You are on page 1of 101

2

E. L. Doctorow

Ragtime

Ragtime 1975.
( Dobitnik nagrade ''National Book Critics Circle Award''
Nominacija za nagradu ''Nebula'' long list )

Nemojte ovu skladbu svirati brzo. Nikad ne valja svirati ragtime brzo...
SCOTT JOPLIN

1.
Godine 1902. sagradio je Otac kuu na vrhu Avenije Broadview u New Rochelleu,
drava New York. Bijae to smea dvokatnica pokrivena indrom, s tavanskim prozorima,
zatvorenim balkonima i trijemom zatienim mreom protiv komaraca. Prugasti platneni
zastori na prozorima titili su od sunca. Obitelj se uselila u tu solidnu gospodsku kuu jednog
sunanog dana u mjesecu lipnju, i godinama nakon toga inilo se da e im svi dani biti lijepi i
topli. Najvei dio Oeva prihoda potjecao je od izrade zastava i tkanina za zastave i ostalih
rekvizita rodoljublja, ukljuujui tu i rakete za vatromete. U prvim godinama naeg stoljea
ovjek se mogao pouzdati u rodoljubne osjeaje. Predsjednik je bio Teddy Roosevelt. Ljudi
su se obino u velikom broju okupljali, bilo vani, na paradama, javnim koncertima, ribarskim
fetama, politikim piknicima, skupnim izletima, bilo unutra, u dvoranama, vodviljskim
kazalitima, operama, plesnim salama. Reklo bi se da nema zabave bez velikog mnotva ljudi.
Vlakovi, parobrodi i tramvaji prevozili su ih s jednog mjesta na drugo. To je bio stil vremena,
tako su ljudi ivjeli. ene su tada bile gospodstvenije. Razgledale su flotu s bijelim
suncobranima u ruci. Svi su ljeti bili u bijelom. Teniski su reketi bili potezi, a okviri ovalni.
esto se padalo u nesvijest iz seksualnih razloga. Nije bilo Crnaca. Nije bilo doseljenika. U
nedjelju po podne, nakon ruka, Otac i Majka povukli bi se na kat i zatvorili za sobom vrata.
Djed bi zaspao na divanu u salonu. Djeak u mornarskoj bluzi sjedio bi na trijemu i
tjerao od sebe muhe. Dolje, na podnoju breuljka, Majin mlai brat popeo bi se na tramvaj i
odvezao se do kraja linije. Bijae to osamljen, povuen mladi plavih bria, o kome je
vladalo miljenje da se teko snalazi u ivotu. Na kraju tramvajske linije bijae pusto polje
obraslo visokim aem. U zraku se osjeao miris soli. Majin mlai brat u bijelom platnenom
odijelu, sa slamnatim eirom na glavi, zavrnuo bi nogavice i zagazio bos u slanu movaru.
Morske bi se ptice uzbunile i poletjele. Bijae to u ono doba nae povijesti kad je Winslow
Homer slikao svoje slike. Na istonoj obali mogla se jo nai jedna odreena vrsta svjetla.
Homer je slikao to svjetlo. Ono je hladno obasjavalo hridine i pliake uz obale Nove
Engleske, a pod njim je more poprimalo nekakvu teku, mutnu, prijeteu boju. Bilo je
neobjanjivih brodoloma i smionog spaavanja s pomou ueta za teglenje. Svata se
dogaalo po svjetionicima i u kolibama priljubljenim uz divlje ljive na alovima. U cijeloj
Americi jedva da se seks razlikovao od smrti. ene su bjeale od svojih mueva i umirale u
grevima ekstaze. Afere su se zatakavale, a bogate obitelji potplaivale su novinske
reportere. Ljudi su itali izmeu redaka javnih i slubenih glasila. U New Yorku su novine
bile pune izvjetaja o tome kako je Harry K. Thaw, ekscentrini izdanak rudokopnog i
eljeznikog carstva, ubio glasovitog arhitekta Stanforda Whitea. Harry K. Thaw bio je mu
Evelyn Nesbit, uvene ljepotice koja je nekad bila ljubavnica Stanforda Whitea. Ubojstvo se
zbilo u bai na krovu Madison Square Gardena u Dvadeset estoj ulici, na velebnoj graevini
to se protee du cijelog bloka, od ute opeke i terakote, koju je projektirao sam White u
seviljskom stilu. Upravo je bila u toku praizvedba muzike revije Mamzelle Champagne, i
dok je zbor pjevao i plesao, ekscentrini je izdanak, koji je te ljetne veeri nosio slamnat eir
i teak crn kaput, izvukao pitolj i ispalio tri metka u glavu glasovitog arhitekta. Na krovu.
Stade vriska. Evelyn se onesvijestila. Kad joj bijae petnaest godina, bila je poznat slikarski
model. Nosila je bijelo donje rublje. Mu ju je redovito bievao. Jednom se sluajno upoznala
s revolucionarkom Emmom Goldman. Goldmanica ju je iibala jezikom. Oito je ipak bilo
Crnaca. I doseljenika. I premda su novinari prozvali to ubojstvo zloinom stoljea,
Goldmanica je znala da je tek 1906. godina i da je ostalo jo devedeset etiri godine do kraja
stoljea.
Majin mlai brat bio je zaljubljen u Evelyn Nesbit. Pomno je pratio skandal to je izbio
oko nje, i poeo je uvjeravati sam sebe da ona nakon smrti svog ljubavnika Stanforda Whitea i
hapenja mua Harryja K. Thawa upravo vapi za panjom dobro odgojena mladia iz srednje
4

klase koji nema ni prebite pare. Neprekidno je na nju mislio. Oajniki je udio za njom. Na
zidu u svojoj sobi drao je crte Charlesa Dane Gibsona objavljen u novinama pod naslovom
Vjeno pitanje. Na njemu je Evelyn bila prikazana iz profila, s bujnom kosom iji se debeo
pramen odvojio u obliku upitnika. Oborene oi bijahu joj ukraene uvojkom to bacae sjenu
na elo. Nos joj bijae malice prast. Usta ovla nakubljena. Dugi vrat izvijen kao ptica koja
se sprema da poleti. Evelyn Nesbit prouzroila je smrt jednog ovjeka i upropastila ivot
drugog, iz ega je on zakljuio da nema nita vrednije posjedovanja, ni vrednije udnje od
zagrljaja njenih tankih ruku.
Po podne je nebo bilo prekriveno plaviastom izmaglicom. Voda je navirala u otiske
njegovih stopala. Sagnuo se i naao prekrasnu vrstu koljke kakva se malokad moe nai u
tjesnacu zapadno od Long Islanda. Bijae to koljka u obliku naprnjaka, izbrazdana
spiralama, ruiaste i jantarske boje. I dok mu se na suncu obavijenom izmaglicom suila sol
na glenjevima, zabacio je glavu i ispio ono malo morske vode to je bilo u koljci. Iznad
njega kruili su galebovi kriei kao oboe, a iza njega, s ruba movare, dokle mu nije dopirao
pogled preko visokog aa, glasalo se daleko zvonce tramvaja koji je vozio po Sjevernoj
aveniji.
Na drugom kraju grada djeaka u mornarskom odijelu iznenada je obuzeo nemir, pa se
ushodao gore-dolje po trijemu. Stao je nogom na salinac stolice za ljuljanje s opletenim
naslonom. Dosegao je u razvoju onaj stupanj znanja i mudrosti koji odrasli ne oekuju od
djeteta, pa ga i ne zapaaju. itao je novine svaki dan i upravo pratio polemiku izmeu
profesionalnih igraa bejzbola i jednog znanstvenika koji je tvrdio da je jajoliki oblik lopte
optika varka. Osjeao je da njegove obiteljske prilike djeluju protiv njegove potrebe da vidi i
obie svijet. U njemu se, na primjer, probudilo golemo zanimanje za rad i karijeru Harryja
Houdinija, majstora u spaavanju iz tekih situacija, a nisu ga jo bili odveli ni na jednu
njegovu predstavu. Houdini je bio glavna zvijezda u programima najboljih varijetea. Njega je
najradije gledala sirotinja - vozari, pokuari, policajci, djeca. Vodio je apsurdan ivot.
Potucao se po svijetu prihvaajui svakojake ponude da ga zatoe, pa da se sam oslobodi.
Zavezali su ga za stolac. Oslobodio se. Zavezali su ga za ljestve. Oslobodio se. Stavili su mu
lisice na ruke, okovali mu noge, navukli luaku koulju na lea i zakljuali ga u eliju.
Oslobodio se. Oslobodio se iz bankovnih trezora, iz zakovanih kaca, iz zaivenih potanskih
vrea; oslobodio se iz krinje optoene limom za prijevoz klavira marke Knabe, iz goleme
lopte za ragbi, iz pocinanog kotla, iz rolo-ormara, iz umjetnog crijeva za kobasice. Njegova
su izbavljenja dovodila ljude u nedoumicu jer nikad nita nije otetio niti bi se vidjelo da je
otkljuao ono u emu je bio zakljuan. Kad bi odgrnuli zastor, stajao bi pred publikom
zguvan ali likujui, pokraj neoteenog spremita u kojem je bio zatoen. I mahao bi publici.
Izbavio se iz zapeaene kante za mlijeko pune vode. Izbavio se iz kola kojima su
transportirani prognanici u Sibir. S kineskog kria za muenje. Iz jedne hamburke tamnice. S
jednog engleskog broda za kanjenike. Iz jednog zatvora u Bostonu. Vezali su ga lancima za
automobilske gume, vodenina kola, topove, i svaki put bi se sam oslobodio. Skakao je
okovan s mosta u Mississippi, Senu, Mersey i isplivao na povrinu maui rukama. Visio je
glavake, u luakoj koulji, s dizalica, dvokrilnih aviona i vrhova nebodera. Spustili su ga u
ocean u ronilakom odijelu, zatvorenom lokotom, pod punim optereenjem, bez dovoda
zraka, i opet se izbavio. Zakopali su ga iva u grob, ali se nije uspio izvui, morali su ga
spaavati. Bre-bolje su ga iskopali. Zemlja je preteka, rekao je prediui. Krv mu je curila
ispod nokata. Zemlja mu je spadala s oiju. Bio je blijed kao krpa i nije mogao stajati. Njegov
je pomonik povraao. Houdini je hripao i pijuckao. Bacao je krv. Oistili su ga i odvezli
natrag u hotel. Danas, gotovo pedeset godina nakon njegove smrti, jo je vee zanimanje
publike za takve pothvate.
Djeak je stajao u dnu trijema i zurio u zunzaru to je prelazila preko zatitne mree,
tako te se inilo kao da se penje uz brdo po Sjevernoj aveniji. Muha je odletjela. Jedan se
automobil penjao uz brdo po Sjevernoj aveniji. Kad se auto pribliio, vidio je da je to crni
kabriolet Pope-Toledo od 45 konjskih snaga. Djeak je protrao kroz trijem i zastao na vrhu
stuba. Auto je proao pokraj njihove kue, podigao veliku buku i udario u telefonski stup.
Djeak je otrao u kuu i zazvao Majku i Oca s kata. Djed se prenuo iza sna. Djeak je otrao
5

natrag na trijem. Voza i putnik stajali su na ulici i promatrali kola, na ijim su velikim
kotaima bili pneumatici i drvene bice prevuene crnim emajlom. Ispred hladnjaka strili su
mjedeni farovi, a iznad branika mjedene bone lampe. Auto je imao etvora vrata i tapetirana
sjedala. inilo se da uope nije oteen. Voza je bio u livreji. Kad je podigao poklopac s
motora, iknuo je gejzir od bijele pare.
Nekoliko je ljudi iz svojih dvorita gledalo to se zbiva. Otac je namjestio satni lani na
prsluku i iziao na ulicu, da vidi moe li biti od kakve pomoi. Vlasnik automobila bio je
uveni artist Harry Houdini. Vozikao se toga dana kroz Westchester. Namjeravao je kupiti
nekakav posjed. Otac ga je pozvao da ue u kuu dok se hladnjak ne ohladi. Sve ih je
iznenadio svojim skromnim, tako rei bezlinim dranjem. inilo se da je potiten. Njegov je
uspjeh privukao mnotvo suparnika u varijetee i stoga je morao izmiljati sve pogibeljnije i
pogibeljnije pothvate. Bio je nizak, snano graen ovjek, pravi atleta, krupnih aka, a kroz
zguvano odijelo od tvida nazirale su se miice na leima i rukama. Iako mu je odijelo bilo
lijepo skrojeno, nije bilo primjereno vremenskim prilikama. Na toplomjeru se iva bila popela
iznad 30 stupnjeva Celzija. Houdini je imao neposlunu, tvrdu kosu razdijeljenu po sredini i
svijetloplave oi koje ni aska nisu mirovale. Ponaao se vrlo smjerno prema Majci i Ocu i
snebivljivo govorio o svom zanimanju. Njima se inilo da je to u redu. Djeak je piljio u
njega. Majka je zapovjedila da donesu limunadu. Houdini je u salonu zahvalno popio
limunadu. Zbog platnenih zastora na prozorima u sobi nije bilo vrue. I sami su prozori radi
toga bili zatvoreni. Houdini bi bio najradije raskopao ovratnik na koulji. Osjeao se kao u
klopci meu tekim uglastim pokustvom, draperijama i tamnim sagovima, orijentalnim
svilenim jastuiima i sjenilima od zelena stakla. Bijae tu i lealjka s prostirkom od zebrine
koe. Primijetivi Houdinijev pogled, Otac spomene kako je ustrijelio tu istu zebru u lovu u
Africi. Otac bijae prilino ugledan istraiva amater. Nekad je bio predsjednik Kluba
istraivaa u New Yorku, kojem je svake godine slao novanu pripomo. Upravo e za
nekoliko dana krenuti na put da ponese zastavicu Kluba u treoj Pearyjevoj ekspediciji na
Arktik. Hoete da kaete, upita ga Houdini, da idete s Pearyjem na Sjeverni pol? Ako bog da,
odgovori Otac. Zavalio se u naslonja i pripalio cigaru. Houdiniju se razvezao jezik. Ushodao
se gore-dolje po sobi. Priao je o svojim putovanjima, o turnejama po Evropi. Ali Sjeverni
pol! usklikne. To je neto drugo. Mora da zbilja neto vrijedite kad su vas izabrali za taj put. I
upre svoje plave oi u Majku. Nije ba ala ni uvati ognjite za to vrijeme, ree. Ne bi se
moglo rei da nije imao arma. Osmjehne se, a Majka, krupna plavojka, obori pogled. Zatim
je Houdini dvije-tri minute izvodio pred djeakom sitne maioniarske trikove s pomou
predmeta koji su mu se nali pri ruci. Kad je odlazio, cijela ga je obitelj ispratila do vrata.
Otac i djed rukovae se s njim. Houdini je otiao niz stazu koja je prolazila ispod velikog
javora, a onda siao niz kamene stube to su vodile na ulicu. Voza ga je ekao, auto je bio
propisno parkiran. Houdini je sjeo do vozaa i mahnuo im rukom. Ljudi su gledali iz svojih
dvorita. Djeak je iziao za arobnjakom na ulicu i sad je stajao pred Pope-Toledom buljei u
iskrivljeni makrokefalni odraz samoga sebe na blistavoj mjedenoj povrini fara. Houdini je
pomislio da je djeak zgodan, svijetle puti kao majka, i plavokos, samo nekako suvie njean.
Proturio je glavu kroz prozor. Zbogom, sinko, ree i isprui mu ruku. Recite Dukeu neka se
uva, ree djeak. I otri.

2.
Houdinijev iznenadni posjet prekinuo je koitus Majke i Oca. Majka nije poslije dala
nikakav znak da ga eli nastaviti. Sklonila se u vrt. Kako su dani prolazili i bliio se as
Oeva odlaska, Otac je vrebao na mig da doe k njoj u postelju. Znao je, kad bi pokuao neto
na svoju ruku, da bi mogao upropastiti priliku. Bio je to kran ovjek snanih tjelesnih
nagona, ali je potivao eninu nevoljkost da zauzme nepristojne poze koje bi odgovarale
njegovim potrebama. Dotle su se svi ukuani spremali na rastanak s njim. Trebalo je spakirati
njegovu prtljagu, dogovoriti se o poslovima koje treba obaviti za njegova izbivanja i pobrinuti
se za tisuu drugih sitnica. Majka je prinijela zapee elu da odmakne pramen kose. Svi su u
obitelji dobro znali kakvim e se sve opasnostima izvrgnuti Otac. Pa ipak, nitko nije elio da
6

Otac zato odustane od svog nauma. inilo se da njihov brak cvjeta upravo zahvaljujui
oevim dugim izbivanjima. Za veerom uoi njegova odlaska, Majka je manetom oborila
licu sa stola i sva se zajapurila. Kad su svi ukuani pozaspali, on je po mraku doao u njenu
sobu. Bio je ozbiljan i paljiv, kao to je i dolikovalo prilici. Majka je sklopila oi i zaepila
rukama ui. Na dojke joj je kapao znoj s mueve brade. Najeila se. Pomislila je: A ipak, znam
da su ovo nae sretne godine. Pred nama su same nesree.
Sutradan ujutro svi su se odvezli na kolodvor New Rochellea da se oproste s Ocem. Bili
su tu i neki njegovi namjetenici, a zamjenik je odrao kratak govor. Poneki su zapljeskali.
Stigao je vlak za New York, pet lakiranih zagasitozelenih vagona to ih je vukla lokomotiva
Baldwin 4-4-0, sa bicama u kotaima. Djeak je zurio u mainistu kako sa svojom kanticom
provjerava stanje ulja u mjedenim leajevima. Osjetio je neiju ruku na ramenu pa se
okrenuo. Nasmijeeni Otac uhvatio ga je za ruku i prodrmao je. Djeda su morali sprijeiti da
die prtljagu. Uz pomo nosaa, Otac i Majin mlai brat ukrcali su kovege u vlak. Otac se
rukovao s mladiem. Povisio mu je bio plau i povjerio odgovorniji poloaj u poduzeu. Pazi
dobro na sve, ree otac. Mladi je klimnuo glavom. Majka je cvala. Njeno je zagrlila mua,
koji je poljubi u obraz. Stojei na stranjoj platformi posljednjeg vagona, Otac je skinuo svoj
iroki slamnati eir i zamahao njime dok je vlak zamicao za zavoj.
Sutradan ujutro, nakon doruka sa ampanjcem koji su podijelili s novinarima, ljudi iz
Pearyjeve polarne ekspedicije odvezali su svoj snani mali brod Roosevelt od gata i zaplovili
natrake u East River. Vatrogasni amci prskali su uvis vodu koja se prelijevala u duginim
boljama na ranom jutarnjem suncu to se penjalo nad gradom. Putniki parobrodi tulili su
sirenama u basu. Tek nakon nekog vremena, kad je Roosevelt izbio na puinu, Otac je postao
potpuno svjestan injenice na kakav se put dao. Stojei uz ogradu, osjetio je da sri kostiju
strahoviti vjeni ritam oceana. Malo zatim Roosevelt se mimoiao s prekooceanskim brodom
krcatim doseljenicima. Otac je gledao kako pramac oguljene trbuaste brodine sijee more
prskajui na sve strane. Palube bijahu naikane ljudima. Na tisue mukih glava u eirima.
Na tisue enskih glava u rupcima. Bijae to podrtina s koje je bezbroj oiju buljilo u njega.
Otac, koji je inae bio odrjeit ovjek, iznenada se pokoleba u dui. Obuze ga udnovat oaj.
Podie se vjetar, nebo se naoblai, a veliki ocean poe se valjati i lomiti, kao da je od
granitnih ploa i naslaga kriljevca to se kliu. Gledao je za parobrodom dok mu nije iezao
iz oiju. Na parobrodu su bili sami njegovi potencijalni kupci - novi su doseljenici i te kako
mnogo drali do amerike zastave.

3.
Veina je doseljenika dolazila iz Italije i Istone Evrope. amcima su ih prebacivali na
Ellis Island. Tu su ih, u neobino kienu skladitu za ljude, sagraenom od crvene opeke i
siva kamena, sortirali, tuirali i rasporeivali po klupama u torovima za ekanje. Zaas bi
osjetili na svojoj koi golemu mo slubenika useljenike slube. Mijenjali su im imena koja
nisu znali izgovoriti, i odvajali pojedince od njihovih obitelji upuujui natrag u Evropu
starce, ljude slaba vida, olo i one koji su se drsko drali. Takva je mo ulijevala
strahopotovanje. Doseljenici bi se odmah prisjetili svoje domovine. Razilazili su se po
ulicama i stambene su ih zgrade na neki nain, ipak, upijale. Njujorani su ih prezirali.
Doseljenici su bili prljavi i nepismeni. Zaudarali su na ribu i enjak. Imali su ive rane. Nisu
imali osjeaja asti i radili su budzato. Krali su. Opijali se. Silovali roene keri. Nije im bilo
nita ubiti jedan drugog. Meu onima koji su ih najvie prezirali bili su Irci druge generacije,
iji su oevi poinjali isto takve zloine. Irski derani potezali su stare idove za brade i
obarali ih s nogu. Prevrtali su kolica talijanskim ulinim trgovcima.
U svako doba godine prolazila su ulicama teretna kola i sakupljala leeve za koje se
nitko nije brinuo. Kasno u noi dolazile su starice zabraene maramama u mrtvanicu da trae
mueve i sinove. Trupla su leala na stolovima od pocinanog lima. S donjeg kraja svakog
stola vodila je cijev do poda. Oko stola protezao se lijeb kojim je otjecala voda to je
neprestano curila sa slavine odozgo po mrtvim tijelima. Lica mrtvaca bijahu okrenuta
mlazevima vode to su se slijevali na njih, pa se inilo kao da i u smrti plau.
7

Ali ponegdje bi se ve uli zvui satova klavira. Ljudi su se vezali uz ameriku zastavu.
Klesali su kamene kocke za kaldrmu. Pjevali. Priali viceve. Obitelj je ivjela u jednoj sobi i
svi su radili. Mameh, Tateh i djevojica potpasana pregaicom. Mameh i djevojica ile su
kratke hlae i dobivale po sedamdeset centa za tucet. ile su od jutra do mraka. Tateh je radio
na ulici. S vremenom su malo-pomalo upoznavali grad. Jedne nedjelje, kad su bili nerazumno
rasipniki raspoloeni, potroili su dvanaest centa za tri tramvajske karte i odvezli se u gornji
dio grada. Hodali su po Madisonovoj i Petoj aveniji i promatrali gospodske kue. Njihovi su
vlasnici nazivali te svoje kue palaama. I zaista su bile palae. Sve ih je bio projektirao
Stanford White. Tateh je bio socijalist. Gledajui palae, srce mu je obuzeo gnjev. Brzo su
koraali. Policajci u visokim ljemovima gledali su za njima. Gledali su prijekim okom
doseljenike na irokim praznim trotoarima u ovom dijelu grada. Tateh je objasnio da je to zato
to je prije nekoliko godina jedan doseljenik ustrijelio u Pittsburghu kralja elika Henryja
Fricka.
U obitelji je nastala kriza kad im je urueno pismo u kojem je pisalo da djevojica mora
u kolu. To je znailo da obitelj nee vie moi sastavljati kraj s krajem. Bespomoni, Mameh
i Tateh odveli su dijete u kolu. Djevojica se upisala i odlazila svaki dan od kue. Tateh je
lunjao ulicama. Nije znao to da radi. Obavljao je svoj posao na ulici. Nikad nije znao nai
dobro mjesto. Dok je on bio vani, Mameh je sjedila uz prozor za brdom skrojenog materijala i
pritiskala nogom pedalu ivaeg stroja. Bijae to sitna crnooka ena kovrave smee kose
razdijeljene po sredini i svezane otraga u punu. Kad je bila tako sama, tiho je pjevuila
visokim, slatkim, tankim glasiem. Pjevala je bez rijei. Jednog popodneva odnijela je
zavreni posao u potkrovlje u Stantonovoj ulici. Vlasnik ju je pozvao u svoju kancelariju.
Brino je pregledao robu i rekao da je dobro obavila svoj posao. Izbrojio joj je novac i dao
dolar vie nego to je zaradila. Kazao joj je da je to zato to je lijepa ena. Osmjehnuo se.
Dodirnuo joj je dojku. Mameh je pobjegla s tim dolarom vie. Idui put dogodilo se isto.
Rekla je Tatehu da radi vie nego prije. Navikla se da je poslodavac pipa. Jednog dana, kad su
dugovali stanarinu za dva tjedna, pustila je da se ovjek izdovolji na njoj, na stolu za krojenje.
Poljubio ju je u lice i okusio sol njenih suza.
U to doba Jacob Riis, neumorni reporter i reformator, pisao je u novinama o stambenim
nevoljama sirotinje. Previe ljudi stanuje u jednoj sobi. Nema sanitarnih ureaja. Ulice smrde
po govnima. Djeca umiru od obinih prehlada i ospica. Umiru na leajevima napravljenim od
dvije sastavljene kuhinjske stolice. Umiru na podu. Mnogi su ljudi vjerovali da su doseljenici
kanjeni neistoom, gladovanjem i boletinama zbog svoje moralne iskvarenosti. Ali Riis je
vjerovao u zrakovode. Zrakovodi, svjetlo i zrak, donijet e zdravlje. Penjao se okolo po
mranim stubitima, kucao na vrata i fotografirao na brzinu siromane obitelji u njihovim
stanovima.. Drao je u jednoj ruci fle, glave zavuene pod crnu krpu, i slika bi prasnula. Kad
bi otiao, obitelj se ne bi usudila maknuti, ostala bi u istom poloaju u kojem je bila
snimljena. ekali su da se ivot oko njih promijeni. ekali su da se sami preobraze. Riis je na
kartama u boji prikazivao raspored etnikih skupina u Manhattanu. Mutnosiva boja
predstavljala je idove - to je inae njihova najdraa boja, tvrdio je. Crvena je predstavljala
tamnoputne Talijane. Plava tedljive Nijemce. Crna Afrikance. Zelena Irce. A uta - Kineze
iste kao make. I lica su im podsjeala na make svojim izrazom okrutne himbenosti i
divljeg bijesa kad bi se razjarili. Dodajte jo pokoju mrlju boje koja e predstavljati Fince,
Arape, Grke i tako dalje, pa ete dobiti arenu krparu, vikao je Riis, arenu krparu
ovjeanstva.
Jednog dana Riis je odluio da intervjuira glasovitog arhitekta Stanforda Whitea. elio
ga je pitati da li je ikad projektirao zgrade za sirotinju. elio je uti njegovo miljenje o
dravnim stambenim zgradama, o zrakovodima, o svjetlu. Naao je Whitea na pristanitu
kako nadzire iskrcavanje arhitektonskih dijelova i ukrasa. Riis se udom udio to sve izlazi
na svjetlo dana iz utroba brodova - cijele fasade firentinskih palaa i atenskih atrija, kamen po
kamen, sve numerirano; slike, kipovi, tapiserije, izrezbareni i oslikani stropovi zatieni
daskama, poploana unutarnja dvorita, mramorne fontane, mramorna stubita i balustrade,
parketirani podovi i svilene obloge zidova; topovi, zastavice, viteki oklopi, samostreli i druge
vrste starinskog oruja; kreveti, ormari, stolci, stolovi za blagovanje, kredenci, cimbali; kace
8

pune staklenine, srebrnine, zlatnog pribora za jelo i porculana; krinje pune crkvenog pribora,
rijetkih knjiga, burmutica. White, krepka ljudina progruane crvenkaste, kratko podiane
kose, hodao je naokolo lupkajui smotanim kiobranom nosae po leima. Pazite, budale!
dovikivao im je. Riis mu je elio postaviti nekoliko pitanja. Njegova je tema bila: stanovi za
sirotinju. A sad je vidio kako demontiraju Evropu, kako raskruju stare zemlje, kako se raa
nova estetika u evropskoj umjetnosti i arhitekturi. Riis je bio Danac.
Te je veeri White otiao na praizvedbu Mamzelle Champagne u bai na krovu, na
Madison Squareu. Bilo je to negdje na poetku mjeseca lipnja, a pri kraju tog mjeseca
zapoeo je pomor djece u sirotinjskim etvrtima kao posljedica snanog vala vruine.
Stambene zgrade bijahu uarene kao pei, a stanari nisu imali ni vode za pie. Slivnik na dnu
stubita bio je suh. Oevi su mahnito traili po ulicama led. Tammany Hall, leglo korupcije,
bili su reformatori razorili, ali su mutikae u etvrti i dalje otkupljivale sve poiljke leda i
prodavale led na malo po bajoslovnim cijenama. Ljudi su iznosili jastuke na plonik. Obitelji
su spavale na vanjskim stubitima i u veama. Konji su se ruili i skapavali na ulici. Sanitarna
sluba slala je teretna kola po gradu da sakuplja uginule konje. Ali od toga nije bilo mnogo
koristi. Konji su se rasprskavali na vruini. Njihov drob leao je na ulici i nadimao se od
takora. A kroz sirotinjske uliice, kroz sivo rublje to je mlitavo visilo na konopcima
razapetim preko zrakovoda, dizao se miris prene ribe.

4.
Po ubitanoj ljetnoj vruini politiari koji su se borili da budu ponovo izabrani pozivali
su svoje pristae na izlete u prirodu. Potkraj mjeseca srpnja jedan je kandidat poveo povorku
svojih pristaa ulicama etvrtog okruga. U zapuku je nosio gardeniju. Orkestar je svirao
Sousinu koranicu. lanovi Drutva za potporu kandidata stupali su za glazbom i cijela se
procesija kretala prema rijeci, gdje su se svi ukrcali na parobrod Grand Republic, koji je zatim
zaplovio uz tjesnac Long Islanda prema Ryeu, drava New York, malo dalje od New
Rochellea. Parobrod, koji je bio prekrcan jer je na njemu bilo moda pet tisua ljudi, prijetei
se nagnuo na desnu stranu. Sunce je nemilosrdno peklo. Putnici su se natiskali na palubama i
naikali se uz ogradu ne bi li kako doli do zraka. Voda je bila nalik na staklo. U Ryeu su se
svi iskrcali da bi krenuli u povorci do Paviljona, gdje je jedna mala armija konobara u
dugakim bijelim pregaama posluivala goste za izletnikim stolovima tradicionalnim
ribljim paprikaem. Nakon ruka smjenjivali su se govornici na podiju za orkestar. Podij je
bio okien rodoljubnim ukrasima, proizvodima oeve tvrtke. Bilo je tu i transparenata na
kojima kandidatovo ime bijae ispisano zlatnim slovima, i amerikih zastavica na tapiima
zlatne boje to su se dijelile za svakim stolom. lanovi Drutva za potporu kandidata proveli
su popodne pijui pivo iz baava, igrajui bejzbol i bacajui potkove. Livade Ryea bijahu
proarane ljudima koji su drijemali leei na travi pod svojim polucilindrima. Naveer se
servirao jo jedan obrok i vojna kapela odrala je koncert, a onda je nastupio vrhunac zabave vatromet. Majin mlai brat doao je da osobno nadzire taj dio manifestacije. On je rado
izraivao planove vatrometa. To je bio jedini dio posla koji ga je uistinu zanimao. Rakete su
praskajui parale zaguljivi, naelektrizirani veernji zrak. Sijavice su blijeskale iznad tjesnaca.
Reklo bi se da se velik gorui kota okree iznad vode. Jedan enski profil ocrtao se na
nonom nebu kao novo sazvijee. Pljusak crvenih, bijelih i plavih svjetala padao je poput
zvijezda i ponovo praskao, kao bombe, preko starog parobroda u vodi. Svi su klicali od
veselja. Kad je vatromet zavren, zapaljene su baklje da osvijetle put do pristanita. Na
povratku se stari parobrod nagnuo na lijevu stranu. Meu putnicima se nalazio i Majin mlai
brat, koji je spretno uskoio na brod u posljednjem trenutku. Koraao je preko ljudi koji su
spavali izvaljeni na palubi. Stajao je uz ogradu na pramcu i podigao glavu u susret povjetarcu
to je pirkao ponad crne vode.
Upro je svoje ivahne oi u no mislei na Evelyn.
Dotle je Evelyn Nesbit svaki dan uila napamet iskaz koji e dati na skoranjem suenju
svom muu zbog umorstva Stanforda Whitea. Nije samo sa Thawom imala posla u svojim
gotovo svakodnevnim posjetima Tombsu, gradskom zatvoru u kojem je ovaj bio zatoen,
9

nego i s njegovim braniteljima kojih je bilo nekoliko; s njegovom majkom, dostojanstvenom


matronom iz Pittsburgha koja ju je prezirala; i sa svojom roenom majkom ije je
najgramzljivije snove o izmamljenom bogatstvu bila premaila. Novinari su pratili svaki njen
korak. Nastojala je ivjeti povueno, u jednom malom hotelu. Nastojala je da ne misli na to
kako je izgledao Stanford White kad su mu meci raznijeli glavu. Jela je u svojim odajama.
Uila je napamet svoj iskaz. Rano je lijegala, vjerujui da e joj se od spavanja popraviti ten.
Bilo joj je dosadno. Naruila je haljine od svoje krojaice. Sr obrane Harryja K. Thawa
sastojat e se u tvrdnji da je bio privremeno neuraunljiv kad mu je ona ispriala kako je bila
obeaena u dobi od petnaest godina. Bila je nekad slikarski model i nadobudna glumica.
Stanford White pozvao ju je u svoje odaje u neboderu Madison Square Gardena i ponudio je
ampanjcem. U ampanjcu je bila neka droga. Kad se sutradan ujutro probudila, bedra su joj
se sjajila od izljeva Whiteove mukosti, kao da su preljevena eernom glazurom.
Ali bit e teko uvjeriti porotu da je Harry K. Thawe postao neuraunljiv tek kad je uo
tu priu. Bio je to prijek ovjek koji je cijelog ivota pravio izgrede po lokalima. Vozao se
automobilom po ploniku. Bio je sklon samoubojstvu i jednom je popio cijelu boicu
laudanuma. U jednoj srebrnoj kutiji drao je price. Davao je sam sebi injekcije. Imao je
naviku da se stisnutim akama lupa po sljepoonicama. Bio je svojeglav, posesivan i bolesno
ljubomoran. Prije nego to su se vjenali, smislio je plan po kojem je trebalo da Evelyn
potpie slubeno ovjerenu izjavu kojom e optuiti Stanforda Whitea da ju je tukao. Odbila je
da to uini, i sve je ispriala Whiteu. Harryjev je slijedei potez bio da je odvede u Evropu,
gdje e moi uivati u njoj bez bojazni da e White doi na red im on bude gotov. Njena je
mati pola s njima na put kao garde-dama. Putovali su brodom Kronprinzessin Cecile. U
Southamptonu je Harry isplatio Everyninu mater i krenuo s Evelynom na kontinent. Na kraju
su stigli u jedan stari planinski dvorac u Austriji, koji je Harry bio unajmio - Schloss
Katzenstein. Prve noi u Schlossu zderao je s nje kunu haljinu, bacio je na krevet i izbievao
korbaem za pse po stranjici i bedrima. Njeni su vrisci odjekivali po hodnicima i kamenim
stubitima. Njemaka je sluinad na svom kraju to sluala, zajapurena, otvorila boce
Goldwassera i spolno opila. Evelynina put bijae nagrena groznim crvenim masnicama.
Plakala je i mrcala cijelu no. Ujutro je Harry ponovo doao u njenu sobu, ovaj put s
brijakim remenom. Tjednima je bila prikovana uz postelju. Dok se oporavljala, donosio joj je
stereoskopske slike Schwarzwalda i austrijskih Alpi. Bio je njean dok je vodio ljubav s njom,
i pazio je na njena bolna mjesta. Ipak je zakljuila da su njihovi odnosi preli granice njihova
preutnog dogovora. Zatraila je od njega da je pusti kui. Vratila se sama brodom Carmania
u Ameriku. Majka joj se bila ve ranije vratila. im je stigla u New York, Evelyn je posjetila
Stanforda Whitea i ispriala mu to se dogodilo. Pokazala mu je tragove posjekotine na koi s
unutarnje strane desnog stegna. O, boe, boe, rekao je Stanford White. I poljubio to mjesto.
Pokazala mu je tanku, utu i purpurnu mrlju na svoj lijevom guzu, ondje gdje zaobljenje
prelazu u procijep. Strano, strano, rekao je Stanford White. I poljubio to mjesto. Sutradan
ujutro poslao ju je odvjetniku, koji je pripremio njenu slubenu izjavu o onome to se
dogodilo u Schlossu Katzenstein. Evelyn je potpisala tu izjavu. Tako, srce, a kad se Harry
vrati kui, pokai mu to, rekao je Stanny White uz irok osmijeh. Posluala je njegov savjet.
Harry K. Thaw proitao je njenu izjavu, problijedio i odmah joj ponudio brak. Ona je bila tek
puka revijska plesaica, ali je zaraivala koliko i svaka druga djevojka koja je igrala u
mjuziklu Florodora.
A sad je Harry bio u zatvoru, izruen na milost i nemilost javnosti. Njegova je elija bila
u Hodniku ubojica, na najviem katu zatvora to bijae nalik na spilju. Svake veeri uvari su
mu donosili novine da bi mogao pratiti utakmice momadi za koju je navijao, Pittsburgh
Nationals, i njihove zvijezde Honusa Wagnera. Tek kad bi proitao sve o utakmicama, itao
bi o sebi. itao je sve novine - World, Tribune, Times, Evening Post, Journal i Herald. Kad bi
proitao jedne novine, smotao bi ih, stao uz reetke i hitnuo ih preko ograde galerije, tako da
se u zraku razmotaju i padaju leprajui u listovima niz est katova visoki sredinji slobodni
prostor, oko kojeg bijahu nanizane zatvorenike elije. Njegovo je vladanje oaravalo uvare.
Malo su kad imali posla s ljudima njegove klase. Thawu nije bila ba po volji zatvorska hrana
pa su mu donosili obroke iz restorana Delmonico. Volio je biti ist, pa mu je svaki dan njegov
10

sluga donosio u zatvor istu odjeu. Nije volio Crnce, pa su pazili da nijedan Crnac ne bude
zatvoren blizu njegove elije. Thaw je znao cijeniti susretljivost svojih uvara. Nije iskazivao
zahvalnost diskretno nego u besprijekornom stilu, zguvao bi i bacio novanicu od dvadeset
dolara pred noge uvaru, govorei mu da je svinja dok je ovaj podizao novac s poda. uvari
su bili vrlo zadovoljni. Novinari su ih pitali za njihovo miljenje kad su nakon odraene
smjene odlazili iz zatvora. Svakog dana po podne, kad bi dola Evelyn, onako svjea u svojoj
dugakoj bluzi s visokim ovratnikom i nabranoj platnenoj suknji, dopustili bi muu i eni da
se etaju amo-tamo po eljeznom Mostu uzdisaja, kojim je zatvor Tombs bio povezan sa
sudskom zgradom. Thaw se klatio u hodu, uvrnutih nogu, kao da mu je mozak malko oteen.
Imao je velika usta i oi kao u lutke, poput potajnog pedera iz viktorijanskog doba. Ponekad
bi ga vidjeli kako bjesomuno gestikulira dok Evelyn stoji pognute glave, s licem skrivenim u
sjeni eira. Ponekad bi zatraio da ih puste u sobu za razgovor. uvar koji je stajao pred
samom sobom za razgovor i gledao kroz prozori na vratima, tvrdio je da Thaw gdjekad
plae a gdjekad dri Evelyn za ruku. Gdjekad je pak hodao gore-dolje i udarao se akama po
sljepooicama dok je ona gledala van, kroz reetke na prozoru. Jednom je zatraio od nje
dokaz njene privrenosti, a pokazalo se da ne priznaje nita drugo do fellatio. Njen eir
irokog oboda ukraen na vrhu umjetnim cvijeem pod tilom bijae naslonjen uz Thawov
trbuh i polako se odvajao od njene frizure. Poslije je on otresao piljevinu s njene suknje i dao
joj nekoliko novanica iz svenja stegnutog tipaljkom.
Evelyn je rekla novinarima koji su je doekali pred zatvorom da je njen mu Harry K.
Thaw neduan. Suenje e pokazati da je moj mu Harry K. Thaw neduan, rekla je jednog
dana ulazei u kola na elektrini pogon koja joj je darovala svekrva. ofer je zatvorio za njom
vrata. Sakrivena od pogleda svjetine, zaplakala je. Znala je bolje no itko drugi koliko je Harry
neduan. Pristala je da svjedoi u njegovu korist za svotu od dvije stotine tisua dolara. Njena
cijena za rastavu bit e jo znatno via. Gladila je prstima tapeciranu unutranjost kola. Suze
su joj se osuile na licu. Obuzeo ju je udan, gorak ushit, hladan pobjedniki smijeak srca. U
djetinjstvu se nekad igrala po ulicama rudarskog gradia u Pennsylvaniji. Ona je bila onaj
Gaudensov kip to ga je Stanny White bio postavio na vrh nebodera Madison Square
Gardena, prekrasna bronana gola Dijana, s napetim lukom u ruci i s glavom u nebesima.
Ba nekako u to vrijeme mrzovoljni romanopisac Theodore Dreiser strano je patio zbog
nepovoljnih kritika i slabe prodaje svoje prve knjige Sestra Carrie. Dreiser je bio bez posla,
bez para i odvie posramljen da bi elio bilo koga vidjeti. Unajmio je namjetenu sobu u
Brooklynu i preselio se onamo. Navikao se da sjedi na drvenu stolcu nasred sobe. Jednog je
dana pomislio da mu stolac nije okrenut na pravu stranu. Ustao je sa stolca, podigao ga obim
rukama i okrenuo nadesno, da stoji kako treba. asak je mislio da je sve u redu, ali je onda
zakljuio da nije. Pomaknuo je stolac jo malo vie nadesno. Pokuao je zatim sjediti na
njemu, ali se opet nekako udnovato osjeao. Ponovo ga je pomaknuo. Na kraju je napravio
puni krug a da jo nije naao pravi poloaj za svoj stolac. Slabilo je svjetlo to je dopiralo
kroz prljavi prozor namjetene sobe. Cijelu no Dreiser je okretao stolac ukrug ne bi li naao
pravi poloaj za nj.

5.
Skoranje suenje Thawu nije bio jedini dogaaj koji je izazivao uzbuenje u zatvoru
Tombs. Dva uvara izradila su u svoje slobodno vrijeme nove okove za noge, za koje su
tvrdili da su bolji od standardnih. Da bi to dokazali, pozvali su samog Harryja Houdinija da ih
iskua. Maioniar je doao jednog jutra u upravu zatvora, gdje su ga fotografirali kako se
rukuje s upraviteljem i kako stoji zagrljen izmeu dva nasmijana uvara. alio se s
novinarima. Podijelio je mnogo besplatnih ulaznica. Prinio je okove svjetlu i pomno ih
pregledao. Prihvatio je izazov. Oslobodit e se tih okova na sutranjoj priredbi na Keithovu
hipodromu. Okruen novinarima, Houdini je iznio svoj izazov - neka ga sad odmah svuku
dogola i zakljuaju u jednu eliju, a odjeu ostave na hodniku pred elijom; neka tada svi odu,
a on e se izvui iz elije i pojaviti potpuno obuen u upravi zatvora u roku od pet minuta.
Upravitelj se skanjivao. Houdini je rekao da mu se udi. Pa on je, Houdini, prihvatio izazov
11

ove dvojice uvara bez oklijevanja - zar upravitelj moda nema povjerenja u svoj zatvor?
Novinari su stali na stranu Houdinija. Znajui to bi novinari mogli napraviti od njegova
odbijanja da prihvati taj izazov, upravitelj je popustio. Zaista je vjerovao da su zatvorske
elije sigurne. Zidovi njegove sobe bijahu obojeni blijedozelenom bojom. Na stolu su stajale
fotografije njegove ene i majke. Na stoliu pokraj pisaeg stola stajala je kutija s cigarama, u
kojoj se odravala potrebna vlaga, i boca irskog viskija. Podigao je svoj novi telefon i, drei
u jednoj ruci slualicu a u drugoj mikrofon, znaajno pogledao u novinske reportere.
Malo zatim odveli su Houdinija, golog golcatog, uza stube na najgornji kat, u Hodnik
ubojica. Na tom katu bilo je manje zatvorenika i vjerovalo se da iz tih elija ne moe nitko
pobjei. uvari su zakljuali Houdinija u jednu praznu eliju. Ostavili su mu odjeu, uredno
sloenu, na podu hodnika, izvan dohvata njegovih ruku. Tada su se uvari i novinari povukli
i, prema dogovoru, vratili se u sobu upravitelja zatvora. Houdini je nosio na raznim mjestima
na tijelu tanke eline ice i opruge. Ovaj put je proao dlanom po tabanu lijeve noge i iz
proreza u ronatoj koi izvadio komadi metala otprilike pola centimetra irok i etiri
centimetra dugaak. Zatim je iz svoje bujne kose izvukao komadi tvrde ice koja mu je
posluila kao drak za onaj metalni komad. Progurao je ruku kroz reetke, turio otpira u
bravu i polako ga okretao u smjeru kazaljke na satu. Vrata su se elije otvorila. U tom trenu
Houdini opazi da je elija nasuprot njegovoj, na drugoj strani, osvijetljena i da se u njoj netko
nalazi. U njoj je sjedio zatvorenik i buljio u njega. Imao je iroko, plosnato lice i nos nalik na
svinjsku njuku, velika usta i oi koje su bile nekako neprirodno sjajne i krupne. Gruba mu je
kosa bila zaeljana unatrag od neobino oblikovane linije rasta, nalik na polumjesec. Artista
Houdinija podsjetilo je to lice na glavu trbuhozborake lutke. Zatvorenik je sjedio za
prostrtim stolom. Na stolu su leali ostaci obilata obroka. Prazna boca ampanjca bijae
zataknuta naopake u posudu s ledom. eljezni krevet bijae pokriven jorganom i malim
jastucima. Uza zid je stajao ormar u stilu Regency. Svjetiljka na stropu bijae ukraena
sjenilom od Tiffanyjeva stakla. Houdini nije mogao odvojiti oiju od tog prizora. elija je bila
obasjana kao pozornica u vjenom mraku zatvora nalik na spilju. Zatvorenik je ustao i
mahnuo rukom, upravo kraljevskom gestom, a na velikim ustima ocrtao se traak osmijeha.
Houdini se bre-bolje poeo odijevati. Obukao je gae, hlae, nazuo arape, navukao
podvezice i obuo cipele. Zatvorenik se na drugoj strani poeo svlaiti. Houdini je obukao
potkoulju i koulju i stavio ovratnik. Svezao je kravatu i privrstio je iglom. Navukao je
naramenice i obukao kaput. Zatvorenik je pak bio sad gol kao to je prije toga bio Houdini.
Doao je do reetke, podigao ruke i na strahovito prostaki nain izbacio stegna, tako da mu je
penis visio izmeu reetaka. Houdini je odjurio hodnikom, otkljuao pipavim rukama vrata
odjela i zatvorio ih za sobom.
Nikome nita nije rekao o tom udnom susretu. Sudjelovao je u slavljenju svog pothvata
u zatvoru na neuobiajeno miran, tovie tih nain. Nisu ga razveselili ak ni dugaki repovi
pred blagajnama, kao posljedica izvjetaja u veernjim novinama. Nije uivao ni u tome to se
za dvije minute oslobodio novih okova na nogama. Prolo je nekoliko dana prije nego to je
shvatio da je onaj groteskni pantomimiar u Hodniku ubojica bio nitko drugi nego Harry K.
Thaw. Ljudi koji nisu pokazivali razumijevanja za njegovo umijee duboko su ga
raaloivali. Napokon se dosjetio da su to redovito ljudi iz viih klasa. Uvijek bi ti ljudi
prozreli lanost njegova ivota, pa bi se osjeao glupo. Houdini je imao velike ambicije da u
svemu prednjai, i uznemirivao ga je svaki napredak u tehnologiji. Dok je on izazivao
divljenje i strahopotovanje u bijednim granicama pozornice, dotle su drugi polijetali
zrakoplovima u zrak ili jurili automobilima brzinom od sto kilometara na sat. ovjek kao to
je Roosevelt juriao je nekad na panjolce na brdu San Juan, a sad je uputio flotu bijelih
bojnih brodova da se dime po svijetu, brodova bijelih kao njegovi zubi. Bogatai znaju to je
vano. Na njega gledaju kao na dijete ili budalu. Meutim, tjelesne vjebe koje je nametnuo
sam sebi, odlunost da savreno obavlja svoj posao, odraavahu ameriki ideal. Odravao se u
formi kao kakav sporta. Nije puio ni pio. S obzirom na svoju tjelesnu teinu, mogao se
mjeriti po snazi sa svakim ovjekom na koga bi naiao. Kad bi napeo trbune miie, pozivao
je sa smijekom svakoga da ga udari svom snagom u trbuh. Bio je nevjerojatno miiav i
pokretljiv, i hrabar u svojoj profesiji. Ali bogataima to nije znailo nita.
12

Nova toka u njegovu repertoaru sastojala se u tome da se oslobodi iz uredske blagajne,


a onda otvori tu istu blagajnu i pokae u njoj, s lisicama na rukama, svog pomonika koji je
as ranije stajao na pozornici. Tom je tokom postigao velik uspjeh. Jedne veeri nakon
predstave Houdinijev je menader rekao Houdiniju da ga je nazvala gospoa Stuwesant Fish
iz Sedamdeset osme ulice i ponudila mu da Houdini nastupi kod nje na privatnoj zabavi.
Gospoa Fish bila je jedna od gornjih etiri stotine. Bila je na glasu sa svoje duhovitosti.
Jednom je priredila bal na kojem su svi morali tepati kao bebe. Sad je gospoa Fish spremala
komemorativni bal u spomen na svog pokojnog prijatelja Stanforda Whitea, koji je
projektirao njenu kuu u stilu dudeve palae. Dud je bio vrhovni poglavar u nekadanjim
republikama Genovi i Veneciji. Neu da imam posla s tim ljudima, rekao je Houdini svom
menaderu. Menader je posluno obavijestio gospou Fish da Houdini ne moe doi. Ona je
udvostruila ponueni honorar. Bal je bio predvien za ponedjeljak. Bijae to prvi veliki
drutveni dogaaj u sezoni. Negdje oko devet sati dovezao se Houdini u unajmljenom Pierce
Arrowu. Doao je u pratnji svog menadera i pomonika. Za njima je stigao teretnjak s
njegovom opremom. Cijela je svita upuena na stranji ulaz.
Houdini nije znao da je gospoa Stuyvesant Fish angairala za tu veer i kompletni
nusprogram cirkusa Barnum and Bailey. Njoj je bila dua da okira bezveznjake. Houdinija su
uveli u neku vrstu ekaonice, u kojoj se naao okruen gomilom nakaza koji su svi uli za
njega i eljeli ga bar dodirnuti. Stvorenja svjetlucave arene koe nalik na krljut, kreature sa
akama izraslini iz ramena, patuljci s telefonskim glasovima, sijamske blizanke nagnute svaka
na svoju stranu, ovjek koji je dizao utege sa eljeznih karika koje su mu stalno bile privezane
za prsa. Houdini je skinuo plat, cilindar i bijele rukavice i predao ih pomoniku. Svalio se na
stolac. Scenski radnici ekali su na njegove upute. Nakaze su neto lupetale.
Sama soba bila je vrlo lijepa, s izrezbarenim stropom i flamanskim tapiserijama, na
kojima bijae prikazano kako su Akteona rastrgali psi.
Negdje na poetku karijere Houdini je nastupao u jednom malom cirkusu u zapadnoj
Pennsylvaniji. Prisjeao se sada predanosti svom poslu, ne bi li se sabrao. Jedna patuljasta
ena odvoji se od ostalih. Ovi uzmaknue korak-dva. Pokazalo se da je to legendarna Lavinia
Warren, udova generala Toma Thumba* (*Toma Pali), najglasovitijeg patuljka u Americi.
Lavinia Warren Thumb bijae zaogrnuta raskonim platem koji joj je dala saiti gospoa
Fish - bijae to ala na raun smrtne neprijateljice gospoe Fish, supruge Williama Astora,
koja je proljetos nosila isti takav plat. Lavinia Thumb bijae i poeljana kao gospoa Astor i
nosila je bljetave kopije njena nakita. Bilo joj je gotovo ve sedamdeset godina i drala se
dostojanstveno. Kad se prije pedeset godina bila udala za pukovnika Thumba, primili su ih
Lincolnovi u Bijeloj kui. Houdiniju je dolo da zaplae. Lavinia nije vie nastupala u
cirkusu, ali je dola u New York iz Bridgeporta, gdje je stanovala u kui obloenoj daicama,
sa koljkastim ukrasima na drvenim zabatima i s vidikovcem na krovu, kui koju nije bilo
jeftino odravati. Upravo je zato i pristala na veeranji nastup. ivjela je u Bridgeportu da bi
bila to blie grobu svog mua, koji je umro prije mnogo godina i kojem je podignut
spomenik na vrhu monumentalnog stupa, na groblju u Mountain Groveu. Lavinia je bila
visoka ezdesetak centimetara i dopirala je Houdiniju do koljena. Glas joj je s godinama
postao dublji pa je sad zvuao kao glas normalne dvadesetogodinje djevojke. Imala je
blistave plave oi, srebrnastu kosu i sasvim sitne bore na istoj bijeloj koi. Podsjetila je
Houdinija na njegovu majku. Ajde, mome, izvedi nam koju od svojih numera, ree mu
Lavinia.
Houdini je zabavio cirkusante nekim svojim majstorijama i obinim trikovima. Strpao je
biljarsku kuglu u usta i zatvorio usta, a kad ih je ponovo otvorio, kugle vie nije bilo. Zatim je
opet zatvorio usta, a kad ih je otvorio, izvadio je iz njih biljarsku kuglu. Zabo je obinu ivau
iglu u obraz i izvukao je s unutarnje strane. Otvorio je aku a u njoj je bilo ivo pile. Izvukao
je iz uha obojenu svilenu traku. Nakaze su bile oduevljene. Pljeskale su i smijale se. Kad je
procijenio da je obavio svoju dunost, Houdini je ustao i rekao svom menaderu da nee
nastupiti na zabavi gospoe Stuyvesant Fish. Njegove su rijei izazvale prosvjede. Houdini je
izjurio iz sobe. Zaslijepio ga je sjaj lustera. Naao se u velebnoj plesnoj dvorani dudeve
palae. Gudaki orkestar svirao je na galeriji. Gornji red prozora bijae zastrt raskonim
13

blijedocrvenim draperijama, a etiri stotine ljudi plesalo je valcer po mramornom podu.


Zaklonivi oi rukom, opazio je kako mu se hitro pribliava sama gospoa Fish, s perjanicom
ureenom draguljima u nauurenoj kosi, s niskama bisera to joj se klate poput klatna oko
vrata, i s dosjetkom to joj se stvara na usnama kao pjena koja izbija na usta padaviaru.
Usprkos slinim doivljajima, Houdini nije nikad razvio u sebi ono to nazivamo
politikom svijeu. Nije umio izvui zakljuke iz svojih povrijeenih osjeaja. Sve do kraja
ostat e gotovo potpuno nesvjestan plana koji je leao u osnovi njegove karijere, velike mape
revolucije koju je izradio njegov ivot. Bio je idov. Pravo mu je ime i prezime bilo Erich
Weiss. Bio je ludo zaljubljen u svoju staricu majku koja je stanovala u njegovoj kui od
smeeg pjeenjaka u Zapadnoj 113. ulici. Upravo je tada stigao u Ameriku Sigmund Freud
da odri seriju predavanja na Clarkovu sveuilitu u Worcesteru, drava Massachusetts, i tako
je Houdiniju bilo sueno da bude, uz Ala Jolsona, posljednji od velikih sinova bestidno
zaljubljenih u svoje matere, to bijae u devetnaestom stoljeu pokret kojem su pripadali i
takvi muevi kao to su Poe, John Brown, Lincoln i James McNeill Whistler. Dakako da
doek Freuda u Americi nije mnogo obeavao. Nekoliko profesionalnih psihijatara shvaalo
je njegovu vanost, ali je veem dijelu javnosti Freud bio neki njemaki seksolog, pobornik
slobodne ljubavi, koji velikim rijeima govori o prljavim stvarima. Proi e jo najmanje
deset godina prije nego to se Freud bude osvetio i vidio kako njegove ideje zauvijek
upropatavaju seks u Americi.

6.
Freud je stigao u New York Lloydovim parobrodom George Washington. Doao je u
pratnji svojih uenika Junga i Ferenczija, koji su obojica bili nekoliko godina mlai od njega.
Na pristanitu su ih doekala dva mlaa frojdovca, doktor Ernest Jones i doktor A. A. Brill.
Cijelo je drutvo rualo u Hammersteinovoj bai na krovu. Bilo je tu palmi u loncima. Duet
na klaviru i Y violini svirao je Lisztovu Madarsku rapsodiju. Svi su oko Freuda priali
zirkajui neprestance na njega da procijene kako je raspoloen. On je jeo slatku kremu iz
alice. Brill i Jones prihvatili su se uloge domaina. Slijedeih dana pokazali su Freudu
Central Park, Metropolitan muzej i Kinesku etvrt. Kinezi nalik na make piljili su u njih iz
mranih duana. Bilo je tu vitrina punih liija. Drutvo je otilo da pogleda jedan od nijemih
filmova, koji su se prikazivali posvuda po gradu u nekadanjim trgovinama i jeftinim
kazalitima. Bijeli dim dizao se iz cijevi puaka, a naminkani i narumenjeni ljudi padali su
nauznak drei se za prsa. Tu je bar tiho, pomisli Freud. Najvie ga je u Novom svijetu
smetala buka. Strahovito kloparanje konja i kola, zveket i cvile tramvaja, trubljenje
automobila. Sjedei za volanom otvorenog Marmona, Brill je vozikao frojdovce po
Manhattanu.
Na jednom mjestu, u Petoj aveniji, Freud je osjetio na sebi neije poglede; uzgledavi,
vidio je kako neka djeca bulje u njega s kata jednokatnog autobusa.
Brill je odvezao drutvo u Lower East Side, gdje su vidjeli jidi kazalita, teretne
dvokolice i nadzemnu eljeznicu. Jezoviti vlakovi tutnjali su pokraj prozora zgrada u kojima
je trebalo da ive ljudi. Prozori su se tresli, pa i same su se zgrade tresle. Freud se morao
olakati, ali ini se da mu nitko nije znao rei gdje bi mogao nai javni nunik. Morali su svi
ui u jedan mlijeni restoran i naruiti kiselo vrhnje s povrem da bi Freud mogao otii u
klozet. Poslije, kad su opet sjeli u automobil, zaustavili su se uz jedan ugao da promatraju
jednog ulinog umjetnika kako radi, starca koji je samo uz pomo kara i papira izraivao
minijaturne silhuete ljudi za desetak centa. Upravo je portretirao jednu lijepu, dobro obuenu
enu. Prikrivajui svoje divljenje enskoj ljepoti, zapaljivi Ferenczi kazao je svojim kolegama
u kolima da je sretan to vidi da na ulicama Novog svijeta cvjeta drevna umjetnost izraivanja
silhueta. Freud je, s cigarom u zubima, utio. Motor je radio na mjestu. Samo je Jung
primijetio kako malo dalje iza mlade ene stoji i dri je za ruku djevojica potpasana
pregaicom. Djevojica je zirkala na Junga, a Jung, obrijane glave, koji se u ve u nekim
bitnim stvarima nije slagao sa svojim oboavanim mentorom, gledao je kroz debele naoale u
elinom okviru to ljupko dijete i osjetio neto za to je znao da je ok prepoznavanja, iako u
14

tom trenutku ne bi znao rei to je prepoznao. Brill je otpustio nogom papuicu kvaila i
drutvo je nastavilo put. Krajnji im je cilj bio Coney Island, daleko izvan grada. Stigli su tamo
kasno poslije podne i odmah krenuli u obilazak triju velikih zabavita, ponajprije
Steeplechasea pa Dream-landa i, najposlije, kasno u noi, Luna Parka, iji tornjevi i kupole
bijahu ocrtani upaljenim aruljama. Ugledni gosti spustili su se toboganom, a Freud i Jung
otisnuli su se zajedno amcem kroz Tunel ljubavi. Zavrili su razgledanje tek kad se Freud
umorio pa ga je uhvatila nesvjestica, to mu se u posljednje vrijeme sve ee dogaalo u
Jungovoj prisutnosti. Nakon nekoliko dana zaputilo se cijelo drutvo u Worcester, na
Freudova predavanja. Kad su predavanja zavrena, nagovorili su Freuda da pou na izlet do
velikog uda prirode - Nijagarinih slapova. Jednog oblanog dana stigli su na slapove. Na
tisue nedavno vjenanih parova stajalo je i promatralo velianstvene kaskade. Od jedne obale
do druge bila je visoko razapeta ica po kojoj je hodao neki luak u baletnim papuicama i u
trikou, odravajui ravnoteu s pomou suncobrana. Freud je zavrtio glavom. Poslije je
drutvo otilo do Peine vjetrova. Tu, pred jednim podzemnim mostiem, vodi je uhvatio
Freuda za lakat i mahnuo ostalima neka se malo povuku. Pustite ovog asnog starinu da prvi
prijee na drugu stranu, ree vodi. Veliki lijenik, pedeset tri godine star, pomisli u tom trenu
da mu je dosta Amerike. Vratio se sa svojim uenicima u Njemaku parobrodom Kaiser
Wilhelm der Grosse. Nije se zapravo nikako mogao naviknuti na ameriku hranu ni na
pomanjkanje javnih nunika u Americi. Smatrao je da je na putu upropastio i eludac i
mjehur. inilo mu se da su svi Amerikanci prepotentni, drski i grubi.
Grozio se od prostakog masovnog prisvajanja evropske umjetnosti i arhitekture, bez
obzira na razdoblja i zemlje. U amerikom nemarnom mijeanju velikog bogatstva s velikim
siromatvom vidio je kaos evropske statine civilizacije. Sjedio je u svom tihom udobnom
kabinetu u Beu, sretan to se vratio kui. Amerika je greka, gigantska greka, rekao je
Ernestu Jonesu.
Dakako da je u to vrijeme bilo na naim obalama mnogo ljudi koji bi se sloili s njim.
Milijuni su bili bez posla. A oni sretnici koji su bili zaposleni nisu se usuivali osnivati
sindikate. Sudovi su im to branili, policajci razbijali glave, voe im zatvarali, a novi ljudi
zauzimali su njihova mjesta. Sindikat je bio uvreda Boga. Radnog ovjeka nee tititi niti se
brinuti za njega radniki agitatori, rekao je jedan bogatun, nego krani kojima je Bog u
svojoj beskrajnoj mudrosti podario nadzor nad probicima vlasnitva u ovoj zemlji. Kad bi sve
drugo zatajilo, pozvali bi u pomo vojsku. Arsenali su nicali po svim veim gradovima u
zemlji. U ugljenokopima rudar je zaraivao po dolar i ezdeset centa na dan, kad bi uspio
iskopati tri tone ugljena. Stanovao je u baraci rudarske kompanije i kupovao hranu u njenim
duanima. Na duhanskim farmama Crnci su otkidali listove duhana po trinaest sati na dan i
zaraivali po est centa na sat, svejedno bio to mukarac, ena ili dijete. Nije bilo
diskriminacije prema djeci. Djeca su bila cijenjena radna snaga gdje god su bila zaposlena.
Nisu se alila, kao to su odrasli bili skloni da se ale. Poslodavci su ih rado smatrali za sretne
vraike. Ako je bilo problema sa zaposlenom djecom, bilo je to samo zbog njihove
neizdrljivosti. Bili su okretniji od odraslih, ali im je negdje u kasnim satima radnog dana
opadala radna sposobnost. U tvornicama konzervi i eljezarama obino bi ba u te sate ostajali
bez prstiju, ili bi im ake bile zdrobljene, ili noge smrvljene; trebalo ih je opominjati da h
ostanu budni do kraja posla. U ugljenokopima su sortirali ugljen pa bi ih gdjekad zatrpali
odroni ugljena; upozoravali su ih neka paze na sebe. Po stotinu Crnaca bilo je svake godine
linovano. Po stotinu rudara izgorjelo bi ivo. Po stotinu bi djece bilo osakaeno. Reklo bi se
da za sve takve nesree postoji odreena kvota. inilo se da postoji kvota i za skapavanje od
gladi. Bilo je naftnih trustova, i bankovnih trustova, i eljeznikih trustova, i mesnih trustova,
i elinih trustova. Ulo je u modu iskazivati poast sirotinji. U palaama u New Yorku i
Chicagu prireivani su dobrotvorni balovi u korist sirotinje. Gosti su dolazili u prnjama i jeli
iz limenih tanjura i pili iz okrnjenih vreva. Plesne dvorane dekorirali su tako da budu nalik
na rudokope, s gredama, tranicama i rudarskim svjetiljkama. Radionice za proizvodnju
kazalinih rekvizita pretvarale su parkove u bijedne farme, a blagovaonice u pamune
predionice. Gosti su puili opuke servirane na srebrnim pladnjevima. Svirali su muzikanti
namazani crnom bojom. Jedna je domaica pozvala goste na mesarski bal. Gosti su nosili
15

dugake pregae a na glavama bijele kape. Veerali su i plesali dok su oko njih kruile uza
zidove, objeene na pominim koloturima, krvave polovice goveda. Drob se prosipao po
podu. Prihod je iao u dobrotvorne svrhe.

