You are on page 1of 5

Stihija

Ja nisam ovako zamišljala

Zimu, u noćima kad se san,

Potajno iskrada iz postelje.

Oštrinu mehkog godišnjeg doba,

Blagoću nemirnih koraka

Po snijegu koji se spremao

Stoljećima,
Samo za večeras.

Bilo je spremno ovo

Premrlo tijelo od

Nazeblosti da se ponovo,

Rodi,

Da samo smjelo korača

Gradom. Sad, I večeras.

Bivala je ruka topla,

Vrela pomalo,

Drhtavo tražeći nečije

Prste u šupljem džepu

Iznosanog kaputa.

Sad je istrošena,

Suhim dodirima,

Toplinu noseći,

sad već bivšu.


Otuda, možda je I ostala

Navika, da ledenim obrazom

Protrljam desno rame,

Ostavljajući trag

Jeftine šminke na šalu

Vezenih boja.

Podsjeti me zveket

Novih cipela,

Da isad traje neimaština


U mome srcu,

Mrtva staza koju prepuštam

Sretnijim od sebe.

Pogledom što isad sjaji

Istim onim neponovljivim sjajem,

Bliža sam znaku pored puta.

Ona, što je I cilj I put,

Što stvara nepremostive ponore

Pod ovim nebom.

Ne osvrćem se na podsmijehe

Rulje mome šlampavom hodu.

Istopio se led

Pod mojom stopom,

Napola otisnutom.

Šta sam postala zbir?

Odlutalih misli, nepresušenih

Pobuna? Ili samoća, što naviru


K’o plima za pun mjesec?

Tašta sam,

K’o mala maštam

Da ću proći ispod duge,

Puzeći, ka onome što

Krije sve.

Gdje da se skrijem od ove zime?

Gdje se jaki sklanjaju,


Kad sve dođe s druge strane ulice?

Lice, što se okreće, neumoljivo,

Braneći se strašću

Čutanja.

Pored mene je utihla

Naložena vatra, grijući moju

Hladnoću, stranca, što

Sebe laže. Na prstima,

Strpljivo se prikrada,

Blaga I prikladna,

Luda I čedna u isti mah,

Ona što mijenja me.

Slutim opet nazebli

Brodolom poslije

Toliko vremena.

Silueta se odavno nazire,


Pravim bojama umrljani

Talasi nespretnih tonova,

Oluja, što nisam ja,

Seli I taj glas,

Najezdu I brzac.

Ovo nije pjesma.

Neće biti lavina, izblijedjela,

Sramežljiva, da bi zavrijedjela.

Oslušni.
O tome nije pjesma,

Nije o tebi!