenju i kunom redu:
pri prijemu treba uoiti reakciju bolesnika na hospitalizaciju, stupanj anksioznosti, otpora,
ravnodunosti, suradljivosti
dok pacijent spava, uoiti kakvo je disanje, je li nemiran u snu, budi li se i kada tijekom noi
(neposredno nakon uspavljivanja ili u ranim jutarnjim satima), kakav je uinak none
medikacije
pri ustajanju: je li bolesnik naspavan, budi li se s lakoom i zapoinje novi dan osvjeen ili
se teko razbuuje, somnolentan je, te kakva je jutarnja osobna higijena bolesnika
u vrijeme podjele terapije: kakav je odnos bolesnika prema uzimanju lijekova, uzima li
redovito lijekove, traiti znakove moguih nuspojava lijekova
u vrijeme obroka: kakav je apetit bolesnika, koliko pojede, odbija li neku vrstu hrane ili
hranu uope, koju hranu odbija, kakvo je ponaanje za vrijeme jela (mirno sjedi i pojede
obrok ili ee odjelom i jede, maniri tijekom uzimanja hrane i sl.)
u vrijeme posjeta: obratiti panju na reakciju bolesnika na posjete, kakvo je njegovo
ponaanje bilo prije, za vrijeme i nakon posjete. Tko posjeuje bolesnika?
aktivnosti: koliko vremena bolesnik provodi u aktivnostima na odjelu, na radnoj i
okupacijskoj terapiji na sastancima terapijske zajednice. Obratiti panju na njegove
interese, napredak, interakcije, tonost.
praenje suradljivosti bolesnika u procesu lijeenja: da li se bolesnik dri terapijskih uputa,
pridrava li se propisanog reim lijeenja i kunog reda.
Izvjetaj o praenju ponaanja i stanja bolesnika tijekom 24 sata sestra prenosi ostalim
lanovima terapijskog tima usmeno a pismeno sve unosi u dnevnik praenja bolesnika.
Kako bismo bolje razumjeli to podrazumijevamo pod pojmom ponaanje, potrebno je istai:
Ponaanje je nain kojim se uspostavlja meusobni odnos pojedinca i okoline i na
koji pojedinac reagira na razliite uvjetne strukture drutva i prirode.
(G.Grossmann, W. Schmitz, 1969.).
Razlikujemo 4 osnovne komponente od kojih se sastoji ljudsko ponaanje (W. Glasser,
1989.):
a) djelovanje (ili aktivno ponaanje) je voljno pokretanje svih ili nekih dijelova tijela u
nekom smjeru u kojem ga elimo pokretati
b) miljenje - voljno izazivanje ili nevoljno izazivanje misli
c) osjeanje - izazivanje raznolikih osjeaja ugode i neugode dok mislimo ili radimo
13
d) fizioloke pojave - sloena fiziologija prua tijelu ono to mu je potrebno za

djelatnost, miljenje ili osjeanje. Na primjer, dok gledamo uzbudljiv film strave
nae srce kuca bre nego obino u mirovanju.
Praenje ponaanja psihijatrijskog bolesnika vrlo je sloena i odgovorna dunost medicinske
sestre, jer aktivnosti organizma koje podrazumijevaju ponaanje ukljuuju sve ove etiri
komponente. U normalnim situacijama djelovanje je najpodlonije volji. To je onaj dio
ponaanja koji moemo kontrolirati. Nekontrolirano djelovanje odnosno ponaanje duevnih
bolesnika zbog svoje psihopatologije takoer ukljuuje ostale tri komponente ponaanja.
Primjerice, agresivno ponaanje koje bolesnik nije u stanju kontrolirati takoer ukljuuje
miljenje (zbog ega to radi), osjeanje (najee srdbe, ljutnje ili straha), te fizioloke
pojave koje prate agresivno djelovanje (ubrzan puls, ubrzano disanje, proirene zjenice,
smanjena osjetljivost na bol i sl.).
7. Priprema bolesnika za dijagnostike pretrage
Za vrijeme boravka na psihijatrijskom odjelu, bolesniku se obavlja niz pretraga. Dunost je
medicinske sestre:
bolesnika obavijestiti o potrebi pretrage
upoznati bolesnika s vrstom pretrage i nainom na koji se obavlja
tijekom pretrage biti uz bolesnika, pomoi mu i ohrabrivati ga ako je potrebno
Bolesnici se esto boje dijagnostikih pretraga iz razliitih razloga (npr. zbog sumanutih ideja
da e mu lijenik neto ugraditi u dio tijela), tako da je potrebno prije pretrage pojaati
terapiju. Ako pretraga nije neophodno potrebna a bolesnik je izrazito uplaen ili napet, ako je
ikako mogue pretragu treba odgoditi.
Prije svakog medicinsko-tehnikog zahvata kojeg izvodi sestra (mjerenje vitalnih funkcije,
parenteralna primjena terapije, vaenje krvi, kateterizacija mokranog mjehura, davanje
klizme, uvoenje nazogastrine sonde i drugo), potrebno je bolesnika psihiki pripremiti.
Treba imati na umu da je svaki bolesnik (tjelesni ili duevni) manje ili vie uplaen zbog
zahvata koji slijedi. U sluaju psihijatrijskog bolesnika moramo imati na umu njegovo psihiko
stanje i razlog njegove hospitalizacije, te vrstu pretrage ili zahvata. Svakom bolesniku treba
pristupati individualno i posvetiti mu onoliko vremena koliko je dotinom bolesniku potrebno.
Sestra treba bolesniku ukratko objasniti postupak i razlog zbog kojeg se zahvat obavlja,
ohrabriti ga i umiriti. Bolesniku treba pokazati razumijevanje za njegov strah a ne
omalovaavati njegove emocije. Primjer: bolesnik pokazuje strah od zahvata a sestra moe
rei: ega se bojite, pa nije to nita a pritom dri u rukama instrumente koje bolesnik
nikada nije vidio. A moemo rei primjerice i ovako: Znam da se bojite, ali ja u uiniti sve da
Vam zahvat bude to manje neugodan, osjetit ete samo mali ubod igle.
14
OSNOVE PROCESA ZDRAVSTVENE NJEGE

PSIHIJATRIJSKOG BOLESNIKA
Bit sestrinstva je skrb za ovjeka a bit procesa sestrinske skrbi je nain na koji sestra prua
tu skrb.
Sestrinska skrb zahtijeva intervencije koje se ne temelje na intuiciji,
nego na namjernom i organiziranom pristupu zadovoljavanju potreba
i rjeavanju problema.
(Europski ured SZO o sestrinskoj skrbi, 1987.)
OSNOVNE FAZE PROCESA ZDRAVSTVENE NJEGE
1. utvrivanje potreba ili procjena
2. planiranje
3. provedba
4. evaluacija
Svaka od tih faza sastoji se od nekoliko koraka.
1. utvrivanje potreba ili procjena - prikupljanje podataka
- analiza podataka
- sestrinska dijagnoza
2. planiranje - utvrivanje prioriteta
- definiranje ciljeva
- planiranje intervencija
- izrada plana
3. provedba - validacija plana
- provedba
4. evaluacija - evaluacija cilja
- evaluacija plana
Zdravstvena njega planira se individualno za svakog bolesnika i dokumentira!
Primjer:
1. utvrivanje potreba, procjena:
- prikupljanje i analiza podataka: sestra ulazi u bolesniku sobu, bolesnica N.N. lei u svom
krevetu nepoeljana, nije se umila ni okupala, u neistoj je spavaici.
- sestrinska dijagnoza: Smanjena mogunost brige o sebi.
Zbog lakeg razumijevanja sestrinske dijagnoze, navest emo definiciju: smanjena
mogunost brige o sebi je stanje u kojem su zbog oteenja tjelesnih ili kognitivnih funkcija i
drugih razloga smanjene sposobnosti pojedinca za obavljanje etiriju aktivnosti
samozbrinjavanja: hranjenja, odravanja higijene, odijevanja i dotjerivanja te eliminacije.
(Izvor: Fukar G.: Uvod u sestrinske dijagnoze)
2. planiranje:
- definiranje ciljeva
- dugoroni cilj: razviti kod bolesnika svijest o potrebi i nunosti brige o

