You are on page 1of 27

K AN O N S K O PR AV O I V .

KNJIGA V. - O vremenitim crkvenim dobrima k. 1254 - 1310


KNJIGA VI. - Kaznene mjere u Crkvi
k. 1311 - 1399
KNJIGA VII. - Postupci
k. 1400 - 1752
KNJIGA VI. - KAZNENE MJERE U CRKVI
Ove odredbe doivjele su najvee promjene s obzirom na staro zakonodavstvo. Za vrijeme
II. vaticanuma i nakon njega ak se predlagalo da se kazneno pravo izostavi iz CIC-a. Meutim
na temelju tradicije dolo se do zakljuka o njegovoj neminovnosti. CIC iz 1983. godine ne
preuzima mnoge odredbe iz starog CIC-a, no u nekim stvarima ipak je potrebno osvrnuti se i na
njega. Prednost starog CIC-a je u tome to donosi jasne definicije, od kojih mnoge i danas vrijede.
Kanjiva djela i kaznene mjere tijekom povijesti su se mijenjale, zavisno od trenutne situacije.
BIBLIJSKI TEMELJI KANONSKOG KAZNENOG PRAVA
Poeci kaznenih odredaba nalaze se ve u spisima SP. Pri tome se zaustavljamo samo na
NZ.
Glavni tekst na kojeg se pozivaju svi koji govore o kaznenom pravu je Mt 18,15-18 s
paralelnim mjestom u Lk 17,1-5. Rijei pogrijei li brat tvoj ne oznauju konkretni prekraj niti
osobnu uvredu, nego povredu neega to je zajedniko, povreda zajednice u njezinoj naravi ili
vanoj stvari. Bratu je potrebno ukazati na prekraj i potaknuti ga da se obrati. To nije samo
ovjekova dunost, nego drutveni zahtjev bdjenja nad istoom zajednice. Opomena prvo mora
biti privatna, osobna. Ako se ne postigne rezultat, slijedi opomena pred dva svjedoka. Time se
pojaava autoritet i snaga opomene. Slijedi mjera denuncijacije - prokazivanja. Ako ni ta mjera ne
polui uspjeha, zadnja mjera je izopenje iz zajednice. Ovaj tekst ne daje izriitog odgovora na
pitanje tko iskljuuje iz zajednice, ali iz konteksta i iz onog to je reeno prije Petru i iz Mt 20,2122 vidljivo je da to mogu uiniti apostoli, odnosno oni koji imaju njihovu vlast. Iskljuenje iz
zajednice doista je tek posljednja mjera, a ini se iz dvostrukog razloga: da bi se ouvala
zajednica, a i da bi se prestupnika potaknulo na obraenje.
Tijekom povijesti razliito se tumailo opseg rijei: pogrijei li brat tvoj, zavisno od
konkretne situacije u kojoj Crkva ivi.
1 Kor 5,1-13: Pavao izrie iskljuenje iz zajednice u ime Isusa Krista i snagom vlasti koju
ima. Iskljuenje nije takvo da ne bi postojala mogunost povrata u zajednicu jer onaj tko ima vlast
iskljuiti, ima vlast i ponovno primiti u zajednicu.
2 Sol 3,6.13
Gal 1,6sl
1 Tim 1,18-20
2 Kor 13,10
2 Tim 2,14-18
1 Kor 4,21
Crkva nastoji sauvati svoju izvornu svetost i istou, kako bi bila dostojna vjerovjesnica
Boje rijei. Pavao ne daje samo opomene, nego presuuje u ime prisilne vlasti koju ima od Boga.
Ipak se moe raspravljati o tome da li je izopenje koje on spominje jednake naravi kao i
ekskomunikacija u dananjem smislu. U svakom sluaju ve prve sinode pozivaju se na ova SPska mjesta kada izriu kaznu ekskomunikacije. Kod Pavla susreemo i mjesto koje izriito govori
o tome da Crkva i u svjetovnim stvarima sudi svojim lanovima - 1 Kor 6,1sl.
POVIJESNI RAZVOJ KANONSKOG KAZNENOG PRAVA
A) 1. - 3. stoljee

U prva tri stoljea, od smrti apostol do poetka 4. st. u praksi se primjenjuje prisilna vlast
kakvu smo opisali u NZ-tnim tekstovima. Teki prekraji nisu samo grijesi, nego i kanjiva djela:
odreeni oblici bludnosti i razbojstva, idololatrija, neposlunost.
Ne postoje jo nikakve zbirke kanonskog prava, pa tako ni kaznenog prava. U svim
Crkvama etiri su kapitalna prekraja: apostazija, idololatrija, ubojstvo i preljub. Za njih je kazna
iskljuenje iz zajednice. Ono je doivotno za recidive (one koji su po drugi put uinili jedan od
spomenutih prekraja). Pokora je javna, a pomirenje se dobivalo na smrtnoj postelji. Od 3. st.
za klerike je uz iskljuenje iz zajednice kazna i otputanje iz klerikog stalea, oduzimanje prava
na obavljanje slube. Episkop je onaj koji provodi kaznu.
B) 4. - 5. stoljee
Crkva postaje slobodna i kranstvo pred zakonom prvo biva izjednaeno s ostalim
religijama, a kasnije proglaeno dravnom religijom. Zadobivi slobodu, Crkva razvija i svoju
drutvenu strukturu. Pojedine sinode odreuju sustav kazni za konkretna kanjiva djela. Odreuje
se popis kanjivih djela, tako da se tono zna kakvu kaznu povlai koje kanjivo djelo. U svom
zaetku su i postupci iskljuenja i ponovnog primanja u zajednicu. Poinje se prakticirati javna
pokora. Prvi trag svojevrsnih zbirki nalazimo kod Bazilija i Grgura Nikog. No, te zbirke nisu
sistematizirane, nego se kazneni propisi nalaze zajedno s disciplinskima.
Uvodi se jasno razlikovanje izmeu grijeha i kanjivog djela. Da bi se neto
okarakteriziralo kao kanjivo djelo, moralo je biti teki grijeh, prestupnik je morao biti
optuen za njega i morala mu je biti izreena presuda na izvanjskom podruju.
Ne daje se toan popis kanjivih djela, no uz spomenute kapitalne prijestupe pojedine
Crkve dodaju odreene delikte koji su posebno prisutni na njihovom podruju i kao takvi
izazivaju veliku sablazan. Postoje i delikti koji su ope priznati i tolerirani kao kanjiva djela. Uz
ve ranije spomenute, to su sada i: teka kraa (kada prelazi odreenu vrijednost), prijevara,
svetogre, kamate, simonija, lana optuba.
Kazna je, kao i ranije, ekskomunikacija. No, tome se pridodaju i neke druge kazne:
oduzimanje prava na duhovna dobra, zabrana ulaska u crkvu, zabrana priesti. Klericima slijedi
otputanje iz klerikog stalea, svrgnue, prijelaz na nii stupanj, nemogunost primanja u vie
redove, kazneni premjetaj, suspenzija od slube, tjelesne kazne (javno bievanje).
Razvijaju se i 'vindikativne kazne - nije dovoljno da se grenik kaje, nego za prekraj
slijedi i odmazda. Tijekom cijele povijesti Crkve, pa i u CIC-u iz 1917. godine ta vrsta kazni
zauzima znaajno mjesto u kaznenom pravu. Praksa javne pokore sve vie se razvija, tako da
pomalo nastaju i knjige koje sadre propise u vezi s javnim pokorama. Presudu donosi episkop, a
suci su redovito klerici. Kranski carevi priznaju vlast biskupa, tako da onome kome je izreena
crkvena kazna, drava dodaje i svoju kaznu (zatvor, izgon i sl.). Onaj koji je proglaen heretikom i
kao takav neprijateljem Crkve, ujedno se smatra i dravnim neprijateljem . Ovdje lee izvori
kasnije slubene inkvizicije. Drava kanjava i klerike koji su poinili kanjivo djelo i potpali pod
crkvenu kaznu, a jednako tako neka od kanjivih djela koje je takvima proglasila Crkva, preuzima
i drava u svoje kazneno pravo.
C) 5. - 7. stoljee (merovinko razdoblje)
Postojeim kaznama pridodaju se i nove. Jednako tako uvode se i nova kanjiva djela, kao
to su ugnjetavanje siromaha, rasipanje crkvenih dobara. Duhovnim kaznama dodaju se sve vie i
fizike kazne (zaplijena dobara, ibanje, zatvor, izgon) i novane kazne. Kazne su uglavnom
vindikativne, ali sve vie se naglaava i potreba 'medicinalnih kazni koje idu za tim da se ovjek
popravi i odvrati od svojih prekraja. Pod utjecajem radikalnih novoobraenih Vizigota iri se tzv.
kazna 'latae sententiae - unaprijed izreena kazna. Za razliku od dotadanjih 'ferende
sententiae kod kojih je bilo vano da se prestupnika optui i da mu se izree presuda po
odreenom postupku, pod kaznu 'latae sententiae automatski se upada kada se poini kanjivo
djelo, bez obzira da li netko znao da je ono poinjeno ili ne.
2

U postupcima 'ferende sententiae presudu i nadalje izrie episkop, s tim to on moe


ovlastiti i nekog drugog klerika da to uini u njegovo ime.
Od 6. st. javlja se i tzv. 'prisilna pokora. Crkvena kanjiva djela automatski su kanjiva i
po dravnim zakonima u franakoj dravi i kod Vizigota.
D) 7. - 12. stoljee (karolinko razdoblje)
Kazneno pravo se razvija pogotovo u pogledu umnaanja kanjivih djela. No, pomalo se
utvruju i kaznena naela i s obzirom na kanjivo djelo, i na kaznu, presudu i pokoru. Crkva
kanjava isto duhovne prekraje (npr. hereza), a dravi preputa izricanje kazne u sluaju 'delicta
communia, odnosno 'delicta mixta, u kojima se radi o prekrajima koje sankcionira i crkveni i
dravni zakon. Umnaaju se duhovne kazne, a razlikuju se:
- ekskomunikacija minor (gubitak odreenih prava) i
- ekskomunikacija maior (potpuno izopenje iz crkvenog
zajednitva)
- suspensio partialis (zabrana kleriku vrenja odreene slube)
- interdictum locale et ambulatorium (zabrana bogosluja na
nekom podruju ili odreenim osobama)
- zabrana crkvenog sprovoda, pa makar se pokojnik prethodno
pokajao i dobio pomirenje.
Crkva sve vie preuzima mjerodavnost i nad 'delicta mixta, to vie ak i nad nekim isto
civilnim prekrajima. U pogledu principa, uvedena je precizna razlika izmeu popravnih i
odmazdnih kazni. Crkva sve vie prakticira kazne 'latae sententiae, a iz prakse nestaju kazne
'ferende sententiae. To je odraz konkretnih prilika i shvaanja po kojima se sve vie gleda na
pravno podruje, koje ima pravo zadirati i na isto moralno podruje.
Kaznene odredbe sabrane su u 'libri penitentiales, svojevrsnim prirunicima za
ispovjednike. Izdaju ih opi i pokrajinski sabori, mjerodavna crkvena vlast, pa ak i pojedinci.
Sline njima su 'summae confesorum koje donose mnotvo kazusa i odreuju kako se
ispovjednik mora postaviti u odreenom kazusu.
Presudnu ulogu za budui razvoj kanonskog prava, pa tako i kaznenog, ima 'Gracijanov
dekret u kojem su sabrani i usklaeni svi dotadanji pravni kanoni i propisi. Ni ovdje jo nisu na
jednom mjestu i pod zajednikim nazivom sabrani svi kazneni propisi, nego se nalaze pomijeani s
disciplinskim odredbama. Kaznena djela su grupirana po odreenim skupinama:
* kanjiva djela protiv crkvenog autoriteta
*
''
'' javnog reda
*
''
'' vjere
*
''
'' ivota
*
''
'' obiaja
*
''
'' vlasnitva
Premda to nije od mjerodavne crkvene vlasti slubeno proglaeni dokument, Gracijanov
dekret e imati mjerodavni karakter za naredna stoljea.
E) 13. - 14. stoljee
Gracijanov dekret i Summae confesorum su prosudbeni dokumenti prema kojima se ravna
kazneno pravo. No, ono se i dalje proiruje. Inocent III. iznosi vano naelo koje je ve i ranije
bilo prisutno u praksi, ali je sada prvi put eksplicitno izraeno: papinska vlast (Crkva) moe
svaki teak grijeh proglasiti kanjivim djelom. U tome se ide tako daleko da se ak i teki
grijesi na unutarnjem podruju mogu kanjavati na vanjskom podruju, za razliku od dananjeg
kaznenog prava pod koje potpada samo djelo uinjeno na vanjskom podruju. Kanjavaju se ne
samo strogo crkveni kanjivi ini, nego sve to je na sablazan. U voenju parnica i donoenju
presude, potuje se naelo da sudi ona vlast koja je i zapoela postupak. Dakle, ako je neki sluaj
preuzela crkvena vlast, ona je i izricala presudu za njega, a ako je postupak pokrenula dravna
3