7.
Jednog dana, nakon posjeta zatvoru, Evelyn Nesbit sluajno je primijetila kroz stranji
prozor svog elektrinog automobila da je prvi put nakon mnogo dana ne slijedi ni jedan jedini
novinar. Obino su je Hearstovi i Pulitzerovi reporteri pratili u oporima.
Bez razmiljanja ree oferu neka skrene na istok. ofer je bio u slubi majke Harryja
Thawa, pa je dopustio sebi da se malko namrti. Evelyn se nije na to obazirala. Kola su
prolazila kroz trgovaki centar, motor je preo, bilo je vrue popodne. Bijae to crni Detroit
Electric s punim gumama na kotaima. Nakon nekog vremena Evelyn je kroz prozor
primijetila kolica i torbare u Lower East Sideu.
Tamne oi zavirivale su u kola. Brkati ljudi smijeili su se obnaujui zlatne zube.
Ulini radnici sjedili su na rubnjacima i hladili se eirima. Djeaci u pumpericama trali su
uz kola s glomaznim teretima gotove robe na ramenima. Evelyn je vidjela hebrejske natpise u
izlozima duana, hebrejska slova izgledala su joj kao hrpe kostiju. eljezne ljestve za
spaavanje od poara na stambenim zgradama podsjeale su je na blokove elija u zatvoru.
Kljusad upregnuta u kola dizala su prignute glave da je promotre. Kramari to su se natezali
sa svojim velikim dvokolicama natovarenim starom kramom, ene to su prodavale kruh iz
koara koje su nosile na rukama - svi su je gledali. ofer je bio nervozan. Bio je u sivoj livreji
i crnim konatim gamaama. Probijao se sjajnim kolima kroz uske neiste ulice. Djevojica
potpasana pregaicom, u visokim cipelama na niranje, sjedila je i igrala se uz prljavi rub
plonika. Zamazana djevojica. Stanite malo, ree Evelyn. ofer je zaustavio kola, optrao ih
i otvorio vrata. Evelyn izie iz auta. Klekne. Djevojica je imala ravnu crnu kosu zalizanu uz
glavu kao ljem. Koa joj je bila maslinaste boje, a oi toliko smee da su bile gotovo crne.
Gledala je Evelyn bez radoznalosti. Bijae to najljepe dijete koje je Evelyn ikad vidjela. Oko
zgloba na ruci bila je vezana uetom za suenje rublja. Evelyn je ustala, pola za uzetom i
nala se oi u oi s ljutitim starcem bujne sijede brade. Kraj ueta bijae omotan oko stareva
struka. Na sebi je starac imao pohaban ogrta. Jedan mu je rukav bio otpao. Nosio je mekanu
kapu na glavi i ovratnik bez kravate. Stajajo je na ploniku pred kolicima s crnim barunskim
zastorom na kojem bijahu izvjeene uokvirene silhuete od papira. On ih je sam izraivao. Uz
pomo nieg drugog do karica i ljepila napravio bi zaas portret - izrezao bi komadi bijela
papira i nalijepio ga na crnu pozadinu. Sve skupa s okvirom stajalo je petnaest centa. Petnaest
centa, gospoo, ree starac. A zato ste privezali ovo dijete, upita ga Evelyn. Starac se zagleda
u njenu kienu odjeu. Nasmije se, zavrti glavom i ree neto sam sebi na jidiu. Okrene joj
lea. Ljudi su se bili okupili oko njih im su se kola zaustavila. Visok radnik odvoji se od
ostalih i smjerno skine eir prije nego to prevede Evelyn to je starac rekao. Zato, molim
lijepo, gospojo, da mu ne bi curicu ukrali. Evelyn je imala dojam da je tuma pomalo i
diplomat. Stari umjetnik gorko se smijao i pokazivao bradom na nju, izriui oito svoje
miljenje o njoj. Kae da bogata dama moda ne zna da ovdje svaki dan kradu djevojice
roditeljima i prodaju ih u roblje. Evelyn se zgranula. Pa ovom djetetu ne moe biti vie od
deset godina, ree. Starac poe neto vikati i pokazivati u stambenu zgradu preko puta, a onda
se okrene i pokae na ugao, pa se opet okrene i pokae na drugi ugao. Kradu, molim lijepo,
gospojo, ree visoki radnik, i udate, ene i djecu, koga god stignu. Osramote ih, a onda se
enske od sramote odaju skitnji. Evo, i u ovoj ulici ima kua u kojima se to radi. A gdje su
roditelji ovoga djeteta, upita ga Evelyn. Starac je sada govorio neto okupljenim ljudima,
busajui se u prsa i diui kaiprst uvis. Jedna ena u crnoj marami vrtjela je glavom i
uzdisala od saaljenja. Starac je skinuo kapu i upao se za kosu. ak je i visoki radnik prestao
prevoditi njegove rijei, toliko je bio ganut onim to je uo. Molim lijepo, gospojo, napokon
ree, ovaj je ovjek otac ovog djeteta. I pokae na umjetnikov ogrta bez jednog rukava.
Njegova se roena ena, da bi ih prehranila, podala drugome, pa ju je on otjerao od kue i sad

16

je oplakuje kao to bi je oplakivao da je umrla. Posijedio je u ovo mjesec dana. Trideset i


dvije mu je godine.
Stari se, plaui i grizui se za usnu, okrene Evelyn i vidje da je i ona.dirnuta. asak su
svi oni koji su stajali na tom uglu dijelili s njim njegovu nesreu - Evelyn, ofer, radnik, ena
u crnoj marami, prolaznici. Tada jedan od njih poe dalje. Za njim drugi. Svjetina se
razilazila. Evelyn se probije do djevojice to je jo sjedila na rubu plonika. Klekne do nje,
oroenih oiju, i zagleda se u lice djevojice suhih oiju. Ludice moja, ree joj.
Tako je zapoelo zanimanje Evelyn Nesbit za prerano ostarjelog tridesetdvogodinjeg
umjetnika i njegovu kerku. ovjek je imao neko dugako idovsko ime koje ona nije znala
izgovoriti pa ga je zvala Tateh, kao to ga je zvala djevojica. Tateh je bio predsjednik
Drutva socijalistikih umjetnika Lower East Sidea. Evelyn je ustanovila da mu se ne moe
nikako drugaije pribliiti nego tako da ga zamoli da joj izradi portret. U toku dva tjedna stari
je izradio stotinu i etrdeset njenih silhueta. Za svaki mu je platila po petnaest centa. Pokatkad
bi zatraila od njega da portretira i djevojicu. Tateh je izradio vie od dvadeset njenih
portreta, za njih mu je trebalo malo vie vremena. Tada je Evelyn zatraila da portretira nju
zajedno s djevojicom. Nato ju je stari pogledao ravno u lice, a u oima kao da mu je
blijesnula strahovita hebrejska osuda. Ipak je uinio kao to je eljela. S vremenom je Evelyn
postalo jasno da ljudi gdjekad zastanu da pogledaju kako stari radi, ali da vrlo rijetki meu
njima zatrae od njega da ih portretira. Poeo je izraivati sve sloenije portrete, cijele likove,
s pozadinom, Evelyn, djevojice, teretnog konja koji se vue mimo njih, petorice mukaraca
sa tvrdim ovratnicima koji sjede u otvorenom autu. karama je naznaivao ne samo obrise
nego i tkivo, raspoloenje, karakter, oaj. Veina je tih portreta sada u privatnim zbirkama.
Evelyn je dolazila gotovo svako popodne i ostajala to je dulje mogla. Skromno se odijevala,
da bi to manje upadala u oi. Sluei se Thawovim metodama, masno je potplaivala ofera
da dri jezik za zubima. Novinari pogana jezika zakljuili su iz njenih estih nestanaka da se
zaplela u nedoputene veze, pa su uz njeno ime spominjali imena desetak poznatih linosti u
gradu. to su je rjee viali, to su lanci o njoj bivali otrovniji. Nije se na to obazirala.
Kradom je odlazila do svoje nove ljubavi u Lower East Sideu. Nosila je maramu na glavi i
poderan crn pulover izjeden od moljaca navuen preko bluze; ofer joj je skrivao te odjevne
predmete pod sagom u autu. Odlazila je do Tatehova ugla, pozirala mu i napasala oi na
djevojici privezanoj uzetom. Bila je zaljubljena. Za cijelo to vrijeme nije bilo u njenu ivotu
ni jednog drugog mukarca doli njena ludog mua Harryja K. Thawa. Osim ako ne bismo
uzeli u obzir i njenog potajnog oboavatelja, mladia visokih jagodica i plavih bria koji joj
je neprestano bio za petama. Prvi put ga je zapazila na Tatehovu uglu, stajao je na ploniku
preko puta i odvraao pogled kad god bi se zagledala u njega. Znala je da njena svekrva
angaira privatne detektive, ali je zakljuila da je ovaj suvie srameljiv da bi mogao biti
detektiv. Doznao je gdje ona stanuje i kuda se svaki dan kree, ali joj nijednom nije pristupio.
Ona se nije plaila njegove panje, naprotiv, osjeala se zatienom. Intuitivno je osjeala
njegovo divljenje, kao svjeinu u vlastitu dahu.
Nou je sanjala djevojicu, budila se i mislila na nju. Kroz glavu bi joj sinuli planovi za
budunost poput vatrometa, pa bi uas iezli. Bila je zabrinuta, napeta, uzbuena i
neobjanjivo sretna. Svjedoit e u muevu korist i dobro e se ponijeti. Nadala se da e ipak
biti proglaen krivim i osuen na doivotnu robiju.
Djevojica potpasana pregaicom drala ju je za ruku, ali je utjela pred njom kao
zalivena. ak bi i Tatehu malokad uputila koju rije. Tateh je rekao da nitko ne tuguje ni za
kim kao dijete, ak ni ljubavnici jedno za drugim. Evelyn je shvatila da bi je starac iz ponosa
bio odavno otjerao da nije primijetio kako njena panja ini dobro djevojici. Kad je Evelyn
jednog dana dola na portretiranje, nije nala ni oca ni kerku. Sreom, doznala je gdje
stanuju, u Hesterovoj ulici, iznad javnog kupalita. Zaputila se onamo brzim korakom, ne
usuujui se razmiljati o svemu to se moglo dogoditi. Hesterova je ulica vrvjela od
trgovia koji su na kolicima poredanim uz plonik prodavali povre i voe, i pilie, i kruh.
Plonici su bili zakreni kupcima, a pokraj ulaza u svaku kuu stajale su u redovima kante iz
kojih se presipalo smee. Na ljestvama za spaavanje od poara visila je posteljina. Evelyn je
pojurila uza eljezne stube i nala se u mranom, nevjerojatno smrdljivom hodniku. Tateh je s
17

djevojicom stanovao na najgornjem katu, u dvije sobice. Pokucala je na vrata. Ponovo je


pokucala. as zatim odkrinue se vrata; bijahu iznutra zatvorena lancem. to je sad, ree
Evelyn. Pustite me unutra!
Tateha je njen posjet sablaznio. Bio je samo u koulji i hlaama s naramenicama, a na
nogama je imao papue. Ostavio je prednja vrata otvorena, usprkos smradu koji je dopirao sa
stubita, i na brzinu obukao kaput i obuo se. Bre-bolje je namjestio svoj leaj prebacivi
preko njega aren pokriva. Djevojica je leala na mjedenu krevetu u drugoj sobi. Bila je
bolesna, u vruici. Obje su sobe bile osvijetljene samo svijeama. Premda je u spavaoj sobi
bio jedan prozor, bila je gotovo isto onako mrana kao i prednja soba. Prozor je gledao na
zrakovod. Cijeli tan nije bio vei od malo veeg ugraenog ormara. Meutim, kad su se
goine oi navikle na tamu, opazila je da je stan neobino ist. Njen je dolazak naprosto
zaprepastio starog umjetnika, pa je koraao gore-dolje pri svjetlu svijea, ne znajui to da
radi s njom. Silno uzbuen, puio je cigaretu koju je drao izmeu palca i kaiprsta, s dlanom
okrenutim nagore, kao to pue u Evropi. Ja u ostati uz malu, odluno e Evelyn, a vi otiite
na posao. Najposlije je stari popustio, ako nita drugo da se oslobodi strahovite napetosti koju
je osjeao uz nju u svom stanu. Odjurio je i odnio sa sobom svoj pokretni izlog s crnim
barunskim zastorima prebaenim preko ruku, i svoju drvenu krinjicu, nalik na koveg, u
kojoj je drao sav potrebni materijal. Evelyn je zatvorila vrata za njim. Razgledala je vitrinu u
kojoj je bilo svega nekoliko okrnjenih glinenih alica i tanjura. Pregledala je posteljinu u
ladicama, stolce i izribani hrastovi stol za kojim se jelo. Na ivaem stroju pokraj prozora u
spavaoj sobi leala je hrpa nedovrenih kratkih hlaa. eljezna pedala stroja bila je izljevena
u obliku filigrana. Na prozoru spavae sobe titrao je odsjev svjetla svijee. Mjedeni tanki
okvir krevetia bijae ulaten. Evelyn je osjeala duboku bliskost s odsutnom majkom.
Djevojica ju je gledala s jastuka, niti se smijeila niti je to govorila. Evelyn je skinula
maramu i stari pulover i odloila ih na stolac. Na jednoj, naopako okrenutoj kitri to je stajala
pokraj krevetia, kao noni ormari, bijahu gusto naslagane knjige na jidiu. Bilo je i knjiga
na engleskom, o socijalizmu, i pamfleta na ijim su koricama stupali radnici drei se vrsto
ispod ruke. Ni jedan od njih nije bio nalik na krhkog sijedog Tateha. Na zidovima nije nigdje
bilo ogledala ni fotografija odsutne supruge i majke. U prednjoj sobi Evelyn je ugledala
limenu kadu. Tu je nala i kantu koju je uzela i otila s njom da donese vode iz prizemlja.
Ugrijala je vodu na tednjaku na ugljen u prednjoj sobi i prenijela u spavau sobu kadu, kantu
s toplom vodom i tanak ukrobljen runik. Djevojica se grevito uhvatila rukama za
pokrivae. Evelyn je njeno odmaknula s nje pokrivae, posjela je na rub krevetia, zadigla
joj spavaicu, osovila je na noge i svukla joj spavaicu preko glave, osjeajui kako je njeno
mlado tijelo grije poput sunca. Hajde, stani naas u kadu, ree joj i klekne pred djevojicu, pa
je poe kupati grabei toplu vodu sastavljenim dlanovima i milujui je rukama punim vode,
oblijevajui je po preplanulim ramenima, po nabubrelim bradavicama na prsima smeim
poput ljenjaka, po licu, po maljastim leima, po tankim stegnima, po glatkoj oblini trbuha,
po spolovilu. Voda se slijevala niz njeno mlado tijelo u vruici i padala poput kie u kadu dok
ju je Evelyn kupala. Zatim je runikom presavijenim naetvoro njeno obrisala djevojicu i
obukla joj istu spavaicu, koju je bila nala u ladici - veliku tanku pamunu spavaicu,
preveliku zapravo, smijenu, tako da se djevojica nasmijala. Evelyn je poravnala plahte,
protresla jastuke, polegla djevojicu u krevet i opipala joj elo, koje je sad bilo hladno. U
polumraku su sijevale tamne oi djevojice. Evelyn joj poelja crnu kosu, pogladi je po licu i
nagne se nad nju, a djevojica tada zagrli Evelyn i poljubi je u usta.
Toga je dana Evelyn Nesbit pomislila da otme djevojicu i prepusti Tateha njegovoj
sudbini. Stari umjetnik nije ju bio uope pitao kako se zove, niti je ta znao o njoj. Mogla ju je
oteti. Umjesto toga, posvetila se obitelji udvostruenim naporima, donosila hranu, rublje i sve
ostalo to je mogao podnijeti starev povrijeeni ponos. Bila je opsjednuta eljom da postane
lan njihove obitelji, nastojala je uvui Tateha u razgovor i nauila je od djevojice kako se
iju kratke hlae. Satima je svakog dana, svake veeri ivjela kao ena u idovskoj
sirotinjskoj etvrti, a kad bi je Thawov ofer odvozio kui s dogovorenog mjesta, mnogo ulica
dalje, bila je uvijek oajna. Bila je tako beznadno zaljubljena da nije nita pravo vidjela, neto
joj se dogodilo s oima i neprestance je mirkala, kao da joj je trunje u njima. Sve je gledala
18

kroz koprenu od slanih suza, a glas joj je promukao jer joj je grlo bilo isprano neodoljivim i
neprekidnim plaem na koji ju je nagonila prevelika srea.

8.
Jednog dana Tateh ju je pozvao na sastanak koji organizirae Drutvo socijalistikih
umjetnika, zajedno sa jo sedam drugih organizacija. Bijae to vaan dogaaj. Trebalo je da
glavni govornik bude nitko drugi nego Emma Goldman. Tateh je brino objasnio da se on
nipoto ne slae s Goldmanicom, jer je ona anarhistkinja a on je socijalist, ali da je duboko
potuje zbog njene osobne hrabrosti i estitosti, i da je stoga procijenio kako je poeljno
privremeno saveznitvo socijalista i anarhista, pa makar samo za tu veer, jer e sredstva
sakupljena na toj priredbi ii u korist radnika zaposlenih u proizvodnji enskih bluza, koji
upravo trajkaju, i radnika eljezare u McKeesportu, u Pennsylvaniji, koji takoer trajkaju, i
anarhista Francisca Ferrera, kojeg e panjolske vlasti zacijelo osuditi na smrt i smaknuti zbog
poticanja na opi trajk u panjolskoj. Pet minuta Evelyn je bila izloena osvjeavajuem
utjecaju lingvistike radikalnog idealizma. Nije se usudila priznati Tatehu da nije imala pojma
da socijalizam i anarhizam nisu jedno te isto, i da je plai pomisao da e vidjeti zloglasnu
Emmu Goldman. Prebacila je maramu preko glave, vrsto uhvatila djevojicu za ruku i pola
za Tatehom na sjever, u Workingmen's Hall u etrnaestoj ulici. Ipak se na jednom mjestu
okrenula da vidi da li je prati njen stidljivi oboavatelj, i zaista ga je ugledala, pola ulinog
bloka iza sebe, suhonjavo mu lice bijae u sjeni slamnatog eira.
Tema predavanja Emme Goldman bijae veliki dramatiar Ibsen, u ijim su djelima,
kako ree, sadrani svi potrebni instrumenti za radikalnu vivisekciju drutva. Tjelesno se
Goldmanica nije bogzna kako doimala, bila je niska, iroka struka, mukih crta lica i snanih
eljusti. Nosila je naoale u ronatu okviru, koje su joj uveliavale oi i odavale neprekidno
ogorenje to ga je u njenoj dui izazivalo sve to je vidjela oko sebe. Bila je neobino vitalna
i glas joj je zvonio, pa im je Evelyn odahnula kad je vidjela da je Goldmanica obina ena, i
to prilino mala ena, ponijelo ju je njeno govorniko umijee i snane ideje, uzdiui joj duh
poput bujice. U onoj vruini i neprestanom komeanju meu publikom, nije podigla maramu
kad joj je spala s glave na ramena. Bilo je tu stotinjak ljudi koji su sjedili na klupama ili stajali
uza zidove dok je Goldmanica govorila za stolom u dnu dvorane. Policija je napadno
postavila svoje ljude na sva vrata, a jedan policijski narednik pokuao je u jednom trenutku
prekinuti Emmino predavanje dobacivi joj da je najavljeno da e govoriti o drami, a da
umjesto toga govori o Ibsenu. Podsmijesi i zviduci otjerae ga iz dvorane. Goldmanica se
meutim nije pridruila opem smijehu, jer je iz iskustva znala kako se zbunjeni policajci
redovito ponaaju. Sad je govorila neobino brzo, a u isto je vrijeme nemirno prelazila oima
po sluaocima i vie puta zaustavljala pogled na alabastarskom licu Evelyn Nesbit, koja je
sjedila izmeu Tateha i djevojice u prvom redu zdesna, na poasnom mjestu, kako je i
dolikovalo Tatehovoj funkciji predsjednika Drutva socijalistikih umjetnika. Ljubav u
slobodi! uzvikivala je Goldmanica. Sve one koje su, poput gospoe Alving, platile krvlju i
suzama svoje duhovno buenje, odbacuju brak kao obmanu, kao plitku i ispraznu farsu.
Poneki od slualaca, meu njima i Tateh, povikae: Ne! Ne! Drugovi i brao, nastavi
Goldmanica, zar vi socijalisti ne vidite dvostruko ropstvo jedne polovice ovjeanstva? Zar
mislite da drutvu koje iskoritava vau radnu snagu nije u interesu da ivite sa enama tako
kao to ivite? Ne u slobodi, nego u ropstvu? Svi reformatori govore danas o problemu
bijelog robija. Ali ako je bijelo roblje problem, zar nije i brak problem? Zar nema ba nikakve
veze izmeu institucije braka i institucije bordela? Na te rijei razlegoe se dvoranom uzvici:
Sramota! Sramota! Tateh je keri zaepio ui rukama i privio joj glavu uza se. Jedan je ovjek
stojei doviknuo neto. Goldmanica je podigla ruke ne bi li umirila publiku. Drugovi, ne
moramo se, naravno, u svemu slagati, ali ne smijemo se ni toliko zaboravljati da policiji damo
povod da intervenira. Ljudi su se poeli osvrtati i zaista ugledali na vratima desetak
policajaca. injenica je, nastavi bre-bolje Goldmanica, da ene nemaju pravo glasa, da ne
smiju voljeti koga ele, da ne mogu razvijati svoje umne i duevne sposobnosti, da ne mogu
posvetiti ivot duhovnoj avanturi, ne mogu, drugovi! A zato ne mogu? Zar je na stvaralaki
19

dar samo u naoj utrobi? Zar mi ne znamo pisati knjige, i obavljati znanstvene poslove, i
izvoditi glazbu, i stvarati filozofske modele za dobro ovjeanstva? Zar naa sudbina mora
biti uvijek vezana samo za tijelo? Eto, veeras sjedi meu nama jedna od najbriljantnijih ena
Amerike, ena koju je kapitalistiko drutvo nagnalo da se izrazi s pomou svoje spolne
privlanosti - i ona je to uinila, drugovi, tako majstorski da bi joj mogli pozavidjeti i jedan
Pierpont Morgan i John D. Rockefeller. Pa ipak, njeno je ime sablanjivo, a njihova imena
izgovaraju zakonodavci ovog drutva, ulizice, sa divljenjem i strahopotovanjem. Evelyn se
sledila. Htjela je navui maramu na glavu, ali se bojala da time ne svrati panju na sebe.
Sjedila je nepomino i zurila u svoje ruke prekriene na krilu. ena je bila barem toliko
pristojna da nije u nju gledala dok je to govorila. Ljudi su iskretali vratove ne bi li otkrili na
koga se Goldmaniine rijei odnose, ali im tada privue panju povik s kraja dvorane. Falanga
modrih kaputa probijala se kroz vrata. Razlegne se vrisak. I odjednom u dvorani nastane
urnebes. Bijae to tipian svretak predavanja Emme Goldman. Policajci su nagrnuli kroz
srednji prolaz izmeu redova. Anarhistkinja je mirno stajala za stolom i spremala svoje spise
u aktovku. Evelyn Nesbit osjetila je Tatehove oi na sebi i izloila se osudi njegova strogog
pogleda. Gledao ju je onako kao to ga je vidjela da gleda ohara prije nego to e ga zgaziti.
Tada njegovo staro lice kao da se urui u jedno drugo lice, sloeniju mreu bora i mrtina,
cijelo bie dospije u posljednji stadij prije smrti, a njegove oi, iz dubina prastare lubanje,
prevedoe joj rijei proaptane na jidiu: ivot su mi obeastile kurve, tako je rekao. Pa
zgrabi za ruku djevojicu potpasanu pregaicom i izgubi se s njom u svjetini.
Evelyn je ostala stajati gledajui za njima. inilo joj se da joj svjetlo naglo iezava iz
oiju. Isprui ruku da se za neto pridri. Glas koji joj je sad ve bio poznat apne joj na uho:
Hodite sa mnom, ovuda, i Goldmanica je zgrabi ispod ruke. Bijae to elian stisak.
Goldmanica je izvede na mala vrata iza govornikog stola. Ba prije nego to e se vrata
zatvoriti, Evelyn se ote iz grla visok tanak jauk, osvrne se za sobom i spazi svoju stidljivu
mladu plavokosu sjenu kako se pomamno probija prema njoj. Meni ovo nije prvi put, ree joj
Emma Goldman vodei je niz mrane stube. Ovo je za mene sasvim obino vee. Stube su
vodile na ulicu iza ugla ulaza u dvoranu. Mimo njih prou policijska kola zvonei zvoncem i
zamaknu za ugao. Doite, ree joj Emma Goldman drei je ispod ruke, pa povede Evelyn
bre-bolje na suprotnu stranu.
Kad je Majin mlai brat izjurio na ulicu, vidio je samo dvije enske prilike kako
prolaze ispod uline svjetiljke dvije ulice dalje. Pohita za njima. Veer bijae svjea. Najeio
se od znoja na vratu. Hlae od grubog platna landarahu mu na vjetru. Stigao je na pola bloka
udaljenosti od njih dvije i pratio ih neko vrijeme na tom razmaku. Najednom skrenue i
pooe uz kamene stube kue od smeeg pjeenjaka. On potra za njima, a kad doe do te
kue, vidje da je to zgrada sa sobama za iznajmljivanje. Ue u nju i tiho poe uza stube, ne
znajui koju sobu trai, ali nekako siguran da e je ipak nai. Na drugom odmoritu skloni se
u udubinu vrata u sjeni. Goldmanica proe mimo njega s lavorom u ruci idui u kupaonicu.
uo je kako voda tee iz slavine i naao vrata Goldmaniine sobe otvorena. Bijae to tijesna
sobica, a kad zaviri iza vrata, ugleda Evelyn Nesbit kako sjedi na krevetu, lica pokrivena
rukama. Sva se tresla od jecaja. Na zidovima su bile izblijedjele tapete s uzorkom jorgovana.
Jedino je svjetlo bila elektrina lampa uz krevet. uvi Goldmanicu kako se vraa, Majin
mlai brat mugne u sobu i zavue se u ugraeni ormar. Vrata ormara ostavio je odkrinuta.
Goldmanica stavi lavor s vodom na noni stoli i razmota tanak ukrobljen runik.
Sirotice moja, ree, sirotice moja! Daj da te malo osvjeim. Ja sam njegovateljica, zna, ivim
od tog posla. Pratila sam tvoj sluaj u novinama. Od poetka sam ti se divila a da ni sama
nisam znala zato. Razvee Evelyn njene visoke cipele i skine ih. Ne bi li malo ispruila
noge? ree joj. Tako, vidi. Evelyn se izvali na jastuke trljajui oi zapeem. Uzme runik
koji joj je dodala Goldmanica. Uh, to mrzim plakati, ree. Od plaa uvijek porunim. Plakala
je u runik. Ti si zapravo samo jedna pametna prostitutka, produi Goldmanica. Prihvatila si
uvjete u kojima si se nala i pobijedila si. Ali kakva je to pobjeda? Pobjeda prostitutke. I koja
ti je utjeha? Utjeha cinizma, podsmijeha, prezira mukaraca. Zato osjeam tako snaan
sestrinski osjeaj prema toj eni, mislila sam. Na kraju krajeva, ja nisam nikad prihvatila
ropstvo. Bila sam uvijek slobodna. Borila sam se cijelog ivota da budem slobodna. I nikad
20

nisam otila ni s jednim mukarcem u krevet a da ga nisam voljela, a da nisam uivala s njim
u ljubavi kao slobodno ljudsko bie, kao ravnopravna partnerica, dajui i primajui u
podjednakoj mjeri ljubav i slobodu. Vjerojatno sam spavala s vie mukaraca nego ti. Voljela
sam vie mukaraca nego ti. Kladim se da bi se iznenadila kad bi znala koliko sam bila
slobodna, u kakvoj sam slobodi provela ivot. Zato to ti, kao i sve kurve, toliko dri do
vlasnitva. Ti si edo kapitalizma, ija je etika toliko pokvarena i licemjerna da tvoja ljepota
nije nita vie nego ljepota zlata, to e rei lana, hladna i beskorisna.
Nikakve druge rijei ne bi mogle tako brzo zaustaviti Evelynine suze. Spustila je runik
s lica i zagledala se u malu zbijenu anarhistkinju, koja je sad govorila koraajui gore-dolje
pokraj kreveta. Pa zato sam onda osjeala da nas veu tako snane spone? Ti si olienje
svega onoga to ja alim i to mi se gadi kod ena. Kad sam te opazila na predavanju, bila
sam spremna prihvatiti mistini zakon koji vlada naim sudbinama. Ti si se pojavila zato to
je bilo sueno, isto onako kao to se sve zbiva u svemiru, da se tvoja sudbina ispreplete s
mojom. Iz poronih dubina tvog ivota srce te je odvuklo do anarhistikog pokreta.
Nesbitovka zavrti glavom. Vi ne znate kako je to bilo, ree joj. Na oi joj ponovo udare
suze. Ree Goldmanici za djevojicu s pregaicom. Ree joj za Tateha i svoj tajni ivot u
sirotinjskoj etvrti. Sad sam ih izgubila, ree. Izgubila sam svoje siroe. Gorko je plakala.
Goldmanica sjede na stolicu za ljuljanje pokraj kreveta i stavi ruke na koljena. Nagne se
prema Evelyn Nesbit. U redu, da nisam govorila o tebi, tvoj Tateh ne bi ti pobjegao. Ali ta
onda? Ne brini! Uvijek je bolje rei istinu nego lagati. Kad ih opet nae, moi e biti prema
njima potena, kao to i jesi. A ako ih ne nae, moda e tako biti i bolje. Tko moe znati tko
je od nas sredstvo, a tko objekt? Tko je od nas uzrok, i tko ivi u drugima da bude uzrok, a
kome je od nas sueno da od toga ivi? Upravo je to ono to ja tvrdim. Zna li da sam u svoje
vrijeme pokuala prodati svoje tijelo? Ti si prva osoba kojoj to priznajem. Sreom, jedan je
ovjek shvatio da sam poetnica i poslao me kui. Bilo je to u etrnaestoj ulici. Pokuavala
sam se drati kao uliarka, ali nisam uspjela nikog zavarati. Tebi vjerojatno ime Alexander
Berkman nita ne govori. Evelyn zavrti glavom. Kad je Berkmanu i meni bilo neto vie od
dvadeset godina, voljeli smo se i bili smo revolucionari. Tada je u Pittsburghu izbio trajk, u
eljezari gospodina Carnegieja u Homesteadu. I Carnegie je odluio da razbije sindikat.
Lijepo je pobjegao na odmor u Evropu i povjerio svom glavnom ankolizu, onom odvratnom
tipu Henryju Clayu Fricku, da obavi taj posao. Frick je angairao cijelu jednu armiju
Pinkertonovih privatnih detektiva. Radnici su trajkom protestirali protiv snienja plaa. Ta se
eljezara nalazi na rijeci Monongahela i Frick je dovukao svoje detektive rijekom i iskrcao ih
u samoj eljezari. Nastala je prava pravcata bitka. Rat. Na kraju je bilo desetak mrtvih i
nekoliko desetaka ranjenih. Detektivi su bili otjerani. Tada je Frick uspio pridobiti vlasti za
sebe, pa je dola policija drave Pennsylvannia i opkolila radnike. Tada smo se Berkman i ja
odluili za atentat. Htjeli smo na taj nain ohrabriti opkoljene radnike. Revolucionirao njihovu
borbu. Nakanili smo ubiti Fricka. Ali, bili smo u New Yorku i nismo imali novaca. Trebalo
nam je novaca za eljezniku kartu i za pitolj. I eto, tada sam ja obukla izvezeno donje rublje
i proetala se etrnaestom ulicom. Jedan mi je starac dao deset dolara i rekao mi neka idem
kui. Ostatak sam novca uzajmila. Ali bila bih se prodala, da sam ba morala. To je sve bilo
za atentat. Za Berkmana i revoluciju. Zagrlila sam ga na kolodvoru. Namjeravao "je ustrijeliti
Fricka i potom oduzeti sebi ivot na suenju. Trala sam za vlakom. Imali smo novaca samo
za jednu kartu. On je rekao da jedan ovjek moe obaviti sam taj posao. Upao je u Frickov
ured u Pittsburghu i ispalio tri hica u tog gada. U vrat i u rame. Potekla je krv. Frick se
skljokao. Utrali su u sobu ljudi i oduzeli Berkmanu pitolj. Imao je i no pa je ubo Fricka u
nogu. Oduzeli su mu i no. Tada je strpao neto u usta. Oborili su ga na pod. Silom su mu
otvorili usta. Nali su mu u ustima kapsulu eksplozivne ive. Trebalo je samo da zagrize u
kapsulu i cijela bi soba odletjela u zrak i svi oni koji su bili u njoj. Zabacili su mu glavu i
izvadili kapsulu. Ispremlatili su ga na mrtvo ime.
Evelyn je sjela u krevet i prikuila koljena prsima. Goldmanica se zagledala u pod.
Proveo je u zatvoru osamnaest godina, ree, mnoge od njih u samici pod zemljom. Posjetila
sam ga samo jedanput. Nisam se mogla prisiliti da ga ponovo posjetim. A onaj je gad Frick
ostao iv i postao heroj u tampi, i javno mnijenje okrenulo se protiv radnika, i trajk je
21

propao. Govorili su da je ameriki sindikalni pokret zbog nas baen za etrdeset godina
unatrag. Bio je meu nama jo jedan anarhist, Most, stariji ovjek, koga sam potivala. On je
u svojim novinama osudio Berkmana i mene. Pripremila sam se za slijedei susret s njim, na
jednom sastanku. Kupila sam koijaki bi. Izbievala sam ga pred svima, a onda sam slomila
bi i bacila mu ga u lice. Berkman je tek lani puten iz zatvora. Ostao je bez kose. Koa mu je
boje pergamenta. Moj predragi momak sad hoda pogrbljen. Oi su mu nalik na jame u
ugljenokopu. Ostali smo prijatelji samo u principu. Srca nam vie ne tuku zajedniki. Mogu
samo zamiljati to je sve pretrpio u zatvoru. ivio je u mraku, u vlazi, okovan, ostavili su ga
da lei u vlastitom blatu. Evelyn isprui ruku prema starijoj eni, a Goldmanica je prihvati i
vrsto stisne. Mi znamo, je li, obadvije, to znai imati ovjeka u zatvoru. ene se zgledahu.
Naas zavlada utnja. Naravno, tvoj je ovjek nastran, parazit, krvopija, gadan, oduran sibarit,
ree Goldmanica. Evelyn se nasmije. Abnormalna svinja, nastavi Goldmanica, s izopaenim,
uvrnutim mentalitetom male svinje. Sad se obadvije nasmijae. Da, mrzim ga, uzvikne
Evelyn.
Goldmanica se zamisli. Ali ima nekih podudarnosti, vidi, ivoti nam se podudaraju,
duhovi nam se dodiruju kao akordi u harmoniji, i po ukupnoj ljudskoj sudbini nas smo dvije
sestre. Razumije li ti to, Evelyn Nesbit? Stojei, dotakne Evelyn lice. Shvaa li, lijepa moja
djevojko?
Dok je to govorila, Goldmanica je reagirala oima na neto u Evelyninu dranju. Zar ti
nosi korzet? upita je. Evelyn klimne glavom. Sram te bilo! Pogledaj mene, ak i s ovakvom
figurom ne nosim ama ba nikakav steznik, sve je na meni slobodno i nesputano, moje tijelo
nesmetano die i ivi. To je ono to ti ja govorim, ti si njihov produkt. Tebi su steznici
potrebni koliko i umskoj nimfi. Uhvati Nesbitovku za ruke i posjedne je na rub kreveta.
Opipa joj struk. Boe moj, ove ipke kao da su od elika. Struk ti je utegnutiji od vrpci na
kesi. Ustani! Evelyn posluno ustane, a Goldmanica joj bolniarski vjeto i hitro raskopa
bluzu i svue je. Otkopa joj suknju i ree joj neka je skine. Razvee joj vrpce na podsuknji i
skine joj podsuknju. Evelyn je nosila lagan korzet oko struka. Vrh korzeta podupirao joj je
grudi. Donji kraj bijae povezan remeniima koji joj bijahu provueni izmeu nogu. Korzet
je otraga bio zaniran. Ironija je sudbine da tebe posvuda u amerikim obiteljima smatraju
raskalaenom i razuzdanom bestidnicom, ree Goldmanica izvlaei uzice iz kolutia,
olabavljujui steznik i vukui ga nadolje. Iskorai, ree joj. Evelyn je poslua. Kombine joj je
ostao pripijen uz tijelo na onim mjestima gdje ju je stezao korzet. Dii, zapovjedi Goldmanica,
digni ruke, protegni noge i dii! Evelyn je poslua. Goldmanica zgrabi kombine i svue joj ga
preko glave. Zatim klekne i smakne joj do stopala gacice obrubljene ipkom. Iskorai,
zapovjedi joj. Evelyn je poslua. Sad je stajala gola pri svjetlu lampe, samo u crnim izvezenim
pamunim arapama privrenim podvezicama od gumilastike oko bedara. Goldmanica
odmota arape i Evelyn iskorai iz njih. Prekriila je ruke preko dojki. Goldmanica je stala i
polako je okrenula, namrtena, oko njene osi. Pogledaj samo, pravo je udo to ti krv jo
uope kola po ilama. Tragovi korzeta protezali su se okomito preko Evelynina struka, poput
modrica. Visoko na bedrima ostale su od podvezica crvene crtice. ene se naprosto
upropatavaju, ree Goldmanica. Odgrne pokrivae na krevetu i uze s komode malu crnu
torbu kakvu nose lijenici. Takvo divno tijelo, a gledaj to si napravila od njega! Lezi! Evelyn
je sjela na krevet i gledala to sve iz crne torbe izlazi na svjetlo dana. Potrbuke, ree joj
Goldmanica. Nagnula je u ruci boicu i izlila neto tekuine na dlan. Eveyn legne na trbuh, a
Goldmanica nanese tekuinu na ona mjesta gdje je tijelo bilo crveno od stezanja korzeta. Joj,
zajaukne Evelyn. Pee! Od ovoga ti se stee tkivo - najpree je obnoviti cirkulaciju,
objanjavae Goldmanica masirajui joj lea, stranjicu i bedra. Evelyn se previjae a koa joj
podrhtavae od svakog nanoenja tekuine. Zarila je glavu u jastuk ne bi li priguila jauke.
Znam, znam, govorae joj Goldmanica. Ali bit e mi poslije zahvalna. Reklo bi se da pod
Goldmaniinim snanim rukama Evelynina put poprima svoje prave obline. Drhturila je, a
guzovi su joj se stegli od svjeine adstringenta koja ju je krijepila. Stisnula je noge.
Goldmanica izvadi iz torbe boicu ulja za masiranje i poe joj trljati vrat, ramena i lea,
bedra, listove i tabane. Malo-pomalo Evelyn se opustila, meso joj se treslo i podrhtavalo pod
izvanredno vjetim Goldmaniinim rukama. Goldmanica joj je utrljavala ulje u kou sve dok
22

nije vratila njenu tijelu njegovu prirodnu ruiastobijelu put, i dok se tijelo nije poelo micati
samo od sebe. Okreni se, zapovjedi joj Goldmanica. Evelynina se kosa rasplela i rasula po
jastuku oko glave. Oi joj bijahu sklopljene, a usne joj se razvukle u nehotian osmijeh dok
joj je Goldmanica masirala prsa, trbuh, noge. Da, ak i ovo, ree Emma Goldman prelazei
hitrom rukom preko Venerina breuljka. Mora imati hrabrosti za ivot. Kao da je naas
oslabila svjetlost lampe pokraj kreveta. Evelyn stavi ruke na dojke i uze dlanovima vrtjeti
bradavice na njima. Zatim joj ruke kliznu niz bokove. Protrlja sama sebi kukove. Isprui
stopala kao baletna plesaica i skvri prste na nogama. Zdjelica joj se izdigne iznad kreveta,
kao da trai neto u zraku. Goldmanica je sad stajala kraj komode i zatvarala boicu s
emulzijom, okrenuta leima Evelyn, koja se valjae na krevetu kao val na moru. U tom trenu
razlegne se iz zida promukao nezemaljski urlik, vrata ugraenog ormara rastvorie se irom i
Majin mlai brat nae se usred sobe, lica iskrivljena od grevitog, asketskog muenja tijela.
U rukama je drao, kao da ga eli udaviti, raspomamljeni penis koji ga je, ne hajui za
njegove namjere, vitlao amo-tamo po sobi, izbacujui, uz krikove zanosa ili oaja, velike
vlaknaste trcaje sperme to su parali zrak kao meci, a onda se polako spustili na Evelyn u
krevetu, poput papirnatih vrpci baenih u zrak.

9.
Majku su, u New Rochelleu, danima morile crne misli o bratu. Bio joj se telefonski
javio iz New Yorka dva-tri puta, ali nije htio rei zato je otiao od kue, ni gdje boravi, ni
kad e se vratiti. Mumljao je neto. Bio je krt na rijeima. Bila je bijesna na njega, ali njena
srdba nije djelovala na nj. Nakon toga se odluila na krajnji korak, da razgleda malo njegovu
sobu.. Soba je, kao i uvijek, bila uredna. Na stolu je stajala sprava za napinjanje ica na
teniskim reketima. Na zidu su visila vesla za amac jednosjed. Sam je istio svoju sobu, pa
ak i sad, za njegova izbivanja, nigdje nije bilo ni trunka praine. Na komodi su leale etke
za kosu. lica od slonovae za cipele. koljkica u obliku naprnjaka, s nekoliko zrnaca
pijeska na njoj. To nije nikad prije vidjela. Slika iz asopisa prikucana na zid, zapravo crte
Charlesa Dane Gibsona, portret one nesretnice Evelyn Nesbit. Nita nije ponio sa sobom,
ladica je bila puna koulja i ovratnika. Zatvorila je vrata za sobom obuzeta osjeajem krivnje.
udan je taj mladi. Nikad nije imao prijatelja. Bio je osamljen i ravnoduan prema svemu,
jedino se isticao stanovitom crtom nemarnosti koju nije mogao, ili nije htio, prikriti. Znala je
da Oca zabrinjava ta njegova nemarnost. Pa ipak, povjerio mu je odgovorniji poloaj.
Nije mogla podijeliti svoje brige s djeakovim djedom, koji je bio zaeo mladia u
poodmakloj dobi, i sad praktiki nije vie imao veze sa ivotom. Djed je bio zakoraio u
devedesete godine. Bio je umirovljeni profesor grkog i latinskog jezika, predavao je
generacijama seminarista epi-skopalne crkve u koledu Shady Grove u sredinjem Ohiu. Bio
je provincijski profesor klasinih jezika. Dok je jo bio djeak u opini Hudson u Western
Reserveu, upoznao je Johna Browna. To bi vam ponovio po dvadeset puta na dan kad biste
mu dopustili. Sve ee nakon oeva odlaska Majka se sjeala stare roditeljske kue u Ohiu.
Ljeta su tamo bila bremenita obeanjima, a kosovi crvenih krila polijetali su sa sjenokoa.
Namjetaj je u kui bio oskudan i domae izrade. Stolci od jelovine s naslonima nalik na
ljestve. Ulateni drveni podovi od irokih dasaka spojenih zaglavicama. Oboavala je tu kuu.
Ona i njen mlai brat igrali su se na podu uz svjetlo vatre na ognjitu. U tim igrama ona je
njega uvijek neto uila. Zimi bi upregli kobilu Bessie u saonice i svezali joj praporce za
oglavinu, pa bi klizili po debelom ohajskom mokrom snijegu. Pamtila je brata kad je bio
mlai nego to je sad njen roeni sin. Brinula se o njemu. U kine dane igrali su se nekih
tajnih izmiljenih igara na tag-lju, u slatkoj toplini, a ispod njih su konji frktali i rzali. U
nedjelju ujutro obukla bi svoju ruiastu haljinu i preiste bijele gae, pa bi ila u crkvu a srce
bi joj lupalo od uzbuenja. Bila je dijete krupnih kostiju, s visokim jagodicama i kosim sivim
oima. Proivjela je u Shady Groveu svu svoju mladost, osim etiri godine to ih je provela u
internatu u Clevelandu. Oduvijek je nekako mislila da e se udati za nekog seminarista. Ali
kad je pohaala posljednji razred kole, upoznala se s Ocem. Ovaj je putovao po Srednjem
zapadu sklapajui poslovne veze za prodaju svojih zastava i materijala za zastave. Posjetio ju
23

je u Shady Groveu na dva svoja uzastopna poslovna putovanja. Kad su se vjenali i ona se
preselila na istok, povela je sa sobom i svog oca. A onda, kako joj brat nije bio kadar da se
sam snae, on im se takoer pridruio u New Rochelleu. I sad, u ovoj ivotnoj dobi, sama u
modernoj kui s platnenim zastorima na vrhu breuljka, u otmjenoj Aveniji Broadview, tek sa
svojim nejakim sinom i starim ocem, osjeala se naputenom od mukih glava i ljutila se na
samu sebe zbog nostalgije koja ju je nenadano obuzimala, u svako doba dana i noi. Stiglo je
pismo od Odbora za inauguraciju Republikanske stranke, u kojem se traila ponuda tvrtke za
dekoracije i vatromet na inauguralnoj paradi i balu u mjesecu oujku, kad se oekivalo da e
gospodin Taft naslijediti gospodina Roosevelta. Bio je to povijesni trenutak u poslovima
tvrtke, a ni oca ni njenog mlaeg brata nije bilo u blizini. Potraila je utjehu u vrtu. Mjesec
rujan bio je na izmaku i sve teko, glavato cvijee bijae u cvatu, alfija, krizanteme i neven.
etala se uz rub dvorita, sklopljenih ruku. S jednog prozora na katu motrio ju je djeak.
Primijetio je kako se u hodu njena odjea kree u stranu. Porub suknje njihao joj se lijevodesno, dodirujui vlati trave. Djeak je drao u ruci Oevo pismo to je bilo otposlano s Cape
Yorka u sjeverozapadnom Grenlandu, a stiglo je u Sjedinjene Drave opskrbnim brodom
Erik, kojim bjee otpremljeno trideset pet tona kitovskog mesa za pse kapetana Pearyja.
Majka je to pismo prepisala a original bacila u smee, jer je snano zaudarao na uginule
kitove. Djeak je spasio pismo i s vremenom je svojim malim rukama natopio masnim
mrljama s kuverte svako, i najmanje vlakno papira. Pismo je postalo prozirno.
Dok je djeak odozgo motrio Majku, ona je izila iz proaranog hlada javorova i njena
zlaana kosa, koju je nosila skupljenu na glavi po tadanjoj modi, blijesnula je kao sunce.
Zastala je na trenutak kao da neto oslukuje. Prinijela je ruke uima i polako, pokraj cvjetne
lijehe, kleknula. Zatim je poela eprkati prstima po zemlji. Djeak ode s prozora i potri
dolje. Proe kroz kuhinju i izleti na stranja vrata. Pojuri za sluavkom Irkinjom koja je trala
kroz dvorite otirui ruke o pregau.
Majka je neto iskopala rukama. Otresala je blato sa zaveljaja koji je drala na krilu.
Sluavka je vrisnula i prekriila se. Djeak je pokuao zaviriti da vidi to je to, ali su Majka i
sluavka kleale na zemlji i otresale blato, tako da u prvi mah nije mogao nita vidjeti. Majka
je tako problijedjela i na licu joj se pojavio tako snaan izraz da su joj sve line kosti istrale, i
ona bujna lijepa ena koju je oboavao postade odjednom nekako izmodena, kao kakva
starica. Dok su otresale blato, vidio je da je to novoroene. U oima i u ustima
novoroeneta bilo je blata. Bijae sitno, naborano i sklopljenih oiju, smee puti i vrsto
povezano u pamunu deku. Majka mu oslobodi ruice. Djetece zakmei tankim i slabanim
glasom, a ene postadoe histerine. Sluavka otri u kuu. Djeak poe za Majkom prema
kui, trkarajui uz nju dok je smea beba mahala ruicama.
ene oprae bebu u lavoru na kuhinjskom stolu. Bijae to jo krvav, neopran djeai.
Sluavka razgleda pupanu vrpcu i ree da je vrpca pregrizena zubima. Umotae ga u runike,
a majka otri u predsoblje da telefonski pozove lijenika. Djeak je pomno promatrao
novoroene, da vidi da li die. Jedva da se micalo. Tada dijete svojim sitnim prstiima epa
runike. Polako okrene glavu, kao da je zatvorenim oima nalo neto da gleda.
im je doao lijenik u svom Fordovom Lijenikom automobilu, odveli su ga u
kuhinju. Pritisnuo je stetoskop na mali koati prsni ko. Otvorio je djetetu usta i turio mu
prst niz grlo. Eh, ti ljudi, ree. Zavrti glavom. Miiima na obrazima povue kutove usana
unutra. Majka mu ispria kako je nala dijete: kako je ula glas ispod nogu, iz zemlje, pa je
pomislila kad ga je ula da joj se priulo. A to bi bilo da sam stala na njega, ree sama sebi.
Lijenik zatrai tople vode. Izvadi iz torbe nekakav instrument. Sluavka vrsto stisne u ruci
krii to joj je visio na laniu oko vrata. Zazvoni zvonce i djeak poe za njom u predsoblje.
Stigao je policajac. Doe Majka i ponovo ispria kako je nala dijete. Policajac zamoli za
doputenje da se poslui njihovim telefonom. Telefon je stajao na stolu blizu ulaznih vrata.
Policajac skine ljem, podigne telefon, prisloni slualicu na uho i prieka da se javi centrala.
Namigne djeaku.
Za sat vremena pronaena je jedna Crnkinja u podrumu kue u susjednom ulinom
bloku. Bijae to pralja koja je radila u susjedstvu. Sjedila je u policijskim kolima hitne pomoi
pred kuom i Majka joj je odnijela bebu. Kad je ena uzela u naruje dijete, zaplakala je.
24

Majka se zgranula kad je vidjela koliko je mlada. Imala je djeje lice; bezazleno, smee,
lijepo lice. Bila je boje tamne okolade, a kosa joj bijae nepravilno podrezana i zaputena.
Bolniarka je bila uz nju. Majka se ponovo popne na plonik. Kamo ete sad s njom, upita
lijenika. U bolnicu za sirotinju, odgovori lijenik. A poslije e morati odgovarati za svoje
nedjelo, nadoda. Za kakvo nedjelo, priupita ga Majka. Pa, valjda za pokuaj edomorstva. Ima
li koga svog, upita Majka. Nema, gospoo, odgovori policajac. Bar koliko mi znamo. Lijenik
dotakne rub svoga polucilindra, ode do svojih kola i odloi torbu na sjedalo. Majka duboko
udahne zrak. Ja u preuzeti odgovornost za nju, ree. Molim vas da je uvedete u kuu. I
unato lijenikovim razlonim savjetima i policajevim prigovorima, ostala je pri svome.
I tako mladu Crnkinju i njeno dijete smjestie u sobu u potkrovlju. Majka je telefonirala
na sve strane. Otkazala je sastanak dobrotvornog drutva. Ushodala se gore-dolje po salonu.
Bila je vrlo uzbuena. Bolno je osjeala muevu odsutnost i zamjerala sama sebi to je onako
spremno odobravala sva njegova putovanja. Nikako se nije mogla posavjetovati s njim glede
svojih problema i briga. Nee primiti nikakvih vijesti od njega sve do idueg ljeta. Zagledala
se u strop, kao da e kroza nj neto vidjeti. Mlada Crnkinja i njena beba unijeli su u kuu
nekakav dah nesree, kaosa, i sada se taj osjeaj irio po kui kao zaraza. Majka se prestraila.
Prie prozoru. Svakog jutra dolaze te pralje na njihov breuljak tramvajskom linijom po
Sjevernoj aveniji i razilaze se po kuama. Isto tako i putujui talijanski vrtlari odravaju
travnjake i nasade. Ledari hodaju uz svoja zaprena kola, a konji se upinju iz petnih ila da
uzvuku kripava kola na vrh brda.
Kad je te veeri sunce zalo, ostalo je leati na podnoju brda, kao da se onamo
otkotrljalo. Bilo je krvavo rumeno. Kasno u noi djeak se probudio i ugledao Majku kako
sjedi uz njegov krevet i gleda ga, zlatna kosa bijae joj spletena, a svojim krupnim dojkama
dotakla mu nadlakticu kad se sagnula da ga poljubi.

10.
Otac je zapravo pisao svaki dan za dugih zimskih mjeseci pisma koja su imala tek
kasnije stii i koja su poprimila oblik zapisa u dnevniku. Na taj je nain mjerio neprekidno
trajanje mutnog polumraka oko sebe. lanovi ekspedicije ivjeli su u zaudnom komforu na
brodu Roosevelt, koji su zimske sante na njegovu sidritu uzdigle tako da je stajao u ledu kao
orah u eernom preljevu. Peary je ivio u najveem komforu. On je imao u svojoj kabini
mehaniki klavir. Bijae to krupan ovjek stamena trupa i bujne rie progruane kose. Nosio
je duge brkove. Na jednoj ranijoj ekspediciji ostao je bez prstiju na nogama. Neobino je
hodao, strugao je nogama gurajui ih po podu, a da ih nije podizao. Pritiskao je pedalu svog
mehanikog klavira stopalima bez prstiju. Imao je valjke s najboljim snimljenim lagerima
Victora Herberta i Rudolfa Trimla, potpuri pjesama Bowdoin Collegea i jednu verziju
Chopinova Minutnog valcera, koju je on umio odvrtjeti za ciglih etrdeset osam sekundi. Ali
zimski mjeseci nisu im prolazili u dokolici. Odlazili su u lov na moitare; gradili su saonice i
morali su podii logor sto pedeset kilometara dalje, na Cape Columbiji, odakle e krenuti u
samo osvajanje pola preko zaleenog mora. Svi su se morali nauiti upravljati pseim
zapregama i graditi iglue. Pearyjev pomonik Crnac Mathew Henson nadzirao je te vjebe.
Nakon mnogobrojnih ekspedicija, Peary je izgradio svoj vlastiti sistem. Svaki, pa i najmanji
detalj njihova divota na Arktiku poivao je na njegovim dobro promiljenim procjenama i bio
dio njegova sistema. Materijal i nain gradnje saonica, hrana koju e jesti, konzerve u kojima
e nositi hranu sa sobom, nain na koji e konzerve biti svezane za saonice, vrste donje i
gornje odjee, nain uprezanja pasa, vrste noeva i puaka, vrste ibica i nain na koji e ih
odravati suhima, oblik titnika za oi kojima e se sluiti u snjenim vijavicama, i tako dalje.
Peary je rado raspravljao o svom sistemu. U svojoj biti - to jest u uporabi pasa i saonica, i u
noenju krznene odjee, i u prehranjivanju lokalnom faunom - Pearyjev je sistem jednostavno
oponaao eskimski nain ivota. Otac se iznenadio kad je to jednog dana shvatio. Ba je stajao
na gornjoj palubi i sluao kako Peary svojski grdi jednog Eskima zato to nije obavio svoj
posao kako treba. Tada je Peary krenuo natrag po palubi vukui noge i, prolazei mimo Oca,
rekao: To su prava djeca, s njima mora postupati kao s djecom. Otac je bio sklon da se sloi s
25

tim miljenjem jer je to zahtijevao konsensus. Sjetio se jednog svog zapaanja s Filipina, gdje
se prije deset godina borio pod zapovjednitvom generala Leonarda F. Wooda protiv
pobunjenog plemena Moro. Moramo oitati lekciju naoj maloj smeoj brai, rekao je jedan
tabni oficir i zabo pribadau u zemljopisnu kartu. Nije bilo ni govora o tome da su Eskimi
primitivan narod. Oni su bili srdani, blagi, emotivni, pouzdani i zbijali su ale. Rado su
pjevali i smijali se. Usred neprekidne zimske noi, kad su strahovite oluje trgale kamenje sa
hridina i vjetrovi zavijali, i kad je bilo tako uasno hladno da se Ocu priinjalo da mu koa
gori, Peary i veina posade utjecala se teoretskim razmatranjima njegova sistema i tako se
branila od straha. Eskimi, koji nisu imali nikakav sistem nego su tu jednostavno ivjeli, trpjeli
su takoer od strahota svoga svijeta. Gdjekad bi eskimske ene, tko zna zato, derale odjeu
sa sebe i jurile van, u crne oluje, urlajui i valjajui se po ledu. Muevi su ih morali silom
spreavati da se ne ubiju. Otac je uspijevao vladati sobom vodei dnevnik. I to je bio nekakav
sistem, sistem jezika i imenovanja pojmova, a poivao je na pretpostavci da ljudi samim
inom svjedoenja prelaze granice vremena i prostora u kojima ive, te osiguravaju sebi ivot
u drugim vremenima i prostorima.
Ali reklo bi se da u toj zaleenoj zimskoj noi postoji neka sila koja te epa za iju i
prisili te da se suoi s njom. Eskimske obitelji ivjele su po cijelom brodu, udarile su logor
na palubama i u utrobi broda. Nisu bili diskretni u spolnom openju. Koitirali su a da se nisu
ni svlaili, kroz otvore na krznima. Uz to su groktali i vritali od divljeg uitka. Jednog dana
otac je naiao na jedan par i zgranuo se kad je vidio kako ena na muevo guranje uzvraa
izdizanjem zdjelice. Iz grla joj se izvijala nekakva jezovita ivotinjska pjesma. O tome nije
mogao pisati u dnevniku, osim nekom vrstom ifre. ena se stvarno privijala uz mua. udom
se udio kako ena moe tako reagirati. Ta prljava bezuba Eskimka ravnog ela i oiju
izbuljenih i stisnutih jagodicama, to pjeva svoju pjesmu i privija se uz mua! Sjetio se
osjetljivosti svoje ene, njene odnjegovanosti i inteligencije, i nije mu bilo pravo to ova
primitivka polae uope pravo da pripada enskom rodu.
Napokon je granulo proljee i jednog jutra Pearvjev pomonik Mathew Henson pozove
Oca i pokae mu rukom prema krmi. Na junom nebu ocrtavala se tanka zraka svjetla. U
danima koji su slijedili, mogle su se razabrati razlike izmeu pojedinih vrsta mraka. Te su
razlike bivale sve izrazitije. Najposlije se jednog jutra na obzorju pomolilo mutno i krvavo
crveno sunce, ne okruglo nego iskrivljeno, eliptino, nalik na neto netom roeno. Svi se
razvedrie. Predivne boje, ruiasta i zelena i uta, krasile su snjene vrhunce, i cijeli pusti
velianstveni svijet nudio se svakome tko ga je elio. Nebo je malo-pomalo pomodrilo i Peary
ree da je dolo vrijeme da se osvoji pol.
Dan prije nego to e ekspedicija krenuti, Otac je poao s Mathewom Hensonom i
trojicom Eskima do hridi sa pticama, oko pola dana puta od obale. Popeli su se na hridi s
torbama od tuljanove koe prebaenima preko ramena i sakupili na tucete jaja, koja su prava
poslastica na Arktiku. Kad su ptice poletjele, kriei i kruei iznad njih, kao da se odvalio
komad litice. Otac nije nikad vidio toliko ptica. To su bile sjeverne burnice i ronci. Eskimi su
razapeli mree izmeu sebe i ptice su ulijetale u mree i zapletale se u njima. Zatim su Eskimi
sastavili krajeve mrea i pretvorili ih u vree pune nepokretnog, tekog perja to se alostivo
glasalo. Kad su pohvatali toliko ptica koliko su mogli nositi, sili su sa hridi i smjesta ih
pobili. Sjevernim burnicama, koje su velike otprilike kao galebovi, zavrtali su vratovima. Ali
Oca je najvie zaprepastilo kako su ubijali male i bezazlene sjeverne ronce. Jednostavno bi im
utisnuli siuno srce u prsa. Otac je gledao kako to drugi rade, pa se i sam okuao. Uhvatio je
jednog ronca i ovla mu pritisnuo palcem uzdamarana prsa. Roncu je klonula glavica i bio je
mrtav. Eskimi su voljeli mlade ronce i obino ih kiselili u tuljanovim koama.
Na povratku u logor Otac i Mathew Henson razgovarali su o neemu o emu su
Pearyjevi ljudi vjeito razgovarali - koga e od njih zapasti ast da poe s Pearyjem do samog
pola. Jo prije nego to su se ukrcali u New Yorku, voa ekspedicije rekao je svima jasno i
glasno da e on, i samo on, otkriti pol - njihova e slava biti u pruanju pomoi njemu. Ja se
cijeli ivot spremam za taj trenutak, rekao je Peary, i on mi nee izmai. Ocu se inilo da je to
posve razumno gledite. On je bio smjeran pred Pearyjem, kao amater pred profesionalcem.
Ali je Mathew Henson drao da e jo netko uz Eskime morati ii do kraja sa voom, i mislio
26

je, uza sve potovanje prema ostalima, da e to biti upravo on. Otac je zaista drao da Henson
ima na to pravo. Henson je sudjelovao s Pearyjem u njegovim ranijim ekspedicijama i bio je
sam po sebi otrouman i izvanredan istraiva Arktika. Znao je upravljati psima gotovo isto
tako dobro kao i Eskimi, znao je popravljati saonice, graditi logore, bio je tjelesno neobino
snaan i vian mnogim vjetinama. Ali Ocu, tko zna zato, nije Hensonovo uvjerenje nekako
bilo po volji, pa ga je upitao kako zna da e ba on biti izabran. Upravo su bili svladali jedan
greben na svom putu i zastali da se psi malo odmore, gledajui pred sobom veliku bijelu
ravnicu pokrivenu snijegom. U taj hip sunce se probi kroz oblano nebo i cijela zemlja blijesne kao zrcalo. E pa, gospodine moj, ree Mathew Henson smjekajui se, tako, jednostavno
znam.
Sutradan je ekspedicija krenula na sjever preko polarnog leda. Bila je podijeljena u
nekoliko ekipa koje su se sastojale od jednog do dva bijelca, skupine eskimskih mladia,
opora pasa i etiri do pet saonica. Svaka je ekipa, osim Pearyjeve, trebala po tjedan dana biti
na elu i kriti put ostalima. Svaka bi od njih nakon toga otpala i krenula natrag na kopno, a
Peary i njegovi momci trebali su prevaliti posljednjih sto pedesetak kilometara svjei i
relativno odmoreni. U tome je bio sistem. Najtee je bilo kriti put. Bijae to pogibeljan i
mukotrpan posao. Grebene leda valjalo je prosjeci trnokopima, teke saonice trebalo je uzvui
i uzgurati uz ledene uspone, a onda ih zadravati na strminama. Na svakim saonicama bilo je
vie od tri stotine kilograma alata i zaliha. Kad bi se saonice slomile, trebalo ih je istovariti I
popraviti, i polomljene dijelove povezati - a to je bio posao koji se mogao obavljati samo
rukama, bez rukavica. Nailazili su na pukotine u ledu koje je valjalo prijei, ili priekati da se
led sastavi. Ledene sante sudarale su se pucajui gromoglasno, kao da topovi gruvaju, a ispod
nogu je tutnjalo kao da se glasa sam ocean. Neobjanjive magle zaklanjale su sunce. Gdjekad
im ne bi preostalo nita drugo nego da puze preko tankog sloja leda koji se tek hvatao; nitko
nije elio da bude zateen na ploveoj santi. Vrijeme im nije davalo mira, vjetar je tako
snano puhao na temperaturi od 35 do 40 stupnjeva ispod nitice te se inilo kao da je sam
zrak promijenio svoju fiziku narav, pretvorivi se u kristale koje ovjek ne moe udisati. Iza
svakog daha ostajao je nekakav kruti ostatak u bradi ili na smrznutim rubovima krznenih
kukuljica. Svi su nosili propisane mekane cipele od tuljanove koe, hlae od medvjeeg krzna
i kapute s kuku-ljicama od koe sjevernoamerikog soba, ali ak su i ti sjevernjaki materijali
pucali na studeni. Sunce je sad bilo na obzorju po dvadeset etiri sata na dan. Na kraju
jednodnevne etape, moda svega dvadeset pet kilometara prevaljenih uz natovjeanske
napore, elna skupina udarila bi logor, gradila iglue za cijelu ekspediciju, hranila
pse,.razmrsivala njihovo zamrznuto remenje, palila kuhalo na pirit da skuha aj i navalila na
jelo od smrznutog pemikama i dvopeka. U toku cijelog mjeseca oujka Pearyjeva ekspedicija
polako se probijala na sjever. Ekipe su se jedna za drugom vraale, a dunost im je bila da to
bolje ugaze stazu za povratak kako bi olakale posao ostalim ekipama kad se budu vraale za
njima. Peary je sa svojom ekipom bio neprestano na zaelju i svaki dan sklanjao se u jedan od
iglua to ih je izgradio Henson. Henson se brinuo i za Pearyjeve pse, popravljao polomljene
saonice, pripravljao veeru i natezao se s Eskimima, od kojih su mnogi s vremenom bivali sve
neugodniji. Peary je drao da su glavne vrline Eskima privrenost i poslunost, otprilike iste
one vrline koje se cijene kod pasa. Kad je dolo vrijeme da se krene na posljednji juri na pol,
koji je sad bio udaljen oko sto pedeset kilometara, Peary je zaista odabrao Hensona da poe s
njim, a Henson je izabrao Eskime koji su po njegovu miljenju bili najbolji momci, najodaniji
i najprivreniji voi. Ostatak ekspedicije krenuo je natrag.
Otac se ve bio davno vratio. On je bio u elnoj ekipi prvog tjedna. Pokazalo se da nije
ba najizdrljiviji lan ekspedicije. Nije bio posrijedi nedostatak sranosti, kao to mu je rekao
Peary prije nego to ga je poslao natrag, nego sklonost smrzavanju pojedinih ekstremiteta.
Ocu bi se, na primjer, smrznulo svaki dan lijevo stopalo, ma to poduzimao da ga zatiti.
Svake bi ga veeri u logoru boljelo to stopalo dok bi ga odmrzavao i njegovao to je bolje
mogao, a ujutro bi mu se opet smrznulo. Isto je tako bilo i s jednim koljenom i malim dijelom
nadlanice. Ocu su se lako smrzavali pojedini dijelovi tijela. Peary je rekao da je takva sudbina
nekih ljudi na Sjeveru i da se tu ne moe nita. Peary nije bio neljubezan voa i volio je Oca.
Za dugih zimskih mjeseci na brodu Roosevelt otkrili su da pripadaju istom nacionalnom
27

studentskom drutvu, a to nije bila nevana veza meu njima. Ali nakon priprema kojima je
posvetio cijeli svoj ivot, Peary je jedva ekao da obavi svoju zadau. Oevo je drutvo
uplatilo pozamanu svotu u korist Pearyjeve ekspedicije i zato je njihov predstavnik dopro sve
do sedamdeset drugog stupnja i etrdeset este minute sjeverne irine, to je lijep komad puta.
Prije nego to je krenuo natrag, Otac je poklonio voi ekspedicije ameriku zastavu koju je
bio dao izraditi upravo za tu zgodu. Bila je od iste svile i poprilino velika, ali kad bi se
smotala, nije bila vea od depnog rupia. Peary mu je zahvalio, strpao zastavu u njedra i,
poto je upozorio Oca neka pripazi na pukotine u ledu, poslao ga natrag do Roosevelta sa tri
prgava Eskima.
Sad je pred Pearyjem bio jo svega dan putovanja do njegova ivotnog cilja. Gonei
nemilosrdno Hensona i Eskime, nije im dao da spavaju vie od sat-dva na kraju svakog
tegobnog dana. Sunce je ve jarko sjalo, a nebo bilo vedro; vidio se i pun mjesec na modru
nebu, a golema ledena stegna majke Zemlje nadimala su se i podrhtavala i dizala se put
Mjeseca. Prije podne 9. travnja Peary je zapovjedio da stanu. Naloio je Hensonu da podigne
zaklon od snijega kako bi ga zatitio dok bude obavljao mjerenja. Peary je leao potrbuke i
izraunavao geografski poloaj s pomou posudice sa ivom i sekstanta, papira i olovke. Nije
bio zadovoljan rezultatom. Otiao je jo dalje po velikoj santi i ponovo se latio mjerenja. Ni
ovaj put nije bio zadovoljan. Cijeli boji dan Peary se vukao gore-dolje po ledu, kilometar i
pol na jednu stranu, pa tri kilometra na drugu, i izraunavao geografski poloaj. Nije bio
zadovoljan ni jednim rezultatom. Otiao bi nekoliko koraka na sjever i utvrdio da ide na jug.
Na ovom naem vodenom planetu more se ljulja i ne da se fiksirati. Nije mogao nai mjesto
za koje bi mogao pouzdano rei, evo, ovo je Sjeverni pol. Pa ipak, nije bilo dvojbe da su na
njemu. Sva izraunavanja zajedno upuivala su na taj zakljuak. Vikni tri puta hura, sinko,
ree on Hensonu. I daj da pobodemo zastavu. Henson i Eskimi vikali su hura na sav glas, ali
nita se nije ulo od zavijanja vjetra. Zastava se vijorila i pucketala. Peary je namjestio
Hensona i Eskime ispred zastave i fotografirao ih. Na fotografiji se vide pet zdepastih
spodoba umotanih u krzna, i zastava pobodena u humak prastarog leda iza njih, tako da bi se
moglo pomisliti da je ba na tom mjestu Sjeverni pol. Lica se zbog svjetla ne mogu pravo
razaznati, vide se samo crne mrlje uokvirene krznom od sjevernoamerikog soba.