osobnoj higijeni kao preduvjeta za osjeaj vlastite
vrijednosti i pozitivne slike o sebi
- kratkoroni cilj: provesti odgovarajuu osobnu higijenu (pranje tijela,
oblaenje, njega kose i usne upljine).
Odjelna sestra isplanirat e tko e i u koje vrijeme provesti sestrinske intervencije.
Npr. sestra Ana je zaduena za bolesnika N.N. sa sestrinskom dijagnozom: smanjena
mogunost brige o sebi. Provest e sestrinske intervencije prema planu:
- poticati bolesnika na osnovnu brigu o higijeni tijela
- dogovoriti s bolesnikom tono vrijeme ustajanja iz kreveta ujutro, vrijeme odlaska u
kupaonicu i oblaenja
- pomoi bolesniku pri odlasku u kupaonicu i obavljanju osobne higijene ukoliko on ne
moe sam
15
- pohvaliti bolesnika, ohrabriti ga rijeima kako je uspio dobro obaviti kupanje i kako
sada puno bolje izgleda
- postii da bolesnik i sam primijeti pozitivan pomak i poboljanje u svom izgledu i
osjeaju istoe tijela.
3. provedba:
- sestrinske intervencije prema gore navedenom
4. evaluacija:
Bolesnik je obavio minimum osnovne higijene sam te uz pomo i poticaj sestre radi to
redovito svaki dan.
ZDRAVSTVENA NJEGA
SHIZOFRENOG BOLESNIKA
Bolest se javlja najee u dobi od 15-30 godine. U prvoj fazi bolesti dolazi do poremeaja
aktiviteta: - nezainteresiranost za okolinu, povlaenje u sebe, smanjena komunikacija s
okolinom, bolesnik zaputa svoju vanjtinu. U drugoj fazi, bolest se razvija i zahvaa cijelu
linost. Dolazi do depersonalizacije i derealizacije s poremeajima emocionalnog i afektivnog
ivota te poremeaja miljenja i obmana osjetila (najee slune i tjelesne halucinacije).
Zdravstvena njega ovisi o intenzitetu poremeaja te ju treba individualno planirati. U prvim
danima hospitalizacije potrebno je stvarati povjerenje i sigurnost i poticati bolesnika na
komunikaciju.
Poticati bolesnika na odravanje osobne higijene - samostalno ili uz pomo sestre.
Bolesnici zaputaju svoj izgled, nezainteresirani su za predmete, pojave i zbivanja u
stvarnom svijetu, nemaju potrebu za odravanjem osobne higijene i brige i vanjskom izgledu.
Zbog sumanutih ideja i strahova mogu biti nepredvidivog ponaanja i razdraljivi. Mogu biti
suicidalni i agresivni. Ako je potrebno, treba ih zatititi zatitnom kouljom.
Kod shizofrenih bolesnika javlja se poremeaj miljenja koji moe biti:
formalni - oduzimanje misli, disocirano miljenje, salata od rijei, raspad jasnoe pojmova
sadrajni - sumanute misli (nerealne, bizarne). U poetku bolesti bolesnik se od njih
distancira, nisu ni njemu uvjerljive, esto ih prikriva, ali u akutnoj fazi su mu realne i ne
treba ga razuvjeravati, on u njih vjeruje.
Javljaju se halucinacije (obmane osjetila) i to najee slune i tjelesne. Slune halucinacije
mogu se javiti kao: elementarne (bolesnik uje buku, umove, kripanje, glazbu) i artikulirani
glasovi (razumljive rijei, glasovi se obraaju bolesniku i s njim razgovaraju). Bolesnik moe
imati imperativne halucinacije - glas se direktno obraa bolesniku i izdaje naredbe. Bolesnik
slua taj glas i izvrava naredbe (npr. Nemoj ustajati iz kreveta!, Ne jedi to! i sl.). Kod
tjelesnih halucinacija bolesnik doivljava da se njegovo tijelo mijenja pod utjecajem vanjske
sile (npr. TV ili radio aparata, kompjutora i sl.), mijenja se raspored organa, neto je
ugraeno u tijelo. Vidne halucinacije su rijetko same, ee su povezane s idejama odnosa
- npr. povezanost s Bogom).
U akutnoj fazi bolesti sestra ne treba bolesnika razuvjeravati u postojanje halucinacija ali isto
tako i ne priznavati ih. Moe primjerice rei: Ja to ne ujem i sl.
U poetnoj fazi bolesti, bolesnik od sestre moe traiti i potvrdu da li je neto istinito ili ne.
Bolesnika treba nastojati koliko je mogue vie poticati na dogaanja i stvari u realnom
svijetu.
Bolesnici nerado uzimaju ili odbijaju terapiju pa je potrebna stroga kontrola da lijek popiju
pred sestrom (dunost joj je da prekontrolira usnu upljinu).
16
Zbog paranoidnih ideja moe biti prisutan strah od trovanja hranom pa je potrebna kontrola
prehrane. Sestra moe i sama pred bolesnikom kuati hranu kako bi ga uvjerila da hrana
nije otrovana.
Kao posljedica poremeaja psihomotorike i motorikog neaktiviteta (hipokinezije ili
akinezije) bolesnik moe imati edematozne i cijanotine ekstremitete te ga je potrebno
poticati na aktivne vjebe ekstremitetima (fleksija koljena i stopala i sline jednostavne
vjebe donjim ekstremitetima).
Mogu takoer biti prisutne stereotipije i manirizmi (bolesnici izvode neprirodne pokrete
tijelom). Zbog mogueg katatonog ponaanja i katatone ukoenosti potrebno je obratiti
panju na mogue povrede ili dekubitus. Opisani su sluajevi bolesnika koji su satima bili
prislonjeni uz vrui radijator i zadobili vrlo teke opekline. Mogua posljedica katatonog
ponaanja jest katatoni stupor. Bolesnik privremeno prekida sve aktivnosti, kontakt i
komunikaciju s okolinom. Zdravstvena njega bolesnika u stuporu opisana je u sljedeem
poglavlju.
Shizofreni bolesnik se esto izrazito jako boji razliitih dijagnostikih postupaka (EEG) zbog
straha da e mu se tijekom pretrage neto ugraditi u glavu ili neki drugi organ ili izvaditi iz
njega. Dunost je sestre bolesniku objasniti o kakvoj se dijagnostikoj pretrazi radi i nastojati
ga umiriti. Ako je potrebno, treba upozoriti lijenika koji e ordinirati odgovarajuu terapiju
prije pretrage.
Posebnu panju sestra treba obratiti suicidalnosti shizofrenog bolesnika. Kod takvih
bolesnika ei su suicidi nego pokuaji suicida. Dva su razloga suicidalnosti shizofrenih
bolesnika:
- psihotini razlog u akutnoj fazi bolesti kao rezultat autodestruktivnih impulsa,
sumanutih misli ili imperativnih halucinacija
- bilansni razlog koji se javlja ee po otpustu bolesnika iz bolnice, zbog djelomine
ili potpune kritinosti kao odgovora na realno sagledavanje svoga stanja. Bolesnici postaju
svjesni da u teko bolesni i poine suicid.
Tijekom provoenja zdravstvene njege potrebno je pokuati bolesnika zainteresirati za
predmete i zbivanja u stvarnom svijetu (otueni od realiteta) te ga poticati na ukljuivanje u
razliite oblike socioterapije (radna terapija, rekreativna terapija, terapijska zajednica, grupna
terapija).
ZDRAVSTVENA NJEGA KOD