vlast, onda ga je ona i privodila kraju. Brino su razraene duhovne i vremenite kazne, a mnoe se
i kazne za klerike.
Sve vie se gleda i na samog prekritelja, a ne samo na poinjeno djelo. Na vanosti
dobivaju psihiko stanje konkretnog ovjeka, okolnosti pod kojima je uinio odreeno djelo, dob
prekrioca i sl.
Tono su odreeni uvjeti pod kojima se upada u kaznu i pod kojima se kazna ukida.
Izvori kanonskog prava (i kaznenog) su slijedee zbirke:
- Libri decretalum Grgura IX. (po prvi puta su svi kazneni
propisi skupljeni na jedno mjesto i pod tim nazivom)
- Libri decretalum Bonifacija VIII.
- Extravagantes Ivana XXII.
"
communes
- Klementine.
F) 15. st. - 1917. god.
Nema bitnih novosti osim dodavanja pokojeg novog kanjivog djela
ili kazne. Izvori:
- Tridentski sabor koji posebno naglaava krivnje protiv vjere
- In cena Domini
- Apostolicae Sedis
Do proglaenja CIC-a 1917. god. nije postojala knjiga u kojoj bi bila sabrana sva kanjiva
djela i kazne. Jedino to je bilo odreeno su kazne latae sententiae, koje je po prvi put odredio
Pio IX. 1869. godine. Sve ostalo bilo je razbacano po razliitim zbrikama, kazne su se uvodile i
ukidale, tako da su esto bile i razliite kazne za ista kanjiva djela.
CIC iz 1917. god. je prvi opi zakonik kanonskog prava koji vrijedi za cijelu Crkvu. Peta
knjiga nosi naziv: ''De delictis et poenis i sadri cjelovito i jedino vaee kazneno pravo.
Time nestaje nesigurnosti o tome postoji li neki zakon ili ne, to je kanjivo djelo i kakva je kazna
za konkretno kanjivo djelo.
G) 1917. g. - 1983. god.
Ope i partikularno kazneno pravo idu u suprotnim pravcima. Ope kazneno pravo tei
prema umnoavanju i poteavanju kazni. Sve nove kazne su latae sententiae i sastoje se u
ekskomunikaciji. Partikularno pravo gotovo da ni ne postoji. Sve se trai i oekuje od Rima. CIC
je dobio velike pohvale i bio je model mnogim dravnim zakonodavstvima. Kanonska nauka
postaje blaa i uviavnija, a sudstvo rigoroznije. Premda je CIC dobio pohvalne ocjene, ipak se
ubrzo uvidjelo da ima velikih manjkavosti i da je u mnogim stvarima ve zastario jer je kodificirao
prijanje crkveno pravo. Slino je postupio kao i ranije Gracijanov dekret - sakupio je sve
odredbe, iako mnoge od njih nisu vie bile aktualne jer odreena kanjiva djela vie nisu postojala.
Nadalje CIC odraava drutvenu situaciju koja ve u vrijeme njegovog proglaenja nije postojala
u svijetu - Crkva vie nema vlast na svjetovnim podrujima ivota koju je ranije imala. Stoga je to
pravo malo pomalo poelo vrijediti samo za klerike. Stari CIC pretpostavlja i vjerniku situaciju,
vjerniko drutvo, to je takoer ve bila prola stvar. Pogotovo se osjea konfuzija izmeu
moralnog i juridikog podruja. Ne daje se jasne distinkcije izmeu unutarnjeg i vanjskog
podruja. to vie pravo se sve vie uplie na unutranje podruje. I terminologija je zastarjela,
upotrebljava se samo u Crkvi.
Ipak CIC iz 1917. godine je uinio veliki preokret u kaznenom pravu. Javne kritike
poinju tek 1959. kada je Ivan XXIII. najavio obnovu kanonskog prava.
Ve i sm Drugi vatikanski sabor u svojim dokumentima sadri i odreene kaznene
odredbe, odnosno dokida odreene kazne. Poslije Koncila nastale su dvije struje u Crkvi: veina
se zalae za to da se kanonsko pravo promijenti i domisli, dok manjina smatra da se ono ne treba
bitno mijenjati. Neki odlaze u krajnosti tvrdei da pravo vie nije ni potrebno.
4

Ivan Pavao II. proglaava 1983. godine novi CIC u kojem je VI. knjiga posveena
kaznenom pravu. Mnogo je toga preuzeto iz starog CIC-a, ali je velik dio i isputen. U
prijanjem CIC-u kazneno pravo je puno opirnije i vee. Novi CIC daje velika prava
partikularnim Crkvama da one same urede odreena podruja kako im odgovara.
Naslov VI. knjige je: De sanctionibus in Ecclesia, to je puno ire znaenje nego u
starom kodeksu. Hoe se rei da se radi o mjerama koje Crkva upotrebljava kada vie nita drugo
ne pomae, a potrebno je sprijeiti zlo i sauvati zajednicu, te popraviti prekritelja.
Kaznana vlast koju Crkva ima proizlazi iz same njezine naravi koja je drutveno
organizirana. Ona nije samo nevidljiva stvarnost, nego i vidljiva, stoga ima pravo ureivati i
vanjsko podruje. Kaznena vlast je usko povezana sa zakonodavnom vlau. Jer ako moe
proglaavati zakone, onda ima pravo i dunost jednako tako i brinuti se da se ti zakoni
obdravaju. Crkva se slui pravom primljenim od samoga Krista. Meu sredstva za ostvarenje
ciljeva Crkve spada i prisilna vlast. Vanije stvari koje su vezane uz ope dobro Crkve pripadaju
pod prisilnu vlast. Svrha kazni u Crkvi je da se sauva pravni red i poredak da bi moglo biti na
spasenje delikventa i da se sauva dobro zajednice.
D I O I. OPENITO O KANJIVIM DJELIMA I KAZNAMA
Novi CIC ne donosi definiciju kanjivog djela, kao to ne donosi ni druge definicije. Stoga
uzimamo definicije i znaenje iz starog kodeksa. On u kanonu 2195,1 kae: U crkvenom pravu
pod pojmom delikta dolazi (razumije se) izvanjska i moralna ubrojiva povreda zakona uz koji
je dodana kanonska kazna barem neodreeno.
Da bi neko djelo bilo kanjivo, mora sadravati 4 elementa:
- izvanjska povreda zakona; vlast Crkve zadire na dva podruja: vanjsko i unutranje.
Izvanjski poredak moe se povrijediti samo izvanjskim inom koji je dostupan osjetilima. Istina,
kanjivo djelo je teki grijeh jer je povreda zakona koji obvezuje u savjesti. Svaki grijeh nije i
kanjivo djelo, ali ne postoji kanjivo djelo koje ne bi bilo i teki grijeh. No, taj grijeh mora biti
uinjen na izvanjski nain. Svojim mislima ovjek moe poiniti teki grijeh, ali misli ne mogu biti
kanjivo djelo.
- udoredna ubrojivost; subjektivni element - svojstvo ina po kojem se neki in ima
nekome pripisati kao poinitelju. Razlog pripisivanja ovisi o razumu i volji. udoredno ubrojiv je
in koji je razumom spoznat i voljom prihvaen. Ukoliko neki uinjeni in nije do kraja spoznat, ili
je prisilno uinjen, pripisuje se u fiziku ubrojivost. Dakle, ako manjka bilo spoznaja, bilo volja,
in nije udoredno ubrojiv.
- povreda zakona; in mora biti izriito spomenut u kaznemom
zakonu
- uz odreeni in mora biti vezana i kazna, barem neodreeno. Formulacija za kaznu moe
biti trostruka: ipso facto, neka se kazni (mora se kazniti) i moe se kazniti (moe, ali ne
mora - odluka je preputena poglavaru)
K. 1311 = Crkva ima pravo prisilne vlasti nad svojim lanovima. Crkva se kroz itavu
svoju povijest sluila tim pravom i smatrala ga priroenim. Kaznene mjere primjenjuju se tek onda
kada vie nita drugo ne pomae, tek kao zadnja mjera.
Crkvena kazna (prema k. 2215 starog kodeksa): oduzimanje nekoga dobra, bilo
duhovnog bilo vremenitog. Odreena je po zakonitoj vlasti sa svrhom da se krivac popravi, a
kanjivo djelo kazni.
Ova definicija sadri 3 bitna elementa:
- svrha kazne: unutranja (obnova drutvenog i pravnog poretka, zadovoljtina za
poremeaj reda; kazna je opravdana reakcija reda protiv nereda. Sama socijalna pravda trai da se
zloin kazni) i izvanjska (ona kojom se neto postie. Redovito ju crkveni poglavar ima pred
5

oima kada primjenjuje kaznu: zatiivanje ostalih, jaanje potivanja zakona i vlasti, moralna
zadovoljtina oteenoj stranki).
- uinak kazne: oduzimanje odreenog dobra (u najirem smislu
rijei; odnosi se i na gubitak odreenih prava)
- izvor kazne: samo mjerodavni crkveni poglavar moe odrediti
kaznu i oduzimanje dobara.
K. 1312 = vrste crkvenih kazni: popravne i okajnike. Ovamo se ubrajaju i tzv. kazneni
lijekovi i pokore.
Popravne kazne ili cenzure (medicinalne kazne, zaveze): imaju neposrednu svrhu da slome
zlou tvrdoglavog prekritelja koji ustraje u prekraju ili ako ne eli dati zadovoljtinu.
Primjenjuje se na neodreeno vrijeme, tako dugo dok se ne postigne cilj. Onaj koji se obrati ili
uini zadovoljtinu, ima pravo traiti da mu se cenzura skine. Poglavar mu je duan ukinuti
cenzuru, ali mu moe odrediti drugu kaznu, neku od tzv. okajnikih kazni ili pokora (kroz povijest
su ih nazivali odmazdnim kaznama). Tipine cenzure su: ekskomunikacija, interdikt i suspenzija.
Ekskomunikacija je najtea crkvena kazna - iskljuivanje iz zajednitva aktivnih udova Kristove
Crkve. Interdikt je zabrana izvravanja odreenih bogoslunih ina. Suspenzija je tipino
klerika kazna, a predstavlja zabranu izvravanja bogoslunih funkcija, jurisdikcije (facultas,
ovlast), oduzimanje prava koja proizlaze iz klerikog stalea.
Okajnike kazne usmjerene su na davanje zadovoljtine pravnom poretku krivca koji se
kaje. Daju se na odreeno vrijeme i u pravilu se trebaju izdrati do kraja. No, milou mjerodavne
crkvene vlasti moe se izdravanje kazne skratiti. Mogu biti duhovne i vremenite, a mogu se
primijeniti i na klerike i na laike.
Kazneni lijekovi i pokore nemaju uvijek strogi karakter kazne. Primjenjuju se u svrhu
predusretanja, odnosno spreavanja prekraja - preventivna mjera, ili kao zamjena drugoj kazni ili
poveanje kazne.
S obzirom na odreenost kazne mogu biti:
* tono odreene kazne za odreeni delikt
* neodreene kazne: zakon ih tono ne odreuje nego za odreeni delikt samo kae:
neka se kazni. Tada mjerodavni crkveni poglavar primjenjuje kaznu koju smatra prikladnom.
S obzirom na nain primjene:
* latae sententiae: one koje krivca veu odmah im je izvrio kanjivo djelo, bez posebnog
proglaenja - ipso iure, ipso facto
* ferende sententiae: kazne koje krivca veu tek nakon to su izreene
U dvojbi da li je neka kazna latae sententiae ili ferende sententiae, primjenjuje se ova
druga.
Pravna kazna je ona koja je propisana zakonom, ali jo nije izreena (ako se radi o ferende
sententiae).
Poglavarska kazna je ona koju poglavar primjenjuje na krivcu na temelju zakona ili
zapovijedi.
K. 1313 = ako novi zakon ukine prijanji zakon ili odreenu kaznu, ona odmah prestaje
vrijediti. Prestaje se primjenjivati nad osobama nad kojima je prije primjenjivana.
U pravnoj nauci postoje odreena pravila za tumaenje kaznenih zakona:
- tumaiti tono po vlastitom smislu rijei, s tim to se uzima ono ue i blae tumaenje, u
sluaju da postoje dva tumaenja.
- tumaiti strogo doslovno
- nije dozvoljena nikakva analogija (ne smije se na temelju sluaja kojeg donosi zakon
tumaiti i neki slini sluaj)
- zabranjeno je proirivanje smisla
6

Tumaenje kaznene odluke:


- ako postoji sumnja u pravednost kazne, kazna se ipak mora obdravati i na nutarnjem i
na vanjskom podruju
- protiv kaznene odluke moe se podnijeti tuba ili priziv na vieg poglavara. Ukoliko je
poglavar izrekao kaznu, i unato priziva udareni se mora podvrgavati kazni. Ako je nedvojbeno,
matrijalno i formalno poglavar izdao nepravednu kaznu koja ne postoji u kaznenom zakonu, ona
ne obvezuje ni na jednom podruju. Ukoliko je kazna materijalno neprimjerena i nepravedna, a
formalno valjana (postoji u zakonu), udareni ju mora obdravati na vanjskom, ali ne i na
nutarnjem podruju.
K. 1315 = tko u Crkvi ima kaznenu vlast? Onaj koji moe izdati zakon, moe dodati i
kaznene mjere. Ali taj moe svojim zakonima tititi i boanske zakone kao i zakone vie vlasti, te
kazniti prekrioce, potujui granice svoje vlasti. esto sm zakon odreuje kaznu za prekrioca,
a ponekad preputa tu procjenu mjerodavnoj vlasti. Krajevni zakoni mogu kaznama opeg prava
dodati i neke druge kazne. Ako opi zakon ne odreuje preciznu kaznu, krajevni zakon moe
precizirati tono odreenu kaznu.
Zakonodavnu, pa prema tome i kaznenu vlast za opu Crkvu imaju papa i opi sabor.
U nekim sluajevima to mogu i pojedine kongregacije za svoj djelokrug.
Mjesni ordinarij vri kaznenu vlast za svoje podruje (tako je na ordinarij donio zabranu
vjenanja u Velikom trodnevlju).
Pokrajinski sabori (sinode) imaju kaznenu vlast za svoje podruje.
Vii poglavar redovnikih ustanova jednako tako za svoje podruje vri kaznenu vlast.
Nitko drugi nema zakonodavnu vlast, pa niti kaznenu. Osim nabrojenih, svi ostali (suci,
upnici i dr.) samo primjenjuju zakone, a niti ih mogu mijenjati, niti proglaavati kazne. Poglavari
mogu prekritelja kazniti i ako ne postoji predviena kazna za poinjeni prekraj, ukoliko on
izaziva veliku smutnju ili je tako velik da zasluuje kaznu. Suprotno tome, moe i u sluajevima
kada bi se prekritelja trebalo kazniti tono predvienom kaznom, moe tu kaznu zamijeniti nekim
kaznenim lijekom ili pokorom. Poglavar takoer ne samo da moe nego i mora (ako sluaj nije
siguran nego samo vjerojatan ili je nastupila zastara) odbiti promaknue prekritelja u vie
klerike stupnjeve ili mu zabraniti vrenje slube ili ga ak i ukloniti sa slube. To nije kazna u
strogom smislu rijei. U takvom sluaju sudac bi trebao odbiti tubu - jer krivnja mora biti
dokazana.
OCJENJIVANJE KANJIVIH DJELA
Ocjenjivanje se vri prema vie elemenata:
a) Kakvoa kanjivog djela: prema predmetu kaznenog zakona, kanjiva djela se
svrstavaju u razliite skupine; CIC ih nabraja 6.
b) Kolikoa je ocjenjivanje prema veliini prekraja.
c) Kanjiva djela se razlikuju i s obzirom na veu ili manju obvezatnost zakona. Vaniji
zakon nosi sobom i teu prinudu (veu kaznu za prekritelje).
d) Vea ili manja zlonamjernost
e) Vea ili manja ubrojivost
f) Vea ili manja teta koja je nastala uslijed delikta
RAZDIOBA KANJIVIH DJELA
1) S obzirom na poznatost:
- javno: ono koje je ve razglaeno ili je izvreno u takvim prilikama da e vjerojatno biti
razglaeno
- notorno: ono koje je javno, ali tako da nije poznat samo tvarni in povrede zakona,
nego i ubrojivost tog ina; sigurno i jasno poznavanje
7

- skrovito/tajno
Ubrojivost je sud po kojem je apstraktno uzevi neki in dobar ili zao, te se pripisuje
nekom poinitelju. Moe biti:
-a- udoredna: kada uinak nekog ina proizlazi iz slobodnog i voljnog uzroka
-b- fizika: kada se promatra odnos uzronosti ina i uinka
-c- politika: kada zakon odreuje da je poinitelj za neki in odgovoran pred zajednicom
-d- pravna: kada mjerodavna vlast odreuje zbog ega je poinitelj odgovoran za odreeni
in pred zakonom
Politika i pravna ubrojivost pretpostavljaju udorednu ubrojivost. Postoji razlika izmeu
ubrojivosti i odgovornosti.
PODLONIK CRKVENE KAZNE
Stari CIC donosi ope pravilo u k. 2226: onaj koji je vezan zakonom ili zapovijedi,
vezan je i kaznom koja mu je dodana.
Prema starom CIC-u opim crkvenim zakonima podloni su oni koji zadovoljavaju 3
uvjeta:
- krtena osoba
- uporaba razuma
- navrena 7. godina ivota
Novi CIC u skladu s promijenjenim shvaanjima naglaava obvezatnost crkvenih zakona
za:
- vjernike (one koji su krteni u Katolikoj Crkvi, nisu iz nje izopeni ili iz nje istupili
- onaj koji je otpao, odgovoran je i kanjava se samo za in otpada, a za sve kasnije svoje ine
vie nije odgovoran kanonskim zakonima Katolike Crkve)
- uporaba razuma (k. 1322); oni koji nemaju ispravnu uporabu razuma, nisu
odgovorni ni za ine uinjene u lucidnim trenucima
- navrena 16. godina ivota (k. 1323); Kanon 1323,4 naglaava da osobe izmeu
16. i 18. godine koje uine kanjivo djelo ne izuzimaju se od kazne, ali im se ona treba umanjiti ili
zamijeniti pokorom.
Partikularni zakoni (oni koji obvezuju samo na odreenom podruju) obvezuju sve koji
borave na dotinom teritoriju. Stranci u pravilu nisu vezani ni partikularnim zakonima podruja na
kojem se nalaze, niti zakonima onog podruja s kojeg dolaze. Ipak postoje izuzeci: ako prekraj
zakona kodi na vlastitom podruju (zanemarivanje slube na svom podruju); ako je zakon
personalan (vee osobu gdje god se ona nalazila - npr. suspenzija); ako je zakon izdan za strance
ili zbog ouvanja javnog poretka; ako zakon propisuje posebna pravila za odreene pravne
sluajeve (npr. posebne odredbe za valjanost ugovora).
K. 1321 = kanjava se samo onaj koji je na izvanjski nain povrijedio zakon. Taj prekraj
mora biti uinjen kao uvelike namjeran ili nemaran. Ako je prekraj izvanjski, odgovornost se
uvijek pretpostavlja. Suprotno treba dokazati.
Odreeni razlozi iskljuuju, umanjuju ili uveavaju ubrojivost.
-1- iskljuivanje ubrojivosti moe biti dvovrsno: na podruju spoznaje ili volje (k.1323):
a) dob
b) ako netko ne zna da postoji neki zakon, a nije kriv zbog tog neznanja. S neznanjem se
izjednauju i nepanja i zabluda. No svako neznanje ne iskljuuje odgovornost.
* ignorantia afectata: namjerice i svjesno proputeno
znanje sa svrhom da bi se moglo opravdati prijestup
* ignorantia crasa seu supina: proizlazi iz potpune
nemarnosti da se neznanje ukloni
8

* ignorantia simpliciter gravis: postoji odreena


nemarnost
* ignorantia levis: uz sav uloeni trud ipak je ostalo
odreeno neznanje.
Od nabrojenih, samo ovo posljednje nije povezano s
tekim grijehom, pa nije ni kanjivo djelo. Zakonodavac
uvijek daje odreeno vrijeme za upoznavanje zakona.
Nakon tog vremena vie se ne pretpostavlja nepoznavanje
doneenog zakon.
c) fizika prisila kojoj se ne moe oduprijeti ili nenadani sluaj ili ako se predvieni sluaj
nije mogao sprijeiti.
d) veliki strah kojemu se ne moe oduprijeti. Ako je na tetu dua, strah ne iskljuuje
ubrojivost.
e) samoobrana protiv nepravednog napadaa, osim ako bi se pri tome prekoraila granica
nune samoobrane
f) tko nema ispravnu uporabu razuma. Ljudi koji imaju aktualni manjak spoznaje - ako je
u tom asu uporaba razuma bila potpuno oduzeta (teko pijanstvo, drogiranost, hipnoza), osim
ako je takvo stanje bilo namjerno izazvano da bi se poinio zloin. Habitualni manjak spoznaje
takoer iskljuuje ubrojivost, pa ak i za ono to se uini u lucidnim intervalima.
g) onaj koji je uvjeren da je prisiljen ili da je u samoobrani
-2- umanjivanje ubrojivosti: prekritelj se ne izuzima od kazne, ali se ona ublaava, te se
u tom sluaju primjenjuju kazneni lijekovi ili pokore.
a) nesavrena uporaba razuma
b) nemogunost potpunog sluenja razumom zbog pijanstva
c) velika navala strasti koja ipak nije do kraja oduzela mo
rasuivanja
d) maloljetne osobe koje su navrile 16. godinu
e) prisila velikog straha ili velike neugodnosti
f) prekoraenje granice nune samoobrane
g) teka ili nepravedna izazvanost
h) zabluda, ali svojom krivnjom, glede samoobrane i prisile
-3- poveavanje ubrojivosti (k. 1326):
a) ako se i dalje nastavi kanjivo djelovati i usprkos ve
izreenoj kazni
b) zloupotreba vlasti u svrhu izvrenja kanjivog djela
c) ako delikt poini onaj koji je uzdignut na neko dostojanstvo
d) ako se nisu poduzele mjere da bi se sprijeilo predvieno
zlodjelo
e) ponovljeno isto zlodjelo
U tim sluajevima odreenim kaznama pridodaju se i nove.
SUDIONITVO KOD ZLOINA
O sudionitvu kod zloina govorimo kada vie osoba izvre prekraj koji po svojoj naravi
trai sudionike. Treba razlikovati sluajeve kod kojih su nuna dva ili vie prekritelja i sluajeve
kod kojih moe biti i samo jedan poinitelj, ali ih je lake poiniti ako je vie poinitelja. Postoje
razliite vrste sudionitva:
- fiziko ili moralno (prijetnja, nagovor,...)
- pozitivno (pozitivni ini) i negativno (proputeni ini)
9

Glavni sudionici su oni bez kojih se zloin ne bi moglo izvriti. Sporedni sudionici su
oni koji nisu nuno potrebni, ali je s njima lake izvriti prekraj. O naknadnim sudionicima
govorimo nakon to je zloin izvren.
Uvjeti za sudionitvo:
* sporazum, dogovor
* izvanjski uinjen zloin (sm nagovor na abortus je teak grijeh, ali kanjivim djelom
postaje tek kada se abortus uini)
* zla volja (zlonamjernost)
* stvaran doprinos
Ako nedostaje jedan od tih uvjeta, ne moe se govoriti o sudionitvu u kaznenom smislu.
Glavnim sudionicima zloin se ubraja svima jednako, kao da je svaki od njih poinio zloin (ako
ne postoje okolnosti koje iskljuuju ili umanjuju ubrojivost). Sporednim sudionicima ubrojivost
ovisi o tome koliko su pridonijeli izvrenju krivinog djela. Kod naknadnih sudionika treba
razlikovati da li je suradnja unaprijed dogovorena ili ne. Ako jest, radi se o pravom sudionitvu.
Ako nije bilo dogovora, ne radi se o pravom sudionitvu, osim kod odreenih sluajeva.
U nekim sluajevima sudionitvo se moe opozvati. Ako se prije izvrenja odustane od
zloina, ubrojivost se umanjuje. Ako je taj opoziv potpun i ako je uinjeno sve da se zloin
sprijei, ubrojivost je iskljuena.
Nakon poinjenog zloina slijedi kazneni postupak, osim ako se radi o kazni latae
sententiae koja nastupa ipso facto.
K. 1328 = pokuaj zloina; tri su stadija procesa izvrenja zloina:
- daljnja priprava: pripravni ini koji po svojoj naravi ne vode zloinu i iz njih se ne
moe zakljuiti namjeravani zloin
- poetak izvrenja (poetni ini): ini koji ve pripadaju izvrenju zloina, iako on jo
nije izveden ali se iz njih moe zakljuiti namjera zloina
- izvrenje zloina
Poetak izvrenja smatra se pokuajem zloina. To je krivino-moralni in s kojim se
izjednauje i bezuspjeno navoenje na zloin. Ubrojivost je tim vea to je vea mogunost
izvrenja, ali je uvijek manja nego u sluaju izvrenja zloina. Ipak u nekim sluajevima zakon
smatra i sm pokuaj zasebnim zloinom.
Promaeni zloin: kada je izvreno sve za zloin, a da zloin ipak nije poinjen. Ubrojivost
je vea nego kod pokuaja zloina, ali manja nego kod izvrenog zloina, jer je posljedica manja,
iako je zlonamjernost ista. U sluaju promaenog zloina, zloin je ako zakon i sm promaaj
smatra zloinom.
KAZNE I OSTALA KANJAVANJA
CENZURE
Stari CIC u 2241,1 donosi definiciju: kazna koja krtenoj osobi koja ustraje u zloinu
uskrauje odreena dobra, bilo duhovna bilo s duhovnim povezana dobra, dok se prekritelj
ne pokori i ne dobije odrjeenje.
Ta definicija vrijedi i danas, s tom razlikom to umjesto o krtenoj osobi govorimo o
vjerniku (v.: Podlonik crkvene kazne).
Cenzura se primjenjuje na prekritelja boanskog ili crkvenog zakona. Ima svrhu
obraenja prekritelja, da ga privede pokori i zadovoljtini. Cenzura je kazna trajne naravi,
odnosno nije dosta pokajanje, nego je potrebno dobiti odrjeenje od cenzure. Traje sve dok traje
tvrdokornost prekritelja. Kada se pokaje, ima pravo moliti da se cenzura ukine, a poglavar mu je
mora ukinuti ako je kajanje istinsko. Trajanje cenzure dakle ovisi o samom prekritelju.
10