11.
Kod kue, u Sjedinjenim Dravama, zbivale su se dotle goleme promjene. Izabran je
novi predsjednik, William Howard Taft, koji je u asu preuzimanja dunosti imao sto ezdeset
pet kilograma. Posvuda u zemlji ljudi su poeli promatrati sami sebe. Bili su navikli da piju
velike koliine piva. Obino bi smazali po cijele truce kruha i trpali u sebe nareske salame,
napravljene od otpadaka mesa i iznutrica, to su leali na ankovima saluna. Njegovo
gospodstvo Pierpont Morgan redovito bi veerao po sedam do osam vrsta jela. Za doruak bi
se najeo odrezaka i kotleta, jaja, palainki, peene ribe, zemiki namazanih maslacem i
svjeeg voa s tuenim vrhnjem. Konzumiranje hrane bijae sakrament uspjeha. Smatralo se
da je ovjek koji gura pred sobom velik trbuh u naponu snage. ene su umirale po bolnicama
od raspuknua mjehura, kolapsa plua, preoptereenosti srca i meningitisa kimene modine.
Odlazilo se naveliko u ljeilita i na sumporna vrela, gdje su purgativi bili na cijeni kao
sredstvo za poticanje apetita. Amerika je bila zemlja velikih prdonja. Sve se to poelo
mijenjati kad se Taft uselio u Bijelu kuu. Ljudi su bili potiteni to se ba on domogao tog
jedinog mitskog poloaja u amerikoj mati. Njegova velebna figura postala je odmah izraz
apoteoze tog tipa ovjeka. Nakon toga e se moda okrenuti na drugu stranu i samo e siromasi
biti korpulentni.
U tom pogledu, kao i u mnogim drugima, Evelyn Nesbit bila je ispred svog vremena.
Njen nekadanji glavni ljubavnik Stanford White bijae ljudina, u skladu s modom, njen mu
Harry K.Thaw, iako nije bio takva ljudeskara, bio je ipak mek i irok, ali je zato njen novi
ljubavnik, Majin mlai brat, bio tanak i tvrd kao mlado stablo. Njih su dvoje vodili ljubav
polako i njeno, dovodei jedno drugo u takvo blaeno stanje orgazma da nisu imali mnogo
razloga da razgovaraju ostali dio vremena to su ga provodili zajedno. Bilo je karakteristino
28

za Evelyn da nije mogla odoljeti nekome koga je tako snano privlaila. Vodila je Majinog
mlaeg brata po Lower East Sideu uzalud tragajui za Tatehom i djevojicom. Stan u
Hesterovoj ulici bijae naputen. Evelyn je unajmila taj stan za se i plaala vlasniku
najamninu i za ono bijedno pokustvo. Sjedila je sate i sate uz prozor koji je gledao na
zrakovod. Opipavala je pojedine predmete, pokriva, tanjur, kao slijepac koji pokuava itati s
pomou prstiju. A onda bi klonula i Majin mlai brat tjeio ju je u uskom mjedenom krevetu.
Kad je zapoelo suenje Harryju K. Thawu, reporteri su fotografirali Evelyn kako stie
pred sudsku zgradu. U sudnicu je bio zabranjen pristup fotografima, pa su je slikari crtali za
ilustrirane revije. ula je kako struu elina pera po papiru. Zauzela je mjesto za svjedoke i
opisala kako se, kad joj je bilo petnaest godina, ljuljala na ljuljaki od crvena baruna i kako
je jednom bogatom arhitektu zastao dah pri pogledu na njene obnaene listove. Bila je
odluna i visoko je drala glavu. Bila je besprijekorno odjevena. Njeno je svjedoenje stvorilo
prvu boginju seksa u amerikoj povijesti. To su shvatile dvije drutvene strukture. Prva je bila
poslovni svijet, napose skupina administratora i proizvoaa odjee koji su se usput bavili i
prikazivanjem pominih slika ili kino-predstava, kako su ih nazivali. Neki su od tih ljudi
uoili kako je Evelynino lice na naslovnoj strani novina rasprodalo cijelo izdanje. Shvatili su
da je posrijedi proces uveliavanja s pomou kojeg novinske vijesti pomau da stanoviti
pojedinci narastu u javnoj svijesti do nadnaravne veliine. To su bili pojedinci koji
predstavljaju neku poeljnu ljudsku osobinu na raun ostalih osobina. Poslovni su se ljudi
pitali ne bi li i sami mogli stvoriti takve pojedince, ne od sluajnih novinskih vijesti nego da
ih sami proizvedu, svojim vlastitim medijem. Kad bi u tome uspjeli, vie bi ljudi plaalo da
gledaju kino-predstave. Tako je Evelyn dala poticaj za stvaranje sistema filmskih zvijezda i
postala uzor svim boginjama seksa, od Thede Bara do Marilyn Monroe. Druga skupina ljudi
koja je uoila Evelyninu vanost sastojala se od raznih sindikalnih voa, anarhista i
socijalista, koji su tono predvidjeli da e ona u krajnjoj liniji biti opasnija prijetnja radnikim
interesima nego vlasnici rudnika i eljezara. U Seattleu je, na primjer, Emma Goldman
govorila pred lokalnom sekcijom Industrijskih radnika svijeta i spomenula Evelyn Nesbit kao
kerku radnike klase, iji ivot moe posluiti za primjer kako bogatai iskoritavaju kerke i
sestre siromanih ljudi za svoje vlastito zadovoljstvo. Mukarci meu publikom naduili su se
grohotom smijati, dobacivati prostake primjedbe i zvidati. To su takoer bili borbeni
radnici, sindikalisti koji su bili i te kako svjesni svoga poloaja. Goldmanica je zatim pisala
Evelyn: esto me pitaju kako mase mogu dopustiti da ih eksploatira aica ljudi. Odgovor
glasi: tako to ih sile da se poistovjete s njima. S novinama u kojima je tvoja slika, radnik
odlazi kui svojoj eni, iscrpljenoj kljusini kojoj su nabrekle vene na nogama, i vie ne sanja o
pravdi nego o tome kako da se obogati.
Evelyn nije znala to da odgovori na takve primjedbe. I dalje je svjedoila kao to je bila
duna, po ugovoru. Pojavljivala se u javnosti s obitelji Thaw i s pomou pogleda i sitnih
njenih gesta stvarala dojam vjerne supruge. Prikazivala je Harryja kao rtvu neodoljiva
nagona da spasi obraz, sebi i svojoj mladoj suprunici. Besprijekorno je igrala svoju ulogu.
ula je kako slikarska pera struu po papiru. Prisutni pravnici, s naoalima i celuloidnim
ovratnicima, gladili su brkove. Svi su u sudnici bili u crnini. udila se tom golemom skupu
pravnika koji cijelog ivota vrebaju ovakve prilike da se pokau. I suci, i branitelji, i sudski
pristavi, i policajci, i straari, i porotnici - svi su znali da e to biti suenje po njihovu ukusu.
Sluala je struganje pera po papiru. U hodnicima su ekali psihijatri spremni da potvrde da je
Harry duevno bolestan. Ali to je bila linija obrane koju on nee dopustiti. Nije mogao na to
pristati. Njegova presvijetla majka eljela je da se on brani na taj nain. Bojala se da e inae
zavriti na elektrinoj stolici. Evelyn ga je gledala kako sjedi na optuenikoj klupi. Pitala se
to li bi uope moglo smiriti to pomahni-talo srce. Harry je prilagoavao izraz lica svakom
pojedinom iskazu svjedoka. Kad bi togod bilo smijeno, osmjehnuo bi se. Kad bi bilo tuno,
oborio bi pogled. Kad bi se spomenulo ime Stanforda Whitea, namrtio bi se. Iskazivao je
svojim dranjem naizmjence skruenost, koopernu samosvijest, pa ak i gorljivu
pravdoljubivost. Ta je aktivnost iziskivala svu njegovu panju. Kad god je ulazio u sudnicu i
izlazio iz nje, bio je miran i uglaen, olienje razboritosti.

29

Jednog je dana Evelyn palo na pamet da je Harry moda voli. Zgranula se. Pokuala je
ustanoviti pravu istinu o njihovim odnosima. O odnosima njih troje. Prvi put je tada bolno
osjetila da je Stanford White mrtav, da je izgubila Stannyja. On bi joj znao rei gdje je istina.
Naalio bi se jo na raun toga. Takav je bio. Bio je previt stari jarac i volio se od srca
nasmijati. Ona ga je mogla izluditi, ba kao i Harryja. Ali joj je bilo nekako ugodnije sa
Stannyjem Whiteom. Povremeno bi je ostavio na miru i otiao da gradi neto, a Harry je nikad
nije ostavljao na miru jer nije imao nikakvog drugog posla. Harry je bio naprosto bogat.
Vapila je za razgovorom, a jedini ovjek s kojim bi mogla porazgovarati bijae upravo onaj za
iju je smrt bila neposredno sama kriva. Pisala je Emmi Goldman na modrom velenu na
kojem je ispupenim slovima pisalo Mrs. Harry K. Thaw. to sam uinila? pitala ju je u
pismu. Odgovor je stigao iz Kalifornije, gdje je Goldmanica sakupljala dobrovoljne priloge za
obranu borbene brae McNamara, koji su bili optueni da su digli u zrak zgradu Timesa u Los
Angelesu: Nemoj precjenjivati svoju ulogu u meusobnim odnosima te dvojice mukaraca.
U meuvremenu je porota imala izrei presudu, ali se lanovi porote nikako nisu mogli
sloiti. Zakazano je novo suenje. Evelyn je ponovo svjedoila, istim onim rijeima i istim
onim gestama. Kad je sve to zavrilo, Harry K.Thaw upuen je na neodreeno vrijeme u
bolnicu za duevno bolesne zloince u Matteawanu. Odmah zatim njegovi odvjetnici zatraili
su od nje rastavu. Evelyn je bila sporazumna. Traila je milijun dolara. Tada su se pojavili
privatni detektivi sa svojim izvjetajima o njenim preljubima s Majinim mlaim bratom i
nekima drugima koje su izmislili, i rastava je mirno sklopljena, a Evelyn je isplaeno dvadeset
pet tisua dolara. Sjedila je na krevetu u svom hotelskom apartmanu, iz kojeg se sad morala
iseliti, i zurila u svoje veernje cipelice to ih je drala u ruci. U ovoj prilici, milovanje
Majina mlaeg brata ostavljalo ju je hladnom. Sjetila se to joj je Goldmanica rekla za svog
posljednjeg boravka U New Yorku. Koliko si god novaca dobila od Thawa, nisi dobila vie
nego to ti je sam htio dati. Takav ti je zakon bogatstva, ti ljudi imaju samo koristi od novca
koji daju drugima. Tako ti je to na ovom svijetu. Svaki dolar koji ti je isplatio donio je na neki
nain njemu dobit. I ti e na kraju ostati s jednom ogranienom svotom novaca koju e
troiti i tratiti sve dok ne bude opet isto onako siromana kao to si bila na poetku. Evelyn je
sad znala da je to istina. ak i onaj novac koji joj je ostao, jo uvijek vei dio njena imutka,
budio je u njoj neke udne i neodreene osjeaje. Neki mukarac hinit e ljubav pred njom,
uzeti joj novac i slomiti srce. Ovu gorku spoznaju imala je zahvaliti Goldmanici, koja joj je
predoila dvije slike, jednu sliku pohlepe i barbarstva, gladovanja, nepravde i smrti, kao to je
u sadanjim nacionalnim organizacijama privatnog kapitala, i drugu sliku - utopijske vedrine,
gdje ravnopravni ljudi u slobodnim, nesputanim udruenjima razborito dijele posao i
bogatstvo jedni s drugima. Evelyn je novano potpomagala Goldmaniin anarhistiki asopis
Mother Earth (Majka Zemlja) kako bi mogao i dalje izlaziti. Odazivala se radikalnim apelima
koji su joj dolazili iz svih krajeva zemlje, poto se jednom u podzemlju bilo proulo da se
politizirala. Davala je novac za sudsku obranu sindikalnih voa koji bjehu baeni u tamnicu.
Davala je novac roditeljima djece osakaene u predionicama i tvornicama. Ravnoduno je
dijelila kapom i akom svoj teko steeni imutak. Javnost to nije nikad saznala zato to je ona
uvijek zahtijevala da ostane anonimna. Niemu se nije radovala. Gledala se u zrcalu i
zapaala kako se na njenu djevojakom licu neosporno javljaju bore zrele ene. Njen dugi
lijepi vrat doimao se kao nezgrapna stabljika na kojoj stri smijena glava ocvale kurve tunih
oiju. Vapila je za tijelom uz koje bi se mogla uuriti, kao to je bilo tijelo Stanforda
Whitea. A za cijelo to vrijeme Majin mlai brat stajao joj je, sveano i psei nijemo, na
usluzi. On je nije znao tjeiti. Nije ju znao zadirkivati niti joj tepati. Nije joj znao rei kako se
procjenjuje vrijednost dijamanta niti je odvesti u restoran gdje bi mu se glavni konobar
klanjao do zemlje. Jedino joj je znao posvetiti cijeli svoj ivot i raditi da bi zadovoljio i njene
najsitnije muice. Ona je njega voljela, ali je eljela da ima nekoga tko e loe postupati s
njom i s kim e ona loe postupati. eznula je za nekim s kim e se moi nadmudrivati,
eznula je za neim to e ponovo probuditi njene ambicije.

30

12.
A to je bilo s Tatehom i njegovom djevojicom? Nakon Goldmaniina predavanja stari
umjetnik prosjedio je cijelu jednu no i jedan dan u svom stanu, niti je to jeo niti govorio,
samo je neprekidno puio cigarete Sobrany i razmiljao o svojoj zloj srei. Svaki bi as
pogledao dijete, a kako je uviao da e neprestani udarci sudbine donijeti sigurnu propast
njenoj nevjerojatnoj ljepoti, privio bi je uza se i suze bi mu navrle na oi. Djevojica je tiho
pripravljala njihove jednostavne obroke, na nain koji ga je toliko podsjeao na pokrete
njegove ene da na. kraju nije vie mogao podnositi tu situaciju. Bacivi ono malo njihove
odjee u pljesniv koveg na kojem je remen bio ve odavno istrunuo, povezao ga je komadom
ueta za suenje rublja, uhvatio djevojicu za ruku i zauvijek napustio dvosobni stani u
Hesterovoj ulici. Otili su do ugla i odvezli se tramvajem broj 12 do Union Squarea. Tu su
preli u tramvaj broj 8 koji je vozio Broadwayom na sjever. Rana veer bijae topla i svi
prozori na tramvaju bijahu sputeni. Ulice su bile krcate fijakerima i automobilima koji su
trubili jedni drugima. Tramvaji su vozili jedan za drugim zvonei zvoncima, a blijeskovi
elektriciteta od njihovih lira pucketali su na icama iznad njih kao da oponaaju istodobne
sijavice od vruine na ravnom nebu iznad sumranog, sparnog grada. Tateh nije imao pojma
kamo se zaputio. Djevojica ga je vrsto drala za ruku.
Svojim tamnim oima ozbiljno je zurila u povorke ljudi kako se etaju po Broadwayu,
mukarci u irardi eirima, modrim kaputima i bijelim hlaama, a ene u bijelim ljetnim
opravama. Elektrine arulje nad vodvilj skim kazalitima palile su se i gasile po nekom svom
vlastitom redu. Vijenac svjetala obrubljivao joj je zjenice. Tri sata kasnije bili su u tramvaju
koji se kretao Websterovom avenijom na sjever, put Bronxa. Mjesec je bio iziao, temperatura
je bila pala a tramvaj je jurio irokim prostranstvima-tog bulevara i rijetko se zaustavljao.
Prolazili su pokraj travnatih gradilita proaranih blokovima jednakih kua koje su se jo
gradile. Napokon su svjetla potpuno nestala i djevojica je opazila da prolaze pokraj velikog
groblja na obronku brda. Nadgrobni spomenici i grobnice to su se isticali na pozadini
hladnog nonog neba podsjetie je na sudbinu majke. Prvi put upita oca kamo idu. On zatvori
prozor jer je sad hladan vjetar puhao kroz drndavi, kloparavi tramvaj. Njih su dvoje bili jedini
putnici. Pst, ree joj. Zatvori oi! Svoju ivotnu uteevinu, tridesetak dolara, bijae
rasporedio po svim svojim depovima i cipelama. Odluio je da ode iz New Yorka, grada koji
mu je upropastio ivot. U tim danima nae pripovijesti bio je izvanredno razvijen sistem
meugradskih tramvajskih linija. ovjek je mogao putovati na velike udaljenosti sjedei na
tvrdim pletenim sjedalima ili drvenim klupama, vozei se svakom linijom do kraja i prelazei
na drugu. Tateh nije nita znao o toj tramvajskoj mrei. Samo je nakanio da se vozi svakim
tramvajem do kraja.
U ranim satima prvog jutra njihova putovanja izali su iz grada New Yorka i stigli u
Mount Vernon, drava New York, i tu doznali da e slijedei tramvaj krenuti dalje tek u zoru.
Nali su neki mali park i prenoili na natkrivenom podiju za glazbu. Ujutro su se umili i
osvjeili u javnom nuniku. O izlasku sunca ukrcali su se u jarkocrven i ut tramvaj.
Kondukter ih je veselo pozdravio. Tateh je platio pet centa za sebe i dva centa za dijete. Na
drvenom podu tramvaja, straga, bijahu naslagane kitre pune vlanih i blistavih boca mlijeka.
Tateh zamoli konduktera da mu proda jednu bocu. Kondukter pogleda njega pa djevojicu i
ree mu neka uzme jednu, ali ne prieka da je naplati. Potegne za remen, tramvaj zazvoni i
polako krene. Kondukter zapjeva. Bijae to krepak i trbuast ovjek s glasom tenora. O pojasu
mu je visio aparat za sitni. Ubrzo je tramvaj uao u grad New Rochelle, drava New York, i
poeo se polako penjati uz Glavnu ulicu. Promet je sad bio ivlji, sunce je odskoilo i u
gradiu je vrilo ba kao u konici. Tatehu objasnie, ako eli da se vozi dalje, da mora na uglu
Sjeverne avenije prijei na liniju Post Roada koja vodi uz more. Za svako presjedanje trebalo
je platiti po jo jedan cent. Tateh i djevojica sioe na uglu Glavne ulice i Sjeverne avenije i
priekae tramvaj u koji su imali prijei. Mimo njih proe jedan djeak sa svojom majkom.
Djevojica pogleda djeaka. Bio je plavokos. Nosio je mornarsku bluzu, zagasitoplave
pumperice, bijele arape i ulatene bijele cipele. Drao je majku za ruku i, prolazei mimo
djevojice koja je stajala uz svog starog oca, zagledao joj se u oi. U tom asu doe tramvaj
31

Post Roada i Tateh, vrsto drei djevojicu za runi zglob, zakorai na ulicu i popne se na
tramvaj. Kad tramvaj krene, djevojica gledae i dalje za djeakom kako se udaljava. Stajala
je na stranjoj platformi i gledala ga sve dok joj nije ieznuo iz oiju. Oi su mu bile plave,
ute i tamnozelene, poput kolskog globusa. Tramvaj se penjao uz Post Road i prolazio pored
tjesnaca Long Islanda sve do granice drave Connecticut. U Greenwichu, u dravi
Connecticut, preli su u drugi tramvaj, kojim su se provezli kroz gradove Stamford, Norwalk i
Bridgeport, mjesto u kojem je pokopan Tom Thumb. Sad su ve znali kad se pribliavaju
kraju linije. Kondukter bi tada poao prema kraju kola i okretao prazna sjedala poteui ih za
ruke na naslonima, a da nije uope zastajao. U Bridgeportu su opet promijenili tramvaj.
Pruga je sad krenula prema unutranjosti zemlje. Prenoili su u New Havenu, drava
Connecticut. Spavali su u jednom pansionu i dorukovali u gazdariinoj blagovaonici. Tateh
je bjesomuno oetkao hlae, kaput i kapu prije nego to su sili u prizemlje. Svezao je leptirmanu oko svog izlizanog ovratnika. Pazio je da pregaa djevojice bude ista. Bijae to
pansion za studente, neki su od njih sjedili za stolom. Nosili su naoale u zlatnom okviru i
pulovere sa zadignutim ovratnikom. Nakon doruka stari umjetnik otiao je sa kerkom do
tramvaja i nastavio putovanje. Tramvajem kompanije Springfield Traction odvezli su se do
New Britaina i dalje, do grada Hartforda. Tramvaj se polagano ljuljao kroz uske ulice
Hartforda. Drvene kue bijahu toliko blizu te se inilo da bi ih ovjek mogao dohvatiti rukom.
Zatim su izbili na periferiju i produili dalje na sjever, prema Springfieldu, drava
Massachusetts. Velika drvena kola tramvaja njihala su se amo-tamo. Vjetar im je puhao u lice.
Jurili su kroz otvorena polja s kojih su polijetale i na koje su slijetale ptice dok su oni
prolazili. Djevojica je vidjela stada krava kako pasu. Vidjela je smee konje kako tre po
suncu. Tanak sloj kredne praine popao joj po licu, kao maska, i pobijelio je, istiui njene
krupne vlane oi i rumene usne, tako da se Tateh zgranuo ugledavi naas pred sobom zrelu
enu. Tramvaj je jurio po tranicama uz cestu i trubio kad god bi se pribliio kojem raskru.
Jednom je stao pa su natovarili na nj robe. Putnici su se nagurali u prolaz izmeu sjedala.
Djevojica je jedva ekala da se vonja opet ubrza. Tateh je pojmio da je dijete sretno.
Uivala je u tom putovanju. Tateh je samo jednom rukom drao koveg na koljenima, a
drugom je zagrlio dijete. Uhvatio je sam sebe kako se smjeka. Vjetar mu je puhao u lice i
navirao u usta. Prijetila je opasnost da tramvaj iskoi iz tranica. Zanosio se amo-tamo i svi su
se smijali. I Tateh se nasmijao. Vidio je ve u duhu kako prolaze pokraj sela u kojem je
odrastao, na nekoliko vrsta iza livade. Iznad jednog breuljka ocrtavao se zvonik. U
djetinjstvu je volio zaprena kola, volio se voziti na velikoj dvokolici po ljetnoj mjeseini, kad
su djeca padala jedno na drugo u tvrdim, drndavim kolima. Pogledao je putnike oko sebe u
tramvaju i prvi put otkako je doao u Ameriku pomislio da bi se tu ipak moglo ivjeti. U
Springfieldu su kupili kruha i sira i ukrcali se u moderan tamnozelen tramvaj Worcester
Electric Street Railways. Tateh je napokon pojmio da e se tako voziti u najmanju ruku do
Bostona. Izraunao je koliko je do tada platio za vozne karte - dva dolara i etrdeset centa za
sebe, i svega neto vie od jednog dolara za dijete. Tramvaj je zujio uz blatne ceste, a sunce je
zalazilo iza njihovih lea, meu gorjem Berkshires. Borovi na postajama bacali su dugake
sjene. Proli su pokraj veslaa u amcu jednosjedu na vrlo mirnoj irokoj rijeci. Na jednom
potoku vidjeli su veliko mokro vodenino kolo kako se polako okree. Sjene su bivale sve
gue. Djevojica je zaspala. Tateh je grevito drao koveg na koljenima i upirao pogled u
tranice ispred sebe, osvijetljene jednom jedinom snanom elektrinom svjetiljkom na
prednjem dijelu tramvajskih kola.

13.
Tranice! Tranice! Vizionarima koji su pisali za popularne asopise inilo se da
budunost lei na kraju paralelnih ina. Bilo je eljeznica ije su lokomotive vukle vlakove na
velike udaljenosti, i meugradskih elektrinih eljeznica, i tramvaja, i nadzemnih eljeznica,
sve su one razapele svoje eline pruge po cijeloj zemlji, uzdu i poprijeko, nalik na tkivo
neumorne civilizacije. A u Bostonu, i u New Yorku, bilo je ak i eljeznica ispod ulica, nove
32

mree brzog podzemnog prometa kojim su se prevozile na tisue ljudi svakog dana. U New
Yorku je, u stvari, uspjeh podzemne eljeznice na Manhattanu doveo do zahtjeva za linijom
do Brooklyna. I tako se upravo zbivalo graditeljsko udo, gradio se tunel ispod East Rivera,
od Brooklyna do Batteryja. Kesonski radnici, zatieni hidraulikim titom, iskopavali su
rijeni mulj pedalj po pedalj i spajali za sobom dijelove cijevi od lijevanog eljeza. Komora u
kojoj su kopali bila je ispunjena komprimiranim zrakom koji je dovoen s povrine. Rad je
bio pogibeljan. Radnike koji su obavljali taj posao, kesonce, smatrali su herojima. Radei
ispod rijeke, bili su izloeni stranim udarcima sudbine. Tipina je opasnost prijetila od
komprimiranog zraka koji bi gdjekad naao neko slabo mjesto u nadsvou tunela i oslobodio
se povlaei sve za sobom. Jednog je dana na taj nain etiri radnika bilo izbaeno iz tunela
kroz sedam metara debeli sloj rijenog mulja i kroz samu rijeku, na vrhu gejzira visokog
dvanaestak metara. Samo je jedan od njih etvorice ostao iv. Sve su novine pisale na
naslovnim stranicama o toj jezovitoj nesrei, pa kad je Harry Houdini proitao izvjetaje o
tome za jutarnjom kavom, bre-bolje se obukao i odjurio u bolnicu Bellevue, kamo je
navodno bio prevezen jedini preivjeli radnik. Ja sam Harry Houdini, rekao je na porti,
moram vidjeti tog kesonca. Dvije bolniarke dogovarale su se neto iza stola, a on je dotle
zavirio u popis bolesnika i otrao uza stube. Ne smijete ulaziti ovamo, ree mu jedna
neumoljiva bolniarka dok je prolazio kroz sobu punu bolesnika i samrtnika. Snopovi veselog
jutarnjeg svjetla stajali su ukoso, poput potpornja, od visokih prljavih prozora do poda. Oko
kreveta hrabrog kesonca bijae okupljena njegova obitelj - ena, stara majka ubraena
maramom i dva krna sina. Uz bolesnika bio je i jedan lijenik. ovjek u krevetu bijae
omotan zavojima od glave do pete. Ruke su mu bile u gipsu i optereene utezima, isto tako i
jedna noga. Svaki as dopro bi iz zavoja oko glave slabaan jauk, moda tek reda radi.
Houdini se nakalje. Ja sam Harry Houdini, ree okupljenoj obitelji, ja se spaavam iz tekih
situacija, to mi je zvanje, ja sam eskapolog. Ali moram vam rei da nikad nisam izveo nijedan
pothvat koji bi se mogao mjeriti s vaim. Tu pokae na krevet. Svi su ga lanovi obitelji
gledali, njihova tupa slavenska lica bila su potpuno bezizraajna. Bakica je, ne odvajajui
oiju od Houdinija, rekla neto na nekom stranom jeziku - bilo je to pitanje, jer joj jedan unuk
neto odgovori i spomene Houdinijevo ime. I dalje su buljili u njega. Doao sam da vam
izrazim svoje divljenje, ree Houdini. Svi su imali plosnata lica, visoka ela i iroko
razmaknute oi. Nisu mu na smijeak uzvratili smijekom. Kako ste vi uli ovamo, upita ga
lijenik. Doao sam samo na trenutak, odgovori mu Houdini, samo bih htio neto ovjeka
pitati. Najbolje e biti da odete, ree lijenik. Houdini se obrati cijeloj obitelji. Htio bih znati
kako mu je bilo. Htio bih znati to je uinio da je isplivao na povrinu. On je jedini u tome
uspio. Morao je neto posebno uiniti. Htio bih znati to je to bilo, mnogo mi je stalo do toga
da to saznam. Izvue lisnicu i izvadi iz nje nekoliko novanica. Ovo bi vam, vjerujem, moglo
dobro doi. Izvolite, uzmite, htio bih vam pomoi. Obitelj je i dalje buljila u njega. Spodoba u
krevetu dade glas od sebe. Jedan se sin nagne nada nj i primakne blie uho. Sluao je asak i
klimnuo glavom. Prie bratu i ree mu neto. Bijahu to visoki momci, blizu dva metra, kao od
stijene odvaljeni. Samo bez grubosti, ree lijenik. Houdinija podigoe za ruke i ponesoe
prolazom izmeu kreveta, jedva da je nogama dodirivao tlo. Odluio je da se ne odupire.
Znao se sluiti trikovima u samoobrani i mogao je lako savladati ova dva klipana, ali je ipak
bio u bolnici.
Houdini je prolazio ulicama. Ui su mu gorjele od ponienja koje je doivio. Nosio je
eir sa sputenim obodom, tijesno pripijeni dvoredni platneni kaput i drao ruke u depovima
kaputa. Isto tako, imao je na sebi utosmee hlae i iljaste smeo-bijele cipele. Bijae
prohladno jesensko popodne i veina ljudi nosila je ogrtae. Brzo se kretao prometnim
ulicama New Yorka. Bio je nevjerojatno gibak. Ima nekih numera kojima je pozornica
zbiljski svijet. S njima se on ipak ne moe mjeriti. Uza sva svoja dostignua, on je ipak samo
sljepar, iluzionist, obian maioniar. Kakav je smisao njegova ivota kad ljudi odu nakon
predstave i zaborave na nj? Novinski naslovi na kiosku javljali su da je Peary stigao na
Sjeverni pol. Numere odigrane u zbiljskom svijetu ulaze u povijest.
Houdini je odluio da vie panje posveti pothvatima na otvorenom. Na turneji se
oslobodio iz sanduka za pakovanje, zakovanog avlima i zavezanog konopcima, koji bijae
33

sputen u ledenu rijeku Detroit. Isto tako, spustili su ga u rijeke u Bostonu i Philadelphiji.
Trenirao je za takve pothvate sjedei kod kue u kadi u koju je ledar stavio blokove leda. Ali
ostalo je sve po starom. Odluio je da ode na turneju po Evropi. Otputovao je u Evropu poto
mu nije bilo polo za rukom da se ubaci u niz gostovanja po najboljim vodviljskim
kazalitima u Sjedinjenim Dravama. Nekako je, zaudo, jo uvijek imao osjeaj da ga ljudi u
Evropi bolje razumiju nego vlastiti zemljaci. Nekoliko dana prije odlaska pristao je da
besplatno nastupi pred starim maioniarima i umirovljenim kazalinim umjetnicima. Htio ih
je iznenaditi jednim novim pothvatom. Angairao je ekipu bolniara iz bolnice Bellevue da ga
na pozornici omotaju zavojima od glave do pete. Omotali su ga. Zatim su ga jo obavili
mnogobrojnim plahtama i na kraju zavezali remenom za bolniki krevet. Zatim su ga jo
polili vodom, da povezi budu to tei. Houdini se ipak oslobodio. Stari kazalini umjetnici
bijahu ushieni. Houdini je ostao nezadovoljan.
Putovao je u Evropu Imperatorom, golemim njemakim brodom s ukrasnom figurom na
pramcu - to bijae neobino za moderan prekooceanski parobrod sa tri dimnjaka. Figura je
predstavljala okrunjenog orla koji je zario pande u zemaljsku kuglu. Houdinijeva stara
majka, gospoa Weiss, dola je na pristanite da isprati sina. Bijae to uredna mala starica u
crnini. On ju je poljubio i zagrlio, izljubio joj ruke i poao uz pokretni mosti. Zatim se vratio,
ponovo je izljubio i, drei joj glavu u rukama, poljubio u oi. Ona mu je klimala glavom i
tapala ga. Otrao je uz mosti i zamahao joj rukom. Nije bio siguran da ga vidi. Kad je veliki
brod zaplovio natrake u rijeku, stajao je naslonjen uz ogradu i mahao joj. Mahao je kapom ne
bi li privukao njenu pozornost. Bilo je oito da ga ne vidi. Povikao je, to je bilo smijeno jer
su brodski strojevi svom snagom bukali rijenu vodu. I dalje je gledao njenu sitnu crnu
priliku i otrao na lijevu stranu broda kad su remorkeri okrenuli brod niz rijeku. Stajala je na
pristanitu, ta krhka draga stara dama, i gledala kako joj brod izmie iz oiju. Uivala je u
sinovim znacima panje. Jednom je bio doao k njoj i rekao joj neka rairi pregau, a zatim joj
sasuo u pregau pedeset blistavih zlatnih dolara. Bijae zaista dobar sin. Vratila se fijakerom
kui u 113. ulicu, da eka njegov povratak.
Houdini je zapoeo svoju evropsku turneju u Hansa teatru u Hamburgu. Publika je bila
oduevljena. Novine su naveliko pisale o njemu. On ipak nikad nije osjeao dublje
nezadovoljstvo samim sobom. Pitao se zato je uope posvetio ivot lakoumnom zabavljanju
ljudi. Publika mu je klicala. Nakon svake predstave doekivala ga je skupina ljudi pred
izlazom iz kazalita. Nije s njima gubio mnogo vremena. Jednog je dana prisustvovao javnoj
demonstraciji francuskog zrakoplova Voisin, lijepog biplana s prizmatinim krilima,
prizmatinim kormilom i tri njeno poduprta kotaa bicikla. Avijatiar je uzletio trkaom
stazom a sletio na igralite. Sutradan su novine opisale njegov podvig. Houdini je odluno
djelovao. Za tjedan dana postao je vlasnik novog dvokrilca Voisin. Stajao ga je pet tisua
dolara. S njim je stigao i jedan francuski mehaniar, koji ga je poduavao u pilotiranju.
Houdini je ishodio odobrenje za uporabu vojnog vjebalita izvan Hamburga. U svim
zemljama u kojima je nastupao uvijek je dobro suraivao s vojnim vlastima. Vojnici su
posvuda bili njegovi poklonici. Svakog dana u zoru odvezao bi se do vjebalita i sjeo za
kormilo Voisina, pa bi ga francuski mehaniar uio koja je svrha i funkcija pojedinih poluga i
pedala nadohvat pilotovih ruku i nogu. Avionom se upravljalo s pomou velikog volana
montiranog u okomitom poloaju i vezanog rudom za prednje kormilo. Pilot je sjedio za
prednjim kormilom, na malom sjedalu izmeu krila. Iza njega je bio motor, a iza motora
propeler. Voisin je bio izraen od drva. Krila su mu bila pokrivena vrsto napetim platnom i
premazana lakom. Podupirai koji su spajali dvostruka krila bijahu obloeni istim
materijalom. Voisin je bio nalik na djeji zmaj. Houdini je dao da se na vanjskim plohama
krila i repa ispie njegovo ime tampanim slovima. Jedva je ekao da prvi put poleti. Strpljivi
mehaniar uio ga je raznim operacijama koje su potrebne da se avion podigne, da se odrava
u zraku i da sleti. Svake veeri Houdini je izvodio svoju toku, a svakog jutra u zoru odlazio
je da ui pilotirati. Napokon su jednog jutra, kad je rumeno nebo bilo vedro a mehaniar
procijenio da pue povoljan vjetar, izgurali zrakoplov iz spremita i okrenuli ga uz vjetar.
Houdini se popeo na pilotsko sjedalo, naopako okrenuo kapu i duboko je nabio na oi.
Dohvatio je volan. Oi su mu se suzile od koncentracije, vrsto je stegnuo zube, okrenuo
34

glavu i kimnuo mehaniaru, koji zavrti drvenim propelerom. Motor se upali. Bijae to Enfield
od 80 konjskih snaga, navodno bolji i od onog kojim su letjela braa Wright. Jedva diui,
Houdini dade gas, pa ga otpusti, pa ga opet dade. Napokon podigne palac uvis. Mehaniar se
zavue pod krila i izvadi papue za koenje kotaa. Zrakoplov polako krene naprijed. Houdini
je disao sve bre i bre kako je Voisin poveavao brzinu. Uskoro je avion poskakivao po
neravnu tlu i Houdini je utio kako osjetljiva krila stjeu nekakvu svoju pamet, kao da im se
pridruilo neko bestjelesno bie. Letjelica se odlijepi od zemlje. inilo mu se da sanja. Morao
je snagom volje obuzdati osjeaje, strogo zapovjediti sam sebi da odrava krila u horizontali,
da neprestano gas podeava brzini leta. Letio je! Pritiskao je nogama papuice i obujmio
rukama volan, kormilo pred njim polako se nagnulo nadolje i avion se vinuo put neba.
Odvaio se da pogleda dolje - zemlja je bila petnaestak metara ispod njega. Nije vie uo
brektanje motora iza sebe. Vjetar mu je puhao u lice, primijetio je da se dere iz sveg glasa.
Povezne ice kao da su pjevale, velika krila iznad i ispod njega klimala su i zaranjala i
poigravala u zraku odajui nevjerojatno otroumlje. Kotai bicikla okretali su se polagano i
lijeno na povjetarcu. Letio je iznad nekog umarka. Stekavi samopouzdanje, izveo je teak
manevar avionom, vira. Voisin je opisao irok krug oko vjebalita. Zatim je Houdini opazio
mehaniara kako stoji daleko dolje, pokraj spremita, i pozdravlja ga objema rukama. Houdini
hladnokrvno izravna krila, poleti niz vjetar i poe se sputati. Onog asa kad je kotaima
dodirnuo zemlju, strese se od estine udarca. Ali kad se avion zaustavio, elio je samo da
ponovo poleti.
U kasnijim letovima, Houdini je ostajao u zraku ak i po deset do dvanaest minuta.
Time je faktiki stavljao na kunju kapacitet spremita goriva. Na mahove mu se inilo da
lebdi, objeen o oblake iznad sebe. Vidio je pod sobom cijela sela uurena u njemakom
krajoliku, i gledao svoju sjenu kako klizi niz nevjerojatno ravne ceste obrubljene ivicama.
Jednom se vinuo toliko visoko da je u daljini ugledao srednjovjekovni obris grada Hamburga i
ljeskave rijeke Elbe. Bio je strahovito ponosan na svoj aeroplan. Prieljkivao je da ue u
povijest zrakoplovstva. Mladi oficiri iz oblinje kasarne dolazili su na vjebalite da ga
gledaju kako leti. Neke je od njih znao ve po imenu. A onda je zapovjednik, od koga je dobio
odobrenje za upotrebu vjebalita, zamolio Houdinija da odri mladim oficirima nekoliko
lekcija iz pilotiranja. Maioniar je rado pristao. Prilagodio je tim satovima raspored svog
vremena i zapoeo seriju neslubenih predavanja. Sviali su mu se ti mladi oficiri. Bili su vrlo
inteligentni i puni respekta. Smijali su se njegovim alama. Njegov je njemaki bio manjkav i
obojen jidiom, ali inilo se da oni to i ne primjeuju.
Jednog jutra nakon leta, Houdini je rulao avion prema spremitu kad opazi kako ga tu
eka Mercedes s general-tapskim oficirima njemake carske vojske. Jo prije nego to je
siao s aviona, njegov prijatelj zapovjednik ustao je s pomonog sjedala automobila, vojniki
ga pozdravio i zamolio sasvim slubenim tonom da li bi bio tako dobar da jo jednom
demonstrira let Voisinom. Houdini pogleda dva postarija ovjeka okiena medaljama koji su
sjedili na stranjim sjedalima. Oni mu klimnue glavom. Na prednjem sjedalu do vozaa
sjedio je vojniki kruto podoficir u iljastu ljemu i drao na koljenima karabin. U tom asu
polako se primakne automobilu s oficirima jedan bijeli Daimler landau sa zatvorenom
kabinom. Mjedene obloge na njemu sjajile su se od ulatenosti, ak su i bijele drvene bice na
kotaima bile iste. Na prednjem desnom braniku leprala je zastavica obrubljena zlatnom
bojom. Houdini nije mogao vidjeti nikog u kabini. Kako da ne, odgovorio je. Naloio je
mehaniaru da mu ponovo napuni rezervoar gorivom. Nakon nekoliko minuta vinuo se
ponovo uvis i u irokom luku velianstveno zakruio iznad vjebalita. Pokuavao je zamisliti
kako izgleda sa zemlje. Osjeao je uzbuenje kao na pozornici. Prozujao je iznad automobila
na visini od tridesetak metara, pa jo jednom na visini od petnaestak metara, vrckajui krilima
i maui rukom. Letio je u ast onoga tko je sjedio u bijelom automobilu, ma tko to bio.
Kad je sletio, odvedoe ga do velikog Daimlera. ofer mu otvori vrata i stane u stavu
mirno. U autu je sjedio nadvojvoda Franjo Ferdinand, austrougarski prestolonasljednik.
Nadvojvoda je bio u odori feldmarala austrijske vojske. Pod rukom je drao ljem s
perjanicom. Kosa mu je bila kratko podrezana i ravna na vrhu, kao etka. Imao je ufitiljene
uzviene brine i buljio je u Houdinija glupim oima debelih kapaka. Do njega je sjedila
35

njegova supruga, grofica Sofija, dostojanstvena matrona, koja je diskretno zijevala ispod ake
u rukavici. inilo se da nadvojvoda Franjo Ferdinand ne zna tko je Houdini. estitao mu je na
izumu aeroplana.

14.
Kad se Otac vratio u New Rochelle, popeo se uz ulazne stube svoje kue, proao ispod
divovskih norvekih javorova i zatekao enu kako dri smeu bebu u naruju. Mlada Crnkinja
ivjela je povueno u potkrovlju. Melankolija joj je isisala volju iz miia. Nije imala snage ni
da dri bebu na rukama. Sjedila je povazdan u svojoj sobici i promatrala okna u obliku romba
kako upijaju svjetlo, kako se sjaje i kako se opet gase. Otac ju je pogledao kroz otvorena
vrata. Ona se nije obazirala na nj. Otac je prolazio kuom i posvuda nailazio na znakove svog
iskljuenja. Sin mu je ve imao pisai stol, kao to i dolikuje mladom kolarcu. Ocu se
priinilo da uje arktiki vjetar, ali to je bila sluavka Brigit koja je gurala pred sobom
elektrini usisiva po sagu u salonu. Najudnije je od svega bilo ogledalo u kupaonici - u
njemu je vidio suhonjavo, bradato lice nekog propalice, ovjeka bez kue i kuita. Njegovo
ogledalce za brijanje na Rooseveltu nije to otkrivalo. Svukao je svu odjeu sa sebe. Zgranuo
se kad je ugledao obrise svoga tijela, rebara i kljunih kostiju, sve onako bijele koe i
osjetljivo, koatu zdjelicu, spolni organ to bijae crveniji od svega ostalog na njemu. Nou u
krevetu Majka ga je drala u zagrljaju i pokuavala mu zagrijati kria, uvijala ga u sebe leei
priljubljena uz njegova lea i tetoei tu njegovu udnu hladnou. I njemu i njoj bilo je jasno
da je ovaj put predugo izbivao. U prizemlju je Brigit stavila plou na Victrolu, navila
gramofon i sjedila u salonu puei cigaretu i sluajui Johna McCormacka kako pjeva ujem
gdje me zove. Radila je sve to je mogla da izgubi posao. Nije vie bila vrijedna ni obzirna.
Majka je primijetila da se promijenila otkako je dola mlada Crnkinja. Otac je to pripisivao
trenutnom poloaju moralnog planeta. Posvuda je to zapaao, tu promjenu klime, i to ga je
dovodilo u nedoumicu. U uredu su mu rekli da su se sve velje u Odjelu zastava upisale u
sindikat u New Yorku. Obukao je odjeu iz ormara, ali je ona visila na njemu isto onako kao i
krzna to ih je nosio proteklu godinu dana. Donio je bio kui darove. Sinu je poklonio par
morevih kljova i kitov zub s eskimskim rezbarijama. eni je donio krzno bijelog medvjeda.
Izvadio je iz putnog sanduka svoje arktiko blago - biljenice dnevnika kojima su korice na
uglovima bile zafrkane, a stranice krute jer su se bile smoile; fotografiju s potpisom voe
ekspedicije Pearyja; kotani vrak harpuna; tri-etiri limene kutije nepotroenog aja navjerojatno bogatstvo na Sjeveru, ali ovdje u salonu tek svojina divljaka koja zbunjuje ljude.
Obitelj se okupila oko njega i gledala ga kako klei. Nije im imao to rei. Na sjevernom
polarnom krugu vladaju tama i studen, koje su mu se popele na lea i pogrbile ga. ekajui
Pearyja da se vrati na Roosevelt, sluao je vjetar kako zavija po noi, i zagrlio je, njeno i
zahvalno, prljavo tijelo Eskimke koja je zaudarala kao krepana riba. Ugurao je svoje tijelo u
smrdljivu ribu. Stara anglosaksonska rije na koju se jedva usuivao i pomisliti. Eto to je
uinio. Sad u New Rochelleu osjeao je na sebi zadah ulja od riblje jetre, zadah ribe u
vlastitom dahu, zadah ribe u nosnicama. Oribao se tako da je bio sav crven. Pogledao je Majci
u oi ne bi li otkrio u njima svoju osudu. Umjesto toga, vidio je radoznalu enu koju zanima
njegovo novo bie. Sjetio se da su svake noi nakon njegova povratka spavali zajedno.
Nekako nije vie bila onako pretjerano edna kao nekad. Nije obarala pogled pred njim.
Dolazila je u krevet raspletene kose. Jedne noi gladila ga je rukom po prsima i zaustavila se
tek dolje, ispod none koulje. Zakljuio je da Bog raspolae tako nedokuivim kaznama da
ih uope nema smisla predviati. Prostenjavi, okrene se njoj i nae je spremnu. Njene ruke
kojima mu je privukla glavu nisu osjetile njegove suze.
Meutim, kua sa svojim zatvorenim balkonima i iskoenim uglovima i tri prozora u
potkrovlju strila je u dvoritu poput broda. Smotani platneni zastori bijahu svezani za
prozore. Stajao je na ploniku ujutro jednog blistavog novembarskog dana. Opalo lie bijae
pokriveno mrazom i leae oko kue kao valovi to zapljuskuju obalu. Puhao je vjetar. Malko
je hramao otkako se vratio s puta. Namjeravao se pripremiti za svoje predavanje o putovanju
u Klubu istraivaa u New Yorku. Ipak, radije je sad sjedio u salonu grijui noge uz malu
36

elektrinu grijalicu. Svi su u kui postupali s njim kao s bolesnikom koji se oporavlja od
bolesti. Sin mu je donio bujon. Djeak je porastao. Malo je omravio. Postao je razborit i
vrijedan. I pametno je razgovarao o Halleyjevu kometu. Otac se uza nj osjeao kao dijete.
Novine su pisale o safariju Teddyja Rossevelta u Africi. Veliki zatitnik prirode pobio je
sedamnaest lavova, jedanaest slonova, dvadeset jednog nosoroga, osam nilskih konja, devet
irafa, etrdeset sedam gazela, dvadeset devet zebra i bezbroj kudua, grua, impala,
bradaviastih svinja, junoafrikih i drugih antilopa.
to se tie poslova, reklo bi se da su za oeva izbivanja dobro napredovali. Majka je sad
ve znala odluno govoriti o takvim stvarima kao to su cijene pojedinih artikala, stanje
skladita i reklame. Preuzela je poslove u svoje ruke. Unijela je neke promjene u
raunovodstvu i sklopila ugovore sa etiri nova poslovna zastupnika u Kaliforniji i Oregonu.
Sve to je uinila bilo je na mjestu. Otac je bio zaprepaten. Na Majinu stoliu uz krevet
leala je knjiga Molly Elliot Seawell enska borba. Naao je i neki pamflet o kontroli raanja.
Autorica je pamfleta bila revolucionarna anarhistkinja Emma Goldman. Dolje u uredu zatekao
je, pokraj prozora od mljenog stakla, svoga urjaka sagnutog nad crtaim stolom. Majin
mlai brat gubio je pomalo svoju plavu kosu. Bio je blijed, mrav i nepristupaniji nego ikad.
Bilo je pravo udo koliko vremena provodi na poslu, po dvanaest do petnaest sati na dan. Bio
je preuzeo Odjel za vatromete i projektirao je na desetke novih raketa, ognjenih kotaa i jednu
neobinu abicu koja se nije stavljala u cilindar nego u okruglu posudu. Fitilj joj je bio nalik
na peteljku pa je prozvana Trenjolika bomba. Njih su dvojica otila jednog jutra na teren za
pokuse Majinog mlaeg brata, na kraju tramvajske linije, u slanoj movari. Bili su u tekim
crnim kaputima i polucilindrima. Otac je stajao na maloj uzviici pokraj visokog aa.
Pedesetak koraaja dalje, na isuenoj ravnoj istini, Majin mlai brat sagnuo se da se spremi
za demonstraciju. Bio se dogovorio s Ocem da e najprije upaliti standardnu abicu, a onda
novu Trenjoliku bombu. Iznenada ustane, podigne ruku uvis i uzmakne nekoliko koraka.
Otac je vidio pramen dima koji ponese vjetar, a onda zau slabaan prasak abice. Majin
mlai brat ponovo ode do istog mjesta, sagne se i uzmakne, ovaj put neto bre. Podigne obje
ruke uvis. Tada se razlegne eksplozija kao da je eksplodirala prava bomba. Galebovi
najednom zakruie u zraku. Ocu je sve zvonilo u uima. Ozbiljno se uznemirio. Kad je
Majin mlai brat doao opet do njega, bio je sav zaaren u licu i oi su mu se krijesile. Otac
mu ree da je naboj moda prejak i da bi mogao nekog ozlijediti. Ne bih htio proizvoditi neto
to bi nekom djetetu moglo izbiti oko, ree Otac. Majin mlai brat ne odgovori nita, nego se
vrati do onog mjesta i upali jo jednu Trenjoliku bombu. Ovaj put ostane stajati na svega
korak-dva od nje. Stajao je kao da je pod tuem, lica okrenutog mlazu vode. Rairi obje ruke.
Bomba prasne. Ponovo se sagne i ponovo rairi ruke. Bomba prasne. Ptice su letjele u sve
irim krugovima, visoko iznad tjesnaca, strmoglavljivale se na zapjenuene valove i predavale
se vjetru.
Mladi je tugovao. Malo-pomalo Evelyn Nesbit je bila ohladnjela prema njemu, a poto
ju je i dalje obasipao znacima ljubavi, postala je odbojna. Napokon je jednog dana pobjegla s
nekim profesionalnim plesaem ragtimea*. Ostavila je za sobom oprotajno pisamce.
Zajedniki e nastupati sa svojim novim draganom. Majin mlai brat donio je sa sobom u
svoju sobu u New Rochelleu drvenu krinju punu portreta izrezanih iz papira, i par satenskih
ukastosmeih cipelica koje je Evelyn bila bacila u smee. Jednom davno stajala je samo u
tim cipelicama i bijelim izvezenim dugim arapama, ustoboena i zagledana u njega preko
ramena. Nakon povratka kui leao je danima u krevetu. Na mahove bi se zgrabio za
spolovilo kao da e ga iupati iz korijena. Kad bi mu se priuo njen glas, ushodao bi se po
sobi, zaepio rukama ui i glasno pjevuckao. Nije mogao gledati one portrete. Najradije bi bio
nabio sam sebi srce barutom da ga raznese na komadie. Jednom se u zoru iznenada probudio
s njenim mirisom u nosnicama. To je od svih sjeanja bilo najopakije. Strao je niza stube i
bacio snop papirnatih silhueta i satenske cipelice u kantu za smee. Zatim se obrijao i otiao u
radionicu raketa i zastava.
Papirnate silhuete pokupio je njegov neak.
* Ragtime (regtajm) ameriki klavirski stil oko
god. 1900. u kome se nake puka melodija izmjenjuje s otro sinkopiranim ritmom; ragtime je pretea
deza.

37

15.
Djeak je ljubomorno uvao sve to je bilo odbaeno. Imao je neobina shvaanja o
svom odgoju i vodio je u potaji intelektualni ivot. Drao je na oku Oev arktiki dnevnik, ali
ga ne bi pokuao itati sve dok Otac ne bi vie mario za njega. Po njegovu miljenju,
vrijednost neega moe se mjeriti po tome koliko je zanemareno. Razgledao je silhuete,
pomno ih prouavao i na kraju izabrao jednu i objesio je na unutarnju stranu vrata svog
ormara. Bijae to portret umjetnikova najeeg modela, djevojice s kosom nalik na kacigu i
s dranjem osobe koja bi mogla svaki as umaknuti. Nosila je iznoene visoke cipele i kratke
arape koje su joj visile preko cipela. Ostatak zbirke silhueta sakrio je na tavan. Nije samo
odbaenim stvarima pridavao posebnu panju nego i neoekivanim dogaajima i
sluajnostima. U koli nije nita uio, ali je dobro prolazio jer se nita nije ni trailo od njega.
Uiteljica je imala kosu eljezne boje, a uila je uenike deklamirati i pljeskati rukama dok su
se vjebali da crtaju krivulje u biljenicama, ime je trebalo da unaprijede rukopis. Kod kue
je rado itao knjiice o mladim automobilistima i malokad bi propustio da proita list Wild
West Weekly. Njegovoj je obitelji odnekud bila draga ta njegova sklonost, koju su smatrali
sasvim obinom. Majka je slutila da joj je sin udno dijete, ali nije nikome o tome nita rekla,
pa ni Ocu. Ohrabrivao ju je svaki znak koji je pokazivao da joj je sin ipak obian djeak.
Prieljkivala je da stekne prijatelja. Otac se jo nije bio sasvim oporavio, a njenog mlaeg
brata odvie su morile vlastite brige da bi bio od neke koristi, pa je djedu bilo preputeno da
razvija u djeaku ono to bi moglo biti udatvo ili pak samo nezavisnost duha.
Starac je bio vrlo mrav i pogrbljen i irio je oko sebe zadah plijesni, moda zato to nije
imao mnogo odjee, zato to nije htio kupiti ni obui nita novo. I oi su mu neprestano
suzile. Ali obino je sjedio u salonu i priao djeaku prie iz Ovidija. Bijahu to prie o
ljudima koji su se pretvorili u ivotinje, drvee ili kipove. Bijahu to prie o preobraavanju.
ene su se pretvarale u suncokrete, paukove, imie, ptice; mukarci u zmije, svinje,
kamenje, pa ak i u zrak. Djeak nije znao da slua prie iz Ovidija, a ne bi mu nita znailo
ni da je znao. Djedove su mu prie govorile da su oblici ivota nestalni i da sve u svijetu moe
lako biti i neto drugo. Starac bi u svom pripovijedanju esto preao s engleskog na latinski a
da ne bi ni primijetio, ba kao da predaje kojem razredu prije etrdeset godina, te se inilo da
nita ne moe odoljeti naelu nestalnosti, ak ni jezik.
Djeak je drao da je i njegov djed zanemareno blago. Prihvaao je njegove prie kao
istinite slike, pa stoga i kao teze koje se mogu provjeriti. Iz vlastitog iskustva znao je za
dokaze o nepostojanosti i predmeta i ljudi. Gledao je, recimo, etku za kosu na komodi kako
bi gdjekad sama spuznula s komode i pala na pod. Kad bi podigao prozor u svojoj sobi,
prozor bi se ponekad spustio sam od sebe u trenutku kad bi on pomislio da je u sobi hladno.
Rado je odlazio na kino-predstave u grad, u New Rochelle Theatre u Glavnoj ulici. Poznavao
je principe fotografije, ali je isto tako shvaao da pomine slike ovise o sposobnosti ljudi,
ivotinja i predmeta da gube djelie samih sebe, svjetlo i sjene to ostaju za njima. Oaran je
sluao Victrolu i neprestance stavljao na gramofon istu plou, svejedno koju, kao da eli
provjeriti trajnost reproduciranog dogaaja.
Onda je poeo prouavati sam sebe u zrcalu, moda oekujui da e se dogoditi neka
promjena pred njegovim oima. Nije mogao zapaziti da je vii nego to je bio prije nekoliko
mjeseci, ili da mu je kosa potamnjela. Majka je primijetila to njegovo novo zanimanje za
samog sebe i shvatila je to kao tatinu djeaka koji poinje sebe smatrati mukarcem. Svakako
je prolo vrijeme noenja mornarskih odijela. Diskretna kao i uvijek, nita nije rekla, ali joj je
to bilo vrlo drago. Zapravo se on nije gledao u zrcalu iz tatine, nego zato to je otkrio zrcalo
kao sredstvo reproduciranja samog sebe. Zurio je u sebe sve dok se ne bi pojavila dva Ja, od
kojih ni jedan nije mogao tvrditi da je onaj pravi. Obuzimao ga je osjeaj da je postao
bestjelesan. Nije vie bio neto tako odreeno kao to je jedna osoba. Vrtjelo mu se u glavi od
osjeaja da se beskrajno odvaja od samog sebe. Toliko bi duboko zaronio u taj proces da se na
mahove ne bi mogao izvui iz njega, iako mu je glava bila potpuno bistra. Morao bi se
osloniti na neki izvanjski poticaj, na snanu buku ili promjenu svjetla to je dopiralo kroz
prozor, da mu privue pozornost pa da ponovo postane itav.
38

A to je bilo s Ocem, onim krepkim, samopouzdanim ovjekom koji se otisnuo na


putovanje, a vratio se suhonjav, pogrbljen i bradat? Ili s ujakom kojem otpada kosa i koji je
naglo klonuo? Dolje, na podnoju breuljka Avenije Broadview, jednog dana gradski oci
otkrili su bronani spomenik nekom starom guverneru Nizozemcu, plahovitu ovjeku sa
etvrtastim eirom na glavi, zaogrnutim plastom, u jahaim hlaama i cipelama na kope.
Cijela je obitelj bila prisutna otkrivanju spomenika. Bilo je jo spomenika u gradskim
parkovima, djeak ih je sve poznavao. Vjerovao je da su kipovi takoer jedan od naina
preobraavanja ljudi, u nekim sluajevima i konja. Ali ak ni kipovi nisu ostajali isti,
mijenjali su boju ili gubili djelie samih sebe.
Bilo mu je bjelodano jasno da se svijet neprestano gradi i razgrauje, u beskrajnom
procesu nezadovoljstva.
Zima je bila neobino hladna i suha i ribnjaci u New Rochelleu postali su idealna
klizalita. U subotu i nedjelju Majka, njen mlai brat i djeak klizali su se na ribnjaku u umi,
na kraju Paineove avenije, blizu Broadviewa. Majin mlai brat klizao se sam za se, grabei
dostojanstvenim i elegantnim koracima po ledu, ruku prekrienih na leima, pognute glave.
Majka je nosila ubaru i dugaak crn kaput, drala ruke u mufu i klizala se sa sinom, koji se
drao za nju. Nadala se da e ga time odvratiti od njegovih samotnikih zabava u sobi. Bijae
to veseo prizor, s djecom i odraslima iz susjedstva koji su se klizali po bijelom ledu, crvenih
obraza i nosova, a dugaki areni alovi vijorili im oko vrata. Ljudi su padali i smijali se i
podizali jedni druge. Psi su se trudili da odre ravnoteu trei za djecom. Neprestano se
razlijegalo prtanje leda pod otricama klizaljki. Neke su obitelji imale pletene stolce na
salincima za starije ili plaljivije osobe, pa su ih brino gurali po ledu. Djeak je samo gledao
tragove koje klizai ostavljaju za sobom, ostatke minulih trenutaka, i putovanja, koji brzo
iezavaju.