BIPOLARNOG AFEKTIVNOG POREMEAJA (BAP)
Bipolarni afektivni poremeaj (manino-depresivna psihoza) se moe javiti kao cirkularna
psihoza gdje se izmjenjuju faze manije i depresije ili kao odvojeni simptomi.
I. ZDRAVSTVENA NJEGA MANINOG BOLESNIKA
Zdravstvena njega maninog bolesnika sloena je i oteana zbog bolesnikove totalne
nekritinosti prema svojoj bolesti. Bolesnici se osjeaju izrazito dobro i uope ne vide
potrebu za lijeenjem. Skloni su bjeanju iz bolnice na to sestra mora obratiti naroitu
panju. Upadljive su vanjtine, ene pretjerano naminkane, ekstravagantno obuene.
Tijekom boravka u bolnici sestra treba kontrolirati osobnu higijenu bolesnika i usmjeravati
optimumu (pojaano se znoje). Bolesnice obazrivo upozoravati da se ne ureuju previe, da
ne provode suvie vremena pred ogledalom ili u kupaonici jer i ostalim bolesnicima treba taj
17
prostor. Podsjetiti ih da se nalaze na bolnikom odjelu. Iako naminkani i ureeni mogu biti
vrlo neuredni i neisti.
Euforino su raspoloeni, bezrazlono razdragani, veseli, uvijek spremni za razgovor, smijeh,
pjesmu, ali mogu biti i svadljivi, ljuti i bijesni. Raspoloenje im je promjenljivo i na najmanji
negativni poticaj mogu iz dobrog raspoloenja postati izrazito ljuti i agresivni. Ako je
potrebno, sestra e ih staviti u zatitnu koulju.
Hiperaktivni su, nemirni, buni. Sestra treba pokuati smanjiti njihovu aktivnost te ih okupirati
aktivnostima koje smiruju (radna terapija, fizike aktivnosti). Neuredni su te im je potrebno
aktivnost usmjeravati na voenje brige o svojim stvarima, krevetu, nonom ormariu, iako ne
vole ograniavanje njihove neprestane aktivnosti.
Nametljivi su drugim bolesnicima i osoblju. Zbog sumanutih ideja misle da sve najbolje znaju,
da su najmoniji pa mogu doi u sukob s drugim bolesnicima. U tim sluajevima sukobe
treba rjeavati na grupnim sastancima. Sestra mora biti u stanju kontrolirati svoje
ponaanje prema takvom bolesniku (kontratransfer) i u svim situacijama se ponaati
maksimalno profesionalno, struno, strpljivo i tolerantno.
Misaoni tijek je ubrzan, brzo prelaze s teme na temu kao da imaju pritisak ideja. U
komunikaciji s takvim bolesnicima sestra treba pokuati usredotoiti bolesnikovo miljenje i
panju na jedan moment, upozoravati ga da govori sporije i tie.
Nagonski dinamizmi su pojaani. Zbog pojaanog libida i pretjeranog erotizma treba obratiti
panju na bolesnike suprotnih spolova, posebno na one koji se ukljuuju u razliite socio i
rekreativne terapije (etnje, ples, druenja, izleti i sl.)
Apetit im je pojaan ali zbog pretjerane aktivnosti mogu zanemariti prehranu ili mogu
konzumirati vee koliine hrane (kontrola tjelesne teine).
Sve vitalne funkcije su poviene: tlak, puls, tjelesna temperatura. Dunost je sestre
kontrolirati vitalne funkcije. Zbog pretjerane aktivnosti i uzbuenosti i pojaane izdrljivosti
mogu biti vitalno ugroeni.
Spavanje je izrazito skraeno. Mogu spavati samo 2-3 sata nou. Sestra treba vremenski
pratiti spavanje maninog bolesnika i o tome obavijestiti lijenika. Tijekom noi nastojati
osigurati mir na odjelu i potivanje kunog reda.
II. ZDRAVSTVENA NJEGA DEPRESIVNOG BOLESNIKA
Vanjski izgled i dranje je karakteristino: lice tuno, zabrinuto, kutovi usana sputeni,
pognutog dranja, zaputene vanjtine. Bolesnik se lako rasplae ali postoje i tzv. suhe
depresije.
Psihomotorika usporena, spore kretnje, oskudna mimika, monoton glas do depresivnog
stupora. Mogu biti psihomotorno agitirani (otkoeni), to se ispoljava nemirom, ne mogu se
skrasiti na jednom mjestu, zapomau, trae pomo: Sestro...
Voljni dinamizmi su snieni - hipobulija sve do abulije.
Bolesnika treba poticati na ustajanje iz kreveta, namjetanje kreveta i na osnovne
aktivnosti.
Zaputaju svoj izgled te ih treba poticati na obavljanje osobne higijene (kupanje, pranje kose,
eljanje, brijanje kod mukaraca i sl.). Ukoliko ove aktivnosti bolesnik ne moe initi sam,
potrebna mu je pomo medicinske sestre. Sestra treba bolesniku pomoi kod ustajanja,
proetati odjelom, odvesti u kupaonicu. Pri tome treba bolesnika ohrabrivati, dati mu
podrku. Za svaki uinjen pomak, bolesnika treba pohvaliti i poticati na daljnje korake.
Depresivno raspoloenje karakterizira bezrazlona alost, potitenost, osjeaj nie
vrijednosti, grinja savjesti, osjeaj krivice, predbacivanje samom sebi. Strahuju od
budunosti, nita ih ne moe razveseliti.
Misaoni tijek je usporen, na pitanja odgovaraju s dugom latencijom. U psihotikoj depresiji
mogu biti prisutne sumanute ideje krivice, propasti, hipohondrijske ili nihilistike ideje (uje da
i drugi govore da je on bezvrijedan, da bi bilo bolje da ga nema). Zaokupljeni su samima
sobom i pesimistikim sadrajima. Koncentracija na nedepresivne sadraje je oteana.
Usprkos tome, medicinska sestra treba se puno baviti takvim bolesnikom, esto razgovarati s
njim iako on odbija suradnju i kontakt i dati mu do znanja da mu elimo pomoi i biti s njim i
kada uti.
18
Dunost je sestre poticati bolesnika na razgovor, pri emu treba nastojati odvratiti mu panju
od depresivnih sadraja. Birati vedre teme koje bolesnika bar malo vesele (razgovor o djeci,
unucima, poslu). Tijekom razgovora pronai one osobine linosti na koje je bolesnik bio
naroito ponosan u vrijeme zdravlja (urednost, dobra domaica, hrabrost, upornost i drugo),
te razgovor usmjeriti u pozitivnom i veselijem smjeru. Bolesnika treba poticati na
komunikaciju s ostalim bolesnicima i postupno ga ukljuivati u oblike socioterapije (radna
terapija, terapijska zajednica, grupna terapija i dr.).
Apetit je smanjen, nemaju volje za jelom. Vrlo esto odbijaju hranu jer je nisu zavrijedili.
Vano je da sestra kontrolira prehranu i tjelesnu teinu bolesnika. Takoer, sestra treba
kontrolirati vitalne i fizioloke funkcije.
este su promjene sranog ritma, cijanoza i hladnoa ekstremiteta. Depresivni bolesnici su
esto opstipirani te je potrebno kontrolirati stolicu. Mogu se javiti poremeaji menstruacijskog
ciklusa, te bolovi u razliitim dijelovima tijela.
Opasnost od suicida najjaa je u ranim jutarnjim satima, kada se oni najloije osjeaju jer
za njih poinje jo jedan turoban, besmislen i bezvrijedan dan. Naveer se osjeaju neto
bolje jer je jedan takav straan dan iza njih.
U radu s depresivnim bolesnikom, sestra treba pokazati svoje umijee strpljenja i
razumijevanja. Bolesnici trebaju uz profesionalan odnos i osjeaj prihvaenosti, ljubavi i
fizikog kontakta (dodir, dranje za ruku, tapanje po ramenu, glaenje po kosi). Sestra treba
takvom bolesniku stalno iznova pruati poticaj za ivotom, dokazivati svoju dobru volju za
pomoi i razvijati kod bolesnika osjeaj samopouzdanja i samopotovanja.
ZDRAVSTVENA NJEGA BOLESNIKA