U cenzure spadaju:
- ekskomunikacija
- interdikt
- suspenzija ili obustava
Ekskomunikacija je uvijek cenzura usmjerena na obraenje i spasenje, dok ostale dvije
mogu biti cenzure, ali i okajnike kazne. Ekskomunikacija se moe primijeniti samo na fizike
osobe, a ne i na pravne osobe. Ukoliko se ekskomunicira pravna osoba, onda se to odnosi na
njezine lanove. Interdikt pak i suspenzija mogu se odnositi i na pravne osobe. Ekskomunikacija i
interdikt su kazne koje mogu biti izreene i laicima i klericima, dok se suspenzijom naelno
kanjavaju samo klerici, jer se odnosi na prava klerikog stalea. Ekskomunikacija i suspenzija
izravno se odnose na osobe, dok se interdiktom moe udariti i neki teritorij.
Sve tri cenzure su teke kazne i idu za tim da skre otpor krivca i privedu ga kajanju.
Stoga ih treba razborito i oprezno upotrebljavati, da se ne bi postigao upravo suprotan uinak.
Cenzurom se kanjava samo izvanjski teak izvren in, ukoliko krivac ustraje u svojoj
tvrdokornosti. Krivac moe biti nepoznat, ali mora biti odreen. Na nepoznatoga krivca moe se
primijeniti samo cenzura latae sententiae. Ukoliko se radi o ferende sententiae, krivac mora prvo
biti opomenut. Protiv proglaene senzure moe se prizivati na vieg poglavara. Kada cenzuru
donese sud, priziva se na prizivni sud. Ali kada je jednom cenzura proglaena, treba paziti da li je
priziv na nju:
- in suspensivo: kada netko prizove na vieg poglavara, presuda nieg se obustavlja tako
dugo dok ju vii poglavar ne potvrdi
- in devolutivo: cenzura vrijedi od trenutka kada je proglaena, bez obzira da li se
priziva na viu instancu.
Uvjeti za podjeljivanje oprosta od cenzure:
1. odustajanje od tvrdokornosti
2. poglavar je prije podjeljivanja odrjeenja duan pozitivno utvrditi da krivac doista
odustaje od tvrdokornosti (obino se to trai pismeno)
3. zadovoljtina
EKSKOMUNIKACIJA
Prema k. 2257,1 starog CIC-a : ekskomuniakcija je cenzura kojom se vjernik
iskljuuje iz zajednice vjernika s kanonskim uincima koji su tono odreeni, a koje je
nemogue rastavljati. U 2. paragrafu istog kanona kae se da se ekskomunikacija izreena na
sveani nain naziva jo i anathema. Izopenik prestaje biti lanom Crkve i postaje jednak
onima koji su krteni, ali nisu katolici. Iskljuen je iz aktivnog sudjelovanja u ivotu Crkve. Nema
vie nikakvih prava, osim neuskrativog prava da se moe vratiti.
Ekskomunikacija je uvijek cenzura, a nikada okajnika kazna. Kroz povijest je
postojala tzv. mala (nepotpuna) i velika (potpuno izopenje). S obzirom na to kojom je
ekskomunikacijom bio udaren, razlikovalo se:
- ekskomunikatus vitandus (onaj kojega treba izbjegavati, a obino su to bili oni koji su
fiziki napali papu; temelji se na Pavlovoj rijei: s takvim niti za stol)
- ekskomunikatus toleratus (udaren malom ekskomunikacijom)
Uinci ekskomunikacije (k. 1331): - zabrana izvravanja ili oduzimanje prava koje vjernik
uiva kao aktivni ud Crkve:
a) zabrana sluiteljske slube (za klerike)
b) zabrana slavljenja i primanja sakramenata i blagoslovina
c) zabrana vrenja bilo koje crkvene slube

11

Sva tri uinka stupaju na snagu od onoga asa kada je krivac udaren ekskomunikacijom ili
je u nju upao latae sententiae.
Ako je ekskomunikacija i proglaena, a izopeni nastavi s onim to mu je zabranjeno:
- treba da se udalji sa slube
- svi ini upravljanja postaju mu nevaljani
- zabrana koritenja steenih povlastica
- ne moe stei dostojanstvo i slube u Crkvi
- ne stjee plodove dostojanstva, slube, zadae ili plae koju bi zaista imao u Crkvi
INTERDIKT - k. 1332
Interdikt, zabrana ili uskrata bogosluja, odnosno kletva je cenzura kojom se
zabranjuju odreeni bogosluni ini, a pri tom vjernik se ne iskljuuje iz zajednice vjernika.
Interdikt moe biti dvostruk:
- osobni: odreenim osobama zabranjuje se vrenje odreenih bogotovnih ina
- mjesni: zabranjeno svim osobama potpuno ili djelomino vrenje odreenih bogotovnih
ina na odreenom mjestu
S obzirom na objekt interdikt moe biti:
a) potpuni: ima sve uinke koje pravo navodi
b) djelomini: onaj kojega mjerodavni poglavar proglasi
S obzirom na opseg interdikt moe biti:
a) opi mjesni: odnosi se na cijelo podruje upe, grada, biskupije, drave
b) opi osobni: primjenjuje se na cijelu pravnu osobu, neku drugu zajednicu ili grupu
fizikih osoba koje nisu poimence spomenute
c) posebni mjesni: za pojedinu crkvu, kapelu, oltar
d) posebni osobni: za odreenu fiziku osobu
Za ope interdikte mjerodavna je jedino Apostolska Stolica. Mjesni biskup moe odrediti
samo posebne, bilo mjesne, bilo osobne.
Makar bio proglaen interdikt, on ne obavezuje u sluaju smrtne pogibelji - u tom sluaju
ljudima se podjeljuju sakramenti unato proglaenog interdikta.
Uinci interdikta:
- zabrana svakog sluiteljskog sudjelovanja u bogotovnim obredima
- slaviti i primati sakramente i blagoslovine
Uinci nisu vezani kao kod ekskomunikacije, ve se mogu primjenjivati bilo zajedno, bilo
jedan, bilo drugi.
Ako je interdikt javno proglaen, prekritelja treba udaljiti i mora prestati s vrenjem
bogotovnih ina, osim u smrtnoj pogibelji. Oni koji su kanjeni interdiktom ne bivaju iskljueni iz
Crkve.
SUSPENZIJA ili OBUSTAVA
Suspenzija je cenzura koja za vrijeme trajanja oduzima pravo vrenja duhovne slube
ili pravo na prihode ili i jedno i drugo. (k. 2278,1 starog CIC-a).
Duhovna sluba je svako djelovanje koje je kleriku povjereno u svrhu izvravanja vlasti
Reda, ovlasti (jurisdikcija) i upravljanja. Suspenzija je dakle specifino klerika kazna. Izuzetno se
moe primijeniti i na laike ako na temelju kanonskog poslanja vre slubu koja nije nuno vezana
uz kleriku vlast (kateheta u koli). Suspenzija oduzima pravo na doputeno vrenje slube, a ne
oduzima samu vlast, osim ako je u dekretu izriito reeno da mu se zabranjuje vlast upravljanja.

12

Uinci se mogu rastavljati, jednako kao i kod interdikta, to znai da se suspenzija moe
primjenjivati ili sa svim uincima (onda je to opa ili generalna suspenzija koja se obino izraava
formulom: suspenziran je) ili s pojedinanim uinkom - cijela sluba ili samo dio slube ili pravo
na nadarbinu (partikularna, to mora uvijek u dekretu biti jasno odreeno). Suspenzija se ne
odnosi na poslove koje u Crkvi redovito obavljaju laici. Te poslove moe vriti i suspenzirani
klerik (administracija, voenje zbora, kateheza ukoliko nije spojena s nunou kanonskog
poslanja), uz uvjet da to ne izaziva sablazan vjernika.
K. 1333 = ini vlasti Reda uvijek su valjani, mada ne i doputeni. Proglaena suspenzija
moe nositi sobom i zabranu vlasti upravljanja.
Zabrana nikada ne pogaa:
- slube ili vlast upravljanja koji nisu pod vlau poglavara koji proglaava suspenziju
- pravo na stanovanje koje ima zbog slube
- pravo na upravljanje vlastitim dobrima
Obustava koja zabranjuje uivanje prihoda, podrazumjeva vraanje tih prihoda koji su i
dalje primani unato zabrani.
Suspenzija ne vrijedi kada se radi o podjeljivanju sakramenata onima koji su u pogibelji.
Prekraj suspenzije u veoj stvari uvijek je vezan uz teki grijeh. Ako bi klerik i dalje vrio vlast
Reda, predviene su i dodatne kazne, sve do otputanja iz klerikog stalea. Suspenzija moe biti
i okajnika kazna.
O K AJ N I K E K AZ N E
K. 2286 CIC-a iz 1917.: kazne kojih je prvenstvena namjena okajati poinjeni
zloin. Zato njihova primjena i otputanje ne ovise o krivcu. Krivac daje zadovoljtinu
naruenom zakonu i redu. Mogu se primjenjivati trajno (doivotno) ili na odreeno vrijeme ili do
volje poglavara. Ne ovise o otpornosti i pokajanju krivca, nego se moraju izdrati do kraja. U
izvanrednim sluajevima mogu prestati oprostom i pomilovanjem. Oduzimaju krivcu neka
duhovna ili vremenita dobra, ali ne zabranjuju primanje sakramenata. No, mogu zabraniti
promaknue u vii kleriki stale. Klericima moe biti zabranjeno dijeljenje sakramenata.
K. 1336 = - zabrana ili naredba stanovanja u odreenom mjestu
- oduzee vlasti, slube, zadae, prava, povlastice,
milosti, ovlasti, naslova, odlija
- zabrana vrenja gore navedenog na odreenom mjestu.
Time nije oduzeta valjanost.
- kazneni premjetaj na drugu slubu
- otputanje iz klerikog stalea
K. 1337 = zabrana boravka pogaa i klerike i redovnike. Naredba boravka u odreenom
mjestu zahtijeva pristanak ordinarija toga mjesta. Ne oduzima se vlast Reda, kao ni akademske
stupnjeve.
K AZ N E N I LI J E K O V I I PO K O R E
Kazneni lijekovi primjenjuju se ili zato da se zloin predusretne ili da se redovna kazna
zamijeni ili pootri. U svakom sluaju imaju znaenje crkvene kazne, iako se smatraju vie
kaznenim mjerama. Upotrebljavaju se i onda kada se kazna ne moe primijeniti - npr. kada nema
sigurnosti o zloinu.
CIC govori o 2 kaznena lijeka: opomena i ukor.
Opomena (kanonska opomena) - uvijek ju mora opravdavati kanonski razlog i mora biti
izdana u kanonskom obliku. Postoje dva kanonska razloga za kanonsku opomenu:
13