16.
Te iste zime zatekli su se Tateh i njegova kerka u industrijskom gradiu Lawrenceu,
drava Massachusetts. Stigli su tamo u jesen jer su uli da ima posla. Tateh je stajao za
razbojem po pedeset est sati na tjedan. Tjedna mu je plaa iznosila neto manje od est
dolara. Stanovali su u nekoj drvenoj kuerini na brijegu. Nisu imali grijanja. ivjeli su u sobi
koja je gledala na prolaz u koji su stanari obino bacali smee. Strepio je da djevojica na
postane rtva sumnjivih tipova iz susjedstva. Nije ju upisao u kolu - ovdje je bilo lake
izbjei panji vlasti nego u New Yorku - i nije smjela izlaziti iz kue dok njega nije bilo da je
prati. Nakon posla etao se s njom po sat vremena po mranim ulicama. Djevojica je postala
nekako zamiljena. Drala se uspravno i hodala je kao ena. Muio je sam sebe predviajui
to e biti kad ona jednom odraste. U to vrijeme kad djevojka postaje ena, bit e joj potrebna
majka da je poui. Nee li morati sama proivljavati te mune promjene? S druge strane, ako
on nae sebi kakvu enu, kako e ona primiti tu novu osobu u svom ivotu? To bi moglo biti
najgore to joj se moe dogoditi.
Sumorne drvene kuerine protezale su se u beskrajnim redovima. Bilo je tu ljudi iz svih
krajeva Evrope - Talijana, Poljaka, Belgijanaca, ruskih idova. Neke se etnike skupine nisu
meu sobom dobro slagale. Jednog dana najvea tvornica od sviju, American Woolen
Company, podijelila je vreice s umanjenim plaama, pa su se radnici u predionici
uskomeali. Nekoliko je Talijana napustilo svoje strojeve. Trkarali su po tvornici pozivajui
ljude na trajk. upali su ice i bacali komade ugljena kroz prozor. Drugi su se poveli za
njima. Nezadovoljstvo se irilo. Ljudi su u svim tvornicama naputali svoje strojeve. One koji
se jo nisu mogli odluiti, ponijela je bujica ogorenja. Za tri dana sve tekstilne tvornice u
Lawrenceu praktiki su obustavile rad.
Tateh je bio presretan. Samo to nismo skapali od gladi ili se smrzli, rekao je kerci. Sad
e nas pobiti. Meutim, ljudi iz Industrijskih radnika svijeta, koji su znali kako se vode
trajkovi, brzo su stigli iz New Yorka i preuzeli organizaciju u svoje ruke. Formiran je
trajkaki odbor u kojem bijahu zastupljene sve narodnosti, i izdana je poruka radnicima:
Samo bez nasilja! Tateh je poveo djevojicu sa sobom i pridruio se tisuama trajkaa to su
39

protestirali oko tvornice, masivne zgrade od opeke koja se protezala du nekoliko ulinih
blokova. Teko su hodali pod hladnim sivim nebom. Prolazili su tramvaji u kojima su vozari
gledali ispod oka na tisue trajkaa kako se polako kreu po snijegu. Telefonske i telegrafske
ice iznad njihovih glava bijahu povijene pod teretom leda. Pripadnici Nacionalne garde
nervozno su straarili na ulazima tvornica. Svi su bili u kabanicama.
Bilo je podosta incidenata. Jedna radnica ustrijeljena je na ulici. Puke su imali jedino
pripadnici policije i Nacionalne garde, ali su zbog sudjelovanja u pucnjavi uhapena dvojica
voa trajkaa, Ettor i Giovanetti. Baeni su u zatvor do suenja. Neto se slino i oekivalo.
Tateh je otiao na kolodvor da bude pri ruci kad u Lawrence stignu ljudi koji e zamijeniti
Ettora i Giovanettija. Na kolodvoru je bila velika guva. S vlaka je siao Big Bill Haywood,
najslavniji voa Industrijskih radnika svijeta. On je bio sa Zapada i nosio je kaubojski eir,
koji je sad skinuo i zamahao njime. Razlegne se klicanje. Haywood podigne ruke molei za
tiinu. Progovori. Imao je divan glas. Ovdje nema stranaca osim kapitalista, ree. Nastane
urnebes. Poslije su svi stupali ulicama i pjevali Internacionalu. Djevojica nije nikad vidjela
Tateha tako razdragana. Njoj se sviao trajk zato to je zbog njega izala na ulicu. Drala je
oca za ruku.
Ali borba je potrajala tjednima. Odbori za pomo trajkaima osnivali su javne kuhinje
po svim etvrtima. Ovo nije milostinja, ree jedna ena Tatehu kad je dijete dobilo svoju
porciju, a on nije htio primiti nita za sebe. efovi ele da budete slabi, i ba zato morate biti
jaki. Ljudima koji danas nama pomau bit e sutra potrebna naa pomo. trajkai su sve te
hladne dane stajali u lancu protestirajui, sa alovima omotanima oko vrata, i gazili nogama
hladni snijeg. Kaputi djevojice bio je pohaban. Tateh se prijavio za rad u Odboru za
propagandu, pa je crtao plakate i nije vie morao stajati na hladnoj ulici. Plakati su bili vrlo
lijepi. Ali ovjek koji je bio zaduen za njih ree da ne odgovaraju svrsi. Nama ne treba
nikakva umjetnost, ree. Nama treba neto to e podjariti gnjev. Moramo potpirivati vatru.
Tateh je crtao trajkae, ljude ukoene od zime kako stoje u snijegu. Nacrtao je cijele obitelji
nabijene u sobicima. Preao je na ispisivanje parola. Svi za jednoga, jedan za sve. Sad se
bolje osjeao. Naveer je donosio kui komadie papira, pera i tu. Da bi odagnao od djeteta
zle misli, poeo ju je zabavljati crtanjem silhueta. Nacrtao je jednu scenu iz tramvaja, kako
ljudi ulaze i izlaze. Djevojica je bila oduevljena. Naslonila je crte na jastuk i gledala ga iz
razliitih kutova. To ga je nadahnulo na neto novo. Napravio je nekoliko skica tramvaja, a
kad bi ih drao sve zajedno i listao, inilo se kao da tramvaj dolazi tranicama odnekud
izdaleka i da se zaustavlja kako bi ljudi mogli izai i ui. Bio je ushien koliko i djevojica.
Ona ga je gledala oima punim blaenog odobravanja tako da ga obuze groznica stvaranja za
nju. Donio je kui jo vie komadia papira. Zamislio ju je kako se klie na ledu. U dvije noi
izradio je stotinu i dvadeset silhueta na papiriima koji nisu bili vei od njegove ake.
Povezao ih je uzicom. Djevojica je uzela tu knjiicu u ruke, listala palcem i gledala samu
sebe kako se klie na ledu amo-tamo, kako izvodi osmicu, kako se vraa, izvodi piruetu i
ljupko se klanja publici. Tateh ju je drao u naruju i plakao osjeajui pod rukama njeno
krhko tijelo i meke usne na svom licu. A to ako se pokae da ne moe uiniti za nju nita
vie nego crtati joj sliice? to ako budu i dalje samo ovako ivotarili, s manje ili vie
neostvarenih nada? Ona e odrasti i prokleti ga za vjena vremena.
Dotle se trajk bio prouo na sve strane. Svaki dan stizali su novinari iz cijele zemlje.
Pomo je pristizala i iz drugih gradova. Ali je jedinstvo trajkake fronte sve vie slabilo.
Svakom ovjeku koji je imao djecu bilo je teko sauvati hrabrost i odlunost. Poeo se
provoditi plan po kojem su djecu trajkaa slali u druge gradove, da ive kod obitelji koje
odobravaju trajk. Na stotine obitelji u Bostonu, New Yorku i Philadelphiji ponudile su se da
prime djecu. Drugi su slali novce. trajkaki odbor pomno je provjeravao svaku takvu obitelj.
Roditelji djece morali su potpisati slubeni pristanak. Eksperiment je zapoeo. Bogate ene
stigle su iz New Yorka da otprate prvu stotinu djece vlakom do njihovih odredita. Sva su
djeca medicinski pregledana i obuena u novu odjeu. Stigla su na glavni kolodvor u New
Yorku kao kakva vjerska vojska. Doekala ih je masa ljudi koji su asak promatrali tu sliku
djece to se dre za ruke i odluno gledaju naprijed, kao da vide pred sobom groznu sudbinu
koju im je namijenila industrijska Amerika. tampa se raspisala o njima. Vlasnici tvornica u
40

Lawrenceu shvatili su da im od svih poteza koje su radnici smislili ovaj posljednji, djeji
kriarski rat, nanosi najvie tete. Ako dopuste da se taj rat nastavi, simpatije nacije prijei e
na stranu radnika i vlasnici e morati popustiti. To e znaiti poveanje plaa, tako da e neki
radnici zaraivati i po osam dolara na tjedan. Jo e im posebno morati plaati prekovremeni
rad i veu produktivnost. Proi e nekanjeni zbog trajka. To je bilo nezamislivo. Vlasnici
tvornica znali su tko su nosioci civilizacije i izvori napretka i blagostanja u gradu Lawrenceu.
U interesu zemlje i amerikog demokratskog poretka, odluili su da stanu na kraj djejim
kriarskim ratovima.
Dotle je Tateh raspravljao sa samim sobom: oito bi za njegovu djevojicu bilo najbolje
da provede nekoliko tjedana u nekoj sreenoj obitelji. Hranila bi se kako treba, bilo bi joj
toplo i okusila bi normalan obiteljski ivot. Ali nije mogao podnijeti pomisao da se rastane od
nje. Opsjedale su ga zle slutnje. Otiao je u Odbor za pomo trajkaima, u prazan lokal
nedaleko od tvornice, i porazgovarao tamo s jednom enom. Ova ga je uvjeravala da se
prijavilo i vie nego to je potrebno dobrih radnikih obitelji koje ele primiti po jedno dijete.
I idovskih? upita je Tateh. Imamo ih kakvih god hoete, odgovori ena. Ipak, nije se mogao
odluiti da potpie pristanak. Svaka je od tih obitelji provjerena, ree mu ena. Zar mislite da
nismo pazili na to? Ja sam oduvijek bio socialist, uvjeravae je Tateh. Jasno, ree ena.
Lijenik e joj pregledati plua. Ve se radi toga isplati. Imat e toplu hranu i znat e da joj
otac ima prijatelja u svijetu. Ali nitko vas ni na ta ne sili. Pogledajte samo ovaj rep za vama,
ima dosta interesanata.
Tateh pomisli: Okruen sam ovdje braom na djelu i jo neto premiljam, kao kakav
buruj iz tetla*. I potpie potrebni dokument.
Nakon tjedan dana povede djevojicu na kolodvor. Bila je u skupini od dvjesto djece
koja su putovala u Philadelphiju. Nosila je novi zimski kaput i kapu koja joj je grijala ui.
Neprestance je kradom zirkao na nju. Bila je lijepa. Imala je priroeno kraljevsko dranje.
Uivala je u novoj odjei. On se nastojao drati prirodno i prikriti bol. Pristala je da ga napusti
bez pogovora. Dakako da je tako i najbolje. Ali kad ga tako olako naputa, kako li e tek biti u
budunosti? Ima vri karakter nego to je slutio. Privlai ljude oko sebe. Mnoge majke zure
u nju. Tateh je bio ponosan, ali i prestraen. Stajali su u ekaonici, u gunguli koju su stvarale
majke i djeca. Netko je viknuo: Evo ga! i svjetina je nagrnula na vrata dok je vlak polagano
ulazio u stanicu pitei i isputajui velike oblake pare.
Vagon razerviran za djecu prikvaen je na kraj vlaka. Bijae to vlak za Boston i Maine.
Lokomotiva je bila Baldwin 4-6-0. Svi pou prema kraju perona, a na elu povorke stupahu
strune njegovateljice iz enskog odbora grada Philadelphije. Pazi kako se bude ponaala,
ree Tateh dok su ili za ostalima. Kad te netko neto pita, lijepo mu odgovori. Govori glasno,
da te svako razumije. Kad su proli pokraj ugla kolodvorske zgrade, primijetio je na ulici red
pripadnika Nacionalne garde, s onim njihovim uglastim kapama. Drali su puke poprijeko,
uz prsa. Bili su okrenuti leima peronu. Povorka se zaustavila i poela uzmicati. Dolo je do
nekakva komeanja u prvim redovima. Tada se zauo vrisak, policija kao da je iz zemlje
iznikla i najednom zavlada strahovit mete meu svjetinom. Pred oima zaprepatenih
putnika koji su gledali kroz prozore iz vlaka, policajci ponu razdvajati majke od njihove
djece. Odvlaili su majke, koje su vriskale i batrgale se, do kamiona to su stajali na kraju
perona. Bijahu to vojni kamioni Reo, s haubama nalik na pagode i s pogonom na lanani
zupanik. Ljudi su gazili po djeci. Djeca su se razbjeala na sve strane. Protra ena kojoj je
krv curila iz usta. Para je dolazila od lokomotive poput pramenova magle. Zvonce tiho
zazvoni. Pred Tatehom se pojavi neka ena. Pokua mu neto rei. Drala se za trbuh. Srui
se. Tateh uhvati kerku objema rukama i podigne je na platformu najblieg vagona, da joj se
to ne dogodi. Zatim se okrene paloj eni. Poduhvati je ispod pazuha i odvue kroz guvu do
jedne klupe. Dok ju je posjedao na klupu, spazi ga jedan policajac i opali pendrekom po
ramenima i glavi. ta to radite, vikne Tateh. Nije imao pojma to taj manijak hoe od njega.
Vrati se meu svjetinu, ali su policajci i dalje ili za njim i tukli ga. Izvukao se iz guve
posrui, ali su ga i dalje tukli. Napokon se skljokao.
* Gradi, palanka (jidi).
41

Ovlatenje za ovu akciju dao je sam upravitelj gradske policije naredbom kojoj bijae
cilj da se sprijei odlazak djece iz grada Lawrencea, drava Massachusetts. To je bilo za
njihovo dobro. Djeca su kleala i privijala se uz izvaljena tijela svojih roditelja obljevenih
krvlju. Neke je od njih obuzela histerija. Za nekoliko minuta policija je ispraznila peron,
kamioni su otili, garda je odmarirala i na popritu su ostala uplakana djeca i samo nekoliko
izmlaenih odraslih to jecahu. Meu njima je bio i Tateh. Naslonio se na stup ne bi li se
pribrao. U glavi mu je bilo mutno. uo je zvukove koji su se razlijegali oko njega prije
nekoliko minuta. uo je glas svoje djevojice: Tateh, Tateh! U taj mah zapazi da je na peronu
nekako neprirodno svijetlo. Vlaka vie nije bilo. Ta ga spoznaja dirne ravno u srce. Zaas je
bio potpuno pri sebi. Ipak je jo uo kerkin glas. Tateh, Tateh! Baci pogled niz prugu i
ugleda posljednji vagon vlaka za Philadelphiju, nekoliko koraka dalje od kraja perona. Potri
za njim. Tateh, Tateh! Dok je on trao, vlak polagano krene. U trku prijee na prugu. Trao je
glavinjajui, ispruene ruke. Uhvati se za ogradu na platformi vidikovca. Vlak je poveavao
brzinu. Izmicalo mu je tlo ispod nogu. eljezniki pragovi ponu se stapati pred njegovim
oima. Drao se grevito za ogradu i naposljetku se popeo koljenima na rub platforme, drei
glavu uz reetku, kao ovjek koji u zatvoru vapi za slobodom.

17.
Tateha su spasila dva konduktera koji su ga uhvatili za ruke i za tur i podigli na
platformu vidikovca. Najprije su mu morali otkinuti prste od ograde. Naao je kerku u vlaku
i, ne obazirui se ni na koga oko sebe, zagrlio je i zaplakao. Tada je primijetio da joj je novi
kaput krvav. Pogleda joj ruke. Bile su okrvavljene. Gdje si ranjena? vrisne. Gdje si ranjena?
Ona zavrti glavom i pokae na njega, a on tada shvati da je sva ta krv na njoj od njega. Curila
mu je ispod kose na glavi i potamnjivala mu bijelu kosu.
Jedan lijenik koji se sluajno naao u vlaku oistio je Tatehu rane i dao mu injekciju.
Nakon toga Tatehu nije vie bilo sasvim jasno to se dogodilo. Spavao je leei na boku preko
dva sjedala, glave naslonjene na savijenu ruku. Bio je svjestan kretanja vlaka i kerke kako
sjedi suelice njemu. Gledala je kroz prozor. Njih su dvoje bili jedini putnici u specijalnom
vagonu za Philadelphiju. Na mahove je uo neije glasove, ali se nije mogao prenuti da
pokua shvatiti to govore. U isto vrijeme jasno je vidio u njenim oima snjena brda kako
polako promiu, u krivulji, iznad njenih zjenica. Tako su putovali na jug sve do Bostona, pa
do New Havena, kroz gradie Rye i New Rochelle u Westchesteru, kroz ranirne kolodvore
New Yorka, preko rijeke do Newarka, drava New Jersey, i najposlije su stigli do
Philadelphije.
Kad su stigli na odredite, dvoje izbjeglica naoe jednu klupu na kolodvoru i na njoj
provedoe no. Tateh nije bio potpuno pri sebi. Sreom, imao je u depu dio svoje tjedne
plae to ga je bio stavio na stranu da plati stanarinu: dva i pol dolara. Djevojica je sjedila do
njega na sjajnoj klupi i promatrala are koje su tvorili ljudi kreui se po kolodvoru. U ranim
jutarnjim satima samo je jedan posluitelj meo mramorni pod velikom metlom. Kao i uvijek,
inilo se da djevojica ne nalazi nita neobino u poloaju u kojem se nala. Tateha je boljela
glava. Ruke su mu bile nateene i izgrebene. Sjedio je drei dlanove na uima. Nije znao to
da radi. Nije se mogao sabrati. Ipak su, eto, na kraju nekako stigli u Philadelphiju.
Ujutro je pokupio s poda baene novine. Na naslovnoj stranici bijae izvjetaj o nasilju
policije u Lawrenceu, drava Massachusetts. U kutiji u depu naao je cigarete, zapuio i uzeo
itati novine. U uvodniku se zahtijevalo da federalna vlada povede istragu o tim ispadima.
Tako, dakle, trajk e uspjeti. Ali ta onda? uo je u duhu kloparanje razboja. Tjedna plaa
est dolara i neto sitnia. Hoe li se time ita promijeniti u njihovu ivotu? I dalje e
stanovati u istoj bijednoj sobici, u istoj onoj groznoj mranoj uliici. Tateh zavrti glavom. U
ovoj zemlji za mene nema ivota. U tom raspoloenju polako je donio odluku da se ne vrati u
Lawrence, drava Massachusetts. Svoje stvari, sve svoje prnje ostavit e stanodavcu. to si ti
ponijela sa sobom? upita kerku. Ona mu pokae to nosi u torbi - stvari koje je bila ponijela
sa sobom na put. Donje rublje, ealj i etku, kopu za kosu, podvezice, arape i knjiice u
42

kojima joj je bio nacrtao tramvaj i klizaicu. Moda je ba od tog trenutka Tateh poeo
razmiljati o svojoj budunosti odvojeno od sudbine radnike klase. Mrzim maine, rekao je
kerci. On ustane, i ona ustane i uhvati ga za ruku, pa zajedno pou prema izlazu. Industrijski
radnici svijeta izvojevali su pobjedu, ree on. Ali to su dobiti tom pobjedom? Nekoliko centi
vie plae. Hoe li sad tvornice biti njihove? Nee.
Oprali su se i osvjeili u javnom nuniku. Svratili su u kolodvorsku kavanu da
dorukuju kavu i zemike, a onda su cijeli dan klipsali po ulicama Philadelphije. Bilo je
hladno iako je sunce sjalo. Razgledavali su izloge, a kad su ih noge poele zepsti, uli su u
jednu trgovinu da se ogriju. Bijae to velika robna kua u kojoj su svi prolazi bili puni kupaca.
Djevojica je gledala s velikim zanimanjem kako eline koarice putuju po pominim
icama iznad tezgi. U njima su prebacivali novac i raune od tezgi do blagajne i natrag.
Prodavai su okretali drvene ruke da bi dostavili koarice blagajniku, a onda opet druge
ruke da bi ih dovukli natrag. Lutke nalik na velike bebe kooperno su nosile na glavi
satenske toke i eire irokih oboda ukraene perjem od bijele aplje. Jedan takav eir stoji
vie od jedne tjedne plae, ree Tateh.
Poslije, kad su se nali ponovo na ulici, proli su pokraj zgrada sa eljeznim proeljima
uz koja su se zaustavljali kamioni s natovarenom robom. Izlozi dobavljaa i trgovaca na
veliko nisu bili osobito zanimljivi. Ali onda joj panju privue prljav izlog u kojem bijahu
izloene kojekakve drangulije to ih je neka kompanija slala kupcima potom. U to vrijeme
poslovni ljudi otkrivali su kakva se dobit moe ostvariti prodajom zabavnih i maioniarskih
artikala. Bilo je tu eksplozivnih cigara, gumenih rua kojima se iz zapuka trca voda, kutija
praka za kihanje, teleskopa od kojih su ostajale crne mrlje oko oiju, eksplozivnih svenjeva
karata, mjehura koji isputaju zvukove kad se na njih sjedne, staklenih pritiskivaa spisa s
naslikanim zimskim scenama na koje pada snijeg kad se prodrmaju, eksplozivnih ibica,
malih ruleta, malih olovnih kopija poznatih zvona u Philadelphiji i kipa Slobode, arobnih
prstenova, eksplozivnih naliv-pera, sanjarica, gumenih egipatskih plesaica trbunog plesa,
eksplozivnih satova, eksplozivnih jaja.
Tateh je piljio u izlog jo dugo poto je zanimanje djevojice bilo splasnulo. Odveo ju je
u trgovinu. Skinuo je eir i obratio se ovjeku u prugastoj koulji s podvezanim rukavima
koji mu je doao u susret. ovjek je bio ljubezan. Kako da ne, ree, da vidimo. Tateh uzme od
djevojice njenu kolsku torbu, stavi je na tezgu, otvori je i izvadi iz nje knjiicu u kojoj
bijae nacrtana klizaica. Stojei uz vlasnika trgovine i drei knjiicu u ispruenoj ruci,
prelista je vinom kretnjom. Djevojica se klizala amo-tamo, najprije je izvela osmicu, pa se
vratila, izvela piruetu i ljupko se naklonila. ovjek je uzvio obrvama. Napuio je donju usnu.
Dajte da ja probam, ree.
Nakon sat vremena Tateh je iziao iz trgovine sa dvadeset pet dolara u depu i s
potpisanim ugovorom, prema kojem je bio duan izraditi jo etiri takve knjiice po dvadeset
pet dolara komad. Kompanija - koja se zvala Franklin Novelty Company - tiskat e te knjiice
i pustiti ih u prodaju. U ugovoru su nazvane kino-knjiicama. Hajde, ree Tateh djetetu, da
potraimo neki pansion u kakvoj pristojnoj etvrti, pa da neto pojedemo i okupamo se u
toploj kupelji.

18.
I tako je umjetnik usmjerio svoj ivot tokovima amerike energije. Radnici su trajkali i
pogibali, ali poduzetan ovjek mogao je na ulicama velegradova pei slatki krumpir na
uarenom ugljevlju u limenoj kanti i prodavati ga po cent ili dva. Nasmijani vergla sastavljao
je nekako kraj s krajem. Gusla Phil nije se bojao snijega, odrezao je prste na rukavicama i
svirao je pod osvijetljenim prozorima gospodskih kua. Frank potrkalo budno je pazio nee li
se odnekud pojaviti odbjegli konj na kojem je jahala kerka meetara iz Wall Streeta. Diljem
kontinenta trgovci su pritiskali velike okrugle tipke na svojim registar-blagajnama. Svi su
priznavali vrijednost reproduciranog dogaaja. Svaki je gradi imao svoj aparat za sladoled i
osvjeavajue napitke na postolju od belgijskog mramora. Bezbolni zubar Parker nudio je
posvuda svoje usluge. U Highland Parku, u Michiganu, montiran je prvi automobil Model T
43

na pominoj vrpci i sputen je niz rampu tako da se zaustavio tek na travi pod vedrim nebom.
Crn i nezgrapan, stajao je visoko nad zemljom. Njegov izumitelj promatrao ga je iz daljine.
Polucilindar je bio zabacio na potiljak. Griskao je slamku. U lijevoj ruci drao je depni sat.
Poslodavac mnogih radnika, od kojih su velik broj bili doseljenci, odavno je drao da je
veina ljudi odvie glupa da bi mogla pristojno zaraivati. Njemu je pala na pamet ideja da
svede radni proces oko montiranja automobila na najjednostavnije operacije kako bi ih mogla
obavljati svaka ua. Umjesto da jedan ovjek ui na stotine poslova oko montiranja jednog
automobila, da hoda tamo-amo i sakuplja pojedine dijelove u opem skladitu, zato ne bi
stajao na jednom mjestu i obavljao neprestano jedan te isti posao, a da automobilski dijelovi
prolaze pokraj njega na tekuoj vrpci? Tako radnik nee morati naprezati svoje umne
sposobnosti. ovjek koji umee vijak nee stavljati na njega maticu, rekao je izumitelj svojim
suradnicima. ovjek koji stavlja maticu na vijak nee je privrivati.
Izumitelj je bio vian rijeima. Inspiracija mu je bila dola dok je razgledavao pogone
kompanije za preradu mesa, gdje su goveda visila na kukama objeenima o ice po kojima su
ih redom pomicali. Jezikom prebaci slamku iz jednog kuta usta u drugi. Ponovo pogleda na
sat. Dio je njegove genijalnosti bio u tome to je stvarao dojam kod svojih namjetenika i
konkurenata da su otroumniji od njega. Vrkom cipele okrzne travu. Tono est minuta
nakon to se prvi automobil spustio niz rampu, isti takav auto pojavi se na vrhu rampe,
zastane naas sa hladnjakom uperenim u hladno, rano jutarnje sunce, pa se spusti i tresne u
stranji dio prvih kola. Henry Ford bio je nekad obian proizvoa automobila. Sad ga je
obuzeo zanos vei i snaniji nego to ga je doivio ijedan Amarikanac prije njega, ukljuujui
tu i Thomasa Jeffersona. Uspio je u naumu da se jedan stroj umnoava u beskraj. Njegovi
suradnici, poslovoe i pomonici okupie se oko njega da mu estitaju. Suze im bijahu u
oima. Odredio im je ezdeset sekundi vremena na svom depnom satu za iskazivanje
osjeaja. Tada je vratio sve ljude na posao. Znao je da se jo neke stvari mogu usavriti, i
imao je pravo. Odreujui brzinu pominih vrpci, mogao je kontrolirati produktivnost
radnika. Nije elio da se radnik mora saginjati, ili da se mora udaljavati od svog radnog
mjesta vie od jednog koraka. Radnik mora imati na raspolaganju svaku sekundu potrebnu za
svoj posao, ali ne smije imati ni jednu suvinu sekundu vremena. Na temelju tih naela, Ford
je izveo konani zakljuak o teoriji industrijske proizvodnje - ne samo to se dijelovi gotovog
proizvoda mogu zamjenjivati, nego su i ljudi koji izrauju te proizvode dijelovi koji se isto
tako mogu zamjenjivati. Uskoro je proizvodio po tri tisue automobila na mjesec i prodavao
ih masama. Pred njim je bio jo dug i djelatan ivot. Volio je ptice i uope ivotinje. Meu
njegovim prijateljima bio je i John Burroughs, stari prirodnjak koji je prouavao skromna
umska stvorenja - ameriku prugastu vjevericu i rakuna, ameriku zebu, caria i ameriku
sjenicu.

19.
Ali ni takvim svojim dostignuima Ford nije izbio na sam vrh privredne piramide. Jedan
jedini ovjek bijae na tom najviem mjestu.
Uredi Kompanije J. P. Morgana nalazili su se u Wall Streetu broj 23. Veliki financijer
doao je jednog jutra na posao u tamnoplavom odijelu, crnom ogrtau s ovratnikom od
astrahana i u cilindru. Odijevao se pomalo starinski. Kad je iziao iz svoje limuzine, zaplela
mu se deka iz auta oko nogu. Jedan od nekolicine bankovnih slubenika koji su izjurili pred
njega, izvukao je deku ispod njegovih nogu i objesio je na njeno mjesto, s unutarnje strane
vrata. ofer mu se toplo zahvalio. I doglasalo je bilo spalo s vilice pa ga je jedan drugi
slubenik ponovo namjestio. Dotle je Morgan bio uao u zgradu, a suradnici, pomonici, pa
ak i neke stranke, kruili su oko njega kao ptice. Morgan je nosio tap sa zlatnom glavom.
Bio je u sedamdeset i petoj godini ivota - stamena ljudina krupne glave s rijetkom bijelom
kosom, bijelim brkovima i otrim, nesnoljivim oima usaenim taman toliko nablizu da
istaknu psihopatologiju volje. Odzdravljajui na ponizne pozdrave svojih namjetenika,
zaputio se u svoju sobu, skromnu staklenu prostoriju u prizemlju banke, gdje su ga svi mogli
vidjeti i odakle je on mogao sve vidjeti. Pomogoe mu da skine eir i ogrta. Nosio je uglat
44

ovratnik i irok vratni rubac. Sjeo je za svoj pisai stol i, ne obazirui se na stanje bankovnih
rauna to bi obino najprije pregledao, ree svojim pomonicima: Htio bih se upoznati s
onim kotlokrpom. Kako se ono zove? Onaj auto-mehaniar. Ford.
U Fordovu je djelu naslutio carsku udnju za redom kakva je i njega proimala. To je
bio prvi znak nakon dugog vremena da moda i nije sam na ovom planetu. Pierpont Morgan
bijae klasini ameriki junak, ovjek roen u veliku bogatstvu koji silnim trudom i
nemilosrdnou toliko umnoava obiteljski imutak da mu ne vidi kraja. Pod njegovom je
vlau bio 741 direktor u 112 korporacija. Jedanput je vladi Sjedinjenih Drava osigurao
zajam kojim ju je spasio od steaja. Godine 1907. stao je sam na kraj opoj panici tako to je
uvezao zlata u ipkama u vrijednosti od sto milijuna dolara. Svojim osobnim eljeznikim
kolima i jahtama prelazio je sve granice i bio svagdje na svijetu kod kue. Bio je vladar
nevidljivog, nadnacionalnog kraljevstva kapitala ija se vlast svagdje priznavala. Raspolaui
sredstvima prema kojima su kraljevska bogatstva bila nitavna, Morgan je bio revolucionar
koji je preputao predsjednicima i kraljevima njihove teritorije, a sam je vladao njihovim
eljeznikim i brodarskim kompanijama, bankama i koncernima, industrijskim postrojenjima
i javnim slubama. Godinama je bio okruen skupinama prijatelja i znanaca, vjeito traei u
njima osobne znaajke koje bi mogle pokazati da ga ne potuju koliko tvrde da ga potuju.
Obino ne bi u tome uspio. Posvuda su se mukarci pred njim klanjali a ene sramile.
Poznavao je bolje nego itko drugi hladne i puste predjele neogranienog uspjeha. Sluei se
samo svojim umnim sposobnostima i instinktima, u posljednjih pedesetak godina stekao je
istaknuto mjesto u poslovima meu nacijama. Drao je da to ne slui ovjeanstvu na ast.
Samo je neto podsjealo Pierponta Morgana da pripada ljudskom rodu, a to je kronina
kona bolest koja mu je osvojila nos i nainila od njega jagodu divovske sorte, onakvu kakvu
je uzgojio kalifornijski udotvorac u vrtlarstvu Luther Burbank. Ta je nevolja snala Morgana
u ranoj muevnoj dobi. Kako je bivao stariji i bogatiji, tako mu je nos sve vie rastao. Nauio
se da pogledom posrami sve one koji su buljili u njegov nos. Svaki boji dan, kad bi ustao,
razgledao bi ga u zrcalu i zakljuio da je odvratan, ali da mu u isti mah prua veliko
zadovoljstvo. inilo mu se, svaki put kad neto kupi, ili izvede uspjenu financijsku
operaciju, ili preuzme neku industrijsku granu u svoje ruke, da mu se na nosu rascvate jo
jedan jarkocrveni pupoljak. Najdraa mu je pria u knjievnosti bila pripovijetka Nathaniela
Hawthornea Made, o jednoj izvanredno ljupkoj eni koja je bila savreno lijepa osim to je
imala mali made na obrazu. Kad ju je njen mu, prirodoslovac, nagovorio da popije neki
napitak kako bi se oslobodila te manjkavosti, made je nestao, ali kad je i njegov najbljei
obris iezao s njena lica i ona postala savreno lijepa, umrla je. Morganu je njegov nagreni
udovini nos bio znak boji na njemu, jamstvo smrtnosti. Bijae to najvre jamstvo koje je
imao.
Jednom, prije vie godina, priredio je u svojoj rezidenciji u Madisonovoj aveniji veeru
na kojoj su uzvanici bili dvanaest najmonijih ljudi u Americi. Nadao se da e od nagomilane
snage njihovih umova popucati zidovi njegove kue. Rockefeller ga je iznenadio obavijeu
da je kronino zatvoren i da vrlo mnogo razmilja u nuniku. Carnegie je drijemao nad
svojom aicom konjaka. Harriman je mljeo gluposti. Okupljena u toj dvorani, poslovna elita
nije imala to da kae. Kako se zgrozio nad njima! Kako ga je srce zaboljelo! uo je kako mu
kroz glavu zavijaju elektrini vjetrovi praznog svemira. Naloio je slugama da sve glave i ele
ovjenaju lovorikama. Dvanaest najmonijih ljudi u Americi izgledali su svi bez iznimke kao
konjske guzice. Ali kako su bogatstvom stekli pravo na pompu, vjerovali su da te smijene
vrijee moda imaju neki smisao. Ni jednoj od njihovih ena nije palo na pamet da se
nasmije. Bile su to same babuskare. Sjedile su na svojim irokim drapiranim stranjicama, a
dojke su im visile ispod dekoltea. Nije bilo ni zrnca duha meu njima. Ni traka svjetla u
njihovim oima. Bijahu to odane ene velikih ljudi, a silni napori oko postizanja uspjeha
isisali su sav ivot iz njihovih tijela. Ne otkrivajui nita od svojih osjeaja, Morgan se
skrivao iza svog tvrdog i neumoljivog izraza. Pozvan je fotograf da ih snimi. Bljenulo je
svjetlo - i sveani trenutak bijae ovjekovjeen.
Pobjegao je u Evropu parobrodom Oceanic brodarske kompanije White Star. Udruio je
kompanije White Star, Red Star, American, Dominion, Atlantic Transport i Leyland u jednu
45

korporaciju koja je posjedovala 120 prekooceanskih brodova. Nije trpio konkurenciju ni na


moru ni na kopnu. Stajao je nou naslonjen na brodsku ogradu i sluao uzburkano more.
Osjeao je njegovo valjanje ali ga nije vidio. More i nebo bijahu crni i neraspoznatljivi. Jedna
ptica, neka vrsta galeba, doletjela je iz tmine i sjela na ogradu korak-dva od njega. Moda ju
je privukao njegov nos. Meni nitko nije ravan, ree Morgan ptici. inilo mu se da je to
nepobitna istina. Nekako mu je polo za rukom da se vine iznad svjetskog sustava vrijednosti.
Ali sama ta injenica nametala mu je strahovitu odgovornost da sauva iluzije ostalih ljudi.
Svojoj brai u episkopalnoj crkvi podii e katedralu, Svetog Ivana Bogoslova, u Zapadnoj
110. ulici u New Yorku. Svojoj eni i odrasloj djeci i dalje e pruati primjer obiteljske
postojanosti. A za volju domovine, ivjet e u velikom stilu koliko god bude mogao,
veerajui s kraljevima, ili kupujui umjetnine u Rimu i Parizu, ili se pojavljujui u drutvu s
ljepoticama u Aix-les-Bainsu.
Morgan se drao svojih zavjeta. Po est mjeseci svake godine provodio je u Evropi
putujui kraljevski iz jedne drave u drugu. Utrobe njegovih brodova bijahu pune zbirki slika,
rijetkih rukopisa, prvih izdanja knjiga, zada, bronce, autografa, tapiserija, kristala. Zagledao je
u oi Rembrandtovim graanima i El Grecovim prelatima, kao da e u njima nai kraljevstvo
istine to e ga baciti na koljena. Opipavao je ilustrirane tekstove rijetkih primjeraka Biblije iz
srednjega vijeka kao da e na njima otkriti prah nebeski. utio je, ako ima neto to ne zna, da
se to vjerojatnije krije u prolosti nego u sadanjosti, o ijem je totalnom bankrotu bio
osvjedoen. On je bio sadanjost. Angairao je kustose da mu pronalaze umjetnine, a
znanstvenike da ga pouavaju o drevnim civilizacijama. Krio je sebi put u prolost kroz
flamanske tapiserije. Milovao je rimske skulpture. Kroio je Akropolom i udarao nogom u
poispadalo kamenje. U svom zdvojnom prouavanju, neminovno se najvie zadrao na
civilizacijama starog Egipta, u kojima su nauavali da je svemir nepromjenjiv i da se nakon
smrti ivot obnavlja. Bio je fasciniran. ivot mu je krenuo drugim tokom. Financirao je
arheoloke ekspedicije Metropolitan muzeja u Egiptu.
Pratio je iskopavanje iz suhog pijeska svake nove stele, amuleta i kanope s pohranjenom
utrobom. Otiao je u dolinu Nila gdje se sunce uvijek iznova raa, a rijeka se izlijeva iz korita.
Prouavao je hijeroglife. Jedne veeri otiao je iz svoga hotela u Kairu i vozio se dvanaest
kilometara specijalnim tramvajem do velikih piramida. Na jasnoj plavoj mjeseini uo je od
jednog lokalnog vodia za mudrost otkrivenu velikom Ozirisu, prema kojoj postoji sveto
pleme junaka, kolonija bogova koji se redovito u svakom vijeku raaju da pomognu
ovjeanstvu. Ta ga je ideja zaprepastila. to je vie mislio o njoj, to mu je bivala opipljivija.
Kad se vratio u Ameriku, poeo je misliti na Henrvja Forda. Nije imao iluzija o tome da je
Ford nekakav gospodin. Smatrao je da je previjan provincijalac, neotesan kao klada. Ali mu
se inilo da u Fordovoj uporabi ljudi vidi reinkarnaciju faraonstva. I ne samo to - prouavao je
fotografije proizvoaa automobila i zapazio neobinu slinost izmeu Forda i Setija I, oca
velikog Ramzesa i najbolje ouvane mumije iskopane iz nekropole u Tebi, u Dolini kraljeva.

20.
Morgan je u New Yorku stanovao u Madisonovoj aveniji broj 219, na Murray Hillu, u
velebnoj graevini od smeeg pjeenjaka, na sjeveroistonom uglu Trideset este ulice. Do
nje se nalazila Morganova knjinica od bijelog mramora, koju je Morgan podigao da u nju
smjesti na tisue knjiga i umjetnina to ih je bio sakupio na svojim putovanjima. Knjinicu je
projektirao, u stilu talijanske renesanse, Charles McKim, poslovni partner Stanforda Whitea.
Mramorni blokovi bijahu povezani meu sobom bez buke. Na dan kad je Henry Ford stigao
na ruak, na ulicama je leao snijeg tamniji od mramora knjinice. Svi su zvukovi u gradu bili
prigueni snijegom. Pred vratima Morganove rezidencije stajao je gradski policajac. Preko
puta i na svim uglovima Trideset este ulice i Madisonove avenije stajale su skupinice ljudi
zadignutih ovratnika na zimskim kaputima i zurili u velikanovu kuu.
Morgan je bio naruio lagan ruak. Nisu mnogo govorili dok su sami jeli i pili,
kamenice iz Chincoteaguesa, juhu od rjenih rakova i kornjae, vino Montrachet, janjei
hrbat, Chateau Latour, svjee rajice i endiviju, pitu od rabarbare s obiljem tuenog vrhnja, i
46

kavu. Podvorba je bila udesna, dvojica slugu iz Morganove kune posluge kretala su se
neujno kao da i nisu ljudi. Ford je poprilino jeo, ali vina nije ni okusio. Poruao je prije
domaina. Zagledao se u Morganov nos. Spazio je mrvicu na stolnjaku, pokupio je i metnuo
na tanjuri svoje alice za kavu. Dokono je trljao prstima rub zlatnog tanjura.
Nakon ruka Morgan je rekao Fordu da bi volio da pou zajedno u knjinicu. Izali su iz
blagovaonice i proli kroz nekakav mraan salon za primanje, u kojem su sjedila tri-etiri
ovjeka u nadi da e uspjeti oduzeti Pierpontu Morganu nekoliko trenutaka od njegova
dragocjena vremena. To su bili njegovi pravni zastupnici. Trebali su ga posavjetovati to da
kae uskoro pred Odborom za bankovne i financijske poslove, koji je upravo u Washingtonu
raspravljao o tome postoji li u Sjedinjenim Dravama financijski kartel. Morgan je samo
odmahnuo rukom kad su pravnici ustali da ga pozdrave. Tu ga je ekao i jedan antikvar u
aketu, koji je doputovao iz Rima jedino radi toga da porazgovara s Morganom. Antikvar je
samo ustao i naklonio se.
Nita od cijele ove predstave nije promaklo Fordu. On je bio ovjek priprosta ukusa, ali
ga nije ni najmanje zbunilo sve ovo to je smatrao carstvom koje se samo po stilu razlikuje od
njegova. Morgan ga je doveo u veliku Zapadnu dvoranu u svojoj knjinici. Tu su sjeli u
naslonjae suelice jedan drugome uz kamin ovjekove visine. Morgan ree da je lijep dan za
sjedenje uz vatru. Ford se sloi s njim. Ponudie ih cigarama. Ford odbije cigaru. Opazio je da
je strop pozlaen. Zidovi bijahu obloeni crvenim svilenim damastom. Na njima su visile
raskone slike u tekim okvirima, zatiene staklom - slike duevnih ukastih ljudi sa zlatnim
aureolama. Pomislio je da su se u ono vrijeme slikali samo sveci. Bijae tu i jedna Bogorodica
s djetetom. Proao je prstima po priruju svog naslonjaa presvuenog crvenim pliem.
Morgan ga je pustio da sve na miru razgleda. Odbijao je dimove cigare. Napokon je
progovorio. Forde, ree otresito, nije mi stalo do toga da preuzmem va posao niti da dijelim s
vama profite. Isto tako nemam nikakve veze s vaim konkurentima. Ford klimne glavom.
Moram priznati da mi je to drago uti, ree bacajui lukav pogled na sugovornika. Ipak,
nastavi domain, divim se onome to ste dosad postigli, i premda strepim pri pomisli na
automobil u rukama svakog mongoloida koji sluajno ima koju stotinu dolara vie nego to
mu je potrebno, priznajem da vama pripada budunost. Vi ste jo mlad ovjek - negdje vam je
valjda oko pedeset? - i moda razumijete potrebu da se masa ljudi pojedinano mobilizira, to
ja, priznajem, ne razumijem. Proveo sam ivot usklaujui izvore kapitala s harmoninim
razvojem industrije, ali nikad mi nije palo na pamet da je zapoljavanje radne snage samo po
sebi proces harmoninog sjedinjavanja, nezavisno od posla koji se obavlja. Dopustite mi da
vas neto upitam. Je li vam ikad palo na pamet da vaa pomina vrpca nije samo genijalan
potez u industriji, nego i projekcija organske istine? Na kraju krajeva, izmjenjivost dijelova
jest prirodni zakon. Pojedinci su dijelovi svoje vrste i svoga roda. Svi sisavci razmnoavaju se
na isti nain i imaju iste oblike ishrane, probavne i krvotone sisteme koji su manje-vie
jednaki, i imaju podjednaka osjetila. Oito je da to ne znai da svi sisavci imaju dijelove koji
se meu sobom mogu zamijeniti, kao kod vaih automobila. Ali isti oblik grae omoguuje
sistematiarima da klasificiraju sisavce kao sisavce. A unutar jedne vrste - ljudske, na primjer
- prirodni zakoni djeluju tako da su individualne razlike meu nama zasnovane na naoj
slinosti. Stoga se individuacija moe usporediti s piramidom, jer se ostvaruje tek
postavljanjem najgornjeg kamena.
Ford je porazmislio o tim rijeima. Izuzev idova, promrmlja. Morgan pomisli da ga
nije dobro uo. Molim, ree. idova, ponovi Ford. Oni nisu ko drugi koje znam. Tu ste sa
svojom teorijom u govnima. I osmjehne se.
Morgan je minutu-dvije utio. Puio je cigaru. Vatra je pucketala. Snjene pahuljice
noene vjetrom njeno su lupkale o prozore knjinice. Morgan iznova progovori. S vremena
na vrijeme, ree, angairam nauenjake i uene ljude da mi pomau u filozofskim
istraivanjima ne bih li doao do nekih spoznaja o ovom naem ivotu do kojih veina ljudi ne
moe doi. Nudim vam da podijelim s vama plodove svojih izuavanja. Ne vjerujem da ste
toliko umiljeni da mislite kako su vaa dostignua rezultat samo vaih osobnih napora. Kad
biste svoje uspjehe jedino sebi pripisivali, upozorio bih vas, gospodine, na stranu cijenu koju
biste morali za to platiti. Nali biste se nasukani na kraju svijeta i vidjeli biste kao nitko drugi
47

prazninu nebeskog svoda. Vjerujete li vi u Boga? To je moja stvar, odgovori Ford. U redu,
ree Morgan, nisam ni oekivao da ovjek vae pameti prihvati takvu obinu ideju. Moda
sam vam ja potrebniji nego to mislite. Recimo da vam mogu dokazati da postoje univerzalni
sustavi poretka i obnove koji daju smisao aktivnosti ovog naeg planeta. Recimo da vam
mogu dokazati da i vi sami, u ovo nae moderno doba, sluite kao posrednik tenjama za
ljudskim identitetom koje potvruju najstariju mudrost na svijetu.
Iznenada Morgan ustane i izie iz dvorane. Ford se okrene u naslonjau gledajui za
njim. Zaas se starac ponovo pojavi na vratima i mahne mu odlunom kretnjom neka poe za
njim. Ford ga je pratio kroz sredinju dvoranu knjinice do Istone dvorane, u kojoj visoki
zidovi bijahu obloeni policama s knjigama. Gore su bile dvije galerije ograene mljenim
staklom i ulatenom mjedenom balustradom, tako da se do svake knjige moglo lako doi, ma
koliko bila visoko. Morgan je doao do dna dvorane i pritisnuo hrbat jedne knjige, nato se
dio police rastvori i otkrije prolaz kroz koji je mogao proi ovjek. Izvolite, ree on Fordu, pa
poe za njim u nekakvu komoru i, pritisnuvi dugme, zatvori vrata za sobom.
Bijae to soba normalne veliine, skromno namjetena, s okruglim ulatenim stolom,
dva stolca s vretenastim naslonima i vitrinom u kojoj bijahu izloeni rukopisi. Morgan upali
stolnu svjetiljku sa zelenim metalnim sjenilom. Nitko jo nije bio sa mnom u ovoj sobi, ree.
Upali i stajau lampu koja je osvjetljavala vitrinu. Doite ovamo, gospodine, ree. Ford
pogleda kroz staklo i vidje nekakav stari pergament kaligrafski ispisan na latinskom jeziku.
To je, ree Morgan, list iz jednog od prvih rozenkrojcovskih tekstova, Kemijsko vjenanje
Christiana Rosenkreuza. Znate li, gospodine Forde, tko su bili prvobitni rozenkrojcovci? To
su bili kranski alkemiari iz Rajnske Bavarske za vladavine izbornog kneza Fridrika V.
Rije je o poetku sedamnaestog stoljea, gospodine. Ti veliki i dobri ljudi zastupali su ideju
da postoji jedna stalna, blagotvorna arolija koja odreenim ljudima stoji na raspolaganju u
svakoj epohi, na dobro cijelog ovjeanstva. Latinski je naziv za taj pojam prisca theologia,
tajna mudrost. udna je stvar da u tu tajnu mudrost nisu vjerovali samo rozenkrojcovci.
Znamo da je oko sredine tog istog stoljea u Londonu postojalo drutvo koje se zvalo
Nevidljivi koled. lanovi tog drutva bili su na glasu kao uvari te iste blagotvorne arolije o
kojoj je rije. Vi naravno ne poznajete spise Giordana Bruna, koji su ovdje zastupljeni jednom
stranicom ispisanom njegovom rukom. Moji su uenjaci otkrili, kao najbolji detektivi, da je ta
ideja postojala, kao i razline tajanstvene organizacije koje su je zastupale, u veini
renesansnih kultura, u srednjovjekovnom drutvu i u staroj Grkoj. Nadam se da me paljivo
sluate. Najraniji zabiljeeni spomen o posebnim ljudima koji se raaju u svakoj epohi da bi
svojom prisca theologia olakali patnje ovjeanstvu potjee od Grka, iz prevedenih spisa
egipatskog sveenika Hermesa Trismegistosa. Hermes je dao historijsko ime tom okultnom
znanju, pa se ono zove hermetika. Morgan kucne svojim debelim kaiprstom po staklu iznad
posljednjeg izloka u vitrini, komadia ruiastog kamena na kojem su se jedva razabirale
geometrijske are. Ovo je, gospodine, moda, primjerak Hermesova rukopisa na originalnom
klinastom pismu. A sad dopustite da vas neto priupitam. to mislite zato je" jedna ideja koja
je vrijedila u svakoj epohi i civilizaciji ljudskog roda nestala u moderno doba? Jer, tek su se u
doba razvoja prirodnih znanosti ovi ljudi i njihova mudrost izgubili iz vida. Ja u vam rei
zato: procvat mehanicistike znanosti Newtona i Descartesa bila je zapravo jedna velika
urota, velika avolska urota kojoj je cilj bio da uniti u nama osjeaj za realnost i spoznaju o
metafiziki nadarenim pojedincima meu nama. Ali ti su pojedinci svejedno i danas s nama. S
nama su u svakoj epohi. Vraaju se, razumijete li? Vraaju se! Morgan se sav zajapurio od
uzbuenja. Skrene Fordu panju na najdalji kut komore, gdje je u sjeni stajao jo jedan
predmet, neto etvrtasto, pokriveno zlaanim barunskim pokrovcem. Morgan zgrabi za
jedan kraj pokrovca i, piljei u svoga gosta pogledom punim silnog vlasnikog ponosa,
odgrne ga i baci na pod. Ford razgleda predmet. Bijae to staklena krinja zapeaena olovom.
U krinji se nalazio sarkofag. uo je kako starac hriputljivo predie. Bijae to jedini zvuk u
komori. Sarkofag je bio od alabastra. Na vrhu se nalazio drveni kip osobe koja je unutra
leala. Kip bijae obloen zlatom u listiima i obojen crvenim okerom i modrom bojom. Ovo
je, gospodine moj, ree Morgan promuklim glasom, lijes jednog velikog faraona. Egipatske
vlasti i svi arheolozi na svijetu vjeruju da se nalazi u Kairu. Kad bi se saznalo da je u mom
48

vlasnitvu, nastala bi meunarodna guva. Ovo je doslovce neprocjenjivo blago. Moj privatni
tab egiptologa poduzeo je sve znanstvene mjere da ga ouva od tetnog utjecaja zraka. Ispod
maske koju vidite, nalazi se mumija velikog faraona iz Devetnaeste dinastije, Setija Prvog,
koja je pronaena u hramu Karnak, gdje je leala vie od tri tisue godina. Pokazat u vam je
poslije. Zasad samo toliko da e vam lik tog velikog vladara biti i te kako zanimljiv.
Morgan se morao iznova sabrati. Izvukao je stolac ispod stola i sjeo na njega. Polako mu
se povratio dah. Ford je sjeo suelice njemu i, razumijevajui stareve tjelesne tegobe, utio i
piljio u svoje cipele. Smee cipele na vezanje to ih je izabrao u katalogu L. L. Beana. Dobre,
udobne cipele. Gospodine Forde, ree Pierpont Morgan, pozivam vas da budete moj gost u
ekspediciji u Egipat. To je ono pravo mjesto, gospodine. Tamo je sve poelo. Naruio sam da
mi izgrade parobrod specijalno za plovidbu po Nilu. Kad bude gotov, elio bih da poete sa
mnom. Hoete li? Ne traim nita od vas da investirate. Moramo otii do Luxora i Karnaka. I
do velikih piramida u Gizi. Nas je tako malo, gospodine. Svojim novcem dopro sam do ulaza
u neke kripte, do deifriranja svetih hijeroglifa. Zato da ne otkrijemo istinu o tome tko smo
zapravo, i o vjenoj blagotvornoj sili koju utjelovljujemo?
Ford je sjedio malko pogrbljen. Dugake ake leale su mu na drvenim prirujima stolca
kao da su prebijene u zglobovima. Porazmislio je o svemu to je uo. Pogledao je sarkofag.
Kad je bio uvjeren da je razumio sve kako treba, sveano klimne glavom i ovako odgovori:
Ako sam vas dobro razumio, gospodine Morgane, vi govorite o reinkarnaciji. E pa, da vam
kaem to ja mislim o tome. U mladosti sam doivio stranu krizu u svom duevnom ivotu,
kad sam shvatio da nemam nikakva prava znati sve ono to znam. Imao sam kurae, svakako,
ali sam bio obian provincijski deko koji je s mukom savladavao kolsko znanje kao i svi
ostali. Pa ipak, znao sam kako sve funkcionira. Dovoljno je bilo da neto pogledam pa da vam
kaem kako to funkcionira, i da vam vjerojatno pokaem kako bi moglo jo bolje
funkcionirati. Ali nisam, znate, bio intelektualac i nisam imao strpljenja s kompliciranim
rijeima.
Morgan ga je sluao. Osjeao je da se ne smije ni maknuti.
E pa, nastavi Ford, sluajno mi je dopala ruku jedna knjiica. Naslov joj je bio Vjena
mudrost jednog istonjakog fakira, a objavila ju je Franklin Novelty Company iz
Philadelphije. I u toj knjiici, koja me je stajala svega dvadeset pet centa, naao sam sve to
mi je bilo potrebno da ponovo steknem svoj duevni mir. Ja, gospodine Morgane, jedino
vjerujem u reinkarnaciju. I svoju genijalnost objanjavam na taj nain - da su neki od nas
ivjeli vie puta od drugih. I tako, vidite, ono za to ste vi platili uene ljude i radi ega ste
putovali po svijetu, ja sam to ve otprije znao. I znate ta, hvala vam na jelu, a zauzvrat u
vam posuditi tu knjigu. Ama, ovjee, ne morate se gnjaviti sa svom tom latintinom, ree
odmahujui rukom, ne morate prekopavati po svim kantama za smee u Evropi i graditi
parobrode za plovidbu po Nilu samo zato da doznate neto to moete naruiti potom za
dvadeset pet centa!
Obojica su zurila jedan u drugog. Morgan se zavali na stolcu. Sva mu je krv iezla iz
lica, a oi su mu izgubile onaj svoj estoki sjaj. Kad je progovorio, glas mu je bio slabaan,
kao u pravog starca. Gospodine Forde, ree, ako moje ideje podnesu dodir s vama, onda e
poloiti svoj najtei ispit.
Ipak, led je bio probijen. Otprilike godinu dana nakon ovog neobinog sastanka, Morgan
je otputovao u Egipat. Premda Ford nije otiao s njim, priznao je mogunost fantastinog
rodoslovlja. I zajedno su osnovali najtajniji i najekskluzivniji klub u Americi, Piramidu, u
kojem su njih dvojica bili jedini lanovi. Taj je klub financirao neka istraivanja koja i dandanas traju.

21.
U to su vrijeme, naravno, likovi iz starog Egipta bili svima pred oima. Bilo je to zbog
otkria o kojima su britanski i ameriki arheolozi Javljali iz pustinje. Arheolozi su, uz igrae
amerikog nogometa u njihovim kratkim platnenim hlaama i konim ljemovima, bili glavne
zvijezde na sveuilitima. U nedjeljnim dodacima novina potanko se opisivala tehnika
49

mumificiranja, a nadobudni novinarii raspravljali su o tome kako su pogrebni obredi


prikazani na papirusima. Egipatska umjetnost i njen stil sluili su kao uzor za unutranju
dekoraciju. Izbaen je Louis XIV, a ubaena su prijestolja s izrezbarenim prirujima u obliku
zmije. Ni Majka u New Rochelleu nije mogla odoljeti toj modi. Budui a su joj se cvjetni
uzorci na tapetama u blagovaonici inili sumorni i nezanimljivi, zamijenila ih je elegantnim
desenima sa crnookim Egipanima i Egipankama u kratkim suknjicama i s nakitom na glavi.
Obojeni crvenim okerom, modrom i svijetlosmeom bojom, paradirali su po zidovima na onaj
egipatski neobian, frontalni nain, s jastrebovima na dlanovima, sa snopovima ita, lopoima
i lutnjama. Pratili su ih lavovi, skarabeji, sove, volovi i odsjeena stopala. Ocu, osjetljivom na
svaku promjenu, smanjio se apetit. Njemu se inilo neumjesnim da blaguje iv sahranjen.
Djeak je meutim bio oduevljen tim novim desenom i to ga je ponukalo da prouava
alfabet hijeroglifa. Umjesto Wild West Weeklyja, itao je magazine koji su objavljivali prie o
opljakanim grobnicama i o mumijama ija su se prokletstva obistinila. Sve ga je vie
zanimala crna ena u potkrovlju, i u svojim nijemim tajnim igrama pretvorio ju je u nubijsku
princezu koja ami u ropstvu. Nita ne primjeujui oko sebe, ona je sjedila pokraj prozora u
svojoj sobi dok je on prolazio pored njenih vrata s kljunastom maskom ibisa od papirmaea
koju je sam napravio.
Jedne nedjelje poslije podne polako se uz brdo popeo novi Ford model T i proao pored
njihove kue. Djeak ga je sluajno spazio s verande, pa je strao niza stube i stao tek na
ploniku. Voza je gledao lijevo-desno, kao da trai neku odreenu adresu; okrenuo je
automobil na uglu i vratio se. Zaustavio se pred djeakom, iskljuio brzinu i mahnuo mu
rukom u rukavici. Bijae Crnac. Automobil se sjao. Kromirani su se dijelovi ljeskali na suncu.
Auto je imao stakleni vjetrobran i specijalno izraeni krov od pantasote. Traim jednu mladu
obojenu enu koja se zove Sarah, ree. Rekli su mi da stanuje u jednoj od ovih kua.
Djeak shvati da misli na enu u potkrovlju. Kod nas je. ovjek ugasi motor, povue
konicu i iskoi iz kola. Popne se uz kamene stube ispod dva norveka brijesta, obie kuu i
doe do stranjeg ulaza.
Kad je Majka izala na vrata, Crnac je bio vrlo pristojan, ali je bilo neega neprijatno
odlunog i uobraenog u nainu na koji ju je upitao da li bi mogao govoriti sa Sarom. Majka
nije bila naisto koliko mu je godina. Bijae to stamen ovjek crvenkastosmeeg sjajnog lica,
visokih jagodica i krupnih crnih oiju, koje su tako intenzivno gledale da se inilo kao da im
malo nedostaje da se ukrste. Imao je uredne brie. Odjea mu je odavala dojam lanog
bogatstva, kao to esto biva kod obojenih ljudi. Nosio je crn ogrta koji mu je dobro stajao,
crno-bijelo karirano odijelo, sive gamae i iljaste crne cipele. U ruci je drao kapu boje
drvenog ugljena i oferske naoale. Domaica mu je rekla neka prieka, pa je zatvorila vrata
za sobom. Popela se na drugi kat. Nije zatekla Saru da sjedi kod prozora kao obino, nego
kako kruto stoji, sklopljenih ruku pred sobom, okrenuta vratima. Sarah, ree joj Majka, ima
posjet. Djevojka je utjela. Hoe li doi u kuhinju? Djevojka zavrti glavom. Ne eli ga
vidjeti? Ne, gospojo, odgovori napokon djevojka gledajui blago u pod. Otpravite ga, molim
vas! To je bilo najvie to je rekla u toku svih tih mjeseci to ih je provela u njihovoj kui.
Majka se vrati dolje i ne zatekne ovjeka pred stranjim ulazom nego u kuhinji, gdje je u
toplom kutu pokraj tednjaka lealo u kolicima Sarino djetece i spavalo. Bijahu to kolica od
pletenog prua na etiri drvena kotaa s usiljenim bicama, podstavljena izblijedjelim plavim
satenom obrubljenim pliom. Njen je roeni sin neko spavao u tim kolicima, a prije njega
njezin brat. Crnac je kleao pokraj kolica i zurio u dijete. Bez jasnih misli u glavi, Majka se
iznenada ozlojedi Ato se on usudio ui u kuu bez poziva. Sarah vas ne moe primiti, ree mu
i otvori vrata. Crnac jo jednom pogleda dijete, ustane, zahvali joj i ode. Ona zalupi za njim
vratima jae nego to je trebalo. Dijete se probudi i zaplae. Ona ga uzme k sebi i pone
umirivati, udei se sama sebi to se tako ponijela prema posjetiocu.
Tako se taj Crnac pojavio prvi put sa svojim kolima u Aveniji Broadwieu. Zvao se
Coalhouse Walker mlai. Od te je nedjelje dolazio svakog tjedna. Svagda bi pokucao na
stranja vrata i svagda bi se bez rijei prigovora okrenuo i otiao kad bi Sarah odbila da ga
primi. Otac je smatrao da ih ti posjeti samo uznemiruju i htio je neto poduzeti protiv toga.
Pozvat u policiju, rekao je. Majka ga je dotakla rukom. Jedne nedjelje Crnac je donio buket
50

utih krizantema to ga je u to doba godine morao skupo stajati. Prije nego to je odnijela
cvijee Sari, majka je zastala kod prozora u salonu. Vani, na ulici, Crnac je brisao prainu sa
svojih kola, istio bice na kotaima, farove i vjetrobran. Bacio je pogled na prozor na
drugom katu i odvezao se. Majci je to bio povod da se sjeti izraza na licima seminarista u
Ohiu, koji su joj dolazili u posjet kad joj je bilo sedamnaest godina. Rekla je Ocu: Mislim da
smo zapravo svjedoci udvaranja na najuporniji kranski nain. Otac odgovori, da, ako se
udvaranjem moe nazvati neto iz ega se ve rodilo dijete. Mislim da je ta tvoja primjedba
bezduna, ree Majka. Bilo je tu najprije patnje, a sad je na redu kajanje. To je zaista
velianstveno, i ao mi je to ti to ne uvia.
Mlada Crnkinja nije htjela nita rei o svom posjetiocu. Nitko od njih nije imao pojma
gdje se ona upoznala s njim, ni kako. Koliko su oni znali, nije imala ni obitelji ni prijatelja u
crnakom dijelu grada. U gradu je bilo stalno nastanjenih Crnaca, ali ih je bilo i koji su
dolazili i odlazili. Ona je oito bila jedna od njih i sama je bila dola iz New Yorka da se
zaposli u ovom gradu kao slukinja. Majka je zbog svega toga bila uzbuena. Prvi put od
onog groznog dana kad je nala crno djetece u cvjetnoj lijehi, vidjela je da ima razloga da se
nada boljoj budunosti mlade ene. Poela je aliti zbog Sarine nepopustljivosti. Mislila je na
to koliko traje vonja kolima od Harlema, gdje stanuje Coalhouse Walker mlai, koliko mu
treba za povratak, pa je odluila da ga idui put primi kao gosta. Posluit e ga ajem u
salonu. Otac je umnjao da e to biti u redu. Majka ree: On se lijepo izraava i ponaa se kao
gospodin. Ja ne vidim u tome nita loe. Kad je gospodin Roosevelt bio u Bijeloj kui,
priredio je veeru u ast Bookera T. Washingtona. Pa zato ne bismo i mi mogli posluiti
ajem Coalhousea Walkera mlaeg?
I tako je slijedee nedjelje Crnac doao na aj. Otac je primijetio da se nimalo ne
snebiva to sjedi u salonu s tanjuriem i alicom u ruci. Naprotiv, ponaao se kao da je to
neto sasvim prirodno. Okolina ga nije zaplaila niti se on pred ukuanima drao ponizno. Bio
je uglaen i pristojan.
Priao im je o sebi. Profesionalni je pijanist i sad je manje-vie stalno nastanjen u New
Yorku, jer je uspio postati lan orkestra Jim Europe Clef Cluba, glasovitog ansambla koji daje
redovite koncerte u Manhattan Casinu, na uglu Sto petnaeste ulice i Osme avenije. Za
muziara je vano, ree, da nae stalno zaposlenje, da ne mora putovati. Meni je dosta
putovanja, ree. Dojadilo mi je biti stalno na putu. Govorio je to tako znaajno da je otac
shvatio da je ta poruka namijenjena onoj eni gore. To ga je ozlovoljilo. to znate svirati?
upita ga iznenada. Kako bi bilo da nam neto odsvirate?
Crnac odloi alicu na pladanj. Ustane, obrie usta ubrusom, odloi ubrus uz alicu i
prie klaviru. Sjedne na klavirski stolac, ali odmah ustane i zavrti ga dok nije bio zadovoljan
visinom. Zatim ponovo sjedne, odsvira jedan akord i okrene se domainima. Ovaj bi klavir
hitno trebalo utimati, ree. Otac pocrveni. O da, ree Majka, mi smo u tome vrlo nemarni.
Muziar se ponovo okrene tipkama. Wall Street Rag, ree. Kompozicija velikog Scotta
Joplina. Zasvira. Bio klavir slabo ugoen ili ne, nikad nije proizvodio takve zvukove. Kratki
jasni akordi lebdjeli su u zraku kao cvjetovi. Melodije su bile nalik na bukete. Reklo bi se da
nema drugih mogunosti za ivot do onih to ih je naznaivala ta glazba. Kad je odsvirao
cijelu skladbu, Coalhouse Walker okrene se na stolcu i opazi da je cijela obitelj sluala
njegovu svirku, Majka, Otac, djeak, djed i Majin mlai brat, koji je doao odozgo iz svoje
sobe samo u koulji i naramenicama da vidi tko to svira. On je jedini od svih njih poznavao
ragtime. Sluao ga je u ono vrijeme dok se skitao nou New Yorkom. Nije se nadao da e ga
ikad uti u kui svoje sestre.
Coalhouse Walker mlai okrene se opet klaviru i ree: The Maple Leaf (Javorov list).
Kompozicija velikog Scotta Joplina. Najuvenija skladba ragtimea od svih razlijegala se
zrakom. Pijanist je kruto sjedio za klavirom, a dugi tamni prsti s ruiastim noktima
proizvodili su naoko bez trunka napora rojeve sinkopiranih akorda i zaglunih oktava. Bijae
to vrlo robusna kompozicija, snana glazba koja je budila osjetila i nije ni aska mirovala.
Djeak ju je doivio kao svjetlo koje dodiruje razna mjesta u prostoru, gomilajui se u
sloenim uzorcima dok se nije cijela soba sjala sama od sebe. Glazba je ispunila stubite sve

51

do drugog kata gdje je sjedila, nijema i nepopustljiva, Sarah sklopljenih ruku i sluala iza
otvorenih vrata.
Svirka se zavrila. Svi su zapljeskali. Zatim je Majka predstavila gospodina Walkera
djedu i svom mlaem bratu, koji je prodrmao Crncu ruku i rekao: Drago mi je. Coalhouse
Walker bio je dostojanstven. Svi su stajali. Nastao je tajac.
Otac se iskaljao. On se nije ba mnogo razumio u glazbu. Njegov ukus nije iao dalje
od Carrie Jacobs Bond. Drao je da crnaka muzika mora biti vedra i groteskna, kao pri plesu
cakewalk. Znate li koju crnaku narodnu pjesmu? upita ga. Nije elio da ga uvrijedi - tako su
se zvale te pjesme. Ali je pijanist, umjesto odgovora, odreno zavrtio glavom. Te se pjesme
pjevaju na predstavama minstrela, ree. Pjevaju ih bijelci namazani crnom bojom. Opet
nastane tajac. Crnac pogleda u strop. E pa, ree, ini se da me gospoica Sarah nee moi
primiti. Naglo se okrene i ode kroz hodnik u kuhinju. Obitelj poe za njim. Bio je prebacio
zimski kaput preko stolca. Obue ga i, ne obazirui se ni na koga, klekne i zagleda se u dijete
to je spavalo u kolicima. Nakon nekoliko trenutaka ustane, ree do vienja i izie napolje.
Taj je njegov posjet ostavio na sve snaan dojam, osim na Saru, koja nije niim
pokazivala da slabi njena odlunost da ne eli imati nikakva posla s tim ovjekom. Idue je
nedjelje opet doao, i u nedjelju iza nje. Sad je dolazio u posjete obitelji i svaki put im je
priao to je radio proteklog tjedna, ne sumnjajui ni najmanje da ih to ivo i neobino
zanima. Oca je njegovo dranje izbezumljivalo. Ona ga ne eli vidjeti, rekao je Majci. Pa zar
u ja zabavljati Coalhousea Walkera svake nedjelje do kraja ivota? Ali Majka je zapaala
stanovite znakove napretka. Sarah je preuzela poslove otputene sluavke i pospremala je
sobe tako odluno i vjeto kao da je vlasnica kue. Majka se morala ak nasmijati jer joj se
naas uinilo da Sarah posprema svoju vlastitu kuu. Isto tako nije vie traila dijete samo da
ga nadoji, nego ga je najprije svaki dan sama kupala, a onda i nosila gore, u svoju sobu, na
spavanje. Ipak, nije htjela da vidi svog posjetioca. Coalhouse Walker dolazio je redovito cijele
zime. Vie puta, kad su ceste bile neprohodne zbog snijega, doao je vlakom i hvatao na
povratku tramvaj i vozio se njime po Sjevernoj aveniji do podnoja brijega. Uz svoj crni
zimski kaput koji mu je dobro stajao, nosio je i ubaru od janjee koe u ruskom stilu.
Donosio je opremu za dijete. Sari je donio etku za kosu sa srebrnim drkom. Otac se morao
diviti njegovoj ustrajnosti. Pitao se kako muziarska plaa moe podnijeti kupovinu takvih
darova.
Jednog je dana Otac pomislio da Coalhouse Walker mlai moda i nije svjestan da je
Crnac. to je dulje razmiljao o tome, to mu se tonijom inila ta misao. Walker nije govorio
niti se drao kao obojeni. Reklo bi se da umije preobraziti uobiajene geste poniznosti svoje
rase tako da vie odraavaju njegovo dostojanstvo, nego onoga kome su upuene. Kad bi
stigao pred stranji ulaz, snano bi pokucao, a kad bi mu otvorili vrata, dostojanstveno bi sve
pozdravio i nekako izazvao u svima njima osjeaj da su oni Sarina obitelj, i da njegova
udvornost prema njima samo odraava potovanje i smjernost koju osjea prema njoj. Otac je
u tom ovjeku nasluivao stanovite opasnosti. Moda ga ne bismo smjeli ohrabrivati u tom
njegovom snubljenju, rekao je Majci. Ima u njega neeg neobuzdanog. ak je i Mathew
Henson znao gdje mu je mjesto.
Meutim, nije se vie mogao promijeniti tok dogaaja. Negdje potkraj zime Sarah je
rekla da e primiti Coalhousea Walkera u salonu. Danima su se vrile grozniave pripreme.
Majka je poklonila Sari jednu svoju haljinu i pomogla joj da je suzi. Sarah je sila niza stube,
lijepa i snebivljiva.
Kosa joj bijae lijepo poeljana i namazana pomadom. Sjedila je na sofi oborenih oiju
dok je Coalhouse mlai formalno neto govorio i svirao joj na klaviru. Tek kad su ih vidjeli
zajedno, postalo im je jasno da je on mnogo stariji od nje. Majka je zatraila da se svi lanovi
obitelji povuku kako bi se njih dvoje mogli na miru zabavljati. Ali nita nije bilo time
pospjeeno. Sarah je nakon tog razgovora izgledala nezadovoljna, ak i srdita. Teko je
opratala, a na neki udan nain inilo se da je njena tvrdoglavost jedini pravi odgovor na
njegovu upornost. Sarah je bila pokuala ubiti svoje edo. Ni ona ni on nisu olako shvaali
ivot. ivjeli su u gruboj potinjenosti svojim nadama i uvstvima. I sami su patili. Majinom
mlaem bratu bilo je to moda jasnije nego ikom drugom u obitelji. On je samo jednom
52

razgovarao s Coalhouseom Walkerom, ali mu se neizmjerno divio. Drao je da u nainu na


koji taj Crnac provodi svoje namjere u djelo ima vie mukosti nego to je on ima. Dugo je
razmiljao o tome. Majin mlai brat shvaao je ljubav u nekim srcima kao fiziku njenost u
tom dijelu tijela, manu tjelesnog bia, neto kao rahitis ili sklonost upali plua. Njega je bila
snala ta bolest, pa i Saru, iako je Crnkinja. Pomislio je da je Sarah moda raseljena afrika
kraljica; i sam njen nezgrapni hod navodio je na pomisao da bi taj hod u nekoj drugoj zemlji
moda bila draesna crta. I to je manje bila sklona da prihvati branu ponudu Coalhousea
Walkera, to je Majinom mlaem bratu bivalo jasnije kako njeno srce strano pati.
Ali jedne nedjelje u oujku, kad se vjetar malo smirio a na granju brijestova ve bili
izbili mali smei pupovi, Coalhouse je stigao svojim blistavim Fordom i ostavio motor da
radi. Susjedi su izali iz svojih dvorita da gledaju tog udnog, ustrog Crnca, krnog i
korektnog, sa svojim crnim, crnim oima koje samo to ne gledaju ukri, i lijepu i nespretnu
Saru u ruiastoj bluzi i crnom kostimu, s jednim od Majinih eira sa irokim obodom na
glavi, kako prolaze ispod norvekih brijestova i silaze niz betonske stube na ulicu. Ona je
nosila u naruju svoje dijete. On joj je pomogao da ue u kola, pa je sjeo za upravlja.
Mahnuli su okupljenoj obitelji i krenuli kroz predgrae, prema obraenim poljima sjeverno od
grada. Parkirali su kola uz rub ceste. Promatrali su pticu kardinala kako leti ponad same tvrde
smee zemlje, a onda se sklanja na najviu i najtanju granu oblinjeg drveta. Tog ju je dana
zaprosio i isprosio. Pojava tog prekrasnog ljubavnog para izazvala je uzbuenje u cijeloj
obitelji; sukob njihovih volja gotovo da ih je opinio.