S PSIHOORGANSKIM SINDROMOM
Organski mentalni poremeaji su psihiki poremeaji izazvani oteenjem ili disfunkcijom
mozga. Mogu biti posljedica: upalnih procesa, trauma, trovanja, smetnja cirkulacije,
somatske bolesti i sl. Mogu se ispoljavati kao akutni i kronini. Razlikujemo dva osnovna
oblika psihoorganskog sindroma: - sindrom demencije
- sindrom delirija.
I. ZDRAVSTVENA NJEGA BOLESNIKA SA SINDROMOM DEMENCIJE
Etioloki, demencija se moe javiti kao vaskularna demencija, uz Parkinsonovu bolest,
epilepsiju, AIDS, povrede mozga, avitaminozu B12.
Dolazi do propadanja kratkoronog i dugoronog pamenja. Bolesnik se ne moe sjetiti
dobro poznatih imena ljudi, datuma, telefonskih brojeva i slinog. Dolazi do potekoa u
konverzaciji, ne moe dovriti zapoetu reenicu ili aktivnost koju je zapoeo, jer zaboravi to
je htio i poeo, te do poremeaja viih kortikalnih funkcija:
a) afazija - poremeaj govora
b) apraksija - nesposobnost izvoenja nekih radnji.
U teim sluajevima, bolesnik ne prepoznaje ni osobe iz ueg kruga. Mogue su promjene
osobnosti: krtost, opsesivnost, paranoidnost, razdraljivost i agresivnost, te emocionalni
poremeaji: depresija, anksioznost, socijalno povlaenje, izolacija.
Uz psihike poremeaje imaju esto i organski poremeaj, pa ih je potrebno smjestiti na
jedinicu intenzivne njege uz stalni nadzor medicinske sestre. Potrebna je stalna
kontrola vitalnih funkcija (puls, krvni tlak, disanje, temperatura), te kontrola izluevina.
Mogu biti opstipirani ili inkontinentni, te imati potekoa kod mokrenja (retencija urina ili
inkontinencija mokrae).
Brigu oko osobne higijene, prehrane, pomo pri eliminaciji preuzima sestra.
Zapoetu aktivnost ili radnju nisu u stanju zavriti (kupanje, oblaenje) te i kod pokretnih
bolesnika sestra provodi stalni nadzor i pomo.
19
Ne moemo se osloniti na njihove iskaze (da li je bio u kupaonici dana, uzeo hranu, je li
obavio pretragu i sl.) zbog kognitivnih poremeaja. esto su neuredni i nevoljko obavljaju i
minimum osobne higijene.
Mogu biti neugodni za druge pacijente zbog promjena osobnosti (diranje tuih stvari,
uzimanje iz tuih nonih ormaria, razdraljivost, tuakanje), eventualne konflikte treba
rjeavati vrlo taktino i oprezno. Mogu biti agresivni (najee verbalno!) i naporni za
medicinsku sestru i sve na odjelu. S takvim bolesnicima potrebno je mnogo strpljenja,
najee ih je nemogue zadovoljiti (hranom, postupcima, njegom, ostalim bolesnicima u
sobi) jer ni sami zapravo ne znaju to bi eljeli.
II. ZDRAVSTVENA NJEGA BOLESNIKA U DELIRIJU
Prema etiologiji, delirij moe biti:
febrilni
alkoholni
posttraumatski
postooperativni
medikamentozni
toksini
Delirij je kvalitativni poremeaj svijesti u kojem je pacijent neorijentiran u prostoru, vremenu i
prema osobama. Govor je nepovezan, nesuvisao s poremeajem panje. Javljaju se
obmane osjetila: iluzije, halucinacije i misinterpretacije. Najee su vidne halucinacije - male
ivotinje (bijeli mievi, pauci) ili konci, niti, sa sumanutom uvjerenou u realitet halucinacija i
odgovor na halucinacije. Izrazito su sugestibilni (npr. bolesnik trai vino, sestra mu donese
aj i bolesnik pije aj zadovoljan jer je dobio au vina). Dolazi do poremeaja pamenja te
bolesnik zaboravlja to je uo prije kratkog vremena. Nemirni su, hiperaktivni, izvode
nesvrsishodne radnje i pokrete esto vezane uz halucinacije. Javljaju se emocionalni
poremeaji kao anksioznost, razdraljivost, euforija. Dolazi do poremeaja ciklusa budnostspavanje, ne mogu spavati ali mogu biti somnolentni ili ak zapasti u komu.
Za bolesnika u deliriju potrebna je intenzivna njega uz stalnu kontrolu vitalnih funkcija jer
mogu biti vitalno ugroeni. Sve vitalne funkcije su poviene - tjelesna temperatura, puls,
krvni tlak, disanje ubrzano. Zbog silnog naprezanja moe doi do infarkta miokarda i smrti.
Javljaju se vegetativni simptomi, uz opisanu tahikardiju, kod bolesnika se javlja pojaano
znojenje, crvenilo lica, tremor, dilatacija zjenica.
Neophodna je nadoknada tekuine peroralnim i parenteralnim putem.
Bolesnika u deliriju sestra treba ee presvlaiti u isto rublje, brisati zbog pojaanog
znojenja i provoditi njegu usne upljine. Zbog hiperaktivnosti potrebno je bolesnika fiziki
imobilizirati (zatitna koulja, remeni na donjim ekstremitetima) i dati terapiju (hipnotici)
prema uputi lijenika.
Kod alkoholnog delirija treba obratiti panju na mogua krvarenja zbog poremeaja
koagulacije.
Od velike je vanosti da medicinska sestra zna prepoznati znakove tzv. preddelirija ili
predelirantnog stanja jer se na taj nain uz adekvatnu pravovremenu intervenciju moe
sprijeiti nastanak akutnog psihotinog stanja. Prije izbijanja psihoze mogu se kod bolesnika
pojaviti noni strah, pojaano znojenje, eluano-crijevne smetnje i psihomotorni nemir.
Karakteristini su pokreti navlaenje pokrivaa (bolesnik izvodi nesvrsishodne pokrete
rukama kao da se eli pokrili ili otkriti pokrivaem kojim je pokriven u bolesnikoj postelji).
20
ZDRAVSTVENA NJEGA
SOMATSKI UGROENOG BOLESNIKA
I. ZDRAVSTVENA NJEGA SUICIDALNOG BOLESNIKA
U Hrvatskoj je prosjena stopa samoubojstava oko 25 na 100.000 stanovnika. Visokorizine
skupine su:
bolesnici koji su ve ranije pokuavali suicid
depresivni bolesnici
shizofreni bolesnici
usamljeni stariji ljudi
bolesnici s posttraumatskim stresnim poremeajem
alkoholiari
Ovisno o dijagnozi i etiologiji, potrebno je kontinuirano voditi brigu i sprijeiti pokuaj suicida.
Svaki pokuaj, ak i prijetnju, treba shvatiti vrlo ozbiljno. Jednako ozbiljno treba shvatiti one
bolesnike koji stalno o tome govore, kao i one koji to nikada ne spominju. Posebnu pozornost
treba posvetiti tzv. raptus suicidu (to je suicid ili pokuaj suicida kod bolesnika iz totalnog
stupora, neoekivano i nepredvidivo).
Katkad je suicid dugo vremena i paljivo pripreman: bolesnik postaje smiren, komunikativan,
simptomi depresije nestaju i svojim poboljanjem zavara svoju okolinu koja tada popusti u
nadzoru i bolesnik izvri svoju namjeru.
Najvea opasnost za suicid depresivnog bolesnika su rani jutarnji sati. Sestra treba obratiti
panju na ponaanje bolesnika i nastojati predvidjeti njegove namjere.
Vano je u zdravstvenoj njezi graditi topao, otvoren odnos povjerenja i razumijevanja
izmeu sestre i bolesnika. Na taj nain moemo saznati kakvim je mislima bolesnik obuzet.
Poticanjem na razgovor emo bolesniku olakati stanje jer je ono najtee o sebi nekome
rekao.
Nastojati postii da pacijent shvati to eli postii suicidalnim ponaanjem (zadobiti ljubav,
osvetiti se, kazniti druge, pobjei od problema koji mu izgledaju nerjeivim). Samoubilaka
namjera nije samo elja za smru, nego i elja za ivotom, apel za pomo i razumijevanje.
Upuivati bolesnika na kreativnija i zdravija ponaanja kojim e postii ono to mu treba.
Ukljuivati bolesnika u razliite oblike socioterapije. Cilj u zdravstvenoj njezi suicidalnog
bolesnika je postii da pacijent donese odluku ne samo da se nee ubiti, nego da e ivjeti.
II. ZDRAVSTVENA NJEGA BOLESNIKA U STUPORU
Stupor oznaava odsutnost svake voljne aktivnosti. Takva osoba ne reagira na podraaje iz
okoline, ne izvodi kretnje, zadrava stolicu i mokrenje ili je inkontinentna, ne govori - lii na
nepokretnu lutku.
Tonus muskulature moe biti sasvim oputen ili maksimalno napet. Razlikujemo katatoni
stupor (kod shizofrenije), depresivni, histerini i organski stupor.
Bolesnik moe naglo izai iz stupora, ozlijediti sebe (mogu je i raptus suicid) ili druge i
ponovo se vratiti u prethodno stanje. Iako djeluje odsutno, bolesnik registrira zbivanja oko
sebe jer im svijest nije poremeena (osim kod organskog stupora).
Brigu oko osobne higijene preuzima sestra. Radi se o nepokretnom bolesniku kojem je
potreban stalni nadzor medicinske sestre, intenzivna njega, sprjeavanje posljedica
dugotrajnog leanja. Budui da stuporozni bolesnik ne jede i ne pije, hranjenje se vri putem
nazogastrine sonde ili infuzijama. Potrebno je uvesti urinarni kateter te kontrolirati diurezu,
kontrolirati eliminaciju (bolesnik moe biti opstipiran ili inkontinentan). Potreban je stalni
nadzor i kontrola vitalnih funkcija zbog mogueg raptus suicida.
21
III. ZDRAVSTVENA NJEGA KOD SUMRANIH STANJA