- blia prigoda za kanjivo djelo


- nakon obavljenog istraivanja na nekoga padne teka sumnja da je poinio zloin. Poto
se zloin ne moe dokazati, ne moe se primijeniti kazna, ali se moe kazneni lijek.
Opomena moe biti tajna i javna.
Javna usmena daje se uz zapisniku zabiljebu ili pred dva svjedoka ili u pismenom obliku.
Tajna opomena je opomena bez javnog svjedoanstva, bez zabiljeke, a daje se nasamo.
Opomenu poglavar moe vie puta obnavljati i ponavljati.
Kodeks ne predvia tajnu opomenu koja bi imala kanonske uinke, nego trai da uvijek u
arhivu bude pohranjena isprava o upuivanju opomene, pa makar i samo u tajnom arhivu.
Opomenu obino potpisuju ordinarij i kancelar, ali dosta je i ako ju potpie samo ordinarij.
Ukor se primjenjuje kada netko svojim ponaanjem prouzroi sablazan ili poremeuje javni
poredak. Ukor je otrija i tea mjera od opomene. Takoer mora biti izdan nekom ispravom.
Obino prvo dolazi opomena, a onda ukor koji esto u sebi sadri i najavu kazne ukoliko
prekritelj ustraje u prekraju.
Stari CIC je odreivao i druga dva lijeka:
- kazneni nalog: kada opomena i ukor ne donesu rezultate, onda slijedi kazneni nalog koji
donosi izriitu prijetnju kaznom.
- nadzor: danas je to okajnika kazna
Pokore - mogu se nametnuti na izvanjskom podruju, a primjenjuju se zato da bi krivac
izbjegao kaznu ili ukoliko je od nje dobio odrjeenje ili oprost. Nije identina sakramentalnoj
pokori koja je zadovoljtina za grijehe. Ovo je zadovoljtina za naruavanje javnog reda. To su
odreena djela vjere, pobonosti ili dobrotvornosti.
Javna pokora ne smije se nametnuti za tajne prekraje. Postoji mogunost da kazneni lijek
bude spojen s pokorom.
PRIMJENJIVANJE KAZNI
Kada poglavar uvidi da niti bratskom niti kanonskom opomenom ne moe popraviti
krivca, duan je pokrenuti ili sudski ili upravni postupak za primjenjivanje kazne. Ako se ne mogu
sprovesti ti postupci, poglavar moe izdati dekret koji ima snagu takvog postupka. To nije
mogue za trajne kazne koje se mogu nametnuti samo sudskim postupkom. Privremene kazne
moe izrei dekretom. Kada je uinjen zloin kojega predvia kazneni zakon, sudac moe
odgoditi izricanje kazne za prikladnije vrijeme - ako bi trenutno izricanje kazne izazvalo veliko
zlo. Moe i odustati od izricanja kazne ili ju ublaiti ako se pokajnik doista pokajao i uklonio
sablazan ili ako je ve kanjen od civilne vlasti. Moe obustaviti obavezu odravanja okajnike
kazne ako je krivac prvi put poinio kanjivo djelo koje je tajno. Ako je krivac uinio vie
kanjivih djela, za koja postoji vie fakultativnih kazni, sudac ih moe smanjiti na pravednu mjeru.
Cenzure se ne mogu valjano izrei ako krivac barem jednom nije bio kanonski
opomenut. To se odnosi na kazne ferende sententiae. Smatra se da je odstupio od tvrdokornosti
ako se uistinu pokaje ili ozbiljno obea da e se popraviti.
Kazna se moe primijeniti samo ako je kanjivo djelo dokazano. Ako postoji
opravdana sumnja, poglavar moe primijeniti kazneni lijek ili pokoru.
Kada se izrie kazna kleriku, treba paziti da ne ostane bez dolinog uzdravanja, osim ako
je otputen iz klerikog stalea. ak i tada ordinarij se treba brinuti o njemu.
Kazna obvezuje krivca svugdje tako dugo dok se ne izvri ili dobije oprost od nje.
K. 1352 = zabrana primanja sakramenata obustavlja se dok se krivac nalazi u smrtnoj
opasnosti. Kazna latae sententiae, ako nije poznata ili javno proglaena, obustavlja se posve ili
djelomino ukoliko je krivac ne moe obdravati bez opasnosti od velike sablazni ili ozloglaenja.

14

PRESTANAK KAZNE
Neke kazne prestaju samo oprostom, neke istekom vremenskog roka, neke nakon
uinjenog odreenog djela. Najvie kazni prestaje oprostom, odnosno otpustom (odrjeenjem).
Oprost moe dati:
- Apostolska Stolica za one sluajeve koji su njoj pridrani
- onaj koji ima redovitu vlast upravljanja - ordinarij. Onaj
koji je pokrenuo postupak ili ordinarij mjesta u kojem se
krivac trenutno nalazi.
Oni koji imaju vlast ispovijedanja, po sebi nemaju vlast odrjeenja od kazni.
Od kazni latae sententiae oprost moe dati ordinarij svojim podlonicima i svima koji su
na njegovom podruju. Svi biskupi mogu takoer dati odrjeenje od svake kazne koja nije
pridrana Apostolskoj Stolici, ali samo u ispovijedi, a ne i za izvanjsko podruje. Ordinarij moe u
odreenim prilikama povjeriti vlast odrjeivanja od kazni - k. 1357. U ispovijedi se ne moe
odrijeiti od kazne ferende sententiae. Meutim, od latae sententiae koja nije proglaena
ispovjednik moe odrijeiti ali samo za unutranje sakramentalno podruje. No o tome mora
obavijestiti mjerodavnog poglavara. Ispovijednik mora upozoriti penitenta kojega odrjeuje od
cenzure da se u roku od mjesec dana mora obratiti mjerodavnoj vlasti, a ako to ne uini
ponovno upada u kaznu. Penitent mora odustati od tvrdokornosti, a ako je to uinio,
ispovjednik mu mora dati odrjeenje.
Svaki sveenik, ak ako i nema vlasti ispovijedanja, u sluaju smrtne pogibelji moe i mora
podijeliti oprost od svih grijeha i cenzura.
Kazna se moe otpustiti i nenazonome, ili pod uvjetom. Za izvanjsko podruje oprost od
kazne mora biti dan napismeno. Otputanje kazne pod pritiskom nije valjano.
D I O I I. KAZNE ZA POJEDINANA KANJIVA DJELA
-A- kanjiva djela protiv vjere i jedinstva Crkve
-B- kanjiva djela protiv crkvene vlasti i slobode Crkve
-C- protupravno prisvajanje crkvenih slubi i kanjiva djela u
njihovom vrenju
-D- zlodjelo potvore i krivotvorenja
-E- kanjiva djela protiv posebnih obveza
-F- kanjiva djela protiv ljudskog ivota i slobode
-A- KANJIVA DJELA PROTIV VJERE I JEDINSTVA CRKVE
K. 1364 = otpad od vjere, krivovjerje i raskol; U k. 751 kae se da je otpad od vjere ili
apostazija potpuno odbacivanje kranske vjere; krivovjerje ili hereza uporno nijekanje neke istine
koja treba da se vjeruje boanskom i katolikom vjerom ili uporno sumnjanje u nju; raskol ili
izma uskraivanje podlonosti vrhovnom sveeniku ili zajednitva s lanovima Crkve koji su mu
podloni.
Sva tri spomenuta sluaja upadaju u izopenje latae sententiae ipso facto. Klerik se moe
kazniti i drugim kaznama, ukljuujui i otputanje iz klerikog stalea.
U redovitim sluajevima oprost daje ordinarij.
K. 1365 = krivac zabranjenog sudjelovanja u bogosluju (v.k.844 - npr. sluenje mise ili
obavljanje vjenanja sa slubenikom druge Crkve;). Kazna je obvezatna, ali preputena poglavaru.
K. 1366 = roditelji koji krste dijete u nekatolikoj vjeri.

15

K. 1367 = oskvrnue Presvete Euharistije; s prezirom baene posveene estice, upotreba


u bezbone, praznovjerne i magijske svrhe ili odnoenje estice za uporabu drugome u te svrhe.
Kazna za ta djela je izopenje latae sententiae pridrana Apostolskoj Stolici. Klerik se moe
kazniti i drugim kaznama, pa i otputanjem iz klerikog stalea.
K. 1368 = krivokletstvo; ovamo spada i tajna 'sub secreto Pontifico. Kod te tajne
redovito se radi o pitanjima koja dobivaju sveenici o kandidatima za biskupstvo. U davanju
svojega miljenja moraju se izjasniti poteno i istinito, a o tome da su pitani ne smiju nikome
govoriti jer ih vee tajna 'sub secreto Pontifico, a oprost od otkrivanja tajne pridran je Svetoj
Stolici.
K. 1369 = javna hula protiv Boga, teka povreda udorea, uvredljiv govor protiv vjere i
Crkve, izazivanje mrnje ili prezira neka se kazni pravednom kaznom. God. 1966. Kongregacija
za nauk vjere ukida Indeks zabranjenih knjiga, ime prestaju i predviene kazne za autore takvih
knjiga, kao i za one koji ih itaju.
-B- KANJIVA DJELA PROTIV CRKVENE VLASTI I SLOBODE CRKVE
K. 1370 = fizika sila protiv rimskog prvosveenika povlai za sobom izopenje ipso
facto, pridrano Svetoj Stolici. Kleriku se mogu dodati i druge kazne, pa i otputanje iz klerikog
stalea. Tko bi tako neto uinio protiv biskupa, ipso facto upada u interdikt. Fizika sila protiv
klerika i redovnika iz prezira prema vjeri ili Crkvi ili crkvenoj vlasti ili slubi, neka se kazni
pravednom kaznom.
K. 1371 = nauavanje osueno od pape ili opeg sabora ili prema k. 752, nakon opomene
od Apostolske Stolice ili ordinarija, neka se kazni. Isto vrijedi i za one koji se ne bi pokorili
Apostolskoj Stolici, ordinariju ili poglavaru nakon opomene.
K. 1372 = cenzurom se kanjava utok protiv pape na opi sabor ili na biskupski zbor.
K. 1373 = interdikt ili koja druga kazna za one koji se javno protive odluci Apostolske
Stolice, ordinarija ili poglavara.
K. 1374 = drutva koja rade protiv Crkve; stari CIC izriito spominje masone. Danas to
odreuje ordinarij ili Apostolska Stolica (masoni i sicilijanska mafija).
K. 1375 = spreavanje slobode crkvenog sluenja ili izbora ili crkvene vlati moe se
kazniti pravednom kaznom.
K. 1376 = obeaenje posveene stvari neka se kazni.
K. 1377 = otuenje crkvenih dobara neka se kazni.
-C- PROTUPRAVNO PRISVAJANJE CRKVENIH SLUBI I KANJIVA DJELA
U NJIHOVOM VRENJU
K. 1378,1 = sveenik koji podijeli odrjeenje sukrivcu u estoj Bojoj zapovijedi upada u
izopenje latae sententiae pridrano Apostolskoj Stolici. Spomenuti grijeh mora biti izvanjski,
teak i ubrojiv. U tom sluaju ne samo da ispovjednik upada u izopenje, nego je odrjeenje i
nevaljano, osim naravno u smrtnoj opasnosti.
K. 1378,2 = onaj koji pokua vriti bogosluni in mise ili podijeliti odrjeenje, a nema
vlasti svetoga reda za to ili nema vlasti ispovijedanja, upada u interdikt latae sententiae, a ako je
klerik onda pod suspenziju.
K. 1379 = pravedna kazna slijedi za hinjenje ostalih sakramenata.
K. 1380 = slavljenje ili primanje sakramenata po simoniji povlai za sobom interdikt ili
suspenziju.
K. 1382 = Ako bi biskup bez dozvole i naloga Svete Stolice podijelio nekome biskupski
red, obojica bi upala u izopenje latae sententiae, pridrano Svetoj Stolici. Ako bi biskup zaredio
16

tueg podlonika, zabranjuje mu se vriti vlast godinu dana, a onaj koji je zareen ipso facto
upada u suspenziju.
K. 1384 = nezakonito vrenje sveenike slube (npr, krtenje ili vjenanje tuih
podlonika) neka se kazni.
K. 1385 = cenzorom ili drugom kaznom neka se kazni onaj koji nezakonito zarauje iz
misnog stipendija.
K. 1386 = davanje mita i primanje istoga s ciljem da se u crkvenoj slubi neto nezakonito
uini ili propusti uiniti, neka se kazni pravednom kaznom.
K. 1387 = nagovaranje na grijeh protiv este Boje zapovijedi, bilo u samoj ispovijedi, bilo
prije bilo poslije nje, a pod izgovorom ispovijedi, povlai za sobom obustavu, zabranu, oduzee
slube, pa ak i otputanje iz klerikog stalea.
K. 1388 = sakaramentalni peat ispovijedi; sveenika vee sakramentalni peat, a sve
ostale ispovjedna tajna. Izravna povreda sakramentralnog peata jest otkrivanje i grijeha i
grenika, a neizravno ukoliko bi svojim rijeima ili vladanjem izazvao sumnju u vezi s konkretnom
osobom. Izravnom povredom upada se u izopenje latae sententiae, pridrano Svetoj Stolici, a
neizravna povreda neka se kazni primjerenom kaznom. Tumaa kod ispovijedi, kao i sve one koji
bi sluajno uli neiju ispovijed, takoer vee ispovjedna tajna i ako ju povrijede, neka se kazne
pravednom kaznom, pa i izopenjem.
K. 1389 = zloupotreba crkvene vlasti ili slube neka se kazni prema teini zloupotrebe.
-D- Zlodjela potvore ili krivotvorenja
K. 1390 = U sluaju lane prijave protiv ispovjednika on se ni na koji nain ne moe niti
smije braniti. Ali onaj koji lano prijavljuje ispovjednika upada u interdikt latae sententiae, a ako je
i klerik, ipso facto je suspendiran. Ako ista osoba podnese i drugu lanu prijavu, moe se kazniti
pravednom kaznom, pa i cenzurom, a moe ga se i prisiliti na davanje zadovoljtine.
Ostala djela potvore ili krivotvorenja su: krivotvorenje crkvenih isprava, sluenje drugom
krivom ispravom u crkvenoj stvari, te potvrivanje neega lanog u javnoj crkvenoj ispravi.
-E- Protiv posebnih obveza:
- trgovina i pekulantski poslovi klerika i redovnika - neka se kazni primjerenom kaznom
- krenje obveze nametnute kaznom
- pokuaj sklapanja enidbe od strane klerika i redovnika; klerici upadaju u suspenziju
latae sententiae, a ako ustraje u sablazni moe biti i otputen iz klerikog stalea. Redovnik s
vjenim zavjetima upada u interdikt ipso facto.
- klerik prilenik i onaj koji ustraje u drugom izvanjsko grijehu protiv este Boje
zapovijedi, neka se kazni suspenzijom.
- obveza rezidencije vezana je uz slubu. Ukoliko ju se ne obdrava, neka se kazni
pravednom kaznom, pa i oduzimanjem slube ukoliko se i nakon opomene nastavi s krenjem.
-F- kanjiva djela protiv ljudskog ivota i slobode;
K. 1397 = ubojstvo, nasilna ili prijevarna otmica, osakaenje ili teko ranjavanje neka se
kazne kaznom ferende sententiae. Sve dok prekritelj nije udaren kaznom po odluci mjerodavne
vlasti ili sudskom presudom, moe dobiti odrjeenje od ispovjednika.
K. 1398 = u izopenje latae sententiae upadaju svi koji su sudjelovali u pobaaju, onoga
trenutka kada je on izvren. Stari CIC pobaaj definira ovako: Namjerno i nasilno istjerivanje jo
nezrela i za samostalni ivot nesposobna ljudskog ploda iz majine utrobe. Danas abortus
17