22.
Majin mlai brat poeo je ponovo odlaziti u New York. Radio je za svojim crtaim
stolom do iza vremena za veeru, a onda bi uhvatio veernji vlak. Sprijateljio se s nekim
artiljerijskim oficirima koji su sluili u arsenalu na uglu Lexingtonove avenije i Trideset
etvrte ulice. Tuili su se na puku Springfield. Pokazivali su mu svoje runo oruje i granate.
Odmah je bio naisto da bi on znao projektirati bolje oruje. Pio je s oficirima. esto ga se
moglo vidjeti pred izlazima za Glumce kazalita na Broadwayu. Stajao je u pokrajnjim
ulicama poput drugih, nikad onako dotjeran kao neki stariji mukarci, niti onako nehajno
pristao kao studenti iz Princetona ili Yalea. Ali, u njegovim se oima ogledalo nekakvo
napeto iekivanje to je privlailo mnoge ene. Uvijek je bio tako ozbiljan i nesretan da su
one bile uvjerene da je zaljubljen u njih. Mislile su da je pjesnik.
Meutim, njegova plaa nije bila dovoljna za ispunjenje takvih elja. Broadway je bio
pun svjetla i zabave, i svi oni koji su bili vezani za kazalite i proeti njegovim uzbuenjima
ivjeli su intenzivnim ivotom. Otkrio je gdje moe nai ene koje e poi s njim u krevet za
male pare. Jedno je od tih mjesta bila fontana Bethesda u Central Parku. Kad god bi vrijeme
bilo lijepo, te iu se ene tuda etale u parovima. Dani su bivali sve dui. O hladnom
raskonom zalasku sunca vrljale su oko fontane, sjene su pokrivale velebne stube, voda je
bila ve crna a kamene ploe smee i rumene. Zabavljao ih je time to ih je shvaao ozbiljno.
Bio je blag s njima. Nije ih smetalo njegovo udatvo zato to je bilo blago. Odveo bi ensku
u svoju hotelsku sobu, pa onda sjedio u naslonjau drei jednu cipelu u ruci, posve
zaboravivi na ensku. Ili ne bi ni pokuao voditi s njom ljubav nego bi joj samo razgledao
stidna mjesta. Pio bi vino do besvijesti. Veerao je po peenjarnicama u kojima je pod bio
posut piljevinom. Odlazio je u pelunke u zloglasnoj etvrti Hell's Kitchen, gdje su gangsteri
astili piem sve goste redom. etao se nou po Manhattanu prodirui oima prolaznice.
Buljio je kroz prozore restorana i sjedio po hotelskim predvorjima, a nemirne oi
prepoznavale su mu pokrete i boje jo prije nego to bi razabrale likove.
Napokon je otkrio urednitvo asopisa Mother Earth koji je izdavala Emma Goldman.
Urednitvo se nalazilo u Trinaestoj ulici, u kui od smeeg pjeenjaka u kojoj je
anarhistkinja stanovala kad god bi boravila u New Yorku. Stajao je na ulici ispod uline
svjetiljke i zurio u prozore urednitva. Nekoliko je noi za redom tako stajao. Naposljetku je
jedan ovjek iziao iz kue, siao niza stube, preao ulicu i pristupio mu. Bijae to visok,

53

mrtvaki blijed ovjek, duge kose i uske kratke kravate. Ree mu: Hladno je naveer - doite
k nama, mi nemamo nikakvih tajni. I povede ga preko ulice pa uza stube u kuu.
Pokazalo se da su pogreno zakljuili, gledajui ga na njegovoj nonoj strai, da je
policijski zbir. Doekali su ga rafiniranom ironijom. Ponudili su ga ajem. Mnogo je ljudi
stajalo u stanu u ogrtau, sa eirom na glavi. Tada se na vratima pojavi Goldmanica i svrati
pozornost na njega.
Boe sveti, ree. Pa to nije nikakav policajac. Nasmije se. Upravo je stavljala eir na
glavu i privrivala ga iglama. Bio je ushien to ga se ona jo sjea. Hajde s nama, dovikne
mu.
Ubrzo se Majin mlai brat naao u sjeditu Sindikata bavarskih radnika nedaleko od
Bozveryja. U dvorani je bilo vrue jer je bila dupkom puna. Bilo je mnogo stranaca. Ljudi
nisu kidali svoje polucilindre. Bijae to velik skup ljudi proet vonjem enjaka i znoja.
Sastali su se i la podre meksiku revoluciju. On nije ni znao za meksiku revoluciju. Ljudi su
mahali akama. Stajali na klupama. Smjenjivao se govornik za govornikom. Neki su od njih
govorili na stranim lezicima a da nitko nije prevodio njihove govore. Nije ih sve dobro ni uo.
Koliko je mogao razabrati, meksiki peoni spontano su se bunili protiv predsjednika Meksika
Diaza u posljednjih trideset pet godina. Potrebne su im puke. Potrebna im je municija.
Udaraju s brda, napadaju federalne jedinice i opskrbne vlakove toljagama i muketama koje
se sprijeda nabijaju. Razmiljao je o svemu tome. Napokon je ustala Emma Goldman da uzme
rije. Ona je bila najbolji govornik od svih njih. U dvorani je zavladao muk kad je govorila o
tome kako su se bogati zemljoposjednici udruili s prezrenim tiraninom Diazom, o tlaenju
peona, o siromatvu i gladovanju i o najveoj sramoti - prisutnosti predstavnika amerikih
tvrtki u meksikim nacionalnim vijeima. Glas joj je bio snaan. Dok je mahala glavom i
gestikulirala, svjetlo se odbijalo od njenih naoala. Probio se kroz svjetinu da joj bude blie.
Opisivala je nekog Emiliana Zapatu, obinog seljaka iz pokrajine Morelos, koji je postao
revolucionar zato to nije imao drugog izbora. On nosi izblijedjelu pidamu kakvu nose
napoliari, a uprtai i pojas slue mu kao redenici. Drugovi, uzviknula je, to nije nikakva
strana narodna nonja. Nema stranih zemalja. Nema meksikog seljaka, nema diktatora Diaza.
Ima samo jedna borba koja se vodi u cijelom svijetu, ima samo jedan plamen slobode koji
pokuava rastjerati grdnu tminu ivota na kugli zemaljskoj. Pljesak je bio zagluan. Majin
mlai brat nije imao uza se novaca. Izokrenuo je sve depove. Osjeao se ponien kad je vidio
oko sebe ljude koji vonjaju po siromatvu kako prilaze s punim akama sitnia. Iznenada se
naao ispod same govornice. Govori su bili zavreni i Goldmanica je stajala okruena
kolegama i oboavaocima. Vidio je kako je zagrlila jednog tamnoputog ovjeka u tamnom
odijelu i kravati, s golemim sombrerom na glavi. Okrenula se i pogled joj je pao na
proelavog plavokosog mladog ovjeka, kome je glava strila iznad samog podija, kao da je
odsjeena, poput glave nekog francuskog republikanca, pogleda uperena uvis, u nekoj vrsti
zanosa. Nasmijala se.
Mislio je da e ona nakon sastanka porazgovarati s njim, ali je umjesto toga priredila
primanje za Meksikanca u urednitvu asopisa Mother Earth. On je bio predstavnik zapatista.
Nosio je izme ispod hlaa bez maneta. Nije se smjekao, samo je pio aj a zatim otirao
dugake brkove nadlanicom. Sobe su bile dupkom pune novinara, boema, umjetnika, pjesnika
i emancipiranih ena. Majin mlai brat nije uope bio svjestan da prati Emmu Goldman.
udio je za njenom panjom. Ali ona je imala pune ruke posla s drugima. Morala se
pozdraviti sa svakom novom osobom koja bi pristigla. Mnogo je toga morala drati u glavi.
Predstavljala je ljude jedne drugima. Raznim je osobama predlagala razne stvari koje treba da
uine, s kim treba da porazgovaraju, koje situacije treba da ispitaju ili o emu da piu. Osjeao
je da je strana neznalica. Ona je otila u kuhinju i umijesila tijesto za kola. Hajde, ree
Majinom mlaem bratu, uzmi ove alice i odnesi ih na stol u veliku sobu. Bio joj je zahvalan
to ga je primila u svoju ekipu korisnih ljudi. Na svim su zidovima bili izvjeeni plakati s
naslovnim stranama asopisa Mother Earth. Visok ovjek duge kose natakao je ljudima pun.
Bio je to onaj isti ovo koji je onomad iziao na ulicu i pozvao ga da doe gore. Izgledao je
kao tuma ekspirskih uloga bez posla. Nokti su mu bili crni na rubovima. Pio je koliko je i
toio. Pozdravljao je ljude pjevajui po jedan stih ili dva iz neke pjesme. Svi koji su s njim
54

razgovarali smijali su se. Zvao se Ben Reitman, on je bio taj koji je tada ivio s Emmom
Goldman. Neto mu nije bilo u redu na tjemenu, na tom mu je mjestu glava bila obrijana. Kad
je primijetio kako ga Majin mlai brat gleda, objasnio mu je da je bio u San Diegu i da su ga
tamo namazali katranom i uvaljali u perje. Emma je bila dola u San Diego da odri govor.
On je nastupao kao njen menader, unajmljivao dvorane, sazivao skupove. Oni tamo nisu
eljeli da Emma govori. Oteli su ga, odvezli nekud, svukli dogola i namazali katranom. Gasili
su na njemu cigare, pa i gore stvari radili. Dok je o tome priao, smrknuo se, nestalo je
smijeka s njegova lica. Sluali su ga i drugi, drao je u ruci zaimau koja je poela zveckati
po posudi s punem. Reklo bi se da se nikako ne moe rastati od nje. Gledao je u svoju ruku i
nekako se udno smjekao. Nisu dali mami da govori u Kansas Citvju, ni u Los Angelesu,
ree. Ali, svejedno je govorila. Poznajemo ve sve zatvore. I dobili smo sve procese.
Mama e govoriti u San Diegu. Smijao se kao da ne moe vjerovati da mu se ruka toliko
trese. Zaimaa je zveckala po posudi.
U tom asu neki se ovjek probije do stola i ree: ta ti, Reitmane, misli, da je svijet
dobio neto time to su oni tamo tebe namazali katranom i uvaljali u perje? Bijae to onizak,
potpuno elav ovjek s debelim naoalama, velikim ustima, debelim usnama i ukastom,
nezdravom puti nalik na vosak. Sad nam je najvanije od svega postalo Emmino pravo da
govori, a ne ono to ima da kae. Svu svoju snagu troimo samo na to da se branimo. To je
njihova strategija, a ne naa. Bojim se da to tebi nije jasno. to ima tako divno u tome, jadni
moj Reitmane, to te je tamo neki liberal optereen osjeajem krivnje iskupio iz uze? Zato da
bi mogao estitati sam sebi. Gdje je tu dobitak za svijet? Njih su dvojica piljili jedan u
drugoga. Goldmanica veselo dovikne odnekud iz guve: Saa! Dola je za stol briui ruke u
pregau. Stala je do Reitmana. Njeno mu je uzela iz ruke zaimau. Saa dragi, ree onom
ovjeku nezdrave puti, ako ih najprije nauimo to su njihovi ideali, moda emo ih moi
nauiti i to su nai ideali.
Primanje se oteglo do u sitne sate. Majin mlai brat izgubio je nadu da e privui njenu
panju. Sjedio je kao Indijanac na nekom starom kauu s olabavljenim oprugama. Nakon
nekog vremena zapazio je da je u sobi tiho. Digne pogled. Goldmanica je sjedila pred njim na
kuhinjskom stolcu. Soba je inae bila prazna, on je bio posljednji gost. Tko zna zato, suze su
mu udarile na oi. Stvarno si me pitao da li te se sjeam, ree Emma Goldman. Ama, kako bih
te mogla zaboraviti? Zar bi itko, poganine moj, mogao zaboraviti onakav prizor? Dotakne mu
palcem obraz i obrie suzu. Kakva tragedija, kakva tragedija! Uzdahne. Zar je to sve to trai
od ivota? Njene krupne, uveliane oi piljile su u njega kroz lee i muala. Sjedila je
rairenih nogu, s rukama na koljenima. Ne znam ti ja gdje je ona. Ali, kad bih, i znala, to bi
imao od toga? Recimo da je i nagovori da ti se vrati. Ostala bi s tobom samo kratko vrijeme.
Opet bi ti pobjegla, zar ti to nije jasno? On klimne glavom. Grozno izgleda, ree
Goldmanica. to si to uinio od sebe? Zar nita ne jede? Zar ne izlazi na zrak? On odmahne
Glavom. Postareo si se za deset godina. Ne mogu suosjeati s tobom. Misli da si neto
posebno zato to si ostao bez ljubavnice? Pa to se dogaa svaki dan. Recimo da je na kraju
ipak pristala da ivi s tobom. Ti si buruj, ti bi htio da se oeni njome. Za godinu dana
upropastili biste jedno drugo. Vidio bi kako ona na tvoje oi stari i kako joj je dosadno. Sjedili
biste jedno nasuprot drugome za veerom kao okovani, kao jezoviti robovi neega za to ste
vjerovali da je ljubav, udvoje. Vjeruj mi da ti je ovako bolje. Majin mlai brat zaplae. Imate
pravo, ree joj, dakako mate pravo. Poljubi je u ruku. Imala je sitnu ruku, ali su joj prsti bili
nateeni, i koa crvena, a ivci na prstima zadebljani. Nemam nikakve pomene na nju, zajeca
on. Kao da sam sve to samo sanjao. Goldmanica nije bila time zadovoljna. Na taj nain moe
aliti samog sebe, ree Kako je to divan osjeaj! Zna ta. Noas si u sobi vidio mog
sadanjeg ljubavnika, ali i dva biva ljubavnika. Svi smo mi dobri prjatelji. Prijateljstvo je ono
to ostaje. Zajedniki ideali, potovanje prema karakteru ljudskog stvora. Zato ne prihvati
svoju vlastitu odu? Zato se mora prilijepiti za nekoga da bi mogao ivjeti?
Oborio je glavu dok je to govorila. Zagledao se u pod. Outio je njene prste ispod brade.
Podigla mu je, zavratila glavu. Odjednom je gledao u lice Goldmanici i Reitmanu. Kroz
Reitmanov vjetrenjasti osmijeh provirivao je zlatan zub. Piljili su u njega, napeto i radoznalo.
Goldmanica ree: Podsjea me malo na Czolgosza. Reitman ree: Obrazovan je, pravi buruj.
55

Ali po oima se vidi da je to onaj isti siroti deko, ree Goldmanica. Onaj isti siroti opasni
deko. Majin mlai brat vidio je sam sebe kako stoji u redu da se rukuje s predsjednikom
Williamom McKinleyjem. Ruka mu je umotana u maramicu. U maramici je pitolj. McKinley
pada nauznak. Prsluk mu je poprskan krvlju. Cika i vriska.
Kad je odlazio, zagrlila ga je na vratima. Pritisnula mu je svoje usne, neobino meke, uz
obraz. Bio je ganut. Ustuknuo je pred njom. Literatura koju je nosio pod pazuhom pala mu je
na pod. Smijali su se dok su je sakupljali uei na pragu.
Ali sat kasnije stajao je na platformi izmeu dva vagona vlaka koji je prevozio mlijeko
gore, prema New Rochelleu. Mislio je o tome kako bi bilo da se baci pod kotae. Oslukivao
je njihov ritam, ono neprestano kloparanje, poput lijeve ruke pri izvoenju kompozicije
ragtimea. kripa i lupa metala o metal na mjestu gdje su se dodirivala dva vagona bijae desna
ruka sa svojim sinkopama. Bila je to skladba ragtimea na temu samoubojstva. Drao se
rukama za ruke s obje strane i sluao glazbu. Vagoni su mu poskakivali pod nogama. Mjesec
se utrkivao s vlakom. Okrenuo je lice nebu izmeu dva vagona, ba kao da bi se na mjeseini
mogao ogrijati.

23.
Jedne nedjelje po podne Crnac Coalhouse Walker oprostio se sa zarunicom i odvezao
se svojim Fordom u New York. Bilo je negdje oko pet sati i sjene drvea zatamnile su bile
cestu. Put ga je vodio Firehouse Laneom, pokraj vatrogasne stanice Emerald Isle Engine,
sjedita drutva dobrovoljnih vatrogasaca poznatih po svojim rfektnim paradnim odorama i po
veselim izletima. Vie puta je proao tim putem i obino su dobrovoljni vatrogasci stajali pred
svojim spremitem, drvenom jednokatnicom, a kad bi on prolazio pored njih, svi bi uutjeli i
zagledali se u njega. On je bio naisto s tim da je svojom odjeom i automobilom trn u oku
mnogim bijelcima, i sred takvih osjeaja izgradio je svoju linost.
U to doba privatna drutva dobrovoljnih vatrogasaca bijahu ogranci gradske vatrogasne
slube. Ta su drutva ovisila o potpori privatnih osoba i nisu jo bila motorizirana. Ba kad je
crrnac naiao u svojem autu, izjurila su iz spremita tri podjednako siva konja vukui za
sobom golemu parnu pumpu po kojoj je drutvo Emerald Isle bilo poznato u okolici. Konji su
se iznenada zaustavili, zbog ega je Coalhouse Walker norao naglo zakoiti.
Dva vatrogasca izala su iz zgrade i pridruila se koijau koji je sjedio na svom sjedalu,
gledao crnca i napadno zijevao. Svi su nosili plave koulje sa zelenim maramama oko vrata,
tamnoplave hlae i izme. Coalhouse Walker otpustio je bio kvailo i iziao iz kola da ih upali
kurblom. Vatrogasci su ekali da on to obavi, a onda su ga obavijestili da se nalazi na
privatnoj cesti gdje se naplauje cestarina, te da nee moi nastaviti put dok ne plati dvadeset
pet dolara ili pokae propusnicu kojom e dokazati da je nastanjen u njihovu gradu. Ovo je
javna prometnica, ree Walker, i ja sam proao njome na desetke puta a da mi nikad nitko nije
rekao da treba platiti cestarinu. Sjeo je ponovo za upravlja. Daj pozovi efa, ree jedan
vatrogasac drugome. Walker odlui da se natrake vrati do ugla i krene drugim putem. Okrene
se na sjedalu. U taj as dva vatrogasca, koji su nosili ljestve dugake oko sedam metara, izala
su na ulicu i stala iza njegovih kola. Druga dvojica dola su za njima s jo jednim ljestvama, a
i drugi su izlazili s kolicima na kojima bijahu namotana gumena crijeva, s kantama,
sjekiricama, kukama i ostalim vatrogasnim priborom, to su sve iznijeli na cestu jer je drutvo
izabralo upravo taj trenutak za veliko ienje svoga spremita.
Predsjednik drutva isticao se bijelom vojnom kapom koju je bearski naherio. Bio je
neto stariji od ostalih. Uljudno je objasnio Coalhouseu da nisu dodue nikad do sada naplatili
cestarinu od njega, ali da je taj propis inae na snazi, i da nee moi proi dok ne plati
cestarinu. Objema rukama skine kapu s glave i ponovo je namjesti tako da titnikom zakloni
oi. Zbog toga je morao zadii bradu da bi mogao gledati, i tako je zadobio ratoboran izgled.
Bijae to zdepast ovjek debelih ruku. Neki su se vatrogasci oko njega smijuckali. Treba nam
novaca da kupimo motorna vatrogasna kola, objasni predsjednik. Da bismo mogli brzo stii
do mjesta poara kao to ti brzo stie do kupleraja.

56

Crnac je mirno razmiljao to bi sve mogao poduzeti. Preko puta vatrogasnog doma
nalazilo se neko polje koje se sputalo sve do nekakve bare. Moda bi mogao sii kolima s
ceste, okrenuti se u polju i zaobii ljestve i kolica s namotanim gumenim crijevom? Ali, bio je
pritijenjen sa svih strana, i sve kad bi i uspio naglo okrenuti volan tako da obie konje,
moda bi se pod tim otrim kutom i prevrnuo niz padinu. ini se da mu nije bilo ni nakraj
pameti da se umiljava protivnicima, to je inae svojstveno pripadnicima njegove rase.
Dolje, pokraj bare, igrala su se dva crnaka djeaka, od svojih deset ili dvanaest godina.
Hej, pozva ih Coalhouse Walker. Doite ovamo! Djeaci dotrae. Gledali su Coalhousea
kako gasi motor, pritee konicu i izlazi iz automobila.
Deki, pripazite na ovaj auto, ree im. Kad se v ratim, rei ete mi da li ga je tko dirao.
Muziar se vrati brzim korakom do ugla i zaputi se prema sreditu grada. Nakon desetak
minuta pronae jednog policajca koji je rukovao semaforom na krianju. Policajac saslua
njegovu pritubu i zavrti glavom. Trebalo mu je poprilino vremena dok je izvadio ispod
kaputa i upi i useknuo se. Ti deki ne misle nita zlo, ree naposljetku. Ja ih sve dobro
poznajem. Slobodno se sad vratite, sigurno im je ve dosta te ale. Walker je moda shvatio
da je to zacijelo maksimalna pomo koju moe oekivati od jednog policajca. Istodobno je
moda pomislio da je suvie uzeo k srcu neto to je tek obina huncutarija (nestaluk). I tako
se vrati u Firehouse Lane.
Na cesti nije vie bilo konja s vatrogasnim kolima. Nije bilo ni vatrogasaca, a njegov je
automobil stajao u polju pokraj ceste. Otiao je do njega. Auto je bio poprskan blatom.
Specijalno narueni krov od pantasote bijae rasparan u duini od petnaestak centimetara. Na
stranjem sjedalu kola nalazila se hrpa svjeeg ljudskog izmeta.
Preao je ulicu i uao u vatrogasno spremite. Tu je stajao prekrienih ruku na prsima
predsjednik drutva u svojoj bijeloj vojnoj kapi, sa zelenom maramom nehajno zavezanom
oko vrata. Vatrogasna sluba u gradu tvrdi da ovdje nema ceste na kojoj bi se naplaivala
cestarina, ree Coalhouse Walker. To je tono, ree predsjednik. Svatko moe slobodno proi
ovom cestom kad god zaeli. Sunce je bilo zalo pa su u vatrogasnom spremitu gorjela
elektrina svjetla. Kroz staklo na vratima Crnac je vidio ona tri zelenka u njihovim
pregracima, i veliajnu, poniklovanu vatrogasnu pumpu s oplatom od mjedi smjetenu uz
stranji zid. Zahtijevam da mi oistite auto i platite odtetu, ree. Predsjednik se nasmije, a
dvojica njegovih ljudi prioe da se pridrue zabavi.
U tom asu stigoe policijska kola. U njima su bila dva policajca, a jedan je od njih bio
onaj saobraajac kojem se Coalhouse Walker bio obratio za pomo. On je otiao u polje,
pregledao auto i vratio se u vatrogasno spremite. Willie, upita policajac predsjednika
vatrogasnog drutva, nisi li ti ili koji od tvojih momaka izveo kakvu psinu? Rei u vam sve
kako je bilo, ree predsjednik. Ovaj ovdje crnuga parkirao je ona svoja prokleta kola nasred
ceste, ba ispred samog spremita. Morali smo ih maknuti. Jer, nije ala blokirati izlaz iz
vatrogasnog spremita, nije li tako, momci? Vatrogasci pravedniki klimnue glavama.
Krupni policajac donese odluku. Odvede Coalhousea na stranu. ujte, ree mu, odgurat emo
vam tu vau krntiju natrag na cestu pa krenite dalje svojim putem. Pa i nema tu neke prave
tete. Izbacite ono govno i prijeite lijepo preko svega. Ja sam iao svojim putem kad su me
oni zaustavili, ree Coalhouse. Metnuli su mi fekalije u kola i probuili krov. Zahtijevam da
mi oiste auto i plate odtetu. Policajac je sad tek uoio kako Coalhouse govori, kako je
odjeven i, najposlije, da je vlasnik automobila. Razljuti se. Ako ne maknete odavde taj svoj
auto i ne odete dalje svojim putem, podnijet u protiv vas prijavu da ste vozili izvan ceste, u
pijanom stanju, i da ste napravili izgred. Ja uope ne pijem, ree Coalhouse. Nisam se vozio
izvan ceste niti sam rasparao krov na kolima niti sam vrio nudu u njima. Zahtijevam da mi
plate odtetu i da mi se ispriaju. Policajac pogleda predsjednika koji se cerio njegovoj
neugodnosti, pa je za policajca sad bio na kocki njegov autoritet. Stoga ree Coalhouseu: Vi
ste uhapeni. Izvolite s nama u naa kola.
Kano te veeri zazvonio je telefon u Aveniji Brodview. Bio je to Coalhouse koji je na
brzinu objasnio Ocu da se nalazi na policiji i zato, pa ga zamolio da poloi kauciju za njega
kako bi jo te veeri stigao u New York na posao. Ocu slui na ast to je odmah pristao, i to
ga nije nita zapitkivao dok mu ne bude mogao na miru odgovoriti na sva pitanja. Pozvao je
57

taksi, odvezao se do policijske stanice i tu ispisao ek na pedeset dolara, koliko je bilo


potrebno. Kad je poslije priao o svemu tome Majci, bio je prilino ozlojeen jer Coalhouse
Walker jedva da mu je zahvalio na usluzi, samo je rekao da e mu vratiti novce, i odjurio je na
kolodvor.
Sutradan naveer Coalhouse Walker doao je prvi put u posjet obitelji kad nije bila
nedjelja. Sjedio je u salonu prekrienih ruku i ispripovjedio sve do u tanine. U njegovu glasu
nije bilo ojaenosti, priao je mirno i objektivno, kao da opisuje neto to se nekom drugom
dogodilo. Majka ree: Gospodine Walkeru, stidim se to ovaj grad u vaim oima predstavlja
ta banda razbojnika. Otac ree: To je vatrogasno drutvo na zlu glasu. Ali ono je iznimka,
druga su drutva dobrovoljnih vatrogasaca potena i ozbiljna u svakom pogledu. Majin mlai
brat sjedio je na klavirskom stolcu prekrienih nogu. Bio je nagnut naprijed i posve
zaokupljen iznesenim problemom. A gdje je sad auto? upitao je. I to je s ona dva djeaka?
Oni e vam biti svjedoci. Meutim, klavirist je cijelo popodne tragao za djeacima, a na kraju
su im roditelji zabranili da se mijeaju u tu stvar. Ja sam za ovdanje Crnce stranac, rekao je
bez uzbuenja. Oni moraju ovdje ivjeti i ne ele nikakve neprilike. A to se tie auta, nisam
ga vie ni pogledao. I neu ga pogledati dok mi ga ne vrate onakvog kakav je bio kad sam se
odvezao njime juer po podne od vas.
Sarah je za cijelog ovog razgovora stajala u hodniku, pa je nisu mogli vidjeti. Drala je
dijete na boku i sluala. Shvatila je kao nitko drugi u obitelji svu veliinu nesree. ula je
kako Otac kae Coalhouseu neka uzme advokata ako eli istjerati pravdu. Postoji i zakon
prema kojem svjedoci mogu biti pozvani da svjedoe pod prijetnjom kazne. Ima li ovdje koji
advokat Crnac? upita ga Coalhouse. Ja ne znam ni za jednoga, odgovori Otac. Ali mislim da
moete mirne due uzeti bilo kojeg advokata kome je stalo do pravde. Pouti asak. Ja u
jamiti za trokove, ree oporim glasom. Coalhouse ustane. Hvala vam, ali to nee biti
potrebno. I stavi kuvertu na pokrajnji stoli. U njoj je bilo pedeset dolara.
Majka je poslije doznala da je to dio novca koji je bio utedio za svadbu.
Sutradan je Majin mlai brat odluio da ode na mjesto nezgode i pregleda kola. Nakon
posla odvezao se biciklom do Firehouse Lanea. Ford je bio potpuno uniten. Bilo je
nemogue utvrditi je li to djelo vatrogasaca ili nekog drugog. Prednji je dio kola bio u
visokom au na rubu bare. Kotai su bili utonuli u mulj. Farovi i vjetrobran bijahu razbijeni,
stranje gume izduene, tapete isjeene, a specijalno narueni krov od pantasote izrezan na
komadie.

24.
Majin mlai brat stajao je pokraj bare. Od one veeri s Emmom Goldman nije mu bilo
lako. Ljudi na poslu bijahu iznenaeni njegovom revnou. Usmjeravao je panju na sve to
ju je moglo pothranjivati. Njegovo askanje o svemu i svaemu graniilo je s histerijom.
Sjedio je za svojim crtaim stolom i izraivao projekte za puke, granate u bezbroj
modifikacija. Mjerio je sitne kvadratie i vrio proraune i promatrao vrak svoje olovke kako
ostavlja trag na papiru. Kad ne bi bilo druge pomoi, poeo bi pjevati, samo da uje neki glas.
Tako je neprestanom usredotoenou na neto i ulaganjem silne energije pokuavao izmai
golemim prostranstvima svoje nesree. Ona je bila posvuda oko njega. Bijae ta tmina isto
tako bezobzirno blizu njega kao i njegovo elo. Guila ga je svojom blizinom. Najstranija je
od svega bila njena pritajenost. Probudio bi se tako ujutro i sjeo u krevetu i pomislio da je vie
nema, a onda bi je opet otkrio, iza uiju ili u srcu.
Zakljuio je da je na rubu ivanog sloma. Propisao je sam sebi kuru hladnih kupelji i
tjelesnih napora. Kupio je bicikl marke Columbia i vozio se njim na posao. Naveer, prije
spavanja, izvodio bi gimnastike vjebe do posvemanje iscrpljenosti.
Na katu ispod njega Majka i Otac osjeali su kako se kua trese. Bilo im je jasno da to
on ipa gore-dolje. Bili su se navikli na njegove muice. Nikad im se nije povjeravao niti
dijelio s njima svoje nade i osjeaje, pa nisu ni sada zapazili neku bitniju promjenu u njegovu
vladanju. Majka ga je pozvala da sjedi s njima u salonu poslije veere, kad nema drugog
posla. Pokuao je. uo je kako mu se oni obraaju, uo je sam sebe kako im odgovara.
58

Gledao ih je u tom njihovom zaguljivom salonu, s onom poivaljkom i s onim punjenim


ivotinjskim glavama i sjenilima obrubljenim resama, i osjeao je da ne moe disati. Prezirao
ih je. Smatrao je da su samodopadni, prosjeni i neuviavni. Jedne veeri Otac je proitao
svima naglas uvodnik iz lokalnih novina. On je rado itao naglas kad bi naiao na togod
izvanredno pouno ili dobro napisano. Naslov uvodnika glasio je PROLJETNA KREKETUA.
I tako nam je ta siuna goa naih bara i polja ponovo dola u pohode, itao je Otac. Uistinu
nije nita manje runa od svojih starijih sestara Baburae i Krastae. Ali svejedno doekujemo
dobrodolicom to hrabro malo stvorenje i slavimo njegovu ljepotu. Jer, ne dolazi li prije
Drozda Putnika, pa ak i afrana, da nam najavi Proljee? Mladi je pobjegao iz sobe, od
straha da se ne ugui.
Stoga nema dvojbe da je Majinom mlaem bratu dobro dolo kad je osjetio naklonost
prema Crncu. Stojei pokraj bare, uo je kako voda zapljuskuje prednji branik Modela T.
Primijetio je da je poklopac motora otkvaen, pa ga je podigao i sklopio i vidio da su ice
iupane iz motora. Sunce je zapadalo i bacalo odraz plavog neba na tamnu vodu bare. Kroz
Majinog mlaeg brata prostruji sitan val srdbe, moda tek Jedna stotnina onoga to je
Coalhouse Walker bio osjetio, i to mu je prijalo.
S obzirom na kasnije dogaaje, nee biti naodmet da ovdje iznesemo ono malo to se
znade o Coalhouseu Walkeru mlaem. Navodno je bio iz St. Louisa, drava Missouri. U
mladosti je upoznao i oboavao Scotta Joplina i druge muziare iz St. Louisa, a plaao je
satove iz klavira novcem to ga je zaraivao kao luki radnik. Nema nikakvih podataka o
njegovim roditeljima. Jedno je vrijeme neka ena iz St. Louisa tvrdila da je njegova biva
supruga, ali to nije dokazano. Nisu pronaene njegove kolske svjedodbe iz St. Louisa i jo
se ne zna kako je stekao svoj bogati rjenik i nain izraavanja. Moda pukom snagom volje.
Kad se o njemu poelo naveliko pisati, uporno se tvrdilo da Coalhouse Walker nije
iskoristio sva miroljubiva i zakonita sredstva da dobije zadovoljtinu prije nego to je uzeo
zakon u svoje ruke. To nije posve tono. Posjetio je tri odvjetnika koje mu je preporuio Otac.
Sva su trojica odbila da ga brane na sudu. Savjetovali su mu da pokupi svoj automobil prije
nego to ga potpuno ne unite, i da prijee preko svega. Svoj je trojici rekao da ne eli prijei
preko svega, nego da eli podii tubu protiv predsjednika vatrogasnog drutva i njegovih
ljudi u Emerald Isle Engineu.
Sam je Otac telefonski razgovarao s jednim od tih odvjetnika, ovjekom koji je zastupao
njegovu tvrtku u nekoliko poslovnih stvari. Zar nije to sluaj za vas, upitao ga je. Kad bude
iao na sud, ree odvjetnik Ocu, poite s njim. Za to vam ja nisam potreban. Kad se jedan
vlasnik nekretnina u ovom gradu pojavi na sudu a prijavio ga je Crnac, takva se prijava
obino odbija. Ali ne radi se o prijavi, ree Otac. On eli povesti parnicu. U tom trenutku Otac
shvati da odvjetnik u isto vrijeme razgovara s nekim u svojoj pisarnici. Drago mi je to sam
vam mogao pomoi, ree odvjetnik i spusti slualicu.
Poznato je isto tako da se Coalhouse Walker obratio i jednom odvjetniku Crncu u
Harlemu. Doznao je da je predsjednik vatrogasnog druva, koji se zvao Will Conklin,
polubrat suca okrunog suda i neak opinskog vijenika u White Plainsu. Harlemski
odvjetnik rekao mu je da ima naina na koje se sluaj moe prenijeti u nadlenost drugog
suda, ali da je to skupo i da iziskuje mnogo vremena. Ishod se pak ne moe nikad predvidjeti.
Imate li novaca za tako neto? upitao ga je odvjetnik. Uskoro se enim, odgovori mu
Coalhouse Walker. To e vas prilino skupo stajati, ree odvjetnik. Sigurno je da je vaa
odgovornost prema vaoj odabranici vanija od potrebe da dobijete zadovoljtinu od bijelaca.
Tada je Walker zacijelo kazao neto na raun crnakog odvjetnika to nije bilo sasvim
pristojno. Advokat je ustao za svojim pisaim stolom i pokazao mu na vrata. Ja imam mnogo
sluajeva u kojima besplatno zastupam sirotinju i o kojima vi nemate pojma, proderao se
odvjetnik. Ja svim svojim silama traim pravdu za nae ljude. Ali ako mislite da u ii u
opinu Westchestir da zastupam jednog Crnca kome je netko istresao kantu pogani u
automobil, onda se grdno varate.
I poznato je isto tako da je Coalhouse prije toga pokuao sam sebe zastupati na sudu.
Sastavio je tubu, ali nije znao kako da ishodi termin rasprave, ili to treba poduzeti da budu
ispunjeni svi preduvjeti za voenje parnice. Otiao je u gradsku vijenicu da porazgovara o
59

tome u tajnitvu. Tu su mu rekli neka navrati koji drugi put, kad ne budu imali toliko posla.
Ali on je ostao pri svome pa su mu saopili da njegova tuba nije jo zavedena i da bi trebalo
nekoliko lji dana da je pronau. Doite za nekoliko tjedana, rekao mu je inovnik. Umjesto
toga, otiao je na policijsku stanicu u kojoj je bio podnio prijavu i predao je novu prijavu.
Deurni policajci gledali su ga u udu. Jedan stariji slubenik odveo ga je na stranu i rekao
mu u povjerenju da po svoj prilici uzalud podnosi prijavu, jer dobrovoljna vatrogasna drutva
ne potpadaju pod gradsku upravu i, prema tome, nisu u nadlenosti grada. Bestidnost ove
logike nije promakla Coalhouseu, ali nije se htio prepirati oko toga. Potpisao je svoju prijavu i
otiao, a kad je izlazio iz zgrade, zauo je za sobom smijeh.
Sve se ovo zbilo u razdoblju od dva-tri tjedna. Poslije, kad je ime Coalhousea Walkera
postalo simbol umorstva i palea, svi ovi njegovi raniji pokuaji da dobije zadovoljtinu nisu
vie igrali nikakvu ulogu. ak ni dan-danas ne moemo opravdati sve nepravde uinjene u
njegovu sluaju, ali je vano znati svu istinu koliko je god mogue. Razgovori za obiteljskom
veerom neprestano su se vrtjeli oko pokuaja tog neobinog, ponositog Crnca da ponovo
doe u posjed svoga vlasnitva. Reklo bi se da je strano glupo sve ono to se dogodilo. I
inilo se nekako da je on tome sam kriv, zato to je Crnac i zato to je to problem kakav moe
snai samo Crnca. Njegovo monumentalno crnatvo stajalo je pred njima kao kakav ukras na
sredini stola. Dok ih je Sarah dvorila, Otac joj je rekao da bi njen zarunik ipak bio najbolje
uinio da je odvezao kola dok je jo mogao, i da je preao preko svega. Majin se mlai brat
nakostrijeio. Govori kao ovjek iji principi nisu nikad bili stavljeni na kunju, ree. Otac je
bio toliko ozlojeen na tu primjedbu da nije mogao doi do rijei. Majka je blago rekla da
nitko ne moe imati koristi od izljeva pretjeranih osjeaja. Nekakav udan, neuobiajeno
topao povjetarac zadigao je zastor na prozoru egipatske blagovaonice. U njemu bijae onaj
dah prijetnje koji obino uznemiruje ljude na poetku proljea. Sari je ispao iz ruke
posluavnik s fileom od lista. Povukla se u kuhinju i uzela dijete u naruje. Jecajui ree
Majinom mlaem bratu, koji je doao za njom u kuhinju, da joj je prole nedjelje Coalhouse
rekao da se nee moi vjenati dok god ne dobije zadovoljtinu, dok mu ne vrate njegov
Model T u istom onakvom stanju u kakvom je bio kad su mu vatrogasni konji preprijeili put.

25.
Nitko nije znao Sarino prezime niti se sjetio da je pita za nj. Gdje se rodila, i gdje je
ivjela, ta siromana neobrazovana mlada Crnkinja koja je bila tako vrsto uvjerena da zna
kako se ljudi trebaju vladati? U ona dva-tri tjedna svoje sree, od trenutka kad je prihvatila
Coalhouseovu enidbenu ponudu pa do prvih bojazni da do vjenanja nee doi, toliko se
preobrazila da je dobila novo, drugaije lice. Jad i gnjev bijahu neka vrsta fizike patologije
koja joj je sakrila pravi izgled. Njena je ljepota ulijevala Majci strahopotovanje. Sarah se
tada bila smijala i govorila medenim glasom. Zajedno su ile njenu vjenanu haljinu i pokreti
su joj bili puni ljupkosti i gipkosti. Bila je izvanredno graena i ponosno se gledala u zrcalu.
Smijala se od uivanja u samoj sebi. Njena se srea pretakala u mlijeko u njenim dojkama pa
je dijete brzo raslo. Propinjalo se samo na noge i vie nije bilo sigurno u kolicima. Ostajalo je
uz nju u njenoj sobi. Uzimala ga je u naruje i plesala s njim. Bijae to djevojka od svojih
osamnaest ili devetnaest godina, zadovoljna to joj ivotne prilike daju razlog da ivi. Majka
je pojmila da je ona takvo moralno bie da ne razumije nita osim dobrote. U nje ne bijae ni
trunka himbenosti, umjela je samo totalno i nemono reagirati u skladu s onim to je osjeala.
Ako je voljela, radila je sve iz ljubavi, ako je bila iznevjerena, bila je upropatena. To su bile
blistave i pogubne injenice u ivotu tog nedunog stvora. Djeaka su sve vie privlaili ona i
njeno dijete. Njeno se igrao s djetetom i njih su se dvojica ozbiljno uvaavali. Majka je
djeteta pjevala. ila je svoju vjenanu opremu, isprobavala je na sebi i svlaila. Odozdo je
nosila koulju koja joj se zadizala do bokova kad bi svlaila bijelu haljinu preko glave.
Vidjela je kako djeak neduno i paljivo gleda u njene noge i ruke, pa se nasmijeila. Prema
Majinom mlaem bratu odnosila se s preutnim razumijevanjem pripadnika iste generacije.
Njen je budui mu bio neto stariji mukarac, a Majin mlai brat izdvajao se po godinama

60

od ostalih lanova obitelji. I zato je on otiao za njom u kuhinju, a ona mu kazala da se


Coalhouse zarekao da se nee eniti dok mu god ne vrate njegova kola.
Pa to e onda uraditi? upitao ju je Majin mlai brat. Ne znam, odgovorila je Sarah. Ali
moda je ve bila otkrila silovitost to se krije ispod svih naela.
Slijedee nedjelje Coalhouse Walker nije im doao u posjet. Sarah se vratila u svoju
sobu. Ocu je bilo jasno da se situacija pogorava. Rekao je da je smijeno da jedan automobil
tako zaokupi svima ivot kao sada njima. Odluio je da sutradan ode do vatrogasaca Emerald
Islea i da porazgovara s njima, napose s predsjednikom Conklinom. to e im rei? upita ga
Majka. Objasnit u im da razgovaraju s vlasnikom nekretnina u ovom gradu, ree Otac. Ako
ni to ne bude pomoglo, jednostavno u ih podmititi da poprave kola i vrate ih pred moju kuu.
Platit u im novcem. Potkupit u ih. Gospodinu Walkeru to ne bi bilo drago, ree Majka. Nije
vano, ree Otac, svejedno u to uiniti. Poslije emo se pozabaviti s objanjenjima. To je sve
sam gradski olo koji jedino priznaje mo novca.
Ali prije nego to se taj naum mogao provesti u djelo, Sarah je odluila da poduzme
neto na svoju ruku. Upravo je bila izborna godina i kandidat Republikanske stranke, Taftov
potpredsjednik, James Sherman, trebao je te veeri odrati govor na sveanoj veeri
republikanaca u hotelu Tidewaters. Sarah se sjetila da je ula kako Otac navodi razloge zbog
kojih nee prisustvovati tom dogaaju. Ne znajui mnogo o vlastima, i ne shvaajui koliko
su Coalhouseove nevolje nevane u nacionalnom smislu, njoj je palo na pamet da se obrati
samim Sjedinjenim Dravama u njegovo ime. Bijae to njen drugi in izvren iz straha i oaja,
potaknut pukom bezazlenou. ekala je naveer dok joj dijete nije vrsto zaspalo. Tada je
zaogrnula al oko glave i izala iz kue a da nikom nita nije rekla, te je sjurila nizbrdo po
Sjevernoj aveniji. Bila je bosa. Trala je hitro kao dijete. Bila je spremna da tri sve do hotela,
ali je ba tada naiao tramvaj, unutarnja su mu svjetla titrala, a vozar je ljutito zazvonio kad je
projurila tik ispred njega preko tranica. Platila je kartu i odvezla se u grad.
Zapuhao je veernji vjetar a na mranom nebu skupljali se veliki tmasti oblaci pred
kinu oluju. Stajala je ispred hotela u maloj skupini ljudi koji su ekali da se pojavi velikan.
Stizao je automobil za automobilom a iz njih su izlazili velikodostojnici. Neto kinih kapi
noenih vjetrom poprska plonik. Od rubnjaka do ulaza u hotel poloen je sag. Ne samo to je
bilo mnogo mjesnih policajaca u bijelim veernjim rukavicama, nego je tu bio i jedan vod
Nacionalne garde, koji je osiguravao ulaz u hotel i potiskivao s ulice svjetinu to je oekivala
dolazak potpredsjednikova automobila. Nacionalna garda bila je neprestano u stanju
pripravnosti, a isto tako i detektivi Tajne slube, kojima je Theodore Roosevelt povjerio di
uvaju predsjednika i potpredsjednika nakon atentata izvrenog na predsjednika McKinleyja.
Zapravo se Roosevelt bio te godine reaktivirao da bi poveo borbu na izborima protiv svoga
starog neprijatelja Tafta. Wilson je bio demokratski Kandidat, Debs socijalistiki, i ta su
etvorica krstarila amo-tamo po zemlji podiui nade u zabaenim krajevima, isto onako kao
to vjetrovi ibaju po velikim nizinama. Prije svega otprilike tjedan dana, Roosevelt je bio
stigao u grad Milwaukee, drava Wisconsin, da odri govor. Kad je iziao iz kolodvora i
poao do automobila, bijae odvojen od svjetine koja ga je pozdravljala. Jedan je ovjek
iziao iz svjetine i iz blizine uperio pitolj u njega. Odjeknue hici. Jedna je kugla probila
futrolu za naoale u Rooseveltovu depu na prsima, probuila pedeset sloenih stranica
njegova govora i zabila mu se u rebro. Roosevelt je bio zgranut. Atentatora su oborili na
zemlju. Nastala je vriska. Roosevelt je pregledao svoju ranu i uvjerio se da nije opasna. Otiao
je da odri govor, a tek je onda dopustio lijenicima da mu viaju ranu. Meutim, u javnom
mnijenju Jo se nije bio raziao jedak dim toga zloina. Svima onima kojima je bilo povjereno
da uvaju neku osobu nikako nije izlazio iz glave pokuaj atentata na Teddyja Roosevelta.
Neto prije toga gradonaelnik New Yorka William J. Gaynor bio je takoer pogoen
mecima jednog atentatora.
Kad se potpredsjednikov automobil, Panhard, zaustavio pred hotelom i potpredsjednik
iziao iz u lega, zaorilo je klicanje. Sunny Jim Sherman bio je politiar iz drave New York i
imao je mnogo prijatelja u Westchesteru. Bijae to punaan proelav ovjek tako slabog
zdravlja da nije ni preivio tu izbornu kampanju. Sarah se probila kroz kordon i potrala
prema njemu viui, onako zbunjena: Predsjednie! Predsjednie! Ispruila je svoju crnu ruku
61

prema njemu. On je ustuknuo. Moda se te mrane, vjetrovite veeri, pred samu oluju,
Shermanovim uvarima uinilo da je Sarina crna ruka nekakvo oruje. Nacionalni gardist
zakorai prema njoj i, obuzet pretjeranom revnou naoruanih ljudi koji uvaju slavne
linosti, udari kundakom svoje puke Springfield snano Saru u prsa. Detektiv Tajne slube
skoi na nju. Potpredsjednik se izgubi u hotelu. U onoj guvi i vrisci koja je nastala, Saru su
strpali u policijska kola i odvezli.
Zadrali su je preko noi na policiji. Bacala je krv i u ranim jutarnjim satima deurni
narednik dosjetio se da bi je moda trebao pregledati lijenik. Sve ih je bila dovela u
nedoumicu jer nije odgovarala na pitanja, a u oima su joj itali strah i bol. Da se jedan od
njih nije sjetio da je vikala: Predsjednie! Predsjednie! bili bi povjerovali da je gluhonijema.
to si htjela? pitali su je. to si kanila? Ujutro su je prevezli u bolnicu. Bio je siv, oblaan
dan, potpredsjednik je otputovao, sveanost je prola, smetlari su meli ispred hotela i optuba
protiv Sare preinaena je iz pokuaja atentata u krenje javnog reda. Leala je u bolnici. Bila
joj je slomljena prsna kost i nekoliko rebara. Kod kue, u Aveniji Broadview, Majka je ula
dijete kako plae i plae, pa je najposlije otila gore da vidi to je. Trebalo je nekoliko sati da
jedan policijski slubenik povee prijavu Sarina nestanka s mladom Crnkinjom koja je
primljena u bolnicu. Otac je doao u bolnicu s posla a Majka od kue, pa su zajedno nali
Saru u krevetu u sirotinjskom odjelu. Spavala je, elo joj je bilo suho i vrelo, a mjehuri od
krvi u kutu usta napuhavao se i splanjavao pri svakom dahu. Sutradan je Sarah dobila upalu
plua. Iz ono malo rijei to im je rekla, zakljuili su to se dogodilo. Nije se mnogo obazirala
na njih i neprestance je zapitkivala za Coalhousea. Brinuli su se da je premjeste u zasebnu
sobu. Nisu znali gdje Coalhouse stanuje, pa su nazvali i Manhattan Casino i stupili u kontakt
s menaderima orkestra Clef Club. Na taj nain pronali su Calhousea, pa je on ve nakon
nekoliko sati bio uz Saru.
Majka i Otac ekali su pred vratima sobe. Kad su ponovo zavirili unutra, Coalhouse je
kleao uz njen krevet. Oborio je glavu i obadvjema rukama lizao Saru za ruku. Opet su se
povukli. Nakon nekog vremena zauli su bolne glasove odrasla ovjeka. Majka se vratila kui.
Nije isputala dijete iz ruku. Obitelj je bila zgromljena. Reklo bi se da se nitko od njih nikako
ne moe ugrijati. Svi su obukli pulovere. Majin mlai brat naloio je pe. Potkraj tjedna
Sarah je umrla.

26.
Sprovod je bio u Harlemu. Bio je to raskoan sprovod. Lijes je bio od bronce. Mrtvaka
kola bijahu specijalno narueni Pierce Arrow Opera Coach s izduenim odjeljkom za
suputnike i otvorenim vozakim sjedalom. Na krovu bijae ograda od mjedi i brdo cvijea. Sa
etiri ugla krova leprale su crne vrpce. Kola su bila tako ulatena da je na stranjim vratima
djeak promatrao odraz cijele ulice. Sve je bilo crno, pa i nebo. Ulica je vijugala sve do
obzorja to se strmo ruilo. Bilo je nekoliko velikih automobila u kojima su se vozili alobnici
do groblja. Bili su to mahom glazbenici, Coalhouseove kolege iz orkestra Clef Club, Crnci
kratko podiane kose, u vrsto zakopanim tamnim odijelima, s okruglim ovratnicima i
crnim kravatama. ene koje su bile s njima nosile su haljine koje su im dodirivale cipele, na
glavama eire irokih oboda i mala krzna prebaena preko ramena. Kad su se alobnici
smjestili u automobile i za njima se zatvorila vrata, a oferi posjedali za upravljae, razlegoe
se zvui fanfare i stie otvoren omnibus da zauzme mjesto u povorci. Na omnibusu se nalazio
orkestar limene glazbe to se sastojao od pet sviraa u frakovima. Coalhouse Walker platio je
trokove pogreba novcem koji je bio utedio za svadbu. Dobio je mjesto na groblju za Saru
kao lan Drutva za podupiranje crnih muziara. Groblje je bilo u Brooklynu. Orkestar je
svirao tualjke kroz mirne ulice Harlema i cijelim putem kroz sredite grada. Povorka se
polagano kretala. Djeca su trkarala za njom a ljudi mu zastajkivali na ploniku i gledali
sprovod. Orkestar je svirao dok su automobili polagano prelazili preko Brooklvnskog mosta
visoko iznad East Rivera. Putnici u tramvajima koji su se kretali vanjskim trakama na mostu,
poustajali su ta svojih sjedala i gledali veliku paradu. Zasjalo je sunce. Galebovi su se dizali s

62

vode. Letjeli su Izmeu elinih ueta i sjedali na ogradu mosta dok su prolazili posljednji
automobili u povorci.
27.
Proljee, proljee! Poput luda maioniara to baca svilene vrpce i arene rupce iz svoga
kovega, zemlja je razbacivala na sve strane ute i bijele afrane, pa jaglace, forzicije to
cvjetaju na stabljikama, perunike, ruiaste i bijele i zelene behare jabuka, teki jorgovan i
sunovrate. Djed je stajao u dvoritu i klicao od radosti. Pirnuo je vjetri i stresao s brijestova
pravi pljusak zelenih pupova mekih glavica nalik na spermatozoide, koji se zapletoe u
njegovu rijetku sijedu kosu. On zavrti glavom od ushita osjeajui se kao da je okrunjen
vijencem. Sav se zgri od uitka i isprui nogu da zaplee staraki ples, ali izgubi ravnoteu i
spuzne na petu vlastite cipele u sjedei poloaj. Tako je slomio zdjelicu i stupio u razdoblje
sve slabijeg zdravlja iz kojeg se vie nije izvukao. Ali proljee je bilo veselo, pa je djedu ak i
u bolovima titrao na licu osmijeh. Posvuda su bujali sokovi i pjevale ptice. Na sjeveru, na
farmi dravne kaznionice Matteawan, Karry K.Thaw preskoio je hitro jarak i skoio na
papuu Locomobilea koji ga je ekao. Ovio je ruku oko stupaca na krovu, radosno uskliknuo i
automobil je krenuo. Thaw je pobjegao u Kanadu ostavljajui za sobom ozlojeene
konobarice i zgranute hotelijere. Zaveo je i izbievao jednog maloljetnika - poeo je rjeavati
svoje prave probleme. Naposljetku se vratio u zemlju. Otkrili su ga u vlaku blizu Buffala, pa
je jurio kroz vagone, cerekajui se i daui, pred policijskim detektivima koji su ga gonili. U
vagon-restoranu okrenuo se i poeo bacati na detektive teke posrebrene kaike to ih je
grabio sa stolova zabezeknutih gostiju. Izmeu vagona popeo se na jedan vagon i potrao po
krovu kao majmun, a na kraju je skoio na platformu vidikovca i ispruio ruke prema suncu.
U tom trenutku policajci su nahrupili na vrata i zgrabili ga.
Thaw nije htio otkriti ime osobe koja mu je pomogla da pobjegne. Moete me
jednostavno zvati Houdini, rekao je. Jedan poduzetni reporter odluio je da potrai velikog
maioniara i zatrai od njega komentar na te rijei. Bio je to ledan od onih reportera koji su
bili vini pisanju glupih i beznaajnih reportaa to su bile tako omiljene u tadanjim
novinama. Naao je Houdinija na groblju u Queensu kako se klanja proljeu kleei na grobu
svoje majke. Kad je digao pogled, ukazalo se podbuhlo i smijeno lice unakaeno od bola.
Reporter se iskrao s groblja. Posvuda naokolo cvjetao je svibovac, a otpale latice magnolija
leale su u krugovima ispod drvjea.
Houdini je nosio crno vuneno odijelo. Rukav na kaputu bio mu je poderan blizu ramena.
Majka mu je ve nekoliko mjeseci bila mrtva, ali i on svako jutro budio s tako svjeom i
bolnom ranom kao da je tek noas umrla. Otkazao je nekoliko gostovanja. Brijao se samo kad
bi se sjetio, a to nije bilo esto, i onako crvenih oiju, neobrijan, u zguvanom odijelu, nije bio
ni najmanje nalik na dotjeranog maioniara to uiva svjetsku slavu.
idovski je obiaj da se na grobu ostavljaju kamenii da bi se pokazalo da je netko
posjetio pokojnika. Grobna humka gospoe Cecelije Weiss bijae pokrivena oblucima i
kameniima, poslaganima jedni na druge, tako da je nastajala neka vrsta piramide. Mislio je
kako ona poiva u lijesu pod zemljom. Gorko je plakao. elio je da bude uz nju. Sjeao se
kako se pokuao izvui iz lijesa, kako ga je obuzela strava kad je shvatio da se ne moe
izvui. Na lijesu je bio patentni poklopac, ali Houdini nije raunao s teinom zemlje. Grabio
je rukama zemlju i osjeao njen monumentalni teret. Zavritao je u njenu neprobojnu tiinu.
Znao je to znai leati pokopan u zemlji, ali je sad osjeao da je to jedino pravo mjesto za
njega. to mu vrijedi ivot bez voljene majice?
Mrzio je proljee. Zrak mu je ispunjao nos i usta poput zgrudane zemlje.
U svojoj kui od smeeg pjeenjaka u Sto trinaestoj ulici nedaleko od Riverside
Drivea, Houdini je porazmjestio uokvirene fotografije svoje majke tako da je u kui stvorio
dojam da je ona neprestano prisutna. Jedan portret u krupnom planu poloio je na jastuk njena
kreveta, a jednu uveanu fotografiju na kojoj ona sjedi na stolcu i smjeka se postavio je na taj
isti stolac, Imao je i jednu sliku na kojoj se ona u eiru i ogrtau penje uza stube pred
njihovom kuom. Tu je sliku objesio na unutarnju stranu vrata. Jedan od njenih najdraih
63

predmeta bijae hrastova muzika kutija sa staklenim poklopcem, tako da se mogla unutra
vidjeti velika nazubljena ploa kako se vrti. Bilo je nekoliko ploa izmeu kojih se moglo
birati, ali je njoj najdraa bila ona na kojoj je s jedne strane bio Gaudeamus igitur, a na drugoj
Columbia the Gem of the Ocean (Kolumbija, dragulj oceana). Houdini je svake veeri
navijao tu muziku kutiju i sluao njene melodije. Zamiljao je da uje njen glas. Sauvao je
pisma koja mu je ona pisala u toku godina, i sad ih je dao prevesti na engleski i pretipkati tako
da ih je mogao lako itati i ponovo doivljavati, bez bojazni da e mu se raspasti od estog
preitavanja. Stajao je na vratima njena ugraena ormara i udisao miris njene garderobe.
Starica se bila razboljela dok je Houdini boravio u Evropi. Bio se unaprijed radovao
kako e joj opisati svoj susret s nadvojvodom Franjom Ferdinandom, austrougarskim
prestolonasljednikom, ali prije nego to joj je stigao to opisati, ona je umrla. Ishodio je raskid
ugovora za daljnje nastupe i vratio se kui to je bre mogao. Nije se sjeao niega s
putovanja. Bio je izbezumljen od bola. Pogreb je bio odgoen do njegova povratka. uo je da
ga je zvala nekoliko trenutaka prije nego to je izdahnula. Udarila ju je kap. Erich, procviljela
je. Erich, Erich. Muila ga je savjest. Bio je opsjednut milju da mu je htjela neto rei, da mu
je imala neto rei to mu je mogla otkriti tek tada, na samrti.
Oduvijek je bio nepovjerljiv prema okulti-stima, spiritistima, vidovnjacima i medijima.
U mlaim je danima i sam, u cirkusu brae Welsh u Pennsylvaniji, iskoritavao lakovjernost
tupana objanjavajui svoje trikove nadnaravnim sposobnostima. Zavezanih oiju rekao bi
svom ortaku kakav predmet dri netko u publici u rukama. to je ovo, gospodine Houdini?
upitao bi ga ortak, a on bi mu odmah odgovorio. Sve se to obavljalo s pomou dogovorenih
ifri. Katkad bi tvrdio da je kadar razgovarati s mrtvima, pa bi nekom jadnom naivini, ije su
ime i ivotne prilike uspjeli nekako saznati, toboe prenio poruku od nekog milog pokojnika.
Stoga je dobro znao to je spiritistika opsjena. Odmah bi je prepoznao. Spiritistike podvale
cvjetale su u Sjedinjenim Dravama od 1848. godine, kad su dvije sestre, Margaretta i Kate
Fox, pozvale susjede da sluaju tajanstveno kucanje u njihovoj kui u Hydesvilleu, drava
New York. Ali upravo ga je njegova strunost u tom pogledu ponukala da sad pokua pronai
nekoga tko je pravi medij. Ako je uope mogue komunicirati s mrtvima, on e to ostvariti.
Bio je kadar prepoznati i raskrinkati svaku sljepariju na svijetu. Stoga e znati, ako naie na
neto pravo, da je to ono pravo. elio je vidjeti siunu priliku svoje majke Cecelije i osjetiti
na licu dodir njenih prstiju. Ali budui da je to bilo nemogue, nakanio je provjeriti je li uope
mogue razgovarati s njom.
U to vrijeme komuniciranje s mrtvima nije vie bilo tako neto nevjerojatno kao to je
bilo prije toga. Amerika je zagazila u dvadeseto stoljee, a bila je to nacija parnih bagera,
lokomotiva, zranih brodova, motora na unutarnje sagorijevanje, telefona i zgrada od
dvadeset pet katova. Ali zanimljivo je da su i najslavniji pragmatiari u zemlji bili skloni
okultnim idejama. Dakako da se o tome samo ukalo. U izvjesnim krugovima govorkalo se
da su Pierpont Morgan i Henry Ford osnovali nekakvo tajno drutvo. A Houdini je znao da
hortikulturni arobnjak Luther Burbank, koji je kriao sorte i uzgajao hibride to su davali sve
vee prinose, potajno razgovara s biljem i vjeruje da ga bilje razumije. Pa i sam veliki Edison,
ovjek koji je izmislio dvadeseto stoljee, iznio je teoriju prema kojoj nesvodljive estice
materije nabijene ivotom, to ih je on nazivao rojevima, egzistiraju i nakon smrti te se nikad
ne mogu unititi. Houdini je pokuao stupiti u kontakt s Edisonom. Zamolio ga je za razgovor.
Ali velikan je bio suvie zauzet. Radio je na nekom izumu koji je bio takva tajna da se u
novinama esto nagaalo to bi to moglo biti. Objavljena je vijest prema kojoj je taj novi
izum neto to se zove vakuumska cijev, i da se s njenom pomou Edison nada da e moi
primati poruke od mrtvih ljudi. Houdini ga je oajniki obasipao brzojavima u kojima ga je
preklinjao da ga primi. Sve su mu molbe bile odbijene. Ponudio je novac za sufinanciranje
pothvata. Ponuda mu je bila odbijena. Zarekao se da e sam izumjeti takav jedan instrument,
ba kao to je nauio pilotirati. ime god Edison poeo, to je moralo potjecati iz riznice
tehnologije koja je dostupna svakome. Houdini je nakupovao knjiga i poeo prouavati
fizikalnu mehaniku i principe na kojima radi akumulator. Zakleo se da e bilo kojim medijem,
mehanikim ili ljudskim, otkriti postoji li ivot nakon smrti.