Sumrano stanje je stanje suene svijesti (kvalitativni poremeaj svijesti). Moe se javiti prije
ili nakon epileptikog napadaja kod epilepsije i kod bolesnika koji boluju od disocijativnih
poremeaja (histerija).
Stanje se oituje u izrazito jakoj psihomotornoj uzbuenosti pri emu su bolesnici ispunjeni
strahom i gnjevom i mogu uiniti najtee zloine. Bolesnika u sumranom stanju potrebno je
fiziki imobilizirati zatitnom kouljom, te ako je potrebno i remenima. Fiziku imobilizaciju
mora izvriti vie osoba (najmanje 4 - za svaki ekstremitet po jedna osoba). esto je
potrebna i pomo policije.
Nakon imobilizacije daju se visoke doze psihofarmaka, prema uputi lijenika, parenteralnim
putem. Takvo stanje moe potrajati i nekoliko dana. Kada bolesnikovo stanje doputa, moe
ga se osloboditi fizike imobilizacije. Ukoliko je sestra postigla odreeni nivo povjerenja kod
bolesnika, bolesnik e je upozoriti kako osjea da ulazi u sumrano stanje, te na taj nain
znatno olakati poloaj njoj, samom sebi i ostalim bolesnicima na odjelu.
PREPOZNAVANJE
ALARMANTNIH STANJA U PSIHIJATRIJI
KLASIFIKACIJA URGENTNIH STANJA U PSIHIJATRIJI
1. Psihiki poremeaj akutno i neposredno bioloki ugroava bolesnika i/ili ljude iz
njegove okoline:
sindrom samoubilakog ponaanja
stanje psihomotorne uzbuenosti (akutno stanje agresivnosti, homicidalnosti i suicidalnosti
kod shizofrenih bolesnika, maninih bolesnika, paranoidnih bolesnika, epileptiara,
psihopata, oligofrenih i dementnih osoba)
Delirium tremens alcoholicum
Status epilepticus
akutna alkoholna intoksikacija
apstinencijska kriza ovisnika
razna trovanja (industrijski otrovi, olovo)
neeljeni efekti elektrokonvulzivne terapije i psihofarmakoterapije
2. Psihiki poremeaj akutno i neposredno naruava odnos izmeu bolesnika i sredine, a
pritom akutno i neposredno bioloki NE ugroava bolesnika i ljude iz njegove okoline
(urgentnost proizlazi iz socijalnih razloga: naruenost ili prekid socijalnih odnosa izmeu
bolesnika i okoline):
akutna katatona stanja
akutne histerine manifestacije
stanje akutne anksioznosti
3. Psihiki poremeaj je takve vrste da samo urgentna intervencija moe utjecati na njegov
ishod (sam poremeaj bioloki NE ugroava bolesnika):
krizna stanja
Psiholoki stresovi ili krizna stanja ukljuuju bilo koje dogaaje koji izazivaju osjeaj alosti,
krivice, neuspjeha, napetosti, razoaranosti i stanja koja izazivaju obrane ega u pojedinca.
Medicinska sestra moe prepoznati alarmantno stanje cjelovitim promatranjem bolesnika,
kontinuiranim praenjem ponaanja. Sestra moe uoiti svaki i najmanji pomak u
bolesnikovu stanju jer je 24 sata uz svog bolesnika.
22
Stanje koje zahtijeva hitnu intervenciju moe biti izraeno ve kod prijema bolesnika u
ambulantu ili na odjel, ili se ono moe razviti tijekom hospitalizacije. Da bi sestra mogla na
vrijeme uoiti alarmantno stanje i potrebu za hitnom intervencijom potrebno je, promatranjem
i praenjem ponaanja bolesnika, obuhvatiti objektivne i subjektivne simptome.
Objektivnim simptomima podrazumijevamo sve izraene znakove na bolesniku koje sestra
moe primijetiti ili mjeriti. U psihijatriji su to uzbuenost, nemir, tremor, nesvrsishodni pokreti,
vikanje, lupanje, uznemireno hodanje odjelom, zatvaranje u kupaonicu ili druge prostorije,
smetenost, te poremeaj svijesti. Sestra to moe registrirati kao evidentnu, iznenadnu
promjenu u ponaanju bolesnika - bolesnik postaje drugaiji. Istovremeno se mijenja i
vanjski izgled bolesnika. Oi postaju sjajnije, zjenice proirene, izgled lica odaje izraziti strah
ili bijes.
Subjektivni simptomi izraavaju se na temelju bolesnikova iskaza o svom stanju. Bolesnik
nam moe rei da se osjea loije, jako je uznemiren, ne zna to se to s njim dogaa, moe
izraziti potrebu za zatitnom kouljom ili nam moe rei da je obuzet samoubilakim idejama
ili crnim mislima.
Za prepoznavanje alarmantnih stanja u psihijatriji potrebni su solidno medicinsko znanje,
razvijen smisao za uoavanje te iskustvo.
DIJAGNOSTIKA I TERAPIJA
PSIHIJATRIJSKIH BOLESNIKA
Dijagnozu u psihijatriji postavlja lijenik na temelju osobne anamneze, heteroanamneze,
klinike slike, praenjem bolesnikova stanja (u kojem sudjeluje cijeli tim strunjaka - lijenik
psihijatar, psiholog, medicinska sestra, socijalni radnik i po potrebi i drugi strunjaci), te
pomonim i specijalnim pretragama: EEG, CT mozga i dr.
Razlikujemo tri faze lijeenja bolesti:
1. lijeenje akutne faze bolesti
2. terapija odravanja s ciljem sprjeavanja relapsa bolesti
3. profilaksa - sprjeavanje nove faze bolesti (drugi ub)
Osnovne metode lijeenja psihijatrijskih bolesnika su:
1. psihofarmakoterapija
2. elektrostimulacija
3. psihoterapija (individualna, grupna)
4. socioterapijski postupci
Iako ne predlae lijeenje, sestra kao lan terapijskog tima sudjeluje u lijeenju duevnih
bolesnika pa treba dobro poznavati osnovne metode lijeenja i terapijske postupke.
1. PSIHOFARMAKOTERAPIJA
Psihofarmaci (psihotropna sredstva) su lijekovi koji djeluju vie ili manje selektivno na
psihike funkcije. Otkriem psihofarmaka dolo je do revolucionarnog napretka u lijeenju
psihikih poremeaja i znatnog olakanja u zbrinjavanju psihijatrijskih bolesnika.
Osnovne skupine lijekova s psihoaktivnim djelovanjem su:
- ANTIPSIHOTICI (NEUROLEPTICI ili VELIKI TRANKVILIZATORI) su sredstva koja smiruju
duevne bolesnike, time to odstranjuju njihove psihotike simptome. Psihiki doivljaji mogu
djelomino ostati nepromijenjeni ali ih bolesnik mirnije doivljava i postaje ravnoduan prema
halucinacijama ili paranoidnim idejama. Smirujuim uinkom tih sredstava, bolesnik se
distancira od svog psihotinog stanja te je miran i opet sklon razgovoru sa svojom okolinom.
23
Velike doze antipsihotika izazivaju somnolenciju, pri emu vie psihike funkcije ostaju
sauvane. Bolesnici se lako bude iz sna, dobro su orijentirani, nemaju smetnje miljenja,
psihiki procesi se odvijaju sporije i tromije. Ne izazivaju ovisnost o lijeku.
Kontraindikacije: komatozna stanja, alkoholizam, oteenja jetre, agranulocitoza,
ekstrapirimide bolesti, kardiovaskularni poremeaji.
Zbog poremeaja panje bolesnici pod terapijom antipsihotika ne smiju voziti automobil niti
raditi poslove koji zbog smanjenja panje mogu prouzroiti nesree.
Nuspojave: Tijekom primjene antipsihotika mogu se javiti brojne nuspojave: psihike,
neuroloke,
kardiovaskularne,
gastrointestinalne,
endokrinoloke,
hematoloke,
dermatoloke, urogenitalne i druge. Neki neuroleptici su: Klorpromazin, Promazin,
Levopromazin, Haloperidol, Flufenazin, Sulpirid.
Zadaa je medicinske sestre prepoznati nuspojave pojedinog lijeka i upozoriti lijenika kako
bi ih se moglo ublaiti, otkloniti i sprijeiti neugodne i tetne posljedice za bolesnika.
Klorpromazin moe izazvati pospanost, vrtoglavicu, suhou usta, smanjenu spremnost za
refleksne radnje, sindrom parkinsonizma, alergijske reakcije, smetnje od strane probavnog
trakta, tahikardiju, ortostatski kolaps (LARGACTIL).
Promazin - nuspojave su manje izraene nego kod klorpromazina (PRAZINE).
Levopromazin - pospanost, suhoa usta, ortostatska hipotenzija, rjee tahikardija i
ekstrapirimidni simptomi (NOZINAN).
Haloperidol - munina, vrtoglavica, znojenje, salivacija, ekstrapirimidni simptomi, kone
reakcije (HALDOL).
Flufenazin - pospanost, umor, vrtoglavica, ekstrapirimidni simptomi (MODITEN).
Sulpirid - umor, amenoreja, ekstrapirimidne reakcije, impotencija, genekomastija
(SULPIRID).
- ANKSIOLITICI (MALI TRANKVILIZATORI) su lijekovi koji otklanjaju napetost, tjeskobu i
strah. Smanjuju motoriku aktivnost pa se bolesnici osjeaju mirni i odmoreni. Nestaje
unutarnja napetost i osjeaj straha. Odstranjuju neurotine smetnje i kod osoba koje nisu
duevni bolesnici.
Anksiolitiko djelovanje posjeduju jo neki lijekovi kao to su: antihistaminici, beta-blokatori,
alkohol, sedativni neuroleptici i antidepresivi. U velikim dozama uzrokuju umor i san. Znatno
poveavaju uinak hipnotika i alkohola.
Kod dulje primjene mogu nastati promjene linosti: ravnodunost, otupljenje i umanjenje
osjeaja odgovornosti te navika.
Kontraindikacije: Ne smiju se upotrebljavati najmanje 4 sata prije i za vrijeme upravljanja
automobilom i drugih poslova koji zbog smanjenja panje mogu uzrokovati nesreu. Budui
da sniavaju konvulzivni prag, ne smiju se davati bolesnicima koji primaju elektrokonvulzivnu
terapiju. Neki su: Meprobamat, skupina Benzodiazepina: Diazepam, Medazepam,
Oksazepam.
Nuspojave:
Meprobamat - pospanost, glavobolja, vrtoglavica, munina, povraanje, proljev. Mogu se
pojaviti alergijske reakcije na koi, vruica, leukopenija, trombocitopenija, psihike smetnje
(zbunjenost). Pri naglom prekidu uzimanja nastaju simptomi apstinencije, esto s
konvulzijama i komom.
Diazepam i ostali Benzodiazepini - pospanost, umor, glavobolja, vrtoglavica, munina,
ataksija, smetnja menstruacijskog ciklusa, gubitak libida, poremeaji pamenja, kone
reakcije.
- ANTIDEPRESIVI su lijekovi koji popravljaju raspoloenje i otklanjaju druge simptome
depresije. Osim na raspoloenje utjeu i na nagonsko-voljne dinamizme, psihomotoriku i
misaone sadraje. Bolesnici postaju razgovorljiviji, ne plau, njihova razdraljivost poputa,
aktivniji su u radu i pristupaniji svojoj okolini. Potpuni terapijski efekt postie se obino
24
nakon faze smirenja, tek nakon 2-3 tjedan lijeenja. Uinak traje dulje nego to se uzima
lijek. Kod terapije antidepresiva ne stvara se navika na uzimanje lijeka.
Kontraindikacije: upravljanje vozilom, epilepsija, trudnoa, laktacija, glaukom. Neki su:
Klomipramin (ANAFRANIL), Amitriptilin.
Nuspojave: umor, pospanost, vrtoglavica, suhoa usta, tahikardija, munina, opstipacija,
uzbuenje, tremor, hipotenzija, garavica, smetnje vida.
- STABILIZATOR RASPOLOENJA / LITIJ
Prije uvoenja terapije litijem (alkalni metal) potrebno je ispitati funkciju titnjae i bubrega jer
moe dovesti do znaajnih promjena u funkciji ta dva organa. Uz endokrinoloke i nefroloke
nuspojave i toksinost na ova dva sustava, uz terapiju litijem vezane su sljedee nuspojave:
od strane gastrointestinalnog sustava (gastritis, bolovi u trbuhu, povraanje, dijareja,
anoreksija); neuromiinog sustava; dermatoloke nuspojave (dermatitis, kone ulceracije);
hematoloke nuspojave; kardiovaskularne i druge nuspojave.
- HIPNOTICI su sredstva za spavanje, olakavaju uspavljivanje. Koriste se u lijeenju
nesanice. U malim dozama imaju sedativni uinak.
Prema vrsti smetnji sna i uspavljivanja, primjenjuju se sredstva s kratkim uinkom za
uspavljivanje, sredstva sa srednje dugim uinkom kod nemirnog sna sa estim buenjem, te
sredstva s dugim uinkom ukoliko je potreban produljen san.
Adipoznim osobama potrebne su vee doze hipnnotika. Obino se daju peroralno pola do 1
sat prije spavanja, najuinkovitiji su s toplim napitkom da bi se ubrzala resorpcija. Hipnotici s
dugim uinkom je potrebno uzeti ranije prije spavanja (2-4 sata).
- PSIHOSTIMULANSI - poveavaju razinu budnosti i psihomotornu aktivnost.
2. ELEKTROSTIMULACIJA
Elektrostimulacija kao jedna od biolokih metoda lijeenja u psihijatriji, danas zauzima mjesto
terapije drugog reda, odnosno, svrstana je u metodu izbora ukoliko pacijent ne reagira
povoljno na psihofarmakoloko lijeenje. Za ovaj oblik lijeenja potrebno je dobiti pristanak
od bolesnika ili njegove obitelji.
Indikacije:
depresivna stanja
katatona (stuporozna) stanja
shizofrenija
manija (kod bolesnika kod kojih se ne moe primijeniti terapija litijem, odnosno kod
bolesnika koji ne reagiraju zadovoljavajue na psihofarmakoterapiju).
Kontraindikacije:
tumori mozga
povien intrakranijalni tlak
infarkt miokarsa
koronarna insuficijencija
hipertenzija
aneurizma aorte
tromboflebitis
akutni respiratorni infekt
Priprema bolesnika:
1. Ispitati stanje fizikog zdravlja te uiniti potrebne pretrage - internistiki nalaz srca i
plua, EKG, EEG, KKS, kompletni urin, ispitati onu pozadinu.
2. Na dan zahvata bolesnik je na tate
3. Premedikacija (Atropin 0,5 mg, da bi se sprijeila hipersekrecija kao posljedica
podraaja n.vagusa)
25
4. Prije zahvata potrebno je izvaditi umjetno zubalo ako ga bolesnik ima, te ukosnice.
5. Isprazniti mokrani mjehur.
Priprema pribora:
1. elektrostimulator
2. boca s kisikom i maskom za umjetnu ventilaciju
3. gumena cijev omotana gazom (za zatitu jezika)
4. komprese od gaze - mokre
5. pribor za hitnu intervenciju
6. stanievina, bubreasta zdjelica
7. pribor za davanje i.v. injekcija (trcaljke, igle, loptice od vate, poveska za venestazu)
8. barbiturat kratkog djelovanja
9. miini relaksans
Za terapijski uinak potrebna je struja napona 70-130 V, jaine od 200-1600 mA, u trajanju
od 0,1-0,5 sekundi. Mukarci imaju nii konvulzivni prag pa im je stoga potrebna struja
slabije jakosti.
Elektrostimulacija se moe vriti kao nativna ili u kratkotrajnoj intravenskoj anesteziji i
miorelaksaciji. Danas se EST u pravilu izvodi u anesteziji i miorelaksaciji.
Klinika slika nativne EST:
nagli gubitak svijesti
pojava tonikih, zatim klonikih greva (grand mal epi-napadaj)
apnoa
cijanoza
nakon uspostavljanja respiratornih funkcija - buenje i bolesnik ulazi u prirodan san
amnezija cijelog postupka
Kod EST u anesteziji i relaksaciji nema toniko-klonikih greva. Mogu se primijetiti
crvuljasti pokreti ruku ili blaga plantarna fleksija s refleksom Babinskog, te facijalni spazam.
3. OBLICI SOCIOTERAPIJE
a) razni oblici grupne terapije (rad s malom grupom, s velikom grupom)
b) terapijska zajednica
c) okupaciona ili radna terapija
d) rekreativna terapija
Ciljevi grupne terapije:
1. pospjeuje se ispoljavanje skrivenih i potisnutih osjeaja
2. osjeaj pripadnosti (osjeaj da neto dijeli s drugima, da je dio sredine)
3. iskustvo realnosti (pacijenti se poinju zanimati za ambijentalnu realnost, postepeno
otkrivaju razliite vrijednosti socijalne prilagoenosti)
4. redukcija anksioznosti (osvjeuje da i drugi imaju sline bolesne ideje, sline
strahove, impulzivne potrebe)
5. prihvaanje vlastite linosti (prihvaen od drugih, prihvaa sebe)
6. prihvaanje drugih ljudi (smanjuje se unutranja napetost i bolesnik postaje sposoban
vie obraati panju na ljude oko sebe)
7. razvija se sazrijevanje linosti
8. terapijska grupa kao idealna obitelj (slinost s obiteljskom zajednicom jedna je od
glavnih karakteristika terapijske grupe, bolesti vuku korijene iz odnosa u primarnoj
obiteljskoj zajednici, trebaju biti naglaeni oni elementi koji su nedostajali u primarnoj
grupi).
Ciljevi terapijske zajednice:
1. zatita bolesnikove individualnosti
2. tretiranje bolesnika kao bia koje je vrijedno povjerenja
26
3. poticanje adekvatnog ponaanja pacijenta