definiramo kao svako nasilno izbacivanje ploda iz majine utrobe, bilo kojim sredstvom i u
bilo koje vrijeme poevi od trenutka zaea. To se odnosi i na ene koje upotrebljavaju spirale,
stoga one ne mogu u ispovijedi dobiti odrjeenje sve dok ne uklone spiralu.
Svi koji na bilo koji nain sudjeluju u izvrenju pobaaja, bilo fiziki bilo moralno, upadaju
u kaznu onoga trenutka kada je pobaaj uinjen. Grijeh je ve i samo nagovaranje, ali kanjivo
djelo postaje tek kada je zloin poinjen. Oprost moe podijeliti ordinarij i onaj kome on tu vlast
povjeri. Sveenik koji ima vlast ispovijedanja, po sebi nema ovlast skidanja kazne izopenja za
pobaaj. U smrtnoj opasnosti tu vlast ima svaki sveenik, s tim to u roku od mjesec dana mora o
tome obavijestiti ordinarija. U redovitim prilikama odrijeiti od ove kazne moe ordinarij. U
Zagrebakoj nadbiskupiji odrjeenje mogu dati sveenici koji imaju ovlast ispovijedanja, i to oni
koji:
1. su dobili doputenje ordinarija koje vrijedi do opoziva: generalni vikari, kanonici,
prebendari, kanonici kaptola azmansko-Varadinskog, dekani i njihovi zamjenici (svi ovi mogu
tu ovlast i subdelegirati), svi odobreni ispovjednici na Mariji Bistrici i Trkom Vrhu, te svi oni koji
ispovijedaju u katedrali.
2. po posebnom ovlatenju koje traje godinu dana: svi upnici i upravitelji upa na
teritoriju svoje upe, svi ravnatelji crkava, svi sveenici koji zamjenjuju upnika, svi ostali
sveenici koji imaju jurisdikciju ispovijedanja - prilikom adventskih i korizmenih ispovijedi, te u
svim prilikama kada to potreba zahtijeva - drugim rijeima svi sveenici koji imaju vlast
ispovijedanja.
OBAVEZNO PROITATI SVE TO O TOME, O BINACIJAMA I DR. IMA U
SLUBENOM VJESNIKU ZAGREBAKE NADBISKUPIJE BR. 5/1992.
U odrjeenju od grijeha sadrano je i odrjeenje od kazne izopenja. Pri tome treba
obdravati k. 1357 ako se radi o sluaju kada je pokorniku teko ostati u stanju tekog grijeha.
K. 1399 = opa odredba: kanjiva djela su tono odreena u prethodnih 6 naslova. No
ako nakon odreenog izvanjskog prekraja koji nije izriito spomenut, a posebno je teak ili je
izazvao veliku sablazan ili tetu, moe se prekritelja kazniti pravednom kaznom.

KNJIGA VII. P O S T U P C I
Ako su red i sklad u odnosima izmeu osoba i institucija u Crkvi narueni, prvo se mora
prosuditi tko naruava red. Postupno pravo je skup zakona koji ureuju svaki kanonski
sudbeni postupak. Sud je ustanovljen da bi se zatitila bilo osobna prava, bilo prava institucije.
Crkvi pripada vlastito i iskljuivo pravo suditi u duhovnim stvarima i onome to je s njima
povezano. Crkva ve od samih poetaka vri sudbenu vlast ak i u isto vremenitim stvarima
svojih lanova: 1 Kor 6,1-8. Ti postupci u poetku su bili vrlo jednostavni i utemeljeni kako na
nauci vjere, tako i na naravnom pravu. Sve do 5. st. pomalo se prihvaa rimsko postupno pravo
koje e kasnije preuzeti i sva suvremena zakonodavstva. Kasnije Crkva preuzima i elemente prava
razliitih naroda. No ipak uvijek za kanonsko postupno pravo ostaje tipina autonomija koja sve
vie dolazi do izraaja u 13.-15. st. Za razvoj i sistematizaciju postupnog prava posebno je vaan
Tridentinski sabor, kao i Benedikt XIV. koji je reformirao postojee postupno pravo i ustanovio
neke posebne postupke za odreene sluajeve. Leon XIII. uvodi reformu osobito u postupku
nametanja kazni. Pio X. uvodi novi postupak za uklanjanje upnika, ureuje Rimsku kuriju, te
uvodi razliku izmeu sudskog i administrativnog postupka. Pio XI. uvodi regionalne sudove,
osobito s obzirom na enidbeno pravo. CIC iz 1917. godine opirno ureuje postupno pravo,
imajui u vidu sve to je dotad uinjeno. Ivan XXIII. zapoinje reformu koju nastavlja Pavao VI,
tako da kompliciraniji postupci bivaju pojednostavljeni, naroito u enidbenim postupcima.
18

D I O I. SUDSTVO OPENITO
Kanon 1552. starog CIC-a kae da su crkveni sud rasprave i rjeavanja pred
crkvenim sucem spora o stvari o kojoj Crkva ima pravo suditi.
Svi crkveni sudovi vladaju se prema kanonima 7. knjige, osim sudova Svete Stolice koji se
vladaju prema posebnim zakonima. Jednako tako i postupci za proglaenje blaenim i svetim
imaju svoje posebne odredbe.
K. 1400 = objekt crkvenog suda;
- zatita ili obrana prava bilo fizikih bilo pravnih osoba ili utvrivanje pravnih injenica.
- kanjiva djela s obzirom na izricanje ili proglaenje kazne
Crkva iskljuivo i vlastito sudi o:
- duhovnim stvarima ili onima koje su povezane s duhovnima
- povredama crkvenih zakona i grijehu u smislu utvrivanja krivnje i izricanja kazne.
MJERODAVNO SUDITE
Forum competentus je ono sudite koje ima pravo suditi neku parnicu.
Papu ne moe nitko suditi, a on jedini moe suditi vrhovnim vladarima drava,
kardinalima, izaslanicima Apostolske Stolice, u kaznenim parnicama biskupima, te u drugim
sporovima koje on sam preuzme.
Rimska rota sudi: biskupima u parnienju, opatu primasu i vrhovnim poglavarima
redovnikih zajednica papinskog prava, biskupijama ili drugim fizikim ili pravnim osobama koje
nemaju poglavara ispod pape.
K. 1407 = tuitelj ima pravo nekoga tuiti onom sudu koji je nadlean ili koji mu vie
odgovara ako moe birati.
Tuitelj tui tuenoga na sudu kojemu ovaj potpada po svojem prebivalitu ili boravitu.
Mjerodavno sudite za lutalice je ono u mjestu gdje se trenutno nalazi.
Ukoliko se nekoga tui zbog neke stvari, tuba se podie kod suda koji je nadlean za
mjesto gdje se ta stvar nalazi. Ukoliko je neto oteto, tui se ondje gdje je oteto. Ako se radi o
ugovoru, tui se tamo gdje je ugovor sklopljen ili ondje gdje bi se trebao izvriti, osim ako je u
ugovoru odreeno neko drugo mjerodavno sudite. Tuba radi zloina podie se ondje gdje je
zloin poinjen. Ako je vie sluajeva povezano, onda jedan sudac moe suditi za sve. Ako dva
suca po zakonu imaju jednako pravo suditi, onda sudi onaj koji je prihvatio parnicu.
RAZLIITI STUPNJEVI I VRSTE SUDOVA
Svaki vjernik ima pravo u svojoj parnici prizvati se na sud Svete Stolice, u bilo kojem
stupnju. Sm priziv jo ne ukida vlast mjerodavnog suda koji je zapoeo parnicu. Tek kada sud
Svete Stolice obavijesti dotini sud da Sveta Stolica preuzima parnicu, tada prestaje vlast suda
koji je zapoeo rad.
Svaki sud ima pravo pozvati drugi sud u pomo radi istraivanja parnice.
SUD PRVOGA STUPNJA
U svakoj biskupiji i za svaku parnicu sudac prvoga molbenog stupnja je dijecezanski
biskup. On tu vlast moe vriti osobno ili po drugome. Obino biskup imenuje sudskog vikara koji
umjesto njega vodi parnice. Ako se radi o pravima ili vremenitim dobrima pravne osobe koju
predstavlja biskup, tada sudi prizivni sud. Svaki dijecezanski biskup duan je postaviti sudskog
19

vikara (oficijal) koji ima redovitu sudsku vlast. On ne moe biti istovremeno i generalni vikar.
Sudski vikar ne moe suditi u parnicama koje biskup pridri sebi. Sudskom vikaru mogu se dodati
i viceoficijali, koji su mu pomonici, a kao i sudski vikar moraju biti sveenici, ne mlai od 30
godina, koji imaju doktorat ili magisterij iz kanonskog prava.
K. 1421 = Biskup imenuje suce koji moraju biti klerici, ali BK moe za suce postaviti i
laike koji moraju imati barem magisterij iz kanonskog prava.
K. 1422 = Sudski vikar, pridodani vikari i suci imenuju se na odreeno vrijeme.
Sudac si moe uzeti dvojicu savjetnika.
K. 1425 = zbornom sudu trojice pridrane su:
- parnice sv. reda
- proglaenje nevaljanosti enidbe. No, jednako tako biskup moe bilo koju parnicu
povjeriti trojici ili vie sudaca. Spomenute sluajeve moe suditi i pojedini sudac sm, ukoliko ima
dozvolu Apostolske Stolice. Zborno sudite donosi zbornu odluku (glasanjem).
Postoje i funkcije presluavatelja i izvjestitelja (on donosi svoje miljenje i izvjetaj).
Promicatelj pravde (u civilnom zakonodavstvu to je javni tuitelj; onaj koji ureduje kada
doe do povrede javnog dobra ili kanonskog spora), branitelj veze (u parnicama za proglaenje
nevaljanosti enidbe i sv. reda) i biljenik (o njegovom potpisu ovisi javna vjerodostojnost).
Promicatelj pravde i branitelj veze moe biti ista osoba, ali ne u istoj parnici.
SUD DRUGOG STUPNJA
Sud drugoga stupnja je vii sud. Obino je to metropolitanski sud. Za Zagrebaku
biskupiju suci su prvog stupnja, dok su ti isti suci sud drugog stupnja za parnice iz drugih
biskupija. Ako neku parnicu na sudu prvog stupnja sudi sudac pojedinac, onda tako mora biti i na
sudu drugog stupnja. Ako je pak sudilo sudsko vijee u prvom sluaju, jednako tako mora biti i na
sudu drugog stupnja. Ipak ako je odluku suda prvog stupnja donio pojedini sudac, neka odluku
suda drugog stupnja donese sudsko vijee.
SUDOVI APOSTOLSKE STOLICE
Postoje dva sudita Apostolske Stolice za izvanjsko podruje i jedan za unutranje
podruje. Papa moe suditi u svim parnicama. On tu svoju vlast redovito vri preko sudova
Apostolske Stolice i preko odreenog suca kojega delegira.
Redoviti sud Rimskog Prvosveenika za prizive je RIMSKA ROTA. Ovo sudite sudi
kao sud drugog stupnja u parnicama koje su nakon suda prvog stupnja prizvane na Svetu Stolicu.
Kao sud treeg stupnja sudi u parnicama koje su uslijedile nakon presude suda drugog stupnja.
Dekan koji predsjeda ovom suditu je prvi meu jednakima. lanovi suda su sveenici da
doktoratom kanonskog prava, a izabire ih sm papa.
VRHOVNI SUD APOSTOLSKE SIGNATURE sainjavaju odreeni kardinali, od kojih
se jedan izabire za prefekta. Prefektu pomau tajnik i podtajnik. Ovo sudite ne moe ponititi
ono to Rota presudi, ali moe izrei sud o nainu njezine presude i dodati neke nove elemente.
Nadzire kako se vode postupci i ispravno djelovanje pravde.
PENITENCIJARIJA (Pokorniarnica) je sudite za unutarnje podruje - u sluajevima
sakramentalnog podruja ili tajnog izvansakramentalnog podruja.
POSLOVNI RED SUDA
K. 1446 = svi vjernici su pozvani da izbjegavaju sukobe i parnienja. Sudac e na poetku
spora nastojati pomiriti sukobljene stranke.
K. 1447 = oni koji su aktivno sudjelovali u djelovanju suda prvog stupnja, ne mogu to na
sudu drugog stupnja.