64

Njegova nova pasija ubrzo je doprla do uiju raznih ljudi koji su se bavili izuavanjem
tih stvari. Upoznao se s nekim ovjekom iz Buffala, drava New York, koji je tvrdio da je
svojedobno radio sa Steinmetzom, genijalnim doseljenikom patuljkom iz General Electric
Company. Taj mu je ovjek rekao da fiziari irom svijeta otkrivaju valove. U inozemstvu je
iznesena neobino vana teorija prema kojoj su materija i energija tek dva aspekta iste
primarne sile. To je i moje miljenje, ree taj ovjek Houdiniju. Bio je to diplomirani fiziar iz
Transilvanije, a trebalo je samo da izumi dovoljno osjetljiv instrument da bi mogao njime
otkrivati i deifrirati primarne valove o kojima jo nitko nita ne zna. Houdini je potpisao s
njim ugovor i dao mu dvije tisue dolara za ekskluzivno pravo na rezultate njegova
istraivanja. Jednog drugog ovjeka, kemiara, smjestio je u podrum svoje kue. Primao je
pisma od ljudi koji su tvrdili da su dobri mediji i traili od njega bilo kakav predmet njegove
majke - bro ili uvojak kose - da bi mogli stupiti u dodir s njom. Angairao je neku
detektivsku agenciju da ispituje one meu njima ija su pisma djelovala najrazumnije.
Objasnio je agentima kako e prepoznati spiritistike sljepare. Rekao im je sve o zvunicima i
trik fotografijama, o skrivenim megafonima koji sve registriraju, o podizanju stolova s
pomou kolotura. Zato je mediju potrebno da soba bude zamraena, pitao ih je. Kad god
medij ugasi svjetlo, ugasio ga je da neto prikrije.
Uskoro je Houdini razvio toliku aktivnost na tom polju da je poelio da se opet lati svog
pravog posla. Osjeam se snaniji, rekao je menaderu. Osjeam se opet kao nekad. Ubrzo su
ugovoreni novi nastupi. Oni koji su gledali Houdinijeve toke u tom razdoblju njegove
karijere, kau da je nadmaio sam sebe. Doveo je na pozornicu zidare koji su podigli zid od
opeke visok preko tri metra, kroz koji je on zatim proao. Odrasli slon ieznuo bi s pozornice
im bi on pljesnuo rukama. Novii su mu naprosto pljutali iz prstiju. Golubovi mu izlijetali
iz uiju. Uao bi u sanduk za pakiranje koji je publika prethodno razgledala, a onda bi sanduk
zakovali avlima i svezali vrstim uzetom. Nikakav zastor nije bio postavljen ispred sanduka.
Zatim bi ga silom otvorili. Bio je prazan. Publika bi glasno uzdahnula kad bi vidjela kako
Houdini utrava iz predvorja u dvoranu. Skoio bi na pozornicu. Oi su mu se sjale kao plavi
dijamanti. Polako je digao ruke uvis. Noge su mu se odlijepile od poda. Stajao je u zraku dva
metra iznad poda. ene su predisale. Iznenada se skljokao. Razlegli su se usklici nevjerice, a
nakon toga je uslijedila duga stanka. Njegovi su mu pomonici pomogli da sjedne na stolac.
Houdini je zatraio au vina da se okrijepi. Drao je vino na svjetlu reflektora. Vino je
postalo bezbojno. Popio ga je. aa mu je nestala iz ruke.
Zapravo su njegove toke sada bile tako intenzivne i tako su udno uznemirivale
publiku da su ljudi u nekim prigodama na brzinu izvodili djecu iz dvorane prije kraja
predstave. Houdini to uope nije primjeivao. Naprezao se preko granica svoje tjelesne snage
i izvodio po osam ili dvanaest glavnih toaka u predstavi u kojoj ih je trebao izvesti svega tri.
Uvijek je na plakatima isticao da prkosi smrti, a sad su reporteri iz newyorkih dnevnika
uistinu oekivali da e se prenapregnuti, pa su ga pratili na njegovim jednodnevnim
gostovanjima od Brooklyn Pantanos do Fox's Union City i Main Street Theatrea u New
Rochelleu. Izvodio je svoju glasovitu toku u kojoj bi ga zatvorili lokotom u obinu kantu za
mlijeko od pedeset litara, u kakvima se dostavljalo mlijeko trgovinama mjeovite robe. Kantu
lii napunili vodom. Morao se izvui iz nje ili se utopiti. Ili je leao u staklenoj posudi nalik na
lijes, koja je bila hermetiki zatvorena i u kojoj bi se plamen svijee sam od sebe ugasio.
Leao je u toj posudi gdjekad i po est minuta nakon to bi se svijea ugasila. Ljudi su iz
publike vritali. ene su zatvarale oi i zaepljivale rukama ui. Molile su njegove pomonike
neka ga puste van. Kad bi napokon usliali njihove molbe i skinuli poklopac sa staklenog
lijesa, odjeknuo bi prasak. Pomogli bi mu da izie, a on bi se sav tresao, oroen znojem. Svaki
takav pothvat nosio je peat Houdinijeve enje za mrtvom majkom. Pokopali bi ga i ponovo
bi se rodio, pokopali bi ga i ponovo bi se rodio. Jedne veeri, na jednom jedinom nastupu u
New Rochelleu, njegova elja za smru bila je toliko oita da su ljudi poeli vriskati, a mjesni
je sveenik ustao i doviknuo Houdiniju: Vi eksperimentirate s prokletstvom! Moda je istina
da vie nije umio luiti ivot od svojih trikova. Stajao je u dugoj kunoj haljini, potpasan,
blistav od znoja, mokra kosa vila mu se u spiralama - nalikovao je na stvorenje iz nekog
drugog svijeta. Dame i gospodo, rekao je iscrpljenim glasom, oprostite mi, molim vas. elio
65

im je objasniti kako je savladao neku staru istonjaku tehniku disanja koja mu omoguuje da
lebdi neko vrijeme u zraku. elio im je objasniti da se njegovi pothvati doimaju mnogo
opasnije nego to uistinu jesu. Digao je ruke uvis u znak molbe. Ali u tom asu odjeknula je
tako snana eksplozija da se kazalite uzdrmalo iz temelja i komadi buke pali su sa svoda na
proscenij. Uzrujana i izbezumljena publika pomislila je da je i to jedan od njegovih sotonskih
trikova, pa je u strahu od njega poela uzmicati i izlaziti van.

28.
U stvari, do eksplozije je dolo oko tri kilometra dalje, na zapadnom kraju grada. U zrak
je odletjelo vatrogasno spremite Emerald Isle Enginea. Zapaljene grede pale su na polje
preko puta i obasjale nebo iznad Westchestera. Stigli su vatrogasci iz svih dijelova grada i iz
susjednih mjesta Pelhama i Mount Vernona. Malo se to moglo uiniti. Sreom, drvena
zgrada u Firehouse Laneu bila je gotovo pola kilometra udaljena od najblie stambene zgrade.
Ali dva dobrovoljna vatrogasca prevezena su u bolnicu, a Jedan je od njih imao tako teke
opekotine da se nije oekivalo da e ostati iv do kraja dana. Znalo se da je najmanje pet ljudi
bilo u slubi u to vrijeme. Bio je etvrtak, dan kad se drutvo naveer redovito sastajalo da
igra poker.
Do zore je polje bilo spreno a zgrada pretvorena u gomilu pougljenjenih ostataka.
Cijelo je podruje ograeno uzetom i policijski detektivi poeli su pretraivati zgarite,
iskopavati leeve i trugati za uzrokom nesree. Uskoro je postalo jasno da su posrijedi
umorstva. Od etiri pronaena tijela dva su pokazivala znakove da nisu nastradala od poara
ni od eksplozije, nego od krupne same. Tri zelenka bijahu upregnuta u kola s pumpom i
leali su tamo gdje su se sruili, nasred ceste. Iz ruevina je izvaen alarmni signalni ureaj na
kojem se vidjelo da je netko alarmirao vatrogasce iz sjevernog dijela grada, iako te noi nije
bilo nigdje drugdje poara. Na temelju ovih i stanovitih drugih indicija, od kojih je neke
prikupio sudski lijenik iz newyorke policije, sainjena je ova rekonstrukcija dogaaja:
negdje oko deset i pol naveer okupilo se est lanova vatrogasnog drutva u svom spremitu
radi kartanja kad je zazvonilo zvonce za uzbunu. Kartai su na brzinu obuli izme i natakli
ljemove. Izveli su konje iz konjunice i upregli ih u vatrogasna kola. Konjska je oprema bila
specijalno napravljena za vatrogasne konje, proizvod tvrtke P. A. Setzer iz Hickoryja, drava
Sjeverna Karolina. Kao i svi vatrogasci, druina Emerald Isle bila je ponosna na brzinu kojom
se odazivala na pozive. Ispod parnog kotla na pumpi uvijek je gorjela vatrica da bi para mogla
dosegnuti potreban tlak do trenutka kad pumpa stigne do mjesta poara. Ako je druina te
veeri bila brza kao i obino, nije bila protekla ni minuta vremena kad su se vrata otvorila i
voza potjerao konje biem i povicima na cestu. Netko je preprijeio put kolima na cesti. On
ili oni bijahu oboruani lovakim pukama i otvorili su vatru ravno u glave konja. Dva su se
konja umah sruila, a trei je ustuknuo, ranjen u vrat, tako da mu je krv pokropila cestu kao
sitna kiica. Voza je bio smrtno ranjen i pao je na zemlju. Od tri vatrogasca na kolima
dvojica su zadobila smrtonosne rane, a treeg su zgnjeila vatrogasna kola koja su se
prevrnula na bok kad su ih unezvijereni konji povukli na stranu. Kad se pak parni kotao
prevrnuo, odjeknuo je strahovit tresak to su ga uli stanovnici u okolici, koje su ve bili
preplaili puani hici. Loite se rasulo i eravice su zapalile drveno vatrogasno spremite.
Plamen se brzo irio i zbog vruine oko gorue zgrade eksplodirao je parni kotao i razbacao
zapaljene grede po polju preko puta. U tom je asu Houdini izgubio naklonost svoje publike.
Obitelj je te veeri rano otila na poinak. Svi su slabo spavali. Crno je djetece plakalo
za svojom materom i nije htjelo sisati unajmljenu dojilju. Otac je uo eksploziju u daljini,
pogledao kroz prozor spavae sobe i ugledao obasjano nebo. Prva mu je pomisao bila da je
njegova radionica sa skladitem raketa odletjela u zrak. Ali je sjaj bio najjai na drugoj strani.
Tek je autradan ujutro doznao to se zapalilo. U gradu se kanda govorilo samo o tom poaru.
Za vrijeme uine Otac je otiao na mjesto poara. Svjetina se bila nagurala oko ueta to ga je
razapela policija. Otac je hodao naokolo i doao do bare na dnu polja preko puta razorenog
spremita: u bari je utonula karoserija Modela T izranjala i zaranjala, prema tome kako bi
puhnuo povjetarac koji je mrekao vodu, skrivajui i iznova otkrivajui njegove obrise. Otac
66

je odatle otiao kui, iako je sirena tek bila odsvirala podne. Majka ga nije mogla gledati.
Sjedila je s djetetom u krilu. Glavu je zamiljeno sagnula podsjeajui svojim dranjem i
nehotice na pokojnu Saru. Otac je u tom asu pomislio da oni moda vie i nisu gospodari
svojih sudbina.
U etiri po podne dostavlja novina protrao je ulicom i bacio smotane novine na
verandu. Vjerovalo se da je ubojica i potpaljiva neki neidentificirani Crnac. Jedini preivjeli
vatrogasac uspio ga je u svom bolnikom krevetu opisati policiji. Navodno je Crnac ugasio
vatru koja je zahvatila odjeu ranjenog vatrogasca. A onda ga je, da vatrogasac ne bi to
protumaio kao nekakav znak milosti, zgrabio za kosu i zapitao gdje se krije njihov
predsjednik. Ali predsjednik Conklin imao je sreu da se te veeri nije nalazio u vatrogasnom
spremitu. Nije bilo poznato otkud Crnac poznaje Conklina niti to ima protiv njega.
Svi su se strunjaci slagali u miljenju da je bilo vie sudionika zloina - s obzirom na
injenicu da je dana lana uzbuna kako bi vatrogasce izmamili iz spremita. Ipak je u jednom
novinskom uvodniku izneseno miljenje da je zloin djelo jednog jedinog pomahnitalog
ubojice. Apelirano je na graane da zakljuavaju ulazna vrata i da budu na oprezu, ali da
ostanu mirni.
Obitelj je sjedila za veerom. Majka je drala djetece u naruju. Nije bila svjesna da joj
nije ni nakraj pameti da odloi dijete. Osjeala je dodir njegovih siunih prstiju na svom
obrazu. Gore, u svojoj sobi, djed je stenjao od bolova. Te veeri nisu ni veerali, nitko nije
htio nita jesti. Pred Oca je stavljen konjak u boci od bruenog stakla. Pio je ve treu aicu.
Osjeao je neto, neku koticu ili zrno praine, u grlu i vjerovao je da to moe ukloniti samo
konjakom. Izvadio je iz ladice pisaeg stola stari vojniki pitolj iz rata na Filipinima. Pitolj
je leao na stolu. Proivljavamo tragediju koja nije smjela biti naa, rekao je eni. to te je,
zaboga, spopalo toga dana? U naoj opini ima institucija koje se brinu o sirotinji. Primila si
je pod na krov a da nisi dobro razmislila to radi. Sad smo svi rtve tvoje glupe enske
sentimentalnosti. Majka ga pogleda. Nije se mogla sjetiti da joj je ikad ita prigovorio otkako
se poznaju. Znala je da e joj se poslije ispriati, ali su joj suze svejedno navrle na oi i
napokon potekle niz obraze. Pramenovi kose bili su joj se raspleli i padali su joj po vratu i
preko uiju. Kad ju je Otac pogledao, vidio je da je isto onako lijepa kao to je bila u mladosti.
Nije bio svjestan injenice da uiva to ju je natjerao u pla.
Majin mlai brat sjedio je nalaken na priruje stolca, a glavu je podboio rukom.
Kaiprst je ispruio i upro u sljepoonicu. Promatrao je zeta. Misli ga potraiti i ubiti? upita
ga. Zatitit u svoju obitelj, ree Otac. Ovo ovdje je njegovo dijete. Ako pogrijei i doe na
moja vrata, obraunat u se s njim. Ali zato bi dolazio ovamo, upita ga Majin mlai brat
zajedljivim tonom. Nismo mu se mi oneredili u kola. Otac pogleda Majku. Ujutro u otii na
policiju da im kaem da je taj luak i ubojica bio gost u mojoj kui. Morat u im rei da se
brinemo o njegovu kopiletu. Majin mlai brat ree: Ja mislim da bi Coalhouse Walker mlai
volio da kae policiji sve to zna. Moe im rei da je to onaj isti crni manijak iji auto lei
na dnu bare kod vatrogasnog spremita. Moe im rei da je to onaj isti ovjek koji je doao u
njihovu upravu da podnese pritubu protiv Willa Conklina i njegovih razbojnika. Moe im
rei da je to onaj isti pomahnitali crni ubojica koji je sjedio uz krevet nekoga tko je umro u
bolnici od zadobivenih povreda. Otac ree: Nadam se da te nisam dobro razumio. Zar bi ti
zbilja branio tog divljaka? Pa zar je - itko drugi kriv za Sarinu smrt nego on sam? Nita drugo
nego ona njegova prokleta nigerska oholost? Nita pod milim bogom ne moe opravdati
ubijanje ljudi i unitavanje imovine na taj nain! Brat ustane tako naglo da obori stolac. Dijete
se lecne i zaplae. Brat problijedi i uzdrhta. Nisam uo takav dirljiv govor na Sarinu
sprovodu, ree. Nisam uo da si tada rekao da se nikako ne moe opravdati ubojstvo i
unitavanje imovine.
Ali injenica je da je Coalhouse Walker ve bio poduzeo korake da prizna zloin.
Pokazalo se da je u roku od jednog sata nakon eksplozija on ili neki drugi Crnac ostavio
identina pisma u urednitvima obih lokalnih novina. Urednici su se posavjetovali s policijom
i odluili da ih ne objave. Pisma su bila ispisana itljivim i odlunim rukopisom, a rije je u
njima bila o dogaajima koji su doveli do napada na vatrogasno spremite. Zahtijevam da mi
onaj gad, predsjednik dobrovoljnog vatrogasnog drutva, bude izruen da mu ja sudim, pisalo
67

je u pismu. Zahtijevam da mi se vrati moj automobil u prvobitnom stanju. Ako ovi uvjeti ne
budu ispunjeni, ubijat u i dalje vatrogasce i paliti njihova spremita dok ih god bude bilo.
Unitit u i cijeli grad ako treba. Novinski urednici i policijski slubenici smatrali su da je u
javnom interesu da se to pismo ne objavi. Jedna je stvar izolirani pomahnitali ubojica, a druga
je stvar pobuna. Skupine policajaca mirno su obilazile crnake etvrti i raspitivale se o
Coalhouseu Walkeru mlaem. Isto je tako radila i policija u susjednim gradovima u kojima je
bilo crnakog stanovnitva. U upravu policije stizale su vijesti: nije od naih Crnaca. Nije od
naih.
Ujutro se Otac odvezao tramvajem po Sjevernoj aveniji u grad. Zaputio se do Gradske
vijenice. Stupio je u nju kao nadaleko cijenjen poslovni ovjek. Novine su ve uvelike pisale
o njegovoj istraivakoj karijeri. Zastava to se vila na kupoli navrh vijenice bijae njegov
dar ovom gradu.

29.
Otac se rodio i odrastao u White Plainsu, drava New York. Bio je jedinac. Sjeao se
trenutaka svjetla i topline u ljetnim danima u Saratoga Springsu. Tamo je bilo vrtova sa
stazama od bijelog ljunka. etao se s mamom po irokim obojenim galerijama velebnih
hotela. Svake godine u isti dan vratili bi se kui. Majka je bila krhka ena i umrla je kad je
njemu bilo etrnaest godina. Otac je pohaao kolu u Grotonu i studirao u Harvardu. Izabrao
je njemaku filozofiju. Prekinuo je studije u zimskom semestru na drugoj godini. Njegov se
otac bio obogatio u graanskom ratu, a odonda je bio zaokupljen time da rasipa imutak
nepromiljenim spekulacijama. Na kraju ga je itavog protratio. Starac je bio od onih ljudi
koji se najbolje osjeaju u tekim prilikama. Sa svakim gubitkom raslo mu je samopouzdanje.
Kad je bankrotirao, nije mu silazio s lica slavodobitan smijeak. Umro je iznenada, ispunjen
najveim nadama. Njegova razmetljivost nainila je od njegova osamljenog sina opreznu,
trijeznu, radinu i vjeito nezadovoljnu linost. Kad je postao punoljetan, sirotan je uzeo ono
malo dolara to ih je naslijedio, pa ih je uloio u skromnu radionicu raketa koju je vodio neki
Talijan. Nakon nekog vremena preuzeo je posao u svoje ruke, poveao prodaju, kupio pogon
za proizvodnju zastava i stekao lijep imutak. Naao je vremena i da dogura do oficirskog ina
u ratu na Filipinima. Bio je ponosan na svoj ivot, ali nikad nije zaboravio da je prije nego to
je postao poslovan ovjek studirao u Harvardu. Sluao je predavanja Williama Jamesa o
naelima moderne psihologije. Istraivanje dalekih krajeva postalo mu je pasija - elio je
izbjei ono to je veliki doktor James nazivao navikom da se bude manji od svoga potpunog
Ja.
Sad je Otac svako jutro, kad bi ustao, utio svoju smrtnost. Pitao se da li njegova
nesklonost Coalhouseu Walkeru od prvog trenutka nije moda u vezi, ne s njegovom bojom
koe, nego s time to je snubio mladu enu, a to je uzbudljiv pothvat koji najavljuje da ono
najbolje u ivotu tek dolazi. Otac je primijetio da mu na nadlanici izbijaju pjege. Zapazio je
da povremeno moli ljude da ponove to su rekli. inilo mu se da neprestano osjea potrebu da
prazni mjehur. Majino tijelo nije u njemu izazivalo poudu nego samo tiho zadovoljstvo.
Divio se njenoj liniji i mekoj puti, ali nije vie gorio od udnje za njom. Primijetio je da su joj
nadlaktice neto odebljale. Nakon njegova povratka s Arktika bili su se navikli da ive
zajedno, ali su sad zapali u obino druenje u kojem je on osjeao da zaostaje za ivotom, da
je promatra sa strane. Smatrao je neukusnim nain na koji se ona angairala oko udaje mlade
Crnkinje. A sad kad je Sarah umrla, inilo mu se da ga ena i ne primjeuje, jer je u svojoj
boli usredotoila svu pozornost na Sarino dijete.
Ustanovio je da rado ide na policiju. Nije to bilo posve estito osjeanje. Moda da to
popravi, pomislio je da je Coalhouse miran ovjek koga su izludile okolnosti za koje on sam
nije kriv. To je upravo tvrdio i Majin mlai brat kod kue. Otac je potvrdio na policiji da je
prikaz dogaaja u Coalhouseovu pismu toan. Bio je pijanist, rekao je govorei u perfektu.
Uvijek je bio uglaen i korektan u svojim postupcima. Policajci su ozbiljno klimali glavama.
Njih je zanimalo da uju moe li se oekivati da e Crnac ponovo krenuti u napad. Otac ree
da je Coalhouse, kad jednom postavi sebi cilj, vie nego uporan u svojim nastojanjima.
68

Dobrim dijelom na osnovi tog miljenja, organizirana je obrana. Postavljene su policijske


strae pred sva vatrogasna spremita u gradu. Stavljene su pod nadzor glavne prometnice. U
upravi policije objeena je na zid mapa na kojoj je ucrtan raspored policijskih snaga. Na
temelju Oevih informacija, uprava gradske policije u New Yorku naloila je svojim
detektivima da tragaju za Coalhouseom u Harlemu.
Otac je oekivao da e ga policajci obasuti kritikama. Meutim, to se nije dogodilo.
Smatrali su ga za dobrog poznavaoca zloineva karaktera. Ohrabrivali su ga da provodi to
vie vremena kod njih. eljeli su da im bude pri ruci kad god budu donosili kakve odluke.
Zidovi su bili obojeni svijetlozelenom bojom do visine pasa, a ispod toga tamnozelenom. U
svakom Kutu stajale su pljuvanice. Otac je pristao da im pomae koliko god moe. To je
inae bilo vrijeme u godini kad je imao najvie posla. Sve naruene poiljke raketa, prskalica,
krijesnica, a hica, svijetleih metaka i pasjih bombica morale su biti na vrijeme isporuene za
proslavu nacionalnog praznika 4. srpnja. Neprestance je odlazio iz svog ureda na policiju i
natrag. Smuilo mu se kad je u policijskoj stanici susreo predsjednika Emerald Islea, Willa
Conklina. Conklin je bazdio po viskiju, a zbog osjeaja da je progonjen ovjek rumeno lice
pretvorilo mu se u boju teletine. Bivao je naizmjence hvalisav i prestraen. Dijelio je savjete
koji su bili na istoj razini mudrosti kao to je bilo i ono to je izazvalo cijelu tu krizu. Htio je
otii u crnaku etvrt da otjera odande sve nigere jednom za svagda. Policijski slubenici nisu
ga pravo ni sluali. Peckali su ga zbog njegove sudbine. Moda emo te morati izruiti
crnugi, Willie, govorili su mu. Samo radi toga da malo odahnemo. Conklin nije imao mnogo
smisla za ovakve ale. Zar nismo svi mi na istoj strani? pitao je. Tako mi boga, bili ste okrutni
u St. Catherine, a i sad ste okrutni. Willie, ree mu ef policije, morali smo ekati da ujemo
tek od tog Crnca da je sve ovo poelo jednom od tvojih psina, a sad nam ti, irski tikvane, tu
govori da smo na istoj strani!
Ali reklo bi se da su karakter i mentalitet predsjednika vatrogasnog drutva potpuno u
skladu s mjestom u kojem se nalazio. Kroz staklena vrata neprestance su defilirali kriminalci,
odvjetnici, jamci, policajci i nesretni roaci. Pijance su vukli za ovratnik, a lopove s lisicama
na rukama. Govorilo se glasno i vulgarno. Conklin je imao trgovinu ugljenom i ledom i
stanovao je sa svojom enom i djecom u stanu iznad ureda u skladitu. Ocu je sinulo da taj
ovjek provodi toliko vremena u policijskoj stanici zato to se tu osjea najsigurniji. Dakako
da nije htio to priznati. Hvalio se kakve je sve mjere opreza poduzeo u svom dvoritu. Nije se
oslonio na dva policajca koji su mu bili dodijeljeni, nego je primio sve preivjele vatrogasce
Emerald Islea pod svoj krov. Svi su bili naoruani. Crnuga bi imao isto toliko izgleda da
uspije u svom napadu koliko i kad bi napao vojnu akademiju u West Pointu, rekao je.
Otac se osjeao ponien u drutvu s tim ovjekom. Conklin je razgovarao s njim
drukije nego policajcima. Izgovor mu je bio bolji. Otac je bio ozlojeen njegovim dranjem
prema njemu kao prema sebi ravnom. Tragina je ovo stvar, kapetane, govorio mu je. Zbilja
tragina stvar. Jednom je ak potapao Oca po ramenu, to bijae gesta koja je izraavala
pobratimstvo tako da je djelovala kao elektrini ok.
Pa ipak je Otac provodio sve vie i vie vremena na policiji. Bilo mu je teko otii kui.
Na dan zajednikog ukopa rtava poara Emerald Islea, otiao je da uje nadgrobne govore.
Pola je grada dolo na pogreb. Velik kri od mjedi lelujao se iznad glava svjetine. Will
Conklin nije izlazio iz policijske stanice. Pa, bio bih savrena meta za snajperista, rekao je.
Gradom su se poele pronositi prie o njegovu ponaanju. Zatim su novine u New Yorku,
gdje reporteri nisu bili sputani probicima lokalne privredne komore, objavile vijest da
ubojstva one noi u Emerald Isleu treba pripisati nanesenoj nepravdi. Listovi World i Sun
objavili su tekst Coalhouseova pisma. Will Conklin postao je opi predmet prezira. Mrzili su
ga zato to je u svojoj gluposti izazvao dogaaje koji su doveli do smrti ljudi kojima je onako
naduto zapovijedao. S druge strane, stanoviti su ga elementi prezirali zato to je znao
razdraiti Crnca, ali nije znao utjerati u njega strah boji.
U posljednje je vrijeme neki ovjek u polucilindru sjedio svaki dan u automobilu na
cesti nedaleko od kue u Aveniji Broadview. Otac nije bio o tome slubeno obavijeten, ali je
rekao Majci da je zatraio policijsku zatitu, jer je drao da ne bi bilo ba mudro da joj priopi

69

svoju sumnju da se policija, uza svu svoju zahvalnost na njegovoj dragovoljnoj pomoi, ipak
ne aca da ga dri na oku. Pitao se to bi im kod njega moglo biti sumnjivo.
Tono tjedan dana nakon Coalhouseova napada na Emerald Isle, u est sati izjutra, jedan
luksuzni automobil marke White pribliio se polako Railroad Placeu, uskoj ulici poploenoj
kaldrmom u zapadnom dijelu grada. Negdje u sredini te ulice nalazila se Gradska vatrogasna
stanica broj 2. Kad je auto stigao do te zgrade, zaustavio se. Dva policajca koji su pospani
stajali pred vratima zgranue se kad vidjee kako nekoliko Crnaca izlazi iz kola drei u
rukama vojnike i lovake puke. Jedan je policajac bio toliko priseban da se bacio na zemlju.
Drugi je samo zinuo i dalje stajao dok su se napadai uredno postrojili, kao streljaki vod, i na
dani znak slono otvorili vatru. Policajac koji je stajao poginuo je, a stakla na vratima
vatrogasne stanice razlupala su se. Tada je jedan od Crnaca pritrao vratima i bacio nekoliko
zamotuljaka kroz razbijene prozore.
ovjek koji je izdao zapovijed da se otvori vatra priao je prestravljenom policajcu to
je leao na ploniku. Turnuo mu je u ruku pismo i mirno rekao: Ovo se ima objaviti u
novinama. Zatim je otiao za drugim Crncima koji su se bili vratili do kola. Dok su odlazili,
dvije ili moda tri eksplozije, jedna za drugom, izbile su vrata vatrogasnog spremita i uas ga
pretvorile u pravi pakao. Plamenovi su ubrzo progutali oblinju krmu i radnju nekog
veletrgovca kavom koji je prio kavu i muterijama na malo. Iz vrea kave dizao se ukast
dim, a miris prene kave irio se tjednima po cijeloj etvrti. Na kraju su pronaena etiri lea,
sve sami gradski vatrogasci. Jedna postarija ena, koja je naena mrtva u svom stanu preko
puta, zacijelo je umrla od straha.
Unitena su jedna vatrogasna kola marke Reo i jedna kola hitne pomoi.
U gradu je zavladala prava panika. Djeca nisu vie odlazila u kolu. Digli su se glasovi
protesta protiv gradske uprave i protiv Willieja Conklina. Delegacija vatrogasaca zaputila se
pjeice do Gradske vijenice i iznijela zahtjev da vatrogasci poloe zakletvu kao pomona
policijska snaga, pa da im dodijele oruje za samoobranu. Usplahireni gradonaelnik
brzojavno je zatraio pomo od guvernera drave New York. Izvjetaj o Coalhouseovu
drugom napadu objavljeni su na prvim stranicama svih novina u zemlji. Nagrnuli su novinari
iz New Yorka. efu policije zamjereno je to je dopustio da crni ubojica nastavi sa svojim
zlodjelima. ef policije dao je izjavu novinarima okupljenima u njegovu uredu. Taj se ovjek
slui automobilima da ostvari svoje ciljeve, rekao je. Izvri napad i izgubi se, sam bog zna
kamo. Udruenje upravitelja policije drave New York izglasalo je ve prije nekoliko godina
rezoluciju kojom se trai da se automobili i automobilisti slubeno registriraju. Da je taj zakon
danas na snazi, lako bismo uli u trag toj zvijeri. Dok je govorio, ef policije ispraznio je
ladice u svom pisaem stolu. Odbijao je dimove cigare. Napustio je zgradu zajedno s
novinarima. Sutradan je podnesen zahtjev zakonodavnoj skuptini federalne drave da donese
zakon o registriranju automobila.
Otac je imao dva crna namjetenika u svom pogonu, jedan je bio portir a drugi je radio
na izradi raketnih cijevi. Ni jedan od njih nije doao na posao na dan druge katastrofe.
Zapravo, nigdje u gradu nije bilo Crnaca ni od korova. Ostali su kod kue iza zabravljenih
vrata. Te je noi policija uhapsila nekoliko bijelaca koji su nosili sa sobom pitolje i puke.
Guverner se odazvao na gradonaelnikov poziv u pomo i poslao dvije ete Nacionalne garde
iz New Yorka. Gardisti su stigli sutradan i odmah razapeli atore na igralitu bejzbola, iza
srednje kole. Djeca su se okupila oko njih. Izala su specijalna izdanja lokalnih novina u
kojima je na istaknutom mjestu objavljeno Coalhouseovo drugo pismo. U njemu je pisalo:
prvo, da mu se ima izruiti bijeli izrod poznat pod imenom Willie Conklin, da mu on sudi.
Drugo, da mu se vrati Ford model T sa specijalno izraenim krovom od pantasote u njegovu
prvobitnom stanju. Dok tim zahtjevima ne bude udovoljeno, neka vladaju ratni zakoni.
Coalhouse Walker mlai, predsjednik Privremene amerike vlade.
U tom trenutku sve je najvie zanimalo da vide kako Coalhouse Walker izgleda. Novine
su se jagmile za njegovom slikom. Novinari su navalili na upravu orkestra Clef Club u
Harlemu. Nije bilo ni jedne jedine slike sa zloglasnim pijanistom. Hearstov American
slavodobitno je objavio portret skladatelja Scotta Joplina. Joplinovi prijatelji zaprijetili su da
e stvar predati sudu, jer je skladatelj bio u posljednjem stadiju smrtne bolesti i nije mogao
70

braniti svoje interese. Novine su se javno ispriale. Napokon je neki list u St. Louisu objavio
sliku koju su zatim prenijele sve druge novine. Otac je potvrdio da je slika vjerna. Na njoj se
vidio neto mlai Coalhouse kako sjedi za klavirom u fraku i s bijelom leptir-manom. Ruke
su mu bile na klavijaturi i smjekao se prema kameri. Oko klavira nalazili su se svira na
bendu, kornetist, trombonist, violinist i bubnjar sagnut nad bubnjevima. Svi su nosili bijele
leptir-mane. Pozirali su kao da sviraju, ali je bilo oito da ne sviraju. Oko Coalhouseove
glave nacrtan je krui. To je postala standardna fotografija. Ironija, koja se sastojala u tome
da je Crnac bio nasmijan, da je imao uredne brie i posve vedru i estitu fizionomiju, bijae
odve zamamna da bi joj mogli odoljeti pisci tekstova ispod slika. Osmijeh ubojice, napisali
su. Ili: Predsjednik Privremene amarike vlade u sretnijim danima svoga ivota.
U intenzivnoj i irokoj istrazi koju je vodila tampa, nije mogla ostati nepoznata uloga
obitelji u cijeloj aferi. Dolazili su novinari, najprije po jedan ili dvojica, a poslije u
skupinama, i kucali na vrata, a onda, kad ih ne bi pustili unutra, utaborili su se vani, ispod
norvekih brijestova. Htjeli su vidjeti crno dijete, htjeli su dobiti bilo kakve izjave o
Coalhouseu i njegovim posjetima Sari. Zavirivali su kroz prozore u salon i obilazili kuu da
vide jesu li zakljuana kuhinjska vrata. Nosili su slamnate eire a u depovima notese.
vakali su duhan i izbacivali ga iz usta na zemlju, i gazili cigarete petom u travi. Fotografije
kue objavljene su u newyorskim novinama. Bilo je i netonih izvjetaja, a djeaku je
zabranjeno da izlazi iz kue. U kui je bilo zaguljivo, a djed je nou stenjao u snu.
Majka bi moda sve to dobro podnijela da se nije povela javna rasprava o tome je li u
redu to se obitelj brine o sinu Coalhousea Walkera. Za dugih veeri neprestano su paradirali
ulicom automobili u kojima su znatieljnici iskretali vratove ne bi li spazili koje lice na
prozoru kue. Predstavnik Drutva za zatitu djece u New Yorku iznio je miljenje da bi se
nekrteno nezakonito dijete trebalo predati kojoj od izvrsnih javnih ustanova to se brinu o
siroadi, nahoadi i vanbranoj djeci. Majka je drala dijete u svojoj sobi. Nije ga vie nosila
u prizemlje. Kad bi imala kakvog posla, povjerila bi dijete na uvanje sinu. Nije vie imala
vremena da splete kosu, pa joj je kosa bila povazdan raspletena. Bila je neuobiajeno
ogorena na Oca. Zato malo ne odrijei kesu, rekla mu je, i zato mi ne nae nekoga da mi
pomae u kui? Ciljala je na njegov financijski konzervativizam koji nikad ranije nije bila
spominjala. Oduvijek su ivjeli skromnije nego to su mogli sebi priutiti. Oca je zaboljela ta
primjedba, ali je odmah potraio neku enu da im kuha, i jednu drugu da im pere rublje i
posprema kuu. Obadvije su kod njih bile na stanu. Uzeo je u slubu i ovjeka koji je nekad
honorarno radio kao vrtlar, i smjestio ga u prostorije iznad upe. Djed je ve imao
profesionalnu njegovateljicu koja ga je njegovala preko dana. U opsjednutoj kui bilo je sad
ivo kao u vojnikom taboru. Djeaka su neprestance opominjali da im se skloni s puta.
Gledao je Majku kako koraa po sobi, prekrienih ruku na prsima i kose rasputene niz
obraze. Sva se nekako usukala, a brada, koja je uvijek bila sklona zaobljenosti, bijae sad
mrava, pa ak i iljasta.
Bilo je jasno da kriza ubija u njima volju za ivot. Otac je oduvijek u potaji vjerovao da
su kao obitelj obasjani posebnom svjetlou. Sad je osjeao da se ta svjetlost gasi. Osjeao je
da je glup i nespretan, i da se samo preputa okolnostima da ga nose. Coalhouse je vladao. A
Otac je bio na Arktiku, u Africi, na Filipinima. Putovao je daleko na zapad. Znai li to samo
da se svijet sve vie i vie odupire njegovu poznavanju stvari? Sjedio je u svojoj radnoj sobi.
Svakoga na koga je mislio promatrao je s gledita svojih neispunjenih tenji, ak i djeda.
Ponaao se prema djedu s nabusitom udvornou kakva se iskazuje senilnim osobama, jo
prije nego to je djed postao senilan. Od Majinog mlaeg brata posve se otuio. Slutio je da
je u oima svoje ene mnogo izgubio na ugledu, da je istraiva samo u tjelesnom smislu, a da
mu se duh koprca u zamki predrasuda roenog oca. Poeo je ak i liiti na njega, u svemu je
bio nekako suh i bez soka, a u kutu oiju javljao se nekakav mahnit sjaj. Zato to sve mora
biti tako?
Najvie je zamjerao sam sebi to je zanemario sina. Uope nije razgovarao s djeakom
niti se pokuao druiti s njim. Oduvijek se uzdao da je prisutan u djeakovu ivotu kao uzor
za kojim treba teiti. Kako je to bilo samodopadno, kako glupo, ta taktika ovjeka koji je cijeli
svoj ivot nastojao da se to vie razlikuje od svog oca! Potraio je djeaka i zatekao ga kako
71

sjedi na podu u svojoj sobi i ita u veernjim novinama izvjetaj o uspjenoj igri newyorke
bejzbolske devetorice pod majstorskim vodstvom trenera Johna J. McGrawa. Bi li volio
gledati koju njihovu utakmicu? upitao ga je. Djeak je iznenadno digao pogled. Ba sam to
pomislio, ree. Otac ode u Majinu sobu. Sutra u odvesti maloga na utakmicu bejzbola,
obznanio joj je. Rekao je to s takvom uvjerenou u ispravnost svoje odluke da je ona
potisnula svoju prvobitnu reakciju, da ga naime proglasi idiotom, a kad je izaao iz sobe,
udom se udila kako joj je uope najprije pala na pamet ta misao, tako daleko od svakog
osjeaja ljubavi.

30.
Sutradan poslije podne, kad su otac i sin krenuli od kue, dva novinara pratila su ih
komad puta na njihovoj ustroj etnji do eljeznike stanice u Quaker Ridge Roadu. Idemo na
utakmicu bejzbola, rekao im je Otac. Nita vam vie neu rei. Tko baca loptu? upita ih jedan
od novinara. Rube Marquard, odgovori djeak. Iskoristio je svoje zadnje tri anse.
Ba kad su doli do Quaker Ridgea, stigao je vlak. Bila je to eljeznika linija New York
- Westchester -Boston, iako vlak uope nije iao do Bostona, pa ak ni do sredita New
Yorka. Ipak su se lijepo vozili do Bronxa, a onda su sjeli u tramvaj koji je vozio Sto pedeset
petom ulicom kroz grad, preko rijeke Harlem, sve do igralita pola kod Coogan's Bluffa.
Bio je lijep dan. Krupni bijeli oblaci hitro su plovili ispod vedrog modrog nebeskog
svoda. Kad je tramvaj prelazio preko mosta, vidjeli su na strmom predgorju iznad drvenih
tribina nekoliko golemih stabala na kojima ak ni u ovo doba godine nije bilo lia, ali je bilo
ljudskih spodoba s polucilindrima na glavama koji nisu platili ulaznicu, nego su radije gledali
utakmicu naikani na granju poput crnog cvijea to se leluja na vjetru. Neto od djeakova
uzbuenja prelo je i na oca. Otac je bio presretan to se maknuo iz New Rochellea. Kad su
doli do stadiona, svjetina se slijevala niza stube nadzemne eljeznice, taksiji su se
zaustavljali i iskrcavali putnike, kolporteri su prodavali programe utakmice, posvuda je tekla
sirova snaga. Trubili su automobili. Visoke tranice nadzemne eljeznice bacale su sunev
odsjaj na ulicu. Otac je kupio skupe ulaznice po pedeset centa, a onda je jo doplatio za lou.
Uli su u stadion i zauzeli mjesta iza prve kue, na nioj od dvije tribine, gdje e u toku igre
morati rukom zaklanjati oi od sunca.
Newyorki Divovi bili su u svojim vreastim bijelim dresovima s tankim crnim
prugama. Njihov trener McGraw nosio je na svom bavastom trupu vuneni prsluk s izvezenim
slovima NY na lijevom rukavu. Bio je nizak i kooperan. Kao i igrai, nosio je kratke arape
sa irokim vodoravnim prugama i malu ravnu kapu sa iljkom i dugmetom na vrhu. Njihovi
su protivnici bili Indijanski ratnici iz Bostona, iji su zagasito-plavi dresovi bili zakopani sve
do grla, a ovratnik zadignut. Nemiran povjetarac dizao je prainu s igralita. Utakmica je
poela i gotovo istog asa Otac se pokajao to je izabrao ba ta mjesta. Sin mu je mogao uti
svaku sonu psovku igraa. Momad koja je udarala loptu dobacivala je protivnikom bacau
prostake uzvike. Pa i McGraw, oinska figura i voa svoje momadi, stajao je kod tree kue
i neprestano sipao najrunije epitete kojih se mogao sjetiti. Njegovo prodorno krijetanje orilo
se po cijelom stadionu. inilo se da se publika ipak moe mjeriti s njim u svojim niskim
strastima. Utakmica je bila ravnopravna, najprije je vodio jedan tim, a onda drugi. Jedan trka
uklizao je u drugu kuu i sruio drugog igraa Divova, koji je ustao jauui, hramljui u krugu
i obilato krvarei kroz arapu. Obje su momadi izjurile iz svojih sklonita i utakmica je
prekinuta na nekoliko minuta, za koje su se vrijeme svi tukli i valjali po praini, a svjetina ih
je urlajui bodrila. Rundu ili dvije nakon te tunjave baca Divova Marquard izgleda da je
izgubio ivce pa je loptom pogodio bostonskog udaraca. Ovaj je ustao sa zemlje i jurnuo na
Marquarda vitlajui palicom. Opet su igrai izletjeli iz svojih sklonita i poeli se rvati meu
sobom i zadavati jedni drugima udarce irokim zamasima diui oko sebe oblake praine.
Publika se ovaj put umijeala u sukob bacajui na teren prazne boce od limunade. Otac je
proitao program. Za Divove su igrali Merkle, Doyle, Meyers, Snodgrass i Herzog, meu
ostalima. Bostonska momad diila se igraem po imenu Zeko Maranville, srednjim
pomagaem kojeg je primijetio kako se kree na svom poloaju pognut i dodirujui dugakim
72

rukama travu, tako da bi bilo tonije nazvati ga Jopcem. Bio je tu i jedan igra koji se zvao
Mesar Schmidt, a drugi su se igrai zvali Cocrehan, Moran, Hess, Rudolph, to je neminovno
navodilo na zakljuak da se profesionalnim bejzbolom bave ponajvie doseljenici. Kad je igra
nastavljena, Otac je prouavao sve igrae redom: zaista se inilo da su doli ravno iz tvornica
i s farmi, onako grubih crta lica, klempavih uiju, mesnatih ruku i preplanuli od sunca,
nabuhlih obraza od duhana koji su vakali, a sva im je inteligencija bila potpuno zaokupljena
igrom. Igrai u polju nosili su prevelike, ovjeene kone rukavice pa su bili nalik na napol
kostimirane klaunove. Praina u sredini igralita bila je sva popljuvana. to vrijedi kampanja
protiv pljuvanja kad ovi ljudi daju tako lo primjer! U bostonskoj momadi djeak koji je
sakupljao palice i nosio ih u sklonite bio je zapravo, kad ga je ovjek bolje pogledao,
patuljak, nosio je dres kao i ostali igrai, samo znatno manji. Dobacivao je povike i pogrde u
sopranu. Veina igraa koji su uzimali palicu u ruke najprije bi njemu dotakli glavu, to je
malcu kanda bilo drago, pa je Otac shvatio da je to neka vrsta obreda koja toboe donosi
sreu. U momadi Divova nije bilo patuljka, ali je bio neki udan, usukan ovjek kome dres
nije dobro stajao, koji je imao slabe oi to su malko gledale ukri, i kao da je oponaao svaki
potez u utakmici nekakvom letarginom pantomimom sam za se, bacajui zamiljenu loptu
manjevie u isto vrijeme kad i pravi baca. Izgledao je kao izgladnjeli ovjek koji jede zemlju.
Vitlao je rukom oko sebe, kao vjetrenjaa kad se okree. Otac nije vie toliko gledao
utakmicu koliko tog nesretnika, koji je oito bio ljubimac momadi, kao i onaj bostonski
patuljak. Kad utakmica nije bila osobito zanimljiva, publika mu je neto dovikivala i pljeskala
njegovim skokovima. Dabome, bio je upisan u programu kao maskota momadi. Zvao se
Charles Victor Faust. Bio je oito luda koji je zamiljao da je i on pravi igra, pa su ga vodili s
momadi radi zabave.
Otac se sjetio bejzbola u Harvardu prije dvadesetak godina, kad su igrai oslovljavali
jedan drugoga sa gospodine i kad su igrali ustro ali kao pravi sportai, u obinim dresovima,
pred studentima kojih je malokad bilo vie od stotinu. Zabrinula ga je ta nostalgija za
prolou. Uvijek je mislio da je u svemu napredan. Vjerovao je da se republika moe
usavravati. Mislio je, na primjer, da nema razloga da Crnci ne bi mogli pod pravilnim
vodstvom ponijeti svaki teret ljudskih tekovina. Nije bio ni za kakvu aristokraciju osim one
koja poiva na individualnom trudu i vizionarstvu. Drao je da mu je oeva materijalna
propast pomogla da ne prihvati nekritiki predrasude svoje klase. Ali zrak na ovom stadionu
pod vedrim nebom smrdio je kao stranja soba u krmi. Stadion je bio ispunjen dimom od
cigara koji je, pod kosim zrakama popodnevnog sunca, obiljeavao golemu upljinu zraka u
kojoj je on sjedio kao da je pritisnut nekakvim smrdljivim svemirom, a u uima mu je zvonilo
od vjetra bez daha koji je sainjavao zbor od deset tisua grla to su dobacivali pohvale i
pogrde.
U sredini igralita, iza nenatkrivenih sjedita, veliki semafor pokazivao je broj
promaaja i rundi i pogodaka i bjegova. Jedan je ovjek hodao po nekoj vrsti skele i vjeao
obiljeene ploice koje su oznaavale trenutni rezultat. Otac se zavalio na svoje sjedite. Kako
je popodne odmicalo, tako se sve vie preputao iluziji da ne gleda utakmicu bejzbola nego
sloen prikaz svojih nevolja, koje se pretvaraju, samo da bi ih on bolje razumio, u ifriranu
jasnou brojeva to se vide iz daljine.
Okrene se sinu. to se tebi zapravo svia u ovoj igri, upita ga. Djeak nije odvajao
pogleda od igralita u obliku romba. Neprestance se ponavlja jedno te isto, ree Otac. Baca
loptu baca tako da zavara udaraca, pa da ovaj pomisli da je moe pogoditi. Ali ponekad je
udarac zaista i pogodi, ree Otac. Onda je baca prevaren, ree djeak. U tom trenutku
bostonski baca, Hub Perdue, bacio je loptu, a newyorki ju je udara, Red Jack Murray,
pogodio. Lopta je poletjela u visokom uskom luku, a onda je kanda zastala na svojoj putanji.
Otac se trgnuo jer je primijetio da lopta pada ravno na njih. Djeak skoi na noge i isprui
ruke, a iza njih se razlegne klicanje jer je djeak spretno ulovio u ake sferoid presvuen
koom. Naas su svi na stadionu uprli poglede u njih. Tada je onaj kratkovidni budala koji je
zamiljao da igra u momadi priao ogradi pred njima i zabuljio se u djeaka, trzajui akama
i rukama u vreastoj koulji od flanela. Kapa mu je bila smijeno mala za njegovu

73

abnormalno veliku glavu. Djeak mu je dodao loptu, a on ju je uhvatio njeno, s gotovo


razumnim smijekom na licu.
Zanimljivo je spomenuti da su tom jadniku, Charlesu Victoru Faustu, dali da uistinu
baca loptu u toku jednog kola negdje potkraj te iste sezone, kad su Divovi ve bili osvojili
prvenstvo i bili potpuno bezbrini. Na trenutak se njegova samoobmana da je profesionalni
igra bejzbola stopila sa stvarnou. Uskoro nakon toga igrai su ga se zasitili i trener
McGraw nije vie smatrao da im on donosi sreu. Oduzeli su mu dres i izbacili ga bez cifranja
iz svog drutva. Upuen je u umobolnicu gdje je nakon nekoliko mjeseci umro.

31.
Na kraju utakmice Oca je obuzeo nemir. Smatrao je da je bilo glupo to je enu ostavio
samu. Ali, kad su izlazili iz stadiona noeni svjetinom, osjetio je kako ga je sin uhvatio za
ruku. Raspoloenje mu se popravilo. U otvorenom tramvaju stavio je djeaku ruku na rame.
Stigavi u New Rochelle, poli su ustrim koracima s kolodvora, a kad su stigli kui, glasno
su pozdravili ukuane i prvi put u vie dana Otac se osjeao kao nekad. Majka je dola iz
stranjeg dijela kue. Kosa joj je bila spletena, bila je dotjerana, nasmijeena i uredna.
Zagrlila ga je i rekla mu: Hodi, moram ti neto pokazati. Lice joj je sjalo. Stala je na stranu i
Otac je ugledao Sarino dijete u nonoj koulji kako hoda po hodniku drei sluavku za ruku.
Posrtalo je i klatilo se o njenu suknju, uspravljalo se i slavodobitno gledalo Oca. Svi su se
nasmijali. Ne moemo ga zadrati, ree Majka. Htio bi svuda zaviriti.
Djeak je kleknuo i ispruio ruke, a dijete se otelo sluavci i pohrlilo prema njemu
ubrzavajui sve vie korak i savladavajui nestabilnost brzinom, te je presretno palo djeaku u
naruje.
Nekakva odluna vedrina vladala je meu njima cijele te veeri. U tiini Majine sobe
negdje oko ponoi ona i Otac razgovarali su o svemu to im je bilo na srcu. Bila je sva prilika
da e Coalhouse jo neko vrijeme izmicati potjeri. U tom sluaju moglo se predvidjeti da e se
njihovi sugraani sve vie odbijati od njih. Ve su se dvije-tri Majine znanice iz
dobrotvornog drutva nepovoljno osvrnule na spominjanje obitelji u javnosti. Majka je
strepila od prkosnih i ogorenih postupaka susjeda, koji bi mogli dovesti do toga da im
oduzmu dijete i stave ga pod nadzor osvetoljubivih vlasti. Otac nije mogao zanijekati da bi se
to moglo dogoditi. Ali u tom su trenutku bili tako mirni i sigurni u sebe da nije bilo potrebe da
se lano umiruju niti da iskazuju nekakav optimizam koji nisu uistinu osjeali. Otac ree da
ne vjeruje vlastima da ne bi mogle odluiti da se na neki nain poslue djetetom kako bi
prisilile Coalhousea da se preda. Zna ta moramo uiniti, ree Otac, moramo se maknuti
odavde. Ali kako se moemo maknuti odavde, upita ga Majka. Moj je otac pravi invalid,
kola jo nije zavrila, a nedavno smo jo preuzeli odgovornost za novu poslugu. Pri svakom
od tih nabrojenih problema dodirnula je desnim kaiprstom po jedan prst na lijevoj ruci. Ona
je dakle takoer razmiljala o tome, i Otac je sad uvidio da ona s punim povjerenjem oekuje
njegove odluke. Rekao joj je neka sve to prepusti njemu. Njegovo preuzimanje odgovornosti
probudi u njoj toplo osjeanje zahvalnosti. Taj ih je razgovor podsjetio da su njih dvoje na
kraju krajeva stari prijatelji, pa su legli u krevet i proveli no zajedno. Ona mu je dopustila da
je obljubi uzvraajui na njegovo milovanje tako spremnim zagrljajima i pokretima bokova, i
obasipljui ga tolikim njenostima kojima mu je izraavala svoje iskrene elje da uspije u
svojim nastojanjima, da je on prvi put u vie mjeseci outio da ona zna cijeniti injenicu to
dri tako dobrog mukarca u naruju.
inilo se da je rjeenje problema - Atlantic City. Otac je pronaao tamo dobar hotel,
Breakers, u kojem je bio slobodan apartman s pogledom na ocean za neto manje novaca
nego to bi se oekivalo, zato to je sezona tek bila poela. Do obale junog Jerseyja bila je
dobra veza, nekoliko sati putovanja eljeznicom, nije bilo odvie blizu ali nije bilo ni toliko
daleko da se Otac ne bi mogao vratiti kui radi posla u nedjelju naveer. Svima e dobro doi
promjena zraka. Lijenik, koji je u djedovu sluaju primijenio najnoviji ortopedski postupak
kod slomljenog kuka, usadio mu metalni klin kao neku vrstu unutarnje ine, rekao im je da bi
djed morao to vie hodati na takama ili sjediti na stolcu, jer je leanje najvea opasnost za
74

ovjeka njegovih godina. Djeak e morati prekinuti pohaanje kole dva-tri tjedna prije kraja
kolske godine, ali on je bio toliko dobar uenik da se smatralo da mu to nee ozbiljno
nakoditi. Kuu nee zatvarati, naime nee pokrivati pokustvo niti zakljuavati sobe, nego e
je posluga drati otvorenom radi onih dana koje Otac bude morao provoditi u New Rochelleu.
Sluavka e poi s Majkom na more. Bijae to flegmatina ali savjesna Crnkinja, ija e
prisutnost, osim toga, posluiti kao oito i lano objanjenje to se u njihovu drutvu nalazi i
crno dijete.
Oboruana takvim planom akcije, obitelj se spremala za odlazak. Odravali su dobro
raspoloenje koje je graniilo s histerijom, iako je poloaj bivao sve neugodniji. Novi ef
policije, umirovljeni inspektor Odsjeka za krvne delikte u newyorkoj policiji, zacrtao je liniju
istrage koja nije slutila na dobro. Prvog dana na svom novom poloaju izjavio je novinarima
da je eksploziv koji je upotrijebljen u napadu na stanicu broj dva Gradske vatrogasne slube
vrlo kompliciran, kombinacija pamunog baruta i ivinog praskavog praha koju je mogao
napraviti samo netko tko se razumije u taj posao, to se za Coalhousea Walkera, pijanista, ne
bi moglo kazati. Postavio je pitanje otkud Crncu novac za automobil kojim se vozio, ili za
financiranje bande obojenih ljudi koji su svi naoruani i zacijelo stimulirani gotovinom. On
mora plaati svoje sljedbenike. Ima dosta trokova. Otkud mu pare? Gdje boravi izmeu
svojih luakih prepada na ovaj mirni gradi? Znam za pet-est crvenih koje bih rado vidio
ovdje u pritvoru. Kladim se da u uskoro dobiti odgovore na neka od ovih pitanja.
Te primjedbe koje su se nadaleko proule izvrile su svojim ciljanjem na urotu radikala
najgori mogui uinak na ionako ve uznemirene graane. Nacionalni gardisti patrolirali su
ulicama. Zabiljeeno je ve nekoliko sluajeva zlostavljanja Crnaca koji su se odvaili da
napuste svoje etvrti. Zaredale su lane uzbune vatrogasne slube po cijelom gradu, a svaki
put su iz spremita izlazila vatrogasna kola pod zatitom policije. Iza njih su slijedile povorke
novinara u automobilima. Novinara je bilo posvuda, a uz gardiste i na svakom koraku vidljive
policajce u njihovim patrolnim kolima budili su meu graanima muno, napuhano osjeanje
vlastite vanosti. Nikad nije bilo toliko vjernika u crkvama u nedjelju prije podne. Stanica za
hitnu pomo zabiljeila je vei broj nesrea u kuanstvima. Mnogi su se ljudi opekli, porezali,
spotakli o sag ili pali niza stube. Nekoliko je ljudi dopremljeno ranjeno vatrenim orujem, a
ranili su se sami dok su istili staro oruje ili rukovali njime.
U meuvremenu ini se da su novinari dalje odmakli od vlasti u ispitivanju pojedinosti
iz Coalhouseova pisma. Vjerojatno radi fotografija koje e objaviti, agitirali su u nekoliko
brojeva za redom da se Model T izvue iz bare kod vatrogasnog spremita. Napokon je to i
uinjeno. Dopremljena je dizalica koja je izvukla automobil kao nekakav udovini artefakt. S
kotaa se cijedilo blato, a ispod poklopca motora curila je voda i mulj. Auto je prebaen na
obalu i ostavljen tu da ga moe svatko razgledati.
Ali sad su se vlasti nale u nebranu grou. Ford je tu stajao kao opipljiv dokaz
nepravde nanesene Crncu. Pun vode i uniten, vrijeao je osjeaje svakoga tko je potivao
strojeve i cijenio sve ono to oni mogu uiniti. Kad je u novinama objavljena njegova slika,
ljudi su nagrnuli da ga vide tako da je policija bila prisiljena ograditi to podruje uetom.
Uvidjevi da su se kompromitirali, gradonaelnik i gradsko vijee obasuli su iznova Crnca
pogrdama, tvrdei da bi svako pogaanje s njim, svaki drugi pristup osim neumoljivog
zahtjeva da se preda, bilo isto to i ohrabrivanje svih otpadnika, radikala ili Crnaca u zemlji da
prkose zakonima i pljuju po amerikoj zastavi.
Sve da je i bilo u tom asu javnih zahtjeva da se pregovara sa zloincem, a nije ih bilo ak ni u novinama - nitko nije znao kako bi se moglo s njim stupiti u dodir. Coalhouse nije
najavio u pismu kad e uslijediti novi napad. Inae, jedan psihijatar koga je angairao
newyorski World iznio je miljenje da drugo pismo, potpisano sa Coalhouse Walker,
predsjednik Privremene amerike vlade, pokazuje mnogo vie simptoma duevne
poremeenosti nego prvo, i da bi bila tragina zabluda postupati s nekim tko pati od
progresivnog ludila kao sa ovjekom komu su dostupni razumni argumenti.
Meutim, graanstvu New Rochellea preputeno je da iznosi sasvim praktine
prijedloge za rjeenje zajednikog problema. Iz svih etvrti i iz svih drutvenih slojeva javili
su se glasni zahtjevi da Willie Conklin napusti grad. Neki su se gnjevni graani obraali i
75

samom Conklinu. Ovaj je donio u upravu policije nepotpisana pisma koja je naao u svom
potanskom sanduiu, a u kojima su mu graani prijetili da e oni sami obaviti posao
Coalhousea Walkera ako se on, Conklin, to prije ne izgubi iz grada. Kao i svi Conklinovi
potezi, pokazivanje tih pisama vlastima bilo je pogreno. To nije probudilo njihovo
suosjeanje, kao to se on nadao, nego ih je samo potaklo da prihvate tu ideju. Conklinu od
samog poetka nije ilo u glavu kako uope moe biti bijelaca koji ne osjeaju u najmanju
ruku neizmjerno divljenje prema njemu. to je on bivao omraeniji, to je alosnija bivala
njegova zbunjenost. Jadnik nije nita shvaao i nikako nije mogao sagledati javne zahtjeve za
njegovo izgnanstvo kao dio ire strategije, kao sredstvo za ublaavanje situacije, pa ni kao dio
ue strategije, kao sredstvo da mu se moda spasi glava. Smatrao je da je izvrgnut muenju
onih koje je nazivao oboavaocima nigera, iako je meu njih spadao sada praktiki cijeli grad.
Opio se do besvijesti i tupo gledao kako njegova ena i pomonici obavljaju pripreme za
odlazak.
I tako, nitko nije potpuno gospodario situacijom, gradske vlasti, policija, Nacionalna
garda i graani bijahu svi nervozni i nesigurni, neprestano izvrgnuti na milost i nemilost
crnakoj gerili, a dva dogaaja to ih je manje-vie izazvalo javno mnijenje bijahu u neku
ruku ravna priznavanju Coalhouseovih zahtjeva: Model T izvuen je iz vode, to je moda
nagovjetavalo nekakve pregovore, a ako je Coalhouse mogao doi do novina iz New
Rochellea, morao je vidjeti da su i jedne i druge novine najkrupnijim slovima u svojoj
povijesti objavile vijest da je Conklinova obitelj potraila utoite u New Yorku. Budnost nije
popustila i ulicama su vrvjele vojne i poluvojne formacije. Meutim, situacija se promijenila.
Neka sad spali cijelu metropolu New York, pisalo je u jednom uvodniku. Ili neka prihvati
naelo da se svaki ovjek koji uzme zakon u svoje ruke suprotstavlja civiliziranom i
odlunom narodu, te da kalja onu istu pravdu za kojom toliko tei.
Suprotno svemu ovome, obitelj je otputovala tiho i neprimjetno. Otac je povjerio
eljeznici da im preveze prtljagu - dva jednaka pletena sanduka to ih je bio kupio za ovu
prigodu, a u svakom je od njih bilo po nekoliko ladica i pretinaca i prostran odjeljak u kojem
se odjea mogla objesiti, zatim vojniki sanduk okovan mesingom i nekoliko kovega i kutija
za eire. Otputovali su iz New Rochellea vlakom u cik zore. Prije podne su u New Yorku
preli u vlak za Atlantic City, koji je polazio sa stanice Pennsylvania. Tu je stanicu
projektirala tvrtka Stanforda Whitea i Charlesa McKima. Njena proelja s kamenim
stupovljem, sagraena po uzoru na Karakaline terme u Rimu, protezala su se od Trideset prve
do Trideset tree ulice, i od Sedme do Osme avenije. Nosai su pomogli nositi djeda u
kolicima. Majka je nosila bijeli kostim. Pralja je drala Sarino dijete u naruju. Stanica je
iznutra bila tako golema da su se glasovi ljudi, kojima je bila sva ispunjena, uli samo kao
mrmorenje. Djeak se zagledao u strop to su ga tvorili valoviti svodovi i lukovi od zelenog
stakla poduprti elinim rebrima i stupovima nalik na igle. Svjetlo je padalo kroz tu
konstrukciju kao mekana kristalna praina. Dok su ili na peron, gledao je lijevo i desno, i
dokle god mu je sezao pogled, vidio je u oba smjera aave lokomotive kako usred
nestrpljivih povika i pare i zvonjenja ekaju da ih puste na put.