4. tretiranje bolesnika kao ljudi koji su u znatnom stupnju sposobni za odgovornost i
inicijativu
5. ukljuivanje svih pacijenata u program dnevnih aktivnosti (mjerenje temperature uz
pomo sestre, jutarnja gimnastika, ocjenjivanje kreveta i sl.).
Zadatak medicinske sestre u svim oblicima socioterapije je:
stalna prisutnost uz bolesnika
praenje bolesnikova ponaanja u svim vidovima okupacione, rekreativne i grupne terapije
zajedno s bolesnicima organizirati nain ivota u terapijskoj zajednici
kroz provoenje raznih aktivnosti poticati ouvanje zdravog dijela linosti bolesnika
U socioterapijskoj zajednici za bolesnike se mogu organizirati zajedniki posjeti razliitim
kulturnim zbivanjima van psihijatrijske ustanove: kazalinim i kino predstavama prema
odabiru pacijenata, posjeti muzejima ili sportskim manifestacijama, etnje ili krai izleti,
rekreacija. Na samom odjelu takoer se organiziraju razliiti oblici zabave za bolesnike ije
trenutno staje to dozvoljava (npr. ples).
Medicinska sestra je stalno prisutna uz bolesnike i prati njihovo ponaanje izvan bolnikog
okruenja, bolesnikovo uklapanje u drutvena zbivanja koja ga okruuju.
SLIKA O SEBI (SELF IMAGE, BODY IMAGE)