20

K. 1453 = parnice na sudu prvog stupnja moraju biti zavrene u roku od godinu dana, a
na sudu drugog stupnja za najvie est mjeseci.
Svi suci i sudski slubenici moraju prije primanja dunosti poloiti prisegu da e vjerno
vriti svoju zadau te da e uvati tajnu. Zabranjeno im je primati bilo kakve darove. Ukoliko
doe do kakvih opravdanih prigovora na rad bilo sudaca, bilo slubenika suda, to rjeava via
mjerodavna instanca i po potrebi kanjava krivce.
Postoje tono odreeni trokovnici.
Sjedite suda mora biti stalno i imati tono odreeno uredovno vrijeme. Sudac koji je
silom otjeran sa svojeg teritorija, moe na nekom drugom podruju i dalje vriti svoj posao.
Dok se vodi parnica, u sudnici mogu biti prisutni samo oni kojima to zakon ili sudac
dozvoljavaju (suprotno praksi civilnih sudova otvorenosti za sve zainteresirane). Tajna vee i
odvjetnika stranke, jednako kao i tumaa ili prevoditelja ako se radi o stranci koja ne govori
poznatim jezikom. Dok u civilnom zakonodavstvu vrijedi zakon usmenosti i neposrednosti, u
crkvenom zakonodavstvu vrijedi princip pismenosti. Biljenik je duan svaki izvjetaj napisati do
u detalje. Time se gubi na brzini, ali se dobiva na temeljitosti. Svaku izjavu mora potpisati onaj
koji ju daje.
STRANKE U PARNICI
I krtena i nekrtena osoba mogu biti tuitelj i tuena stranka. Tuena strana mora
odgovarati. Ukoliko si odrede zastupnika ili advokata, on ih moe zastupati, ali su duni osobno
prisustvovati suenju kada to odreuju pravo ili sudac. Maloljetne osobe i one koje nisu u stanju
sluiti se razumom zastupaju roditelji ili skrbnici. Ako se radi o sporu izmeu maloljetne osobe i
skrbnika, sudac e odrediti drugog skrbnika koji e zastupati maloljetnu osobu. Crkveni sud moe
prihvatiti i skrbnika kojega je odredila civilna vlast, ukoliko se prethodno dijecezanski biskup s tim
sloi. Pravne osobe zastupaju njihovi zakoniti predstavnici.
U kaznenom postupku tuena stranka uvijek mora imati odvjetnika, a u parnikom
postupku o maloljetnim osobama ili o javnom dobru (izuzevi enidbene parnice) sudac e
odrediti branitelja stranci koja ga nema. Zastupnik i odvjetnik moraju biti punoljetni, na dobru
glasu; odvjetnik mora biti katolik i po mogunosti doktor kanonskog prava ili barem struan u
njemu. U svakom trenutku onaj kojega zastupa moe promijeniti svoga zastupnika.
TUBA
Svako se pravo zatiuje tubom i prigovorom. Tuba se moe ugasiti zastarom, prema
pravnoj odredbi ili na drugi zakoniti nain. Nekoga se moe tuiti sa vie tubi, a tuena stranka
moe na optubu podii protuoptubu, ali se ne dozvoljava protuoptuba na protuoptubu.
D I O I I. PARNINO SUENJE
U redovnom parninom suenju parnica se pokree tubom. Sudac ne moe rjeavati ni
jedan spor ako nije podneen zahtjev prema odredbama kanona - tuba. U tubi moraju biti
prisutni odreeni bitni elementi: - pred kim se parnica pokree, to se trai i od koga
- na osnovu kojeg prava se podnosi tuba, na temelju kojih
injenica i uz kakve dokaze
- potpis tuitelja ili njegovog zastupnika, datum
podnoenja tube i mjesto boravka
- adresa tuenoga
Kod tube za proglaenje nevaljanosti enidbe, upnik obino tubi dodaje svoje miljenje
o tuitelju.

21

Tubu mogu podnijeti tuitelj, javni tuitelj ili promicatelj pravde. Ako se tuba
prihvati, mora se ustanoviti sudsko vijee koje treba ustvrditi da li je kompetentno suditi u toj
parnici. Kada je tuba prihvaena, na sud se pozivaju sve stranke u parnici (bez svjedoka). Sud
plaa onaj koji pokree parnicu.
Parbena pitanja se ne mogu mijenjati bez koncenzusa sudaca. Kad je parnica prihvaena,
vie ju ne moe preuzeti ni jedan drugi sud. Ukoliko tuena stranka koja odbije primiti poziv koji
joj se upuuje dva puta, proglaava se oglunica i postupak traje bez dotine stranke. Tim
odbijanjem osoba gubi odreena prava u Crkvi (npr. kumstvo).
TIJEK PARNICE
Parnica poinje pozivom na sud, a zavrava ne samo izricanjem presude, nego i na druge
pravom predviene naine. Ako neka od stranaka umre za vrijeme spora, suenje se obustavlja, a
ako je parnica za nasljedstvo, nastavlja se. Ako stranke u roku od 6 mjeseci ne bi sudjelovale u
radu suda, parnica bi se smatrala utrnulom. Onaj koji tui moe se odrei tube u bilo koje vrijeme
i u bilo kojem stupnju.
IZVIDNI I DOKAZNI POSTUPAK
Izvidni postupak je ispitivanje stranaka, a dokazni postupak je ispitivanje svjedoka
i dokumenata.
Nije potrebno dokazivati ono to zakon tvrdi niti injenice u kojima su se sloile obje
stranke, osim ako to izriito trae pravo ili sudac (u enidbenim parnicama samo pravo zahtijeva
dokazivanje).
Mogu se navoditi bilo koji dokazi koji su doputeni i korisni u parnici. Ako stranka ili
svjedok odbiju odgovarati pred sucem, moe ih presluati i laik kojega sudac odredi, ili da dadne
izjavu pred biljenikom ili na koji drugi zakoniti nain.
Dokazi se prikupljaju tek kada se utvrdi sporni predmet.
Stranke daju detaljne izjave o sporu. Upitana stranka mora odgovoriti istinito, odnosno
iznijeti ono to je njezino miljenje. Na samom poetku, kao i na kraju od stranaka se trai
polaganje zakletve o uvanju tajne i o iznoenju istine. Tvrdnja o nekoj injenici koju stranka
iznese protiv same sebe, sudsko je priznanje. Ali sudsko priznanje u parnicama koje se tiu javnog
dobra moe ali ne mora imati dokaznu snagu (ima je u sluaju da joj se pridrue i drugi sigurni
dokazi). Tako je i kod enidbene parnice u kojoj priznanje moe biti samo indikacija, ali ne i
sigurni dokaz.
Dokazivanje moe biti ispravama koje mogu biti:
- javna: ona koju je sastavila javna osoba (npr. upnik s peatom i potpisom i potpisom;
kao i javne svjetovne osobe) i njome se dokazuje sve ono to je u njoj navedeno.
- privatna
Isprave na sudu imaju dokaznu snagu samo ako su izvorne ili fotokopije slubeno
ovjerene.
Pitanja mogu postavljati sudac, stranke jedna drugoj ili zamjenik suca istraitelja.
Dokazni postupak dolazi nakon izvidnog postupka. Dokazivanje pomou svjedoka odvija
se pod vodstvom suca. Svjedoci takoer polau prisegu. Od obveze odgovaranja izuzimaju se:
klerici (o onome to je povezano s njihovom svetom slubom), dravni slubenici, lijenici,
primalje, odvjetnici, biljenici i svi drugi koje obvezuje slubena tajna, te oni kojima bi svjedoenje
priinilo veliko moralno ili fiziko zlo.
Svjedok moe biti svatko tko nije od strane prava iskljuen (maloljetnici mlai od 14
godina i slaboumni).
22

Nesposobni su za svjedoenje:
- stranke u parnici ili oni koji nastupaju u njihovo ime
- sveenik u vezi s onim to spada na sakramentalni peat,
makar ga i sm pokornik oslobodio od uvanja tajne.
Na sudu se navode imena i adrese svjedoka, a svjedoci se trebaju priopiti objema
strankama, osim ako razboritost nalae drugaije. Svjedoci se ispituju na sudu, a ako postoje
opravdani razlozi mogue je to obaviti i drugdje. Ispitivanju svjedoka ne prisustvuju stranke, osim
kada to sudac izriito dozvoli. Prisustvovati mogu odvjetnici ili zastupnici stranaka. Svjedoci se
ispituju odvojeno i pojedinano, a moe ih se meusobno suoiti ako se ne slau u nekoj vanoj
stvari. Ispitivanje obavlja sudac ili onaj kojega je on ovlastio, te biljenik. Oni koji su prisutni
ispitivanju ne mogu postavljati sami pitanja, nego preko onoga koji ispituje. Pitanja se ne smiju
unaprijed priopiti svjedocima. Iskaz se daje usmeno, i ne smije se itati unaprijed pripremljen
tekst. Biljenik treba zapisati odgovore, a dozvoljeno je i snimanje s tim da se nakon toga
odgovori prepiu i da ih stranka potpie. Na svretku ispitivanja svjedoku se proita to je
zapisano i on moe neto dodati, ispustiti ili promijeniti. Ako se slae s onim to je zapisano, iskaz
potpisuju on, sudac i biljenik. Svjedoka se moe ponovno pozvati na svjedoenje, a prema
suevoj procjeni moraju mu se platiti trokovi. Moraju biti barem dva svjedoka koji se slau u
svojim iskazima. Iskaz slubenog svjedoka koji daje izjavu o stvarima koje je vrio po slubenoj
dunosti potpuni je dokaz.
K. 1574 = strunjaci (vjetaci); njihova se pomo trai u sluajevima kada to zahtijevaju
pravo ili sudac po svojoj procjeni, kada je potrebno utvrditi neke injenice vane za voenje
parnice. Za struno miljenje se uzima one strunjake koji su vjernici.
SUDSKI PRISTUP I UVIAJ
PRETPOSTAVKE (k. 1584)
UZGREDNI SPOROVI (k. 1587)
OBJAVLJIVANJE SPISA, ZAKLJUENJE DOKAZNOGA POSTUPKA
I RASPRAVA PARNICE
K. 1628 = priziv; stranka koja nije zadovoljna presudom, a jednako tako i branitelj veze i
promicatelj pravde imaju pravo prizvati na vieg suca. Mora se odrediti rok albe, najmanje 7
dana, a iskoristivo vrijeme poinje tei od trenutka primitka presude.
Vie sudite moe predmet vratiti na nii sud.
Sudske trokove plaa u principu ona stranka koja je izgubila.
K. 1650 = izvrenje presude
K. 1656 = usmeni parnini postupak; moe se voditi ako se stranke slau s tim. U tom
postupku mogu svi biti prisutni.
D I O I I I. NEKI POSEBNI POSTUPCI
ENIDBENI POSTUPCI
PARNICE ZA PROGLAENJE NITAVOSTI ENIDBE
K. 1671 = sve enidbene parnice krtenih po vlastitom pravu pripadaju crkvenim sudovima.
Drugim rijeima, ovi propisi vrijede za enidbene drugove koji su ili oboje katolici ili je barem
jedno od njih katolik. Svjetovne uinke enidbe ureuje svjetovni sud.
K. 1673 = naela mjerodavnosti sudita:
- sud mjesta u kojem je sklopljena enidba
23