32.
A to je bilo s Majinim mlaim bratom? Njegovo izbivanje iz kue nakon one vatrene
obrane Coalhousea nije izazvalo preveliku zabrinutost. Ukuani su bili navikli na njegovu
jogunastu narav. Povremeno je dolazio u radionicu zastava i raketa. Podizao je plau. Nije ga
bilo u blizini kad je obitelj odlazila na put, pa mu je Majka napisala pisamce, zapeatila ga i
ostavila na stolu u predsoblju. Pisamce nije nikad preuzeo.
Nekoliko dana nakon napada na vatrogasno spremite Majin mlai brat otiao je u
pogrebni zavod u Harlemu odakle je Sarah prevezena na ukop. Na vratima ga je doekao
vlasnik. Htio bih razgovarati s gospodinom Coalhouseom Walkerom, rekao je Majin mlai
brat. ekat u ga svake veeri ispod arkada Manhattan Casina dok se god on ne bude osjeao
dovoljno siguran da me primi. Pogrebnik ga je ravnoduno sluao, niim ne pokazujui da zna
o emu to Majin mlai brat govori. Pa ipak je nakon toga mladi svake veeri stajao ispod
76

arkada Manhattan Casina, strpljivo podnosei uporne poglede crnih posjetilaca i mjerei na
satu razmake izmeu dolaska vlakova nadzemne eljeznice po Osmoj aveniji, koji bi od
vremena do vremena protutnjali pored zgrade. Bilo je toplo i kroz ukraena staklena vrata,
koja bi se otvorila nakon to bi poeo veernji koncert, sluao je melodije sinkopirane glazbe
Jima Europea i pljesak publike. Dakako da je Coalhouse bio napustio svoj posao i odselio se
iz svog stana nekoliko tjedana prije napada na vatrogasno spremite. Policiji koja je tragala za
njim inilo se kao da je propao u zemlju.
etvrte veeri dredanja Majina mlaeg brata, pristupio mu je dobro obuen mlad
Crnac i zamolio ga za deset centa. Prikrivi zaprepatenje to netko tko je tako dobro obuen
prosjai, zagrabi u dep i izvadi novi. Momak se nasmije i ree kako mu se ini da gospodin
ima i neto vie sitnia, pa ne bi li mu mogao dati jo dvadeset pet centa? Majin mlai brat
pogleda ga u oi i vidje po njima kako ga procjenjuje ovjek koji je ovlaten da donese neku
odluku.
Sutradan naveer traio je pogledom tog crnog momka, ali ga nije naao. Umjesto njega,
opazio je kako netko drugi stoji ispod arkada nakon to su posjetioci uli u dvoranu. I to je bio
mladi u odijelu, s kravatom i s polucilindrom na glavi. Iznenada je poao, a Majin mlai
brat instinktivno krene za njim. Pratio ga je ulicama s tronim jednakim kuama, preko
krianja poploenih opekom, kroz uliice i iza uglova. Primijetio je da su vie puta proli
istim ulicama. Napokon je u jednoj tihoj pokrajnjoj ulici siao za mladiem niz prednje stube
od smeeg pjeenjaka do ulaza u suteren. Vrata su bila otvorena. Ue unutra, proe kroz
kratak hodnik, doe do drugih vrata i nae se licem u lice s Coalhouseom, koji je sjedio za
stolom prekrienih ruku na prsima. U sobi nije bilo drugog pokustva. Oko Coalhousea su
stajali, kao straa, nekoliki mladi Crnci, svi obueni kao i on, na karakteristino uredan i
dotjeran nain, besprijekorno izglaanih odijela, istih ovratnika, s kravatom privrenom
iglom. Majin mlai brat prepoznao je meu mladiima i onog kojeg je pratio, i onog koji ga
je veer prije toga bio zamolio za deset centa. Vrata su se za njim zatvorila. to elite? upita
ga Coalhouse. Majin mlai brat bio se pripremio za ovo pitanje. Bio je sroio ravnodunu
izjavu o pravdi, civilizaciji i pravu svakog ljudskog stvora na ivot dostojan ovjeka. Nije se
nieg od toga mogao sad sjetiti. Znam praviti bombe, rekao je. Znam kako se stvari diu u
zrak.
Tako je Majin mlai brat zapoeo svoju karijeru odmetnika i revolucionara. Obitelj
nije, sreom, neko vrijeme znala za to. Samo ga je jedna indicija mogla dovesti u vezu s
Crncem, a to je nestanak nekolikih baava baruta i paketia raznih suhih kemikalija iz Oeva
skladita. Kraa je propisno prijavljena policiji i propisno zaboravljena. Policija je bila
zauzeta Coalhouseovim sluajem. U toku nekoliko dana Majin mlai brat prenosio je
materijal u suterenske prostorije u Harlemu. Onda je preao na posao i napravio tri snane
bombe u zamotuljcima. Obrijao je svoje plave brkove i glavu. Pocrnio je sam sebi lice i ruke
sprenim plutom, istakao liniju usana, stavio na glavu polucilindar i zakolutao oima. Poto je
Coalhouseovim mladim sljedbenicima tim obraanjem na njihov smisao za ironiju
posvjedoio svoju pouzdanost, poao je s njima i ubacio bombe u stanicu broj dva Gradske
vatrogasne slube, ime se dokazao pred svima, pa i pred samim sobom.
Nae poznavanje ove tajne prie potjee od ruke samog Majinog mlaeg brata. On je
vodio dnevnik od dana dolaska u Harlem pa sve do dana svoje smrti u Meksiku nakon neto
vie od godinu dana. Coalhouse Walker militarizirao je svoju korotu. Njegova alost za
Sarom i ivotom koji su mogli voditi okotala je u osvetniki ritual, kao u ratnika iz starog
doba. Majin mlai brat imao je dojam da Coalhouseove oi i njihov udni pogled
nepokolebljive volje gledaju sad dalje od onog to vide, do samog groba. Mladii su bili
duboko privreni Coalhouseu, vjerojatno zato to on nije traio od njih tu privrenost. Ni
jedan od njih nije bio plaenik. Uz Majina mlaeg brata bilo ih je petorica, najstariji je bio
mlai od trideset godina a najmlaem nije bilo jo ni osamnaest. Njihovo potovanje prema
Coalhouseu graniilo je s oboavanjem. Stanovali su svi zajedno u suterenu kue od smeeg
pjeenjaka i dijelili meu sobom svoje zarade skladitara i dostavljaa. Majin mlai brat
priloio je nekoliko relativno debelih platnih vreica iz radionice zastava i raketa prije nego
to je potpuno napustio New Rochelle. Knjigovodstvo zajednike blagajne uredno se vodilo.
77

O svakom se centu vodilo rauna. Oponaali su Coalhousea u odijevanju, pa su odijelo i


brino oetkan crni polucilindar bili neka vrsta njihove uniforme. Dolazili su u svoje
prostorije i izlazili iz njih kao vojnici u patroli.
Nou su satima sjedili i raspravljali o situaciji i do ega bi ih ona mogla dovesti.
Prouavali su reakcije u novinama na ono to su uradili.
Coalhouse Walker nije nikad bio osoran ni despotski raspoloen. Uljudno se obraao
svojim sljedbenicima i samo ih pitao misle li da treba togod poduzeti. Njegovo dranje
prema njima nosilo je peat njegove duboke alosti, a suzdrani bijes djelovao je na njih
magnetskom snagom. Nije elio nikakvu glazbu u suterenu. Nikakvo glazbalo. Oni su se
drage volje pokoravali strogoj disciplini. Donijeli su nekoliko vojnikih kreveta i ivjeli kao u
kasarni. Podijelili su meu sobom kuhinjske i kuanske poslove. Vjerovali su da e svi
izginuti na neki spektakularan nain.
Ta je vjera budila u njima dramatinu, egzaltiranu samosvijest. Majin mlai brat
potpuno se uklopio u njihovu zajednicu. Bio je jedan od njih. Budio se svako jutro sveano i
radosno raspoloen.
U oba napada posluili su se automobilima to su ih mladii bili ukrali u Manhattanu.
Automobili su vraeni neoteeni u garae, a ako su njihov nestanak i povrat i bili prijavljeni
newyorkoj policiji, policajci ih nikad nisu povezali s dogaajima u Westchesteru. Nakon
izvrenog prepada na stanicu Gradske vatrogasne slube, kad je Coalhouseova fotografija
objavljena na naslovnim stranicama svih novina u zemlji, sjeo je on pokriven maramom preko
ramena i dopustio da mu jedan od mladia obrije glavu i uredne brie. Promjena vanjtine
bila je zaudna. Obrijana glava doimala se nekako masivno. Majinom mlaem bratu bilo je
jasno da to nije, ma kakvo bilo praktino opravdanje, nita drugo do obredno dotjerivanje za
konanu bitku. Dan ili dva kasnije jedan je lan druine donio novine u kojima su objavljene
fotografije Modela T izvaenog iz bare. Zbog tog opipljivog dokaza snage Coalhouseove
volje svi su se osjeali nekako svetaki. Kad su doznali za bijeg Willieja Conklina i sjeli da se
dogovore kako e na nj reagirati, bili su toliko preobraeni da su svi o sebi skupno govorili
kao o Coalhouseu. Da je Coalhouse uao u ono skladite ugljena i leda, rekao je jedan od njih,
Willie bi sad bio bogin. Propustili smo priliku. Jok, brate, ree drugi, bolje je za nas da je on
iv. Zbog njega je Coalhouse svima na pameti. Prava napast. A sad emo, bome, uradit njeto
tako strano u ovom gradu da se niko iv nee vie nikad usudit dirnut u nijednog obojenog,
jer e se svi bojat da nije Coalhouseov ovjek.

33.
Eh, kakvo je to bilo ljeto! Svakog jutra Majka bi otvorila staklena vrata zastrta bijelim
zastorom u svojoj sobi i stajala gledajui kako se sunce die ponad mora. Galebovi su u letu
ovla dodirivali velike valove i epurili se na plai. Diui se, sunce je brisalo sjene s pijeska,
kao da se sama raskomadana zemlja pomie i izravnava, a kad bi Majka ula Oca kako se
mie u susjednoj sobi, nebo je ve bilo milostivo modro i plaa bijela, a prvi kupai pojavili
su se na obali da iskuaju vodu nonim prstima.
Dorukovali su u hotelu za stolovima pokrivenima ukrobljenim bijelim stolnjacima.
Pribor je bio od masivnog hotelskog srebra. Pojeli bi po pola grejpfruta, malo kajgane i toplog
peciva, prene ribe, narezane unke i salame, vie vrsta pekmeza koji su grabili liicama,
kave i aja. Za sve to vrijeme povjetarac s oceana nadizao je zastore na prozorima i irio svoje
slano drhtavo uzbuenje po visokom iljebljenom stropu. Djeak je uvijek jedva ekao da
ustane i izie. Nakon prvih nekoliko dana dopustili su mu da sam izlazi, pa su ga gledali od
svog stola kako asak kasnije tri niz iroke stube verande drei cipele u ruci. S nekoliko
gostiju pozdravljali su se klimanjem glave. To e na kraju zavriti razgovorom, pa e biti
zadovoljena stanovita radoznalost izazvana neijom vanjtinom ili haljinom. Nikud im se nije
urilo. Znali su da se doimaju divno i imuno. Majka je kupovala lijepe ljetne kostime u
duanima na etalitu. Nosila je bijelo i uto, a u oputenoj atmosferi popodneva nije ak
nosila ni eir, nego samo suncobran. Lice joj se kupalo u blagom zlaanom svjetlu.

78

U vodu su ili u rano popodne, kad bi se zrak smirio a vruina ih poela pritiskati.
Majin kupai kostim bio je skroman, ali joj je trebalo nekoliko dana da se navikne na nj. Bio
je naravno crn, sa suknjicom i nogavicama koje su joj dopirale do ispod koljena. Na nogama
je nosila niske sandale za kupanje. Ali listovi su joj bili ogoljeni, pa i vrat, gotovo do samih
grudi. Zahtijevala je da se udalje nekoliko stotina metara od najbliih kupaa. Utaborili bi se
ispod hotelskog suncobrana na ijem je izrezuckanom volanu bilo naranastim slovima
ispisano ime hotela. Crnkinja je sjedila na slamnatom stolcu nekoliko koraka dalje. Djeak i
crno dijete prouavali su siune raie to su se zavlaili u vlani pijesak ostavljajui za
sobom trag od mjehuria. Otac je nosio jednodjelni kupai kostim bez rukava, s vodoravnim
bijelim i plavim prugama, u kojem su mu bedra izgledala kao valjci. Majka je smatrala
neukusnim to mu se u tom kostimu naziru obrisi mukosti kad izlazi iz vode. Otac je rado
daleko plivao. Leao je na leima iza velikih valova i izbacivao vodu na usta kao kit. Vraao
se kroz valove posrui i smijui se, kosa mu je bila spljotena, iz brade mu se cijedila voda, a
kostim mu bijae nedolino pripijen uz tijelo. Majka bi naas osjetila odbojnost prema njemu,
toliko a-sovitu da ne bi ni znala to je to uistinu. Nakon kupanja svi bi se povukli na odmor.
Majci bi odlanulo kad bi svukla kostim, koji je samo na trenutak bila nakvasila u
zapjenuenim valovima, te bi obrisala sol s koe. Bila je tako svijetle puti da je plaa bila
opasna za nju. Meutim, rashlaena pranjem, napudrana i zaogrnuta neim laganim, osjeala
je sunce pohranjeno u sebi, kako joj se iri po krvi obasjavajui krv kao to je o podne
obasjavalo more, s milijunima bljesaka, poput dijamanta. Otac je uskoro uveo obiaj da
poslije kupanja vode ljubav. On bi bio pohotljivo i bezobzirno vodio ljubav s njom svaki dan
kad bi mu ona dopustila. Nijemo mu je zamjerala na ulaenju u nju, ne vie onako kao nekad
nego nekako posebno svjesna sebe, s nekom vrsti iekivanja na koi to je samo izbijalo iz
nje. Mnogo je razmiljala o Ocu. Svi oni dogaaji nakon njegova povratka s Arktika i njegovo
reagiranje na njih slomili su joj vjeru u njega. Jo joj je u uima odjekivala njegova svaa s
njenim bratom. Ipak ga je na mahove, gdjekad i vie dana za redom, voljela kao i nekad osjeajui da je njihov brak estit, da je vrst i nepromjenljiv, kao neto bogomdano.
Oduvijek je nasluivala nekakvu drugaiju zajedniku sudbinu, kao da je ivot koji vode neka
vrsta pripreme za trenutak kad e se proizvoa zastava i raketa i njegova ena izdii iznad
svog potovanog ivovanja i otkriti nekakav boanski ivot. Nije znala u emu e se sastojati
taj ivot, nije imala pojma. Ali, sad ga vie nije oekivala. Za njegova izbivanja, kad je sama
donosila poslovne odluke, rasplinula se sva tajanstvena mo tog posla, uvidjela je da je to
neto pusto i bez mate. Ne oekujui vie da bude lijepa i obasjana milou do kraja ivota,
malo-pomalo je shvaala da je Otac, kad joj se udvarao, moda utjelovljavao beskrajne
mogunosti ljubavi, ali da je ostario i postao nezanimljiv i glup, moda zbog onih svojih
putovanja i posla, tako da je sve vie i vie oitovao samo svoja ogranienja, pokazujui da je
dosegao svoje granice i da ih nikad nee prijei.
Pa ipak je bila sretna to je u Atlantic Cityju. Tu je Sarino dijete bilo zatieno. Prvi put
nakon Sarine smrti mogla je misliti na nju bez suza u oima. Uivala je da se pokazuje svijetu,
u hotelskoj blagovaonici, ili uveer, na verandi, ili etajui se drvenim etalitem sve do
paviljona, gatova i duana. Pokatkad bi unajmili kolica u kojima bi ona i Otac sjedili jedno uz
drugo, a portir bi ih polako gurao. Lijeno bi promatrali turiste koji su sjedili u kolicima to su
im dolazila u susret, ili bi diskretno zirnuli na one koje su sluajno pretjecali. Otac bi
dotaknuo rukom svoj slamnati eir. Kolica su bila od pletena prua, s platnenim krovom
ukraenim resama, to ju je podsjealo na izletnike koije iz djetinjstva. Dva kotaa sa strane
bijahu velika, kao na biciklu, a prednji kota bijae malen, mogao je skretati i ponekad je
cvilio. Njen je sin oboavao ta kolica. Mogla su se unajmiti i bez ovjeka, to je on najvolio
jer je tada sam gurao kolica u kojima su sjedili Majka i Otac, pa je upravljao kolicima kako
god je htio, i gurao ih kako je god brzo htio, a da oni nisu osjeali potrebu da ga pouavaju.
Velebni hoteli bili su poredani uz etalite, tende su im lelujale na morskom vjetru, a na
besprijekorno obojenim verandama stajali su nizovi stolica za ljuljanje i bijelih sofa od
pletenog prua. Pomorske zastave vijorile su se na kupolama, a nou su bile osvijetljene
aruljama nanizanim na rubovima krovova.

79

Jedne veeri obitelj je zastala pokraj jednog paviljona u kojem je crnaka limena glazba
odluno svirala jednu kompoziciju ragtimea, Majka nije znala koju ali se sjeala kako je
odjekivala iz njena klavira kod kue pod vjetim prstima gospodina Coalhousea Walkera. Nije
sve te dane zaboravila na tragediju nego je ivjela neoptereena njome, kao da su u tom
primorskom ljetovalitu povjetarci koji su neprestano puhali odnosili mune misli im bi se
javile. Sad je pak bila gotovo srvana muzikom koja joj je u mislima bila vezana i uz mlaeg
brata. I uas ju je preplavila ljubav prema bratu, val strastvenog divljenja. Imala je osjeaj da
ga je zanemarila. Glavom joj je prominuo njegov suhonjavi, mrzovoljni, mrki lik, poneto
prijekoran, poneto zgaen. Tako ju je pogledao preko stola kod kue dok je Otac istio
pitolj. Malko joj se zavrtjelo u glavi, a kad je pogledala u svjetla na paviljonu u kojem su
razigrani muziari sjedili u crvenim i plavim odorama sa svojim sjajnim trubama i kornetima,
bombardonima i saksofonima, priinilo joj se da ispod svake gizdave vojne kape vidi
Coalhouseovo ozbiljno lice.
Nakon te veeri oslabilo je Majino uivanje u boravku na moru. Morala je usmjeravati
pozornost na svaki novi dan. Nastojala ga je pukom voljom razvedriti. Bila je njena prema
sinu, prema muu, prema nemonom ocu; bila je njena prema Crnkinji, a ponajvema prema
Sarinom jo nekrtenom i lijepom sinu, koji je dobro napredovao i tako rei naoigled rastao.
Poela je primjeivati panju koju su joj iskazivali razni hotelski gosti. Ta je panja lebdjela
negdje na rubu njene svijesti i ekala da je ona na neki nain uzme do znanja. Sad je bila
spremna da to uini, samo da se neim pozabavi. U hotelu je bilo nekoliko impozantnih
Evropljana. Jedan je bio vojni atae pri njemakoj ambasadi, nosio je monokl i svagda ju je
pozdravljao s diskretnom udvornou. Bio je visok i kratko podian, kao to su se Nijemci
iali u to doba, a dolazio je na veeru u svojoj slubenoj bijeloj odori, s crnom leptirmanom. Izvodio je veliku predstavu oko biranja i vraanja vina. U njegovu drutvu nije bilo
ni jedne ene, samo tri-etiri mukarca koji su se doimali pomalo grubo i koji su po inu bili
zacijelo nii od njega. Otac je rekao da je to neki kapetan von Papen i da je po struci inenjer.
Viali su ga svaki dan kako odlazi na plau, razmotava mape, pokazuje na more i govori
neto svojim pobonicima. Obino bi u to vrijeme na obzorju polako plovio neki manji brod.
To je neka vrsta tehnikog snimanja, rekao je Otac leei na pijesku okrenut licem suncu. Ne
znam zato obala junog Jerseyja zanima Nijemce. Otac nije uope zapazio kako taj ovjek
zamiljeno promatra njegovu enu. Majku je to zabavljalo. Ona je od prvog nehajnog pogleda
koji je bacila na oficira znala da on gaji prema njoj samo najpohotljivije namjere
usredotoene, tako rei, u oholom pogledu kroz monokl. Odluila je da se ne obazire na njega.
Bijae tu i jedan postariji francuski par s kojim se navikla izmjenjivati aljive primjedbe;
smijui se prisjeala se francuskog koji je uila u koli, a oni su joj velikoduno estitali na
izgovoru. Nikad nisu izlazili na sunce a da nisu bili zakukuljeni u beskrajne povoje od platna i
gaze, i s panamaeirom na glavi. Za svaki sluaj, nosili su i suncobrane. Mukarac je bio nii
od ene i prilino zdepast, a imao je na licu pjege boje jetre. Nosio je debele naoale. Imao je
velike klempave ui. Nosio je mreu za leptire i posudu sa epom, a ona izletniku koaru,
koja je bila tako teka da nije mogla s njom hodati uspravno. Svakog jutra vukla se za njim po
dinama. Iezli bi u dalekoj izmaglici gdje nije bilo hotela ni etalita nego samo galebovi,
vivci i trava na dinama, na koju bi sjedala treperava krila za kojima je on udio. Bio je
umirovljeni profesor.
Majka je pokuala zainteresirati djeda za taj francuski par po liniji njihove akademske
prolosti. Ali starac nije htio ni da uje za njih. Bio je potpuno zaokupljen svojim
zdravstvenim stanjem i odvie razdraljiv da bi mogao sudjelovati u kulturnom razgovoru.
Odbijao je sve razbibrige koje mu je ona izmiljala - osim jedne, a to je bila svakodnevna
vonja kolicima u kojima je mogao sjediti i vozikati se a da ne izgleda kao invalid. Meutim,
nosio je tap na koljenima i, kad god se pjeaci ne bi, po njegovu miljenju, dovoljno brzo
kretali, uzeo bi tap i pourivao njime ene i mukarce podjednako. Ovi bi se okretali i buljili
ogoreno za njim.
Bilo je, naravno, i drugih gostiju koji nisu bili iz Evrope - gorostasan meetar iz New
Yorka s orijakom enom i troje divovske djece koji ne bi ni rijei prozborili za veerom;
nekoliko obitelji iz Philadelphije koje je bilo lako prepoznati po njihovim nazalnim
80

glasovima. Ali Majka je ustanovila da nju redovito zanimaju samo stranci. Njih nije bilo
mnogo, ali se inilo da isijavaju vie ivota od njenih zemljaka. Najvie ju je opinio neki
mali, gibak ovjek u jahaim hlaama i bijeloj svilenoj koulji otvorenoj na vratu, s ravnom
bijelom platnenom kapom koja je imala dugme na vrhu. Bijae to upadljiva, ivahna osoba
ije su oi vjetrile kojekuda, kao u djeteta, bojei se da togod ne propuste. Na laniu oko
vrata nosio je etvrtasto staklo u metalnom okviru i esto ga prinosio licu, kao da u duhu
snima fotografiju onoga to je privuklo njegovu panju. Jednog oblanog jutra bila je to
Majka na hotelskoj verandi. Uhvaen na djelu, priao joj je i zasuo je isprikama sa snanim
stranim naglaskom. Predstavio joj se kao barun Ashkenazy. Bavi se filmskim poslovima, a
stakleni je pravokutnik alat njegova zanata koji ne moe ostaviti na miru ak ni na godinjem
odmoru. Bojaljivo se nasmijao i oarao Majku. Imao je sjajnu crnu kosu i vrlo njene i sitne
ruke. Slijedei ga je put vidjela u daljini na plai kako skakue i zabavlja neko dijete uz samo
more, diui neke stvari, trkarajui amo-tamo i gledajui kroz ono svoje neobino etvrtasto
staklo. Sunce je bilo iza njega pa mu se razabirala samo silhueta. Ali je odmah prepoznala
njegovu energinu pojavu, ak i na toj daljini, i nasmijeila se.
Barun Ashkenazy bio je prvi gost koji je sjeo za njihov stol. Doao je s lijepom
djevojicom koju je predstavio kao svoju kerku. Bila je neobino ljupka, otrpilike djeakovih
godina. Majka se odmah ponadala da e se njih dvoje sprijateljiti. Dakako da su njih dvoje sad
samo sjedili i utjeli, i da se nisu ni gledali. Ali ona je bila izvanredno stvorenje, s vrlo
tamnim oima i bujnom crnom kosom kao u oca, a mediteranske puti. Nosila je finu bijelu
ipkanu haljinu s gornjim dijelom od satena oblikovanim prema tek naznaenim dojkama.
Djeakov otac nije odvajao oiju od te djevojice. Za veerom nije ni rijei prozborila niti se
ijednom nasmijeila. Ali objanjenje je ubrzo uslijedilo, nakon predjela, zapravo, kad je barun
tiim glasom, pruajui ruku da dotakne ruku djevojici, rekao da joj je majka umrla prije
nekoliko godina. Meutim, nije rekao od ega. On se nije vie enio. as kasnije opet se
raspriao. Neprestano je govorio sa svojim evropskim naglaskom, pogreno upotrebljavajui
rijei, emu se i sam smijao. Uzbuivao ga je ivot. Razmiljao je o svojim zapaanjima i
rado je o njima govorio - o okusu vina ili o tome kako se plamenovi svijea umnogostruuju
na kristalnim svijenjacima. Njegovo puko uivanje u svemu i svaemu bilo je zarazno, pa
ubrzo Majci i Ocu nije silazio smijeak s lica. Zaboravili su na sebe. Bilo je pravo
zadovoljstvo gledati na svijet kao to barun na nj gleda, prijemljiv za svaki trenutak ivota.
Prinosio je svoje etvrtasto staklo oima, uokvirivao Majku i Oca, oboje djece, konobara dok
prilazi stolu, a na drugom kraju blagovaonice pijanista i guslaa kako sviraju gostima na
malom podiju ukraenom palmama u kaicama. U filmovima, rekao je, gledamo samo ono to
ve postoji. ivot svijetli na platnu kao da dopire iz tame ovjekove mate. To su krupni
poslovi. Ljudi hoe da znaju to im se dogaa. Za nekoliko centa sjede i gledaju sami sebe
kako se kreu, tre, jure u automobilima, tuku se i, oprostite, grle jedno drugo. To je neobino
vano danas, u ovoj zemlji u kojoj su sve sami doljaci. Postoji velika potreba za
razumijevanjem. Barun digne uvis svoju au s vinom. Pogleda vino i okusi ga. Sigurno ste
gledali Njegovu prvu pogreku? Niste? A Kerinu nevinost? Niste? Nasmije se. Ne morate se
nita zbunjivati! To su moja prva dva filma. Svaki na jednoj puli. Snimio sam ih za manje od
petsto dolara, a svaki mi je od njih donio po deset tisua dolara. Da, potvrdi smijui se, to je
iva istina! Otac se nakaljao i pocrvenio pri spomenu tih svota. Barun ga je pogreno shvatio
pa je navalio da mu objasni kako je to dobra zarada, ali da nije opet nita posebno.
Kinematografija je u to vrijeme cvjetala i svak je mogao dobro zaraditi. Ja sam sad i sam, ree
barun, postao kompanija i zajedno s Patheom snimam jednu priu koja e imati petnaest
pula! I svaka e se pula redom prikazivati po tjedan dana, petnaest tjedana za redom, pa e
gledaoci dolaziti svaki tjedan da vide to e biti dalje. Pogledavi objeenjaki oko sebe,
izvadi sjajan novi iz depa i hitne ga uvis. Letio je gotovo do samog stropa. Svi su gledali
za njim. Barun uhvati novi i glasno pljesne rukom o stol. Mali srebrnjak na dlanu poskoi.
Voda se uzbuka u aama. Podigne ruku i pokae jedan od popularnih novih novia od pet
centa, s likom bizona. Ocu nije bilo jasno zato to radi. Ovako sam se ja nazvao, ushieno e
barun. Ja sam Buffalo Nickel Photoplay*, dioniko drutvo!
* Foto-igra novi od pet centa s likom bizona
81

Dok je barun i dalje govorio, Majka je pogledala preko stola u dvoje djece to je sjedilo
jedno do drugoga. Zagolicala ju je pomisao da gleda kroz okvir sve to vidi oko sebe.
Uokvirila je njih dvoje svojom panjom, ba kao da u ruci dri onaj smijeni okvir. Kosa
njena sina bila je za ovu prigodu zaeljana unatrag. Nosio je svoje malo muko odijelo, velik
bijeli ovratnik i mekanu kravatu. Uzgledao je na nju svojim plavim oima sa utim i zelenim
tokicama. A onom lijepom djetetu kraj njega, u bijeloj haljini od ipke i satena, nedostajala
je jo samo koprena. I ona je digla pogled i uprla ga u Majku tako otvoreno da je to graniilo s
izazovnou. Majka ih je vidjela kao nevjestu i mladoenju u tipinoj igri koja se u to doba
igrala u pukim kolama, vjenanju Lavinije i Toma Thumba.

34.
I tako su se te dvije obitelji upoznale. Dok bi se sunce izjutra steralo preko mora, djeca
bi potraila jedno drugo u irokim hodnicima hotela. Kad bi izjurili van, zastao bi im dah od
morskog zraka a noge zazeble od pijeska na plai. Tende i zastavice praskale su na vjetru.
Svakog jutra Tateh je radio na scenariju svoje filmske igre u petnaest nastavaka, kazivao
u pero svoje ideje hotelskom stenografu i itao otipkane stranice od prethodnog dana. Kad je
bio sam, razmiljao je o svojoj smionosti. Na mahove bi ga spopala drhtavica pa bi sjedio sam
u svojoj sobi puei cigarete bez usnika, skren i satrven kao onaj stari, nekadanji Tateh. Ali
uzbuivao ga je novi ivot. Cijela se njegova linost otvorila, postao je govorljiv i energian
ovjek sav okrenut budunosti. Osjeao je da je zasluio svoju sreu. Sazdao ju je bez iije
pomoi. Izradio je na desetke knjiga pokretnih sliica za Franklin Novelty Company. Zatim je
projektirao aparat Laterna magica u kojem su se papirnate vrpce s njegovim siluetama vrtjele
oko jednog kotaia. Drven uni klatio se amo-tamo ispred arulje kao unak na tkalakom
stanu. Sears, Roebuck and Company preuzela je taj aparat da ga prodaje putem pote, a
vlasnici Franklin Novelty Company ponudili su Tatehu da se uortai s njima. U meuvremenu
je on otkrio da i drugi prave animirane crtee kao i on, samo na celuloidnoj vrpci. Tako se i on
zainteresirao za sam film.
Slike nije trebalo crtati. Prodao je svoje dionice i poeo se baviti snimanjem filmova.
Svatko tko je imao dovoljno samopouzdanja mogao je dobiti financijsku podrku. Filmski
distributeri u New Yorku traili su to vie filmova. Filmske kompanije osnivale su se preko
noi, proiravale se, udruivale, vodile parnice, pokuavale monopolizirati distribuciju,
prijavljivale patente za tehnika poboljanja i bile u svakom pogledu primjer anarhinog
bljeska i vatrometa jedne nove industrije.
U to je doba bilo u Americi mnogo evropskih doseljenika aristokrata, uglavnom
osiromaenih, koji su se bili doselili prije mnogo godina, u nadi da e se, zahvaljujui svojim
plemikim titulama, oeniti kerkama nouveaux riches*(skorojevii). I tako je sam za sebe
izmislio barunsku titulu. Na taj nain lake se probijao kroz kranski svijet. Umjesto da se
oslobodi svog jakog jidi akcenta, trebalo je samo da ga to elegantnije kotrlja niz jezik.
Obojio je kosu i bradu tako da su mu bile crne kao nekad. Bio je drugi ovjek. Rukovao je
kamerom. Kerka mu je bila odjevena kao princeza. elio joj je istjerati iz sjeanja sav smrad
zajednikih nastambi i svu neistou doseljenikih ulica. Kupit e joj svjetla, sunca i isti
oceanski vjetar da uiva u njima do kraja ivota. Igrala se na plai s dobro odgojenim
pristalim djeakom. Leala je izmeu mekanih bijelih plahti u sobi iz koje je gledala u
beskrajno nebo.
Dvoje prijatelja odlazilo je svakog jutra na pusta prostranstva plae gdje su im dine i
trava zaklanjale pogled na hotel. Kopali su tunele i prokope za morsku vodu, gradili zidine,
bastione i terasaste graevine. Pravili su gradove, rijeke i kanale. Sunce se dizalo vie
njihovih pognutih lea dok su grabili vlani pijesak. O podne bi se rashladjeli na valovima to
su udarali o obalu, pa bi odjurili natrag u hotel. Poslije podne igrali su se nadomak
suncobranima na plai, sakupljali komadie drva i koljke i polako hodali s malim crnim
djeakom, koji je za njima prskao vodom to je bila opliala zbog oseke. Poslije bi se odrasli
povukli u hotel i ostavili ih same. Polagano, poto bi se na pijesku ponovo pojavile prve
modre sjene, otili bi uz sam rub vode sve do iza dina i legli da se odaju svom najozbiljnijem
82

uitku, igri pokapanja. Najprije bi on rukama iskopao u vlanom pijesku upljinu za njeno
tijelo. Ona bi u to legla na lea. On bi kleknuo do njenih nogu i polako joj zatrpavao pijeskom
stopala, noge, trbuh, sitne dojke, ramena i ruke. Sluio se vlanim pijeskom i pretjeravao u
oblikovanju pojedinih dijelova tijela. Poveavao joj je stopala. Koljena su joj postala okrugla,
bedra su joj bila kao dine a na prsima joj je napravio velike dojke s bradavicama. Dok je to
radio, ona nije skidala svoje tamne oi s njegova lica. Njeno joj je podigao glavu i podstavio
pod glavu jastuk od pijeska. Spustio joj je glavu. Napravio je ukrasne vrpce od pijeska koje su
joj se protezale od ela do ramena.
Tek to je komplicirana skulptura bila dovrena, ona bi je poela unitavati, polako
pomiui prstima i vrtei stopalima. Kora bi se polako raspadala. Podigla bi jedno koljeno pa
drugo, a onda bi se posve izvukla i otrala u vodu da spere skoreni pijesak s lea i stranjeg
dijela nogu. On ju je pratio. Kupali su se u moru. Drali se za ruke, uali i ekali da ih
poklope valovi. Vratili su se na plau i sad je na njemu bio red da bude pokopan. Ona bi
napravila isto onako kompliciran kalup za njegovo tijelo. Uveala bi mu stopala i noge.
Naslagala bi rukama pijesak na onom mjestu gdje je bila mala izboina na njegovu kupaem
kostimu. Oblikovala bi mu uska prsa i proirila ramena, i napravila isti onakav ukras na glavi
kao to je on njoj napravio. Kad bi zavrila svoje djelo, on bi ga polako razbio, razvaljujui ga
paljivo kao da otvara koljku, a onda bi se izvukao i trknuo u vodu.
Naveer bi ih roditelji ponekad poveli na zabavite blizu tetalita. Sluali bi svirku
orkestra ili gledali putujuu predstavu. Gledali su tako Put oko svijeta u 80 dana. Oblaci su
plovili kroz kazalite. Gledali su Doktora Jekylla i gospodina Hydea. Ali najvie su ih
uzbuivale atrakcije koje odrasli nisu ni pomiljali da posjete: atre sa udovitima, raznim
automatima i tableaux vivants (ive slike). Bili su odvie lukavi da iskau svoje elje. Nakon
nekoliko zajednikih posjeta gradu, kad se takav izlet nije vie doimao onako jezovito, uvjerili
su odrasle da mogu i sami otii u grad. I oboruani sa pedeset centa, otrali bi u sumrak niz
etalite. Stajali su i gledali u osvijetljeni izlog mehanike vraare. Ubacili su jedan cent.
Figura s turbanom na glavi otvorila je usta, obnaila sjajne zube, okrenula glavu lijevo i desno
i podigla ruku drhtavom kretnjom; pojavio se neki papiri i cijeli aparat zaustavio se s
polusmijekom na licu. Ja sam veliki On-Ona, pisalo je na papiriu. Ubacili su novi u aparat
u kojem se kretala elina apa koju su usmjeravali s pomou kotaia da im dohvati eljeni
predmet i spusti ga kroz nakoeni otvor. Na taj su se nain domogli ogrlice od koljkica,
ogledalca od ulatene kovine i siune make od stakla. Promatrali su sva ta udovita. Bez
rijei su prolazili izmeu tandova na kojima su se nalazili Bradata ena, Sijamski blizanci,
Divljak s Bornea, Div iz Cardiffa, ovjek aligator, ena od tri stotine kila. Ova se potonja
neman uzvrpoljila na stolcu bez naslona i uzdrhtala ba kad su djeca naila. Obuzeo ju je neki
neodoljiv osjeaj, pa se osovila na svoja mala stopala i prila im poput planine. Bujni perivoji
njena mesa zatvarali su se i otvarali, sklapali i rasklapali, sklapali i raskla-pali, dok je ona
irila ruke u skladu s oscilacijama uvstava. Otili su dalje. Iza svake ograde pratili su njihovu
odiseju budne normalne oi tih stvorova. Od Diva su kupili prsten s njegova prsta koji su
mogli nataknuti na svoje ruke; od Sijamskih blizanaca kupili su njihovu fotografiju s
potpisima. Istrali su van.
Njihova elja za druenjem nije slabila. Odrasle je to zabavljalo. Njih su dvoje bili
nerazdruivi sve do odlaska na spavanje, ali se nisu alili kad su se morali rastati. Otrali bi
svako u svoju sobu a da se ne bi ni osvrnuli za sobom. Spavali su kao zaklani. Ujutro bi
odmah potraili jedno drugo. On nije mislio da je ona lijepa. Ona nije mislila da je on zgodan.
Bili su izvanredno osjetljivi jedno na drugo, okrueni nekakvim difuznim uzbuenjem, nalik
na elektricitet ili kolobar svjetla, ali su se dodirivali samo usput i trijezno. Vezalo ih je
nekakvo predskazano prepoznavanje koje su doivjeli u sebi i razmiljali o njemu, tako da
njihovo vienje jedno drugoga nije moglo biti tako jasno i izdvojeno da bi ukljuilo divljenje
ljepoti onoga drugoga. Pa ipak, bili su lijepi, on onako gizdav, plavokos i zamiljen, a ona
neto sitnija, tamnija, gipkija, sijevajui svojim tamnim oima i drei se pomalo vojniki.
Kad su trali, kosa im je letjela s visokih ela. Njena su stopala bila sitna, smee ake bile su
joj sitne. Ostavljala je za sobom u pijesku otiske stopa ulinog djeteta koje se esto penjalo uz
mrane stube; njen je trag bio bijeg od strahota gradskih uliica i groznog lupanja kanta s
83

pepelom. Neko je vrila nudu u drvenim zahodima iza baraka. Repovi glodavaca ovijali su
joj se oko glenjeva. Znala je siti na ivaem stroju i gledala je pse kako se pare, kurve kako
vode muterije u vee, pijance kako piaju kroz drvene bice na dvokolicama. On nije nikad
ostao gladan. Nikad nije nou zebao. Trao je promiljeno. Trao je prema neemu. Nije bio
optereen strahom, i nije znao da na svijetu ima stvorenja koje te stvari manje zanimaju od
njega. Prozirao je sve oko sebe i primjeivao kako ljudi mijenjaju boju i nikad se ne bi
iznenadio ni jednoj podudarnosti. Pred oima mu se vrtio modar i zelen planet.
Jednog dana, dok su se igrali, sunce se pomutilo i zapuhao je vjetar s mora. Outjeli su
hladnou na leima. Ustali su i ugledali jata tekih tmastih oblaka kako nadiru preko oceana.
Pooe natrag u hotel. Poe kia. Kine kapi stvarale su kratere u pijesku. Kia je ostavljala za
sobom pruge na njihovim slanim pleima. Moila im je kosu. Sklonili su se pod drvenu
konstrukciju etalita, gotovo kilometar daleko od hotela. uali su na vlanom pijesku i
sluali kako kia bubnja po etalitu iznad njih, i gledali kako kaplje izmeu dasaka. Ispod
etalita lealo je smee. Razbijeno staklo i gnjile riblje glave izbuljenih oiju, otkinuti
dijelovi rakova, zarali avli, polomljene daske, naplavljeno drvo, morske zvijezde tvrde kao
kamen, pijesak natopljen naftom, krpe sa zgruanom krvlju. Piljili su u more iz svog sklonita.
Izbila je oluja i nebo se zaarilo od nekakva zelena svjetla. Munja je zaparala nebom, ba kao
da se koljka otvorila. Oluja je kanjavala ocean, izravnavala ga, zastraivala.
Sad vie nije bilo valova, more se tek besciljno nadimalo, nije udaralo o al niti ga je
zapljuskivalo. Ono sablasno svjetlo postalo je jo snanije; nebo je poutjelo. Razlegla se
grmljavina kao da se valovi valjaju po nebu, a vjetar je sad nosio kiu po plai, utjerivao je u
pijesak, kotrljao niz etalite. Kroz kiu, vjetar i zlaano svjetlo probijale su se dvije spodobe
pognutih glava, zaklanjajui miicama oi. Naas bi okrenule lea vjetru pa bi gledale goredolje po plai i sklapale ruke u trubu pred ustima. Ali nisu ih mogli uti. Djeca su ih
promatrala a da se nisu ni maknula. Bijahu to Majka i Tateh. Krenuli su dalje. Spoticali su se
po vlanom pijesku. Okrenuli su se na drugu stranu i vjetar im je pripio odjeu uz lea. Opet
su se okrenuli i vjetar im je pripio odjeu uz prsa i noge. Poli su od obale prema etalitu.
Tatehova crna kosa, to mu se prevjesila preko ela, ljeskala se od blistave vode. Majci se
kosa rasplela pa joj je padala u mokrim pramenovima niz lice i ramena. Zvali su ih. Zvali su
ih. Trali su i hodali i traili djecu. Bili su izbezumljeni. Djeca istre na kiu. Kad ih majka
ugleda, padne na koljena. U tren oka sve je etvoro bilo zajedno, grlei se, opominjui i
smijui se; Majka se istodobno smijala i plakala, a niz lice joj se slijevala kia. Gdje ste bili,
pitala ih je, gdje ste bili? Zar nas niste uli? Tateh je podigao kerku u naruje.
Gottzudanken*(Hvala Bogu), rekao je barun. Gottzudanken. Poli su natrag uz plau po onoj
kii i svjetlu, sretni, zbijeni jedno do drugog, mokri do koe. Tateh nije mogao da ne primijeti
kako su Majci bijela haljina i donje rublje pripijeni uz tijelo, pa joj se jasno ocrtavaju obline.
Doimala se vrlo mlado, onako zamrene kose na glavi, i rasputene niz plea. Suknja joj se
lijepila za noge pa bi se svaki as sagnula da je odlijepi, ali bi je vjetar opet slijepio. Kad su
bili ustanovili da nema djece u blizini, otrali su na plau, a ona je izula cipele na dnu stuba
drvenog etalita, drei se za njega da ne padne. Sad je hodala zagrljena s djecom. On je u
njenu mokrom liku prepoznao onu bujnu enu sa slike Winslowa Homera, enu koju
spaavaju iz mora uzetom za tegljenje. Tko ne bi stavio ivot na kocku za takvu enu? Ali ona
je pokazivala rukom na obzorje: nad oceanom se ukazao traak modrog neba. Iznenada Tateh
potri pred njima i izvede salto. Pa zvijezdu. Pa stane na ruke i pone na rukama hodati po
pijesku. Djeca su se smijala.
Otac je dotle spavao. U posljednje vrijeme nije mogao nou spavati pa bi po podne
zadrijemao. Bio je uznemiren. Proitao je u novinama kako u Kongresu ima sve vie pristaa
prijedloga da se uvede nacionalni porez na prihod. Bijae to prvi nagovjetaj da je ljeto na
izmaku. Poeo je redovito voditi telefonske razgovore sa svojim poslovoom u radionici u
New Rochelleu. Situacija se kod kue bila smirila. Nita se vie nije ulo za crnog ubojicu.
Posao je dobro napredovao, kao to je znao i iz kopija narudbi koje su mu stizale svaki dan.
Sve ga to nije moglo umiriti. Bilo mu je ve dosadno na plai i nije vie mario za kupanje u
moru. Naveer bi prije spavanja vjebao biljar u hotelu. Kako bi se moglo dalje ivjeti kad bi
ostali u Atlantic Cityju? Ponekad bi se ujutro probudio s osjeajem da su ga vrijeme i
84

dogaaji pretekli i da je izloeniji opasnostima nego ikad. Malko ga je razonodio njihov


novopeeni prijatelj, barun. Majka je smatrala da je vrlo drag ovjek, ali Otac nije osjeao da
njih dvojicu vee neka posebna simpatija. elio je da se spakiraju i otputuju, ali ga je
zadravalo to to se Majka tu osjeala sigurna. Vjerovala je da bi mogli svi skupa tu priekati
dok se Coalhouseova tragedija ne zavri, u nadi da e je tako preivjeti. Otac je znao da je to
iluzija. Na zaprepatenje hoteliera, Majka je poela voditi sa sobom crno dijete na veeru u
blagovaonicu. Otac je gledao djeaia strogo ali pristojno. Za dorukom onog jutra nakon
oluje otvorio je novine i ugledao na prvoj stranici fotografiju oca tog djeteta. Coalhouseova je
banda provalila u jednu od najslavnijih umjetnikih riznica u New Yorku, u knjinicu
Pierponta Morgana u Trideset estoj ulici. Zabarikadirali su se u njoj i iznijeli zahtjev vlastima
da stupe u pregovore s njima, inae e oni unititi Morganovo blago. Bacili su granatu na
ulicu da pokau kako su dobro naoruani. Otac je zguvao novine u rukama. Sat kasnije
pozvali su ga na telefon da razgovara s nekim iz Javnog tuilatva Manhattana. Poslije podne,
ispraen Majinim tjeskobnim eljama, ukrcao se u vlak za New York.

35.
ak i nekom tko je pratio taj sluaj od samog poetka, moralo se initi da je
Coalhouseova strategija osvete konani dokaz njegove umne poremeenosti. Kako bi inae
onaj kukavac i jadnik Willie Conklin, onako obian i zadrt ovjek da se ni po emu nije
razlikovao od drugih, mogao postati u njegovim oima Pierpont Morgan, najvaniji pojedinac
svoga doba? Poto je osam ljudi poginulo od Coalhouseove ruke, poto je pobio konje i
unitio zgrade, a jedan je gradi svejednako drhtao od strave, njegovoj drskosti nije bilo kraja.
Ili da moda pretrpljena nepravda nije svijet u zrcalu, u kojem su zakoni logike i naela
razuma suprotna od onih u civiliziranom drutvu?
Znamo iz dnevnika Majina mlaeg brata da je zapravo planirano da Morgan bude
njihov zatoenik u vlastitoj kui. Banda je drala da bi Conklina bilo isto tako teko pronai u
irskoj etvrti kao i Coalhousea u Harlemu, pa da ga moraju istjerati iz skrovita. Potreban im
je bio talac. Nakon dvije noi raspravljanja glavni je kandidat postao Pierpont Morgan. On je
vie od bilo kojeg gradonaelnika ili guvernera predstavljao u Coalhouseovim oima mo
bijelog svijeta. Godinama su ga prikazivali u karikaturama s cigarom u zubima i cilindrom na
glavi, kao olienje moi. Banda je mogla prisiliti veliko tijelo New Yorka da im izrui cijelu
legiju predsjednika vatrogasaca i cijeli eskadron Modela T u zamjenu za Morgana.
Ali Coalhouse je povjerio da izvide gdje je Morganova kua dvojici mladia koji su
slabo poznavali grad ispod Stote ulice, a jo slabije bogatake navike. Kad su utvrdili da
postoje dvije Morganove rezidencije, obiteljska kua od smeeg pjeenjaka i palaa od
bijelog mramora, zakljuili su da on stanuje u mramornoj palai. Majin mlai brat bio bi
primijetio tu pogreku, ali on je bio zaduen za eksploziv; leao je u zatvorenom teretnjaku,
iza eksploziva i ivenih namirnica. uo je kako je napad zapoeo. Teretnjak je stigao
natrake do ulaza u knjinicu i njemu je dan znak da istovaruje stvari. Kad je odigao ceradu i
pogledao van, viknuo je da to nije prava zgrada. Ali u tom asu nije vie bilo povratka. Jedan
je uvar leao mrtav i ule su se policijske pitaljke. Pucnjava je digla na noge cijeli kraj.
Urotnici su istovarili stvari iz teretnjaka, zakraunali velebna vrata od mjedi i zauzeli svoja
mjesta. Zatim je Coalhouse na brzinu pregledao sve prostorije. Sve je u redu, uvjeravao ih je.
Htjeli smo doi do tog ovjeka i imamo ga, jer imamo njegovu imovinu.
Sluajno Pierpont Morgan nije bio ak ni u New Yorku. Bio je ve dva dana na
parobrodu Carmania koji je plovio put Rima. Krenuo je polako na hodoae u Egipat.
Coalhouse nije ni za to znao. Stoga cijela akcija, premda je bila pogreno usmjerena i
izvedena u nepogodno vrijeme, kao da je uivala neku posebnu milost nebesa.
Gotovo istog asa obavijeteni su o situaciji efovi Kompanije J.P.Morgan. Poslali su
brzojav na Carmaniju traei od starca instrukcije. Zbog nekog razloga, moda zbog kvara
brzojavnog ureaja na brodu, nisu mogli doznati je li njihov brzojav primljen. Budui da
Morgana nije bilo da im kae to da rade, policajci su samo zabranili pristup cijelom bloku,
od Trideset este do Trideset sedme ulice, i od Madisonove avenije do Park avenije. I promet
85

su skrenuli s tog pravca, a policajci na konjima patrolirali su amo-tamo da zadre svjetinu iza
konopaca. Velegradska buka, promet, automobilske trube, vreva kao da bijahu iskljueni zbog
tiine koja je vladala na popritu dogaaja. Tisue ljudi koji su se okupili bijahu tihi kao to
mogu samo biti ljudi kad su neim potpuno zaokupljeni. Prije nego to je pala no,
dopremljeni su prenosivi generatori koji su napajali strujom reflektore uperene u zgradu.
Tutnjava generatora osjeala se pod nogama promatraa kao tutanj od potresa. Policajaca je
bilo posvuda, kretali su se pjeice, u automobilima, na konjima, ali kao da su svi bili isto tako
promatrai kao i svjetina koju su zadravali iza konopaca.
Granata to je, nakon glasnog upozorenja Majina mlaeg brata, baena na ulicu pala je
na plonik i iskopala velik krater ispred ulaza u knjinicu. Na dnu kratera, iz probuene
vodovodne cijevi ikljala je voda kao iz vodoskoka. Sva su stakla na prozorima u cijelom
bloku popucala. Osobito je teko eksplozijom bila oteena privatna kua od smeeg
pjeenjaka preko puta knjinice. Njeni su vlasnici pobjegli i dali policiji doputenje da udari
svoj tab u prizemlju njihove kue. Policajci su ustanovili da se smiju nekanjeno sluiti
stubama od smeeg pjeenjaka i slobodno se kretati plonikom na toj strani Trideset este
ulice, pod uvjetom da ne silaze s plonika. Kua je bila puna viih policijskih slubenika i
drugih gradskih funkcionara, i malo-pomalo, kako je karakter konfrontacije bivao sve jasniji,
svaki je pojedini poglavar preputao odgovornost onom viem od sebe. Sve dok napokon, u
prisutnosti porunika, kapetana, inspektora i upravitelja policije Rhinelandera Walda, nije
vostvo operacije preuzeo u svoje ruke javni tuilac za dravu New York, Charles S.
Whitman. Whitman se bio prilino proslavio time to je podigao optunicu protiv nekog
korumpiranog policijskog porunika po imenu Becker, koji je zatim osuen na smrt zato to
je unajmio etiri kriminalca - Gypa Blooda, Daga Franka, Whiteyja Lewisa i Leftyja Louiea da ubiju poznatog kockara Hermana Rosenthala. Taj znameniti sluaj istakao je Whitmana
kao prirodnog kandidata za guvernera drave New York. Govorilo se ak i o tome da e na
kraju postati kandidat za predsjednika Sjedinjenih Drava. Upravo se spremao da sa enom
otputuje iz New Yorka na odmor u Newport, u ljetnikovac od etrdeset soba gospoe
Stuyvesant Fish. Nedavno ga je gospoa O. H. P. Belmont bila uvela u visoko drutvo.
Mnogo je drao do tih veza, ali kad je uo to se dogodilo, nije mogao odoljeti da ne svrati u
Trideset estu ulicu. Smatrao je da je to njegova dunost kao budueg predsjednika. Volio je
da ga fotografiraju na mjestu dogaaja. im je on stigao, svi su se pokorili njegovu vodstvu,
ak i njegov neprijatelj, kolerini gradonaelnik William J. Gaynor. Whitman je smatrao da je
to znaajno priznanje politikih realiteta. Pogledao je na sat i zakljuio da ima nekoliko
minuta vremena da sredi tog mahnitog crnugu.
Whitman je zatraio graevinske nacrte knjinice od arhitektonskog biroa Charlesa
McKima i Stanforda Whitea. Poto ih je pregledao, odobrio je da jedan jedini policajac
sporta poe u izvianje. Taj se trebao popeti na krov knjinice i zaviriti kroz nadsvoeni
prozor na stropu iznad Sredinje i Istone dvorane da vidi koliko unutra ima nigera. Nali su
policajca kakvog su traili, i poslali ga na izvrenje zadatka kroz park koji je odvajao
knjinicu od Morganove rezidencije. Whitman i ostali funkcionari ekali su rezultat u
improviziranom tabu. Tek to je oficir bio stupio u park, neto je sijevnulo na nebu i
odjeknula je snana eksplozija, a nakon toga bolan krik. Whitman je problijedio. Pa, minirali
su cijelu tu jebenu zgradurinu, ree. Ue jedan slubenik. Koliko moemo razabrati, onaj je
policajac u parku poginuo, to je srea u nesrei jer nitko ne bi mogao doi do njega da mu
pomogne. Policijski su se oficiri smrknuli. Pogledali su Whitmana. Njemu je sad sinulo da
nije toliko vano znati toan broj lanova Coalhouseove bande. Ipak je sazvao novinare da im
saopi da ih ima desetak, pa moda ak i dvadesetak.

36.
U toku slijedeih nekoliko sati javni tuilac Whitman konferirao je s nekolicinom
savjetnika. Pukovnik koji je zapovijedao newyorskom Nacionalnom gardom u Manhattanu
zahtijevao je da se poduzme prava vojna akcija. To je toliko uzrujalo jednog od Morganovih
kustosa, visoka nervozna ovjeka sa cvikerom, koji je drao ruke sklopljene na prsima kao
86

kakva diva u Metropolitanu, da se poeo sav tresti. Znate li vi vrijednost umjetnikih


predmeta gospodina Morgana? Mi imamo etiri folio-izdanja Shakespearea! Imamo
Gutenbergovu Bibliju na pergamentu! Imamo vie stotina inkunabula, i jedno pismo Georga
Washingtona na pet stranica! Pukovnik je zamahao prstom. Ako ne stanemo na rep tom
kukinom sinu, ako se ne probijemo do njega i ne odreemo mu jaja, imat emo uskoro sve
nigere u ovoj zemlji na vratu! I to ete onda vi sa svojim Biblijama? Whitman je hodao gore-dolje. Jedan inenjer iz gradskog poglavarstva rekao mu je, kad bi uspjeli popraviti
probuenu vodovodnu cijev, da bi mogli prokopati rov do temelja knjinice. A koliko bi to
dugo trajalo, upitao ga je Whitman. Dva dana, odgovori inenjer. Netko se drugi sjetio
otrovnih plinova. To nije loa ideja, sloio se Whitman. Ali dakako da bi se tada svi ljudi u
East Sideu poguili. Poela ga je hvatati zlovolja. Knjinica je sagraena od mramornih
blokova bez buke. Ni otrica noa ne moe se ugurati izmeu blokova. Cijela je zgrada
minirana i po par budnih oiju vreba sa svakog prozora.
Whitman je ipak bio toliko pametan da se obratio za savjet prisutnim policijskim
oficirima. Jedan stari narednik, koji je proveo mnogo godina na ulici i slubovao u zloglasnim
etvrtima, ree: Najvanija je stvar, gospodine, da uvuete tog Coalhousea Walkera u
razgovor. Naoruanog manijaka razgovor umiruje. Kad zametnete s njim razgovor pa kad se
on raspria, imate ve jednu veliku prednost. Whitman, kome nije nedostajalo hrabrosti, uzeo
je megafon, iziao na ulicu i doviknuo Coalhouseu da bi htio razgovarati s njim. Mahnuo mu
je svojim slamnatim eirom. Ako imate kakvih problema, viknuo je, moemo ih zajedno
rijeiti. Nekoliko je minuta govorio u takvom tonu. Tada se naas otvori prozori blizu
glavnog ulaza. Nekakav valjkast predmet izleti na ulicu. Whitman ustukne, a ljudi u kui iza
njega popadae na pod. Na ope iznenaenje, nije uslijedila eksplozija. Whitman se povukao
u kuu i tek nakon nekoliko minuta netko je s pomou dalekozora ustanovio da je taj predmet
srebrn vr s poklopcem. Jedan policajac istri na ulicu, zgrabi vr i odjuri natrag uza
stepenice. Predmet je bio malo udubljen od udarca. Bila je to srednjovjekovna srebrna mjerica
za pie na kojoj bijae ugravirana scena iz lova. Kustos je zatraio da je pogleda, te je izjavio
da je iz XVII stoljea i da je neko pripadala izbornom knezu Saske Fridriku. Ba mi je drago,
ree Whitman. Tada kustos odigne poklopac, nae unutra neki papiri s telefonskim brojem i
izjavi da je to njegov broj telefona.
Sam javni tuilac uzme da telefonira. Sjedne na rub stola drei mikrofon u lijevoj ruci,
a slualicu vezanu icom u desnoj. Halo, gospodine Walkere, ree srdano, ovdje javni tuilac
Whitman. Iznenadio ga je Crnev miran i poslovan glas. Moji su zahtjevi ostali isti, rekao je
glas iz telefona. Zahtijevam da mi se vrate kola u potpuno istom stanju u kakvom su bila kad
mi je blokiran prolaz. Ne moete mi vratiti Saru, ali za njen ivot traim ivot predsjednika
vatrogasnog drutva Conklina. Coalhouse, ree Whitman, vi znate da vam ja kao sudski
slubenik nikako ne mogu predati u ruke, da mu vi sudite, ovjeka koji nije suen po zakonu.
Stavljate me u neodriv poloaj. Jedino vam mogu obeati da u istraiti va sluaj i vidjeti
koje bi se zakonske odredbe mogle primijeniti. Ali ne mogu uiniti nita za vas dokle god ste
vi tamo prijeko. Coalhouse Walker kao da ga uope nije uo. Dajem vam rok od dvadeset
etiri sata, ree, a onda u dii u zrak ovu zgradu i sve to se u njoj nalazi. I objesi slualicu.
Halo, ree Whitman. Halo? Naloi telefonistu da ponovo nazove isti broj. Ali nitko se vie
nije javljao.
Zatim je Whitman poslao brzojav gospoi Stuyvesant Fish u Newport. Nadao se da ona
ita novine. Kad bi se uzrujao, obino bi iskolaio oi. Sad su mu oi bile prilino izbuljene a
lice rumeno. Svukao je kaput i raskopao prsluk. Zamolio je jednog pozornika da mu donese
viskija. Znao je da se crvena Emma Goldman, anarhistkinja, nalazi u New Yorku. Zapovjedio
je da je uhapse. Zagledao se kroz prozor kue od pjeenjaka. Bilo je oblano i neuobiajeno
mrano. Zrak je bio zaguljiv, a ulica se ljeskala od sitne kiice. Bila je upaljena javna
rasvjeta. Masivna bijela palaa u grkom klasinom stilu preko puta blistala je na kii.
Doimala se vrlo mirno. U tom asu Whitman pojmi da ga je pokornost koju su mu iskazali
upravitelj policije Rhinelander Waldo i svi ostali u upravi policije uvalila u to da se uhvati
ukotac s politiki opasnom situacijom. S jedne strane morao je paziti na interese Pierponta
Morgana, iji su razni odbori bogatih republikanskih protestanata za istinsku reformu drutva
87

financirali i njegovu istragu o korupciji u upravi policije demokratskih katolika, a s druge


strane morao je sauvati svoju reputaciju nepopustljivog javnog tuioca koji zna kako treba s
kriminalnim drutvenim slojevima. A za to je bilo potrebno da to prije izbaci iz sedla Crnca.
Donesoe mu au viskija. Samo jednu au, da smirim ivce, ree sam sebi.
Dotle je policija pokucala na vrata Emme Goldman u Zapadnoj trinaestoj ulici. Goldmanica se nije iznenadila. Uvijek je imala spremnu torbu sa istim rubljem i knjigom za itanje.
Sve od umorstva predsjednika McKinleyja nju su rutinski okrivljavali da je izazvala rijeju ili
djelom veinu aktova nasilja, trajkova i pobuna u Americi. Svi koji su bili u slubi zakona
bijahu upravo opsjednuti idejom da u naelu povezu nju sa svakim pojedinim sluajem, pa
bila ona kriva ili ne. Ustakla je eir na glavu, uzela svoju torbu i izila van. Vozila se u
policijskim kolima s nekim mladim pozornikom. Neete mi vjerovati, rekla mu je, ali zbilja se
veselim kratkom boravku u zatvoru. To je jo jedino mjesto gdje se mogu odmoriti.
Dakako da Goldmanica nije znala da je u Coalhouseovoj bandi i onaj mladi kojeg je
saaljevala kao burujskog ljubavnika bjelosvjetske kurve. Ispred pisaeg stola narednika u
upravi policije u Centre Streetu, dala je izjavu novinarima dok su joj uzimali podatke pod
optubom da je kovala zavjeru protiv drave. ao mi je vatrogasaca iz Westchestera. teta je
to su izginuli. Ali, koliko znam, Crnac je bio natjeran silom prilika da stupi u akciju, zbog
grozne smrti svoje zarunice, nedune mlade ene. Kao anarhistkinja, estitam mu na
prisvajanju Morganove imovine. I gospodin je Morgan dosta toga od drugih prisvojio. Nato
su je novinari obasuli pitanjima. Je li on va sljedbenik, Emma? Poznajete li ga? Imate li bilo
kakve veze s tim? Goldmanica se osmjehnula i zavrtjela glavom. Bogatstvo nas sve tlai,
prijatelji moji. Bogatstvo nas tlai. Coalhouseu Walkeru nije bila potrebna crvena Emma da to
naui. Trebalo je samo da pati.
Za sat vremena pojavila su se na ulicama posebna izdanja koja su donijela vijest o
njenom hapenju. Naveliko su se navodile njene rijei. Whitman se upitao da li je bilo
pametno to joj je pomagao da dopre do tako iroke publike. Ipak, taj mu je potez donio i
jednu izrazitu prednost. Sluajno je u New Yorku boravio osniva Uiteljske i tehnike
srednje kole u Tuskegeeju, Booker T.Washington, radi prikupljanja dobrovoljnih priloga. U
govoru koji je odrao u velikoj dvorani Sindikata bavarskih radnika na Astor Placeu udaljio
se od pripremljenog teksta alei zbog Goldmaniinih izjava i osuujui postupak Coalhousea
Walkera. Jedan je novinar nazvao Whitmana da mu to javi. Javni tuilac stupio je odmah u
kontakt s velikim pedagogom i zamolio ga da doe na poprite dogaaja i poslui se svojim
moralnim autoritetom radi prevladavanja krize. Dolazim, odgovorio je Booker T.
Washington. Policijska je pratnja dola po Washingtona, koji se ispriao domainima koji su
bili priredili ruak u njegovu ast, pa se odvezao uz zagluan pljesak.