Razvojem svijesti o sebi ovjek stvara sliku o sebi, o svome tijelu kojom se razlikuje od
drugih ljudi. Na razvoj slike o sebi utjeu mnogobrojne percepcije koje proizlaze iz nas kao
linosti, utjecaj odgoja, kulturne sredine i socijalnih normi odreenog drutvenog okruenja.
Slika o sebi stvara psiholoki efekt na pojedinca, izazivajui sigurnost u sebe ili gubitak
samopouzdanja i strah, te ima izvjestan utjecaj na pojedinca da manje ili vie stvara u svom
ivotu. Taj subjektivni doivljaj djeluje na ponaanje osobe, vri utjecaj na stavove, miljenje i
odreuje meuljudske odnose.
U bolesti, slika o vlastitom tijelu i slika o sebi doivljava znatne promjene. Bolestan ovjek
doivljava svoje tijelo kao manje vrijedno, a sebe u cjelini kao inferiornijeg od zdravih ljudi.
Svaka promjena u izgledu doivljava se kao manja ili vea narcistika trauma ak i kad se
radi o fiziolokim stanjima koja dovode do promjena u izgledu, a kroz to i doivljavanju
vlastitog tijela, kao npr. trudnoa, starenje i sl.
POSTPOROAJNE PSIHOZE
Razliiti psihiki poremeaji u ena se javljaju ee tijekom trudnoe, u puerperiju (babinju) i
za vrijeme laktacije.
Od antike medicine do danas, razvile su se mnoge teorije koje opisuju i objanjavaju
psihike poremeaje ena u ovim stanjima. Danas moemo spomenuti kao znaajne dvije
teorije: endokrinoloku i psihosocijalnu teoriju.
Endokrinoloka teorija temelji se na vanosti mnogih endokrinolokih zbivanja (promjene u
luenju lijezda s unutranjim izluivanjem) tijekom trudnoe, poroda, babinja i laktacije.
Psihosocijalni faktori u nastanku postporoajnih psihoza ukljuuju potekoe adaptacije na
graviditet i materinstvo, nesigurnost, neeljenost djeteta, vanbrana trudnoa, kao vane
initelje u nastanku pojedinih psihikih poremeaja u trudnoi, puerperiju i tijekom laktacije.
Klinika slika moe varirati od blagih depresivnih stanja, promjenljivog raspoloenja,
hipohondrijskih ideja, smetenosti, delirantnih stanja, opsesivnih poremeaja, fobija, do
27
sklonosti suicidu i edomorstvu. esto se javlja strah kod ena da im je dijete zamijenjeno,
bolesno, da ima neku anomaliju ili nesigurnost to e biti kada se vrate u obiteljsku sredinu.
Zdravstvena njega ovisi o vrsti i intenzitetu poremeaja. Vano je uspostaviti povjerenje u
strunu procjenu tima da je s djetetom sve u redu ili pomoi u prihvaanju injenice da tome
nije tako.
LITERATURA:
Jakovljevi M.: Psihijatrija, Zagreb, 1995.
Pasquali E., Arnold H., DeBasioN.: Mental Health Nursing, Mosby CO., USA, 1989.
McFarland G., Wasli E.; Nursing Diagnoses and Process in Psychiatric Mental Health
Nursing, Lippincott Co, Philadelphia, 1986.
Virginia Henderson: Osnovna naela zdravstvene njege, Zagreb, 1994.
Jakovljevi M, Kulenovi M., Jakupevi M.: Krizna stanja, Zagreb, 1986.
Fukar G.: Uvod u sestrinske dijagnoze, Zagreb, 1996.
Tomi D.: Farmakoterapija, Medicinska knjiga, Beograd-Zagreb, 1976.
Hudolin V.: Psihijatrija i neurologija, kolska knjiga, Zagreb, 1983.
Havelka M.: Zdravstvena psihologija, kolska knjiga, Zagreb, 1994.
Obzornik zdravstvene nege: Strokovno glasilo zbornice zdravstvene nege Slovenije, t. 5-6,
1995.
Sedi B., Fukar G., Jakovljevi M.: Seminar HUSE - Sestrinska skrb za psihijatrijske
bolesnike, Stubike Toplice, 1996.
Jelavi F.: Didaktike osnove nastave, Jastrebarsko, 1995.
Braja P.: Pedagoka komunikologija, Zagreb, 1994.
28