- sud mjesta u kojem tuena stranka ima prebivalite


ili boravite (redoviti sluaj)
- sud mjesta u kojemu ima prebivalite stranka tuiteljica,
samo pod uvjetom da obje stranke borave na podruju iste BK,
te ako sudski vikar tuene stranke pristane na to
- sud mjesta u kojemu treba prikupiti vei dio dokaza, opet pod
uvjetom da na to pristane sudski vikar tuene stranke.
K. 1674 = pravo podnoenja tube; Stari CIC je odreivao da to pravo ima samo katoliki
enidbeni drug. Novi CIC propisuje da to mogu biti brani drugovi, bez obzira da li su katolici ili
ne. Pobijati enidbu moe i promicatelj pravde, kad je nitavost ve razglaena, ako se enidba ne
moe ukrijepiti ili ako to nije uputno. enidba koja se nije pobijala za ivota suprunika, ne moe
se pobijati ni nakon njihove smrti, pa ni nakon smrti samo jednog suprunika.
K. 1676 = dunost sudaca; sudac mora vidjeti da li je mjerodavan za odreenu parnicu.
Nadalje mora upotrijebiti sva pastoralna sredstva da nagovori enidbene drugove na ukrjepljenje
enidbe i uspostavljanje zajednikog ivota. Sudac koji prihvati parnicu neka pozove stranke na
sud kojemu se trebaju odazvati u odreenom roku.
Razlozi tube moraju biti oni o kojima govori CIC. Branitelj veze i sudac imaju pravo
prisustvovati svim ispitivanjima. Stranke pak ne mogu prisustvovati ispitivanju svjedoka i
strunjaka.
K. 1678 = dokazi;
- isprava vjerodostojnosti
- miljenje upnika o dotinoj osobi, njezinom ivotu i
istinoljubivosti
K. 1680 = o spolnoj nemoi i neizvrenoj enidbi neka se trai miljenje strunjaka.
K. 1681 = kada se pojavi vrlo vjerojatna dvojba o neizvrenosti enidbe, sud moe
usporedo voditi postupak za nitavost i za neizvrenost enidbe, te sve dokumente u vezi s obje
stvari poslati Svetoj Stolici.
K. 1682 = Nije dostatna samo presuda suda prvog stupnja. Presudu moraju dati sud prvog
i sud drugog stupnja. Ako su presude razliite, konanu odluku donosi Rimska rota. Sudski vikar
mora obavijestiti ordinarija mjesta u kojem je enidba sklopljena o presudi, a on se mora pobrinuti
da se to upie u matice vjenanih i krtenih.
Neki postupci mogu se voditi na temelju samih isprava. Npr. ukoliko je enidbu sklopila
osoba koja nije krtena, a nije dobiven oprost od zapreke disparitas cultus. Takva enidba je
automatski nevaljana.
Parnice za proglaenje nitavosti enidbe ne mogu se voditi samo usmenim putem.
PARNICE RASTAVE ENIDBENIH DRUGOVA
K. 1692 = rastava od stola, postelje i stanovanja; neduna stranka moe primati
sakramente, a kriva stranka nakon ispovijedi.
OPROST OD TVRDE NEIZVRENE ENIDBE
Tvrda neizvrena enidba ne moe se proglasiti nevaljanom, ali se moe podijeliti oprost
od nje. Parnicu mogu pokrenuti suprunici, bilo zajedno bilo samo jedan. U svojoj molbi trae
milost oprosta.
Postupak se vodi prema CIC-u i Instrukciji iz 1986. godine.
Vodi se poseban postupak za primanje molbe. Molba se pie osobno na mjerodavnog
dijecezanskog biskupa (biskupa na ijem teritoriju molitelj ima prebivalite ili boravite). Biskup
24

nareuje pokretanje postupka ako je molba utemeljena. Ispitivanje moe povjeriti sudu ili
pojedinoj osobi. Ako se pojavi sumnja da je enidba i nevaljana zbog inpotencije, i jedno i drugo
se povjerava sudu. Obavezno sudjeluje branitelj enidbenog veza i samo iznimno odvjetnici. Kod
presluanja se obdravaju opa naela. Treba dokazati dvoje: da je enidba doista neizvrena i da
postoji razlog za davanje oprosta. U dokazivanju neizvrenosti dokazuje se ili svjedocima ili
odreenom ispravom. Svi spisi i izvjetaji istranog postupka dostavljaju se biskupu koji daje
svoje miljenje o istinitosti neizvrenosti, o opravdanosti razloga za oprost i o prikladnosti davanja
milosti.
Dokazi mogu biti fizike naravi (nalaz ginekologa) i svjedoanstvo svjedoka o injenici i o
istinitoljubivosti branih drugova, a zajedno s biskupovim miljenjem alje se Svetoj Stolici.
Kongregacija za sakramente daje miljenje o parnici. Nakon toga, ako je Kongregacija dala
pozitivno miljenje, prefeket podnosi papi molbu jer samo on moe dati oprost. Otpis oprosta
Apostolska Stolica alje biskupu, a on e ga priopiti strankama. Iza toga stranke mogu sklopiti
novu enidbu.
POSTUPAK O PRETPOSTAVLJENOJ SMRTI ENIDBENOG DRUGA
Kada se smrt enidbenog druga ne moe dokazati vjerodostojnom crkvenom ili
svjetovnom ispravom, izjavu o pretpostavljenoj smrti mora izdati dijecezanski biskup. Izdaje ju
samo ako obavi potrebna istraivanja na temelju kojih je stekao moralnu sigurnost o smrti dotine
osobe. Sama dugotrajna odsutnost nije dokaz smrti. Ako se dotina osoba vrati, ta enidba je
valjana, a nova enidba koja je u meuvremenu sklopljena automatski biva nevaljanom.
Ako je sluaj kompliciran, neka biskup pita za savjet Svetu Stolicu.
PARNICE ZA PROGLAENJE NITAVNOSTI SV. REENJA
Reenje ima pravo pobijati samo dotini klerik ili ordinarij kojemu je podloan. Tuba se
alje mjerodavnom zboru - Kongregaciji za kler ili Kongregaciji za redovnike. Kada je tuba
poslana, kleriku je zabranjeno vrenje redova. U parnici obavezno sudjeluje branitelj veze. Donose
se dvije presude, a ako je pozitivno rijeeno, klerik je osloboen od svih obaveza.
ee se trai oprost od sveenikog celibata. Odredbe u vezi ovog pitanja najvie su se
mijenjale tijekom povijesti. Ivan Pavao II. potvruje zakon o celibatu, ali ga eli jo vie osmisliti
kako bi bio na dobrobit sveenika i cijelog Bojeg naroda. Oprost od celibata ne moe se smatrati
pravom. Svaki pojedini sluaj se razmatra. Novonastala situacija u kojoj su se umnoili zahtjevi za
oprost, kada su se javljali mnogi glasovi protiv celibata, ali istovremeno i zahtjevi da se donesu
preciznije norme. Odmah nakon izbora, Ivan Pavao II. obustavlja podjeljivanje oprosta, osim u
izvanrednim sluajevima.
Za svjetovni kler je mjerodavan dijecezanski biskup, a za redovnike njihov ordinarij. Samo
u izuzetnim sluajevima moe se zamoliti, ali uz odobrenje Kongregacije da netko drugi vodi
postupak. Ordinarij odluuje ima li razloga za voenje postupka ili ne i njegovo je miljenje od
silne vanosti, jer se na njega oslanja Kongregacija. Prije no to se preuzme molba, ordinarij e
uiniti sve da pomogne subratu koji je upao u krizu. Ukoliko to ne pomogne, Apostolska Stolica
uz pomo ordinarija uzima predmet na razmatranje.
Treba imati na umu da se celibat prihvaa u slobodnoj i vrstoj spoznaji i volji da se
prihvati taj Boji dar. Molitelj mora navesti teke i zakonski propisne razloge, mora ih obrazloiti i
dokazati, te se mora izbjei sablazan. Razlozi su tono odreeni. Ne razmatra se molbe koje se
predstavljaju s razliitim osjeajem od poniznosti, pa makar i postojali opravdani razlozi.
Razmatra se molba samo u dva sluaja:

25

1. ako su nakon reenja ve due vremena napustili sveeniki ivot, a ele popraviti
ivotnu situaciju koju vie ne mogu promijeniti (obitelj, djeca).
2. Razlozi prije reenja zbog kojih nisu ni trebali primiti reenje (ili sa strane
kandidata - ako je manjkala potrebna sloboda i odgovornost; ili sa strane poglavara - ako
nisu bili u stanju dovoljno ocijeniti kandidata).
Postupak vie nije komplicirani sudski postupak, ali nije ni formalnost kako je bilo za
Pavla VI. Razloge zbog kojih se trai oprost treba objasniti s djelotvornim argumentima, uz
izbjegavanje svake povrnosti. Ispitivanje se vri na jednostavan nain. U postupku kojeg vodi
ordinarij ili osoba koja je od njega ovlatena, mora biti prisutan i biljenik radi svjedoanstva. Svi
polau zakletvu za uvanje tajne, a molitelj sm potpisuje molbu. Molitelj biva suspendiran od
vrenja slube, osim ako se treba zatititi njegov dobar glas ili to zahtijeva dobro vjernika. Molitelj
daje zakletvu da e istinito odgovarati na postavljena pitanja koja su odreena. Mora iznijeti i
korisne podatke u vezi s nastalom situacijom. Ispituju se i poglavari i odgojitelji o njegovom
ponaanju, duhovnom ivotu, pogrekama o istou i poslunost,... Ispituju se i drugi svjedoci
koji mogu pripomoi u rasvjetljavanju sluaja. Ako je potrebno trai se i miljenje strunjaka
(psihologa i drugih). Na kraju ordinarij jo daje svoje miljenje. Ako je ono negativno,
Kongregacija sigurno nee uzeti predmet ni u razmatranje. Kongregacija prosuuje o ispravnosti
postupka i osnovanosti molbe, a papa osobno odluuje o podjeljivanju oprosta. Oprost se daje 'in
forma commisoria - papa ovlauje jednu osobu, obino ordinarija, pa urui oprost molitelju. U
njemu je sadran oprost od celibata i gubitak klerikog stalea, sa svim njegovim pravima i
obvezama. Ukoliko je rije o redovniku, sadran je i oprost od zavjeta. Oprostom se dobiva
automatski i oprost od cenzure, te pozakonjenje djece. Oprost se upisuje u matinu knjigu
krtenih, a enidba se sklapa prema kanonskim propisima bez vanjske sveanosti. Molitelj mora
obeati da nee ivjeti u sredini gdje je vrio sveeniku slubu. Kao kazneni lijek dobiva neko
pobono djelo ili djelo milosra. Ne moe propovijedati, biti izvanredni djelitelj priesti, niti raditi
u sjemenitu.
NAINI IZBJEGAVANJA SUENJA
- nagodba ili pomirenje te povjeravanje spora jednom ili vie izabranih sudaca.
D I O I V. KAZNENI POSTUPAK
Kazneni postupak se sastoji od: - prethodne istrage
- samog postupka.
Kada ordinarij dozna za odreeno kanjivo djelo, treba oprezno ispitati sluaj, ali tako da
ne nakodi dobrom glasu bilo koga. Svi spisi se pohranjuju u arhivu kurije.
ODVIJANJE POSTUPKA
Postupak se ne moe pokrenuti ako dotini ve prije nije kanonski opomenut. Dvojica
prisjednika imaju samo savjetodavni glas.
K. 1721 = Promicatelj pravde pie tubu na kompetentni sud.
K. 1723 = okrivljena stranka treba imati odvjetnika.
KNJIGA V. - VREMENITA CRKVENA DOBRA
Od samih poetaka Crkva je posjedovala svoja vlastita vremenita dobra. Crkva ima pravo
stjecati, posjedovati i otuivati vremenita dobra te upravljati njima da bi postigla svrhe koje su joj
26

vlastite. Crkvena dobra su sva vremenita dobra koja pripadaju opoj Crkvi, Apostolskoj
Stolici ili drugim javnim pravnim osobama u Crkvi. Postoje pokretna i nepokretna materijalna
dobra. Jednako tako govorimo o materijalnim dobrima i svetim (posveenim) stvarima.
Svrha crkvenih dobara:
- ureenje bogotovlja
- briga za dolino uzdravanje klera i drugih slubenika
- vrenje djela apostolata i dobrotvornosti
Crkva moe stjecati vremenita dobra na sve pravedne naine bilo naravnog, bilo
pozitivnog prava. Vjernici su slobodni darovati vremenita dobra u korist Crkve. BK odreuju
obavezne priloge vjernika.
K. 1265 = zabranjeno je skupljanje milodara bez dozvole vlastitog ordinarija i ordinarija
podruja na kojem se skupljaju milodari, uz potivanje prava prosjakih redova.
K. 1266 = mjesni ordinarij moe odrediti za cijelu svoju biskupiju skupljanje milodara za
odreenu namjenu.
K. 1267 = svi darovi koje upnik ili poglavar primi, a darovatelj nije izriito namijenio
dotinoj osobi, pripadaju pravnoj osobi. Dar se moe odbiti samo uz ordinarijevu dozvolu i s
vanim razlogom. Dar optereen obvezama ili uvjetom moe se primiti samo uz dozvolu
ordinarija. Darovi se moraju upotrijebiti u onu svrhu za koju su namijenjeni.
Zastarom se mogu stei, ali i izgubiti crkvena dobra. Ako netko uiva neku iznajmljenu
stvar neprekidno 30 godina, ona prelazi u njegovo vlasnitvo.
K. 1272 = beneficij za oficij; u pravom smislu beneficiji (nadarbine) vie ne postoje. Ondje
gdje ih jo ima, BK donosi odredbe kojima se odreuje upravljanje tim dobrima. Prihodi vie ne
pripadaju vriteljima odreene slube, nego idu u zajedniki fond.
UPRAVLJANJE DOBRIMA
Najvii nadzor snagom primata ima papa nad svim crkvenim dobrima, te njima upravlja i
raspolae.
Svaka biskupija treba imati posebnu ustanovu koja prikuplja dobra ili priloge za
uzdravanje klerika i sredinjih ustanova. Svi koji rade u Crkvi moraju biti socijalno osigurani.
Jednako tako postoji i zajedniki fond iz kojega se namiruju razliite sredinje potrebe biskupije.
Ordinarij mora paljivo nadzirati upravljanje crkvenim dobrima, bilo osobno, bilo preko
onih kojima povjeri tu zadau. U svakoj vanijoj gospodarskoj stvari ordinarij se mora
posavjetovati s ekonomskim vijeem biskupije. U odreenim sluajevima ordinarijeva odluka je
nevaljana ako se nije posavjetovao sa zborom savjetnika.

27