37.
Booker T. Washington bio je u to vrijeme najslavniji Crnac u zemlji. Otkako je osnovao
kolu u Tuskegeeju, drava Alabama, postao je glavni pobornik strune izobrazbe obojenih.
Bio je protiv svake crnake agitacije za politiku i drutvenu ravnopravnost. Napisao je
bestseler o svom ivotu, o borbi od ropstva do ostvarenja svojih snova, i o svojim idejama
kojima se zalagao za napredak Crnaca uz pomo bijelih blinjih. Zagovarao je prijateljstvo
izmeu rasa i navijetao bolju budunost. Njegove su poglede prihvatila etiri amerika
predsjednika i veina guvernera junih drava. Andrew Carnegie dao mu je novaca za kolu, a
Harvard mu je dodijelio poasnu povelju. Nosio je crno odijelo i homburg. Stajao je sad
nasred Trideset este ulice, stamen, pristao ovjek koji svojim dranjem pokazuje ponos na
svoja osobna dostignua, i doviknuo Coalhouseu neka ga pusti u knjinicu. Odbio je da se
poslui megafonom. Bio je dobar govornik i imao snaan glas. Nita u njegovu dranju nije
doputalo nikakvu drugu mogunost nego da desperadosi udovolje njegovu zahtjevu. Evo me,
dolazim, viknuo je. I obiao krater na ploniku i uao na eljezne vratnice u dvorite. Popeo se
uza stube izmeu kamenih lavica i stao u sjenu nadsvoenog trijema izmeu dvostrukih
jonskih stupova, ekajui da se vrata pred njim otvore. Na popritu je vladao takav mir i tiina
da se jasno ulo trubljenje taksija nekoliko ulica dalje. Nakon nekog vremena vrata se otvore.
88

Booker T. Washington nestane za njima. Vrata se zatvore. U kui preko puta javni tuilac
obrie elo i zavali se na stolac.
Booker Washington naao se pred bibliotekom koja je ulijevala strahopotovanje, sa
zlatnim ukrasima i redovima rijetkih knjiga, kipovima i mramornim podom, firentinskim
pokustvom neprocjenjive vrijednosti i zidovima pokrivenim svilenim damastom, sve to
povezano icom da se uniti. Svenjevi dinamitnih tapia bijahu svezani za mramorne
pilastre u predvorju. ica se protezala od Istone i Zapadne dvorane po podu sve do dna
predvorja, gdje se nalazio malen alkoven. Tu je jedan ovjek sjedio opkroivi mramornu
klupu. Na klupi se nalazila kutija u koju bijae usaen klip u obliku slova T koji je on drao
objema rukama. Leima je bio okrenut vratima od mjedi i nagnut naprijed, tako da bi mu
tijelo, kad bi ga tko ustrijelio, pritisnulo istog asa klip. Taj ovjek okrene glavu i pogleda
preko ramena u Washingtona. Velikom pedagogu presijee se dah jer je vidio da to nije crnac,
nego bijelac namazan crnom bojom, ba kao da je posrijedi predstava minstrela negdje na
Jugu. Washington je uao u knjinicu strogo raspoloen i sklon karanju, ali s namjerom da se
ponaa diplomatski. Sad je meutim prezreo uvjeravanje. Zavirio je u Zapadnu dvoranu, a
onda je proao kroz predvorje i doao do ulaza u Istonu dvoranu. Oekivao je da e tu zatei
na desetke obojenih, a vidio je samo tri-etiri mladia kako stoje svaki uz jedan prozor, s
pukom u ruci. Coalhouse ga je ekao stojei u besprijekorno izglaanom kariranom odijelu, s
kravatom i ovratnikom, ali je o pojasu nosio zadjenut pitolj. Washington ga odmjeri od glave
do pete. Namrti svoje lijepo elo i sijevne oima. Dozvavi u pomo sve svoje deklamatorske
sposobnosti, prozbori ovako: Cijelog svog ivota radio sam strpljivo, ufajui se u kransko
bratstvo. Morao sam uvjeravati bijelce da nas se ne moraju bojati niti nas ubijati, jer mi
elimo samo da se uzdignemo i mirno im se pridruimo u uivanju plodova amerike
demokracije. Svaki Crnac u zatvoru, svaka lijena propalica, kockar i bludnik moj je
neprijatelj, i svaki pojedini sluaj crnake pokvarenosti stajao me jednog dijela ivota. Koliko
e me samo stajati vaa naopaka zloinaka nepromiljenost! I koliko e stajati moje uenike
koji se trse da izue neku struku kako bi mogli zaraivati za ivot i uutkati bijele kritizere! Ni
tisua potenih i vrijednih Crnaca ne mogu nadoknaditi tetu koju poini takav jedan
pojedinac kao to ste vi. A to je jo gore, vi ste, koliko znam, kolovan muziar, ovjek koji
je upao u ovu sramnu pustolovinu iz hrama glazbe, gdje se oboava harmonija i gdje su
melodije nebeskih harfi i truba uzori za svaku pjesmu. udovini ovjee! Jo bih vas i alio
zbog ove avanture da ne znate za traginu borbu naeg naroda. Ali vi ste muziar! Gledam
oko sebe i osjeam miris znoja od bijesa, pobune rasputenih, nepromiljenih mladih golja.
to ste ih to nauili? Kakva nepravda koja je vama nanesena, kakav gubitak koji ste vi
pretrpjeli, moe opravdati propast u koju ih vodite, u koju vodite te lakoumne mladie? I,
prokleti bili, jo primate u tu svoju bezboniku druinu bijelca koji se namazao bojom pa vas
sve izvrgava ruglu!
Svaku rije ovoga govora mogao je uti svaki lan bande. A oni nisu bili toliko okorjeli
revolucionari da ih ne bi mogle zastraiti rijei Bookera T. Washingtona o kome su sluali
prie od malih nogu. Za njih je bilo presudno da uju Coalhouseov odgovor. Coalhouse je
progovorio blago. Velika mi je ast to vas mogu upoznati, gospodine, rekao je. Oduvijek sam
gajio divljenje prema vama. Zagleda se u mramorni pod. Istina je da sam muziar i da nisam
vie mlad. Ali nadam se da ete ba po tome moi razabrati da sam o svemu dobro promislio.
I da stoga, moda, obojica sluimo boji svoje koe i istiemo istinu o svojoj muevnosti i
zahtijevamo da se ona potuje. Washington se toliko zgranuo nad tom milju da je poeo
gubiti svijest. Coalhouse ga odvede u Zapadnu dvoranu i posjedne u jedan od crvenih plianih
naslonjaa. Kad se opet sabrao, Washington obrie rupiem elo. Zagleda se u mramorni
kamin ovjekove visine. Zirne gore na viebojni izrezbareni strop koji je neko ukraavao
palau kardinala Giglija u Luci. Na zidovima pokrivenim crvenom svilom visili su portreti
Martina Luthera to ih je izradio Lucas Cranach stariji, i nekoliko Poklonstva sveta tri kralja.
Pedagog zatvori oi i sklopi ruke u krilu. O Boe, ree, povedi moj narod u Obeanu zemlju.
Oslobodi ga faraonova bia. Skini okove s njihovih dua i spone grijeha to ih veu za pakao.
Iznad kamina visio je portret samog Pierponta Morgana iz vremena kad je bio u naponu
snage. Washington ispitljivo gledae to mrko lice. Dotle je Coalhouse sjeo u najblii
89

naslonja. Ta dva dobro obuena crna ovjeka zajedno bijahu puko olienje estitosti i
ozbiljnog premiljanja o samome sebi. Poite sa mnom napolje, ree Booker Washington
blagim glasom. Ja u se iz pukog milosra zauzeti za vas da vam suenje bude hitno i
smaknue bezbolno. Razmontirajte te avolje sprave, ree i mahne rukom prema
zamotuljcima dinamita privrenim u kutovima izrezbarenog stropa i po svim zidovima.
Dajte mi ruku i poite sa mnom. Radi vaeg sinia i sve one djece nae rase pred kojima je
mukotrpan put i dugo putovanje.
Coalhouse je sjedio zanesen u misli. Gospodine Washingtone, ree naposljetku, nita ne
bih radije nego da okonam ovaj spor. Digne pogled i pedagog ugleda u njima suze od
uzbuenja. Neka predsjednik vatrogasnog drutva popravi moj automobil i dopremi ga pred
ovu zgradu. Tada ete vidjeti kako u izai van podignutih ruku, i nikakve tete vie nee
Coalhouse Walker nanijeti ovoj zgradi ni bilo kome na svijetu.
U ovoj izjavi Coalhouse je prvi put od onog nonog napada na Emerald Isle preinaio
svoje zahtjeve, ali Washington to nije shvatio. On je samo uo da je odbijen njegov prijedlog.
Bez rijei je ustao i otiao. Dok je ponovo prelazio preko ulice, mislio je da nije nita
postigao. Coalhouse se pak ushodao po dvoranama. Njegovi mladii stajali su na svojim
mjestima i pratili ga pogledima. Jedan je od njih leao na krovu nadsvoenog prozora iznad
trijema. Straario je na kii i, premda nije mogao vidjeti, osjeao je prisutnost na tisua
stanovnika New Yorka koji su budno motrili to se zbiva. Obno mu se inilo da proizvode
nekakav zvuk, nekakavjedva ujan alostiv zvuk, tek neto kao dah, ne glasniji od romona
sitne kiice.

38.
Nakon razgovora s javnim tuiocem, Booker T. Washington obratio se novinarima u
salonu provizornog taba. Knjinica gospodina Morgana minirana je i moe odletjeti svakog
asa u zrak, rekao je. Imamo posla s beznadno umno poremeenim ovjekom. Ja mogu samo
moliti Gospodina Boga da nas u svojoj beskrajnoj mudrosti izvede iz ovog alosnog poloaja.
Zatim je Washington telefonirao mnogim svojim prijateljima i kolegama u Harlemu pastorima i vienim ljudima - i pozvao ih da dou u grad i javno pokau da se odgovorni
Crnci ne slau s postupcima Coalhousea Walkera. To je poprimilo oblik bdjenja u Trideset
estoj ulici. Javni tuilac Whitman dao je odobrenje za to, premda je izvjetaj koji je dobio o
stanju u knjinici bio toliko nepovoljan da je zapovjedio da se evakuiraju stanari i svih kua i
stanova dva ulina bloka uokrug knjinice. Takav je bio poloaj kad je stigao Otac. Proveli su
ga kroz policijske redove i pored gologlavnih nijemih Crnaca koji su se stojeki molili.
Pogledao je naas knjinicu, a onda se popeo uza stube od smeeg pjeenjaka. Unutra je bio
preputen sam sebi. Nitko nije s njim ni rijei progovorio niti zatraio to od njega. Vrtio se
na mjestu, gledao lijevo-desno i ekao neku rije ili znak od vlasti. Ali nieg nije bilo.
Kua je bila puna policajaca u uniformama i ljudi neodreenih nadlenosti. Sve se tu
komealo. Otac ode natrag u kuhinju. Tu su bili novinari. Pojeli su sve to su nali u
hladnjaku. Sjedili su s nogama na stolu ili stajali naslonjeni na kredenac. Nisu skidali eire.
Sluili su se sudoperom kao pljuvanicom. Otac je sluao njihove razgovore i doznao za
pojedinosti razgovora Bookera T. Washingtona s Coalhouseom. udio se glasovitosti ovjeka
koji je svirao klavir u njegovu salonu. Ali inilo mu se da je Coalhouse preinaio svoje
zahtjeve. Zar nije tako? Nitko kao da to nije uoio. Ali, ako se vie ne trai glava predsjednika
vatrogasnog drutva Willieja Conklina, ili se barem oko toga moe pogaati, onda bi on
morao o tome obavijestiti nekoga. Potraio je nekog funkcionera i nabasao na samog javnog
tuioca, koga je prepoznao po fotografijama iz novina. Whitman je stajao pred izboenim
prozorom s dalekozorom u rukama. Oprostite, molim vas, ree mu Otac i predstavi se, a onda
mu kaza to misli. Javni tuilac gledao ga je iznenaeno. Otac zapazi sitne popucane ilice na
njegovu licu. Whitman se opet okrene prozoru, prinese dalekozor oima i pogleda kroza nj
kao admiral. Ne znajui to dalje da radi, Otac je ostao s njim u sobi.
Whitman je ekao Morganov odgovor. Neprestance je pogledavao na sat. Tada netko
protri ulicom. U predsoblju nastane komeanje. U salon ue jedan momak, a za njim kustosi
90

i nekoliko policajaca. Momak je donio brzojav s Carmanije. Javni tuilac razdere omotnicu.
Proita brzojavku i zavrti glavom u nevjerici. Do vraga, promrmlja. Do vraga sve skupa!
Iznenada se prodere na sve u sobi. Van! Izlazite! Van! Sve ih je izgurao kroz vrata. Ali Oca je
uhvatio za miicu i zadrao ga. Vrata se zatvore. Whitman tutne brzojavku Ocu u ruke.
DAJTE MU NJEGOV AUTO I OBJESITE GA, pisalo je u brzojavci.
Otac digne pogled i vidje da javni tuilac pilji u njega. To je jedino rjeenje koje mi
nikad ne bi palo na pamet, ree Whitman. Ne mogu pokleknuti pred tim nigerom. Ne bih ga
mogao ak ni objesiti. Ne bih mogao to sebi dopustiti. To bi me upropastilo. Do vraga, ipak
sam ja sredio onog kukinog sina Beckera. Zloin stoljea. Tako su to prozvali novinari. A
sad da javni tuilac poklekne pred jednim nigerom? Jok, gospodine! To ne ide!
Whitman se uspropada po sobi. Otac osjeti u sebi priljev hrabrosti. Drao je u rukama
privatnu poruku od J. Pierponta Morgana. To mu je pomoglo da odmah, bez razmiljanja,
prihvati ulogu osobe povjerenja javnog tuioca za dravu New York.
Ocu je bilo jasno da je situacija zrela za pregovore. Morgan je to shvatio ak na drugom
kraju svijeta. inilo se da je Coalhouse odustao od jednog svog zahtjeva, to jest da mu izrue
Conklina. Otac je nadalje drao da je nakon Sarine smrti Coalhouseova najvea elja da umre.
Rekao je to javnom tuiocu. Cijela bi se stvar mogla brzo rijeiti, rekao je. Taj auto ne vrijedi
bogzna ta. Osim toga, to je ideja samog gospodina Morgana. Nego ta, ree Whitman. Samo
se Pierpont Morgan mogao sjetiti tako neega. Tko bi se drugi usudio? Ne, ree Otac, hou da
kaem da je to njegova ideja. Ja se naravno ne razumijem u politiku, ali zar se vi time ne
oslobaate odgovornosti? Whitman zastane u hodu i zagleda se u Oca. Ja sam u ovom asu
trebao biti u Newportu, kod Stuyvesant Fishovih, ree.
I tako su negdje iza ponoi dotjerali natrake dva konja za vuu do oteenog Modela T
Coalhousea Walkera, to je stajao pokraj bare u New Rochelleu. Kia je bila prestala i nebo se
osulo zvijezdama. Konje su zapregli za branik i tako izvukli automobil na cestu. Tada je
zapoeo dugi put do New Yorka. Konji su toptali po asfaltu, a voza je stajao ispred prednjeg
sjedala i jednom rukom drao uzde, a drugom volan. Gume su bile prazne, auto se zanosio u
vonji i svaki okretaj kotaa parao je ui.
Dok se Ford tako pribliavao Manhattanu, Whitman je uspio dobiti Coalhousea na
telefon. Rekao mu je da eli razgovarati s njim o njegovim uvjetima. Predloio mu je da
posrednik u pregovorima bude Otac. To e biti jo sigurnije od telefoniranja. Vi moete
vjerovati tom ovjeku, a i ja mu mogu vjerovati, rekao je Whitman o Ocu. Na kraju krajeva,
on je nekad bio va poslodavac. Nisam, apnu Otac Whitmanu u uho. Ja nisam nikad bio
njegov poslodavac. Oca su poele obuzimati zle slutnje. Isuvie brzo naao se vani, u
prohladno rano jutro, preao preko ulice rasvijetljene reflektorima, obiao krater i uspeo se
uza stube pored kamenih lavica. Podsjetio je samog sebe da je rezervni oficir vojske
Sjedinjenih Drava. Da je bio u ekspediciji na Sjevernom polu. Vrata se od mjedi otvore,
zapravo se odkrinu i on ue unutra. uo je kako mu odzvanjaju vlastiti koraci po ulatenom
mramornom podu. Trebalo mu je neto vremena da mu se oi prilagode mutnom svjetlu.
Potrai pogledom Crnca, ali umjesto njega ugleda svoga urjaka golog do pasa, ali lica
namazanog crnom bojom, s pitoljem u futroli ispod pazuha. Ti! uzvikne Otac. Majin mlai
brat izvadi pitolj i u znak pozdrava dotakne cijevlju sljepoonicu. Ocu se podsijeku noge.
Pomognu mu da sjedne na stolac. Coalhouse donese uturicu s vodom.
Prvo su se obje strane suglasile da se produlji rok od dvadeset etiri sata. Zatim, da se
postave daske na onu jamu na ulici. Otac je hodao gore-dolje i znalaki obavljao svoj posao,
ali u nekom udnom stanju obamrlosti, kao mjesear. Nije vie ni pogledao urjaka. utio je
kako ga podilaze neki neobini srsi od gorke zluradosti.
Dok su oni pregovarali, Whitman je telefonirao nastojei svim sredstvima koja su mu
stajala na raspolaganju da ue u trag Willieju Conklinu. Naloio je policiji da ga trai po svim
gradskim etvrtima. Tada se sjetio da nazove Big Tima Sullivana, poglavara etvrtog okruga
i starog metra Demokratske stranke u New Yorku. Probudio ga je. Time, rekao mu je, u
gradu imamo jednog posjetioca, nekog Willieja Conklina iz opine Westchester. Ne znam
vam ja tog ovu, ree Big Tim, ali vidjet emo to se dade uiniti. Ne sumnjam da ete uiniti
to moete, ree mu Whitman. Za manje od jednog sata dovukli su Conklina za iju uza stube
91

kue od smeeg pjeenjaka. Bio je mokar, raupan i uplaen. Otpala su mu bila donja
dugmeta s vatrogasne koulje, pa mu se trbuh prevjesio preko remena. Gurnuli su ga na stolac
u predsoblju i rekli mu neka dri jezik za zubima. uvao ga je jedan policajac. Conklin je
cvokotao zubima i ruke su mu se tresle. Posegnuo je u stranji dep na hlaama u kojem je
drao bocu u papirnatoj vreici. Cajkan ga zgrabi za ruku prije nego to ju je stigao povui, i
osine ga lisicama kao biem po glavi.
U zoru je svjetina, koja se preko noi bila smanjila, opet narasla tako da je na trotoaru
bilo po etiri do pet redova promatraa. Zarali Model T stajao je uz rubnjak pred knjinicom
u Trideset estoj ulici. U dogovorenom trenutku otvore se vrata na kui od pjeenjaka i izau
dva policajca drei izmeu sebe pokunjenu figuru Willieja Conklina. Drali su ga tako neko
vrijeme svima na vidiku. Zatim su ga opet odveli unutra, a Whitman, koji je poteno pokazao
da dri u rukama oba predmeta spora, automobil i predsjednika vatrogasnog drutva, postavio
je sad svoje uvjete. On e zatraiti od svoga kolege u Westchesteru da podigne optunicu
protiv Willieja Conklina zbog namjernog izazivanja nereda, zbog vandalizma i
protuzakonitog zadravanja slobodnog graanina. Osim toga, predsjednik vatrogasnog
drutva pomoi e svojim rukama na samoj ulici, svima na vidiku, da se obnovi Model T. To
e za njega biti ponienje koje e ga pratiti do kraja ivota. A automobil e opet biti kao nov.
Whitman je zauzvrat traio da se Coalhouse i njegovi ljudi predaju. A zatim vam jamim da
ete uivati sva prava i olakice koje vam pripadaju po zakonu, rekao je.
Kad je Otac iznio te uvjete u knjinici, mladii su se nasmijali i zagrajali. Imamo ga,
dovikivali su jedan drugome. Poputa. Cijeli e kola biti na. Porasla su im krila otkako su
vidjeli automobil i Conklina. Ali je Coalhouse utio. Sjedio je sam u Zapadnoj dvorani. Otac
ga je ekao. Malo-pomalo Coalhouseovo tmurno raspoloenje pomutilo je radost mladiima.
Obuzela ih je strepnja. Naposljetku Coalhouse ree Ocu: Ja u se predati, ali moji momci
nee. Za njih traim garanciju da e se bez opasnosti izvui odavde, i potpunu i apsolutnu
amnestiju. Ostanite jo ovdje, molim vas, dok im to ne kaem.
Coalhouse ustane iz naslonjaa i ode da porazgovara s mladiima. Ovi su se okupili oko
kutije za aktiviranje eksploziva. Bili su zaprepateni. Ne mora ti njima dati ni koliko je crno
pod noktom, rekoe mu. Morgana drimo u ahu! Nemamo mi tu ta pregovarati. Dajte nam
Conklina i ta kola i pustite nas odavde, i eto vam knjinice! Samo tako moemo pregovarati,
ovjee, nikako drugojaije!
Coalhouse je bio miran. Govorio je blago. Vlasti ne znaju ni jednog od vas po imenu,
rekao im je. Moete se izgubiti u gradu i zapoeti nov ivot. Moe i ti, glasio je odgovor. Ne
mogu, ree Coalhouse. Znate i sami da mene nikako ne bi pustili da se izvuem odavde. A i
kad bi, ne bi tedjeli truda da me ulove. I ulovili bi svakoga tko bi bio sa mnom. I svi biste
izginuli. U koju svrhu? Za koje babe zdravlje?
Lijepo smo se dogovorili, ree jedan od njih. A sad ti tako. Ne ide to, ovjee! Svi smo
mi Coalhouse! Ako ne moemo ute, dii emo sve u zrak, ree drugi. Majin mlai brat ree:
To to ti sad radi, to je izdaja. Ili emo se svi spasiti ili emo svi izginuti. Ti si potpisao ono
pismo kao predsjednik Privremene amerike vlade. Coalhouse klimne glavom. inilo mi se
da nam je ta retorika bila tada potrebna da nam digne moral, ree. Ali mi smo to ozbiljno
shvatili! vrisne Majin mlai brat. Mi smo to ozbiljno shvatili! Na ulicama imamo toliko ljudi
da moemo osnovati vojsku!
Zacijelo nijedan teoretiar revolucije ne bi opovrgao istinu da je pred tako silnim
neprijateljem kao to je cijela jedna nacija bijele rase povrat jednog Modela T sasvim
dovoljan povod da se digne revolucija. Majin mlai brat poeo je vikati. Ne smije odstupiti
od svojih zahtjeva! Ne smije umanjivati znaenje svojih zahtjeva! Ne smije nas izdati radi
jednog automobila! Ja nisam odstupio od svojih zahtjeva, ree Coalhouse. Pa zar je taj jebeni
Ford pravda za kojom tei? ree Majin mlai brat. Zar je tvoje smaknue pravda za kojom
tei? Coalhouse ga pogleda. to se tie mog smaknua, ree, o mojoj je smrti odlueno onog
asa kad je umrla Sarah. A to se tie mog Forda od koga je i Bog digao ruke, moraju mi ga
vratiti onakvog kakav je bio onog dana kad sam prolazio pored vatrogasnog spremita. Nisam
ja umanjio svoje zahtjeve, nego su ih oni uveali dokle god su ih odbijali. Trampit u vae
dragocjene ivote za ivot Willieja Conklina, i zahvalit u jo Bogu na njemu.
92

Nakon nekoliko minuta Otac je opet prelazio preko ulice. Da bi istjerao pravdu,
Coalhouse Walker bio je spreman da se i na njemu izvri pravda. Ali njegovi sljedbenici nisu
bili za to. Oni su bili druga generacija. To nisu bili ljudi. Otac se najei. To su monstrumi!
Stvar za koju se bore izopaila im je um. Poruili bi same temelje svijeta. Osnovali bi vojsku!
Nisu nita drugo do prljavi revolucionari.
Coalhouseova uvena tvrdoglavost pretvorila se u tvravu protiv argumenata njegovih
ljudi. Sad je on stajao izmeu gospodina Morgana i katastrofe. Otac nije povjerio nita od
ovoga javnom tuiocu. Znao je da e Whitman imati dosta muke i sa slubenim uvjetima.
Tako je i bilo. Whitman je izlio u grlo nekoliko aa viskija. Bio je sav zaraten. Izbeene oi
bijahu mu crvene a ovratnik zguvan. Koraao je gore-dolje. Zastao je pred prozorom.
Stisnuo je desnu aku i vie puta pljesnuo njome o lijevi dlan. Ponovo je bacio pogled na
Morganov brzojav. Otac se nakalje. Tu nigdje ne pie da morate objesiti i njegove pomagae,
ree Otac. to? ree Whitman. to? Dobro, dobro. Potrai stolac da sjedne. to ste ono rekli,
koliko ih ima? Petorica, ree Otac, nesvjesno ne raunajui Majina mlaeg brata. Whitman
uzdahne. Otac ree: Ja mislim da je to najpametnije to moete uiniti.
Svakako, ree javni tuilac. Ali to da kaem novinarima? Pa, moete im rei, prvo, da
je Coalhouse Walker uhvaen, drugo, da je blago gospodina Morgana spaeno, tree, da za
grad nema vie opasnosti, i etvrto, da e javno tuilatvo i policija uiniti sve to je u
njihovoj moi da uu u trag tim banditima dok ne bude i posljednji od njih onkraj brave, gdje
mu je i mjesto. Whitman porazmisli o tim rijeima. Gonit emo ih u stopu, proguna. Sve do
njihove jazbine. E, ree Otac, to moda nee biti mogue. Uzet e taoca kojeg nee isputati
iz ruku dok ne budu na sigurnom. A tko e biti taj talac, upita ga Whitman. Ja, odgovori Otac.
A, tako, ree Whitman. Pa zar ta crnuga misli da e moi sam braniti tu zgradurinu? E, ree
Otac, njega nee moi nitko vidjeti kroz prozor na stropu niti kroz druge prozore, a ruke e
mu neprestano biti na detonatoru. Ja mislim da e mu to biti dovoljno.
Moda je Otac u tom asu gajio nadu da e, kad ga zloinci oslobode, moi odvesti
policiju do njihova brloga. Mislio je da e njima bez Coalhousea nedostajati hrabrosti i
inteligencije da bi mogli uspjeno prkositi zakonu. Bijahu to sve sami anarhisti, ubojice i
palikue, ali ih se on osobno nije bojao. Znao je kakvog su kova ti ljudi, i znao je da je
muevniji od svakoga od njih. A od Majina mlaeg brata bio je toliko otuen da je u tom
asu osjeao samo radost pri pomisli da e pripomoi njegovu hvatanju.
Whitman je buljio u prazno. Dobro, ree. Dobro. Priekamo li do mraka, moda nee
nitko ni vidjeti to radimo. Gospodinu Morganu za ljubav, i njegovoj jebenoj Gutenbergovoj
Bibliji, i onom jebenom pismu Georgesa Washingtona na pet stranica.
Tako su pregovori bili okonani.

39.
Nakon nekoliko telefonskih razgovora s Fordovim ljudima, dopremljeni su teretnjakom
oko osam sati izjutra svi rezervni dijelovi za Model T. Kompanija Pantasote dostavila je krov
za automobil. Morganovi suradnici pristali su da sve to ide na Morganov raun. Pred oima
svjetine na uglu, predsjednik vatrogasnog drutva Conklin rastavljao je auto, po uputama
dvojice mehaniara, komad po komad, i zamjenjivao redom sve dijelove osim asije. Motor je
zamijenjen s' pomou kolotura. Conklin je radio znojei se, rokui, alei se, na mahove je i
plakao. Nove gume dole su na mjesto starih, sve je bilo novo, novi branici, novi hladnjak,
novi ureaj za magnetsko paljenje, nova vrata, nove papue, novi vjetrobran, novi farovi i
tapecirana sjedala. U pet sati po podne, dok je sunce jo sjalo na nebu iznad New Yorka, uz
rubnjak je stajao blistav crni Fordov Model T sa specijalno naruenim krovom od pantasote.
Cijeli dan su Coalhouseovi sljedbenici salijetali Coalhousea da se predomisli. Njihovi su
prigovori bivali sve otriji. Rekli su da su oni nacija. On je bio strpljiv s njima. Bilo je oito
da oni nee znati to da rade bez njega. Smatrali su da je njegova odluka ravna samoubojstvu.
Bili su oajni to ih naputa. Kasno poslije podne u knjinici je vladalo mrano raspoloenje.
Mladii su bezvoljno gledali s prozora kako automobil u kojem je Coalhouse zaprosio Saru
stoji uz rubnjak pred njihovim oima.
93

Sam Coalhouse nije nijedanput priao prozoru da ga pogleda. Sjedio je za pisaim


stolom Pierponta Morgana u Zapadnoj dvorani i sastavljao svoju oporuku.
Majin mlai brat povukao se, nijem i ogoren. Otac, koji je sad ostao u knjinici kao
slubeni talac, htio je porazgovarati s njim. Mislio je na to to e rei Majci. Tek kad se
smrailo, i kad se primakao as odlaska, smogao je snage da se suoi s njim. To e moda biti
njihov posljednji razgovor u etiri oka.
Mladi je bio u toaletu iza predvorja. Otirao je spreno pluto s lica. Zirnuo je na Oca u
ogledalu. Otac ree: Ja osobno ne traim nita od tebe. Ali ne misli li da ti sestra zasluuje
nekakvo objanjenje? Ako bude malo razmiljala o meni, ree Majin mlai brat, doi e i
sama do objanjenja. Ne bih mogao povjeriti tebi da joj ga ti prenese. Ti si samozadovoljan
ovjek kome je povijest deseta briga. Slabo plaa svoje namjetenike i nema razumijevanja
za njihove potrebe. A, tako, ree Otac. injenica to ti misli o sebi da si gospodin u svojim
postupcima, nastavi Majin mlai brat, puka je samoobmana svih onih koji tlae ljude. Ti si
ivio u mojoj kui i radio u mojoj firmi, ree Otac. Tvoja se velikodunost, ree Majin mlai
brat, sastojala u onome to si ti smatrao da moe sebi priutiti. Osim toga, nadoda, vratio sam
ti dug, kao to e vidjeti. Majin mlai brat opere lice sapunom i toplom vodom. Trljao se
snanim pokretima drei glavu nad umivaonikom. Obrisao se runikom na kojem bijae
izvezen monogram JPM. Bacio je runik na pod, obukao koulju, potraio u depovima
dugmeta za manete i ovratnik, natakao ovratnik na koulju, svezao kravatu i prebacio
naramenice preko ramena. Ti si putovao po cijelom svijetu, ali nisi nita nauio, ree. Misli
da je zloin ui u ovu zgradu koja pripada nekom drugom, i ugroziti njegovu imovinu. A ovo
ti je zapravo gnijezdo jednog leinara. Brlog jednog akala. Obue kaput, proe dlanovima
preko obrijane glave, natakne polucilindar na glavu i pogleda se u zrcalo. Zbogom, ree.
Neemo se vie vidjeti. Moe rei mojoj sestri da u uvijek misliti na nju! Naas se zagleda u
pod. Morao se iskaljati. Moe joj rei da sam je oduvijek volio i divio joj se.
Druina se okupila u predvorju. Svi su sad bili u Coalhouseovoj uniformi - odijelu i
polucilindru, s kravatom. Coalhouse im ree neka natuku eire na oi i zadignu ovratnike
kako ih ne bi nitko prepoznao. Na raspolaganju im stoji Model T. Objasni im kako se daje
kontakt i gas, i kako se okree kurbla. Nazvat ete me telefonom kad budete na sigurnom,
ree im. Otac ga upita: Zar ja ne idem s njima? Evo, ovo je talac, ree Coalhouse i pokae na
Majina mlaeg brata. Sva su bijela lica jednaka. Svi se nasmiju. Coalhouse se izgrli sa
svakim od njih ispred velebnih vrata od mjedi. Majina mlaeg brata zagrlio je isto onako
srdano kao i ostale. Pogleda na svoj depni sat. U tom asu ugase se reflektori na ulici. On
zauzme svoje mjesto u alkovenu u dnu predvorja, opkorai klupu od bijelog mramora i stavi
ruke na kutiju za aktiviranje dinamita. Kad se klip zabije negdje otprilike do polovice, osjetit
e otpor, dovikne mu Majin mlai brat. Dobro, dobro, odvrati Coalhouse. Idite samo! Jedan
mladi otkrauna vrata i bez mnogo zadravanja iskradu se svi van. Zatim se vrata zatvore.
Dajte zakraunajte ta vrata, molim vas, zapovjedi Coalhouse. Otac ga poslua. Prisloni uho na
vrata. uo je samo svoje teko i prestraeno disanje.
Zatim, nakon stanke koja mu se inila strahovito dugom i u kojoj je izgubio gotovo
svaku nadu da e ostati iv, zauo je piskutavo kaljucanje i praskanje motora Model T.
Nekoliko trenutaka kasnije ukljuena je brzina i automobil je krenuo. Dok je prelazio preko
dasaka na krateru, razleglo se potmulo kloparanje. Otac otri do dna predvorja. Otili su, ree
Coalhouseu Walkeru mlaem. Crnac je buljio u svoje ruke na klipu kutije. Otac sjedne na pod
i nasloni se leima na mramorni zid. Podigne koljena i prisloni glavu na njih. Tako su obojica
nepomino sjedili. Nakon nekog vremena Coalhouse zamoli Oca neka mu pria o njegovu
sinu. Htio je da zna kako hoda, da li dobro jede, da li je ve progovorio koju rije, i sve drugo
ega se Otac mogao sjetiti.

40.
Nakon otprilike dva sata Coalhouse Walker mlai siao je niza stube knjinice ruku
podignutih uvis i zaputio se preko Trideset est ulice spram kue od smeeg pjeenjaka. To
je bilo u skladu s postignutim dogovorom. S ulice su bili uklonjeni promatrai. Pred njim na
94

suprotnom trotoaru stajao je vod newyorkih policajaca naoruanih karabinima. Poredani od


jednog trotoara do drugog u dva reda, jedni suelice drugima, na udaljenosti od tridesetak
metara, bijahu policajci na konjima. Tako nitko nije mogao vidjeti Coalhousea od krianja s
Madisonovom avenijom ili, jo dalje, s Park avenijom. Generatori na uglu stvarali su
strahovitu buku. Policija je poslije tvrdila da je u jarko osvijetljenoj ulici Crnac jurnuo ne bi li
se doepao slobode. Vjerojatnije e biti da je znao da treba samo naglo okrenuti glavu, ili
spustiti ruke, ili se osmjehnuti, pa da izgubi glavu. Otac je u knjinici uo salvu streljakog
voda. Vrisnuo je. Otrao je do prozora. Tijelo se trzalo na ulici mijenjajui poloaj kao da
pokuava krpom obrisati vlastitu krv. Policajci su pucali kako su god htjeli. Konji su frktali i
uzmicali.
U svom skrovitu u Harlemu Coalhouseova je druina mogla i sama zakljuiti kakav e
biti konani ishod. Svi su bili na okupu osim ovjeka koji ih je vodio. Prostorije su bile
nekako prazne. Nita vie nije bilo vano. Jedva da su mogli progovoriti koju rije. Svi su
osim Majina mlaeg brata namjeravali ostati u New Yorku. Model T bijae sakriven u
oblinju uliicu. Pretpostavljali su da je na neki nain obiljeen. Budui da je Majin mlai
brat kanio otii iz grada, dali su mu za nagradu automobil. Odvezao se jo iste noi do
pristanita u Sto dvadeset petoj ulici i prevezao se trajektom u New Jersey. Krenuo je na jug.
Imao je po svoj prilici neto novaca, iako se ne zna otkud ni kako je doao do njih. Proao je
kroz Philadelphiju. Proao je kroz Baltimore. Stigao je duboko u unutranjost, gdje su se
Crnci uspravljali u poljima gledajui ga kako prolazi. Ostavljao je za sobom trag od praine
na nebu. Vozio se kroz gradie u Georgiji, gdje su graani u oskudnoj hladovini na trgovima
priali o tome kako je objeen idov Leo Frank zbog onoga to je uinio etrnaestogodinjoj
kranskoj djevojici Mary Phagan. Pijuckali su u prainu. Majin mlai brat utrkivao se s
teretnim vlakovima i drndao se u kolima po svjeem polumraku natkrivenih mostova. Nije
gledao na geografske karte. Spavao je u polju. Vozio je od jedne benzinske crpke do druge.
Na stranjem sjedalu odlagao je kojekakav alat, zranice, kante s benzinom i uljem, klijeta,
ice i dijelove motora. Jurio je dalje. Drvee je bivalo sve rjee. Naposljetku ga nije vie ni
bilo. Bilo je samo stijenje i kadulja. Lijepi zalasci sunca mamili su ga kroz doline od stvrdnute
i suncem ispeene ilovae. Kad se Ford pokvario a nije ga znao sam popraviti, vukla su ga
djeca to su sjedila u zaprenim kolima u koja bijahu upregnute mazge.
U Taosu, drava New Mexico, naiao je na druinu putujuih umjetnika koji su slikali
prizore iz pustinje i nosili meksike marame. Bili su iz Greenwich Villagea, iz New Yorka.
Njih je privukla njegova iscrpljenost. Bio je strastven u svojoj mrzovolji, ak i kad je pio. Tu
je nekoliko dana prikupljao snagu. Vodio je kratko vrijeme ljubav s jednom postarijom
enom.
Dotle mu je sve rjea kosa bila ve taman toliko dugaka da mu je pokrivala tjeme.
Nosio je plavu bradu. Neprestano mu se ljutila svijetla koa i kiljio je na suncu. Nastavio je
dalje put u Teksas. Odjea se na njemu bila pohabala. Nosio je uske radne hlae, mokasine i
indijanski gunj. U pograninom gradu Presidiju prodao je nekom trgoviu Ford i ostavio mu
sve osim pustinjske mjeine za vodu, koja je bila visila na poklopcu hladnjaka, pa je pregazio
Rio Grande i stigao u Ojinagu, u Meksiko. Taj je grad naizmjence bio u vlasti vladinih trupa i
pobunjenika. Na kuama od prijesne opeke nije bilo krovova. Crkveni zidovi bijahu izbueni
topovskim granatama. Stanovnici su ivjeli u dvoritima iza zidova. Ulice su bile pune bijele
praine. Tu su se sad nalazile neke jedinice divizije Francisca Ville sa sjevera. Majin mlai
brat stupio je u njihove redove i bio primljen kao companero.
Kad je Villa krenuo na svoj mar prema jugu, na Torren, oko tristo pedeset kilometara
dug put uz razorenu prugu centralne eljeznice, Majin mlai brat bio je meu njima. Vozili
su se kroz veliku meksiku pustinju proaranu bavastim kaktusima i krljavim palmama.
Logorovali su po ranevima i puili macuche umotanu u kukuruznu komuinu, u svjeini
opatija naikanih tornjiima. Nije bilo dovoljno hrane. ene u crnim maramama nosile su na
glavama krage s vodom.
Nakon pobjede kod Torrena Majin mlai brat nosio je redenike unakrst na prsima.
Bio je villista, ali je sanjao o tome da ode dalje i potrai Zapatu. Vojska se vozila na
krovovima teretnih vagona. S vojnicima su putovale i njihove obitelji. ivjele su na
95

krovovima vagona meu pukama, posteljinom i koarama s hranom. Bilo je tu i iveara i


dojenadi. Dok su se vozili kroz pustinju, pekle su ih oi i boljelo grlo od ae i dima iz
lokomotive. titili su se kiobranima od sunca.
U Mexico Cityju okupile su se pobunjenike voe iz raznih krajeva. Doao je opet
trenutak da se odredi put revolucije. Poto je svrgnut omraeni tiranin Diaz, vlast je preuzeo
pobornik reformi Madero. Madera je sruio general Huerta, Astek. Sad vie nije bilo ni Huerte
i vlasti se pokuavao doepati umjerenjak Carranza. Grad je vrvio od sve brojnijih frakcija,
lopovskih birokrata, stranih poslovnih ljudi i pijuna. U taj kaos upala je Zapatina seljaka
vojska s juga. Grad se primirio nakon njihova dolaska. Zapatini su ljudi bili toliko ozloglaeni
da su ih se stanovnici Mexico Cityja bojali. Majin mlai brat stajao je mirno meu villistima
i gledao ih kako ulaze u grad. Onda su se Meksikanci naduili smijati. Strani ratnici s juga
nisu znali ni govoriti kako treba. Mnogi su od njih bili jo djeca. Razrogaili su oi kad su
ugledali Chapultepecovu palau. Bili su u prnjama. Nisu htjeli hodati trotoarom po Paseo de
la Reforma, bulevaru s gospodskim kuama, drveem i restoranima pod vedrim nebom, nego
su umjesto toga hodali ulicom, po konjskoj balegi. Plaili su se elektrinih tramvaja. Pucali su
iz puaka u vatrogasna kola. Sam veliki Zapata pozirao je fotografima u palai i ustupio Villi
predsjedniko mjesto.
Campesinos s juga nisu voljeli Mexico City ni revoluciju umjerenjaka. Kad su otili,
Majin mlai brat poao je s njima. Uope nije bio otkrio Villinim oficirima to sve zna. Ali
je zato Emilianu Zapati rekao: Znam praviti bombe i popravljati topove i puke. Znam dizati
stvari u zrak. U pustinji je izveo demonstraciju. Napunio je etiri suhe bundeve pijeskom i
pridodao im po prstovet crnog baruta. Turio je smotanu kukuruznu svilicu u upaljae. Zapalio
je upaljae i redom bacio po jednu bundevu na sve etiri strane svijeta. Eksplozije su ostavile
za sobom u pustinji jame promjera tri metra. U toku idue godine Majin mlai brat
predvodio je gerilske napade na naftna polja, talionice i vojne garnizone. Zapatistas su ga
cijenili, ali su smatrali i da je nepromiljen. U jednom bombakom napadu oteen mu je sluh.
Na kraju je i ogluio. Promatrao je eksplozije ali ih nije uo. Drvene konstrukcije eljeznikih
mostova u planinama survavale su se tiho u duboke klisure. Tvornice pokrivene limenim
krovovima ruile su se u bijelu prainu. Nemamo pouzdanih podataka o njegovoj smrti, ali se
ini da je poginuo u okraju s vladinim trupama nedaleko od plantae Chinamece u Morelosu,
na istom mjestu gdje je nekoliko godina kasnije sam Zapata ubijen iz zasjede.
Tada je ve, naravno, predsjednik Sjedinjenih Drava bio Woodrow Wilson. Njega je
narod izabrao radi njegovih ratnikih osobina. Teddy Roosevelt nije imao osjeaja za instinkt
naroda. Roosevelt je optuivao Wilsona da rat smatra odvratnim. Drao je da Wilson ima
izvjetaena odbojna usta, kao ovjek koji je pojeo ribu zajedno s kostima. Ali novi je
predsjednik dao marincima priliku da vjebaju, zapovjedivi im da se iskrcaju u Vera Cruzu.
Pjeadiji je dao priliku da vjeba, poslavi je preko granice da goni Pancha Villu. Nosio je
naoale bez okvira i zastupao moralne nazore. Kad zapone svjetski rat, on e ga voditi s
bijesom uvrijeena ovjeka. Ni sin Theodorea Roosevelta Quentin, koji e poginuti u zranoj
bici nad Francuskom, ni sam stari Sjeveroameriki Los, koji e uskoro zatim umrijeti od jada,
nisu nadivjeli Wilsonovu odvratnost prema ratu.
Posvuda je bilo znakova skorog svjetskog poara. U Evropi je sveano otvorena
Mirovna palaa u Haagu, etrdeset dvije nacije poslale su svoje predstavnike na tu
ceremoniju. Kongres socijalista u Beu odluio je da meunarodna radnika klasa nee vie
nikad biti bitke imperijalistikih velesila. Slikari u Parizu slikali su portrete sa po dva oka na
jednoj strani glave. Jedan idovski profesor u Zurichu objavio je spis u kojem je dokazivao
da je svemir zakrivljen. Nita od svega toga nije izmaklo panji Pierponta Morgana. Kad se
iskrcao u Cherbourgu, bio je ve potpuno zaboravio na incident koji je izazvao onaj sumanuti
Crnac u njegovoj knjinici. Krenuo je na svoj uobiajeni put kroz Evropu. Putovao je svojim
privatnim vlakom od zemlje do zemlje i veeravao s bankarima, premijerima i kraljevima. to
se tie ovih posljednih, zapazio je da im je moral znatno opao. Ako lanovi kraljevskih
obitelji nisu bili melankolini, onda su bili histerini. Prevrtali su ae s vinom, ili su mucali,
ili vikali na poslugu. Promatrao ih je. Stekao je uvjerenje da je njihovo vrijeme prolo. enili
su se meu sobom u toku toliko stoljea da su uzgojili upravo one osobine, neukost i
96

idiotizam, koje su najmanje mogli sebi dopustiti. Na pogrebu Edvarda VII u Londonu tiskali
su se i gurali laktovima kao djeca ne bi li zauzeli to bolja mjesta u povorci.
Morgan je doputovao u Rim i unajmio, kao i obino, cijeli jedan kat u Grand hotelu.
Vrlo brzo srebrni pladanj njegova majordomusa napunio se posjetnicama. Nekoliko je tjedana
Morgan primao same grofove, vojvode i druge aristokrate. Donosili su na prodaju umjetnine
koje su generacijama bile u posjedu njihovih obitelji. Neki su od njih bili osiromaene, a neki
su opet samo eljeli unoviti svoje vrijednosti. Ali reklo bi se da svi ele to prije napustiti
Evropu. Morgan je sjedio na stolcu s ravnim naslonom drei sklopljene ruke na tapu izmeu
koljena i razgledao platna, majoliku, porculan, fajansu, bronce, bareljefe i misale. Samo bi
klimnuo ili zavrtio glavom. Polako su se odaje punile umjetnikim predmetima. Ponudili su
mu na prodaju lijepo zlatno raspelo koje se, kad se razvue, pretvara u bode. Klimnuo je
glavom. U predvorju hotela, ispred hotela i iza ugla, protezao se red samih aristokrata. Nosili
su jahae kapute, cilindre i gamae. U rukama su drali tapove i zaveljaje umotane u papir.
Neki, koji su bili malo raspu-teniji, nudili su i svoje supruge i djecu. Lijepe mlade ene
blijede puti i pretunih oiju. Njene mladie. Jedna je individua dovela blizance, djeaka i
djevojicu, odjevene u sivi barun i ipku. Svukla ih je i pokazivala sa svih strana.
Morgan je ostao u Evropi sve dok mu njegovi agenti nisu javili da parobrod za Nil stoji
usidren u Aleksandriji, potpuno opremljen i spreman da zaplovi. Prije nego to e krenuti
onamo, pokuao je po posljednji put nagovoriti Henrvja Forda da doe u Egipat. Poslao mu je
podugaak brzojav. Uskoro je stigao odgovor od Forda da ne moe napustiti Michigan, jer je
upravo stupio u najosjetljiviju fazu pregovora s izumiteljem koji je pronaao nain da se
automobilski motor pokree s pomou nekakve zelene pilule. Morgan je zapovjedio da mu
spreme prtljagu. Poto je izdao upute kako da se kupljeni predmeti spakiraju i otpreme
brodom, krenuo je u Egipat. Bila je jesen. Kad je stigao u Aleksandriju, odvezao se do svoga
elinog broda lopatara i, bacivi tek jedan pogled na nj s pristanita, ukrcao se i zapovjedio
kapetanu neka se otisnu od obale.
Morganova je namjera bila da, plovei Nilom, potrai pogodno mjesto za svoju
piramidu. U sefu u svojoj luksuznoj kabini pohranio je planove za tu graevinu to mu ih je
potajno izradila tvrtka McKim i White. Raunao je da bi se, uz pomo moderne graevinske
tehnike i uporabom gotovih kamenih blokova, parnih jaruala, dizalica i tako dalje, mogla
podii prikladna piramida za manje od tri godine. Taj ga je projekt uzbuivao vie nego ita u
ivotu. U piramidi bi se nalazila lana kraljevska odaja i prava kraljevska odaja, nedostupna
riznica, velika galerija, jedan uzlazni hodnik i jedan silazni, a do obale Nila vodila bi cesta.
Najprije se zaustavio kod Gize. elio je unaprijed osjetiti vjene sile koje e se na njemu
potvrditi kad umre i vine se na sunanim zrakama da bi se ponovo rodio. Kad je brod pristao
uz obalu, bila je no i s desnog je dijela palube vidio sil-huete piramida kako se ocrtavaju na
pozadini modrog neba osutog zvijezdama. im je siao s broda, doekalo ga je nekoliko ljudi
u arapskim burnusima. Posjeli su ga na lea deve i na taj starinski nain poveli na sjevernu
stranu, do ulaza u Veliku piramidu. Ne obzirui se ni na ije savjete, odluio je da provede
no u njoj. Nadao se da e uspjeti doznati to Oziris kani uiniti s njegovim ka, ili duom, i s
njegovim ba, ili tjelesnom snagom. Iao je za vodiima kroz ulazni hodnik. Pri svjetlu baklje
skakale su velike sjene po kamenim zidovima i stropu. Iza mnogo zavoja i zavijutaka, poto
se u vie navrata teko popeo uza strme prolaze a nekoliko puta morao ak i bauljati ne bi li se
provukao kroz neki uzak otvor, naao se u samom srcu piramide. Isplatio je vodiima
polovicu dogovorene svote, i poto su mu ovi poeljeli laku no, ostao je najednom sam u
mranoj komori. Jedino je svjetlo bilb mutno svjetlomrcanje pokoje zvijezde to je do-piralo
odozgo, kroz uski zrakovod.
Morgan nije htio ni oka sklopiti te noi. Nalazio se u kraljevskoj odaji u kojoj ve
poodavno nije bilo ni traga od bilo kakvih predmeta. Pod je bio toliko hladan da je studen
prodirala i kroz vuneni pokriva koji je bio ponio sa sobom da sjedi na njemu. Imao je uza se
zlatnu kutiju sigurnosnih ibica sa svojim monogramom, ali iz principa nije htio da upali ni
jednu. Isto tako nije uope pio konjak iz uturice. Oslukivao je tamu i zurio u tamu i ekao
bilo kakve znakove koje e se Oziris udostojati da mu dade. Nakon nekoliko sati zadrijemao
je. Sanjao je o davno minulom ivotu u kojem je uao po bazarima, kao torbar to je
97

izmjenjivao dobroudne psovke s dragomanima. Taj ga je san toliko uznemirio da se


probudio. Osjetio je kako neto plazi po njemu. Ustao je. Svrbjelo ga je na vie mjesta. Odlui
da zapali ibicu. Pri njenu slabanom svjetlu spazi na pokrivau, nedvojbeno, obinu stjenicu,
nalik na klijeta, u drutvu. Kad se ibica ugasila, ostao je stajati. Zatim se ushodao po
prostoriji ispruene ruke pred sobom, da ne bi udario u kameni zid. Hodao je sa zapada na
istok, sa sjevera na jug, iako nije znao gdje je koja strana svijeta. Zakljuio je da u ovakvim
prilikama ovjek mora luiti lane znakove od pravih. San o torbaru na bazaru laan je znak.
Stjenice su laan znak. Pravi bi znak bio prekrasan pogled na crvene ptiice ljudskih glava,
to bi dokono letjele po odaji osvetljujui je svojim sjajem. To bi bile ptice ba to ih je vidio
na egipatskim zidnim slikarijama. Ali, no je odmicala a ptice ba nikako da se pojave. Na
kraju je kroz dugaki uski zrakovod opazio da su zvijezde izblijedjele i da je romboid od
nonog neba posivio. Dopustio je sebi da otpije gutljaj konjaka. Udovi su mu bili ukoeni,
lea su ga boljela i prehladio se.
Morganovi su pomonici doli s arapskim vodiima i pomogli mu da se vrati u vanjski
svijet. Jutro je, zaudo, bilo ve dobrano odmaklo. Posjeli su ga na devu i polagano poveli od
piramida prema brodu. Nebo je bilo jarkomodro, a kamenje oko piramida bijae ruiasto.
Kad je proao pokraj Velike sfinge i osvrnuo se za sobom, opazio je kako ljudi mile po njoj
kao gamad. Visili su u grozdovima meu njenim pandama i sjedili u upljinama na njenu
licu, stajali na ramenima i mahali s visokih ukrasa na glavi. Morgan se lene. Oskvrnitelji su
bili u bejzbolskim dresovima. Fotografi su stajali na zemlji pred svojim tronocima, glava
zaronjenih pod crnu krpu. to je ovo, za ime boje, upita Morgan. Njegovi su vodii stali i
poeli se dozivati s drugim Arapima i goniima deva. Svi su bili uzbueni. Jedan Morganov
pomonik vrati se s vijeu da je to bejzbolska momad Divova iz New Yorka, koja je
osvojila pobjedniki barjai i sad je na svjetskoj turneji. Barjai? ree Morgan. Barjai?
Prema njemu je trao zdepast, ruan ovjek u kratkim hlaama s tankim prugama i u rebrastoj
potkoulji. Ispruio je ruku. Na glavi je nosio neku smijenu kapu. U zubima je drao cigaru.
Toptao je kopakama po drevnim kamenim ploama. To im je trener, gospodin McGraw, eli
se pozdraviti s vama, ree Morganu jedan njegov pomonik. Starac bez rijei podbode petama
devu, obori svog arapskog vodia i pobjegne na brod.
Uskoro nakon tih pustolovina naglo se pogoralo zdravlje Pierponta Morgana.
Zapovjedio je da ga vrate u Rim. Ali nipoto nije bio nesretan, jer je zakljuio da je upravo ta
tjelesna slabost znak koji je ekao s neba. Bio je opet hitno potreban na zemlji, te je stoga bio
osloboen uobiajenog pogrebnog obreda. U Rimu su ga doekali lanovi obitelji. Nemojte
tugovati, rekao im je. Rat sve ubrzava. Nisu znali o emu govori. Bili su uza nj kad je umro,
ne sasvim nenadano, u dobi od sedamdeset est godina.
E pa, uskoro nakon Morganove smrti nadvojvoda Franjo Ferdinand doputovao je u
Sarajevo, glavni grad Bosne, da izvri inspekciju svojih jedinica. S njim je bila i njegova
ena, grofica Sofija. Nadvojvoda je drao svoju kacigu ukraenu perjanicom ispod ruke.
Odjednom se digla silna buka i velik dim i razlegla se vriska. Nadvojvoda Franjo Ferdinand i
grofica Sofija bijahu uas pokriveni krenom prainom. Praina im je popala po licu i po svoj
odjei, ula u usta i oi. Netko je bio bacio bombu. Gradonaelnik se zgranuo. Nadvojvoda se
razbjesnio. Pokvaren nam je cijeli dan, rekao je, pa je prekinuo sveanosti i zapovjedio oferu
neka ih vozi iz Sarajeva. Bili su u velikoj otvorenoj limuzini marke Daimler. ofer je vozio
kroz ulice i na jednom mjestu pogreno skrenuo. Zaustavio je kola, ubacio u rikverc i okrenuo
se na sjedalu prije nego to e krenuti unazad. Sluajno se automobil zaustavio pokraj jednog
mladog srpskog rodoljuba, koji je bio lan one iste grupe koja je pokuala ubiti nadvojvodu
bombom, ali je izgubila nadu da e ugrabiti jo jednu takvu priliku. Rodoljub je skoio na
papuu otvorenog automobila, uperio pitolj u nadvojvodu i potegao otponac. Odjeknu hici.
Grofica Sofija srui se u krilo nadvojvodi. Krv ikne nadvojvodi iz grla. Nasta cika i vika.
Zelena perjanica na kacigi pocrnjela je od krvi. Vojnici pograbe atentatora. Obore ga na
zemlju. Odvuku ga u zatvor.
U New Yorku su novine zabiljeile tu vijest kao jo jedan od onih aktova nasilja koji su
svojstveni balkanskim zemljama. Malo je Amerikanaca moglo osjetiti neku posebnu suut
spram ustrijeljenog nasljednika austrougarskog prijestolja. Ali maioniar Harry Houdini,
98

itajui novine za dorukom, bijae potresen na glas o smrti ovjeka koga je poznavao.
Zamisli, boga ti, rekao je sam sebi. Zamisli, boga ti! Ugledao je u duhu mrzovoljnog i
flegmatinog nadvojvodu kako bulji u njega ispod svoje kratko podrezane, ravne kose. inilo
mu se groznim da se netko tko je utjelovljavao mo i vojnu snagu cijele jedne carevine moe
tako lako skinuti s lica zemlje.
Sluajno je ba tog istog dana Houdini trebao izvesti jedan od svojih spektakularnih
pothvata pod vedrim nebom. Stoga nije mogao razmiljati o nadvojvodinoj smrti koliko bi
zacijelo inae razmiljao. Iziao je iz kue, dozvao taksi i odvezao se do Times Squarea. Tu su
mu, nakon sat i pol vremena, pred oima nekoliko tisua ljudi, navukli na lea luaku
koulju, privezali mu elino ue za glenjeve i podigli naglavce do polovice visine nebodera
na Times Squareu. Svakim okretom dizalice na krovu podigao bi se za koji metar vie njiui
se na vjetru. Svjetina je Micala od ushita. Bilo je vrue i nebo je bilo plavo. to se vie
uzdizao, to je udaljenija bivala ulina vreva. Vidio je naopake svoje vlastito ime ispisano
iznad ulaza u Palace Theatre, pet ulica dalje. Automobili su trubili a tramvaji su se sve dulje
zadravali na Times Squareu jer su vozai htjeli da vide to se dogaa. Policajci na konjima
zvidali su svojim pitaljkama. Sve je bilo okrenuto naopake - automobili, ljudi, trotoari,
policajci na konjima, zgrade. Nebo mu je bilo pod nogama. Houdini je proao pored semafora
s bejzbolskim rezultatima to bijae postavljen na neboderu. Duboko je disao i bio miran u
opasnosti, to bijae sposobnost koju je razvio u sebi godinama i godinama tjelesne discipline.
Naloio je bio svojim pomonicima da ga podignu na visinu otprilike dvanaestog kata, tako
da bude uistinu visoko u zraku, ali opet ne toliko da ga ljudi ne bi mogli lijepo odozdo vidjeti.
Namjeravao je da se izvue iz luake koulje i da je odbaci, pa da se uspravi snagom miica
kao akrobat na trapezu i dohvati se ueta za koje je vezan lancem oko glenjeva. Zatim e se
osoviti na noge, sa stopalima usaenim u krivulju velike kuke, pa e mahati rukom svjetini
sputajui se na zemlju. Houdini se u posljednje vrijeme neto bolje osjeao. Svoju alost za
majkom, strah da e izgubiti publiku, sumnje koje su ga muile da mu je ivot beznaajan a
svi uspjesi smijeni sav teret svakidanjih briga i muka nekako je lake podnosio. To je
pripisivao svojoj novoj djelatnosti, raskrinkavanju spiristikih opsjenara, ma gdje naiao na
njih. Tjeran svojom tugom za oboavanom majkom, prekidao je spiritistike seanse,
razobliavao traljave trikove medija i izvrgavao javnom ruglu obmane i podvale kojima su
arlatani iskoritavali lakovjernost bezazlenog opinstva. Na svim izvedbama nudio je po
deset tisua dolara svakom mediju koji e izvesti neto to on, Houdini, nee moi ponoviti
mehanikim sredstvima. Novinari i publika bijahu oduevljeni tim novim elementom u
njegovim nastupima, ali to je za nj bilo sporedno. Reklo bi se da sada, kada mu je majka
umrla, mora braniti nebesa. Borei se, imao je osjeaj da e uskoro razaznati granice podruja
u kojem ona boravi. Njegovi privatni detektivi obilazili su spiritistike salone u svim
gradovima u kojima je gostovao. I sam je odlazio na seanse preruen u sijedu udovicu, lica
zastrta koprenom. Osvijetlio bi depnom baterijom tanku icu s pomou koje su podizali stol.
Strgao bi pokrov ispod kojeg je bila skrivena Victrola. Zgrabio bi doglasala to su lebdjela u
zraku, i epao za vrat ortake skrivene iza zastora. Tada bi se uspravio i dramatskom gestom
smakao vlasulju od nakovrane sijede kose i obznanio svima tko je. Navukao je sebi na vrat
na desetke parnica.
Houdini je zapazio da se digao do potrebne visine. Vjetar je tu bio neto snaniji.
Osjeao je kako se okree u zraku. Gledao je u prozore na neboderu na Times Squareu, a onda
u iroki prostor iznad Broadwaya i Sedme avenije. Hej, Houdini, zazvao ga je netko. Vjetar je
okrenuo Houdinija prema neboderu. Neki mu se ovjek cerio, okrenut naglavce, s prozora na
jedanaestom katu. Hej, Houdini, doviknuo mu je taj ovjek, jebi se! Jebi se ti, Pero, odvrati
mu maioniar. Mogao se zapravo izvui iz luake koulje za manje od jedne minute. Ali
kad bi se prebrzo izvukao, ljudi mu ne bi vjerovali da se nije posluio nekim trikom. Zato se
navlas izvlaio sporije. Reklo bi se da se upinje iz petnih ila. uo je kako ljudi dolje na ulici
uzdiu i jojkaju kad god bi se elino ue trznulo i zaigralo. Ubrzo mu je cijela gornja
polovica tijela, zajedno s glavom, bila zapletena u tkaninu. U debelom mornarskom platnu
luake koulje bijae mrak kao u rogu. Otpoinuo je na trenutak. Visio je glavake iznad
Broadwaya, godina je bila 1914, a nadvojvoda Franjo Ferdinand navodno je ubijen u atentatu.
99

U tom trenu izroni jedna slika iz njegova sjeanja. Bijae to slika malog djeaka to se ogleda
u blistavoj, mjedenoj povrini automobilskog fara.
Za ovu udnovatu pojedinost doznali smo iz maioniarevih osobnih, neobjavljenih
spisa. U svojoj karijeri javnoga zabavljaa, Harry Houdini stekao je sklonost preuveliavanju,
pa stoga ne smijemo uzeti zdravo za gotovo njegovu tvrdnju da je to bio jedini mistini
doivljaj u cijelom njegovu ivotu. Kako bilo da bilo, u obiteljskom arhivu uva se posjetnica
gospodina Houdinija koja nosi datum svega tjedan dana nakon tog dogaaja. Nikoga nije bilo
kod kue da ga primi. Obitelj je ve bila stupila u stadij raspadanja. Majka, sin i crno dijete,
koje je na krtenju dobilo ime Coalhouse Walker III, putovali su dotle na sjever velikim
otvorenim Packardom, za ijim je volanom sjedila Majka. Posjetili su spilje u Howeu, a
krajnji im je cilj tog ljeta bio Prout's Neck na morskoj obali drave Maine, gdje je slikar
Winslow Homer bio proveo posljednje godine svoga ivota. Majka i Otac bili su tek u
korektnim odnosima i razgovarali su jedino o najnunijim stvarima. Smrt Majina mlaeg
brata u Meksiku bijae posljednji poticaj da se gotovo vie i ne viaju. Djed nije preivio
zimu i ve je poivao na groblju iza Prve kongregacione crkve u New Rochelleu. Otac je
boravio u Washingtonu. Nakon povratka u radionicu zastava i raketa, naao je punu ladicu
planova za izradu oruja, to bijae povratak duga koji je Majin mlai brat spominjao,
pomalo zagonetno, za njihova posljednjeg razgovora u Morganovoj knjinici.
Za onu godinu i pol dana prije odlaska u emigraciju, Majin mlai brat izumio je
sedamnaest raznih vrsta i dijelova oruja, od kojih su neki bili toliko avangardni da su ih
Sjedinjene Drave upotrijebile tek u drugom svjetskom ratu. Meu njima su bili bestrzajni
baca raketnih granata, vrlo osjetljiva nagazna mina, sonarno dirigirana dubinska bomba,
infracrveno iluminirani nian na puci, trasirno zrno, brzometna puka, lagana strojnica,
rapnelska granata, nitroglicerinska masa koja se moe mijesiti, i nosivi baca plamena. Da bi
se usvojila proizvodnja nekih od tih vrsta oruja, Otac se bio otputio u Washington i upoznao
se ondje s mnogim visokim oficirima kopnene vojske i mornarice Sjedinjenih Drava. Radi
ispitivanja pokusnih modela, pregovora oko prava na proizvodnju, sastanaka u dvoranama
Kongresa i raznih skupih uvjeravanja lanova Kongresa, ukljuujui tu i rukove i veere i
zabave preko vikenda, Otac je morao unajmiti apartman u hotelu Hay-Adams. Na svoj
nesretni obiteljski ivot reagirao je tako to se jo revnije nego ikad poeo baviti svojim
poslom. Kad je izbio veliki rat u Evropi, on je bio jedan od onih koji su strahovali da
Woodrowu Wilsonu nedostaje borbenog duha, pa su se otvoreno zauzimali za ratne pripreme
jo prije nego to je to postalo slubeno stanovite dravne administracije. Neke druge zemlje
pokazivale su veliko zanimanje za pogubne genijalne izume Majina mlaeg brata. U
dogovoru sa savjetnicima iz Ministarstva vanjskih poslova, Otac je bio sklon da neke od tih
ponuda prihvati na tetu drugih. S Nijemcima je bio upravo osoran, a s Britancima srdaan i
popustljiv. Predvidio je da e Amerikanci najposlije stati na stranu Saveznika, to se i
obistinilo 1917. godine, a bilo je neminovno ve 1915, kad je jedna njemaka podmornica
torpedirala britanski putniki parobrod Lusitaniju nedaleko od jugozapadne obale Irske.
Lusitania je bila registrirana kao naoruani trgovaki brod, ali je potajno prevozila u svojoj
utrobi eksplozivni ratni materijal. Tisuu dvjesto ljudi, ena i djece, od kojih su mnogi bili
Amerikanci, izgubili su ivote, meu njima i Otac, koji je putovao u London s prvim
isporukama za Ministarstvo obrane i Admiralitet - granatama, dubinskim bombama i
nitroglicerinskom masom, to je sve svakako pridonijelo strahovitim detonacijama prije nego
to je brod naglo potonuo.
Siroti Otac, kao da ga gledam u toj njegovoj posljednjoj istraivakoj ekspediciji. Stigao
je u novo mjesto sav nakostrijeen od zaprepatenja, nijem i tupa pogleda. Vrkom noge
podie malu pjeanu oluju, klekne i rairi ruke u sveanoj pantomimi, doseljenik, kao i
cijelog svog ivota, to stie zauvijek na obalu svoga Ja.
Majka je godinu dana nosila crninu. Na kraju tog razdoblja, Tateh je najprije provjerio je
li mu ena doista umrla, a onda je zaprosio Majku. Rekao je: Ja naravno nisam barun. Ja sam
socijalist, idov iz Litve. Majka je bez krzmanja prihvatila njegovu ponudu. Oboavala ga je,
najradije je bila s njim u drutvu. Oboje su uzajamno uivali u svojim karakternim crtama.
Vjenali su se sudski u New Yorku. Bili su blaeni. ivjeli su u sretnom braku iako nisu imali
100

potomstva. Tateh je dobro zaraivao proizvodei filmove koji su pripremali gledaoce za rat Slade iz Tajne slube i Sjene njemake podmornice. Ali njegov je najvei uspjeh bio tek pred
njim. Obitelj je iznajmila svoju kuu u New Rochelleu i preselila se u Kaliforniju. Nastanili
su se u jednoj velikoj bijeloj kui ukraenoj tukaturom, s nadsvoenim prozorima i krovom
od naranastog crijepa. Uz plonik su rasle palme, a u vrtu ispred kue bijahu gredice
jarkocrvenog cvijea. Jednog jutra Tateh je zirnuo kroz prozor svoje radne sobe i ugledao
troje djece kako sjede na travnjaku. Iza njih na nogostupu stajao je tricikl. Razgovarali su i
sunali se. Njegova kerka tamne kose, njegov plavokosi pastorak i crnoputo dijete za koje je
snosio odgovornost pred zakonom. Iznenada mu je sinula ideja za film. opor djece koja se
zajedno igraju, bijele i crne, debele i mrave, bogate i siromane, svakojake, nestane
djeurlije, koja doivljavaju smijene zgode i nezgode u svojoj etvrti, druina huncuta kao
to smo svi mi, to upadaju u nevolje i izvlae se iz njih. Od te vizije nije nastao samo jedan
film, nego nekoliko njih. Dotle je era ragtimea ve bila prola, osjeao se teak dah
mainerije, ba kao da povijest nije nita drugo do nekakva melodija na automatskom klaviru.
Borili smo se i dobili rat. Anarhistkinja Emma Goldman bijae deportirana. Lijepa i strastvena
Evelyn Nesbit izgubila je svoju ljepotu i pala u zaborav. A Harry K.Thaw uspio je da se
izvue iz umobolnice i svake godine stupao je u Newportu u paradi na Dan pobjede.

101