Psihijatrijska Njega

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Psihijatrijska Njega

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

ZDRAVSTVENA NJEGA

ZDRAVSTVENA NJEGA PSIHIJATRIJSKOG BOLESNIKA

ZDRAVSTVENA NJEGA PSIHIJATRIJSKOG BOLESNIKA

O sekundarnog prevenciji bit e vie rijei u daljnjim poglavljima.

PSIHIJATRIJSKE USTANOVE I OBLICI

ZDRAVSTVENA NJEGA PSIHIJATRIJSKOG BOLESNIKA

II. ORGANIZACIJA RADA NA PSIHIJATRIJSKIM ODJELIMA

ZDRAVSTVENA NJEGA PSIHIJATRIJSKOG BOLESNIKA

PRISTUP PSIHIJATRIJSKOM BOLESNIKU

PRIJEM PSIHIJATRIJSKOG BOLESNIKA

ZDRAVSTVENA NJEGA PSIHIJATRIJSKOG BOLESNIKA

Medicinska sestra treba takoer razgovarati s pratnjom novoprimljenog bolesnika, te od

ZDRAVSTVENA NJEGA PSIHIJATRIJSKOG BOLESNIKA

ZDRAVSTVENA NJEGA PSIHIJATRIJSKOG BOLESNIKA

smanjenju anksioznosti i popravljanju raspoloenja

ZDRAVSTVENA NJEGA PSIHIJATRIJSKOG BOLESNIKA

ZADAE ZDRAVSTVENE NJEGE

ZDRAVSTVENA NJEGA PSIHIJATRIJSKOG BOLESNIKA

1. Odravanje osobne higijene

ZDRAVSTVENA NJEGA PSIHIJATRIJSKOG BOLESNIKA

Potrebno je obratiti panju kod bolesnika s poremeajima hranjene (Anorexia nervosa i

ZDRAVSTVENA NJEGA PSIHIJATRIJSKOG BOLESNIKA

ZDRAVSTVENA NJEGA PSIHIJATRIJSKOG BOLESNIKA

promatranje bolesnika s obzirom na psihomotoriku (hipokinezija, akinezija, hiperkinezija,

ZDRAVSTVENA NJEGA PSIHIJATRIJSKOG BOLESNIKA

d) fizioloke pojave - sloena fiziologija prua tijelu ono to mu je potrebno za

ZDRAVSTVENA NJEGA PSIHIJATRIJSKOG BOLESNIKA

OSNOVE PROCESA ZDRAVSTVENE NJEGE

- dugoroni cilj: razviti kod bolesnika svijest o potrebi i nunosti brige o

ZDRAVSTVENA NJEGA PSIHIJATRIJSKOG BOLESNIKA

ZDRAVSTVENA NJEGA PSIHIJATRIJSKOG BOLESNIKA

ZDRAVSTVENA NJEGA KOD

ZDRAVSTVENA NJEGA PSIHIJATRIJSKOG BOLESNIKA

ZDRAVSTVENA NJEGA PSIHIJATRIJSKOG BOLESNIKA

ZDRAVSTVENA NJEGA BOLESNIKA

ZDRAVSTVENA NJEGA PSIHIJATRIJSKOG BOLESNIKA

ZDRAVSTVENA NJEGA PSIHIJATRIJSKOG BOLESNIKA

ZDRAVSTVENA NJEGA PSIHIJATRIJSKOG BOLESNIKA

III. ZDRAVSTVENA NJEGA KOD SUMRANIH STANJA

ZDRAVSTVENA NJEGA PSIHIJATRIJSKOG BOLESNIKA

ZDRAVSTVENA NJEGA PSIHIJATRIJSKOG BOLESNIKA

ZDRAVSTVENA NJEGA PSIHIJATRIJSKOG BOLESNIKA

ZDRAVSTVENA NJEGA PSIHIJATRIJSKOG BOLESNIKA

ZDRAVSTVENA NJEGA PSIHIJATRIJSKOG BOLESNIKA

3. poticanje adekvatnog ponaanja pacijenta

SLIKA O SEBI (SELF IMAGE, BODY IMAGE)

ZDRAVSTVENA NJEGA PSIHIJATRIJSKOG BOLESNIKA

You might also like